Antoine de Saint-Exupéry | Mali princ
VII. Petoga dana, opet zahvaljujući ovci, otkrila mi se tajna u životu maloga princa. Upitao me naglo, bez uvoda, kao da je to pitanje plod dugotrajnog tihog razmišljanja: — Ako ovca jede grmlje, onda jede i cvijeće? — Ovca jede sve na što naiđe. — Čak i cvijeće koje ima trnje? — Da. Čak i cvijeće koje ima trnje. — Čemu onda služi trnje? Nisam znao. Bio sam u tom trenu vrlo zaposlen; pokušavao sam odvrnuti prečvrsto pritegnut vijak na motoru. Bio sam doista zabrinut jer mi se kvar počeo činiti vrlo ozbiljnim, a zbog pitke vode koja se brzo trošila hvatao me strah od najgorega. — Čemu služi trnje? Mali princ nikada nije odustajao od pitanja koje bi jednom postavio. Razljutio me moj vijak, pa sam odgovorio bilo što: — Trnje ne služi ničemu, ono je čista zločestoća cvijeća! — Oh! No, nakon šutnje on mi uvrijeđeno dobaci: — Ne vjerujem ti! Cvijeće je slabo. Cvijeće je bezazleno. Brani se kako može. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem... Nisam ništa odgovorio. U tom sam trenu mislio: »Ako taj vijak ne popusti, izbacit ću ga udarcem čekića.« Mali princ me ponovno prekinuo u razmišljanju: — I ti zbilja vjeruješ da cvijeće... — Ma ne! Ma ne! Ništa ne vjerujem! Odgovorio sam ti bilo što! Ja se bavim ozbiljnim stvarima! Pogledao me zapanjeno. — Ozbiljnim stvarima! Vidio me kako se s čekićem u ruci, prstiju crnih od kolomaza, saginjem nad predmetom koji mu se činio vrlo ružnim. — Govoriš kao odrasli! To me malo posramilo. No, on je nemilosrdno dodao: — Sve brkaš... sve miješaš!
29
