XI

XI.

Na drugom planetu živio je neki tašti čovjek. —Ah! Ah! Obožavatelj mi dolazi u posjet! —uzviknu on izdaleka čim je primijetio maloga princa. Jer za tašte ljudi svi ostali su obožavatelji.

— Dobar dan — reče mali princ. —Imate smiješan šešir. — Da mogu pozdravljati — odvrati mu tašti čovjek. — Da mogu pozdravljati kad mi kliču. Nažalost, nitko nikada ne prolazi ovuda. — Zar zbilja? — reče mali princ koji ništa nije razumio. — Udaraj dlanom u dlan — preporuči mu tad tašti čovjek. Mali princ pljesnu dlanom o dlan. Tašti ga čovjek skromno pozdravi podižući šešir. —Ovo je zabavnije nego posjet kralju —pomisli mali princ. I poče ponovno pljeskati. Tašti ga čovjek poče ponovno pozdravljati podižući šešir. Nakon pet minuta takvoga vježbanja, maloga princa zamori jednoličnost igre. — A što treba učiniti da šešir padne? —upita. Ali tašti ga čovjek nije čuo. Tašti ljudi nikad ne čuju ništa osim pohvala. —Zaista mi se jako diviš?

—Što znači diviti se? — Diviti se znači priznati da sam najljepši, najbolje odjeveni, najbogatiji i najpametniji čovjek na planetu. —Ali ti si jedini na planetu! —Učini mi to zadovoljstvo! Divi mi se unatoč tome! — Divim ti se — reče mali princ sliježući ramenima — ali što ti je na tome toliko zanimljivo? I mali princ ode dalje. Odrasli su ljudizbilja prilično čudni, zaključi on jednostavno, putujući.