DUHOVNA STRANA POBAČAJA by Udruga Betlehem

Marino Restrepo

DUHOVNA STRANA POBAČAJA

Marino Restrepo

DUHOVNA STRANA POBAČAJA

impressum

GrafiÄ?ko oblikovanje: Boris Ĺ majgel, Zagreb

UVODNA RIJEČ Marina Restrepa, dragog prijatelja i brata u Kristu, laika-misionara ljubavi, svjedoka živoga Boga, poznajem već desetak godina i pratim njegov rad na slavu Božju i spasenje duša. U potpunosti sam uvjeren da je njegovo mistično iskustvo razgovora s Gospodinom, viđenja drugog svijeta i poruke Neba koje širi s velikom gorljivošću, trudom i kroz mnoge žrtve, uistinu autentično i teološki, pastoralno i moralno neupitno. Uvjeren sam nadalje, da je Marino, s kojim sam učinio savez molitve: on dnevno moli za mene, ja za njega, jedan od rijetkih istinskih proroka današnjeg vremena - kroz mnoge susrete s njim, kroz čitanje njegovih knjiga i kontakte u obliku pisama i mailova, mogao sam bez ikakve sumnje i nesigurnosti ustvrditi da je ovaj apostol Isusa-Ljubavi pravi Božji sluga, iskreni obraćenik i osoba koja duboko cijeni Bibliju, Papu, Crkvu i sakramente. Njegove su kateheze kao uostalom i njegovi susreti s ljudima smireni, bez lažnih egzaltacija, bez „duhovnih trikova“, bez prisutnosti samohvale i koristoljublja. Početkom srpnja 2011. imali smo ponovno čast i radost slušati Marina u pavlinskom samostanu Svetice kod Ozlja, u kapeli samostana nazvanoj „Betlehem“. Kako se ondje redovito okupljaju mnogi iz svih krajeva domovine pa i šire, da bi se pomolili za nerođenu djecu, brakove u krizama, trudnice i samohrane majke te supružnike željne djece, smatrao sam da će nam dvije teme biti korisne za razmatranje i za realiziranje u našim životima. Oba smo izlaganja snimili te prepisali, uz poneku doradu, jer riječ je o simultanom prijevodu i dosta mi je teško bilo sve lijepo složiti, no važno da se razumije, i srcem i glavom. Teme su kateheza bile sljedeće: Duhovna strana pobačaja i Postojanje vječnosti. Zamolio sam dakle Marina, da nam ukratko objasni što su korijeni pobačaja, kako se boriti u 5

duhovnom smislu s tim najvećim zlom današnjice, što činiti u vlastitom životu da život živimo dostojno i po volji Božjoj? Marino nam je otkrio ono što mu je sam Gospodin objavio na tu bolnu temu; mogu reći, da je ovo predavanje označilo jednu svojevrsnu prekretnicu u našem apostolatu za život (zanimljivo, potvrđenom od strane našeg Reda isti mjesec kada i Marinov pokret Hodočasnika ljubavi!) jer nam je otvorilo oči na detalje koji znače temelj u ovoj strašnoj borbi. Slava Bogu, kroz njegove smo riječi osjetili ljubav i brigu Duha Svetoga, koji nam je protumačio neobično važne stvari za naša nastojanja da se nerođena dječica spase pred usmrćivanjem abortusom. Na to se predavanje lijepo nadovezalo ono o vječnom životu tj. vječnoj smrti; Marino mi je rado dozvolio da ih ujedinim u ovu knjižicu i širim među svima zainteresiranima da čuju ISTINU. Čitatelje molim da shvate kako tekst nije stručno lektoriran jer bi tako izgubio onu dinamiku i posebnost koju je Marino iskazivao tijekom svoga govora. U knjižici ćemo naići na slike koje su skinute sa internetskih stranica ruskih pro-life aktivista, a činile su mi se zgodne za ovo djelce. Na kraju, dodao sam i jedan naš stariji, već davno iscrpljene naklade, letak koji donosu dijalog između Gospodina Isusa i djevojke Katarine; sigurno i nama može pomoći u dijalogu s onima koji namjeravaju, nagovaraju, zagovaraju pobačaj, tu suludu đavolsku zamisao, kako nam Marino objašnjava. Oče Sveti, Bože milosrđa, zaštiti svoga slugu Marina od svih zamki neprijatelja, a nama daj da čitanje ovih redaka bude na blagoslov i izgradnju te nas potakni svojim Svetim Duhom da nešto i učinimo, molim to zbog naše najmanje braće u majčinoj utrobi, molim to Isusovo moćno Ime, amen. o. Marko Glogović, provincijal hrvatskih pavlina i predsjednik Udruge „Betlehem“

Otajstvo života Zamolit ćemo Gospodina da nam dadne svoju svetu Riječ da slušanjem Njegove poruke mognemo započeti govor o odgovornosti za život i o zločinu pobačaja. Čitati ćemo poslanicu Svetoga Pavla Hebrejima, 10,19-25; Imamo dakle, braćo slobodan ulaz u svetinju po Krvi Isusovoj, put nov’ i živ, što nam ga On otvori kroz zavjesu, tj. svoje tijelo, imamo i velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade, jer je vjeran onaj koji dade obećanje, i pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, te ne propuštamo svojih sastanaka kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo to više, što više vidite da se bliži Dan. Nije lako razumjeti otajstvo života. Nitko od nas nema jasan odgovor na tu zagonetku. Mi smo se svi jednostavno pojavili na ovome svijetu i započeli smo slušati mnoge verzije priča zbog čega smo mi zapravo ovdje. Kažu nam da se Bog pojavio među nama, onaj koji nas je stvorio i da nam je On ostavio čitav jedan način života u vjernosti Njemu, i da nam je objasnio da se ovaj život nastavlja nakon smrti, i objasnio nam je da ovaj život koji je On sam stvorio pripada samo Njemu, a da ćemo mi opstati samo ukoliko vjerujemo doista u tu ljubav koja nas je stvorila. Zato nas On sam poziva da častimo dar života, i da prepoznajemo život u Njemu jer je On jedini koji ima život, jer je On jedini koji Jest. Čitavo to otajstvo nešto je što započinjemo primati vrlo rano u svom životu, ali svatko od nas polako počinje donositi životne odluke, a sve su te odluke povezane s ljubavlju prema nekomu ili nečemu. Već od najranije dobi pred nas se stavljaju vrlo jasne odgovornosti i mi smo poslušni ili neposlušni svojim roditeljima, i uvijek ima osoba koji su autoriteti u našem životu, u obitelji, u školi, na ulici i posvuda nalazimo te figure koji su autoriteti, i svaki put kada se susretnemo s nekim od autoriteta mi moramo odlučiti hoćemo li poslušati ili ne. Kada se od malena naviknemo da ne budemo poslušni te počnemo lagati, tada počinjemo ubijati poslušnost, dakle ubijamo i ljubav jer kada kao dijete nisam poslušan svojoj majci tada raskidam odnos sa svojom majkom, dolazim u konflikt s njom, u tom trenutku počinjem se navikavati da to činim često, i navikavam se ubijati ljubav, i odrastam tako da postajem po svojoj naravi neposlušan, i s vremenom više ne osjećam ništa kada sam neposlušan, i svaki put 9

kada me zateknu kako sam neposlušan pokušavam nekom laži opravdati tu svoju neposlušnost. To sve više izobličuje iznutra čovječje srce, to srce postaje sve tvrđe i zbog toga to srce gubi sav strah Božji, i zato ponekad vidimo djecu od 9, 10 godina koja su već otvrdnula srca, koja se više nikoga i ničega ne boje, a pogotovo ne Boga kojega ne vide. To je siguran potencijal za pobačaj.

Ubijena ljubav Osoba koja se od malena navikla ubijati ljubav, onoga dana kada će se morati odlučiti za život ili smrt djeteta, ako odluka za život znači mnogo žrtve, a budući da nikada nije bila poslušna pa ne poznaje žrtvu, radije će izabrati smrt jer je uvijek težila za svojom komocijom. Tako, kada čujemo da je netko napravio pobačaj, mi mislimo da je to jedan novi, svjež zločin, ali ne, ta osoba koja je pobacila dijete već se od malena naučila ubijati ljubav. Što dakle želim reći time? Trebamo svaki osobno, da bismo mogli pomoći jedni drugima, jedni druge učiti ljubiti odmalena. Razlog zbog kojeg ima toliko pobačaja u današnjem svijetu jest to što se izgubila ljubav - jer današnje obitelji pripadaju svjetovnim brigama, pripadaju novcu, pripadaju komociji, i jednostavno su se napustila djeca i oni koji se danas brinu za djecu su internet i televizija. Zato se djeca odmalena navikavaju lagati, krasti, biti neposlušni, biti nečisti, i vrlo lako neka mlada djevojka zatrudni, i vrlo se lako odlučuje na ubojstvo, a pritom ne osjeća ništa u svom srcu jer već dugi niz godina laže i nije poslušna, i njezino srce se više ne boji. Nema poštovanja za život jer se uvijek igrala svojim životom kao da je to neka igračka. Danas živimo u svijetu bez ljubavi. Božja ljubav je u današnjem svijetu pobačena. Ako želimo učiniti nešto da bi se ovo promijenilo moramo nanovo izgraditi obitelj. Prije mnogo godina sudjelovao sam u radu škola u Kaliforniji, u programima koje smo držali mi glumci, jer smo po zakonu morali godišnje odraditi 39 sati dobrotvornog rada za društvo. Tada još nisam bio vjernik, ali počeo sam ići u te škole s jednim grupom ljudi koja se borila za život, i ja sam govorio o kinu, o filmovima, o televiziji, a ovi su ljudi govorili o poštovanju života, i mnoge te srednjoškolke iz ovih škola čule su tu poruku i promijenile su se i prestale su činiti pobačaj djece; sjećam se dobro kako je bio veliki broj trudnih djevojaka u razredima. Dvije godine kasnije bilo je 10

uobičajeno vidjeti te mlade djevojke srednjoškolke kako idu s kolicima na nastavu, ali nije bilo nikakvog interesa za brak, mnoge od njih nisu ni znale tko je otac te djece jer su imale jedan raskalašen seksualni život s mnogim mladićima, i sada kada vidim to shvaćam koliko se đavao ismijava čovjeku. A zašto se on ismijava? Jer su te djevojke prestale raditi pobačaje, ali nisu prestale griješiti bludno, čak štoviše, ti su se grijesi umnožili. Vidimo dakle jasno da nije samo stvar u tome da se nekome kaže: „Nemojte pobaciti, pobačaj je užasan grijeh, jedan strašni zločin“; to nije dovoljno. Ljude treba poučavati da budu čisti, da žive u čistoći jer poštovanje prema životu počinje s čistoćom, jer ako želim Bogu iskazati čast i poštovanje, moram biti čist. No danas se mlade ne poučava o čistoći, ne govori im se o toj temi, jednostavno kada nas muči grižnja savjesti molimo ih da ne učine pobačaj i oni tada rađaju djecu, ali pritom ne napuštaju put nečistoće. Tako da je najvažniji zadatak nas u obrani života da spasimo čistoću, da spasimo poslušnost, da učimo djecu da slušaju svoje roditelje i da slušaju osobe koje predstavljaju autoritet i da ih učimo da poštuju sami sebe, da imaju strah Božji. Sve je to izgubljeno i zato ako ne dođemo do korijena tog problema ne ćemo moći promijeniti ništa jer ono što treba promijeniti jest srce, jer ako ne promijenimo srca neće biti nikakvoga napretka. Kada supružnici imaju problema, a odmalena su naviknuti na neposluh, prva ideja koja im padne na pamet za rješenje nekog problema jest razvod, upravo zato jer su naviknuti ubijati ljubav. Dakle ne bore se za život. Brak je život jer je on sakrament, ali onaj koji je naviknut vršiti abortus nad ljubavi uvijek će mu rješenje biti rezati nešto, a ne održavati, obnoviti. Stoga moramo shvatiti da poštovanje prema životu počiva upravo na prvoj Božjoj zapovjedi. Ako nam prva Božja zapovijed nije jasna, nikada nećemo shvatiti što je to poštovanje prema životu jer Bog uvijek mora biti na prvom mjestu i o tome moramo govoriti djeci odmalena; prvo Bog. Gotovo uvijek u svim obiteljima danas, nije prvo Bog nego su na prvome mjestu brige za ovaj život; one su veće nego Bog jer danas je narod ostao bez vjere, narod koji misli da ovisi o sebi samom, koji misli da ovisi o novcu, o ljudskim bićima i o svojim idejama, a u stvarnosti niti jedan jedini list sa drveta ne pomiče se bez Božje volje. Zato je tako veliko širenje i propagiranje abortusa jer je to napad na život. 11

Pobačaj ideja sotone Zašto ima toliko homoseksualaca i lezbijki? Jer je to propagiranje smrti, jer oni predstavljaju smrt ljubavi, jer oni su zastava protiv novih života; to je ideja ljudskog bića koje promiče kult ljudskoga tijela bez ikakvog obzira na posljedice. Vrijeme između Kristovog Isusovog utjelovljenja i Isusovog drugog dolaska zove se posljednje vrijeme, a da bi se Isus ponovno vratio mora doći točno određeni broj duhova na nebo, ljudskih bića, no đavao ne želi da se taj broj ispuni, jer kada se navrši taj broj Isus će se vratiti. Tada će nestati smrti, a kada smrt nestane, svi će zlodusi, svi duhovi tame ostati pokopani zauvijek i smrt će prestati postojati. Zato se ta stvarnost budućnosti nama pokušava odugovlačiti, otežati, da ne dođe čim dulje do toga broja duša za nebo. Stoga su nastala sredstva protiv začeća, kondomi, homoseksualnost, rastave, jer je sve to oružje protiv rađanja novih života, a to je sotonino djelo. Pobačaj je njegova zamisao. Gospodin kaže da je danas svijet većinom naseljen djecom bluda, a ne djecom ljubavi. Milijuni su se ljudi rodili zbog jednog trenutka uživanja, a ne zbog ljubavi. Mnogo je ljudskih bića koja su se rodila, a da nisu bila željena jer je utroba majke u kojoj su začeti u trenutku kada je ta majka doznala da je trudna odbila to dijete, jer se ona samo zabavljala, nije se nadala djeci i zato ima mnogo ljudskih bića koja kada ih nisu uspjeli pobaciti, rađaju se nakon što su bili odbačeni u majčinoj utrobi. To je drugi nivo pobačaja, jer te unutrašnje rane jako se teško nose, jer će te osobe živjeti s velikim prazninama u svom životu i te će praznine biti vrlo teško ispuniti i zato u ovom poslanju tako lijepom i tako moćnom, koje vodi pater Marko sa svima vama u borbi za život, najvažnije je nutarnje ozdravljenje one djece koja su se spasila jer oni su kao ranjenici i ne samo oni; ima i djece iz brakova koji su sklopljeni u Crkvi, a koja su također odbijena, zbog taštine, zbog oholosti, zbog sebičnosti. Postoje ljudi koji su se sakramentalno vjenčali i gospođa je ostala trudna no odlučili su da nije trenutak da imaju dijete jer nisu u situaciji da ga uzdržavaju. Propustit ćemo prilike, izgubiti svoju mladost, nećemo imati vremena uživati kao supružnici jer će dijete uzeti sve to vrijeme… I odbiju to svoje dijete, i kada se neka od te djece ipak uspiju roditi i usprkos činjenici da su 13

se rodili u jednoj katoličkoj obitelji koja ima sakramente, rode se u odbačenosti. Imamo mnogo djece koja osjećaju mržnju prema svojoj majci a nikako ne mogu dokučiti zašto je to tako. Ne mogu to sami sebi objasniti, ali to je zato što ih je mama odbacila! Ima majki koje ne vole svoju djecu jer kada su ostale trudne nisu htjele tu djecu i samo zbog osjećaja moralne krivnje su ih rodile, ali ne iz ljubavi. Tako da ima mnogih nevolja, ljudskih nesreća u ovom svijetu, i kada govorimo o pobačaju ne govorimo samo o fizičkom ubijanju djeteta; to je samo ili-ili samo jedna strana pobačaja. Pobačaj je puno širi od toga, pobačaj je ubojstvo ljubavi, neposluh Bogu, tvrdoća srca, nedostatak straha Božjeg, pobačaj je sebičnost, osveta, mržnja… A sve je to jedna jako uobičajena slika i toliko uobičajena da smo se mi svi već na to već naviknuli, postali smo neosjećajni na jako ružne stvari i zato mislim da ako govorimo o ovome nije to samo zato da bismo izrazili svoju uznemirenost sa svim tim što se događa u svijetu, nego da bismo i mi osobno dobro razmislili koliko smo mi sami poslušni. Jer iznenada se možemo zateći da propovijedamo nekome o životu kada zapravo mi u svojim životima svakodnevno ubijamo ljubav. Zato ako želimo biti apostoli ljubavi, apostoli života moramo shvatiti što je to Božja ljubav jer je Božja ljubav život i to jedini istinski, pravi život.

Odgovor je: ljubav Dat ću vam primjer. Ako ste stali na ugao ulice koji je jako prometan, gdje prolazi mnogo ljudi i svi su ti ljudi stranci za vas koje nikada niste vidjeli i koje možda nikada vise ne ćete vidjeti, i ako vi tamo stojite, a svi ti ljudi prolaze pored vas kao da su ništa jer vi za njih ne osjećate ništa niti vas brinu niti vas baš zanima kuda oni idu i što rade, ni što njih boli… Ako je tako, onda još uvijek ne poznajete Božju ljubav i vi ubijate ljubav koju njima dugujete jer svi ti ljudi koji prolaze pored vas: Bog ih je vama dao. Oni su svi vaši i vi ih morate sve ljubiti i ako vi ne ljubite sve te ljude koji prolaze pored vas, onda ste vi njih abortirali; dakle, to je isto vrsta pobačaja. Pobačaj je ravnodušnost, nedostatak ljubavi, nedostatak suosjećanja; tako živjeti znači pobaciti ljubav. Dakle zapitajmo se, 14

gdje smo mi to? Ako su ljudi koji su meni najvažniji, samo moja obitelj i moji bližnji i oni prijatelji od kojih imam nekakvu korist, a ostatak čovječanstva me uopće ne zanima, tada ja činim pobačaj svaki dan, jer ako se ne brinem za čitavo čovječanstvo, ako se ne brinem za spasenje svih duša, ako kada molim, ne molim Boga da se svi ljudi spase, tada još uvijek ne poznajem Božju ljubav!!! Božja ljubav ne diskriminira ljude, ona nikoga ne isključuje, Božja ljubav uključuje sve i svakoga, i zato ova škola života, škola je duša koje su došle naučiti ljubav, a naučiti ljubav njih čini cjelovitima a ne razdvaja. Vrlo je važno pravilno ocijeniti pravu vrijednost ljubavi koju imamo, jer može biti da se mi zavaravamo. Često mislimo da ako činimo djela ljubavi; dolazimo na misu, ispovijedamo se, molimo…, smatramo da smo mi zapravo dobri i da ljubimo, ali svi oni nepoznati ljudi, stvorenja Božja, nisu u mom srcu. To znači da ništa od onoga što činim ne služi ničemu i ja to moram priznati u svome srcu. Vrlo je lako ljubiti one koji nas ljube, vrlo je lako praštati onima koji nama praštaju i vrlo je lako podržavati i poštivati one koji nas podržavaju i poštuju, no i zli ljudi tako čine, kako kaže Isus u evanđelju, ali nije lako ljubiti one koje ne poznajemo i one koji nas ne ljube, one koji nas niti podržavaju niti nas poštuju, niti one koji nas kritiziraju i proganjaju, a ako mi ne uspijemo naučiti tu vrstu ljubavi, ponavljam, mi vršimo pobačaj. Zato moramo izići iz takvog vršenja pobačaja, moramo prestati s tim i moramo prigrliti život, ljubiti život, častiti život, a to se čini samo istinskom ljubavlju. Ako odem u neku školu gdje se nalaze adolescenti i ako im govorim o moralu i čistoći i savjetujem ih da ne vrše pobačaje jer su zlo, veliko zlo, ali ja sam sâm osoba kao sada ova što sam vam opisao, čovjek koji ljubi samo one koji njega ljube, prašta samo onima koji njemu praštaju i nepoznati ljudi me baš ne brinu; poruka koju ću dati u toj školi tim adolescentima nikada neće doći u srca tih mladih ljudi jer ja u sebi ne nosim duh ljubavi i onda ne mogu njima posijati tu ljubav, nemam mogućnost njima usaditi ljubav prema životu ako ja sam vršim pobačaj nad ljubavi! Zato je tako spor taj proces zaustavljanja pobačaja jer glasnici koji ga žele zaustaviti većinom ne poznaju ljubav, a kako ćemo onda druge naučiti da ljube i poštuju život ako mi sami to ne poznajemo, i zato često osjećamo frustraciju, i mislimo da nas ljudi ne čuju, da se ne žele promijeniti, ali nije to istina, ljudi 15

slušaju, i ljudi će se promijeniti, ali samo tada kada budu mogli vidjeti Božje lice u našem licu, kada budu mogli vidjeti istinsku ljubav u našim očima, i kada shvate da Bog doista živi u meni, i to im daje život, i to ih nadahnjuje.

Isus je Božji lijek Znamo za ljude koji provode čitave dane u crkvi moleći, i žale se što njihova djeca nisu u vjeri, da ništa ne žele slušati o Bogu, ali kada oni sami dobro pregledaju svoj život vide da nakon čitavog tog vremena koje su proveli moleći u crkvi dođu kući i nikome ne iskazuju ljubav, i dalje žive u svojim gorčinama, u svojim zavistima kao i uvijek, i koriste taj svoj jezik bez ljubavi, i ono što čine je da svaki put sve više druge udaljavaju od Boga jer je ta religija koju oni propovijedaju jedna pobačena religija bez ljubavi, a nema ljubavi jer nema živoga Boga, a to je ono što moramo shvatiti i što moramo promijeniti kako bismo ponovo mogli donijeti poštovanje prema životu, ljubav prema Bogu i poslušnost, čistoću, poniznost. Sve se te krijeposti moraju spasiti, ali nećemo ih spasiti čekajući da se drugi promijene; prvo ih moramo spasiti u sebi samima. Dakle, ako želim postati apostol koji se bori za život, moram biti siguran da iskustveno znam što je to život jer inače što ću propovijedati, o čemu ću govoriti? Kako mogu propovijedati o životu ako ga ne poznajem? Kako mogu propovijedati život ako ga sam ne častim? Moramo svaki poći od sebe i sebe početi nanovo graditi, uništiti sebičnost, uništiti lijenost i ravnodušnost, tvrdoću srca i tu gorčinu koju nosimo u sebi jer mi sami ne prihvaćamo svoju smrtnost i zbog toga smo ogorčeni, jer je ta smrtnost posljedica istočnoga grijeha. Svako je ljudsko biće po svojoj naravi ogorčeno jer mi ne znamo oprostiti svoju smrtnost, drugim riječima, mi ne praštamo Bogu. Koliko često možemo vidjeti majke kada im umru djeca i viču na Boga ‘zašto si ga uzeo!?!’ Vidimo ljude kojima su dijagnosticirali neku tešku bolest i počnu gubiti svoju vjeru, i počnu prigovarati Bogu, jer mi u sebi nosimo tu gorčinu, mi nismo oprostili za svoju smrtnost. To se zove posljedica istočnoga grijeha. Isus nije uzalud došao; kako je htio, kako je žurio da nas izliječi te je morao postati ljudsko stvorenje da bi nam pokazao 16

kako izliječiti ljudsko stvorenje. Mi smo bolesnici, a Isus je lijek, a Božji je lijek izliječiti tu gorčinu koju nosimo jer ako vjerujemo u Njega i u Njegova obećanja, nestaje strah od smrti jer znamo da uistinu ne ćemo umrijeti! Ako Mu budemo poslušni naše tijelo koje će se raspasti biti će pokopano, ali znamo da će se ono preobraziti poput sjemenke i da će iz tog tijela izniknuti duša koja će se proslaviti. Zato je Isus jedini koji pobjeđuje smrt. Naša gorčina i naš strah od smrti samo Isus može izliječiti, On je jedini koji je ušao u grob i izišao iz njega, nitko osim Njega to nije učinio. Dakle, kako ćemo poštovati život? Time što ćemo izgubiti strah od smrti, što ćemo prihvatiti Isusa Krista koji je Život, Put i Istina.

Biraj, život ili smrt Svaki put kada se napravi pobačaj, zlodusi su sve jači, oni se osnažuju među nama. To znači da đavlu dajemo posebnu i veću moć kada se ubije neko dijete. Svaki sotonski ritual zahtjeva ljudsku krv, i zato se danas najveći sotonistički pokreti u svijetu upravo specijaliziraju za promicanje pobačaja, jer to je najmasovniji način prikazivanja krvi đavlu. Idući za tim, slobodno možemo reći da što se više abortusa čini, više demonske aktivnosti biva gomilano u svijetu. No dijete koje je pobačeno je nevino. Prvo da bismo bili suđeni na sudu Isusa Krista morali bismo počiniti tri dimenzije grijeha po uvjetima koji nam govori Katekizam Katoličke crkve (svjesno, svojevoljno, slobodno), ali dijete koje je pobačeno u utrobi svoje majke i nije dobilo priliku da se rodi, kada se njegova duša pojavi izravno pred Isusom jedino što nosi sa sobom je istočni grijeh, a Isus je Otkupitelj. Kako ta duša nikada nije počinila nikakav grijeh s punom sviješću, s punom namjerom i spoznajom, nju ništa ne može zaustaviti da uđe u Božju Slavu. Isus će ju otkupiti. Prije nego što je Isus uzašao na nebo, prije nego što se vrata nebeska ponovno otvore za nas, svi ljudi koji su umrli prije Isusovog utjelovljenja, a bili su sveti, čekali su, bili su zadržani na jednom mjestu koje je bilo savršeno mirno, bez trpljenja i to se mjesto zvalo Limb, takozvano krilo Abrahamovo. Ondje su se nalazili svi Sveci iz Staroga zavjeta i kada je Isus uzašao na nebo, svi su pošli za Njim i tada je prestalo postojati to Abrahamovo krilo, taj Limb, jer se otvorilo nebo i jedino što je ostalo jest čišćenje duše, koje mi zovemo Čistilište i od tada postoji ono što nas Crkva uči; Raj, Pakao i Čistilište. Dakle, dijete koje nije rođeno nema drugog mjesta u koje bi pošlo nego u nebo jer u pakao nikako ne će ići, a u Čistilište moraju samo duše koje trebaju dati zadovoljštinu za svoje grijehe koje su učinile prema ona tri uvjeta. Vrlo je važno dakle da znate da duša djeteta koje nije rođeno ide u Raj. Postoji jedan mistični običaj, da se krste nerođena djeca i to je dobar običaj jer ono što time činimo je da ponovno njih zadobivamo i za zemaljsku Crkvu, jer oni su bili došli za zemaljsku Crkvu. Kada ih krstimo činimo ih dijelom naše zemaljske Crkve iako je zločin pobačaja spriječio da oni dođu i djeluju, no kada smo ih krstili oni su jedan onaj broj 18

više članova u našoj crkvi protiv đavla. Ima jedno veliko otajstvo za svaku krštenu osobu; svaka krštena osoba udarac je protiv sotone i u tom misteriju triju crkava: nebeske Crkve, one u čistilištu i zemaljske Crkve, mističnog Isusovog Tijela postoji jedna bitka u kojoj su uključeni točni i jasni brojevi, a đavao se bori protiv tih brojeva. Što se tiče djevojaka, žena, mladića i muževa koji su dopustili usmrćenje pobačajem svoga djeteta, trebamo im reći da je pobačaj bio pravo i nedvojbeno ubojstvo, istinski napad na život i da su počinili jedan veliki zločin ali da Bog prašta i da ako u dubini svoga srca priznaju štetu koju su napravili i blagoslove koje su uzeli čovječanstvu, mogu dobiti novi život u Isusu. Jer to pobačeno dijete, moglo je možda donijeti lijek za rak, mogao je biti veliki prorok, mogao je biti neka osoba koja bi riješila mnogo problema za mnoge ljude. Sada ćemo moliti te ljude koji su pobacili da žive jedno duboko, duboko kajanje i da ostatak svog života moraju budu zagovornici i odvjetnici života, svaki dan svoga života, to je najbolji savjet. Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva. Amen! Neka nas licem svojim obasja, milostiv nam bude i mir nam svoj udijeli. Amen! Neka nas Gospodin Bog svojim blagoslovom prati na svim putovima našega života. Amen! Blagoslov Boga svemogućega Oca, Sina i Duha Svetoga sašao na nas i ostao vazda s nama. Amen!

ŠTO SLIJEDI NAKON OVOGA ŽIVOTA? Prvo želim zahvaliti Bogu što mi je dao blagoslov i čast da budem s vama večeras. Isto tako, želim zahvaliti ocu Marku koji je uvijek podržavao ovu moju misiju i koji me toplo primio, te također želim izraziti svoju veliku, iskrenu podršku vašem poslanju za život. Danas ću izložiti jedno razmatranje o životu nakon smrti, o onome što dušu očekuje kada napusti ovaj zemaljski život. Činim to, kako bih potvrdio sve ono što Crkva uči o životu nakon smrti. Započeo bih s čitanjem jednog ulomka iz Poslanice Svetog Pavla Hebrejima, iz poglavlja 6, 9. Uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i ne govorimo, da je s vama dobro, i da ste na putu spasenja. Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što iskazaste Njegovu imenu posluživši i poslužujući Svetima. Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade, te ne omlitavite nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obećano. Govoriti o onome što se događa nakon smrti može se učiniti jedino na dva načina. Prvi je da čvrsto vjerujemo da je sav nauk Crkve u tom pogledu potpuna istina, i tada ćemo shvatiti da nas Crkva uči o smrti, o sudu, o paklu i o raju, i shvatit ćemo da su te otkrivene stvarnosti dogme tj. vjerske istine Katoličke crkve, a kako bismo se mi smatrali istinskim katolicima moramo vjerovati u te istine inače - nismo katolici. Tako, po tim učenjima koja su nam otkrivena po našoj Katoličkoj crkvi, mi znamo da postoji pakao, da postoji čistilište, postoji raj, i da postoji sud. Ja ću vam dati svoje svjedočanstvo o svim ovim stvarima, ne zbog toga što bih ja to pročitao u nekoj knjizi, jer kada sam bio dijete i kao mladić čitao o tim stvarima u Katekizmu Katoličke Crkve, nisam vjerovao ni u što od toga što su me učili, i proveo sam 33 godine svoga života ne vjerujući ni u što, ni u koju od tih istina, udaljen od Boga, ali jednoga dana Bog me po svom velikom milosrđu izbavio, i ne samo da me izbavio nego mi se i 20

ukazao, i znam da će ono što ću vam danas ispričati zazvučati čudno jer nije baš uobičajeno da neka ljudska osoba ugleda Isusa. Isto tako nije baš uobičajeno da je neka osoba vidjela pakao, nije uobičajeno niti da je netko vidio čistilište, i nije uobičajeno da je netko vidio zle duhove ili Božje anđele ili Svece ili Djevicu Mariju. A ja sam vidio sve to, i to ne zato što bih ja bio neki Svetac nego samo zbog Božjeg milosrđa. Ja nemam objašnjenja zašto su se meni dogodile te stvari, jer ja sam najnedostojnija osoba koja može sada ovdje stajati i govoriti o Bogu. Zbog 33 godine koje sam proživio u smrtnom grijehu, unatoč tome što sam rođen u 21

katoličkoj obitelji, tijekom te 33 godine ja sam proganjao Crkvu. Nisam bio poslušan i nijekao sam Gospodina. I usprkos svemu tome Gospodin me spasio. Zato danas s velikom radošću svjedočim o Božjem milosrđu jer to je u ovom trenutku moje najveće svjedočanstvo. Tako da ne namjeravam ovdje govoriti o sebi nego svjedočiti o Gospodinu koji me spasio. A to spasenje je nešto što ja moram čuvati, nad čime moram bdjeti čitav svoj život, jer još uvijek nisam stigao do kraja, i svakoga dana treba se boriti za spasenje. Gospodin nam je to spasenje zajamčio ukoliko smo Mu poslušni, ali svaki dan uključuje neku borbu protiv zla, protiv naših nagona i naših naginjanja ka zlu. Crkva nas uči kako možemo biti vjerni Bogu i odakle možemo dobiti snagu usprkos svojoj slabosti koja je dio naše ljudskosti, i usprkos sve nesavršenosti našeg ljudskog postojanja, i našoj toliko čestoj nemogućnosti da budemo poslušni. Međutim Gospodin Isus koji nas poznaje jer nas je On sam stvorio ostavio nam je jednu savršenu Crkvu, zaodjevenu u moć sakramenata, nahranjenu Duhom Svetim, kako bismo mogli živjeti u poslušnosti Njemu.

Postojanje pakla Kada slušamo kako nas Crkva naučava da pakao postoji, naša ljudskost, naša čovječnost i naše tijelo ima prirodno nagnuće da na to ne obraća pažnju, da to ignorira, čak štoviše, mnogi ljudi racionalno ismijavaju tu činjenicu, ali to nije ništa drugo nego samo instinkt neposluha jer svi mi, sva ljudska bića unutar sebe znamo, poznajemo tu stvarnost jer savršeno dobro poznajemo odnos koji postoji između dobra i zla. Svako biće koje je Bog stvorio ima ucijepljenu spoznaju u svom srcu o ponašanju dobra i zla, čak uključujući i recimo domorodce u džunglama, u prašumama; sva ljudska bića poznaju taj zakon, i zato svako ljudsko biće poznaje i osjeća taj vječni ponor, jednako kao što osjećamo i vječnu slavu. Istodobno i naša duša zna da postoji jedan rast prema toj slavi, i sama u sebi zna da postoji stanje čistilišta. Kada nam Crkva govori o posljednjim stvarima, govori nam o onome što se događa nakon smrti, o stanjima duše, i dat ću vam jedan primjer: ako se nalazite u jednom velikom gradu kao što je Zagreb, i na nekom mjestu nađete nekog čovjeka i pitate da vam kaže što je Zagreb za njega, i tako ispitate četvero različitih ljudi na četiri različita mjesta u gradu, postavljajući im isto pitanje shvatit ćete da za svakoga od njih u njihovom srcu postoji jedan različiti Zagreb; jednome je Zagreb grad koji mu donosi radost, drugome frustraciju, trećemu stres, a četvrti su ravnodušni. To su stanja i duša se izgrađuje u određeno stanje, i na kraju ovoga života ona se nalazi na onom stanju u kojem je stala. Tako bismo mogli reći, kada bismo jedni druge ispitali sada i ovdje, i kada bismo se zapitali vjerujem li da pakao postoji, mogli bi zapravo iz toga shvatiti gdje se točno nalazimo, jer uvjeravam vas da biste se iznenadili koliko ima katolika koji ne vjeruju da pakao postoji. Ispitao sam jednom prilikom mnogo ljudi izlazeći s Mise u jednom gradu u Sjedinjenim Američkim Državama, s tri ključna pitanja. Prvo pitanje je bilo bi li mi mogli nešto reći o prvom čitanju na Misi. Više od 70 posto vjernika nije se toga sjećalo. Drugo je pitanje bilo vjeruju li da je Isus zaista prisutan i živ u Euharistiji, nešto više od 50 posto je reklo da ne vjeruju u to. I treće je pitanje bilo vjerujete li da pakao postoji: 80 posto njih nije vjerovalo, rekli su da je Bog milosrdan i da pakao ne može 23

postojati, a to je za mene nešto strašno, jer nažalost u današnjoj Crkvi mi smo zaboravili katehezu o paklu, čak štoviše oni koji govore o paklu uglavnom su proganjani unutar same Crkve, jednako od strane laika kao i od strane klera. Tako da je zapravo đavao osvojio jako veliki teritorij, jer njegov najveći posao, njegov najveći zadatak je da nas uvjeri da on ne postoji. Koji je najvažniji zadatak za jednog lopova? Da nitko ne sazna da je on lopov kako bi mogao krasti, jer ako za nekog lopova svi znaju da je lopov sakrit će sve vrijedne stvari, i on neće moći krasti. I zato đavao sam sebe čini nevidljivim i kao da ne postoji kako bismo mi mislili da ga stvarno nema, i kako bi nam tako mogao ukrasti dušu. Tako da duhovna stvarnost koju mi živimo zapravo je okružena duhovima koji lebde u zraku, i koje mi ne možemo vidjeti jer smo mi privremeno stavljeni u stanje sljepoće zbog istočnoga grijeha. U trenutku smrti izravno ulazimo u puninu duhovnoga svijeta, i tada ćemo vidjeti sve onakvim kakvo stvarno jest. Kada vidite jednu bebu koja se rađa, i vidite kolike su poteškoće tog djeteta, ono se bori, ono teško izlazi iz majčine utrobe, izlazi zgrčenih ruku i zatvorenih očiju, i malo po malo ono se rasteže i prilagođava se na život izvan utrobe, i znate kako je spor i polagan taj čitav proces učenja da se kreće, da se hrani. Kada odlazimo s ovog zemaljskog života, izlazimo iz utrobe ovog našeg smrtnog tijela i iz utrobe ove zemlje, i ulazimo u puninu duhovnoga svijeta a to je rađanje. To je rađanje u Duhu. To je ono rođenje o kojem je Isus govorio Nikodemu jer u tom trenutku duša se određuje za čitavu vječnost. Ako smo mi primili Duha Božjega i ako poznajemo i živimo Božju ljubav, tada će se naša duša kada se rodi u puninu duhovnoga svijeta moći stopiti sa Kraljevstvom Svjetla jer ima zdravlje i to zdravlje koje je postigla ljubavlju Božjom, zdravlje koje je postigla nadnaravnim pomazanjem po svom krštenju, ali kada neka duša nije vjerna Božjoj ljubavi tijekom ovog privremenog života, tada će ta duša biti kao paralizirana, kao da je atrofirala, kao da nema zdravlja, nema snage. Mnoge od tih duša jednostavno se utope u tami zauvijek jer su živjele bez ljubavi, a ako se živi bez ljubavi onda se nema života.

Vidio sam drugi svijet Čini se da smo živi jer smo još uvijek ovdje, ali zaboravljamo da bismo imali stvarni život, da bismo uistinu živjeli, na kraju ovoga života duša mora prijeći u svjetlost, ali ako je duša živjela u utrobi ovoga tijela bez ljubavi, jer je sve ono što je proživjela bilo unutar kraljevstva ovoga svijeta i ovoga tijela, kraljevstvo sebeljublja, egoizma, to je ono što dušu čini bolesnom, i ima duša koje su već toliko atrofirale da ne mogu izdržati na tom svjetlu, i same se potapaju u tu tamu, i to je jedna apsolutna stvarnost. To je nešto što sam vidio vlastitim očima. Kada govorim o tome ne očekujem da mi nitko ovo povjeruje jer samo Bog može otvoriti srce i uši jednom ljudskom biću. Meni su mnogo govorili o paklu i o svim Istinama dok sam bio udaljen od Boga, i nikada nisam čuo niti sam htio vidjeti išta od toga, zato nikada ne pokušavam promijeniti ničije srce jer to može samo Bog, ali imamo veliku odgovornost prema onome što nam je Bog otkrio, i svako od nas ovdje prisutnih ima svoje svjedočanstvo. Sama činjenica da smo na životu veliko je svjedočanstvo Božje jer je život Bog sam, i samo On daje život, i stoga ako sam živ to znači da sam ja svjedočanstvo Boga, i sve što se događa u mom životu da bih preživio svaki dan, čudo je. Čudo je da ja danas imam zdravlje, čudo je da mogu misliti, čudo je da sam ovdje i da slušam o Božjim stvarima. Sve su to milosti, ali mi ponekad ulazimo u sebe same i mislimo da je to sve od nas, i da mi imamo kontrolu nad svime, da smo mi oni koji sve čine, i u toj obmani ulazi đavao kako bi nas gradio na nama samima, i kako bismo nastavili misliti da je to sve naše, i da sam ja sam sve učinio, i nitko drugi, a to je kao da čovjek sam sebe smatra bogom, i upravo je u tome bit istočnoga grijeha. Priča o istočnom grijehu kaže da zmija govori Evi: ako pojedete sa ovoga stabla bit ćete kao bogovi. A evo kako se to danas prenosi na današnji svijet: čitava moderna znanost i moderna psihologija uči nas da mi sami od sebe svojim snagama možemo postići sve. U meni je moć da razmišljam pozitivno i da dostignem sve one ciljeve koje pred sebe stavim, ja sam, da sami sebe cijenimo više od onoga što je normalno, da sami sebe nadilazimo, a to znači da se čovjek pretvara u boga, ali mi imamo jednu odgovornost a to je činjenica da nam je otkrivena istina. Ja 25

sam imao mistično iskustvo s Bogom, i kad sam doživio to iskustvo još nisam vjerovao u Boga. Bio sam u prašumi u Kolumbiji, i u jednoj špilji svezanih ruku iza leđa, s vrećom na glavi, osuđen na smrt u jednoj špilji prepunoj šišmiša, na jednom prestrašnom mjestu, i čitave te noći, dakle 8 do 9 sati, proživljavao sam jedno iskustvo s Bogom, kao da sam umro, i tada sam doživio Sud svoga života pred Gospodinom. Prvi dio bio je prosvjetljenje moje savjesti. Te večeri sam imao 47 godina, i mogao sam sagledati čitav svoj život od treće godine života do četrdeset i sedme, i prošao sam kroz patnje za svaki od svojih grijeha. Nakon toga Gospodin mi je jako dugo govorio, i doživio sam iskustvo pakla gdje sam lebdio iznad jednog ponora koji nije imao dna, to je bio jedan bezdan magle, tmine, ja sam počeo tonuti u taj bezdan, i kad sam već bio unutra shvatio sam da svaka čestica toga što je meni izgledalo kao magla, da su to bila ljudska bića koja su osuđena, koja su bila demonizirana. Na svojoj površini oni su još uvijek imali naličje ljudskih bića, ali bili su potpuno deformirani zbog grijeha, a ja sam bio u savršenom stanju spoznaje, i razumio sam, shvaćao sam sve njihove deformacije, točno sam znao koji grijesi su proizveli koje deformacije. Tada sam otkrio nešto jako bolno. Sve su te duše bile prepune bijesa i očaja, i one cijelo vrijeme žele vikati, izvikati sve to, ali više nemaju glasa, i ono što iz njih izlazi su životinjski zvukovi, zvjerski zvukovi, i to ih još više čini bijesnima, i unatoč tome što to nisu bile riječi što se čulo iz njih, razumio sam sve što su mi govorili, i kada sam gledao još dublje u taj ponor mogao sam vidjeti da postoje neizbrojive razine osude ovisno o vrsti grijeha u koji su upali. Kad sam gledao još dublje u taj ponor sve je bilo teže i kompliciranije jer su sa samog dna iz dubine tog ponora izlazili plameni vatre kao da je ta vatra otkucavala i dolazila sa dna i ona je prolazila kroz sve te duše, kroz njih same i svaka je od njih ulazila u određeno stanje trpljenja ovisno o grijehu u koji je upala. Na samom tom dnu vidio sam da postoje i demonske hijerarhije, i te su hijerarhije stvorene od duhova koji nikada nisu bili ljudska bića. Mi ih u našem katoličkom teološkom rječniku nazivamo palim anđelima. Nikada vam ne bih bio u stanju dobro opisati, dočarati strahote, užas, kako izgledaju ti duhovi, to je nešto potpuno neopisivo iz pojmova našeg uma, nema riječi kojima bi se to moglo objasniti. Nakon tog iskustva za koje bih mogao 26

reći da se činilo kao da je vječno, i tijekom kojega nisam uopće mislio da ću ikada iz njega izaći, Gospodin mi je ponovo progovorio, i tada sam se našao ležeći licem prema zemlji na travi na jednoj vrlo visokoj planini. I prije samog iskustva pakla našao sam se na toj istoj planini. Iskustvo pakla sam doživio zato, jer sam prije toga bio odbijao Božji glas, a Gospodin mi je mnogo govorio.

Čistilište kako sam ga doživio Zatim sam se odjednom našao u jednom jezeru gdje mi je voda dopirala do struka. To je jezero bilo stanje čistilišta. Pred tim jezerom mogao sam vidjeti jednu predivnu, veliku stijenu, i ja sam znao da je na toj stijeni Isus, ali sam isto tako znao da Ga ja ne mogu gledati, i samo kako bih vam dočarao, da bih vam dao neku ideju, ta udaljenost između jezera na kojem sam se nalazio i te stijene mogla bi biti jednaka udaljenosti između Zemlje i Sunca. Međutim ja sam vrlo jasno vidio tu stijenu, i pokušao sam pobjeći, uroniti u vodu, ali sam tada shvatio da sam zakočen, da stojim okružen svojim grijesima koje sam učinio u posljednje trideset i tri godine, i razlog zbog kojeg su se svi moji grijesi nalazili u tom jezeru je bio taj što se nisam trideset i tri godine ispovjedio i moji su grijesi bili ustvari zlodusi, i moja ih je duša sve poznavala, svakog pojedinog. Tada sam od Gospodina naučio o sakramentu ispovijedi. Naučio sam da svaki smrtni grijeh kao svog čuvara ima jednog palog anđela, i samo Katolička crkva ima moć da nas odriješi, da nas oslobodi tog anđela, i to po sakramentu ispovijedi. Vrlo je važno to shvatiti. Isus je tijekom svog javnog života rekao Petru: na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i dajem ti ključeve neba, sve što svežeš na zemlji ostat će svezano i na nebu, a sve što odriješiš na zemlji ostat će odriješeno i na nebu. A kasnije, kada je uskrsnuo i ukazao se apostolima koji su molili u zatvorenoj sobi, rekao im je da ih šalje i da im daje moć da praštaju ili zadržavaju grijehe, tako je ustanovio sakrament ispovijedi. Sotona zna da samo Crkva ima tu moć. Mi se sami nikada ne bismo mogli pokajati i osloboditi se sami đavla. Samo nas Crkva odrješenjem preko svećenika oslobađa, i svi oni zlodusi koji su došli po grijehu moraju otići. U tom jezeru gdje sam stajao usred svih svojih grijeha, kada bih ugledao jednog od tih zloduha mogao sam vidjeti i trenutak kušnje, i trenutak kada sam dao privolu na tu kušnju, i mogao sam vidjeti i potpune posljedice toga grijeha: kako je utjecao na čitavu moju obitelj i na buduće naraštaje, kako je umanjio milosti čitave Crkve i kako je utjecao na duše u čistilištu. Bol koju sam proživljavao u tom stanju čistilišta je neopisiva. Kada bismo barem malo to shvatili, svakoga bismo dana molili za duše u čistilištu, 28

ali upozoravam vas na sljedeće: duše u čistilištu svjetlosne su godine duhovno ispred nas, pa čak i duše koje su u najnižoj razini čistilišta nikada se ne bi željele vratiti ovamo jer bi to bilo kao da se ja sada poželim vratiti u utrobu svoje majke. Duše u čistilištu već su se rodile u duhovni svijet samo što još nisu u punini svjetlosti, i moraju se polako uspinjati prema toj svjetlosti u skladu s ritmom kojim rješavaju ono što nije bilo riješeno na zemlji. Dakle, stanje čistilišta mogli bismo od sada gledati ovako: svaki put kada ja proživim jedan sat ili jedan dan bez ljubavi stvaram duhovne praznine u svojoj duši, i što se više tih praznina stvori u mojoj duši, veća će biti i tama koja je u mojoj duši, a to je zapravo izgrađivanje čistilišta. Svaki dan koji provedemo u očaju, neutješni, u negativnim mislima to činimo samo zbog nedostatka vjere. To su prostori koje ostavljamo za kasnije čišćenje. Zato je vrlo važno da uvijek ostanemo u neprestanoj praksi ispovijedanja. Kako bismo osigurali da se naše prijateljstvo s Bogom i bližnjima uvijek održi u jednom stanju stvarnog prijateljstva, moramo surađivati s milošću; tako će naša duša biti spremna da bude nahranjena euharistijom koja je dar nad svim darovima jer mi u tom daru dobivamo snagu da bismo mogli ljubiti, da bismo mogli praštati, da bismo mogli biti poslušni i na taj način možemo Boga moliti sada dok još uvijek možemo prije kraja ovoga života, da nam pomogne da ispunimo sve one naše praznine, da ih ispunimo ljubavlju kako bismo od sada mogli ispuniti Bogom sve ono što je prazno i gdje Boga nema.

Važnost opraštanja i trpljenja Dat ću vam primjer kako neko može dospjeti u čistilište; ukoliko imate i samo jednu osobu u svome srcu kojoj niste oprostili, i umrete u tom neopraštanju, i čudom se Božjim spasite, to nepraštanje toj jednoj osobi bilo bi uzrok dugom i bolnom čistilištu! Jer, ima ljudi koji misle da nepraštanje i nije nešto tako ozbiljno, jer imaju opravdanje i za kaznu, imaju opravdanje i za rane, pa su onda sami u svom srcu odredili pravdu, i odlučili postati bogovima i sami su sudili onima koji su im nanijeli zlo. To bi bio razlog za provođenje vrlo dugog vremena u čistilištu, prema našim pojmovima vremena, kako bi se 29

naučilo o Božjoj pravdi. U Očenašu nalazimo jednu rečenicu koja definitivno obilježava i označava ovu stvarnost i kaže; “Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim.” I Tata, Bog Otac kaže: “Dobro, ja ću tebi oprostiti onako kako ti praštaš drugima.” Zato je Očenaš savršena molitva jer nikada ne možemo lagati Bogu, jer jednostavno kažemo; oprosti nam onako kako mi opraštamo drugima. On kaže; dobro, tako će i biti. To je nešto što moramo shvatiti i uzeti vrlo odgovorno. Ako nemam suosjećanja prema drugima, kako mogu očekivati suosjećanje od Boga? Ako ja ne praštam, kako mogu očekivati da će meni biti oprošteno? Božja je pravda savršena. Govori se o Božjem gnjevu i čovjek se pita je li gnjev stvarno smrtni grijeh, kako onda Bog može biti gnjevan, ali Božja riječ izrijekom tako govori! Dakle, evo slike: imate jednu zemlju na kojoj se nalazi jedna planina i vi ste jedan dobar upravitelj te zemlje i znate da ovu planinu morate dobro održavati, da mora biti kultivirana, da kada navru bujice i kiše ne bi došlo do velike erozije i da se sve to ne sruši. Jer što više planina ima korijenja, od toga što je na njoj zasijano, to je čvršća, i nije važno koliko su jake te kiše nego što više kiše pada to je ljepša planina, ali ako se ta planina ne obrađuje i dođu ove jake kiše, odmah će srušiti čitavu planinu i to postaje jedna velika močvara. I tada možemo reći da je srdžba kiše srušila planinu, ali shvatimo da je čitava ta kiša bila upravo ona koje je uljepšala čitavu obrađenu planinu. Tako da kada mi svoje srce kultiviramo, kada ga obrađujemo, obogaćujemo, oplemenjujemo krijepostima, kada nastupe velike životne kušnje, naše srce može izdržati te kušnje jer smo puni snage Božje ljubavi! Ali kada u naše srce nisu zasađene krijeposti, životne kušnje će nas zbuniti i uništiti i to je ono na što se odnosi ova srdžba Božja. Zato se u modernom kršćanstvu, a posebno u sektama, govori o životu bez trpljenja, govori se nekom Isusu Kristu koji je već sve platio za nas i koji želi da mi budemo uspješni i da budemo zdravi, i zato toliki katolici postaju protestanti jer jedino što žele je fizičko zdravlje i prosperitet, bez patnje, bez trpljenja. Protestantizam je tako vrlo privlačan za osrednje i slabe vjere ljude jer je naše katoličko kršćanstvo usredotočeno na Kristovoj patnji. Kada bi bila istina da Isus ne želi da mi patimo, zašto je onda Pavlu odrubljena glava, a bio je jedan od najboljih Isusovih prijatelja i jedan od najhrabrijih Božjih vojnika? Zašto je Petar bio 30

razapet, ako je Isus na Petru izgradio svoju Crkvu? Zašto je svetom Jakovu glava bila odrubljena? Tako znači, nije istina da Isus ne želi da mi trpimo, jer nas trpljenje pročišćuje, i zato kult ovoga modernoga svijeta, kult je komocije, kult je života bez boli, i to je ono što smo učinili sa svojom civilizacijom. Tako smo oslabili dušu, i zato tolike duše padaju u pakao, a one koje se spašavaju, prolaze kroz bolna, bolna čistilišta.

Nebo, slava Boga živoga Na kraju, postoji Božja slava, a u Božjoj slavi mogli bismo reći, nalazi se ono što nam je Isus došao ispričati. Ima nešto jako važno u onome što je isus učinio, a vrlo malo ljudi razmišlja o tome, a to je sljedeće: Isus je sišao s neba, i čak i Sveto Pismo kaže da se privremeno u tom ljudskom stanju doveo u stanje koje je bilo niže od anđela, postao je kao jedan od nas, a kada je uskrsnuo nakon četrdeset dana ponovo je uzašao na nebo. Tada možemo reći da je Isus prvo sišao, i ponovo uzašao. Ali što je On rekao kada je odlazio? ‘’Idem pripraviti vam mjesto, tamo gdje ću ja biti, tamo će biti i svi oni koje mi je dao Otac.’’ A tko su ti koje mu je Otac dao? To su oni koji vrše volju Božju. I još nas je nešto vrlo važno naučio, da nam je u tom procesu spuštanja i uzdizanja pokazao u biti, gdje se mi nalazimo. Mi smo dolje, ali mi ne pripadamo tu dolje, mi pripadamo gore, a On je došao i pokazao nam je put, ali na svakome je od nas da osobno izgradimo taj put prema nebu, a jedini način da ga izgradimo jest izgrađivanje puta djelima bezuvjetne ljubavi. Dat ću vam primjera bezuvjetne ljubavi. Na primjer, postoji neka jako dobra supruga, koja je uvijek vrlo brižna i puna ljubavi prema svom suprugu i svojoj djeci, ali nakon deset godina braka posjedne svoga muža u blagovaonicu i kaže mu: ‘’Sad je dosta, više ne mogu to podnositi. Već te deset godina služim kao da sam ti sluškinja, ubijam se dan i noć da tebe poslužujem, a ti mi nikada nisi dao nikakvo priznanje.’’ Evo, to se zove uvjetovana ljubav, ljudska ljubav, i sada tih deset godina ne znače apsolutno ništa pred Bogom jer je ta supruga sve bilježila, sve ono što je dala jer to pokazuje da je sve dala iz nekog interesa, dala je zbog sebe, kako bi sama sebe proslavila, kako bi bila voljena, kako bi bila cijenjena, kako bi joj se divili; sve je učinila zbog sebe, i nijedna minuta čitavog tog vremena ne vrijedi ništa pred Bogom, naprotiv, tih deset godina u njezinoj knjizi života upisano je protiv nje. Dakle, što je onda bezuvjetna ljubav koja doista hrani dušu? To je kada se ja kao suprug ili supruga potpuno dajem i ne očekujem ništa zauzvrat već sve činim iz ljubavi, i nije važno voli li me zbog toga ili ne, i nije mi važno je li mi netko rekao hvala ili ne, da li mi se dive ili mi se ne dive, ja uvijek dajem sve, i umirem dajući se. To je stvarnost Božje 32

ljubavi. Zato ako želite izmjeriti koliko ćete se približiti Bogu na kraju ovoga života, razmislite koliko ste doista bezuvjetno ljubili, i sve ono što niste bezuvjetno ljubili to nazovite čistilište. Vrlo je važno biti svjestan ovih stvari kako bismo znali tko smo doista. Ljudi koji žive od uvjetovane ljubavi, dakle od sebeljublja, žive uvrijeđeni i ranjeni. Kada čovjek sjedne s njima da porazgovara, oni mogu satima govoriti o čitavom zlu koje su im drugi nanijeli jer su oni žrtve; oni nikada neće ugledati Božje oči. Taj tip plačljivaca i onih koji jadikuju neće moći ući u Kraljevstvo Svjetla jer je Kraljevstvo Svjetla stvoreno za hrabre, za one koji su spremni i sposobni dati a da ne očekuju ništa zauzvrat, za one koje nitko ne može uvrijediti jer ako ništa ni od koga ne očekuju onda ih nitko ne može uvrijediti, i zato osobi koja je puna Boga nitko ne može oduzeti mir; niti bolesti, niti bilo kakvi nemiri, nikakva poteškoća ovoga života, uvijek će imati duh pun radosti, pun mira, pun veselja jer nosi Boga u srcu! To je nebo, to je raj. Raj je bezuvjetna ljubav, raj je ljepota duše! Ovdje na zemlji ponekad se vide iskre neba, iskre raja, mi to ponekad vidimo na licima djece, nekada to vidimo na licima svetih staraca, na licima onih koji doista žive bezuvjetnu ljubav. Kad je osoba puna Božje ljubavi, izgleda kao da je cijelo vrijeme prepuna jedne sjajne svijetlosti, kao da je uvijek mlada, i u sebi nosi jednu duhovnu mladost, a osoba koja je puna sebe, zaokupljena sobom i sebeljubljem, sličnija je limunu nego svijetlosti, jer je ogorčena; djeca se rasplaču kada ih vide; to su ljudi koji drugima oduzimaju nadu kao neki vampiri koji oduzimaju svijetlost svojim bližnjima. Mi ne smijemo živjeti život na taj način pa ni jednu jedinu minutu. Krščanin koji svojom ogorčenošću drugima oduzima mir puno je gori od nekog poganina, i zato izgrađivanje čistilišta, pakla ili raja sto posto ovisi o ljubavi. Ako uistinu ljubimo bezuvjetnom Božjom ljubavlju, možemo izravno stići u Božju slavu, ako smo mi ljudi koji su neprestano negdje između, ljudi koji se stalno predomišljaju između dobra i zla, sigurno izgrađujemo jednu jako nisku razinu čistilišta. Ako smo ljudi koji žive samo za sebe, samo služeći svojoj sebičnosti, ako smo zavidni, ako mrzimo i ako nemamo strpljenja i tolerancije, ako nemamo ljubavi i milosrđa, ako naš jezik stalno ranjava, ako je naša utroba stalno puna nezasitnih apetita, ako naše noge stalno trče nekamo kamo ne smiju… To je izgrađivanje pakla, jer se takva duša 33

može osuditi za vječnost. Na nama je što ćemo učiniti, o nama ovisi jer nam je Bog dao slobodu, i svatko od nas ima dovoljno mudrosti. i Bog nas uvijek zove prema sebi, i uvijek nam jasno govori, ali jao nama ako ne slušamo Gospodina kada nam progovori jer neće dolaziti još mnogo puta, a kada On dođe mi svi jako dobro znamo da je to On koji nam govori, i znamo da nam govori izravno u dubinu našeg srca, i nemoguće je ne prepoznati taj glas i Njegovu riječ, i zato psalam koji kaže: ‘’Ako danas čujete moj glas, ne budite srca tvrda kao u Meribi kada su me iskušavali, jedan narod prepun nevjere.’’ To nam mora biti jasno u našem srcu. Zahvaljujem Bogu za svakoga od vas koji ste ovdje prisutni, i molim Boga večeras da nam da milost da se posvetimo kako bismo onom bezuvjetnom ljubavlju svetosti mogli spasiti mnoge duše. Amen.

DJEVOJKA I SPASITELJ Katarina,19 godina. Živi u malome mjestu u Slavoniji. Studirajući u velikom gradu, sreće mladića u kojeg se zaljubljuje. Nakon svega nekoliko tjedana stupaju u intimni odnos. Za Božić 2004. otkriva da je trudna. Međutim, za Katarinu to nije “blagoslovljeno stanje” nego strašna i poražavajuća vijest, nešto što joj nikako ne treba. Nosi bebu koju ne želi, abortus je dogovoren, dečko će platiti i čekati na nju. Ipak, ona me zove i plače. Te su suze odškrinuta vrata kroz koja može ući Spasitelj. Moje su riječi možda mlake, možda neuvjerljive, grube, možda hladne... Ne sluša me, naglo spušta slušalicu. Prošlo je mjesec dana. Katarina, ovo sam sastavio za tebe. Isus te neizmjerno voli, gdje god bila i što god učinila. K (Katarina): Mlada sam, premlada i da hoću roditi to dijete ne bih ga znala odgojiti. Premlada sam za sve te obaveze! I ( Isus Krist): I moja je majka Marija bila mlada kad je začela, još mlađa od tebe! Ne boj se, Ja sam s tobom! Mladi, neiskusni pastir David pobijedio je Golijata i postao kralj. “Bogu je sve moguće!” (Mk 10, 27) “Bog je učitelj naš od mladosti” (usp. Ps 71, 17) K: Ja ne smijem roditi; ta što bi rekli roditelji, kako bi podnijeli sramotu u našem selu gdje živimo? Naše je mjesto malo i sve se zna... I: Zar ćeš cijeli život misliti i raditi ono “što će drugi smatrati dobrim za tebe”, ono što će ti okolina naređivati? Roditi djetešce s kojim ćeš dijeliti ljubav i život nije sramota... To je milost i radost! Anđeo je rekao mojoj mami: “Raduj se, milosti puna, Gospodin je s tobom!” (Lk 1, 28). Za pobačaj neće saznati selo (iako vjerojatno i hoće!), no znati će Nebo sa svim stanovnicima svojim. K: Ali, toliko mojih prijateljica to učinilo, nisi ih kaznio, nisu umrle, i dalje žive normalno i kažu da su dobro postupile! I: Ti ne vidiš njihovo srce, ti ne znaš za jecanje koje Ja u noći slušam... Da prijateljice učine samoubojstvo, bi li i ti to učinila? Pobačaj je tvoje svojevrsno samoubojstvo... Sama ćeš sebe kaznit. Ja sam Ljubav (usp. 1Iv 4, 16), Ja ljubim podjednako tebe i tvoje 36

dijete. Smrt je područje neprijatelja: “Zavišću đavla uđe smrt u svijet” (Mdr 2, 24) Nitko ne može ostati normalan ubivši svoga bližnjega. K: Nisam samo premlada, nego i studiram! Zar misliš da prekinem školovanje, ostavim život u gradu i vratim se s vanbračnim djetetom u moje selo? Gdje je tu logika?! I: Gdje je logika u tvom ponašanju i izborima? Spolni čin nije samo zabava, nije samo igra kojom oslobađaš svoje strasti. Ušla si u vrlo ozbiljan odnos i doživotan savez sa drugim čovjekom. On je postao dio tvoga bića: duha, duše i tijela. Svaki čovjek mora preuzeti odgovornost za svoja djela. Dajem ti djetešce, kao dar i blagoslov, ne kao kaznu! Ne moraš zauvijek napustiti studij, ne moraš se seliti... «Svu svoju brigu povjerite Njemu, jer On se brine za vas!» (1 Pt 5, 7) Vjeruj u Mene, pomoći ću ti u svemu. Pričaj sa svojim dečkom, on je otac tvoje bebe, potraži pomoć... Ja ću te voditi, osloni se na Mene! Bog će ispuniti svaku vašu potrebu, obilno, po svome velikom milosrđu! K: Dobro, studiranje i mogu prekinuti, ne bih bila jedina. Ali, što je sa uzdržavanjem? Danas dijete puno košta, mi nemamo primanja... I: Kćeri, sestro moja, UVIJEK postoji rješenje! Poslat ću ti ljude- moju braću- koji će ti pomoći, providit ću vam stan i hranu. “Ne brinite se tjeskobno za ono što ćete jesti i u što ćete se odjenuti. Otac nebeski zna da vam je sve to potrebno.” (Lk 12, 30) Od tebe tražim samo povjerenje i odluku za život! Malo po malo, ne morate odmah imati sve. Svakako, prvo uđite u sveti brak! Zamisli, da početak i temelj zajedničkog života bude ubijeno dijete... Zapravo, dijete «košta» samo ljubavi. K: Isuse, a što ako on to sve ne želi, ne razumije? Mislim da je previše neodgovoran i samo mu je do zabava i ludovanja. Što ako... I: Ne muči se takvim pitanjima! A što ako vas još danas pozovem k sebi? Nisi još s njim ni popričala, a već sve znaš. I on je ljudsko biće, ima srce i potrebu za smislom u životu. Mnoge su stvari kod njega samo maska! Otkrij ono što je najbolje u njemu; otkrij dijete Božje koje će radosno prihvatiti vaše zajedničko dijete. Matej je bio carinik, grešnik. Pošao je za Mnom (usp. Mt 9, 9) Zakej je varao i krao. Upoznao je Mene i postali smo prijatelji (usp. Lk 19, 2). Mogao bih ti unedogled pričati..... 37

K: Pretpostavimo da će sve biti tako; on će pristati , ući ćemo u brak, naći posao, živjet ćemo u garsonijeri ili kao podstanari..... Nekako ćemo se već snaći. ali, što će učiniti moji roditelji!! Ti ih ne znaš, oni su vrlo naprasiti i nasilni! I: Prvo, Ja ih znam, i to bolje nego ti ili itko drugi. Drugo, zar nisi punoljetna? Ljubi ih i poštuj, ali znaj da nisi pod njihovom vlašću. To dijete nije njihovo! Kako će biti dobri djed i baka sljedećem unuku, ako bi htjeli da usmrtiš sadašnjeg?! Vidjet ćeš, sve će biti dobro. Kad vide tvoju odlučnost, popustiti će i još će ti pomoći i novčano i podrškom... Uostalom, nisam li Ja “Gospodin - čudotvorac” ? ( 2 Mak 15, 21) Hrabro, ljubljena moja, jer moja je ljubav s tobom, Ja bdijem nad tvojim potrebama. Sve je u mojoj vlasti! K: Imam tolike prijatelje... Vjerojatno će me svi napustiti kao “luđakinju”! A tu su i moja dva brata. Ne znam, još se snažno dvoumim. I: Slušaj moj glas u svome srcu! Osluškuj novi život koji je u tebi i svakodnevno raste! Od 18. dana beba ti ima već srce, krv, žile, organi su sve veći i uskoro će početi “plesati” u tebi! Mene su također napustili, pripremili mi križ i naslađivali se mojom mukom. Sjeti se, nazivaš se kršćankom- Kristovom. “Svijet će vas mrziti... U svijetu ćete imati patnju… Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16, 33) No, promisli malo: možda budeš veliko svjedočanstvo onima koji su u istoj situaciji! Spašavajući svoje, spasit ćeš i drugu djecu. nevolji se poznaju PRAVI prijatelji, zapamti to. Ne trebaš prijatelje koji su protiv tvoga djeteta, a time izravno i protiv tebe. K: Bila sam kod liječnika, čudi se što uopće razmišljam... Uvjerava me da pobačaj nije opasna operacija, da mnoge to čine. Kaže mi, da će dijete ionako oboliti ili je već bolesno, jer sam jako uznemirena. I: Pobačaj nije «operacija». To je ubojstvo nerođenog djeteta, bez obzira što su ga ljudi ozakonili. Operira se i izbacuje bolesni dio tijela, a ne djetešce pod srcem majke. Time što je dopušten i – kao što sama vidiš – preporučen, pobačaj nije siguran “zahvat”! Donosi strašne patnje i teško ranjava i dušu i tijelo. Možeš teško oboljeti, ostati neplodna, upast u velike traume... Vidiš, čak i on priznaje da je to dijete. Naći će svaki mogući razlog da to učiniš i potkrijepiti ga svojim “dokazima”. Ne vjeruj ljudima čije su ruke krvave, čije 38

su duše tamne, koji za prolivenu nevinu krv dobivaju velike novce! Vjeruj Meni, jer Ja sam “Put Istina i Život”(Iv 10,10) i odabirem “ono što je maleno, slabo i glupo u očima svijeta” (usp. 1Kor 1, 27). Bježi glavom bez obzira od «zmaja, koji želi proždrijeti dijete»! (usp. Otk 12, 4) K: Stvarno, ako ću se toliko živcirati, dijete će mi oboliti, zajedno sa mnom. A ako oboli, onda je gotovo... Kao da jedva čekaju da nestane! I: Pusti ih, njihova tvrda srca ću suditi Ja. Svi će dobiti od moje pravednosti što zaslužuju. Krv i suze moga naroda bit će osvećene, kao što sam vam rekao u svojoj Knjizi. Shvati, da je ovaj svijet ohol i dvoličan. Poštuju i pomažu invalidima, ali jao bolesnome u utrobi! Kada dođeš onima “koji rukama svojim nasilje čine, a noge su im brze da nevinu krv proliju” (Iz 59, 7), samo im hrabro reci: To je moje dijete i ja vam ga NE DAM! Slušaj; “I prije nego Me zazoveš, Ja ću te uslišati!” (Iz 65, 24) Osim toga, znaj; «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje!» (Ps 62, 1) K: Evo, stalno govoriš “dijete”, iako su me mnogi uvjeravali da ne nosim dijete nego «nakupinu stanica i tkiva»! I: “Čvrsto se drže laži, ne žele se obratiti... Ne kaje se nitko zbog pakosti svoje” (Jer 8,5-6), nažalost, sami prizivaju na sebe «anđele nesreće» (Ps 78, 49) A jesi li ih pitala, kada bi to “tkivo” postalo dijete? Već sada ima svoje organe, otisak prstiju, oznake fizionomije, ljudski genom, i tako će biti i do rođenja i poslije toga. Najvažnije od svega – to dijete ima besmrtnu dušu koju mu je udahnuo moj Otac nebeski. Zbog tog sam djeteta prolio svoju krv na Kalvariji... Bez obzira na šapat zloga duha, slušaj i povjeruj: “Ovako kaže Gospodin, koji te stvorio, koji te od utrobe sazdao i pomaže ti: NE BOJ SE...!” (Iz 44,1) K: Mnogi misle da otac i majka stvaraju dijete, a Ti govoriš o Božjoj intervenciji... I: “Ja sam vas nosio od majčina krila” (Iz 46, 3) “Svi smo mi djelo ruku tvojih” (Iz 64, 7) “Ja sam te stvorio, sluga si moj, Izraele, neću te zaboraviti” (Iz 44, 21) Prije nego ste vi začeli svoje djetešce, Ja sam ga već začeo u svome Srcu!

K: Ja sam velika grešnica. Zapravo više ne znam što hoću i sva sam zbunjena. Ako ga i rodim, kako ću ga odgojiti, kad sam sama, u jednoj tami? I: Ne boj se, tu sam. U tvom mraku upalit ću svjetlo. Malo po malo... Sitnim koracima upoznat ćeš svoga Boga, koji te neizmjerno ljubi. Vidiš, zbunjena si, jer je grijeh u tebi. S grijehom ne možeš biti sretna, jer je grijeh taj koji odganja mir i blagoslov (usp. Iz 48, 22). Ti znaš da “nema ni jednog pravednog” (Ps 143), ali možda si čula također da se “cijelo nebo raduje kad se grešnik obrati” (usp. Lk 15, 7). Dakle, za svakoga postoji šansa, svi su pozvani na promjenu života, na novi život u zajedništvu sa Mnom, koji jesam Život. K: Moja je vjera slaba, teško mi ju je naći, kad je prije nisam dobila, nisam prakticirala u roditeljskom domu... I: Ne! Svatko ima svoje vrijeme. Vjera, to je odluka, to je poslušnost Bogu (usp. Rim 1, 5). Poslušaj me, dijete moje, jer Te želim ljubiti cijelu vječnost! Davat ću ti različite znakove, vodit ću te za ruku, osjećat ćeš moju Prisutnost… Ja ću učiniti sve promjene u tebi, a ti samo moli: «Gospodine, umnoži moju vjeru!» (Lk 17, 5) K: Znači: nosim ipak dijete, koje je osoba, besmrtne duše, maloga, ali savršenog tijela, ljudsko biće čiji si Ti Stvoritelj... Moj se pogled nekako mijenja, ali što sa mojom okolinom? I: “Ne plašite se poruge ljudske, ne bojte se uvreda!” (Iz 51, 7) Stavi na sebe oklop vjere, nade i ljubavi. Zaštiti se Riječju Božjom – Svetim Pismom, Evanđeljem koje je “sila Božja za spasenje svakome vjerniku” (Rim1,16) Traži Mene, a ne lažne “prijatelje” koji te nagovaraju na zlo. Moli, traži da ljudi mole za tebe, oca i bebu. Sudjeluj u sakramentima moje Crkve, predaj mi svoje grijehe da ih operem u svojoj Krvi! Druži se sa mojim vjernima, ne zaboravi: Ja ću te voditi, otajstveno i stvarno, kroz sve nevolje, pazit ću na tebe i tvoju novu obitelj. Samo se predaj u zagrljaj Milosrđa! K: Iako sam siromašna, zbunjena, nevjerna, grešna, Ti ćeš me ipak voditi i brinuti se za me? Tvoja me ljubav zadivljuje! I: “Gospodin je sa siromašnima i potlačenima” (Iz 57,15) Ne gledam tvoje stvari ili novac, nego tvoje srce! Dijete koje nosiš još je siromašnije od tebe - odjeveno je samo u posteljicu majke! Ništa me, osim tvoga dobrovoljnoga odreknuća, ne može odijeliti od tebe, ništa i 40

nitko! Osim toga, Ja sam “došao da pozovem grešnike” (Mt 9, 13) a tvoj ću grijeh pretvoriti u milost i blagoslov. K: A moje dijete, što će s njime biti? Hoće li me voljeti ako mu neću moći pružiti sve što poželi? I: Zajedno ćemo ga odgajati. Imam velike i divne planove za njega... “Od najmanjeg postat će tisuća, od neznatnoga moćan narod” (Iz 60, 22) Vjeruj i pouzdaj se u Mene, ja sam Bog! Vidjet ćeš uskoro sama: kad rodiš, klicat ćeš od radosti! Rađaš novi život i dobivaš novi život! K: Isuse, rodit ću ga! Sada znam da nisam više sama! Hvala Ti na ljubavi i sigurnosti, spoznaji da mene i moje dijete čeke uvijek Tvoja pomoć i zaštita! Moje dijete, njegov otac i ja smo Tvoji, a znam da se Ti za svoje brineš!

Nazovi naš BEBA FON i pomozi udruzi BETLEHEM: 060 800 336 Možeš spasiti nerođeno dijete… Vidjet ćeš, kako je to sjajan osjećaj i čin! Doživi radost Neba zbog rođenja djetešca koje se ‘nije smjelo roditi’ i postani njegov/njezin duhovni pratitelj i pomoćnik u daljnjem životu! Udruga »Centar za nerođeni život – BETLEHEM« (Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta) Samostan Pavlina, Kamensko 53, pp 113. 47000 Karlovac 047/745 378; 091/788-5340; 095/ 5545 102 www.stopabortus.com Žiro-račun: 2484008-1104754353 E-mail: udruga.betlehem@gmail.com Pomozi našim kućama za samohrane majke i djecu: »Obitelj Svetog Josipa« Karlovac i Lešće na Dobri Pomozi nam podignuti još takvih kuća! Pomozi nam otkupiti zapuštene i nenastanjene kuće, u našim selima, pomozi nam ih obnoviti da majke s djecom i siromašne obitelji mogu započeti novi život u njima! 43

Proslavi s nama godišnji Molitveni sabor za nerođene! Uključi se u naše zajednice molitve i žrtve za nerođene »Treće srce«! Bdijmo zajedno s Molitvenim pokretom »Tješitelja Milosrdnog Isusa« za spas nerođenih! Trebaš pomoć u zacjeljivanju poslije-pobačajnih rana? Dođi na Seminar »Ljubav liječi život«! Mladi… povežite se na facebooku STOPABORTUS grupi! Povežite se na facebooku Obitelj sv. Josipa! Pridružite se udruzi »Mladi za život«! Sudjeluj s nama u godišnjem hodočašću na Mariju Bistricu! Posjeti prvo hrvatsko spomen-obilježje nevinoj nerođenoj dječici, Gradsko groblje Jamadol, Karlovac. Uključi se u godišnji glazbeni festival „Pjesmom za najmanje“ Uz blagdan sv. Josipa Radnika! Sudjeluj u „Beba-rock festivalu“ alternativne muzike! Usudi se s nama pokrenuti Katoličku Žensku udrugu za zlostavljane majke i djecu! NARUDŽBE knjiga i molitvenika s tematikom »za život«: NONNATUS, d.o.o., Karlovac, Stjepana Radića 28, tel./fax: 047/601 399 44

MOLITVA NEVINOJ BETLEHEMSKOJ DJEČICI O VI, Maleni, kojima je krvlju ugušen smiješak, sada klikćete pred Prijestoljem Jaganjčevim! Vi, mučenici, nejaki da se obranite usred smrti i užasa, igrate se sveti među ljiljanima i ružama rumenim od vaše prolivene krvi! Vi, nedužni, nikomu krivi, ali bez prava na život pred jakima ovoga svijeta, oprostite nama, koji smo vas ranili svojom ravnodušnošću i pristajanjima uz Herode svih vremena. Iz straha, obijesti, neznanja… O, da postanemo svjesni grozote svojih čina! Osobito grijeha pobačaja-čedomorstva, psovke i mnogih drugih zala u obitelji i društvu. Nevina dječice i svi vi rođeni i nerođeni mali mučenici, izmolite nam milost savršenog pokajanja, da mognemo oplakati naše grijehe i grijehe našega naroda, te zločine svega čovječanstva na zemaljskoj kugli, natopljenoj vašom nedužnom krvlju. Vama je učinjena velika nepravda i zlo. Zaslužujemo najgoru osudu. Ipak molimo, neka vaša krv, sjedinjena s Krvlju Kralja Jaganjca, što „govori snažnije od Abelove“ ne vapi u Nebo za osudom, nego za ozdravljenjem ovog palog svijeta, kojega Bog ipak toliko ljubi! Neka opere naše krivnje i očisti lice zemlje od strašne „kulture smrti“. Nevina betlehemska dječice, svojom nam žrtvom izmolite obraćenje srdaca. Neka ljubav, koja je snažnija od svakoga zla, štiti i vodi svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti. Neka bude mir među ljudima. Toliko je nasilja oko nas i u nama… Terorizmi, ratna razaranja, materijalna i moralna bijeda, tolike ljudske potrebe, gladna i zlostavljana djeca… Naša je molitva kap u moru. I naše djelovanje ne može ukloniti svu bol ovoga svijeta… Ali se ne ćemo predati! Nevina dječice, budite nam zagovornici na Nebu, budite nam poput zvijezde koja je vodila Mudrace do štalice s novorođenim nebeskim Djetetom, da se više nikada ne vratimo na stari put, koji vodi u propast. Neka nam u tome pomogne i zagovor naše nebeske Majčice; svi smo Njezina djeca i sinovi i kćeri Boga Oca. Koji živi i kraljuje sa Sinom i Duhom Svetim u jedinstvu ljubavi; da i mi budemo jedno s Njime! Amen! 46