marija_prvo_svetohraniste by Udruga Betlehem

Marija, prvo Svetohranište 1

Julia E. Gómez Caride de Mouriño Ispravljena i proširena verzija 2. izdanje, Buenos Aires, 2005. Tiskano u Argentini Za osobno korištenje (Sa španjolskog prevela: Drina Ćavar, svibanj 2010.) ©Copyright za Hrvatsku Nonnatus, Karlovac, lipanj 2011. Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije/izdanja ne smiju biti objavljivani, presnimavani ili prenošeni bilo kojim načinom ili bilo kojim sredstvima, elektronički, mehanički, kopiranjem, snimanjem ili slično, uključujući i prijevode na druge jezike, a bez prethodne pismene suglasnosti izdavača. Grafika i prijelom: Boris Šmajgel, Zagreb Zahvaljujem gospođi Dolores de Gómez Bustillo koja je s velikim žarom i ljubavlju slikala ulje na platnu Pobožnost Isusu u Svetištu Marije, za naslovnicu ovog novog izdanja. JM

SADRŽAJ DAN UTJELOVLJENJA.........................................................................5 RADOST ŽIVOTA..................................................................................7 ISUS U SVETIŠTU MARIJE.................................................................8 “ČUDO” NJEGOVA UTJELOVLJENJA...........................................10 TEKSTOVI ZA RAZMATRANJE O ISUSU U SVETIŠTU MARIJE..............................................................................14 GODINA 2000.......................................................................................31 GODINA 2001.......................................................................................40 GODINA 2002.......................................................................................64 GODINA 2003.......................................................................................77 GODINA 2004....................................................................................103 GODINA 2005....................................................................................117

DAN UTJELOVLJENJA Prije nekoliko desetljeća, jednog 24. ožujka, čuo sam propovijed koja je počinjala ovako: “Danas je najtamniji dan u godini, u povijesti…”…i nastavljala se: “kako je i noć najtamnija, kad se približava svitanje, tako je i danas; budući je sutra dan u kojem sviće naše spasenje, dan Utjelovljenja Riječi”. Nikada neću zaboraviti tu sliku – i od tada – živim 25. ožujka kao novo svitanje, u kojem se već pojavljuje Sunce Pravde, Isus naš Gospodin. Toga dana stoljetna očekivanja susreću se s upravo ostvarenim Obećanjem. To je dan kojeg vidje naš otac Abraham, usklikta od radosti i obradova se (Iv 8,56); to je dan kojeg su sanjali naši oci i pozdravili ga izdaleka (Heb 11,13). To je dan vrhunca Marijina hodočašća u vjeri i kontemplacjII., njenog hoda kroz povijest dok nosi svoga Sina i trajno ponavlja: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5) Dimenzija Marijine kontemplativnosti postiže posebnu dubinu tijekom devet mjeseci njene trudnoće. Tu ona počinje osjećati onu “stanovitu muku srca” (Redemptoris Mater, n.17) pred Otajstvom. Slava Riječi ostaje zastrta. Marija razmatra radost i tugu, divi se i pokorava. Knjiga Julie E. Gómez Caride de Mouriño uvodi nas ovu prvu fazu dijaloga između Marije i Isusa; naznačuje nam put klanjanja Isusu u Svetištu Marije, već od onoga dana kada počinje svitati zora našeg Spasenja. I siguran sam da će nas u današnjem vremenu toliko potrebitom kontemplacije, uvesti u to Otajstvo po zagovoru Svete Majke Božje. Kard. Jorge Mario Bergogilio, DI Blagdan Naše Gospe od Doline Nadbiskup Buenos Airesa Buenos Aires, 25. travnja 2004. 5

RADOST ŽIVOTA Isus u Svetištu Marije je termin koji nas podsijeća na hram kojeg je izabrao Gospodin za početak svog ljudskog života. On, koji nastanjuje Nebo od početka Vječnosti, želio se nastaniti u vremenu u Mariji, u kojoj je načinio svoje Svetište. Ispovijedamo ovu istinu vjere s neizmjernom radošću onih koji otkrivaju početke Isusove spasiteljske prisutnosti, i prisnu povezanost Marije sa svojim Sinom, i Njegovim djelom. Zahvaljujem Bogu za sve što čini gospođa Julia Gómez Caride de Mouriño za stvaranje jedne duboke i nježne svijesti o ljepoti prvih trenutaka Isusova života među nama. Marija je Svetište Djeteta Isusa prvenstveno po svojoj vjeri, a zatim po svom presvetom tijelu. Prihvaća Isusa i po Njemu, svu svoju djecu. Molim Gospodina da nam pobožnost Djetetu Isusu u Svetištu Marije dade uživati u čudesnoj spoznaji da smo svi rođeni iz iste ljubavi Djevice Marije i zauvijek zaštićeni ovom ljubavlju, koja dostiže svoj vrhunac pod Isusovim Križem. I molim Gospodina da ova pobožnost uvelike poveća radost života za začeto dijete koje se tek treba roditi, i još više obranu njegova misterija i njegove sudbine u vječnosti. Neka blagdan Navještenja Gospodnjeg bude svaki put sve veće slavlje čitavog ljudskog života koji počinje u Svetištu majke, i dopunjuje otajstvo Isusa začetog u Svetištu Marije. Estanislao Esteban Karlic Umirovljeni Nadbiskup Parane Listopad 2003.

ISUS U SVETIŠTU MARIJE Ti koji si nastavši u krilu Marije, Svojim postojanjem joj pomogao da tajnu shvati, Ti koji si rastao obavijen njenom ljubavlju Zamoli Boga Oca da se i nama vjera ojača i vrati, Ti kojega je kada ste išli Elizabeti u pohode, Nerođeni Ivan prepoznao kao Kralja i Boga. Otvori i naše oči Da mogu shvatiti! Marija je znala da se jednog dana možda nećeš vratiti I da će Ona i s ljubavlju i bolju, Znati prihvatiti Tvoju volju, I zato je dok te mogla imati u sebi, Bez straha, uživala u Tebi. Neka nas Tvoj mali život, Uči oprostiti, Neka nas Tvoj život mali, Od svakog zla štiti, I neka svi nerođeni, U Tebi nađu Zaklon, ljubav i nadu. Učini da te svi mogu vidjeti. Isuse, sine i brate, Isuse, Oče i Ljubavi, Isuse, daj nam ruku, Isuse, obriši muku. Isuse, utjelovljeni Bože, Isuse, Bože i brate, Isuse, nerođeni. Isuse, s Marijom, Isuse, hodočasniče, Isuse života, Isuse, spasenje, 8

Isuse, čovječe i Bože, Čuvaj našu nerođenu braću, Da se svaki od njih roditi može! Amen. Ništa nije protivno katoličkoj vjeri i moralu za objavljivanje. Mons. JOSE LUIS DUHOURQ – Cenzor. Može se tiskati S. E. R. Mons. MARIO J. SERRA Generalni vikar Nadbiskupije Buenos Airesa Buenos Aires, 22. rujna 1999.

“ČUDO” NJEGOVA UTJELOVLJENJA “Isus u Svetištu Marije” je molitva Isusu pod srcem Djevice Marije, Isusu u Mariji, Nerođenom Isusu, Isusu u Svetohraništu Marije, od trenutka samog Utjelovljenja, pa do Njegova Rođenja. To je jedna vrlo posebna Pobožnost, jer je tu Isus zaštićen Marijom, kako bismo i mi željeli biti zaštićeni Njenim svetim plaštem, unutar Nje, a Marija je u potpunosti zaštićena Bogom, Presvetim Trojstvom, dok nosi Boga pod svojim srcem. Bog se utjelovio u Mariji po Duhu Svetome i Isus je počeo živjeti pod srcem (u Svetištu) Marije. Rastao je i dijelio s Marijom iz Njene nutrine i punine, tijelo i dušu, svo njeno Otajstvo, Ljubav i Milost. Otac Luis María Etcheverry Boneo je rekao: “…kao što smo toliko puta podsjetili, dolazi do ove dijalektike, ove čudesne razmjene unutar tih devet mjeseci, u kojima Djevica daruje Isusu stanicu po stanicu, po kojima se u Njemu tka Njegovo tjelesno tkivo, a istovremeno Isus Krist unutar Marije oslikava vlastitu sliku, čineći dušu Djevice svaki put sve sličnijom Njegovoj, a time i božanskoj”. “…i sada se pojavljuje, prvi put u njenom životu, jedan novi osjećaj, jedna nova vrlina njene volje i njenog razuma, a to je klanjanje prema unutra, Ona se uvijek klanjala Bogu, a sada se klanja onome što osjeća u svojoj nutrini”. Bog se želio utjeloviti, i želio je da Isus pređe čitav životni put. Isus je mogao doći među nas već kao odrastao, ali ipak, on je želio biti zigota, embrij, fetus, beba, želio je živjeti u Svetištu Marije i želio je da ga tamo prepozna drugo nerođeno dijete, Ivan. Majka Terezija nam je znala reći: “ Prvo ljudsko biće, koje je prepoznalo prisutnost Isusa, Sina Božjega, bilo je stvorenje koje je zaigralo od radosti u utrobi svoje majke Elizabete. To je doista čudesno: Bog bira nerođeno dijete da ono navijesti dolazak Njegova Sina Otkupitelja.” 31. svibnja je dan Pohođenja, ovaj blagdan su franjevci slavili u 13. st i Papa Bonifacije IX ga je uveo u službeni kalen10

dar Crkve. Činom pohođenja, Djevica Marija nam pokazuje svoju iznimnu solidarnost i uslužnost, izgovara Veliča (nikada prije ni poslije nije govorila tako), i događa se susret Ivana i Isusa. Ivan zaigra u utrobi Elizabete prepoznavši Isusa i primivši Njegovu Milost, to je trenutak iznimnog duhovnog bogatstva. Razmatrajući trenutak Božjeg utjelovljenja u Mariji i početka Isusova života u Svetištu Marije, preplavljuje nas potreba za klanjanjem, slavljenjem i dijeljenjem toga trenutka. Otkupljenje počinje tako – Utjelovljenjem, trenutkom kada Isus započinje svoj život u Mariji. On je postao čovjekom, kako bi postao brat, i postao je brat, kako bi nas spasio. Sv. Ljudevit Marija G. De Montfort je govorio: “ …u tom otajstvu (Utjelovljenja) već su se ostvarila sva otajstva njenog života, prihvaćanjem unaprijed svih njih.” Prvog sata nedjelje 11. srpnja 1999, pred relikvijama sv. Male Terezije u Katedrali Buenos Airesa, Isus u Svetištu Marije, utjelovljeni Bog, želio se objaviti u posebnom obliku, biti prepoznat već tada kao Spasitelj, u zajedništvu s Marijinim “Da” tijekom devet mjeseci. Kao da je nestalo zavjese, sve je bilo tamo, tako jasno, lijepo, jednostavno i stvarno! Isus u Mariji, Isusu nerođena beba, Isus prije rođenja, sva njegova veličina i povezanost s Marijom. To je bio trenutak, situacija koja se trebala rasvijetliti, i kad sam ju u trenutku uočila i shvatila, sve se činilo tako očito, morala sam to podijeliti s drugima, približiti svima, pomoći im da upoznaju ovo čudo Božjeg milosrđa. To je bilo vrijeme u kojem je Bog želio da nastane ova (pučka) pobožnost. Taj tren je počeo dugačak i čudesan put kojem su se mnogi pridružili, a među njima i Monsinjor E. Karlic, koji je predložio ime molitve, i Monsinjor José Bonet A., koji je dao ime knjizi i službeno najavio novu Pobožnost na televizijskom programu zvanom: “Marija, nada svijeta.” 25. rujna 1999. stiglo je pismo Nadbiskupskog duhovnog stola, s datumom 22. rujna, koje odobrava molitvu Isusu u Svetištu Marije. Rečenice, misli, tekstovi i dr. nastajali su kao biseri koji su se postepeno otkrivali. U trapističkom samosta11

nu Hinojo prvi pisani dokument, sv. Bernarada, popratio je ovu Pobožnost. Ti tekstovi su se slali elektroničkom poštom svakoga 25. datuma u mjesecu, od ožujka do prosinca, s idejom da se iz mjeseca u mjesec, podsjetimo na Isusa u Mariji i svega što znači ova Pobožnost. Tiskani materijali su prvi put dijeljeni 25. ožujka 2000. Razmišljajući o tiskanju, najprije se pojavio moment Pohođenja, Marija i Elizabeta, i na poseban način povezanost i susret Ivana s Isusom, i tako su tiskane dvije sličice s istom molitvom, jedna uz prikaz Pohođenja, a druga uz prikaz Navještenja – Utjelovljenja. I tako je sve počelo, polako i bez žurbe, ali i bez prestanka, poteklo poput izvora, blago, bistro, noseći svoju poruku na razne strane: župama, katehezama, bolnicama, molitvenim grupama, internetom itd. To je Pobožnost koja nas potiče da molimo, razmatramo, divimo se, cijenimo, poštujemo i štitimo svaki život. Kao poseban dar, za Jubilej, za novi milenij. Kad se pričešćujemo i primamo Isusa, trebali bismo se sjetiti da toga trenutka, iako toga nismo dostojni, postajemo slični Mariji, jer možemo primiti Boga unutar sebe, primiti svu njegovu Milost i slaviti Ga. Ta stvarnost, ta istina, ta slika Nerođenog Isusa, produbljuje u nama važnost poštivanja svakog života od trenutka začeća, jer je svako nerođeno dijete slično Isusu i Isusov je brat ili sestra. Ne možemo reći da nije osoba, ne možemo reći da nije stvoreno, a rezultat toga je jedna stvarnost koja vodi do kulture Života. Dan nerođenog djeteta nešto je drugo, nastalo na drugi način, ali se kao dvije rijeke slijevaju u jedno, u zajedničku proslavu 25. ožujka, dana Navještenja-Utjelovljenja. Čini se da Bog koristi obje ideje, kako bi rekao: “Ovdje sam! Ovdje su!” Općenito, dolazak Spasitelja se povezuje s Božićem, a Navještenje s Marijinim Da. Iznenađuje činjenica koliko ljudi je počelo slaviti dan Utjelovljenja slaveći Dan nerođenog djeteta. Svečanost Bezgrešnog Začeća Djevice Marije je zapovijedani blagdan, ali Blagdan Navještenja – Utjelovljenja to još uvijek nije, 12

ipak u današnje vrijeme javlja se potreba za slavljenjem blagdana Navještenja – Utjelovljenja sa sve većim žarom i sudjelovanjem kršćanskog puka. Zahvaljujem od srca svome mužu, Carlosu Mouriñu, za njegove savjete, pomoć i ljubav. Posebno zahvaljujem svojoj djeci za njihovu suradnju i podršku. Zahvaljujem i roditeljima na životnom primjeru i odgoju, čitavoj obitelji i prijateljima na nazočnost i prijateljstvu. Zahvaljujem Bogu za “Čudo” Njegova Utjelovljenja, kako bi nas otkupio, i Mariji, Majci, za njenu zaštitu i zagovor. Julia Elena Gómez Caride de Mouriño 7. studenog 2003. BILJEŠKA: Nakon pet odlomaka za razmatranje, u ovoj knjizi nalaze se tekstovi i molitve, vezane uz Pobožnost Isusu u Svetištu Marije, koji su slani elektroničkm poštom (mailom) svakog 25. u mjesecu, od ožujka do prosinca, tijekom otprilike četiri godine. Monsinjor Eduardo M. Taussig, biskup San Rafaela, Mendoza, daje prvo izdanje knjige “Marija, prvo Svetohranište”, Svetom Ocu Benediktu XVI. Rujan 2005.

TEKSTOVI ZA RAZMATRANJE O ISUSU U SVETIŠTU MARIJE 1. Anđelovo Navještenje Djevici Mariji i Utjelovljenje Božjeg Sina “U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.” (Lk 1, 26-38) Danas Danas je Marija primila Gospoda u svoje srce, srce Žene, danas je sam Bog sišao u Svetište ljubavi njene. Danas je Anđeo navijestio Mariji, danas je Marija rekla: “Da”, njeno srce i njen glas, Danas je Isus počeo živjeti među nama, za naš spas. JM 14

2. Pohođenje Presvete Marije svojoj rodici svetoj Elizabeti “Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 39-45)

Veliča “Tada

Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” (Lk 1, 46-55)

Liturgijski himan Zaigra mali Ivan u utrobi majke Elizabete, A u tvojoj spava Isus - Spasitelj, već kao Nerođeno dijete! I čim anđeo ode, Marija nije mogla počivati, kreće na put, jer Bog već bješe među ljudima, pa kako im ga onda skrivati!? U utrobi njenoj svetoj, već je raslo Božje sjeme, a svaki pravi apostol mora biti i glasnik, u isto vrijeme! Nosila je Boga, kao pred-euharistiju, u svome krilu 15

i tako onoga dana povela prvu Tjelovsku procesiju milu! I začuvši sveti pozdrav, Ivan u utrobi zaigra od sreće, Isusovo spasenje već hitro kreće! I od tada, tko god te promatra, ustreptalo srce cijelo ti se predaje I za sve koji te žele sresti, Gospode, tvoje spasenje nikada ne prestaje. 3. Otajstvo Isusova začeća, otkriveno Josipu “Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.” Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog!”(Mt 1, 20-23)

Liturgijski himan Sva zemlja se obnavlja svjetlošću bijelom, jer Sunce silazi s neba, i u sretnoj utrobi Djevice, zaogrće se njenim tijelom! Ljubav sve čini novo, i uzdiže, Duh silazi i sjena Svevišnjega u Djevici novo svjetlo užiže. I zemlja rađa novi plod, i naviješta se svadbeni god. Gospod koji je prebivao u Svemiru cijelom, u Djevi Mariji, postade tijelom. Slava Bogu, svevišnjemu Gospodinu, Njegovu Sinu i Duhu Svetomu, koji nas je svojom milošću i ljubavlju blagoslovio i za svoje Kraljevstvo nas predodredio. Amen.

4. Sveta Obitelj, na putu u Betlehem “U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.” (Lk 2, 1-6)

S Njom i u Njoj Sa srdašcem koje kuca, dok si zaštićeno spavao, rastući u toplini njenog krila, već si nas spašavao. Bilo je devet mjeseci tog nepresušnog tijeka, ljubavi koja je tekla, kao bujna rijeka... Marija u Isusu, Isus u Mariji, kakva lijepa poezija ljubavi! Život nam se u Mariji, objavljuje u svojoj punini. O Isuse, utjelovljeni Bože, moj milosrdni Spasitelju, Ti koji si hodao s Njom, i u Njoj, pomozi nam biti jednako blizu Mariji, i nauči nas ljubavi toj! JM 5. Isusovo rođenje “I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.” (Lk 2, 6-7)

Dođi u moje Svetište Dođi u moje Svetište, i skloni se tu, 17

ovdje se odupri svakome zlu. Tu ima mjesta, baš za tebe, odmah pored Isusa, male bebe. Ja ću te čuvati i voljeti, poučavati te i voditi, dođi u moje Svetište, hodočasti tu, i ničeg se ne boj, jer Isus je tu. Amen. JM SV. BERNARD DE CLARAVAL, ST. XII. “Isus je bio muškarac prije rođenja, ali po mudrosti, ne po dobi; po jakosti duha, ne po snazi tijela; po zrelosti osjećaja, ne po građi udova. Zato nije imao manje mudrosti, ili bolje rečeno, ne bijaše manje mudrost sama, začeti Isus od rođenog Isusa, mali Isus od velikog Isusa. Tako, sakriven u utrobi Marije, dok je plakao u jaslama, dok je razgovarao s učiteljima u hramu - već nešto veći - ili u savršenoj dobi, dok je poučavao mnoštvo, uvijek je, bez sumnje, bio jednako pun Duha Svetoga. Nije bilo ni jednog trenutka, u bilo kojoj dobi Njegova života, u kojoj bi se, od one Punine, koju je primio po svom začeću, bilo što oduzelo ili dodalo, već je od početka bio savršen; od početka, ponavljam, bijaše pun Duha Mudrosti i Razuma, Duha Savjeta i Jakosti, Duha Znanja i Pobožnosti i Duha Straha Božjega.” MEDITIRANJE O POHOĐENJU, BL. CHARLES DE FOUCAULD “Tek utjelovljen, zamolih svoju majku da me ponese u kuću gdje se imao roditi Ivan... Čak i prije rođenja, radim na tom djelu, posvećenju ljudi, i pozivam svoju Majku da čini isto...” (Duhovni spisi, iz Ephrema)

“Gledajte u tom Utjelovljenju ljubav prema ljudima, ljubav kojom Bog želi biti s njima i, koju radi toga, i vi trebate imati slijedeći Njegov primjer, kako bi bili savršeni, kao što je savršen vaš Otac nebeski... Ta ljubav, koja je aktivna, djelujuća, duboka, koristi za naše spasenje, to osobito izvanjsko sredstvo, Utjelovljenje: Bog, dolazi živjeti na zemlji...” (Pismo P. Huvelinu, 22. listopada 1898). IZ RASPRAVE O PRAVOJ POBOŽNOSTI I OTAJSTVU MARIJE SV. LJUDEVITA MONTFORTSKOG “Bog Sin je postao čovjekom za naše spasenje, ali u Mariji i po Mariji. Bog Otac udijelio je Mariji svoju plodnost, koliko je puko stvorenje bilo sposobno za to, dajući joj moć da rodi njegova Sina i sve udove njegova otajstvenog Tijela. Bog Sin je sišao u njeno djevičansko krilo, kao novi Adam u svoj zemaljski raj, da se tu naslađuje i otajstveno izvodi čudesa milosti. • Držao je svojom i Očevom slavom sakriti svoj sjaj u svakome stvoru na ovoj zemlji i otkriti ga samo Mariji. • Proslavio je svoju nezavisnost i svoje veličanstvo oviseći o ovoj ljubaznoj Djevici, u svom začeću, u svom rođenju, u svom prikazivanju u hramu, u svom skrovitom životu kroz trideset godina, sve do svoje smrti kojoj je htio da i Ona prisustvuje, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu...”.”Ako pomnije pregledamo ostali život Isusa Krista, vidjet ćemo da je On htio početi svoja čudesa po Mariji. • On je posvetio svetog Ivana Krstitelja u krilu njegove majke svete Elizabete na Marijinu riječ: netom je Marija progovorila, Ivan se posvetio I to je njegovo prvo i najveće čudo milosti. On je na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino na njezinu poniznu molbu. To je njegovo prvo čudo na prirodi.” U poglavlju 5 kaže: “ Imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka.” “Glavno otajstvo, koje slavimo u ovoj pobožnosti, je otajstvo Utje19

lovljenja. U njemu, Isus Krist postaje prisutan i utjelovljen u krilu Marije.” “To je prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo; Isus je u ovom otajstvu izvršio izbor svojih odabranika, u dogovoru s Marijom - boraveći u njezinu djevičanskom krilu, kojeg sveci stoga nazvaše dvoranom Božjih tajna; On je u ovom otajstvu izveo sva slijedeća otajstva svoga života tim što je prihvatio da ih izvrši; ovo otajstvo dosljedno tome, sadrži u jezgri sva otajstva i uključuje volju i milost svih otajstava.” “Ono je prijestolje Kristove darežljivosti prema Mariji, jer je ovaj novi Adam za svog boravka u ovom pravom zemaljskom raju tu skrovito učinio tolika čudesa, da ih ne shvaćaju ni anđeli ni ljudi.” “Ono je prijestolje slave nebeskome Ocu. Isusu Krist je naime u Mariji savšeno ublažio svog Oca, rasrđena na ljude, u njoj mu je savršeno povratio slavu, koju mu je bio oteo grijeh.” “O, Isuse, koji živiš u Mariji, dođi živjeti u nama sa svojim Duhom svetosti...” RIJEČI BLAŽENE MAJKE TEREZIJE “Prvo ljudsko biće koje je prepoznalo prisutnost Isusa, Sina Božjega, bilo je biće koje je zaigralo od radosti u utrobi svoje majke, Elizabete. To je nešto predivno: Bog izabire nerođeno dijete da bi navijestio dolazak svog Sina Otkupitelja. Slika Božja jest u ovom djetetu, koje se još nije ni rodilo.” Predivno je razmišljati kako je Bog stvorio svako dijete; čitamo u pismima ono što nam Bog govori. “Čak kad bi koja majka zaboravila svoje dijete, tebe ja zaboraviti neću. U dlanove sam te svoje urezao. Dragocjen si mi. Imenom sam te zazvao. Uvjerena sam da vapaji djece čiji životi su prekinuti prije rođenja vapiju do Božjih ušiju. “

SLUGA BOŽJI P. LUIS MARÍA ETCHEVERRY BONEO Odlomci iz izdanja Marija, kojeg izdaje Generalni Arhiv Službenica Djevica, kad prima Isusa Krista u svoju nutrinu, tako se lijepo odnosi prema Njemu, stavlja Mu se toliko na raspolaganje, toliko je otvorena, u potpunoj iskrenosti kako bi čula sve što joj Isus želi reći, vidjela sve što joj On želi pokazati, toliko je poučljiva, toliko potpuno na raspolaganju, toliko u rukama Isusa Krista, tako da Isus Krist u potpunosti upravlja njenom nutrinom. I kao što smo se već više puta podsjetili, stvara se ta dijalektika, ta čudesna međurazmjena unutar ovih devet mjeseci, u kojima Djevica pomalo daruje Isusu Kristu stanicu po stanicu, kojima se tka njegovo tjelesno tkivo, a istovremeno Isus Krist, unutar Djevice, pomalo oslikava svoju vlastitu sliku i pomalo čini dušu Djevice sve sličnijom Njegovoj, te time, i božanskom. Djevica toliko lijepo postupa prema Isusu Kristu, prihvaća ga s toliko vjere, toliko iskrenosti, toliko raspoloživosti, da doista zaslužuje, u nekom novom trenutku, zaslužuje da tog Isusa Krista kojeg ima u svojoj nutrini, u jednom određenom trenutku počne gledati. Ona ga razdaje. A razdaje ga prije svega sebi samoj: Razdaje ga za svoje oči, svoje dlanove, ruke, kako bi ga mogla zagrliti, kako bi se mogla ogledati u očima Isusa Krista, kako bi sada mogla primiti poduku, koju Gospodin samom svojom prisutnošću, svojim načinom djelovanja, svojim riječima, onim što čini i onim što ne čini, svim svojim postupcima i gestama, trajno daje; kako bi mu dala zadovoljštinu, kako bi ga izrekla, kako bi sama koristila sav taj čudesni mehanizam - žensku prirodu, najsavršeniju koja je ikada postojala, kako bi ga koristila kao jednu dragocjenu citru, kao jednu iznimnu harfu koja proizvodi najposebniju melodiju, neodoljivo ugodnu sluhu sina Božjega, koji je postao čovjekom, a time i sluhu samog vječnoga Oca. I zaslužuje da Isus Krist postane vidljiv svima, ne samo njoj. Zaslužuje štoviše, vidjeti Isusa Krista u svemu: vidjeti sve stvari u odnosu s Gospodinom i Gospodina u odnosu sa svim stvarima. 21

I budući da u ovom trenutku, tom novom trenutku njenog života, Djevica ponovo postupa prema Isusu Kristu savršeno, neizmjerno dobro, postiže jednu novu zaslugu a to je da ne samo ona može uživati gledajući Gospodina, ne samo gledajući ga u svemu i sve u Njemu, nego zaslužuje dati ga i drugima. Najprije ga je imala u svom fizičkom krilu; zatim ga je imala u malom krilu svoga doma i svojih ruku, a sada ga predaje velikom krilu svijeta i Crkve, koja je Isus Krist, i svim ljudima nastanjenim u svemu svijetu, čineći čitav svijet jednim novim velikim krilom, kako bi se Isus Krist mogao objaviti svim ljudima. Djevica je zaslužila najprije primiti ga u svoje krilo; zatim je zaslužila vidjeti ga u svojim rukama i vidjeti ga u svim stvarima; zaslužila je u trećem trenutku dati Isusa Krista svima. Najprije - prva zasluga - ima svoj vrhunac u Utjelovljenju; druga zasluga ima vrhunac u Božiću; a treća zasluga Djevice ima vrhunac u Bogojavljenju (Epifaniji), u slavlju koje unaprijed slavimo danas. Prvi konkretni čin Djevičine ljubavi za svog sina, zbio se prije začeća, kada je svojim “Da” pristala da ga primi u sebe. Slijedi period gestacije. Tada stječu neizmjernu važnost tri teološke kreposti, i predstavljaju nam se na prvom mjestu. Ona ima toliku vjeru, koja se pretvara skoro u viziju i u kontemplaciju. Osijeća osjetno u svom krilu i zna da je to govor Božji, koji se nalazi u njoj, i koji je postao njenim sinom. Vjera Djevice sada po prvi put ima čudesni osjetni instrument sakramenta osjetne ljudske naravi Isusa Krista, sakrament koji nije samo znak koji joj govori, nego štoviše kanal koji daje ono o čemu govori. Ljudska narav Isusa Krista bijaše za Djevicu onih devet mjeseci iznimno rječita i plodna. Koliko se prosvijetlio njen um, koliko se osnažila njena volja, koliko se obogatilo njeno srce! I sada se prvi put u njenom životu javlja jedan novi osjećaj, jedna nova vrlina njene volje i njenog razuma, a to je klanjanje prema unutra. Ona se uvijek klanjala Bogu, a sada se klanja onome što osjeća u svojoj nutrini. Klanja se s osjećajem koji je mješavina klanjanja i ljubavi, i zato umjesto udaljavanja, kakvo bi klanjanje 22

moglo biti, radi mogućeg naglašavanja razlike između malog stvorenja i Božje neizmjernosti, Djevica se u tome klanjanju još više sjedinjuje s Bogom, zatvorenim unutar Nje. Nikada se nitko nije osjećao više stvorenjem, više ovisnim o Bogu, od Djevice, kada je nosila Boga potpuno ovisnog o Njoj, u vlastitom krilu, u dijelu koji se odnosi na Njegovu ljudsku narav. Kakav čudesan zadatak Djevice, i ne samo zadatak, već jedinstveni, trajni stav: govoriti bez riječi, svim svojim bićem, sinu-Bogu, kojeg je nosila u sebi. A zatim želja da ga poklanja drugima od prvog trenutka. Kakav prepoznatljiv znak te želje je putovanje judejskim gorjem u posjetu svetoj Elizabeti, donijeti joj radosnu vijest, radosno čestitati njoj, također majci, također nosećoj, i iznad svega donijeti njoj i njenom sinu sakrament vlastitog Sina, koji tek donesen svojoj rodbini donosi oslobođenje od grijeha malom Ivanu Krstitelju. Želja, dakle, da ga poklanja. Neodoljiva snaga apostolata. I konačno, radost. Ne sumnjamo da to bijaše devet mjeseci neizrecive radosti Djevice s Djetetom u sebi. Danas, na blagdan kojeg slavimo (25. ožujka 1965.), Riječ tijelom postala, dobiva jedno osjetno oruđe izražavanja i akcije, primjereno ljudima: prvenstveno njegova vlastita ljudska narav, vlastito tijelo unutar Djevice, koje se sada javlja točno kao nešto vlastito, neposredno. Istovremeno, ljudska narav Djevice koja mu služi kao pokaznica (ostenzorij), svetohranište (tabernakul), čudesnog sakramentalnog instrumenta. To je početak zaručništva Boga s ljudima i pobožanstvenja čitave prolazne stvarnosti. To je početak velike epopeje čovječanstva, veliko djelo Božje među ljudima, za ljude. Kolika veličina božanska i ljudska unutar malenosti, skromnosti, poniznosti, osobina koje obavijaju događaj kojeg danas slavimo. Svijet vrednota, nutarnja kozmovizija Djevice, njen način razmišljanja, htjenja, vrednovanja, osjećanja, voljenja, radovanja, trpljenja, egzistencijalnog ganuća, djelovanja, sve to se vidi u Presvetoj Djevici protkano, upravljano, vođeno putem Božjeg Sina, dok 23

istovremeno, u nutrini Presvete Djevice - njena ženska stanica, do tog trena, bez ikakvog stvaralačkog dinamizma, prima od druge osobe Presvetog Trojstva, od Riječi, jedno prožimanje koja se sa razine prvog uzroka, na način kojeg prirodno ne možemo spoznati, spušta na razinu drugih uzroka. U trenutku tog prožimanja, stanica Presvete Djevice već postaje definirana i određena, već poprima jedan oblik, koji istovremeno, već opravdava postojanje jednog dinamizma u potrazi za jednim ciljem. Taj oblik se postepeno razvija, do punog ispunjenja potrebnih koraka koji trebaju voditi do postizanja konačnog prikladnijeg oblika. To su koraci do trenutka rođenja, različite faze fizičkog razvoja sve do odrasle dobi, slijede faze odrasle dobi do trenutka smrti Isusa Krista, zatim korak Uskrsnuća, koji treba značiti konačno oduhovljenje ovog oblika ka stvaranju prikladnog oruđa, koji će dozvoliti da Riječ, po Njemu, tome instrumentu, Tijelu Isusa Krista proslavljenom i uskrsnulom, dozvoliti Riječi da postane prisutna na jedan trajno djelotvoran način u dušama koje izgrađuju Mistično Tijelo, i konačno veliko sakramentalno oruđe Crkve do kraja vremena... Njen posjet Elizabeti I tako djeluje Presveta Djevica u ovoj prvoj misiji svećeničkoj, kristonosnoj, kao donositeljica Isusa Krista, prvi puta u povijesti. Dolazimo do šestog mjeseca, i kako nam kaže konačni tekst, ostaje još tri mjeseca do rođenja. I noseći ga svojoj rodici, istovremeno nosi nju Isusu Kristu - za nju i njenog sina Ivana Krstitelja - onome koji je bio toliko velikodušan da se pokaže, čim je stigao, i dijete je odmah prepoznalo Isusa Krista, unatoč tome što su obojica bili pod srcima svojih majki. I kao posljedica toga, možda i izravno zbog vlastite sposobnosti intuicije, Ivan je reagirao, to je shvatila i majka, pa se Isus Krist objavio također i njoj, Elizabeti. I objavljujući se, sakramentalno se darovao, objavio se toliko moćno, da znamo kako je izljev milosti koji je primila Elizabeta bio takav da je poslužio za brisanje istočnoga grijeha iz duše njenog sina, na taj način da je također i ona prožeta istim valom milosti, tj. ovog sudjelovanja u božanskom životu, koji im je dolazio od Isusa Krista, 24

gratia Christi, milost Isusa Krista, sva što postoji na svijetu. I sve se dogodilo: Otkriće onoga koji bijaše u utrobi Djevice i dar oproštenja istočnog grijeha i milost za dijete i za majku, sve se dogodilo čim se začu glas Djevičina pozdrava, čim se pojavila i pozdravila. Kakav prizor, najznačajniji trenutak njenog života - u svakom slučaju, manje više, toliko poseban, kao Utjelovljenje i Smrt - Isus Krist je izveo Majku izvan kuće, na nepoznat teren, u nevrijeme; pokazao joj je tako, na jedan drastičan način, snažan, silan, kako naći područje svog doma unutar vlastitog srca, vlastite nutrine. Kada dolazi trenutak Smrti, Uskrsa i Uznesenja na nebo, Djevica će morati susresti Riječ, Utjelovljenu Riječ, skrivenu u drugim ljudima: Ženo, evo ti sina, morat će vidjeti Isusa u Ivanu, Petru, u svakom čovjeku. Vrhunac je doista transcendentan događaj - toliko transcendentan kao smrt njenog Sina na Križu - događaj Navještenja, u kojem se događa ni više ni manje nego Utjelovljenje Sina samoga Boga u krilu Djevice. Vrhunac onog sretnog vremena u kojemu Djevica noseći Isusa Krista u sebi, razgovara, prisno, na jedan čudesan način sa svojim Sinom i razmjenjuje hranu koju mu Ona davaše za Njegovo tijelo, s duhovnim darovima koji su isto tako mijenjali njenu psihološku strukturu, kao razmjena, kao plaća koju je Sin za uzvrat davao njoj. Njeno majčinstvo za sve, zauvijek Kao što smo već više puta naglasili, Majčinstvo Djevice nad Isusom Kristom, fizički je potpuno jedinstveno, jer Djevica je Majka i Zaručnica istovremeno s istom osobom Isusa Krista. Ljudska narav Isusa Krista nije rezultat čina njegove Majke sa životnom snagom njenog muža; ljudska narav Isusa Krista, pretpostavlja stvaranje duše po Njemu samome kao Bogu, i po drugim božanskim osobama, rezultat je svjesnog i slobodnog čina Isusa Krista, izvedenog u nutrini one koja mu trebaše biti Majka, i s Njom; Isus Krist i Djevica, oboje su radili, oboje su tkali, zajedničkim rukama, tijelo Isusa Krista. I tako, u toj suradnji Djevice s Isusom, u zajedničkoj izradi tijela Gospodinova, u tom trajnom gledanju u 25

oči, u oči duše iznutra, u tom razgovoru, u tom korištenju ovog oruđa, tog prvog sakramenta tijela Isusa Krista, u korištenju Riječi kao komunikaciju sa svojom Zaručnicom i Majkom istovremeno, u korištenju Majke za komunikaciju s onim koji je istovremeno bio njen Sin i njen Zaručnik, u svim tim aktivnostima prođoše mjeseci gestacije. NASLJEDOVANJE ISUSA U MARIJI, P. ABAD BERNARDO OLIVERA, GENERALNI POGLAVAR REDA CISTERCITA (TRAPISTA) “Najblistavije djelo ostvareno po Duhu Svetom...,najsavršenije djelo u povijesti stvaranja i spasenja, sastoji se istovremeno od činjenice da je Božji Sin, istobitan s Vječnim Ocem, postao čovjekom, i da je Marija iz Nazareta, službenica Gospodnja, iz plemena Davidova, postala prava Majka Božja.” (govor Pape Ivana Pavla II. 7. lipnja 1981). Ali tek godine 431, tijekom Trećeg ekumenskog koncila u Efezu, Crkva je službeno priznala Djevici Mariji naslov Majke Božje. S tom dogmatskom definicijom potvrđuje se kao božanska objava da Marija jest Majka Božja, jer je tjelesno začela sina koji je osobno Riječ Božja. Ispravan smisao tog otajstva je sljedeći: Marija je Majka Božja, dakle od vlastitog tijela, predala je Vječnoj Riječi Božjoj ljudsku prirodu poput naše. Među svim stvorenjima, Marija je ona koja ima najviše sličnosti s Bogom, te je stoga svojim majčinstvom stigla do granica božanskog. Sjetimo se što nam je već davno govorio papa Pio XI: “Marija je otajstveno u srodstvu, po redu utjelovljenja, s čitavim Presvetim Trojstvom” “Ništa ne smije dokinuti stvarnost Marijina majčinstva. Zajedno s biološkim i fiziološkim procesima i preko njih, ovo majčinstvo, kao ono bilo koje druge žene, sa sobom je nosilo osjećajnost i duhovnost. Marija je na neusporediv način iskusila sav sadržaj riječi mama: ljubav, zaštitu, poticaj nježnosti i brige...to je iskusila i dalje osijeća i dan danas, jer majčinstvo se ne svodi samo na jednu fazu života, već je to odnos koji nadilazi vrijeme i prostor i koji obuhvaća sve dimenzije postojanja...! Kakvu puninu je Marija postigla, u 26

zaručničkom i majčinskom odnosu sa samim Bogom! Milost koja spašava i čini nas spašenima djelovala je u Mariji na bezgrešan način od njenog začeća, čineći ju tako rođenom suradnicom s Kristom spasiteljem i Duhom posvetiteljem. Mistična sveza između Božjeg Sina i ljudske prirode, koja se dogodila u trenutku utjelovljenja, posljedica je Marijina majčinskog dioništva; time Marija ne samo da prenosi ljudsku prirodu Božjem Sinu, nego mu utjelovljuje čovještvo, kako bi ono božanski zaživjelo. (Sv. Toma Akvinski, Suma Teologica) Na dan Navještenja u Nazaretu, Marija je pozdravljena imenom koje joj najbolje odgovara: Puna milosti. I ona odgovara iz punine svog bezgrešnog bića: Neka bude! Prihvativši s vjerom božansku riječ, postaje Majkom Spasiteljevom u svom srcu i svom krilu; poslušna, postade uzrok vlastitog spasenja i čitavog ljudskog roda. Božansko majčinstvo povlači duhovno majčinstvo; biti Majka spasiteljeva je biti već i Majka spašenih; ako se utjelovljenje odnosi na spasenje, onda se na njega odnosi i utjeloviteljsko majčinstvo. Nikakav susret s Bogom nije bio toliko neposredan i direktan poput onoga Marije u vjeri. Začela je Boga po vjeri. Bog podiže jedan veo između otajstva utjelovljenja i vjernih i zaljubljenih očiju Djevice Marije. Marija je, po vjeri, napravila najčudesniji skok ikada napravljen: Prešla je iz starog u novi savez između Boga i ljudi. Zahvaljujući ovoj vjeri, Bog je djelovao i pokazao svoj slavu utjelovljenjem svoga Sina. Vjera ne samo da prepoznaje, nego također i djeluje iz ljubavi. Elizabetine riječi potvrđuju Mariju u njenoj vjeri. Marija je blagoslovljena... IZ ENCIKLIKE REDEMPTORIS MATER, 25. ožujka 1987. “Ta punina označuje onaj blaženi čas u kojem “Riječ koja bijaše u Boga...tijelom postade, i nastani se među nama” (Iv 1, 1.14), postavši tako našim bratom. Ta ista punina označava trenutak kada je Duh Sveti, koji je već izlio na Mariju iz Nazareta puninu milosti, u njezinu djevičanskom krilu oblikovao ljudsku narav Kristovu. Ta punina označuje čas kad je ulaskom Vječnoga u vrijeme i to samo 27

vrijeme postalo otkupljeno te, ispunjeno Kristovim otajstvom, konačno postalo “vrijeme spasenja”. Ta “punina vremena” napokon označuje otajstveni početak puta Crkve. Misterij utjelovljenja omogućio joj je da sve bolje produbi i razjasni otajstvo Majke utjelovljene Riječi. Navještenjem je prema tome objavljeno otajstvo utjelovljenja u samom početku svog ostvarenja na zemlji. U spasenjskom nacrtu Presvetog Trojstva otajstvo utjelovljenja označuje i tvori preobilno ispunjenje onog obećanja što ga je Bog dao ljudima...” “I tog je Sina - kako svjedoče Oci - začela prije u srcu nego u utrobi: upravo po vjeri. S pravom dakle Elizabeta slavi Mariju: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Kakav li to dubok dogovor bijaše između Isusa i njegove majke? U tom se događaju svakako već prilično jasno nazire nova odrednica, novi smisao Marijina materinstva. Prema tomu, u ekonomiji, u spasovnom raspoređaju milosti postoji izuzetna podudarnost između trenutka utjelovljenja Riječi i trenutka rođenja Crkve. Marija je osoba koja spaja ta dva trenutka: Marija u Nazaretu i Marija u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu. Kad god Crkva “dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja”, pobožno i s poštovanjem misli na Majku Kristovu. U središtu tog otajstva, u srcu ovog udivljenja vjere stoji Marija. Slavna Majka Spasiteljeva sve je to prva iskusila: “Ti što rodi Stvorca svoga prirodi na udivljenje!” IZ ENCIKLIKE EVANGELIUM VITAE, 25. ožujka 1995. “Još više vrijednost osobe od njezina začeća ističe se u susretu Djevice Marije i Elizabete, i između dva čeda koja one nose u krilu. Baš ona, djeca, objavljuju dolazak mesijanskog doba: u njihovom susretu započinje djelovati otkupiteljska snaga prisutnosti Sina Božjega među ljudima. “Odmah se - piše sv. Augustin - osjećaju blagodati dolaska Marijina i prisutnosti Gospodnje...Elizabeta prva začu glas, ali je Ivan prvi razumio milost; ona je čula po prirodnom zakonu, a on je uskliknuo snagom otajstva; ona je osjetila dolazak Marije, on Gospodina; žena dolazak žene, dijete dolazak Djeteta. One govore o milosti primljenoj, oni u krilu svo28

jih majki ostvaruju milost i tajnu milosrđa na korist samih majki: i one zbog dvostrukog čuda prorokuju po nadahnuću sinova koje nose. O sinu se kaže da uskliknu, o majci da bijaše puna Duha Svetoga. Nije prva bila majka puna Duha Svetoga, nego sin, ispunjen Duhom Svetim, napunja majku.” “SLAVA TROJSTVA U UTJELOVLJENJU” Tijekom opće audijencije u kojoj je govorio o “Slavi Trojstva u Utjelovljenju”, Papa Ivan Pavao II. naznačio je da čovjeka koji razmatra Trojstvo preplavi “jedna bezgranična zahvalnost” i ljubav prema čovjeku. “Jedan novi zanos i zahvalnost bez granica nužno preplave vjernika pred ovom neočekivanom i neizrecivom istinom koja nam dolazi od Boga po Kristu”, dodao je Papa. Sveti Otac je potvrdio da “u Utjelovljenju razmatramo trojstvenu ljubav koja se iskazuje u Isusu; jedna ljubav koja ne ostaje zatvorena u savršenom krugu svjetla i slave, nego se ižaruje u ljudskom tijelu, njihovoj povijesti; ispunjava čovjeka obnavljajući ga i čineći ga sinom po Sinu.” XV. SVJETSKI DAN MLADIH, IVAN PAVAO II. “Kao temu za vaš XV Svjetski dan mladih izabrao sam kratku frazu, onu kojom apostol Ivan izražava duboko otajstvo Boga koji je postao čovjekom: “Riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama” (Iv 1, 14) Ono što karakterizira kršćansku vjeru, razlika u odnosu na sve ostale religije je sigurnost da je čovjek Isus iz Nazareta Božji Sin, Riječ tijelom postala, druga osoba Trojstva koji je došao na svijet. To je radosno uvjerenje Crkve već od početka, kada kliče “velikom Otajstvu pobožnosti”: “On se očitovao u tijelu” (Katekizam katoličke crkve, 463) Za ostvarenje ovog zahtjevnog životnog plana, ostanite u osluškivanju Riječi, primajte snagu u sakramentima, posebno u Euharistiji i sakramentu Pokore. Gospodin želi da budete neustrašivi apostoli Njegova Evanđelja i graditelji novog čovječanstva. 29

Ali kako biste mogli potvrditi da vjerujete u Boga koji je postao čovjekom ako se ne usprotivite svemu što ponižava ljudsku osobu i obitelj? Upravimo sada pogled prema Djevici Majci Božjoj, kojoj je pobožnost kršćanskog puka posvetila jedan od najstarijih i najznačajnijih spomenika koji se čuvaju u gradu Rimu: Baziliku Svete Marije Velike. Marija je zora koja naviješta rođenje Sunca Pravde, Krista našeg Otkupitelja. Svojim “da” u Naviještenju, otvorivši se potpuno Očevu planu, Ona je prihvatila i omogućila utjelovljenje Sina.” IVAN PAVAO II. SJEĆA SE DUHOVNIH PLODOVA KOJE JE PRIMIO OD SV. GRIGNIONA DE MONTFORTA, 14. listopada 2000. Za mene - kaže Papa - Sv. Ljudevit Marija Grignion de Montfort gradi značajnu referentnu figuru, koja me nadahnula u važnim trenucima života”. “Stavljajući Kristovu Majku u odnos s trinitarnim otajstvom, Montfort mi je pomogao shvatiti da Djevica pripada planu spasenja voljom Oca, kao Majka utjelovljene Riječi, začete u Njoj djelom Duha Svetoga”, kaže Papa. Sveti Otac naglašava da je “djelo kojim je Marija ostvarila plan spasenja uvijek kristocentrično, tj. direktno se odnosi na posredovanje Krista. Dakle, shvatio sam da ne bih mogao isključiti Majku Gospodinovu iz mog života bez ignoriranja volje Boga - Trojstva”. “Sva kristocentrična i marijanska duhovnost koju naučava Montfort - naglasio je - potječe od Trojstva i vodi prema Njemu. Marija se dakle pojavljuje kao prostor ljubavi i akcije božanskih osoba Trojstva, i Montfort ju predstavlja u takvoj perspektivi”, dodaje Papa. “Ponavljajući joj svaki dan “Totus tuus” i živeći u sintoniji s Njom, može se doći do iskustva Oca u povjerenju i ljubavi bez granica, do poučljivosti Duhu Svetome i preoblikovanja samog sebe na sliku Kristovu”

IZ RASPRAVE O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ DJEVICI MARIJI SV. LJUDEVITA MARIJE GRIGNONA DE MONTFORTA “ Ovom dobrom Učitelju nije bilo zazorno zatvoriti se u krilo Presvete Djevice kao kakav utamničenik i sužanj ljubavi, i biti joj pokoran i podložan kroz trideset godina. Ovdje čovjeku, opet kažem, zastaje pamet kad se ozbiljno zamisli u to ponašanje utjelovljene Mudrosti, koja se je mogla izravno dati ljudima, ali nije htjela nego preko Presvete Djevice; koja nije htjela doći na svijet u dobi gotova čovjeka, neovisna o drugome, nego kao siromašno i malo djetešce, zavisno o brizi i njezi svoje Presvete Majke. Tamo je on uživao za devet mjeseci, činio čudesa i prosipao svoje bogatstvo božanskom darežljivošću.”

GODINA 2000. EUHARISTIJSKO SLAVLJE. BLAGDAN NAVJEŠTENJA GOSPODNJEG. NAZARET, BAZILIKA NAVJEŠTENJA. Sažetak. 25. ožujka 2000. Draga braćo i sestre, slavimo blagdan Navještenja u Godini Velikog Jubileja. Na današnji dan, oči čitave Crkve uprte su u Nazaret. Čeznuo sam ponovo doći u ovaj Isusov grad, da ponovo osjetim, u doticaju s tim mjestom, prisutnost žene o kojoj je sv. Augustin napisao: “On je izabrao Majku koju je stvorio; On je stvorio majku koju je izabrao” (Propovijed 69,3,4) Ovdje je iznimno lako razumjeti zašto ju svi naraštaji zovu blaženom (Lk 1,48) Okupili smo se da proslavimo veliko otajstvo koje se tu dogodilo prije dvije tisuće godina. Evanđelist Luka jasno određuje vrijeme i mjesto tog događaja: “U šestom mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip ...A djevica se zvala Marija” (1,26-27). 31

Ali kako bismo razumjeli što se to točno dogodilo u Nazaretu prije dvije tisuće godina, moramo krenuti od Poslanice Hebrejima. U tom tekstu pratimo razgovor između Oca i Sina, u vezi Božjeg nauma za svu vječnost: “Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: “Evo dolazim!” ...”Vršiti, Bože, volju tvoju!” (10, 5-7). Poslanica Hebrejima poručuje nam da, u poslušnosti volji Oca, Vječna Riječ dolazi među nas prinijeti žrtvu koja nadilazi sve žrtve prinesene u starom Savezu. Njegova žrtva je vječna i savršena, ona koja otkupljuje svijet. Božanski plan se postupno objavljivao u Starom Zavjetu, posebno u riječima proroka Izaije koje smo upravo čuli: “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (7, 14). Emanuel - Bog s nama. Tim riječima, proročki je najavljen jedinstven događaj koji se zbio u Nazaretu, u punini vremena i kojega mi ovdje slavimo s neizmjernim veseljem i srećom. Naše jubilarno hodočašće je jedno putovanje Duha, koje započinje tragovima Abrahama, “našeg oca u vjeri” (Canon Romano; usp. Rim 4, 11-12). I vodi nas danas do Nazareta, gdje susrećemo Mariju, istinsku kći Abrahamovu. Marija nam više od bilo koga drugoga može pokazati što znači živjeti vjeru našeg oca. Marija se jasno razlikuje od Abrahama, na više načina; ali “ljubimac Božji”(Iz 41, 8) i mlada žena iz Nazareta na najdublji mogući način imaju i puno sličnosti. Oboje primaju čudesno obećanje od Boga. Abraham će postati otac sina, od kojeg će poteći veliki narod. Marija jest i biti će Majka Sina koji će biti Mesija, Pomazanik. “Poslušaj!” kaže Gabrijel, “Evo, začet ćeš i roditi sina...Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova...i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” (Lk 1, 31-33). Za Abrahama, kao i za Mariju, božansko obećanje se pojavljuje kao nešto potpuno neočekivano. Bog prekida uobičajeni tok njihova života, mijenja njihov svakodnevni ritam i tradicionalna očekivanja. I Abrahamu i Mariji obećanje izgleda nemoguće. Abrahamova žena, Sara, bijaše nerotkinja, a Marija još nije bila udata: “Kako će to biti - pita ona - kad ja muža ne poznajem?”(Lk 1, 34) 32

Kao kod Abrahama, i od Marije se traži da pristane na nešto, što se nikada ranije nije dogodilo. Sara je prva u nizu nerotkinja iz Biblije koja začima dijete Božjom moći, dok je Elizabeta posljednja. Gabrijel govori o Elizabeti, kako bi uvjerio Mariju: “A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina.”(Lk 1,36) Poput Abrahama, i Marija mora proći kroz jednu tminu, u kojoj će morati samo vjerovati onome tko ju je pozvao. Čak i njeno pitanje, “Kako će to biti?”, pretpostavlja da je Marija spremna pristati, unatoč svojim strahovima i dvojbama. Marija ne pita da li će obećanje biti moguće, nego samo kako će ono biti ispunjeno. Tim više, ne iznenađuje kada na kraju izgovara svoj fiat: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38). Tim riječima, Marija se potvrđuje kao izvorna kći Abrahamova, i postaje Majka Kristova i Majka svih vjernih. ...Što dakle mi, kao hodočasnici u našem hodu u Treće Tisućljeće Kršćanstva, možemo moliti Majku Božju? Molim, najprije, za veliku obnovu vjere svih sinova Crkve. Velika obnova vjere: Ne samo kao općeniti životni stav, nego kao jedno svjesno i autentično svjedočenje Vjerovanja. “U Nazaretu, Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.” (Lk 2,52), molim Svetu Obitelj da potakne sve kršćane na obranu obitelji protiv svega što danas prijeti njenoj prirodi, opstojnosti i poslanju. Svetoj Obitelji povjeravam napore kršćana i svih ljudi dobre volje oko obrane života i promicanja poštovanja dostojanstva svake ljudske osobe. Mariji, Bogorodici (Theotokos), velikoj Majci Božjoj, posvećujem sve obitelji Svete Zemlje, obitelji svijeta. U Nazaretu, gdje je Isus započeo svoje javno djelovanje, molim Mariju da pomogne Crkvi u čitavom svijetu naviještati “radosnu vijest” siromasima, kako je i On činio (usp. Lk 4,18). U ovoj “godini milosti Gospodnje”, molim ju da nam bude primjer na putu ponizne i radosne poslušnosti Evanđelju u služenju svoj našoj braći i sestrama, bez razlika i predrasuda. “O Majko Utjelovljene Riječi, nemoj prezreti mojih riječi, nego ih milostivo poslušaj i usliši. Amen.” (Upamtiti)

RAZMATRANJE, JULY MOURIÑO Kultura života nije ideja, nije grana filozofije, nije zahtjev ili nauk Crkvenog Učiteljstva; Kultura života je povijest čovjeka, koja počinje ljudskim bićem, počinje stvaranjem, počinje u trenutku kad nam Bog iz ljubavi daje život i nastavlja se kad nas otkupljuje, također iz ljubavi. Bog se utjelovio u Mariji po Duhu Svetomu i Isus je započeo svoj život u krilu (svetištu) Marije. Ako nismo sposobni čuvati, voljeti i štititi život svoga bližnjega, onog najmanjeg, neka nas ništa ne čudi. Sva društven zla će rasti, jer nećemo biti sposobni ni za što. Bog je započeo naše spasenje od početka, slijedimo njegov primjer, slijedimo njegov put, počnimo od početka. Neki me pitaju može li se govoriti o “osobi” misleći na jedan embrij ili fetus. U nekim prigodama, to su se pitali čak i oni koji vjeruju da život počinje od trenutka začeća. Razmotrimo li to iz drugog kuta, shvaćamo da je stvar jednostavna: pita li se itko (vjernik, naravno), je li Ivan (osoba), kad je zaigrao u utrobi Elizabete, prepoznavši Isusa u Mariji, tada prepoznao Isusa kao osobu, Isusa Potpunog? ULOMAK IZ SPISA TERTULIJANA, FILOZOFA I TEOLOGA IZ II. STOLJEĆA Iz knjige Očevi Crkve José Vivesa “Držimo se toga da su oboje (bit duše i tijela) začeti, oblikovani i usavršeni istovremeno, na isti način, da nastaju istovremeno, bez da ijedan vremenski razmak razdvaja začeće tog dvoga ili daje prednost jednom nad drugim. Procijenite nastanak čovjeka počevši od njegova svršetka. Ako smrt nije ništa drugo do li razdvajanje duše od tijela, onda se ni život, koji je suprotan od smrti, ne može definirati drugačije nego kao sjedinjenje tijela i duše. Ostanimo dakle pri tome, da život počinje u trenutku začeća, i time branimo tvrdnju da duša postoji od toga trenutka, i da je princip života duša. Ono što se istovremeno sjedinjuje za život, istovremeno se razdvaja u smrti.” 34

IZBOR PORUKA VLČ. STEFANA GOBIJA, IZ MARIJANSKOG SVEĆENIČKOG POKRETA 25. ožujka 1976. U ovaj dan, kad cijeli raj kliče od radosti promatrajući tajnu Utjelovljenja Riječi, radujte se i vi gledajući na tajnu ljubavi vaše Majke.” 25. ožujka 1979. Ja sam majka Utjelovljene Riječi. Riječ se je iz Očeva krila spustila u moje majčinsko krilo da od mene uzme svoju ljudsku narav. Postala sam prava Majka Isusova. Kad je Otac odlučio staviti svoju Riječ u moje djevičansko krilo, našao je vašu Majku pripravnu da ju primi s ljubavlju i radošću, s jedinom nakanom da savršeno ispuni Božju volju. Ljubljeni moji sinovi, gledajte svoju Majku u času njezina navještenja dok srcem i ustima ponavlja svoj “Da” volji Gospodinovoj. 25. ožujka 1980. Ovaj “Da” je procvao u mojoj duši kao plod tolike šutnje. Tako je šutnja sakrivala veliki plan Očev, a kad mi je bio očitovan, morala sam ga opet ljubomorno čuvati u Srcu. Moj materinski pristanak je bio zato nevidljiv i tajanstven, jer ga je samo Otac iščekivao i prihvatio. Moj “Da” rascvao se iz Srca i kao plod tolike molitve. Tako je moj “Da” bio također potpuni pristanak na trpljenje, jer sam u tom trenutku prihvatila u svoje djevičansko krilo svu patnju Sina. 25. ožujka 1983. Otkupljenje je imalo svoj početak u času Isusova utjelovljenja, nastavlja se za vrijeme čitavog njegova života, a vrhunac postiže u žrtvi njegova Tijela za vas darovana i njegove krvi, za vas prolivene. Ta se žrtva izvršila na vrhu Kalvarije i otajstveno se opet obnavlja na oltaru.

25. ožujka 1984. Vječna Riječ, druga Osoba Presvetog Trojstva, nakon Utjelovljenja, sakrila se i smjestila u malom boravištu čudesno pripravljenom od Duha Svetoga u mom djevičanskom krilu. Povjerila mi se u svome čovještvu na tako dubok način kao što se svaki sin povjerava majci od koje sve očekuje: krv, meso, dah, hranu i ljubav, da bi rastao svakog dana u njezinu krilu, a zatim nakon rođenja - svake godine ostajao kraj majke. 24. prosinca 1988. Prisustvo Riječi, koja već kucaše devet mjeseci i drhtaše u mojoj djevičanskoj grudi, ispunjavaše moju dušu svjetlošću i srećom cijelog raja. PORUKA KRALJICE SV. KRUNICE IZ SAN NICOLASA, 9. prosinca 1987. “Moja ljubljena kćeri: (Gladys) Bog čini čuda u svojim stvorenjima. Tako je njegov Duh učinio u meni da začnem svog Sina, svog jedinog Sina, kojeg sam nosila u svom Prečistom Majčinskom Krilu, kroz devet mjeseci. Taj Sin, koji, kao one noći u Betlehemu, želi da ga i danas primaju s poniznošću, ali također i sa svom ljubavlju koju ljudi mogu dati. U ovoj devetnici, po molitvi, ispovijedi i sv. Pričesti, srca se trebaju pripraviti da dostojno prime Sina Božjega. Ovo je čas u kojem čovjek treba pokazati ljubav za Krista i predati se Kristu iz ljubavi. Amen. Amen.” RADUJ SE MARIJO, P. RAMÓN CUÉ, RSJ “Prva riječ Božja, za tebe bješe jedna poticajna i žustra zapovijed radosti. Nebo u slapovima izlijevaše svoje milosti po tebi, preplavljujući te svu, dok te Gabrijel poticao: -Raduj se, Marijo! Otvorila si se radosti, prihvatila zapovijed: - Neka bude službenici tvojoj po tvojoj Riječi i bi tako. 36

I prije Krista samog, u tvom se tijelu utjelovila - Božja prethodnica i Njegova pratiteljica - Radost. I tek tada se Bog može spustiti u tvoju nutrinu. Bog se nikad ne rađa od tužne Majke. Raduj se, Marijo! I tako Nazaret postade dvostruki i jedinstveni zavičaj - Krista i Radosti. Odasvud, sa zvonika i tornjeva, Nazaretom odzvanja: Raduj se, Marijo! Radost! Radost! Ispuni se Radošću, dovoljno velikom za ovaj žalosni svijet, koji iščekuje, Djevice, tvoju svjetlost i tvoj osmijeh. Prikupljaj i prikupljaj radost, jer trebat ćeš je dijeliti mnoštvu tužnih sinova Crkve, koji te očekuju, zazivajući te: “Uzroče naše Radosti” ...I doista, beskrajna Božja Riječ, ispunja te sada beskrajnom Radošću. U tebi više nema nimalo mjesta za tugu. Milijuni stanica tvoga bića vibriraju sićušnim violinama tvog nutarnjeg orkestra Božju zapovijed: “Raduj se, Marijo!” I sva ti si, kao harfa i kao citra. Ti si Božje djelo, Njegova Simfonija. I zato si zaplamtila od radosti na vrhuncima Judejskog gorja; kao slavuj u ekstazi, skoro se rasprsnuvši od sreće, pokazujući pred svijetom i poviješću, stvorenjem i Crkvom, neizmjernu puninu svoje Radosti. - “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj!” Modri vrhunci vremena čeznuli su da te vide; osluškivali te u zvucima orkestara, okruživali te pjesmom korova, kako bi se ispunilo tvoje proročanstvo: “Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom!” Raduj se, Marijo! Samo začuvši taj zvonki glas, dijete od šest mjeseci zaigra od radosti u krilu majke Elizabete; a i Mariji se bližilo vrijeme da rodi, vrijeme najveće radosti. I dijete bijaše - proročanski navještaj - hodočasničke Crkve, zaigravši od radosti, kad u praskozorje Crkve začu - taj glas grlice, zaručnice, žene i majke - neodoljivi glas Marije.”

PREDAVANJE KARDINALA CASTRILLÓNA HOYOSA, PROČELNIKA KONGREGACIJE ZA KLER Govoreći na jednoj konferenciji Papinskog vijeća za pastoral zdravstva, započetoj 17. studenog u Vatikanu, kardinal Casttrillón Hoyos objašnjava: “U ovoj jubilarnoj godini, čitava Crkva slavi dvije tisuće godina od Utjelovljenja Božje Riječi. To je povijesno vrlo važan čas, u kojem naš um i naše srce pokušavaju proniknuti u otajstvo utjelovljenja Riječi, tu istinu vjere koja nam se još uvijek čini teška za prihvatiti našem bijednom ljudskom razumu. Goethe, svestrani njemački prosvjetitelj, priznaje da se “vrhunska sreća racionalnog bića sastoji u istraživanju svega istraživog i tihom štovanju neistraživog.” U otajstvu Utjelovljenja Krista ujedinjuju se dva elementa, istraživo i neistraživo, znanost i otajstvo.” Medicina u svjetlu otajstva Utjelovljenja “Trebamo prisiliti naš razum kako bi u otajstvu razvoja ljudskog embrija mogao otkriti Riječ Božju koja postaje čovjekom. Tek danas, dvije tisuće godina poslije rođenja Kristova, imamo uvjete za otkrivanje svih etapa procesa razvoja embrija, ali i dalje trebamo pomoć vjere pri razumijevanju da je Bog koji daje život, Stvoritelj, Gospodar svih stvari, druga Osoba Presvetog Trojstva, Riječ istobitna s Ocem, prošao sve i svaku fazu embrijnalnog razvoja. Baš to i točno to daje duboko značenje evanđeoskoj rečenici: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.” Prije dvije tisuće godina, jedna ženska jajna stanica je bila čudesno oplođena nadnaravnim činom Božjim. Kakav krasan izraz: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji!” I tako, iz tog čudesnog ujedinjenja, nastala je zigota s vlastitim skupom kromosoma. Ali u ovoj zigoti bijaše Riječ Božja. U toj zigoti nalazilo se spasenje ljudi. Jedno sedam dana kasnije, dolazi do prianjanja blastocita u mukozu endometrija i Bog se svodi na ništavnost jednog ljudskog embrija. 38

Ali taj embrij bijaše Sin Božji i u Njemu bijaše spasenje ljudi. To jajašce se postepeno razvijalo i u mjeri u kojoj je napredovala segmentacija jajašca, počinjali su svoju diferencijaciju i rast obrisi tkiva, organa i embrijnalnih mehanizama. I to jajašce bijaše Božji Sin, druga Osoba Trojstva, i u Njemu bijaše spasenje ljudi, svih ljudi, svake ljudske osobe. I još u prvom mjesecu trudnoće, kad je fetus bio veličine 0,8 do 1,5 centimetara, srce Božje počelo je kucati snagom srca Marijina, i počelo je koristiti pupčanu vrpcu kako bi dobivalo hranu od svoje Majke, Bezgrešne Djevice. Riječ Božja bila je potpuno ovisna o jednom ljudskom biću, ali je imala jednu potpuno neovisnu genetiku. Trebalo je proći još devet mjeseci u kojima je Riječ Božja plutala u plodnoj vodi, unutar posteljice koja ga je štitila od hladnoće i vrućine, opskrbljivala ga hranom i kisikom, prije nego se rodio u Betlehemu i svojim tek otvorenim okicama vidio prvo ljudsko lice, zacijelo ono svoje Majke. Tako je Isus Krist postao prvorođenac svega stvorenog, novi Adam novog stvorenja. Sin Božji otkupio je sve stvoreno, otkupljenjem najčudesnijeg stvorenog djela, a to je ljudsko biće. Otkupljenje čovjeka počelo je od embrijnalnog stadija. Zato, katolički liječnik mora gledati na taj način kako bi shvatio svoje poslanje: Sin Božji bio je zigota, embrij, fetus, prije nego je razigrano potrčao ulicama Nazareta, propovijedao na obalama Galilejskog jezera, ili umro razapet u blizini Jeruzalema. Sin Božji je u potpunosti, i bez poštede, preuzeo zadaću - biti čovjek.” Medicina i stvaranje. “Znanost je u XX stoljeću znatno napredovala. Uspjela je dekodirati gotovo sav genetski kod čovjeka, otkrila je misterij porijekla života, duboko je proniknula u proces začeća. Ipak, ostao je još jedan neriješen problem: znanost o čovjeku kao čovjeku, u svoj njegovoj dubini. Postoji Duh koji nadilazi biologiju, fiziku, kemiju i matematiku, koji zaokuplja pažnju, isti Duh koji omogućuje sva istraživanja. Čovjek je psihosomatska jedinka. 39

Od svoje embrijnalne faze, sadrži jedno otajstvo i jedno posebno dostojanstvo, kao duhovno biće. I medicina to ne smije zaboraviti. Danas kada gledamo kako se živa ljudska bića koriste kao laboratorijski materijal ili ponižavaju u obliku zamrznutih embrija, kada vidimo kako se umiruće izolira u salama punim najnovijih tehnoloških dostignuća, ali bez ljubavi i blizine njihove obitelji, pada nam na pamet pitanje: ne zaboravlja li znanost na ono najdublje u čovjeku jednostavno zanemarujući sve ono što nije obuhvaćeno njenim znanstvenim područjem? Otajstvo čovjeka je otajstvo bića koje je pripadnik dvaju svijetova. Životinjskog? Da. Biološkog. Da. Ali obdareno nedostižnim i neizmjernim Duhom. Sina Božjega, brata Isusa Krista.” Kardinalove riječi imale su neočekivan odjek. Novine čitave Europe, uključujući one koji obično ne daju mjesta religiji, raspisale su se o njegovim riječima od 17. studenog (npr. dvije najčitanije novine u Italiji i Španjolskoj, “Il Corriere della Sera” y “el Pais”

GODINA 2001. IZ PROPOVIJEDI MONS. MARIA MAULIÓNA U SVETIŠTU KRALJICE SV. KRUNICE U SAN NICOLASU, 25. ožujka 2001. U središnjoj misi četvrte korizmene nedjelje u Biskupijskom Svetištu Kraljice sv. Krunice u San Nicolasu, mons. Mairo Maulión naglasio je važnost zaštite nerođenog života, i potaknuo na molitvu kako bismo se svi Božjom pomoći, mogli osloboditi krize koja vlada u domovini. Na početku je biskup San Nicolasa nadovezavši se na proslavu Utjelovljenja Gospodnjeg rekao: “Nerođeno Dijete u Marijinu krilu potiče nas da slavimo Gospodina radi čuda svakog novonastalog života. I potiče nas da se svi obavežemo da ćemo 40

braniti, čuvati i zagovarati svako nerođeno dijete. I iskorijeniti svaki pokušaj sprečavanja ili uništavanja nerođenog života.” U skladu s poticajem Biskupske Konferencije Argentine, koji je prije nekoliko dana upućen svim svećenicima da mole za domovinu zajedno sa svojim vjernicima, Mons. Maulión citirao je dijelove Korizmene Poslanice koju je Sveti Otac Ivan Pavao II. uputio čitavoj Crkvi pojasnivši socijalnu dimenziju oproštenja i ispovijedi. “Kao vjernici pozvani smo neprestano uzdizati našu molitvu Gospodinu. Duboka moralna kriza koju živimo kao Argentinci ne može se riješiti našim ljudskim naporima i samo na ekonomskoj razini. Moramo moliti za sve.” ODLOMCI KNJIGE MARIJINA ŠUTNJA P. IGNACIJA LARRAÑAGE Kad se povukao anđeo, započe čudo. Duh je Sveti, nosilac stvarateljske Očeve moći, sišao i zaposjeo Marijin svemir. “Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa u sredinu zemlje...” (Mudr 18, 14) Kao što je djevičanstvo šutnja i samoća, tako se ostvarilo čudo bez riječi, u krilu samotne djevice, bez buke i bez isticanja. Ako dakle izvana nije bilo očitovanja, u njezinoj duši morale su biti velike novosti i srce Marijini moralo je biti izvanredno rasvijetljeno i obogaćeno. Njezina se duša morala napuniti milostima, utjehom i pohođenjima. U tih devet mjeseci živjela je simbiotičkim, istovjetnim životom s Onim koji je tiho rastao u njoj, morala je iskusiti nešto izvanredno što se nikada neće ponoviti. Kako nam je poznato, između trudne žene i djeteta postoji pojava zajedničkog življenja (simbiosis). To znači da dva života čine samo jedan život. Dijete diše preko majke i od majke. Hrani se od majke i po majci, preko pupčane vrpce. Ukratko: dvije osobe u jednom životu ili jedan život u dvoje. Još nešto: u Majci kao ženi duboke pobožnosti, ovaj fenomen morao je proizvesti neopisivi osjećaj u slijedećem smislu: kao stvorenje ovisila je o Stvoritelju i kad bi On povukao svoju stvoriteljsku ruku, onda bi se ona, Marija, kao stvo41

renje, strmoglavila u ponor ništavila. No, u isto vrijeme, Stvoritelj je ovisio o svome stvorenju, o Mariji, te kad bi se Marija prestala hraniti, život bi Stvoriteljev bio izložen opasnosti. Takve pojave nije bilo niti će biti ikada više. Majka je proživljavala u isto vrijeme tjelesnu simbiozu i duhovnu intimnost. Kako se to zbilo? Ni najprodornija ženska intuicija, ni najživlja mašta neće nikada moći predstaviti kakva je bila visina, dubina, širina i jakost Majčina života u onih devet mjeseci. U dugim noćima, u snu ili u besanici, u hodanju po vodu ili na brdo, u sinagogi ili u obrednim molitvama koje naređuje Tora (Zakon), kada je radila u vrtu ili čuvala stado na brdu, kada je plela vunu i mijesila kruh...sabrana, povučena, uronjena u Boga, zadivljena, potpuno je obuzeta i poistovjećena s Onim koji je bio život njezina života i duša njezine duše...Nijedna žena nije nikada u svjetskoj povijesti proživljavala sličnu životnu puninu ni toliku bitnu jakost. Šutnja se zaustavila i utjelovila u Mariji zajedno s Riječju. Ovdje, u ovih devet mjeseci, sve se zaustavilo; i u Mariji i s Marijom, sve se poistovjetilo: Vrijeme, Prostor, Vječnost, Riječ, Glazba, Šutnja, Majka, Bog. Sve je usvojeno i pobožanstvenjeno. Riječ je Tijelom postala. NOVI ZAVJET SLUŽENJA ŽIVOTU SVAKOG LJUDSKOG BIĆA, IVAN PAVAO II., 25. ožujka 2001. “Danas, 25. ožujka, dan je Navještenja Gospodnjeg, ali poklopivši se s četvrtom korizmenom nedjeljom, ovaj blagdan čvrsto ukorijenjen u tradiciju Božjeg naroda pomiče se na sutradan. U svakom slučaju, možemo naći veliku povezanost između današnje liturgije, domingo laetare, protkane milosrđem i veseljem, i blagdana Navještenja. Zapravo, budući danas već gotovo osjećamo svjetlo i veselje uskrsnog misterija, svečanost Naviještenja nas uzdiže prema izvoru duhovne radosti, a to je utjelovljenje Sina Božjega. Vraćaju mi se u sjećanje intenzivni trenuci sv. mise, koju sam ima priliku predvoditi prošle godine, baš na današnji dan, u Bazilici Navještenja u Nazaretu. S dubokim emocijama, kleknuo sam u 42

skromnu pećinu u kojoj je Marija začula anđelove riječi i izgovorila svoj fiat, stavivši se potpuno na raspolaganje Božjoj volji. Na poseban način, želimo danas zahvaliti Bogu za dar spasenja, koji je Krist donio svijetu svojim utjelovljenjem: “Et Verbum caro factum est - Riječ je tijelom postala.” Razmatranjem ovog otajstva svi vjernici mogu dobiti novu duhovnu energiju kako bi bez predaha naviještali i svjedočili Krista, naše jedino spasenje, i vjerno služili “Evanđelju života”, koje nam je predao. Neka pred kulturom smrti, i napadima, koji se na žalost umnožavaju, protiv života čovjeka, nikad ne prekršimo obećanje da ćemo ga braniti u svim njegovim fazama, od prvog trenutka začeća, do njegova svršetka. Neka čovječanstvo osjeti novo proljeće života poštivanjem i prihvaćanjem svakog ljudskog bića, u čijem licu odsijeva slika Kristova! Zato molimo zajedno onu koja je živa riječ utjehe Crkvi u njenoj borbi protiv smrti.” (Evangelium vitae 105) O Marijo, zvijezdo novog svijeta, Majko živih, povjeravamo Ti stvar života: pogledaj, o Majko, beskrajan broj djece kojima je zabranjeno roditi se, siromaha kojima je onemogućeno živjeti, ljudi i žena žrtava nečovječnog nasilja, starih i bolesnih ubijenih ravnodušnošću ili lažnim sažaljenjem. Učini da oni koji vjeruju u tvoga Sina znaju smjelo i s ljubavlju navijestiti ljudima našeg vremena Evanđelje života. Isprosi im milost da ga prime kao uvijek novi dar, radost da ga sa zahvalnošću slave kroz čitav svoj život i hrabrost da za nj svjedoče djelotvornom upornošću, da bi izgradili zajedno sa svim ljudima dobre volje 43

civilizaciju istine i ljubavi, na hvalu i slavu Boga stvoritelja i ljubitelja života. Ivan Pavao II. DAN UTJELOVLJENJA, DAN NEROĐENOG DJETETA, U SLUŽBI ŽIVOTA 25. ožujka 2001. Obilježavajući Dan nerođenog djeteta, podsijećamo na razmatranja biskupa Biskupske konferencije Argentine iz dokumenta: Isus Krist, Gospodar Povijesti. Kao ljudska bića, svi imamo zajedničko porijeklo. Svi smo stvoreni po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Bog stoji na početku života svakog muškarca i žene. Naše porijeklo nije slučajno. Ne potječemo od neke sile bez imena i lica. Nismo plod neke borbe, ili inata ili čistog zakona prirode. Naš izvor je Bog koji ljubi. Neka ova poruka dođe u srce svih koji kroz život osjećaju tjeskobu ili pobunu jer ne nalaze smisao zbog čega su rođeni; ljudima koji, kada pogledaju svoju prošlost, osjećaju bol jer nisu bili voljeni ni cijenjeni; onima, koji vraćajući se nastanku svog života, otkrivaju nasilje i agresiju; onima koji, promatrajući svoju osobnu povijest, ne nalaze ništa osim bijede i napuštenosti; mnoštvu onih koji u tijeku događanja, ostaju zarobljeni u užurbanosti svakodnevice. Njih i sve druge podsjećam da naše porijeklo, pa tako i naš identitet, jesu u Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, koji je neiscrpan izvor i počelo našeg postojanja. Na početku svakoga od nas bila je božanska inicijativa, slobodna i dobrovoljna. Bili smo planirani i voljeni od Njega. Zbog toga se svaki ljudski život mora smatrati svetim i nepovredivim. Štoviše, Otac nas je stvorio po svom Sinu Isusu Kristu i zamislio je da budemo na Njegovu sliku. “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.” (1 Iv 3, 1) Zbog toga, naš identitet i najdublji poziv jest da budemo sinovi i kćeri. U svojoj najintimnijoj biti nitko od nas nije siroče. Znati da smo otkupljeni po Kristu, iznova rođeni po Duhu Svetome, osjećati se i ponašati kao sinovi Oca, to je bit kršćanskog života.

MOLITVA ZA BLAGDAN UTJELOVLJENJA NAŠEG GOSPODINA ISUSA KRISTA, JORGE SÁNCHEZ, MEXICO. S Crkvenim odobrenjem “Gospodine Isuse, vječna Riječi Očeva, koji si se iz ljubavi prema ljudima želio utjeloviti djelom Duha Svetoga u prečistom krilu Svete Marije uvijek djevice: Zaštiti život sve dječice koja još nisu rođena. Budući si i sam želio provesti devet mjeseci zaštićen u tom dragocjenom svetohraništu, daj nam da svi prepoznamo svetu vrijednost ljudskog života od njegova začeća. Otvori oči i promijeni srca svima onima koji namjeravaju otrgnuti živote iz krila njihovih majki i daj da ih ostave na životu, kako bi ti mogao raspolagati svima koji su objekt tvoje stvoriteljske ljubavi. Amen. KONTEMPLATIVNA MOLITVA, P. ABAD BERNARDO DE OLIVERA, TRAPIST. Sažetak U svom ranijem pismu govorio sam vam, kako je Marija naš uzor koji nas privlači kontemplaciji u njenoj solidarnoj samoći. Gospodin želi da budemo kontemplativni u Mariji. Pokušat ću vam sada, najbolje što mogu, reći nešto o kršćanskoj kontemplaciji. Ne budite nestrpljivi. Bit ću kratak. Reći ću samo nešto. Bit će mi dovoljne dvije riječi kao odgovor na pitanje: što je kontemplacija? To jest, što je njena bit, što je ono što se krije u bilo kojem obliku kontemplativne molitve i sve ih nadilazi? Započinjem tvrdnjom: kontemplacija je način gledanja. Jedan poseban oblik prepoznavanja. Po daru vjere, Bog nam daje nove oči: Njegove vlastite oči! Po daru ljubavi daje nam novo srce: Njegovo! Ako prihvaćamo Njegov dar i znamo ga koristiti, moći ćemo gledati njegovim očima i živjeti njegovim srcem. 45

Dakle, vjera bez ljubavi je mrtva: Ljubav oživljava vjeru. Na isti način, oči bez srca su mrtve, ne mogu vidjeti: Srce daje život očima omogućujući im da vide. Što je kontemplacija? Vidjeti očima srca: očima srca Božjeg! Kontemplacija je dar kojeg moramo osvojiti. Po vjeri i ljubavi već smo primili njen predujam. Ako one rastu, pretvaraju se u zaljubljenu vjeru koja prepoznaje Boga u svemu i sjedinjuje nas s Njime. Kršćanska kontemplacija je gledanje očima srca uskrslog Isusa. Molitva Jubileja Gospodine Isuse, punino vremena i Gospodaru povijesti, raspoloži naše srce da može slaviti s vjerom Veliki Jubilej godine 2000. Daj nam srce ponizno i jednostavno kako bismo zadivljeni kontemplirali otajstvo tvog Utjelovljenja. Daj da vjerni krsnim obećanjima živimo Evanđelje s radošću i promičemo kulturu života. Obnovi u Crkvi misijsku snagu kako bi te svi ljudi mogli poznavati i voljeti. Sveta Marijo, svetište Duha, moli za nas. Amen.

TEOLOŠKE MEDITACIJE P. ROMANA GUARDINIJA. Natuknice • Božji sin ulazi u povijest kako bi iskupio naš grijeh i dao nam novu priliku. • Činjenica da me On podupire je neuništiva. • Postoji i druga vrsta hrabrosti koju također treba spomenuti: Prepuštanje Božjoj volji. • Svaki pojedinac, na neki način, dobiva Božji poziv. • Mi smo gospodari naše sudbine po molitvi, a ne po pokoravanju onome što nas okružuje. • Molitva i samo ona govori nam što trebamo činiti u bilo kojem trenutku. ... I rekao je: “drugi sam Ja”, i u njemu je Krist, jednako kao što je i u meni, dakle sve je preobraženo. • To je “Njegov mir”, mir Kristov ...Krist je otkupitelj, koji nas otkupljuje i od zapletenosti u naše vlastito ja. • On nas poznaje dublje nego mi sami sebe, i ima bolje planove za nas nego mi sami. • Živi u nama i Njegova sveta volja, njegova stvoriteljska moć, surađuju s našim dobrim ja, za spasenje, za jedinstvo i za mir. • Ti si rekao, Gospodine, da je dobro što ja postojim i nije ti važno što si me morao otkupiti, ispravljati moje greške, skrivati moje nedostatke, i izobilno nadoknađivati ono što sam ja uništavao. Unatoč svemu dobro je što postojim. Jer sam po sebi činio čuda, a Gospodin mi je dao snage da ih činim. • On je skrivao sve negativno i uračunavao samo dobro koje sam činio zahvaljujući Njegovoj dobroti. • Ako Gospodin ubraja dobro, a sahranjuje loše u svoj grob, onda je jako dobro što ja postojim. Za razmatranje Isusova života i puta do Kraljevstva

Isuse Utjelovljeni, Isuse nerođeni, Isuse u Mariji, Isuse u Betlehemu. Isuse u hramu, Isuse stolaru, Isuse Nazarećanine, Isuse s Josipom. Isuse u pustinji, Isuse u lađi, Isuse, čudesa, Kraljevstva, boli. Isuse na Križu, oprostio si nam, i već Uskrsnuo. Isuse Mira. I sada u nebu, zajedno s Marijom, nudiš nam utjehu, voliš nas, vodiš. Isuse Života, Isuse Spase, Isuse u mom bratu, Isuse, Ljubavi. Isuse Utjelovljeni, Raspeti, Uskrsli, Milosrdni, u Tebe se pouzdajem. JM 48

IVAN PAVAO II. ŠALJE PORUKU NADE SVIM TRUDNICAMA, 26. ožujka 2001. “Svima vam kažem: svako začeto dijete je uvijek novi poziv na život i nadu”. Ivan Pavao II. se tako obratio trudnicama koje prolaze teške trenutke, upravo na dan kada nekoliko zemalja Latinske Amerike slavi Dan nerođenog djeteta. Podsjećajući da tradicionalno 25. ožujka Crkva slavi Blagdan Navještenja - koji se ove godine poklopio s korizmenom nedjeljom, pa će se liturgijski slaviti u ponedjeljak, 26. - Papa se energično zalagao za život od začeća do prirodne smrti. “ Neka čovječanstvo osjeti novo proljeće života poštivanjem i prihvaćanjem svakog ljudskog bića, u čijem licu odsijeva slika Kristova!”, rekao je Papa uz molitvu Anđeo Gospodnji. Papa je tražio da “pred kulturom smrti, i napadima, protiv života čovjeka, koji se na žalost umnožavaju, nikad ne prekršimo obećanje da ćemo ga braniti u svim njegovim fazama, od prvog trenutka začeća, do njegova svršetka.” Sveti Otac je također podsjetio da je prošle godine slavio blagdan Navještenja u Svetoj Zemlji. Osvrćući se na to otajstvo, Papa je rekao da od trenutka kada je Marija rekla da božjem glasniku, svi vjernici mogu bolje razumjeti veličinu svakog ljudskog života “i vjerno služiti “Evanđelju života” koje nam je povjereno.” SUSRET MARIJE I ELIZABETE BIJAŠE MALI “BLAGDAN DUHOVA” Na kraju molitve Krunice u procesiji od crkve Sv. Stjepana od Abisina do Lurdske spilje, Papa je spomenuo pred manjom grupom hodočasnika, među kojima i nekoliko kardinala i biskupa, da je “susret Djevice Marije i njene rodice Elizabete oblik “malih Duhova”. To bih želio naglasiti ove noći u bdijenju uoči velike proslave Duha Svetoga.” “U evanđeoskom izvješću - nastavio je Papa - Pohođenje slijedi odmah nakon Navještenja: Sveta Djevica, noseći u svom krilu Sina začetog djelom Duha Svetoga, zračila je svuda oko sebe milošću i duhovnom radošću.” “Prisutnost Duha u Njoj, čini da Elizabetin 49

sin Ivan zaigra od radosti, već predodređen da pripravi put Sinu Božjem koji je postao čovjekom”, dodao je. “Gdje je Marija, tamo je Krist; i gdje je Krist, tamo je njegov Duh Sveti, koji proističe od Oca i Njega, u presvetom otajstvu trinitarnog života.” “Djela Apostolska s razlogom naglašavaju molitvenu prisutnost Marije u dvorani Posljednje večere, zajedno s Apostolima, ujedinjenim u iščekivanju da prime “silu s Visine”. Papa je završio riječima: “Završava se naše marijansko hodočašće u popodnevnoj tišini, a to nas potiče i na razmišljanje o posljednjim horizontima našeg postojanja. Neka Duh Sveti učvrsti naše korake na ovom putu koji vodi u nebo!” Liturgijski himan Djevica sveta, što nosi Riječ, na krilima Duha, pošla je već! Majka Riječi, pokrenuta ljubavlju, u posjet kreće. I osjećaju tihe planine, i sav svijet, iz žive nutrine, dok Djevica njima prolazi, kako naviještena radost Mesije konačno dolazi. Presretan Ivan, zbog Gospoda svog, u krilu majke, veselo igra, i sviju nas prenosi radost, milinu, zajedničku dobrodošlicu svetome Sinu. Blagoslovljen u svom prebivalištu trajnom, onaj koga, Hodočasnice blažena, nosiš, i onaj od kojeg, s Ocem i Duhom, blagoslov za sve nas prosiš! Amen.

U SVOM VELIČA MARIJA SLAVI DIVNO DJELO GOSPODNJE, IVAN PAVAO II., OPĆA AUDIJENCIJA, 6. studenog 1996. 1. Marija, nadahnuta tradicijom Starog Zavjeta, hvalospjevom Veliča slavi čuda koja je Bog ostvario u njoj. Taj hvalospjev je Djevičin odgovor na otajstvo Navještenja: anđeo ju je pozvao na radost; i sad Marija izražava kliktaje svog Duha u Bogu, njenom Spasitelju. Njena radost rađa se iz vlastitog iskustva milosrdnog pogleda kojeg je Bog usmjerio na nju, neznatno stvorenje bez utjecajne prošlosti. Pred moćnim i milosrdnim Gospodinom, Marija iskazuje osjećaj svoje neznatnosti: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje” (Lk 1, 46-48) Tim izrazom, Marija pokazuje svoje stanje siromaštva i svijest o malenosti pred Bogom, koji je slobodnom odlukom pogledao baš na nju, skromnu djevojku iz Nazareta, pozvavši ju da bude majka Mesije. 2. Riječi “odsad će me svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1, 48) nadovezuju se na Elizabetin pozdrav, kojim je ona prva proglasila Mariju “blaženom” (Lk 1, 45). Hvalospjev, pomalo smjelo, predviđa da će se taj naziv širiti i umnažati beskrajnom dinamikom. Istovremeno, svjedoči o posebnoj pobožnosti koje je kršćanska zajednica osijećala prema Majci Isusovoj još od 1. stoljeća. “Veliča” po prvi put spominje neke pobožne izraze, koji se poslije prenose naraštajima, u kojima Crkva izražava svoju ljubav prema Djevici iz Nazareta. 3. “Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.” (Lk 1, 49-50) Koja su to “velika djela” što ih Svesilni učini Mariji? Isti izraz pojavljuje se u Starom Zavjetu odnoseći se na oslobođenje izraelskog naroda iz Egipta ili iz Babilona. U hvalospjevu “Veliča” to se odnosi na čudesni događaj djevičanskog začeća Isusova, koji se zbio u Nazaretu po anđelovu navještenju. “Veliča”, je duboko te51

ološki hvalospjev, koji objavljuje iskustvo Božjeg lika prema tome kako ga doživljava Marija, Bog nije samo Svesilan, za kojeg ništa nije nemoguće, kako je rekao Gabrijel (Lk 1,37), nego je također i Milosrdan, sposoban na nježnost i vjernost prema svakom ljudskom biću. 4. “Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.” (Lk 1, 51-53). Svojim mudrim iščitavanjem povijesti, Marija nam pomaže otkriti mjerila otajstvenog čina Božjega. Gospodin, izokrećući stavove svijeta, pristiže u pomoć siromašnima i malenima, a na štetu bogatih i moćnih, i na neočekivan način, puni dobrima neznatne, koji stavljaju u Njega sve svoje pouzdanje (Redemptoris Mater, 37). Te riječi hvalospjeva, pokazavši nam u Mariji konkretan i savršen uzor, istovremeno nam pomažu i razumjeti što je ono što privlači posebnu Božju ljubav prema svima koji su ponizna srca. 5. I konačno, hvalospjev veliča ispunjenje obećanja i vjernost Božju prema izabranom narodu: “Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” (Lk 1, 54-55). Marija, prepuna božanskih darova, ne zadržava se na razmatranju samo svog osobnog slučaja, nego razumijeva da su ti darovi objava Božjeg milosrđa prema čitavom njenom narodu. Po njoj Bog ispunjava svoja obećanja preobilnom vjernošću i velikodušnošću. “Veliča”, inspiriran Starim Zavjetom i produhovljenošću Sionske kćeri, nadmašuje proročke tekstove iz kojih proističe, objavljujući u “milosti punoj” početak božanskog zahvata koji nadilazi mesijanske nade Izraela: Sveto otajstvo Utjelovljenja Riječi. Psalam 22 Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke. Tebi sam predan iz materine utrobe, od krila majčina ti si Bog moj. 52

Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja, a nikog nema da mi pomogne. Psalam 139 Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Strpljivost Strpljivost što plod je mira, jača nadu, koja s povjerenjem čeka, da poteče blagosti i mudrosti, obilna rijeka, koja u sebi radost krije: motriti Isusa, u Svetištu Marije. JM

SV. ANZELMO (GODINA 1033.) “O, Gospe, pred Bogom i pred Tobom moje slabosti izgledaju još gore, i zato još više trebaju tvoju pomoć za izlječenje. Učini tako, Gospe moja, i usliši me. Izliječi dušu grešnika, tvoga sluge, po zasluzi blagoslovljenog ploda utrobe tvoje, koji je sada s desna Svemogućemu Ocu, i koji je “dostojan svake slave i hvale iznad svega i uvijeke...” Ti si uzrok sveopćeg pomirenja, posuda i hram života i spasenja svega svijeta; a kako ja osobno nimalo ne zaslužujem tvoj zagovor, ni blagoslov, neka u tome što si ostvarila za mene samog, bijednog čovjeka, u svim tvojim dobročinstvima neka uživa čitav svijet koji te voli, i nek s velikim veseljem naviješta ono što si učinila za njega. Po tvojoj plodnosti, o Gospe, grešni svijet je opravdan; bijaše osuđen, a sada je spašen; bijaše prognan, a sada se vratio u svoju domovinu. A ta velika dobra postignuta su po blagoslovljenom plodu blažene Marije...O kako divno, ja kontempliram Mariju: vidim ju na nedostižnoj visini. Nema nikoga poput Marije; jedino Bog je veći od Nje, i ništa drugo. Bog je dao Mariji svog vlastitog Sina, koji se jedinstven i jednak Njemu, začeo u njenom srcu, ljubeći ga poput samog sebe; po Mariji on je postao Sinom, ne netko drugi, nego On sam, tako da prirodno On sam bijaše jedinstven, zajednički Sin Boga i Marije. Sva priroda bijaše stvorena od Boga, a Bog se rodi od Marije. Bog stvori sve, a Marija rodi Boga. Bog, koji je stvorio sve stvari, načinio je sebe samoga od Marije; i na taj način nanovo stvorio sve što već bijaše stvorio. Bog je dakle Otac stvorenih stvari, a Marija Majka nanovo stvorenih. Bog je Otac koji je izgradio sve stvari i Marija Majka koje je sve obnovila. Bog je začeo Onoga po kome je sve bilo stvoreno; a Marija je rodila Onoga po kome je sve spašeno. Bog je začeo Onoga bez koga ništa ne bi postojalo ni u kojem obliku, a Marija je rodila Onoga bez kojega ništa ne bi bilo dobro. Doista, Gospodin je s tobom, jer je On učinio da ti sve stvorenje toliko duguje! O, dobra Majko, molim te po ljubavi kojom ljubiš svoga Sina, onako istinski, i kako želiš da bude ljubljen, učini da ga i ja jednako toliko ljubim.” 54

“NEGIRANJE UTJELOVLJENJA VODI PREMA KULTURI SMRTI” Na dan 11 srpnja 2001., Sveti Otac je poslao poruku Vrhovnom Generalu Dominikanaca, p. Timothyju Radcliffeu, povodom Generalnog kapitula njihoga Reda, započetog na Rhode Islandu 10. srpnja. Papa podsjeća da je jedna od prvih zadaća tog Reda bila naviještanje Kristove istine kao odgovor na albigenšku herezu, novog oblika obnovljenog manihejizma s kakvim se kršćanstvo moralo boriti od svojih početaka. U njegovoj biti je negacija utjelovljenja, neprihvaćanje da je “Riječ tijelom postala”, objašnjava Ivan Pavao II. Papa se osvrnuo na sadržaje koji su se obrađivali na tom kapitulu: Propovijedanje Riječi u globaliziranom svijetu i obnavljanje kontemplativnog života. “Povijest vašeg Reda - kaže Ivan Pavao II. pokazuje da je Evanđelje moguće propovijedati na nov i učinkovit način, u svijetu koji se ubrzano mijenja, samo ako kršćani slijede put kontemplacije, koji vodi do dublje povezanosti s Kristom”. Naše vrijeme, kaže Papa, takvo je da se u njemu “ Utjelovljenje negira u praksi na više načina, a posljedice tog negiranja su očite i zabrinjavajuće.” “Na prvom mjestu, odnos pojedinaca s Bogom smatra se nečim sasvim osobnim i privatnim, tako da se Boga odvaja od procesa koji upravljaju socijalnim, političkim i ekonomskim aktivnostima. A kad se Krista isključuje ili negira - objašnjava Ivan Pavao II. naše shvaćanje čovjekova svršetka biva ograničeno. A ako prihvatimo to ograničenje, onda se nada pretvara očaj, a radost u depresiju. Život se ne cijeni i ne voli i nadvladava kultura smrti. U takvoj situaciji, Crkva i nasljednik apostola Petra gledaju na Red propovjednika s ništa manje nade i povjerenja nego u vrijeme vašeg osnutka. Umirući, sv. Dominik je rekao svojoj ožalošćenoj braći: “Ne plačite, jer ću ja biti korisniji nakon svoje smrti, i pomagat ću vam još učinkovitije nego za vrijeme svog života.” Gorljivo molim da vas zagovor vašeg utemeljitelja ojača u zadaći koju imate pred sobom i neka veliki broj svetih dominikanaca koji rese Red u prošlosti, prosvjetljuje vaše korake i u budućnosti. Povjeravam Red propovjednika Kraljici Svete Krunice, i s velikim zadovolj55

stvom izručujem vam svoj apostolski blagoslov, članovima kapitula i svoj braći, i molim milost i mir Isusa Krista, slike nevidljivog Boga i prvorođenca svega stvorenog.” ODLOMCI PORUKE SVETOG OCA ZA SVJETSKI DAN MOLITVE ZA ZVANJA, 14. svibnja 2000. “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen” (Gal 4, 4). “Punina vremena se poistovjećuje s otajstvom Utjelovljenja Riječi i s otajstvom Otkupljenja svijeta” (Tertio millennio adveniente, 1). Po Sinu istobitnu s Ocem, koji je postao čovjekom u krilu Djevice počinje i dolazi punina očekivanog vremena, vremena milosti i milosrđa, vremena spasenja i pomirenja. Krist objavljuje Božji plan u odnosu na sve stvoreno i posebno u odnosu na čovjeka. On “objavljuje u punini čovjeka čovjeku i priopćava mu njegovo uzvišeno poslanje” (Gaudium et Spes, 22), sakriveno u srcu Vječnoga. “Otajstvo utjelovljene Riječi bit će potpuno otkriveno tek kada svaki čovjek i svaka žena budu ostvareni u Njemu, sinovi u Sinu, udovi njegova Otajstvenog Tijela, koje je Crkva.” Molitva Djevice Marijo, ponizna kćeri Svevišnjega, u tebi se čudesno ispunilo otajstvo božanskoga poziva. Ti si slika onoga što Bog ispunja u onome koji se u njega pouzdaje; u tebi je Stvoriteljeva sloboda uzvisila čovjekovu slobodu. Onaj koji se rodio iz tvoje utrobe postigao je istim htijenjem spasiteljsku slobodu Božju i poslušno čovjekovo prianjanje. Zahvaljujući tebi, Božji se poziv konačno uskladio s odgovorom čovjeka – Boga. 56

Ti, prvino novoga života, sačuvaj svima nama velikodušni “neka bude” radosti i ljubavi. Sveta Marijo, Majko svakoga pozvanoga, učini da vjernici imaju snage s velikodušnom hrabrošću odgovoriti božanskom pozivu, i biti radosnim svjedocima ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Djevice, kćeri sionska, Zvijezdo jutarnja koja po Velikom jubileju vodiš korake čovječanstva prema budućnosti, usmjeri mladež novoga tisućljeća prema Onome koji je “Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka.” Vatikan, 30. rujna 1999.

MONS. F. X. NGUYEN VAN THUAN, IZ KNJIGE SVJEDOČANSTVA NADE “Djelom Duha Svetoga ostvaruje se veliko otajstvo Utjelovljenja” “Sin, koji je na Nebesima živio in sinu Patris, na zemlji u Mariji nalazi krilo koje ga je jedino dostojno.” “Kći Očeva, Marija, postaje Majkom, Majkom utjelovljene Riječi, Zaručnicom Duha Svetoga.” “U devet mjeseci koji slijede, Marija je na poseban način Djevica nutrine”. “Jedina među stvorenjima, koja ima iskustvo fizičkog nošenja Isusa u svom krilu. Po uzoru na nju, čitava Crkva je pozvana biti krilo koje nudi svijetu Isusa.” SVETI AUGUSTIN “Marija je Majka svih Spasiteljevih udova, zato što je Ona, po kreposti svoje ljubavi, surađivala na rađanju vjernika u Crkvi. Marija je živa slika Božja, to jest: jedino u Njoj se na prirodan način oblikovao čovjek Bog, bez lišavanja, recimo to tako, ijedne oznake 57

svoga božanstva; i samo po Njoj čovjek se može na odgovarajući i životvoran način preobraziti u Boga, koliko je to moguće ljudskoj naravi po milosti Isusa Krista.” SVETI TOMA AKVINSKI “ Krist je izvorište milosti: po Božjoj naravi, kao pravi tvorac; i po ljudskoj naravi, kao oruđe. A tako čitamo i u Svetom Ivanu: “Milost i istina dođoše po Isusu Kristu” A kako blažena Djevica Marija bijaše najbliža Kristu po čovještvu, i budući je Krist od nje primio ljudsku narav, samim time je morala postići puninu milosti od Njega višu nego drugi. Bog svakome daje milosti prema poslanju za koje je izabran. I budući je Krist, kao čovjek, bio predodređen i izabran “da bude Sin Božji, moćan da posvećuje”, pripadala mu je tolika punina milosti, koja obiluje u svima, kao što piše i sv. Ivan: “Od njegove punine svi mi primismo”. Jedino je još blažena Djevica Marija imala toliku puninu milosti, jer je ona bila najbliže moguće stvoritelju milosti, i primivši u sebe Onoga koji je pun milosti, i rodivši ga, prenosi, na neki način, tu milost svima.” IZVADAK IZ PREDAVANJA KOJE JE ODRŽAO P. DANIEL ANGE, TEOLOG I OSNIVAČ ZAJEDNICA MLADIH U FRANCUSKOJ, ZA MLADE IZ ZAJEDNICE CENACOLO “Ovoga jutra želim vam govoriti o životu...Znate da je sve stvoreno nastalo eksplozijom radosti i ljubavi, jer Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti više nisu mogli zadržavati tu puninu ljubavi. Ljubav se treba širiti, davati, prenositi...Stvorenje bijaše napustilo izvor ljubavi, i zato izvor ljubavi probija prostor i vrijeme, ušavši u samu povijest, ne ostavljajući nimalo praznog prostora, preko jedne mlade djevojke, naše sestre, Marije iz Nazareta. I tako došavši do dvije tisućite godine, otajstvo Isusova utjelovljenja, odgonetava otajstvo mog vlastitog začeća. Bog želi rasvijetliti otajstvo moga postojanja, želi dati novo svjetlo činjenici da ja postojim. Ivan Pavao II. napisao je u Evangelium vitae, dokumentu Evangelizacije ovoga vremena, koji je kao velika simfonija 58

ljepoti života, jer je čovjek pozvan na puninu života koja prelazi njegovo zemaljsko postojanje, i koja se sastoji od sudjelovanja u samom životu Boga. Ja sam, ti si, vrsta Božje objave. Moj život je objava, znak Njegove prisutnosti, Njegove slave. Čovjek koji živi je Božja slava, ti si Božja slava, to je izvrsno! Ivan Pavao II. kaže i da čovjek sija odsjajem iste Božje stvarnosti...Vječna slava je osobni dar jer sam jedinstven na svijetu; lice je odsjaj duše, i između tisuća i milijuna ljudskih bića na svijetu ne postoji dvoje s istim licem, istim pogledom, jer ne postoji dvoje koji imaju istu dušu. Svaki pojedinac je potpuno jedinstven. Među tisućama spermatozoida samo jedan oplodi samo jedno jajašce, jedan, jedno...i dakle, od toga prvog trenutka mog postojanja, jedinstven sam i besmrtan. To znači da se umiješao Bog i trenutak moga začeća bio je izljev Duha Svetoga. Postoji i riječ Ivana Pavla II. upućena onima koji su proživjele duboku ranu svoje ženstvenosti, svoga majčinstva: “...nemojte dozvoliti da vas obuzme malodušnost, ne ostavljajte nadu, Otac svega milosrđa vas čeka nudeći vam oproštenje i mir. U sakramentu pomirenja vidjet ćete da ništa nije izgubljeno, i možete tražiti oproštenje od vašeg djeteta koje sada doista živi u slavi Gospodnjoj.” I doista možeš biti povezana s njim, koje je ljudski gledano živjelo na ovoj zemlji možda tek nekoliko sati. Za mene je ova kratka rečenica je možda najrevolucionarnija od svih rečenica Ivana Pavla II., jedna od najsjajnijih rečenica među svim onima koje je Petar izgovorio tijekom dvije tisuće godina, to je proslava i kanonizacija svih onih malih nevinih žrtava našega vremena. Ove godine, prema brojkama OUN, tisući milijuna djece je oduzet život, što je šest puta više od broja poginulih u ratovima i genocidima ovog stoljeća. Tisuću milijuna djece! Ivan Pavao II. nam govori da su sva ta dječica u slavi Neba, oni za nas postižu život Božji, oni mole Gospodina da imamo puninu života; i oni će primiti svoje roditelje u Nebu, govoreći im: “Tata, mama, vi me niste željeli na zemlji, ali ja vas želim na Nebu. Vi ste pred Bogom, u mojoj kući, jer vam je ono u vašoj kući, pripremilo mjesto u slavi” (Podrazumijeva se da to vrijedi za roditelje koji su se pokajali i vratili Gospodinu). To je potvrda da je od trenutka svog začeća dijete besmrtno. Bog je taj koji mi je dao život, koji me ljubio, jer za Njega ljubiti znači dati život. Ako mi 59

je dao život, znači da me je želio...”želim da postojiš”, iako me moji roditelji nisu željeli. Bog me želio, inače ne bih postojao. Iako mi je život bio predan mimo punine ljubavi, ljudski govoreći, iako je predavanje života možda bio čin nasilja, čime je potreseno i Božje srce, čak i u tom slučaju Bog mi je dao taj život. Možda sam bio začet u grijehu, ali čak i u tom slučaju Bog mi je dao Duha Svetoga. Mnogi od vas, mladi ove generacije, duboko ste ranjeni jer možda niste bili željeni ni okruženi ljubavlju. Jedan mladić mi je plačući govorio: “moja mama mi je neki dan rekla da sam se rodio greškom”, a ja odgovaram u ime Božje, ti nikada, nikada, nikada nisi plod greške. Čak ako si za svoje roditelje ti plod nesretnog slučaja, za razliku od toga, ti si plod srca Božjega. Bog mi neprekidno daje život, svaki trenutak mi nastavlja davati život, jer me voli. Sigurno, Bog je znao da ću doći na svijet koji je obilježen zlom i grijehom, savršeno je znao da ću ga možda morati napustiti, da ću ga godinama nijekati, da ću ga izdati, da će možda proteći čitav moj život izvan njegova svjetla, i unatoč svemu tome dao mi je život, jer je znao da će Njegovo svjetlo pobijediti moje tmine, da će Njegovo oproštenje biti jače od moga grijeha, da će njegovo milosrđe biti veće od moje bijede, i da posljednju riječ ima svjetlo, milosrđe, život, On...” Kada bih spoznala O, kad bih vjerovala, i kada bih spoznala, da doista Tebe primam, i Tebe u sebi imam, u pričesti svakoj, i da u tvojoj milosti stojim, otkad si se utjelovio, otkad si mi oprostio, Otkupljenjem svojim... O kad bih doista vjerovala, i kada bih spoznala, sve u meni radost bi bila, 60

jer te mogu razmatrati od tvog prvog Svetohraništa, Marijina krila, jer i sama mogu svetište biti i u svom te društvu osjetiti. O kada bih osjećala, kao Marija, da Te nosim u sebi, i da ja sam sva u Tebi, ni za što drugo ne bih se brinula, svaka tjeskoba odmah bi minula, ne bih zaboravila na Svetohranište, tvoj stan, bez svete Pričesti ne bih propustila ni jedan dan, jer samo Ti si život, ovdje, sada i vazda, i daješ mi milost da te imam i da budeš moj gazda, i da te po svojoj ljubavi drugima nudim. O kad bih ja, koja vjerujem, imala više VJERE... O, Bože, koje punine! O Bože, kakav mir Tvoj Mir, samo te mogu naviještati puna zahvalnosti i miline. JM MORAMO BITI KAO DJECA KAKO BISMO UŠLI U KRALJEVSTVO, JULY MOURIÑO, 25. listopada 2001. Postoji li slučajno ijedan lik djeteta više prepušten Bogu i ovisan o Njegovoj čistoj ljubavi, nego što je to nerođeno dijete? Razmatrajući nerođenog Isusa, koji sve prepušta svom Ocu i svojoj Majci, možemo naučiti prepuštati se Božjoj volji, sa srcem djeteta i s više mira. Kao “nerođena djeca” (za Vječni život) zamislimo da je pupčana vrpca kanal kojim nam dolazi milost Božja i hrani nas, preplavljuje nas ljubavlju i spašava nas. Znat ćemo što nam je činiti i znat ćemo biti djeca, ako ne prereže61

mo ovu vrpcu, ako dozvolimo da milost teče prema nama, kao da je to krv koja nas hrani. Ta duhovna hrana, taj kanal milosti dat će nam snage, vjere, nade, ljubavi i radosti za “nerođene”. Molitva SV. Ljudevita de Montforta O, Isuse, koji živiš u Mariji, dođi i nastani se i u svojim službenicima. Udijeli nam Duha tvoje svetosti, u savršenosti tvoga života i čvrstini tvojih kreposti. Ujedinjeni s Tobom, u tvojim otajstvima, svladavajući svaku prepreku koja priječi da vladaš u nama sa Tvojim Duhom, u slavu Oca. Amen. Marija, Njegova mama Marija Posrednica, Marija Nositeljica, Marija Pomoćnica, Marija, Njegova mama. Isus je kod Nje, u svetištu njenom. Isus, koji nas spašava, Isus, koji nas oslobađa, Isus, koji je Ljubav sama. Isus, Božji Sin. A Marija Njegova mama. JM

SV. JOSÉ MARÍA ESCRIVA Kada je Djevica odgovorila pozitivno, slobodno, na planove koje joj je Stvoritelj objavio, božanska Riječ poprimila je ljudsku narav: racionalan duh i tijelo oblikovani su u prečistom krilu Marijinu. Božanska i ljudska narav objedinile su se u istoj Osobi: Isusu Kristu, koji je pravi Bog, a od tada, i pravi Čovjek; vječni Jedinorođenac Očev, a od toga trenutka, i Čovjek, pravi sin Marije; i zato je naša Gospa Majka Utjelovljene Riječi, druge Osobe Presvetog Trojstva od tada zauvijek - nesumnjivo - povezane s ljudskom prirodom. Možemo dakle Svetu Djevicu dostojno nazvati, najvećom pohvalom, riječima koje izražavaju najviše dostojanstvo: Majkom Božjom. Gospodine, ako klonem od životne muke, daj da padnem Mariji u ruke, jer tamo ću moći, Radosti gledati u oči! JM ODLOMAK IZ KATEHEZE IVANA PAVLA II. 3. srpnja 1996. “U evanđeoskom prikazu Pohođenja, Elizabeta “puna Duha Svetoga”, primajući Mariju u svoj dom, kliče: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 45). Taj blagoslov, prvi kojeg spominje evanđelje sv. Luke, predstavlja Mariju kao ženu koja svojom vjerom predvodi Crkvu u ostvarenju Duha blaženstava. Marija u potpunosti pristaje na božanski plan, bez uvjetovanja svog pristanka dobivanjem kakvog vidljivog znaka. Odgovarajući: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. “ (Lk 1, 35), anđeo daje neiskazivo Božje rješenje na pitanje koje Marija postavlja. Djevičanstvo, koje se činilo preprekom, 63

postaje konkretan sadržaj na kojem će Duh Sveti u njoj ostvariti začeće utjelovljenog Sina Božjega.” Pri ostvarenju božanskog plana dolazi do slobodne suradnje ljudske osobe. Marija, vjerujući riječi Gospodnjoj, surađuje u ostvarenju naviještenog materinstva. Sv. Augustin, komentirajući evanđelje Navještenja, potvrđuje: “Anđeo naviješta, a Djevica sluša, vjeruje i začinje” (Propovijed 13 u Nat. Dom.) I dodaje: “Djevica vjeruje u Krista kojeg joj se naviješta, i ta vjera ga donosi u njeno krilo; vjera silazi u njeno djevičansko srce prije nego plodnost majčinstva u njenu utrobu.” (Propovijed 293). Marija, također, na početku novog saveza, svojom vjerom, vrši odlučujući utjecaj na ostvarenje otajstva Utjelovljenja, početak i sintezu čitave Isusove otkupiteljske misije.

GODINA 2002.

MONS. JORGE LUIS LONA PODSJEĆA ARGENTINSKI NAROD DA JE DIJETE BOG BIO “NEROĐENO DIJETE”, travanj 2002. Prigodom proslave blagdana Navještenja Gospodnjeg ovog ponedjeljka, koja pada na Veliki Ponedjeljak unutar uskrsnog vremena, biskup Biskupije San Luis uputio je poruku svojim vjernicima ističući potrebu poštivanja života nerođenih, jer “i sam Bog je bio Nerođeno Dijete”. U poslanici, naslovljenoj “Dijete Bog, Nerođeno Dijete”, Mons. Lona podsijeća da je Krist “mogao dobiti ljudsko tijelo stvoreno iz ničega, kao potpuno odraslo i moćno tijelo “, ali “izabrao je biti Dijete Bog, kao Nerođeno Dijete. Izabrao je biti začet u utrobi žene, i rođen od svoje Majke na jednom siromašnom mjestu. Njegov djetinji život morao se štititi od smrtne kazne koju je nad njim izrekao Herod.” “Isus Krist želio je započeti svoj ljudski život u uvjetima krhkosti i bespomoćnosti ljudskog bića začetog kao Nerođeno Dijete”, dodao je. 64

BOŽJA NUTRINA, P. GABRIEL OD SV. M. MAGDALENE, OCD “Marija je Svetište koje čuva Sveto svega svetoga: ona je živo svetohranište utjelovljene Riječi, Svetohranište koje pulsira od Ljubavi, svo uronjeno u klanjanje. Noseći u sebi “žarko ognjište” ljubavi, kako bi Marija mogla ostati nezahvaćena? A što više gori od ljubavi, to bolje razumije ljubav koja se u njoj ostvaruje: nitko bolje od Marije nije proniknuo u tajne srca Kristova; nitko bolje od nje nije osjećao Isusovo božanstvo i njegove beskrajne veličine. A tu je i Marijina neprekidna molitva: trajno klanjanje učovječenoj Riječi koju nosi u svom krilu; duboko jedinstvo s Kristom, trajno uranjanje u Njega i preobražavanje u Njega po ljubavi; trajno pridruživanje beskrajnim pohvalama i počastima koje se iz Srca Kristova uzdižu Trojstvu, i trajno nuđenje Trojstvu ovih pohvala, jedinih dostojnih božanskog Veličanstva, Marija živi u klanjanju Isusu, i zajedno s Njim u klanjanju Trojstvu. U jednom trenutku dana i mi možemo sudjelovati na savršen način u toj Marijinoj molitvi: To je trenutak euharistijskog zajedništva, kada je i nama dano primiti u naše srce Isusa živog i stvarnog. O kako trebamo da nas Djevica nauči iskoristiti ovaj veliki dar. “ Zaštiti me O, Marijo, Majko Isusova i Majko moja, zaštiti me kao Isusa u Svetištu Tvom, kako bih mogla snivati, uz otkucaje srca tvog, i u toplini mira tog, imati siguran dom. Prenesi mi svoju humanost, ljubav i nadu, prenesi mi svoju čistoću, poniznost i snagu. Ne zaslužujem ništa od tog, 65

ali danas u Hostiji primam Isusa svog, i zato ne misli na mene, već Njega u meni zaštiti, učini da ja nestanem, kako bi samo Isus u meni mogao biti. I u toj ljubavi koja među vama struji, moja duša će naći zaštitu i zaklon, u svakoj oluji, moj pogled će bistro sjati, i ničeg se više neću bojati, ni od čega kriti, jer ću potpuno zaštićena biti. JM SVETA KATARINA SIJENSKA “O Djevice Marijo! Ti bijaše ona slatka njiva, na kojoj je posijano sjeme Riječi Sina Božjega...Na toj blagoslovljenoj i slatkoj njivi Božja Riječ, usađena u tvoje tijelo, kao sjeme posijano u zemlju, s toplinom sunca raste i daje cvijeće i plodove...I bilo je baš tako po toplini i plamenu božanske ljubavi koju je Bog imao prema ljudskom naraštaju, sijući sjeme riječi na tvoju njivu, o Marijo! O sretna i slatka Marijo!” SV. ALFONS MARIA DE LIGUORI “Od tebe, Marijo, moramo naučiti pouzdavati se u Boga...Ti si Majka svete nade...Koju drugu nadu da tražim! I toliko se pouzdajem, da kada bi moje spasenje bilo u mojim rukama, opet bih ga stavio u tvoje ruke, jer se više uzdam u tvoje milosrđe i zaštitu. Majko moja i nado moja, ne napusti me...Ja se uzdam u tebe, i u toj nadi živim i u toj nadi želim i nadam se umrijeti, vječno ponavljajući: moja jedina nada je Isus, a poslije Isusa Marija.” 66

Ulij u mene Ulij u mene tvoju snagu, i ljubav dragu, osjećaje mi razbistri, i misli pročisti, poniznost mi hrani, prozračnost obrani. Utjelovi se u meni, rasvijetli mi savjest, i srce prema svom promijeni. Daj mi svoju utjehu i svjetlo, spasenje tvoje, daj mi svoj križ, svoje nebo, i Uskrsnuće tvoje! JM BOŽANSKA INTIMA, POHOĐENJE. ODLOMCI P. GABRIELA OD SV. M. MAGDALENE, OCD “Djevica, iako potpuno uronjena u klanjanje tom čudesnom otajstvu, predosjeća da taj neizrecivi dar nije samo za nju; ona je njegova čuvarica koja će ga prenijeti čitavom čovječanstvu. “ Potpuno poslušna unutarnjem pozivu “usta Marija i pohiti u Gorje” (Lk 1, 39), kako bi stigla u kuću svoje rodice Elizabete, čije buduće majčinstvo joj je objavio anđeo. I ne ide sama: s njom je i utjelovljena Riječ, i s njom ide preko brda i dolina u potrazi za stvorenjima koje je došao spasiti. Tako Marija započinje svoje poslanje donositeljice Krista svijetu. Poteškoće putovanja planinskim krajem ne obeshrabruju je; ni njeno dostojanstvo Majke Božje ne priječi ju, nego još više potiče, jer predosjeća da se povlastica njenog božanskog materinstva odnosi na spasenje svijeta. Nosi ga tiho, ali živi Bog u njoj objavljuje se svijetu. “Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga” (Lk 1, 41). I sada se ispunja ono što je 67

anđeo Gospodnji navijestio Zahariji: “No anđeo mu reče: “Žena će ti Elizabeta roditi sina. ... Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe.” (Lk 1, 13.15) Preteča je posvećen prije rođenja posredstvom Marije, koja je kao Majka Sina Božjega, također i posrednica milosti i posvećenja...Marija poučava sve vjerne a posebno apostole da Krista treba nositi braći. Puno lakše bi joj bilo ostati u Nazaretu klanjajući se, u samoći i tišini, božanskoj Riječi u svom krilu; no ipak, prvo što Djevica čini, tek postavši Majkom Božjom, bio je baš čin ljubavi prema bližnjemu. BLAŽENI CHARLES DE FOUCAULD Mali Brat Karlo od Isusa) “O draga Majko! ti koja si nosila Isusa tako dostojanstveno, nauči i nas nositi ga u nama; ...primivši ga u pričesti, on je u nama... Nauči nas nositi ga s ljubavlju poput tvoje, s tvojom sabranošću, s tvojom kontemplacijom i trajnim klanjanjem... Nauči nas hodati zemaljskim putovima i putem našeg života, kako si ti hodila tvojim putovima i kako si živjela sve dane svog života...” OTVORENO PISMO JULY MOURIÑO, 25. lipnja 2002. Kamo smo usmjerili naš pogled? Kamo smo usmjerili našu nadu? Kamo smo usmjerili naše srce? “Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce” (Mt 6, 21) Globalizirano društvo, barem u dijelu koji se odnosi na kulturu nametnutu od strane ekonomskih centara, prenosi i promiče (općenito) svojim sredstvima komunikacije jedno čudno gledanje, dekadentno, utilitarističko, ponekad smiješno, koje potiče našu djecu i mlade, a i nas same, da shvaćamo život na jedan netranscedentni način, bez Boga, bez promatranja osobe kao “djeteta Božjega, na Njegovu sliku i priliku”. U ovom naraštaju koji kao da se zbunjeno bori između kulture života i kulture smrti, u mnoge ljude, prodire jedan osjećaj egzistencijalne tjeskobe, očaja, reklo bi se duhovne anoreksije, pa unatoč onome u što vjeruju, ne ponašaju se dosljedno tome. 68

Dati su nam veliki primjeri kako bismo preispitali naš način života, naše svakodnevno društveno djelovanje. Papa Ivan Pavao II., Majka Terezija, Sv. Pio i mnogi drugi umjeli su nam pokazati taj drugi pogled na život i drugačiji način djelovanja. Njima se divimo, molimo im se, slušamo ih, ali - zašto nam je toliko teško nasljedovati ih? Je li to nedostatak snage, jesmo li zaraženi pesimizmom koji nam ubija entuzijazam vjere? Pogledajmo svoju domovinu. Ova ekonomska kriza trebala bi nas potaknuti na puno više od neprestanog kritiziranja vladajućih, društva, države...trebala bi dovesti naše srce do pročišćenja i pronalaska pravog blaga koje bismo onda dijelili s drugima. RAZMIŠLJANJE. JULY MOURIÑO. Moguće je i bilo bi dobro da: - Svatko od nas pokuša biti svjedok i svjedočanstvo Evanđelja - Svaka obitelj bude zajednica ljubavi. Moguće je i bilo bi dobro da preispitamo: - Svaki naš dan, posebno nedjelju. - naš dnevni raspored, (trenutke molitve) - naše poslove, naše interese - naše slobodno vrijeme - korištenje materijalnih dobara i novca - naše talente - naše prioritete... Posebno bismo mogli preispitati osjećaj patnje ukorijenjen u ljubavi, radost nade vječnog života, plod Utjelovljenja, Smrti i Uskrsnuća Isusova. Na sv. misi slavimo Utjelovljenje, Euharistija nas podsjeća da je Bog živ i da je Sa nama i U nama. Neka nas Duh Sveti prosvijetli kako bismo kao nerođeni Isus, u Svetištu Marije, dopustili da nas Marija hrani i kako bismo povezani s njom duhovnom pupčanom vrpcom, primili pogled Duha Isusova i postali sposobni pokušati živjeti Evanđelje, ujedno Evangelizirajući s balkona, kako je govorio Charles de Foucauld. 69

Neka nam snaga Marijine vjere, nevinost i poniznost dječice pomognu da upoznamo i uđemo u Kraljevstvo nebesko. Gospodin nas poziva da se radujemo jer je On sa nama. OPAT BERNARDO OLIVERA, GENERAL REDA CISTERCITA (TRAPISTI) “Ne sumnjam, nego silno u to vjerujem: da nas je Marija oblikovala; i da to i dalje radi, jer mi smo Crkva. Ona nam je otkrila otajstvo svoje samoće: Marija Samoće nas je osvojila. Samoća, da, ali ne bilo kakva; ona njena, ona Djevice Majke koja je primila navještenje i posjetila rodbinu. Marija je veza između Boga i ljudi, njena samoća je nutarnja strana njene solidarnosti, njena samoća je solidarna. Marija je Majka Krista i Majka njegova Tijela, a to smo mi, Crkva. Iz toga zaključujemo da nam božanski život, milost, dolazi posredstvom Marije. Kao i to da je ona savršeni uzor kršćanskog života, koji djelotvorno privlači svojim pozivom na nasljedovanje. Pojasnimo si da je poslanje i djelovanje Marije u srcu Crkve jedna nadnaravna i plodna stvarnost, koja od nas čini nove Kriste. Djevica Majka je podneblje, klima, sredstvo ili krilo gdje Duh uvijek utjelovljuje Isusa. Crkva nikada nije dvojila oko priznavanja ove majčinske uloge Marije, nego ju štoviše - trajno osjeća. Sv. Pio X, na temelju te vjere i stoljetnog iskustva, mogao je reći: “Nema sigurnijeg i jednostavnijeg puta od Marije, za doći do Krista, sjediniti se s Njim, i njenim posredovanjem postići savršeno posinjenje, na način da budemo sveti i bezgrešni pred očima Božjim.” (Ad diem illum) Marija Žena, pomaže nam oduhoviti tijelo i utjeloviti Duh. Primili smo u Mariji milost kontemplativnosti, za izgradnju Crkve i prosvjetljenje svijeta. Kontemplativni u Mariji, dijeleći njenu vjeru, nadu i ljubav; razmatrajući život i djelovanje Božje očima Marije; razmatrajući otajstvo Krista njenom zaljubljenom vjerom, vjerom koja je prosvijetljena vatrom ljubavi, u njenom toplom svjetlu koje osvjetljava i zaljubljuje. Doista, u Marijinoj mudrosti, slatkom znanju, kušamo 70

kakav je Bog i djelujemo shodno tome. To nam je pokazala i počela nas poučavati od prvog dana i Gospa Guadalupska. To je naš doprinos Crkvi danas: Kontemplirati u svjetlu Marijinih vjernih očiju, ljubeći u plamenu njenog plamtećeg srca.” Molimo Marijo Guadalupska, oči ti pobožno sjaje, srce se u misiju daje, tvoje ruke molitvu formiraju, a noge evangeliziraju: nauči nas živjeti jedinstvo tvoga otajstva! U Bogu za ljude, među ljudima za Boga. Oči u oči s Njim, ruku pod ruku s njima. Djevice Majko u Navještenju, Majko Djevice u Pohođenju, usliši našu molitvu, po Isusu Kristu, tvome Sinu, našem Gospodinu. SV. AMADEO DE LAUSANA “Na isti način kao što zraka sunca probija staklo, bez da ga slomi, tako Riječ Božja dolazi u djevičansko prebivalište i izlazi iz nje, jer On nije podvrgnut zakonima prirode, nego je zakon prirode podvrgnut njemu.”

RAZMATRANJE. JULY MOURIÑO 25. kolovoza 2002. Sveta Mala Terezija slavila je s najvećom pobožnošću 25 ožujka svake godine, govoreći: “To je dan kada je Isus, u utrobi Marije, bio najmanji”. Svi smo mi “ djeca još nerođena “, za život vječni. Molimo Mariju, Majku Božju i Majku našu, da nas štiti i da nas vodi kako bismo postigli slavu tog rođenja, nevinim Duhom nerođene dječice. Isuse: možemo te razmatrati, kako rasteš, ljubiš i spašavaš u Svetištu Marije i znati da je Tvoja prisutnost Milosrđe i Oproštenje. Samo biti Najčešće ti se molim, ponekad zahvaljujem, a danas te samo želim slušati, bez riječi, samo biti na raspolaganju Tebi, da me Ti hraniš, da mi opraštaš, da me spašavaš, da budeš tu. JM ODLOMAK, GLEDATI GA U OČI, VLČ. FRANKA PAVONEA “Gledati se u oči temeljni je element ljudskih odnosa. Nedostatak vizualnog kontakta onemogućava povezanost. To je jedan od izazova ljubavi za najosjetljivije među nama, za djecu u utrobi. Oči nam govore nešto o onima koji pate, jer u tim trenucima veo koji odvaja njihovo iskustvo od našega se razdire i tek tada počinjemo gledati svijet i osjećati ono što oni osjećaju. “ 72

BLAŽENI CHARLES DE FOUCAULD “Ne vjerujem da postoji ikoja druga riječ u Evanđelju koja bi imala toliko utjecaja i ostavila toliko dubok trag u mom životu kao ova: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Kakva teška riječ! Ne treba ju komentirati, nego joj treba vjerovati i shvatiti da sve što bismo mogli učiniti nekome, a ne činimo, zapravo to ne činimo našem Gospodinu. Ne kaže: sve dobro što odbijamo činiti, ne nego, sve dobro što ne činimo, što bismo mogli činiti, a ne činimo.” KRUNICA DJEVICE MARIJE Marija uzor kontemplacije Razmatranje Krista ima svoj nenadmašan uzor u Mariji. Lik Sina pripada joj na jedan poseban način. Bio je u njenoj utrobi, tamo se oblikovao, poprimivši od Nje i jednu ljudsku sličnost, koja povlači i jednu duhovnu bliskost, sigurno još puno veću. Nitko se nije s tolikim žarom kao Marija posvetio razmatranju Kristova lica. Oči njena srca na neki način usredotočene su na Njega, već od Navještenja, kada ga začinje djelom Duha Svetoga; u slijedećim mjesecima počinje osjećati njegovu prisutnost i zamišljati crte njegova lica. Rodivši ga u Betlehemu, njene oči nježno promatraju lice Sina, dok ga “ povija i polaže u jasle” (Lk 2, 7) Radosna otajstva Prvo radosno otajstvo, karakterizira baš radost koju izaziva događaj utjelovljenja. To se očituje već u navještenju, kada se pozdrav Gabrijela Djevici iz Nazareta poistovjećuje s pozivom na mesijansku radost: “Raduj se, Marijo!” Ovom navještaju teži čitava povijest spasenja, što više, na neki način, sama povijest svijeta. U biti, ako je plan Oca sve uglaviti u Kristu (Ef 1, 10), božanski dar kojim Otac prilazi Mariji kako bi ju učinio Majkom svoga Sina 73

obuhvaća čitav svemir. Na neki način, čitavo čovječanstvo postaje uključeno u fiat kojim Ona spremno odgovara na Božju volju. RAZMIŠLJANJE O BOLI. JULY MOURIÑO Naš Duh, naše tijelo, moraju se razdrijeti (tj. razdrijeti unutarnje ruho), kako bi tuda prodrla Tvoja ljubav i sva radost spoznaje Tvog kraljevstva, da nas osvaja, liječi i spašava. To je jedini način da se slomi naš oklop samodostatnosti i oholosti. Bol traži ljubav i Milosrdni Isus nam se objavljuje i iscjeljuje našu ranu. Više volim bol koja mi daje da spoznam i shvatim radost Kraljevstva, nego život bez spoznaje Ljubavi. Nema radosti bez boli, samo treba pustiti da Isus uđe kroz razdrto ruho. ODLOMCI, “OTVARANJE SVETIH VRATA U BAZILICI SVETE MARIJE VELIKE”, IVAN PAVAO II., 1. siječnja 2000. Punina vremena! Sv. Pavao tvrdi da se ta punina ostvarila kada “odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen” (Gal 4,4). Danas, osam dana nakon Božića, prvi dan nove godine, na poseban način se sjećamo “Žene” o kojoj govori Apostol, Majke Božje. Rodivši Sina vječnoga Oca, Marija je pridonijela dolasku punine vremena; na jedinstven način pridonijela da ljudsko vrijeme dođe mjeri svoje punine po Utjelovljenju Riječi. Na današnji toliko značajan dan, imao sam radost otvoriti Sveta Vrata u ovoj liberijskoj Bazilici, prvoj na Zapadu koja je posvećena Djevici Majci Kristovoj. Tjedan dana nakon svečanog obreda u Bazilici Svetog Petra, danas kao da se crkvene zajednice svake Nacije i Kontinenta ujedinjuju ovdje, pod pogledom Majke, kako bi prešli prag Svetih Vrata, a to je Krist. I doista, Njoj, Majci Krista i Crkve, želimo povjeriti Svetu Godinu, koja tek počinje, kako bi štitila i bodrila put tolikih hodočasnika u ovom vremenu milosti i milosrđa. (Incarnationis mysterium, 14)

Liturgija današnjeg slavlja ima duboko marijanski karakter, pa se to čak i u biblijskim tekstovima pokazuje na vrlo jednostavan način. Tekst evanđelista Luke gotovo objedinjuje sve što smo čuli u božićnoj noći. Govori o tome kako su pastiri krenuli prema Betlehemu i našli Mariju, Josipa i Dijete u jaslama. Kad su ga vidjeli, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se onome što su im pripovijedali pastiri. “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2, 19) Dobro je zadržati se na toj rečenici koja izražava zadivljujuće gledanje na Marijino majčinstvo. Čitava liturgijska Godina, na neki način, slijedi tragove toga majčinstva, počevši od blagdana Navještenja 25. ožujka, točno devet mjeseci prije Božića. Na dan Navještenja, Marija začu riječi anđela: “Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. ... Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1, 31-33.35) Nato Marija reče: “Neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1, 38) Marija je začela po Duhu Svetomu... Čemu se čuditi što je Majka Božja sve to pamtila na poseban i jedinstven način? Svaka majka ima sličnu spoznaju početka novog života u njoj. Povijest svakog čovjeka je upisana prije svega u srce vlastite majke. Ne čudi stoga što se to isto potvrdilo u zemaljskom iskustvu Sina Božjega. Marija pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu. ...Na početku godine 2000, dok ulazimo u jubilejsko vrijeme, pouzdajmo se u to tvoje majčinsko sjećanje, o Marijo! Stavljamo se u taj jedinstveni tijek povijesti spasenja, koje se održava živim u tvom srcu Majke Božje. Povjeravamo ti dane nove godine, budućnost Crkve, čovječanstva 75

i čitavog svemira. Marijo, Majko Božja, Kraljice Mira, bdij nad nama. Marijo, Spasenje rimskog naroda, moli za nas. Amen.

Snaga Snaga kojoj je temelj vjera, sve naše strahove tjera, preobražava ih u Milosrđe, dok ljubav i poniznost, zajedno se množe, i eto prilike da Radost, primiti se može, razmatrajući Isusa u Svetištu Marije. JM RAZMATRANJE. JULY MOURIÑO, prosinac 2002. Predivno je svaki put iznova shvatiti kako nam Evanđelje trajno otkriva svoja otajstva. S druge strane, tako je jasno..., Ivan ne bi imao koga krstiti, i njegovo začeće ne bi bilo bezgrešno, jer je to bila povlastica Marije, da ga Isus nije posvetio u tom trenutku. To je bio baš taj trenutak i u to vrijeme da nam se objavi s takvom jasnoćom, kako bismo mogli bolje razumjeti i svjedočiti Evanđelje Života. No anđeo mu reče: “Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće 76

piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. “ (Lk 1, 13-17)

GODINA 2003. RAZMATRANJE. JULY MOURIÑO, 25. ožujka 2003. Poštovani prijatelji, na današnji tako poseban dan, želim podijeliti s vama ovo razmatranje. Bog je stvorio muškarca i ženu iz ljubavi, toliko ljubavi, da nam je želio dati još i više, utjelovio se kako bi nas privukao k Sebi, kako bi nas otkupio. Ali Isus se nije samo rodio iz Marijina krila kako bi nas poučio o Životu, ljubavi, poniznosti...nego nam se i predao, umrijevši za sve i radi svih. Svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem objavio nam je pobjedu Života nad smrti, pobjedu ljubavi nad mržnjom, i puninu prave ljubavi, jer je svaka prava ljubav ukorijenjena u Bogu, koji je darivatelj i izvor ljubavi. Sve to već znamo i vjerujemo, i to daje smisao našem životu, našim radostima i našem križu. Ta vjera, ta spoznaja da nas Krist ljubi, to uočavanje božanskog, to razumijevanje ljudskog postojanja, ponizno i čudesno nas vode do molitve, a molitva nas vodi do slušanja Boga. Ali to se ne događa samo u našim životima, kao da bi to bilo malo...!, osim što nas je stvorio, spasio i što nas trajno ljubi i oprašta nam, Bog nam je pokazao (i pokazuje nam) put u nebo, put kojeg se moramo prisiliti preći radi naše sadašnje sreće i radi dolaska k Njemu. Isus nas je poučavao i dalje poučava na sve moguće načine, propovijedima, čudesima, prispodobama, svojim primjerom, svojim životom, svojom Crkvom, svojom Majkom... Sve nas je naučio. I čitav se predao. Kao s kakvom slagalicom, može nam se dogoditi da uzimamo samo neke djeliće, a odbacujemo one druge, koji se ne uklapaju u naš vlastiti plan. 77

Želimo, hranjeni vlastitom ohološću i tvrdoglavošću, od Boga uzimati samo one djeliće, koji nam se sviđaju, koji nam pašu...a ostale, koji nam smetaju, makar nam ih je On dao, ostavljamo po strani. Ali slagalica će se složiti samo ako prihvatimo sve djeliće. On nam je dao i slobodnu volju, ali njegova ljubav je tolika, da nam ne prestaje pokazivati put i tražiti nas kao izgubljenu ovčicu. Jer, ako prihvaćamo Krista, ako se pričešćujemo želeći ga primiti u svoju nutrinu, ako znamo da smo ljubljeni i spašeni po Njemu, kako možemo ne prihvatiti sve što nam je dao? Kako ne prihvatiti sve što nas je naučio? Znamo da je to istina, ali često se bojimo prihvatiti makar djelić Njegova Križa, a taj strah nas paralizira, osljepljuje... Zamislimo da nas poziva da prihvatimo Njegovo Kraljevstvo, svu njegovu ljubav. Trebali bismo se sramiti toga što ne dajemo svjedočanstvo (“mlaki...”), i što barem ne pokušavamo, svim svojim sposobnostima, slijediti njegov put. Naravno, nama je to jako teško, i zato je On sam ostao u hostiji, kako bi ušao u nas, i hranio našu dušu. kad je dakle takva naša radost, kad primamo toliko, pa kako ne naviještati drugima da ih Bog voli, kako ne prenositi tu divotu da ju i drugi vide, upoznaju, postignu? On nas moli da budemo glasnici njegove ljubavi. Djevica Marija, koja je imala više vjere nego straha, pomaže nam prihvaćati njegov križ i njegovu radost. Neka nam Isusu u Svetištu Marije pomogne štititi sav život, posebno nerođene djece. MARIJA, BOŽJE ORUĐE, P. IGNACIO LARRAÑAGA Prava pobožnost Djevici ne sastoji se ni od jalovog i prolaznog osjećaja, ni od isprazne lakovjernosti, već proizlazi iz istinske vjere, po kojoj smo potaknuti na sinovsku ljubav prema našoj Majci i nasljedovanje njenih kreposti. Nasljedovanje Marije je upravo drugi način marijanskog života. Samo Isus je put koji vodi Ocu, on je jedni uzor; ali tko je sličniji Isusu od Marije? Tko je snažnije imao iste osjećaje kao Krist nego Marija? “O, Gospe! - kliče Sv. Bernard - Bog prebiva u tebi i ti u njemu. Ti ga zaodjevaš materijom svoga tijela, a on tebe zaodijeva sla78

vom svoga Veličanstva”. Utjelovljenjem i boravkom u prečistom krilu Djevice, Isus ju je zaodjenuo sobom, prenio joj beskraj svoga savršenstva, usadio joj svoje osjećaje, želje, htijenja; i Marija, koja se potpuno prepustila tom dubokom činu svog Sina, preobrazila se potpuno u njega, kako bi postala njegov najvjerniji odraz. “Marija je - pjeva drevna liturgija - najsavršenija slika Krista, slikana u živo po Duhu Svetome.” Duh Sveti, koji je Duh Isusa, zaposjeo je potpuno prečistu i preslatku dušu Marijinu, i isklesao u njoj, s vrhunskom savršenošću i profinjenošću, sve crte i sve osobine Kristove duše; s razlogom se može reći da nasljedovati Mariju, znači nasljedovati Isusa. I baš zbog toga mi ju biramo za uzor. Na isti način, kao što ne ljubimo Mariju, radi nje same, nego u redu i zajedništvu s Kristom, čija je najsavršenija slika, Isus je jedini put koji vodi Ocu, a Marija je najsigurniji i najlakši put za doći do Isusa. Utjelovivši u sebi Očevu savršenost, Isus nam je omogućio nasljedovati ga. Marija, oblikujući u sebi Kristovu savršenost, dovela ju je bliže nama. S druge strane, nitko ne bi mogao reći s većom iskrenošću i istinitije od Marije: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam ja Kristov.” (1 Kor 4, 16). Jednako kao što je Isus došao k nama po Mariji, tako i mi trebamo dolaziti Isusu po Mariji. IZ ENCIKLIKE ECCLESIA DE EUCHARISTIA, IVANA PAVLA II. U određenom je smislu Marija živjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja Euharistije budući da je prinijela svoje djevičansko krilo za utjelovljenje Riječi Božje. Euharistija se, dok upućuje na muku i uskrsnuće, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navještenju začela Sina Božjega u fizičkoj stvarnosti njegova tijela i krvi, anticipirajući u sebi ono što će u određenoj mjeri sakramentalno biti ostvareno u svakom vjerniku koji, pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju. Postoji stoga duboka analogija između fiat koji je Marija izgovorila na anđelove riječi i amen koji izgovara svaki vjernik kad prima tijelo Gospodnje. Od Marije se je tražilo da povjeruje da je onaj koga je začela “po 79

djelovanju Duha Svetoga” “Sin Božji” (usp. Lk 1,30–35). U kontinuitetu s vjerom Djevice, u euharistijskom se Otajstvu od nas traži da povjerujemo da se isti Isus, Sin Božji i Sin Marijin, uprisutnjuje s čitavim svojim ljudsko-božanskim bićem pod prilikama kruha i vina. “Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45). Marija je, u otajstvu Utjelovljenja, anticipirala i euharistijsku vjeru Crkve. Kada, u Pohođenju, u krilu nosi Riječ koja je tijelom postala, ona je, na neki način, “svetohranište” – prvo “svetohranište” u povijesti – u kojem se Sin Božji, još nevidljiv ljudskim očima, izlaže na klanjanje Elizabeti, gotovo “zračeći” svoje svjetlo preko Marijinih očiju i glasa. Nije li Marijin pogled, zanesen promatranjem lica Krista, tek rođena i položena na njene ruke, nedostiživ uzor ljubavi na kojoj se i mi moramo nadahnuti svaki put kad primimo svetu pričest? IVAN PAVAO II., svibanj 2003. Papa je izrekao sljedeće riječi na proslavi dvadeset pet godina postojanja talijanskog Pokreta za Život. “Neka vam Bog pomogne u vašem neumornom radu da svi, vjernici i nevjernici, shvate da je skrb za ljudski život od začeća neophodan uvjet za izgradnju budućnosti dostojne ljudskog bića. Ne može biti pravoga mira bez poštovanja svakog života, a posebno nevinog i bespomoćnog, kao što je onaj nerođene djece.” “Elementarno je povezano da onaj tko traži mir - istovremeno brani život. Nikakva akcija za mir ne može biti učinkovita ako se jednakom snagom ne suprostavlja napadima protiv života u svim njegovim fazama, od samog začetka, do prirodnog zalaska.”, naglasio je. “Nemojte se obeshrabriti ni umoriti naviještajući i svjedočeći Evanđelje života, budite blizu obiteljima i majkama koje se nalaze u teškoćama.” U svom govoru, Bl. Majka Terezija iz Kalkute, imala je hrabrosti ustvrditi pred nadležnima u političkim zajednicama: “Ako prihvatimo, da jedna majka ima pravo uništiti plod u svojoj utrobi, što nam preostaje? Abortus je početak koji dovodi u opasnost sav svjetski mir.” Ivana Pavao II. kasnije je ponovio, obraćajući se posebno ženama, svoj poziv na “obranu saveza između žene i života, i na promicanje jednog novog feminizma, koji će bez 80

padanja u napast da slijedi “mačističke” uzore znati prepoznati i izraziti pravi Duh ženskosti u svim oblicima građanskog suživota, zalažući se za nadilaženje bilo kojeg oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja.” RAZMATRANJE. DAN POHOĐENJA, JULY MOURIÑO Marija je dobila najvažniju milost koju nam je Bog dao, Utjelovljenje Njegova Sina, i odmah je pošla pridružiti se i pomoći svojoj rodici Elizabeti. Tamo je Isus posvetio Ivana, i koliko znamo, taj čin sadrži prvu milost, koju je, preko Marije, učinio utjelovljeni Sin Božji. Sv. Bernard napominje da Marija od tada postaje kao jedan “Beskrajni kanal” putem kojega nam dobrota Božja odašilje mnoštvo najdivnijih milosti, usluga i blagoslova. Kakvo veličanstveno poslanje! Hvala Majci Božjoj i Majci našoj!

SV. ALFONS MARIA DE LIGUORI “...Zato su, kako kaže sv. Augustin, sav rad i život Marije bili usmjereni na Boga, koji se nastanio u središtu njenog srca, prema onome što kaže prorok: Bog je sred njega, poljuljat se neće, od rane zore Bog mu pomaže. (Ps 45,6) ili u prijevodu Sv. Jeronima: Rađanjem jutra, koje je na početku života, gdje bijaše punina milosti i nebeskih darova; jer im je pasalo da budu temelji novog djela koje je Bog toliko želio postaviti. A kako se sveti Job (31, 18) dičio da je iz krila materina rođen s milosrđem, što bismo tek rekli za onu, koja je trebala postati majka Milosrđa? I ako Jeremija (1,5) i Sv. Ivan Krstitelj (Lk 1,41) bijahu puni milosti od krila majčina, jer je Bog izabrao prvoga za proroka, a drugog da bude više nego prorok, što bismo rekli za tu Djevicu, izabranu za Majku Gospodina svih proroka, jer prema dostojanstvu, Bog daje i milosti i svetosti?” 81

STRPLJENJE I ČEKANJE.

JULY MOURIÑO, 25. srpnja 2003. Poštovani prijatelji: Često sam razmatrala sve poruke koje nam je dao Nerođeni Isus, ali ovaj mjesec sam poseban naglasak stavila na “strpljenje i čekanje”. Misleći kako je Bog, imao strpljenja biti devet mjeseci u očekivanju rođenja...koliko je bio sretan sa Marijom i u Mariji, mogli bismo zamisliti Boga kako djeluje brzo i moćno, ali nije bilo tako, on se utjelovio, čekao, rastao i rodio kako bi nama dao ŽIVOT.

IZ RASPRAVE O BOŽJOJ LJUBAVI SVETOG BERNARDA DE CLARAVALA “Razlog ljubavi prema Bogu je Bog, a mjera - ljubiti ga bez mjere. Kako platiti Gospodinu za sve dobro što mi je učinio? Prvim činom mi je darovao bitak, a drugim mi se dao On sam, i davši mi Sebe, darovao mi je novi bitak. Zato dugujem zahvalnost Bogu iz dva razloga: jer sam stvoren i jer sam nanovo stvoren. Što bih ja mogao dati Bogu jer je on Sebe darovao za mene? Čak i kad bih mu se mogao ponuditi tisuću puta za plaću, što sam ja u odnosu na Boga? Ako te ne ljubim, koliko bih trebao, to je stoga što ne mogu voljeti više nego što mogu. Mogao bih te voljeti više, kada bi mi ti povećao sposobnosti. A čak ni tada, ni ikada, ne mogu te voljeti koliko zaslužuješ. Tko ljubi Boga zaslužuje nagradu, ali mora ga ljubiti bez očekivanja nagrade. Jer duša koja ljubi Boga, samo traži Boga kao nagradu svoje ljubavi. U protivnom, ako traži bilo koju drugu stvar, to je ono što zapravo voli, a ne Boga.” PORUKE KRALJICE SV. KRUNICE IZ SAN NICOLASA 82

7 ožujka 1987. Molim za sva bića na svijetu. U četvrtom otajstvu Svete Krunice vidim je, sama je. Posljednji Slava Ocu, ona moli sa mnom. Jako je žalosna, ima sklopljene ruke i kada moli Slava Ocu naklanja svoju glavu kao i uvijek. Nakon što završim molitvu, obraća mi se. Kaže mi: Gladys, moli i za stvorenja koja se ne rađaju, koja ne uspijevaju vidjeti svjetlo dana. Toliko je abortusa, toliko je zločina prema životu, koji pripada samo Bogu! Bog ima život i Bog zove na život, samo Bog. Neka je blagoslovljen Gospodin. 13. rujna 1988. Gladys, moli za sve one, koji, radi Duha oholosti, ne vide da samo poniznošću, mogu prestati biti odmetnici od Boga. Moli za one koji još nisu počeli hodati prema Kristu. Ima, danas, teških uvreda Bogu; ubojstva, abortusi i sve vrste nasilja, to su oblici napada protiv Gospodina. Otklanjam nepravdu, nemoral, nasilje, nedostatak mira. Ja sam Majka, i molim od svoje djece: Pokajanje, milosrđe, pouzdanje. Neka je blagoslovljen Spasitelj. Govori svoj svojoj braći. 15. rujna 1989. Kćeri moja, ovih dana, moje su Boli: odbijanje moga Sina, ateizam, nedostatak milosrđa, djeca koja se ne rađaju, nerazumijevanje u obiteljima, veliki egoizam mnogih sinova svijeta, srca još zatvorena za Ljubav Majke. Djeco: Utješite moju majčinsku Bol. Blagoslovljen i Slavljen budi Svevišnji. Govori svoj svojoj braći.

Psalam 63 O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. U Svetištu sam tebe motrio gledajuć’ ti moć i slavu. Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit’. Tako ću te slavit’ za života, u tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita, hvalit ću te kliktavim ustima. Na postelji se tebe spominjem, u bdjenjima noćnim mislim na tebe. Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih. Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži. O POPRIMANJU DUHOVNE DUŠE TEOLOŠKO RAZMATRANJE DR. FERNANDA ORREGO VICUÑE. SAŽETAK U trenutku kada ljudsko biće, ili biološkim rječnikom, pripadnik naše vrste, dobiva život po svojoj duhovnoj duši, od vrhunske je važnosti, pojmovne i etičke, to da o tome, između ostalog, ovisi poštovanje i briga za ovo novo biće. Učiteljstvo Crkve jasno se priklanja prisutnosti osobe od samog nastanka ljudskog života: kako bi ljudski pojedinac mogao ne biti ljudska osoba?, tvrdnja koja podsijeća na Tertulijanovu rečenicu: “Već je čovjek onaj koji će to biti.” Teološki pogled na ovaj problem može ga potpuno razjasniti, barem nama koji vjerujemo u Objavu Isusa Krista. Tako, čitamo u Sv. Luki pripovijest o Utjelovljenju Riječi Božje (Lk 1, 26-38), uvijek 84

se čudesni trenutak u kojem se ono dogodilo, tumačio kao onaj neposredno nakon Marijina prihvaćanja “neka mi bude po tvojoj riječi”. Točno to je trenutak Utjelovljenja, nastajanja tijela (Iv 1, 14), izraz koji je u biblijskoj terminologiji ekvivalentan izrazu čovjek u njegovoj cjelokupnosti tjelesnoj i duhovnoj, na način da je rečenica “i Riječ je tijelom postala” jednaka onoj “i Riječ je čovjekom postala” Zbog toga, u samom trenutku Utjelovljenja, ono se događa u cjelokupnom čovjeku, u ljudskom embriju koji se sastoji od duše i tijela. Nije moguće zamisliti da je Riječ Božja “postala stanica”, i ništa više, ili Utjelovljenje u embriju nekog antropoida kojem bi nedostajala ljudska duša. Dakle, u Utjelovljenju se istovremeno i čudesno preklapaju tri činjenice: djevičansko začeće Isusa, bez spoznaje muškarca, izvedeno po sili Svevišnjega, koja je osjenila Mariju; poprimanje ljudske duhovne duše i Utjelovljenje Riječi Božje, tako da se već od prvog trenutka susrećemo s ljudskim embrijem, koji je, istovremeno i Božanska osoba. I na isti način kao kad govorimo o Čovjeku-Bogu ili Djetetu Bogu, također se može govoriti o Embriju-Bogu. S druge strane znamo da je Isus Krist, istovremeno, pravi Bog i pravi čovjek, obdaren svim ljudskim svojstvima, tjelesnim i duhovnim, na najsavršeniji način, slobodnim od bilo kakvog izobličenja uzrokovanog grijehom. Ova sličnost s ljudima u svemu, osim u grijehu, povlači također normalnost svih aktivnosti svojstvenih ljudima: rast, prehrana, učenje, razmišljanje, i uz iznimku djevičanskog začeća, također i početak njegove ljudske prirode. I budući je ta iznimka učinjena čudom izvedenim po sili Svevišnjega, i ona bijaše dio te potpune sličnosti s ljudima, sav je ostali tijek, uključujući poprimanje duhovne duše, one koja čini dio Kristova čovještva, i kasniji razvoj embrija, slijedio redovne ljudske puteve, preostaje zaključiti mutatis mutandis, da je i za sve ljude također trenutak poprimanja duše baš onaj u začeću. Iako je taj argument, teološkog reda, i pretpostavlja vjeru, te bi time bio prihvatljiv samo za vjernike, po sebi je puno moćniji od bilo kojeg drugog filozofskog reda, budući je “sigurnost koju daje božansko svjetlo veća od one koju daje prirodni razum” (Sv. Toma Akvinski, Summa Theol. 2-2, 171,5, obj.3), taj posljednji argument 85

je filozofske i racionalne prirode, i jednostavno je prihvatljiv za onoga tko pojmi razliku između Božjeg uma i manjkavosti ljudskog razuma. Podaci o autoru: Liječnik, Specijalizacija iz Biokemije, Naslovni profesor fiziologije, Dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Andama (1990-91). Autor 80 znanstvenih publikacija. PROPOVIJED KOJU JE IZREKAO IVAN PAVAO II. U Banskoj Bystrici, 190 km sjeveroistočno od Bratislave, na misi koju je vodio u spomen liturgiji Slatkog Imena Marijina, godine 2003. “Klikće srce moje u Gospodinu” (Otpjevni psalam). S nutarnjom radošću i dubokom zahvalnošću Bogu, nalazim se danas na ovom trgu, zajedno s vama, draga braćo i sestre, kako bismo proslavili spomen Svetog Imena Marijina. Mjesto na kojem se nalazimo posebno je značajno za povijest vašega grada: Podsijeća nas na poštovanje i pobožnost vaših otaca prema Svemoćnom Gospodinu i Presvetoj Djevici, i dodatno, na pokušaj oskvrnuća ovog dragocjenog nasljeđa, počinjen od strane mračnog režima ne tako davnih godina. Tihi svjedok svega toga je kip Djevice Marije. Sve vas pozdravljam iz dubine srca: najprije vašeg biskupa, monsinjora Rudolfa Balaza, kojem zahvaljujem na srdačnim riječima koje mi je uputio, pomoćnog biskupa monsinjora Tomasa Galisa. Pozdravljam i svećenike, redovnike, redovnice, bogoslove i laike koji na različitim poljima predstavljaju žive snage ove dijecezanske Crkve, i konačno, sve koji su došli iz susjednih biskupija i država. S poštovanjem, srdačan pozdrav upućujem također gospodinu predsjedniku Republike i prisutnim civilnim i vojnim vlastima. Svima zahvaljujem za dragocjenu pomoć koju su mi pružili oko pripreme ovog posjeta. “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1,38), kaže Marija u evanđeoskom odlomku kojeg smo upravo čuli. Upravlja ga arkanđelu Gabrijelu, koji joj naviješta da ju Bog 86

zove da bude majka njegova Sina. Utjelovljenje Riječi predstavlja odlučujuću točku u Božjem planu kojeg objavljuje, od početka ljudske povijesti, nakon prvog grijeha. Želi objaviti ljudskim bićima svoj vlastiti život, zovući ih da se preobraze u Njegovu djecu. To je poziv koji čeka odgovor svakog pojedinačno. Bog ne nameće spasenje; već ga nudi kao jednu inicijativu ljubavi, na koju treba odgovoriti slobodnom odlukom, koja je također potaknuta ljubavlju. Dijalog između Anđela i Marije, između neba i zemlje je, u tom smislu, paradigmatski: možemo iz njega izvući nekoliko znakova za nas. Anđeo predstavlja Božju ponudu za budućnost čovječanstva, Marija odgovara zrelo vezano uz svoju konkretnu situaciju: Josipova je zaručnica, kojem se obećala za suprugu (Lk 1,34). Marija se ne protivi Božjoj budućnosti, već traži prosvjetljenje u odnosu na ljudsku sadašnjost u koju je uključena. Na njenu zamolbu, Bog odgovara ulazeći s njom u dijalog. Njemu se sviđaju odgovorne i slobodne osobe. Što u svemu tome možemo naučiti od Marije? Marija nam pokazuje put prema zreloj slobodi. U našem vremenu ne nedostaje krštenih kršćana koji još uvijek nisu izgradili svoju vjeru u zrelom i odgovornom obliku. Sami sebe nazivaju kršćanima, ali ne odgovaraju u punoj odgovornosti na primljenu milost; još uvijek ne znaju što žele ni zašto to žele. To je lekcija koju danas trebamo naučiti: Hitno se moramo odgajati za slobodu. Posebno je nužno da u obiteljima, očevi odgajaju za pravednu slobodu svoju djecu, kako bi ih pripremili da daju prikladan odgovor na Božji poziv. Obitelji su rasadnici u kojima se oblikuju biljke budućih naraštaja. U obiteljima se kuje budućnost naroda. I baš u toj perspektivi, želim da biskupska Sinoda, koju pripremate, stvori jednu povlaštenu prigodu za obnovu obiteljskog pastorala i pronalaženje novih putova za naviještanje Evanđelja novim naraštajima ove plemenita slovačke zemlje. “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1,38). Marija vjeruje i zato kaže da. To je vjera koja postaje život: postaje njen savez s Bogom, koji ju ispunjava božanskim maj87

činstvom, i njen savez s bližnjim, koji treba njenu pomoć u osobi njene rodice Elizabete (Lk 1, 39-56). Marija se slobodno i svjesno prepušta Božjoj inicijativi, koji će učiniti u Njoj velika djela, mirabilia Dei. Po primjeru Djevice, svatko od nas je pozvan razmišljati: Bog ima plan za svakoga, svakome upućuje svoj poziv. Ono što treba je znati prepoznati taj poziv, znati prihvatiti ga i znati biti vjeran. Draga braćo i sestre, pripravimo mjesto za Boga! U raznolikosti i bogatstvu različitih poziva, svi smo pozvani, slijedeći Marijin primjer, primiti Boga u vlastiti život i prolaziti s Njim putovima svijeta, naviještajući njegovo Evanđelje, i dajući svjedočanstvo njegove ljubavi. Neka to bude zadatak kojeg ćemo svi danas preuzeti, stavljajući ga s povjerenjem u Marijine majčinske ruke. Neka po njenom zagovoru dobijemo dar snažne vjere, koja čisti horizonte postojanja i pročišćava nam um, Duh i srce. Amen. OTAJSTVO UTJELOVLJENJA ISUSOVA, UZOR ČOVJEŠTVA. MONS. ESTANISLAO ESTEBAN KARLIC Sin Božji postaje čovjekom, kako bi čovjek postao sinom Božjim. Ovom misli Svetih Otaca obilježavamo naše izlaganje, kojim želimo pokazati da novo čovještvo, ono koje Isus utjelovljuje u svoje otajstvo, treba živjeti svoju istinu i svoju sudbinu nasljedujući Njega. On je uzor. Po Kristu, s Njim i u Njemu, čovjek se mora ostvariti u povijesti dajući slavu Bogu Ocu na putu prema vječnom životu. Dok se približava Treće Tisućljeće, i ljudi žele živjeti svoje čovještvo u nadi napredovanja, postajući više ljudima, usprkos svim poteškoćama postojanja, želimo produbiti istinu da nema pod nebom drugog imena u kojem čovjek može biti spašen, osim Isusa Krista. On, samo On, je čvrsta nada našeg spasenja.

Sin Božji postaje čovjekom Punina vremena “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen”. Sin Božji rađa se dakle u punini vremena, ili bolje, On čini puninu povijesti, ispunivši ju svojim beskrajnim bogatstvom i milošću svoga otkupljenja. Utjelovljenje je punina Božjih blagoslova, jer nam je On darovao sve svoje blagoslove u Kristu, koji je “slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.” Sve je u Božjem planu uređeno za ovaj trenutak. Od stvaranja, prvog čina ljubavi Božje kojim počinje povijest, sve se pripremalo za svijet u kojem će se roditi Isus: stvaranje Adama, slika Božja, lik Krista, prošavši grijeh prvih otaca, Abrahama i obećanja, Mojsije i Stari Savez. Sve je očekivalo Mesiju Spasitelja. Kad je došao čas predviđen od Njega, Otac je poslao svoga Sina na svijet. Riječ Božja postaje tijelom. To jest, onaj koji je najčišći Duh postaje materija, onaj koji je vječan postaje prolazan, onaj koji je besmrtan postaje smrtan. Utjelovljenje Sina Božjega Na temelju riječi Svetog Oca u Tertio millennio adveniente, trebamo istaći ključno značenje Utjelovljenja za sve stvoreno i naše vrijeme, i ponovo ispovijediti, svom snagom naše vjere, stvarnost ovog otajstva koje dijeli povijest na dva dijela i čini njen vrhunac. Sveti Otac govori o rođenju Isusa u Betlehemu, kako bi nas razmatranje nježnog prizora tek rođenog Djeteta, uz Mariju njegovu Majke, potaklo s jakim realizmom živjeti divnu istinu Utjelovljenja Sina Božjega: pravi Bog je postao pravim čovjekom. Papa potiče ispovijedanje vjere sjećajući se anđelova Navještenja ovoga božanskog plana Mariji, i citirajući Sv. Ivana, koji u jednu rečenicu sažima svu dubinu otajstva: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.” Papa, kako bi ispovjedio čitavo otajstvo, naglašavajući Kristovo božanstvo, nastavlja: “Za Ivana, u začeću i rođenju Isusovu ostva89

ruje se Utjelovljenje vječne Riječi, istobitne s Ocem. Evanđelist govori o Riječi koja u početku bijaše s Bogom, i po kojoj je stvoreno sve što postoji; Riječ u kojoj bijaše život, život koji bijaše svjetlo ljudima.” To je divni Božji plan. Vječni Sin jednak Ocu, istobitan s Njim, poslan je da se nastani među nama. Nije njegovo prebivalište samo u Očevo krilu, već je i njegovo vlastito čovještvo, u krilu Presvete Djevice i u srcu povijesti naroda. Crkva ispovijeda s jasnoćom i radošću u sve dane tijekom stoljeća pravo čovještvo Isusa, jednako kao i njegovo božanstvo. Isus Krist je pravi i savršeni čovjek. Jako je nadahnjujuće sjetiti se čvrstoće i upornosti kojima se branila cjelovitost čovještva Kristova diljem stoljeća. Očevi govorahu da nije moglo biti otkupljeno ono što već nije bilo preuzeto, tako da se ne bi moglo govoriti o otkupljenju, kada bi se negirala cjelovitost čovještva Gospodinova. “Prva krivovjerja - kaže Katekizam Katoličke Crkve - vise nego Kristovo božanstvo nijekala su njegovo pravo čovještvo (gnostički doketizam).” Kalcedonski Koncil (godine 451), nakon stoljeća teških rasprava, formulira otajstvo Krista na zadivljujući način: “Slijedeći svete Oce, složno učimo i ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u čovještvu, pravog Boga i pravoga čovjeka s razumskom dušom i tijelom istobitnog Ocu po božanstvu i istobitnog nama po čovještvu, u svemu sličnog nama, osim u grijehu, rođenog od Oca odvijeka po božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čovještvu. “ I na II. Koncilu u Konstantinopolu (godine 553) Crkva potvrđuje: “Gospodin naš Isus Krist, raspet u tijelu, jest pravi Bog, Gospodin slave i Jedan od Svete Trojice”. Onaj koji je pretrpio smrt, kao svi ljudi, jest pravi Bog. Jedan od Svete Trojice postao je jednim od nas, iz ljudskog plemena, i bijući rođen od Marije, postao dio grešnog plemena koje potječe od Adama, i kojeg će otkupiti od grijeha. U Isusu Kristu postaje vidljivo otajstvo njegova vječnog sinovstva, jer je uvijek živio u poslušnosti Ocu, od začeća u bezgrešnom 90

krilu Presvete Marije, kada je rekao: “Evo me da vršim volju tvoju”, do njegova predanja na križu, kad je uzviknuo: “Svršeno je”. Isus Krist je vremenita verzija božanskog sinovstva, prisutnost Sina Božjega u vidljivosti ljudskog tijela i u iskustvu tijeka vremena. Po Utjelovljenju, vječno sinovstvo Sina postaje doista vremenito. Otac daje čuti svoj glas nad Isusom: “Danas sam te začeo”. Utjelovljenje je pravo bogojavljenje intimnosti trinitarnog života, vrhunac je objave i gospodstva božanskog, jer također objavljuje i otajstvo Oca koji je poslao svoga Sina, i ono Duha kojeg nam Krist šalje zajedno s Ocem, i koji nas čini sposobnima klicati Abba kad razgovaramo s Ocem Isusovim. Otajstvo Krista može se shvatiti samo u otajstvu Presvetog Trojstva, koje nam On sam objavljuje. Isus, savršen čovjek, je uzor našeg čovještva posvojenih sinova, u konačnici, jer pozivajući nas i osposobljavajući nas da ga nasljedujemo, sjedinjuje nas s Otajstvom Trojstva, tako da kao posvojena djeca u Vječnome Sinu, poticani Duhom Svetim, odgovaramo uvijek i potpuno prvoj ljubavi Oca, već sada u povijesti, i u hodu prema slavi. Krist nas, dakle, poziva da budemo u Njemu, sinovi Oca, braća ljudi i gospodari svijeta. Nasljedovanje Krista ima za cilj ispuniti u našem tijelu ono što nedostaje njegovoj muci dovršavajući i nastavljajući po nama sinovsku poslušnost Isusa. Biti novi čovjek, ili jednostavno živjeti istinu čovjeka, prema Kristovu planu, znači nasljedovati ga u sinovskoj poslušnosti Ocu i u njegovoj ljubavi do smrti, uvijek s potrebnom pomoći Duha Svetoga. Nasljedovanje Isusa istovremeno je i vježbanje bratstva sa svim ljudima, milošću autentične Isusove ljubavi, bratstvo mora pratiti i služiti životu svih ljudi, koji se nalaze na putu vremena, kako je to činio Isus. Nasljedovanje Isusa znači razmatrati, prihvaćati i koristiti stvari, svemir, kao dar Božji, svemir koji je porobljen grijehom ljudi, i koji iščekuje svoje oslobođenje, započeto već sada na zemlji, da bi nam poslužili za konačno spasenje, na nebu, i pokazali nam sjajnu slavu Božju. Od stvaranja iz ničega, stvari streme da budu spoznate i korištene kako bII.h čovjek prepoznavao i zahvaljivao i kako bi u njemu, po Isusu Kristu, i u samom Kristu, postale slava Oca. Istina o stvarnosti Utjelovljenja potiče naše nasljedovanje Gospodina. To nasljedovanje je na svoj način stvarno sudjelovanje u 91

njegovu otajstvu za novi život od milosti koju primismo i za sudioništvo s Kristom kao udovi njegova Mističnog Tijela. “Djeca se Božja zovemo i jesmo”, govori nam Sv. Ivan, a sv. Pavao nadodaje: “Udovi ste Krista”. ŽIVOT POČINJE U TRENUTKU ZAČEĆA Psalam 71,6 “Na te se oslanjam od utrobe; ti si mi zaštitnik od majčina krila: u te se svagda uzdam.” Izaija 46,3 “Slušajte me, kućo Jakovljeva, i svi koji ostadoste od kuće Izraelove! Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina.” Izaija 49,1 “Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.” Jeremija 1,5 “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.”

SVETI LJUDEVIT MARIJA GRIGNION MONTFORTSKI Vječna i Utjelovljena Mudrosti! preljubezni i klanjanja dostojni Isuse, pravi Bože i pravi čovječe, jedini Sine vječnoga Oca i Marije, vazda Djevice! Duboko ti se klanjam u krilu i sjaju tvojega Oca u vječnosti i u djevičanskom krilu Marije, tvoje predostojne Majke, u vremenu tvoga utjelovljenja. MI SMO MARIJANSKI, ŽIVIMO U MARIJI. MARIJINA SAMOĆA Bog je htio da njegov Sin, Isus, pobijedi svijet i spasi nas. Htio je da postane čovjekom, kao svi mi, u krilu jedne Majke: Marije. I kao što je Isus došao k nama da nas spasi, po Mariji, Bog želi da sve Njegovo dođe k nama po Mariji. Zato ju Crkva zove: Posrednica svih milosti. Znamo, pak, da je jedini posrednik između Boga i ljudi Isus, ali Marija je Isusova Majka, i Isus odgovara na svaku zamolbu svoje Majke. Možemo dakle reći, Marija je Posrednica u jedinom Posredniku. Isus, prije nego je predao život Ocu na Križu, darovao nam je svoje blago: svoju Majku, da bude naša Majka. I kao što ju je “ljubljeni učenik” poveo svojoj kući, i mi ju trebamo povesti našoj kući. Marija nas je posvojila, kao svoje sinove i kćeri, i od tada nas sve nosi u svome srcu. Začeti smo u Njoj po Duhu Svetome i Ona nas hrani tim istim Duhom Svetim kojim obiluje. Možemo, dakle reći, da primiti ju za Majku, znači živjeti u Mariji. To življenje u Mariji znači živjeti znajući da smo trajno zaštićeni u Njoj, znajući da nas u svemu što nam se događa, onom što smatramo dobrim i što smatramo lošim, Ona štiti. Svatko tko nas vidi, ne bi trebao samo prepoznati Krista u svako93

me od nas, nego bi trebao uskliknuti: Vidi se da je dijete Marijino! Što čini jedan sin ili kći sa svojom Majkom? Poistovjećuje se s njom. Logično na različit način muškarci, a na različit žene. Potrebno je da se to dogodi, kako bismo mogli rasti i sazrijevati. Isto trebamo raditi s Marijom. Gledati ju, misliti kako bi ona postupila u svakom trenutku kojeg živimo, i činiti kako bi činila Ona. Marija razbuđuje naše srce sinova i kćeri Božjih i braće i sestara svih ljudi; to jest, razbuđuje naše sinovsko i bratsko srce. Nema sigurnijeg puta za doći do Isusa, nego što je Marija. Na što nas Marija poziva? Poziva nas živjeti njeno Navještenje i njeno Pohođenje. U tim otajstvima Marija nas poučava sjediniti molitvu (Navještenje) s bratskom ljubavlju (Pohođenje). Ona nas poučava ne odvajati molitvu od djela; ne odvajati Boga od povijesti koju trebamo živjeti. Možemo ta otajstva nazvati: Samoća (Navještenje) i Solidarnost (Pohođenje) Marije. Njena samoća-s-Bogom, u Navještenju, vodi do solidarnosti, u Pohođenju. To je kod Marije nerazdvojno. Njena samoća je intimno lice njene solidarnosti. Kad molimo, imamo svoj trenutak samoće-s-Bogom. Bog čini da se njegova Riječ utjelovi u našem srcu, kao što se utjelovio Isus u srcu i krilu Marijinu. I tek tada možemo prenositi tu riječ o ljubavi, utjelovljenu u nama, ne samo našim riječima, nego, posebno, našim životom, kao Marija u Pohođenju. Samoća poziva na solidarnost. MARIJA POSREDNICA SVIH MILOSTI, ČASOPIS TOTUS TUUS. SAŽETAK Na dan 7. studenog, Crkva štuje Presvetu Djevicu pod nazivom “Marija Posrednica Svih Milosti.”, i baš toga dana počinje mjesec posvećen Presvetoj Mariji. Isto Evanđelje nam govori da je Marija puna milosti, ona preko koje Spasitelj dolazi na svijet. “Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i 94

nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega” (Lk 1, 28-32) Krist je milost, Marija je posrednica milosti. Kao što je Krist otkupitelj, a Marija suotkupiteljica. II. Vatikanski Koncil nam govori o tome: “Sama Crkva ne dvoji u pripisivanju Mariji jedne takve službe podređene Kristu, to trajno osijeća i to preporuča u srca vjernika” (N. 62) Ako malo pogledamo Evanđelje, vidjet ćemo kako je, od početka, jedan od Božanskih planova za Nju uvijek bio da postane Posrednica, Zagovornica. Na primjer, kada posjećuje svetu Elizabetu ona je posrednica između Isusa i Ivana Krstitelja, prije nego što će se roditi: “Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 41-45) U Porođenju: u središtu je Dijete, ali Isus se rodio od Nje: “I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.” (Lk 2,16-19) I nastavila je izgovarati svoj Da, jer je to bio jedan trajni Da. Ostajući zajedno sa Sinom pod Križem, začela je nas u Utrobi svoga Srca. Sam Bog posadio je u Nju Sjeme ljubavi, izgovorivši božanske Riječi: “Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!” I od toga časa uze je učenik k sebi.” (Iv 19, 25-27) Ali možda se to najjasnije prepoznaje na Svadbi u Kani: “Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj Isus: “Ženo, što 95

ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 1-5) I to se ponavlja iz dana u dan, iz trenutka u trenutak. Dodatno, evo dvaju ključnih momenata koje treba uočiti: Koje je sredstvo po kojem možemo primiti milost? Najučinkovitije sredstvo su Sakramenti, a oni se primaju samo po Crkvi. A tko je Majka Crkve? Pavao VI, na kraju trećeg zasjedanja II. Vatikanskog koncila, proglašava ju MAJKOM CRKVE. Bog Otac je stvorio Majku, kako bi poslije u Njoj, začeo svoga Sina. Sin je Glava Mističnog Tijela, On je Crkva sama. A time je Presveta Marija, kao njegova Majka, također i Majka Crkve. A ako smo mi po Krštenju djeca Crkve, Ona postaje i Majka naša, a time i Posrednica Crkvenoga Blaga. Presveta Marija je Svetohranište Trojstva, i zato je “puna milosti”. Po tome je ona Izvor na kojem se nalazi Voda Života. A ako je Ona izvor, zar time ne postaje POSREDNICA SVIH MILOSTI? I to nam potvrđuju Sveci, kao i neke poznate osobe, koji to izražavaju na različite načine: Opat iz Cellesa: “Marija je Rizničarka milosti Božjih. Pohitimo s povjerenjem k Njoj koja je primila da nam pokloni sve što trebamo i još puno više. Koliki koji bi bili osuđeni da nisu pohitili k Njoj, su sada spašeni jer je Marija rizničarka Blaga Božjega i dijeli ga u pregrštima.” Sv. Andrija Avelino: Nazivam ju Upraviteljicom Raja, i zato kažem: “Bog je u veliku riznicu pohranio beskrajna Blaga, i Majci svoga Sina dao je ključeve tog velikog pologa, kako bi ih razdijelila onako kako smatra najboljim; Ona ne prestaje ulaziti i izlaziti iz te velike Žitnice Božje, dijeleći bez prestanka milosti i blagoslove svojoj dragoj odanoj djeci.”

Sv. Beda: “Nitko bjedniji, nitko potrebniji od onoga tko pada u grijeh. Zbog toga najveća briga i najveća želja Majke našeg Spasitelja, je moći obratiti i spasiti one koje je grijeh uspio nadvladati.” Sv. Bernard: “O Blaga, o Milostiva, o Slatka Djevice Marijo! Blaga: s bijednima; Milostiva: s onima koji je zazivaju; Slatka: s onima koji je vole. Blaga: s pokornicima; Milostiva: s onima koji napreduju u Krijeposti; Slatka: s onima koji stigoše do savršenosti. Blaga: dok oslobađa od kazne; Milostiva: dok puni milostima; Slatka: dok daje velikodušne utjehe onome tko vapi za njenom pomoći. Marija nam želi pomoći više nego što mi sami želimo da nam se pomogne; njene ruke su trajno pune milosrđa i velikodušnosti. Bog želi da zadobijemo sve po Mariji.” Sv. Bonaventura: “O Marijo, Tvoja je velika želja, Tvoja ogromna briga - podrška najbjednijima, najpotrebitijima” Sveta Katarina Sijenska:”Presveta Marijo, djeliteljice Božanskog Milosrđa.” Sv. Župnik Arški: “Toliko je, toliko toga što mi je Djevica Marija poklonila od svoga Blaga, da bi njena riznica već trebala biti prazna, da njen Sin nije Beskrajni Bog.” Petar Krizolog: “Marija moli Isusa da On, po gostoprimstvu koje mu je Ona pružila na Zemlji, osigura gostoprimstvo na Nebu grešnicima koji se preporuče njenoj brizi Majke i zagovornice.” Jedan Istočni Svetac je Djevicu proglasio: “Majkom tisuću očiju”; Majkom koja je sva u očima, kako bi vidjela tko sve treba njenu pomoć. Kardinal Wysinski: “Svu snagu koju sam imao da izdržim i borim se za vjeru, primio sam od Krista, po Djevici Mariji.”

D’Aufray, učeni katolik: “Među Svecima, čije sam spise čitao, nije mi poznat ni jedan, koji nije uočio neku moćnu pomoć Djevice Marije i neizmjernu snagu kako bi mogao doći do svetosti.” Filip II.: “Moli pobožno svoju Krunicu, i zadobit ćeš čudesne pomoći od neba, i velika i neočekivana nadahnuća.” Toma Kempenac: “Ne poznam ništa dostojnije Tebe, o Majko Božja, ni utješnije za mene, od pobožnog moljenja Zdravo Marije.” Rikard San Lorenzo: “Majka Božja ne samo da štiti svoju djecu da ne bi pali, nego, ako su već pali, pomaže im dići se; a za one koji se uspinju, učvršćuje ih, kako bi se mogli popeti puno više i s većom lakoćom.” Cendriot: “Marija je urešena svim draguljima Duha Svetoga. Ona je škrinja u koju je Bog sakupio svo svoje Blago. Ona je “potpuno Čista”, “uvijek Sveta”. Bezgrešna Djevica je ideal svake osobe koja želi biti čista, i ona je svjetionik koji nam pomaže vratiti se na pravi put, kada se izgubimo.” Sveta Brigita: za vrijeme ekstaze, čula je sljedeći dijalog između Isusa i Marije: “Traži od mene, Majko, što god želiš, jer Tvoje će molitve biti uslišane. - Ono što te molim, Sine, je posebno Milosrđe za one grešnike koji me zazivaju.” Crkva nam u Katekizmu kaže: “Na temelju te jedinstvene Marijine suradnje s djelom Duha Svetoga, Crkve su razvile molitvu svetoj Bogorodici, usredotočujući je na osobu Krista koji se očitovao u svojim otajstvima... Crkvena je molitva kao nošena Marijinom molitvom. S njome je sjedinjena u nadi.” (2679)

NAVJEŠTENJE GOSPODNJE. ČASOPIS TOTUS TUUS, SAŽETAK, 25. ožujka Blagdan Navještenja, koji se slavi od davnina u kršćanskoj liturgiji, tijekom godina slavio se pod različitim imenima: “Utjelovljenje”; “Početak Otkupljenja”, “Navještenje Mariji”, “Navještenje Krista”, a danas ga znamo kao “Navještenje Gospodina”. I taj datum nije precizan, samo ga se izračunalo devet mjeseci prije Božića. Zašto je tako važna činjenica Navještenja? Zato što se baš po tom Navještenju, potvrđuje ostvarenje Božjeg Obećanja danog njegovu Narodu da će poslati Mesiju, Spasitelja, Pomazanika, koji će se roditi od Djevice kako je navijestio Izaija: “Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: “Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.” Ali Ahaz odgovori: “Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu.” Tada reče Izaija: “Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7, 10-14) U kojim odlomcima Novoga Zavjeta je jasno potvrđeno ovo ispunjenje? Među ostalim to vidimo u punoj jasnoći, u sljedećim odlomcima: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.” (Iv 1,14-15) “Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što 99

ti je rečeno od Gospodina!” Tada Marija reče: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!” (Lk 1, 41-49) “Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: ‘Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.’” (Dj 13,25) “Doista, sva obećanja Božja u njemu su “Da!”. I stoga po njemu i naš “Amen!” Bogu na slavu! “ (2 Kor 1, 20) “Zato On ulazeći u svijet veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Vršiti, Bože, volju tvoju!” (Heb 10, 5-7) Na koji način se ostvarilo Navještenje Gospodnje? Navještenje Gospodnje, najprije je prihvatila Presveta Djevica, a poslije i Sv. Josip; u oba slučaja to učiniše posredstvom Anđela. NAŠA BEZGREŠNA MAJKA NAM GOVORI PO VLČ. GOBBIJU “Ljubljeni sinovi, gledajte danas svoju Nebesku Majku u času kad izgovara svoj “Da” volji Gospodinovoj. Ovaj “Da” je procvao u mojoj duši kao plod tolike šutnje...Tako je šutnja sakrivala veliki plan Očev, a kad mi je bio očitovan, morala sam ga opet ljubomorno čuvati u Srcu. Moj materinski pristanak je bio zato nevidljiv i tajanstven, jer ga je samo Otac iščekivao i prihvatio. Moj “Da” rascvao se iz Srca i kao plod tolike molitve. Morala sam se pripravljati da dadem svoje tijelo i svoju krv Očevoj 100

Riječi, koja će se utjeloviti u mojemu krilu da bi se prikazala na Križu kao znak spasenja za sve. Tako je moj “Da” bio također potpuni pristanak na trpljenje, jer sam u tom trenutku prihvatila u svoje djevičansko krilo svu patnju Sina.” (25 ožujka 1980) “Ljubljeni sinovi! Želim vas uza se u neizrecivom času svoga života kada mi arkanđeo Gabrijel donosi vijest da sam izabrana da postanem Majkom Riječi, Majkom Sina Božjega, Mesije tako dugo očekivanog. Ono što vi poznate nije ništa prema onome što je u tom trenutku doživjela vaša nebeska Majka. Ono što je u Lukinu Evanđelju rečeno, samo je dio događaja koji se zaista dogodio. To je prava povijest, nije legenda ili književna vrsta. K meni je stvarno došao arkanđeo Gabrijel i njegovo svjetlo sjajnije od sunca, ispunilo je moju siromašnu kuću u Nazaretu. Moje oči su ga vidjele, moje uši su slušale njegov blagi glas; bio je to stvaran razgovor među nama. Na moje upite, njegovi odgovori; na moje unutarnje brige, njegova jasna i utješna tumačenja. Također se je po njegovoj dragocjenoj pomoći moj um otvorio da sam shvatila plan Očev, i moje se Srce otvorilo da prihvati Riječ Božju, a moj se život sjedinio na savršen način s Duhom Svetim da sam postala njegova preljubljena Zaručnica. Arkanđeo je prihvatio moj “Da” i odnio ga na nebeski oltar da bi bio na savršenu proslavu Presvetog Trojstva i na najveću radost svih anđeoskih četa, kojima sam tog časa postala Gospodarica i Kraljica. Ljubljeni sinovi! Recite danas vaš “Da” Očevoj volji; vaš “Da” ljubavi Duha Svetoga...Vaš “Da”, kao poslušne djece, neka bude položen u “Da”, kojega nebeska Majka trajno ponavlja svome Bogu. Onda ćete razumjeti tajne Božjega Kraljevstva koje su sakriven velikima i oholima, ali se otkrivaju malenima.” (25 ožujka 1982) “U istom času, u kojem se riječ Božja utjelovljuje u mom djevičanskom krilu, za svakoga od vas postaje realna i konkretna mogućnost da postanete pravi sinovi Božji, braća Isusova, i da primite veliki dar njegova Otkupljenja. U istom času utjelovljenja Ja također postajem svima vama prava Majka u nadnaravnom redu vašega božanskog života. 101

Otkupljenje je imalo svoj početak u času Isusova utjelovljenja, nastavlja se za vrijeme čitava njegova života, a vrhunac postiže u žrtvi njegova Tijela za vas darovana i njegove krvi za vas prolivene. Ta se žrtva izvršila na vrhu Kalvarije i otajstveno se opet obnavlja na oltaru. Odgovorite svi ovom izvanrednom vremenu milosti koje je milosrdna Isusova ljubav pripravila za ovaj naraštaj, tako dalek i pokvaren, tako buntovan i ugrožen, kojim gospodare Sotona i duhovi zla, i zato je neizmjerno potrebno da bude spašen.” (25. ožujka 1983.) TAKOĐER NAM GOVORI U SAN NICOLASU DE LOS ARROYOS “Draga moja Kćeri: moj Da Gospodinu bio je Da potpunog predanja, Da rečen svom mojom voljom, svom ljubavlju za Duha Svetoga. Iz moga tijela, izišao je zatim Sin Oca, Božanska Ljubav, čudesan Život. Onaj koji je trpio i umro na Križu. Onaj koji misli na vas iz Neba. Onaj koji zauvijek spašava čovjeka od smrti i vodi ga u slast Života. Blagoslovljen Gospodin. Daj da ga upoznaju.” (25 ožujka 1987, N. 1136) Pozdrav blaženoj Djevici Mariji Zdravo, Gospo sveta, Kraljice, sveta Marijo, majko Božja, Ti si djevica koja si postala Crkvom! Izabrana si od presvetog Oca na nebu i posvećena od njega Zajedno sa presvetim sinom njegovim ljubljenim I Duhom Svetim, Tješiteljem. U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro. Zdravo, palačo njegova; zdravo, njegovo svetohranište; Zdravo kuća njegova; zdravo odjećo njegova Zdravo njegova službenica; zdravo, majko njegova! I zdravo ste vi, svete kreposti, koje se po milosti i Rasvjetljenju Duha Svetoga ulijevate u srca vjernika, Da ih preobrazite, od nevjernika učinite vjernike u Boga. Sv. Franjo Asiški

102

GODINA 2004. “DAN NEROĐENOG DJETETA” Prvo službeno slavlje “Dana nerođenog djeteta” održano je 25. ožujka 1999. u Argentini. Središnji čin povezao je predstavnike Katoličke Crkve s uzvanicima poput monsinjora Renata Martina, trajnog promatrača Svete Stolice pred Ujedinjenim Narodima. Bili su prisutni i predstavnici drugih Crkava, te izvršna direktorica Španjolskog ogranka Human Life International - Vida Humana Internacional - Međunarodni Ljudski Život - Magaly LLaguno. I neke druge zemlje priključile su se ovoj proslavi. DAN ZA ŽIVOT U DANU NEROĐENOG DJETETA, 25. ožujka 2004. Buenos Aires. Sljedećeg četvrtka, 25. ožujka, svečanost Navještenja Gospodnjeg i proslava “Dana nerođenog djeteta”, Nadbiskupija Buenos Airesa i Katoličko Sveučilište Argentine “Santa maria de los Buenos Aires” (UCA) organiziraju zajednički “Dan za život” “U ovom povijesnom vremenu - kažu u pozivnici - u kojemu se nad ljudski život u njegovim najranijim počecima nadvijaju velike prijetnje, želimo prihvatiti Papine riječi, kada u enciklici Evangelium vitae, kaže da “Svi zajedno moramo graditi novu kulturu života: novu, jer je u stanju suočiti se i riješiti tipične probleme današnjice vezano uz ljudski život; novu, kako bi ju svi kršćani mogli preuzeti sa čvršćim i djelotvornijim uvjerenjem; novu, jer je sposobna potaknuti ozbiljno i hrabro kulturno suočenje sa svima.” Dan za život održat će se 25. ožujka, u 18h, u auditoriju Santa Cecilia UCA (Av. Alicia Moreau de Justo 1500) Počet će panelom o temi: “Kultura života i kršćanska dužnost”, oca Alberta Bochatey, osa, direktora Bioetičkog instituta UCA, i profesorice Patricie Ruiz Moreno de Ceballos, majke obitelji i predstavnice grada Buenos Airesa u periodu 1997-2000, za vrijeme kojeg mandata je predložila brojne projekte za obranu ljudskog 103

života i obitelji, a predvodila je i opoziciju zakonu o reproduktivnom zdravlju o kojem se raspravljalo u 2000 godini. Nakon pauze, gđa Julia E. Gómez Caride de Mouriño i dr. Nicolas Lafferriere izlagat će o “Navještanju, slavljenju i služenju životu.” Gđa Mouriño, majka obitelji, promicateljica je pobožnosti “Isus u svetištu Marije” s odobrenjem Nadbiskupije Buenos Airesa, i osobno je povezana sa zaštitom nerođenog života. Dr. Lafferriere je akademski tajnik UCA i direktor Službe Života, Pokreta FUNDAR. Dan života završit će slavljem sv. Mise, koju će predvoditi kardinal Jorge Mario Bergoglio, SJ, Nadbiskup Buenos Airesa i Primat Argentine. NAVJEŠTANJE, SLAVLJENJE I SLUŽBA ŽIVOTU JULIA E. GÓMEZ CARIDE DE MOURIÑO Prije svega želim zahvaliti svima vama, a posebno Nicolasu što ste me pozvali, puno hvala. Općenito ne zapisujem ono što ću govoriti, ali tijekom ove Korizme u kojoj sam razmišljala kako vam prenijeti u 15-20 minuta sve što želim reći, niknula su ova razmišljanja, koja sam zapisala i želim ih podijeliti s vama. I prije no što počnem, želim se posebno sjetiti Victora Taussiga i Oca Armelina od kojih sam toliko naučila i s kojima smo organizirali prvu Misu za Život. Slavljenje Danas slavimo Navještenje anđelovo Mariji i Utjelovljenje Božje. O Utjelovljenju Sv. Ljudevit M.G. de Montfort je rekao: “To je prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo.” “... On je u ovom otajstvu izveo sva sljedeća otajstva svoga života tim što je prihvatio da ih izvrši” Također je rekao: “ Imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka. U njemu, Isus Krist se uprisutnjuje i utjelovljuje u krilu Marijinu.” 104

• Sveta Mala Terezija slavila je s najvećom pobožnošću 25. ožujka svake godine, govoreći: “To je dan kada je Isus, u krilu Marijinu, bio najmanji”. • Isusovo utjelovljenje nas jasno vraća otajstvu našeg začeća, rasvjetljava otajstvo našeg postojanja. Bog nam je darovao život. On je rekao: “Želim da postojiš.” Iz razmatranja ovog radosnog otajstva, svi mi možemo i trebamo izvući jednu obnovljenu duhovnu energiju kako bismo mogli naviještati i vjerno služiti “Evanđelju života”, kojeg nam je On povjerio. Ponavljam: kojeg nam je On povjerio... • Ivan Pavao II. nam kaže: “ Negiranje Utjelovljenja vodi prema kulturi smrti. A kad se Krista isključuje ili negira, naše shvaćanje čovjekova svršetka biva ograničeno. A ako prihvatimo to ograničenje, onda se nada pretvara očaj, a radost u depresiju. Život se ne cijeni i ne voli i nadvladava kultura smrti.” Otajstvo Utjelovljenja je početak i sinteza Isusove otkupiteljske misije; a Marija je Svetište koje štiti Isusa, ona je prvo Svetohranište Utjelovljene Riječi i zato trebamo slaviti taj dan s posebnom pobožnošću. Možda je zato Bog želio, jednu posebnu pobožnost, za ovo vrijeme. Pobožnost Isusu u Svetištu Marije “Isus u Svetištu Marije” je molitva pobožnosti Isusu u krilu Djevice Marije, Isusu u Mariji, Isusu u Svetohraništu Marije, od trenutka samog Utjelovljenja do njegova Rođenja. Od 25. ožujka do 25. prosinca. Razmatrajući trenutak u kojem se Bog utjelovljuje u Mariji i Isus počinje živjeti u Svetištu Marije, javlja se potreba za klanjanjem, slavljenjem, dijeljenjem toga trenutka, u kojem Isus počinje svoj život u Mariji, jer On je postao čovjekom, kako bi postao bratom, a postao je bratom, kako bi nas spasio. • Isus u Svetištu Marije je pobožnost koja nas poziva moliti, razmatrati, diviti se, cijeniti, poštivati i čuvati sav život. • Sv. Bernardo de Claraval, već je u XII. stoljeću misleći na Isusa govorio: “Nije bilo ni jednog trenutka, u bilo kojoj dobi Nje105

gova života, u kojoj bi se, od one Punine, koju je primio po svom začeću, bilo što oduzelo ili dodalo, već je od početka bio savršen; od početka, ponavljam, bijaše pun Duha Mudrosti i Razuma, Duha Savjeta i Jakosti, Duha Znanja i Pobožnosti i Duha Straha Božjega.” • Bog se želio utjeloviti, i da Isus prođe čitav životni put. Isus je mogao doći među nas već kao odrastao, ali ipak, on je želio biti zigota, embrij, fetus, beba, želio je živjeti u Svetištu Marije i biti tamo prepoznat od drugog nerođenog djeteta, Ivana. • Ta stvarnost, ta istina, ta slika Isusa u Svetištu Marije, učvršćuje u nama važnost poštivanja svakog života od trenutka začeća, jer je svako nerođeno dijete slično Isusu i Isusov je brat. Ne možemo reći da nije osoba, ne možemo reći da se nije mislilo na njega u trenutku stvaranja. A posljedica toga je jedna stvarnost koja nas obavezuje u kulturi Života i potiče nas da slavimo, kao danas, Dan Nerođenog Djeteta. Mnogi povezuju ili su povezivali dolazak Spasitelja s Božićem, Navještenje s Marijinim Da, a dan Bezgrešnog Začeća, što je zapovijedan blagdan, s Utjelovljenjem. Danas je iznenađujuće koliko ljudi je počelo slaviti dan Utjelovljenja, slaveći Dan Nerođenog Djeteta. Kada sam uočila i shvatila važnost Utjelovljenja, iznenadilo me da 25. ožujka, prvi dan početka našeg spasenja, nije bio zapovijedani blagdan (i nisam mogla ne poslati nekoliko pisama Crkvenoj hijerarhiji i Rimu predlažući to, sigurna da će biti ostvareno). To bi trebao biti dvostruko zapovijedan blagdan, zbog Marijina Da, i zbog Utjelovljenja, i slaviti ga barem kao 25. prosinca. A također trebamo snažnije slaviti i Pohođenje. Kaže nam Ivan Pavao II. u Enciklici Evangelium Vitae. “Još više vrijednost osobe od njezina začeća ističe se u susretu Djevice Marije i Elizabete, i između dva čeda koja one nose u krilu. Baš ona, djeca, objavljuju dolazak mesijanskog doba: u njihovom susretu započinje djelovati otkupiteljska snaga prisutnosti Sina Božjega među ljudima. “Odmah se - piše sv. Augustin - osjećaju milosti dolaska Marijina i prisutnosti Gospodnje...Elizabeta prva začu glas, ali je Ivan prvi razumio milost; ona je čula po prirodnom zakonu, a on je zaigrao snagom otajstva.”

106

Naviještanje • Majka Terezija nam je znala reći: “ Prvo ljudsko biće, koje je prepoznalo prisutnost Isusa, Sina Božjega, bilo je stvorenje koje je zaigralo od radosti u utrobi svoje majke Elizabete. To je doista čudesno: Bog bira nerođeno dijete da ono navijesti dolazak Njegova Sina Otkupitelja.” U ovom naraštaju koji kao da se zbunjeno bori između kulture života i kulture smrti, u mnoge ljude i u društvo, prodire jedan osjećaj egzistencijalne tjeskobe, očaja, reklo bi se duhovne anoreksije, pa unatoč onome u što se vjeruje, ne ponaša se dosljedno tome. Njegovim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem objavio nam je pobjedu Života nad smrti, pobjedu ljubavi nad mržnjom, i kako je prava ljubav cjelovita, jer je svaka prava ljubav ukorijenjena u Bogu koji je darivatelj i izvor ljubavi. Sve to što već znamo i vjerujemo, jest ono što daje smisao našem životu, našim radostima i našem križu. Ta vjera, ta spoznaja da nas Krist ljubi, to uočavanje božanskog, to razumijevanje ljudskog postojanja, vode nas ponizno i čudesno do molitve, a molitva nas vodi do slušanja i naviještanja Boga. Dati su nam veliki primjeri kako bismo mogli preispitati svoj način života, ono što ja zovem naše Svakodnevno Društveno Djelovanje. Papa Ivan Pavao II., Majka Terezija, Sveti Pio, Don Orione i mnogi drugi umjeli su nam pokazati taj drugi pogled na život i drugi način djelovanja. Njima se divimo, molimo im se, slušamo ih, ali - zašto nam je toliko teško nasljedovati ih? Je li to nedostatak snage, jesmo li zaraženi pesimizmom koji u nama ubija entuzijazam vjere? Često se bojimo prihvatiti makar djelić Njegova Križa, a taj strah nas paralizira, osljepljuje i jako nam je teško, zato je ostao On sam u Hostiji, kako bi ušao u nas, i tako hranio našu dušu i bio prisutan s nama i u nama. Tolika je dakle naša radost, što primamo toliko, pa kako ne naviještati drugima da ih Bog voli? Kako ne prenositi tu divotu da bi ju i drugi vidjeli, upoznali, postigli? On nas moli da budemo glasnici njegove ljubavi.

107

• Povodom početka korizme, kardinal Jorge Bergoglio napisao je Pastoralno pismo u kojem nas, između ostalog, poziva i moli “da djelujemo s odvažnošću braće Gospodinove, (...) onim djelovanjem koje je izazvao Duh Sveti u Apostolima, i koje ih je pokretalo naviještati Isusa Krista. Odvažnost, hrabrost, govorenje u slobodi, s jakim apostolskim žarom; sloboda i hrabrost jednog postojanja, koje se otvara u samom sebi, jer postaje raspoloživo za Boga i za bližnjega.” Koliko smo puta skloniji zadržati se na ugodnoj obali! Ali Gospodin nas zove da zaveslamo na pučinu i bacimo mreže u dublju vodu (Lk 5,4). Zove nas da ga naviještamo s odvažnošću i apostolskim žarom, da ulažemo naš život u Njegovoj službi. I kad bi bar današnji svijet (...) mogao tako prihvaćati Radosnu Vijest, ne preko tužnih i klonulih, nestrpljivih ili tjeskobnih evangelizatora, nego preko službenika Evanđelja, čiji život zrači žarom onih koji su primili, prije svega u sebe same, radost Kristovu i prihvatili posvetiti svoj život zadatku naviještanja Kraljevstva Božjeg i učvršćivanja Crkve u svijetu. Služenje Kako reagira Marija na sve što joj kaže anđeo Gabrijel? Djevica Marija ne odgovara: “O, da, naravno, želim biti Majka Božja, koja čast”. Ona jednostavno kaže: “ “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”(Lk 1,38) Marija vjeruje i zato kaže da. Marija se prepušta slobodno i svjesno volji Božjoj. Puno lakše i ugodnije bi joj bilo ostati u Nazaretu klanjajući se, u samoći i tišini, božanskoj Riječi utjelovljenoj u njenoj utrobi (Kakvo čudo!!! Bog je rastao unutar nje.) ; no ipak, prvo što Djevica čini, tek postavši Majkom Božjom, bio je baš čin ljubavi prema bližnjemu. Tako Marija započinje svoje poslanje donositeljice Krista svijetu. • Otac Luis Maria Etcheverry Boneo govorio je o Pohođenju: “I tako djeluje Presveta Djevica u ovoj prvoj misiji svećeničkoj, kri108

stonosnoj, kao donositeljica Isusa Krista, prvi puta u povijesti. Dolazimo do šestog mjeseca, i kako nam kaže tekst na kraju, ostaje još tri mjeseca do rođenja. ...I sve se dogodilo: objava onoga koji bijaše u krilu Djevice i dar oproštenja istočnog grijeha i milost za dijete i za majku...” • Ivan Pavao II. je ove godine kao temu za Korizmu izabrao: “I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.” (Mt 18,5) I kaže nam: “Riječi Isusove su duboki poticaj na preispitivanje kako se postupa prema djeci u našim obiteljima, u civilnom društvu, i u Crkvi.” Postavši dijete, želio je sudjelovati u ljudskom iskustvu. “Sam sebe “oplijeni” - piše apostol sv. Pavao - uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” (Fil 2, 7-8) Tijekom godina svog javnog života, ponavljao je inzistirajući da samo oni koji postanu kao djeca mogu ući u Nebesko Kraljevstvo (Mt 18,3; Mk 10,15; Lk 18,17; Iv 3,3) Preobraziti se u malene i primiti malene su dva vida jedne te iste pouke, koju Gospodin ponavlja svojim učenicima i u naše vrijeme. Samo onaj koji postane malen sposoban je prihvatiti s ljubavlju najmanju braću. • Iskoristit ću ovu priliku za uputiti vam jedan poziv, jedno razmatranje. Kako možemo postići kulturu života i obraćenje bližnjih? Svojom molitvom i svojim dosljednim svjedočenjem kršćanskog života. Razmislimo: Vide li oni u nama kršćanina? Vide li dosljednost našeg života, u našim proslavama, našim poslovima, našim odmorima, našim slavljima, našoj boli, našem milosrđu? Vide li da smo sretni, ponizni, uslužni, miroljubivi, strpljivi? To nam je jako teško, ako se pouzdamo u svoje snage, ali za Boga ništa nije nemoguće. Budimo svjesni da je Isus bio u Mariji devet mjeseci, želeći nam biti jednak u svom našem čovještvu, kako bi nam pokazao put života i put spasenja, od začeća do smrti. Jesmo li si ikad predočili tih devet mjeseci našeg života? 109

Evo jedne vježbe koju možemo raditi s mladima, oni već vide svoje ekografije (ultrazvučne snimke) Također trebamo promijeniti terminologiju prilagođavajući ju stvarnosti, neki izrazi kao “imat ćemo dijete” sa “imamo dijete”, “imat ćeš bracu”, sa “imaš bracu”, “bit ću mama” sa “jesam mama” i td. Nadam se i vjerujem da će molitvom i razmatranjem Isusa u Svetištu Marije i našim služenjem Evanđelju života, kultura života u ovom novom stoljeću uroditi time da budući naraštaju pamte vrijeme abortusa kao što se sada sjećamo vremena ropstva. Ali dug je još put pred nama. Neka nam Djevica Marija, koja je imala više vjere nego straha, pomogne dijeliti s Isusom, njegov križ i njegovu radost. Neka se razmatrajući Isusa u Svetištu Marije, prožmemo njegovom malenošću i njegovom veličinom, kako bismo ga mogli prenositi drugima. Neka nam Isus u Svetištu Marije pomogne štititi sve živote, posebno život nerođene djece. PROPOVIJED G. NADBISKUPA KARD. JORGE MARIA BERGOGLIA, SJ, NA PROSLAVI BLAGDANA NAVJEŠTENJA NA U.C.A., PRIGODOM DANA ŽIVOTA, NA SVETOJ MISI 25. ožujka 2004. Marijin Da otvara vrata jednom dugačkom putu: onome Sina Božjeg među nama. Danas počinje taj hod Gospodina koji je “prolazio čineći dobro”, liječio naše ožiljke svojim ranama, naviještao našu pobjedu svojim Uskrsnućem. Isus prolazi posred svoga sela, već u utrobi svoje Majke; želi proći sve naše faze uključujući put nerođenog djeteta. Postao je jednak nama u svemu osim u grijehu. Taj događaj iz temelja mijenja ljudsko postojanje. Gospodin prima na sebe naš život i uzdiže ga na nadnaravni red. Prisutnost Božje Riječi koja je postala tijelom, preobražava, neupitno, sve ljudsko, uzdiže ga, i postavlja u dimenzije Kraljevstva Božjeg. Dakle, nerođeni Isus prosvjetljuje također život osobe u utrobi majke. Po našoj vjeri - otajstvom Utjelovljenja Riječi - sve ljudsko, ono što je u redu 110

naravnog zakona, poprima novu nadnaravnu dimenziju, koja, ne niječe prirodne zakone, već ih usavršuje i dovodi do punine. Tim događajem otvara se jedan novi pogled na shvaćanje porijekla i razvoja našeg života, u konkretnom slučaju, Krist u krilu Marije je hermeneutički ključ za razumijevanje i tumačenje puta, života i prava nerođenog djeteta, kako bismo jasnije razumjeli ono što nam, o tome, već kazuje zakon prirode. Isus postaje djetetom. Isus nastaje kao bilo koje dijete i uključuje se u život obitelji. Nježnost majke prema djetešcu koje dolazi, nada oca (poočima u ovom slučaju) koji je riskirao obećanu budućnost, strpljivi rast dan po dan do trenutka rođenja, sve ono što se događa u periodu gestacije djece, s Isusom poprima jedno novo značenje, koje rasvjetljava razumijevanje otajstva čovjeka i obilježava naše postojanje vrednotama koje se očituju u pristupima: nježnosti, nade, strpljivosti. Bez ta tri pristupa (nježnost, nada, strpljivost) ne može se poštivati život ni rast nerođenog djeteta. Nježnost nas obavezuje, nada nas pokreće prema budućnosti, strpljivost se pridružuje našem čekanju u monotoniji svakodnevice. Ta tri pristupa obilježavaju jednu sudbinsku povezanost prema tome životu koji napreduje iz dana u dan. Ako nema tih pristupa, dijete postaje samo objekt, distanciran od svog oca i svoje majke, i često samo nešto što smeta, neki uljez u život odraslih, koji nastoje živjeti mirno, okrenuti sami sebi u jednom paralizirajućem egoizmu. Još u krilu svoje Majke, Isus proživljava sve rizike egoizma. Već rođen, ali još kao dijete, podvrgnut je Herodovu progonu, koji je “ubijao nevinu dječicu, jer je njega ubijao strah u srcu”. Danas također djeci, nerođenoj djeci prijeti egoizam onih koji pate u sjeni očaja svoga srca, očaj koji sije strah i potiče na ubijanje. Danas također naša individualistička kultura negira vlastitu plodnost, pribjegava liniji manjeg otpora, kojoj je sve dozvoljeno, čak i kada je cijena te ne-plodnosti krv nevinih. Danas smo također pod utjecajem jednog teizma koji biološki ponižava ljudsko; taj teistički spray pokušava zamijeniti veliku Istinu: “Riječ je tijelom postala”. Danas također kulturni pokušaj okrenutosti samima sebi u jednoj egoistički individualističkoj dimenziji izgrađuje se na štetu prava drugih, djece. To su obilježja modernog 111

Heroda. Utjelovljenje Riječi, Isus nerođeno dijete u utrobi Marije, opet nas poziva na odvažnost. Ne želimo se poniziti u facilističkoj kulturi koja nas uništava i koja uvijek - jer polako ubija - završava kao kultura smrti. Želimo tražiti Kristovu prisutnost već od krila njegove Majke, prisutnost koja mijenja stvarnost nerođenog djeteta. Na tome se temelji naš Da životu, naš Da potaknut Životom koji je želio sudjelovati u svemu što je naš Put. U Kristu bit čovjeka kao remek djela stvaranja postiže svoju puninu. Sudjelujući u toj punini, dublje razumijemo otajstvo čovjeka od trenutka začeća i deontološki prirodni red, koji upravlja ovim životom. Na današnji dan Utjelovljenja Riječi, želim zamoliti našu Majku, Djevicu Mariju, da nas stavi pored Isusa. Da učini da u našim srcima rastu stavovi nježnosti, nade i strpljivosti kako bismo štitili sav ljudski život, posebno najkrhkiji, naj-marginaliziraniji, onaj koji se najmanje može braniti. Tako neka bude. Naviještaj! Makar se još nisam rodio, želim ti se javit, i za sve dobro kojim rastem, želim ti zahvalit! I kad je dan tmuran i siv, ne zaboravi na mene, u sebi, jer već sam živ, i potpuno ovisan o tebi! I svima, umjesto mene reci, da sam tu, u tebi, svih devet mjeseci! I kad si tužna, misli na mene i voli, jer tvoje nerođeno i nečujno dijete, već se za tebe Bogu moli! JM

112

Posjet Ko nekoć Elizabetu milu. danas, Marijo, nas pohodiš, njoj si nosila Isusa u krilu, a nas danas k Njemu vodiš. Danas, Marijo, pomažeš nama, da se Bogu predamo, A tolike smetnje i tama, priječe da jasno gledamo. Dolaziš nam, Marijo, u posjetu dragu, iz ljubavi, i velike želje, noseći u sebi Nadu, noseći Veselje, jer sam Bog s tobom kreće, u tvom društvu, punom sreće! JM

113

Moli se Mariji Moli se Mariji, misli na Mariju, gledaj Mariju dok Svjetlo rađa. Njegova je Majka, i naša, Ona poučava, prati, štiti nas i voli. Ona se Isusu moli. Njegova je Majka, i vrata, osvjetljava put, i za ruku nas vodi, Isusu nas vodi. Moli se Mariji našoj Posrednici, misli na Mariju, našu Pomoćnicu, gledaj Mariju, naše Veselje. Ona nas vodi u Svetište, Svoje Svetohranište. JM

114

ODLOMAK IZ PROPOVIJEDI PAPE IVANA PAVLA II. NA EUHARISTIJI NAVJEŠTENJA MARIJINA. LURD, NEDJELJA, 15. kolovoz 2004. “Iz ove spilje upućujem jedan poseban poziv vama, ženama. Ukazavši se u spilji, Marija je povjerila jednu poruku jednoj djevojčici, naglašavajući posebno poslanje koje dolikuje ženi, našega vremena, koja trpi iskušenje materijalizma i sekularizacije: u modernom društvu biti svjedok temeljnih vrednota koje se mogu primijetiti samo očima srca. Vama, ženama, dolikuje biti na straži Nevidljivoga! Svima vama, braćo i sestre, upućujem jedan hitan poziv da činite sve što možete kako bi se život, sav život, poštovao od začeća do prirodnog završetka. Život je sveti dar kojeg si nitko ne smije prisvojiti.” RAZMATRANJE DR. MARKA MIRAVALLEA, S.T.D., PROFESORA TEOLOGIJE I MARIOLOGIJE NA FRANJEVAČKOM SVEUČILIŠTU U STEUBENVILLEU (EEUU) “Zamislite duhovnu i fizičku povezanost između srca Majke i Djeteta, prije nego što će se Dijete roditi. Devet mjeseci krvi, prehrane i hranjive ljubavi Srca Majke ljudskom Srcu Sina, zaštićenom u njenom krilu; devet mjeseci trajnog euharistijskog posvećivanja Presvetog Srca Sina zaštićenom u krilu Bezgrešnog Srca Marijina. Tako započinje utjelovljenje, nerazdvojna povezanost dvaju Srca. I baš tu trajno poslanje Otkupljenja i Suotkupljenja postaje tijelom.” Otac šalje Anđela s jednim pozivom svojoj Kćeri Djevici i bezgrešnoj, i ona pristaje da bude Majka Otkupitelja, obuhvativši sve ono što otajstveno oblikuje dio plana i uloge otkupljenja, postavši tako najveća ljudska suradnica na spasiteljskom i otkupiteljskom planu. Ne radi se o dva različita poziva: jedan za začeće Otkupitelja i drugi za patnju s Otkupiteljem - ne šalje se jedna u Nazaret a druga na Kalvariju. Svevišnji poziva Mariju na najneobičnije poslanje koje se može zamisliti, ono da se tijesno poveže s Otkupiteljem i njegovom mesijanskom misijom, onom istom koja počinje u trenu kad Bezgrešna tijelom zaodijeva Riječ, ali sigurno ne završava tada. Djevica zna da je njeno poslanje za čitav život 115

i za povijest, jer se ima preobraziti u Majku “Trpećeg Sluge” iz Izaije - mesijansku misiju koju je Djevica unaprijed znala, budući se obrazovala u Hramu. Njeno poslanje je nebeski poziv, koji ju poziva, da počevši od navještenja, tijekom čitavog njenog života, trpi snažne muke; da bude uvijek “s Isusom” i prati svojim srcem Otkupitelja kamo god išao i što god činio. Marija svojim fiat u navještenju i punim pristankom srca i duha, surađuje “s Isusom” u otkupiteljskom planu Oca.” P. LUIS MARIA ETCHEVERRY BONEO “Utjelovljenje je kulturni čin transcedentne civilizacije, koji određuje i bitno i temeljno razlikuje kršćansku kulturu i civilizaciju od bilo koje druge. Nije to povijesni čin koji se pojavi i nestane. Taj povijesni čin pokreće jednu silu, a s druge strane, daje primjer, na temelju kojega se sve poslije zemaljske prisutnosti Isusa Krista, sva zadaća kulture i civilizacije događaju počevši od Isusa Krista, po Njemu i na Njegovu sliku, sa snagom, primjerom, idejama i na neki način sjedinjenjem, s Isusom Kristom. Navještenje je najsvjetliji trenutak koji povezuje nebo i zemlju, najveći događaj svih vremena. Ivan XXII.I

116

GODINA 2005. Pred Svetohraništem O, Isuse, koji u Svetohraništu bdiješ pomno, i tražiš naše društvo skromno! Kakva se to Tajna krije, u Svetohraništu Marije... Život si dala, velika Tajno, potpuno mi se predaješ, i čekaš me trajno!!! Danas ti se u Crkvama širom svijeta, mnogi klanjaju, Tajno sveta, ali slutim da si ipak često tužna, napuštena i sama, kao da ti nedostaje tvoje prvo Svetohranište - tvoja Mama. Teško mi je vidjeti te samog, i osjećam se krivom, jer nemamo vremena za poklonit se Bogu živom... Jer zaboravljamo u tvojoj Prisutnosti, pred Svetohraništem biti, i samo jedan ključ te u samoći štiti. O, Isuse, koji u Svetohraništu bdiješ pomno, i tražiš naše društvo skromno! Oprosti što te zaboravljamo ludi, i milostiv našim prerijetkim posjetima budi! JM

117

Molitva Isuse, od osam mjeseci, Isuse nerođeni, rastao si u Njoj, i s Njom pratio napredak svoj. Iz Svetišta Njena, Ivanu blagoslov dade, Tvoje Kraljevstvo stiže, On uskoro naviještati stade! I još prije Rođenja, krenuo si na svoj prvi put, put Pohođenja... I bila je to procesija cijela, ljubavi, poslanja i presvetog Tijela. I odmah krećeš s Marijom, po betlehemskoj stazi, a sv. Josip bdije nad vama, čuva vas i pazi. To put su i Otajstvo spasa, jer utjelovljeni Bog, u Majčinu krilu stasa! JM

118

IZ KNJIGE SURADNICI ISTINE PAPE BENEDIKTA XVI. “Otajstvo Navještenja Mariji nije samo otajstvo mira, nego prije svega - otajstvo Milosti. Prije ili kasnije trebali bismo si postaviti sljedeće pitanje: radi čega se uistinu Krist želio roditi od Djevice? (...) Odgovor lagano otkrivamo kada potražimo u Starom Zavjetu i vidimo kako se u njemu već priprema otajstvo Marije na ključnim točkama povijesti spasenja. Počevši od Sare, Izakove majke, koja iako nerotkinja, snagom Božjom, postaje majka Izakova i majka izabranog naroda, u dubokoj starosti, kada su se već ugasile životne snage. Nastavlja se s Anom, Samuelovom majkom, koja, iako nerotkinja poput Sare, rađa sina. Isto se događa i sa Samsonovom majkom, i Elizabetom, majkom Ivana Krstitelja. Smisao tih događaja je isti, u svim slučajevima: spasenje ni na koji način ne dolazi od čovjeka, ni njegove vlastite snage, nego samo od Boga i njegovih djela milosti. (...) On je sada istinski hram, šator susreta. Mariji, koju nazivamo kći Sionska, rečeno je “Raduj se”, i objavljeno joj je da Gospodin dolazi k njoj, i nestaje njenog straha, budući je Gospodin unutar nje...”

119

Samostan u mom srcu Samostan u mom srcu, kamo Ti ulaziš, i ostavljaš me bez daha, liječeći me od svake uznemirenosti i straha. Samostan prepun mira, mira koji daješ samo Ti, gdje te srce jače sluti, gdje se Tvoja Istina može bolje čuti. S molitvom, taj hram se gradi... I svakim zazivom koji u Krunici ponavljam, novu ciglu u taj hram čvrsto postavljam. Tamo neće biti straha, ni buke, tamo ću te uvijek naći, bez muke. Svakom molitvom, samo za Tebe, ugrađivat ću novi kamen. I pozvat ću Tvoju Majku, da zajedno kažemo - Amen. JM KARDINAL O’CONNOR RAZMIŠLJA O ULOZI DJEVICE MARIJE New York, 30 (NE) 1998: “Uvijek me zaokupljalo to što se Marija rijetko spominje u knjigama koje govore o Misi”, naveo je nedavno kardinal John O’Connor, Nadbiskup New Yorka, u svojim pastoralnim razmatranjima o Svetoj misnoj Žrtvi. “Ne govorim o propovijedima o Mariji - dodao je - nego o cjelovitoj ulozi za koju vjerujem da ju Ona ima u suvremenom slavljenju Mise.” Ističući jedinstvo otajstava Gospodina Isusa, Nadbiskup New Yorka ustvrdio je da je 120

“otajstvo Utjelovljenja u biti otajstvo Raspinjanja. A oboje predstavljaju otajstvo Mise, od krila Marijina, preko jaslica u Betlehemu, i stola posljednje Večere, do drveta križa.” Umjesto zaključka, Nadbiskup New Yorka završava svoje razmatranje postavljajući niz pitanja, koje pogađaju bit problema i koja sama u sebi nose odgovor: “Zar se ne začinje ponovo mali Krist u svakoj Misi snagom Duha Svetoga, ne rađa li se ponovo u jaslicama oltara? Zar nam ne daje uistinu svoje tijelo i svoju krv, kao Apostolima na Posljednjoj Večeri? Zar to nije duhovni i otajstveni Križ Golgote? Gdje je dakle Marija? Je li moguće ovo duhovno utjelovljenje, ovo porođenje, raspeće i smrt, to uskrsnuće, ostvarivati bez Nje? Mogu li se sada duhovno ostvarivati bez Nje, kada to nisu mogli fizički?” Hodočasteći... Isus, u Marijinu krilu, na put kreće, dolaze u kuću Elizabete i malog Preteče. U milosrdnoj misiji, Nebesa ih vode, Ljubav i Poniznost zajedno hode. Djevica u Svetištu svom, utjelovljenom Bogu pruža topli Dom, i duša joj kliče, o onome što u njoj niče. Marija, prvo Svetohranište, svog Gospodina slavi, i radosno korača, jer u njoj raste Spasitelj pravi. JM

121

MEDITACIJA PAPE BENEDIKTA XVI. O POHOĐENJU “Pohođenje Djevice Marije, koja nosi Isusa, svojoj rodici Elizabeti, u određenom je smislu, prva euharistijska procesija u povijesti”, tvrdi Benedikt XVI. Sjećajući se kako je Ivan Pavao II. volio podsjetiti, pogotovo posljednjih mjeseci svog života, na Mariju kao “euharistijsku ženu”, njegov nasljednik je ustvrdio da na taj dan, liturgija slavi blagdan Pohođenja Djevice svetoj Elizabeti. “Marija noseći u svom krilu Isusa, tek začetog, ide u posjetu staroj rodici Elizabeti, koju su svi smatrali nerotkinjom, a koja je ipak već u šestom mjesecu trudnoće darovane od Boga”, podsjetio je. “Ona je mlada djevojka, ali se ne boji, jer je Bog s njom, i u njoj”, objasnio je. “Na određeni način možemo reći da je njeno putovanje bilo - drago nam je to naglasiti u ovoj Euharistijskoj Godini - prva “euharistijska procesija” u povijesti.” “Kada ulazi u Elizabetinu kuću, njen pozdrav je izljev milosti”, kaže komentirajući Evanđelja: “Ivan zaigra od radosti u krilu majke, kao da je prepoznao dolazak Onoga koga će naviještati Izraelu”. “Raduju se sinovi, raduju se majke”, zaključuje. “Taj susret, prepun radosti Duha, dobiva svoj pravi izraz u hvalospjevu Veliča”. “Nije li to i radost Crkve, koja neprestano prima Krista u svetoj Euharistiji i nosi ga u svijet po svjedočanstvu djelatne ljubavi, pune vjere i nade?”, pita se Papa. “Da, primiti Isusa, i nositi ga drugima je istinska kršćanska radost!”, zaključuje. “Slijedimo i nasljedujmo Mariju, duboko euharistijsku dušu, i sav naš život će postati jedan Veliča”. O. CARLOS A. PÉREZ, REKTOR SVETIŠTA U SAN NICOLASU. LISTIĆ SVETIŠTA, Srpanj-Kolovoz 2005. Marija i Euharistija “Dubinski povezano s Otajstvom Euharistije, pokazuje se Otajstvo majčinske Marijine prisutnosti. Ona je začela Sina Božjega u svom krilu, i to isto Tijelo Isusovo, oblikovano od tijela Marijina djelom Duha Svetoga, predaje nam se svaki put kada slavimo Euharistiju. 122

Marija, Isusova Majka, je po dostojanstvu Žena Euharistije, kako ju je nazivao Ivan Pavao II.; ona koja je Isusu dala tijelo, omogućila je da nam Isus daje svoje Sakramentalno Tijelo. Majku Isusovu ispravno nazivamo Majkom Euharistije, koja je novi oblik doživljavanja iste i jedinstvene Isusove Prisutnosti. Svetište je mjesto gdje Marija, svojom vlastitom prisutnošću, potiče svoju djecu da se hrane riječju i sakramentalnim Isusovim Tijelom... Neka nam Marija pomogne da se dopustimo preoblikovati po Kristu.” IZ KATEKIZMA SV. PIA X. Navještenje Presvete Djevice Što se slavi na blagdan Navještenja Presvete Djevice? (136) • Na blagdan Navještenja Presvete Djevice slavi se poslanje sv. Anđela Gabrijela koji joj je objavio da je izabrana biti Majkom Božjom. Gdje se nalazila Presveta Djevica kad joj se ukazao Sv. Anđeo Gabrijel? (137) • Presveta Djevica, kad joj se ukazao sv. Anđeo Gabrijel, nalazila se u Nazaretu, galilejskom gradu. Na koji način je Sv. Anđeo Gabrijel pozdravio Djevicu Mariju kad joj se ukazao? (138) • Kada se sv. Anđeo Gabrijel ukazao Djevici Mariji, uputio joj je riječi koje izgovaramo svakoga dana: “Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom, blagoslovljena ti među ženama. Što je učinila Presveta Djevica začuvši riječi sv. Anđela Gabrijela? (139) • Začuvši riječi sv. Anđela Gabrijela, Presveta Djevica se smela, čuvši da ju se pozdravlja tako novim i tako posebnim imenima, kojih se smatrala nedostojnom. Koje vrline je na jedan izniman način pokazala Presveta Djevica 123

pri navještenju sv. Anđela Gabrijela? (140) • Pri navještenju sv. Anđela Gabrijela, Presveta Djevica je na poseban način pokazala: zadivljujuću čistoću, duboku poniznost, savršenu vjeru i poslušnost. Kako je Presveta Djevica Marija, pri navještenju sv. Anđela Gabrijela, pokazala svoju veliku ljubav prema čistoći? (141) • Pri navještenju sv. Anđela Gabrijela, Presveta Djevica Marija je pokazala svoju veliku ljubav prema čistoći, svoju brigu da sačuva djevičanstvo, brigu kojom je istovremeno pokazala da je doista bila predodređena za čast majke Božje. Kako je Djevica Marija, pri navještenju sv. Anđela Gabrijela pokazala svoju duboku poniznost? (142) • Pri navještenju sv. Anđela Gabrijela, Djevica Marija je pokazala svoju duboku poniznost riječima: Evo službenice Gospodnje, izgovarajući ih dok je postajala Majkom Božjom. Kako je Djevica Marija, pri navještenju sv. Anđela Gabrijela pokazala svoju vjeru i svoju poslušnost? (143) • Pri navještenju sv. Anđela Gabrijela, Djevica Marija je pokazala svoju vjeru i poslušnost, kada je rekla: Neka mi bude po riječi tvojoj. Što se dogodilo u trenutku kada je Djevica Marija dala svoj pristanak da bude majka Božja? (144) • U trenutku kada je Djevica Marija dala pristanak da bude majka Božja, druga Osoba Presvetog Trojstva se utjelovila u njenoj utrobi, uzevši tijelo i dušu, kakve imamo mi, po djelu Duha Svetoga. Što nas poučava Presveta Djevica u svom Navještenju? (145) • Presveta Djevica u svom Navještenju: 1. Poučava posebno djevice da visoko poštuju blago djevičanstva. 2. Poučava sve nas da s velikom čistoćom i poniznošću budemo spremni primiti Isusa Krista u svetoj pričesti. 124

3. Poučava nas konačno, da se spremno predamo božanskoj volji. Što trebamo činiti na blagdan Navještenja Presvete Djevice? (146) • Na blagdan Navještenja Presvete Djevice trebamo činiti tri stvari: 1. Duboko se klanjati utjelovljenoj Riječi zbog našeg spasenja i zahvaljivati mu za toliko dobročinstvo. 2. Radovati se sa Presvetom Djevicom zbog dostojanstva što je izabrana za Majku Božju, i častiti ju kao Gospu i Odvjetnicu našu. 3. Odlučiti uvijek s velikim poštovanjem i pobožnošću moliti Anđeoski pozdrav, uobičajeno nazvan Zdravo Marijo. SAŽETAK NEKIH POUKA MAJKE TEREZIJE • Abortus ubija mir svijeta...Najveći je neprijatelj mira, jer ako je jedna majka spremna uništiti vlastito dijete, što sprečava mene da ubijem tebe? Što sprečava tebe da ubiješ mene? Prestaje biti ikakvih zapreka. • Svima mladima kažem: Vi ste budućnost obiteljskog života; vi ste budućnost radosti ljubavi. Čuvajte čistoću, čuvajte to srce, tu ljubav, djevičansku i čistu, kako biste na dan vjenčanja, mogli predati jedno drugome, nešto doista lijepo: radost čiste ljubavi. • Život svakog ljudskog bića, budući je stvorenje Božje, svet je i neizmjerno vrijedan, budući je On stvorio svakoga od nas, uključujući i tek začeto dijete. Slika Božja jest i u tom djetetu koje se još nije ni rodilo. • Zbog toga mislim da su najsiromašnije one nacije koje uništavaju život legalizirajući pobačaj, jer se boje hraniti jedno dijete više, i zbog toga, čine novo okrutno ubojstvo na ovom svijetu. • Predivno je razmišljati kako je Bog stvorio svako dijete. Čitamo u Sv. Pismu kako nam Bog kaže: “Čak kad bi koja majka zaboravila svoje dijete, tebe ja zaboraviti neću. U dlanove sam te svoje urezao. Dragocjen si mi. Imenom sam te zazvao.” • Mnogi pokazuju veliku brigu za djecu u Indiji ili u Africi, gdje toliki umiru, bilo zbog neishranjenosti, gladi ili čega drugog. Ali milijuni djece su hotimice ubijeni putem abortusa. 125

• U Kalkuti se pokušavamo boriti protiv abortusa putem posvajanja. Voljela bih otvoriti mnogo takvih centara za djecu u državama koje su prihvatile abortus. U onima koje imamo u Indiji, nikada nismo morali odbiti ni jedno dijete, i svi su sretni u svojim novim domovima. • Zbog toga dižem svoj glas u Indiji, i na sve strane; učinimo da svako dijete, rođeno ili još ne, bude željeno dijete. Abortus je zločin protiv zapovjedi ljubavi. • Isus je predao svoj život iz ljubavi prema nama. Tako, jednoj majci koja planira učiniti abortus, trebalo bi pomoći ljubiti; to jest, pomoći joj da stavi na drugo mjesto svoje planove i slobodno vrijeme, i da poštuje život svog djeteta. Isto tako, otac djeteta, tko god to bio, mora biti na raspolaganju. Preko abortusa, šalje se i poruka ocu, da ne treba preuzeti odgovornost za svoje začeto dijete. Jedan takav otac onda može dovesti i druge žene u istu situaciju. I na taj način, jedan abortus može dovesti do novih abortusa. • Država koja prihvaća abortus, ne poučava svoj narod kako ljubiti, nego kako primijeniti silu da postigne ono što želi. • Isus je rekao: “Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.” Parovi koji posvajaju dijete, primaju Isusa; dok oni koji abortiraju, odbijaju Isusa. • Kad su Majci Tereziji rekli da ima previše pučanstva u Indiji, ona je odgovorila: “Zar vi mislite da ima previše cvijeća na livadi? Previše zvijezda na nebu? Pogledajte ovu djevojčicu, ona je nositeljica života; zar to nije divno? Kako ju ne voljeti? • Bog nam kaže: “Čak kad bi koja majka zaboravila svoje dijete, tebe ja zaboraviti neću. U dlanove sam te svoje urezao.” Mi smo urezani u dlan Njegove ruke. Dijete koje se još nije ni rodilo, urezano je u dlan Božje ruke od svog začeća, i pozvano je od Boga da ljubi i bude ljubljeno, ne samo sada, u ovom životu, nego zauvijek, u vječnosti. • Bog nas nikada ne zaboravlja.

126

MOLITVE UZ RADOSNA OTAJSTVA SVETE KRUNICE 1. Navještenje Djevice Marijo: Nauči nas da otvorimo naše srce Božjoj ljubavi, i da imamo više vjere, nego straha, i da budemo sposobni reći Mu: “Neka mi bude po Tvojoj riječi.” (Lk 1,26-38) Isuse, u Svetištu Marije, molimo te daj nam da vidimo da naš život počinje od trenutka našeg začeća. 2. Pohođenje Djevice Marijo: Nauči nas da budemo na raspolaganju i pomažemo onim ženama koje su noseće. Isuse u Svetištu Marije, naš Otkupitelju, molimo te pomozi nam da znamo dijeliti radost novog života. 3. Rođenje Djeteta Isusa Djevice Marijo: molimo te za sve trudnice, za one koje u ovom trenutku rađaju i za žene koje žele postati majke. Isuse u Svetištu Marije, molimo te da pripremiš naše srce, kako bismo te uvijek mogli primati u Pričesti. 4. Prikazanje Djeteta Isusa u Hramu Djevice Marijo, molimo te za svu djecu, kako bi primila Milost Krštenja. Isuse u Svetištu Marije, molimo te da obnoviš naš život svojim Milosrđem. 5. Isus smatran izgubljenim pronađen u Hramu Djevice Marijo: molimo te da nas tražiš, čuvaš i vodiš Bogu. Isuse u Svetištu Marije, molimo te da brakovi bez djece mogu imati blagoslov da pronađu i posvoje dijete. 127

U slavi otvaraš srce života svog Fra Alejandro R. Ferreiros, ofm. conv. U slavi otvaraš srce života svog i Riječi koja obnavlja svijet ga daješ, bez trena oklijevanja pristaješ da u tebi raste, Gospodin nebesa - Bog. Tvoj “Da” bješe početak tajne, bez kraja, duša koja se otvara sunčevoj zori, i Njegovo svjetlo u tebi žarko gori, dok tvoje srce za Vječnost osvaja. Tom svjetlu ti zaklon nudiš, i plamenu Duha, ognjište cijelo, Sinu svojih snova oblikuješ tijelo, kao majka što zoru budiš. Njegov blagoslov iznutra te prožima, oslobađa povijest tvojih proštenja, postaješ majka svega stvorenja, što čezne za Bogom koji grmi u brdima. Majko Božja, Marijo, i majko svih nas, u kojoj svjetlo novoga jutra gori, u tvom se krilu nanovo stvori sjeme u kom vječnog života je spas. OD IVANA PAVLA II.: “Svaka osoba, baš na temelju otajstva Riječi Božje koja je tijelom postala (cf Iv 1, 14), povjerena je majčinskoj skrbi Crkve. Zbog toga, svaka prijetnja dostojanstvu i životu čovjeka odražava se na samo srce Crkve, napada samu srž njene vjere u otkupiteljsko utjelovljenje Sina Božjega, dovodi u opasnost njeno poslanje da naviješta Evanđelje života čitavom svijetu i svakom stvorenju.” 128

“Onaj koga se uklanja, je ljudsko biće na samom početku života, to jest, apsolutno najnevinije što se može zamisliti: Nikada se ne bi moglo smatrati agresorom, a još manje nepravednim agresorom! Slabo je, bespomoćno, do te mjere da je lišeno i najmanjeg oblika obrane, kao što bi npr. bila vapijuća snaga jecaja i plača novorođenčeta.” “Ljudsko biće se mora poštovati i tretirati kao osoba od trenutka svog začeća, i zbog toga, počevši od tog trenutka trebaju mu se priznati prava osobe, prvenstveno neotuđivo pravo svakog nevinog ljudskog bića na život.” “Ona koja je prihvatila “Život” u ime svih i za dobro svih bila je Marija, Djevica i Majka, ona koja po tome ima najveću osobnu vezu s Evanđeljem života. Pristanak Marije u Navještenju i njeno majčinstvo sam su izvor otajstva života kojeg je Krist došao dati ljudima (cf Iv 10,10). Putem njenog prihvaćanja i brižne skrbi za život Riječi koja je tijelom postala, ljudski život je oslobođen od definitivne i vječne osude na smrt.” Zato je Marija, “kao Crkva čiji je lik, majka svih koji nanovo rađaju život. Ona je, u biti, majka onog Života, za kojeg svi žive, jer rodivši taj Život, preporodila je na neki način, sve one koji su trebali živjeti po njemu.” “Kada, u Pohođenju, u krilu nosi Riječ koja je tijelom postala, ona je, na neki način, “svetohranište” – prvo “svetohranište” u povijesti – u kojem se Sin Božji, još nevidljiv ljudskim očima, izlaže na klanjanje Elizabeti, gotovo “zračeći” svoje svjetlo preko Marijinih očiju i glasa.” (Ecclesia de Eucharistia, n. 55) “ Još više vrijednost osobe od njezina začeća ističe se u susretu Djevice Marije i Elizabete, i između dva čeda koja one nose u krilu. Baš ona, djeca, objavljuju dolazak mesijanskog doba: u njihovom susretu započinje djelovati otkupiteljska snaga prisutnosti Sina Božjega među ljudima. “Kako podsjeća Koncil, “Sin Božji, svojim utjelovljenjem, se na neki način povezao sa svakim čovjekom”. “baš po tijelu” svakog čovjeka, Krist se nastavlja objavljivati i ulaziti u zajedništvo s nama, tako da je odbijanje ljudskog života, u svojim različitim oblicima, u stvari odbijanje Krista. To je fascinantna istina, istovremeno i zahtjevna, koju nam Krist otkriva i koju Crkva nastavlja neumor129

no naviještati: “Tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.” (Mt 18, 5); ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Mt 25, 40) Tako je, autoritetom kojeg je Krist dodijelio Petru i njegovim Nasljednicima, u zajedništvu s Biskupima Katoličke Crkve, potvrđeno da je izravno i dobrovoljno eliminiranje bilo kojeg ljudskog bića uvijek teško nemoralno. Taj se nauk, utemeljen na nepisanom zakonu kojeg svaki čovjek, u svjetlu razuma, otkriva u vlastitom srcu (cf Rim 2, 14-15), jača Svetim Pismom, prenosi Tradicijom Crkve i uči od Crkvenog Učiteljstva, redovnog i univerzalnog. DJEVICA MARIJA Ivan Pavao II. “Te Šimunove riječi izgledaju kao drugi navještaj Mariji: naznačuju joj konkretnu povijesnu odrednicu u kojoj će Sin izvršiti svoje poslanje, to jest u nerazumijevanju i u boli.” (Otkupiteljeva Majka, n. 16) “Dogma bogomajčinstva Marijina bijaše nekoć za efeški Sabor, kao što je to i za današnju Crkvu, potvrda dogme o utjelovljenju u kojem je Riječ u jedinstvo svoje osobe stvarno uzela ljudsku narav, a da ju nije poništila.” (Otkupiteljeva Majka, n. 4) “Marija je “milosti puna” jer se utjelovljenje Riječi, to jest hipostatsko sjedinjenje Sina Božjega s ljudskom naravi, ostvaruje i dovršuje upravo u njoj.” (Otkupiteljeva Majka, n. 9) “Izići u susret čovjeku u njegovim potrebama znači, u isto vrijeme, uvesti ljude u ozračje mesijanskog poslanja i Kristove spasenjske sile. Tu se ostvaruje posredništvo: Marija se stavlja između svoga Sina i ljudi u njihovim zemaljskim neimaštinama, potrebama i patnjama. Stavlja se “u sredinu” to jest nastupa kao posrednica i to ne kao neka strankinja nego kao majka svjesna da upravo kao takva može - dapače “ima pravo” predočiti Sinu potrebe ljudi.” (Otkupiteljeva Majka, n. 21) “Majka Kristova predstavlja se pred ljudima kao tumač sinovljeve volje, kao tumač uvjeta što ih treba ispuniti da bi se mogla očitova130

ti spasenjska sila Mesijina.” (Otkupiteljeva Majka, n. 21) “U Kani upravo zahvaljujući posredovanju Marijinu i poslušnosti poslužitelja Isus započinje “svoj čas” (Otkupiteljeva Majka, n. 21) “U Kani se Marija pojavljuje kao ona koja vjeruje u Isusa: njezina vjera izaziva prvo Isusovo “znamenje” i tako pomaže da se pobudi vjera Isusovih učenika” (Otkupiteljeva Majka, n. 21) “Marijina materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje novu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice Marije na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga...potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu.” (Otkupiteljeva Majka, n. 22) “Dakle, ovo “novo materinstvo Marijino” koje je rođeno iz vjere, plod je “nove” ljubavi koja je u njoj konačno dozrjela podno križa, i to sudjelovanjem u otkupiteljskoj ljubavi Sinovoj.” (Otkupiteljeva Majka, n. 23) “Dao si nam svoju Majku kao našu, kako bi nas naučila meditirati i klanjati se u srcu. Ona je, primivši Riječ i stavivši je u praksu, postala još savršenija Majka” “Tijekom nedavnog puta u Poljsku, obratio sam se Djevici Mariji ovim riječima: “Presveta Majko, (...) molim te daj mi snage tijela i duha, kako bih mogao ispuniti do kraja poslanje koje mi je povjerio Uskrsli. Tebi predajem sve plodove svog života i svog služenja; tebi preporučam sudbinu Crkve; (...), u tebe se pouzdajem i izjavljujem ti još jednom: Totus tuus, Marijo! Totus tuus! Amen.” (Propovijed u svetištu Kalwaria Zabrzydowska, 19. kolovoza 2002.) “Daj nam svoje oči, Marijo, kako bismo mogli odgonetnuti otajstvo koje se krije iza krhkosti Sinovljevih udova. Nauči nas prepoznavati njegov lik u djeci sviju rasa i kultura.” “Marijo, pomozi nam da budemo uvjerljivi svjedoci tvoje poruke mira i ljubavi, kako bi muškarci i žene našeg vremena, koje je obilježeno napetim suprotnostima i nečuvenim nasiljem, prepoznali u Djetetu koje se nalazi u tvojim rukama jedinog Spasitelja svijeta, i nepresušni izvor istinskog mira, kojemu svi teže u najvećoj dubini srca.” “Neka nas Djevica, intimna sudionica plana spasenja, prati u hodu muke i križa do praznog groba kako bismo našli njenog božanskog 131

Sina - uskrsnulog. Uđimo u duhovnu atmosferu Svetog Trodnevlja, dopustivši da nas Ona vodi.” KOMENTAR KARDINALA PIERREA DE BÉRULLEA (1575-1629), TEOLOGA I OSNIVAČA ORATORIJA SV. FILIPA NERIJA, RASPRAVA O POBOŽNOSTI, 1002; ŽIVOT ISUSOV 497-502. Isus raste u Mariji, kao dio nje i srce Isusovo je blisko sjedinjeno sa srcem Marijinim. Isto tako, Marija živi u Isusu, koji je njeno sve, i srce Marijino je blisko sjedinjeno sa srcem Isusovim koje nadahnjuje sav njen život. Tako su dakle Isus i Marija jedno, za vrijeme zemaljskog života. Srce jednoga živi i diše za srce drugoga. Ima li išta što ta dva srca, tako bliska, tako božanska, dok žive zajednički život, tako uzvišen, ne bi učinila jedno za drugo, jedno u drugome? To može zamisliti jedino ljubav, i to ljubav božanska i nebeska. Jedino Isusova ljubav to može razumjeti...O srce Isusovo koje živiš u Mariji i za Mariju, o srce Marijino koje živiš u Isusu i za Isusa, o slatko jedinstvo tih dvaju srdaca! Srce Marijino je prvi oltar na kojem je Isus ponudio svoje srce, svoje tijelo, svoj duh u čudesnoj hostiji trajnog slavljenja, i tamo Isus prikazuje prvu žrtvu i prvi i vječni prinos sebe sama. Sv. Bonaventura nadovezujući se na riječi Isusa Krista da je: “Kraljevstvo Nebesko slično skrivenom blagu na njivi, koje, kada ga čovjek nađe, ide i proda sve što ima i kupi tu njivu”, kaže da je ta njiva Marija, naša Kraljica, u kojoj je blago Božje, a to je Isus Krist, a s Isusom Kristom i izvor i vrelo svih milosti. “ISUS U SVETIŠTU MARIJE” “Marija, Prvo Svetohranište” (sažetak predavanja) “Isus u Svetištu Marije”: Isus u Svetištu Marije je Pobožnost koja nas potiče razmatrati trenutak u kojem se Bog utjelovljuje u Mariji, te devet mjeseci tijekom kojih Isus živi i raste u Njoj, tako dakle razmišljamo i o Mariji, prvom Svetohraništu Utjelovljene Riječi. Razmatra se i slavi posebice 25. ožujka, ali i svi 25. datumi, tijekom 132

devet mjeseci unutar kojih je Isus bio u Mariji, u njenom krilu, svetištu Marije. Od 25. ožujka do 25. prosinca. Bog je postao čovjekom, kako bi postao našim bratom, i postao bratom, kako bi nas spasio. U Svetištu se pripremao, bez istočnog grijeha, jer je i Marija živjela Svetost, u krilu svoje majke, Ane. U tom Svetištu, u prečistom krilu Presvete Marije, Sin Božji je postao Čovjekom bez da je prestao biti Bog. * Sv. Ljudevit M.G. Montfortski je rekao o Utjelovljenju: “To je prvo, najskrivenije, najuzvišenije i najmanje poznato Isusovo otajstvo.” “Isus prebiva i vlada u Mariji, On je u ovom otajstvu ostvario sva slijedeća otajstva svoga života tim što je prihvatio da ih izvrši” Također je rekao: “Imat će osobitu pobožnost prema velikom otajstvu Utjelovljenja Riječi, koje se svetkuje 25. ožujka. U njemu, Isus Krist se uprisutnjuje i utjelovljuje u krilu Marijinu.” Sveta Mala Terezija slavila je s najvećom pobožnošću 25. ožujak svake godine, govoreći: “To je dan kada je Isus, u utrobi Marije, bio najmanji”. Isusovo utjelovljenje nas jasno vraća otajstvu našeg začeća, osvjetljuje otajstvo našeg postojanja. Bog nam je darovao život. On je rekao: “Želim da postojiš.” Sve to piše u Sv. Pismu ili su o tome govorili Sveci, npr. Sv. Bernardo de Claraval, već u XII. stoljeću, kada nije bilo ekografija, misleći na Isusa govorio je: “Nije bilo ni jednog trenutka, u bilo kojoj dobi Njegova života, u kojoj bi se, od one Punine, koju je primio po svom začeću, bilo što oduzelo ili dodalo, već je od početka bio savršen...” Ta stvarnost, ta istina, ta slika Isusa u Svetištu Marije, produbljuje u nama važnost poštivanja svakog života od trenutka začeća, jer je svako nerođeno dijete slično Isusu i Isusov je brat. Ne možemo reći da nije osoba, ne možemo reći da se nije mislilo na njega u trenutku stvaranja. A posljedica toga je jedna stvarnost koja nas obavezuje u kulturi Života i potiče nas da slavimo prvi dan početka našeg otkupljenja zajedno s Danom Nerođenog Djeteta. Knjiga Marija, prvo Svetohranište, sažetak je elektroničkih pisama (e-mailova) i listića, koje smo slali svakog 25, tijekom proteklih 133

šest godina, sve do službenog odobrenja. To su tekstovi, razmišljanja i molitve, skoro svih Svetaca, Blaženika, Papa, a neke sam se odvažila i sama napisati. To su kratki tekstovi za meditiranje, razmatranje i dijeljenje. Marija je bila prvo svetohranište. Živo svetohranište. Kad se Marija zaputila prema Elizabetinom domu, kako bi joj pomogla, noseći sa sobom Sina Božjega, On je tek bio ljudsko biće od nekoliko milimetara u njenoj utrobi. Kakva Ljubav Stvoritelja, koji je želio proći sve faze razvoja čovjeka preuzevši našu prirodu! Blaženi Amadeo je govorio kako su se u srcu Marije ujedinile dvije vrste ljubavi, nadnaravna, kojom ga je ljubila kao Boga, i naravna, kojom ga je ljubila kao svog Sina. Navještenje-Utjelovljenje: Otajstvo Utjelovljenja je početak sinteze Isusova otkupiteljskog poslanja: A Marija je Svetište koje je štitilo Isusa, prvo Svetohranište utjelovljene Riječi. Ivan Pavao II. nam kaže: “Nijekanje Utjelovljenja vodi prema kulturi smrti.” “Kada se Krista isključuje ili negira, naše viđenje čovjekova svršetka se ograničava. A ako prihvatimo to ograničenje, onda se nada pretvara očaj, a radost u depresiju. Život se ne cijeni i ne voli i nadvladava kultura smrti.” Marija je dala tijelo, ljudski život stvoritelju svih milosti. Zato se zove: “Majka Milosti” Bog je želio poslužiti se Njome u Utjelovljenju, Otkupljenju i spasenju svih ljudi. Pri Anđelovom navještenju, fiat kojeg je izgovorila Marija bijaše čin pune vjere: povjerenja u Boga, intelektualni pristanak na otajstvenu istinu koja joj je naviještena, i potpunog predanja svoje osobe Bogu. Tim fiat, Djevica prihvaća u svoje krilo vječnu Riječ, davši joj svoje tijelo i svoju krv. Kako reagira Marija na sve što joj govori anđeo Gabrijel? Djevica Marija ne odgovara: “O da, naravno želim biti Majka Božja, kakva čast!”, Ona jednostavno kaže “evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.” (Lk 1,38). Marija je imala više vjere, nego straha. Marija se slobodno i svjesno predaje volji Božjoj. Napravila je od svog srca Svetište krijeposti, i zatim, u svom krilu, Svetište koje prima davaoca Života. Marija je tako postala put do Krista.

134

Kard. Jorge Bergoglio, SJ: “Marijin Da otvara vrata jednom dugom putu: onome Sina Božjeg među nama. Danas počinje taj hod Gospodina koji je “prolazio čineći dobro”, liječio naše ožiljke svojim ranama, naviještao našu pobjedu svojim Uskrsnućem. Isus prolazi posred svoga sela, već u utrobi svoje Majke; želi slijediti sve naše faze uključujući put nerođenog djeteta. Tim događajem otvara se jedan novi pogled na shvaćanje porijekla i razvoja našeg života, u konkretnom slučaju, Krist u krilu Marije je hermeneutički ključ za razumijevanje i tumačenje puta, života i prava nerođenog djeteta, kako bismo jasnije razumjeli ono što nam, o tome, već kazuje zakon prirode.” Pohođenje: Marija, iznutra prosvijetljena Duhom Svetim, spoznala je da Sin već želi početi objavljivati svoje milosrđe, i da se Elizabeta napuni Duha Svetoga i Ivan posveti. Tako Marija započinje svoju misiju donositeljice Krista svijetu. Za Mariju bi bilo puno lakše i ugodnije ostati u Nazaretu klanjajući se, u samoći i tišini, božanskoj Riječi utjelovljenoj u njenoj utrobi (Kakvo čudo!!! Bog je rastao unutar nje), no ipak, prvo što Djevica čini, tek postavši Majkom Božjom, bio je baš čin ljubavi prema bližnjemu, bilo je NOSITI Isusa. U izvješću o Pohođenju, sv. Luka pokazuje kako milost Utjelovljenja, nakon što je preplavila Mariju, nosi spasenje i radost Elizabetinu domu. Spasitelj ljudi, u krilu Majke, izlijeva Duha Svetoga, objavljujući se već od početka svog dolaska na svijet. “Kada, u Pohođenju, u krilu nosi Riječ koja je tijelom postala, ona je, na neki način, “svetohranište” – prvo “svetohranište” u povijesti – u kojem se Sin Božji, još nevidljiv ljudskim očima, izlaže na klanjanje Elizabeti, gotovo “zračeći” svoje svjetlo preko Marijinih očiju i glasa.” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, n. 55) To je putovanje dakle bilo prva euharistijska procesija. Procesija koja je ostala prikrivena skoro svima koji su pratili Mariju u karavani, gotovo svima koji su je vidjeli kako prolazi među njihovim kućama, selima ili gradovima. Ali koju je navijestio Ivan Krstitelj, u dobi od šest mjeseci u krilu svoje majke i tamo je po prvi put ostvario svoju zadaću preteče, kako bi obavijestio svoju majku Elizabetu, o prisutnosti Otkupitelja u krilu njene rodice Marije. Ivan Pavao II. nam govori u enciklici Evangelium Vitae: “Još se više 135

vrijednost osobe od njezina začeća ističe u susretu Djevice Marije i Elizabete, i između dva čeda koja one nose u krilu. Baš ona, djeca, objavljuju dolazak mesijanskog doba: u njihovom susretu započinje djelovati otkupiteljska snaga prisutnosti Sina Božjega među ljudima.” Majka Terezija je govorila: “Prvo ljudsko biće, koje je prepoznalo prisutnost Isusa, Sina Božjega, bilo je stvorenje koje je zaigralo od radosti u utrobi svoje majke Elizabete. To je doista čudesno: Bog bira nerođeno dijete da ono navijesti dolazak Njegova Sina Otkupitelja.” Preteča ga naviješta još od krila Elizabetina! Otac Luis Maria Etcheverry Boneo rekao je o Pohođenju: “ I tako djeluje Presveta Djevica u ovoj prvoj misiji svećeničkoj, kristonosnoj, kao donositeljica Isusa Krista, prvi puta u povijesti. Dolazimo do šestog mjeseca, i kako nam kaže tekst na kraju, ostaje još tri mjeseca do rođenja...I sve se dogodilo: objava onoga koji bijaše u krilu Djevice i dar oproštenja istočnog grijeha i milost za dijete i za majku...” Marija nosi Isusa i Marija nas nosi Isusu (Posrednica) Marija nosi Euharistiju Ivanu, Elizabeti, Ona nosi Isusa, sve se to događa po Njoj. Bog je mogao učiniti da Isus Krist dođe na svijet u odrasloj dobi, ali nije želio. Predao se Mariji. Bog je želio poslužiti se Njome u utjelovljenju, otkupljenju i spasenju svih ljudi. Marija je put kojim se dolazi Kristu. Marija je naša majka, jer je majka Isusa Krista, koji je glava Otajstvenog Tijela Kristova, zato je Marija Majka Crkve. Sve se događa po Njoj. Isus Krist je želio započeti i svoja čuda po Mariji - posvetio je Svetog Ivana u krilu Svete Elizabete, iz Marijina krila, Ona je bila kanal kojim se Krstitelju prenijela milost - pretvorio je i vodu u vino na svadbi u Kani, na Marijin poticaj. Marija, Žena Euharistije: Enciklika Ecclesia de Eucharistia posebno se zadržava na razmatranju odnosa Marije s Euharistijom budući je Majka Gospodinova uzor: “Crkva, promatrajući Mariju kao svoj uzor, pozvana je nasljedovati je i u njenu odnosu prema ovom presvetom Otajstvu.” Razmatrajući Utjelovljenje, Ivan Pavao II. je napisao: 136

“U određenom je smislu Marija živjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja Euharistije budući da je prinijela svoje djevičansko krilo za utjelovljenje Riječi Božje. Euharistija se, dok upućuje na muku i uskrsnuće, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navještenju začela Sina Božjega u fizičkoj stvarnosti njegova tijela i krvi, anticipirajući u sebi ono što će u određenoj mjeri sakramentalno biti ostvareno u svakom vjerniku koji, pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju.” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, n.55) “Postoji stoga duboka analogija između fiat koji je Marija izgovorila na anđelove riječi i amen koji izgovara svaki vjernik kad prima tijelo Gospodnje. Od Marije se tražilo da povjeruje da je onaj koga je začela “po djelovanju Duha Svetoga” “Sin Božji” (usp. Lk 1,30–35). U kontinuitetu s vjerom Djevice, u euharistijskom se Otajstvu od nas traži da povjerujemo da se isti Isus, Sin Božji i Sin Marijin, uprisutnjuje s čitavim svojim ljudsko-božanskim bićem pod prilikama kruha i vina.” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, n.55) Moram priznati da sada kada se idem pričestiti, osjećam veću radost i veću odgovornost, primajući Isusa u sebe. Kakav uzor onoga što treba značiti primanje Sina Božjega primajući Pričest! Razmatrajući to, mislim da je nemoguće biti kao Marija, ali Isus se, u svom Milosrđu, jednako predaje nama u Euharistiji. Marija nam s naše strane pomaže da budemo dostojniji primiti ga, i da ne zaboravimo da Bogu ništa nije nemoguće, On nas može preobraziti. Isus i Marija se ne umaraju šaljući nam znakove i znakove, imaju bezgranično strpljenje pokazujući nam i pokazujući put i sve što Oni trebaju od nas i što žele kako bi svijet vidio, povjerovao i obratio se. Sjetimo se Svadbe u Kani: Marija je, bez oklijevanja, inzistirala. Isus ju je odbio, a ona postupa kao da je pristao i kaže poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!” Kako je Marija znala da će Isus trebati poslužitelje? Znala je! Marija nam pokazuje da treba inzistirati, da treba činiti što nam On kaže. Poučava nas o nadi i vjeri. Svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem, Isus nam je pokazao pobjedu Života nad smrću, pobjedu ljubavi nad mržnjom, i da je istinska ljubav potpuna, jer je svaka istinska ljubav ukorijenjena u 137

Bogu, koji je darivatelj i izvor ljubavi. Sve ono što znamo i vjerujemo, jest ono što daje smisao našem životu, našim veseljima i našem križu. Često puta se bojimo prihvatiti makar komadić Njegova Križa, a taj strah nas paralizira, osljepljuje i jako nam je teško, zato je On sam ostao u Hostiji, kako bi ušao u nas, i tako hranio našu dušu i bio prisutan s nama i u nama. Marija je uzor kulture Života, jer sve je u Njoj Život, sve je u Njoj ljubav, sve je u Njoj služenje. Ona je učinila veliku uslugu Životu: prihvativši s ljubavlju, u svoje tijelo i svoju krv Sina Božjega, povratila nam je vječni život, i prihvatila je sve nas kao svoju djecu, čak i one koji ne vjeruju i koji je progone. Ona tješi, štiti, vodi, nada se i VOLI. Majka Terezija nam je govorila: “Bog me nije zvao da budem uspješna, pozvao me da mu budem vjerna”. Da bi neko djelo bilo plodno, najprije mora biti obogaćeno dubokom molitvom. “Zbog toga je važna ova pobožnost, najprije kontemplirati, moliti, i zatim djelovati.”. Uvijek se posebno sjećam rečenice Ivana Pavla II.: “Ne bojte se”. Ta rečenica je obilježila moj život, a pretpostavljam i mnogima diljem svijeta, i često si ponavljam u mislima i srcu: “Ne boj se otvoriti vrata Kristu. Ne boj se živjeti Evanđelje, i svjedočiti ga. Ne boj se Križa. Strah nas paralizira, a moramo evangelizirati našom radošću, radošću spoznaje da smo djeca Božja, da za majku imamo Mariju, Majku Božju, i širiti tu Radosnu Vijest! Isus, kojega ovdje vidimo na Križu, naše otkupljenje je počeo u svetištu Marije, idimo i mi u to Svetište da nas štiti i da molimo Mariju da nas vodi Isusu. Kad se idemo pričestiti, mislimo na Milost i dar kojeg nam je Isus ostavio, da ga možemo imati u sebi, iako nismo toga dostojni, kao što je bila Marija. Marija je tijekom devet mjeseci trajanja trudnoće imala posebno jedinstvo s Isusom. Neka svatko od nas pokuša stvoriti duhovni kanal koji nas povezuje sa svetohraništem, kako bismo i mi imali tu svijest o Kristovoj prisutnosti u svetohraništima i pokušajmo se ponašati prema Isusu u Euharistiji kao Marija prema svom Sinu. Zamolimo Isusa u Svetištu Marije, i Mariju, Njegovo prvo Svetohranište i našu Majku, da zaštite svu nerođenu djecu, sve nemoćne i stare, i neka osvjetljuju naš put prema vječnom Životu. 138

Kamo želiš ići Kamo želiš ići, nebeska sliko, gdje želiš da te ima, gdje želiš cvati? Tamo gdje te se prima, tamo gdje se možeš dati. Tamo gdje su pobožni ljudi, kojima se mir Tvoj nudi. Gdje ću te naći, u kojoj crkvi, na kojem mjestu, gdje si? U mom srcu si već bio, i još uvijek jesi! Ali kako tamo doći, kojim putem, s Tobom poći. Tamo ću vidjet sretnu Mariju, kako grli svoje dijete - Euharistiju, Elizabetu kako pred Isusom u Mariji kleca, dok joj Ivan u naručju već jeca. U središtu, Život, i Ljubav, na putu u prirodi će biti, klanjat ćemo se Kralju, i za ljubav i oprost moliti. O, blaženo mjesto gdje te primaju, jer tako središte spasa i Tvoju Ljubav imaju. JM

139

Sljedeća pjesma koju je napisao moj otac, bila je izabrana za Spomen Časti Fondacije Svetog Petra Nolasca 27. prosinca 1995, na literarnom natječaju: Djeca nerođena zbog egoizma, organiziranom od te Fondacije i otaca mercedarijanaca. POVIJEST LJUBAVI (žalosna povijest dviju gameta) Labirintom tajni i sjena, dio mene, osamljen je skitao, hladna samoća, tišina njena, ima li zore, u čudu sam se pitao... Iznenada bljesak svjetla i zvuka, preda mnom dvostruka staza se stere, već nisam sam, u mojoj nečija ruka, zajedno dvoje nepoznatim trepere. Postajemo svjesni, zbunjeni saznanjem, da novi život u nama se stvara, zaneseni plešemo, na svjetlu danjem, nazdravljamo, zahvalni zbog Dara. Prošlost i budućnost u nama se smiju, tako je blizu sve što može se dati. Toplina i sigurnost nježno nas griju, Onoga tko nas štiti i prati. U životnom ritmu tom, prolazi vrijeme, i blijedi nada, a naš siguran i topli dom, odjednom se raspada. Opasnost se bliži, otvaraju rane, opet je hladno i ne znamo što nam se sprema, Nada i toplina napuštaju naše dane, A našeg života - više nema. 140

Alberto Luis Gomez Posveta Isusu u Svetištu Marije Isuse, pravi Bože i pravi čovječe, posvećujem se Tebi, po Mariji, ovom molitvom, na današnji dan: Hvala ti, Marijo, hvala ti Majko moja, hvala ti što si Majka Euharistije. Hvala ti Marijo, jer si trajno prisutna, trajno nas zoveš, i trajno si blizu. Predajem ti svoje ruke, svoj život i svoj trud. Učini od mojih skromnih osjećaja, bujicu ljubavi što raste kako bi radost prekrila svu težinu i agoniju. Učini me oruđem u tvojoj službi. Učini me oruđem Tvoga Mira. JM Tiskanje ove knjige u prosincu 2005, u Grafičkim radionicama Color Efe, Paso 192, Avellaneda, Buenos Aires, Republika Argentina “Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!” Lk 1, 41-42 141

142

143

144