Prica o cudu-Bakhita

Ida Zanolini

Priča o čudu

Sveta Jozefina Bakhita Zaštitnica zlostavljanih žena i djece

IDA ZANOLINI

PRIČA O ČUDU SVETA JOZEFINA BAKHITA

Izmjenjeno i prošireno izdanje 2000.

Impressum

NASLOV KNJIGE Priča o Čudu

Canossian Dauthers of Charity General House Via Stazione di Ottavia, 70 00135 Rome, Italy Tel, 06/30.82.80 Fax. 06/30.82.80.29 Nakladnik „Nonnatus“ d.o.o.

Stjepana Radića 28, Karlovac Tel./fax: 00 385 47 601 399 http://www.stopabortus.com/nonnatus Za nakladnika Josip Granić

Prijevod s engleskog Goran Lukenda Teološka lektura o. Marko Glogović, OSPPE Grafički design Boris Šmajgel, Zagreb Tisak i uvez ISBN

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem Karlovac, prosinac 2011.

«Priča o čudu» - izdanje iz 1931.

Predgovor

J

edne vedre travanjske večeri stajao sam na povišenoj verandi u mirnome i ugodnome utočištu Sestara kanosijanki Sv. Alvise u Veneciji s koje se pružao pogled na sivkasto-plavu lagunu u koju je sunce zalazilo u kovitlacu duginih boja i divio se prizoru što me ispunjavao osjećajem beskrajnog mira. Oko mene nije bilo ničega osim tišine. Iz vrta se začulo tek blago šuštanje... Jedna od sestara kanosijanki polaganim je korakom dolazila širokom alejom. Molila je krunicu i hodala u ozračju spokojne jednostavnosti.

Neko sam vrijeme pomatrao časnu sestru u molitvi - prizor koji se nije doimao nimalo neobičnim. Odjednom je podignula glavu i zagledala se ravno u nebo: uokvireno skromnim kanosijanskim velom ukazalo se crno lice fizionomije koja je jasno određivala osobu iz najvruće Afrike!

Na njezinom su crnom licu bile duboke i bistre oči, pune života i sjaja. Nikada neću zaboraviti dojam koji je tom prigodom ostavila na mene: zjenice očiju uprtih u nebo žuborile su životom i zračile nadom, istodobno ne skrivajući tragove koje su za sobom ostavile gorke godine pune bola!

Naravno, poželio sam saznati tko je ta čudna kanosijanka.

Nisam to saznao od nje, nego od sestara koje su mi ispriča-

le tragičnu priču njezina života koji je sada mirno živjela u samostanu, nakon nečuvenog i neopisivog stradanja. Slušajući tu priču, bio sam često preplavljen osjećajem užasa.

Sažaljenje koje sam osjećao bilo je toliko snažno da nisam mogao suzdržavati tugu. Čudesni su Božji putovi! U svojoj je dobroti On želio povesti Bakhitu iz daleke pustinje prožete praznovjerjem i barbarstvom u Kristovu svjetlost i sjaj milosti vjerskog savršenstva, kroz muku i krvoproliće nove Kalvarije. Zašto ne zaviriti u tu božansku dobrotu? Zašto ne dati, nama plahim i slabim sljedbenicima Evanđelja, uvid u priču koja bi nas mogla potaknuti na velikodušnu žrtvu, na gorljivije sudjelovanje u apostolatu za naše posvećivanje i širenje Kraljevstva Božjeg; u priču koja svojim rječitim činjenicama može ižeći ranu u duši? I stoga je Ida Zanolini, nadvladavši urođenu skromnost i odvajajući nekoliko sati odmora od učiteljskog posla i svoje pobožne predanosti, prešutno se suglasila s mojim zahtjevom da ispriča “Priču o čudu” o ovom iznimnom kanosijanskom pozivu.

Ida Zanolini ovaj je zadatak velikodušno obavila. Jasnim i jednostavnim stilom, ocrtala je bolnu priču ove mučenice ljudskog grijeha te nas povela prema divljenju uvijek čudesnim Sinovima i Kćerima Božje Providnosti u pozivu koji im je uputio Bog. Ovu priču, izvorno napisanu za čitatelje časopisa “Vita Canossiana”, sada mogu čitati svi prijatelji Kćeri Magdalene Kanosijanske u kojoj su sadržane pouke što spontano nastaju kroz spoznaju o događajima koji se u njoj spominju. Neka istinski nadahne naše shvaćanje što smo primili kroz dar vjere te neka nas potakne na još veću gorljivost u službi Gospodinu kroz vlastite molitve i misionarske aktivnosti.

«Bakhita» - izdanje iz 1961.

U Vimercatu, 15. prosinca 1931.

P. E. C.

Predgovor

P

riča o prvoj crnoj kanosijanki koja je iz afričkog ropstva prešla u slobodu Crkve i svoj život proživjela u toj slobodi s uzvišenom velikodušnošću, odista je «Priča o čudu». Ida Zanolini dobro je učinila prepričavši nam tu priču na životni način, poput pustolovine u stilu nekog velikog romana. Njezina biografija objavljena u ovom izdanju pojavljuje se u trenutku kada se crni kontinent izbavlja od pothranjenosti, ropstva i kolonijalizma na novu razinu građanske i moralne jednakosti - razinu raspoloživu i crnačkom stanovništvu, čak i na tom tržištu roblja koje je crni kontinent još jučer predstavljao, razinu na kojoj se sada kršćanska poruka može naći ukorijenjena u plemenima kojima je dotad vladao fatalizam i rituali vračeva te zlostavljanja trgovaca robljem. Tu su kršćansku poruku onamo odnijeli misionari kojima su pomogli - svjesno ili ne - isti ti trgovci, vojnici i europski kolonizatori. Načela Evanđelja na kojima se zasniva europska civilizacija, dopuštajući odstupanja i ideološke otklone, postupno su osvojila srca i um crnačkih nacija te ih usmjerila k iskupljenju.

Događaji oko Bakhite potvrđuju takav razvoj i proriču vjerojatan ishod. To su doživljaji mlade robinje koja je,

u svitanje crkvenoga života iz doba Rimskog Carstva, spašena iz ropstva i predana u svetost, simbol božanskog oslobođenja koje je kršćanstvo prihvatilo.

Nije slučajnost da se ova svetkovina robinje koja je postala Kristova zaručnica kroz ljubav što su joj iskazale Sestre kanosijanke događala upravo u najtragičnijem i najveličanstvenijem trenutku iskupljenja crnačke Afrike. Služeći kao smjernica njezinim sunarodnjacima, istodobno im pokazuje kako se odvojiti od iskušenja koja bi ih mogla odvesti u novo ropstvo, još ozbiljnije od prethodnoga; uči ih kako se odvojiti od ideologija sposobnih poništiti njihovo iskupljenje - u tom trenutku političko, ali koje, kako je dokazala Bakhita, može biti i duhovno.

Upravo ih je ljubav majke Morette i bijelih Sestara kanosijanka iz Schija ujedinila u jednu obitelj i ta ljubav može - a za dobrobit svih naroda i hoće - povezati sve afričke narode s njihovim europskim prijateljima, pozivajući ih na jedinstvo i zajedništvo, u ideal jednoga srca i jedne duše. Bakhita je dramatičan dokaz ispisan krvlju o jedinstvu i univerzalnosti koju zahtijeva Evanđelje. S patnjama koje portretiraju njezino mučeništvo, pridonijela je pripremi za dolazak novoga proljeća Crkve u kojem su novonastali narodi išli ruku pod ruku, s jednakim dostojanstvom, zajedno s narodima drevnih civilizacija.

Bakhitina popularnost kod kršćana iz svih zemalja - kojima ona predstavlja simpatičnu, jednostavnu i

tihu djevicu koja je vrijeme provodila sa siročadi, siromašnima i sestrama iz Schija - otkriva ispruženu ruku majčinstva i velikodušnosti kršćanske Crkve ljudima koji su upravo izranjali iz zelenih šuma i plemenskih običaja. Crkva je ovo postizala izražavajući im dobrodošlicu kao djeci koju su dugo očekivali, bilo da su pogani, muslimani ili animisti iz kojega god zakutka zemlje. Naposljetku, Bakhita je pokazala koliko je apostolski i raskošan taj misionarski duh koji je probudila blažena Magdalena iz Canosse kojoj se čitav svijet činio malim; učiteljica koja je u ime Božje ljubavi činila velika djela, gotovo se otputivši na uzlet prema beskonačnosti. Pisac ove knjige uspio je opisati epizode i oživjeti likove na način kako ih se prikazuje u romanima, izuzev činjenice da, zbog istinitosti priče, oni odišu životom. Svetost glavnoga lika priče čiji se život sastojao od dramatičnih i predivnih avantura, izvire poput čiste esencije djevičanske šume koja se uzdiže kao dim u prozračnosti uzduha usplamtjeloga od sunčevih zraka.

Mnogi su već ljudi prizivali ovo crno dijete, tu snježnobijelu dušu, da im pomogne očuvati djevičanske odlike duše pred nasrtajima predatorskih nasilničkih činova, ljudi koji su robovi putenosti, ljudi u zlatnome kavezu bogatstva. Koliko je istinito da nas BDM uvijek čuva i da se Magdalena iz Canosse nikada ne umori od nas!

Dokaz tomu je ovaj zadivljujući dar!

Igino Giordani

Predstavljanje izdanja iz 2000.

Predgovor

S

retan završetak kauze za kanonizaciju blažene Jozefine Bakhite bio je poticaj njezinim odanim štovateljima da traže ponovno izdavanje «Priče o čudu» koje se izgubilo iz vidokruga ali ne i iz sjećanja.

Kako bi se udovoljilo ovom zahtjevu, odlučeno je da se ponovno objavi knjiga Ide Zanolini «Bakhita» iz 1961. uz konkretnije znanstvene kriterije. Iz tog je razloga knjiga je korigirana i obogaćena nizom dobro dokumentiranih citata što djelu pridodaju na živopisnosti. Tako je predložen i novi naslov: «Priča o čudu - Sveta Jozefina Bakhita», Ida Zanolini, izdanje iz 2000. Dodatak ovog dokumentarnog elementa knjizi rezultat je dugog i napornog istraživanja koje istodobno ispunjuje i iznimnim zadovoljstvom. Za dovršenje istraživanja bilo je potrebno puno osobnih i stručnih konzultacija.

Izdanje iz 2000. godine predstavljeno je u novom tipografskom obliku; u dodatku se nalaze novi dokumenti, zajedno s kronološkom tablicom. Fotografije su u potpunosti ažurirane te je dodan novi izvorni materijal. Ida Zanolini komentirala je: «Bakhitinu priču ispisala sam više svojim srcem nego perom...» I tako, da bismo bolje razumjeli i vrjednovali njezin dar, potrebno je pojasniti određene aspekte njezinog djela. Istina, ona nikad nije posjetila Sudan, no isto je tako istina da, prije nego je započela Bakhitinu biografiju, na zahtjev vrhovne glavarice, Ida Zanolini pro-

mišljeno je prikupila sve moguće crtice i informacije o događajima koji su pratili ovu crnu robinju. Kad je zaključila da biografski zapisi majke Tereze Fabris i majke Marianine Turco nisu dostatni, vodila je razgovore s majkom Bakhitom u Veneciji u razdoblju od 2. do 4. studenog 1929. (vidi 1930). Također je prikupila daljnje, vrlo važne, informacije kroz razgovore s dvama majkama i drugim osobama koji su boravili u Katekumenskom institutu u isto vrijeme kada i majka Bakhita. Zapravo, Ida Zanolini nije štedjela niti vrijeme ni energiju kako bi stvorila zanosnu, lako čitljivu i uvjerljivu biografiju.

Njezin stil, u svjetlu takozvanih suvremenih parametara koji u širem smislu streme ka prilično ekscentričnim i površnim principima, danas - kao i u prošlosti - može biti predmet određenih kritika koje su ponekad manje dostojanstvene i objektivne. U stvarnosti, bogat u svojoj ljudskoj toplini i zaslužujući pohvale zbog neposrednosti i životnosti, a da se ni ne spominje dosljednost sadržaja, i dalje traje kao vrijedno i korisno djelo. Štoviše, mora se reći kako opisi mjesta i događaja nisu puka rekonstrukcija iz mašte. Ovo je razvidno iz samog opsega informacija koje je Ida Zanolini prikupila od majke Bakhite kojoj se, kao što to potvrđuju spisi kanonskih procesa, postupno vraćalo pamćenje. Kada je nekoliko puta naknadno bila upitana u vezi istinitosti «Priče o čudu», Bakhita je potvrdila da je točna.

Preostaje još reći da je iz nekih pisama pridodanih dokumentaciji i svjedočanstvima postalo jasno kako je postojao više nego prijateljski odnos između Ide Zanolini i majke Genoveffe De Battisti, mjerodavne biografkinje utemeljiteljice reda, Magdalene iz Canosse koja je, budući da

je živjela u Schiju istodobno s majkom Bakhitom, bila dobro upoznata s događanjima. Majka Genoveffa kao iskusna spisateljica, pokazala se vrijednom referentnom točkom Idi Zanolini. Iz toga je jasno da Ida Zanolini nije izmišljala ili zamišljala činjenice. Uz povijesne i društvene izvore i ljude koje je citirala i konzultirala, skupljala je podatke i od onih koji nisu uvijek bili toliko dobro informirani. Međutim, kako sam odgovoran za reviziju dotičnih dijelova, ispravio sam sve što je zahtijevalo popravke ili preciznost. Postulatura je sama po sebi postavila kronološku osnovu (naknadno proširenu) određenih povijesnih dokumenata ili zbivanja koji su poslužili kao poveznica čitave strukture.

Priča o ovoj «crnoj svetici» nije izgubila ništa od svojeg «čudesnog» okusa koji je plijenio pozornost čitatelja od 1931. godine. Dapače, portret ove afričke svetice predstavljen na Trgu svetog Petra u nedjelju 1. listopada jubilarne 2000. godine, pred mnoštvom ljudi s pet kontinenata koji su se okupili kako bi sudjelovali u najvećem slavlju za svoju «univerzalnu sestru», ukazuje na još čudesniju priču, stvarnost koja podiže ugled Afrike te istodobno priziva stanovnike svih drugih kontinenata. o. Giovanni Vantini misionar u Kartumu _____________________________

1 - Ida Zanolini, Bakhita, Milano 1961. str. 213

2 - Godine 1910. časna majka iz Schija, majka Margarita Bonotto, tražila je majku Bakhitu da ispriča svoju priču majci Terezi Fabris koja ju je potom zapisala: Memoari svete Jozefine Bakhite koje je ova diktirala sestri iz kuće u Schiju 1910., fotokopirani rukopis u APR, FDC Canossiane, Rim. 3 - U rujnu 1929. majka Bakhita diktirala je majci Marianini Turco dijelove o svojem djetinjstvu, za memoare namijenjene njezinom dobročinitelju Illuminatu Checchiniju, Summarium, str. 339.

Autorica: Ida Zanolini

Fotografije: Iz foto arhiva Sestara kanosijanki i drugih institucija

Sestre kanosijanke milosrdnice

Via Stazione di Ottavia 70, 00135 Rim, Italija Tel. 06/30 82 80, Fax 06/30 82 80 29

Svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskog oprosta

Poruka sestre Bakhite

«Njezina je poruka ona herojske dobrote što odražava dobrotu našeg Oca na nebesima.

Ostavila nam je svjedočanstvo pomirbe i evanđeoskog oprosta s ogromnim značenjem u današnje doba. U ovo vrijeme, kada razuzdana utrka za moći, novcem i užicima uzrokuje toliko nepovjerenje, nasilje i usamljenost, Bakhita nam je dana od Gospodina kao univerzalna sestra koja otkriva tajnu stvarne sreće: Blaženstvo.»

Rim, 17. svibnja 1992.

Papa Ivan Pavao II Iz teksta njegove homilije na ceremoniji beatifikacije

Kratice* A. C. M. - Kanosijanski arhiv u Milanu

A. C. M. V. - Kanosijanski arhiv u Milanu Venetu A. C. R. - Kanosijanski arhiv u Rimu A. C. S. - Kanosijanski arhiv u Schiu

A. C. VE. - Kanosijanski arhiv u Veneciji A. P. R. - Arhiva postulature u Rimu F. d. C. - Kćeri Milosrđa

P. I. d. C. - Pio Istituto dei Catecumeni (Pobožni katekumenski Institut)

Summ. D. t. - Summarium Depositiones testium (Sažetak izjava svjedoka) Summ. Doc. - Summarium Documenta (Sažetak dokumenata)

*izostavljene su tradicionalne i uobičajene kratice

PRVO POGLAVLJE

Nit Pozorno sam slušala njezinu priču što me u potpunosti zaokupila, ganula i zadivila. Tihim glasom kojemu se mijenjala intonacija, povremeno hrapavim od tuge, svoju je priču ispričala jednostavno i skromno. Kako su se vraćala sjećanja, na ovom crnom licu izmjenjivali su se grč i ozarenost. I osmijeh i tužni pogled otkrivali su veliku dobrotu u ovoj ženi. Ispričala je svoju priču i činilo mi se da u ovoj ženi mogu vidjeti nekoga tko je, kroz najraznovrsnije događaje, poslušno slijedio jednu od onih nevidljivih niti kojima se prenosi Božanska ljubav što vodi ljude njihovome cilju. Tko je ona bila? Na početku njezine tragedije, od silnoga je šoka zaboravila čak i vlastito ime. Nazvali su je Bakhita, što znači “sretna”. Bio je to vrhunac ironije. Čak je i to ime sadržavalo ključ njezine budućnosti.

Dadžu

Njezina vitka figura, zagasito crna boja njezine kože te uobičajen oblik lica na kojem usne i jagodične kosti nisu previše izražene, uz gustu kovrčavu kosu, upućivalo je na činjenicu da Bakhita pripada negroidnom narodu Dadžu koji nastanjuje prostor jugozapadnog Sudana1.

“Točnije, taj se narod proširio diljem države iz Fura, ili Darfura, nad kojim se uzdiže masiv Gebel Marra, nadmorske visine veće od 3000 metara.”

2 “Do prije nekoliko godina, Darfur je bio poput nepristupačnog otoka, okružen pustinjom, stepama i šumom.”3 Čak i danas, unutrašnjost toga otoka leži neotkrivena, unatoč svim suvremenim transportnim sredstvima te željeznicom koja od travnja 1959. povezuje Kartum i Nyalu, udaljenu 40 kilometara od ovog tajanstvenog područja, dok je Bakhita ustvari rođena u Al-Qozu (Olgossa). Iz Bakhitine se priče moglo tek nagađati o nekima od obilježja toga područja, kao i o običajima njezinog naroda.

No narod Dadžu koji živi izvan toga područja ima prilično nedvojbenu povi1 H. G. MacMichael, “The Tribes of Northern and Central Kordofan”, Frank Cass Company Ltd., London, str. 51.

2 Roberto Almagià, “Il Mondo attuale, Vol. II, 2. svezak, Unione Tipografico. Editrice Torinese, 1954., str. 885 3 H. G. Balfour Paul, History nad Antiquities of Darfur, Publications of the Sudan Antiquities Service Khartoum, Sudan, 1955., str. 1

18

jest, iako su bili odsječeni od ostalih naroda. Zapravo, neki akademici tvrde da su “u 15. stoljeću dadžuanski kraljevi (koji su se smatrali božanstvima) dominirali Darfurom i vladali uz pomoć magije. Jedan od najpoznatijih među njima bio je Toingoinges. El Fasher bilo je kraljevsko sjedište uprave. Palača je vjerojatno bila izgrađena u stilu drevnog i tajanstvenog naroda Tora.4 Za4H. A. MacMichael ovako opisuje pleme Tora: “prethistorijski narod koji je prema tradiciji prethodio Fure; oba su plemena nastanjivala planine Sí i Mount Turra (na krajnjem sjevernom dijelu Marre i južnije nego Sí).”

H. A. MacMichael, “A History of the Arabs in the Sudan: The non-Arab Races of Darfur, 1.4.VII, str. 68.

SUDAN

19

cijelo nije bila raskošna i oblikovana poput kraljevskih palača u civiliziranim društvima -bila je to jednostavna okrugla koliba napravljena od nevapnenačkog kamena poslaganog jedan na drugi otprilike četiri metra u visinu, s krovom izrađenim od blata i kamena koji su podupirale grede. Nije imala prozore već samo dvoja vrata, jedna nasuprot drugih. Vrlo je vjerojatno da su oko nje izgrađene druge kuće kao dvor, budući da je kralj imao određen broj svećenika i pregršt posluge. Također je imao postrojbu čuvara poznatih pod nazivom “Kamnei”. Ovi su bili neka vrsta kraljevih tjelohranitelja, vrlo revnih da mu brane život jer su, po njegovoj smrti, i sami bivali usmrćeni.

Ulaz u dvor kontrolirao je “Urundulung”, što znači “stražarska postaja koja zatvara dveri”. Obični građani također su živjeli u sličnim kućama raštrkanim u skupinama po obroncima. El Fasher bio je glavni grad kraljevstva, no kako je kralj dao “Hawakir” (feudalna prava) brojnim ljudima koji su stekli njegovu naklonost na širokom području, počela su se množiti mala kraljevstva.5 No, vlast tih kraljeva, velikih i malih, prestajala je pred neprobojnim središtem Darfura, gdje su, kako smo rekli, živjele skupine Dadžua - potpuno skrivene, izolirane i nepoznate.

Plemena

Iz Bakhitinih priča znamo da je taj crnački narod, razdijeljen u plemena, živio na primitivan način u izoliranim i samodostatnim selima, što je tipično za afrička područja koja su izvan putova i bilo kakvog utjecaja civilizacije. Čak je i umjetnost naroda Tora bila nepoznata u tom zatvorenom otoku, a oni koji su ondje živjeli u kolibama od slame i blata, širili su se po čistinama na kojima bi bila podignuta koliba seoskog poglavara, viša od svih ostalih.

H. G. Balfour Paul, iako podupirući MacMichaelovu definiciju, bio je suzdržaniji što se tiče inovacija koje je pleme Tora unijelo u gradnju i poljodjelstvo. Zapravo, pripisao im je izgradnju “suhih” kuća, bez vezivnog materijala, što je karakteristično za zgrade drevnoga Darfura. Ta se vještina naknadno koristila tijekom triju darfurskih dinastija: Dadžu, Tandžur i Keira-Fur, o kojima se govorilo da su imale “palače” u stilu plemena Tora, izgrađene u doba vladavine Keira-Fur. Još jednu novost koju su Tore unijeli bili su kružni pogrebni humci od neobrađena kamena. Skupine tih pogrebnih mjesta nalazile su se raštrkane u podnožjima i često na vrhu mnogih brda u pustinjskim područjima. Istom se plemenu također mora pripisati karakterističan terasasti uzgoj na obroncima masiva Marra i Sí, te korištenje vodotoka iz Džebel Marre za “okolišno navodnjavanje” koje pleme Fur još uvijek provodi. cf. H. G. Balfour Paul, op. cit., str.

8 i 12.

Balfour postavlja tezu da se “Tore moglo identificirati kao pripadnike naroda Dadžu, prije nego nekog drugog naroda”, kojima je pripadala i Bakhita. H. G. Balfour, op. cit., str. 6.

5 H. G. Balfour Paul, op. cit., str. 9, 10, 19

20

Sudan - selo Upravo se tako Bakhita sjećala i svojega sela Olgosse. Gdje je ono bilo?

Nemoguće je točno reći, jer su takva plemena često premještala svoja sela na bolje mjesto ili lakše obranjiv položaj. Ponekad su jednostavno željeli zadovoljiti svojoj urođenoj potrebi da se sele, što odlikuje neke vrste ljudi. Koliba koju je imao Bakhitin otac stajala je pored kolibe njegovoga brata, seoskog poglavara, kojemu je ovaj bio svećenik. Palme, banane i ogromno grmlje štitili su selo od žarkih sunčevih zraka. Cvijeće velikih latica i sjajnih boja raslo je na mjestima gdje je tekla voda.

Oko njih protezala se golema ravnica, ponegdje s bujnom vegetacijom, a ponegdje pjeskovita ili izbrazdana vodenim tokovima koji su često bili bistri i obilni, no ponekad glibavi i plitki. U daljini je bila stepa, a iza nje gusta šuma s toliko visokim biljkama da se činilo kako dodiruju nebo. Ondje su živjeli miroljubivi ljudi. Vjerni svojoj tradiciji, gajili su obiteljske vrijednosti. Poligamija nije dolazila u obzir. Obrađivali su polja, orali ih jednostavnim zašiljenim drvenim motkama i voljeli tu divlju zemlju koje su se smatrali gospodarima. Bavili su se streličarstvom i plesali uz zvuke tom-tom bubnjeva. Bio je ondje i Mgaunga, seoski vrač-iscjelitelj koji se za liječenje bolesnih služio magijom te prizivao duhove i bacao čini, predviđao budućnost, zabavljao ili zastrašivao ljude svojim talentom, a ponekad čak prinosio i ljudsku žrtvu tajanstvenim božanstvima. Bakhita je živjela u ljupkoj obitelji: trojica snažnih i robusnih dječaka, kći koja se već bila udala i imala maleno dojenče te se21

stre blizanke stare otprilike šest godina, prekrasne, živahne i pametne.

Bakhita je bila jedna od njih dvije. Ali Bakhita nije bilo njezino stvarno ime. Po rođenju 6ju je, prema tradicionalnom obredu, otac otkrio mjesečini kako bi je ova zaštitila i tada joj svečano dao ime. Ime je bilo inspirirano okolnostima njezina rođenja, kao što je i bio običaj, ili nekim starim obiteljskim sjećanjem. Članovi njezine obitelji bili su svjedoci, jednako kao i prijatelji koji bi plesali oko novorođenog djeteta, dok bi vrač izgovarao zakletve i prinosio prigodne žrtve da bi se umilostivilo božanstvima. No sigurno je nisu nazvali Bakhita, jer je to ime bilo nepoznato plemenima u afričkoj unutrašnjosti. Život u selu bio je uvijek isti te, iako primitivan i jednoličan, bio je i više nego dobar ljudima koji nisu znali za svijet izvan svojega i samo su željeli da budu u miru.

Trgovci robljem

Na nesreću, i njihov je mir uništen. Iako je većina neustrašivih prvih uvoditelja znanosti i civilizacije smatralo nemogućim da se prodre u ta područja obavijena tajnovitošću, okrutni izaslanici gramzivosti i ljudske sebičnosti uspjeli su premostiti sve zapreke i pokazati se kao strašni neprijatelji siromašnog naroda koji je ondje živio, neprijatelji od kojih se ovi nisu znali obraniti. Bilo je užareno poslijepodne i selo je utonulo u sparinu. Većina je stanovnika bila raštrkana po poljima skupljajući ljetinu. Bakhitini roditelji također, malo više udaljeni od nastamba. Jedna od malenih blizanka ostala je kod kuće s udanom sestrom koja je pomagala obitelji. Vlastito je dijete ostavila na čuvanju svekrvi koja je živjela u kolibi malo izdvojenoj od ostatka sela. Čistina je bila okupana suncem i pusta. Djeca, omamljena suncem, drijemala su u hladovini velikih stabala ili se tiho igrala. Nekolicina muškaraca polaganim je tempom skupljala sijeno iza njihove kuće i brala lubenice u obližnjim poljima. U ležaljkama od kože ili tkanja privezanim između stabala spavala su mala djeca, uljuljkana zvukom uspavanke. Druga mala djeca cmizdrila su u krilu svojih sestara koje su čučale blizu koliba. Stariji ljudi ležali su ispod viših biljaka u nekoj vrsti letargije. Žene su, pjevajući monotone napjeve, mljele žitarice. Selom je vladao posvemašnji mir, a dječje čavrljanje i cmizdrenje dojenčadi te tiho pjevanje žena nije moglo razbiti mir u to doba dana, kad je čak i sama priroda bila sparna i usporena. Bakhitina sestra bila je jedna od onih koje su mljele žitarice, a maleno se dijete zabavljalo skupljajući grubo brašno koje se trebalo iskoristiti za večeru.

Iznenada je mirni prizor bio prekinut glasnim povicima. Na nesreću, bili 6 O pouzdanosti nadnevaka i događaja koji nisu dokumentirani, cf. Bakhita, Cronistoria 2000, u A. P. R.

22

su dobro poznati: radilo se o ratnim pokličima. Njih su slijedili vriskovi straha i gnjeva te je nastala očajnička zbrka. Brzo reagirajući, Bakhitina sestra bacila je svoju sestricu u slamu i bez daha je pokušavala sakriti: “Ne miči se i ne puštaj ni glasa”, upozorila ju je te otišla da spasi i samu sebe. No nije to uspjela učiniti na vrijeme. Brzo poput munje, zaskočili su je muškarci divljeg izgleda, izudarali je i odvukli sa sobom te poharali čitavo selo, odvodeći sve koji nisu stigli pobjeći. Očajnički krikovi i povici prenuli su one koji su radili u obližnjim poljima. Shvativši što se dogodilo u selu, krenuli su braniti i spasiti svoje voljene, ali budući da su bili uhvaćeni na prepad, u selo su stigli iz svih smjerova pa nisu uspjeli formirati nikakav otpor. Nisu imali ni oružja, nosili su ih samo gnjev i hrabrost. I tako su pali u zamku koju su ovi vragovi pripremili kako bi namamili svoj omiljeni plijen: zapravo, unatoč žestokim nastojanjima da uzvrate, mnogi su i sami pali kao žrtve napadača. Sada je njihov očaj dosegnuo vrhunac; gnjev, beznađe i pustošenje ispunili su zrak kricima i zapomaganjem. A tada je nastupila turobna i tužna tišina.

Kada su se radnici te večeri s udaljenih polja vratili kući, nesvjesni što se dogodilo, selo je bilo neprepoznatljivo: kolibe opljačkane, tijela posvuda na tlu, dojenčad ozlijeđena ili sasječena, polja uništena, starci ošamućeni, ostali tumaraju u šoku, opijeni mržnjom i boli. Bakhitina se obitelj također vratila i, uz ogromno zaprepaštenje, pohitala u svoju kolibu.

Bila je prazna. Bakhitina je majka izvikivala imena svojih kćeri, a srce joj je htjelo iskočiti iz grudi. Tada se malena kći, napola mrtva od straha i gušeći se u slami, uspjela odande iskobeljati te ispružiti ruke prema jecajućoj majci.

“Gdje ti je sestra? Gdje je moja kći?” grčevito se držala za tanku nit nade, vidjevši svoje dijete na sigurnom. Okružili su ih otac i braća, zabrinuti i u strahu. “Gdje je?”

Dijete nije moglo progovoriti, ali je napravio dovoljno jasan znak da se dogodila nepopravljiva tragedija. U međuvremenu, i druge su se obitelji suočile s gubitkom svojih voljenih, selom su odzvanjali poklici tuge i proklinjanja. Seoski poglavar, očiju stisnutih od gnjeva što je plamtio u njemu, vrtio se poput ranjene zvijeri, a zatim izdao kratku zapovijed te se odmah začuo zvuk bubnjeva.

23

Otmica žena Preostali muškarcinaoružali su se lukovima i strijelama, dugim oštrim kopljima i katapultima. Bili su spremni. Na znak poglavara podigli su oružje uvis, ispustili ratni poklič što je odjekivao daleko kroz zrak, poput strašne prijetnje.

I onda su otišli, ostajući u skupini. U očima im je sjajila zlokobna svjetlost, dok su zubima škrgutali u želji za krvlju. Tamna noć bez mjesečine progutala ih je svojom sjenom. U selu se nastavilo zapomaganje, unatoč tračku nade koju je u srca unijela ekspedicija što ju je organizirao poglavar. Daleko u okolicu razlijegao se tužan urlik. Majke su izvikivale imena svoje djece najmilijim glasom, ohrapavjelim od bola, vičući kao da su opsjednute, bacajući se na tlo u strašnim grčevima. Njihova su se zapomaganja izmjenjivala sa strahovitim eksplozijama gnjeva. Zatim su ta jadna stvorenja, prema svojim običajima, stala udarati glavom o tlo i tući se po prsima i drugim dijelovima tijela, gotovo kao da ih je obuzelo ludilo. Majka blizanki, također drhteći u zaprepaštenju, vriskala je i uzvikivala. Neprestano je mislila o strašnom iznenađenju koje ju je dočekalo, njezinoj tragediji i o malome unuku koji je uzalud čekao svoju majku da mu se vrati. Proganjale su je te misli. Usred svog tog očaja, povremeno bi zasjao tračak nade, no ubrzo bi ugasnuo. Ponekad bi se ispunile nadanjima, ali bi na kraju uvijek ostale razočarane. Zvuci tuge su jenjali do svitanja, ali je selo izgledalo poput ratišta na kojem se upravo završio krvavi sukob. A muškaraca još nije bilo natrag. Neće se vratiti još čitav taj dan i noć, niti sljedeći dan. Na već postojeću tugu sada je nadodana i uznemirenost, tjeskoba, nestprljivost i slutnja nove tragedije.

24

Vrač I tako je na scenu stupio vrač-isjelitelj ili Mgaunga, kako ga naziva mjesno stanovništvo. Odakle je došao? Kako nije shvaćao što će se dogoditi, da ih obrani od toga? Ova su se pitanja množila u glavama ožalošćenih duša, no nitko ih se nije usudio postaviti ih čovjeku sposobnom da komunicira s duhovima i stekne njihovu naklonost te da odbije kazne i kletve. Čim su ga spazili, okružili su ga i opet stali plakati i uzvikivati. Vrač je stajao nasred čistine, slušajući ih, ukočen i ozbiljan.

Upletene duge vlati trave činile su neku vrstu suknje oko njegovog struka; na glavi je imao pokrivalo od perja sa životinjskim zubima nanizanim na krugove izdjeljane od kore stabla. Vijenci od ptičjih lubanja, tipični za vračeve, ukrašavali su mu vrat i prsa, a niz tijelo su mu visjeli nizovi čudnih zvonaca koja su pri svakom pokretu zvečala čudnim zvukom.

“Spasi našu djecu”, dovikivali su mu.

“Zašto se naši muškarci ne vraćaju?”

“Odvedi zlo iz našega sela!”

“Mgaunga je laganim pokretom stavio ruku u izdubljenu tikvu koju je imao sa sobom i počeo miješati predmete u njoj. Unutra se nalazilo ponešto za svakoga: životinjsko krzno, ptičji kljunovi i perje, kandže divljih zvijeri, komadići krede i ostali predmeti što su sačinjavali magični asortiman svakog vrača.”7 Ljudi su čekali u tišini, susprežući dah. Mgaunga je izrekao svoje proročanstvo nad predmetom kojeg je prvo izvukao iz tikvice. Upravo se spremao podignuti ruku, kada se začuo uzvik: “Vratili su se, gledajte!”

Svi su pogledi bili uprti u tom smjeru. Muškarci koji su napustili selo puni bijesa, želje za osvetom i neustrašivo odlučni, vratili su se poniženi i razočarani. Shrvani tugom i strašno povrijeđenog ponosa, stropoštali su se na tlo poput stabala pokošenih uraganom. Svuda uokolo razlijegali su se zvukovi plača i jauka koji su postajali sve glasniji i očajniji. Vrač je tada započeo izgovarati čudne, zastrašujuće stihove. Napravio je misteriozne znakove rukom i, obraćajući se razgnjevljenim duhovima, uzviknuo: “Moraju se udobrovoljiti! Moraju se udobrovoljiti! Krv, krv, krv!”

Zgrabivši nož, započeo je zastrašujuće trčati selom. Našavši se usred ove noćne more koju su im donijeli gnjevni duhovi, ljudi su se okupili u strahu i tišini, a zatim... Svjetlost zapaljenih baklja osvjetljavala je jezivu scenu koju je jedva moguće opisati. Svi su ti vračevi isti!

“Iskorištavajući naivnost i praznovjerje stanovnika toga kraja i, znajući da ne mogu ispuniti njihova očekivanja, optužio je njih same za izmišljene prijestupe prema bogovima te zahtijevao njihovu žrtvu koja često 7 Cf. Amilcare Giovanditto, Popoli e razze d’Africa, Ed. Missionaria Italiana, Scuola Tipografica Nigrizia, Verona, srpanj 1959., str. 85.

25

nije bila ništa drugo nego zvjerstvo.” 8 No, Afrikanci nikad nisu ni trenutka dvojili u ono što je vrač zahtijevao, čak i kad je to bila najnehumanija žrtva. Kako ih je opisao Amilcare Giovanditto, to su bili ljudi isključeni iz materijalne, moralne i društvene dobrobiti, stoljećima izolirani, u čvrstom stisku atavističkog praznovjerja, tlačeni strahom pri suočavanju s prirodnim fenomenima i događajima prema kojima su - po vlastitom uvjerenju - bili potpuno nemoćni, u tami što se tiče napretka znanosti, pripisujući sve što se događa nadnaravnim silama koje su zvali duhovima. Kako bi dobili pomoć i zaštitu koju su trebali, morali su pribjeći, kako je to rekao već spomenuti autor, “čovjeku kojemu je darovana, bilo po rođenju ili pozivu, osobita sposobnost” koja mu je omogućavala komunicirati s tim moćnim i osvetoljubivim duhovima. I upravo je vrač taj čovjek čiji se autoritet nije smio dovoditi u pitanje.9 Ali vrijeme, taj veliki liječnik koji svaku ranu zacijeli balzamom te postupno izliječi i najveću bol, također je zaogrnulo selo svojom blagošću. Život se vratio u normalan ritam, iako su se siroti crni stanovnici morali nositi sa strahom od mogućih budućih napada.

Crna stranica

Tko su bili ti okrutni pljačkaši? Razotkrijmo to.10 Bila su to vremena u kojima je svijet bio podijeljen na samo dvije velike kategorije ljudi: robovlasnike i robove. Nije postojao nikakav osjećaj dostojanstva čovjeka kao osobe. Moćni su vladali slabima, bogati siromašnima, plemstvo običnim ljudima, bijelci obojenim rasama - osobito crnačkom. Kršćanstvo je došlo proglasiti to dostojanstvo i uspostaviti jednakost svih ljudi pred Bogom, bez obzira koje boje ili rase bili. Na nesreću, kršćanski se 8 Ibid., str 84.

9 Cf. Amilcare Giovanditto, op. cit., str. 20, 88.

10 “Institucija ropstva postojala je od pamtivijeka. Međutim, upravo su zemljopisna istraživanja i otkrića 15. stoljeća trgovini robljem dala novi zamah i dimenziju. Zapravo je otkriće Amerike i iz toga proizašla potreba za manualnom radnom snagom u tom smjeru kanalizirala beskrajnu procesiju “ljudske robe” koju se ilegalno otimalo, ponajprije s afričkog kontinenta. U 18. stoljeću, u doba francuske i engleske kolonijalne ekspanzije i potrebe za razvojem plantaža šećera i duhana, ropstvo je dosegnulo vrtoglave razmjere. U darfurskom sultanatu je trgovina i izvoz robova gotovo su bili sultanov monopol. Prema svjedočenjima nekih istraživača, u Darfuru su postojali kampovi za stvaranje i uzgoj robova! Kada je Egipćanin Muhamed Ali 1820. osvojio Darfur, koristio je crne robove za svoje ratne pohode. Nepotpune statistke pokazuju da je prije 1820. broj robova izvezenih iz sudanskih kraljevstava (izuzevši darfurski sultanat) godišnje iznosio između pet i deset tisuća. Nakon 1822. potražnja se osjetno povećala te se broj izvezenih robova svake godine dizao na desetke tisuća, a možda čak dosegnuo i stotinu tisuća robova.” Iz: Istituto Geografico De Agostini: Enciclopedia della Geografia e Generale, te iz rukopisa o Giovannija Vantinija.

26

duh često sukobljavao s ljudskim interesima, sa sredstvima i izvorima stvaranja bogatstava te je sporo prožimalo društvo, osobito određene vrste pojedinaca koji su novac voljeli više od Boga. I tako se trgovina robljem nastavljala čak i poslije dolaska kršćanstva. Kao što je to zapisao Giovanditto, neki su ljudi gajili apsurdnu ideju da su crnci na svijetu zato da bi služili bijelce pa stoga nije bilo ništa prirodnije nego odvlačiti ih iz njihove vlastite zemlje i prodavati ih na tržnicama diljem svijeta.

Znamo da je Amerika bila glavni igrač u toj trgovini, ali ni Europi nije bila strana ova sramna djelatnost. Za ovo nalazimo potvrdu u citatu iz pisma portugalskog kralja Manuela. U doba velikih otkrića on piše svojim emisarima: “Morate u moje ime objasniti kralju Konga što on ima učiniti da bi naše brodove napunili robljem i bjelokosti.”11 Dakle, stvarni su pljačkaši bili ti kraljevi, okrutni i tusti trgovci koji su, puneći svoje domove zlatom, koristili emisare za odlaske u zloglasne pljačke, što je ostavilo krvavu i sramotnu stigmu na stranicama povijesti. Ali, kakva je bila reakcija crnačkog naroda na takva zlodjela neljudske tiranije? Giovanditto još jednom objašnjava: “Nemoćni da se obrane, tijekom stoljeća pokazali su ponosnu sposobnost da se nose s nesrećom i da joj ne podlegnu. Bio je to čudesan odgovor rase koju se smatralo inferiornom, odgovor onima koji su se hvalili da su civilizirani, no u stvarnosti su iznevjerili i civilizaciju i kršćanstvo.”12 Sramotnost tog barbarizma nije nestala sve do kraja 19. stoljeća, kako će pokazati naša priča.

Očaranost cvijećem

Vrijeme je prolazilo bez daljnjih bolnih događaja i stanovnici sela, ohrabreni i optimističnim horoskopom Mgaunge, bili su uvjereni da se više nitko neće usuditi ometati mir njihovoga sela. Bakhita je tada imala otprilike sedam godina, vitka i robusna, gipkih pokreta, živahna i puna radosti. Njezine pametne oči i topao osmijeh bili su znakovi istinske dobrote. Srce joj je bilo ispunjeno ljubavlju. Voljela je svojeg oca i braću te se divila njihovoj snazi i hrabrosti da se suoče s divljim zvijerima koje su povremeno tumarale skroz do njihovog sela. Divila se i njihovoj gipkosti i okretnosti pri penjanju na najviša stabla, kao i izvođenju tradicionalnih plesova u čast duhova. Prema majci je iskazivala ljubav, ganutljivu nježnost, osobito nakon što je oteta starija sestra. Činilo se kao da želi maknuti sjenku s majčina lica što ju je na nj bacila tuga od tragedije, sjenka koja je još bila i u njezinom srcu. Voljela je prirodu, toliko raskošnu i raznovrsnu. Slušala je dražesne zvukove žuborenja 11 A. Giovanditto, op. cit., Prefazione di Enrico Bartolucci F. S. C. J., str. 7.

12 Cf. A. Giovanditto, op. cit., str. 19.

27

potoka, pjev ptica s kojima je i sama cvrkutala, ali ono što ju je stvarno opčinjavalo bilo je cvijeće. Željela je upoznati sve bezbrojne varijetete, pomirisati sve njihove mirise te uživati u ljepoti njihovih nebrojenih boja. A cvijeće ju je privuklo svojom kobnom privlačnošću i toga jutra. Igrala se na čistini sa svojom blizankom i drugom djecom dok je njezina majka pekla kruh. Smijala se zajedno s ostalom djecom i bila zaokupljena igrom, no cvijeće ju je pozivalo neodoljivim glasom. Ništa ne rekavši, napustila je zaigranu skupinu djece i krenula u polja na čijim su rubovima visoke živice bile u punom cvatu. A onda i malo dalje, neobrađenu ravnicu punu zadivljujućeg cvijeća. Slijedila ju je jedna od njezinih prijateljica. Blizanka i druga djeca bili su udubljeni u svoju igru te nisu obraćali pozornost. Njezina ju je majka zamijetila, ali je znala da se Bakhita neće jako udaljavati. Dvoje djece zašlo je u plantažu lubenica koje su, već skoro zrele, ostavljene lijeno ležati na tlu i zatim stiglo do blještećih polja ječma. Ondje su se protezali nizovi cvijeća, razbacanog po rubovima šume, a u daljini se moglo vidjeti jedno veliko cvjetno prostranstvo. Počeli su sretno brati svoje omiljeno cvijeće, kad...

Sirota Bakhita!

Usred polja žitarica pred njih su iskočila dvojica muškaraca. Djeca su se uplašila i pokušala pobjeći, no od mrkog pogleda na licima muškaraca ostala su ukopana na mjestu. Stisnuvši se jedna uz drugu, bile su kao hipnotizirane pogledima čvrsto uprtima u njih. Drhtale su, bez glasa i prestravljene. Jedan od muškaraca obratio se Bakhiti glasom koji nije zvučao prijeteći - zapravo, govorio je blago, gotovo kao da se moli.

“Odi do ruba ovoga polja”, rekao je, “ondje ćeš naći neke stvari koje sam ostavio pod drvetom banane. Donesi ih ovamo. Jako smo umorni!”

Bakhita je za trenutak oklijevala, ali ju je zapovjednički muškarčev ton natjerao da posluša. Prijateljica ju je slijedila.

“Ne, ti nemoj ići. Ostani na kraju staze i čekaj da se vrati, brzo će biti natrag.” Preplašena izgovorenim, i ona je poslušala te se vratila do staze koja vodi u selo i nestrpljivo iščekivala. Od njih dvije, podlaci su odabrali Bakhitu. Možda je druga djevojčica bila ružna ili slaba, tko zna? Tko bi znao o čemu je Bakhita razmišljala dok je išla prema drvetu banane?

Možda ni o čemu. Strah joj je paralizirao um i ponašala se poput robota bez vlastite volje. Nije pomišljala ni na bijeg niti da pozove u pomoć.

Nije se pitala zašto ti muškarci nisu dopustili njezinoj prijateljici da ide s njom pa čak ni kako to da su se ta dvojica slatkorječivih sa zlokobnim pogledom pojavila niotkuda usred polja? Hipnotizirana strahom, potrčala je prema drvetu koje su joj pokazali, ali prije nego je ondje stigla, dva su 28

zlikovca izronila iz visoke živice, pretukla je, začepila joj usta i zaprijetila strašnim bodežom: “Ako vikneš, mrtva si! Idemo, hodaj!”

Njihovi su glasovi sad bili grubi, naređivački, zli. U čvrstom stisku, dijete se gušilo pod rukom kojom joj je muškarac začepio usta te je, prestravljena sjajnom oštricom, ostala pri svijesti, shvaćajući što se događa.

Pokušavala se osloboditi, očajnički se vrpoljeći i bacakajući, nastojala viknuti... Ali ruke koje su je držale imale su čelični stisak i njezini krici zapinjali su u grlu. Odvlačili su je i šibali, gurali i maltretirali te je naposljetku napola izgubila svijest i prepustila se tim demonima. Pognuti usred polja s ljetinom, u visokoj travi grube ravnice, u samotnom šipražju, oprezno su se kretali i vukli svoju jadnu žrtvu, spuštajući se u čučanj na svaki sumnjivi zvuk, neosjetljivi na drač i trnje. Prelazili su muljevite rijeke, vruć pijesak, zadihano trčeći, spremni suočiti se sa svim zaprekama i odlučni braniti svoj plijen po svaku cijenu. Predahnuli su kada su stigli do šume, ali se nisu zaustavljali. Morali su ući u nju da bi bili sigurni. S velikim su naporom krčili put kroz zamršeni gustiš, slomljene grane, trnje i gustu vegetaciju. U šumi nije bilo sunčevih zraka, jedva se probijalo malo svjetla. Dijete više nije moglo stajati na nogama pa su dvojica gadova bila primorana nositi je. No tada je postalo svjetlije. Stigli su do neke vrste proplanka. Strašni uragani na tom području srušili su stabla koja su na tlu ležala u velikoj zbrci. Konačno, zadovoljni što su stigli na sigurno, dopustili su si odmor na jednom deblu. Dijete se onesvijestilo.

Zašto se ne vraća?

Možemo zamisliti kako je Bakhitina prijateljica čekala njezin povratak, na rubu živice, pogledom uperenim u smjeru drveta banane, pitajući zašto se ne vraća. Pa nije to tako daleko! A gdje su dvojica muškaraca?

Kakvi podlaci! Ali izgledali su tako umorno. Odakle su? Ima li tu još sela osim njezinog? Zašto i njoj nisu dali da ode do kraja polja? Ove su se misli vrtjele po njezinom umu, sve više je zabrinjavajući. Voljela bi vidjeti jesu li ova dvojica još uvijek na istom mjestu, ali se nije usuđivala pomaknuti. Plašio ju je njihov pogled. Mislila je vratiti se nezamijećeno oko grmlja i pridružiti se prijateljici, ali je odlučila da se ne miče. Noge su joj se opet počele tresti i odbijale koračati. Poželjela je dozvati svoju prijateljicu, reći joj da dođe, ali nije mogla ispustiti ni glasa. I tako je ostala stajati ondje, tiho, s grčem u grlu, umrtvljena tajanstvenom silom koju nije znala svladati. Vrijeme je protjecalo.

29

Njezina je prijateljica željela dozvati Bakhitu, ali nije mogla pustiti glasa od sebe i tako je ostala stajati ondje...

Sunce joj je sada bilo nad glavom, majka ju je sigurno čekala, možda čak i tražila; morala je vratiti se kući. Osvrnula se uokolo i polagano se približavala živici, pazeći da ne proizvede nikakav zvuk; razgrnula je lišće da vidi jesu li oni muškarci još uvijek gdje ih je ostavila. Nije vidjela nikoga.

Pogledala je još jednom, pažljivo napravivši otvor u živici kroz koji je gurnula glavu. Ništa. U polju je klasje nepokretno stajalo pod zlatnim suncem. Uzduž čitave živice nije bilo znakova ničije prisutnosti. Dijete se okrenulo, još više uzrujano. Ponovno je pogledala svud uokolo, osluhnula i odjednom, kao da ju je pokrenula nevidljiva sila, potrčala prema drvetu banane. Stigla je onamo bez daha, nadvladavajući strah koji ju je obuzimao, no čak ni ondje nije nikoga vidjela! Zatim je, obuzeta tužnom slutnjom, počela dozivati prijateljicu. Njezin je povik ispunjavao široku ravnicu u mirnoći poslijepodneva, ali odgovor nije stizao. Dozivala je sve glasnije i glasnije, iz sve snage te stajala u očekivanju, hvatajući dah. Ništa. Duga tišina bila je razdražujuća i tužna, čineći je neutješnom.

“Oteta! Odvedena!” Slutnje su joj se ostvarile, njezine sumnje postale su tragična stvarnost. “Oteta!”

Gušila ju je ta strašna riječ i gotovo joj zapela u grlu dok se vraćala kući, trčeći iz sve snage i mašući rukama poput luđaka. Nije teško zamisli30

ti što se dogodilo kad je djevojčica stigla natrag u selo. Otac i majka očajnički su odjurili u polje, dozivajući svoju kći. Slijedili su ih Bakhitina blizanka i braća. Bubnjevi su opet okupili razjarene seljane i na znak poglavara krenuli su u raznim smjerovima u potrazi za napadačima. Zrak je bio ispunjen povicima, jaucima i kletvama. Kako se spuštao mrak, upaljene baklje crvenim su bljeskovima obasjavale ravnicu.

U gotovo praznom selu Mgaunga je uz svjetlost velike vatre bacao čini i nudio žrtve da umilostivi duhove, uz tužno jecanje staraca i plača dojenčadi ostavljene u kolijevkama obješenim između granja stabala.

Dijete koje je donijelo lošu vijest ležalo je na tlu, otupjelo, u grču straha i muke. Selo se opet napunilo kasno u noći. Muškarci i žene vraćali su se u malim skupinama. Na licima im se vidio umor i bol, a da ni ne spominjemo mržnju prema otimačima njihove djece, te gnjev zbog vlastite nemoći da ih pronađu i prisile vratiti plijen, da ih kazne i surovo se osvete. Posljednji su se vratili roditelji i rodbini, sumorni, neutješni i bez nade. Zatim je postupno nastupila tišina. No, agonija očaja u njima nije jenjavala, kao ni strašna noćna mora čitavog tog misterija.

Kako se zoveš?

Zbog straha da ih ne slijede dvojica su razbojnika odlučila opet krenuti.

Malenu su djevojčicu par puta dobro protresli i ošamarili kako bi je pokrenuli te je ona, unatoč šoku, postala svjesna nesreće koja ju je pogodila te započela vrištati, moliti, dozivati majku, pokušavajući se osloboditi ruku koje su je stiskale gotovo do grčenja. Dvojica su se muškaraca oglušila na njezino vikanje te se brinula samo o tome da se dovoljno udalje od sela, odvlačeći sve dublje u gustu šumu djevojčicu koja je jecala i uzalud molila za milost. Trnje i drač rezali su je po stopalima, a granje koje se povijalo pred bjeguncima i zatim nemilice fijukalo natrag šibalo ju je po tijelu. Srce joj je bilo izmučeno od boli, um kovitlac straha. Sunce je bilo na zalasku kada su izašli iz šume. Svjetlost nakon tolikoga mraka i otvoren prostor poslije zastrašujuće guste šume budili su u njoj tračak nade, davali joj utjehu. U ovo se doba dana ljudi s polja vraćaju kući. Možda će je netko vidjeti, osloboditi je, odvesti kući i majci, njezinoj kući? Osvrnula se oko sebe i prešla pogledom grmlje u daljini, polja pod ječmom i prosom, spremna da počne vikati, zvati u pomoć i osloboditi se po svaku cijenu. Možda će tamo, malo dalje, netko naići. Suhi plač prolomio se zrakom. Ruka joj je začepila usta, a nož zastrašujuće zabljesnuo pred njom.

Prestravljena, zašutjela je i svejedno nastavila promatrati mjesta odakle bi se netko mogao pojaviti. No nije bilo nikoga. Možda je sjena stabla, 31

životinja u pokretu - pričinjalo joj se. No, i dalje se nadala te se nervozno osvrtala i osluškivala poznate zvukove, glasove svojih voljenih, možda baš glas ožalošćene majke. Doći će, mislila je. Svi će oni doći, zajedno s mojim stricem, seoskim poglavarom, a moj otac i braća bit će na čelu svih, naoružani lukovima i oštrim kamenjem. Moja im je prijateljica već dosad rekla da su me odveli kao i moju sestru i oni će doći po mene.

Trčala je, bivajući gurana i vučena, uz dvojicu mahnitih muškaraca koji su išli sve brže i brže. Učinilo joj se da čuje zvuk tom-tom bubnjeva te je zadrhtala od nestrpljivog iščekivanja. No, pala je noć i prekrila pusti kraj sjenama i tišinom. Sjena beznađa i obeshrabrenosti rasla je u srcu djeteta te je opet počela vikati i preklinjati.

“Ne viči”, upozorio ju je strašan glas višega muškarca. “Radije mi reci kako se zoveš!”

Strah je preplavio djevojčicu te se zagledala u muškarca koji joj je govorio.

“Reci mi kako se zoveš”, ponovio je i podignuo bič. Djevojčica je otvorila usta, ali se nije mogla sjetiti kako se zove. Uslijed čudnog napadaja amnezije izazvanog psihološkom traumom, više se nije mogla sjetiti vlastita imena. Inzistiranje na imenu bilo je beskorisno. Uzaludno je bilo i šibanje koje je, prema mišljenju otimača, trebalo prekinuti djetetovu tvrdoglavost te je ostavilo je tragove na njezinoj crnoj koži. Iako se trudila prisjetiti, s usana joj je dopiralo samo nerazumljivo mumljanje. I dok nesretno dijete više nije bilo u stanju pamtiti ni vlastito ni ime svoje obitelji, njezino pamćenje - iako djelomično izgubljeno - poslije će joj pomoći sastaviti točnu sliku tog bolnog iskustva.

“Nemoj gubiti vrijeme”, uzviknuo je drugi muškarac. “Zovi je Bakhita, to je lijepo ime; Bakhita znači “sretna”. Nama ćeš donijeti sreću”, zadovoljno se nasmijao. Drugi se muškarac također nasmijao i složio. “Tvoje je ime odsad Bakhita, razumiješ li? I ne zaboravi ga.” I tako je ostala Bakhita. Stigli su u polje u kojem su se pod sjajem zvijezda vidjele lubenice.

Ubrali su nekoliko komada i zatim su muškarci sjeli, umorni i gladni, smjestivši malenu djevojčicu između sebe. “Jedi”, rekli su i bacili joj komad lubenice. Bakhita ju je zgrabila, iscrpljena i skapavajući od žeđi, i prinijela ustima, ali joj se jedna sjemenka zaglavila u grlu i nije mogla gutati. Očajavala je, stiješnjena između dvojice razbojnika: Gdje će je odvesti? Što će biti s njom? Hoće li ikada više vidjeti svoje voljene? I zašto oni nisu pošli za njom da je oslobode? Ponovno je prikupila snagu i po32

gledom potražila vidi li se ikakva svjetlost u tami. Mislila je na baklje od smole koje je njezina obitelj koristila za osvjetljavanje puta i zamišljala da ih vidi kako se približavaju iz raznih smjerova, potiskujući tamu i osvjetljavajući sve više, poput sunca, poput mnogo malih sunaca. Toliko svjetlosti! Toliko mnogo svjetla! Zatim je zaspala, utješena divnim snom.

Razbojnici su je grubo probudili, nestrpljivi da se dokopaju sigurnosti.

Istrgnuta iz ugode sna, Bakhita se opet suočila s beznađem dubokim poput noći.

Jazbina

Svitanje je otkrilo nejasne obrise koliba. Dvojica su se muškaraca ohrabrila: konačno su stigli u svoje selo i više nisu imali razloga za strepnju.

Bakhita je gledala oko sebe u čudu. Znači, postoje i druga sela osim njezinoga? Poznaju li oni njezina oca? Možda znaju za njezina strica, seoskog poglavara? I zašto oni još nisu došli? Možda su već stigli drugim putem?

Kako je samo ovo selo bilo drugačije od njezinog sela! Vidjela je da će se sunce uskoro pojaviti. No, nije imala vremena gledati ga jer je jedan od muškaraca otvorio jamu i Bakhita se našla zatvorena u svojevrsnoj grobnici s uskim otvorom na vrhu kroz koji jedva da je ulazilo nešto zraka i svjetla. Dijete je bilo u pravu. Ovo je selo drugačije od njezinoga. Gdje se nalazilo, tko bi znao? Koliku je udaljenost prevalila sa svojim otmičarima? I u kojem smjeru? Malena djevojčica nije imala predodžbu o vremenu i, u svojoj zbunjenosti, nije znala ni koliko je puta sunce izašlo i zašlo.

Okolnosti njezine tragične avanture ipak su je naveli na zaključak da su se kretali prema sjeveru i da je mjesto na kojem se sada nalazila prilično udaljeno. “Zapravo, selo se sastojalo od nekoliko slamnatih koliba i skupina kuća od pečene gline. Nisu to bile građevine u Tora stilu, nego malo bolje od kuća napravljenih samo od granja i slame. No, nije bilo ničega lijepoga na njima. Imale su okrugao ili pravokutan pod s jednim, dva ili tri otvora, nisko građene, bez prozora i s ravnim krovom na vrhu kojega je bio procijep. Sličile su više grobnici nego kući.” 13

Bakhita je čula kako se vrata s treskom zatvaraju te se bacila na njih, urlajući i pokušavajući ih otvoriti, slomiti i pobjeći. No, vrata se nisu ni pomaknula. Snaga ju je napustila i bez svijesti se srušila na tlo. Zatim joj se san smilovao, san u kojem je obnovila svoje umorno i iscrpljeno tijelo, umirivši svoj očaj i ublaživši bolna sjećanja. Maleno je dijete zaspalo i sanjalo. U snu je bila mrkla noć i dvojica su je razbojnika držala zatočenom, ali nije ju bilo strah jer je u daljini vidjela točke svjetlosti koje su se brzo 13 A. Giovanditto, op. cit., str. 129.

33

približavale: bile su to baklje. Dolazili su njezini, njezin je otac stizao da je oslobodi. Dvojica su otmičara vidjela samo nju i ništa drugo. Srce joj je poskočilo od sreće, ali je ostala mirna, tiho iščekujući, očiju uprtih u jednu točku, susprežući tjeskobu i stišćući grlo da joj se ne otme uzvik.

Baklje su se približile, ljudi prilazili, otac ju je ugledao; gle, on sad trči, uzima je u naručje i čvrsto drži rukama dok ostali udaraju dvojicu razbojnika. Sigurna je, sigurna! Nose je kući. Uskoro će opet vidjeti majku, svoju braću i mlađu sestru, imat će proslavu u selu. Sad slobodno može cičati od sreće, vikati, smijati se i raditi premete. Probudio ju je nagli pokret pa se uspravila i sjela. Gdje je? Je li sve to bio samo san? Ne, netko otvara vrata, mora da je to njezin otac. Doziva ga i juri prema otvoru, ali se vrata brzo zatvaraju nakon što neka nepoznata ruka ubacuje komad kruha. Skamenila se gledajući u vrata, nesmiljeno zatvorena, shvaćajući čitavu dimenziju svoje nesreće. Više ne plače, ne viče niti moli. Potpuno iscrpljena, ruši se u nesvijest. Vani je sunce zalazilo, obasjavajući nebo crvenim odsjajem, a selo se uskomešalo. Muškarci su se vraćali s polja, žene su pričale u dovratku koliba, malena djeca jurcala uokolo. U svojoj velikoj boli, Bakhita nije ništa čula, bila je potpuno otupjela na sve, nesvjesna što se događa.

34

Vrijeme je jednoliÄ?no protjecalo u toj jazbini...Â

35

U trenutku kad ju je velika glad otrgnula iz letargije, u njezinoj je jazbini bila mrkla tama. Koliko je dugo prošlo otkako je jela? Nije pitala. Instinktivno je na vlažnom podu potražila komad kruha koji joj je bacila nepoznata osoba, stisnula ga i počela halapljivo žvakati, ali ga nije uspijevala progutati. Ispustila je kruh i opet počela jecati, bez suza i tiho, uronjena u neopisivu muku. Noć je prošla i svanuo je novi dan, poslavši blagu zraku svjetlosti kroz uzak procijep u Bakhitinu grobnicu. Dočekala ju je kao tračak nade.Možda će njezin otac ipak doći! Možda će je ove nemani pustiti da ode kući! Osim toga, možda joj uspije pobjeći? Ova zadnja pomisao ju je naelektrizirala. Ustala je, istražila i opipala zidove, pokušala razvaliti vrata i opet ostala obeshrabrena. Zraka svjetlosti usmjerila je njezinu pozornost prema krovu. Možda je to jedini način da se spasi. Lice joj se ozarilo, oči zasjale i, kao da ga je već uspješno ostvarila, počela je planirati bijeg. Svod je bio visok pa je, stojeći na vršcima prstiju, uspjela dosegnuti krov. Bilo je potrebno samo malo-pomalo proširiti raspuklinu i otvoriti je, makar polomila nokte i razrezala ruke. Najednom, uz napor koji je nadilazio njezinu snagu, uspjela je ulomiti raspuklinu i, zavrćući prste, proširiti je. Shvatila je da to neće biti lak zadatak jer je glineni krov bio iznimno tvrd. Sjela je na tlo i nastavila gledati u raspuklinu, s radošću nekoga tko je konačno siguran da će biti spašen. Kada je ista ruka došla ubaciti malo kruha, u isto doba kao i prethodnog dana, Bakhita je preklinjala da je puste i bacila se na poluotvorena vrata, nastojeći pobjeći, ali uzalud. Nepoznata je ruka uz tresak okrutno zatvorila grobnicu i nestala. Međutim, dijete se uskoro smirilo. Sada je imala plan bijega i više nije bila očajna. Neće zadugo ostati zarobljena. Bavila se ovom mišlju dok je uzimala kruh i zdušno ga jela. Mora jesti kako bi obnovila snagu; također, mora se odmarati da bi mogla opet krenuti na dug put koji ju je dijelio od onih koje je voljela. Nekoliko ju je dana zamisao o bijegu nosila i donekle joj pružala utjehu. Vrijeme je koristila za pokušaje da proširi pukotinu na vratima. No, kada je - unatoč svim svojim nastojanjima -postala uvjerena da samo sa svojim slabim rukama kojima je jedva mogla doprijeti do rupe nije imala nikakvog izgleda probiti tvrdu površinu krova i da je njezin bijeg nemoguć, počela je buncati i bjesnjeti dok ju je osjećaj beznađa dovodio gotovo do ludila. Krvavih ruku i slomljena ogromnim naporima, sa slinom koja se cijedila iz usta valjala se po jami, udarajući glavom o grube zidove i zatim samo ostala poraženo ležati. Postupno je njezino beznađe prešlo u tihu tugu ublaženu nadom koja uvijek održava one koji pate. No, vrijeme je jednolično prolazilo u toj tamnoj, goloj, prljavoj i odvratnoj jazbini. Ne samo jednolično, već i uz puno zastrašujućih duhova, lijepih i ružnih sjećanja, iščezavajućih snova i mučnih noćnih mora. A maleno je dijete ondje bilo samo, napušteno, bez potpore svijeta prijatelja i bez ikakve spoznaje o postojanju višeg bića 36

kojemu bi se mogla obratiti za pomoć, povjeriti se i dobiti utjehu.

Prošli su mnogi dani, možda i više od mjeseca, otkako je tu bila zatvorena te je počela misliti da nikada neće ni izaći. No, jednoga su se jutra vrata neočekivano širom otvorila. Iznenađena i zatečena nenadanim svjetlom, djevojčica nije vidjela tko je ušao, ali je osjetila ruke koje su je ščepale i izvlačile van. Mislila je da je žele ubiti, ali u svojem strahu nije pružala nikakav otpor.

Nasilnik koji ju je vukao bio je jedan od dvojice otmičara. Držao ju je zatvorenom kako bi je prvom prigodom mogao prodati. Zapravo, odveo ju je muškarcu koji je čekao ispod stabla.

“Pogledaj je”, rekao je, “savršena je.”

Muškarac je gledao u siroto drhtureće dijete, odmjeravajući je znalačkim okom, vidio da je snažna i okretna te pristao sklopiti nagodbu. Nedugo zatim Bakhita je slijedila okrutnog trgovca, pod prijetnjom biča. Izvan sela bili su drugi poput nje, od kojih su neki prošli malo bolje, a neki malo lošije, čekajući u sjeni krošnje stabla. Ondje su bila trojica muškaraca i tri žene vezani jedno uz drugo lancem oko vrata. Bakhita ih je gledala sa zaprepaštenjem. Tko su oni? Trgovac ju je gurnuo tako da se stropoštala između dvojice stražara naoružanih bodežima i bičevima, od čega su prasnuli u smijeh.

Neočekivana utjeha

Dijete je plačući ležalo na tlu, posramljeno. Tada je osjetila malenu ruku koja krišom milovala njezinu ruku i pored sebe ugledala malu crnu djevojčicu, istog uzrasta, tužnog izraza lica na kojem se moglo očitati puno boli. Pomislila je da sanja; uspravila se i sjela, širom otvorila oči i protrljala ih kako bi se uvjerila da je budna te po prvi puta prestala plakati. Nakon toliko mnogo dana duševne patnje, uspjela je osmjehnuti se. Zaustila je nešto reći, ali ju je zaustavio znak koji joj je dala druga djevojčica. Morale su biti oprezne da ih ne razdvoje. Trgovac robljem pucnuo je bičem i tužna je povorka ponovno krenula. Djevojčice nisu bile okovane poput ostalih jer to ne bi izdržale.

Hodale su između čuvara koji su ih povremeno milovali svojim bičevima.

Bakhita, koja je živjela u onoj strašnoj jazbini, jedva je mogla vjerovati da je na otvorenom i da gleda u sunce poslije sve one tame te da uz sebe ima sličnu djevojčicu s kojom može podijeliti bol i radost. Put se nastavio u laganom ritmu unatoč činjenici da su ih čuvari nastavili brutalno bičevati, a trgovac robljem nije tolerirao da itko zaostaje. Neravan teren i kamenite staze s velikim rupama, vlažne i močvarne dionice, putovi povremeno prekriveni divljom vegetacijom i zapriječeni stablima koje je srušio uragan, ravni dijelovi 37

i brdovite staze strmih nagiba, izrovane vodenim bujicama i pukotinama...

Sve je to otežavalo putovanje ovim nesretnicima okovanima u lance. Svaki nagli pokret bilo koga od njih izazivao je ostalima bol, trzanje i rane, a putovanje je postalo neizrecivo mučenje. Bakhita je gledala ta nesretna stvorenja što su stenjala, izluđena od boli i potisnutog gnjeva, te ih sažaljevala. Žene su joj se osobito smilovale i brisale joj suze. Podsjećale su je na njezinu majku. “Tko su oni?” pitala je tiho kad su čuvari otišli razgovarati s trgovcem.

“Robovi”, odgovorila je mala djevojčica.

Robovi u hodu 38

Razvrstavanje Putovali su daleko, zastajući kratko u nekim selima. Sad je već bilo mnogo robova i trebalo ih je razvrstati. Trgovac robljem izdao je naredbu i karavana je pošla novim smjerom, kako bi stigla do mjesta za razvrstavanje bez zaustavljanja u usputnim selima. Mala se djeca više nisu mogla držati na nogama. Koliko će još trajati ovo nesmiljeno putovanje? Čak je i okovanim jadnicima snaga počela kopniti te su hodali sporije, izazivajući bijes u čuvara koji su bili nestrpljivi stići na odredište. Jednoga poslijepodneva stigli su u selo veće od ostalih. Zalazeće sunce obasjalo ga je kupolom crvene svjetlosti. Kolibe od slame i kamena, izgrađene poput torskih zgrada, stajale su na strmim obroncima brda. Niže se nalazila veća kružna zgrada, bez prozora i s uobičajenom raspuklinom u krovu koja se isticala i privlačila pozornost. Povorka se zaustavila ispred ove zgrade. Stanovnici sela prišli su ih pogledati izbliza i radosno čavrljali o ovom događaju koji je razbio monotoniju njihove svakodnevice. Robovima su otpustili lanac s vrata i u gomili, još uvijek privezanih nogu, zbrda-zdola ih utjerali u zatvor gdje su dobili nešto hrane koju su ovi halapljivo pojeli. Vrata su se za njima zatvorila, oduzevši im pristup zraku i svjetlu. U gomili na tvrdome podu, u zamršenim lancima, u bolovima od rana i masnicama od biča, obuzdavali su pobunu što im je bjesnjela u grudima vičući, proklinjući i maltretirajući jedni druge, kao što to često biva s ljudima koji dijele istu zlu kob. No, postupno je umor nadvladao bol. San je sklopio njihove jadne, suzne oči i zaborav se spustio na ta srca što su žudjela za spokojem. Još su nekoliko dana trpjeli muke u ovoj mračnoj rupi. U zraku se osjetio gnjio, ubitačan zadah u toj očajnoj i smrdljivoj masi ljudi. Što su mala djeca mogla učiniti na takvom paklenskom mjestu? Jednoga su se jutra pojavili trgovci - ti najvažniji izaslanici svirepih lovaca na roblje - i robovi su istjerani van, na svoje veliko olakšanje. Dvije su djevojčice punim plućima udahnule svjež zrak i, unatoč lancu, poskakivale da pokrenu ukočene noge. Vani, na otvorenom, osjećale su se manje potlačenima i tužnima. No, bilo ih je strah da bi ih mogli razdvojiti. Nisu otvarale usta i, kao da su htjele spriječiti još veću opasnost, čvrsto su se zagrlile, privijajući se jedna uz drugu u iščekivanju strašnoga trenutka. Da su znale za Boga, molile bi mu se da ne dopusti da ih pogodi nova velika nesreća. Trgovci su pregledali robove, jednog po jednog. Prvo muškarce, zatim žene i, unatoč patnjama i tegobama puta, svi su - osim troje ili četvero -bili u zadovoljavajućem fizičkom stanju. Stoga su ih poredali u vrstu i pripremili ih za nastavak putovanja do glavne tržnice. Ovo se moglo činiti neobičnim dok ne shvatimo da, generalno, crnci posjeduju iznenađujuću sposobnost othrvati 39

se gladi, žeđi, umoru i infekcijama koje ozljede inače izazivaju. Dvije su malene djevojčice ostale same na čistini i mogle tek nagađati što će im se sljedeće dogoditi. No, tek što je karavana krenula, prišao im je muškarac koji je razgovarao s trgovcima i gurnuo ih u jednu od uobičajenih jazbina ili kamenih grobnica te zatvorio vrata za njima. Djevojčice su s velikim olakšanjem odahnule i sretno se zagrlile i milovale. Još su bile zajedno, same, konačno same. Sad su mogle pričati bez straha da će ih netko čuti, ošamariti ili razdvojiti. Imale su puno toga ispričati, o svojim selima, obiteljima, majkama i boli od rastanka kad su bile otete.

Pričale su svoje priče i plakale; prisjećanja su im pojačavala bol u srcima.

Bakhita je pričala i o tome kako je oteta njezina sestra, o vremenu koje je provela u jazbini gdje je bila zatočena, sama toliko puno dana, očajna kada joj se izjalovio plan o bijegu. Bijeg! Ta je riječ imala magično svojstvo koje joj je dalo poticaj. Bijeg! Zašto njih dvije ne bi sada pokušale pobjeći? Ovo bi mogao biti dobar trenutak za to. Možda je muškarac koji ih je zatvorio ovdje ostavio otvorena vrata ili otišao obaviti neki posao...

Ili možda... U dječjoj su se mašti rađale nove mogućnosti, novi planovi za bijeg, a želja da u tome uspiju činila im je to ostvarivim; za njih je san postao stvarnost. Više nisu plakale već su skakutale po toj uzanoj ćeliji, uzbuđene i pune radosti. Još su dva ili tri dana osjećale taj ushit.

Zamišljale su svoj povratak u selo, izraze iznenađenja njihovih voljenih, čvrst majčin zagrljaj, milovanja, sretan osjećaj sigurnosti u njihovoj kolibi, više nisu bile zlostavljani robovi nego slobodne, slobodne i okružene ljubavlju. I, u svojoj naivnosti, nisu uopće pomišljale koliko teško bi bilo pronaći put natrag do sela koja su bila tko zna koliko udaljena jedno od drugoga i možda u potpuno suprotnim smjerovima. Bijeg! Bijeg! Postale su fiksirane na tu zamisao u tolikoj mjeri da im je ova ušla u snove te bi se budile i pitale je li došao taj dan, pa bi nastavljale razgovor gdje su ga bile prekinule i ponovno gledale lijepe prizore, kao na zaslonu, koje je stvorila njihova mašta.

Sretna prigoda

Sunce je zašlo, nad selom se nadvio sumrak. Muškarac koji je čuvao djevojčice vratio se s polja. Vukao je vrlo jednostavna kolica nakrcana klipovima kukuruza koje je želio očistiti prije noći. Tko zna zašto mu se toliko žurilo? Izveo je dvije djevojčice van i, začudno, oslobodio ih lanaca kako bi mogle brže raditi. Zatim se, udubljen u druge probleme, vratio u svoju kolibu ni ne pomislivši da pazi na djevojčice. One su se kratko pogledale s razumijevanjem. Možda je ovo bio trenutak o kojemu su tako dugo sanjale. Njihove su nervozne ruke komušale kukuruz, ali očima su pre40

traživale svaki kutak naselja. Ondje je bila žena koja je dolazila sa zdenca; malo dalje, muškarac koji se polako vraćao s polja; glasovi mladih ljudi odjekivali su s brda; no, selo je bilo prazno. Spuštala se noć, ona je žena zamakla u svoju čatrlju, muškarac se vratio u polje, a glasovi s brda su utihnuli. Djevojčice su se još jednom osvrnule oko sebe; oslušnule suspregnutog daha i tada se bez razmišljanja uhvatile za ruke i počele trčati kao da ih vrazi gone. Padao je sve veći mrak, no one su morale naći sklonište jer su ih na otvorenoj ravnici, kako su i same znale, mogli lako uočiti i ponovno uloviti, pretući a možda i ubiti. Trčale su jako napete, ne osvrćući se od straha da će vidjeti kako ih netko slijedi, kad im se na obzoru neočekivano pojavila šuma.

U tami šume

Bez daha su stigle do šume i, hvatajući zrak, iscrpljene se stropoštale na deblo. Ondje je bila mrkla noć i malene su se djevojčice osjećale sigurnima. I baš kad su si htjele reći koliko su sretne, Bakhita je ugledala svjetlost plamena u daljini, između stabala. “Dolaze!” povikala je. Ustavši, zgrabila je svoju prijateljicu i povukla je za sobom. Opet su počele trčati, gonjene strahom. Ali put kroz tamne tajne šume nije bio lak. Pa ipak, morale su nastaviti kako bi se udaljile i skrile. Činilo se kao da se baklje približavaju iz svih smjerova, sve više njih, postajući sve gušće i osvjetljavajući čitavu šumu. Poželjele su da mogu letjeti i ubrzale su trk, ali su posrtale preko srušenih stabala i suhog granja. Podizale bi se i stale ponovno trčati, zalijetale se u stabla, iznova padale i opet uprezale svu svoju snagu da nastave trčati, opsjednute svjetlima koja su bila tek proizvod njihove pomućene mašte. Nisu dugo mogle održati taj tempo i naposljetku su se morale zaustaviti, iscrpljene. Plašeći se najgorega, osvrnule su se oko sebe. Bilo je tako mračno da nisu ništa mogle vidjeti. Jesu li onda baklje nestale? Slobodno su disale, ali tada su se pojavile dvije sjajne točke, poput dva vatrena oka uprta u njih. Prošli su ih srsi. “To je neka divlja zvijer”, promrmljale su, paralizirane od straha. Dva su ih užarena oka promatrala, i one njih, bez daha i hipnotizirane. Divlja se zvijer polako približavala. U tom je trenutku proradio instinkt preživljavanja te su se iznenada zajedno pokrenule i brzo uzverale na stablo. Sjedeći na granama, držeći se jedna uz drugu kako bi se ohrabrile, vidjele su divlje oči kako se u mraku približavaju njihovu stablu. To je to, ispod njih je divlja zvijer! Osjećale su se izgubljenima, ali su zatomile vrisak. No, one nisu zanimale zvijer koja je prošla pored stabla i nastavila hodati dok se nije izgubila u noći. Koje olakšanje! Ipak, nisu se usudile napustiti ovo sklonište te su ostale na granama poput dvije uplašene ptice. Malo-po41

malo bivalo je sve manje mračno. Sunce je izašlo i nešto njegovih zraka probijalo se čak i tu. Šuma se budila. Ptičje mnoštvo je cvrkutalo, treperilo, ćurlikalo i pjevalo u divno harmoničnom zboru. Gmazovi su izmiljeli, pojavile se životinje, trčeći, skačući i pozdravljajući dan na tisuće načina i uz tisuće pjesama. Ohrabrene svjetlošću i životom koji je odasvud izvirao, dvije djevojčice odlučile su se spustiti na tlo. Još uvijek sumnjičave, nastavile su hodati. Bile su pregladnjele. Srećom, voća je bilo u izobilju i mogle su se dosita najesti. Osvježene, skupile su hrabrost i ubrzale hod, razgovarajući usput o svojim nadanjima i snovima. Slobodne su, slobodne! Uskoro će stići u svoja sela, vidjeti majku i svim njihovim strahovima, mukama i brigama doći će kraj. Moraju ostati snažne. Zastajkivale su na svaki zvuk. Poskočile bi na šušanj guštera, na skakutanje zeca, majmunov zov, pljesak opalog voća, škripu padajuće grane. I tako su nastavile hodati, drhteći od straha, gonjene samo jednim: željom za slobodom! Čvrsto vezane beskrajnom ljubavlju, izvikivale su slatko ime: Majko!

Hodale su nekoliko sati i stigle do mjesta gdje je šuma postajala rjeđa i svjetlija. Zdesna su vidjele zemlju po koj oj su mogle hodati uz manje poteškoća, ali su ih zaustavili ljudski glasovi koje su čule u daljini. Uplašene, naćulile su uši. Nije bilo dvojbe - sada su ih mogle bolje čuti jer su se približavali. Bježati? To je bilo opasno, jer bi ih mogli vidjeti kako trče.

Popeti se na stablo? Bilo bi to kao da su na pladnju. Što onda? Pokušale su se skriti ispod hrpe suhoga granja i trave iza razbarušenog grma.

Već su mogle čuti korake ljudi koji su se polagano približavali. Čekale su, zadržavajući dah i drhteći. Bili su to zasigurno oni koji su krenuli za njima. Dosad su već pretražili šumu i otkrili ih. Nisu dugo mogle ostati tu skrivene. Osluškivale su i čule tužne krikove popraćene kletvama i prijetnjama. Tada su začule zveckanje lanaca i shvatile: to je karavana robova na putu prema tržnici; bili su to ljudi u patnji i suzama koji nisu imali sreće poput njih dvije da se ponovno dokopaju slobode. Osjećale su veliku tugu za te nesretnike, ali i veliko olakšanje. Karavana je prošla i nestala u daljini. Izašle su iz skrovišta i promijenile smjer u strahu da ne nalete na druge karavane i budu ponovno uhvaćene.

42

Karavanski put

Sada su bile zabrinute u vezi odlaska iz ovog divljeg i zastrašujućeg mjesta na kojem ih lako može zaskočiti i čovjek i zvijer. Mislile su kako njihove kolibe možda nisu tako daleko. Već su toliko puno hodale! Možda će iznenada naići na svoj dom, čim izađu iz šume! Mala količina svjetlosti koja je prodirala kroz krošnje polagano je nestajala sa zalaskom sunca.

Tama se vratila, onemogućavajući nastavak puta dvama crnim djevojčicama i ispunjavajući šumu duhovima. Strah ih je gotovo u potpunosti obuzeo kad su shvatile da stižu na rub šume.

Blistav lik

Uz posljednji napor zatekle su se na mjestu s kojeg se pružao pogled na pješčanu visoravan, bez stabala i s vrlo malo snopića spržene trave.

Bakhita ju je nazivala pustinjom, dok je ustvari to bilo jedno od vanjskih pustinjskih područja koje se u toj regiji moglo naći uz plodne poljoprivredne krajeve, planinske stepe i zelene šume. Djevojčice su odavale dojam upravo probuđenih iz noćne more i uznemirujućeg sna, onih koji vide svjetlost nakon dugog života u mraku. Protrljale su oči i željno 43

pogledale oko sebe. Nije bilo nikakvih kuća niti su mogle išta vidjeti u tom velikom moru pijeska. Jedna drugoj uputile su žalostan pogled. Bile su same, izolirane i izgubljene. Kada bi ih onaj vlasnik došao potražiti, odmah bi ih vidio u tom golom prostranstvu, a one se ne bi znale ni skriti ni spasiti. Što učiniti? Vratiti se u šumu? Ne, ne! Ondje su se previše isprepadale. Osim toga, morale su se vratiti kući jer su ih čekale njihove majke. Majke! Ta ih je riječ dotaknula svojom magičnošću te su skupile hrabrost i još jednom nastavile putovanje. Pijesak je pržio njihova raskrvavljena stopala i bile su stvarno umorne, ali strah da ne budu otkrivene i žurba da stignu kući, poticali su ih da nastave te su hodale bez osjećaja za orijentaciju, mučene glađu i, još više, žeđi. Hodale su i dok se sunce spuštalo i manje je vruće. Kako se bližila noć, u sirotice se uvukla ogromna tuga te su počele tiho plakati suze očajnice. Koliko dugo još moraju patiti?

Mjesečina je blago milovala djevojčice, ali im nije uspjela pružiti utjehu.

A pogledaj ovamo: da bi izbrisale tužne misli i suze one sad vide par očiju, dvije strašne oči zvijeri poput onih koje su vidjele u šumi. Zaustavile su se, drhteći, zagrlivši se u tišini, prestravljene. Kako se mogu spasiti?

Nema stabala ni špilja. Zvijer se približava; spazila ih je. Raskomadat će ih i umrijet će ne vidjevši majke, potpuno same i bespomoćne. Počele su plakati, zatomljavajući jecaje, očiju uprtih u divlju zvijer koja se neumoljivo približavala. Upravo je tada, kako je Bakhita povezala mnogo godina poslije, ona - samo ona - na nebu blizu njih vidjela blistav lik i, na svoju ogromnu sreću i čuđenje, kako divlja životinja tiho odlazi i nestaje. Od toga trenutka taj ih sjajan lik više nije napuštao, osobito noću, pokazujući im put iz pustinje, utaživao im glad i neizdrživu, goruću žeđ.

Bakhita nije ništa rekla o viziji, možda zato jer nije bila u stanju objasniti je ili iz nekog drugog razloga. O njoj će govoriti tek poslije, kad..14.

Tko je bio taj blistav lik? Mislim da je to bila ona nevidljiva nit o kojoj smo govorili, pomoću koje Bog vodi svoju djecu. Kad su izišle iz pustinje, vizija je nestala. Putujući neko vrijeme preko ravnice bez stabala, dvije su malene prijateljice konačno stigle do plodnog i većinom obrađenog područja. Smjesta su potražile vodu kako bi utažile silnu žeđ. Sa zadovoljstvom su vidjele potok koji je žuborio između polja žita i lubenica.

Naglavačke su se bacile u njega. Kada su napile vode, namirile su i glad te se, ne mogavši više stajati od umora, ispružile u hladovini i čvrsto zaspale.

14 Mnogo godina poslije, kada je bila sakristanka u Schiju, otvorila je vrata što su vodila u prezbiterij. Majka Bakhita opet je ugledala isti sjajni lik koji joj se ukazao u pustinji. Nasmiješio joj se i zatim nestao. Potajno je za tu viziju rekla majci Mariannini Turco u prosincu 1929. godine. Cf. Summ., str. 340.

44

Varka Sutradan su se probudile kad je sunce već bilo visoko na nebu. Pogledale su oko sebe pune zebnje. Nisu nikoga vidjele pa su se smirile. Opet su popile vode iz potoka, oprale svoje napaćene, okrvavljene noge pune žuljeva, nabrale malo voća i zdušno ga pojele te, uvjerene da su već nadomak cilja, nastavile put. Zemlja je u tom kraju bila obrađena, što ih je navelo na zaključak da će u blizini biti selo, a naivne djevojčice su mislile kako će ono biti baš jedno od njihovih. Bile su sigurne da im je trgovac robljem izgubio trag i da ih više ne slijedi. Stoga više nisu bile uplašene i brzo su išle dalje, razgovarajući i igrajući se, kao što to čine sva sretna i bezbrižna djeca. Iznova su živjele svoje snove iz prethodne noći. Zamišljale su kako su stigle kući: prizor zaigrane djece na čistini koja ih ugledaju i prepoznaju te ih dolaze pozdraviti, uz radosne povike. Njihova ih majka čuje i izlazi iz kuće, neprestano ih ljubi i plače od sreće.

Dolazi i otac, braća, mlađa sestra, svi se okupljaju i slave. Njezin stric, seoski poglavar, daje naredbu da se oglase tom-tom bubnjevi i započinje ples. Dvije malene djevojčice sanjare i instinktivno i one počinju plesati, zadovoljno se smiješeći. No, selu nema ni traga. S vremena na vrijeme zaustavljaju se i gledaju svuda uokolo, naprežući vid, ali ne nalaze ništa. Sunce je počelo zalaziti i dvije su jadne djevojčice odustale od svake nade da će do sela stići prije mraka. Noć ih je plašila. Bilo ih je strah divljih zvijeri koje su onuda lutale čak i na otvorenom prostoru. Sada nije bilo blistavog lika da ih zaštiti, a stabla više nisu predstavljala siguran zaklon. Obeshrabrene, polako su krenule dalje, u tišini. Odjednom su u daljini, pored nekih biljaka, ugledale obrise kolibe. Djevojčice su poskočile poput napetih opruga i počele mahnito trčati u tom smjeru, dozivajući majku. Iznenada su stale, iznenađene i očajne. Stajale su pored usamljene kolibe nasred široke ravnice. S tjeskobom su pogledavale oko sebe ne bi li vidjele svoje selo u daljini, ali uzalud. Nije bilo ni sela, ni djece u igri, ni majke. S gorčinom u srcu, počele su plakati, gledajući netremice tu podrtinu od kolibe koja ih je prevarila. Zatim su ponovno krenule na put, još uvijek živeći u nadi, gonjene ljubavlju; no, odjednom se pored njih stvorio muškarac koji ih je znatiželjno promatrao. Zaprepaštene, pokušale su pobjeći. Muškarac ih je zaustavio i blagim glasom upitao: “Djeco, kamo idete?”

“Idemo natrag u svoje selo”, oklijevajući je odgovorila Bakhita.

“A gdje je vaše selo?”

“Tamo.”

45

“Eno, baš tamo”, pokazale su preko velike ravnice.

“Aha, tamo, razumijem”, rekao je muškarac. “Ali to je jako daleko, drage moje, a sada će noć. Zašto putujete noću? Završit ćete u trbuhu neke divlje zvijeri!”

Dvije su malene djevojčice zadrhtale.

“Izgledate jako umorno; srušit ćete se uz put. Ostanite preko noći u mojoj kolibi. Tu ćete biti na sigurnom. Moći ćete se odmoriti i povratiti snagu. Sutra u svitanje odvest ću vas u vaše selo.”

Muškarac se činio dobar i iskren. I tako su djeca, umorna, gladna i u strahu da ih ne rastrgaju divlje zvijeri, sa zahvalnošću prihvatila njegov poziv. Kada su ušle u kolibu i dobile nešto hrane, opružile su se na podu i zaspale sanjajući kako će sutra biti sretne. Smiješile su se i tko zna kakve su slatke snove snivale kada ih je, usred noći, onaj muškarac probudio, sada poprimivši puno zlokobniji izraz. Rekao im je da pođu za njim i djevojčice su, pospane i misleći da je već svitanje, užurbano ustale uvjerene da će ih on sad odvesti kući. Umjesto toga, privezao im je noge velikim lancem i zatvorio u neki tor s ovcama i kozama. Zapanjene, vjerovale su da je to dio neke noćne more, ružnoga sna, no ubrzo su shvatile svoju nesreću i tjeskobno počele jecati i vikati. Robovi! Opet su postale robovi! Čemu je služio bijeg? Zašto su toliko propatile? Robovi! Više nikada neće vidjeti majčino lice. Beznadežno su plakale, napola se gušeći među životinjama, i u svojem užasu mislile su o tamnoj i sumornoj budućnosti koja ih očekuje, bez ijednog tračka svjetlosti.

Velika karavana

Život im je u toj gnjiloj rupi postao još nepodnošljiviji. Danju bi se mogle bar protegnuti i odmoriti dok su ovce bile na paši, unatoč zraku koji se nije dao udisati i smradu što je izazivao mučninu. Ali noću, kada se stado vratilo, nastupalo je pravo mučenje. Kao da su ih bacakali uzburkani morski valovi.

Ovce su ih lupale, koze udarale glavama i stalno naguravale, rušeći ih na tlo i gazeći. Bila je to neprestana borba koja bi jenjala samo kad bi stado zaspalo.

No, čak i tada nisu smjele zaspati kako bi se mogle obraniti od koza koje su se udarale glavama, stvarajući uznemirenost i metež. Nikad nisu bile u jadnijem i tužnijem stanju. Bakhita nije znala koliko je vremena proteklo u toj potleušici, ali sigurno nije bilo kratko. Naposljetku su h jednoga jutra izvukli van i pokazali nekom od uobičajenih trgovaca koji su pbilazili sela i skupljali robove. Kada je trgovac utvrdio da djevojčice nemaju tjelesnih nedostataka, 46

oslobodio ih je lanaca i stavio u vrstu s drugim nesretnicima koji su čekali.

Bili su to robovi na putu prema tko zna kakvoj patnji, ali ih je pomisao da se više ne moraju vratiti u smrdljivi tor toliko obradovala su skoro bile sretne.

Nakon što su nekoliko puta stali u drugim selima, gdje se povorka robova povećala, putovali su još par dana i konačno stigli do izravne karavane za tržnicu robljem. Nju je sačinjavalo mnoštvo sirotih crnaca iz udaljenijih sela središnjih regija, otetih od njihovih voljenih, tretiranih poput stoke ili konja, srca punih boli i gnjeva, nemoćnih da se brane i poniženih. Karavana se zaustavila kako bi se par dana odmorili i pripremili za posljednji dio dugog i napornog puta. Za tog odmora dvije su crne djevojčice vidjele da neki ostaju na mjestu za razvrstavanje jer su ih trgovci odbacili. Tako su saznale da je njihov vlasnik, čim je saznao da su pobjegle, sigurno iskalio bijes na onima koji su ostali, mlateći ih do krvi. Da ih je bio ulovio, zacijelo bi ih ubio. Zadrhtale su kad su pomislile na opasnost u kojoj su bile i želja da se ponovno dokopaju slobode bujala je u njihovim srcima. Život je pun iznenađenja! Bolje bi bilo primiriti se i pričekati, strpljivo i s pouzdanjem. Ohrabrene na ovaj način, teret ropstva činio se manjim.

Neviđene okrutnosti

Karavana je opet krenula na put. Bakhita je mogla samo plakati i drhtati dok se prisjećala te duge povorke sumornih, tihih robova, očiju u kojima su sjajili mržnja i gnjev. Mnogi od njih bili su mladi, snažni i mišićavi; ostali su bili mladi ljudi željni ljubavi; muškarci u naponu snage, izmučeni od boli. Za jednoga je bilo osobito teško. Bio je - ili se tako činilo najstariji od svih, bolestan, teško dišući i vukući se pod prijetnjom biča, stenjući i uzdišući. Njegovo je zaostajanje otežavalo kretanje onima koji su bili privezani za njega, ali su ga podupirali kako bi bar djelomično izbjegao kažnjavanje. Ovo je odista uznemiravalo Bakhitu. Situacija je bila posebno teška za žene koje su prolazile neopisivu patnju. Gotovo su sve bile majke otete iz doma, od svoje djece; nekima su djecu odvodili pred njihovim vlastitim očima pa su bile izvan pameti od tuge i brige što im se dogodilo. Svatko je imao ispričati mučne priče koje su držali u srcima i vrtjeli u mislima, tiho plačući dok su putovali prema tajnovitoj budućnosti u kojoj ih očekuju nove epizode njihove priče, do novih poglavlja koja će možda biti još tužnija i očajnija. Jedna od žena imala je još manje sreće od ostalih: spalili su joj kolibu kako bi je prisilili da izađe i odveli je s dojenčetom još na prsima. No, od šoka i boli koje je doživjela ostala je bez mlijeka te je njezino dijete uzaludno plakalo od gladi. Sirota je majka gledala kako joj dijete kopni i molila je da joj daju malo mlijeka. Uzalud. Odgovorili su joj udarcima. Putovala je neokovana 47

pored dvije djevojčice koje su, vidjevši u njoj sliku vlastitih majki, braće i sestara, zajedno s njom patile i željele joj pomoći, obraniti je od ovih zlih ljudi. Ali, što su mogle učiniti? Čuvarima je dozlogrdilo plakanje dojenčeta pa su bičem udarali majku da ga utiša. Kad su prolazili područje bogato ispašom, majka ih je preklinjala: “Dajte mi da potražim ovcu koja će nahraniti moju pregladnjelu bebu. Zaustavite nakratko karavanu da spasim svoje dijete, neće dugo trajati!”

Siroto je stvorenje ridalo, držeći dijete privinuto uza se. Nahranila bi ga vlastitom krvlju da ga ne mora gledati kako umire od gladi. Ali, čuvari su se oglušili na njezine vapaje za milost. Ona je još uvijek gajila mrvicu nade da će uskoro stići na tržnicu, gdje će je kupiti malo humaniji vlasnik i spasiti njezino dijete. U međuvremenu mu je šaptala najslađe riječi kojima majka može izreći svoju ljubav te, tako slomljena od umora i izvan sebe od patnje, nastavila je hodati ne obazirući se na nelagodu, udarce, psovke i prijetnje. Zeleni pašnjaci su nestali, a s njima i iluzija da će naći kozu. Uspon je bio zamoran, teren neravan i jadna je povorka sad bila skrhana, u bolovima, ošamućena vrućinom i izmorena glađu. I dalje su hodali bez zaustavljanja za jelo. Crne su djevojčice, iznurene, podupirale jedna drugu. Od vrištanja i plača dojenčeta mogao je kamen popucati, koliko je bilo glasno.

“Utišaj to malo čudovište!” naredio je jedan od čuvara. “Dosta nam je te glazbe!”

“Začepi mu usta dok ne pukne!”

Žena je, čučnuvši da zaštiti dijete, molila za milost.

«Daj ga meni, ja ću ga smjesta ušutkati», zarežao je vođa.

Iznenadnim pokretom istrgnuo je dijete majci koja je počela zavijati poput divlje zvijeri, bacivši se prema njemu da uzme dijete natrag. Shvatila je da će još gore proći ako ga napadne pa je počela moliti i preklinjati: «Dajte mi natrag moje dijete, nemojte ga ozlijediti. Ojačat će i zaradit ćete na njemu. Dajte mi dijete!» Brutalno je odgurnuta na tlo, a ovaj sotona - okrutniji i od divljih zvijeri - zamahnuo je djetetom kao kamenom i smrskao mu glavu o stijenu.

«Uzmi ga», rekao je bacivši krvavo tijelo ženi. «Sad više neće plakati.»

Zatim je postalo jasno što je očajna majka u stanju učiniti. Zaurlikala je od bijesa prema svirepom nečovjeku, napala ga noktima i grizla oput hijene te bi ga bila nadvladala da je drugi čuvari nisu obasuli batinama i zaustavili prije nego joj je uspjelo dokrajčiti ga.

48

Ležeći pored tjelešca svojega sina, buncala je i bjesnjela zakrvavljenih očiju, pjeneći se na ustima u kovitlacu grčeva i nitko ju nije mogao osoviti na noge. «Ubijte me, divljaci, ubijte me!»

Čuvari su se razjarili jer je ništa nije moglo navesti da posluša njihove naredbe.

Sirotu su ženu obasuli kišom udaraca sve dok nije počela gubiti svijest, a njezini jauci postali samrtnički hroptaji. Robovi su bili duboko potreseni, ali su potiskivali svoju ogorčenost. Dvije su djevojčice plakale iz suosjećanja i straha.

Karavana je odmah nastavila put, ostavivši nesretnu ženu na obronku, još uvijek stenjući, pored krvavih posmrtnih ostataka svojeg djeteta. Nitko nije prozborio ni riječi dugo poslije toga, čak ni čuvari; iako su bili uvjereni da su imali pravo to učiniti, taj barbarski čin ostavio je na njima traga. Dostojanstveno držanje robova u čijim su se očima mogli vidjeti gnjev i prijekor, dodatno ih je ozlojeđivalo i uznemirilo. No, ta uznemirenost nije dovela do toga da budu blaži prema robovima, upravo suprotno -probudila je njihove opasne instinkte i navela na nova nečovječna djela. Prethodna strašna scena ostavila je jaki dojam na Bakhitu koja je osjećala da gubi snagu te se plašila kako će skončati na isti način poput ove nesretne žene. Smrt ju je šokirala, unatoč činjenici da pred sobom nije vidjela ružičastu budućnost.

Umrijeti pod udarcima biča na tom nepoznatom pustom mjestu, bez ijedne riječi utjehe ili suosjećanja, daleko od voljenih koje više nikad neće vidjeti - Bakhiti se to činilo kao nepodnošljiva tragedija. Život, pa i tužan i pun muke, davao joj je nadu kako će opet biti slobodna i opet pronaći svoju majku; ili, ako ne bude te sreće, da će pronaći sestru otetu prije nje. Potonje joj se činilo lakše i vjerojatnije. Nije li sasvim moguće da bi je, kada stignu na tržnicu, mogao kupiti isti robovlasnik kao i njezinu sestru? Ropstvo bi uz sestru bilo manje tegobno! Kako bi joj bilo drago vidjeti je, osjećati se voljenom i zaštićenom! Maštanje ju je potpuno zaokupilo. Zajedno sa sestrom uspjela bi napraviti novi plan bijega koji bi zasigurno uspio i kakva bi radost i sreća čekala njezine voljene kad bi je vidjeli kako se sa sestrom vraća u selo! Takvi su snovi ublažili dojmove jezive scene kojoj je svjedočila i dali joj snage za nastavak teškog putovanja. No, glasno jadikovanje iza kojeg se čuo mukao udarac, prekinulo je njezine misli utjehe.

«Umirem! Ne mogu dalje!» Bio je to onaj bolesni rob. Izgubio je i posljednju preostalu snagu i pao na tlo, povlačeći za sobom druge koji su bili vezani istim lancem. Jedan od čuvara ga je odvezao i pokušao osoviti na noge, ali se siroti stvor srušio bez svijesti. Glavni čuvar, već razdražen prethodnom scenom, postao je posve mahnit. Kako ne bi bilo svjedoka novog izljeva njegove opakosti, poslao je karavanu naprijed.

49

Putovanje na veliku tržnicu robova

I tako crni robovi nisu vidjeli kako udarce kukavice i samrtni hropac nesretnoga roba koji je umirao u strašnim grčevima. Vođa se pridružio karavani tresući se i bez daha. Spuštajući se niz drugu stranu brda, robovi su bili mirniji, šutljivi i ogorčeni. Vrućina je bila zagušljiva, a kamenito tlo je pržilo stopala iza kojih je ostajao krvavi trag. Na čitavom obronku nije bilo nijednog stabla niti kapi vode kojom bi ovlažili osušena grla. Bakhita, ganutija nego prije, uzalud se pokušavala prisjetiti nedavnih utješnih misli te je nastavila hodati blizu svoje prijateljice, mučena noćnim morama i užasnim prisjećanjima. Više se nije opirala, osjetila je kako je snaga napušta, pogled joj se zamutio i sve se oko nje vrtjelo: možda je to smrt koja je guši i uzima k sebi. Već se skoro srušila na tlo kad se karavana zaustavila. Stigli su u podnožje brda, blizu šumovitog terena kroz koji su protjecali potoci. Robovi su uranjali lica u vodu i gasili silnu žeđ. Djevojčice su gutale vodu. Bakhita je ponovno živnula pa je mogla pojesti šaku žita. Zagrlila je prijateljicu i zaspala. Na nekoliko je sati zaboravila sve strahove i stradanja.

50

Kordofan Karavana je napredovala prema Kordofanu koji se nalazi u afričkim visoravnima. Malom, izoliranon masivu koji se uzdiže više od 1000 metara oblik daju brojni grebeni. Ondje se nalaze velike stepe na kojima žive nomadi, ali ne nedostaje ni plodnih područja, zahvaljujući vodonosnim slojevima i izvorima u blizini kojih su se naselili farmeri koji se bave i agrikulturom i stokom. Kordofan sačinjava dio tog golemog teritorija što se proteže otprilike 2000 kilometara do juga Sahare te od Atlantskog oceana do srednjeg toka Nila, više-manje između 17. i 18. sjeverne paralele, otprilike 1500 kilometara. U to su se područje infiltrirali Arapi sve od srednjovjekovnog doba, a od početka 17. stoljeća su ga i potpuno osvojili te ga nazvali Bilad-al Sudan, što znači Zemlja crnih ljudi.

U zapadnom i središnjem Sudanu, još tamo u 14. stoljeću, osnovali su kraljevstva u kojima su suvereni bili odani muslimani. Najpoznatija su bila Malijsko Carstvo i Mandingo između Senegala i Nigera, koje je svoj vrhunac dosegnulo u doba velikog vladara Gonga Musse.15

U zapadnom su Sudanu, a osobito u Darfuru i Kordofanu, domaće dinastije od samoga početka bile pod utjecajem Arapa te kasnije bivale zamijenjene arapskim dinastijama. Tunguri su zapravo zamijenili Dadžue kad je njihov posljednji kralj (zanimljiv lik u darfurskoj mitologiji) jašući na antilopi pobjegao u Silu. Tada je, umjesto El Fašera, glavni grad postao Uri, impresivan grad izgrađen na vrhu visine 300 metara, opasan čvrstim zidinama i džamijom od crvene opeke, izvana utvrđenom kamenom. Tungure je naslijedilo pleme Keira. Njihov je sultan, Jeira Sulejman Solong popularizirao islamsku vjeru. No, koncem 16. stoljeća, princ Tunsan osnovao je u Kordofanu kraljevstvo, odvojeno od već postojećega kraljevstva Musaba’at te je naposljetku sultan Teirab osvojio čitav Kordofan, porazivši sultanat Musaba’at. S dolaskom Arapa islam se proširio na tom području, ali nije dopro do običnih ljudi koji su ga smatrali službenom religijom dvora te su nastavili prakticirati animizam. Bilo je mnoštvo mjesta na kojima su mogli prinijeti žrtve duhovima u koje su vjerovali. Osim religije, umjetnost i civilizacija tih ljudi bili su pod istim utjecajem, ali ovaj puta na dobar način. Pored karakterističnih slamnatih koliba ili građevina u Tora stilu nalazimo i arapske kuće te džamije.

Kao zamjena za kamen uvedena je crvena cigla. U gradovima su se podizale palače koje podsjećaju na arapsku arhitekturu i druge stilove koje su donijeli ljudi pristigli iz inozemstva. 16 15 Cf. Roberto Almagià, Il Mondo Attuale, vol. II, tom II, Unione Tipografico-Editrice Torinese, 1954., str. 841, 846 i 885.

16 Cf. H. G. Balfour Paul, op. cit. str. 8-16

51

No, Bakhita je, poput njezinih ostalih nesretnih prijatelja, bila potpuno nesvjesna svega toga. Nije čak ni primijetila drugačiji krajolik, kuće i pogrebne humke koji su se u skupinama nalazili na obroncima. Niti je bila zadivljena džamijama koje su za nju sigurno bile nešto sasvim novo. Utopljena u boli poput drugih, potlačena vlastitom zlom kobi, nije pridavala pozornost ničemu od toga i željela je samo da se završi ovo beskrajno putovanje kako bi vidjela što joj se dalje sprema.

Muhamed Ali

“Izobilja Sudana, izvor njegova bogatstva, nisu ostavljala Egipat ravnodušnim, a pogotovo ne Muhameda Alija, slobodoumnog Albanca, mudrog i odvažnog čovjeka koji je uspio - iako je stranac - uspio zasjesti na faraonovo prijestolje. Bacio je oko na Sudan: zlato kojim će financirati svoje ratove, crnačko stanovništvo za osnaživanje vojske, bjelokost i nojevo perje za svoje poslovne interese. I tako je 1819. godine, pod izlikom da će u potpunosti ugušiti otpor mameluka koji su utvrdili svoje položaje u Dongoli, poslao dvije vojne sile u Sudan. Jedna je zarobila Al Obejida i otišla do 10. sjeverne paralele; druga je krenula rijekom uzvodno sve do mjesta gdje se Plavi Nil spaja s Bijelim Nilom, a zatim nastavila prema granici s Etiopijom. Muhamed je nakon tog osvajanja poslao u zemlju dužnosnike i trgovce, da njome upravljaju i okoriste se bogatstvima, no njihova pohlepa, egoizam i okrutnost stvorili su kaos te su ispisane najcrnje stranice u povijesti Sudana. Kada su informacije o tome stigle do Alija, odlučio je osobno posjetiti svoje carstvo.

Upravo je za tog putovanja naredio gradnju grada Kartuma, na toj kopnenoj izbočini gdje se susreću dva Nila. Kad se situacija donekle sredila, Muhamed se vratio u Egipat. Između 1854. i 1857. trojica su engleskih istraživača (Burton, Speke i Grant) otkrila jezera na ekvatoru na kojima započinje Nil, a Engleska je otkrila vrijednost Sudana. Muhamed je shvatio opasnost jer je znao da “onaj tko kontrolira izvor Nila, drži Egipat u šaci”, ali je radije imao Englesku kao saveznika nego neprijatelja. Iz toga je razloga zadužio drugoga Engleza, Samuela Bakera, da istraži tu rijeku. Tako je dobio potvrdu kako je izvor Nila u jezeru Viktorija. Stoga je u doba naše priče Sudan bio pod upravom i Egipta i Velike Britanije. Interesi ovih dvaju zemalja nisu se uvijek poklapali te je dolazilo do neslaganja koja su prijetila eskalirati u rat.

Takvo stanje stvari i okrutnosti koje su provodili stranci ponovno su potaknule uđenje nacionalizma te potlačene nacije i nebrojenih plemena koja su ustala nanovo osvojiti Sudan za Sudance, kao što ćemo vidjeti poslije.” 17 Cf. H. A. Michael, The Tribes of Northern and Central Kordofan, Frank Cass Co. Ltd., London, str. 51-53 17 Cf. G. Vantini FSCI, Crisi di Assestamento nel Sudan in Gentes, Revista della

52

Al Obejid

Jednoga se poslijepodneva na obzoru pojavio Al Obejid, glavni grad Kordofana. Poput križara koji su prvi puta ugledali Jeruzalem, ovi su ga nesretni robovi s entuzijazmom pozdravili, uvjereni da će se ondje malo odmoriti te da je postupak razvrstavanja kroz koji će proći, iako ponižavajuć, ipak poželjniji od neizvjesnosti koja ih je pritiskala. Karavana je ušla u grad kad je sunce zalazilo. Stigavši do gazdine kuće, točnije do veletrgovčeve,18 robove su zaključali u skladište u kojem su se ovi obično borili oko malih raspoloživih količina hrane. Zbog umora su bili mirniji i tiši. Polijegali su i čekali da im san odagna bol - priroda je ponekad milosrdnija od čovjeka.

Sljedećeg su se jutra probudili, sjetili se da su u Al Obejidu i nestrpljivo očekivali saznati svoju sudbinu.

Al Obejid19 je tada bio, isto kao i danas, važno poslovno središte, ali u to je doba, na nesreću, posao bila trgovina robljem. Bio je poznat kao zapadnoafričko središte kaučuka. Grad je bio okružen torskim zidinama unutar kojih su se nalazile građevine raznih stilova: skupine slamnatih koliba, zatim kamene kuće pa onda kuće i džamije od crvene cigle i kamena, arapske kuće s terasama te više građevine i palače, očito sagrađene uz pomoć stranog znanja. Završni dojam o gradu davao je širok glavni trg. Robovi se zacijelo nisu bavili upoznavanjem grada u kojem su završili. Tjeskobni u vezi svoje budućnosti, željeli su da vrijeme što brže proleti. Sunce je tek izašlo kad su se pojavili čuvari kako bih ih pripremili za gazdin pregled. Svezali su ih u parovima, odvojivši ih u skupine: najstariji, najmlađi, najjači, najslabiji, itd. Isto su učinili sa ženama. Dvoje je djece ostalo zajedno. Kada su ih sve pravilno poredali, nastavili su čekati.

Lega Missionaria Studenti, Roma, Anno XXX n.3, ožujak 1956., str 446-448.

18 Veletrgovac je bio najbogatiji trgovac robljem kojega Vantini identificira kao Eliasa Pašu Umm Bireira, poslije imenovanog za guvernera Kordofana. Cf. Fr. Giovanni Vantini, Osservazioni sull’Autobiografia di Bakhita, Archivio Comboniano, a. XXIX (1991) 2, str. 5.

19 U Bakhitino doba, Al Obejid je bio najživlji sudanski grad, čak i više nego glavni grad Kartum. Procjenjuje se da je imao oko 100.000 stanovnika, od kojih su 80% bili robovi. Upravo je to veliko trgovačko središte opskrbljivalo robovima sve tržnice na zapadu, sve do Darfura i Bornua. Najvažnija uvozna roba koja je dolazila iz Suakina (luka na Crvenom moru) bili su tkanina, svijeće, uljarice, željezna roba, noževi, sol, puške, streljivo i barut, posuđe za kuhanje i ukrasno posuđe, tepisi, itd. Ljudi su dolazili u Al Obejid kako bi izvezli gumiarabiku (većinom proizvedenoj u Kordofanu i Darfuru), konje, bjelokost, nojevo perje, kožu i krzno, med i velik broj robova.

O. Giovanni Vantini, Bakhita nella sua Patria e nel suo tempo, u formi rukopisa u A. P. R.

53

Gazda je stigao u pratnji šefa karavane i stručnim pogledom odmjerio ubogu skupinu. Zatim je fizički pregledao svakog pojedinačno. Na kraju su svi bili podijeljeni u tri kategorije: snažni i zdravi; slabi i ranjeni te oni ozlijeđeni koji se neće oporaviti. Prva je skupina odvedena na bolje mjesto, gdje im je osigurano dovoljno hrane i potpun odmor. Slabi i ranjeni su također odvedeni na drugo mjesto, gdje im je pružena njega dok nisu potpuno ozdravili i oporavili se. Invalide su zaključali u skladište i jednostavno ostavili. I dok su prve dvije skupine dočekale malo olakšanja nakon tolike gladi i umora, treća je bačena u najcrnje beznađe. S njima je bilo svršeno - preostala je samo strašna, neizbježna agonija osuđenih na smrt od gladi u najtežim i najsurovijim fizičkim i moralnim uvjetima, bez i tračka nade, lišenih bilo kakve skrbi i ugode. Teško je shvatljivo da ljudska bića mogu doći u stanje okrutnosti kojega bi se i divlje zvijeri - da su ga u stanju shvatiti - sramile. U mračnoj jazbini nije bilo mira za ta jadna stvorenja. Instinkt samoodržanja borio se protiv njihove kazne vrijedne prezira. Neki su unezvjereno proklinjali, drugi nastojali izbjeći umaknuti polaganoj agoniji udarajući glavom o zid ili pod, neki su samo poraženo ležali. Ostali su podlegli ludilu i iskaljivali gnjev na supatnicima. Najslabiji su tek sumorno čekali, pomirivši se sa sigurnom smrću. Mogli su je možda iščekivati poput svetog Franje, poput sestre milosrdnice koja bi pred njima otvorila obzor beskrajne i vječne sreće! No, vjera u tog svemogućeg Boga koji voli i hrani, koji broji svaku suzu i donositelj je pravde potlačenima, nije ozarila njihov um. Nada nije utješila njihova srca, a ljubav koja bol čini svetom nije im bila poznata, zatvorenima u toj tami divljaštva. A sjena smrti spuštala se na njih, puna tajanstvenih i zastrašujućih duhova koji su ih mučili nepodnošljivim morama.

Igračka

Malene je djevojčice vlasnik zadnje pregledao. Dobro se zagledao u njih. Bile su lijepe, vitke, robusnog tena. Bakhita ga se dojmila više od druge djevojčice. Bila je savršene figure; malena, a vrlo elegantna, tužnoga lica i rezignirane ljupkosti i dobrote kojima je odisala.

“Ove su za mene”, rekao je vođi karavane. “Bit će krasan dar mojim kćerkicama. Odvedi ih mojoj kući.”

Dvije su se male robinje nasmiješile, sretne što ih neće razdvojiti. Pošle su za muškarcem, a Bakhitino je srce ubrzano lupalo - možda će njezina draga sestra biti u istoj kući! Brzo je hodala, radujući se da bi je mogla opet vidjeti.

Stigli su do gazdine kuće koja se uzdizala s jedne strane velike tržnice. Iz54

građena od kamena i crvene cigle, činila se prostrana i pravokutna, a imala je i terase. Unutra je bilo više prostorija, od kojih su dvije bile velike, golih zidova, s jednostavnim strunjačama u prikrajku što su služile kao ležajevi robovima u službi obitelji. Kada bi se ulazilo u ostale sobe - a osobito u tzv. salone - imalo bi se dojam da se stiglo na bazar velikog bogatstva, ali stranoga ukusa. Vlasnik bijelac, koje god rase bio, u svom je sumnjivom poslu putovao daleko, u zemlje različitih običaja i kultura. Na povratku je uvijek donosio najraznovrsnije trofeje: namještaj, tepihe, slike, razne trice i sitnarije, oružje, zrcala, vaze, tapiserije, stvari veće ili manje vrijednosti i umjetnička blaga. I sve je to izgledalo zaista lijepo u tim prostorijama, poput antikvarnice ili prodavaonice rabljene robe.

Crne su djevojčice slijedile vođu karavane u veliku kuću, gdje ih radoznalost navela da se zagledaju u pod jedne od prostorija. Bile su zapanjene količinom prekrasnih stvari koje nisu mogle ni zamisliti da postoje. Protrljale su oči kao da sanjaju. Koliko je drugačija bila ova kuća od njihovih siromašnih i ogoljenih koliba i od onih jazbina gdje su zatočene toliko propatile. Za trenutak nisu mislile o ničemu drugom, čak ni o tome što ih čeka u budućnosti, ni o Bakhitinoj sestri koju su se nadale naći. Novi ih je svijet opčarao i umrtvio. Prenuo ih je vlasnikov glas: “Hajde!”

Poslušno su požurile i, hodajući lagano kako ne bi oštetile tepihe, došle na drugu stranu prostorije. Blizu vlasnika vidjele su dvije ljupke i vitke djevojčice blago osunčane bijele kože kako leže na turskom otomanu. Pored otomana stajao je snažan mladić, pametnih očiju koje su otkrivale njegov jak karakter. Pokazujući na zbunjene i drhtureće crne djevojčice, vlasnik je rekao svojim kćerima: “One su za vas. Na našim se tržnicama ne može lako naći ovako krasne i savršene stvari!”

“Stvarno su krasne”, oduševljeno je uzviknula starija djevojčica.

“Krasne i snažne i crne, crne poput ebanovine. Hvala ti, tatice”, nadovezala se druga dok ih je proučavala. “Ovo je stvarno vrijedan dar, naše će nam prijateljice biti zavidne. Hvala ti”, rekla je prva djevojčica.

Vlasnik je bio zadovoljan i sretan, ali sin nije mogao skriti razočaranost time što je otac pokazao naklonost sestrama, a ne njemu. Starija sestra, shvativši to, pokušala ga je umiriti: “Ova je”, pokazujući na Bakhitu, “još ljepša, dražesnija i elegantnija. obro ćemo je čuvati pa će biti lijep vjenčani dar za našega brata.

55

»Dopada li ti se?« Mladić se s odobravanjem nasmiješio, jednako kao i otac. Bakhita je sada znala svoju trenutnu i buduću sudbinu. Još joj je jedino preostalo naći sestru. Zvuk gonga pozvao je domaćicu koju su crne djevojčice slijedile u veliki salon u kojem su radili crnci. Bakhitino je srce zastalo dok je pogledavala svakog od njih, jednog po jednog, a zatim je rastuženo pognula glavu. Isto su učinili i robovi nakon što su pogledali u djecu. I oni su se nadali da će vidjeti kako stiže netko od njihovih voljenih, čija bi ljubav unijela svjetlost u strašan jaram ropstva. Kada su crne djevojčice izašle, gazda je još dugo vremena uživao u bliskosti obiteljskog druženja i nitko tko bi ga pogledao ne bi u njemu prepoznao pokvarenog trgovca robljem, sposobnog za najnečuvenije okrutnosti koje smo već opisali. Istina je da su ljudi čudna mješavina dobroga i zla, ljubavi i mržnje, velikodušnosti i sebičnosti, niskih pobuda i uzvišenih aspiracija. Svojim razumom razlikujemo dobro i zlo, ali jedino nam kršćanska vjera može milošću pomoći nadvladati vlastite strasti i uzdignuti se do savršenstva. Međutim, vjera i milost dva su potpuno nepoznata blaga ovom bogatom i drskom robovlasniku. Zato su egoizam i pohlepa za novcem u njemu pobijedili i učinili ga nečovjekom, istodobno gušeći potrebu za ljubavlju koju je Bog usadio u svako srce. Malene su se djevojčice taj dan odmarale. Ležeći na tvrdoj strunjači, Bakhita je neutješno plakala i uspjela pojesti samo malo hrane. Milostivi ju je san odveo u svijet snova i oslobodio je briga i boli. Sljedećeg je jutra domaćica pripremala Bakhitu za njezin novi posao: oprala ju je, počešljala kuštravu kosu i stavila joj ogrlicu i zlatne narukvice na ruke i noge te je odvela mladim gospodaricama. Od toga je trenutka postala njihova igračka. Bakhita je mislila da živi u svijetu mašte.

Sjedeći im uz noge, omamljeno ih je gledala: bile su lijepe, jako lijepe prema njezinom mišljenju. Odjevene u bogato vezenu odjeću, urešene biserima kojima se crna djevojčica gotovo ekstatično divila. Nije mogla vjerovati da je na sigurnom, usred tolike raskoši. Nije znala da u toj prostoriji ona služi samo kao ukras, poput ostalog namještaja, jedna od mnogih drugih jadnih stvorenja ondje. Međutim, njezin zadatak nije bio težak niti naporan: imala je biti uz gospodarice, mahati velikom lepezom kada je bilo vruće i sparno, pustiti da joj se posjetitelji dive, ponašati se poput psa kućnog ljubimca ili mala dvorske dame kada su djevojke izlazile u šetnju te činiti sitne poslove za vlasnika, ništa drugo. Bakhita je bila poslušna, trčala na svaki poziv ili bila tiho te promatrala život svojih vlasnika, toliko drugačiji od onoga u njezinom selu i drugih sirotih robova. Gospodarice su u sebi imale obilje prirodne dobrote, blagim su tonom izdavale čak i naredbe. Bakhita je bila toliko zadivljena time da joj se počeo javljati osjećaj ljubavi prema njima.

Razgovore koje je slušala nije uopće razumjela. Svi su govorili jezikom koji 56

je bio jako drugačiji od njezina. Ali uspijevala je shvatiti, prije naslutiti, da se bliži vrijeme velikog sajma i prodaje robova. Trgovci koji su putovali u Kordofan doveli bi ta jadna stvorenja u konvojima, uvjereni da će napraviti dobar posao. Ta ju je vijest ispunila radošću i ponovno probudila nadu da će naći svoju sestru. U toj je uznemirenosti provela nekoliko dana te bi se povremeno zatekla kako iščekuje svoju sestru, pokušavajući smisliti način da ode na tržnicu. Bila je sretna kad ga je smislila, iako o tome nije nikome ništa rekla, pa čak ni svojoj maloj crnoj prijateljici, u strahu da je netko ne čuje.

Tržnica

U danima neposredno prije otvaranja sajma, u gazdinoj kući i čitavom gradu odvijao se čitav niz aktivnosti. Kupci i prodavatelji stizali su iz svih krajeva Kordofana te čak iz zemalja s druge strane Nila te sa sjevera.

Možda je upravo zbog održavanja tog velikog sajma i poslovnih mogućnosti koje su se pružale Al Obejid postao toliko važan. Sajmeni je trg preplavilo mnoštvo ljudi koji su se pripremali: rasprostirale su se strunjače, improvizirali štandovi i spremala roba. Ispred gazdine kuće bila je čistina rezervirana za robove. U gradu je vladalo praznično iščekivanje kao što biva i u našim zemljama večer uoči svetkovine. Bakhitine su gospodarice dugo razgovarale sa svojim prijateljicama o tome što moraju kupiti. Gazda je bio nervozan i puno je vremena provodio zbrajajući brojke, izdajući naredbe i otkazujući ih, pregledavajući fizičko stanje robova i procjenjujući njihovu vrijednost. Bakhita je sve to gledala držeći se po strani. Sjedila je na svojem mjestu i slijedila gospodarice kada su se šetale gradom, poput vjernoga psića. Bila je na vrhuncu grozničavosti, ali se mudro pretvarala da nije. Tako su se ponašali svi robovi koji su se, poput nje, nadali vidjeti nekoga od svojih voljenih koji bi im olakšali nevolju ili ih čak oslobodili okova. Naposljetku je stigao dugo očekivani dan. Na velikom se sajmenom trgu moglo uživati u ogromnim količinama robe koje su plijenile pogled, čak iako je bila izložena na kaotičan način: banane i nojevo perje; fine pamučne tkanine žarkih boja; ljepilo i datulje; tvrda pšenica i indijska guma; čuturice od kože i riža; bjelokost i tapioka; palmino ulje i skupi biseri; filigranski ukrasi od srebra i zobena kaša; arapska odjeća zajedno sa sezamom i paprom; srebrni popluni i staklene ogrlice; cipele od kože i okra za žensku šminku; meso i lončarske vaze; sedla s mjedenim ukrasima; četvrtaste kožne torbe poput onih što ih koriste Tuarezi20 (stanovnici pustinje) i tepisi, strunjače, voće, prstenje i narukvice od željeza ili bakra, vrškovi za koplja, staklene perlice i svakojake sitnice; koze, ovnovi, konji, deve, volovi i ovce...

20 Cf. A. Giovanditto, op. cit., str. 81.

57

Ukratko, raznovrstan asortiman od kojega čovjek zastane u mjestu kad ga prvi puta ugleda. A još je čudovitije bilo mnoštvo koje se valjalo sajmenim trgom.

Dio sajma u Al Obejidu Ondje je bilo dosta Arapa koji su se isticali u svojim tipičnim, dugim bijelim tunikama. No, moglo se vidjeti sve sudanske rase, a bile su zastupljene i one iz susjednih područja. Stizali su u skupinama, pješice ili jašući na devama te na arapskim ili berberskim konjima. Na obejidskom je sajmu bio široki presjek 500 plemena koja sačinjavaju stanovništvo Sudana. Sajam je vrvio ženama urešenim odjećom i nakitom toliko raznovrsnih boja da se moglo pomisliti kako se radi o karnevalu. Arapske su se žene, kao i one pod arapskim utjecajem, razlikovale po bogatoj odjeći načinjenoj od tkanih materijala, izvezenih srebrom, po kožnoj obući, filigranskom nakitu od zlata i bisera - tih slavnih bisera sa zapada Afrike sa svojim trgovačkim središtem u Al Obejidu. Žene ostalih rasa isticale su se svojim opravama: kratkim suknjama od pletene trave, živopisno obojanim tunikama od finog lanenog platna, sa cvijećem ili kristalima kvarca nanizanim kroz usne izbušene na pigmejski način odnosno malim okruglim pločicama umetnutim na usne na način plemena Sara.

Njihovo je urešavanje nadilazilo maštu. Ne smijemo zaboraviti žene plemena Masai koje su većinom imale obrijane glave dok je muškarcima 58

prepušten privilegij duge kose; preostale su na glavi konstruirale prave spomenike koje bi ukrasile staklenim perlama i dragim kamenjem te, prema svojim običajima i mogućnostima, koristile čudne predmete od bjelokosti i metala. Svi su ovi ukrasi bili premazani masnoćom i smolom, a da ni ne spominjemo glinu i pljuvačku od kojih se oko njih širio nepodnošljiv, mučan smrad. I svi su oni, muškarci i žene, tumarali uokolo, promatrali hrpe blaga, prebirali ga i kupovali razne stvari ili udobno sjedili i sklapali poslove, prolazeći kroz dugu proceduru cjenkanja prije nego se dogovori konačan iznos. Mnoštvo se povećavalo iz sata u sat, jednako kao i graja čitavoga toga kaotičnog spektakla, vedrog i multikulturalnog meteža.

Dio sajma namijenjen robovima još je bio prazan. Čekalo se na pravi trenutak dase izvedu ta nesretna stvorenja, kada gomila bude na vrhuncu.

Od ranoga je jutra Bakhita koristila svaku prigodu da proviri na sajmeni trg. Bila je uznemirena i usplahirena te se morala dobro kontrolirati kako to ne bi pokazivala. Neprestano se prisjećala izgleda svoje sestre, kako bi je smjesta prepoznala, bez imalo dvojbe. Zamišljala ju je malo starijom zbog patnje kroz koju je prošla, s tužnim očima poput onih drugih robova, no još uvijek prekrasnim i punim života, sjajeći od majčinske sreće. U svojim je mislima složila sestrin lik kao da stoji pred njom, smiješeći se i pružajući joj ruke baš kao u nekom snu.

Gospodarice su se pripremale za odlazak na sajam pa je u međuvremenu mogla povremeno odjuriti i potajno baciti pogled na trg. Do tog se trenutka ondje već nalazilo mnogo žena i robovlasnika u pratnji svojih robova. Pozorno ih je promatrala, jednog po jednog, tko zna... Život je pun iznenađenja! Gospodarice su bile spremne te su sjele čekajući brata koji će im vani praviti društvo. Bakhita je sjedila uz njihove noge, ritmično mašući velikom lepezom dok je samu sebe pitala: “Trebam li slijediti gazdarice na sajam ili ostati kod kuće i neometano pogledom tražiti svoju sestru? I što da napravim ako je prepoznam? Da je dozivam, otrčim i bacim se na nju, vičući da je više nikad ne želim napustiti? Ili je bolje da zatomim sreću i pokušam otkriti kamo će je odvesti kako bih joj poslije mogla potajno dati znak i moliti gospodarice da je kupe pa da živimo zajedno?” Ta su je pitanja mučila, pitanja na koja nije znala odgovor. Tada se pojavio gazda. Sestre su brzo ustale i krenule za njim, veselo čavrljajući, no nisu ništa rekle Bakhiti koja ih je gledala, još uvijek mašući lepezom. Kada su gospodarice otišle, Bakhita je odjurila gledati sajam, s vrućom željom osobe koja želi otkriti blago. Robovi su došli iz raznih smjerova te su postavljeni u za njih rezerviran prostor. Bili su u različitim skupinama jer su pripadali različitim vlasnicima. Bakhita je 59

prepoznala one iz njezine karavane. Uz paklensku buku, mnoštvo je radoznalo krenulo prema tom prostoru, komentirajući svaki detalj. Kupci su prišli kako bi ih izbliza pogledali, a trgovci su se pomučili da bi istaknuli najbolje odlike tih jadnih bića koji su ondje stajali lišeni ljudskog ponosa, poniženi, pognuti, puni srama i bijesa, lanaca urezanih do mesa.

60

Majke su djecu čvrsto držale uz sebe, a oni što su bili zajedno strepili su od pomisli da će biti razdvojeni. Bilo je mnogo prizora koji su slamali srce, okrutnog odvajanja bičem kada su ljude kupovali različiti vlasnici.

No, mnoštvo je bilo naviknuto na tu vrstu barbarizma i potpuno ravnodušno na patnje robova. Njih nisu smatrali jednakima sebi, djecom istoga Oca na nebesima, iskupljenoj krvlju Kristovom koji je brat svim ljudima, neovisno o njihovoj rasi ili boji kože. Kršćanska se religija u tim područjima jedva malo proširila.21

Bakhita ih je odozgo mogla vidjeti i zagledati se u lice svakog roba, dok joj je srce jako udaralo. Tada se mnoštvo razdvojilo, načinivši širok prolaz. Započelo je trgovanje robljem. Kupci su ih birali jednog po jednog ili u skupinama, kao da se radi o običnoj robi, te su ih podvrgavali poniženjima najgore vrste. Dovevši ih naprijed, između dva niza ljudi koji su ih gledali, pregledali bi im zube, snagu mišića, tjelesni postav pa čak i eleganciju. Zatim bi, da testiraju njihovu okretnost i gipkost, bacili štap za kojim bi rob morao otrčati i donijeti ga natrag. Dovršetku trgovanja pristupilo bi se tek nakon toga i ostalih testova. Bakhita ih je sve mogla dosta dobro vidjeti, jer bi prolazili ispod mjesta s kojega ih je promatrala. Došao je red na žene. Vidjela ih je kako se sve drže za ruke, zatim bi ih odvajali od skupine i svaku podvrgavali istom besmislenom postupku. Nekoliko je žena već prošlo i Bakhita je polako gubila nadu, kad se odjednom pojavila žena koja je i figurom i hodom podsjećala na njezinu sestru. Ne mogavši odoljeti, uzviknula je i počela mahati rukama, dozivajući ime svoje drage sestre. Robinja je instinktivno usporila i s nadom podignula pogled, nabirući obrve u nastojanju da prepozna dugo iščekivanu voljenu osobu u ozarenu licu koje se okrenulo prema njoj, a zatim poraženo pognula glavu i počela trčati uz poticaj biča. Bakhitine su se nade rasplinule, dok se ridajući naslonila na zid. Prolazile su zadnje robinje. Bakhita ih je beznadežno gledala, očiju punih suza. Bile su manje ili zdepastije od njezine sestre, ali su sve imale prekrasnu kovrčavu kosu poput nje. Bila je uvjerena da više nikada neće vidjeti svoju sestru. Spopala ju je toliko strašna bol da je skoro pala u delirij. Na trgu su povici trgovaca i galama mnoštva nadglasale plač i jauke robova koji su bili gurnuti u emotivni žrvanj. Moglo se čuti pjevanje, jednoličan žamor, prepirku trgovaca, zvuk glazbala i tamburina uslijed množine boja, raznovrsnih jezika i najrazličitije odjeće koje ni najbujnija mašta nije mogla smisliti. Ali Bakhita nije vidjela ništa od toga, zarobljena u agoniji.

21 Bakhita je u službi bogatog trgovca u Al Obejidu bila 1876. godine. Treba naglasiti da je monsinjor Daniele Comboni 12. svibnja 1877. bio proglašen biskupom dijeceze koja će postati najveća na svijetu.

Cf. Bakhita, Cronistoria 2000 u A. P. R.

61

Osjećala se potpuno usamljeno! Robinja! Njezina je patnja bila tolika da je više nije mogla podnositi te se u nesvijesti srušila na tlo.

Mukli je udarac privukao pozornost njezine male crne prijateljice koja se, poput same Bakhite, skrivala i s jednakom mješavinom tjeskobe i nade promatrala sajam te isto tako ostala razočarana. Nastojala je ne učiniti ni najmanju buku dok je tresla Bakhitu, opetovano je dozivajući i pljuskajući po licu dok nije vidjela da dolazi k svijesti. Dvije su se robinje čvrsto zagrlile, kao i onih strašnih noći koje su provele u šumi i pustinji.

Jedna drugoj govorile su riječi utjehe kako su to običavale činiti njihove majke, izražavajući međusobnu ljubav, jedinu stvar koja im je mogla donijeti utjehu. Kada su se gospodarice vratile, Bakhita je bila u stanju nastaviti svoju ulogu kućnog ljubimca, smirenija i odlučnija.

Život joj je bio lagan. Više je nisu maltretirali. Zapravo, mlade su se djevojčice prema njoj učestalo odnosile kao prema živoj lutki te ponekad čak i iskazivale izvjesnu količinu naklonosti. Bila je poslušna, povučena, spremna na plesanje i premete preko glave kako bi im udovoljila ili bi jednostavno ostala u kutu kad se njezina nazočnost činila manje poželjnom. Imala je dovoljno hrane; ustvari, uživala je u poslasticama koje bi joj gospodarice zaigrano dobacivale a ona bi ih lovila ustima dok su letjele prema njoj, kao što to čini dresirani pas. Nije ništa radila u kući, ništa zamorno, i drugi su se robovi prema njoj dobro odnosili - iako su joj zavidjeli - jer je bila miljenica.

U takvoj su se smirenoj atmosferi i njezini živci opustili, bolna sjećanja postala manje jetka, rane u srcu manje bolne, a osmijeh se povremeno vraćao na njezine usne. Još uvijek je bila dijete, a djeca trebaju samo jednu zraku sunca da potpuno zaborave uragan. Njezina su bolna sjećanja ponovno oživjela kad god bi vidjela kažnjavanje roba te bi osjetila njihove krikove i jecanje uslijed patnje od teškog premlaćivanja. Tim bi prigodama plakala kao da je i sama primala udarce. Poslije bi razmišljala u tišini dugih sparnih sati, a njezine su misli izvirale iz prošlih iskustava i stvari koje je sada zamjećivala. Sjetila se svojega sela, slobode njezinog naroda, ali se prisjetila i učestalih upada koji su izazvali mnoge žrtve. U svojoj je prostodušnosti osobito fatalističkom filozofijom zaključila: “Ljudi bi trebali biti podijeljeni u dvije kategorije: vlasnike i robove. Vlasnici izdaju naredbe, a robovi ih slušaju. Zašto?” Nije znala odgovor, ali tako joj se činilo. Njezina sestra, kao i mnogi ljudi iz njezina kraja, bili su robovi. I sama je bila rob; to je njihova sudbina, jednako kao i njezina. Nitko to nije mogao promijeniti. Zapravo, čak i kada je uspjela pobjeći, ponovno je bivala uhvaćena jer joj je namijenjeno biti robinjom. I tako je bilo beskorisno buniti se, bolje je pomiriti se sa sudbinom i biti poslušan, jer gospodari su mogli s robovima činiti što ih je volja. Nisu li već usmrtili neke od njih? Nisu li ubili i malenu bebu čije 62

je jecanje probadalo njezino srce? I nisu li ubili bebinu majku te čovjeka koji je pod stradanjima pao polumrtav? Tako da je bilo uzaludno pokušavati umaknuti vlastitoj sudbini te se protiv nje pobuniti. Naposljetku, zar pomirenost sa sudbinom ne olakšava bol? Nikad se nije pobunila. Patila je, plakala, urlala u mukama, pokušavala pobjeći i vratiti se u svoje selo gonjena urođenom ljubavlju prema obitelji i rodnome kraju; u svojim je patnjama prošla kroz mnogo toga, ali nikada nije u srce pustila mržnju, čak ni kada su ti divljaci udarali njezino slabo tijelo, čak niti za prevaranta koji ih je namamio i zarobio dok su bile u bijegu. Patnje, stradanja, agonija, ali nikada mržnja - u njoj se održala prirodna dobrota, koja joj je vjerojatno bila u krvi. Njezina promišljanja i fatalni zaključci pripomogli su njezinom formiranju u žrtvu, no takvu koja je bila krotka, bez gorčine i prkosa, ugodnu, poslušnu, prihvaćajući svoju sudbinu koju je smatrala neumitnom - dok je ustvari bila božanska nit.

Jednoga dana...

Prošla su tri mjeseca i Bakhita je mislila da će odsad nadalje sve biti u redu, barem sve dok se mladi gospodar ne oženi. No, bila je u krivu.

Jednoga ju je dana mladi gospodar, čitajući u sobi do one njegovih sestara, pozvao i naložio da mu donese neku umjetničku vazu. Bakhita je spremno poslušala. Došavši do sredine sobe, vaza joj je iskliznula iz ruke na pod i razbila se. Bakhita je nepokretno stajala te šokirano gledala u krhotine. Gazdin je sin razjareno podignuo bič, a Bakhita je ustrašeno pobjegla i sklupčala se uz gospodaričine noge, tražeći zaštitu. Ovo je još više razbjesnjelo mladića te ju je počeo udarati nogama i rukama, bičujući je dok nije ostala ležati u nesvijesti i okrvavljena uz noge njegovih sestara koje su bile potpuno ravnodušne prema čitavoj sceni te nastavile tiho razgovarati. Upravo je u tom trenutku ušao vlasnik.

“Više je ne želim u kući”, vikao je sin.

“Čim se oporavi, prodat ću je; ne želim buntovne robove”, odvratio je otac i pozvao dva muškarca da je odnesu na njezinu strunjaču. Mlade gospodarice nisu uopće reagirale. Patnje robinje nisu bile vrijedne uzrujavanja i nije im bilo važno ako je izgube. Bila im je tek bezvrijedna igračka koja je do tog trenutka već izgubila svoju početnu zanimljivost.

A djevojčica je mislila da je vole! Bakhita je k svijesti došla na tvrdoj strunjači u velikoj spavaonici. U potpunosti ju je shrvala jaka groznica. Robovi koji su joj zavidjeli sada su bili oduševljeni i rugali su joj se. Nitko joj se nije sažalio, nitko joj nije ponudio kakav lijek pa niti gutljaj vode ili riječ utjehe. Samo je njezina malena prijateljica potajno dolazila i nastojala je 63

utješiti u tih par ukradenih trenutaka. Jadna ona da su je otkrili! Noću bi ležala do nje i držala je za ruku, kao i onih dugih noći zatočeništva, ali nije mogla učiniti ništa više od toga. Napuštena i bolnoga tijela, potištena i oslabljena groznicom, često je mislila na svoje voljene, blizanku koju je toliko jako voljela, svoju sestru robinju koja je možda jednako patila! Često je prolazila kroz čistilište i u svojem deliriju ispuštala krikove dok su je u njezinim noćnim morama progonile strašne sablasti. No, čak ni tada nije podlegla mržnji i nije se pitala koji je razlog za kaznu toliko nesrazmjernu grešci koju je napravila, kao ni za razlog takvoj nepravdi i okrutnosti. Bila je rob i to je bio njezin usud. Nakon jednomjesečne duge patnje bila je u stanju ustati se i nastaviti svoj posao, ali više ne kao igračka, ukras i kućni ljubimac. Domaćica, smatrajući nepoštenim ne uzeti u obzir sve ugodnosti koje je prije imala, dodijelila joj je najteže poslove, ponekad čak i one koje su nadilazile njezine fizičke moći. Bič ju je naučio raditi stvari koje nije nikad prije vidjela kako se rade i trpjeti podsmijeh robova koji se sada više nisu plašili nevolja ako bi loše postupali prema njoj. I tako je naučila koliko je stvarno bilo bolno ropstvo te mu se prepustila bez reakcije i pritužbe; bol je držala u sebi. Siroto je dijete još bilo nesvjesno koje je strašnje patnje tek očekuju!

Kako se zovu?

Kad su prošla dva mjeseca, Bakhita je mislila da je vlasnik neće prodati kao što je obećao svojem sinu. Iako je patila u toj kući, ipak je bila zadovoljna ostati tamo zbog ljubavi prema svojoj prijateljici. Viđale su se vrlo rijetko, a razgovarale još i rjeđe, ali jedan je pogled bio dovoljan da kaže mnogo i pruži međusobnu utjehu, jer ojađeno srce treba malo ljubaznosti. Bila je to jedina ljubav koja joj je sada iskazivana, jedna i jedina sreća u kalvariji njezina jadnoga života. No, bilo je zapisano da će ostati čak i bez toga. Često se mora preko palube odbaciti najveće blago kako bi olakšani brod stigao do luke. Jednoga je dana Bakhita pozvana u vlasnikovu sobu. Poslušno je onamo otišla i ugledala ga kako je očekuje u društvu muškarca u vojnoj odori. Nije mogla odrediti kojoj je rasi i vojsci pripadao. Vjerovala je kako je bio turski general, no nije znala ništa o vojnim činovima niti o rasama osim vlastite. Vjerojatno je služio u egipatskim snagama, kao dio vojske što je prodrla sve do Kordofana, uz podršku Engleske ili neke od drugih zemalja koje su bacile osvajačko oko na taj dio svijeta. No, to je od male važnosti za našu priču. Kada ga je ugledala, Bakhitino se srce smrznulo. Znači, vlasnik je namjeravao održati obećanje i prodati je tom čovjeku koji ju se ispunjavao strahom. Evo 64

kako je to bilo. Vojnik ju je promatrao, pregledao njezine zube, izveo van i natjerao da trči kako bi utvrdio koliko je brza i spretna, a zatim dogovorio cijenu. Odvedena je čim je trgovina obavljena, ne mogavši se vratiti u prostoriju za robove i pozdraviti se sa svojom prijateljicom. Robovi nisu imali prtljage i nije bilo potrebe za gubljenjem vremena. Bakhiti se za trenutak zavrtjelo u glavi. Pogledala je izgubljeno oko sebe; general ju je uzeo za ruku i poveo u njezinu novu budućnost. Stigli su do trga, odakle je još jednom pogledala kuću koju napušta, sa zadnjom nadom: i doista, vidjela je svoju prijateljicu na prozoru kako joj maše, uplakana. Više se nikada neće vidjeti i sada su se obje osjećale još usamljenije i očajnije.

Djevojčica je hodala uz generala, ali nije ništa vidjela niti osjećala, osim tjeskobe te snažne i beskonačne želje za slobodom. Pokušala je izvući ruku koju je muškarac stiskao, nastojeći se osloboditi, ali ju je ovaj držao u čeličnom stisku. Tjeskoba je bila sve jača i počela je osjećati nostalgiju prema širokim ravnicama pa čak i vreloj pustinji i strašnoj šumi. Željela je pobjeći, potrčati, vikati, hodati neokovana lancima, ne biti više bičevana već slobodna, slobodna vratiti se u svoje selo, svojoj majci. Nesvjesno je pokušala potrčati, otkinuti se, kao hipnotizirana i privučena silom kojoj se nije mogla oduprijeti, no snažno generalovo povlačenje bilo je dovoljno da se vrati u svoju grubu, fatalnu stvarnost. Ropstvo je lanac koji rijetko kada pukne. Po tom je pitanju imala puno iskustva. Sada je spremnije prihvaćala stvari, mireći se s činjenicama i ne pokušavajući poduzeti riskantne poduhvate koji bi je izložili još većim stradanjima.

Nakon što ju je povukao natrag k sebi, Bakhita je uskladila korak s njegovim i počela se pitati što je sljedeće očekuje? Kamo je vodi ovaj čovjek? Što će je zateći u toj drugoj kući? Nije imala puno vremena za razmišljanje jer su ubrzo stigli. Izvana je kuća izgledala poput one koju je napustila: kamen, crvena cigla i dugačka natkrivena terasa. Unutra je bilo veliko dvorište i nekoliko prostorija s namještajem različitih stilova, ukrašenih štitovima s grbom, oružjem i raznim drangulijama. Naravno, tu je bila i velika prostorija za robove. Sunce je u to doba dana probijalo u sobe kroz prozore koji su bili zastrti tamnim zastorima. Čim je ušla, Bakhita je vidjela dvije žene kako leže na otomanu. General ju je gurnuo prema njima: “Pogledajte je. Prekrasna je i snažna. Dopada vam se, nadam se”, rekao je general toplim glasom. Oklijevajući je iščekivao njihov odgovor, znajući da im je teško udovoljiti zbog njihova teška karaktera. Žene su ustale da je pogledaju. Natjerale su je da se okreće, hoda, pregiba u raznim smjerovima te su je dugo odmjeravale prije nego su konačno rekle: “Prekrasna! Zaista je prekrasna!”

65

“Prekrasna, no premlada. Morat ćemo mnogo raditi na njoj da je pripitomimo”, dodala je mlađa žena, generalova supruga.

“Ne brini u vezi toga”, sarkastično se nasmijala starija žena, generalova majka. “Naš će je bič naviknuti na sve, nema boljeg učitelja od toga”. Uzela je bič s otomana i pucnula njime u zraku. “Vidiš li ovo, robinjo?”

Bakhita je drhtala. “Dobit ćeš svoju porciju ovoga ako budeš lijena, blesava ili nemarna”, nastavila je mlađa žena. “Naši robovi moraju činiti što im je rečeno i nitko ovdje ne dobiva hranu ako ne radi, a ako ti bič ne bude dovoljan, postoje štapovi koje vojnici moga muža znaju kako se koriste. Ako bilo tko ne bude radio ili ne zadovolji, ne ostaje pod ovim krovom; postane hrana vranama. Razumiješ li, životinjo? Mi smo šefice, a ti si ovdje da nas služiš. A-a, kao da bi dali da nam ovdje žive svakakve lijenčine!” Stara se žena zlokobno nasmijala, od čega su Bakhitu prošli srsi! Pozvonile su i pojavila se sredovječna robinja, primila svoje naredbe te povela Bakhitu u veliku prostoriju s otprilike petnaest strunjača za spavanje. Jedna je bila dodijeljena njoj. Robinja joj je dala komad kruha i rekla: “Lezi ovdje i ne miči se ostatak dana; sutra ćeš se morati ustati prije svitanja. Naviknuta si brinuti se za dame.” Na odlasku je zatvorila vrata za sobom.

General je odahnuo. Unatoč svemu, malena robinja im se dopala i nije bilo ružnih scena. Na tome je trebalo biti zahvalan. Drugi je razlog bio što je njegov život u toj kući bio nalik dugačkom, beskrajnom kazališnom komadu, a svaki je dan sličio činu punom dojmljivih i često tragičnih scena. Glavni su likovi bili general, njegova supruga i njegova majka; no tragične su posljedice uvijek zadesile sporedne likove, robove, kao što ćemo ubrzo vidjeti.

Bakhita se plačući stropoštala na svoju strunjaču. Nije to više mogla podnijeti. Sve otkako je oteta, nailazila je samo na zle i okrutne ljude, koji su znali samo nanositi bol. Poštedjele su je divlje zvijeri u šumi i pustinji, bile milostive prema njoj; pa zar su ljudska bića okrutnija od divljih zvijeri? U njezinom su selu svi bili dobri. Svi. Je li moguće da je na čitavome svijetu samo jedno selo s dobrim ljudima? Ah, kad bi samo njezin otac i braća znali kroz koje je nedaće prošla, kad bi samo majka znala!

Sigurno bi tražili od generala i njegovih žena da je oslobode, čak i kad bi taj sukob značio smrt. Smrt! U tom je trenutku ta riječ za nju poprimila novo i dotad nepoznato značenje. Svjedočila je okrutnoj smrti dojenčeta, njegove majke i staroga roba koji se više nije mogao vući, što je ne nju ostavilo zastrašujuć dojam. Mora da je strašno umrijeti! Ali sada, ponov66

no razmišljajući o tim jadnim tijelima koja tužno leže zaboravljena, smrt je donijela svršetak svim njihovim patnjama i Bakhita je osjećala da bi to bilo nešto prekrasno i utješno, prepustiti se spokoju nakon tolikih nevolja. I poželjela je umrijeti.

Bila je umorna, duševno preumorna. Još uvijek je bila malo dijete, bez ijednoga dana mira ili sreće. Kakvo bi olakšanje bilo ne vidjeti više nijedno zlo lice, ne čuti ljutite i pakosne prijetnje! Kako bi sretna bila da zaspi zauvijek, da zaboravi i da više ne pati! Ležala je na leđima na strunjači i sklopila oči, skupljajući snagu svoje žalobne duše koje je dozivala smrt. Da je znala za Boga, zazivala bi u tom trenutku “sestru smrt” poput svetog Franje; sestru smrt koja bi je odnijela u kraljevstvo sreće, gdje bi joj njezine patnje donijele vječnu nagradu, a njezine bi se suze pretvorile u skupocjene bisere. No, nije poznavala Boga i pozivala je smrt kao slobodu; tražila je odmor, zaborav, ništavilo. Postupno je zaspala i zapravo na taj način doživjela osjećaj zaborava i počinka. Nije bila svjesna da je pala noć.

Probudio ju je zvuk koraka: robovi su išli na spavanje. Bakhita je protrljala pospane oči. Zar joj se smrt nije smilovala? I opet će morati podnositi svoj težak život? Odjednom se sjetila ružnoga izraza na licima one dvije žene, grubih riječi dobrodošlice kojima su je dočekale te je vidjela bič prijeteći uzdignut nad sobom, od čega ju je obuzela malodušnost. Ipak, lica robova koji su dolazili tihi i umorni dala su joj novu snagu. Tko zna je li možda i njezina sestra jedna od njih? Sjela je na strunjaču i proučavala ih jednog po jednog, od jedne do druge strane prostorije, dok su prolazili ispred nje osvijetljeni slabim plamenom svjetiljke. Prvo su došle žene od otprilike 30 godina, izgledale su snažno no tužnih, jako tužnih očiju u kojima su se vjerojatno zrcalile slike njihove djece od kojih su bile otete. Ušlo je nekoliko mlađih žena; bile su predivne, živih i svjetlucavih očiju i jako bijelih zubiju.

Njihova ih je mladost činila bezbrižnijima i sklonima korištenju što je moguće više dobroga iz potlačenog i očajnog života. Njihova lica nisu pokazivala toliko tugu, već blagost osobe koja sanja o ljubavi, tom izvoru sreće bar dok traje taj san koji bi bio okrutno prekinut novom patnjom. Bakhitin pogled sada je bio uperen u vrata. Možda je njezinu sestru zadržao neki posao pa će doći poslije, bila je uvjerena u to. Bilo je nezamislivo da je neće uspjeti naći. Umjesto nje, u prostoriju je ušlo dvoje djece otprilike njezinog uzrasta. Jedno od to dvoje jadnika bilo je u bolovima, lica podbuhlog od tragova biča, te je tiho plakalo. Bakhita se sažalila nad njom i prisjetila se svoje male prijateljice koju je često znala tješiti. No, ova je mala robinja patila sama, kao što je i Bakhita znala, u ovoj kući gdje su se ljudi tako neljudski ponašali. Bakhita je zabrinuto pogledala prema vratima koja su se zatvorila. Njezina sestra nije bila tu. Srušila se natrag na strunjaču, obeshrabrena, ogorčena, izdana. Je li onda njezina sestra mrtva? Možda je 67

ubijena na cesti dok je zazivala svoju bebu? Opet ju je obuzela tjeskoba; nezaustavljivo jecanje bez suza slomilo joj je srce.

Prišla joj je nadzornica i dotaknula po ramenima: “Budi tiho”, rekla je. “Bolje da ne izazivaš nemir, ako ne želiš biti premlaćena do krvi. I zapamti, robovi ne smiju plakati.” Ova je rečenica izgovorena s gorkom ironijom koja je otkrivala teške patnje te žene. Ona je također bila žrtva ljudske zloće i morala je potisnuti u sebi najljudskije od svih olakšanja: tugu.

Bakhita je dala sve od sebe da prestane jecati. Ne, ne! Osjećala se bespomoćnom da se tome odupre, njezino će slabo srce prepuknuti i još je jednom utočište potražila u zazivanju smrti. Tada se niz njezine obraze slila bujica suza i počela se osjećati bolje. Došao joj je san i povratio joj snagu. To joj je bilo potrebno: oglasilo se zvono koje je označavalo da se već smračilo. Bakhita se ohrabrila, vraćajući se fatalističkom duhu rezignacije duboko ukorijenjenom u njoj. Ustala je i otišla do nadzornice kako bi dobila naredbe. No, umjesto nadzornice, naredbe je primila od one dvije žene. Kako bi stale na kraj ljenčarenju robova ili, točnije, kako bi im prekinule itekako zaslužen odmor, dvije su žene znale ustajati prije robova da bi ih ulovile i kaznile. Neki okrutni ljudi u tome također i sadistički uživaju.

“Bit ćeš dobra za opsluživanje gospodarica”, rekla joj je domaćica. Isto su joj prvoga jutra ponovile i te dvije žene. Od toga je trenutka njezin posao bio oblačiti ih, češljati im kosu, stavljati parfeme na njih, hladiti ih lepezom, posluživati do savršenstva, predviđati njihove naredbe, pogađati im želje i skakati na svaku njihovu zapovijed. No, nije bilo lako ugađati tim ženama; neprestano su se predomišljale i bile vođene strašnim egoizmom te neobuzdanim ponosom zbog kojega su uživale izlagati poniženjima i patnjama one koje su u njihovim očima bili bezvrijedni, kao što su to bili robovi. I tako su bičevanja, maltretiranja i sve vrste kažnjavanja bili svakodnevni.

Iako je Bakhita bila poslušna, obzirna i ponizna, svejedno je bila dobro upoznata s bestijalnošću tih dvaju žena... Kako se zovu, dame? Baš su dame!

Zvati ih divljim zvijerima bio bi predobar kompliment. Osim njih dvije, bio je tu i general koji je dodatno komplicirao stvari te čitavu situaciju činio neizdrživom.

Lude želje

Nakon nekoliko mjeseci Bakhita se naviknula na svakojake vrste stradanja, ali nije mogla ni zamisliti stravično mučeništvo koje ju je očekivalo.

Unatoč životu punom boli i odricanja, iz djeteta je procvjetala u adoles68

centicu. Bila je zdrave konstitucije i otpornosti svojstvene pripadnicima njezine rase. General ju je često pogledavao, čestitajući si na posjedovanju tako kompletne, savršene robinje. No, jednoga ga je dana dana čula kako se povjerava supruzi:

“Ta je robinja u redu i lijepo raste, ali...” Bakhita nije dalje slušala, otišavši dalje svojim poslom. Toga poslijepodneva general ju je pozvao. Došla je i kleknula, kako je bilo uobičajeno u toj kući. “A tada”, prisjećala se Bakhita zadnjih godina svojega života, “snažno je zgrabio dijelove moga tijela koji strše s prsa i počeo ih stiskati kao da su rublje na pranju. Onesvijestila sam se i do kraja dana puštena na miru. No, sutradan i dva sljedeća dana uzastopce učinio je opet istu stvar. Uvrtao je moje siroto bolno tijelo, a ja sam morala biti mirna i ne prigovarati, inače bih još bila i bičevana.”22

Bilo je to iskustvo koje ju je obilježilo i Bakhita ga se nije mogla prisjećati a da se ne počne tresti. Jedva se bila oporavila, kada je izbila jedna od onih obiteljskih tragedija koje smo već natuknuli. General se zavadio sa suprugom, koja je uvijek i po svaku cijenu željela biti u pravu. Prepirka je prerasla u žustru svađu, što je povrijedilo generalov ponos kao glave kuće. Izvan sebe od bijesa, jedva se susprezao da je ne udari. Kako bi utišao gnjev, kao i obično u takvim situacijama, naredio je Bakhiti i još jednoj mladoj robinji da pođu za njim. Stigavši na dvorište, naredio je dvojici vojnika da sruše dvoje djece na tlo i izudaraju ih štapovima dok ne poplave. Bakkhita je po bedru dobila toliko puno udaraca da joj se komad mesa pretvorio u duboku ranu koja joj je ostala za čitav život.

Vlasnik je zadovoljno promatrao krvoproliće, uživajući u urlicima jadnih žrtava kao da se radilo o harmoničnoj glazbi koja je smirivala njegov gnjev. Dva sirota stvorenja odnesena su na svoje strunjače gdje su u bolovima ostale dulje od mjesec dana. Za čitavo to vrijeme nitko im nije dao ni mrvicu melema za rane. U deliriju izazvanom groznicom, Bakhiti su se priviđali strašni duhovi koji su plesali pred njom te su je obuzele zastrašujuće noćne more i osjećala se okružena crnim mrakom. No, usred svega toga, ponekad je mogla nazrijeti dvije zrake svjetlosti koje su joj pružale bar malo utjehe: nadu da će pronaći svoju sestru i mogućnost bijega te povratka svojoj majci. Čak i kad se oporavila, nastavila je misliti o bijegu kao da joj je ta misao ucijepljena u um; često je razmišljala o večeri kada je pobjegla s prijateljicom. Njezina bi sestra zasigurno znala put natrag do njihovog sela i više ih ne bi ulovili; a poslije bi, u pustinji, možda opet ugledale onaj blistav lik. Jednoga je dana, čekajući generalovu majku, počela pričati drugoj robinji o svojem bijegu. Toliko 22 Summ. Doc., str. 374.

69

su se unijele u razgovor da nisu čule kad je ušla gospodarica. Ova je čula svaku njihovu riječ i prekinula ih zlobnom primjedbom: “Znači, dovoljno ste hrabre da bježite? Vaš je vlasnik sigurno bio prava budala. Nemojte ni pomisliti da bi to ovdje ikada pokušale izvesti i ne nagovarajte druge na to.” Nastavila je bijesno govoriti: “Mi nismo nikakve stare lude, i da bih vam to dokazala, evo bičevanja zbog izravne drskosti.” Udarila je u gong i pojavio se vojnik.

“Smjesta joj noge okuj teškim lancem, to će spriječiti bilo kakve loše namjere.” Bakhita je ponižena pošla za vojnikom i vratila se polagano za sobom vukući stvarno debeo lanac pričvršćen za desni gležanj. San o bijegu je iščezno. Gotovo godinu dana taj joj je lanac nanosio bol i ometao normalan hod, ali joj nije smio sprječavati sveukupnu pokretljivost i usporavati je. Samo bi joj povremeno povremeno skinuli lanac, na gozbama u Alahovu čast, kako je propisano zakonima islama. U toj kući nitko nije bio pušten u miru. Taština žena bila je bezgranična i tražile su nove načine kako bi je iskazale. Jednoga je dana generalova supruga dobila novu zamisao. “Imamo neke od najljepših robinja”, rekla je svojoj svekrvi pokazujući na Bakhitu i dvije druge robinje. “Ali tko zna da pripadaju baš nama? Ne nose nikakvo posebno obilježje po kojem bi se isticale. Morat ćemo im dati nešto napraviti.”

“U pravu si”, rekla je druga žena. “Morat ćemo im dati nešto napraviti.”

Bilo je to možda i prvi puta da su se složile oko nečega. Nažalost, radilo se o jednoj barbarskoj stvari. Toga je poslijepodneva Bakhita uvela jednu staru ženu u gospodarovu sobu. Još se činila zdravom, ali joj je na licu bio okrutan izraz. Možda je vještica ili čarobnica? Bakhita ju je vidjela kako gospodaru pokazuje neke oslikane karte. Iako nije ništa razumjela, Bakhitu je uznemirio predosjećaj novog stradanja. No, nije mogla ni zamisliti što će joj se dogoditi. Gospodari su dugo razgovarali s čarobnicom i gledali različite uzorke te naposljetku odabrali jedan oko kojega su se svi složili. No dvoje je gospodara započelo novu raspravu: trebaju li izostaviti lica robova ili ne? Svekrva je rekla ne, jer su lica prva stvar koje će ljudi vidjeti i ne mogu se pokriti, barem ne na način kako su se robovi odijevali. Nitko dotad nikada nije razgovarao o odijevanju muških ili ženskih robova; zapravo, potpuna nagost bila je tipičan znak ropstva.

Snaha je imala suprotno mišljenje. Ti robovi, a osobito Bakhita, imali su tako lijepa lica, lijepog oblika i izražajna, pa bi bilo pogrešno unakaziti ih. Upitale su i generala koji se složio sa svojom suprugom - sve za mir u kući. Nakon nekog vremena i svekrva je popustila, misleći kako će poslije biti u mogućnosti promijeniti stvari. Jednom kada je odluka donesena, odmah se pristupilo provedbi. Govorili su o tetoviranju. Taj barbarski 70

običaj bio je raširen u raznim plemenima, kao što su Mangbettu, Sara i drugi. Dadžui iz unutrašnjosti nisu se nikada tetovirali i svaki puta kada bi Bakhita susrela muškog ili ženskog roba obilježenog na taj način, sažaljevala bi ih. A sada je došao red na nju.

Trima mladim robinjama naređeno je da dođu na dvorište. Vračara ih je slijedila s dvama gospodaricama koje su nosile bičeve.23 Tek što su onamo stigle, dvije snažne robinje zgrabile su prvu crnu djevojku i srušile je na tlo, čvrsto je držeći. Bakhita i druga djevojka zabrinuto su i ustrašeno promatrale. Vračara se sagnula i bijelim brašnom načinila oznake na tijelu djevojčice koja je nijemo drhtala, nesvjesna patnje kojoj će biti podvrgnuta. Načinjen je uzorak koji su odabrale dvije gospodarice. Zatim je vračara, zamahujući oštrom britvicom, nemilosrdno pratila iscrtani uzorak, zarezavši je otprilike šezdeset puta centimetar duboko. Robinja je zapomagala, urlala i molila, ali bez koristi. Vještica je nastavila svoj posao. Nakon što ju je izrezala, otvorila je rane, natrljala solju radi dezinfekcije i tada ih njome napunila da bi rubovi rana zarasli deblji i ožiljci ostali trajni. Robinja se gušila od grčeva koji su zatomili i njezine krikove. Sirotica se počela nekontrolirano tresti, osjećajući se kao da umire.

Gospodarice su ravnodušno promatrale kako ih njihova žrtva moli za milost i mislile samo na svoje zadovoljstvo kad njihovi prijatelji budu vidjeli tri robinje tako lijepo ukrašene. Ali Bakhita i druga crna robinja nisu bile ravnodušne. Drhtale su kao list na vodi pri pomisli da će proći taj strašni tretman. Obje su plakale i prije nego je zahvat završio, pale su na koljena uz noge gospodarica, moleći da ih poštede. Dva su bijesna udarca bičem bila odgovor. Tada su zgrabili Bakhitu, prikliještili je uz tlo i ponovili postupak još žešće nego prvi puta. Kada su je odnijeli na njezinu strunjaču, napola iskrvarenu do smrti, na njoj su izbrojili 114 rezova: šest na prsima, šezdeset na trbuhu i četrdesetosam na desnoj ruci.

Nekoliko je dana bila u bunilu. Kao i preostale dvije nesretnice, imala je strašne, neizdržive grčeve, mmorena žeđu, u groznici i progonjena noćnim morama. Pa ipak, nitko im nije došao dati nešto za olakšanje napadaja, gutljaj vode, pogladiti i utješiti ih. Ispružena na strunjači kao na tvrdom raspelu, Bakhita je prolazila svoje mučeništvo u užasnoj samoći, bez imalo utjehe i nade u srcu, ali i bez mržnje i pobune. Nije znala mrziti.

Nisu svi robovi preživjeli ovo žigosanje. Nekoliko ih je podleglo sepsi rana koje nisu zacjeljivale. Bakhita je imala dobru krv i oporavila se. Nakon dva mjeseca vratila se svojim robovskim poslovima, ukrašena je23 Cf. A. Giovanditto, op. cit. (tetovaža iznakaženjem ožiljcima), str. 142.

71

zivim uresima kojima su gospodari bili ponosni i zadovoljni. Prošla je još jedna godina, duga godina u službi tih tigrova, i sam Bog zna koje je muke Bakhita prolazila, koliko su gorkih suza isplakale njezine oči, otkrivajući duboku, neizrecivu tugu.

Nit vodilja

General se jednoga dana vratio kući i rekao supruzi i majci da se moraju pripremiti na odlazak. Zašto? Bakhita nije imala pojma. Je li možda bio opozvan natrag u svoju zemlju? Ili je dobio prekomandu? Činjenica je bila kako je morao ili želio otići iz Al Obejida. Neočekivana vijest nije se dopala ženama i opet se dogodila jedna od onih već opisanih divljih scena. No, ovaj su puta robovi bili pošteđeni - ne uslijed suosjećanja nego jer su gotovo svi trebali biti prodani i stoga biti u dobrom stanju ako se željelo postići dobru cijenu. Naposljetku, sviđalo se to njima ili ne, žene su morale popustiti pred generalom i pripremiti se za odlazak. U kući je vladala velika konfuzija dok su se pakirali kovčezi. Gospodari su sa sobom vodili samo deset robova. Bakhita je bila jedna od njih. Svi ostali su bili prodani. Bakhita se nadala da će i ona promijeniti vlasnika, ali... S tugom je gledala robove koje je zavoljela i s kojima je dijelila zajedništvo u boli kako odlaze i ostavljaju je s ove dvije harpije, no užurbane pripreme, brojne naredbe i osjećaj privlačivosti koji imaju nove stvari odvratili su joj misli i spriječili tugovanje.

Krenuli su na put u samo nekoliko dana, s prtljagom natovarenom na leđa deva za koje su se robovi morali brinuti. Bakhita je putovala uz gospodare, spremna da ih posluži i otrpi nalete njihova gnjeva. Put im je pokvario planove i učinio ih dodatno napetima te razjarenima. Neprestano su prigovarali, mrmljali, udarali robove - osobito Bakhitu koja im je uvijek bila blizu. Temperature su bile tropske pa su odlučili putovati noću i rano ujutro kako bi se odmarali za neizdrživih dnevnih vrućina.

Bakhita je prvi puta putovala na devi te je, unatoč neprestanim zahtjevima gospodara, uživala u novom iskustvu. Odozgo je gledala uokolo, možda u nadi da će vidjeti svoje selo. Nije shvaćala da se zapravo još više udaljava od njega. Razmišljala je i o budućnosti. Kamo ide? Što je očekuje u novoj zemlji? Koliko će trajati ovo zamorno putovanje, iako je s novim panoramama bilo zanimljivije nego monoton život u kući. Kamo general mora ići? Naravno, nije imala odgovor na ta pitanja, ali razmišljanje o budućnosti činilo je sadašnjost podnošljivijom. U svitanje jednoga jutra na obzoru se pojavio grad. Bio je to Kartum kojega je, kako smo rekli, izgradio Muhamed Ali. U to doba, otprilike 1883. godine, iako već sjedište 72

Konzulata i Sudanskog apostolskog vikarijata, Kartum definitivno nije bio današnji moderan grad koji stoji na tri istaknute točke utoka Bijelog i Plavog Nila. Tih dana ondje nije bilo lijepih kuća okruženih vrtovima s bijelim zidovima s metalnim rešetkama koje su omogućavale pogled u bujno zelenilo. Nije bilo dugih, širokih i ravnih cesta s uzorkom poput šahovske ploče, raskošnih stabala, velikih stanova i impresivne katoličke katedrale što stoji među palmama. Željeznica koja danas povezuje Kartum s Crvenim Morem i sudanskom unutrašnjosti nije postojala, kao niti zračna luka što ga danas povezuje s čitavim svijetom. Ono što je Bakhita vidjela na obzoru bio je stari grad koji je, kao što ćemo vidjeti, bio gotovo potpuno razoren nešto poslije. Taj je stari grad bio konglomeracija malenih kuća od blata, s 40000 stanovnika, uključujući Arape, crnce, robove, Europljane i trgovce bjelokosti. Klima je bila nezdrava i sve je vrvjelo komarcima i termitima, bijelim mravima koji unište kuću u vrlo kratkom vremenu. Obitelji krokodila nastanile su se na rijeci, predstavljajući veliku opasnost za ljude koji su tamo dolazili i šireći strah svojim karakterističnim zaglušujućim krikovima. Klima, insekti i prenapučenost često su izazivali epidemije koje su odnosile mnogo žrtava; ovo se potvrdilo uredbom monsinjora Combonija,24 prvoga sudanskog vikara, u jesen 1881., da se ne rasklapa odar u kartumskoj crkvi zbog velikog broja pogreba. On je osobno doživio desetkovanje svojih misionara, a iste te godine smrt je uzela i njegov vrijedan i svet život.

Generalova skupina ušla je u grad i našla smještaj u malome hotelu gdje dame zacijelo nisu imale sve pogodnosti na koje su bile naviknute. Njihovo se loše raspoloženje još više pogoršalo i upravo je Bakhita podnijela najveći teret toga. General je bio zabrinut te izazivao sve veću razdražljivost u žena koje nisu shvaćale zašto je takav. Shvatile su to tek dva dana poslije, kada je objavio kako će - prema njegovim izračunima - morati prodati još robova. Zadržat će samo one potrebne za putovanje. Kako se moglo i očekivati, izbila je silna prepirka, ali general nije popuštao i žene su to morale prihvatiti. Valjalo je brzo pronaći kupce, pa se general dogovorio s trgovcem ljudima. Robovi nisu ništa sumnjali, čak ni Bakhita koja je neprestano bila na meti one dvije zvijeri. Često se pitala hoće li morati to podnositi čitav svoj život? Kad bi samo mogla promijeniti stvari! Istina, 24 Monsinjor Daniele Comboni rođen je 15. ožujka 1831. u Limone sul Garda (Brescia). Dana 6. rujna 1857. otputovao je za Afriku pogonjen velikim apostolskim žarom kako bi iskupio tamošnje stanovništvo. Godine 1867. osnovao je Institut za “Sinove Presvetog Srca Isusova”, poznat kao “Očevi Comboni”, a godine 1872. “Pie Madri della Nigrizia”. Dana 2. kolovoza 1877. postaje posvećeni biskup i zatim odlazi u Kartum s pet svojih sestara. Neumorno radi na osnivanju kršćanskih zajednica u mnogim mjestima: Delenu, Al Obejidu, Berberu, Malbesu i Kartumu, u kojem je i umro 10. listopada 1881.

73

samo bi promijenila lanac, ali čak i mala promjena bila bi veliko olakšanje.

Osim toga, je li moguće da su svi gospodari nečovječni poput ovih?

U mislima se vratila bivšim gospodaricama. Istina, nisu je štitile od gnjeva njihova brata, ali se nikada nisu tako loše odnosile prema njoj kao ove dvije divlje zvijeri! A opet, s promjenom vlasnika možda će pronaći svoju sestru. Tko zna, možda je ovdje, u Kartumu! U gradu je bilo mnogo robova. Život je pun iznenađenja, ponavljala je. S tjeskobnom željom u sebi, naginjala se kroz hotelski prozor kada god nije bila pod nadzorom te bi, zaštićena zastorima, gledala svakog prolaznika na ulici, spremna da preko niske prozorske daske skoči u sestrin zagrljaj, ako bi je prepoznala. No, svaki puta bi se s prozora maknula još očajnija i tužnija. Treće je noći njihova boravka u Kartumu zaspala tješeći se sebi svojstvenom vrstom fatalizma: “Svijet je sačinjen od gospodara i robova. Gospodari su tu da izdaju naredbe, a ja, sirota robinja, ovdje sam da slušam. Oni trebaju uživati, a ja patiti. Nije pravedno, ali stvari su takve kakve jesu i moram prihvatiti svoju sudbinu. Pobuna čini patnju još gorom, prihvaćanje je čini manje bolnom.” Bila je to dubiozna filozofija, ali ju je malo smirivala. Osim toga, nikad je ničemu boljem nisu učili. Spavala je čitavu noć bez ijedne slutnje što će joj se sljedećeg jutra dogoditi. Probudila se i začula dvije žene kako se opet prepiru s generalom te se iznenadila čuvši opetovano spominjanje vlastitog imena. Nije mogla razabrati što se događa i pomislila je da joj opet pripremaju neku novu patnju. Počela je raspoređivati torbe za odlazak koji je trebao biti sutradan, trzajući se na svaki zvuk u strahu da će biti pozvana na novu torturu koje su se u obijesti mogle dosjetiti ove dvije okrutne žene. Nakon tri sata Bakhita je pomislila da su se predomislile, kad ju je pozvao zastrašujući glas starije žene. Glas joj je zvučao ljutito i djevojčica je zadrhtala.

“General te očekuje ondje unutra”, rekla je sarkastično-ironičnim tonom.

“Hajde... I sretno.”

Bakhita ju je gledala kako ljutito odlazi, vjerujući da će sada ispaštati posljedice obiteljske prepirke i osjetila je slabost. Mislila je na štapove kojima su je mnogo puta udarali i zbunjeno ušla u prostoriju, spremna prostrijeti se pred noge generala i moliti za milost. Začudila se kad je vidjela da je smiren. “Ustani”, rekao je, “i pođi za ovom gospođom. Više ne pripadaš meni.”

Bakhita se nije ni pomaknula; otupjela, ostala kao prikovana uz generalove noge, misleći da ludi. “Idi”, ponovio je i, naklonivši se gospođi, otišao.

74

Ošamućena, Bakhita se uspravila, pogledala gospođu koja joj je prišla ljubazno se smiješeći. Pomislila je da halucinira. “Dođi”, rekla je žena blagim glasom, “bit će sve u redu, vidjet ćeš!” Bakhita je osjetila kako joj se srce rastapa. Nikada nije čula tako sladak glas i tako utješne riječi.

Misleći da sanja, instinktivno je prihvatila njezinu ruku i pošla za njom iz hotela, kroz gradske ulice, pored straćara od blata, ništa ne videći, opčarana glasom i osmijehom ove žene što su možda bili poput sjajnoga lika koji se pojavio u pustinji. Stigli su do kuće s kamenom fasadom, većom i višom od ostalih. Crveno-bijelo-zelena zastava vijorila se na vjetru na balkonu, privlačeći Bakhitinu pozornost. Nikad prije nije vidjela zastavu.

“To je talijanski konzulat”, objasnila je žena. “Kupio te je konzul da bi mogla biti slobodna. Konzul je dobar čovjek.” Bakhita je slušala širom otvorenih usta i razumjela samo da je gospodar dobar čovjek. Nije poznavala značenje riječi konzul, no sada se zainteresirala. Čuvari ili posluga nosili su njoj neobične uniforme, ali ih nije primjećivala. Ušla je u palaču i odmah bila odvedena u radnu sobu konzula Calista Legnanija.25

“Dobro”, rekao je ovaj gledajući crnu djevojku koja je u njega uprla strašljiv, gotovo molećiv pogled. “Pretpostavljam da si puno propatila. Čak su te i označili tetovažom, siroto dijete. No, dobro: više ti nitko neće učiniti ništa nažao, nitko te neće udariti. Bit ćeš dobra i poslušna; pomoći ćeš domaćici u kućanskim i raznim drugim poslovima i mnogo ćeš učiti.

Ovdje ćeš biti na sigurnom, mi ćemo se brinuti za tebe. Poslije ćeš mi ispričati svoju životnu priču pa ćemo vidjeti je li moguće pronaći tvoje voljene. Sada idi i budi sretna.”

Bakhita je bila izvan sebe. Plakala je i smijala se, maleno joj je crno lice preplavila sreća. Željela je govoriti, ali glas nije izlazio. Kleknula je da bi mu poljubila noge, ali ju je guvernanta brzo uspravila i povela sa sobom. Konzul ju je ganuto pratio pogledom. Dva sata poslije, Bakhita se pojavila transformirana. Okupana i u novoj odjeći koju je dobila od domaćice - bijeloj tunici s crvenim obrubom koji je isticao njezino lice boje ebanovine - počešljane prekrasne kovrčave kose ukrašene staklenim nakitom, perlama i sjajnim broševima, sa zlatnim narukvicama na rukama i nogama.

25 Legnani se uvijek potpisivao kao “Calisto” sa samo jednim “l”. Rođen je u Menaggiu 14. travnja 1852., a umro u bolnici u Aleksandriji u Egiptu 28. lipnja 1897. godine.

Trajno se nastanio u Kartumu krajem 1876., gdje je vodio nekoliko profitabilnih poslovnih poduhvata. Kada je talijanska vlada odlučila otvoriti konzulat u Kartumu, odabrali su Legnanija. Calisto Legnani napustio je Kartum 1884. godine, u doba napada Mehdija. Posljednji je Europljanin koji je prešao pustinju Suakin-Berber prije pada glavnoga grada. Izvor: zabilješke koje je 19. kolovoza 1958. napravio o. Elias Toniolo iz Kartuma, neprepravljeni tekst, u A. P. R.

75

Po prvi puta u svojem životu, Bakhita je svoje napaćeno tijelo prekrila haljinom. Žena ju je zadovoljno pogledala. Zaista je bila lijepo crno stvorenje, elegantna i ugodna. Konzul je bio zadivljen vidjevši je toliko promijenjenu kada mu je došla reći da je jelo gotovo. Bakhita je bila presretna, smješkala se i ljubila ruke guvernanti koja ju je došla pokupiti u hotel, otevši je dvama okrutnim ženama i žučnom generalu te je oprala, uredila i pružila joj utjehu. Nije mogla prestati gledati samu sebe, dodirujući svoju lijepu haljinu, grimizne trake, narukvice i perle. Sada se osjećala kao ljudsko biće i uživala je u tome, zaboravivši sva svoja stradanja.

“Nitko ti više neće nauditi, nitko te neće udariti”, rekao je konzul. Znači, na ovom je svijetu ipak bilo dobrih ljudi, poput onih kod kuće, u njezinom selu. Ah, kad bi barem mogla sada vidjeti svoju majku i svoje voljene!

“Poslije ćeš mi ispričati svoju priču i vidjet ćemo je li moguće naći tvoje voljene.” Te su joj riječi odzvanjale poput slatke, harmonične glazbe. Da, da, konzul će pronaći njezine voljene, također i sestru, i smjesta će je osloboditi, baš kao što je to s njom učinio. “Bit ćeš dobra i poslušna.” Kako bi i mogla biti zločesta prema nekome tko je bio tako dobar prema njoj! Bit će dobra, stvarno dobra, poslušna, jako poslušna; konzul ne treba o tome dvojiti. Kako bi pokazala svoju zahvalnosti, htjela mu je poljubiti stopala, ali on nije htio ni čuti za to, nije dopuštao, za razliku od generala. Toga joj se dana sunce činilo sjajnije, nebo plavije, a kuća veličanstvena, praznična, radosna i puna smijeha. Večer je donijela još jedno iznenađenje. Više nikada neće morati spavati na tvrdoj strunjači na podu, sada je imala lijep, čist krevet s nogarima, kao što su bili kreveti prethodnih vlasnika.

Nije mogla vjerovati. Činilo joj se previše lijepo da bi bilo istinito. No, čim je legla, osjećala se tako dobro da je čvrsto zaspala, bez obzira na dan ispunjen snažnim emocijama. Noć je provela mirno, snivajući slatke snove.

76

DRUGO POGLAVLJE

77

U kući veleposlanika Moglo bi se oprostiti pitanje zašto talijanski konzul kupuje robove. “Nije li njegova dužnost donijeti malo civilizacije u tu zemlju?” Upravo je to bio razlog zašto ih je kupio, da ih riješi njihove patnje te da uživaju u slobodi, ako je to moguće i oni budu sposobni za to. Kada to nije bilo moguće, zadržavao ih je za sebe i dobro se odnosio prema njima, ne podvrgavajući ih ponižavajućem radu i okrutnim kaznama. Njegov ih je primjer učio shvatiti da su ljudska bića, ne puke stvari ili životinje. Radije je kupovao djecu i mlade ljude, budući da su bili slabiji i manje sposobni othrvati se svim nevoljama i boli. Kada je saznao da se general želi riješiti nekih robova uključujući i mladu djevojku, odmah je poslao nekoga da je kupi.

Sunce je naveliko sjalo kad se Bakhita probudila. Osvrnula se oko sebe, dodirnula krevet, vidjela svoju lijepu haljinu kako visi i protrljala oči. Ne, nije sanjala, doista nije sanjala. Više nije bila s one dvije vještice; bila je kod konzula, s ljubaznom guvernantom koja joj se osmjehivala i pričala s njom vrlo blagim tonom, kako joj se nitko prije nije obraćao. No, kad je vidjela da se sunčeve zrake prosijavaju kroz zastore, ostala je malo zbunjena. Kasnila je, zaspala; što će reći guvernanta? Loše je počelo, no nitko je nije pozivao niti budio. Iskočila je iz kreveta, navukla haljinu koja joj se toliko dopadala i odjurila potražiti guvernantu kako bi joj se prostrla pred noge i molila oprost. No, ova ju je tek pozdravila uz srdačan osmijeh i zaustavila prije nego je počela govoriti. Rekla je: “Sirotice, bila si tako umorna! Pustila sam te dulje spavati jer ti je bio potreban san. Ne brini, pomoći ćeš nakon što jedeš.” Bakhita je bila zapanjena čuvši ovo i počela je plačući ljubiti ženine noge. Tako je započeo njezin novi život u toj kući gdje je svima postala omiljena zbog svoje poslušnosti, poštovanja prema drugima, krotkosti i skromnosti.

Konzul je želio čuti njezinu životnu priču. Kada i kako je bila oteta? Što misli, gdje se nalazi njezino selo? A pleme? No, Bakhita je mogla dati samo općenite naznake. Kao što znamo, šok joj je poremetio sjećanje te je pamtila tek malo detalja o mjestima na koje su je odveli nakon otmice.

Nije imala predodžbu o trajanju tog strašnog putovanja. Nije se mogla sjetiti ni svojega imena, kao niti imena članova svoje obitelji, a nije znala ni kojem plemenu pripada. Zatim je putovala s karavanom koja je išla posvuda, obilazeći razna sela i skupljajući robove. A kada je poslije pobjegla s malom robinjom, tko zna u kojem su smjeru krenule i koliko su dugo hodale? Naposljetku je stigla u Al Obejid, ali kojim putem i nakon koliko dana? Umjesto da konzulu da bilo kakvu naznaku odakle je došla, 78

Bakhita je govorila o tegobama kroz koje je prošla. Konzul je naredio istragu na temelju Bakhitinih tjelesnih karakteristika, ali, unatoč višekratnim pokušajima, rezultata nije bilo. Nada da će opet naći svoju obitelj nije umrla, već je postajala sve slabija, a Bakhita se - odana svojem fatalizmu -pomirila s time. Bila je smirena i u dobrom stanju. Posao koji je obavljala nije bio iscrpljujući i više nije morala trpjeti bičevanja, strahove od batinanja štapom, stalnim prijetnjama, prijekorima te zlokobnim i arogantnim nadzorom. Konzul joj je bio poput oca, a guvernantu je jako voljela. Bakhita je imala osjećaj da joj guvernanta iskazuje ljubav kao nekad vlastita majka.

Nikada nije pomislila da bi mogla imati ovakvu sreću. Svejedno bi povremeno osjetila jaku želju prema nečem bezgraničnom što nije mogla objasniti, ali joj je bilo potrebno kako bi osjetila potpuno zadovoljstvo. Bila je to žudnja sv. Augustine: “Bože, stvorio si nas za sebe i naša srca nemaju spokoja dok ne nađu svoj mir samo u Tebi.”

Ova ju je nostalgija obuzimala osobito navečer kada bi se, nakon završetka svih poslova, odmarala u tihoj samoći široke terase kuće. Gledajući tada u zvjezdano nebo i Mjesec koji je obasjavao grad svojom blijedom svjetlošću, pitala bi se: “Tko je vlasnik koji noću osvjetljava sve te zvijezde i gasi ih u svitanje? Tko zapovijeda da se ujutro pojavi zlatna sunčana kugla, a uvečer je skriva? Mora da je moćan i dobar. Tko je to? Možda onaj svijetleći lik koji sam vidjela na osvijetljenom pustinjskom nebu?”26 Tog se prizora još uvijek živo sjećala. “Da ga bar još jednom mogu vidjeti”, uzdahnula je, “poklonila bih mu se i zahvalila”. Njezina je duša žeđala za Bogom, no još joj nitko nije o Njemu govorio. Nije znala za nijednu religiju.

Nikome nije padalo na um pobrinuti se za duše robova, čak ni konzulu i guvernanti, možda zato što je dugo razdoblje koje su proveli u poganskim zemljama oslabilo njihovu vjeru ili je čak učinilo ravnodušnom, a možda i zato što bi podučavanje Bakhite bilo jako teško. I tako je Bakhita ostala u tami, iako je u njoj gorjela želja za svjetlošću.

Vrijeme je brzo prolazilo. Bakhita je izrasla u prekrasnu, snažnu i gracioznu mladu ženu u kojoj nitko ne bi prepoznao sirotu, divlju i izmučenu robinju kakva je nekad bila. U njezinom se izrazu lica odražavala nota melankolije, poput lica drugih koji su prošli velike patnje, ali je često bilo ozareno i smiješkom. Njezina blaga narav, sazrela kroz bol, pokazivala se u blagosti, osjetljivosti, razboritosti i dobroti. Njezinim su se odlikama divili svi članovi kućanstva kojima je Bakhita postala veoma draga. Smatrali su je članom obitelji. Iz svega toga proizlazila je jedna misao utjehe: Bakhita je izvrstan primjer pripadnika crnačke rase prema kojem se postupalo strašno loše, ali je sačuvala sve ka26 Cf. Memorie..., ms. op. cit., str. 22.

79

rakteristike zdrave čovječnosti koja, iako nesvjesno, živi život poštujući prirodne zakone. Stoga je ona živi dokaz svjedočanstava sv. Tome Akvinskoga - naime, onima koji žive u skladu sa prirodnim zakonima koji su urezani u srcu svake osobe Bog im šalje njihova anđela kako bi ih prosvijetlio. Guvernanta joj je često govorila o Italiji, možda kako bi ublažila nostalgiju što bi je povremeno obuzimala u želji da ponovno vidi svoju zemlju. Bakhita je slušala pozorno i sa zanosom. Zaključila je da su svi Talijani sigurno dobri ljudi jer nisu krali djecu niti držali robove. Nakon tih razgovora, privučena nevidljivom silom, izlazila bi na balkon i s ljubavlju promatrala tu lijepu talijansku trobojnicu. Zatim bi se zagledala u daljinu, prožeta željom da vidi tu blagoslovljenu zemlju u kojoj djeca ne bivaju otimana iz zagrljaja majčinske ljubavi.

Brodarov sin

Konzul se već neko vrijeme činio zabrinut.27 Bakhita je to zamijetila, ali nije mogla dokučiti razlog. Život u kući i gradu mirno se nastavio, no u zraku se dao naslutiti nagovještaj uznemirujućih događaja. Konzul je u potpunosti bio svjestan situacije u Sudanu nastale uslijed strane intervencije i okrutnosti počinjenih od strane onih što su iskorištavali domicilno stanovništvo i činili im nažao. Već smo govorili o tim najcrnjim stranicama u povijesti Sudana. Bilo je normalno da će zla kob ujediniti potlačene u nasilnu reakciju. Isto je tako prirodno da će pospješiti formiranje nacionalne svijesti među bezbrojnim plemenima koja su željela Sudan opet vratiti Sudancima. U Kordofanu je Muhamed Ahmed, sin brodara Abdulaha, postao središnja točka te reakcije. Tih je dana prema drevnoj sudanskoj legendi dobio titulu Mahdi, što znači onaj kojega šalje Alah. Zapravo, ta legenda govori da će Alah oživjeti svojeg Mahdija kako bi još jednom očistio svijet od izopačenosti nevjernika te je precizno rekla da će taj božji poslanik biti Muhamed Ahmed, sin Abdulahov. Svrha ove legende bila je još više povećati ugled brodarovom sinu nego ga je 27 U vezi ovog njegovog ponašanja i Legnanijevog naknadnog burnog povratka u Italiju, u svojim “Memoarima” (Memorie) Bakhita potvrđuje: “Prošlo je više od dvije godine bez ikakve promjene; tada je konzul zbog ozbiljnih događaja opozvan u Italiju.” Razni biografi povezuju ove “ozbiljne događaje” s neredima izazvanim pobunom Mahdija. Dr. Massimo Zaccaria proučavao je nazočnost Talijana u Africi te je zapisao: “Ozbiljni događaji koji su nastupili u životu Calista Legnanija vjerojatno su bili više osobne naravi. Legnanijev povratak u Italiju ustvari se poklapa s propadanjem njegovih poslova koje je vodio njegov brat Isidoro...” In nota margine alla biografia di M. Giuseppina Bakhita - pro manus., u A. P. R. Razlog bi mogao biti u tome što je “pored velikih gubitaka nakon nestanka nekih (teretnih) brodova na Nilu nakrcanih kaučukom, nastao i potpuni zastoj trgovine uslijed unutarnje pobune.” Pismo monsinjora Sogara gospodinu Perolariju, talijanskom konzulu u Kairu, 12. travnja 1883., S. G. I., Arch. Amm. 1883., b. 13, f. 4, cc. 600.

80

dotad uživao zbog svoje reputacije kao veliki asket, budući da je mladost proveo u molitvi i kontemplaciji kao učenik slavnoga šeika Šarifa.

Ova je reakcija stigla iz krugova vjerskog idealizma, ali je njezin stvarni cilj bilo oslobođenje zemlje od uzurpatora. Ustvari, godine 1881. Muhamed Ahmed počeo se žaliti zbog nepoštenja nevjernika, pod čime je razumijevao sve strance i svakoga tko nije vjerovao u njegovu božansku misiju. Oni koju su vjerovali, a njih je bilo mnogo, oformili su vojsku. U Kairu su podcijenili ovu opasnost te su na Mahdija slali ekspedicije koje je on s lakoćom svladavao. U međuvremenu, Mahdijev je ugled rastao, a njegova je vojska marširala na glavni grad. Konačno je 1883. guverner Kaira poslao regularnu vojsku na Mahdija. No, zbog nedovoljne izvidnice, završila je u šumi gdje je, umirući od žeđi, “bila napadnuta i pokošena do zadnjeg čovjeka”. Egipatski je guverner ponovno imenovao engleskog istraživača Gordona za glavnoga guvernera Sudana28, no bilo je prekasno; Mahdijeva vojska marširala je na Kartum.29 Svjestan što će se dogoditi, konzul je odlučio otići u Italiju. Kada je Bakhita to saznala, osjetila nezauzdan poriv da vidi zemlju o kojoj je toliko sanjala; no, kako bi se usudila i pitati konzula da je povede sa sobom? I kako bi napustila guvernantu koja je bila tako dobra prema njoj? Pa ipak, nije mogla odoljeti sili što ju je privlačila zemlji iz snova, koja ju je opčinila svojom tajanstvenom fascinacijom. Morala je donijeti odluku. Pripreme za odlazak bile su dobrano u tijeku i nije bilo vremena za gubljenje. Bakhitina želja u potpunosti ju je obuzela te je ova prevladala svoju plahost i otišla zamoliti konzula da je povede u Italiju. Konzul ju je u čudu pogledao i rekao da ponovi svoj zahtjev. Bakhita ga je još jednom izgovorila, s još više gorljivosti.

“Ali zašto želiš ići u Italiju?” pitao ju je zapanjeno.

“Da je vidim”, odgovorila je mlada djevojka, molećivo ga gledajući.

“Da je vidiš? I onda, što?”

“A onda... Ne znam... Ali, nemojte reći ‘ne’, gospodine.”

28 Charles Georgie Gordon: rođen u Woolwichu 28. siječnja 1833., umro kao mučenik u Kartumu 26. siječnja 1885. Gordon je ostvario blistavu vojnu karijeru, napredovao od poručnika do brigadnog generala. Godine 1874. imenovan je guvernerom Ekvatorijalnih provincija i dobio zadaću organizirati sudansku unutrašnjost te u potpunosti zauvijek obustaviti trgovinu robljem. Njegovo je djelovanje na vojnom, upravnom i ekonomskom području grubo prekinuto vrlo ozbiljnom pobunom koju je vodio “naoružani” prorok Muhamed Ahmed koji se proglasio Mahdijem odnosno onim kojeg vodi Bog te je poveo čitav Sudan u pobunu. Izvedena je invazija i zaposjedanje Kartuma, a Gordon je slavno pao u masakru u guvernerovoj palači 26. siječnja 1885. godine. Tisak ga je proglasio nacionalnim mučenikom. Cf. Luigi Messedaglia, Uomini d’Africa, Bologna, Licinio Cappelli, Editor, 1935-XIII, str. 87 i 272.

29 G. Vantini, Crisi... u Gentes, 1956., op. cit., str. 448-449.

81

“A što ako se više nikad ne vratim u Afriku?”

“Tada ću biti u vašoj lijepo zemlji!” uzviknula je Bakhita, lica ozarena radošću.

Konzul nije mogao shvatiti ovu čudnu želju mlade crnkinje, niti kako je smogla hrabrosti da ustraje u zamolbi. Obično je vrlo plaha i krotka. “Razmislit ću”, odgovorio je i poslao je van. Bakhita je otišla puna nade. “Nije rekao “da”, ali nije rekao ni “ne”; to je dobar znak”, rekla je samoj sebi. “Sada će o tome razmišljati. Trebat će strpljivo čekati.” Kratko poslije, otišla ga je još jednom pitati, a zatim je samu sebe zaprepastila i trećim odlaskom, uslijed neodoljivog poriva kakvog nikad prije nije osjetila. Ta gotovo praznovjerna ustrajnost utjecala je na konzula te je naposljetku pristao. Bakhita je drhtala od sreće te se bacila pred njega kako bi mu poljubila noge.

Jašući deve od Kartuma do Suakina

Koncem 1884. nekolicina ih je na devama napustila Kartum, neposredno prije nego su Mahdijeve snage napale grad. Prema nekim povijesnim zabilješkama, Calisto Legnani bio je posljednji Europljanin koji je prešao Berbersku pustinju prije pada Kartuma koji se zbio 26. siječnja 1885. godine.30 30 Roberto Almagià, op. cit., str. 888.

82

Konzul je poslije saznao da su Mahdijevi vojnici te večeri ušli u glavni grad, odrubili glavu guverneru Gordonu na stubama palače te opljačkali konzulat, pritom masakrirajući i odvodeći sa sobom robove te zatim zapalili čitav grad. Kada je dva dana poslije dvama brodovima stiglo vojno pojačanje iz Egipta, zatekli su samo tinjajuće ruševine. Da Bakhita nije ustrajala na odlasku s konzulom...

Kako ne bismo mislili na onu božansku nit što ju je vodila? Putovanje konzula i njegove skupine nije bilo udobno, ali za Bakhitu je predstavljalo užitak. Zasigurno nije bilo nimalo poput dugih putovanja u karavani pod prismotrom onih razbojnika, niti poput puta iz Al Obejida u Kartum na kojem su žene bile u neprestanoj patnji, pod bičevima uvijek spremnima za udaranje i ostavljanje tragova na njihovim jadnim leđima.

Sjedeći na devi natovarenoj prtljagom, mogla je uživati u krajoliku i novim stvarima koje su usput susretali. Išli su uz Nil do Berbera, a zatim otišli ravno u pustinju, u smjeru Suakina. Put u Suakin, pristup koji su sve više ometali koraljni grebeni, bio je stara ruta za Crveno More, a sada ga je zamijenila 45 kilometara udaljena luka u Sudanu. Nova luka u potpunosti izgrađena ljudskom rukom podignuta je između 1904. i 1908. u potpuno pustinjskom području. Temelji su bili dovoljno duboki kako bi omogućili pristanak svih vrsta brodova, a posjedovala je i suvremenu pristanišnu opremu.31

Pustinjska vrućina i jednoličnost nisu predstavljali problem za Bakhitu, osobito zato jer je na devi imala suputnika s kojim je razgovarala o svojim razmišljanjima i sreći koju je osjećala. Bio je to mlad i živahan crni dječak kojega je konzul spasio par dana prije i koji je trebao otići nekim njegovim prijateljima iz Genove, vlasnicima jednoga hotela. Dječaku je Bakhita odmah postala draga i, kako je bila starija od njega, ona ga je pazila kao mala majka. S njima je putovao i konzulov prijatelj, Augusto Michieli. On se vraćao svojoj obitelji. Put od Suakina do Genove nije trajao kratko kao što je to danas slučaj, ali je bio miran i pun fascinantnih stvari za Bakhitu i mladoga dječaka. Nikada nisu vidjeli toliko ljepote, niti su zamišljali tako prekrasne stvari. Ostali su bez riječi od oduševljenja pri pogledu na zalaske sunca, a Bakhita se pitala: “Tko je taj gospodar tako moćan da nebo oboji tim veličanstvenim bojama? Tko on može biti?” Puna divljenja prema tom tajanstvenom Biću, osjećala je kako Ga želi voljeti i pokloniti Mu se.

Nakon dugog putovanja, ukazala se očaravajuća ligurska obala... Njezino mnogobrojno cvijeće, maslinici, zelenilo, krajolik ukrašen malenim seli31 Cf. Jean-Pierre Greenlaw, The Coral Buildings in Suakin, Oriel Press Stockfield, London, Boston, str. 16.

83

ma što su se zrcalila u morskoj površini ili bila raštrkana po obroncima i u sjeni planina, smiješeći se na proljetnom suncu. Brod se bližio svojem odredištu. Vidjela se luka u Genovi, ponosne ljepote, dominirajući prekrasnim zaljevom. Bakhita je bila očarana i nije mogla prestati gledati u sve oko sebe. Bila je to Italija, zemlja o kojoj je sanjala, nadala joj se, voljela je ne znajući zašto. Poželjela je kriknuti od sreće, ali nije mogla grlo joj se stegnulo od silnih dojmova i počela je plakati. Crni ju je dječak pogledao, jako začuđen. Nije shvaćao da ljude velika radost često natjera u plač prije nego velika bol. Brod se usidrio i otpočela je zbrka uobičajena za svaki dolazak.32

I Bakhita je pomagala s prtljagom. Luka je vrvjela aktivnostima, ali dvoje crnačke djece nije prošlo nezamijećeno. Mnogi su se ljudi zaustavljali i radoznalo gledali naočitu crnu djevojku tužnih očiju i slatkoga osmijeha te mladog crnoga dječaka koji joj se privijao uz haljinu da se ne izgubi dok su išli za dvojicom muškaraca brončane puti nakrcanim paketima.

Darovan

Čim su izašli iz luke, dočekala ih je gospođa Turina Michieli, supruga konzulova prijatelja. Bakhita je ganutljivo promatrala ponovni susret pun emocija.

I ona bi se tako ponijela kad bi mogla opet vidjeti svoju obitelj. Preplavio ju je val nostalgije; usne su joj počele drhtati. Konzulovi prijatelji radoznalo su promatrali crnog dječaka. Mnogo pozdrava, uuzvika i komplimenata upućeno je malom afričkom dječaku koji ih je u strahu gledao, ne razumijevajući ništa od toga; obećanja da će dobro postupati s njime i učiniti ga članom obitelji, razmjena novosti, uljudni razgovori i zatim je crni dječak trebao poći s njima. Bakhita ga je zagrlila, ohrabrujući ga kao mala majka te s boli u srcu gledala kako odlazi. Tužnoga lica, patila je kao kad je morala ostaviti svoju prijateljicu malu robinju i jednako tako dvije crne djevojčice koje su s njom prošle agoniju tetoviranja. Crni se dječak osvrnuo, stisnutoga grla, kako bi joj još jednom mahnuo. Nikad je više neće vidjeti, ali će se zauvijek sjećati njezine dobrote i čak je u mislima pomiješati s vlastitom majkom.

Konzulov je glas prenuo Bakhitu te je požurila razvrstati privremenu prtljagu. U Genovi će ostati samo jednu noć. Sljedećega dana krenut će za Padovu. Naviknuta na život s vlastitim jadom, Bakhita je nehajno nastavila 32 U Lučkoj arhivi Genove obavljeno je istraživanje kako bi se u registru putnika brodarske tvrtke “Rabbatino” pokušao naći točan datum dolaska Bakhite i njezinih suputnika (Calisto Legnani, Augusto Michieli i afrički dječak) iz Suakina. Pregledane su različite povijesne arhive u Genovi i izvan Ligurije, no zasad istraživanje nije dalo rezultata. Svrha tog istraživanja jest da potvrdi datum za koji osobni ali i vjerski izvori pokazuju da je morao biti u travnju 1885.

84

sa svojim poslom te je, čekajući večeru, gledala kroz prozor. Mirno su more milovale posljednje zrake sunca koje je nebo i vodu obojalo grimiznim tonovima. Brodovi usidreni u luci u daljini izgledali su poput blještećeg kamenja. Čamci načičkani uz obalu ili nečujno klizeći po valovima. U to je doba dana zaljev očaravajuć, sa svojim ugodnim malim selima uz more i vilama uokvirenim zelenilom i cvijećem. Cesta niže bila je vrlo prometna. Mlada je djevojka sa zanimanjem gledala u sve te ljude, toliko različite od njezinog naroda. Tada je s čuđenjem otkrila - bez obzira hodaju li lagano ili ubrzano, imaju li štogod obaviti ili se šetaju sanjareći - da svi nose odjeću. Bilo joj je to neobično jer je naviknuta da su neka plemena potpuno razodjevena, a ovu je odjeću smatrala čudnom u usporedbi s dugim bijelim arapskim haljama, tunikama od lanenog batista živih boja te haljinama i suknjama pletenih od vlati trave. Gospođa Michieli, zadovoljna suprugovim povratkom i želeći čim prije razmijeniti vijesti, otišla je s njim ravno u svoju sobu, ne pridajući nimalo pozornosti ni Bakhiti ni malome crnom dječaku. Kada su se spustili na večeru, Bakhita je za nju bila iznenađenje te ju je pogledala s radoznalošću. Da, primijetila ju je među svom onom prtljagom, a također se sjećala još jednoga crnog djeteta, dječaka. Je li ovaj možda bio s njom? Gdje je nestao? Tko je bila ta mlada afrička djevojka? Postavljala je mnoga pitanja. Konzul joj je objasnio i rekao da je dječak već otišao.

Zatim se požalila suprugu da joj ovaj nije doveo Morettu (crnu djevojku) kao konzul svojim prijateljima. Toliko je još o tome pričala da se konzul osjećao gotovo primoran dati joj Bakhitu.

«Tako je dobra», rekao je. «Obećaj mi da ćeš uvijek biti dobra prema njoj.» Gospođa Michieli dala je sva potrebna jamstva i Bakhita se našla u novoj obitelji. Konzul ju je nevoljko napustio, ali je bio uvjeren da ju je ostavio u dobrim rukama. Bakhita je s gorčinom gledala odlazak muškarca koji ju je spasio. Dobro je postupao s njom i doveo je u Italiju, udovoljivši njezinom neobičnom zahtjevu, nakon što je bezuspješno pokušavao pronaći njezinu obitelj. Željela mu je zahvaliti, ali je bila toliko uznemirena da nije mogla izustiti ni riječi. Nadala se da će ga opet vidjeti, ali više ga nikad nije vidjela niti čula išta o njemu.33 Zapravo, znamo da je Legnani nakon još jednog razdoblja kao konzularni agent u Suakinu, preminuo 28. lipnja 1897. u Egiptu, u bolnici u Aleksandriji.34 No tko bi se zamarao prenošenjem te vijesti sirotoj crnoj djevojci? Dobrota gospođe Michieli ju je tješila te je, poslušna i pomirena sa sudbinom, opet pronašla svoj mir.

33 Cf. Memorie..., ms. op. cit., str. 20.

34 Cf. o. Elias Toniolo, op. cit., str. 2.

85

U Zianigu s obitelji Michieli Gospodin Augusto Michieli, njegova supruga i Bakhita predvečer su stigli u Zianigo u pokrajini Mirano (Veneto), gdje su posjedovali vilu. Na ulazu je sjedila žena s tanjurom juhe. Mirno je jela sve dok nije ugledala Bakhitu, kad je prestrašena ispustila žlicu i utrčala u kuću križajući se.

Neka su se djeca prestala igrati i pobjegla vičući da je stigao crni vrag.

Povici su privukli ljude, koji izašli van osjećajući istodobno radoznalost i strah. Bilo je mnogo meteža dok su Michielijevi objašnjavali da ona nije vrag, nego siroto afričko dijete koje je mnogo propatilo. Bakhita nije razumjela venecijanski dijalekt pa je mislila da su svi sretni što vide vlasnike te se sretno osmjehivala.

Prvo su joj prišla djeca, od kojih su je ona odvažnija počela dodirivati kako bi vidjela hoće li im prsti pocrnjeti. Zatim je bilo kao da je kraj svijeta: sva su se djeca sjatila oko nje, dodirujući je po koži, zatim i žene koje su bile još radoznalije od djece.

Sirota se Moretta zatekla usred radoznalog gurkanja, zaglušena povicima, komplimentima i pitanjima na koja, naravno, nije mogla odgovarati.

Gospođa Michieli i suprug jedva su je odvukli kroz vrata koja su za sobom žurno zatvorili. Ljudi su ostali dugo stajati pred vilom, promatrajući i razgovarajući, a zatim se raspršili. Priča se proširila: “Pojavila se afrička djevojka, crna kao ugljen.”

Ta je vijest doprla i do kuće gospodina Illuminata Checchinija, možda baš preko njegovih dvojice sinova koji su zajedno s drugima otišli vidjeti Bakhitu. Svi su bili uzbuđeni.

Već je bilo kasno uvečer pa je gospodin Checchini ostao prenoćiti, no sljedećeg je jutra prvi je posjetio vilu gdje su ga dočekali uobičajeno srdačno, budući je bio poput člana obitelji, pazeći na njihove financijske interese tijekom vlasnikovih dugih izbivanja.

Nakon tople dobrodošlice i kratkog izvješća o poslovnim aktivnostima, ovaj je dobar čovjek s nestrpljenjem čekao vidjeti je li vijest istinita, no nije bilo potrebe da se raspituje jer je Moretta (Bakhita) ušla, noseći pismo.

86

Kuća sestara u Miranu Veneto otvorena je 1903. godine kao ogranak kuće matice. Cilj sestara bila je skrb o vjerskoj, kulturnoj i profesionalnoj formaciji mnoge djece i mladih djevojaka iz okruga u području Bronta. Sestre su odmah otvorile nekoliko radionica za krojenje, šivanje košulja i bluza, pletenje, vez i krojačke popravke. U njima se podučavalo 200-250 djece i mladih djevojaka koje su ondje ostajale do dobi za udaju. Poslije je otvoren novicijat kako bi se u njemu spojile kuće matice u Fonzasu, Trevisu, Adriji, Chioggi i Veneciji. Upravo se ondje majka Bakhita, u tišini i molitvi, daleko od užurbanosti rada na porti i drugih poslova u domaćinstvu, pripremala izreći svoje konačno “Da”. Ustvari, 10. kolovoza 1927., pred velikim je raspelom, zajedno sa svojim sestrama, zvonko izgovorila riječi propisane formule u koju je poslije uložila vlastitu krv i meso po svetosti svojeg života.

87

Raspelo u crkvi u Miranu gdje je majka Bakhita položila svoj doživotni zavjet.

88

“Znači, istina je?” uzviknuo je, ustavši se nudeći ruku na rukovanje. Stajao je tako, gledajući je bez ijedne riječi, sve dok mlada žena nije nestala iza vratiju. Gospodin Michieli mu se glasno nasmijao i pozvao ga da sjedne te mu u cijelosti prepričao sinoćnji događaj, kratko mu ispričavši što zna o Bakhiti.

“Dobro je napravila što ju je ovdje dovela, siroticu!” s emocijama je komentirao gospodin Checchini. “Bog će je blagosloviti za taj čin dobrote.

Reći ću joj to, ja ću joj reći.” Razmišljajući o tome koliko bi je njezina obitelj željela vidjeti, skupio je hrabrosti zamoliti bi li je smio taj dan pozvati na ručak. Gospodin Michieli je dopustio te je ovaj kratko poslije toga slavodobitno otišao zajedno s Morettom. Malo je potrajalo dok nisu stigli do njegove kuće jer su svuda duž puta bili ljudi koji su je željeli vidjeti i uvjeriti se da doista ima crnu kožu. U današnje doba, kad smo naviknuti vidjeti ljude svih boja kože, iznenađuje takvo ponašanje ovih dobrih ljudi, ali ako se sjetimo da su u to vrijeme mnoge nacije i kontinenti još uvijek bili prožeti legendama i misterijima, prirodno je da je prizor autentične crne djevojke izazivao snažan dojam. Štoviše, Bakhita će biti središte mnogo bučnije scene od ove, kao što ćemo vidjeti.

Bakhita je stigla u kuću Checchinijevih u pratnji ljudi koji su se nepozvani natiskali u veliku prostoriju u prizemlju koja je u to doba služila kao kuhinja, blagovaonica i dnevna soba. “Evo naše Morette”, rekao je gospodin Checchini svojoj supruzi i djeci, napola preneraženima i napola prestravljenima.

“Ovo je moja supruga, moja djeca, moje bebe”, nastavio je, predstavljajući svoju obitelj Bakhiti.

Više je shvaćala iz njegovih gesta nego iz riječi te se nasmiješila. Zatim je podignula ruku kako bi pomilovala dječaka od otprilike sedam godina koji je stajao kraj nje, no ovaj se u strahu odjurio i skrio se iza majčinih skuta. Bakhita se nije uvrijedila i dalje se smiješila dok je Checchini nastavio pričati sve što je saznao o njoj, uljepšavajući priču. “Pozvao sam je na ručak”, odjednom je rekao svojoj supruzi koja se doimala kao da je u transu. Ta je objava izazvala metež poput eksplozije: supruga je odmah mobilizirala sve svoje sinove i kćeri i započela pripreme za ručak kao da je stigao član kraljevske obitelji. Na Checchinijev zahtjev, ljudi su se polako razišli pa se u velikoj kuhinji opet moglo disati. Dok je voda ključala u loncima i peklo se meso u pećnici, djeca su - osobito mlađa - prilazila Bakhiti, ali bez osmijeha i ne usuđujući se dodirnuti je, šokirani njezinim guturalnim glasom. Ona pak nije razumjela venecijanski dijalekt.

89

Tijekom ručka razgovor se vodio više gestama popraćenim povicima, kao da je Bakhita gluha. Naposljetku je gospodin Checchini svečano izjavio: “Ova sirota djevojka nema nikoga; Michielijevi je vole, ali su prezauzeti poslom. Volio bih da je smatramo članom naše obitelji, kao da vam je sestra. Postupno će nas naučiti razumijevati i tada ćemo je morati tješiti i činiti je sretnom. I neka vam još ovo kažem, ona je sirota duša koju nam je Gospodin poslao.” Svi su se sretno složili s njegovim riječima i od toga je dana Bakhita osjetila da je okružena istinskom ljubavlju.

I llumintao Checchini, poznat kao “Gospon Stefano Massarioto”

90

Obitelj Checchini Tko je bio taj čovjek koji je Bakhitu pustio u svoje srce i svoj dom? Čvrst i aktivan katolik koji nije radio nikakve ustupke kompromisima ili žudio za poštovanjem drugih, nego je bio odista galantan čovjek, poznat i cijenjen ne samo u Zianigu i Miranu, već diljem regije Veneto.35 Rođen je u Salzanu, u regiji Veneto, kada je ondje župnik bio otac Giuseppe Sarto, budući Papa sv. Pio X. Izgleda nikada nije završio više razrede osmoljetke ni polazio srednju školu nego je bio samouk. Kroz praksu je stekao poslovne vještine te je bio privatni agent i radio u matičnom uredu u Miranu. Na toj je funkciji služio raznim bogatim obiteljima pored Michielijevih i kardinala Sarta, tada već izabranog za venecijanskog patrijarha, za kojega je upravljao rentama domaćinstva patrijarhije.

Često su ga tražili savjet, a posjedovao je i istinski duh milosrđa i nesebičnosti te pomagao svima koji su mu se obratili, osobito siromašnima. Svirao je orgulje u crkvi u Zianigu kamo se preselio otprilike 1870. te je vodio zbor i ravnao njime, oduševljen što liturgiju može učiniti prikladnijom. Kao desna ruka župnog svećenika, gorljivo mu je pomagao u svim poslovima.

Organizirao je dva hodočašća s monsinjorm Manderom: jedno u Rim i drugo u Loreto, sudjelujući u oba s velikom predanošću. Bio je vješt govornik i odlikovao se zdravim razumom, pa su ga župni svećenici često pozivali da drži vjerske konferencije u okolici. Te je konferencije vodio na svojem duhovitom i živahnom venecijanskom dijalektu te uvijek uspijevao zadržati interes i poštovanje velikog mnoštva koje bi mu po završetku uzvratilo toplim pljeskom. Njegova se revnost protezala i na pisanje na dijalektu, ali živoga stila i s dobrom dozom humora. Napisao je niz članaka u lokalnim novinama u kojima je stigmatizirao zlo i promovirao dobrotu. Običavao je rabiti pseudonim “Paron (‘Gospon’) Stefano Massarioto”, pod kojim je i bio poznat.

Mnogi nisu ni slutili da je njegovo pravo ime Illuminato Checchini. Ne znam koje je godine napisao roman objavljen u “Glasniku svetog Antuna” (Messagero di S. Antonio) u Padovi. Na svojem radnom stolu imam posljednje izdanje toga romana objavljenog 1934. Čini se da je prije njega objavljeno nekoliko drugih edicija. Naslovljen “Nino Gobo galantuomo” (Nino Gobo, častan čovjek), ovako ga opisuje: «›Praktičan› više nego ‹povijesni› roman, napisan u Massariotovom dijalektu.»

35 Cf. Livio Vanzetto, Paron Stefano Massarioto - La crisi della società contadina nel Veneto di fine Ottocento, Ed. Odeonlibri, Vicenza, svibanj 1982.

91

U predgovoru daje glavne naznake o sadržaju: Napisao sam ovaj slab roman kako bih ljudima dao do znanja što je častan čovjek: netko tko se kloni svih zamka koje vrebaju posvuda u ovom modernom društvu.»

Oženio je Clementinu Zanetti iz Venecije s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji sin, Giuseppe, poslije je oženio nećaku kardinala Sarta, na oduševljenje obitelji Checchini. Preselivši se poslije u Padovu kako bi ondje odgojio djecu, lluminato je bio jedan od najrevnijih promotora pobožnosti čudotvorcu svetom Antunu Padovanskom.

Marljivo je pisao u časopisu «Glasnik svetog Antuna» i, koristeći svoj pseudonim, stvorio kratko djelo «Il Massarioto», članak koji je zvao svojim «mjesečnikom». Na nesreću, nije uživao u dugom životu. Umro je u sjeni svojeg voljenog svetišta 11. travnja 1904. u dobi od 66 godina. Svibanjsko izdanje «Glasnika svetog Antuna» komemoriralo ga je na sljedeći način:

ILLUMINATO CHECCHINI POZNAT KAO PARON STEFANO MASSARIOTO

Prošloga utorka, 11. travnja 1904., u ranim je jutarnjim satima ovaj iznimni 66-godišnjak blago u Gospodinu usnuo. Dobro poznat diljem čitave regije Veneto, proveo je čitav boreći se za katoličke vrijednosti, u čemu je bio skroman šampion, iako je u potpunosti zaslužio taj naslov. Nije imao visoko formalno obrazovanje, ali je bio obdaren najiznimnijom prirodnom genijalnošću te istinskom i dubokom kršćanskom pobožnošću te je znao ljudima pružiti veliku pomoć, ispravljajući poroke i loše navike, pokazujući im put koji treba slijediti i način kako ga slijediti, predvodeći vlastitim primjerom i instruirajući svoje mnogobrojne slušatelje živom i duhovitom riječi. Njegovi članci u novinama, kratkim djelima i mjesečniku «Il Massarioto» distribuirani su diljem Veneta. Preko svega toga stekao je popularnost s kojom se samo rijetki mogu mjeriti, toliko velikom da su i gradska zvona najavljivala njegov dolazak te bi ga pozdravljali povici mnoštva ljudi koji bi prekidali svoj posao samo da bi pošli za njim i poslušali što im ima reći. Bio je neumoran promotor pobožnosti Čudotvorca svetog Antuna Padovanskog i mnogo je učinio za prosperitet naših aktivnosti. Stoga na ovaj način ispunjavamo svoj dug zahvalnosti, odajući posljednju zahvalu tom predragom i nezaboravnom čovjeku te istodobno preporučujemo svim našim saveznicima da mole za njegovu blagoslovljenu dušu, kako bi zadobio slavu koju zaslužuje po svojem gorljivom katoličkom životu i po svojoj aktivnoj i potpunoj pobožnosti Svecu čudotvorcu.»

92

Ovo je ukratko profil čovjeka koji je, kako ćemo vidjeti, odigrao najvažniju ulogu u Bakhitinom životu te se ispostavilo da je odista bio instrument Providnosti u njezino ime.

Novi život s obitelji Michieli

Obitelj kojoj je Bakhita otad pripadala bila je ona Giovannija Augusta Michielija, rođenom Venecijancu. U matičnom uredu Gradskog vijeća Mirana registriran je kao zemljoposjednik. No njegova je profesija prevoditelj te je u tom svojstvu mnogo putovao. U Africi, gdje smo se susreli s njime, bio je ne samo prevoditelj nego i poslovni poduzetnik, poput većine Europljana koji su tamo išli. Oženio je Mariju Turinu, rođenu u Sankt Peterburgu, koju je vjerojatno susreo na jednom od svojih putovanja. Marija je bila protestantica ili pravoslavka, no vjenčanje je obavljeno prema katoličkom obredu, uz uobičajeno obećanje da će se djeca odgajati u skladu s katoličkom vjerom. Mjesto vjenčanja nije poznato; možda je obavljeno u Parizu, gdje je 1879. rođen najstariji sin Karlo koji je umro kao dijete. Roditelji su s nestrpljenjem čekali drugo dijete koje je na svijet došlo 1882., no tragičnim je spletom okolnosti drugi sin Ivan bio mrtvorođenče. I dalje su se nadali da će im jednoga dana obiteljsko gnijezdo biti obdareno. “Neka bude djevojčica!” zaželjela je gospođa Michieli. I želja joj se ostvarila 3. veljače 1886. kada je rođena lijepa djevojčica, na veliku radost ukućana, osobito Bakhite. Možda se sjećala radosti koju je osjećala kada se rodio njezin mali nećak kojega je tako jako voljela? Sretna je vijest telegramom dojavljena ocu koji je u tom trenutku bio na poslovnom putovanju. No, njihova se radost uskoro pretvorila u uznemirenost, kada se novoređenče, ionako osjetljivo, razboljelo.

Bakhita se nije micala od kolijevke i pokazala se od dragocjene pomoći majci. Gospodin Checchini pomogao im je tako što je upisao dijete u knjigu rođenih u ime djetetova oca i osiguravši da ga se odmah krsti kod kuće, budući da nije moglo biti odneseno u crkvu. Uz neprekidnu brižnu skrb dojenče je ojačalo, oporavilo se i naposljetku ozdravilo. Ceremonija krštenja obavljena je 16. svibnja i stariji svećenik nadjenuo joj je ime Alica Alessandrina Augusta. Kuma joj je bila gospođa Italia Fontanella iz Venecije. Bakhita je nastavila brinuti se za dijete koje je u kući dobilo nadimak “Mimmina”; to je ime kojim ćemo je nazivati u našoj priči.

93

Zianigo - župna crkva u kojoj je krštena Mimmina

Stanovnici Zianiga naviknuli su se na Bakhitu i puštali su je u miru. Uvijek im je bilo drago vidjeti je, smiješili joj se, uputili pokoje pitanje kad bi je susreli u prodavaonici, ali ju je bilo teško razumjeti, što je sprječavalo bilo kakav dulji ili sadržajniji razgovor. Kojim je jezikom govorila Bakhita?

Dobro pitanje. Tko bi znao? Umjesto nekog određenog jezika, bila je to mješavina, zbrka dijalekata iz različitih zemalja kroz koje je prošla i različitih gospodara kojima je pripadala, a sada je bio pridodan i venecijanski i talijanski. S lakoćom je naučila venecijanski dijalekt, možda zato jer su ga govorili svi u kući i izvan nje. Gospođin je jezik zapravo bio mješavina engleskog i ruskog, talijanskog i venecijanskog. Gospodin Augusto Michiele bio je jedini koji je razumio Bakhitin jezik jer je u Africi proveo prilično puno vremena. Jasno je kako je u toj kući vladala izvjesna zbrka kada se radilo o jeziku; no, s Mimminom su svi govorili na venecijanskom pa ga je i Bakhita tako uspjela naučiti, razumjeti i biti razumljiva drugima.

94

Michielijeva vila stajala je na provincijalnoj cesti koja je povezivala Mirano i Padovu, u predgrađu Zianiga. Do nje je vodila lijepa aleja obrubljena drvoredom. Kkrasne biljke među kojima je i magnolija što još uvijek postoji radile su sjenu u vrtu. Iza vrta nalazilo se dvorište s trijemom, konjušnicom i mjestom za vlasnikovu kočiju. Ta je vila (ili, kako su je zvali, palazzina) bila uobičajen primjer kuće srednje klase toga razdoblja. U prizemlju se nalazila soba za primanje posjeta iz koje se moglo ući u još tri sobe s popločanim podom. U stražnjem je dijelu bila kuhinja, ispred koje se nalazilo stubište za prvi kat na kojem su prostorije bile istog rasporeda kao u prizemlju. Pored ovoga, iznad trijema bila je Bakhitina soba, divna i prozračna, s mirisom cvijeća koje se uspinjalo zidom sve do njezina prozora. Namještaj je bio jednostavan ali otmjen; maleni bijeli krevet, komoda s ladicama u kojima je Moretta uredno držala stvari koje je dobila od konzulove guvernante i gospođe; male darove koje je dobivala za proslava kada bi prijatelji dolazili Michielijevima u posjet; ormar za njezine haljine te noćni ormarić sa svjetiljkom koju gotovo nikada nije palila. Briga za njezino maleno kraljevstvo činila joj je veliko zadovoljstvo! Koji kontrast u odnosu na smrdljive prostore u kakvima je živjela godinama!

Nakon što se rodila Mimmina, njezina je kolijevka stavljena pored Bakhitina kreveta; poslije ju je zamijenio dječji krevetić. Bakhita je bila veoma sretna što je u njezino ljupko gnijezdo došlo to malo stvorenje koje je čuvala majčinskom nježnošću. Namještaj u drugim sobama bio je u stilu tipičnom za to razdoblje, uz nekoliko otomana i egzotičnih predmeta: tipične afričke sitnice, preparirana zmija te životinjska krzna na podu.

Zidovi su bili ukrašeni slikama krajolika, bistama crnaca od ebanovine i portretima članova obitelji, a na prozorima su bile veliki zastori od damasta te zavjese s čipkastim naborima.

Bakhitino jedino zaduženje bilo je brinuti se za Mimminu kojoj je postala toliko draga da ju je zapravo voljela više nego vlastitu majku. Svakoga bi je dana Bakhita vodila u šetnju, nadzirala je dok se igra, zabavljala je i čuvala. Bakhita nije mogla vjerovati da živi s ljudima koji je vole te da 95

vodi miran život. Osjećala se iznimno zahvalnom svojim vlasnicima koji su bili tako dobri prema njoj te je jako voljela malenu djevojčicu koja ju je podsjećala na njezinu vlastitu blizanku, nećaka i braću.

Zianigo - Vila Michieli - Bakhitina soba

U nastojanju da se donekle oduži za dobrotu koju su joj iskazivali, postala je sve aktivnija, velikodušnija i odanija. Gospođa Michieli ju je odijevala u tunike i remenje žarkih boja. Kosu su joj resili srebrni broševi, a na ušima bile dvije dugačke zlatne naušnice koje su vjerojatno bile dar konzula ili Michielijevih. Kada god bi gospodin Augusto išao u Mirano ili se vozio s obitelji kočijom, scenu bi uljepšavala i Bakhita, koja je u tim prigodama uvijek nosila lijepu grimiznu haljinu i prugastu ešarpu.

Bila je prekrasna i elegantna te je privlačila zadivljene poglede i pozornost prolaznika, kojima je sama pridavala jako malo pozornosti. Dani su Bakhiti mirno i radosno prolazili, osobito kad bi vodila Mimminu u šetnju i dobila dopuštenje posjetiti Checchinijeve, gdje su je uvijek dočekivali s ljubavlju.

96

“Mama, mama, došla je naša sestra Bakhita!” vikale bi kćeri gospodina Illuminata čim bi je ugledale.

Te su riječi na usnama deset- i dvanaestogodišnjakinje izgovorene tako razdragano i srdačno, ganule Morettu i u njoj izazivale osjećaj da je došla kući, vlastitoj obitelji. Poljupci i zagrljaji zacjeljivali su njezino srce poput melema na rani. Gospodin Checchini bi za Bakhitu i Mimminu odmah pripremio ukusnu zakusku. A djeca bi uvijek dizala graju oko svoje sestre Morette, no njihovo bi ponašanje bilo rezerviranije i s određenom dozom zbunjenosti. Kada se Gospon Stefano kasnije vratio kući, dobrodošlica bi bila bučna. Njegov je karakter bio od onih što jednostavno mora eksplodirati u povicima, komplimentima i srdačnim komentarima. Taj je dobar čovjek želio i formalno usvojiti Bakhitu, no procedura je obilovala teškoćama. Također je želio crnoj djevojci dati najveći dar, kršćansku vjeru, te je tražio najbolji način za to.

Kao što smo već vidjeli, Bakhita nikada nije upoznala nijednu religiju.

Neki bi pogrešno zaključili da je idolopoklonik ili muslimanka, no ona je isticala: “Nisam znala ništa o idolima. Samo sam gledala u zvijezde, tako prekrasne gore na nebu, u sjajno sunce, i ponavljala samoj sebi: volim Onoga tko je stvorio sve te čudesne stvari.”36 Svjetlo istine ne bi mogla naći ni u kući Michielijevih. Gospodin Augusto, iako kršten, bio je ravnodušan prema vjeri. Gospođa Michieli, kako znamo, nije bila katolkinja te je zapravo bila neprijateljski raspoložena prema katoličanstvu do te mjere da bi Bakhiti zabranila ići u crkvu kada bi vodila Mimminu u šetnju. Gospodin Checchini znao je za to i bilo mu je žao. Često bi nalazio izgovor povesti kakvog učenog svećenika u posjet Michielijevima te zapodjenuti religijsku diskusiju s namjerom da preobrati gospođu Michieli i uzdrma ravnodušnost gospodina Augusta, ali svi njegovi napori pokazali su se uzaludnima. No, sada nije htio izgubiti Morettu. Znao je reći: “Misionari žrtvuju svoje živote da spase duše. Trebamo li mi onda pustiti da nam izmakne ova djevojka koju nam je Bog poslao?” Već je razradio plan kad je vrag naoštrio svoje rogove. Gospodin Augusto nedugo je nakon povratka u Afriku pisao svojoj supruzi da mu se odmah pridruži u Suakinu, gdje je kupio hotel. Bakhita je s nelagodom primila vijest da mora napustiti Italiju o kojoj je dugo sanjala i za kojom je žudjela, gdje se osjećala tako smirenom. Više se gotovo nije nadala da bi mogla opet naći svoju obitelj te nije bila sretna vratiti se na mjesto na kojem je toliko propatila, na mjesto gdje postoji opasnost da 36 Summ. Doc., str. 346, Pismo majke Genoveffe (De Battisti) gospođici Idi Zanolini 11. travnja 1947. u kojem citira svjedočenje majke Dai Zovi koja izjavljuje: “Jednom sam pitala dragu novakinju je li se ikad molila idolima...” na što je odgovorila gore citiranim tekstom.

97

još jednom padne u ruke pljačkašima. Opraštajući se s obitelji Checchini koju je smatrala više svojim rođenima nego obitelji sebi pretpostavljenih, plakala je i patila kao da je još jednom otimaju od voljenih.

U Suakinu

Bakhita je bila u agoniji gledajući kako s vidika nestaje prekrasna talijanska obala, ista ona koju je dvije godine prije pozdravila s neopisivom radošću, zemlja koju je tajno ljubila iskazujući poštovanje poput osobe koja obavlja vjerski ritual. Čak je i sada slala poljupce s palube broda.

Mala Mimmina ju je oponašala, očito ništa ne shvaćajući, nesposobna da podijeli njezine osjećaje. Hoće li se ikada vratiti, tko zna? Nije izgubila nadu, no u međuvremenu nije mogla svladati tugu. Jedina joj je utjeha bila malena djevojčica koja ju je sve više voljela. Po dolasku u Suakin, Bakhita je svoje vrijeme provodila čuvajući Mimminu i radeći u hotelskom baru. Pitoma kao i uvijek, naviknula se na novi život; njezina urođena dragost i odanost učinila ju je Božjim darom šefovima. No, u srcu joj je i dalje bila čežnja za mirnim životom u Zianigu, divnim vremenima kad je čuvala Mimminu i prisjećala se svojega sela, majke, svih koji su je voljeli, konzula, guvernante i svih događaja iz njezina tužnog i bolnog djetinjstva. Nedostajali su joj Checchinijevi, u čijoj je kući ponovno osjetila obiteljsku ljubav.

Novi joj život nije bio miran. Više se nije mogla u tišini posvetiti malenoj djevojčici; trebalo je obaviti mnogo stvari te je čak i noću morala dokasna raditi u baru, među ljudima raznih rasa i stupnja brazovanja, često s Mimminom koja joj se privijala uz skute. U baru se nije osjećala smirenom, ondje je često dolazila u kontakt s pokvarenim i pijanim muškarcima, ali ju je spašavalo njezino jednostavno i suzdržano ponašanje te je kasnije napisala: “Nitko se nikad nije usuđivao ne iskazivati mi poštovanje.”37

Zacijelo ta činjenica nagovještava posebnu zaštitu s nebesa? Možda ju je onaj sjajan lik iz pozadine štitio od moralnih opasnosti, kao što ju je obranio od divljih zvijeri u pustinji? Misterij! Nakon mjeseci provedenih u hotelu, posao gospodina Michielija postajao je sve uspješniji te je ovaj odlučio prodati svoje talijansko imanje i trajno se nastaniti u Suakinu.

Kada je Bakhita to saznala, skoro ju je srce izdalo. Zbogom, Italijo! Više je neće nikada vidjeti. Netko bi mogao reći: Nije li Bakhita mogla napustiti Michielijeve i vratiti se da živi s Checchinijevima koji bi je dočekali širom 37 Cf. Summ. D. t., str. 145, paragraf 303.

98

raširenih ruku?” Na nesreću, ne bi to mogla učiniti zbog tadašnjih zakona u Africi koji su također bili na snazi i u nekim europskim državama.

Bakhitu je kupio konzul koji je nije nikada formalno otpustio iz ropstva, budući da bi za osobu poput nje, samoj i nemoćnoj, sloboda bila fatalna.

Tako je i dalje bila u vlasništvu konzula, da bi zatim postala vlasništvo obitelji Michieli koja je zadržala sva prava nad njom kao njihovom robinjom.

Nit

Gospodin Augusto je organizirao povratak svoje supruge u Italiju zajedno s djetetom, kako bi prodala njihovu vilu i zemlju, uz pomoć gospodina Checchinija. Bhakita je patila u sebi, ali se prepustila situaciji, vođena svojim fatalizmom: gospodari su tu da daju naredbe, a ona, robinja, tu je da sluša. Mimmin odlazak pogodio ju je dok joj je željela sve najbolje. Kako je plakala kad joj je pripremala prtljagu! No nitko je nije zamjećivao. Dan je odlaska. Sve je spremno; brod će isploviti za samo nekoliko sati.

Toliko je mnogo stvari koje želi reći gospođi da ih prenese njezinoj dragoj talijanskoj obitelji! Ali riječi joj nisu dolazile, a gospođa je tako zauzeta.

Mrmlja nešto Mimmini, no što siroto dijete može reći? A sada je vrijeme da se pođe u luku; sve su torbe spremne, ali se događa nešto nepredviđeno: Mimmina se ne želi odvojiti od Morette. Ne pomažu ni prijetnje ni obećanja. Čvrsto se držeći za Bakhitin vrat, plače, vrišti i dobiva živčani napadaj zbog kojega su drugi u strahu za njezino krhko zdravlje.

Sat otkucava. Nema vremena za gubljenje. Gospođa bijesno nabrzinu ubacuje nešto Bakhitinih stvari u kovčeg i oni odlaze. Ubrzo nakon toga dolazi red i na Bakhitu da krene za Italiju.

Kako možemo imati ikakve dvojbe u vezi te tajanstvene niti? Malo-pomalo, Bakhita se oporavila od zapanjenosti uslijed naglog preokreta situacije.

Znači, vraća se u Italiju? Ne sanja to? Ne, zaista je na brodu koji je već isplovio iz luke i jedri preko voda Crvenoga mora.

Preplavila ju je neopisiva radost od koje je drhtala, ali je mudro uspjela prikriti je, od straha da ne uzruja gospođu koja je već bila ljutita, a možda i ljubomorna zbog Mimmina ponašanja. Malena se djevojčica oopravila od napadaja, spavajući u Bakhitinom naručju i čvrsto stiskajući njezinu ruku kako ih ne bi razdvojili. Moretta ju je milo gledala, a kada se gospođa za trenutak udaljila, sa zahvalnošću ju je obasula poljupcima.

Njoj je dugovala sreću zbog povratka u Italiju gdje je znala da će joj srce pronaći mir. Gospođa, koja se dotad već smirila, razgovarala je s Bakhitom 99

o stvarima koje moraju napraviti u Zianigu kako bi brzo dovršile posao i vratile se u Afriku. Povratak...!

Bakhita ju je slušala i povlađivala, ali je u sebi razmišljala kako se nikad ne želi vratiti u Afriku. Zašto? Što može učiniti? Nije znala, ali je to osjetila duboko u sebi, dapače, bila je sigurna da će ostati u Italiji. Prisjetila se ranih dana ropstva, kada je s tjeskobom tražila svoju sestru koja je bila oteta prije nje, kako joj je često dolazila misao da život nosi mnoga iznenađenja.

Neka od njih je već iskusila.

Ovaj je put bio nešto što nikad ne bi pomislila, apsolutno zaprepašćujuće.

I tako je bila uvjerena da će se dogoditi nešto drugo i ona će ostati u Italiji unatoč svim planovima.

Vjera koja pomiče planine

U Zianigu su bili sretni opet vidjeti Morettu. Najsretniji od svih bio je gospodin Checchini, koji je zbog nje stalno osjećao grizodušje, zato što se prije odlaska u Afriku nije pobrinuo za njezinu vjersku naobrazbu.

Sada je mogao zaboraviti na to grizodušje. No, nije se zavaravao u vezi teškoća koje ga očekuju u provođenju toga nauma.

Prva je teškoća bio jezik. Znamo da Moretta nije govorila neki određeni jezik, već mješavinu afričkih dijalekata. Od venecijanskog je dijalekta razumjela samo riječi potrebne za svakodnevnu uporabu. Zatim je tu bila njezina inteligencija koja je, iako dobra, bila nedovoljno razvijena te stoga nespremna za shvaćanje i proučavanje takvih viših istina.

Još uvijek nije znala čitati i pisati, a došla je s kontinenta koji je prilično drugačiji od našega, kada se radi o načinu kako se stvari obavljaju, po svojim običajima, mentalitetu i civilizaciji. Tko bi mogao imati volje i strpljenja da je pokuša podučiti vjeri?

Druga, i možda najveća, teškoća bila je gospođa Michieli koja je praktično bila ateist. Hoće li dopustiti da njezina robinja prigrli katoličanstvo?

I hoće li je osloboditi kako bi dobivala poduku? Ta su pitanja mučila Checchinija, ali im nije dao da ga odvrate od cilja. Imao je veliku vjeru, vjeru koja je doista bila u stanju “pomicati planine”, kao što to govori evanđelje.

Mislio je Bakhiti dati maleno metalno raspelo.38

38 Nakon smrti majke Bakhite, predstojnica Schija dala je ovo raspelo Idi Zanolini kojega sada pokorno čuva jedna od njezinih nećakinja.

100

Raspelo koje je gospodin Cecchini dao BakhitiÂ

101

Kad ga joj je uručivao, pobožno ga je poljubio i zatim pokušao objasniti da je Isus Krist, Sin Božji umro na križu za nas.

Moretta ga je pozorno slušala smiješeći se, a zatim i sama poljubila raspelo, na Cecchinijevo zadovoljstvo. “Bože”, molio je u sebi, “sada si s njom i ako je želiš, naći ćeš načina da je imaš.”

Ne znamo što je Bakhita shvatila iz gorljivog objašnjena ovog dobrog čovjeka. Ne znamo ništa o načinima na koje Bog odabire komunicirati s dušama drugih ljudi. No, činjenica je da je Bakhita zauvijek zadržala to malo raspelo. Poslije će priznati: “Nisam znala što je to, ali me tajanstvena sila navela da ga skrijem, za slučaj da mi ga gospođa želi oduzeti. Dotad nisam ništa skrivala jer nisam ni bila vezana uz bilo kakav predmet.

Sjećam se kako sam ga potajno gledala i u sebi osjećala nešto što ne znam objasniti.”39 Možda je osjetila kako gospođa ne bi dijelila Checchinijevo mišljenje? Ipak, smatram da bi ona s naklonošću gledala na taj mali križ, budući da je i sama bila kršćanka te je stoga, zbog savjesti i odanosti, nastojala biti vjerna obećanju da će odgojiti djecu u skladu s načelima katoličke vjere. Ustvari, učila je Mimminu Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Moretta je te molitve naučila prije Mimmine te je rekla: “Ne znajući za Boga niti što znače te riječi, u duši sam se dobro osjećala kada sam ih ponavljala. I ne samo da sam ih izgovarala ujutro i navečer s Mimminom u njezinoj sobi, već i nekoliko puta preko dana, pa čak i na ulici i u vrtovima u koje sam išla s djetetom.”40

Vrijeme je brzo prolazilo i gospođa Michieli nije uspijevala prodati imanje. Kupci se nisu žurili te su odugovlačili pregovore.41 Pred kraj 1888. morala se vratiti u Suakin kako bi raspravila o tome sa svojim suprugom. Da bi smanjila troškove putovanja i bila u mogućnosti brzo se vratiti, sa sobom je povela samo Mimminu. Bakhita je trebala ostati s Checchinijevima, koji su bili više nego zadovoljni zbog toga. Gospodin Checchini već je prije toga razradio plan: organizirao je da se Bakhita upiše u Pio Istituto dei Catecumeni (Škola za vjersku izobrazbu) u Veneciji koju su vodile Sestre kanosijanke. Ondje bi bila voljena, pomoglo bi joj se da počne stjecati vještine potrebne ženama te bi - što je želio više od svega - strpljivo bila podučavana vječnim istinama kako bi i ona, 39 Summ. D. t., str. 270-271, paragraf 626-627.

40 Cf. Ibidem, str. 93, paragraf 193.

41 U ugovoru o hipoteci iz Conservatoria di Padova - potpisanom i ovjerenom čitamo: “Zabilješka br. 1382 - 636 od 21. srpnja 1888. koju je proveo notar Pantoli di Noale br. 2707 19. srpnja 1888 Michieli Giovanni Augusto, prije Giovanni ili Piergiovanni, po opunomoćenici svojoj supruzi Turina Mariji, prodaje Bertonu Giovanniju (poznatom kao Lovo): Mirano, u okrugu Zianigo... (zatim slijedi popis prodanih nekretnina)...” u A. P. R. .

102

siroto neuko stvorenje, bila sposobna klanjati se Bogu i veličati Ga. No, kako je gospođa Michieli željela da Bakhita stanuje u njegovoj kući, bilo je netaktično dati joj takav prijedlog. Štoviše, znao je da će se gospođa protiviti u vezi vjerskih instituta te je očekivao prigovore na troškove koji bi iznosili samo nešto manje od troškova njezina putovanja u Suakin. Stoga je bio spreman platiti sve izdatke. Što sve ne bi učinio za spas te duše? Kao vjernik, dugo se molio sa svojom obitelji za božansku pomoć, a zatim pun povjerenja otišao gospođi Michieli, iznio svoj prijedlog, oprezno i s puno takta, te ponudio da će se pobrinuti za sve praktične aspekte Morettina upisa na Institut. Gospođa nije bila oduševljena Checchinijevom zamisli te ga je otpravila rekavši da će još razmisliti o tome. Dobri je čovjek zajedno s obitelji uznemireno čekao odgovor pa je nastupilo veliko olakšanje kada je gospođa odgovorila potvrdno. Njegove su molitve postale zahvale i gospodin Illuminato pokrenuo je stvari kako bi se bez daljnjeg odlaganja Bakhita mogla upisati na Institut.

Katekumenski institut

Kada je Bakhita 1888. upisana da bi primila vjersku poduku, Katekumenski institut je postojao već četiri stoljeća (osnovan je 1557. godine). U svojim “Memorie Venete” erudit Giambattista Gallicciolli ističe: “Katekumenat i kasnije krštenje odraslih u Crkvi u Venetu u uporabi je od najranijih vremena osnutka Venecije. Crkva je osjetila obvezu pobrinuti se za mnoge nevjernike: Turke, Židove, svakojake inovjernike i šizmatike koji su došli na ove obale bilo kao rezultat poslovanja ili ratovanja. U to je doba njihova poduka bila povjerena gorljivosti župnih svećenika, a provodila se po župama. Broj nevjernika koji su u Veneciju stigli kao posljedica pada Carigrada 1453. prešao je svaku mjeru”, nastavlja Gallicciolli, “i otad su venecijanski vjernici osjetili veću potrebu no ikad za mjestom na kojem se mogu okupljati, podučavati i prihvaćati takve ljude na krštenje. Sveti Ignacije osjetio je istu takvu potrebu u Rimu te je od pape Pavla III dobio odobrenje da otvori Katekumensku kuću za Židove. I tako se novi “Rim na moru” - priča se nastavlja - brinuo ne samo slijediti svoj “Rimljanski” primjer, nego je i proširio djelovanje te uključio konvertite iz svih regija i naroda. U doba venecijanskog dužda Lorenza Priulija, 21. listopada 1557., uz pristanak patrijarha Vincenza Dieda, po prvi puta su se okupila sedmorica istaknutih građana kako bi pomogla tom projektu i uobličila njegov prvi Ustav. Na blagdan Svih svetih izrazili su dobrodošlicu prvim katekumenima u unajmljenoj kući u župi svetih Ermagora i Fortunatusa.

103

“Uz odobrenje Consiglio dei Dieci, potrebna je bila kongregacija sastavljena od klerika, dostojanstvenika i građana koji bi savjetovali, surađivali i osigurali sredstva te upravljali čitavim projektom.” 42

Venecija - Pio Istituto dei Catecumeni

No, nije dugo potrajalo prije nego se kuća koju su pribavili pokazala nedostatno velikom za smještaj “katekumena obaju spolova čiji je broj narastao preko više nego se moglo i sanjati, nakon pobjede Venecije nad 42 Storia dei Tentori - svezak X, str. 361 i Confessioni e lettere con notizie storiche, objavljeno za 300. obljetnicu fondacije Pio Istituto dei Catecumeni iz Venecije, Tipografia G. B. Merlo, 1857.

104

Turcima 7. listopada 1571.” Stoga je “30 dobročinitelja” kupilo veću kuću koja i danas postoji, u ulici San Gregorio. Do nje se od Grand Canala stiže preko Campo della Madonna della Salute (Gospa od zdravlja) i mosta istog naziva. Impozantna građevina odmah se vidi s Rio Terà, poznatoj kao Rio dei Catecumeni, “otpočetka s rasporedom prostorija zasebno za muškarce i žene u dva odvojena krila u sredini spojenih oratorijem posvećenim svetom Ivanu Krstitelju. Godine 1727., kako kaže priča, iznova je sagrađena, i to većih dimenzija, prema nacrtima dobrog arhitektonskog ureda Giorgia Massarija.”43

Glavni oltar oratorija ukrašen je panelom Leandra Bassana koji prikazuje Spasiteljevo krštenje. Iste je godine pored crkve podignuto i prvo svetište otvoreno za javnost u čast Gospe lasaletske. Napoleonski vihor 1789. nije poštedio čak ni sekularni i velikodušni Institut kojemu je zaplijenjen veći dio prihoda. Unatoč tome, projekt je nastavljen zahvaljujući radu nekolicine gorljivih i darežljivih priora. Godine 1848. prior Don Vincenzo conte Bianchini pozvao je “anđeoske kćeri milosrđa”, Madri Canossiane (Sestre kanosijanke) da se brinu za neofite. One su se smjestile u dio rezerviran za žene te osnovale besplatnu školu s podukom za sirotinjsku djecu toga područja. Istodobno bi određenim danima prior, pun svećeničkog zanosa, podučavao muškarce u drugom dijelu Instituta.

Tako je projekt imao dvojaki cilj: “prosvjetljenje uma onih u zabludi koji su tražili svjetlost kršćanstva” i “očuvanje vjere kroz njezino podučavanje mnogih duša koje bi, iako krštene, inače pokleknule pred neznanjem i porocima.” U tom se razdoblju uspješno odvijao projekt Katekumenskog instituta prirastao srcu sv. Magdalene kanosijanske44: Spiritualne vježbe za dame i plemkinje koje su došle u Veneciju. Cilj mu je bio povećati svijest o pravednosti i milosrđu prema drugima te ih poticati da to provode i u praksi.

Vremena se mijenjaju pa im se čak i instituti prilagođavaju. Katekumentski institut također je započeo postupno gubiti svoju izvornu namjenu te je postao dijelom Kongregaciji milosrđa u Veneciji koja ga je transformirala u Institut za napuštenu djecu, no zauvijek je zadržao funkciju Doma za katekumene ako je takvih bilo. Poslije je Dom za napuštenu djecu pre43 Cf. G. B. Gallicciolli, Delle Memorie Venete Antiche, treći svezak, tom VIII, Venecija 1795.

44 Sveta Magdalena Kanoska (1774. - 1835.) osnovala je Institut Kćeri milosrđa 1808. godine, nakon čega je osnovan i Institut Sinova milosrđa 1831. godine. Cilj njezine Vjerske obitelji bila je briga za integralnu formaciju čitave osobe i pomoć onima što pate, osobito najsiromašnijim slojevima.

Njezino geslo: “Više od svega, objavljujte Isusa: On nije voljen jer nije spoznat.”

Njezine dvije ljubavi: “Razapeti Isus i njegova žalosna majka.”

105

seljen u Giudeccu, veličanstvenu zgradu s pogledom na cijelu lagunu, a stara katekumenska zgrada predana je Sestrama kanosijankama koje i danas ondje žive. I tako je došao kraj ovoj slavnoj i dobrotvornoj instituciji.

Prema svjetlosti

Kako smo već rekli, iako je Institut bio dom za nevjernike koji su tražili krštenje, gospodin Checchini je morao uložiti puno truda kako bi Bakhita bila primljena. Konačno je, nakon mnogih dolazaka i odlazaka te dobivanja podrške nekoliko utjecajnih osoba, dobio traženo dopuštenje. Ne znam je li Bakhita dotad već vidjela Veneciju niti kakve je dojmove taj jedinstveni grad laguna ostavio na nju; znam samo da nije imala nikakvu predodžbu o tome što su Checchinijeve sestre nazivale koledžom, kao niti o životu koji je ondje očekuje. Stoga je o tome razmišljala s mješavinom radoznalosti i uznemirenosti. Mučila ju je pomisao što će morati napustiti Mimminu i gospođu koja je bila tako dobra prema njoj.

U Institut je došla u pratnji gospođe Michieli i Mimmine te gospodina Checchinija i njegovih kćeri. Široki atrij kojega je Massari nanovo izgradio u stilu tipičnom za 18. stoljeće sada je bio podijeljen visokim drvenim pregradama u tri dijela, što ga je činilo strogim, gotovo deprimantnim.

Klostar je, međutim, bio visok i uzak; odozgo okružen kamenom terasom. Odavao je osjećaj prozračnosti i uživanja koje pružaju sva istinska umjetnička djela. Nasuprot atrija, u pozadini, iza velikih vrata nalazila su se ostakljena drvena prozorska okna; postrani su bila druga simetrična vrata i prozori koji su propuštali svjetlost u razne sobe preuređene u učionice, sobe za rekreaciju i laboratorij za djevojke s područja iz kojeg je Institut dobivao svoje učenike. Na gornjem su katu bile sobe za sestre, druge manje prostorije i spavaće sobe, istoga rasporeda. Iz atrija se kroz vrata na lijevoj strani moglo ući u veliku sobu za primanje s drvenim zidovima sive boje, Sansovino stropom i popločanim podom. Zid desno od vrata prekrivala je velika drvena oplata; na sredini nasuprotnog zida stajao je veliki kauč, iznad njega je veliko raspelo od rezbarenoga drveta širilo svoje ruke dobrodošlice i milosrđa45.

45 Godine 1970., za trajanja procesa kanonizacije Božjeg sluge majke Jozefine Bakhite koji je već pokazivao znakove uspjeha, sestre kanosijanke iz samostana S. Alvise u Veneciji zamolile su sestre salezijanke iz Catecumenija da im daju veliko raspelo koje je bilo intimno vezano s najtužnijim i presudnim događajima u životu sirote robinje Bakhite. Sestre su se ljubazno odazvale i jednoga je poslijepodneva Guido, prosjak kojega su ispomagale, na leđa uprtio težak i dragocjen teret umotan u bijelu plahtu te ga prenio u kanosijanski samostan u S. Alvise gdje se i danas štuje u malenom oratoriju; u A. C. VE..

106

Stol usred sobe bio je prekriven bogato vezenim platnom, a u jednostavnu dekoraciju upotpunjavalo je nekoliko stolaca koji su stajali uza zid.

Dva su prozora, visoko na zidu nasuprot vratiju, unutra puštala samo prigušenu svjetlost koja je prostoriji davala strog dojam. U toj su sobi za primanje časna majka i druge sestre toplo dočekale Morettu koja im se nasmiješila, donekle umirena. Gospođa Michieli je bile uvelike impresionirana dobrodošlicom te ljubaznim i majčinskim pogledima sestara.

Okrenuvši se prema Bakhiti, gotovo svečanim tonom, kao da izgovara proročanstvo, rekla je: “Dobro, ovo je sad tvoj dom; ostani ovdje.”46

Kada se radi o rastancima, svi su bili preplavljeni emocijama i dogodilo se nešto neočekivano: Mimmina je čvrtsto zagrlila Bakhitu oko vrata i rekla da i ona želi ostati. Nije pomagalo obećavati niti prijetiti se - malena je djevojčica ponovila čitavu sagu iz Suakina i gospođa Michieli nije znala što učiniti. Već je bila na rubu odluke da povede i Morettu u Afriku, kada je intervenirao gospodin Checchini i pokušao je uvjeriti da ostavi Mimminu s dobrim sestrama. Obrazložio je kako će se i sama uskoro vratiti iz Afrike, da djevojčicu neće izložiti naporima putovanja te da će moći brže i djelotvornije rješavati stvari ako bude sama. Gospođa je bila neodlučna pa je ovaj dobričina u srcu zamolio sve svece da ovo maleno janje ne bude izgubljeno baš u trenutku kada je prošao kroz sve teškoće da je dovede na sigurno. Čak su i djevojke, pokorivši se kratkom pogledu koji im je otac uputio, usrdno molile. Bakhita je zadrhtala od pomisli da bi opet napustila Italiju, nakon što je dvaput u nju stigla na najneočekivaniji način, ali je bila tiha i pokušavala umiriti Mimminu milujući je. Dobre sestre, željne poput gospodina Checchinija da dovedu Bakhitu Bogu, pridružile su mu se u nastojanju da uvjere gospođu da im ostavi i dijete. Naposljetku je gospođa Michieli pristala i oluja je prošla. No, nastavljala se glavobolja gospodina Checchinija: hoće li dobiti dopuštenje Kongregacije milosrđa da bude primljena i Mimmina? Malena je djevojčica bila krštena i nikako se ne može smatrati katekumenom, a ne može se kvalificirati ni kao napušteno dijete. “Neka Bog razriješi stvari za nju!” mislio je i odlučio na tome raditi. Sa svojom uobičajenom gorljivošću obilazio je razne adrese, tražio i molio u tolikoj mjeri da je konačno dobio željeno dopuštenje da se dijete Michielijevih prihvati kao stanar Katekumenskog instituta.

Troškove smještaja od jedne lire dnevno potpisom su jamčili gospođa Michieli i gospodin Checchini u ugovoru datiranom 28. studenog 1888. godine. Dan poslije je Bakhita, sada katekumen, s Mimminom ušla u Institut, a gospođa Michieli je krenula na put prema Suakinu.

46 Memorie... ms., op. cit., str. 22.

107

Katekumeni - raspelo pred kojim je Bakhita molila.

Institut se pokazao kao nova oaza za Bakhitu, ugodno mjesto odmora nakon zamornog i opasnog puta preko pustinje. Njezin je život bio neprekidan krug uspona i padova, a sada se konačno smjestila u mirno gnijezdo. Srdačni osmjesi i brižna pozornost koju su joj sestre iskazivale ganuli su je i zbunili. Smatrala se nedostojnom takve dobrote. Možda nisu shvaćale da je ona samo sirota robinja? Ili sanja neki prekrasan san? Prvoga se jutra probudila na srebrne zvuke zvona. Nešto poslije začula je škripu koraka na zamrznutom dvorištu. Ustala je i pogledala kroz prozor. Upravo je svitalo; na slaboj je svjetlosti vidjela sestre kako odlaze u tišini prema vratima te nestaju iza nekih teških zastora. Željela je spustiti se onamo i vidjeti kamo idu tako rano ujutro, kao i kakvo je to mjesto iza tih zastora. No, Mimmina je još spavala i nije ju mogla ostaviti samu. Vratila se u krevet i čekala. Zvuk glasova u kadenci lepršavo 108

se uzdizao. To su nedvojbeno bili glasovi sestara, ali ona nije razumjela nijednu riječ. Što su radile? Što su to sve zajedno mrmljale? I zašto? Tko su bile sestre? Zašto su u toj velikoj kući s toliko mnogo djece? Nisu li ta djeca imala vlastite majke, očeve i dom? Možda su bila oteta poput nje?

No, sestre su bile dobre i nisu se prema djeci ponašale kao prema robovima. To ju je jako zbunjivalo. Zvuk drugog zvona ponovno je privukao njezinu pozornost. Opet je ustala i kroz prozor vidjela sestre kako izlaze i žurno nestaju. Mimmita se probudila i smiješeći se raskrilila ruke prema Bakhiti koja joj je pritrčala. Sekundu poslije u sobu je ušla sestra nadležna da ih čuva i zatekla Mimminu kako kleči na svojem krevetu sklopljenih ruku i za Bakhitom ponavlja prekrasne molitve: Oče naš, Zdravo Marijo! Sestra je bila prilično zadivljena. Znači, Moretta je znala za Boga jer tako strastveno moli...! Ali je zamijetila kako Bakhita izgovara riječi bez razumijevanja. Nije ništa rekla, ali je bila zadovoljna: ta molitva, iako je Bakhita nije razumjela, neće uzalud otići na nebo; Otac će je čuti i ubrzo će se otkriti biću koje je stvorio. Žudnja za Bogom je sjeme, skriveno u srcima svih, koje čeka zraku svjetlosti da bi proklijalo. Na nesreću, ljudi koji imaju sunce ne znaju uvijek kako dati njegovu zraku onima što žive u tami. Dobra je sestra željela podariti tu zraku Bakhiti, ali iz osjećaja poštovanja prema njezinoj slobodi, mije htjela odmah govoriti o Bogu. Umjesto toga, pridružila se nekoliko puta toj djeci u jutarnjim molitvama, naglašavajući značenje nekih riječi. S obzirom na razliku u jeziku, Bakhita nije toliko razumjela koliko je intuitivno shvaćala da su te riječi upućene moćnom i tajanstvenom Biću, možda onome koje upali sunce i zvijezde te ih onda opet gasi. Tek ju je tada sestra pitala: “Želiš li upoznati Boga?”47 I makar nije u potpunosti shvaćala smisao pitanja, vučena skrivenom željom sa zanosom je odgovorila: «Da, da!» Od toga je trenutka Bakhita započela svoj put prema svjetlosti.

Plamena svjetlost

U to je vrijeme Majka Luigia Bottesella48, inteligentna i gorljiva žena, bila predstojnica Instituta. Kada joj je ona Sestra spomenula kako Bakhita želi učiti o Bogu, nije se iznenadila. Nije imala dvojbe o tome da Bog ima 47 Memorie... ms., op. cit. str. 21.

48 Majka Luigia Bottesella, rođena u 14. ožujka 1818. u Veneciji. Bila je prva recepcionerka u Institutu Pio, a zatim predstojnica (1848. - 1879.)” (Fotokopirani ekstrakt iz: Stato personale ufficiale delle Suore addette all’ Istituto Catecumeni Rip. Femminile, 21. travnja 1885.), u A. P. R..

109

svoje planove za nju od trenutka kad ju je poveo u Italiju na tako čudesan način. Ali podučavanje neće biti lak posao. Stoga je bila sklona povjeriti taj zadatak majci Mariji Fabretti49 koja nije dvojila u vezi teškoća koje će trebati svladati, ali je sretno prihvatila zadatka otvaranja božanskih horizonata ovoj duši.

Sa smjernošću osobe koja osjeća da je puki instrument u velikoj misiji, smjesta ju je započela, pouzdavši se u Božju pomoć. Nitko ne zna kako je ova dobra žena uspjela postići da se ona i Bakhita međusobno razumiju i uspostaviti tako intiman i učinkovit odnos njihovih duša. No, činjenica jest da je od samoga početka Bakhita pokazivala sve znakove razumijevanja onoga što joj je dobra sestra govorila i uživala u tome. S Mimminom pored sebe, satima bi mirno slušala i naprezala se shvatiti značenje riječi.

Preko čitavog joj se lica zrcalila sreća, sreća onoga tko je bio izgubljen, no sada s pogledom na svitanje poslije tamne noći i put koji vodi iz središta šume. Milost je pomogla strpljivom i promišljenom radu skromnih kanosijanki. Vrlo je brzo Bakhita počela razumijevati drage molitve kao što su Oče naš i Zdravo Marijo koje je dotad ponavljala poput papige; vrlo je brzo mogla uzvikivati sa srećom u duši: “Vjerujem!” jer je vjera poput plamene svjetlosti prosvijetlila njezin um. Molitvama Oče naš i Zdravo Marijo dodala je i Slava Ocu, jer je konačno shvaćala istinski smisao života: Božja slava.

Je li to moguće?

Sada je Bakhita znala tko je pravi Gospodar koji pali sunce i mjesec pa ih onda opet gasi. Pomisao na njegovu veličinu, moć i dobrotu, na činjenicu da je posvuda nazočan i da sve vidi, ispunjavala ju je divljenjem i poštovanjem. Često bi se, kad je mislila da je nitko ne vidi, prostrla na tlo na istočnjački način i obožavala Ga. Osjećala je goruću želju da Mu se pokorava, da Mu se nikada ne zamjeri i da Ga služi do savršenstva, baš kako joj je to govorila učiteljica. Nije li uvijek služila i pokoravala se čak i najokrutnijim vlasnicima?

Međutim, nije mogla vjerovati da bi je ovaj Gospodar, tako moćan i velik, mogao voljeti - nju, jadnu robinju. Je li to moguće? I je li moguće da mu uputi pogled bez straha i iskaže svu svoju ljubav što je iz dana u dan sve više rasla u njezinom srcu? Ova ju je istina mučila: bila je previše lijepa, previše utješna, previše opojna. No, još je više uznemirujuća bila 49 ”Majka Fabretti, rođena 15. kolovoza 1832. u Veneciji. Bila je učiteljica i pomoćnica nadzornice katekumena u Institutu Pio od 1854.”, ibid.

110

pomisao da će krštenjem postati dijete Božje. Ne, ne, nije mogla pojmiti da bi Bog jednu robinju zvao svojom kćeri. Čak ni najbolji robovlasnici poput konzula i gospodina Michielija ne bi mogli pomisliti nešto tako zapanjujuće. Možda bi mogao gospodin Checchini, da, ali on nije bio njezin vlasnik.

Otkriće ovog neopisivog i nedostižnog misterija ljubavi danima je u njoj izazivalo uznemirenost dok joj se um punio proturječnim mislima. Plakala je od sreće koja joj je ispunjavala dušu, no odmah zatim bi sreću zastrla mučna sjena vlastite nedostojnosti. Sestre su joj dale poštedu od posla, čak i odmor od Mimmine, a ona je žurno otišla majci Fabretti i tjeskobno je pitala: “Je li doista istina da ću postati dijete Božje?”

Dobra sestra, nagađajući da mladu djevojku pritišću mučna pitanja i shvaćajući da je privučena ljubavlju, ali da se sada osjeća distancirano zbog vlastitog osjećaja bezvrijednosti, pokušala ju je umiriti i i razuvjeriti. “Istina je, vjeruj mi; nisi li sretna što ćeš postati Božje dijete?”

“Da, da”, odgovorila je. “Ali zna li On da sam sirota, neobrazovana, crna robinja koja Mu nema ništa ponuditi?”

“Da, zna; i upravo je zbog toga odabrao tebe”, uporna je bila majka Fabretti. “U Božjim očima bogatstvo i mudrost nemaju važnosti. Sve što je važno jest ljubav. A ti Ga voliš, zar ne?” Bakhita se tada nasmiješila, očiju punih suza.

“Idi i nježno Ga pozovi - Oče naš, koji jesi na nebesima...”

Mlada je žena bila uvjerena i vratila se svome poslu, uživajući u unutarnjoj sreći. No, tada se sjena vratila. Čvrsto je vjerovala u istine kojima su je podučavale, ali je bila izložena prevelikom prijeziru, mučenjima i poniženjima da bi mogla prihvatiti kako je Gospodar svemira može toliko voljeti da bi je nazvao svojom kćeri. Ovaj osjećaj duboke poniznosti nije umanjio njezinu vjeru nego ju je učinio vrjednijom. Postupno je njezin duh ponovno pronašao spokoj i radost te pjevao hvalospjeve zahvalnosti i ljubavi.

Kada joj je u posjet došla obitelj Checchini, govorila im je o svojem nestrpljivu iščekivanju; njezino se lice ozarilo dražesnim osmijehom. Pričinjalo im je veliko zadovoljstvo što su je pri svakom posjetu nalazili sve blažom, krotkijom i milijom. Možda ju je gospođa Giulia Della Fonte znala po tome tih dalekih dana 1889. godine. Ovako piše o njoj: 111

«Kada je došla u Katekumenski institut, Bakhita je bila tek djetešce. Prvi sam je puta vidjela s balkona svoje kuće, točno nasuprot garderobe Instituta. Prozori su bili otvoreni i ugledala sam tu crnu osobu i maleno dijete (Mimmina) kako se drže za ruke. Zamislite moje iznenađenje i želju da je vidim izbliza. Jednoga su dana išle sa mnom u Institut pa sam je vidjela i pogladila; nisam joj imala što reći jer nije razumjela naš jezik. No odmah sam se sprijateljila s njom i malenom djevojčicom koju je čuvala te sam svakog dana mogla provesti nekoliko sati zabavljajući djevojčicu. Moretta je uvijek bila u blizini, držeći nas na oku pa sam se zbližila s njom. Bila je lijepa, blaga, uvijek nasmiješena, ali osmijeha koji mi se činio drugačijim od svih ostalih; bio je to tužan osmijeh. Prema svojem mladom zaduženju pokazivala je ogromnu nježnost, a malena ju je djevojčica očigledno voljela. Često je od mene tražila da poljubim Bakhitu i kažem joj da je krasna i dobra, što sam rado činila.» 50

Krajem te godine, Bakhitina je vjerska poduka bila gotova. Sve teškoće od kojih se u početku strepilo bile su svladane. Bakhita, poznavajući mučeništvo bez mržnje, mulj bez prljavštine, tamu s očekivanjem svjetla, pokazala se dobrim tlom za sjetvu sjemena. A to je sjeme niknulo kroz milost, molitvu i žrtvu majke Fabretti te stostruko rodilo. Bog se otkrio sirotoj robinji i stih iz Magnificata postade stvarnost: «Deposuit potentes de sede, et exaltavit humiles.» (Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.)

Suočen s ovim rezultatom, skeptična bi se osoba mogla zapitati: «Je li moguće da je u samo nekoliko mjeseci ovo dijete, odraslo u barbarskoj zemlji, neobrazovano, zanemarivano, tjerano u ludilo patnje, ne poznavajući naš jezik, moglo shvatiti istine o kršćanstvu u tolikoj mjeri da ga svjesno i gorljivo prihvati? Tu se onda mora raditi o čudu?»

Ne smijemo zaboraviti da je otkrivanje istine uvijek čudo milosrđa. Tko god podučava tu osobu samo otvara put milosti koja će prosvijetliti um i ganuti srce. Ona je tek instrument; Bog je onaj koji čini da se to dogodi.

Također moramo imati na umu da, kako don Primo Mazzolari piše: «Naše spasenje nije povezano s brojem kršćanskih istina koje poznajemo; jer, tko god objavljuje istinu mora poštivati prirodnu «nosivost» duše dotične osobe i ne opterećivati je teretima koje ne može nositi. Trajne su istine bezuvjetne u činu vjere prema svim istinama koje nam je Gospodin objavio i koje Crkva iznosi pred nas da im vjerujemo. Iznad svega, ono što je važno jest odanost objavljenim istinama koje poznajemo i biti spreman i pozoran za svaku sugestiju koja nam po milosti može doći.”

50 Summ. Doc., str. 356.

112

Ovo je bio slučaj s Bakhitom. Nije postala teolog niti je sa sobom nosila teret doktrine koji bi za nju bio pretežak, nego je njezina duša bila otvorena za istinu koju je u potpunosti slijedila, a njezino shvaćanje iste raslo je u skladu s njezinim unutarnjim mogućnostima.

Isus je rekao “Blagoslovljeni su...”

Godina 1889. bližila se koncu i dolazio je datum određen za Bakhitino krštenje, 19. siječnja 1890. Bakhita ga je s nestrpljenjem iščekivala i gorljivo se za nj pripremala. Sada je znala za Krista, Sina Božjeg, Janje Božje, koji je “vlastitom krvlju otkupio ljude svakoga plemena, jezika, puka i naroda” te koji se učinio hranom za gladne, posljednja pričest koja ih vodi u nebo (usp. Otkrivenje 5,9). Poznavala je Blaženu Djevicu, Majku Kristovu te svoju najblažu Majku.

Suočivši se s tim istinama, Moretta je bila opčinjena, duše preplavljene ljubavlju, radošću i divljenjem, a od emocija su joj se niz lice slijevale suze. Ali više nije osjećala zaprepaštenost. Zašto ne? Majka Fabretti pokazala joj je Isusove riječi koje su je ispunjavale povjerenjem i utjehom: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.”

Ona je bila siromašna, siromašnija od svih, jer nikad nije ništa imala, čak niti krpu kojom bi pokrila svoju nagost, niti je igdje imala ikakav posjed - što nije ni željela. Bila je siromašna, ali sada je shvatila da njezino siromaštvo nije bilo nešto sramotno što bi je držalo podalje od Gospodina, nego sjajan novčić kojim će zadobiti kraljevstvo nebesko.

“Blagoslovljeni ste, krotki; milosrdni, koji plačete sada.” Nikada se nije pobunila, nikada gajila gnjev, čak ni prema najokrutnijim tlačiteljima; pokazala je veliku privrženost drugim robovima kojima je pokušavala pomoći i utješiti ih. Plakala je; tko može izbrojiti sve gorke suze koje je u agoniji prolila tijekom dugih godina muke?

“Blagoslovljeni su, koji gladuju i žeđaju pravde.” Ona je bila žrtva najveće, ponižavajuće nepravde, nosila stigmu najgrublje patnje; tijelo joj je obilježeno ožiljcima, srce ranama koje neće nikada zacijeliti, oči prekrivene velom tuge koja nikad neće biti dokinuta.

“Blagoslovljeni su, koji su čista srca! Oni će Boga gledati.” Koliko je mulja pregazila, ali je sada shvatila da ju je Bog čudesno sačuvao; zlo je nije zatrovalo, bez napora je u svemu vidjela Gospodina i odjednom je kroz sve to zakratko ugledala Božju blistavu veličanstvenost.

113

“Blagoslovljeni ste vi kad vas ljudi zbog mene grde i progone.” Koliko je sramotnog postupanja pretrpjela!

Ali tada nije bila svjesna Krista. Da je znala za Njega, sve bi mu to radosno ponudila. Da sada mora proći kroz zlostavljanja radi vjere, pokazala bi svoju vjernost Bogu bez obzira na cijenu.

“Blagoslovljeni su mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji.” 51 Mir! Je li se ovo stvorenje, krotko poput janjeta, ikada moglo nadati ičemu drugome?

Uskoro će je zvati Božjim djetetom.

I dok joj je majka Fabretti jednostavnim rječnikom objašnjavala blagoslove, Bakhita je pred očima vidjela sve mijene u svojem životu poput filma i osjećala se blagoslovljenom; blagoslovljenom jer je bila siromašna, krotka, milosrdna, jer je plakala, prolazila muke, trpjela progone, zlostavljanja, mučenja, bolove uslijed gladi i žeđi. No još i više jer je onima koji su je podvrgnuli tom barbarskom mučeništvu donijela mir, a ne osvetu.

Iako se još uvijek osjećala nedostojnom i jadnom robinjom, predala se toj bezgraničnoj Moći čija je veličanstvenost pretvorila njezine dronjke u bogatstvo i čije je bogatstvo upilo njezin jad. Njezin je duh slavio. Riječi iz Otkrivenja u njoj su postale istina: “Ovo su, koji dođoše iz nevolje velike, i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Janjetovoj. Zato su pred prijestoljem Božjim, i služe mu dan i noć u hramu njegovu; i onaj, koji sjedi na prijestolju, stanovat će kod njih. Više neće ogladnjeti ni ožednjeti, i neće više na njih pasti sunčana žega, niti ikakva vrućina. Jer Janje, koje je nasred prijestolja, past će ih i vodit će ih na izvore žive vode; i Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih.” (Otkrivenje, 7: 14-17)

Fortes in fide (jaki u vjeri)

“Jednoga jutra”, piše gospođa Giulia Della Fonte, “otišla sam kao i obično u Institut i zatekla samo Bakhitu koja me dočekala uplakana. Moja mala prijateljica, njezina mala gazdarica, otišla je u Afriku”52. Što se dogodilo? Gospodin je iskušavao Bakhitinu odanost. Nekoliko dana prije, primili su vijest o skorašnjem povratku gospođe Michieli, vijest koja je Mimminu ispunila radošću, nestrpljivu jer će uskoro zagrliti svoju majku. Bakhita je također bila sretna, jer je voljela svoju gospodaricu. No, Bakhitina je radost bila pomiješana s neobjašnjivim osjećajem nemira.

Rekla je to majci Fabretti koja ju je pokušala umiriti.

51 Mt 5, 3-10.

52 Summ., str. 356

114

“Nema potrebe”, rekla je, “približava se datum tvojeg krštenja i gospođa će isto biti zadovoljna. Vidjet ćeš kakvo ćemo svetkovinu napraviti od toga dana! Možda će i sama poželjeti postati katolkinjom!”

Bakhita se nasmiješila na tu pomisao i vratila se smirenija svojem poslu, ali uznemirenost će joj se poslije vratiti, ovaj puta više kao slutnja. Više se nije usuđivala gnjaviti majku Fabretti, već je otišla u crkvu i prostrla se ispred oltara gdje je dugo ostala u molitvi, pogleda prikovanog za svetohranište. Mimmina je sjedila na stepenici balustrade i igrala se lutkom, svakih malo začuđeno pogledavajući Bakhitu. Rado bi je pozvala k sebi, ali kad ju je vidjela tako uronjenu u molitvu, ostala je tiho i pomirena sa sudbinom vratila se igri s lutkom.

Tako je Morettu zatekla majka Fabretti kad joj je došla reći da gospođa Michieli čeka nju i svoje dijete u sobi za primanje . Mimmina ju je razumjela i istrčala vičući “mama, mama!” To je prenulo Bakhitu; ustala je i krenula prema izlazu, ali prije nego je izašla, osvrnula se i još jednom usredotočila pogled na svetohranište. Trenutak kasnije bila je pred gospodaricom koja se jedino uspjela nasmiješiti, obasuta Mimminim poljupcima. Moretta se također smješkala, zaboravivši na svoju strjepnju.

Kada je Mimmina prestala gušiti majku iskazivanjem ljubavi, gospođa Michieli počela je pričati o svojem boravku u Africi gdje je njihov posao neprestano napredovao. Tada je rekla da će ostati samo nekoliko dana, tek da sve pripremi i zatim otputuje s kćeri i Morettom, bez namjere da se ikad više vrati. Bakhita je osjećala da će se onesvijestiti, a majka Fabretti je shvatila zašto je sirotica bila toliko uznemirena.

“Pa se pripremi, moja Bakhito”, nastavila je gospođa, “vratiti se na svoj lijepi kontinent. Bit će ti dobro jer moj suprug želi da se brineš o baru te, iako robovi nemaju prava na plaću, dat će ti postotak od dobiti. Kako vidiš, to je čin povjerenja i dobrote koju ćeš, sigurna sam, znati cijeniti.

Također ćeš se brinuti o Mimmini čija će ti ljubav biti velika utjeha. Jesi li sretna? Pripremi prtljagu, vratit ću se po tebe i malenu za dan-dva.”

Majka Fabretti pogledala je Bakhitu čije je lice poprimilo pepeljastu boju. Moretta je slušala presudu u tišini. Njezine unezvjerene oči i ubrzani puls otkrivali su borbu što se u njoj odvijala. Njezina se zla slutnja ostvarila, i to upravo prije samoga krštenja koje je toliko iščekivala. Što joj je činiti?

Teška i neugodna tišina zavladala je velikom i jednostavnom sobom za primanje. Svi su zurili u crnu djevojku. Gospođa je opet progovorila: 115

“Razumiješ li me? Pripremi prtljagu.”

Bakhita se trgnula, podignula molećiv pogled prema velikom raspelu ispred kojega je stajala i, kao da ju je oživjela neka nova sila, odgovorila smirenim glasom: “Oprostite, gospođo, ali ja ne idem odavde.”

Gospođa se nasmijala na ovaj neočekivan odgovor i pogledala Bakhitu, zaprepaštena njezinim potpuno novim ponašanjem. Čak su je i časna majka i majka Fabretti pogledale u čudu.

Bakhita je stajala nepokretno na sredini sobe, smjerna no odlučna, i gledala u Kristov kip. Gospođa se opet nasmijala: “Kako to razgovaraš?

Možda ti je svježi venecijanski zrak pomutio um? Mlada damo! Tko ti je dao te ideje nesukladne tvom statusu? Zaboravljaš li da prema zakonu pripadaš meni i ja imam pravo zahtijevati tvoju poslušnost? No, znam ja što si naumila; postalo ti je tako udobno ovih mjeseci kod sestara i sada ih ne želiš napustiti. Jesam li pogodila? E, draga moja, u životu često moraš zatomiti srce! Nije li tako, časna majko?”

Lagan naklon glavom bio je odgovor dobre majke kojoj je bilo krajnje neugodno.

“Pa, Bakhito, spremi se. Dosad si se već naviknula na promjene mjesta i lica.”

Bakhita je osjetila kako joj puls i srce tupo udaraju, kako je napušta snaga, ali je ipak reagirala.

“Istina je da vam pripadam i da sam vaš rob. Ali vi ste tako dobri i sigurna sam da ćete me ostaviti ovdje. Ako se vratim u Afriku, neću moći voljeti Boga.”

Sirotica je željela reći kako bi među poganima njezina vjera došla u opasnost, ali se loše izrazila.

“Kave to gluposti sad govoriš? Hoćeš reći da Boga možeš voljeti jedino unutar ovih zidova? Nemoj me zasmijavati! Bila sam i previše dobra prema tebi, a ti mi uzvraćaš nezahvalnošću. Uvijek bude isto, kada je netko previše dobar.” Moretta se osjećala povrijeđenom i briznula je u plač. “Ne, gospođo, nisam nezahvalna; znam kako ste dobri bili prema meni, nikada to neću zaboraviti i molim se Bogu da vas za to nagradi, ali...”

“Ali... Nastavi. Ali nećeš ići sa mnom, je li tako?”

Gospođa je nastavila, zabrinuta i uvrijeđena: “ Da, nezahvalna si. Odnosila sam se prema tebi i voljela te kao kći; povjerila sam ti svoje najveće blago, svoje dijete; moj je dom bio i tvoj dom; pružila sam ti sve što ti je trebalo, davala ti darove; čak sam ti dopustila da dobiješ poduku u vjeri drugačijoj 116

od moje. Sređujem ti sigurnu budućnost, a ti mi ovako vraćaš. Nisam to očekivala od tebe, Bakhito, ti nezahvalna bijednice!”

“Ne, ne, nisam nezahvalna!” zajecala je Moretta u grču sličnome onome iz dana patnje. Mimmina, vidjevši je u takvom stanju i osjetivši da je ova želi napustiti, uhvatila se oko Bakhitinog vrata i zavapila za milost: “Ne ostavljaj me, ne želim da me ostaviš, ne želim to!”

Jadna je Moretta prolazila kroz agoniju. Kako može ostaviti ovo maleno dijete koje je voljela više nego njezina vlastita majka? Bila je to strašna borba. Uz Mimminu koja ju je željela umiriti poljupcima, plakala je bez suza.

Gospođa je uzrujano hodala po sobi, nervozno stiskajući ruke. U mukloj tišini, Isusove riječi odzvanjale su joj u ušima kao u nekom snu: “Blagoslovljeni ste vi kad vas ljudi zbog mene grde...” sjetila se obećanja da će Bogu pokazati svoju vjernost po svaku cijenu. Sada je bio trenutak da održi to obećanje. Gospođa se iznenada zaustavila ispred Bakhite: “Mislim da možemo krenuti u roku pet dana”, rekla je, “ako sve bude u redu.”

Moretti se stisnulo grlo i nije mogla govoriti, ali je odmahnula glavom.

Gospođa Michieli je bila bijesna i netom prije nego će eksplodirati, intervenirala je časna majka: “Budi dobra sada, Bakhito, i učini kako ti se kaže. Reci gospođi da si spremna poći s njom.” Bakhita ju je zaprepašteno pogledala. Što? Čak i časna majka koja ju je upozoravala na opasnosti da izgubi vjeru i krjepost sada je ohrabruje da ode? Ovo ju je zbunilo, uznemirilo i izazvalo nelagodu. Dobra majka očito nije znala kakvim će opasnostima biti izvrgnuta kao sirota crna robinja, s vlasnicima ateistima, sama u baru u lučkome gradu? A što je s krštenjem? Treba li se odreći toga da postane Božjim djetetom? Pa čak i ako bude krštena prije odlaska, tko će joj pomoći da u Africi održi i obrani svoju vjeru i bijelu odoru milosrđa? Zašto ju je časna majka savjetovala da ode? Je li to bila naredba? Mora li je poslušati? Mislima su joj se rojila pitanja i sve se uskomešalo izvan kontrole. Što da učini? Što da učini?

Gospođa je stajala ondje, uspravna, stroga i ustreptala, čekajući da Bakhita progovori. Časna se majka također nagnula prema njoj i čekala.

Majka Fabretti bila je zabrinuta i molila se u tišini. Više od ikoga shvaćala je razdiruću borbu kroz koju je sirota robinja prošla i ozbiljne opasnosti s kojima će se susresti ako popusti. Možda je časna majka željela staviti na test Morettinu vjeru i hrabrost? Ili je samo htjela primiriti gospođu kako bi dobila na vremenu? Tko zna.

117

“Dakle, razumjele smo se: odlazimo za pet dana i nemoj ni pomišljati opet napraviti strku; neće biti koristi od toga.”

Zapovjednički glas njezine gazdarice suho je odzvanjao sobom za primanje. Uzdrmao je Bakhitu koja je nadahnuto odgovorila: “Ne, gospođo, ne: ja ne odlazim iz ove kuće. Bit će to moja propast.”

Sve su je pogledale u zaprepaštenju. Je li to doista bila Bakhita, plaho dijete, krotko, pristojno i uvijek poslušno i pokorno? Je li ona ta koja se sada zauzima za sebe i prosvjeduje jer ne želi napustiti Institut? Gdje je smogla hrabrost pobuniti se protiv gospođe koja se uvijek prema njoj dobro odnosila, ako se nikada nije pobunila protiv svojih otmičara? Tko joj je dao snage da pusti malo dijete koje je voljela majčinskom ljubavlju? Koje više dobro ju je navelo da se odrekne najvjerojatnije spokojne i možda čak sretne budućnosti? Bakhita je čvrsto uprla pogled u raspelo, pogled pun ljubavi, zadovoljstva i prepuštanja.

Pogledajte! Svjedočila mu je o svojoj vjernosti, kao što je i obećala. Gospođa je na nju mogla ispustiti svoj najgori gnjev, ali je ona bila spremna na sve to: na bolni rastanak s Mimminom, najgrublja stradanja, siromaštvo i jad. No, nije bila spremna odustati od Krista koji joj je raskrilio ruke na križu i koji će je uskoro držati u božanskom, neizrecivom, euharistijskom zagrljaju.

Gospođa se nervozno nasmijala na Bakhitin odgovor i nastojala ostati mirna: “Za pet dana, jesi razumjela?”

“Ne”, Moretta je jednako odlučno odvratila. “Ne, bit će to moja propast.”

“Zakonski si moja i, svidjelo se to tebi ili ne, moraš poći sa mnom.”

Njezin uzrujan glas odzvanjao je niz atrij; vanjska su se vrata zatvorila; kroz prozore se čuo zvuk koraka na pločniku, a zatim tišina. Bakhita je jecala u tužnoj i tihoj sobi za primanje, držeći Mimminu u čvrstom zagrljaju, a dvije su se sestre pogledavale kao da sanjaju. Je li ta žestoka scena bila san?

Na vlastito zaprepaštenje, prišle su djevojci i pokušale je utješiti. Časna majka uzela je Mimminu i otišla po neki slatkiš, dok je majka Fabretti zagrlila Bakhitu i pustila je da iz sebe oslobodi bujicu osjećaja. Kada se ova malo smirila, rekla joj je da sjedne kraj nje, primila je za drhtave ruke i majčinski nježno potaknula da govori, da joj povjeri sve svoje križeve, svoje strahove, da objasni zašto odbija ići s gospođom Michieli.

“Znala si da će, na nesreću, doći ovaj dan. Gospođa ti je dopustila da boraviš ovdje dok se ona ne vrati ili, ako želiš, do dana kada se bude vraćala 118

u Afriku. Zašto odjednom ne želiš ići? Možemo pomaknuti datum tvojeg krštenja, prvu pričest... Reci mi, draga, sve mi reci kao vlastitoj majci.”

Bakhita se impulzivno bacila u naručje majke Fabretti i počela gorko plakati. Majka je milovala njezinu kovrčavu kosu i pokušavala je umiriti: “Govori, draga, reci mi; objasni mi. Ovdje sam da te savjetujem; volim te i želim ti samo dobro. Nemoj se plašiti, reci mi; pomoći ću ti i obraniti te...” Te zadnje riječi, “obraniti te”, kao da su imale čarobnu moć, jer je Moretta podignula glavu, otrala suze i pokušala progurati riječi kroz stegnuto grlo. Postupno se smirila i čak se pokušala nasmiješiti majci Fabretti te naposljetku uspjela progovoriti i izreći što je tišti. Dugo je govorila, ponekad smireno pa onda opet uzbuđeno, miješajući venecijanski dijalekt s nekim stranim riječima iz tko zna kojeg jezika, pomažući se znakovima i izrazima lica. Opširno je pripovijedala o boli koju je osjećala kad je morala napustiti Italiju i vratiti se u Afriku te o vremenu koje je provela radeći u baru, svakodnevno dolazeći u doticaj s ljudima svih rasa i nacionalnosti, civiliziranim i barbarskim, ljudima visokog morala i onim opscenima. Tih dana nije poznavala Boga. Patila je suočena sa zlom i instinktivno se branila jer nitko drugi nije namjeravao sačuvati je od zla, upozoriti je ili obraniti od njega. Sada je shvaćala da je to mogao biti samo Gospodin, koji ju je spasio, dao joj snagu slijediti prirodni zakon urezan u srcu svakog čovjeka. Koliko je sanjala o Italiji u tih devet mjeseci i kako je patila na pomisao da je više nikad neće vidjeti! S kojom je sjetom razmišljala o dobroj i mirnoj obitelji Checchini kad se zatekla usred bučne i konfuzne rijeke ljudi koji su dolazili i odlazili iz tog zagušljivog bara! Ne, ne, više ne želi ići onamo, osobito sada kad treba postati kršćanka. Tko će jačati njezinu vjeru i održati je čistom na tom mjestu posvemašnje tame i mulja?53 53 Dvojbenu pouzdanost mjesta na kojem se Bakhita našla tijekom devet mjeseci provedenih u Suakinu kao šankerica u Michielijevom hotelu, Giacomo Bartolomeo Messedaglia opisuje u biografiji o svojem rođaku Luigiju Messedagli: “Messedaglia ima najgore moguće dojmove o Suakinu: ‘Ovdje kao da su se nastanile tuga i bijeda, a hotel... je pravi vučji brlog. Sva sreća da je izvjesni trgovac Maximos našem prijatelju otvorio vrata svojeg doma’.” (Luigi Messedaglia, op. cit., str. 55). Ovo je bilo krajem 1878. godine.

Prema onome što je rekao Jean-Pierre Greenlaw (op. cit., str. 14ff.), tužna situacija u kojoj se u to doba našao Suakin najvjerojatnije je bila uslijed neovlaštene intervencije nekih stranih sila u unutarnju politiku države. Izvjesno je da su sudanska plemena u to doba postala svjesna svoje nacionalnosti i to je bila iskra što je pokrenula Mahdiste na pobunu 1881. godine. Međutim, važan aspekt Bakhitine priče jest situacija u hotelu u tom gradu. Opažanje Messedaglia, doslovno interpretirano, ukazuje na postojanje samo jednog hotela u Suakinu -i kakav je to hotel samo bio! Ovo iznenađuje ako se vratimo na Greenlawjevu priču (ibid.) jer je Suakin, jedina sudanska luka od 1874., postajala sve dominantnija te je preuzimala promet luke u Kairu, zahvaljujući svojem središnjem položaju na Crvenom moru.

119

“Pomozite mi, majko”, završila je Bakhita, stiskajući se opet uz dobru sestru. “Pomozite mi, spasite me, ne dajte da odem odavde.”

Majka Fabretti bila je duboko ganuta i još je bolje razumjela da joj je Bog poslao ovu dušu kroz svoju providnost kako bi je ona mogla odvesti Njemu, uklanjajući svaku opasnost ili prepreku što bi je mogle pokušati zaustaviti ili zastraniti s puta.

“Nećeš otići odavde”, umirujuće je rekla majka Fabretti. “Moli se, smiri se i sve ćeš prebroditi.”

Bakhita je bila utješena, obrisala je suze i uz osmijeh joj zahvalila. Zatim je otišla potražiti Mimminu. Međutim, majka Fabretti bila je jako zabrinuta i otišla se svesrdno pomoliti prije nego ode u radnu sobu časne majke. Ovu je zatekla zamišljenu i uznemirenu.

“Ovo je zamršena stvar, draga moja majko”, reče časna majka, “ali ne smijemo je pustiti natrag u Afriku, to siroto dijete.”

Dugo su razgovarale kako uvjeriti gospođu Michieli da je ostavi u Institutu, da joj vrati njezinu slobodu, i znale su da će to biti duga i teška borba. Bile su u pravu.

Sljedećega se dana gospođa vratila s novim napadom. Pokušavala je podmititi Bakhitu obećanjima o darovima, nastojeći da je ova počne sažaljevati.

“Zašto želiš da ja i Mimmina patimo? Ako je napustiš, razboljet će se i umrijeti. Želiš li da ona umre, to siroto malo stvorenje koje te toliko voli?

Preklinjem te, Bakhito, molim te, nemoj mi činiti tako veliku nesreću.”

Bakhita je osjetila kako joj se srce razdire, ali je ostala odlučna. Mislila je da Gospodin može sve učiniti i kako neće dopustiti da malena i krhka djevojčica umre. Darovi i obećanja nisu utjecali na nju. Željela je samo jedno: krštenje. A jedina obećanja o kojima je razmišljala bila su ona Kristova. Gospođa je Institut napustila zelena od srdžbe. Sljedećeg je jutra Poduzetništvo i stanovništvo postupno su se povećavali te se čini da su lokalni Suakinci na smještaj primali tranzitne putnike. Gospodin Michieli imao je smisao za posao i dobro je poznavao Suakin, shvaćajući koliko bi unosno bilo da i sam otvori hotel u toj prometnoj morskoj luci. I tako je 1886. pokrenuo hotelski biznis uz zaradu koja je premašivala i njegova najsmjelija predviđanja.

“Ne bih više mogla voljeti Boga”, bio je ključni izraz koji je Bakhita formulirala u svojoj obrani zašto se ne želi s gospođom Michieli i Mimminom vratiti u Suakin. Iskustvo koje je stekla tom okružju brzog bogaćenja bilo je u neskladu sa željom da upozna svojeg voljenog “Gospona” koju je osjećala u srcu. Upravo joj je to pomoglo za uspješnu prevagu u njezinom slučaju.

120

opet došla, ovaj puta s jednom utjecajnom Venecijankom. Još jednom pokušavši strategiju uvjeravanja, prešla je na prijekore i prijetnje. Bakhita je, očiju uprtih u raspelo, podnosila ljutite primjedbe gospođe Michieli i nije popustila pred oholim prijetnjama njezine prijateljice koja se hvalila vezama na visokim položajima. Divljenja vrijednom hrabrošću, neprestano je odgovarala “ne” na zahtjeve da napusti Institut. Bila je to velika i neravnopravna borba.

“Vidjet ćemo!” rekla je gospodarica razdraženim glasom, “vidjet ćemo!

Ti si moj rob i ići ćeš sa mnom.”

U tom izljevu nije propustila prigovoriti sestrama jer su je štitile, a trebale bi je primorati da posluša. Prijetila se prijaviti ih predsjedniku Kongregacije milosrđa o kojoj je Institut ovisio. Vidjevši da se situacija pogoršava, časna majka otišla je u upravu Pobožnog društva koje je slučaj predalo venecijanskom patrijarhu koji je u to doba bio kardinal Agostini54. Nisu tratili vrijeme te su se obratili izravno kraljevskom prokuratoru, upoznavši ga s činjenicom da gospođa Michieli drži Morettu kao svoju robinju, svoje apsolutno vlasništvo i da je prema afričkim zakonima i običajima nitko ne može primorati da je odriješi. Prokurator je proučio slučaj i odgovorio: “Vaša Eminencijo, po Božjoj milosti nehuman zakon o ropstvu ne postoji u Italiji. Svaki rob koji stupi na talijansko tlo slobodan je od lanaca. Gospođa Michieli, stoga, ne može polagati pravo na tu crnu djevojku i ne može je primoravati protivno njezinoj volji.” Kardinal je prokuratoru izrazio svoje zadovoljstvo, ali ga je zamolio da ovo pitanje i legalno definira, radi dobrobiti crne djevojke i dobrih sestara koje su neprestano izložene gnjevnim napadajima gospođe Michieli. Prokurator je obećao to učiniti u roku nekoliko dana te je svoje obećanje i održao, kao što ćemo uskoro vidjeti.

Gospođa Michieli također je stupila u kontakt s nekolicinom ljudi. Bilo je mnogo razloga iz kojih nije željela izgubiti Bakhitu, a najviše zato što se činilo kako Mimmina ne bi mogla živjeti bez nje pa se plašila da bi joj razdvajanje naškodilo krhkom zdravlju; zatim zato jer bi bila od velike pomoći radeći u baru u Suakinu te konačno, što se mora reći, zato što ne bi bilo lako pronaći novu Bakhitu, čak ni među drugim naizgled poslušnim i pokornim robovima. Ne znam kakav je savjet gospođa Michieli dobila od ljudi s kojima se savjetovala; znam samo da je nekoliko dana zaredom dolazila u Institut i još upornije stavljala na kušnju odvažnost jadne Bakhite. Moretta se plašila da joj srce neće izdržati suprotstavljanje gospođi. Zapravo je podnosila 54 Kardinal Domenico Agostini (1815. - 1891.) - godine 1887. postaje venecijanski patrijarh.

121

njezine prijekore i ponižavajuće napade ignorirajući svaku uvredu. No, kada ju je Mimmina zagrlila i čvrsto stisnula te počela grčevito plakati i moliti je da je ne napusti, osjetila je stezanje u srcu i nije mogla othrvati se boli te je snažno privinula malenu djevojčicu uz sebe i zaplakala, zvala je svim mogućim dragim imenima, obasipala poljupcima i milovanjima. A kada je dijete navečer zaspalo isprekidanim snom, držeći se za nju od straha da će joj pobjeći, odana je crna djevojka, u kojoj su se također odvijala unutarnja previranja od kojih joj san nije dolazio, gledala je u Mimminu i pitala se: “Hoću li smoći hrabrosti ostaviti je, prouzročiti joj patnju od koje se možda i razboli?”

Tada se iz sveg srca molila da skupi odvažnost za sebe te snagu, prihvaćanje i zdravlje za Mimminu. U međuvremenu su časna majka i majka Fabretti bile u stalnim razgovorima s predsjednikom Kongregacije milosrđa, s priorom55 Katekumenskog instituta i drugim ljudima zainteresiranim za Bakhitin slučaj.

Bio je to izniman slučaj i čitav je grad govorio o njemu. Možda se nikad nešto slično nije dogodilo u Veneciji, u doba promjena koncepcije ljudskih prava. Još je veća radoznalost vladala u okrugu u kojem se nalazio Institut. Svi su upoznali Morettu i bili su ganuti pričom o njezinim tužnim iskustvima. Sada su nestrpljivo očekivali vidjeti tko će pobijediti. Žene su s prozora u uskim ulicama vodile duge diskusije na tu temu. Ne treba ni reći da su sve bile na Morettinoj strani, diveći se snazi njezinog karaktera. Istodobno im je bilo žao malog djeteta i nisu u potpunosti okrivljavale gospođu Michieli. Ukratko, bilo bi im drago da se problem može razriješiti na zadovoljstvo robinje, njezine vlasnice i djeteta.

Jednoga je jutra gondola kardinala patrijarhija pristala uz obalu kanala blizu crkve Gospe od Zdravlja (Madonna della Salute). “Možda je nekakva posebna ceremonija?” pitali su se ljudi koji su ga vidjeli kako izlazi iz gondole.

“Nemoguće, zvonila bi crkvena zvona. Što je onda?”

Prelat je, u neslužbenoj odori, prešao preko trga i krenuo prema mostu Ponte della Salute. Neke su ga žene s poštovanjem pozdravile, a prelat ih je blagoslovio bez zaustavljanja. Prešao je preko mosta sa svojim tajnikom i krenuo prema Katekumenskom institutu. U tom kratkom vremenu pristale su i druge gondole te je još ljudi krenulo istim putem. “Što se događa?” pitali su ljudi.

“Pogledajte, Morettina vlasnica!”

55 Jacopo dei Conti Avogadro

122

Glas se proširio i pred Institutom su se počele stvarati skupine radoznalih ljudi. Pojavila se gospođa Michieli, nervozna i zabrinuta, u pratnji svoje utjecajne prijateljice i člana obitelji, vojnog časnika visokog ranga voljnog da joj bude podrška.

Venecija - Madonna della Salute

Čim je ušla u Institut, zatražila je Mimminu. Za nekoliko je trenutaka velikom sobom za primanje zavladala neobična atmosfera: činila se kao svečana, impozantna sudnica. Ti stari zidovi nikada prije nisu vidjeli okupljanje tako važnih ljudi. Slijeva, na kauču ispod velikoga raspela sjedila je Njegova Eminencija, kardinal patrijarh sa svojim tajnikom i priorom Instituta ; zdesna su bili kraljevski prokurator i nekoliko sudaca, prefekt, predsjednik i 123

članovi Kongregacije milosrđa te druge mjerodavne osobe.

Ispred njih je stajala gospođa Michieli s Mimminom, vojni časnik i gospođina prijateljica, časna majka, majka Fabretti i još neke sestre.

Bakhita nije bila ondje, nju su pozvali poslije. Predvidjela je bitku kroz koju će proći pa je potražila utočište pored svetohraništa kako bi zaklinjala Gospodina da joj podari snage i ostane mu vjerna. Usrdno se molila, srca punog tjeskobe na pomisao da će napustiti Mimminu.

Nakon predstavljanja i pozdrava, u sobi za primanje kardinal patrijarh počeo je izlagati Bakhitin slučaj. Zatim je govorila gospođa Michieli, polažući prava koja je, prema njezinom mišljenju, imala nad Morettom. Dala je do znanja da ju je uvijek smatrala više kćeri nego robom, da ju je voljela i kako joj je stalo da ova ima mirnu budućnost. Zatim je govorila o Mimminoj povezanosti s njom, kako je bila primorana vratiti Bakhitu natrag u Italiju i tu ostaviti svoje dijete s njom u Institutu kad je opet odlazila u Afriku. Iznijela je i činjenicu kako je bila dovoljno milostiva pa je dopustila Bakhiti prigrliti katoličku vjeru, iako je sama bila protestantica te je pokazala svoju zabrinutost za Mimmino zdravlje ako bi se ikad morala odvojiti od Bakhite.

U tom ju je trenutku obuzela tuga od koje više nije mogla govoriti. Kada je Mimmina vidjela svoju majku kako plače, naslutila je da to ima veze s odlaskom od Bakhite te je počela glasno jecati i drhtavim glasom zazivati Bakhitino ime. Svi u sobi bili su ganuti i neko se vrijeme jedino čuo gorak plač gospođe i njezina djeteta. Koristeći trenutak kada su svi bili potreseni, vojni je časnik održao govor u kojem je iznio slučaj svoje rođakinje, gospođe Michieli. Zatim je svjedočila gospođina prijateljica rekavši da se s Bakhitom uvijek dobro postupalo te da bi bila prava okrutnost oduzeti je djetetu koje je toliko propatilo, čime bi joj se moguće dodatno narušilo njezino krhko zdravlje. Nakon toga se razvila uzavrela diskusija u kojoj je svaki sudionik izložio svoje, drugačije mišljenje.

Iznenada je patrijarh rekao: «Neka čujemo samo dijete. Bog je svakome dao slobodnu volju, bez obzira kojoj rasi pripada. Poslušajmo Bakhitu.» Prijedlog je dobio jednoglasnu podršku i majka Fabretti otišla je po Bakhitu. Vratila se nekoliko trenutaka poslije s mladom ženom koja je uplašeno stala pred okupljene. Mimmina ju je ugledala i htjela joj pojuriti, ali ju je majka spriječila.

«Evo naše Morette», rekao je kardinal očinski.

U sredini sobe stajala je Bakhita, zbunjena. Drhtala je i nije se usuđivala po124

dignuti pogled. Samo je povremeno upućivala kratak pogled prema djetetu, pogled pun bolne nježnosti, želeći je utješiti. Zatim bi molećivo pogledala u raspelo. Rasprava se nastavila, još žešća nego prije. Činilo se kao da nikada neće završiti. Gospođa Michieli je ustala i odlučno ustvrdila: «Bakhita je moja robinja. Prema afričkom zakonu pripada meni, imam potpunu nadležnost nad njom i nitko me ne može primorati da joj dam slobodu.»

Kraljevski prokurator reagirao je na tu izjavu: «Ne zaboravite, gospođo, da smo mi u Italiji, gdje, hvala Bogu, ropstvo ne postoji. Jedino ova mlada žena može odlučiti o svojoj sudbini, i to mora učiniti potpuno slobodno.» Okrenuo se Bakhiti i upitao je: «Želiš li poći s gospođom koja te voli, prema tebi se odnosi kao prema kćeri i uvijek ti je bila dobra i koja će se pobrinuti za tvoju sigurnu budućnost? I s Mimminom koja je te toliko voli i privržena ti je? Ili želiš ostati ovdje, slobodna, ali daleko od vlastite zemlje, bez svoje obitelji i s perspektivom neizvjesne i možda tužne budućnosti, bez ljubavi svoje male prijateljice? Razmisli i slobodno odgovori, jer te nitko ne može primorati da postupiš protiv svoje volje.» Bakhita je slušala prokuratorove riječi netremice ga gledajući u oči, snažno se usredotočivši kako bi ga razumjela, ali nije ništa razumjela i na kraju ga je samo gledala praznim pogledom. Prokurator je shvatio što se događa pa se obratio sestrama: «Možda nije razumjela moj jezik. Hoćete li, molim vas, ponoviti pitanje na njoj razumljiv način?»

Majka Fabretti je brzo ispunila zahtjev i Bakhita ju je razumjela. Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine. Bilo je jasno da prolazi kroz unutarnju bitku od koje je počela drhtati. U strahu je uputila pogled Mimmini u kojem se vidjela nježnost i neopisiva patnja te je, pogledavši u raspelo, odgovorila: «Volim gospođu, ali neću napustiti ovo mjesto jer ne želim izgubiti Dobrostivog Boga.» I zatim je briznula u plač.

Jednostavan ali odlučan govor crne djevojke duboko je dirnuo nazočne.

Mimmina se otrgnula majci i plačući se privinula uz Bakhitu, koja ju je uzela u naručje i milovala, kupajući je suzama. Za trenutak se u sobi jedino moglo čuti jecanje jedne ili druge. Zatim je kraljevski prokurator prekinuo šutnju i u ime zakona proglasio Morettu slobodnom56.

Poraz je razgnjevio gospođu Michieli, ali ju je istodobno i uznemirilo što mora ostaviti Bakhitu koja joj je istinski bila draga. Položila je ruke na Mimminu i rekla: «Poljubi ovu nezahvalnu jadnicu. Više je nikada nećeš vidjeti.»

Brzo ju je istrgnula Bakhiti i odjurila.

56 ”Godine 1772. engleski je sudac Granville Sharp donio slavnu presudu: “Rob koji stupi na tlo Velike Britanije postaje slobodan, ipso facto.” Slijedom ovoga sve su europske države brzo ukinule ropstvo...” Trecciani, Schiavitù, u Enciclopedia Giuridica, svezak XXVIII, Rim, 1992., str. 2.

125

Već je prelazila most, a još se uvijek mogao čuti tjeskoban plač male djevojčice koja je dozivala svoju dragu sestru. Ti su se povici Bakhiti bolno urezivali u srce. Uhvatila se rukama za glavu, izgledajući poput kipa tuge. Svi su se razišli; Bakhita je također napustila sobu s majkom Fabretti, odjurila u kapelu i prostrla se ispred oltara.

Od rastanka joj je ostala oštra bol, ali i radost što je ostala vjerna Spasitelju: dva osjećaja koji se mogu izraziti jedino suzama. Bio je 29. studeni 1889. 57

Razmišljala je o Mimmini koju više nikada neće vidjeti, o njezinim suočavanjem s moralnim pogiblima koje je i sama vrlo dobro poznavala. Tko će se potruditi da je očuva, obrani, utješi i voli kao ona i kao što je Mimmina voljela nju? Osjetivši kroz što prolazi, majka Fabretti joj je šaptala: «Gospodin je voli više nego ti i nemjerljivo je moćniji od tebe. Pomoći ćeš joj svojom molitvom, a on će joj poslati svoje anđele da je čuvaju i tješe.»

Bakhita je podignula svoje uplakane oči prema majci Fabretti, pogođena njezinim riječima. Istina je: Bog voli one koje je stvorio više nego to itko drugi može; On je svemoćan i poslat će Mimmini svoje anđele. Zamišljala je prizor skupine anđela koji lete preko neba u Zianigo, šireći svoja krila nad Mimminom da joj odnesu tugu. Ova draga vizija i pomisao da joj može pomoći svojom molitvom uspjela je donekle umanjiti njezinu bol.

«Bila si jaka, Bakhito», nastavila je majka Fabretti, «i Bog će te nagraditi za tvoju vjernost tako što će te učiniti svojom kćeri. Razvedri se, bliži se dan tvojeg krštenja i još imamo puno toga obaviti. Hajde, nemoj plakati; Mimmina se neće razboljeti niti će patiti. Sjećanje na tebe će joj činiti dobro, a čak će i na daljinu osjetiti ljubav koju ćeš za nju uvijek čuvati u svojem srcu. Možeš biti sigurna da će Bog, koji nagradi čak i čašu vode što je daš u njegovo ime, obasuti blagoslovima i zahvalama tvoju gospođu koja ti je dopustila da ga upoznaš i zavoliš.»

Riječi majke Moretti su dale novu snagu te se uspjela nasmiješiti. Toga su se dana sestre s ljubavlju brinule o Bakhiti, dajući joj da se uključi u mnoge sitne poslove u vezi priprema i ceremonije, kumova pa čak i bijelih odora za krštenje, kako bi prestala misliti o tužnim stvarima i smirila se. No, kad se uvečer vratila u svoju sobu i vidjela prazan Mimminin krevet, srušila se na njega u suzama i kroz jecanje i plač dala oduška svojoj boli. Tako je zaspala na malom krevetu, shrvana umorom. Ali njezin je počinak bio ispunjen snovima koji joj nisu donijeli pravi odmor. Probudila se na zvonjavu koja poziva sestre na molitvu, ali nije odmah otvorila oči. Nije željela prekinuti

57 Cf. Memorie..., ms., op. cit., str. 22-24.

126

svoj divan san. Mimmina je bila na brodu koji napušta Veneciju, ruku raširenih i ispruženih prema njoj, dozivajući je. Ona sama stajala je na doku i nije mogla ili nije željela posegnuti za njom, ali su je njezini povici razdirali, kao i opor gospođin glas koja je vikala: «Nezahvalnice!» Iznenada je jak vjetar podignuo valove koji su udarali o brod i kovitlali se oko njega pokušavajući ga progutati. Uz koban predosjećaj, Bakhita je uzdignula ruke prema tmurnom nebu posutom zvijezdama i molila za milost. Tada se brzo spuste anđeli, raspršivši tamu svojim sjajem, primire valove i isprate brod koji je sad već mirno jedrio, blistajući na suncu. Mimmina više nije plakala, zapravo se smiješila svojoj crnoj sestri i slala joj poljubac za poljupcem. Bakhita je tada vidjela kako je anđeli uspavljuju i čula njezin glasić koji umirujuće kaže: «Nemoj plakati. Uvijek ću te voljeti i nikad te, nikad neću zaboraviti.»

«Nikad, nikad!» doviknula je iz sve snage i ona njoj. I nad nju se spustio mir.

Dva dana poslije Mimmina je stvarno otišla iz Venecije u Afriku i, iako ne baš kao u ovom snu, dok je gledala kako grad odmiče u daljinu, zasigurno je čežnjivo mislila na svoju Morettu koja ju je voljela i čuvala nježno poput majke. Bakhita je više nikada nije vidjela niti čula išta o njoj, ali je ono obećanje nosila u srcu. Nije poznato je li Mimmina odnosno Alice Michieli ikada čula kakvu vijest o Bakhiti, čime se bavila ili kada se vratila u Italiju. Jedina poznata činjenica o njoj, prema novijem istraživanju, jest da se 26. rujna 1910. udala za gospodina Giancolu Nina di Francesca, u župi S. Onofrio u Napulju. Bakhita to nije nikad saznala. Možda ju je pamtila kao malo dijete povjereno joj na čuvanje i takvu ju je zauvijek voljela.

127

Ljudski rod oslobođen okova ropstva 128

Slobodna!

Bakhita je neočekivano postala slobodna, na način na koji to nikad nije mogla ni pomisliti. Agoniju njezine borbe za slobodu nije uzrokovala muka neprestanih napada, koliko je to bilo uslijed straha da neće moći odano voljeti i slijediti Boga, kojega je priznala kao najviše dobro. I tako je i ne znajući postala slobodna, čak ni ne želeći to, baš u doba kada je spona ropstva prestala biti tegobna i mučna, kada su joj stigle naznake da dobiva kuću, okolinu koja je voli i mirnu budućnost. Zbog toga je malo potrajalo dok nije shvatila stvarnu vrijednost stečene slobode i počela u njoj uživati. Nije razmišljala o svojoj budućnosti, zaokupljena molitvama za Mimminu i pripremama za krštenje i svoj susret s Gospodinom.

O njezinoj je budućnosti razmišljao gospodin Checchini, u pozadini zbivanja, dok je sa zebnjom pratio sve što se događalo njegovoj štićenici.

Bakhita se ne sjeća da je u tom razdoblju vidjela gospodina Checchinija.

Mislim da se on držao podalje od Instituta zbog obzira prema gospođi Michieli ili zato da ne zakomplicira stvari, a također iz poštovanja prema Morettinoj slobodi. Sada kad je sve bilo gotovo, pokorio se svojim željama i požurio joj je u posjet sa svojim kćerima, da joj kaže koliko je sretan.

Prije nego što je otišao iz Instituta, ponovio je na svoj uobičajeno glasan i topao način: “Dobro, složili smo se. Moja je kuća i tvoja kuća. Moja supruga i ja, kao što znaš, smatramo te jednom od svojih rođenih; moja te djeca smatraju sestrom i vole te. Kada umrem, dobit ćeš dio od moje skromne imovine i svi će biti zbrinuti. Nemoj više plakati; misli na to kako ćeš postati Božja Kći i budi sretna. Gospon Massarioto (Signor Massarioto) pobrinuti će se za ostalo.” Zatim je razgovarao s časnom majkom o svečanosti krštenja dok se Bakhita tješila igrajući se s mladim sestrama. Poslije je otišao sretno uzvikujući dobre želje koje su odjekivale atrijem. Ljubav koju je osjetila kroz njegov posjet razblažila je Bakhitinu dušu i postala je spokojnija.

Čovjeku uvijek čini dobro kada ga netko voli, ispunjava ga odvažnošću i povjerenjem. Bakhita se sada morala pripremiti za najljepši dan života: bilo je vrijeme da joj osvane dobar dan u toliko tegobnom i tragičnom životu. Njezin se slučaj pročuo Venecijom i pobudio je komentare i rasprave. Ljudi iz bliže okolice Katekumenskog instituta bili su zadovoljni konačnim ishodom, a mnoge su žene uspijevale naći načina da je dođu vidjeti u Institut i čestitaju joj.

Kao datum krštenja potvrđen je 9. siječnja nadolazeće 1890. godine. Bakhita nije imala stvarnu koncepciju vremena i svakoga bi dana pitala koliko 129

će još puta sunce morati izaći i zaći prije njezinog velikog dana. Živjela je u svojevrsnom snu, zadubljena u svoj duhovni svijet i nesvjesna svega drugoga. Kako joj je um grozničavo radio! Kako je tuklo njezino srce ispunjeno proturječnostima! Pomisao da će krštenjem postati Božje Dijete i krizmom Kristov vojnik ispunjavala ju je radošću i svetom čežnjom, no pomisao da će Isus, Sin Božji, ući u srce sirote robinje plašila ju je do suza. Takva milostivost činila joj se apsurdna i nemoguća.

Stoga joj je majka Fabretti morala ispričati priču iz Evanđelja o centurionu, o Zakeju i lijepu parabolu o izgubljenoj ovci. Ona nije bila buntovna ovca koja je odlutala daleko od stada, nego jadno malo janje izgubljeno u tami, usred trnja ropstva, sputana lancima, prekrivena ranama. Dobri Pastir pratio ju je kao Zakej među granama stabla, privlačio k sebi misterijem ljubavi i sada želio ući u njezinu kuću: njezino srce. Molila se poput njih: «Bože, nisam dostojna, ali samo reci riječ, jednu od svojih predivnih riječi i moja će duša, puna milosti, biti spremna Tebe srdačno dočekati.»

Bakhtine su oči zasjale. U svojim je mislima opet proživjela prekrasnu parabolu, utješne priče Evanđelja te je nastavila sretno ponavljati: «Bože, nisam dostojna; ja sam sirota robinja, ali Te volim; samo reci svoju riječ i brzo dođi, o, Bože!» (Usp. Lk, 7-7) I tako se pripremala za otkup sa zanosom anđela serafa.

Bijela halja

Jutarnja svjetlost 9. siječnja 1890. zatekla je Bakhitu sasvim zaokupljenu molitvom, klečeći uz rub svojeg kreveta. Tijekom noći nije sklopila oka od snažne i intimne radosti koja ju je obuzela. Na vedrome je nebu bio samo jedan oblak: pomisao da njezini voljeni nisu poznavali Spasitelja, strah da ih neće moći opet vidjeti u nebeskom carstvu te nostalgija za njima na njezin veliki dan.

Tješila ju je njezina snažna vjera: “Bog je svemoguć”, mislila je, “i sigurno će poslati svoje anđele da ih prosvijetle i spase.” Bila je tako uvjerena u to da joj se činilo kako već čuje lepršanje anđeoskih krila i vidi sjajna svjetla koja strelovito lete kroz noćnu tamu. Sjeta za Mimminom također ju je obuzela, no molitva je vratila mir u njezino srce.

Konačno se razdanilo i laguna je blistala na suncu. Institut je prštio od neobičnih aktivnosti koje prethode iznimnim događajima: ljudi su ulazili i izlazili popločanim klaustrom, užurbane sestre, oglašavanje zvona na vratima, izmjenjivanje pozdrava i komplimenata, radosni povici... Gospodin Checchini sa svojom je suprugom i kćerima stigao prvi i svi su bili nestrpljivi vidjeti Mo130

rettu, no ona je bila u kapeli Naše Gospe Saletske, usredotočena na slušanje nagovora majke Fabretti i uživajući u intimnoj, neopisivoj radosti. Nije ju se smjelo ometati.

Atrijem je odjekivao snažan glas gospodina Checchinija, bučnog i srdačnog kao i uvijek, njegov iskren osmijeh, duhovite i prijateljske riječi. Osjećao se kao važna osoba, ovom slučaju i najvažnija. Naposljetku, nije li zahvaljujući njemu draga Moretta upravo trebala postati kršćankom? Stoga je imao pravo biti sretan. Privučeni njegovim načinom govora i radoznalošću da od njega čuju vijesti o Bakhiti, pristigli gosti sjatili su se oko njega i poticali ga da ispriča priču - dapače, hvalospjeve - o Božjoj dobroti koja je na čudesan način dovela crnu djevojku u Zianigo i odabrala njega, da, baš njega, da bude instrument njezina otkupljenja. No, tada je stigao kardinal patrijarh sa svojom svitom i dužnosnicima. Svi su utihnuli, s poštovanjem kleknuli i krenuli prema kapeli koja je bila ukrašena kao za veliku svetkovinu.

Oglasila su se zvona Instituta. Slavljeničkim tonom odgovorila su im ona s Gospe od Zdravlja i ljudi su počeli dolazit odasvud. Prvopridošli su našli mjesto u crkvi; posljednji su morali ostati vani. Rio dei Catecumeni bila je preplavljena muškarcima i ženama, gondolama, čamcima, pripadnicima srednjeg staleža, djecom koja su pristizala iz svih smjerova, mornarima i radnicima koji su se slučajno ondje zatekli. Svi su to željeli vidjeti pa su se gurali i natiskivali, ispunili svaki kutak i prenosili riječ o Moretti.

Zatim se oglasilo zvono za početak mise i mnoštvo je zašutjelo. Jedna se žena propela na prste i uspjela vidjeti unutrašnjost crkve te je događanja prenosila mnoštvu na trgu poput radijskog komentatora. Na taj su način tu scenu zamišljali i oni koji nisu mogli vidjeti unutra. Kardinal patrijarh je, uz asistenciju drugih svećenika i starog kapelana Instituta, nakon kratke molitve napustio oltar i prišao Bakhiti koja je stajala uz pokrajnja vrata crkve. S njom su bile časna majka i majka Fabretti, gospodin Checchini i grof Marco Soranzo koji je “de licentia” (uz dopuštenje) bio kum, predstavljajući svoju tada bolesnu suprugu.

Moretta, odjevena u ljubičasti plašt i glave prekrivene velikim crnim velom, čekala je spojenih ruku, staložena pa ipak zbunjena. Kardinalov je glas svečano odjeknuo u tišini: “Što išteš od Crkve Božje?”

“Vjeru”, odgovorila je Bakhita poniznim molećivim glasom. Sada je znala kakvu bi utjehu vjera predstavljala u sumornim i strašnim vremenima njezinog ropstva! “Što ti daje vjera?” “Život vječni.” I tada pogleda prema nebu da potvrdi kako razumije gdje joj je predodređen kraj: u sreći što će vidjeti Boga.

131

“Ako stoga želiš ući u vječni život, ispunjaj zapovijedi: Ljubi Gospodina Boga svojega...”

Na Bakhitinom se licu vidjela začuđenost: “ Kako možete ne voljeti tako dobrog Gospodina?”

Kardinal tri puta dahne u njezino lice i zapovijedi sotoni: “Izađi, duše nečisti, i pusti da uđe Duh Sveti Utješitelj”. I smjesta je znamenuje znakom križa na čelu i prsima, izgovarajući: “Ecce signum Crucis, fugite partes adversae.” (Evo Križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove!)

Da pokaže kako ju je Crkva uzela u posjed u ime Krista, položio je ruku na njezinu glavu i zatim joj na usne stavio soli, simbol mudrosti i čistoće. Tada je nastavio s egzorcizmom i znakovima križa. Kako bi je zaštitio od novih napadaja sotone, patrijarh je još jednom svojom posvećenom rukom natkrilio Bakhitu pozivajući svjetlost protiv tame zla, da bi ona mogla zadržati: firmam spem, consilium rectum, doctrinam sanctam (nepokolebljivu nadu, ispravnu prosudbu i čistu doktrinu).

Moretta je osjetila kako će sad popucati i lanci sotonini kao što su puknuli njezini sužanjski lanci te se naslađivala pozivom: “Odričeš li se sotone?”

“Odričem!” odlučno je odgovorila.

“Odričeš li se svih djela njegovih i svega zavođenja njegova?”

Nije znala što su zavođenja, nikada nije hotimično provodila djela sotonina, i nikada neće, pa je s još većom snagom odgovorila: “Odričem!”

Kardinal je pomazao Bakhitu “oleum salutis” (uljem bolesničkog pomazanja) kako bi je osnažio za borbu i pomogao joj postići vječno spasenje, a zatim ju je upitao za određeniji iskaz vjere.

“Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega, u Isusa Krista njegova jedina Sina i u Duha Svetoga?”

“Vjerujem, vjerujem, vjerujem!” “Želiš li biti krštena?”

“Da, želim!”

Bio je to usklik koji je otkrivao goruću želju njezine duše, prostrte na tlu s rukama prekriženim na prsima. Kardinal ju je zazvao imenima koja će biti zapisana u crkvenu matičnu knjigu i vječnost, te s emocijama u glasu izgovorio obredne riječi: “Gioseffa, Margherita, Fortunata, Maria Bakhita, krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

132

Venecija - Katekumenska crkva - krstionica gdje je Bakhita postala “pravo Božje dijete”.

133

Pročišćujuća voda polivena po njezinoj glavi valovito joj se slijevala niz obraze, zajedno sa suzama radosnicama koje više nije mogla zadržavati. Ljubičasti plašt i crni veo pali su na tlo i Bakhita se pojavila u svojoj bijeloj krizmenoj halji. Val žamora prošao je kroz okupljeno mnoštvo.

Kardinal je nastavio: “Ovo je bijela haljina koju do smrti moraš čuvati neokaljanu da je pokažeš pred sudištem Isusa Krista, našega Spasitelja i od Njega primiš vječni život.”

I, dajući joj svijeću: “Primi ovu upaljenu svijeću, čuvaj svoju nevinost zauvijek nedirnutu tako da možeš, kada te Spasitelj pozove na slavlje vječne svadbe, ući u pratnji svetaca u kraljevstvo nebesko i uživati vječni život. Idi u miru i neka je Bog s tobom!”

“Amen!” zadrhtao je Bakhitin glas od emocija dok je izgovarala ovu riječ.

Obred krštenja je završen: ona je sada dijete Božje.

Obukavši misničko ruho kardinal joj je podijelio Sakrament krizme i tada je započela Sveta misa. Klečeći s časnom majkom i majkom Fabretti na klupi prekrivenoj crvenim baršunom Bakhita, ogrnuta bijelim velom, željno je iščekivala Isusa, povremeno ponavljajući molitve prema sugestijama dobrih sestara, a zatim se potpuno u tišini udubljujući u njih.

Njezina je duša slavila: Bog ju je pustio u svoju Obitelj, Duh Sveti joj donio darove, Sveta potvrda ju je ojačala, anđeli su svuda oko nje, a Isus će se useliti u njezino srce. Tko bi mogao tražiti više od toga? U tihoj sabranosti misli u crkvi začula se slatka pjesma: “Isuse, tko sam ja u usporedbi s Tobom? Prašina, prljavština, ništa.”

Opet ju je obuzeo osjećaj nedostojnosti pa je u skrovitosti svoje duše povikala: “Bože, vrijedna sam i manje od prašine i ništavila; ja sam sirota crna djevojka, jadan rob; nedostojna sam, nedostojna da Ti dođeš k meni, Gospodine!”

Majka Fabretti naslutila je osjećaje mlade djevojke i predložila je molitvu koja će je ohrabriti: “Bože, nedostojna sam, ali Te volim; reci samo riječ i moja će duša biti spašena.”

Sada je pjesma himan o ljubavi, izraz nesavladive želje: “Dođi, Isuse, molim Te, dođi!”

Ljubav pobjeđuje strah i, oslobođena more o svojoj nedostojnosti, 134

Bakhita je napeto iščekivala božanski zagrljaj: “Dođi, Gospodine”, tiho je molila, “dođi brzo, Gospodine, ja Te volim!”

Sveta je hostija konačno stavljena na njezin jezik, ona pogne glavu, čvrsto prekriži ruke preko prsa i sve zaboravi, uživajući u slatkoj radosti koju samo Krist zna dati. Pjesma se zaustavlja, zvuci orgulja polako utihnu. Misa je završila, no svi ostaju nepomični. Kardinal progovara s oltara.

Apostol u njemu kliče Morettinu spasenju koja je dovedena natrag u stado kroz otajstvo božanske ljubavi, ali je ožalošćen od pomisli na toliko mnogo nevjernika koji su još u tami zablude. Potiče ih: “Neka svaki, tko uživa svjetlost ne zaboravi one što žive u tami.”

Bakhita se sjetila svojih voljenih i svih sirotih crnaca njezine zemlje i moli se da i oni jednom upoznaju Boga. Isusu govori o Mimmini, njezinoj Mimmini, i o gospođi koja joj je dopustila postati kršćankom, o obitelji Checchini i dobrim sestrama koje ju toliko puno vole; moli se za sve njih, a zatim se snažno usredotoči i uzvikne: “Bože! Tvoja sam i bit ću Tvoja zauvijek. Ali ja Te molim: neka umrem prije nego napustim ovu tvoju kuću, ovaj meni siguran dom.”

Na izlasku su se svi okupili oko nje. Željeli su je vidjeti, čestitati joj i poljubiti je. Ljudi s trga nagrnuli su u Institut, valjajući se pored vratara.

Gospodin Checchini joj je doviknuo i uspio je zgrabiti te u zadnji čas je spasiti od mora ljudi. Odveo ju je u sobu za primanje koja je, onako svečano ukrašena, izgubila asketski izgled. Oni koji su je uspjeli vidjeti bar za trenutak nikada nisu zaboravili ushićen izraz na njezinom crnom licu, niti nadljudsku radost kojom je zračila. Časna majka poljubila ju je u čelo, kao što bi to učila njezina vlastita majka.

Checchini ju je poljubio i nazvao svojom kćeri; patrijarh ju je blagoslovio, a dužnosnici joj čestitali. Stari je prior bio vidno ganut dok ju je promatrao te ju je pozvao na objed s njezinom prijateljicom Giuliom della Fonte. Evo kako je ona opisala taj nezaboravni dan: “Došao je veliki dan i ja sam bila u prvom redu u kapeli Instituta, nepomično prateći svečani obred. Ne mogu vam reći kako sam se osjećala u tom blagoslovljenom trenutku. Iako sam bila dijete, svejedno sam bila veoma dirnuta. Kada je obred završio, bila sam pozvana sa svojom majkom i ujnom na zakusku u sobi za primanje. Pored kardinala Augustinija ondje je bilo nekoliko svećenika i mnogo dama i gospode. Stajala sam malo postrani od svih, ali sam istodobno nastojala da me Moretta zamijeti. Željela sam joj prići i poljubiti je kako su to činile časne sestre i nazočne gospođe. Ugledala me i nasmiješila se, pozvala me k sebi i poljubila. Bila sam tako sretna dok sam stajala pored nje. Činilo se 135

da je postala važna osoba i nisam željela da se slavlje završi. Sjećam se da je ondje bilo kolača i pića, ali nisam kušala ništa od toga. Nije ni Moretta, koju su sad zvali Jozefina. Kada su svi otišli kući, rektor Katekumenske škole, don Jacopo dei conti Avogardo, star i duhovni muškarac, pozvao nas je obje na ručak58.»

Činilo se čudnim da nije pozvao i gospodina Checchinija. Pretpostavljam kako je Checchini želio da stari rektor uživa u društvu s njima, a Checchinijevima bi bilo teško povesti Bakhitu toga dana u Zianigo. Zacijelo je organizirao zajedničku obiteljsku proslavu u prikladnije vrijeme sljedećih dana.

Dobre su sestre te večeri s njom proslavile na opušteniji način.

Gospođa della Fonte nastavlja: «Nas smo troje zasebno bili na ručku koji je servirala svećenikova domaćica. Jozefina je izgledala rajski. S njezina je lica nestao uobičajeni tužan izraz. Doimala se preobraženom. Nije mnogo govorila, ali je sreća sjajila iz svake njezine riječi i pokreta. Upitala sam je kako se osjećala za vrijeme obreda, ali mi nije mogla odgovoriti već me samo nastavila gladiti, smiješeći se. Sjećam se kako sam joj ljubila ruku misleći da je svetica. Kod kuće su mi rekli da te krštenje čini svecem, čisti tvoju dušu od mrlja i čini je bjeljom od bijeloga. Gledala sam Bakhitu u oči kako bih eventualno vidjela njezinu bijelu dušu.»59

Bakhita se poslije ručka vratila u Institut gdje je vrvjelo ljudima koji su je željeli vidjeti. Svima im se smiješila, no činila se rastresenom, zaokupljenom, odmaknutom od ovosvjetskih stvari.

«Zemlja nije dovoljno velika za radost otkupljene duše.»

Bakhita Jozefina živjela je ushit ove beskrajne radosti.

Navečer, kada su je ljudi konačno ostavili u miru, potražila je majku Fabretti, zagrlila je oko vrata i briznula u plač.

«Tako je», završava priču gospođa Giulia della Fonte, «Bakhita provela proslavu svojeg otkupljenja.» 60

58 Summ. Doc., str. 356-357 59 Ibid., str. 356.

60 Summ. Doc., str. 357.

136

Sreća je sjajila na njezinom licu

U uredu pismohrane u kuriji venecijanskog patrijarhata, u 2. svesku crkvene matične knjige krštenih 1834. - 1911. na 247. stranici, n.1-116, nalazi se sljedeći certifikat krštenja i krizme za Bakhitu: «9. siječnja 1890.

Gioseffa, Margherita, Fortunata, Maria BAKHITA - prije Bachit (Moor), kći nepoznatih roditelja, podrijetlom iz Nubije (sic), 26 godina, muslimanka, neudana, ovdje je krstila Njegova Ekscelencija uzoriti monsinjor kardinal patrijarh Domenico Agostini, koji ju je također krizmao - postavši time kći ove Svete kuće.

137

Kao kuma na Svetom krštenju bila je časna gospođa grofica Gioseppa Brisigella Soranzo61, kći Antonija iz župe sv. Marije Zebenigo; a na Svetoj krizmi gospođa Carolina Margherita Donati iz župe Santa Maria Gloriosa dei Frari.

No, gorespomenutu krizmanu kumu zbog bolesti je zastupao de licentia (s dopuštenjem) njezin suprug časni gospodin grof Marco Soranzo, sin pokojnog Mattea; i konačno, tijekom Svete mise, primila je i Svetu pričest.»

Mora se istaknuti nekoliko netočnosti u ovom certifikatu. Kao što smo već vidjeli, Bakhita nije došla iz Nubije, koja se nalazi na sjeveroistoku, već iz Darfura na zapadu Sudana. Za svoga je robovanja stigla u Kartum, glavni grad države. Iz Kartuma je otputovala u Italiju, ukrcavši se u Suakinu. U vrijeme krštenja imala je 21 godinu, a ne 26, budući da je rođena 1869. Zapravo je i sama običavala reći:

«Bog će mi suditi od moje 18. (čitaj: 21.) godine.» 62 Što znači da je u toj dobi bilo njezino rođenje u Božju milost. Nikada nije bila muslimanka i, kako je sama više puta svjedočila, nikada nije niti poznavala ni pokušavala upoznati bilo koju drugu religiju. Zbog toga je njezina duša, slobodna od svih predrasuda, odmah s takvim žarom prihvatila Istinu. No, ovaj izostanak preciznosti, nesumnjivo uzrokovan teškoćama koje je Bakhita imala pri izražavanju, ne mijenja ništa u njezinoj priči.

Ovo je tvoja kuća

Život se nakon slavlja vratio u svoj normalan ritam i Bakhita se vratila svojem vezu, vještini u kojoj je brzo napredovala. Kažem Bakhita jer, unatoč što je krštenjem dobila razna druga imena, ljudi su je nastavili zvati Bakhita ili, još jednostavnije, Moretta. Jedino su je sestre pokušavale zvati Jozefina, ali nisu uvijek uspijevale u tome.

Bakhita, što znači Sretna, sada se činilo najboljim imenom za nju. I dok je onih davnih dana njezine otmice to zvučalo ironično, sada se činilo proročanski. Ustvari, od tisuća nesretnih robova na njezinom kontinentu, koji je bio sretniji od nje? Gospođa Giulia della Fonte napisala je da je nakon krštenja i dalje često viđala Bakhitu te da je bila «uvijek sretna, uvijek draga, kao da je uvijek nadahnuta.»63 61 Njezina krsna kuma bila je grofica Jozefina Avogadro u Soranzu, sestra priora Jacopa Avogadra.

62 Summ. D. t., str. 35, paragraf 67.

63 Summ. Doc., str. 356.

138

Checchinijevi su je često dolazili vidjeti i povesti u Zianigo gdje su uživali u njezinom društvu. Rado je išla, ali samo na nekoliko dana. Poslije bi se uželjela Instituta i dobrih sestara pa bi se vratila. Još jedan divan dan za Bakhitu bio je onaj kada je obukla bijelu haljinu za krštenje i posvetila se Majci Božjoj. Primila je medalju i plavu vrpcu od Marijine djece.64

Koja radost za nju, siroče, za nju koja nikada više neće vidjeti svoju majku, osjetiti da je dijete Božje Majke i da izgovara to drago ime majke dok pogled upire u nebesa! Mislim da je na isti taj dan, vođena osjećajem zahvalnosti, ponudila svoje zlatne naušnice Gospi lasaletskoj koje su po svoj prilici bile dar konzula ili de Michielijevih.65 Vrijeme je prolazilo, ali Bakhita od svoje velike sreće toga nije bila svjesna. Prema pravilima, neofiti u Institutu ostaju još jednu godinu nakon krštenja kako bi dovršili svoju religijsku poduku. Prije isteka te godine, časna majka i majka Fabretti bile su jako zabrinute i željele su znati što planira u vezi svoje budućnosti.

«Znaš, drago dijete», rekla je časna majka, «koliko te volimo i koliko bi nam bilo žao da odeš, ali isto tako znaš da ne možeš još dugo ostati ovdje, u Institutu. Što namjeravaš učiniti kad odeš? Hoćeš li prihvatiti srdačnu i velikodušnu gospodina Checchinija i njegove obitelji ili bi htjela da ti mi nađemo posao kod kakve dobre gospođe? Sada si slobodna. Odluka je na tebi.»

Bakhitino je lice poprimilo pepeljastu boju koju je uvijek dobivalo kada bi se uznemirila. Odmahnula je glavom bez riječi i zurila u sestre suznim očima. Razumjele su taj nijemi jezik.

«Vidiš», opet je započela časna majka, «to je pitanje pravila, stoga je najbolje da se pomiriš s time. Znaš da, kad bi bilo moguće, mi te ne bismo pustile odavde.»

Moretta je pognula glavu i briznula u plač. Sestre su bile dirnute i posjele su je između sebe, milujući je i pokušavajući je umiriti. No, Bakhita je bila neutješna. «Želiš li onda ići k Checchinijevima?»

«Ne.»

«Oni te vole i čekaju te.»

64 Summ. D. t., str. 205, paragraf 460.

65 Ibid., str. 72, paragraf 155.

139

«Znam.»

«Zar ti se ne dopadaju?»

«O, da. Jako!»

«Pa zašto onda ne želiš ići k njima?»

«Zato jer ne želim otići odavde.»

Uspjela je tek toliko odgovoriti između potisnutih jecaja te je zagrlila majku Fabretti moleći je: «Ne dajte da me pošalju odavde, ne dajte da me pošalju odavde. Nisu li one moje Majke?»

Ta je izjava potresla majku Fabretti koja je pogladila njezinu kovrčavu kosu i nježno joj rekla: «Budi hrabra, imaj vjere. Spasitelj naziva blagoslovljenima one koji plaču, jer će biti utješeni. Ti plačeš, ali On će ti pomoći i pružiti utjehu. Bogu ništa nije nemoguće. Moli se da ti On pomogne prepoznati Njegovu volju. Ti želiš provoditi Božju volju, zar ne?»

«Da, volju «Gospona». Ali On me želi ovdje.» Iako je taj odgovor došao pomiješan s jecajima, zvučao je odlučno i ostavio je dojam na časnu majku koja je obećala: «Učinit ću sve što mogu kako bih uvjerila Kongregaciju da ti daju ostati s nama bar još godinu dana. U međuvremenu smireno razmislimo o tome što učiniti. Jesi li sretna?»

Bakhita je dignula uplakano lice i sa zahvalnošću pogledala časnu majku. Da, bila je sretna i smješkala se. Postupno se smirila, obrisala suze i mirno nastavila svoj posao, moleći se da joj «Gospon» otkrije njezin daljnji put.

«Gospon» je izraz koji je uvijek rabila kad je govorila o Bogu. Ta je riječ za nju imala značenje «vlasnik» ili «gazda» i ona se nikad nije do kraja oslobodila robovskog mentaliteta. Služila je zlim vlasnicima, okrutnim i neljudskim, pored onih dobrih poput konzula i gospodina Michielija.

Sada je upoznala vrhovnog Gazdu, Stvoritelja i Gospodina neba i zemlje, te ga je nazivala «Gospon» u apsolutnom smislu i s velikim poštovanjem.

Prvim je vlasnicima služila prisilno, primorana svojim robovskim okolnostima. Drugima je dobrim vlasnicima služila neusiljeno i vjerno. Ali za «Gospona» je rezervirala svoje služenje uz potpunu predanost i bezgraničnu ljubav. «Ne želim otići odavde!» Ta je rečenica bila svečano odzvanjala u jednostavnoj sobi za primanje posjeta, unatoč činjenici da je 140

njezino srce bilo krvarilo od pomisli na rastanak s Mimminom. «Pusti me da umrem, Bože, samo neka ne odem iz ove kuće», bila je zaklinjala u tom nezaboravnom trenutku svoje prve pričesti. Ali zašto bi radije umrla nego napustila Institut gdje je provela tako kratko razdoblje? Zašto joj je bio draži taj povučen, jednoličan život nego onaj slobodniji, aktivniji i privlačniji, koji je nudio izglede za budućnost punu zadovoljstva i ugode.

I kako je mogla, ona koja je uvijek bila spremna poslušati svaku naredbu, ispuniti i najmanju želju vlasnika i nadređenih, kako je mogla u sebi pronaći snagu da se gotovo pobuni kada joj je rečeno da napusti Institut?

Bakhita to ne bi znala reći; ali majka Fabretti je znala. Ona je vidjela njezinu dušu kako se otvara za vrline poput cvijeta koji žeđa za rosom i odazvala se božanskoj ljubavi s punim zanosom svoje mladosti, s odanošću koja ignorira smrt, s poniznošću onoga koji sebe smatra čistim ništavilom. Posjedovala je neopisivu radost osobe koja je bila izgubljena, a sada ulazi kroz širom otvorena vrata obora za ovce bliskom Pastirovu srcu, osobe koja je bila uvjerena da Bog u svojem srcu čuva posebno mjesto za nju.

Nekoliko dana poslije ovog razgovora Bakhita se činila pribranom i spokojnom, ali onda bi postala uznemirena i ponekad uzrujana. Smješkala se kao i obično, ali bi se njezin osmijeh činio tužan. Više no obično bila je ispred svetohraništa u crkvi ili u oratoriju ispod nogu Gospe lasaletske.

Majka Fabretti ju je dobro poznavala i pretpostavljala je da je muči borba koja u njoj izaziva veliku patnju. Željela ju je utješiti, ali i u potpunosti poštivati njezinu slobodu, te je zato čekala i molila. Bakhita, koja nikad nije skrivala svoje osjećaje pred majkom Fabretti, sada je šutjela i kad bi joj se ljudi obraćali spustila bi pogled kako oni ne bi mogli vidjeti njezinu tajnu. Jer, zapravo, Moretta je imala tajnu, nepojmljivu ljubavnu tajnu.

Najblaži bi glas povremeno u njezinom srcu usrdno pozivao: «Ostani u mojoj kući. Učinit ću te svojom zaručnicom. Želiš li to?»66 «Da, da. Tvoja zaručnica zauvijek!»

Njezin je odgovor bio uzbuđen, pripravan, pun zanosa. No, zatim bi zbog spoznaje o vlastitoj nedostojnosti, nepremostivoj prepreci njezine rase, njezinoj boji i sramotnoj robovskoj prošlosti potkopali njezin zanos i svu nadu.

66 Cf. Memorie..., ms. op. cit., str. 24.

141

Gospa lasaletska pod Ä?ijim je nogama Bakhita dobila svjetlost i snagu da slijedi svoj kanosijanski poziv.

142

«Ne, ne mogu; neću nikada moći prihvatiti Tvoj poziv, Bože. Ja sam jadna crna djevojka!»

No, glas je nastavio pozivati. Je li to stvarno bio Kristov glas ili samo sanjarija nastala od ponosa ili njezine beskrajne želje da se preda Gospodinu koji ju je otkupio? Nije znala ni razumjela, rastrgana unutarnjom borbom molila je i plakala. No, nije se usudila ni sa kim razgovarati o tome. Zacijelo bi je ismijavali, odnosili se prema njoj kao da je luda ili joj se pričinja. Sve su sestre bile bijele i Bakhita je smatrala kako će, kao crna djevojka, Institutu nanijeti sramotu. Osim toga, bila je siromašna, ništa nije imala, nikakav miraz. 67

Ali... Što ako je Bog ne bude htio? Bogu ništa nije nemoguće. Unutarnja borba još je jače mučila njezin duh. Izgledala je još tužnije, a osmijeh prigušeniji. Jednoga dana, kad su stvari bile lošije nego inače, bacila se pred noge BDM i ostala ondje dugo vremena, zadubljena u intenzivnu, oporu i povjerljivu molitvu68. Kada je ustala, bila je smirenija i odlučila je razgovarati sa svojim ispovjednikom; stari će je rektor razumjeti i savjetovati. I razgovarala je s njim, plačući, smjerno, posramljeno i bojažljivo.

No, govorila je iskreno i jasno. Dobri je svećenik bio upoznat s djelima milosrđa u njezinoj duši i nije bio iznenađen. Možda je bio čekao na objavu ovog novog misterija ljubavi i radovao mu se.

Uvjeravao je Bakhitu kako je to sam Isus, koji je poziva, koji je želi. Isusu nije važna rasa ili boja kože osobe. Njezina je jedino da se brine kako odgovoriti svom svojom snagom na tu najposebniju ljubav koju joj je Gospodin iskazao odabravši je za najveću počast da bude Njegova zaručnica. Rektor će osobno razgovarati sa sestrama i riješiti svaku poteškoću, Bakhita se ne treba brinuti. Dobri je rektor ustvari govorio s časnom majkom o Bakhitinom božanskom pozivu i ona je bila sretna zbog toga. Ali kako se radilo o izvanrednoj situaciji, prije njezinog primanja morala bi dobiti suglasnost vrhovne glavarice koja je živjela u kući matici u Veroni.69

67 Cf. Summ. D. t., str. 5, paragraf 10.

68 Cf. Summ. Doc., str. 372 69 U to doba nije postojalo nešto poput predstojnice samostana. Na intervenciju kardinala G. Sarta, poslije je venecijanski patrijarh, dobivši podršku redovnica iz venecijanskih samostana, Sveta kongregacija za biskupe i redovnike objavile je 9. svibnja 1902. ukaz kojim patrijarh dobiva potrebno ovlaštenje za nastavak izbora vrhovne glavarice za kuće u Venetu. Ovo je kasnije učinio odobrivši potreban Statut. Izbor su, pod predsjedanjem kardinala Bacilierija, održali 29. rujna 1903. Majka Jozefina Veneri izabrana je za vrhovnu glavaricu kuća u uniji Veneto. Kuće u drugim područjima zadržale su izvornu politiku, s iznimkom onih u misijama koje su se uniji Veneto priključile 1910. godine. Različiti su događaji zahtijevali izradu novog ustrojstva koji bi ih uskladio s novim kodom Zakonika kanonskog prava, pa je 11. veljače 1927. majku

143

Zbog svećenikove je sugestije, kada je Bakhita otišla formalno pitati časnu majku za pristupanje Redu, njezina zamolba poslana u Veronu. Naposljetku je o svojem pozivu razgovarala i s gospodinom Checchinijem. Činjenica da ova dobra obitelj nije ništa znala o njezinoj neodlučnosti da dođe živjeti s njima bila je blagoslov, jednako kao ni za razlog njezine tuge koju je uzaludno pokušavala skriti. Smatrali su kako je donijela “ispravan odabir”, sjatili se oko nje i zahvaljivali Bogu koji joj je iskazao toliku ljubav. No, uznemiravala ih je pomisao da im više neće dolaziti u posjet. Gospodin Checchini bio je istodobno ganut i počašćen.

“Ali razmisli, samo razmisli kakvo je to čudo!” uzviknuo je. “Uspio sam od nje učiniti kršćanku, a sad ću doživjeti da je vidim i kao sestru - sestru, zamisli! Ona koja je bila poganka. Bog je bio milostiv, koje čudo!”

“Tko zna hoće li me primiti ili ne”, rekla je Moretta, “ja sam tek sirota crna djevojka, jadna crnkinja!”70

Checchinijev se glas zaorio kućom: “Kakve to ima veze? Što sad s time ima crno ili bijelo? Nismo li mi svi Božja djeca, jesmo ili nismo?”

Ovo je osnažilo Bakhitinu nadu. Rastanak taj put nije prošao bez suza.

“Uvijek ćeš biti naša draga sestrica”, rekle su Checchinijeve kćeri.

“Uvijek, uvijek”, obećala je Bakhita.

“Uvijek naša Moretta, uvijek; i molit će se za nas...” glas ovog dobrog čovjeka puknuo je od naleta emocija te je žurno izašao kako bi skrio suze.

Bakhita je požurila u crkvu da svojoj tuzi da oduška. Svaki rastanak uzrokuje patnju.

Čekanje odgovora izazvalo je u Bakhiti daljnje runde zabrinutosti, tjeskobe i nade. U Veroni su vrhovna glavarica majka Anna Previtali, kardinal Luigi dei Marchesi di Canossa, predstojnica Instituta i nećak utemeljiteljice71 proučavali neobičnu zamolbu. Zacijelo su tumačili duh markize di Canossa, koja je za ljubav duša sebe učinila Sluškinjom siromašnih, i njezinu veliku želju da se Kristovo kraljevstvo proširi do svih krajeva svijeta te bili više nego sretni pružiti dobrodošlicu tom mirisnom afričkom cvijetu i potvrdno odgovoriti na Morettinu zamolbu.

Mariju Cipolla papa Pio XI imenovao za predstojnicu čitavog Instituta.

70 Summ. Doc., str. 372.

71 Kardinal Luigi di Canossa (1809. - 1900.), sin markiza Bonifacija, brat Utemeljiteljice i veronskog biskupa. Njegova Svetost papa Leo XIII imenovao ga je “Zaštitnikom čitavog Instituta kanosijanskih kćeri milosrđa”, motu proprio (po vlastitom nahođenju), 13. veljače 1879., no.33431.

144

Bio je prosinački dan kada su predstojnica i majka Fabretti pozvale Bakhitu u sobu za primanje. Uznemireno je onamo odjurila i, kada je čula da je njezina zamolba odobrena, pala je na koljena ispred velikog raspela, svjedoku njezine prve herojske pobjede te zaplakala od sreće72.

Taj izljev, izraz zahvalnosti i ljubavi, bilo je njezino pjevanje Magnificata.

Poslije se Moretta prisjećala tog razdoblja svoga života kroz ove jednostavne riječi:

«Kada sam saznala da me Bog poziva u vjerski život, jako sam patila jer si to nisam znala objasniti. Osjećala sam se nedostojnom i, potječući iz crnačke rase, bila sam uvjerena da bih osramotila Institut te da me neće prihvatiti. Sjećam se da sam se molila Djevici Mariji koja mi je dala snagu otići ispovjedniku i otkriti mu svoju uznemirenost i borbu koja je trajala dvije godine.»73 Bilo je to na bdijenje za Bezgrešno začeće, 7. prosinca 1893., kada je Blažena Djevica Marija otvorila vrata novicijata koji je Bakhita završila u Katekumenskom institutu.

72 Majka Luigia Bottesella napisala je 4. prosinca 1893., tri dana prije nego je Bakhita ušla u postulaturu, pismo monsinjoru Francescu Miconu, nadbiskupovom namjesniku Njegove Uzoritosti kardinala patrijarha Venecije, javljajući mu dobru vijest.

Potreban je samo jedan citat kako bi se cijenilo poštovanje i dobru reputaciju koji su pratili Bakhitu: “Velečasni i dragi monsinjore, znajte da je ovo dobro dijete obznanilo kako želi prigrliti naš Institut. Jeste li ikada i pomislili, monsinjore, da bi kongregacija, poznavajući krjepost koja krasi Jozefinu, mogla i za trenutak oklijevati da je prihvati!”

73 Summ. D. t., str. 98, paragraf 200.

145

146

TREĆE POGLAVLJE

147

Kušnja Novicijat je u religijskom životu doba kušnje, učenja i formacije. Novakinja dolazi u novu životnu sredinu o kojoj je sanjala, ali može i ne mora doista biti kao iz snova. Na put kreće putem koji je možda predvidjela za jasna i sunčana dana, no ovaj sasvim drugačije izgleda u hladan, težak i buran dan.

Ono što se činilo kao mirno jedrenje brzo postaje bremenito teškoćama i pogiblima. Upušta se u to ne znajući hoće li je njezino tjelesno zdravlje, duševna snaga i stanje uma uspjeti održati do kraja. Opijena ljubavlju, i nošena zanosom, ne sluti hoće li biti sposobna izdržati kada hladnoća i tama budu mučile njezinu dušu i stavljale prepreke na put. Hoće li imati hrabrosti nadvladati sve to i nastaviti slijediti krvave tragove Kristovih stopa te se osloboditi svih veza kako bi se obukla u Krista? Hoće li uspjeti u tom stalnom naporu da se ponizi kako bi Bog u njoj mogao postati veći? Samo kad se na taj način preobrazi, moći će reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2, 20)

Stoga je novicijat razdoblje kušnje, odmjeravanja tjelesne izdržljivosti, pokornosti duha, snage volje i prikladnosti za božanski poziv. Tada se proučava vlastiti karakter da bi ga se poboljšalo; proučava se Pravilo da bi se usvojio njegov duh; proučava Evanđelje da bi se upoznalo pravo lice Kristovo.

To je gimnazija u kojoj se duša uobličava po božanskom modelu i trenira za osvajanje visina svetosti te se obavljaju priprave za širenje Kraljevstva nebeskog po čitavom svijetu kroz molitvu, dobra djela, samoodricanje i žrtvu herojskih razmjera.

Obično svatko tko otvori vrata novicijata osjeća zbunjenost pred svim pitanjima koja si postavlja te pred vrtoglavom visinom željenog cilja. Bakhita ju je, brzo nakon ulaska u Božju obitelj, mogla osjetiti jače nego većina drugih, došavši iz jednostavne i raznolike rase, neobrazovana i drugačijih običaja.

Zapravo, čini se da je bila veoma opuštena te je novo putovanje započela u jednostavnosti, bez strahova ili briga. Ako malo razmislimo, bilo je to prirodno: kada je ušla već je bila bez ikakvog osjećaja oholosti i s obiljem ljubavi.

Da je tog davnog 7. prosinca 1893. znala pisati, danas bi čitali nešto poput ovoga: “Bože, ja sam ništa; Ti si sve. Voliš me, a ja Te obožavam. Došao si mi i ja Ti se dajem u cijelosti. Ti si Gospodar, a ja Tvoj rob. Čini sa mnom što god želiš, ali me do vječnosti drži blizu sebe.”

Brzo je shvatila nešto što je ponekad teško pojmiti: naime, da se Bog može pronaći u Njegovim kreacijama, čak i ako su možda siromašni ili s tjelesnom 148

ili duševnom manom te da je, koliko god nedokučivi mogu biti Njegovi razlozi, On taj koji upravlja. U svojim nadređenima Bakhita je osjetila i prepoznala Boga. Biti pokoran svojim nadređenima isto je što i pokoriti se Bogu.

I dok su je nekad okrutni vlasnici prisilno držali u ropstvu, sada se tako spontano, voljno i radosno potčinila slatkom ropstvu ljubavi. Bila je vjerna svojim okrutnim vlasnicima, nijednom se ne oglušivši o njihove naredbe, čak i kad je to mogla. Pa kako bi sad bila išta drugačija osim odana Bogu koji ju je želio za svoju zaručnicu? Samo ju je jedna stvar progonila: teško joj je bilo razumljivo se izražavati.

Sad je već govorila venecijanski dijalekt, ali na vlastiti način, i nije uvijek uspijevala jasno izraziti svoje misli i osjećaje. No, Providnost joj je priskočila u pomoć izborom majke Fabretti kao učiteljice novakinja. Njezina se čaša prelila. Ne znam što je u tom trenutku željela reći; znakovi rukama potpomogli su ondje gdje su riječi podbacile kad bi željela reći: “U vašim sam rukama, majko. Radite na meni i učinite me prekrasnom za ‘Gospona’.”

I s najvećom je poslušnošću radila na sebi, sretna i zahvalna. Bakhitin novicijat mora da je protekao na miran način. Nikad nije natuknula ni meni ni bilo kome drugom da je prolazila kroz duhovna previranja i probleme s dušom, pa čak ni da se suočila s bilo kakvim teškoćama ili iskušenjima.

Koračala je u svjetlosti i brižno čuvala plamen ljubavi. Postoje samo dva vrlo kratka svjedočanstva o tom važnom razdoblju njezina života, oba suglasna.

Jedna od novakinja rekla je: “Divila sam joj se zbog njezina duha odanosti i duha požrtvovnosti jer je uvijek prva pritjecala u pomoć.”

Druga je kazala: “U prednovicijatu bila je primjer svima svojom brižljivošću i krjepošću.”

Nisu nam poznati nikakvi posebni detalji, ali šutnja u ovom slučaju govori da joj dani ondje nisu bili obilježeni ničim osobitim, no svejedno puni strasne molitve, malih ali konstantnih djela milosrđa prema drugim sestrama, gorućih aspiracija, apostolskih želja i vjernosti po svaku cijenu. Bili su to “sveti dani, no preživljeni u intimi njezina srca, rezervirani samo za Boga.”74

Duh utemeljiteljice, “poniznost u milosrđu i milosrđe u poniznosti”, Bakhita je odmah razumjela i prihvatila. Bila je uvjerena u vlastitu ništavnost i uvijek spremna služiti. Očito ju je taj duh, koji je ona živjela i u praksi provodila tijekom novicijata, učinio uzornom novakinjom.

74 Cf. Summ. D. t., str. 236, paragraf 536.

149

Habit Jedan od svečanih dana vjerskoga života jest kada se oblači odora. Svaka novakinja sanja sveti habit, dugoočekivanu nagradu, prvi korak prema mističnom braku. Ono što se voli jest odora ili habit Instituta, njega se želi posjedovati. No, habit postavlja i vlastite zahtjeve. Mora ga se štovati krjepošću, štititi od svake objede, ne izlagati prijekoru, kako bi postao još voljeniji, štovaniji i cjenjeniji. Oblačenje slijedi nakon ogoljavanja, to jest odricanja odjeće, pomodarstva i raskoši svijeta, a osobito želja, mentaliteta i udovoljavanja. Vanjsko i unutarnje ogoljavanje znači ponovno se odjenuti u habit, odoru pokore, habit najviših i najuzvišenijih vrlina.

Bakhita je također sanjala taj dan i pripravljala se za nj s velikim zanosom, a istodobno je drhtala od straha od vlastite nedostojnosti za takvu milost.

Bila je zaprepaštena kada je čula da je sama vrhovna glavarica želi odjenuti u habit u kući matici Instituta. Naravno, njezin se šok brzo pretvorio u radost, a njezin strah u zbunjenost razlogom zbog kojega je ona bila objekt takve izvanredne božanske naklonosti.

Kuća matica, Verona - oltar i urna sv. Magdalene str 161 150

Dana 21. lipnja 1895. (petak i svetkovina Srca Isusova) u prekrasnoj crkvi samostana sv. Josipa u Veroni, blizu grobnice75 utemeljiteljice, Bakhita je poljubila kanosijanski habit i bila nanovo odjevena u njega uz duboke osjećaje. Nije požalila za gubitkom ičega od onoga što je posjedovala, u stvarnosti jako malo toga, niti onoga što bi tek mogla posjedovati. Ogoljena od vlasništva i oholosti, željela je biti ponovno odjevena u milost i milosrđe. Nije ništa posjedovala, a dala je sve: dala je sebe.

Prošao ju je drhtaj od dodira škara koje su joj kosu odrezale u znaku križa. No, nasmiješila se dok je radosno ponudila svoju prekrasnu kovrčavu kosu koja je, kad je bila urešena, bila na ponos njezinim vlasnicima.

Na svršetku ganutljivog obreda koji je, prema želji utemeljiteljice bio intiman i jednostavan, Bakhita se činila preobraženom. Njezino se crno lice stopilo s crnilom vela i šala, no njezine oči... Njezine su oči sjajile nezaboravnom svjetlošću, otkrivajući intimnu, nadnaravnu sreću. Odjek Magnificata odzvanjao je u njezinom srcu. Vratila se u Veneciju i nastavila se moliti Bogu, kličućeg duha, otkako je On pogledao poniznost svojeg sluge. Poput BDM, bila je odana svakoj prigodi milosrđa i poslušnosti, dok se sa žarom i poniznošću pripravljala za tajanstven brak iste te Marije koja je rekla: “Evo službenice Gospodnje...”

Posvećena

Vijesti o Bakhitinom oblačenju izazvala je daljnju radoznalost i zadovoljstvo u Rio dei Catecumeni i okolnim dijelovima grada gdje su je, čim se vratila, ljudi došli vidjeti i čestitati joj. Tada su je ostavili u miru pa je nastavila svoju spokojnu egzistenciju kao novakinja. Bila je zaokupljena dvama stvarima: “odgovaranjem na vrlo posebne Božje milosti i urešavanjem svoje duše što je moguće ljepše kako bi bila što ugodnija svojem Zaručniku.”

Kada je vrijeme dopuštalo, rado bi se prostrla ispred oltara, upravo ondje gdje je bila krštena. S velikom bi poniznošću poljubila tlo i otkrila najgorljivije želje i osjećaje u svojem srcu. Bili su to osjećaji beskrajne zahvalnosti. “Bože, Bože, kako si dobar! Ne samo što si me otrgnuo iz onog barbarskog života i prozvao svojom kćeri, nego mi još želiš staviti i zaručnički prsten!”

Osjećala je i milosrđe prema onima koji još nisu imali svjetlost vjere. “O, Bože, kad bi samo mogao odletjeti mojem narodu u Afriku i glasno propovijedati o svojoj dobroti, koliko bih Ti mnogo duša donijela!76 Svoju 75 Memorie..., ms., str. 24.

76 Cf. Postulatsko pismo Njegove Ekscelencije monsinjora Luigija Marinonija, apos-

151

majku i oca, svoju braću, obitelj i sestru koja je još uvijek robinja; i sve sirote crne ljude u mojoj zemlji Africi! Isuse, neka Te i oni upoznaju i vole.”

Bili su tu i osjećaji ljubavi i ponude nje same: “Kako bih postigla ovo čudo, nudim Ti sve, sav svoj život. Čini sa mnom što želiš, Bože; potpuno sam Tvoja i samo Tvoja.”

U razdoblju prije polaganja svetih zavjeta, Bakhitina je čistoća sjala više nego prije, iako je bila okružena sjenom tišine i poniznosti. Učiteljica majka Fabretti shvatila je da unija Bakhitine duše s Bogom postaje intimnija, intenzivnija i svesrdnija. Njezino je srce bilo “ograđen vrt” gdje je rađalo probrano voće, a čempresi, nard, izmirna i aloja davale su opojne miomirise samo za Boga.”

Kako se bližio dan tajanstvenog braka, Crkva je, uvijek svjesna potrebe poštivanja slobode svake osobe, u Katekumenski institut poslala kardinala patrijarha Venecije kako bi ispitao Bakhitin poziv i bio siguran da je u zagrljaj vjerskog života nije navela samo kakva obična ljudska motivacija te da ne dolazi uslijed bilo kakve prinude. Kardinal Agostini je već bio umro, a u patrijarhatu ga je naslijedio kardinal Giuseppe Sarto, budući papa Pio X, svetac.77 Bakhita je imala tu sreću da je on ispituje. Mlada je novakinja drhtala kad se prostrla da bi poljubila njegov prsten i lice joj je od emocija postalo popeljaste boje. Svetac joj je poželio dobrodošlicu s očinskom dobrohotnošću i govorio joj venecijanskim dijalektom, kako bi ga bolje razumjela te poželio saznati neke detalje o njezinom životu. Isprva je Bakhita davala odgovore oklijevajući i zamuckujući, no onda je smogla hrabrosti i počela se jasnije izražavati, uz uobičajenu pomoć znakova ruku i gestikulacije lica. Kada je kardinal došao na temu kanonskog ispitivanja, Bakhita se oslobodila svih sumnja i patrijarhu razotkrila dušu s djetinjom jednostavnošću. On je, po Božjem svjetlu, dokučio iskrenost, vrline i dubok unutarnji život tog povlaštenog djeteta i, blagoslovivši je, otpustio je uz ove utješne riječi: “Položi svoje svete zavjete bez straha. Isus te želi; Isus te voli. Uvijek Ga voli i služi na ovaj način.”78 tolskom vikaru Eritreje, 3. rujna 1958.

77 Giuseppe (Josip) Sarto, rođen u Rieseu 1835., posvećeni biskup Mantove 1884.; kardinal patrijarh Venecije 1893. i naposljetku 1903. izabran za papu pod imenom Pio X. Umro 1914. godine.

78 Summ. D. t., str. 98, paragraf 201.

152

Bakhita se preobrazila nakon ovog susreta. Sada se mogla pripravljati za dan svojeg potpunog posvećivanja. Mislila je da živi u bajci. Kralj je zamijetio svoju skrušenu ovcu izgubljenu u dubinama nesretne doline i, bez ikakve zasluge s njezine strane, uzdignuo je na položaj jedne kraljice. No, njezina priča nije bila bajka. Srce joj je tuklo sa zahvalnošću, ali svejedno, dok se približavala kraljevskoj palači, nije zaboravila na svoje najskromnije podrijetlo i nastavila je put opasan skromnošću kako bi susrela svojeg Zaručnika.

Bakhita se vratila u Veronu 8. prosinca 1896. i položila zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Zavjete je primila glavarica Kuće majka Anna Previtali, koja je utjelovljavala moralni autoritet cjelokupnog Instituta. Od zbora je potekla svečana pjesma koja se doimala poput prisege: “Krjeposna, pokorna i siromašna... za vijeke vjekova.”

“Da, do smrti, Bože”, ponavljala je Bakhita gorljivo, “do smrti”. Pjesma je u crkvi završila, ali jeka trostrukog zavjeta neće nikada zamrijeti u Bakhitinom srcu - jer su zauvijek povezivali nju s njezinim Kraljem, njezinim Spasiteljem i njezinim Gospodinom.

Nakon obreda bila je predmet zdravice svih i svakog. Čak ju je i kardinal Luigi di Canossa želio ugostiti u svojoj palači. Što bi više mogla poželjeti?

Ništa. No, ljudski duh nikad nije zadovoljan u ovoj dolini suza te je čak i Bakhita mogla osjetiti nostalgičnu tugu kako raste u dubinama njezine radosti; čežnja za voljenima i Mimminom, tuga zbog spoznaje da je njezin narod lišen spoznaje o Bogu.

Te se noći ponudila ispred oltara, pored urne utemeljiteljice, poput Estere iz davnina, kao žrtva za spas svojeg naroda. Nikakav vanjski znak, dramatičnost ili veliko obredno očitovanje nisu pratili ovu herojsku žrtvu koja je odaslana Bogu u sjeni i tišini. I u toj je sjeni i tišini ona održavala svoju vjeru čitavog života.

153

Bakhita na dan polaganja privremenih zavjetaÂ

154

Amen, neka bude tako!

Kada se vratila u Veneciju opet su joj nazdravljali svi dobri ljudi iz tog dijela grada koji je sada više nisu zvali tek Moretta ili Bakhita, nego majka Moretta. S poštovanjem su ljubili njezinu medalju i više nego ikad tražili njezine molitve.

Došao je i gospodin Checchini s obitelji, ali ovaj puta susret nije bio tako bučan kao obično, jer je bio tolko preplavljen osjećajima da mu se stisnulo grlo. Dobri je čovjek izgledao kao da je upravo svjedočio nečijem čudesnom preobraćenju. Je li ova sestra što stoji pred njim zaista Bakhita?

Sestra, ona? Sirota robinja koja nije znala ništa o Bogu? Je li to moguće?

Da, to je zaista ona. Zaplakao je dok ju je gledao. Plakao je od sreće i zahvalnosti, ali je plakao. Sjetio se vremena prije sedam godina, kada je s njom došao u tu sobu za primanje. Pozdravne riječi na odlasku gospođe Michieli zvučale su mu neobično, gotovo svečano: «Bakhita, ovo je sada tvoj dom; ostani ovdje.» Ispostavilo se da je to bilo proročanstvo! I tada je ta rečenica na njega ostavila dojam, ali nikad ne bi pomislio da će se ostvariti na ovaj način. Bakhita, to jest majka Moretta, kako ćemo je nadalje zvati, odgovorila bi poput psalmopjevca: «Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga.» (Ps 27, 4) ... i Bog me čuo. No, i dalje je ostala tiha, brižno držeći svoju ljubav tajnom.

Novicijat je ipak napustila s malim žaljenjem, jer je ondje provela neke veličanstvene dane, usredotočena na pomno ispitivanje beskrajnih i divnih obzora kršćanske perfekcije i vjerskoga života te poduzimajući prve korake prema njima uz vodstvo i podršku drage magistre novakinja.

Predstojnica je predstavljala «Gospona» i uvijek je provodila «Gosponovu» volju. Neke starije sestre još uvijek je se sjećaju: smjerna, tiha, pognuta nad vezom, okružena djevojčicama koje je podučavala s ljubavlju i strpljenjem. I prisjećaju se njezine spremnosti na pokornost. Majke koje su bile s njom tijekom tog razdoblja svjedoče o njezinoj vjernosti Pravilima i njezinim velikodušnim djelima milosrđa.

Možda je majka Moretta mislila da će ostati zauvijek u tom ugodnom gnijezdu sa svojim dobrim majkama? Ne vjerujem kako je o ičemu mislila. Bila je robinja prepuštena milosti svojih vlasnika, a sada je bila na milosti sestara, bez straha ili zahtjeva. No njezina je moralna plemenitost bila podvrgnuta testu kako bi se vidjelo koliko je stvarno jaka. To je kardinal patrijarh imao na umu kad je, da bi se uvjerio u krjepost majke Morette, predložio njezinim glavaricama da je premjeste u drugu kuću.

155

Bila je sretna u Katekumenskom institutu, svi su je voljeli i cijenili, a imala je i majku Fabretti, koju je voljela kao vlastitu majku. Kardinal je mislio da joj je lako biti besprijekornom u toj kolijevci njezina poziva, ali kakvom bi se pokazala na nekom drugom mjestu? Sestra, sve dok svakoga voli Kristovom ljubavlju, treba biti odvojena od stvari i spremna služiti Bogu na bilo kojem mjestu i u čijem god društvu da se zatekne. Treba se, poput sv. Magdalene kanosijanske, «osjećati obveznom gdje god ima duša koje treba spasiti» bez pritužbe, zatomljujući čak i prosvjede vlastita srca. Glavarice su uvelike uvažile taj prijedlog i odlučile premjestiti majku Morettu u kanosijanski samostan u Schiju.

Majka Moretta je klečala dok je slušala glavaričin glas pun emocija kako daje naredbu za njezin premještaj. Mora da je to bilo poput groma iz vedra neba, ali skrivajući bol u srcu koju je naredba zacijelo izazvala, pognula je smjerno glavu i proglasila se spremnom pokoriti se. Nasmiješila se glavarici i majci Fabretti koja je također bila ondje, ali su joj se oči punile suzama. Tiho se i mirno vratila svojem poslu, zadovoljna što je Bogu ponudila mirisan cvijet žrtvovanja.

Ovako se jedna sestra prisjeća Bakhitinog držanja tom prigodom: «Toga je dana (majka Moretta) bila sa mnom kod okvira za vezenje, udubljena u posao. Ispostavilo se da je izvrsna vezilja. Činilo se nevjerojatnim da su tako fine bijele radove napravile te crne ruke. Glavarica ju je pozvala i rekla za premještaj. Samo oni koji su znali koliko je majka Moretta voljela majku Fabretti, koju je smatrala gotovo svojom vlastitom majkom, i koliko je obožavala to udobno gnijezdo Katekumenskog instituta gdje je provela takve rajske dane, samo oni mogu razumjeti kako je patila zbog te bolne vijesti. Pa ipak, mirno se vratila na posao, ne dajući da se vidi išta od njezine unutarnje žrtve. Bila je religiozna i morala je biti zadovoljna da slijedi Zaručnikovu volju, što su je izrazili njezini nadređeni: «To želi «Gospon», neka bude tako.» 79

Novo gnijezdo

Schio se nalazi na lijevoj obali rijeke Leogre. Okružuju ga planine, drage svakom talijanskom srcu zbog sjećanja na rat 1915.-1918. S njegove se katedrale veličanstvenog korintskog pročelja može uživati u prekrasnom pogledu na venecijansku nizinu. Ondje je vedro i radišno stanovništvo od najranijih vremena dobro živjelo od trgovine vunom. Tamošnji stanovnici nisu bili aktivni samo na polju industrije, već i religijskog obrazovanja.

79 Summ. D. t., str. 78, paragraf 170.

156

Dobar primjer za to je Kanosijanska kuća u ulici Via Fusinato “koja je pružila dobrodošlicu prvoj jezgri sestara kanosijanki, 2. srpnja 1864.”80

Ova je kuća odmah postala središte njihovog obrazovnog i dobrotvornog rada. Dom, osnovne škole i zatim srednje škole, sirotište, radionica, vokacijske škole, krojački zanat, popravci, šivanje i vez, blagdanski oratorij, katoličke udruge, marijanske kongregacije - sve je to oživjelo i krasno napredovalo, ispunjavajući kuću mladalačkom i živopisnom užurbanošću koju su sestre mudro krenule obrazovati. Godine 1900. Institutu je pridodana crkva određene umjetničke vrijednosti. Arhitekt Folladore projektirao ju je po uzoru na rimski Panteon, u mjerilu 1:3 toga hrama posvećenog svim božanstvima. Nije imala pročelje, a pristup je bio iz ulice Via Fusinato kroz uličicu koja vodila prema nizu stuba.

U unutrašnjosti su se nalazila neka vrijedna djela, uključujući dvije ispovjedaonice izrezbarene u drvetu, koje su predstavljale Isusa u činu odrješenja i uplakanu Mariju Magdalenu. Iza oltara, u rotundi koja se proteže oko čitave crkve, nalazi se dio nekoć rezerviran za sestre, polujavan oratorij. Lijepa vrata pričesne ograde izrađena od kovanog željeza odjeljuju oltar od kora te su bila otvorena kad su sestre trebale primiti Svetu pričest. U sakristiju se ulazilo kroz dvoja bočna vrata slijeva. Može se vidjeti i lijepa zdjela umivaonika koji je nekad pripadao ocu provincijalu Male braće samostana kojega je u Schiju osnovao sv. Bernard Sijenski 1436. godine. Izrađena od fino obrađenog bakra, s postoljem od kovanog željeza ukrašenog snopljem i grozdovima grožđa. U koru se nalazilo i veliko raspelo izvjesne umjetničke vrijednosti. Crkva je bila proglašena nacionalnim spomenikom.

Kuća je imala dva ulaza: jedna su vrata vodila u sobu za primanje, a druga, veća, u dom i u škole. Kada je 1902. onamo stigla majka Moretta, kompleks je već bio ogroman, sa širokim dvorištima za rekreaciju, prostranim učionicama i velikom prostorijom u kojoj se moglo uživati u velikoj slici prizora Kalvarije. U dijelu rezerviranom za sestre u prizemlju se nalazila kuhinja i blagovaonica; na prvome katu bila je “kapitulna dvorana”81 gdje su se sestre okupljale, pismohrana predstojnice i sobe sestara. Na drugome su katu bile ostale sobe i ambulanta. Zgrade su otad donekle izmijenjene i nadograđivane, no prostori u kojima je majka Bakhita provela većinu vremena sačuvale su izvorni izgled.

80 Cf. Renato Bortoli, L’Istituto Canossiano a Schio (1864. - 1964.) u Rassegna di Storia e vita scledense, knjiga br. 5, Biblioteca Civica, Schio 1964.

81 Mjesto na kojem su se družile sestre zavjetovanice.

157

Bakhita je u Schio stigla smirena i nasmiješena, crpeći snagu iz svoje velike vjere. “Moramo rado služiti Bogu”, mislila je, “i naša žrtva ne smije biti na teret drugima”. Osim toga, svojega će Zaručnika pronaći u svakoj kući Instituta, a svaka časna majka bit će svetohranište, kao što će nam poslije ispričati. U to doba vijesti nisu brzo putovale i Bakhita je u novu kuću stigla neočekivana. Vidjevši Bakhitu, vratarici je ispao ključ te je uplašena otrčala nadstojnici. Majku Morettu ta je zabavna scena nasmijala. Bila je zaista crna i ostavljala je dubok dojam na one koji nikad prije nisu vidjeli Afrikanca. Međutim, doček je bio srdačan i Bakhita se osjećala kao kod kuće. Povremeno su se događale i druge komične situacije kada bi neka od sestara susrela Bakhitu u crkvi ili na hodnicima; jedne bi okrenule glavu u drugu stranu, druge poviknule, a treće zanijemile od straha gledajući je kako prolazi. Tada nije bilo lako susresti Afrikance, osobito na sjeveru Italije. No, tijekom zajedničke rekreacije te bi scene samo razvedrile zajednicu i odagnale isprazne strahove. Njezin iskren osmijeh i ljubak izgled, iako prekriven velom tuge, ubrzo je Moretti osigurao simpatije i ljubav sestara kojima je bilo drago - a gotovo su bile i ponosne - što je među njima. Svejedno, nekima je trebalo malo vremena da shvate kako njezine ruke neće zacrnjeti sve čega se dotaknu. Sestra zadužena za posteljinu također je otišla časnoj majci pitajući se treba li staviti plahte na Bakhitin krevet. “Morali bismo ih svakog jutra mijenjati”, uzviknula je, “a to nikako ne bi bilo dobro!” Bakhita se sa svime nosila na profinjen način, što joj je pomoglo pokazati da neće zamrljati ili zacrnjeti sve što dodirne. Konačno su sve bile umirene, uključujući i sestru zaduženu za posteljinu koja unatoč tome nije mogla prestati ujutro ići osobno provjeravati jesu li plahte čiste.

Kada se pročulo da je u samostanu sestra crna poput ugljena, vijest je izazvala uzbuđenje među učenicima, siročadi pa čak i malom djecom.

Svi su bili radoznali vidjeti je, pa i pomalo ustrašeni. Predstojnica i učiteljice smatrale su da je trebaju opisati i ispričati njezinu tragičnu priču prije nego im je uživo predstave, kako bi spriječile strah - osobito u male djece - ili kakvu uvredljivu reakciju. Unatoč tim mjerama opreza, komične su scene bile sve češće, i uvijek sa sretnim svršetkom. Bakhita se trebala samo osmjehnuti i svi bi se strahovi raspršili. No, vijest se proširila i izvan samostana te je nekoliko dana dolazilo mnogo ljudi koji su željeli vidjeti majku Morettu. Ona se, u tih prvih nekoliko dana, morala pomiriti s time da satima stoji u sobi za primanje samo kako bi je mogli vidjeti. Bakhiti sigurno nije bilo ugodno, no shvaćala je da joj to daje prigodu reći ljudima nekoliko riječi, reći im da poljube Bogorodicu, da uzvise misli ka Bogu te je u dobroj vjeri prihvaćala nezahvalnu i poniznu zadaću izlaganja same sebe ljudima prema kojima se odreda nastojala 158

odnositi s ljubaznošću i blagošću. Naposljetku su je pustili u miru te je mogla otići časnoj majci i zatražiti da joj se da neko radno zaduženje.

Mnogo je stanova

“U domu Oca mojega ima mnogo stanova”, rekao je Isus, a mnogo ih ima i u samostanu. Kada sestra kanosijanka položi zavjete siromaštva i poslušnosti, također se odrekne svojeg izbora kuće, službe i posla. Prihvaća bilo koju koju povjerenu joj zadaću i nastoji steći sve potrebno znanje i sposobnosti kako bi je mogla obavljati u slavu Boga na najbolji mogući način. Bakhita je bila u stanju raditi malo od svega: kako težak i grub posao, tako i vedriji posao koji je zahtijevao veliko strpljenje, poput izrade kompleksnih ornamenata od perlica, slame i ostalih vlakana od trave. Isprva u konzulovoj kući, zatim u domu Michielijevih i poslije u Katekumenskom institutu, uz kućanske se poslove posvetila i nekim od delikatnih djelatnosti u kojima su žene bile dobre. Nije mi poznato je li predstojnica u Schiju bila svjesna da je vez - i bijeli i u boji - oživljavao pod Bakhitinim spretnim prstima. Zapravo, Bakhita je dobila posao kuharice. Majka Moretta zahvalno se suglasila s time, zasukala rukave i otišla potražiti upute kako započeti s tim poslom. Od toga će dana kuhinja sljedećih nekoliko godina biti njezino carstvo. I tako je Bakhita otpočela svoj rad u toj kući u kojoj će ostati sve do svoje smrti. Znala je da sveca ne čine skromna niti velika djela, nego ljubav, marljivost i savršenstvo kojim se ona provode. U potpunosti se predala Bogu, kao rob ljubavi, i započela mu služiti uz najveću moguću odanost i usredotočenost svojstvenu osobi koja radi pod budnim okom onoga koga voli i koga želi usrećiti.

Imala je živ osjećaj Božje nazočnosti i dubokog intimnog jedinstva s Njim. Jedna od nadstojnica izjavila je kako “njezina duša živi u stalnom stanju obožavanja, kajanja i pobožnosti”. Gospođa della Fonte rekla ju je uvijek gledala “kao nadahnutu”, a jedna od sestara je kazala: “Po načinu na koji se ponašala, čak i u kuhinji, činilo se kao da je u crkvi.” Odana duhu Instituta, kombinirala je kontemplativan život s aktivnim, ali bi se moglo reći da je, poput velike Matilde di Canosse, prvi (kontemplativni) živjela u Kristu, a drugi (aktivni) za Krista. Bila je skromna Kći milosrdnica, baš kako bi njezina sveta utemeljiteljica željela, isposnica i propovjednica, sluškinja siromašnih.

159

I sve je to duhovno bogatstvo bilo vidljivo u njezinoj simpatičnoj jednostavnosti. Bakhita je uvijek bila dobre volje, nasmiješena, radosna i sretna jer je željela služiti Bogu u radosti. Štoviše, znala je i kako. Stoga je kuhinja bila njezino carstvo, arena njezina apostolstva. Čini se čudnim nazivati samostansku kuhinju arenom nečijeg apostolstva te sirotu sestru okruženu tavama nazivati apostolom, dok je užurbano pripravljala malo hrane za vjersku zajednicu. No, nije čudno. Bakhita je znala da, kad se radi o spašavanju duša, njezina kuhinja vrijedi jednako kao i učiteljski stolac u školi, kao i iskušenja misionara, jer ono što se računa jest izvršavanje Božje volje koliko je to u našoj moći. Ona je uvijek činila što je “Gospon” želio, s najvećom mogućom vjerom. No, nije bilo lako usmjeravati djelovanje ka savršenstvu, udovoljiti svakome i sačuvati mirnu atmosferu u kuhinji poput one u samostanu u Schiju.

U to doba nisu postojali suvremeni uređaji niti namjenska gradnja i današnje ugodno okružje. Sve čime je raspolagala bila je velika suterenska prostorija, ogroman kamin i nekoliko pećnica na ugljen. Bakhiti je naizmjence pomagalo samo troje siročadi. Morala je osigurati obroke za veliku zajednicu, a da ni ne spominjemo studente, siročad i malu djecu iz doma i škola. Zatim su tu bili bolesnici kojima je bila potrebna posebna ishrana. To je zahtijevalo velik duh odricanja, jednako kao i krjepost prvog stupnja, senzibilitet i delikatno milosrđe. Bakhita je pokazala da posjeduje sve te darove, a također i osobinu za koju su mnogi dvojili da će je imati, zaboravljajući da Božja ljubav može činiti čuda. Njezino je milosrđe pokretalo i gradilo. Urednost i čistoća vladali su kuhinjom; sve je bilo dobro organizirano. Ona je smireno i strpljivo sve stizala i, kao što bi to željela utemeljiteljica, “ništa nije zanemarila niti zaboravila”. Ohrabrivala je razigranu siročad koja joj je pomagala i opravdavala njihove greške preuzimajući krivnju na sebe. Pokušavala ih je obučiti, misleći kako će se jednoga dana i sami morati suočiti sa životom te je nastojala sijati sjeme dobrote u njihova srca. Voljela ih je i čak ih pokušavala zabaviti kako bi im posao bio manje težak i zamoran, pa su ovi bili sretni uz nju i često se prepirali tko će biti raspoređen u kuhinju.

“Sjećam se”, rekla je jedna sestra, “izvanrednog milosrđa majke Bakhite dok je bila kuharica. Prema svakome brižna, a osobito prema sestrama i djeci koja su trebala posebnu skrb ili su bili poslani u Schio na oporavak, kako bi povratili snagu. Bile smo zadivljene i ganute njezinom službom, njezinom pedantnošću i okretnosti u pripravi svega što je bilo potrebno te njezinom daru predviđanja čovjekovih potreba, što je činila bez imalo uzrujavanja.”82 82 Cf. Summ. Doc., str. 341.

160

Druga je sestra rekla: “Nekoliko je godina bila kuharica i u toj se ulozi, jednako kao i u drugima, jasno očitovalo njezino osjetljivo i angažirano milosrđe. Zimi bi činila posebne stvari - dovoljno je reći da je zagrijavala zdjele kako se juha ne bi ohladila kad je servirana, da sestre i djeca ne bi trpjeli.”83

Bila je osobito osjetljiva prema sestrama koje su s njom radile. Tijekom bombardiranja proteklog rata, zamijetila je kako jedna od sestara koje su joj pomagale dobiva nekontrolirane napadaje straha. Ne izazivajući u njoj osjećaj da je u krivu, zamolila ju je da se spusti u skrovište i oguli krumpire. Ona sama je, međutim, ostala u kuhinji.

I baš kao što je njezino milosrđe tražilo načine za predviđanje potreba drugih, njezina je skromnost bila iskrena. Jednom ju je, dok je radila u kuhinji, neka sestra podučila nečemu što je već znala. Pokušala je to napraviti najbolje što je mogla, a zatim je pozvala onu sestru, uz divnu gestu zahvalnosti, da vidi je li dobro shvatila pokazano. Bakhita je godinama ostala na ovom poslu, na veliko zadovoljstvo svojih nadređenih. U čemu je bila tajna? Njezina gorljiva vjera u Isusove riječi: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40). Isus je došao na njezina vrata pokucati kao siromah, u liku sestara i male djece. A ona Mu je služila i utažila glad i žeđ s izvanrednom profinjenošću koju samo ljubav razumije.

Isusov različak

Bakhita nije nikada nikome zavidjela ni kad je bila robinja, a kamoli kao kršćanka i vjernica. No, kada bi i bila sposobna za takav osjećaj, zacijelo bi bila zavidjela sestri koja je bila sakristanka i koja je mogla provesti više sati dnevno blizu Isusa. Pa ipak, kad su joj dali posao u kuhinji, Bakhita je bila smetena, ostala je bez riječi. Bila je nedostojna, previše nedostojna za tako veliku počast. Da nije posjedovala tako dubok smisao da slijedi Boga, odbila bi iz poniznosti. Umjesto toga, odgovorila je svojim uobičajenim geslom: “Što god “Gospon” želi.”

Zbunjena takvom naklonošću koju joj je Bog iskazao, nastojala je još više razviti svoje vrline te se učiniti manje nevrijednom za služenje Svetinji nad svetinjama. Milosrđe je sjalo iz njezina rada kad je bila kuharica, vjera kad je bila sakristanka. Svetohranište je postalo središte njezinih misli, sveti i neodoljivi magnet koji ju je privlačio. Vidjevši je tako 83 Ibid., str. 379.

161

crnu, tihu i usredotočenu kako neprestano leprša oko svetohraništa poput pčele oko cvijeta, monsinjor84 ju je nazvao “Isusovim različkom”.

Schio, Kanosijanski institut - unutrašnjost crkve Svete Obitelji, kanosijanska crkva kako je izgledala u Bakhitino doba, napravljena po uzoru na rimski Panteon, u mjerilu 1:3 Svoj je novi posao obavljala dosljedno i precizno te uz zadivljujuću smjernost. Veliko joj je zadovoljstvo pričinjavalo ukrašavanje svetišta, priprava oltara za Svetu žrtvu, čuvanje svetih posuda, uljepšavanje i čišćenje crkve te aktivno obavljanje svega što bi bogoslužje činilo dostojanstvenijim i svečanijim. I sve je to činila u stanju duboke usredotočenosti, pobožno razgovarajući s Isusom, a istodobno i uz prisnost jedne od onih duša koje znaju da On razumije svaki jezik te može vidjeti i razaznati ono što tišti u dubini koje ne uspijeva sama izraziti. Govorila je o sebi, o tome koliko želi biti sveta i o svojim voljenima.

A kako li je samo razgovarala s Isusom o svojim voljenima! Zamolila je, zaklinjala da ih opet vidi, barem u raju. Isus je svemoguć i bila je sigurna da je čuo njezinu molitvu. No, njezina je molitva bila univerzalna. Imala je osjećaj za katoličanstvo Crkve i molila je za sve: za papu i Institut, za obitelji Michieli i Checchini, za svoju zemlju i za čitav svijet. “Dođi kraljevstvo tvoje, Bože! Neka Te hvale i slave sva stvorenja, neka Ti pjevaju.” Čisteći i ukrašavajući kapelu i oltar iskusila je intenzivno jedinstvo života s Bogom u sebi i s Kristom u euharistiji. Činila se poput anđela.

84 Tada je to bio monsinjor Elia Dalla Costa, viši svećenik u Schiju, Summ. Doc., str. 421.

162

Sestra Elizabeta della Trinità zvala ju je “veličanstvena slava”. Jasno je kako joj je Bog za nagradu dao da proviri u raj. “Jednoga travanjskog jutra otvorila su se vrata što vode u prezbiterij i pored sebe je ugledala vrlo naočitoga mladića okupanog jakom svjetlošću. Bila je iznenađena i ostala mirno stajati, prepoznajući ga i sjećajući ga se: u pustinji je imala istu viziju koja ju je sačuvala od divljih zvijeri. Htjela je nešto zaustiti, ali jezik kao da joj je bio prikucan za nepce i nije se mogla pomaknuti.

Mladić joj se nasmiješio i zatim nestao.”

U svojoj poniznosti, Bakhita tada nije ništa htjela reći o tome. Poslije, možda iz obzira da ne umanji slavu Božju, povjerila je nenapadno tu činjenicu majci Mariannini Turco koja je, iz pokornosti, nastojala saznati što je više moguće o Bakhitinom životu da bi o njemu napisala sažet prikaz. “To je bio vaš dobri anđeo!” uzviknula je majka Turco, puna poštovanja. “I ja tako mislim”, odvratila je Bakhita bez imalo uzrujavanja. “Ali nisam nikome namjeravala reći za to.”85

I više nikada nije govorila o tome. Nije mi to spomenula čak ni kad mi je pričala o svojem životu kako bih napisala “Priču o čudu”. Možda se iz svoje smjernosti odjednom pokajala što je otkrila tu viziju koja bi je, iako u slavu Boga, mogla navesti da povjeruje kako je krjeposna dok je ona zapravo sebe smatrala grješnicom i kao takvom nevrijednom posebne Božje naklonosti. Ovome u prilog ide ponovljena izjava majke Turco.

“Jednoga su dana na odmoru ljudi razgovarali o anđelima čuvarima. Sjedila sam blizu majke Morette i rekla sam joj: “Vidjeli ste svog anđela čuvara, zar ne, majko?” Izgledala je ozbiljno i nije ništa odgovorila. Shvatila sam i više nikad o tome nisam govorila.”86

Sveta Magdalena kanosijanska preporučila je svojim sestrama: “Nikada ne činite stvari iz navike, u žurbi i bez unutarnjeg razumijevanja.” Bakhita je u praksi savršeno provodila taj savjet. Svjedočenje fra Bartolomea Cesarettija iz Rima, vojnog kapelana tijekom rata 1915.-1918. dokazuje ovu tvrdnju. Obnašajući tu dužnost nekoliko je godina dolazio u kontakt s Bakhitom. On piše: “Tijekom godina provedenih u bolnici br. 55 Talijanskog Crvenog križa smještenoj u Institutu sestara kanosijanski u Schiju, dobro sam upoznao afričku sestru koju su svi zvali majka Moretta.

Uvijek je demonstrirala zadivljujuću skromnost i golubinju jednostavnost. Jedna od njezinih zadaća bila je briga za sakristiju. Dosljednost i ažurnost kojima je obavljala tu zadaću odražavali su njezinu veliku vjeru u euharistiju. Pripravila bi oltar i oltarnike za Svetu misu uz veliku dozu

85 Summ. Doc., str. 340 86 Summ. Doc., str. 340.

163

radosti i zadovoljstva. Jednoga sam joj dana u šali rekao: “Ne dotičite albu jer će je vaše crne ruke obojati!” S djetinjom je prostodušnošću pokazala dlanove i uzviknula: “Ali, oče, čiste su!” Bio sam vrlo dirnut tako smjernom i jednostavnom gestom.”87

Njezino je ponašanje prema svećenicima uvijek bilo puno poštovanja i suzdržano. Uvijek se s blagošću odazivala, predviđajući svaku njihovu potrebu te ih vidjela kao Božje izaslanike. Jako je poštivala njihove izjave i smatrala ih nadahnućem, nastojeći pronaći način kako njihova učenja provesti u praksu. U tome se ravnala prema vlastitom Pravilu koje je odražavalo izreku sv. Tereze: “Ljubi tlo kojim je prošao svećenik.” Kada bi god mogla, i uz dopuštenje časne majke, u potpunoj noćnoj tišini zajednice koja je već otišla na počinak provela bi puno vremena u prostraciji ispred svetohraništa, u dubokom klanjanju, moleći se za spasenje svijeta. No, ne trebamo misliti da je za posao sakristanke Bakhita morala odvajati sve svoje vrijeme. Bavila se i mnogim drugim stvarima, uvijek spremna pomoći, uskočiti da rastereti jako zaposlene sestre, preuzimati narudžbe, biti anđeo od malih stvari. Ustvari, časnici koji su tijekom rata bili na konačištu u Institutu divili su se njezinom neprestanom radu koji je uvijek obavljala na tiho, smireno i pokorno.

Među djecom

Jedan od njezinih poslova bilo je zamjenjivati sestre u vrtiću tijekom ručka. Uživala je u svijetu male djece, Isusovih miljenika. Možda su je podsjećala na Mimminu? Tko god bi pomislio da će djecu uplašiti što je tako crna, bio bi u krivu. Iako su, kad su je prvi puta vidjela, pojurila u okrilje sestara, skrivajući svoja plaha lišca u njihovim haljama, dovoljno im je bilo vidjeti njezin osmijeh i svi su njihovi strahovi nestali. Njezina je ljubaznost privlačila čak i najsramežljivije među njima. Neka su djeca joj liznula ruku, misleći da je od čokolade, poput lutaka u izlogu slastičarnice; druga su je trljala prstima da vide hoće li ondje izblijedjeti.

Nakon nekoliko prvih dana, majka Moretta postala je svima prijateljica. Znala je kako im se približiti na njihov, malen i jednostavan način, kako se igrati i pritom uživati te čak i kako se izražavati da je razumiju.

Bio je to lijep prizor, vidjeti je kako sjedi okružena tom sirotom bijelom dječicom. Pričala im je pričice i sva su djeca pozorno pratila svaku riječ, unatoč njezinom grlenom glasu i negramatičkom jeziku. Osvojila ih je u tolikoj mjeri da, kad bi neko od njih neutješno plakalo nakon što bi se 87 Ibid., str. 388.

164

rastavilo od svoje majke, ili zbog neke druge sitnice, morali su zvati majku Morettu. Samo bi ona znala tajnu utjehe i pretvaranja suza u veliki osmijeh. Zatim su tu bila i jako mala djeca koja nisu htjela pojesti obrok ako ih ona nije hranila i bilo ju je divno vidjeti kako to čini poput majke, brižljivo, strpljivo i uslužno. Kada bi je vidjeli da prolazi dvorištem dovikivali bi joj: “Majko Moletta, majko Moletta!” Željeli su da s njima bude čitavo vrijeme. Ona bi im domahivala i slala poljupce te žurno išla dalje.

Djeca su joj uzvraćala slanjem poljubaca i osmjesima, no čak i kad bi im nestala iz vida, nastavili su je dozivati: “Dlaga majko Moletta, dođi!”

S vojnicima

Nije Bakhita otišla među vojnike tijekom rata 1915.-1918., već su vojnici došli na konačište u Kanosijansku kuću u ulici Via Fusinato, u kojoj se nalazila i Bakhita. Dio te kuće bila je preuređena u vojnu bolnicu koju je vodio Talijanski Crveni križ. Međutim Sestre kanosijanke nisu bile obučene za rad u bolnici. Njihovo obrazovno djelovanje izmješteno je nekamo drugamo. Neke su sestre ostale brinuti se za kuću i obavljati sitne poslove, a jedna od njih bila je i majka Moretta, čije su dužnosti bile kuharica i sakristanka. Nije postojala jasna podjela između dijela namijenjenog za bolnicu i onoga za samostan, a crkva je bila svima na raspolaganju. Nazočnost crne sestre neprestano je izazivala iznenađenje u vojnika koji su ondje boravili, kao u onih novopridošlih. Kada god bi to mogli, okupljali bi se oko nje, saznati kako i zašto je završila u Schiju. Čim su čuli da je bila robinja, inzistirali su saznati čitavu njezinu priču. Časna majka dala joj je dopuštenje i Bakhita bi ih uvijek uveseljavala svojim jednostavnim i ugodnim načinom pripovijedanja o tome kako ju je Božja dobrota vodila do Italije i učinila je Njegovom zaručnicom. Iako je govorila lošim venecijanskim dijalektom, svi su bili ganuti slušajući je, puni divljenja prema sirotom nevinom stvorenju koje je prošlo tolike patnje.

Cijenili su je zbog njezina iznimna duha. Nakon što bi završila pričanje svoje priče, Bakhita nikada ne bi zaboravila podsjetiti vojnike na vječne istine i potrebu da se voli i služi Boga, da čuvaju duše čistima od grijeha jer ih smrt može, osobito u ratno doba, lako ščepati za vrat i zauvijek ih uništiti. Vojnici su pobožno slušali njezino poticanje koje je zacijelo bilo plodonosno. Kada god bi nekoga čula bogohuliti, bilo običnog vojnika ili časnika, povela bi ga na stranu i prekorila ga, ali na jako uljudan i uvjerljiv način, kako bi ih navela da prihvate ozbiljnost vrijeđanja Boga i pokaju se zbog toga.

165

“Ispovijedite se”, poticala bi ih. “U stalnoj ste opasnosti i ako umrete prije nego vam Bog da oprost, što će biti s vašom dušom?” Na nenametljiv je način zasijala sjeme istine među tim vojnicima i rasplamsala želju za Bogom u njihovim srcima. 88

Jesi li ti vratarica?

“Gospon” daje naredbe, a njegove se sluge pokoravaju. Crkva je za Bakhitu postala najdraže mjesto, tamo je mogla satima razgovarati s Isusom, izravno Ga služiti i voljeti Ga u tišini, miru, neometana drugim aktivnostima. Koliko ju je bolio rastanak kada je napustila dužnost sakristanke?

Samo Bog zna. Iako je oklijevala prihvatiti je zbog vlastitog osjećaja nedostojnosti, nije oklijevala ni trenutka kada ju je trebala zamijeniti dužnošću vratarice. Njezina je vjera imala čvrste temelje. Shvaćala je da napušta Krista u svetohraništu kako bi ga ponovno našla u njezinoj braći i sestrama koji su zvonili na samostanskim vratima i ona je pristala služiti Ga u njima s istim duhom, ljubaznošću, jednostavnošću i pozornošću.

Kao kuharica je hranila gladne hodočasnike. Kao vratarica će im izražavati dobrodošlicu; umornima, možda ozlijeđenima i u patnji; utješit će ih, pružiti medicinsku pomoć i udobno ih smjestiti. Forma se promijenila, ali ne i sadržaj. I tako se ona nasmiješila i naklonila časnoj majci ponavljajući svoje geslo: “Što god “Gospon” želi.” Kakvoga li ugodnog iznenađenja kada su majke s djecom sljedećeg jutra vidjele majku Morettu na vratima! “Majko Moretta, jeste li Vi vratarica? Za Boga miloga!

Ovo je sjajno!” Bakhita se također smiješila i izražavala im dobrodošlicu kanosijanskim pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija!”

Bakhita je odmah shvatila da je posao vratarice jako osjetljiv te da zahtijeva promišljenost, blagost, milosrđe, strpljivost i snažan unutarnji život. Također je shvatila da se njezino ponašanje može odraziti na ugled Instituta. Ustvari, to je slučaj kada će mišljenje koje ljudi steknu o vrataru samo po sebi biti i mišljenje o Institutu. I tako je prihvatila novi posao kao misiju te ga je nastojala obavljati na najbolji mogući način. U tome se poslu, više nego u drugima, njezina vjera zrcalila kroz to što je vidjela Krista u svakome tko je došao na vrata, a milosrđe u tome što je svima služila jednako radosno kao što bi to činila za Gospoda. Susretljivo se odazivala svakome tko bi pozvonio na vratima, vjerna geslu sv. Magdalene kanosijanske: “Siromašne ne treba pustiti da čekaju.” Za nju su svi bili siromašni, čak i bogati ljudi, od trenutka kada bi u samostan došli tražiti 88 Cf. Summ. Doc., str. 355.

166

neku uslugu: obuku, posao, hranu, savjet, utjehu i, možda ni ne znajući, najvrjedniju od svih stvari: Boga.

Ako su ljudi bili u žurbi, nikada ih nije puštala čekati kako ne bi postali nestrpljivi, a i zato da nitko ne bi njezinom krivnjom tratio svoje vrijeme, zimi navukao prehladu ili predugo stajao na suncu ljeti. Kada je po dužnosti ili uslijed drugih okolnosti morala odbiti zahtjev ili dati neželjeni odgovor, činila je s to s velikim taktom i blagošću, pa su ljudi mogli vidjeti da joj je žao što im ne može pomoći i nitko se nije osjećao uvrijeđenim te su svi smireno odlazili. Uvijek nasmiješeno pozdravljajući ljude koji su dolazili i odlazili, upućivala im je i nekoliko riječi utjehe, ohrabrenja i nade. Mnogo se godina njezino apostolstvo sastojalo od toga da svakome tko dođe na samostanska vrata, velikima i malima, bogatima ili siromašnima, dobrima i zlima, podari malo Božje svjetlosti, ljubavi i radosti. Na vratarskoj dužnosti nije nedostajalo komičnih prizora, sa svim tim neznancima koji su se pojavljivali u vratarnici, ali isto tako i druge sestre, školarci, siročad, dostavljači, predstavnici tvrtki, školski inspektori, radnici, itd. Kada bi neočekivano ugledali crno lice i čuli taj grleni pozdrav, bili bi iznenađeni; neki bi i pobjegli, dok bi je drugi zapanjeno gledali.

Neki bi glasno uzviknuli, nastojeći smijehom prikriti svoj strah. Ljubaznost i fascinacija kojima je majka Bakhita uvijek odisala naposljetku su svakoga osvajali do te mjere da bi postali zamorni pa ih je morala otpraviti. Početkom školske godine takvi su prizori bili uobičajeni. Djeca koja su prvi put dolazila u školu i nikada nisu vidjela Bakhitu mislila su da je zao crni čovjek iz priča za djecu pa bi se u strahu privila uz majku ili bi se vrišteći otimala pokušavajući pobjeći. Majka Moretta bi tada koristila svoju iznenađujuću vještinu i uspijevala ih umiriti te se s njima sprijateljiti. No, iako više nisu bila uplašena, djeca su bila zabrinuta da će im Bakhitine crne ruke uprljati lice ili odjeću. Kada bi se konačno uvjerila da ih njezine ruke neće zamazati, okupila bi se oko nje propitkujući je odakle je došla i zašto je tako crna. Svejedno, neka su djeca i dalje bila nepovjerljiva: “Sva si umazana”, rekla joj je neka djevojčica jednog dana.

“Sutra ću ti donijeti malo sapuna da se možeš očistiti.”89 “Ne diraj me”, viknulo je dijete obučeno u bijelu svilu. “Ne diraj me, majko Moretta, zar ne vidiš da imam lijepu bijelu haljinu?” Bakhita se nasmiješila i razuvjerila je: “Ne brini se, mila. Neću te zaprljati.”90

Prije početka nastave, vratarnica bi se ispunila učenicima koji su čekali da se oglasi školsko zvono i da se upute u svoje učionice. Majka Moretta 89 Summ. Doc., str. 390.

90 Summ. D. t., str. 222, paragraf 504.

167

nije gubila vrijeme, već im je pričala priče iz Povijesti spasenja ili im objašnjavala katekizam. Čak bi i mala djeca, poput one iz vrtića, upijala svaku njezinu riječ kao začarana. Same sestre bile su zadivljene njezinom sposobnošću da dopre i do najživljih, najnemirnijih i najnestašnijih. Zasigurno ih nije osvojila svojim podrijetlom niti svojom elokvencijom, već privlačnošću svoje dobrote. Svakome je znala uputiti pravu riječ u pravom trenutku. I znala ih je izreći na dobar i svrhovit način, što bi naišlo na dobar odaziv čak i kada je nekoga prekorila. Moda tog vremena nije uvijek bila previše umjerena. Bakhita nije propuštala prigodu da se osvrne na to, ali je uvjerljiva dobrota kojom je to činila pogađala cilj i često pridobivala simpatije.

“Želite li oponašati sirote crnce iz Afrike”, rekla je nekim djevojkama koje su uokolo hodale u haljinama bez rukava s dubokim dekolteom.

“Oni ne poznaju Boga. Lijepo se oblačite, mile moje, ali prema crkvenim zakonima, kao kršćanke!” 91 Djevojke koje su bile našminkane u šali je pitala: “Što? Niste li zadovoljne Bogom?” Zapanjeno bi je pogledale i upitale: “Zašto, majko Moretta?” “Pa”, odgovorila je, “zagipsale ste svoja prekrasna lica koja vam je dao! Zašto se želite nagrditi?” Djevojke su se nasmijale, Bakhita također. Na kraju im je još rekla: “Mile moje, nemojte Bogu nanositi nepravdu!”92 Vratarnica joj je bila i propovjedaonica i njezina soba jer bi, za mirnijeg doba dana kada je imala malo spokoja, sjedila u kutu i hranila dušu čitajući evanđelje ili Povijest spasenja i dok bi o tome meditirala nastavila bi sa svojim poslom. Na taj je način pripravljala sjeme dobra koje je poslije mudro i diskretno sijala u duše djevojaka kako bi u pravo vrijeme moglo proklijati za vječnost.

Poput diva

Kuharica, sakristanka, vratarica, s djecom u vrtiću i djevojkama u kapelici, s vojnicima u bolnici, na najponiznijim poslovima jednako kao i na onima na kojima se može doimati važnom i privlačiti pozornost na sebe... U svemu se tome Bakhita ponašala kao besprijekorna vjernica i istinska kanosijanka. Isusove riječi “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48) za nju su predstavljale cilj koji se ima dosegnuti po svaku cijenu. Nastojala je postići što je željela Magdalena: “koračati u savršenstvu poput diva, da se ugodi Bogu”. Njezina je predanost bila postojana, lišena kićenosti i čuvstvenosti, utemeljena 91 Cf. Summ. Doc., str. 373.

92 Cf. Summ. Doc., str. 219, paragraf 497.

168

na učenjima Crkve i Pravilu Instituta. Znala je kako je Krist put ka Ocu i krenula je tim putem, iako je znala da vodi na Kalvariju. “Što je Vaša meditacija, majko Moretta?”, pitala ju je povremeno časna majka. “Oh”, odgovorila je, “uvijek je ista! Meditiram o životu Spasiteljevom kako bih Ga bolje upoznala, inače neću znati kako Ga voljeti. On zna da sam neuka!”93 Bila je to blagoslovljena neukost vrijedna sve mudrosti ovoga svijeta.

Od trenutka kada je saznala za Njega, Bog joj je bio jedini ideal, jedino o čemu je razmišljala, jedina velika ljubav njezina života. Promišljala Ga je u sjaju zvijezda, ljepoti cvijeća, veličanstvenosti prirode i vidjela Ga je u svakom stvorenju.

Njezina je vjera bila živa, gorljiva, čvrsta poput kuće na stijeni, ortodoksna i bez natruhe praznovjerja - pravo čudo, ako se uzme u obzir da je rasla u klimi bogatoj neznaboštvom i idolopoklonstvom. Neizrecivo otajstvo Presvetog Trojstva koje je zaokupljalo um tolikog broja crkvenih ljudi nije ni najmanje mučilo Bakhitu. U poniznoj jednostavnosti ona nije samo obožavala Trojstvo, nego je i shvaćala uzvišenost tog obožavanja, poznatog kao pobožnost odabranih. Bakhita je zacijelo bila jedna od odabranih duša. Isusove riječi “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Iv 14, 23) u njoj bi izazvale ushit. Za razliku od ljudi poput Bossueta, ona se zacijelo nije pitala u kojem se to tajnom dijelu duše nastanilo Sveto Trojstvo.

Vjerovala je, kao što je rekla sv. Tereza, da Bog ima dva hrama, jedno na nebu i drugo u duši punoj milosti, i nije joj trebalo znati ništa više; nastojala je učiniti se manje nedostojnom svojeg božanskog gosta. Vjera joj je donijela svjetlo u dane ispunjene radom i u neizbježne trenutke iskušenja i patnje, kako tjelesne tako i moralne. Sada je razumjela ushit patnje kroz utjehu koju daje vjera - ona, koja je nekoć iskusila očaj patnje bez ikakve nade.

Često bi uzviknula: “Ah, kada bi samo svi Afrikanci mogli uživati u milosti koju sam ja primila! Ljudi u Africi strašno pate i ne znaju da postoji Bog koji im sve to može nadoknaditi! I ja sam jako patila ne misleći da može postojati i bolji život. Kako su se stvari promijenile kad sam bila u stanju shvatiti duhovni život! Jedino mi je žao što sam izgubila toliko mnogo vremena u

93 Summ. Doc., str. 380.

169

kojem Bog nije bio sa mnom u patnji.”94 U svakome je vidjela Boga, osobito u sestrama i časnoj majci. Sve sestre nisu uspijevale prevladati taj osjećaj straha koji su instinktivno osjećale kada im se približila, osobito ako bi je srele po noći, ili bi je možda vidjele kako im ulazi u sobu dok su bile bolesne, ili na drugim mjestima gdje su same radile. Uvijek se pretvarala da to ne primjećuje, da ne čuje ponekad i nepromišljenu primjedbu.

Uvijek se nasmiješila, ljubazno odgovorila pošalicom ili dosjetkom kako bi raspršila svaki strah. Ako bi bilo moguće, pomogla bi toj osobi i otišla sretno dalje, kao da ju je bila dočekala najsrdačnija dobrodošlica. Kada ju je jedna sestra srela u hodniku rekla je: «Tako ste crna da Vas nisam ni vidjela.» «Ali u tami», odgovorila je Bakhita, «ni Vi niste bijela.»95

«Bila je smirena i strpljiva, ali sam zamijetila da je uvijek nalazila vremena da sve obavi», rekla je jedna sestra.96 Neka druga sestra izjavila je: «Bez obzira koliko je imala posla, nikada se nije požalila i nikada srdila zbog ičega. Odradila bi svaki posao svojim tempom, staloženo i mirno.»97 No, ta smirenost, urođena njezinoj rasi, nije svakome bila po volji. Neki su je pokušavali požurivati, i to ne uvijek probranim riječima. Nikada nije pokazivala nikakvu srdžbu; uz ispriku bi nastojala malo ubrzati kako bi svima udovoljila, misleći da je svima dobro ako su zadovoljni onim što radi. Nikada nije pokazala ni najmanju zlovolju kada bi je netko uvrijedio te bi - kako je i sama bila osjetljiva - pretpostavila da i taj pati iznutra. Nije nikada davala oduška emocijama, čak ni pred časnom majkom. Bila je nesklona bilo kome povjeravati svoju muku. «Gospon» je znao što čini i ono što je dopuštao da se dogodi sigurno je ispravno.

Ako bi netko htio kritizirati druge, uvidio bi kako se majka Bakhita pretvara da ga ne razumije, tako da se njoj nije odlazilo olakšati na taj način.

Smatrala je da su sve sestre poput svetica, a jedino je ona «valjušak». Mislim da je, pored sv. Katarine Đenovske, i ona mogla reći: «Nikada nisam loše mislila o svojim sestrama.» Svoje nadređene gotovo je obožavala jer je u njima vidjela, kao što smo već rekli, sam Božji autoritet. Je li sestra govorila? Tada je i «Gospon» govorio i nije bilo mjesta za raspravu ili gunđanje, čak ni samo u mislima. Njezina poslušnost više nije bila motivirana strahom, nego ljubavlju. Više se nije radilo o biču podignutom nad njezinim leđima koji će je primorati da učini kako gazda želi, nego živa želja da usreći Boga, radost udovoljavanja Njemu. Voljela je časnu majku, ljubavlju čistom i nezahtjevnom. Časna je majka svima bila majka, morala je misliti na svakoga, voljeti svakoga i voditi ih ka savršen94 Summ. D. t., str. 36, paragraf 69.

95 Summ. Doc., str. 410.

96 Summ. D. t., str. 166, paragraf 362.

97 Cf. Ibid., str. 268, paragraf 619.

170

stvu. Bakhita ondje nije bila kako bi tratila njezino dragocjeno vrijeme, bespotrebno joj dosađivala, radila joj probleme i činila je nezadovoljnom - bila je ondje kako bi joj pomogla, molila za nju, provodila njezine zahtjeve, pružala joj utjehu kroz poštivanje Pravila, prihvaćala sa zahvalnošću njezine savjete i smjerno primala na znanje ono što je imala reći.

Toliko je spremno prihvaćala naredbe da bi ponekad krenula i prije nego je dobro shvatila što treba učiniti pa se morala vraćati i pitati: «Gdje ste me poslali?» «Časna je majka tako rekla!» Ta je rečenica davala poticaj Bakhiti. Skočila bi i u vatru ako bi joj časna majka tako rekla. 98

«Kada časna majka govori, to govori Bog. Na svaki je mogući način pokušavala pogoditi što žele časna majka i ostale sestre i bila je pripravna i voljna to učiniti. Baš nikada nisam vidjela da se majka Bakhita nije pokorila naredbi. Uvijek je svima bila primjer.»99 Prema majci Bakhiti, pokornost treba biti pripravna i sretna da može pomoći.

«Jedne večeri, dok je Bakhita bila bolesna, oglasilo se zvono kora i ona je stala vrludati duž hodnika. Prišla joj je jedna od sestara i ponudila pomoć. ‹Požurite, zvono se već oglasilo›, rekla je Bakhita. I, kako ne bi dala loš primjer, dodala je: «Ja imam dopuštenje jer me noge ne slušaju baš najbolje.»100

Bakhita je demonstrirala kako u nadređenima vidi Boga, ali još i više kada bi se promijenili. Patila bi jer se vezala uz njih, ali što se nje tiče nije bilo promjene autoriteta.101 Kada je majka Walburga Ricchieri, koja je u Schiju nekoliko godina bila predstojnica, morala otići jer je bila izabarana za provincijalnu glavaricu Venecije, Bakhita se uzrujala što će je izgubiti, ali je jednoj od sestara koje su se žalile rekla: «Pa, sestro, žao mi je, ali tako želi «Gospon»! To znači da je svetohranište ovdje bilo i prije, a bit će i sada.» Rječita izreka, puna značenja te odraz njezine vjere.

Jedna od časnih majka sažela je njezin duh vjere u časne majke na ovaj način: «Herojstvo majke Bakhite opet se pokazalo u njezinoj skromnoj, smjernoj, odanoj i stalnoj pokornosti časnim majkama. Njoj su sve časne majke bile dobre, sve su bile svetice. Svaki novi raspored ili inovacija koje bi uvodile bile su prihvaćene kao da ih je predložio sam Bog.102 Ako 98 Summ. D. t., str. 22, paragraf 50.

99 Cf. Summ. D. t., str. 51, paragraf 102.

100 Ibid., str. 124, paragraf 127.

101 Cf. Ibid., str. 145, paragraf 304.

102 Cf. Ibid., str. 159, paragraf 342.

171

bi joj bilo koja časna majka posvetila posebnu pozornost, nikada joj ne bi prestajala zahvaljivati. Neokaljanome je sve neokaljano i majka Bakhita nikada nije vidjela nedostatke u ljudskoj naravi onih iznad sebe. Često je ponavljala: «Kakve ima veze je li pokaznica od zlata, srebra ili drveta? U svakoj je Isus.»103 Suočen s tako živom vjerom, nitko se ne bi usudio niti zaustiti prigovor ili učiniti nešto čime bi se ogriješio o milosrđe.

Ljubazno lice sv. Magdalene kanosijanske

“Molila se za časne majke za koje je znala da su opterećene duhovnim i materijalnim odgovornostima i mnogobrojnim brigama u vezi rada apostolata, često pogođene razočaranjima. Molila se i nudila svoj rad i patnju kako bi za njih pribavila svjetlost, snagu, odvažnost i utjehu.”104 103 Cf. Ibid., str. 23, paragraf 50.

104 Summ. Doc., str. 375.

172

Uz njezinu prirodnu prostodušnost, kada god bi naslutila da ih more posebne brige, ako bi ikako bilo moguće, uputila bi im riječ-dvije povjerenja i nade. Osobito tijekom svoje duge bolesti, časne su se majke običavale njoj povjeravati sa svojim problemima i zvale su je svojim “molećim Mojsijem”. 105 Sv. Magdalena kanosijanska, kako kaže Iginio Giordani, “u svojem je srcu nosila proljeće ljubavi i svojim je kćerima savjetovala vedrinu.”

“Kada obavljate svoje dužnosti, trebate biti vedre.”

“Preporučujem vam da uvijek budete vedre i da se prepustite u Božje ruke, a On će se za sve pobrinuti kad za to dođe vrijeme.”

“Blaženoj Djevici Mariji uvijek se obraćajte s vedrinom i neka sotona čini najgora zla, jer kada se predamo Bogorodici, sotona ode spavati.”106

Bakhita, vjerna Pravilima, s radošću je služila Bogu. Tijekom dana, što god bi radila, bila je uvijek smirena, spokojna i nasmiješena. U vrijeme rekreacije uvijek je bila vedrog lica, baš kako je tražila utemeljiteljica.

Vrijeme rekreacije za redovnice je nešto poput ispušnog ventila za motor. Ako previše nategneš luk, on će se slomiti. Mora se smanjiti napetost koja u duši može proizvesti predugačku šutnju, izazvati u ljudima osjećaj da su nepotpomognuti u tome što rade ili su potišteni uslijed nekog unutarnjeg previranja ili tjelesnog ili moralnog problema. Trenutak zabave, pričanje vica, razmjena ideja, prijateljski susret ili doza zdravog humora često mogu bolje od ičega drugog olakšati, umiriti i osnažiti tijelo i um. Često je potreban velik trud da se uključi u razgovor na nama nezanimljivu temu, kada postoji toliko mnogo drugih stvari u nama o kojima bismo željeli govoriti. Vrlina je biti sposoban govoriti kada bismo radije šutjeli, zabavljati kada nam je duh sjetan, smiješiti se u dane kada nam se, iz bilo kojeg razloga, stegne u grlu. No, znamo da, na kraju svega, i mi ćemo sudjelovati u radosti koju dajemo drugima.

To nisu bila Bakhitina razmišljanja; ona je samo htjela slijediti Pravilo i udovoljiti sestrama. Nadvladavajući urođenu plahost, razgovarala bi o tekućim događajima, pričala neodoljivo luckaste priče na svojem lošem dijalektu kojega su svi smatrali smiješnim. U slučaju kakve jednostavne obiteljske proslave ili kad bi vidjela zabrinutost časne majke, improvizirala bi afričke plesove, udarajući ritam rukama i ispuštajući grlene glasove.

105 Ibid., str. 380.

106 Iginio Giordani, Magdalena of Canossa, Edition V, Città Nuova Editrice, 1963., str. 233-234.

173

Bio je to iznimno zabavan i komičan prizor. Po završetku rekreacije svi bi se dobro raspoloženi vratili svojim poslovima, no rijetko tko bi pomislio koliko je bolno to okretanje za bolesne noge majke Bakhite.

Moglo bi se učiniti da, iz ovoga što smo rekli, Bakhitin vjerski život nikada nije prolazio kroz kušnje, poteškoće, trenutke neshvaćanja i tuge, već je plovio mirnim vodama. Bilo bi apsurdno tako misliti. Samo življenje u zajednici, u kontaktu s raznim naravima, od kojih se s nekima bilo lakše a s nekima teže složiti, s mentalitetom toliko različitim od njezinoga, s ljudima koji su svi težili savršenstvu, a savršeni nisu bili, ne ostavlja mjesta dvojbi da se mučila i patila. Ako tome dodamo i određene napasti ili duhovne boli koje Bog rabi da bi na kušnju stavio Njemu najdraže duše, možemo razumjeti da je asketski život bio težak čak i za Bakhitu. Zapravo, netko ju je jednoga dana upitao: “Zar niste nikada patili u svojem vjerskom životu, majko Moretta?” Odgovorila je: “Pa, ponekad jesam; i ja sam imala uspone i padove, ali sam ih uvijek prevladavala misleći kako je to ono što “Gospon” želi.”107

Posljednjih godina njezina života sama je dala ovaj prekrasan iskaz o sebi: “Ne sjećam se da sam se ikada pobunila (aludira i na razdoblje ropstva), čak ni kada su me nepravedno podvrgavali patnji.”108

Kada jedna sestra nije mogla Bakhiti pronaći nijednu manu, upitala ju je: “Majko Moretta, zar nikada ne osjećate strasti?” Bakhita je odgovorila: “Pa, da, osjećam ih. Ali kada priroda nešto želi, kažem joj ‘Budi dobra i budi sretna s ovim što sad imaš, a poslije ćemo vidjeti.’ I onda samo idem dalje. Moje želje postupno jenjavaju, ja se sjedinim s Bogom i Bogorodicom i više ne slušam prirodu. Sreću moramo naći u nečemu drugome osim ovoga ovdje! Što ćemo naći na drugom svijetu kad umremo?”109

Na drugom mjestu sestre su napisale: “Činila se kao da nema nikakvih žudnja, no to je bio plod krjeposti.”110 Njezin duh siromaštva bio je jednak onomu poslušnosti. Nije posjedovala ništa osim osnovnih potrepština dopuštenih Pravilom i uvijek je više voljela stvari koje nisu bile jako lijepe.

Uvelike je bila predana samoodricanju i krajnjoj umjerenosti u hrani. Često je tražila da bude bez stvari kako bi ih mogla dati drugima. Voljela je siromaštvo i nije se ni uz što vezala.” 111 107 Summ. Doc., str. 376.

108 Ibid., str. 376.

109 Ibid., str. 381.

110 Summ. D. t., str. 111, paragraf 227.

111 Summ. Doc., str. 380.

174

Neposredno prije smrti rekla je časnoj majci koja je govorila o duhu siromaštva što ga dobra redovnica treba imati: “Majko, nemam ništa osim mojih knjiga: Pravila, pjesmaricu i Isusov život. Ne rabim ih jer već jedva išta vidim, a sve sam svoje sitnice već razdijelila. Jedino što mi je ostalo su krunica i raspelo.” Zatim je ganutljivom gestom pokazala da se želi odreći svega i dodala: “Ako želite, majko, možete mi i njih uzeti. I zatim je dodala, zadirkujućim tonom: “Na meni nije ostalo mesa ni za crve, sad sam gola kost i koža.”112 I dalje se brinula za provođenje Božje volje, to je bila njezina jedina želja i raj na zemlji. Jednoga je dana neka sestra uzviknula: “Ah, raj je sigurno prelijep!” Bakhita je odgovorila: “Da, ali ono što je stvarno lijepo jest provođenje Božje volje.” 113

Jedna je sestra čeznutljivo uzdahnula: “Dugo vremena nisam vidjela Blaženu Djevicu od Monte Berica!” (njoj je bila odana), a Bakhita joj je odgovorila: “Ne brinite, majko, jer je Blažena Djevica uvijek s nama i ne bismo trebali željeti ništa drugo osim udovoljiti ‘Gosponu’.” Potiho je svima pomagala; njezin je unutarnji život bio bogat djelima poniznosti i iznimnog milosrđa. Uživala je obavljati najniže poslove, ponekad čak i podvalivši kome, kako drugima ne bi dopao taj privilegij. Uvijek je svime bila zadovoljna, sve je za nju bilo u redu, i nikada nije nikome i ničemu prigovarala. Kao što su njezine nadređene posvjedočile, bila je “primjerna vjernica” i koračala je divovskim koracima prema svetosti.

U slavu Boga

Otac E. C.114 napisao je prosinca 1931. godine:

“Jedne vedre travanjske večeri stajao sam na povišenoj verandi u mirnome i ugodnome utočištu Sestara kanosijanki Sv. Alvise u Veneciji s koje se pružao pogled na sivkasto-plavu lagunu u koju je sunce zalazilo u kovitlacu duginih boja i divio se prizoru što me ispunjavao osjećajem beskrajnog mira. Oko mene nije bilo ničega osim tišine. Iz vrta se začulo tek 112 Ibid., str. 382.

113 Ibid., str. 376.

114 Gornji citat tiskan je u predgovoru prvog izdanja “Storie Meravigliose” (“Priča o čudu”) Ide Zanolini od 15. prosinca 1931. u Vimercatu. Autor o. Francesco Enrico Colombo bio je direktor časopisa “Vita Canossiana” od njegova prvog izdanja u studenom 1927. pa sve do kraja 1934. godine. Treba naglasiti da je 1930. uredništvo časopisa premješteno u Vimercate. Potpis o. Francesca E. Colomba pojavljuje se u Registru svetih misa u kapeli Sestara kanosijanki u S. Alvisu u Veneciji sljedećih datuma: 18. - 19. kolovoza 1929., 17. - 19. rujna 1930. (fotokopirani ekstrakt), u A. P. R..

175

blago šuštanje... Jedna od sestara kanosijanki polaganim je korakom dolazila širokom alejom. Molila je krunicu i hodala u ozračju spokojne jednostavnosti. Neko sam vrijeme pomatrao časnu sestru u molitvi - prizor koji se nije doimao nimalo neobičnim. Odjednom je podignula glavu i zagledala se ravno u nebo - uokvireno skromnim kanosijanskim velom ukazalo se crno lice, s fizionomijom koja je jasno određivala osobu iz najvruće Afrike! Oči su joj bile duboke, bistre te pune života i sjaja na njezinom crnom licu. Nikada neću zaboraviti dojam koji je tom prigodom ostavila na mene: zjenice očiju uprtih u nebo koje su žuborile životom i zračile nadom, istodobno ne skrivajući tragove koje su za sobom ostavile gorke godine pune bola! Naravno, poželio sam saznati tko je ta čudna kanosijanka. Nisam to saznao od nje, nego od sestara koje su mi ispričale tragičnu priču njezina života koji je sada mirno živjela u samostanu, nakon nečuvenog i neopisivog stradanja. Slušajući tu priču, bio sam često preplavljen osjećajem užasa. Sažaljenje koje sam osjećao bilo je toliko snažno da nisam mogao suzdržavati tugu.

Božji su putovi čudesni! U svojoj je dobroti On želio povesti Bakhitu iz daleke pustinje prožete praznovjerjem i barbarstvom u Kristovu svjetlost i sjaj milosti vjerskog savršenstva, kroz muku i krvoproliće nove Kalvarije. Zašto ne zaviriti u tu božansku dobrotu? Zašto ne dati, nama plahim i slabim sljedbenicima Evanđelja, uvid u priču koja bi nas mogla potaknuti na velikodušnu žrtvu, na gorljivije sudjelovanje u apostolatu za naše posvećivanje i širenje Kraljevstva Božjeg; u priču koja svojim rječitim činjenicama može ižeći ranu u duši?”115 Zamisao o pisanju priče o Bakhiti dopala se vrhovnoj glavarici reda, tada majci Mariji Cipolli.116 Zatražila me da započnem s pisanjem, ali su me malobrojni materijali koje su sestre uspjele prikupiti spriječili u tome.

Stoga sam zamolila čuti Bakhtinu tragičnu priču iz njezinih vlastitih usta.

Priznajem i da sam imala snažnu želju upoznati je.

Moj je zahtjev prihvaćen i smjesta odobren, ali - bio je to jedan veliki “ali”. Radilo se o Morettinoj skromnosti i dubokoj poniznosti. Časne su majke znale koliko je propatila i nisu je mogle tražiti tako veliku žrtvu; zato su pokušale s blagim uvjeravanjem. Bog je rekao: 115 Ida Zanolini, Storia Meravigliosa, Ed. 1931., predgovor, str. V-VI. 116 Maria Cipolla (1859. - 1943.) bila je istaknut lik u kanosijanskoj obitelji. U njoj su se odražavale brižna i uslužna dimenzija službe i vodstva koja se razvila u raznim zajednicama na području Milana. Godine 1927., kad je Institut otpočeo upravno restrukturiranje kuća, Sveta Stolica odabrala je majku Mariju Cipolla za prvu vrhovnu glavaricu. Blaženi Andrea Carlo Ferrari, koji ju je osobno poznavao, s pravom je na sastanku s nekim svećenicima rekao: “Želite li vidjeti doista pokornu osobu? Odite kanosijankama u Via della Chiusa i tražite predstojnicu, majku Mariju Cipolla pa ćete vidjeti istinu o kojoj sam vam govorio.”

176

“Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.” (Mt 5, 15) “Dobro je dignuti veo kako bi svi mogli vidjeti Božju dobrotu i pjevati Njemu u slavu”, rekle su.

Bakhita nije shvaćala na što časne majke aludiraju tim probranim riječima te je, dosljedna sebi, reagirala svojom uobičajenom frazom: “Samo mi dajte naredbu.” Koja god bi bila prigoda, uvijek je željela preciznu naredbu kako bi je mogla provesti, a kad je s nadređenima rabila riječ “narediti”, mislila je na zapovijed, ne na prijedlog. Kad joj je predstojnica samostana kazala za želju glavarice reda da svoju životnu priču ispriča u knjizi, Bakhitino je lice problijedilo a oči joj se napunile suzama. Bio je to znak unutarnje borbe i patnje. No odmah se nasmiješila i kleknula te uzviknula: “Kako god Gospon želi.” Prihvatila je žrtvu u slavu Boga.

Krenula sam u Veneciju 1. studenoga 1930. kako bih je upoznala. Napeto sam je iščekivala zajedno s jednim kolegom u malenoj sobi za primanje odmah zdesna čim se uđe u samostan sv. Alvise. Vidjela sam je kako ulazi usporenim hodom, visoka, zbunjena i tako crna! Priznajem da me iznenadilo vidjeti je. Morala sam reagirati i prići joj, ali se nisam usudila pružiti joj ruku već sam se ograničila samo na to da poljubim njezinu medalju i zamuckujući odgovorim na kanosijanski pozdrav. Bakhita se nasmiješila, možda zbog moje nelagode, pa sam i ja uzvratila osmijehom. Istoga me trena, jednako kao i mojega kolegu, impresionirala dobrotom koja je sjala na njezinom licu, prekrivena velom tuge. Kratko je zavladala tišina dok smo razmještali stolce, a zatim je led bio probijen i vrlo brzo uspostavili smo dobar odnos.

177

Sv. Alvise, Venecija - dio samostanskog dvorišta

178

“Pitajte me što želite znati i odgovorit ću vam”, rekla je.

Iznenadila me boja njezina glasa. Opustila sam se i započela postavljati pitanja, a ona je počela odgovarati na njih. Zamijetila sam teškoće koje je imala u nastojanju da se izrazi. No, još više od toga, vidjela sam koliku cijenu plaća prisjećanja na bolno tragične događaje iz svojega života. Glas bi joj ponekad puknuo od tuge, osobito kad se prisjećala svojih voljenih.

Povremeno bi zadrhtala dok bi se prisjećala strahota ropstva. Tri smo se dana susretali u toj maloj sobi. Svaki bih puta stigala osjećajući tjeskobu.

Ona se nerado pojavljivala, ali na vrijeme, dosljedno poslušna. Nikada neću zaboraviti sate tuge koje sam proživjela slušajući o događajima iz njezina života. Obje smo plakale i bile potresene, uživajući u zajedničkom cilju slavljenja Boga. Najsnažniji dojam zauvijek će mi biti onaj od vremena koje sam provela s tako iznimnom dušom, sveticom. Kad je govorila, polagano, blago i ponizno, osjećala sam kako je zaista mogu vidjeti da slijedi onu vezu ljubavi o kojoj sam govorila na početku ove knjige.

Nakon što sam od majke Fabretti i drugih sestara čula kako u njoj nikada nisu primijetile nikakvu manu, poželjela sam je pitati: “Majko, kako uspijevate biti tako dobra?” Na njezinom sam licu vidjala tako iznenađen izraz kojega pamtim i dan-danas i još uvijek mogu čuti njezinu umnu i nevinu dušu kako mi odgovara: “Kako bi itko tko je služio tako zlim vlasnicima mogao ogriješiti se o tako dobrog Boga?” 117

Često sam razmišljala o toj rečenici. Istina je da bi vrijeđanje Boga koji je tako dobar nakon što si spašen od zle kobi služenja tako okrutnim vlasnicima predstavljalo najdublju izopačenost! Zatražila sam posjetiti Katekumenski institut. Bakhita se radovala tome. Onamo smo otišle u pratnji majke Walburge Ricchieri koja je u to doba bila glavarica kuće u Veneciji. Institut su već bile preuzele sestre salezijanke. Bakhita se doimala ganutom. Koliko sjećanja! Soba za primanje još uvijek je bila netaknuta; gledala je u veliko raspelo koje joj je davalo snagu za njezinu golemu borbu. Pokazala mi je mjesto na kojemu je stajala kada joj je gospođa Michieli iz ruku istrgnula Mimminu. Koliko su živa sjećanja bila na to dijete! Kada je ušla u crkvu, otišla je ravno do oltara, prostrla se na tlo i počela plakati suze zahvalnosti te uzviknula: “Ovdje, ovdje sam postala dijete Božje, ja, tek sirota ropkinja!”118 S radošću je još jednom vidjela kapelu Gospe Lasaletske i prisjetila se borbe za svoj poziv koju je zapravo nadvladala uz zagovor Blažene Djevice Marije.

Odveli smo je u novi Institut za napuštenu djecu koji je preseljen u Giudeccu, gdje smo zatekli majku Fabretti koja nije očekivala posjet svoje 117 Summ. D. t., str. 100, paragraf 204.

118 Ibid., str. 97, paragraf 200.

179

Morette. Bio je to emotivan susret. Unatoč razdvojenosti i udaljenosti, još uvijek je postojala snažna ljubav između učiteljice i učenice, između majke i kćeri. Ondje sam, uz pomoć majke Fabretti i drugih sestara, saznala nove detalje priče. Na brodu koji je plovio natrag u Sv. Alvise odvio se između majke Walburge i Bakhite sljedeći ugodan razgovor: «Majko Jozefino, još Vas se mora fotografirati.»

«Fotografirati?»

«Da, draga. Moramo u knjigu staviti Vašu fotografiju!»

Bakhita je promijenila boju i oči su joj se ispunile suzama, ali je šaljivo odgovorila: «Ali, majko, koga bi mogla zanimati moja ružna faca?»

«To nije važno, draga, je li lijepa ili ružna. Treba nam fotografija.»

Bakhita je vragolasto odvratila: «Ali znate da sam kanosijanka.»

«Pa što?»

«Pa, mislim, kanosijanke su uvijek u paru, tako ni ja ne mogu biti sama.

Zašto uz moju ne bi stavili i Vašu fotografiju, majko? Slažete li se?» 119 Zadovoljno se nasmijala, misleći da je tom malom dosjetkom uklonila opasnost. Majka Walburga također se nasmijala i nije više ništa rekla, kako je ne bi dodatno uznemirila. Tri dana poslije smo se rastali, ovaj puta na spontan i srdačan način.

Bakhita je otišla u Schio, ne posve uvjerena da će netko o njoj napisati knjigu, o «sirotom valjušku». Ja sam se vratila u Castenedolo (Brescia), srca puna radosti jer sam vidjela Boga u svetosti jednog od Njegovih stvorenja. Priču o Bakhiti pisala sam više srcem nego perom. Izašla je u nastavcima u «Vita Canossiana» pod naslovom «Storia Meravigliosa» («Priča o čudu»).

Godine 1931. objavljena je u knjizi na kojoj je bila fotografija majke Morette, ali ne i majke Walburge. Odmah sam pomislila kakvo će to biti iznenađenje za nju. Knjiga se proširila poput šumskog požara.

Međutim, bila je nedovršena jer je, da tako kažem, stala na vratima novicijata. O njezinom je vjerskom životu govorilo sljedeće izdanje, objavljeno neposredno nakon što je preminula.

To novije izdanje je potpunije, sveobuhvatnije i točnije. Temelji se, osim na materijalima sakupljenim od Bakhite, na svjedočanstvima pod prisegom i nepobitnim dokumentima. Ona doista može veličati Boga kroz Njegova vjernog slugu.

119 Cf. Summ. D. t., op. cit., str. 100, paragraf 203.

180

Tko bi pomislio Nitko ne bi stvarno pomislio da će se “Storia Meravigliosa” (“Priča o čudu”) tako brzo pročuti i stvoriti Bakhiti dotad nezamislive situacije. Knjiga je tek objavljena, a ljudi su se sjatili u Schio iz Trsta, Rijeke, Venecije, Torina, Ascoli Picena i mnogih drugih mjesta. Željeli su vidjeti Bakhitu, razgovarati s njom, dijeliti s njom vlastite križeve i tegobe te je tražiti da moli za njih. Ove nepredviđene okolnosti primorale su časne majke da dobro promisle. Kakav će to utjecaj imati na Bakhitu?

Tolika radoznalost usmjerena prema njoj mogla bi je posramiti. Sudeći po primjedbama koje je povremeno davala, činilo se da je upravo to i bio slučaj: “Ja sam krasna životinja, to sam ja! Rijetka sam zvijer i svi me žele vidjeti!”120 Takve je stvari govorila u šali, ali glas joj je podrhtavao. U drugu ruku, možda je toliki broj ljudi koji su joj se divili gotovo sa strahopoštovanjem, govorili joj, tražili njezin zagovor u molitvama kao da je nekakva svetica, možda su je dovodili u iskušenje oholosti, navodili je da pomisli kako je doista iznimno stvorenje jedinstvene krjeposti i unište njezinu dražesnu prostodušnu poniznost. Stoga su pozorno pratile situaciju, gotovo sa strahom, ali su shvatile da ne postoji takva opasnost i da ništa neće omesti njezin duh. Zapravo, Bakhita je na ove događaje u svojem životu odgovorila svojom uobičajeno mudrom filozofijom: “To je što ‘Gospon’ želi.”121 Kada se našla u ulozi objekta radoznalosti, to ju je samo učvrstilo u poniznosti.

Prigoda da bude blizu tolikim ljudima koji su joj vjerovali jer je očigledno bila znak Božje dobrote i milosrđa, omogućilo joj je da slavi Boga i približi mu mnoge druge duše, duše koje su se bile udaljile ili bi se bile udaljile pod pritiskom zle kobi, slabe vjere i nepostojanja ikakve nade. U tome je vidjela Providnost koja joj je na ovaj način davala novi apostolat te je nastojala posijati sjeme ljubavi, povjerenja i dobrote u svaku dušu koja joj je prišla. Ono će bez ikakve dvojbe uroditi dragocjenim plodom otkupljenja i mira.

Do vremena kad se razboljela i više nije mogla izaći iz kreveta, demonstrirala je još jednu rijetko viđenu vrlinu, no koja je od velike vrijednosti svakome tko pati: uslužnost. Majka Moretta nikada nije odbijala spustiti se u sobu za primanje kad god bila pozvana, čak i kad su je njezine bolne noge jedva nosile. Nikada nije izustila ni riječi prigovora niti izgledala kao da je ometaju ili uzrujavaju. Kako bi skrila svoje neslaganje, smijala bi se ponavljajući svoju rečenicu: “Evo me, ja sam rijetka zvjerka!” Te bi

120 Summ. Doc., str. 385 121 Ibid., str. 376.

181

ponizno dodala: “Kad bi me dobro poznavali, ne bi napravili ni koraka da me dođu vidjeti.” 122

Jednoga dana, za vrijeme rekreacije, pozvana je dolje u sobu za primanje gdje ju je čekala neka seljanka koja je došla izdaleka. Vedrim je glasom upitala časnu majku: “Majko “Storia Meravigliosa” košta dvije lire; koliko košta doći vidjeti me?” 123 Svi su se nasmijali, a Bakhita se spustila kako bi zadovoljila potrebe seljanke s istom pozornošću koju bi poklonila kraljici. Nikada nije shvatila zašto je toliko mnogo ljudi dolazilo vidjeti je kad su u knjizi mogli vidjeti njezinu fotografiju i pročitati priču o njoj. Jednoga je dana stigla učiteljica iz Zagreba. Pročitala je “Storiu Meravigliosu” i željela je prevesti na svoj jezik, ali je prije toga trebala neka objašnjenja od Bakhite. Časna majka rekla je majci Moretti o čemu se radi i zamolila je da se spusti dolje. “Ali, draga”, rekla je ova, “nije joj bilo vrijedno dolaziti skroz ovamo da vidi ovaj “valjušak”, trebala je samo pročitati o meni u knjizi.”124 Svejedno je odmah otišla dolje i dugo razgovarala s gospođom koja je otišla zadovoljna. Nedugo poslije toga, nadstojnica samostana primila je primjerak knjige prevedene na hrvatski jezik. Kada je Bakhita to saznala, molila se da to bude u slavu Boga i za dobro duša.

“Jedne sam je nedjelje”, prisjeća se preddstojnica samostana, “zamolila da dođe u sobu za primanje kako bi udovoljila nekim ljudima što su dugo putovali da bi je vidjeli. (Majka Bakhita tada je bila već jako bolesna.)

Odgovorila je kako joj je žao, ali da nema dovoljno snage spustiti se u prizemlje jer se loše osjeća. Odgovorila sam joj da se ne brine i da će se ljudi vratiti u nekom pogodnijem trenutku. Kratko nakon toga, u strahu da je zakazala u poslušnosti i uslužnosti, pozvala me da im se ispričam zbog njezinog odbijanja. Sirotica! Bilo je to možda prvi puta da je nešto odbila, i to ne bez dobra razloga!”125 Mislila je kako je jedna od njezinih dužnosti biti raspoloživa za susrete.

Bila je sretna kada god bi netko od posjetitelja ostavio dar za misije, ali nikada to nije tražila. “Spasit ćemo jedno crnačko dijete”, uzviknula bi.126 Kako je iz prve ruke poznavala tužne okolnosti u kojima su živjeli nevjernici, a osobito njezin vlastiti narod, željela je da ih sve može preobratiti.

“Majko Moretta, biste li bili sretni da se možete vratiti u Afriku?” pitao ju je don Carlo Chiezza prije nego je otišao u misiju. Odgovorila je: “Nisam 122 Summ. Doc., str 385.

123 Ibid., str. 383.

124 Ibid., str. 378.

125 Summ. Doc., str. 408.

126 Ibid., str. 384.

182

više ni u čemu dobra, ali se uvijek molim da Bog pošalje muškarce i žene i u središnju Afriku, gdje sam ja bila. Ti su siroti crnci dobri ljudi. Šteta da ne znaju za našu vjeru jer bi bili svesrdni vjernici.” I zatim smjerno dodala: “Ne znam zašto je Spasitelj od svih ljudi išao u ribolov baš na mene.”127 Voljela bi da misionari uspostave kontakt s njezinim voljenima.

Herojska žrtva

Što sve ne bi učinila za misiju? I tako su je 1933. nadređeni zatražili doista herojsku žrtvu u ime kanosijanske misije i kao rezultat mnogobrojnih sugestija ljudi nakon što su došli vidjeti majku Morettu ili su o njoj čitali u “Storiji Meravigliosi”.

Tada su već bili sigurni da je Bakhita krjeposna osoba. Ustvari, shvatili da joj njezin kontakt s mnogobrojnim ljudima ni izdaleka nije naškodio koliko je pospješio njezin duhovni razvoj. Štoviše, učinio joj je puno dobra. Stoga se nisu plašili iskoristiti je u novoj inicijativi. Bili su svjesni da to znači tražiti od nje iznimne moralnu i fizičku žrtvu, ali su znali da mogu računati na njezinu osobitu krjepost. I nisu bili u krivu.

Njezina je dužnost bila obilaziti kuće Instituta u Italiji u pratnji sestre misionarke koja bi publici u raznim centrima govorila o zadaćama misije, tražeći pomoć i molitve. Bakhitina bi nazočnost govorila rječitije od same misionarke o nužnosti pomoći za te ljude. Kada su je pitali je li pripravna prihvatiti ovaj posao, odgovorila je na uobičajen način: «Što god «Gospon» želi.» Ovaj je puta njezin glas zatreperio, a obrazi su bili mokri od suza, ali se nasmiješila kao i uvijek jer se Boga mora radosno služiti.

Časne majke bile su ganute od divljenja i Bakhita je započela svoju apostolsku turneju iako je već imala 64 godine. Ljudi su svugdje čekali njezin dolazak. Već su se bili pripremili pročitavši “Storiju Meravigliosu” i stizali su iz različitih središta te radili najezdu na samostane kako bi je vidjeli. Učitelji su dovodili svoje učenike, majke djecu da ih ova blagoslovi, pa čak su joj dovodili i bolesne kako bi je tražili da se moli za njih. Svima im je izražavala dobrodošlicu na majčinski način, s nježnom uslužnošću koja bi svakoga dirnula i osvojila. Za svakoga je imala riječ vjere, utjehe i nade.

Slavila je Boga najbolje što je mogla, govorila o misiji, prepričavala epizode iz svojega života i, da im udovolji, pokazivala im neke od znakova svoje tetovaže.

127 Ibid., str. 383.

183

Sjećam se kad je bila u Castenedolu, odakle sam stigla u Bresciu, da su u samostanu bili muškarci koje nikad prije nisam vidjela u crkvi; pobožno su joj ljubili ruku i plačući odlazili. Bakhita je na mnogo mjesta bila primana u kazališnim dvoranama krcatim ljudima, gdje bi je posjeli na pozornicu da je svi mogu vidjeti. Evo što je rekla sestra misionarka128 koja ju je pratila: «Poslušno sam prihvatila zahtjev otići na hodočašće s majkom Morettom u svibnju 1933. godine. Moja je zadaća bila pomoći joj kada se ne bi znala ispravno izraziti na svojem nesavršenom venecijanskom dijalektu, na način da je publika razumije. Uvijek sam bila blizu nje dok bih govorila o misiji. Na završetku mojeg skromnog govora pozvala bih je da kaže koju riječ iz srca. Odmah bi ustala i, uz svoje smiješne ali urođene geste, svima zahvalila, srdačno ih pozdravila i rekla da im je osigurano trajno mjesto u njezinim molitvama, dodajući kako se raduje sve ih opet vidjeti u raju.

Kada je sišla s pozornice svi su joj željeli poljubiti medalju, čuti nekoliko riječi, tražiti je molitvu kojom bi zadobili posebnu milost, tražili je potpis na svoj primjerak «Storije Meravigliose». Zatim bi je skupine studenata, mladi ljudi i žene tražili da sjedne s njima kako bi čuli više o nekim određenim aspektima njezina života. Majka Bakhita, susretljiva kao i uvijek, svima im je udovoljavala te s velikom prostodušnošću, plodom poniznosti, blagosiljala djecu i bolesne svojom medaljom, riječima vjere u zagovor Bogorodice i dobrotu Boga.

U Firenci ju je primio kardinal nadbiskup koji ju je želio vidjeti te je bio vrlo ljubazan prema njoj. Predstavio joj je svoju obitelj i neke svećenike kojima je bilo drago vidjeti je. Isto se ponovilo u Bologni, gdje ju je njegova uzoritost kardinal, iako usred važnih pastoralnih obveza, poželio vidjeti, uputiti joj dobrodošlicu i čuti njezinu priču. Jednako tako i nadbiskup ankonski, njegova preuzvišenost monsinjor Giardini, koji je otišao u Colle Ameno u Kanosijanski koledž «Stella Maris» kako bi je vidio. Lodijski biskup također ju je želio vidjeti i dati joj svoj blagoslov; za svoje je svećenike nabavio nekoliko desetaka primjeraka «Storije Meravigliose».

U Trentu je papinski fotograf, gospodin Bruner, pročitao tu knjigu i zatražio dopuštenje da fotografira Bakhitu u trima različitim pozama.

Firenca, Lodi, Modena, Ancona, Brescia, Bassano, Trento - pored ovih, posjetila je i mnoge manje gradove u raznim pokrajinama. U jednome od njih mnoštvo je bilo tako veliko (4000 ljudi) da su je željeli smjestiti u propovjedaonicu kako bi je bolje vidjeli.129 128 Majka Leopolda Benetti (1867. - 1964.) bila je 36 godina misionarka u Južnoj Shensi. U Vimercate se vratila 1927 129 Cf. Lettera/relazione majke Leopolde Benetti Idi Zanolini 24. ožujka 1947., Summ. Doc., str. 360-363.

184

Kad je izbio Afrički rat, entuzijazam za Bakhitu dosegnuo je nove vrhunce. Jednoga se dana oko nje okupilo toliko mnoštvo da je čak zaustavljen tramvaj i zakratko bio paraliziran sav promet. Specijalna škola u Vescoveri di Broni mjesto je gdje kanosijansko milosrđe čini čuda podučavajući gluhonijemu djecu, prosvjećujući ih za vrline i školujući za život.

Tamošnja sestra učiteljica piše: «Majka Bakhita došla je na blagdan u Vescoveru di Broni u pokrajini Pavia. Tri gluhe govornice (znakovnim jezikom) kao djevice su se posvećivale Bogu. Majka Bakhita ponovno je proživljavala svoje najupečatljivije trenutke otkupljenja u Kristu. Na jednoj je fotografiji dobro prikazana, sva u crnom (boja Afrike, kako ju je opisala jedna od gluhih govornica) ispred snježnobijelih habita i svečanih velova. Nalazila se u slikovitom kutu parka, na zelenoj tratini posutom tratinčicama.» I nastavlja, «Bakhita je isprva plašila vrlo malu djecu, ali su poslije, osim što su bili zainteresirani za njezinu afričku boju i «Storiju Meravigliosu», bili privučeni njezinom ljubaznošću što je sjala s njezina dragog lica i prekrasnog osmijeha. Gluhe govornice i ostali koji su je došli vidjeti, otišli s s dragim uspomenama na nju.»130

Bakhita je išla i u Milano, u kanosijansku kuću u ulici Via Settembrini, na zahtjev gluhih i nijemih učenika. Evo sjećanja predstojnice: «Bili su uskrsni blagdani i, kada je stigla majka Bakhita, gluhi i nijemi učenici još su bili kod kuće sa svojim obiteljima. Ono što je uslijedilo po njihovom povratku lakše je zamisliti nego opisati riječima: bili su šokirani, začuđeni, proučavali je izbliza i zatim im se toliko dopala da bi pomislili kako je majka Bakhita oduvijek bila s njima. Nekoliko dana poslije vratila su se i mala gluhonijema predškolska djeca. Cijela je situacija bila komičnija nego prije. Vidjeli bi majku Morettu i bježali spašavati živu glavu. Majka Bakhita nije se mogla prestati smijati! No jedno je dijete riskiralo i dotaknulo joj prstom ruku pa je, vidjevši da se prst nije zaprljao, to rekao svim svojim prijateljima. Zatim su joj svi prišli i milovali lice i ruke; neki su je uhvatili za ruku. Zasuli su je pitanjima na svojem posebnom znakovnom jeziku te se postupno sprijateljili s njom. Majka Bakhita je tako voljela biti s njima! Poslije su je vodili u druge kanosijanske kuće u Milanu i okolnoj pokrajini. Na cestama, u vlakovima i tramvajima, svi su bili zainteresirani za nju i njezinu priču. Draga se majka svima smiješila, za svakoga imala lijepu Božju riječ, uvijek smjerna, uvijek uslužna, uvijek jednako dobro raspoložena i nikad ne izgledajući kao da joj dosađuju.»

130 Cf. Via Luminosa, srpanj 1935. XIII, mjesečna pretplata za gluhe govornike, str. 5-7.

185

U nekoliko je navrata ostala neko vrijeme u misionarskom novicijatu u Vimercatu. Za jednoga od tih boravaka dobila je, kao u Schiju, dužnost vratarice. Lokalno stanovništvo naviknulo se viđati je i nisu o tome više razmišljali, osim kada su je obitelji novaka prvi puta vidjele i ustručavale se ući dok se nije pojavila bijela kanosijanka. Kako se samo majka Bakhita smijala tom njihovom strahu! S druge strane, stavnovništvo obližnjih gradova u redovima je čekalo da je vidi. U samostanu sestara od Pohoda BDM Soresina (Cremona) ugodno je iznenađena susretom s afričkom sestrom. Ovu je u Italiju doveo misionarski svećenik otac Biaggio Verri 131 i povjerio je na skrb sestrama; poslije je i sama postala vjernica. Nemoguće je opisati radost koju su njih dvije osjećale. Bilo je to poput iluzije: kao da su sestre koje su konačno ponovno pronašle jedna drugu nakon mnogo strašnih godina. Olakšanje ponekad može donijeti i iluzija.132 Bakhita je došla u Veneciju na proslavu stogodišnjice Instituta. Mnoštvo ljudi naguranih ispred kazališta inzistiralo je vidjeti je. Ona se susretljivo popela na pozornicu. Svi su očekivali veliki govor, ali se Bakhita samo naklonila, napravila veliki znak križa i nestala, ostavivši nazočne iznenađene i ponešto zaprepaštene. Neke od sestara koje su s njom putovale, posebice za Afričkog rata, govorile su o poteškoćama putovanja s njom zbog interesa kojeg je stvarala u javnosti. Jedna od njih rekla nam je: «Išla sam s njom u Veronu. Tek što smo sišle s vlaka, ljudi su nas zamijetili i prenerazili se, okruživši nas kako bi je vidjeli. «Što rade ovi ljudi», pitala me.

«Žele Vas vidjeti», odgovorila sam.

«Vidjeti mene, siroti valjušak?»

No iz uljudnosti se zaustavila, podignula svoj veo, govorila o svojem podrijetlu i milosti koju je primila kad je postala kršćanka te im svima rekla da ljube Boga i da se nikada ne ogriješe o Njega.

131 Biaggio Verri (1819. - 1884.) bio je milanski svećenik uzorne službe u Valsassini (LC) i zatim s mladim ljudima u oratoriju San Luigi u Milanu. Žudeći za specifičnim misionarskim apostolatom, pridružio se don Nikoli Olivieriju, osnivaču Opere del Riscatto delle “Morette” (Društvo za spas crnih djevojaka) i sudjelovao u apostolatu uz sva odricanja.

Umro je svetačkom smrću i otvorena je kauza za njegovu kanonizaciju.

132 Cf. Kratak pregled života i krjeposti naše Crne sestre Marije Agostine Factme koja je umrla u ovom samostanu 8. veljače 1938., u dobi od otprilike 82 godine, od kojih je 56 godina, 5 mjeseci i 9 dana provela kao zavjetovana redovnica, u rangu sestre kućanice. Povijesno objašnjenje: “Godine 1937. majka Bakhita posjetila je kuću u Cremi i okolnom području. (Iz dnevnika Kuće Crema, 7. - 15. studenog 1937.) Nakon ove uslijedila su još dva posjeta, jedan svećeniku okulistu (iz Necrologio di Suor Maria Agostina Factma,gore citirano, str. 19) i drugi samostanu Svete Marijine vizitacije u Soresini.

186

Taj se prizor ponovio uz cestu još mnogo puta pa smo do S. Zena, gdje se nalazila kuća matice Instituta, putovale sat i pol.»133

Njezina ljubaznost u vezi pokazivanja sebe onima koji su to željeli bila je vrijedna divljenja, iako ju je skupo koštala. Jedini joj je cilj bio slaviti Božju dobrotu i završiti malim govorom u ime misije. Na svršetku je uvijek izricala svoju uobičajenu preporuku: «Budite dobri, volite Boga, molite za nevjernike. Znajte koliko je veliko milosrđe znati Boga!»134

Bila je jako sretna i puna zanosa kada su kanosijanke dobile poziv posjetiti Adis Abebu.135 Uvijek je gajila nadu da će naći svoje voljene. Boljelo ju je kad su se morali vratiti, ali nada da će opet jednom otići onamo i preobratiti njezin narod nikad ju nije napustila; možda su zbog njezina zagovora poslije osnovane nove kanosijanske misionarske kuće: Mugana (Tanganjika) 1956., Luma (Kongo) 1957. na poziv misionarskih bijelih očeva, Sao Tome u listopadu 1959. i poslije toga kuće u drugim afričkim državama.

No majka Moretta nije uvijek na ulici nailazila na dobar doček, osobito tijekom rata 1915.-1918. godine. Jednoga dana u Schiju, dok je s časnom majkom bila vani, stražari su zabunom pomislili da je uhoda i zaustavili je. Majka Bakhita nevino je odgovorila: «Uhoda? Ja? Što znači uhoda?»

Zatim je rekla stražarima s kojima se časna majka prepirala u nastojanju da objasni stvari: «Neka me stave u zatvor, ali ne i časnu majku!»136 Jedna od sestara ispričala je kako se jedne nedjelje, još uvijek u doba rata, majka Moretta vraćala iz župne crkve gdje je podučavala katekizam. Dva su je časnika sumnjičavo promatrala, strahujući da je uhoda.

Ispitali su je, a ona je smireno odgovarala; no vidjevši da ih nije uvjerila, rekla im je da je slijede do Instituta. Kada su ugledali Institut, jednostavno im je pokazala prozor svoje sobe i rekla: «Vidite onaj prozor? Ja ondje spavam. Kada sam stigla u Italiju, Bog mi je udijelio milost poziva.»137 Njezina prostodušnost i poniznost ih je razuvjerila i više je nisu gnjavili.

Neprestana putovanja u njezinoj dobi i uz sve njezine boljke i bolove, promjena smještaja, hrane, kreveta i svakodnevno nova lica, bez trenut133 Summ. Doc., str. 373.

134 Ibid., str. 373.

135 U Lettera/relazione majke Giuditte Capella napisanom u Rimu 14. prosinca 1936 - XV svojoj predstojnici kako bi joj podnijela potpunije izvješće o njezinoj audijenciji kod predsjednika Vlade Benita Mussolinija u njegovom uredu na trgu Piazza Venezia 11. prosinca 1936. Nazočile su i majka Jozefina Bakhita i majka Benetti, zajedno sa skupinom sestara koje su trebale otputovati u Adis Abebu. Tada je majka Bakhita imala prigodu vidjeti i papu svetog Pija X. A. C. M. 136 Summ. D. t., str. 28, paragraf 50.

137 Cf. Ibid., str. 236, paragraf 535.

187

ka odmora, uvijek usred zbivanja, u žiži interesa - sve to zahtijeva popriličnu žrtvu. No vidjeti je uvijek tako smirenu, nasmiješenu i susretljivu, navelo bi na pomisao da joj takav život odgovara jednako kao i iskazi poštovanja i počasti koje je dobivala. Međutim, ona sama ovako govori o tom razdoblju svojeg života: «Mnogi će ljudi pomisliti da sam uživala ići ovamo i onamo, ali je to ustvari za mene bilo mučenje. Voljeli su me gdje god bih došla, možda čak i previše. Plašila sam se za svoj duh jer je boravak među svim tim ljudima donosio nemir. Bilo bi drugačije da se radilo o nekom svecu kojega su hrlili vidjeti. Ali što sam mogla učiniti, ja, sirota malenkost?»138

Druga sestra piše: «Tijekom turneje majka Moretta nekoliko je puta umaknula u Schio. Što nam je sve priuštila! Rekla je: «Divna zvijer se vratila, ali samo zakratko, jer mora opet ići da je gledaju, sve dok to ‹Gospon› želi.»139 Bilo tko drugi imao bi svašta ispričati kad se tako vrati. Ali ne i Bakhita.

Samo je slavila veliko milosrđe koje je svugdje doživjela. Nije shvaćala da su sva ta njezina putovanja ostavila tragove dobrote, poslušnosti i, više od svega, poniznosti!

Oni koje su je sreli dobro je pamte, a oni koji nisu bili te sreće otišli su pogledati Kanosijanski oratorij kada su u kazalištu postavili «Bakhitu»; kazališta su bila krcata i drama se morala igrati puno puta u raznim gradovima. Njezin jedinstveni i zamorni apostolat trajao je dulje od dvije godine, a zatim se Bakhita vratila u Schio svojem normalnom životu, na zadovoljstvo sestara koje su je toliko jako voljele i lokalnog stanovništva koje ju je duboko poštovalo.

Ostavština

Razmišljanje o životu majke Morette podsjetilo me na veliku livadu punu svih vrsta cvijeća. Poželjela sam ih sve ubrati jer svaki ima svoju posebnu ljepotu i miris, ali sam shvatila da je to nemoguće. Stoga berem samo najbolje od svake vrste, pobirem najbolje primjerke, nadajući se da ću zadovoljiti čitatelje i zaokružiti sliku ovog privilegiranog bića koje je koračalo “poput diva” na putu savršenstva, divno odgovorivši na milost Božju. Bakhita, rekli su, činila je obične stvari poput običnih ljudi, ali na poseban način. Smatrala se Božjim vlasništvom i u potpunosti Mu se predala.

138 Summ. Doc., str. 382.

139 Ivi, str. 405.

188

Njezin je duhovni život tako bio uvelike pojednostavljen, kao što je to pokazivalo njezino geslo “Kako god ‘Gospon’ želi”. Uvijek provoditi Božju volju kako najbolje zna suština je savršenstva. Način na koji se ponašala otkrivalo je njezino jedinstvo s Bogom. Bila je u trajnom stanju predanosti, tolikom da je samostanska vrtlarica za nju rekla: “Tijekom dana bila je kao da je primila pričest, ali njezin osjećaj pribranosti nije bio preuveličan.”140

Imala je poteškoća s čitanjem zbog nastanka katarakta i često je meditirala bez knjige, ispred raspela u koru ili Presvetog Sakramenta uzvisila bi misli i udubila se u Boga. Ponudila je sebe Bogu za preobraćenje grješnika i osobito za otkupljenje svoje obitelji u Africi.

Jedna od njezinih predstojnica, majka Tereza Martini, svjedoči:

“Činilo mi se kao da je više nebeska nego ovozemaljska; bila je tako savršena u svemu. Njezino je milosrđe ponekad bilo vidljivo na tako delikatne načine da sam bila jako dirnuta.” 141 “Opraštala je svaku uvredu i nije gajila srdžbu. Pravila se da ih ne zamjećuje i nije reagirala kako se drugi ne bi osjećali krivima.”142

“Neki učenik u Bologni, saznavši njezinu priču, upitao ju je: ‘Što biste učinili, majko, da sretnete te trgovce robljem koji su Vas oteli i vlasnike koji su tako zvjerski postupali s Vama?’ Odgovorila je strelovito: ‘Kleknula bih i poljubila im ruke jer bez njih ni ja ne bih sada bila kršćanka i vjernica.’ Govoreći na dijalektu, dodala je: ‘Siroti, možda nisu ni znali da mi čine nažao. Oni su bili vlasnici, a ja rob.’”143 .

Imala je suosjećajan duh. Život u ropstvu učinio ju je osjetljivijom na stradanja drugih ljudi. Čak i kao rob radije je patila u tišini nego da i drugi robovi budu kažnjeni. Tijekom rata, kada je vladala nestašica kruha, svoj je kruh davala mlađim sestrama. Često je tražila dopuštenje da za posebne prigode ne dobije voće ili desert, kako bi ih mogla dati drugima koji ih žele. Kada su joj donosili darove, tražila je da se za njih organizira tombola a zarada se pošalje u misiju.

Sebe je smatrala “sluškinjom siromašnih”, prema želji utemeljiteljice.

Djevojke je nazivala svojim vlasnicima, prala je djecu i češljala im kosu 140 Summ. D. t., str. 272, paragraf 632.

141 Ibid., str. 138, paragraf 286.

142 Ibid., str. 16-17, paragraf 38.

143 Summ. D. t., str. 16, paragraf 37.

189

ako bi došla zaprljana, kako bi u učionicu išla čista i uredna. Željela je da bogati daju siromašnima i kada bi netko dao prilog odnijela bi ga časnoj majci te bila sretna kada god bi se iskoristio za siromašne.

U doba poklada djeca koja bi nastupala u igrokazima i skečevima jela bi naranče i slatkiše. Majka Moretta zamijetila je da neka jako siromašna djevojčica prikriveno skuplja odbačene narančine kore. Pretvarala se kao da i sama jede voće. Majka Bakhita diskretno joj je dodala jednu naranču. Kao vratarica zamijetila je da u košaricama neke djece bude samo komadić kruha. Zato je otišla predstojnici i zamolila dopuštenje da im dopuni košaricu još nečim kako bi imali dovoljno i bili sretni.

Stalno se molila, ali je molitvu prekidala iz pristojnosti ili da se odazove ljudima koji su je tražili. Nastojala je nikada ne ometati one oko sebe; ustvari, uvijek je gorljivo čuvala njihovo dobro ime pa čak i kada bi imali kakvu očitu manu, našla bi neko opravdanje.

Jedna od predstojnica rekla je: “Baš nikada nije došla i govorila o nedostacima druge sestre.” 144

Nikada se nije suzdržavala pri ispravljanju djece pa čak i mladih ljudi.

No radila je to uz mnogo takta, nikada ne povrijedivši ili obeshrabrivši nekoga. Čak i kada je bila bolesna, bila je sretna da je posjeti časna majka, no nije to tražila, shvaćajući koliko su zaposlene. Samo je jednom izrazila osobnu želju: poželjela je ići u Veneciju. Majka Carlotta Fabruzzo prisjeća se: “Kada sam dobila premještaj u Kuću u Malamoccu imala sam prigodu ponovno vidjeti majku Bakhitu jer je ondje običavala doći u ljeto i sunčati se (patila je od artritisa). Sjećam se kako me jednom pitala da je povedem u Veneciju kad sam morala ići onamo po neke lijekove. Bila sam pomalo zatečena, ali sam shvatila zašto je stvarno željela na taj put.

U venecijanskom sanatoriju S. Lorenzo bila je stara gospođa, neeuropskog podrijetla. Zvala se Sara i imala je tamno maslinastozeleno lice. Nije mi poznato kako je majka Moretta znala za nju, no bilo je očito da joj je ta žena, preobraćena s poganstva, prirasla srcu pa ju je htjela utješiti posjetom, malo je osokoliti i potaknuti je u vjeri i odlučnosti da bude krjeposna.

Kad sam bila u mogućnosti povesti je onamo, uvelike me dirnuo razgovor koji su njih dvije vodile; riječi su bile jednostavne, ali su zračile miris raja.”145 144 Summ. D. t.,, str. 67, paragraf 138.

145 Summ. Doc., str. 343-344.

190

Njezino je milosrđe dosegnulo herojske razmjere.

“Majka fra Giovannija Munarija često je posjećivala majku Bakhitu tražiti je da moli dok se Giovanni kao ministrant oporavljao u sanatoriju.

Bakhita ju je nastojala utješiti i jednom joj je rekla: ‘Giovanni se mora oporaviti; što jedan valjušak poput mene radi na ovom svijetu? Dala sam svoj život da spasim Giovannijev. On mora postati svećenik i spasiti mnogo duša.”146 Ministrant se oporavio, postao svećenik i bio jedan od onih koji su molili za njezinu dušu dok je umirala.

Iako je njezina priča bila posve izuzetna, nikada nije navela Bakhitu da o sebi misli kao o važnoj ili zanimljivoj osobi. Uvijek je imala nisko mišljenje o sebi, a ta je činjenica značajna jer ljudi koji su bili ponižavani i prezirani ponekad mogu reagirati tako da u drugih stvaraju dojam kako su važniji nego doista jesu. Često je ponavljala: “Ja sam siroti valjušak...

Kako im je uspjelo zadržati u samostanu nekog poput mene?”147 Kada god bi predstojnica dala primjedbu u vezi nje, okrenula bi se prema čitavoj zajednici, proglasila se krivom i zamolila oprost. Je li se dogodilo nešto loše? Rekla bi da treba nju kriviti za to. Ono što je zataškavala jest kako ona s time ustvari nema nikakve veze. Iskreno je vjerovala da nije dostojna ikakve pozornosti ili brige od strane časne majke i drugih sestara. “Ne zaslužujem to”, rekla bi, “ne ja.”148 Ako bi netko primio milost po njezinim molitvama i onda bi joj zahvalio, onda je znala ona reći, »Ne meni, ne meni; ‘Paron’ je učinio to sve.«149 Kada je bila bolesna, gledala bi u raspelo i uzviknula u boli: “Gledaj, gledaj koliko On pati zbog mene, a ja nemam baš ništa dati zauzvrat!”150

Njezina je poniznost bila u obliku djela, a ne riječi. Majka Angelina De Pretto priča: “Jednoga mi je dana pokazala komad veza kao da se radi o nečemu posebnom. Od njegovih sam užasnih boja instinktivno uzviknula: ‘Uh, strašan je!’ Ona se vedro smiješila dok mi je odgovarala: ‘Ja sam ga napravila, znate?’ Bila sam skroz posramljena zbog nedostatka razboritosti i zbog njezine nepokolebljive smirenosti. Uzela ga je i otišla kao da je dobila najveću pohvalu.”151 Giovanna Santulin prisjeća se: “Godine 1921. imala sam deset godina i bila u školi u Schiju. Jednoga dana, kad smo se vraćali iz crkve, mi učenici vidjeli smo majku Morettu kako nosi pladanj s hranom za svećenika.

146 Summ. D. t., str. 7, paragraf 18 147 Summ. D. t., str 42, paragraf 82.

148 Ibid., str. 8, paragraf 19.

149 Ibid., str. 54, paragraf 107.

150 Ibid., str. 126, paragraf 252.

151 Ibid., str. 290, paragraf 680.

191

Odjednom se poskliznula - ili ju je gurnuo netko od nas? Bili smo tako nestašni! Pala je na tlo, pladanj se razbio u tisuću komada. Veo sirote majke Bakhite također je spao. Munjevito je ustala, zgrabila veo i stavila ga na mjesto. No, u žurbi je okrenula stražnju stranu naprijed. Ne mogu vam reći koliko smo se smijali. Ali ono što nas je impresioniralo bilo je strpljenje majke Morette. Razvukla je svoj uobičajen, drag osmijeh, pokupila krhotine i nijednom djetetu nije rekla ni riječ.” 152

Prema Institutu je gajila takvu zahvalnost zbog toga što su je primili i najveća joj je briga bila da će im postati teret, osobito kad je bila bolesna. No, čak i tada duh siromaštva koji ju je motivirao tražio je načine da bude od koristi, pa je namotavala vunu u klupka, činila cijeli niz sitnih stvari, plela, heklala, radila sitnice od perlica koje je darovala djeci. Sve su joj sestre donosile djeliće posla koje nisu stizale dovršiti, a ona se smješkala i govorila: “Stavite to u košaru”, a zatim radila i radila, sretna što može pomoći.

Majka Noemi Raccanello dala nam je još jedan primjer: “Bila je vjerna zavjetu siromaštva koji je dala kao redovnica. Uvijek je pazila da ne ošteti svoju odjeću, krpala ju je dok je to bilo moguće; uvijek je vrlo štedljivo koristila rasvjetu i vodu. Više je voljela iznošenu odjeću. Nikada nije pokazivala vezanost uz predmete i nikada nije željela više nego je bilo potrebno.

Njezin duh siromaštva bio je primjer svima nama.”153

Sa svime je bila sretna i sve joj se činilo previše. Često je znala uzviknuti: “Ah, kad bi samo siroti crni ljudi mogli imati što ja imam!”154

Nikad se nije smatrala siromašnom. Govorila je za sebe da je bogata, “Ja siromašna? Stvarno, nisam siromašna jer pripadam Bogu i nalazim se u ovoj kući. Siromašni su ljudi koji ne pripadaju Bogu.”155

Nikada joj nije manjkalo osjećaja za pravednost. Nekoliko se puta ispovijedila da nikada nije ukrala, čak ni kada je kao robinja bila gladna i mogla nekažnjeno uzeti hranu. Majka Tereza Martini joj je napomenula da to u Bakhitinom slučaju ne bi bila krađa. Smjesta joj je odgovorila: “To nisu bile moje stvari. Pripadale su vlasniku.”156

Postojalo je obilje dokaza: “Bilo kao robinja ili redovnica, uvijek je ljudima davala što je njihovo, bilo da se radilo o materijalnim dobrima, poštovanju, časti, molitvi ili žrtvi. Nikada nije narušila ničija prava.”157 152 Summ. Doc., str. 344-345.

153 Cf. Summ. D. t., str. 131, paragraf 266.

154 Ibid., str. 384, paragraf 385.

155 Summ. Doc., str. 420.

156 Summ. D. t., str. 48, paragraf 95.

157 Ibid., str. 19, paragraf 43.

192

Razumjela je koncepciju pravde i u prakticiranju krjeposti. Netko joj je nakon propovjedničke misionarske turneje rekao: “Bili ste prava misionarka, svi Vam čestitaju!” Odgovorila je: “Čestitaju? Ne, ne, sve sam to učinila iz pokornosti.”

Kad joj je rečeno da će na nebu nositi krunu mučenika zbog patnje koju je prošla, rekla je: “Potrebna je snaga da patiš za vjeru ako ćeš biti mučenik.

Patila sam mnogo, ali nisam znala za Boga i nisam mogla patiti za Njega.”158 U njezinoj se osjetljivosti vidjela njezina vjera: brižljivo je prala ručnike, korporal i liturgijske ubruse jer će, kako je rekla, “doći u dodir s Bogom”.

159

Kada je odmotavala zamršeno klupko vune netko ju je upitao: “Zašto ne prekinete nit pa će se lakše razmrsiti?” Odgovorila je: “Ne, puno je bolje to ovako činiti.”160 Kao sestra zadužena za trpezariju, željela je da sve bude upravo kako treba jer, “ako Bog dođe, sve će mu biti stvarno lijepo.”161 Običavala je ići na počinak i ustajati u mraku ne radeći nikakvu buku kako ne bi probudila sestre koje su zaspale.

“Izgubila sam se”, rekla je jednog dana sestri koja joj je pritekla u pomoć kad je zalutala zbog lošeg stanja vida. “Izgubila sam se.” Rekla je to s takvim spokojem da je sestra ostala impresionirana, znajući da Bakhita s radošću prihvaća još jedan Božji ispit.”162

Zbog slučajnog pada 1942. godine više nije bila sigurna na nogama te se često morala poslužiti štapom za hodanje. Unatoč tome, ponekad bi pala i ne bi se mogla sama ustati, ali nije nikoga zvala niti prigovarala; kada bi netko naišao i zatekao je takvu, pronašla bi način da sve to prikaže kao šalu. Kad je bila bolesna, odbijala je pomoć drugih sestara jer nije željela da sestra iz ambulante misli kako je nezahvalna na onom što za nju čini.

Nikada se nije žalila na hladnoću, iako je rođena u tako žarkoj klimi te je uvijek odbijala topli termofor, čak i za najsurovijih zima. Ponekad bi joj rekli: “Zar ništa ne osjećate? Nikada se ne žalite.” Na što bi odvratila: “Da, osjećam: živa sam! Mrtvi ne mogu osjećati. Ali ja to sve nudim Bogu.”163 158 Summ. Doc., str 342-343.

159 Summ. D. t., str. 39, paragraf 73.

160 Ibid., str. 221-222, paragraf 503.

161 Ibid., str. 219, paragraf 496.

162 Ibid., str. 68, paragraf 142.

163 Ibid., str. 42, paragraf 81.

193

Ako je sestra trebala dobiti premještaj i bila zbog toga uzrujana, rekla bi joj: “Čujte, nije li Bog u toj kući? A sveto Pravilo?”164

Bog ju je također obdario posebnim darom predviđanja stvari koje bi se poslije obistinile. Majka Luigia Riva objašnjava: “Majka Pia Dal Canton iz Case Charitas u Schiju bila je jako bolesna; mislili su da bi svakog trena mogla umrijeti. Tu sam tužnu vijest rekla majci Bakhiti, a ona je rekla meni: ‘Smirite se. Majka Pia neće umrijeti, još ne. Prenesite joj moje najljepše želje i recite joj da se molim za nju.’ Doista, majka Pia Del Canton poživjela je još šest godina.”165 Prisjećanje majke Marije Cavaliere: “Po mojem povratku iz Adis Abebe, pitala sam majku Bakhitu trebam li se vratiti u misiju. Rekla mi je ne, jer moram raditi ovdje, u Italiji. Poslije sam mislila kako je bila u krivu, jer sam bila raspoređena u misiju u Kini. Uzela sam putovnicu i stigla u Genovu s drugim sestrama, ali smo, ne znam zašto, zakasnile i brod je već bio isplovio. Naposljetku nisam otputovala, dok je otprilike 18 drugih sestara poslije otišlo brodom ili zrakoplovom.”166

Udovica Rosa Calesella došla je na razgovor s majkom Bakhitom koja je već bila bolesna. Željela je razgovarati o tuzi zbog smrti svojeg supruga i kako ne može naći njegovu oporuku te određene račune, unatoč tome što ih je tražila posvuda po kući. Prije nego je završila, Bakhita joj je rekla: ‘Ne plačite; pismo koje tražite nalazi se u vašoj kući i to blizu onog računa.’ Otišla sam kući i bez problema našla i oporuku i račun.”167

Bakhita je pretkazala da se majka Walburga Ricchieri, koja je otišla na duhovne vježbe u Veneciju, više neće vratiti jer će ponovno biti izabrana za provincijalnu glavaricu. To se i dogodilo.”168

Unatoč svojoj plahosti, bila je iskrena. Mnogo je puta rekla sjemeništarcima u Vicenzi, kao što je to rekla fra Munariju: “Zaredite se. Jako su nam potrebni zaređeni svećenici.”169

Samopouzdano je odgovorila nekome tko ju je tražio savjet u vezi svojeg poziva: “To je tvoj put!”170

Dok je bila bolesna, predstojnica je rekla: “Nije mogla podnijeti licemjerje i neiskrenost. ‘Zašto ne reći istinu? Zar ne znate da Bog zna sve i vidi sve?’” 171

164 Summ. D. t., str. 23, paragraf 50.

165 Summ. Doc., str. 421.

166 Cf. Summ. D. t., str. 296, paragraf 698.

167 Summ. D. t., str. 53, paragraf 107.

168 Summ. Doc., str. 386.

169 Summ. D. t., str. 11, paragraf 25.

170 Ibid., str. 54, paragraf 107.

171 Ibid., str 48, paragraf 94.

194

Njezina predstojnica bila je svjedok Bakhitine prostodušnosti i istinoljublja: “Bila je uravnotežena kad se radilo o prakticiranju kršćanske krjeposti i ne sjećam se da je ikada bila nepromišljena.”

Portreti

“O, kako je crna!” uzviknula je jedna sestra kad ju je prvi puta vidjela.

“Ali, draga”, odgovorila je Bakhita, “moja je duša bijela.” 172 Jedna ju je noga osobito jako boljela pa ju je morao posjetiti liječnik. Bio je zbunjen pa je rekao: “Skinite svoju crnu čarapu, sestro.” Odgovorila je: “Ne mogu. Bog mi je takvu nogu napravio!” 173 Ako bi ljudi komentirali njezine bijele zdrave zube, u šali bi napomenula: “Kad sam bila mala djevojčica, nikad nisam jela slatkiše!”

Kada joj je monsinjor Dalla Costa, svećenik senior u Schiju prvi puta podijelio pričest, rekao joj je: “Podignite veo, podignite veo.” Bakhita ga je pogledala i smjerno rekla: “Ja sam crna, monsinjore!”174 Mislio je da joj je preko lica crni veo.

“Je li istina da ste oduvijek bili lijepi, još od djevojačke dobi?”

“Ne znam”, odgovorila je, “znam samo da, ako duša nije lijepa, tijelo ide u pakao.”175

Jedan je kurir stigao u službu časniku koji je živio prekoputa samostanskih vratiju. Pokušavajući je vidjeti, udario je glavom o prozor i razbio ga. Sišao je i požalio se: “Ta me crna sestra koštala pet lira.” Bakhita ga je čula i našalila se: “Nisam ga pozvala; mogao je i manje potrošiti na svoju radoznalost!”176

Tijekom Prvog svjetskog rata došli su neki vojnici i napravili veliku graju dok je prolazila majka Moretta, pokušavajući je uplašiti. No, ostala je mirna i vojnici su bili toliko zadivljeni da su je pitali: “Zar se niste uplašili?” Odgovorila je: “Ne ja; kada ti je duša mirna, ničega se ne plašiš.”177

Nešto prije početka toga rata imala je teži slučaj upale pluća i bila sretna pri pomisli da će ići u raj. Međutim, kad je liječnik obznanio da je opasnost prošla, zavapila je: “Koja šteta! Vlak samo što nije bio stigao!”178

172 Summ. Doc., str 410.

173 Summ. D. t., str. 288, paragraf 675.

174 Summ. Doc., str. 342.

175 Ibid., str. 413.

176 Ibid., str. 365.

177 Summ. D. t., str. 44, paragraf 87.

178 Cf. Summ. Doc., str. 401.

195

Jednoga je dana Njegova Ekscelencija monsinjor Longhin, treviški biskup, došao u posjet Institutu. Sve su sestre već bile u sobi za primanje kad je ušla majka Moretta. Dok mu je prilazila poljubiti ruku, spotaknula se i stropoštala u gomilicu koja je nenamjerno nalikovala svojevrsnom ortodoksnom prostiranju. Biskup je čitav događaj preokrenuo na šalu: “O, majko Bakhito, pokušavate mi pokazati afrički pozdrav!” A majka Moretta se pridignula uz pomoć jedne od sestara te rekla: “Oprostite, pala sam.” A biskup je odvratio: “Ne, oprostite meni što nisam ustao.”179

Sve do zadnjih trenutaka svojeg života Bakhita nije izgubila svoj izraženi smisao za humor. Čak i usred bolesti duša joj je bila ispunjena, poput duše utemeljiteljice, onom posebnom radošću koja izvire iz samoga Boga.

Imamo majku Morettu

Zdravlje majke Morette neprestano se pogoršavalo zbog raznih problema izazvanih aterosklerozom te astmatičnim bronhitisom koji nije nikada jenjavao. Pored toga, zbog jednoga nesretnog pada, kao što smo već rekli, gotovo uvijek je hodala uz pomoć štapa ili bi je gurali u invalidskim kolicima.

Rat 1940.-1945. i u Schio je donio patnje i stradanja. Ovaj puta kanosijanska kuća nije bila rekvirirana pa su se stvari odvijale na uobičajen način, uključujući i škole. Znak za opasnost izazivao je tjeskobu u onih što su bili odgovorni za toliko mnogo mladih ljudi. Bakhitu je u samostanu i industrijskom predgrađu pratila svetačka reputacija i ljudi su je smatrali gromobranom.

“Imamo majku Morettu koja će nas sačuvati od svih opasnosti”, govorilo je lokalno stanovništvo tješeći se njezinom nazočnošću. “Ona je svetica.”180

Kada su grad nadlijetale zastrašujuće formacije bombardera bila je potpuno smirena i nastavljala je s molitvama i poslom. Rekli bi joj: “Majko, zar ne čujete? Oglasile su se sirene za zračni napad.” “Da, idite u sklonište. Ja se ne plašim. Neka pucaju; ‘Gospon’ je taj koji upravlja.”181

Jednoga je dana uzbuna za zračnu opasnost dugo trajala i predstojnica je rekla Bakhiti: “Siročad je još u skloništu, gladni su, jadničci!” Bakhita je samopouzdano odgovorila: “Sada mogu otići u trpezariju jer će i ovi ljudi s kolicima ići jesti.” I doista, nekoliko minuta poslije oglasio se prestanak uzbune. Bakhita je o bombarderima govorila kao o “ljudima s kolicima” jer ju je njihov zvuk, s obzirom na veličinu i udaljenost, podsjećao na buku koju kolica rade na tlu.

179 Ibid., str. 383.

180 Summ. D. t., str. 53, paragraf 107.

181 Summ. Doc., str. 385.

196

Sestre su se uvijek brinule za nju kada je bila oglašena opasnost i nudile su da je povedu u sklonište, ali je ona odgovorila: “Ne, ne, nisam uplašena.

U Božjim sam rukama. Spasio me od lavova, tigrova i pantera. Ne želite li da me spasi i od bomba? Vi idite... Još malo pa će i ljudi s kolicima poći kući.”182 Govorila je i da nijedna bomba neće pasti na škole ili kuće u Schiju. Naposljetku se ispostavilo da su doista ostale pošteđene.

Neprestano se molila za vojnike, zatvorenike i sve veći broj ljudi koji su je tražili da se moli za njih; tješila one koji su joj dolazili bremeniti tugom.

Zlatna obljetnica

Schio je 8. prosinca 1943. htio održati proslavu u čast mistične zlatne obljetnice majke Bakhite te uživati u trenutku predaha od ratnih vihora.

Ona se u tolikoj mjeri udubila u Boga da možda nije ni čula slavljeničke napjeve niti vidjela mnoštvo koje je na njezinom licu tražilo znakove radosti, znakove koji su odavali da i sama uživa u stvarima. Smetnula je s uma da više nije u svojem kutku nego na počasnom mjestu. Ništa je od toga nije zaokupilo, srce joj je bilo ispunjeno gorućim milosrđem i pjevalo Magnificat s intenzivnim osjećajima i beskrajnom ljubavi. Tolika sjećanja! Njezina zemlja, njezini voljeni, njezina draga Mimmina, obitelj Checchini i majka Fabretti te mnogi dragi ljudi koji su bili dobri prema njoj pa čak i oni što su joj naudili i za koje se također moli, iz zahvalnosti što joj je Bog iz tog okrutnog ropstva donio i nešto dobro, pozvavši je u ropstvo ljubavi koja je danas opija, prožima uzbuđenjem i neizrecivom radošću. U to su doba lokalne novine objavile: “Pedeseta obljetnica milosrđa. Majka Moretta - Schio - prosinac: “Kad bi žena kojoj danas odajemo počast imala borbeni duh apostola pogana i običavala voditi boj, i sama bi bila u stanju hvaliti se svojom vrlo neuobičajenom prošlošću... ‘Bila sam oteta, premlaćivana, bičevana, lovljena, pronašla slobodu, opet zarobljena, okovana lancima i sapeta, strašno tetovirana; moje je tijelo jedna velika otvorena rana; šumski me lav poštedio otišavši od stabla na koje sam se popela; ljudi su u međuvremenu postali još okrutniji prema meni, ponovno me ulovili, bičevali, prodali me poput stvari...’ Priča bi se mogla nastaviti unedogled. Bakhitin je život poput romana: izmoždena, okrvavljena, zapuštena djevojčica koju je u Kartumu kupio talijanski konzul i doveo da opet udiše zrak slobode u Serenissimi (Italiji).

182 Cf. Ibid., str. 387.

197

U stvarnosti nam sestra Bakhita nije ispričala ništa od ovoga. Te su činjenice ugledale svjetlo dana zato jer je Bakhita bila pokorna svojim predstojnicama, koje je slušala uz svoju uobičajenu smjernost. Činila je to kad više nije bila sirota ropkinja koja se spasila beskonačne utrke za društvenim položajem koju su vodili njezini supatnici, koju je krstio kardinal Agostini, ispitao venecijanski kardinal Sarto, s ljubavlju školovale sestre kanosijanke i koja je naposljetku postala dio njihove obitelji. Kao jedinstven podsjetnik, uz tetovaže njezine prošlosti, zadržala je ime koje joj je nadjenuo prvi trgovac robljem kad ju je oteo i postala sestra Bakhita. Sve se to dogodilo prije više od pedeset godina, a ovih zadnjih pola stoljeća provela je ispunjavajući svoje dužnosti u spokojnom siromaštvu i pokornosti. Tijekom godina koje je s nama provela u Schiju, koliko je mnogo djece ustuknulo pred njezinim pozdravom kad su prvi puta došla na vrata Instituta, pred tim grlenim, egzotičnim glasom i sretnim, sjajnim očima? I gotovo kao da se nastoji odužiti što je stvarno crna, poput zlih likova iz dječjih priča, postala je poznata kao “majka Moretta”. Često smo je viđali, sjenku u sjeni, kako izlazi iz sakristije, pripravlja oltar za svetu misu, zatim nestaje, lagano i gotovo nezamjetno, ponovno utonuvši u tamu.

Zasigurno je bila neuobičajen prizor toga jutra kad je proslavljala pedesetu obljetnicu svojeg vjerskog poziva, klečeći na počasnom mjestu, ispred oltara za kojim je svećenik senior služio misu, u svjetlosti svih onih zapaljenih svjetiljaka i svijeća, u sjaju vječnosti koja dolazi s visina i ne pripušta nimalo sjene. Crkva je bila ispunjena siročadi, učenicima, sestrama, damama, običnim ljudima, suprugama, više ne tako mladim majkama... sve u svemu, anonimnim ljudima koje su za trenutak prekinuli svoje uobičajene dnevne aktivnosti kako bi ponovno doživjeli život Instituta i svih onih ljudi oko “majke Morette” te s njom svetkovali. A ona je bila ondje, primajući čestitke, svima se sretno smiješeći sjajnih bjeloočnica (jedina što se bijelilo u toj posvemašnjoj crnini), smjerna i skromna, gotovo se ispričavajući za svo to slavlje. Poanta je u ovome: ne radi se uvijek o tome da bijeli čovjek priskače u pomoć crncima; ovaj puta jedna od njih pedeset nam je godina propovijedala, nama civiliziranim bijelcima ruku natopljenih krvlju, a ono što nas je učila jest da tajna sreće leži u tihom obavljanju dužnosti, da se mir pronalazi u oprostu i da su stvari koje su jedine vrijedne našeg truda one što su pravedne, velike i dobre.”

198

Komemorativna slika pedesete redovničke obljetnice majke Bakhite

SUVENIR Schio, 8. prosinca 1943.

Časna majka Jozefina Bakhita

Cvijet afričke pustinje - koji u punom cvatu otrgnuše surove ruke, prodavan i mučen, no kroz beskrajnu Ljubav pronađen i presađen u Italiju - danas slavi: 50. OBLJETNICU SVOJEG VJERSKOG ŽIVOTA s Kćerima Blažene Magdalene Kanoske koje je od 1890. - u Katekumenskoj kući u Veneciji i u ovom samostanu u Schiju - provela u oblaku milosti zbog čega je svima postala jako draga

Svima onima koji je poznaju ovaj suvenir na našu najdražu Bakhitu donosi molitve i najbolje želje čitavoga Instituta.

Dar Kanosijanskog instituta, Via Fusinato, počašćen njezinim 43-godišnjim boravkom (čitaj: 41-godišnjim).

Ovaj je suvenir svuda nailazio na dobar prijam, a šarm njezina dražesnog lica iskazivao je snažnu fascinaciju. Bio je poput onoga u osobe koja posjeduje i podjeljuje vječna bogatstva.

199

Na križu “Što god ‘Gospon’ želi.” Govorila je to u svim okolnostima svojega života i ponavljala s većom ljubavlju kada ju je Bog poželio na križu kako bi je povezao sa svojim iskupiteljskim djelima za čovječanstvo. Zasigurno je to bio križ, to dugo razdoblje njezina života u kojemu su je, kako smo već rekli, danonoćno mučili astmatični bronhitis, perzistirajući kašalj i deformirajući artritis, primoravajući je da hoda oslanjajući se o štap te naposljetku završivši u invalidskim kolicima.

Njezin je krevet bio križ u kojem je ostala mnogo mjeseci, bolujući od elefantizma koji joj je izazivao velike bolove. No ni na tom križu nikada nije prigovarala, nikada ništa tražila, i nikada izgubila svoje dobro raspoloženje, na veliku pouku svima. Rekla je: “Zadovoljna sam patnjom, mogu iskazati zahvalnost Bogu, platiti dio svojih dugova i spasiti tolike duše.”183

“Sjećam se”, rekla je jedna sestra, “da sam je srela jedan dan kad je išla prema crkvi na zajedničku molitvu, jedva uspijevajući hodati, pateći unatoč pomoći štapa. Čim sam je vidjela u bolovima, ponudila sam joj pomoć: “O, Bog Vam platio! Hvala Vam, hvala, ali nije važno. Hodam ja sretno kao brzi vlak, nitko mi se ne približava straga. Vu imate obaviti toliko toga, ali ako bi mi mogli samo pomoći uz ovu stepenicu, učinili biste mi veliku uslugu.”184

Hodala je tako sporo da joj je trebalo četvrt sata kako bi stigla do kraja hodnika; kad bi joj netko pomogao, bila bi puna zahvala i isprika. Na kraju više nije bila u stanju samostalno ići uokolo i za najmanji pokret trebala joj je njegovateljica. Noću bi je njegovateljica stavila u krevet da bi je ujutro zatekla u potpuno istom položaju. Zatim je, u svoj njezinoj senzitivnosti, procvjetalo njezino milosrđe. Noću nikada ne bi pozvonila za pomoć čak i kad imala napadaj astme ili bi joj bilo hladno.

“Zašto ne zovete kada Vam je potrebno?” pitali su je blago prekorijevajućim tonom.

183 Summ. Doc., str. 376.

184 Ibid., str. 406.

200

“Sretna sam jer je Bogorodica uvijek sa mnom.”

Bakhita 201

“Imam vremena za odmaranje”, odgovorila bi, “ali sestra njegovateljica mora raditi preko dana. Čak i ako malo više trpim, kakve ima veze? Mnogo dugujem Spasitelju i ovo što patim nije ništa. Nemojte se mnome zamarati, ionako već stvaram dovoljno problema! No Bog će vam to poslije platiti.”185

Dok je još mogla koristiti invalidska kolica, svakoga bi se popodneva obično odvezla do kuta crkvenoga kora gdje bi ostala u Isusovu društvu sve dok po nju ne bi došla njegovateljica. Ako bi joj se bilo koja druga sestra ponudila vratiti je natrag u njezinu sobu, blago bi to odbila, iz straha da ne uvrijedi njegovateljicu; ako bi njegovateljica zakasnila zbog zauzetosti drugim bolesnicima, Bakhita bi jednostavno ostala tiho čekati, nikada se ne prituživši.

Nikada ne bi dopustila da sestre koje su se za nju brinule propuste ijednu zajedničku aktivnosti zbog nje. “Ako ja ne mogu ići, neka barem one idu i mole se sa zajednicom.”186 Njezin je krevet bio sjedište duhovnosti. Jedna od sestara piše: “Svaki puta kad bih čak i na trenutak otišla u sobu majke Morette, iz nje bih izašla osvježenog duha. Upućivala mi je ohrabrujuće riječi i interesirala se za moje učenike. Uvijek bih osjećala jaču ljubav prema Bogu, a njezino potpuno priklanjanje Božjoj volji bilo mi je pouka.”187

Poput svetog Franje, smrt je nazivala svojom «sestrom» i o njoj govorila kao o dragoj osobi koju je poznavala. Međutim, nije željela umrijeti, čak i u velikoj boli, a nije željela ni živjeti; željela je samo provoditi volju «Gospona».188 «Ne želim ići u Raj ili ostati ovdje. Volim činiti što Bog želi.

On zna da sam ovdje; učinit će što god bude želio. A što se tiče ostajanja ili odlaska, uvijek sam mu na raspolaganju.»189 Ovo je veličanstven izraz koji pokazuje kako je živa bila njezina vjera. Živjela je u Bogu: «Uvijek sam mu na raspolaganju.»

«Patite li mnogo, majko? Boli li Vas jako?» pitali su je.

«Ah, ne mnogo! Molite se da mi Bog udijeli milost kako bih strpljivo podnosila svoju patnju. Na ovome svijetu moraš biti prepreden i nastojati zadobiti milosti što više možeš.»190

185 Summ. Doc., str. 389.

186 Summ. D. t., str. 22, paragraf 50.

187 Summ. Doc., str. 380.

188 Cf. Ibid., str. 376.

189 Summ. D. t., str. 14. paragraf 32.

190 Summ. Doc., str. 380.

202

U trenucima napadaja bolesti brinula ju je samo jedna stvar: da se neće moći moliti na način dostojan božanske veličanstvenosti i o tome je rekla predstojnici kao da ispovijeda grijeh: «Bogu se obraćam normalno, kao što razgovaram s Vama.»191

Ponekad se čini ispravnim razmišljati da se čovjek oboruža svakovrsnim duhovnim pomagalima te, više nego u drugima, uživa u vjerskim utjehama. Geslo: «Milosrđe na prvom mjestu, i na drugom» zvuči gotovo kao zapovijed, trenutak u kojem spasenje duše dolazi u pitanje. No također se može pretvoriti u svojevrsni duhovni egoizam za koji je Bakhita znala i kojega se čuvala. Dok još nije potpuno oboljela, ali se već nije mogla kretati uokolo, morali su je odvesti u crkvu radi pričesti. I tada je željela da njegovateljice onamo prvo odvedu druge bolesne ljude. Ponekad se znalo dogoditi da je, uza svu dobru volju svijeta, ne bi stigli na vrijeme odvesti u crkvu. Nije pokazivala ni znaka uzrujanosti, kako ne bi uvrijedila dobre sestre, ali je čitavo jutro postila u nadi da bi neki svećenik mogao neočekivano navratiti u samostan i održati misu pa bi time utažila svoju euharistijsku glad.

«Smeta li Vam išto» pitali bi je.

«Ne, ne. Ako je moguće da odem na pričest, sve u redu i dobro. Ako ne, još uvijek je Bog u meni i ja ću mu se klanjati.»

«Jeste li uzrujani, majko Moretta, što ne možete biti na misi?»

«Kada me ne mogu odvesti, moram samo biti strpljiva!» odgovorila bi.

«Tada zazovem svojeg anđela čuvara i opet sam okrijepljena.»192 Taj anđeo je zasigurno bio poslanik između nje i Boga. Božanski poslanici doista su čudesni!

Kada bi dugo ostala u crkvenom koru, ako bi je netko pitao je li umorna, odgovorila bi: «O, ne, dobro sam kad sam s Bogom!» Bila je najodanija BDM, moleći krunicu nekoliko puta dnevno i preporučivala tu predanost kada bi god mogla.193 «Tko god želi saznati što je pomirenost, neka ode vidjeti majku Morettu», 194 običavala je reći časna majka. No, više od same pomirenosti, ona se u potpunosti, s ljubavlju, povjerenjem i radosti prepustila svojem Bogu.

U dane kada je trebalo obaviti puno posla i sestre su se ispričavale što je ostavljaju da dugo bude sama, uzviknula bi: «Nikada nisam sama; imam

191 Summ. Doc., str 379.

192 Summ. D. t., str. 216, paragraf 489.

193 Ibid., str. 217, paragraf 491.

194 Summ. D. t., str. 200, paragraf 449.

203

Isusa, Bogorodicu, sv. Josipa i mojeg anđela čuvara s kojima razgovaram.

Ne, nemojte me sažaljevati.»195

Jednoga je dana pogledala kroz prozor i vidjela hrpu dasaka ostalih nakon bombardiranja te je upitala časnu majku da ih se iskoristi za njezin lijes kako se ne bi trošio novac. Bakhita je mislila da su predobre za nju, za «siroti valjušak», kako je samu sebe nazivala.196

Njezina vjera u vječni život navela ju je da vjeruje kako je raj njezina istinska zemlja rođenja kojoj se iz dana u dan približava i običavala je o njoj govoriti kao da je poznaje, uz zadivljujuću jednostavnost.

Njezina vlastita nedostojnost i koncepcija božanske pravde nisu umanjile njezino povjerenje, već je prožele zdravim strahom koji ljude čuva od samouvjerenosti. Stoga je znala tražiti sve svoje sestre da mole za nju kada umre.

«Prejednostavno je tek staviti mrtve u raj», rekla. «Nisam toliko sigurna.» I zatim bi objasnila: «Kada gospodar pošalje pozivnice, oni pozvani ne mogu sami odabrati da odu na najbolja mjesta. Može ih smjestiti u najbolju ili u trošnu sobu i nitko se ne može žaliti. Tako će Bog s nama postupiti. Tko zna gdje će mene staviti? Molite da mi ukaže svoju beskrajnu milost.»197 Bakhita je iskusila radost patnje, privilegij samo za svetačke duše. Jedna joj je sestra, u nastojanju da bude suosjećajna, rekla: «Ostavit ću Vas samu na Vašoj Kalvariji.» Bakhita je odvratila : «Ali ja sam na Taboru!» Sestra je mislila da ova bunca pa je odgovorila: «Sirotica! Sada je na Kalvariji, razapeta sa Gospodinom. Na Tabor će ići kad bude letjela na nebo.» «Ne», ustrajala je Bakhita uz svoj dražestan osmijeh, «sada sam na Taboru, ne na Kalvariji».198 Čak i Kalvarija, mislila je reći, postaje Tabor kada se naš bol izmiješa s onim Kristovim. “Ali zar se nikad ne umorite od patnje? Ne deprimira li Vas?”

«Da, ponekad», odgovorila je, «osjećam dosadu i sjetu tijekom dugih noći kad ne mogu spavati, ali se ne brinem zbog toga. Trpim i patnju prinosim i tada sam sretna.»199 Ne samo da se nije žalila, već je i često zahvalno uzvikivala: «Ovdje sam poput kraljice. U Africi je krevet tek tvrda strunjača. Zašto mi Bog pokazuje ovakvu naklonost? Ako bih se na išta požalila imao bi pravo poslati me u pakao.»200 195 Summ. Doc., str. 382.

196 Summ. D. t., str. 22, paragraf 48.

197 Summ. Doc., str. 373.

198 Ibid., str. 375.

199 Cf. Summ. Doc., str. 337.

200 Cf. Ibid., str. 381.

204

Iako je prolazila kroz tolike tegobe, sačuvala je spokoj i vedro raspoloženje. Slijedi nekoliko njezinih bisera: «Majko, kako to da ste na početku godine rekli kako nikada nećemo stići do njezinog kraja, pa ipak je došla i prošla a mi smo još uvijek ovdje?»

«To je zato što sam dane brojala na svoj način, a ‹Gospon› ih je brojao na svoj», odgovorila je.

«Idete li uskoro u raj?»

«Ni trenutak prije niti poslije nego što to ‹Gospon› želi.»

«Znate li kad se mora umrijeti?»

«Nitko mi nije rekao.»

«I kako je majka Moretta?»

«Bolje od onih koji su lošije. Kako god ‹Gospon› želi da budem.»

«Znate li da ne smijete umrijeti prije nego druga Moretta dođe na Vaše mjesto?»

«Druga poput mene? Bolje da razbiju taj kalup!»

«Taj Vam kašalj ne da mira, zar ne?»

«Čini sve što mu ‹Gospon› kaže, a ja mu se pridružim sve dok mi ne kaže da mu je bilo dosta.»

Bila je jako omršavila te bi znala reći: «Sama sam kost i koža; kada umrem, mnogi će plakati, no svi će oni biti crvi koji neće imati što pojesti.»201

Njezino se stanje nastavilo pogoršavati. Morala je biti posjednuta u krevet, poduprta jastucima, s nogama na stolcu kako bi se spriječilo oticanje. Astma je izazivala grčevit, ustrajan kašalj, a svaki dio tijela razdirali su joj bolovi. Iako je jedva mogla govoriti, uzviknula je: «Hvala Ti, hvala Ti, Isuse!» A nazočnima: «Oprostite mi što nisam najbolje društvo.»

Osjećala je kako se bliži kraju, no svejedno se šalila: «Svi rade, pa čak i smrt ima obaviti svoj dio posla. U svakom trenutku osjećam da me nešto odnosi. Bog uzima natrag što je njegovo i sretna sam što činim kako On želi.»202

Vidjevši tugu časne majke zbog skorašnje Bakhtine smrti: «Nemojte patiti zbog mene; ne nebu ću otići Isusu i zadobiti mnoge milosti. Vratit ću se i potražiti vas u snovima, ako mi ‹Gospon› bude dopustio. U raju ću 201 Ibid., str. 384-385.

202 Ibid., str. 382.

205

biti snažna i za svakoga dobiti još veće milosti.»203

«Jako ćete nam nedostajati», rekle su ožalošćene sestre.

«Ne, ne», odvratila je, «uvijek ću biti u vašoj blizini».204

Kada su vodile razgovor o nadolazećim religijskim službama, zamolila je časnu majku da njezino tijelo obuku u vjerski habit, ali u najotrcaniji koji imaju kako ne bi oskudijevala siromaštvom. Poslije ih je uvjeravala: «Kada umrem, neću nikoga plašiti.»205 Svećenici koji su je posjetili, iz njezine su ćelije izlazili moralno okrijepljeni. Njezin je ispovjednik ponavljao: «Što reći nekome čiji je život u potpunosti proveden po Božjoj volji?»206 Zadnjih smo dana stekli dojam da je bila nečim zaokupljena, što je i bio slučaj. Pomisao da će se naći pred beskrajnom veličanstvenošću Boga ispunjavala ju je radošću i očajem. Radost jer Ga je voljela i željela u Njega uroniti, očaj jer ona, siroto stvorenje s kojim su loše postupali i prodavali poput stvari, nije mogla shvatiti kako bi se Bog mogao udostojiti i nju prihvatiti ili kako ona može iskazati poštovanje tom velikom Kralju svih Kraljeva. Naposljetku je odlučila u vezi toga pitati časnu majku:

«Kada dođem pred Božji sud, kako da Ga pozdravim? Trebam li reći: Hvaljen Isus Krist? Ali ako su ondje i Otac i Duh Sveti, što da učinim?»207 Časna se majka nasmiješila i odgovorila: “Recite ‘Slava budi’, to će biti najbolje.” Bilo je to olakšanje za Bakhitu. Naravno, sa “Slava budi” će veličati čitavo Sveto Trojstvo. S lica joj je nestala sjenka zabrinutosti i ponovno je bila smirena. No, njezin um, usredotočen na susret koji se bliži, sve je užurbanije radio. Razmišljala je o Božjoj milosti i božanskoj pravdi. Njezina je bujna mašta željela pronaći način na koji će milost trijumfirati nad pravdom.

Učinila je upravo to i opisala u živopisnoj sceni, istodobno domišljatoj i lukavoj, koja je demonstrirala živost i pravovjernost njezine vjere.”208 «Što to radite, majko Bakhita», pitali su je.

«O, odlazim, polagano, polagano... Prelazim u vječnost. Isus je moj satnik a ja Njegov pobočnik. Imam dva kovčega. U jednom su sve moje mane, a u drugom, težem, neizmjerne Isusove vrline. Što ću učiniti prije nego dođem pred Božji sud? Pokrit ću svoje mane vrlinama Blažene Djevice, a 203 Summ. Doc., str. 378.

204 Ibid., str. 376.

205 Ibid., str. 377.

206 Ibid., str. 374.

207 Ibid., str. 373.

208 Cf. Summ. D. t., str. 226, paragraf 516.

206

zatim ću, kad stignem ondje, otvoriti drugu torbu, onu s Isusovim vrlinama i reći ću Ocu vječnomu: sada sudi po onom što vidiš.»209 Zatim bi se smirila jer će je Otac vidjeti odjenutu u vrline svojeg božanskoga Sina i Bogorodice te će joj jedino moći primiti i održati misu za nju. Ali zatim ju je opet obuzela dvojba da neće biti u stanju ući u raj. Potražila je drugi domišljati način koji ne može podbaciti. Sveti Petar čuva vrata raja. Otići će k njemu. Rekla je: «Kada budem vidjela sv. Petra, pitat ću ga da pošalje po Bogorodicu i bl. Magdalenu Kanosku. One će doći i reći mi: ‹Ah, tu si, draga! Uđi da te predstavimo Isusu.› Kada me one s njim upoznaju, neću se morati brinuti.» One su je voljele i podučile bi je kako ga pozdraviti pa bi bila sigurna da je neće vratiti, i onda bi rekla sv.

Petru: ‹Zatvorite vrata jer ja ostajem.›»210 Pomalo dramatično, ali koliku je nježnost osjećala prema Bogorodici i svojoj utemeljiteljici! I kako je bila uvjerena u njihovu ljubav prema njoj!

Susret s voljenim “Gosponom”

Upala obaju plućnih krila neumorno ju je mučila. Visoka temperatura izazvala je delirij, no čak se i u njemu samo molila i iz molitve izašla sa svojim poučnim riječima. Tada je iznenada vrućica nestala ali joj je postalo lošije. Delirij je završio s vrućicom i do samog kraja bila je potpuno lucidna uma. Dana 8. veljače u 11 sati primila je posljednju pričest. Njegovateljica se našalila: “Majko, zamislite primiti pričest u ovo doba dana...”

“Da, jer će poslije biti prekasno... Idem u raj”, odgovorila je. 211

Bolesničko je pomazanje primila odano poput kerubina i obnovila svoje zavjete istom žustrinom koju je pokazala i prije pedeset godina. Možda je još jednom čula harmonije koje su toga dalekog dana ušle u njezinu glavu u prekrasnoj crkvi Sv. Josipa u Veroni, “krijepost, pokornost i siromaštvo do zadnjega dana”? Vjerno je i divljenja vrijedno održala svoju prisegu do zadnjega dana i sada je mogla uzletjeti i baciti se u zagrljaj svojemu Zaručniku, Jaganjcu Božjem kojeg će slijediti u vječnost u društvu djevica, pjevajući taj tajanstveni himan koji samo one mogu pjevati.

209 Summ. Doc., str. 393.

210 Ibid., str. 354.

211 Summ. Doc., str. 366.

207

Stanje joj se još pogoršalo, ali nije izgubila svoj dar. Opet je sve uvjeravala kako će se za njih u raju puno moliti, smiješeći se kao da ih sve želi utješiti.

Majka Clotilde Sella, službena svjedokinja, ovako to opisuje:

“Bila sam s njom 8. veljače od pet sati poslijepodne sve do nekoliko posljednjih minuta prije njezine smrti. Neprestano je izgovarala strelovite molitve, kratko obnavaljala svoje zavjete, a kada bih joj rekla da je subota, dan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, majka Jozefina radosno bi uzviknula: “Oh, kako sam sretna... Blažena Djevica... Bogorodica...!” Bile su to njezine posljednje razumljive riječi, oko 6-6.30 sati poslijepodne. Zatim joj je jezik naotekao i više nije mogla izgovarati riječi; međutim, još uvijek je pokazivala znakove lucidnosti, a usne su joj se pomicale dok je molila strelovite molitve.212

Schio - soba u kojoj je umrla majka Bakhita

Majka Anna Dalla Costa koja je bila uz nju u trenutku smrti svjedoči:

“U posljednjim trenucima njezina života predložila sam joj strelovitu molitvu “Isus, Marija i Josip”. Poticala sam je da je izgovara. Na određenom mjestu u molitvi, na riječima “u mojoj zadnjoj agoniji”, podignula je 212 Summ. D. t., str. 226-227, paragraf 516.

208

glavu i oči prema nebu, uz tek naznaku ljubaznog i spokojnog osmijeha.

Zatim se vratila u sebe i posljednji puta udahnula. Bilo je to 8. veljače 1947. u 8.10 navečer.”213

Smrt je uklonila svu patnju, njezino je lice pokazivalo mir i vedrinu svojstvene dušama pravednih. Gledajući je tako, podsjetila sam se stiha iz Pjesme nad pjesmama: “Nigra sum sed formosa!” (“Crna sam ali lijepa.”)

Tako ju je i liječnik pozdravio jednog dana kad je ušao u njezinu sobu.

Ponizno je odvratila: “Kada bi me barem Krist primio uz taj pozdrav!”214.

Da, Krist će je zacijelo primiti: “Dođi, zaručnice moja, dođi”, reći će, “tamne si kože, no prekrasna, zaista predivna i tvoja je ljubav predivna, prijateljice moja, sestro moja, zaručnice moja!”215

Da, lijepa od anđeoske ljepote, od veličanstvenosti milosti, lijepa od zanosnog milosrđa, od miomirisa smjernosti, prostodušnosti djevice, od grimiza mučenice. “Nigra sum sed formosa.”216 Kao što je prorekla, nije osjećala nikakav strah. Na licu joj se moglo očitati nešto nebesko, kao da ju je to nešto već imalo na vidiku. Čudno je to reći, no njezino se tijelo nije ukočilo; ostalo je gipko i podatno, a usne rumene. Čak su se i liječnici tome čudili, toliko da su odlučili ne sahraniti tijelo prije isteka šezdeset sati od trenutka smrti. Izgledalo je kao da dobra majka mirno sniva i da bi se svakog trenutka mogla probuditi.

Oplakivanje

Vijest o smrti majke Morette proširila se gradom poput požara, izazivajući duboko žalovanje - žalovanje i bolnu iznenađenost, onu prirodnu iznenađenost koju ljudi osjećaju kada su uvjereni da neki ljudi neće nikada umrijeti. Svi su znali da joj se stanje pogoršavalo, ali nisu nikada pomislili da bi mogla umrijeti. Bilo im je dovoljno da je imaju, razapetu u krevetu ali ipak živu, Mojsija koji se moli u njihovom gradu.

U nedjelju, župni svećenik senior i ostali svećenici u drugim crkvama objavili su vjernicima njezinu smrt, dajući kratak hvalospjev za mrtvu sestru koju su svi voljeli. No, lokalno je stanovništvo bilo u nevjerici te su je htjeli vidjeti prije nego povjeruju u to. I tako su se sjatili u samostan te okružili tijelo majke Morette za koju su vjerovali da je svetica. Kao i 213 Summ. D. t., str. 42, paragraf 82.

214 Summ. Doc., str. 386.

215 Cf. Ct., 4,9.

216 Ct., 1,5.

209

uvijek, njezino je lice odisalo ljupkošću te se činilo kako se smiješi i govori o nebesima. No sada više nije bilo dvojbe i okupljeni su plakali. Ipak, njihova je tuga jenjavala dok su ondje stajali pred njom, njihove se duše uzdignule Bogu, a molitve spontano krenule iz njihovih srca i s njihovih usana. Molili su za nju i molili se njoj.

Molitva za njezinu dušu brzo je prešla u razgovor s majkom Morettom i, baš kao što je bilo za njezina života, povjeravali su joj svoje probleme i brige. Činilo se kao da ih još uvijek može čuti i utješiti jer su svi otamo odlazili rasterećeni.

Unatoč obilnoj kiši, stvorila se neprekidna procesija ljudi. Val za valom djece, žena, starica i dobrostojećih dama u potpunoj su tišini ulazili u sobu koja je bila preuređena u kapelu. Izgledali su opčinjeno i potreseno dok su dodirivali stopala, ruke i odjeću majke Morette, zatim čineći znak križa, pognuvši se u molitvi s glavom na njezinu tijelu.

Nevoljko su ustajali pod pritiskom drugih iz mnoštva koje je čekalo svoj red. Muškarci, mladi, otmjena gospoda prilazili su s poštovanjem, skidajući šešire, zastajkujući da bi je pogledali, privučeni mirnoćom koja se spustila na to lice što je uplovilo u tihi spokoj. Dodirivali su njezino tijelo medaljama, raspelima i krunicama koje su poslije čuvali kao relikvije. Ta opća privrženost nije se mogla suspregnuti. Svi su bili začuđeni gipkošću tijela, ruku i prstiju. Njezinim su rukama stiskali predmete, stavljali joj i skidali prstenje. Povremeno bi joj prsti bili doslovno prekriveni zlatnim prstenjem koje se isticalo na njezinoj crnoj koži. Podizali bi joj ruke i spuštali ih na glave svoje bolesne djece kako bi ih blagoslovila i donijela im ozdravljenje.

Uvečer 10. veljače gotovo je polovica Bakhitine odjeće odnesena u komadićima koje su potajno izrezivali i čuvali kao relikvije. Monsinjor Martini, svećenik senior, došao je posjetiti tijelo i umjesto “Slava Ocu” izmolio “Pokoj vječni”. Čak ni vrtlarova supruga nije htjela imati ništa s molitvama za mrtve za Bakhitu, koju je smatrala sveticom.

U ponedjeljak navečer došao je red na radnike iz tvornice vune Rossi, od kojih su mnogi stigli izvan grada te su tužnu vijest čuli sa zakašnjenjem.

Nazivali su telefonom pitati mogu li moliti uz tijelo na kraju radnoga dana te su se malo prije 8 sati svi nanizali, muškarci i žene, da odaju počast. Fizionomija mrtve žene, izostanak bilo kakvih znakova tjelesnog propadanja i gipkost njezina tijela mnoge je navela da uzviknu: “Šteta je i skrnavljenje pokopati je u zemlju!”

210

Ovaj osjećaj privrženosti potaknuo je gospođu Gasparella da upita časnu majku da stavi posmrtne ostatke majke Morette u njezinu obiteljsku grobnicu. Bio bi to dar, ne samo njezin, nego i njezina supruga i djece.

Osigurala bi novac za dvostruki lijes. Časna je majka sa zahvalnošću prihvatila. No, spremalo se još jedno iznenađenje: kada su sestre otišle u mjesni odbor po potrebna dopuštenja, otkrile su kako su bivši vrtlar i njegova supruga, ne znajući za ljubaznu gestu gospođe Gasparella, s nadležnim vlastima dogovorili kupnju parcele kako bi majka Bakhita imala prikladan pogreb. Sve su sestre bile ganute inicijativom koju je pokrenulo ovo dvoje siromašnih ljudi. To je bio pokazatelj velike ljubavi i privrženosti majci Moretti i njezinoj jedinstvenoj krijeposti.

Trijumf

Pogreb je održan ujutro 11. veljače i bio je pravi trijumf. Jedan je fratar rekao kako se osjećao kao da je na misi zahvalnici, a ne misi zadušnici.

Poslije službe koju je predvodio svećenik senior, mnoštvo se rasporedilo duž ceste prema groblju, ispred i iza lijesa. Svi su bili udubljeni u molitvu, ali je prevladavala “Slava Ocu” umjesto tužne molitve za mrtve. Šestorica mladića iz radionice željela su imati čast nositi lijes na svojim ramenima od lađe crkve, zatim cestom i kroz vrata groblja.

Kada je uz grob podijeljeno posljednje odrješenje, lijes s obožavanim ostacima polako je nestao u grobu dok se odasvud okupljalo mnoštvo.

Mnogima se pričinilo da u tihom uzduhu čuju pjev anđeoskog zbora uz zlatne harfe: “Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!” “Tko se ponizuje, bit će uzvišen.”

Grobnica obitelji Gasparella nalazi se gotovo u središtu jednoga od dugih trijemova slijeva na groblju u Schiju. Bijeli mramorni križ ističe se na zelenoj pozadini, a anđeo raširenih krila pokazuje u nebo. Misija majke Bakhite nije mogla biti prikazana na bolji način. Kada god bi joj netko povjerio svoje probleme, a ona bi shvatila kako je dotični previše zaokupljen ovozemaljskim stvarima, odgovorila bi na svoj uvjerljiv način: “Ne brini u vezi svega toga, proći će. Moramo pogledati uvis i pridati veću važnost vječnome.”

Nastavila je savjetovati čak i iz groba: “Pogledajmo u nebesa; sve su stvari prolazne, sve su stvari prolazne!”

211

Bakhita stupa u vječnu radost svojega “Gospona”

212

U podnožju spomenika stoji kamena ploča s dragim Bakhitinim likom na kojoj stoji ovaj natpis: Rođena u Africi 1869.

Umrla u Schiju 8. 2. 1947.

MAJKA JOZEFINA BAKHITA-KANOSIJANKA Ovdje počivaju tamnoputi posmrtni ostaci Ispod leži njezina bijela duša Kći afričke pustinje Uzdignuta u čast Božjega svadbenog pira * U slavu pravednih U naše ime govori dragome Bogu *

Njezina je krjepost bila zadivljujuća, njezina je svetost posjedovala neodoljivu fascinaciju što je osvajala svako srce. Smjerna i skrovita, njezina se svetost razotkrila na iznenađujuć način te je, nimalo iritirajuća, prilazila ljudima poput dara blistave svjetlosti i radosti, uspostavljala intimnu povezanost, tihu vezu vjere, pravde i dobrote koja čini ljude boljima i poziva ih da slave Boga.

Ako će svijet biti spašen, trebaju mu anđeli.

Zacijelo su ovo bile misli mnoštva koje se puno emocija slijevalo na groblje u Schiju gdje su se pridružili toj poniznoj crnoj sestri koja je došla iz ropstva, bez darova obrazovanja, bez ijedne od raskoši bogatstva, lišena svakog probitka, ali preplavljena duhom Božje mudrosti, udišući nebesku dobrotu i blagost.

Zbog toga je njezin grob odmah postao mjesto neprestanih posjeta. Ljudi su i dalje dolazili posjetiti smjernu majku Morettu, reći joj za svoje probleme i tražiti njezin zagovor i utjehu, nosili joj cvijeće kao znak ljubavi i zahvalnosti. Izdane su velike količine razglednica njoj u spomen, s njezinom fotografijom i sljedećim tekstom: 213

MAJKA JOZEFINA BAKHITA Cvijet afričke pustinje Kanosijanska kći milosrdnica Uzletjela na nebo 8. veljače 1947. * Čista poput anđela Krotka poput jaganjca patila do smrti nevina žrtva za preobraćenje grješnika. * Majko Jozefino tvoja skromnost učinila te velikom neka nas tvoj primjer učini boljima * Moli, moli za nas!

Majka Moretta, sada snažnija nego ikad prije, nastavlja svoju misiju dobrote.

Veronska provincijalna glavarica odaslala je 22. veljače 1947. sljedeće cirkularno pismo svim kućama Instituta kako bi obznanila Bakhitinu smrt. «Časne majke i najdraže sestre,

Sve sestre velike kanosijanske obitelji štovane su i voljene; naša se srca rastuže kada vjesnik smrti dođe uzeti bilo koju od nas, čak i kad ih time sretno uvrsti u besmrtnu nebesku Obitelj; no kada uzleti duša poput one majke Jozefine Bakhite, od neba odabrane i omiljene, bolan dojam koji ostavlja razlikuje se od svih drugih. Postoji osjećaj praznine koja nikada neće biti nadomještena. Neki se susreti ne mogu dogoditi dvaput u životu! Za nas je predstavljala personifikaciju boli i mučeništva koje nema ime, samilosnog božanskog blagoslova, čudesnog posredovanja s visina, 214

bez presedana; a s njezine strane, stalan i zadivljujuć odgovor na milost, dirljivu i djelotvornu zahvalnost.

Cjelokupan ideal vjerskoga živoga majke Jozefine Bakhite sažet je u ovom uzvišenom i rijetkom poviku iz njezina srca: «Sva moja zahvalnost Bogu!» kroz ljubav sačinjenu od smjerne odanosti Svetom pravilu što se hranila patnjom. To znači radovati se na sve načine na koje nam se objavljuje volja «Gospona» (kako ga je običavala zvati), čak i kad su ti načini tegobni i zamorni, kako bi mu položila račun za sve goleme milosti koje je primila u njegovoj bezmjernoj dobroti.

Majka Bakhita nestala je na svojem uzletu ljubavi 8. veljače iz Kanosijanske kuće u Via Fusinato gdje je provela dobrih 47 (čitaj: 45) godina.

Dragocjen biser kojeg je pokupio Bog iz crvenog pijeska vruće afričke pustinje, povjerena više od sedam godina venecijanskoj zajednici poznatoj čitavom kanosijanskom svijetu, a zatim dana ovoj provinciji, sada je dostojna nositi habit blažene Magdalene, naše majke i njezine zaslužne osvajačice. Od trenutka kada je stigla među nas, njezina je duša bila prekrasna; no pod majstorskim potezima tog nepobjedivog bića koje zovemo «fizička patnja» i koje joj, osobito zadnjih godina, nije dalo ni trenutka odmora, unaprijedila je svoje početne vrijednosti stotinu puta, zadobivajući osobine i motrišta toliko rezonantne da su naposljetku primorali utemeljiteljicu da je uzme k sebi.

No dužni smo priznati da je to bila Božja velika milostivost koja joj je omogućila tolike godine biti s nama, čak i u dubokoj starosti, jer kako znamo, dugovječnost nije povlastica crne rase, a njezino krhko, premlaćeno tijelo moglo je podleći i u ranoj mladosti. Ta ista božanska milostivost željela je maknuti veo što je prekrivao takvu neslućenu ljepotu i dati nam da uživamo u više od tek nekoliko mudrih izreka koje su potekle iz razboritosti prožete božanskim korijenima i dati nam savršeni uzor strpljivosti, umrtvljenja, služenja, prepuštanja, izostanku egoizma, milosrđa za sve. Bila je to takva ljubaznost koja nam je iskazala počast kroz posebnu milost kao odgovor na njezine molitve i dala nam ublažujuću utjehu kroz svoje riječi. Stoga, toj božanskoj milostivosti mi iskazujemo dužnu zahvalnost.»

Cirkularno pismo u nastavku donosi prisjećanja na važnije trenutke Bakhitina života, njezinu smrt i trijumf njezina pogreba, što smo već opisali. Na završetku piše: «Ova je predivna duša u Schiju dobila još istaknutije mjesto i mnogi su joj ljudi pripisali milostivost. Biskupski tajnik za vjernike u Vicenzi napominje nam da sve to uzmemo u obzir te da u 215

svjetlu njezine blage smrti molimo za nju i tražimo je da moli za nas.»

Slijede završni pozdravi uz potpis provincijalne glavarice majke Marije Travaglie. «Vita», časopis Kanosijanskog instituta217, Bilten župe Schio218 i drugi časopisi na tom području pisali su o majci Bakhiti, veličajući njezinu krjepost i izražavajući sućut.

U slavnoj Kanosijanskoj kući u Via Fusinato i u srcu svake sestre kanosijanke i danas se osjeća praznina koja je ostala iza majke Morette. Svi su imali tajanstveni osjećaj iščekivanja kao da bi se mogla vratiti.

Nit

Nikada je neću moći zaboraviti; mogu je i sada vidjeti kao nekad u Veneciji: visoka, okretna, malko pognuta, njišući se u hodu (poput svih pripadnika njezine rase i zbog patnje kroz koju je prošla). Vidim zlatnu boju u njezinim tako dragim očima koja otkriva blagost njezina srca. Vidim prekrasan osmijeh koji ozari njezino lice i ublaži veo patnje što ga imaju svi koji su patili i još jednom je čujem kako priča svoju tragičnu i veličanstvenu priču, priču o čudu, svojim polaganim, ritmičnim glasom ponekad prevučenim tugom; još je uvijek mogu vidjeti kakva je bila u danima kada je poslušno slijedila nit kojom ju je Bog vodio u najviše stanje savršenstva.

Poput dobrih ljudi iz Schija, i svih onih koji su je poznavali, viđali i voljeli, nastavit ću se njoj moliti da zadobijem milost za sebe i sve ljude kako bismo, poput nje, mogli slijediti tu nit providnosti koja nas vodi k otkupljenju i da svijet ima samo jedno stado pod jednim Pastirom te da Krist osvoji, vlada i pobijedi.

217 Vita, mjesečnik Kanosijanskih kćeri milosrđa (Godina XX, br. 4, travanj 1941., str. 2), u Summ. Doc., str. 325-327.

218 Bilten župe Schio, La Fiamma del Sacro Cuore, veljača 1947., u Summ. Doc., str. 327-328.

216

Dodatak KRONOLOŠKA TABLICA ŽIVOTA SVETE JOZEFINE BAKHITE 1869. Rođena u Olgossi (Darfur) u Sudanu.

1874. Otmica Bakhitine starije sestre.

1876. Oteta Bakhita.

1876. Prvi puta prodana trgovcu robljem. Neuspio pokušaj bijega - po novno je uhvatio jedan pastir.

Drugi puta prodana arapskom emisaru koji je radio za bogatog trgovca robljem u Al Obejidu.

1878. U kući trgovca robljem u Al Obejidu u službi njegovih dvaju kćeri i sina.

1879. Treći puta prodana turskom generalu u Al Obejidu.

1882. Putovanje iz Al Obejida u Kartum s turskim generalom i njegovom obitelji.

1882. Četvrti puta prodana talijanskom konzulu Calistu219 Legnaniju.

1884. Zima: konzulov odlazak (s Bakhitom kao dijelom njegove svite) iz Kartuma u Suakin na Crvenom moru.

1885. Sredina ožujka: odlazak iz Suakina za Genovu.

1885. Travanj: dolazak u Genovu - konzul Legnani daje Bakhitu na dar Augustu i Turini Michieli koji žive u Zianigu (provincija Mirano Veneto).

1886. 3. veljače: rođenje Alice Michieli (Mimmina).

1886. 16. svibnja: krštenje Mimmine u župnoj crkvi u Zianigu.

1886. Lipanj: gospodin Michieli vraća se u Suakin.

219 Ovoje način kako se Legnani potpisivao

217

1886. Rujan: gospođa Turina Michieli odlazi u Suakin s Mimminom i Bakhitom pomoći suprugu koji je kupio hotel.

1887. Lipanj: gospođa Michieli vraća se u Zianigo s Mimminom i Bakhitom kako bi prodala obiteljsko imanje.

1888. 19. srpnja: račun br. 2707, izdao ga Pantoli di Noele: prodaja imanja obitelji Michieli.

1888. 28. studenog: gospođa Michieli i gospodin Illuminato Checchini pristaju platiti dnevnu pristojbu za boravak Mimmine i Bakhite u Katekumenskom institutu u Veneciji.

1888. 29. studenog: Bakhita i Mimmina odlaze u Katekumenski institut u Veneciji koji vode Sestre kanosijanke.

1888. Studeni-prosinac: gospođa Michieli odlazi u Suakin, gdje ostaje neko vrijeme.

1889. Studeni: gospođa Michieli vraća se u Italiju da bi trajno odvela Mimminu i Bakhitu u Suakin.

1889. 29. studenog: Bakhita odlučuje ostati u Italiji - kraljevski prokurator proglašava je zakonski slobodnom ženom.

1890. 9. siječnja: Bakhita prima sakramente krštenja, krizme i prve pričesti.

1893. 7. prosinca: ulazi u novicijat u Katekumenskom institutu. Učiteljica novakinja je majka Marietta Fabretti.

1894. 20. ožujka: Venecijanska Kongregacija milosrđa odaje počast Bakhiti naslovom: «Vitalnost i milosrđe Fondacije Garzoni».

1895. 21. lipnja: petak, svečanost Presvetog Srca - Bakhita oblači redovničku odoru.

1896. 8. prosinca: majka Bakhita polaže svoje prve vjerske zavjete u ruke predstojnice Glavne kuće u Veroni, majke Anne Previtali.

1902. Premještena je iz Katekumenskog instituta u Veneciji u kuću u Via Fusinato u Schiju.

1902. Predstojnica majka Margherita Bonotto, daje joj dužnost u kuhinji.

218

1907. Preuzima vođenje kuhinje.

1910. Predstojnica zadužuje majku Terezu Fabris da zapiše priču koju je ispričala sama Bakhita.

1915. Malo prije izbijanja Prvog svjetskog rata skoro umire od teškog oblika bronhijalne upale pluća, ali se uspijeva oporaviti. Zbog te bolesti ima poteškoće s kretanjem.

1915. - 1919. Tijekom rata kuću u Via Fusinato u Schiju zauzima vojna bolnica. Majka Bakhita je kuharica, sakristanka i pomoćna bolničarka.

1916. - 1933. Radila je u sakristiji i zatim...

1918. - 1939. ...kao vratarica, što je zadnjih šest godina radila samo povremeno.

1927. 10. kolovoza: majka Bakhita daje doživotne zavjete u kapeli sestrinske kuće u Miranu Venetu (Venecija).

1929. Rujan: diktira fragmente svojih sjećanja iz djetinjstva220 majci Mariannini Turco koji će se predati njezinom dobročinitelju Illuminatu Checchiniju.

1930. 2. - 4. studenog: gospođica Ida Zanolini intervjuira majku Bakhitu u S. Alvise u Veneciji, slijedom zahtjeva majke Marije Cipolle, vrhovne glavarice.

1931. Siječanj: Ida Zanolini objavljuje prvi dio Storije Meravigliose» u «Vita Canossiana», 5. godina, br. 1.

1931. Prosinac: objavljeno prvo izdanje «Storije Meravigliose» u tiskanom obliku.

1932. Objava «Storije Meravigliose» izaziva porast interesa i radoznalosti čitatelja koji počinju odasvud pristizati u Schio kako bi vidjeli i razgovarali s glavnim likom priče, Bakhitom.

1933. Svibanj: majka Leopolda Benetti, vrativši se iz misije radeći s narodom Šensi, s majkom Bakhitom dvije godine posjećuje kanosijanske kuće i promovira rad misije.

220 Neki tekstovi potvrđuju da se Majci Bakhiti polako ali sigurno vraća pamćenje koje je izgubila tokom godina

219

1936. Majka Bakhita, u pratnji tzv. misionarske bake, biva pozivana u razne kanosijanske kuće kako bi nazočila proslavama i misionarskim kongresima.

1936. 11. prosinca: majka Bakhita, zajedno s majkom Benetti i drugim sestrama misionarkama, uoči odlaska u Adis Abebu biva primljena u audijenciju kod predsjednika vlade, Benita Mussolinija u njegovoj palači na trgu Piazza Venezia u Rimu.

1936. 20. prosinca: predaja misijskog raspela onima koji odlaze. Jednoga od tih dana majka Bakhita vidjela je papu Pija XI. 1937. - 1939. Postaje vratarica u kanosijanskom misionarskom novicijatu u Vimercatu (Milano).

1939. Majka Bakhita vraća se u svoju zajednicu u Schiju. Krhkoga je zdravlja. Nema fiksni radni raspored, ali pomaže kada god je potrebno.

1940. - 1945. Izbija Drugi svjetski rat. Svakodnevni život u Kući nastavlja se unatoč tegobama majke Bakhite; ne odlazi u sklonište; njezin se molitveni život intenzivira kao odgovor na mnoge zahtjeve za molitvu koje prima u to doba velike nesreće.

1942. Slučajan pad onemogućuje joj kretanje uokolo i može hodati samo uz pomoć štapa.

1943. 8. prosinca: proslava Bakhitinog 50. rođendana.

1944. - 1944. Problemi s hodanjem se pogoršavaju. Može se kretati samo u invalidskim kolicima. Bolničarka je u njima odveze ili do kapele ili do zavjetne sobe.

1945. Liječnik potvrđuje da majka Bakhita boluje od astmatičnog bronhitisa, artritisa, sinovitisa, elefantijaze, itd. te zbog toga otežano diše, ima stalne napadaje kašlja a bolni grčevi obuhvate joj čitavo tijelo i od najmanjeg pokreta. Sačuvala je spokoj i mirnoću, u potpunosti se prepustivši volji svojeg «Gospona».

1946. Dobiva zabrinjavajući oblik bronhijalne upale pluća u prosincu 1946. te prima bolesničko pomazanje. Međutim, uspijeva se oporaviti.

1947. Dežurni liječnik, dr. Massimo Bertoldi, izdaje sljedeću dijagnozu njezine posljednje bolesti: «Majka Bakhita na kraju je patila od cirkula220

torne insuficijencije koju je pogoršala generativna miokardija. U takvom je stanju naposljetku podlegla akutnom obliku upale pluća koja je bila uzrok smrti.»

1947. 8. veljače: 11.30 - primila svetu pričest

1947. 8. veljače: 14.30 - primila posljednju pričest i bolesničko pomazanje.

1947. 8. veljače: 18-18.30 - njezine posljednje riječi: «Tako sam sretna! ...Blažena Djevica... Bogorodica!» Zatim joj je jezik naotekao i više nije mogla govoriti, ali je ostala lucidna do zadnjega daha.

1947. 8. veljače: 20.10 - mirna smrt.

1947. 11. veljače: pogreb.

1978. 1. prosinca: Njegova Svetost papa Ivan Pavao II proglašava dekret o herojskoj krjeposti sluge Božjeg Jozefine Bakhite.

1992. 17. svibnja: prečasnu Jozefinu Bakhitu Njegova Svetost papa Ivan Pavao II proglašava blaženom.

2000. 1. listopada: blažena Jozefina Bakhita uvrštena u popis svetaca.

Izjava

Ja, nižepotpisani o. Giovanni Vantini, pomno sam pregledao ovu kronologiju datuma koji se odnose na ropstvo blažene Jozefine te, po mojem mišljenju, oni savršeno korespondiraju s događajima u Sudanu i stoga su povijesno pouzdani.

Sa štovanjem, G. Vantini

U Schiju, 30. travnja 1999.

221

Kauza za kanonizaciju SPOZNAJNI PROCES ZA PRIZNAVANJE HEROJSKOG STUPNJA KRJEPOSTI SLUGE BOŽJEG MAJKE JOZEFINE BAKHITE

Između 1955. i 1957. godine pokrenut je biskupski istražni proces u Kurijskom uredu biskupa Vicenze. Sveti Otac, Pavao VI odobrio je 4. srpnja 1967. proglašenje Dekreta o uvođenju kauze. Otada nadalje stupa na snagu apostolski proces u Kurijskom uredu biskupa Vicenze 1968. - 1969., u vezi «Osobitih krjeposti» sluge Božjeg.

Osobite krjeposti ispitane su u Kongresu konzultora bogoslova 28. veljače 1978. uz predviđanje svih normi i poštivanje Zakona. Dana 25. travnja iste godine sastala se Plenarna kongregacija glasujući jednoglasno pozitivno. Papa Ivan Pavao II naredio je 1. prosinca 1978. proglašenje Dekreta o herojskom stupnju krjeposti.

“SUPER MIRO” PROCES ZA PRIZNAVANJE ČUDA OSTVARENIH KROZ ZAGOVOR PREČASNE JOZEFINE BAKHITE

Sestra Angela Silla Mari, kanosijanska redovnica rođena 1913., ušla u Red kćeri milosrđa u Paviji 1935., predmet je izlječenja po zagovoru prečasne Bakhite koje se drži čudesnim. Sestra Angela Mari, koja je uvijek bila dobra zdravlja, imala je 18 godina (znači oko 1931.) kada je pala s bicikla i udarila desno koljeno, izazvavši velike bolove koji su jenjali samo u manjoj mjeri. Nekoliko godinakon što je ušla u kanosijansku obitelj - točnije, 1935. godine - sestra je osjetila oštru bol u svojem lijevom koljenu za koju je isprva mislila da je artritis. U siječnju 1940. bol se povećala i izazvala vrućicu, toliko jaku da je sestra morala otići na oporavak u Polikliniku u Paviji. Dijagnosticiran je kvržičasti artrosinovitis lijevog koljena s jako velikim istjecanjem gnoja koji se morao svaki tjedan izvlačiti špricom. Sestra se u Paviji poslije oporavila i za rata provela četiri godine u Helioterapijskom institutu u Armi Di Taggia (IM) (gnoj se morao vaditi nebrojeno puta, zatim se stvorilo nekoliko fistula koje su dulje od dvije godine ostale otvorene; kada god bi se zatvorile temperatura bi joj se povećala na više od 40 stupnjeva, što je dovodilo do opasnosti od amputacije i stvaranje novog gnoja); u srpnju 1944. sestra je zbog rata morala napustiti Armu i vratiti se svojoj obitelji u Pieve di Coriano (MN) gdje je ostala otprilike godinu dana.

222

Njezino je zdravlje bilo promjenjivo, ali nije pokazivalo znake trajnog poboljšanja. U kolovozu i rujnu 1947. poznati je ortopedski kirurg iz Genove preporučio odstranjivanje patele (ivera) koljena i dijela lijeve tibije (goljenične kosti). Istoga su mišljenja bili i prof. dr. sc. Morone i prof. dr. sc. Capella s Poliklinike u Paviji. Važan je datum 4. listopada 1947., kada se ova redovnica oporavljala u Poliklinici “San Matteo” u Paviji, na “ženskom odjelu”, očekujući kirurušku operaciju zakazanu za 12. listopada. Kada je sestra Silla otišla u bolnicu, na savjet druge sestre iz Reda, majke Rachele Ruggeri (sada preminule) započela je devetnice prečasnoj Jozefini Bakhiti koja je prije tek nekoliko mjeseci prešla u bolji život s reputacijom svetice (8. veljače 1947). Tih je dana iz fistula neprestano izlazio gnoj. Čak i večer uoči operacije, 11. listopada, prof. dr. sc. Angelo Massone obrađivao je bolno koljeno, obavljajući pripreme za sutrašnju operaciju. Sestra tijekom noći gotovo nije spavala. Razmišljala je o operaciji koja je čeka i provela “nekoliko noćnih sati u stanju bdijenja zbog boli”. Kako je sama rekla: “Uspjela sam kratko zaspati oko 1.30 u noći, kada sam imala neku vrstu snova. Čula sam glas koji mi je govorio: “Ustaj! Probudi se! Ustani i hodaj!” Prenula sam se, dobila inspiraciju da izađem iz kreveta i na svoje zaprepaštenje otkrila da mogu stajati bez ikakvog oslonca. Hodala sam oko kreveta dok su mi se od radosti i čuda licem slijevale suze. Bio je 12. listopada, otprilike 2 sata u noći. Upravo u tom sam se trenutku počela dobro osjećati i svi simptomi bolesti jednostavno su nestali.”

Sljedećeg su jutra dva liječnika koja su je trebala operirati međusobno komentirala i ispitivala rezultate radioloških testova, prije nego li su donijeli konačnu odluku da operacija više nije potrebna.

Dana 13. listopada 1947. sestra Angela Silla otpuštena je iz bolnice, vratila se u kanosijansku zajednicu u Paviji i sa svojim sestrama počela zahvaljivati prečasnoj Bakhiti na njezinom čudesnom posredovanju. Njezino lijevo koljeno nije se posve oporavilo, ali je mogla slobodno hodati. Svi su znakovi infekcije nestali i više se nikada nisu vratili.

“Super Miro” proces odvijao se u Kurijskom uredu veronske dijeceze od 6. lipnja do 8. srpnja 1990. godine. Nakon uobičajene medicinske i bogoslovne istrage, obje s pozitivnim rezultatom, 6. srpnja 1991. objavljen je relativni dekret. Vrhovni Svećenik, papa Ivan Pavao II proglasio ju je blaženom 17. svibnja 1992. na Trgu Sv. Petra.

223

“SUPER MIRO” PROCES ZA PRIZNAVANJE ČUDA OSTVARENIH KROZ ZAGOVOR BLAŽENE JOZEFINE BAKHITE

Osoba koja je primila dar čuda je gospođa Eva da Costa Onishi, majka četvoro djece koja živi u Santosu u Brazilu. Bolovala je od dijabetesa i arterijske hipertenzije. Godine 1976. pala je u hipoglikemijsku komu. Godine 1980. u nogama je počela osjećati svrbež i žarenje. Neprestano se češala i završila u puno gorem patološkom, fizičkom i psihičkom stanju. Na donjem dijelu tijela pojavili su joj se venozni čirevi izazvani ekcemom iz kojih su istjecali sukrvica i gnoj. U nemogućnosti da plati dermatologa, povremeno je odlazila u Hitnu pomoć gdje bi dobivala besplatni tretman kortizolom. Dežurni liječnik potvrđuje da su rane gospođe Eve bile doista strašne i prilično duboke.

Bio je to slučaj dermatitisa koji nije imao adekvatni tretman te je stanje postalo kronično, rezultirajući vlažnim ranama, sekrecijom gnoja i krvi te nadutim nogama. Medicinski nalazi govore o nedostatnoj cirkulaciji u donjim ekstremitetima uz komplikaciju ulceracije kože inficiranom bakterijskim i gljivičnim ekcemima, o kroničnom Lichen simplexu (neurodermatitis) s dijabetičkom nekrozom, dubinskom nekrotičnom ulceracijom sve do kosti desnog bedra te edemom u donjim ekstremitetima. Terapija koju je dobivala otprilike 12 godina nije donijela nikakvo poboljšanje pa je rizik gangrene u gospođe Eve postao vrlo izvjestan. Stoga se smatralo da je potrebno amputirati njezinu desnu nogu, unatoč postojanju teškog dijabetesa.

No, 27. svibnja 1992., nakon usrdnog zazivanja blažene Jozefine Bakhite, stanje gospođe Eve da Costa Onishi neočekivano se popravilo. Ulceracija je nestala, počele su se stvarati kraste, jenjali su bol i svrbež i gotovo se odmah ondje pojavio komad zdrave, hiperpigmentirane kože.

Dijecezanski proces održao se u Kurijskom uredu u Santosu, od 20. ožujka do 26. travnja 1995. godine.

Medicinska konzultacija održana je 30. travnja 1998. godine. Liječnici su se suglasili u vezi neobjašnjive naravi, na prirodnoj i znanstvenoj razini, izlječenja koje je bilo brzo, potpuno i trajno.

Na kongresu 25. rujna 1998. Konzultori teolozi jednoglasno su se složili da se izlječenje može smatrati čudom. Isti su zaključak donijeli i kardinali i biskupi članovi Kongregacije za kauze svetih na 15. prosinca 1998.

Dana 21. prosinca 1998. proglašen je dekret “super miraculo” u nazočnosti Svetog Oca Ivana Pavla II. Dana 2. srpnja 1999. održan je javni konzistorij za kanonizaciju nekolicine već proglašenih blaženika. Među tim drugim kauzama, obavljena je i kauza kanosijanke Jozefine Bakhite. U Rimski martirologij bit će upisana 1. listopada 2000. godine.

224

Bibliografski izvori a) Povijesni: ALMAGIÀ ROBERTO, Il mondo attuale, drugi svezak, drugi tom, Unione Tipografico-Editrice Torinese, 1954.

BALFOUR H.C.PAUL, History and Antiquities of Darfur, izdanje sudanske Službe za antikvitete, Kartum, Sudan.

BORTOLI RENATO, L’Istituto Canossiano a Schio (1864. - 1964.) Quaderno N.5, Gradska knjižnica u Schiju, 1964.

GIOVANDITTO AMILCARE, Popoli e Razze d’Africa, Editrice Missionaria Italiana, Verona, srpanj 1959.

GREENLAW JEAN-PIERRE, The Coral Buildings of Suakin, Oriel Press, Stocksfield Lodon, Boston 1976.

MACMICHAEL H.A., History of the Arabs in the Sudan, Frank Cass and Company Ltd., London 1967.

MACMICHAEL H.A., The Tribes of Northern and Central Kordofan, Frank Cass and Company Ltd., London 1967.

MESSEDAGLIA LUIGI, Uomini d’Africa, urednik Licinio Cappelli, Bologna, 1935.-XIII. VANTINI o. GIOVANNI, Il Cristianesimo nella Nubia Antica, Novastampa, Verona, 1985.

VANTINI o. GIOVANNI, Crisi di assestamento nel Sudan u “Gentes”, Rim, ožujak 1956.

VANZETTO LIVIO, Paron Stefano Massarioto, La crisi della società contadina nel Veneto di fine Ottocento, Odeonlibri Editrice, Vicenza, svibanj 1982.

b) Biografski:

ANNONI majka FILOMENA, Profilo di una Canossiana, Madre Antonietta Monzoni, Tip. Ed. M. Pisani, Isola dei Liri 1978.

ANONIMAN AUTOR, Profili Missionari Canossiani, Madre Leopolda Benetti, tiskao Tang King Po School, Kowloon, Hong Kong, 1967.

DAGNINO MARIA LUISA, Bakhita Racconta la sua Storia, Tip. Città Nuova della P.A.M.O.M., Rim, Ed. 1989., 1992., 1993., EMI, Bologna 1992.

225

FACCO GIANNINA, Bakhita Madre Moretta, Ed. Messaggero, Padova, 1992.

ROCHE ALOYSIUS, Bakhita Pearl of Sudan, St Paul Publications, 1964.

SERAFINI majka ANTOINETTA, Ida Zanolini, Donna dell’Essenziale, Kanosijanska glavna kuća, Rim, nedatirano.

VANZO MADDALENA, Maddalena di Canossa, Tip. S.G.S. Istituto Pio XI, Rim, 1985.

Arhivski izvori

ARHIVA POSTULATURE KANOSIJANSKIH KĆERI MILOSRDNICA, RIM: CIVOLI CESARE, Trattato di Dirirro Penale, Vol. IV, poseban odjeljak: Zločini izravno štetni za prava pojedinca, Milano, Ditta Tip.Ed. Libraria Luigi Di Giacomo, Pirola 1916. (fotokopirani izvadak) KONGREGACIJA ZA KAUZE SVETACA, a) Positio super virtutibus, 1975.;

b) Dekret o herojskom stupnju krjeposti, 1. prosinca 1978.;

c) Relatio et Vota Congressus Peculiaris Super Miro, Die 10 Maii An. 1991 Habiti; d) Relatio et Vota Congressus Peculiaris Super Miro, Die 25 Septembris 1998 Habiti; e) Intimatio et Ordo Concistorii Ordinarii Publici, In Aedibus Vaticanis, Die 2 Iulii 1999.

LEGNANI CALISTO,

a) N.4, pisma iz Italije koja je napisao profesor Giuseppe Dalle Vedove, glavni tajnik Talijanskog zemljopisnog društva, iz druge polovice 1833. (fotokopija; izvornici se čuvaju u arhivi samog Društva). b) N.1, pismo koje je u Suakinu 6. veljače 1884. napisao Cavaliere Venanzi, kraljevski konzul Italije u Kairu (fotokopija; izvornik je u Povijesnoj arhivi Ministarstva vanjskih poslova Talijanskog veleposlanstva u Egiptu, svezak 18 (1884. - 85.)

MASON HIS EXCELLENCY MONSIGNOR E, Bakhita e il suo Paese, neuređen tekst (fotokopija).

226

MEMORIE (Memoari) Jozefine Bakhite, koje je sama diktirala majci Terezi Fabris u Schiju 1910.; prijepis napravilo više osoba, u bilježnicama označenim “A-E” te u jednoj neoznačenoj.

NORCEN LUIGI, Codice Penale per il Regno d’Italia del 30 giugno 1889, vol.

IV, knjiga II, članci 104 i 433 (fotokopija, izvadak).

TONIOLO Fr. ELIAS, Note Biografiche ed altre precisazioni su Calisto Legnani, stiglo iz Kartuma 9. kolovoza 1985.

TRECCIANI, Enciclopedia Giuridica, Vol. XXVIII, Rim 1992. (fotokopija, izvadak).

VANTINI Fr. GIOVANNI, L’Ambiente Socio-Politico del Sudan al tempo di M.Giuseppina Bakhita, neuređen teks, 1999.

VANTINI Fr. GIOVANNI, Bakhita nella sua Patria e nel suo tempo, neuređen tekst, 1999.

VANTINI Fr. GIOVANNI, Osservazioni sull’Autobiografia di Bakhita, neuređen tekst, nedatiran.

ZACCARIA Dr. MASSIMO, Nota in Margine all Biografia di Sr. Giuseppina Bakhita,neuređen tekst, nedatiran.

ARHIVA KANOSIJANSKOG INSTITUTA U KUĆI VIA FUSINATO U SCHIJU:

Kronološka tablica Kanosijanskog instituta u Schiju, pred-1864. - 1928.

Consistenza delle Opere dell’Istituto Canossiano (registar aktivnosti Instituta) u Via Fusinato, u “Relazione della Visita Pastorale”, 31. ožujka 1946.

Memorie di Giuseppina Bakhita (Memoari), koje je sama diktirala majci Terezi Fabris u Schiju 1910, izvorni rukopis, Izvješća kuće u Schiju.

Souvenir picture za komemoraciju 50. obljetnice Bakhitinog života kao Kanosijanke, događaj proslavljen za svetkovine Bezgrješnog Začeća, 8. prosinca 1943.

ARHIVA MIRANO VENETO (Venecija):

Documentazione anagafica (javne knjige) obitelji Augusta i Turine Michieli.

Ibid., za obitelj Illuminata Checchinija.

KANOSIJANSKA ARHIVA (Milano): Pismo-izvješće majke Giuditte Capelle svojoj predstojnici, napisano u Rimu 14. prosinca 1936. - XV. 227

ARHIVA KANOSIJANSKOG INSTITUTA KUĆA MATICA S. ALVISE (Venecija): Osobna dokumentacija Instituta koja pripada majci Jozefini Bakhiti: potvrda o krštenju, krizmi i prvoj pričesti, 9. siječnja 1890.

Potvrda (nedatirana i nepotpisana) o krštenju Bakhite u Katekumenskom institutu u Veneciji te ulasku u Kanosijanski institut pod jurisdikcijom kuće matice S. Alvise u Veneciji.

Registar doživotnih zavjeta - kuća matica S. Alvise u Veneciji; fotokopija, izvadak, datirano 10. kolovoza 1927.

Pismo majke Genoveffe De Battisti i majke Luise Dagnino Schio, Casa Charitas: majka Bakhita 1902. dobiva premještaj u Schio.

Ostali izvori

Pisma, izvješća, registri, rukopisi i objavljeni tekstovi društveno-povijesne, pravne, etničke i vjerske naravi koji se odnose na ropstvo i vjerski život majke Bakhite, jednako kao i drugi, iznad navedeni izvori konzultirani na sljedećim izvorima: Kanosijanska povijesna arhiva, Rim Kanosijanska povijesna arhiva, Verona Kanosijanska arhiva, Pavia Kanosijanska arhiva, Colle Ameno Kanosijanska arhiva, Monza Kanosijanska arhiva, Crema Državna arhiva, Venecija Misionarska arhiva Comboniani, Rim Knjižnica Braidense di Brera, Milano Središnja gradska knjižnica (Palazzo Sormani), Milano Pravna knjižnica, Milano Knjižnica “Nigrizia”, Verona Javna knjižnica, Schio Javna knjižnica, Mirano Veneto Knjižnica “Universitas Studiorum Mediolanensis”, Milano Knjižnica Katoličkog sveučilišta, Brescia

228

Sadržaj PRVO POGLAVLJE

Plemena Trgovci robljem Vrač Crna stranica Sirota Bakhita!

Zašto se ne vraća?

Kako se zoveš?

Jazbina Razvrstavanje Sretna prigoda U tami šume Blistav lik Velika karavana Neviđene okrutnosti Kordofan Muhamed Ali Igračka »Dopada li ti se?« Tržnica Jednoga dana...

Kako se zovu?

DRUGO POGLAVLJE

20 22 25 26 28 29 31 33 39 40 41 43 46 47 51 52 54 56 57 63 64

U kući veleposlanika 78 Brodarov sin 80 Darovan 84 U Zianigu s obitelji Michieli 86 Obitelj Checchini 91 U Suakinu 98 229

Nit 99 Vjera koja pomiče planine 100 Prema svjetlosti

106 Plamena svjetlost 109 Je li to moguće?

110 Fortes in fide (jaki u vjeri) 114 Slobodna!

129 Ovo je tvoja kuća 138

TREĆE POGLAVLJE

Kušnja Posvećena

Mnogo je stanova Isusov različak Jesi li ti vratarica?

Poput diva Herojska žrtva Ostavština Portreti Zlatna obljetnica Na križu Susret s voljenim “Gosponom” Oplakivanje Trijumf Nit

Dodatak

148 151 159 161 166 168 183 188 195 197 200 207 209 211 216

Kauza za kanonizaciju

222

Arhivski izvori

226

Bibliografski izvori Ostali izvori Sadržaj 230

225

229

230

231

Autorica Ida Zanolini rođena je u gradu Brescia 21. ožujka 1895., ali se brzo preselila u Castenedolo (BS) gdje je niz godina bila učiteljica u osnovnoj školi. Postala je kanosijanka laik te je sudjelovala u radu župnih udruga kao ravnateljica Katoličke akcije. U razdoblju 1951. - 1970. djelovala je u javnoj upravi kao procjeniteljica u sektoru Javnog školstva i socijalne skrbi. Obavljala je i dužnost dogradonačelnice.

Godine 1943. osnovala je “Uniju kanosijanskih suradnika”, a 1950. vrhovna glavarica imenovala ju je glavnom izaslanicom Udruge kanosijanaca laika.

Umrla je 9. rujna 1985.

Neka njezina druga djela:

Antologija razne poezije Priče i novele u raznim publikacijama: Vita Canossiana Il Cittadino di Bresci

Biografije: Storia Meravigliosa (1931.)

Maddalena di Canossa (1941.)

Donna Barbara Melzi (1950.)

Bakhita (1961.)

Storia di Castenedolo (1979.)