Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
Sarajevski zanati (instrumenti podrške kulturi) Autor Damir Hadžić
Granicama Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom planinske zemlje dominiraju masivi Dinarskih Alpa na zapadu, dok ovu regiju zaokružuju rijeke, Sava i Una na sjeveru, Drina na istoku te Crnogorska visija na jugoistoku. Zemlja je bogata rijekama koje teku kroz guste šume koje se protežu sve do Hercegovine gdje Neretva, sve do Jadranskog mira, prolazi kroz kameniti pejzaž. Ovo su područje kroz historiju naseljavali Iliri, narod indoevropskog porijekla. Zemlju nisu Zanati baš kao i građevine zaobišla ni rimska osvajanja te su većinu njena su simbol kako ovog grada teritorija Rimljani pokorili početkom 9. stoljeća n.e. njegove multikulturalnosti i Može se reći da kulturni utjecaj Rima u unutarnjim suživota dijelovima zemlje nije imao većeg značaja. Zemljom su, nakon pada Rima, harali brojni napadači, najprije Avari, Goti, a potom Slaveni. Slaveni su se na ovom području naselili sredinom 6. stoljeća n.e. i smatraju se za značajnu i dominantnu skupinu u ovoj regiji. Bosna i Hercegovina se geografski nalazi između dvije velike skupine, Hrvata na zapadu, pod utjecajem Karolinške monarhije i Rimokatoličke crkve te Srba s vezama sa Bizantijskim carstvom te istočnom, Pravoslavnom crkvom. Ove dvije skupine, su se, osim svojih zajedničkih, slavenskih korijena, razvijale u različitim kulturnim, umjetničkim i vjerskim formama. Premda se ovo stanovništvo lingvistički i etnički smatra Slavenima, miješanja i prelasci iz jedne religije u drugu koji su se dešavali tijekom vremena stvorili su etnički koherentnu ali kulturno raznoliku populaciju. U srednjem je vijeku Bosna u većoj mjeri povezana s Hrvatskom dok je Hercegovinom dominirala Srbija. Bosna 1180. godine postaje samostalna država, kraljevstvo pod vlašću bana Kulina. Šireći se kroz dva stoljeća, Bosna postaje najmoćnija država na zapadnom Balkanu, a zahvaljujući svojim bogatim rudnicima, uživa i u relativnom prosperitetu. Značajan aspekt bosanske srednjovjekovne historije čini i autohtona Bosanska crkva, na koju su značajno utjecali bugarska bogumilska sekta s dualističkim vjerovanjima. Ovu je crkvu i Bosnu Vatikan optužio za herezu. U to je vrijeme u Bosni cvjetala kultura, pogotovo u oblasti rukopisa, iluminacija te obrade metala. Legendarni i originalni simbol Bosne tog vremena jeste ukrašeni nadgrobni spomenik – stećak. Turskim osvajanjem regije, kao nova religija pristiže islam, koji se smatrao pouzdanim vjerskim i društvenim sistemom za većinu stanovništva. Dugo nakon osmanskog osvajanja, muslimani su u Bosni i Hercegovini ostali u manjini. Tokom osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini još se više razvija bogata kulturna baština, koja biva obogaćena orijentalnom komponentom. Jevreji su, dolaskom na Balkan iz Španije, 1490. također dali značajan doprinos kulturi i historiji Bosne. Bosna je u 400 godina turske vladavine graničili sa zapadnom Evropom dok je njen glavni grad Sarajevo bio
1
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
drugi grad po veličini u Osmanskom carstvu. Kultura je cvjetala razvojem i miješanjem islamske, katoličke, pravoslavne i sefardske kulture.
Stari zanati u Sarajevu Današnja Bosna i Hercegovina je slika prošlosti; zanati i umjetnosti iz prošlih vremena inkorporirani u savremenu kulturu. U glavnom gradu, Sarajevu, nalazi se centar starih zanata smješten u srcu starog grada koji je zasigurno dio ove tradicije starih zanata. Organizirani razvoj zanatstva u Sarajevu počinje odmah po dolasku Osmanlija u naše krajeve, razvojem U starom je dijelu Sarajeva svaki Sarajeva kao urbanog centra. Zbog potrebe zanat ili srodni zanati imali su vojske, gradnje i održavanja novih objekata svoju jednu ili više ulica počinje da se razvija zanatstvo. Razvojem grada rasla je i potreba za primjenom zanata, najprije u ratne svrhe, a potom i kod građevinskih radova, u domaćinstvima te u izradi nakita. Prvi zanati se pominju u najstarijem poznatom katastarskom defteru iz 1489. godine. Iz ovog popisa vidimo da se najranije javljaju zanati koji su služili potrebama vojske, među kojima su najzastupljeniji bili kovači, sabljari, čizmari, sarači i halači. U narednom se periodu broj zanata više nego dvostručio te su se pojavili novi zanati kao što su: bravari, dogramadžije, aščije, mutabdžije, kazandžije, itd. U 17. st. se, prema potrebama tržišta i u skladu sa inovacijama javljaju novi zanati: sahadžije, jorgandžije, abadžije, češljari, itd. U narednom period najbrojniji su bili proizvodi sarača, kazandžija, kazaza i kovača. Pojedini zanati su u svom radu dostizali prave umjetničke vrijednosti i bili su poznati i cijenjeni širom Osmanskog carstva i u regiji. U tome su posebo prednjačili kujundžije i filigrani te sarači, koji su svoje proizvode izvozili u daleke zemlje. U starom je dijelu Sarajeva svaki zanat ili srodni zanati imali su svoju jednu ili više ulica, koja bi ime dobila prema dominantnom zanatu. Mnogi nazivi ulica su sačuvani i do danas it e se radnje i danas nalaze u nima. Tako npr. sarači (obrađivači kože) još uvijek svoje radnje imaju u ulici koja nosi ime njihovog zanata – Sarači. U osmanskom razdoblju u Sarajevu su zanati predstavljali glavnu granu privrede u starom dijelu grada i osiguravali su izvore prihoda većini gradske populacije. U razdoblju austrougarske vladavine, zanati su se našli u teškoj poziciji, stagnirali sui nisu imali sredstava za nastavak rada zbog uvođenja novih savremenih tehnologija u proizvodnji industrijskih predmeta. Otvaranjem novih puteva i mijenjanje mode u načinu života i oblačenju, dovode do toga da neki stari zanati gotovo nestaju. S druge strane, mnogi zanati se prilagođavaju vremenu, moderniziraju se i tako opstaju . Pojavljuju se i novi zanati, kao što je moderni
2
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
cipelarski zanat, krojački zanat, zatim kovinsko-tokarski, elektro-instalaterski, mehaničari raznih struka. Daljim razvojem industrije i tržišta, modernizacijom tokom 20. st. pojedini zanati potpuno nestaju, a oni koji su opstali, morali su svoj način rada prilagoditi vremenu i zahtijevima tržišta. Treba spomenuti da na Baščaršiji i dalje postoji znatan broj starih zanatlija koji su, uprkos svim nedaćama, uspjeli zadržati tradicionalni izgled i ponudu. Danas na Baščaršiji nije moguće pronaći sve stare zanate na njihovim historijskim lokacijama ali su u muzejima prikazane izložbe koje predstavljaju umjetnost zanata i kvalitetne, rukom rađene predmete iz prošlosti. Brojni su stari zanati izumrli ili su na putu izumiranja i da postenu samo dijelom historije Na ovim je izložbama moguće vidjeti posuđe, kape, četke i rezbarine, zastupljeni sui kalajdžijski proizvodi, predstavljeni su utujući trgovci, pleteni proizvodi i kaligrafije, kao i tkalci i papudžije. Ova je izložba posvećena svim onima koji još i danas rade na tradicionalan način na Baščaršiji i čiji zanati još nisu potpuno iščezli. Najveći dio izložbenog materijala u muzeju Brusa bezistana su u stvari primjerci radova starih zanata jer su upravo ovi radovi prvi koji su Baščaršiju učinili poznatom i kasnije održavali interes za Baščaršiju. Nastojati spasiti stare zanate i očuvati zanimanje za ručno rađene proizvode je danas vrlo teško iskombinirati, te su tako, kako bi se ovo pitanje aktualiziralo, potrebne izloćbe i podizanje svijesti javnosti i stare tradicije ‘održale na životu’ Danas su neki stari zanati potpuno iščezli sa Baščaršije, poput kovača i kazaza, užara i četkara. Osnovni razlog za takvo stanje je nepostojanje škola koje bi obrazovale naraštaje za ova zanimanja te masovna industrijska proizvodnja ovih roba.
Zanati – čuvari tradicije Baščaršije Svako spominjanje Sarajeva neizostavno podrazumijeva i spominjanje Baščaršije. Zanati baš kao i građevine su simbol kako ovog grada njegove multikulturalnosti i suživota, a njihovo bogatstvo i svu raskoš oslikava upravo Baščaršija. Zanati, zanatlije i njihovi proizvodi kao prava mala zanatska umijeća prepoznatljivi su na svakom koraku čaršije. Zajedno su živjeli sa njom prateći sve njene uspone ali i padove Nekada su zanati bili organizirani u esnafska udruženja, isključivo po vrstama zanata i tada se zanat učio od oca ili starijeg majstora, a onda su se osnivale posebne škole kako bi mladi naučili cijeniti i čuvati autohtoni način rada. Nekada su postojale poreske olakšice i stimulansi koje je vlast davala čitavom gradu za zasluge. Danas se same zanatlije moraju izboriti za status i olakšice bez kojih je nemoguće poslovati, posebno ne u uvjetima snažnih promjena koje donosi globalizacija. Očuvanje kulturnog nasljeđa trebao bi biti jedan od najznačajnijih zadataka svake sredine koji za cilj ima njegovanje identiteta ali i promicanje njegove vrijednosti. Zona unaprijeđenog poslovanja je prepoznala taj veliki značaj kako za Sarajevo tako i za cijelu Bosnu i Hercegovinu i okupila tim stručnjaka iz oblasti kulturno-
3
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
historijskog nasljeđa poput arheologa, etnologa, orijentalista koji intenzivno rade na promociji vrijednosti „duha Baščaršije“ kroz projekat koji će trajati 6 mjeseci, a promotivni katalog, film i izložba su njegovi glavni dijelovi. Cilj promotivnog kataloga je da kroz tekstove i fotografije, na autentičan način prikaže nastanak i razvoj zanata kroz historiju. Film o radu zanatlija i nastanku zanatskih proizvoda bit će premijerno prikazan na otvorenju izložbe. Postavka izložbe sadržavat će najljepše primjerke zanatskih proizvoda koji se čuvaju kao eksponati u muzejima te u starim zanatlijskim porodicama. Izložba će kroz kombinaciju autentičnog i savremenog ambijenta prikazat svu ljepotu starih i savremenih zanatskih proivoda i kreirat će pomalo zaboravljeni ambijent zanatskog okruženja.
Baščaršijski zanati danas U starom dijelu Sarajeva danas je moguće pronaći neke od zanata koji proizlaze iz tradicije starih zanata i koji postoje i djeluju još i danas.
Papudžijski zanat Jedan od tih zanata su papudžije. Gledano kroz historiju nošenje obuće je u uskoj vezi sa kulturom stanovanja. Još u drevnim civilizacijama Starog istoka, gdje nastaju prvi gradovi (urbane sredine), bila je odvojena vrsta obuće po namjeni. Strogo je bila odvojena obuća koja se nosila vani i ona koja se nosila unutar kuće ili hrama. Smatralo se bogohuljenjem ući u hram ili kuću sa obućom koja se nosila van ovih prostora. Takav odnos prema kući i hramu se zadržao kroz historiju u sve tri monoteističke religije. Papuče tako postaju obuća koja se nosila isključivo u kući i oko kuće. Dolaskom Osmanlija u Bosnu započinje proces urbanizacije naše zemlje osnivanjem gradova tzv. levantskog tipa, gdje je jasno odvojen privredni od porodičnog života u mahali. Papuče su dakle sinonim za kulturu stanovanja u gradu ili za gradsku kulturu. Sama bosanska riječ papuča je arapskog porijekla, koja se u perzijskom izgovara „papuš“,a do nas je došla u obliku kao „papuča“. Osmanlije su izvršile
4
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
organizovanje zanata u esnafe (cehove) a zanatlije koji su se zatekli u Bosni uklopili su se u novoformirane organizacije. Papudžijski zanat je pripao čizmedžijskom esnafu. Ovom zanatu su pored papudžija i čizmara pripali i mestvedžije i firaeldžije. Papudžije se u defterima prvi put spominju 1530.g. i tu se vidi da su zastupljeni u neznatnom broju, ali već od polovine 16. st. broj ovih zanatlija je veoma narastao. Zanatlije ovog esnafa su bile smještene u posebnu čaršiju koja se zvala Čizmedžijska čaršija, mada je bilo radionica i u drugim djelovima čaršije. Same radionice su se nalazile iznad dućana i magaza gdje su papuče i prodavane. Najsiromašnije zanatlije su svoju robu izrađivali po kućama i papuče prodavali stranim trgovcima po hanovima ili domaćim trgovcima. Zanatlije čizmedžijskog esnafa su bili skromnog imovnog stanja, dok su trgovci (kavafi) bili veoma bogati. Za izradu papuča koristi se alat koji je uglavnom isti za sve zanate čija je sirovina koža Danas se ovi proizvodi mogu kupiti u više radnji, a njihov popularan naziv je ‘aladinke’, prema Diznijevom crtiću čiji je glavni lik Aladin, koji kada jednom protrlja magičnu svjetiljku, susreće duha.
Kazandžije Kazandžijski zanat je dio esnafa kojem pripadaju i kalajdžije. Jedni izrađuju predmete od bakra, a drugi ih prevlače klajem. Budući da se predmeti od bakra, naročito posuđe, nije samo klajisalo, nego i ukrašavalo ornamentima i gravurama, to je davalo i umjetničku dimenziju ovim proizvodima. Posao ukrašavanja su uglavnom radile žene, a naziva se savaćenje. To je vrsta ukrašavanja, tipična za Sarajevo, koja se održala do danas. Zanat je u Bosnu i Hercegovinu došao sa dolaskom Osmanlija i od 16. stoljeća, na istom mjestu gdje se nalazi i danas, locirana je Kazandžijska čaršija. Mada su se kazandžijski dućani mogli vidjeti i na Vratniku, centar ove djelatnosti je oko ulice Oprkanj na Baščaršiji. Ova čaršija je podmirivala potrebe za kazandžijskim proizvodima u cijeloj BiH. Mogli su se pohvaliti sa najmnogbrojnijim priborom za rad i sa više od sedamdeset različitih proizvoda, među kojima izdvajam: kuhinjsko posuđe i posuđe za serviranje raznih vrsta i veličina; posuđe u kojem se donosila i držala voda, đugumi, ibrici i leđeni; pribor za kompletno posluživanje kahve-table, ibrici, džezve, zarfovi; različiti sakralni predmeti, proizvodi za rasvjetu,za brijačnice, za banje, itd.
5
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
Glavne sirovine za rad su bakar, kalaj, olovo, nišador, te peći sa visokim temperaturama u kojima su se ovi elementi topili i izlijevali u pripremljene kalupe. Posao je bio izuzetno naporan i zahtjevao je posebnu opremu, tzv. zavita, koja se morala održavati vlažnom. Prvi kazandžija se pominje u Sarajevu 1489. godine da bi Detalj s Baščaršije njihov broj vremenom rastao, te su početkom 16. stoljeća već mogli osnovati esnaf. Postojale su porodice koje su se ovim zanatom bavile kontinuirano preko 150 godina. Ujedno, ovo je prvi esnaf u kojem su se članovi počeli baviti i trgovinom bakra, kalaja i kazandžijskih proizvoda. Prve podatke o ovome susrećemo početkom 18. stoljeća, dok se kod ostalih zanatlija ovaj prelazak javlja tek polovinom 19.stoljeća. Zahvaljujući Austro-Ugarskoj vlasti osnovana je posebna radionica za umjetne zanate koja je dala dodatni poticaj razvoju ove djelatnosti. Danas su sve njihove radnje locirane u ulici Kazandžiluk koja predstavlja turističku atrakciju Sarajeva. Najbolji suvenir koji u Sarajevu danas možete kupiti je upravo pribori za kompletno služenje kade - table sa džezvom i zarfovima.
Filigranski i kujundžijski zanat Obrada i iskorištavanje metala je zauzimala značajno mijesto u zanatskoj proizvodnji. Među zanate koji su se bavili obradom metala spadaju: kovači, tufekčije, sabljari, zildžije, bravari, kazandžije i kujundžije. Finom, umjetničkom obradom metala bavili su se: kazandžije i kujundžije. Kujundžije su majstori koji su izrađivali nakit od zlata i srebra. Kujundžijska čaršija nastala je u prvoj polovini 16. stoljeća na mjestu današnje Gazi Husref-begove ulice i Malog kujundžiluka. Danas u tim ulicama većinom rade zlatari. Filigranski zanat je nastao u okviru kujundžijskog, a vremenom su se majstori filigrani usavršavali i pojedini osamostalili. U početku su kujundžije izrađivali komade nakita, dok su filigrani pravili ispune savijajući i pletući od srebrene žice precizne ornamente, kojima su se punile praznine na komadima nakita ili su se samo lijepili po površini. Sama riječ filigran je latinskog porijekla i znači „nešto precizno“. Turska riječ za filigran je „telkar“, pa je pretpostavka da je filigransko
6
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
umjeće u naše krajeve došlo preko Dubrovčana. Srebro koje su koristili naši majstori se uglavnom dobivalo od raznih ruda iz okoline Kreševa i Srebrenice. Prvo bi se sačinila tanka žica koja se zatim velikom preciznošću ‘plela’ i letovala za podlogu specijalnim srebrenim prahom. Od žice su nastajali i danas nastaju savršeni oblici, te se filigransko umjeće s pravom svrstava u umjetnost ili, kako se obično kaže, u ‘umjetničke zanate’. Odvajanjem od kujundžija, filigrani počinju praviti ne samo nakit, već i predmete upotrebne vrijednosti, kao što su: kutije za čuvanje nakita i novca, ženske torbice, lule, cigarluke, itd. Oni su pored nakita ukrašavali oružje, odnosno ručke za sablje i razne vrste puški. Od nakita su izrađivali, ali izrađuju i danas, belenzuke i halhale-vrste narukvica, naušnice, broševe, privjeske, teperluke-ukrase za ženske kape, pafte-kopče za pojas, ali i čitave pojase. Filigranski i kujundžijski zanati su se sačuvali i do danas i postoji nekolicina majstora koji čuvaju tradiciju u izradi nakita. Nadamo se da će svoje umjeće prenijeti mlađima, te da ovaj zanat, odnosno umjetnost obrade srebra i zlata, neće izumrijeti na našim prostorima. Danas se ovaj nakit može kupiti u baščaršijskim ulicama u Sarajevu.
Literatura: - Wenzel, Marian, Ukrasni motivi na stećcima. Sarajevo: Veselin Masleša, 1965. - Basler, Đuro, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, 1966. - Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje, bosanski mramorovi, Oslobođenje, Sarajevo 1990. - Old crafts in BiH – Stari zanati u BiH, Norbert Heyl i Cristina Gregorin, Sarajevo 2008. - Stari zanati, Ahmet Muminović, Sarajevo, 2008. - www.bhcrafts.ba , www.stari-zanati.ba , www.bascarsija.ba
O autoru: Damir Hadžić, rođen 1976 godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Studirao Arhitektonski fakultet, Arhitektonsku konzervaciju kulturne baštine i upravljanje kulturnim dobrima na univerzitetima u Sarajevu, Bratislavi i Sieni. Na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu stekao diplomu arhitekte, na Academia Istropolitana nova u Bratislavi i Univerzitata u Sieni magistra i prijavio doktorat. Radio kao Arhitekt i konsultant u privatnom, javnom i ne-vladinom sektoru u Bosni i Hercegovini, Slovačkoj, Italiji, Sloveniji i Švedskoj. Do sada objavio oko 20 radova i preko 90 projekata iz oblasti arhitekture, restauracije i rekonstrukcije kulturne baštine. Predavanja iz oblasti teorije i prakse u obnovi i zaštiti kulturne baštine držao na brojnim skupovima i seminarima u Bosni i Hercegovini kao i u svijetu. Jedan je od osnivača ne-vladine organizacije Grupa za naslijeđe, prve registrovane na državnom nivou u Bosni i Hercegovini koja se bavi tematikom rekonstrukcije i restauracije kulturne baštine i očuvanja kulturno historijskih vrijednosti Bosne i Hercegovine. Aktivno je uključen u projekte poslijeratne rekonstrukcije i restauracije nacionalnih spomenika u Bosni i Hercegovini od 2000 godine.
7
Stajališta iznesena u ovom eseju su isključivo stajališta autora i ne predstavljaju stajališta MDG-F programa Kultura za razvoj ili agencija koje ga provode.
O MDG-F programu: Program Kultura za razvoj je trogodišnji program finansiran putem španskog Fonda za ostvarenje Milenijumskih razvojnih ciljeva. Program u okviru partnerskog odnosa, provode tri organizacije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini: UNDP, UNESCO i UNICEF, u saradnji sa Ministarstvom civilnih poslova BiH, Federalnim Ministarstvom za kulturu i sport, Ministarstvom za obrazovanje i kulturu RS, kao i sa drugim institucijama nadležnim na polju obrazovanja i kulture u državi. Program je započeo sa radom u januaru 2009. godine.
8