Intervju: Slavko Lacković, prof

Zrinka Mach, mag. soc. geront. Povodom obilježavanja Svjetskog dana šećerne bolesti i mjeseca svjesnosti o šećernoj bolesti, u ovom broju časopisa razgovarali smo sa Slavkom Lackovićem, prof., predsjednikom Brodske dijabetičke udruge, članom Izvršnog odbora i dopredsjednikom HSDU-a za regiju Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Mnogo godina ste u Savezu kao predstavnik Brodske dijabetičke udruge. Što smatrate najznačajnijim za prethodno razdoblje i što je bilo za Vas najvažnije?

Nije trebalo proći puno vremena da bih se uključio u rad na nivou HSDU-a, kao delegat na redovnim skupštinama u Zagrebu, Sinju, Bjelolasici i drugdje s predstavnicima naše udruge koji su već bili članovi Izvršnog odbora Saveza (Ivica Vuković i Zoran Bujišić). Uhodana je bila i praksa da smo se mi dijabetičari u Slavoniji, Baranji i Moslavini redovito družili na godišnjim

skupštinama i obilježavanjima godišnjica rada u Osijeku, Slatini, Novoj Gradiški. Takvim načinom rada i druženja stekao sam dosta simpatija pa sam kandidiran za regionalnog koordinatora i jednoglasno izabran tajnim glasovanjem na skupštini u Novoj Gradiški, a potvrđen na Izvršnom odboru Saveza 31. kolovoza 2008.godine.Tojebiopočetakplodnesuradnjesasvimudrugama iz regije Slavonije, Baranje i Moslavine.

Kada ste se učlanili u Brodsku dijabetičku udrugu i što Vas je potaknulo da postanete aktivni volonter?

U Udrugu sam pristupio u veljači 2006. godine. Tada mi je, kada sam radio „profil šećera u krvi“, otkriveno da sam prešao gornju granicu šećera u krvi (15,1 u mjerenju kapilarne krvi iz prsta u 12 sati). Obratio sam se kolegi s posla koji je već bio član Brodske dijabetičke udruge i on mi je savjetovao da se učlanim i ja, što sam i učinio. Pitao sam tadašnjeg predsjednika Ivicu Vukovića mogu li mu svojim volontiranjem pomoći u radu Udruge, a kako sam već imao iskustva jer sam bio profesionalni tajnik u Društvu Naša djeca u Slavonskom Brodu, on me zamolio da se aktivno uključim. Od tada pa sve do danas, a to namjeravam dokle god budem mogao, aktivno sudjelujem u radu Brodske dijabetičke udruge te sam obnašao funkciju tajnika, a od 2018. godine i predsjednika udruge.

Imate već dugo šećernu bolest. U svojim medijskim istupima napominjete važnost redovite tjelesne aktivnosti i kroz svoj primjer pokazujete kako se to može. Što mislite iz svog iskustva, koliko vam je udruga pomogla u vašim zdravim životnim navikama i da se pridržavate uputa liječnika?

Kada sam shvatio da moram mijenjati svoje navike u životu da bih spriječio napredovanje dijabetesa prema mogućim komplikacijama, prihvatio sam tri zlatna pravila: uravnotežena, po mogućnosti mediteranska prehrana, tjelesna aktivnost da bi se potrošile unesene kalorije i potrošio višak šećera u krvi. Šetam redovito kućnog ljubimca Lokija četiri puta na dan i obavljam redovitu nabavu u trgovini, što je po prilici 5 km na dan. Nije baš najbolja šetnja, ali vrijedi. I tek na trećem mjestu je uzimanje lijekova. Ja sam još kod liječnika obiteljske medicine na kontrolama i na oralnoj sam terapiji bez inzulina. Ovakav pristup prema zdravlju pokazao se dobrim jer na moju visinu od 180 cm i težinu od 84 kg imam indeks tjelesne mase 26, što je za mene i moje godine jako dobro.Arterijski krvni tlak mi je blago povišen, osim u podne kada mi pada na 100/85 – 75, lipidi su dobri, a HbA1c je oko 7%. Ja sam ovim nalazima i svojim zdravstvenim stanjem i kvalitetom života zadovoljan. Puno mi znači i potpora moje supruge i trojice sinova.

Kakva je situacija u Slavonskom Brodu po pitanju skrbi osoba sa šećernom bolešću? Jeste li zadovoljni suradnjom s Općom bolnicom „Dr. Josip Benčević“?

U početcima moga sudjelovanja u radu Udruge, kada nije svaki dijabetičar imao aparatić za mjerenje šećera u krvi i odgovarajuće trakice, imali smo puno posla i članova koji su nam dolazili. Imali smoimogućnostdaistovremeno,uzprisutnostliječnikaimjerenja GUP-a, glikoliziranog hemoglobina i tjelesne mase, prof. dr. sc. Marica Jandrić Balen, kao u svojoj ordinaciji, na licu mjesta pregleda sve rezultate i odredi novu terapiju ili naruči pacijenta u Dnevnu bolnicu, u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević“. Danas kada svi dijabetičari mogu dobiti aparatić za mjerenje GUP-a i trakice pa mjere šećer u krvi sami kod kuće, opao je interes za dolaskomuUdrugugdjeradimoponedjeljkomod16do18sati.U Dnevnoj bolnici radi stručna ekipa liječnika i medicinskih sestara na edukaciji za novootkrivene i druge dijabetičare, obavljaju potrebne pretrage, daju savjete o prehrani i tjelesnoj aktivnosti i, normalno, o opasnostima komplikacija.

Jedno vrijeme ste bili regionalni koordinator za Slavoniju i Baranju? Kako pamtite to vrijeme?

Nakon dvije godine mojeg sudjelovanja u radu Udruge počela su razmišljanja u Savezu da se i u Slavoniji i Baranji, kao što je učinjeno u Dalmaciji, otvori Regionalni ured s regionalnim koordinatorom za Slavoniju, Baranju i Moslavinu.To je odrađeno 31. kolovoza 2008. na sjednici Izvršnog odbora HSDU-a u Zagrebu. Iste godine smo počeli sa sastancima Koordinacije, prvo u Daruvaru i Đakovu. Sljedećih godina smo se upoznali i uhodali u radu. Snimili smo situaciju na terenu i počeli s pokretanjem rada u udrugama koje su bile u stanju mirovanja (Donji Miholjac, Našice, Gradina) i u sljedećem razdoblju s osnivanjem udruga u gradovima gdje nisu ni postojale (Županja, Požega, Bjelovar, Vukovar). Žao mi je bilo što nisam uspio, a bilo je jako blizu, osnovati udrugu u Belom Manastiru, jer unatoč dobroj klimi nije se mogla stvoriti „kritična masa“ da udruga profunkcionira. PomoćiutomenismoimaliniodudrugeuOsijekunitiodliječnika Kliničkoga bolničkog centra Osijek. Tako je ostalo i dandanas. Koordinacija Slavonije i Baranje je naprasno prestala raditi jer je tadašnji predsjednik HSDU-a tako odlučio, navodno zbog troška rada obaju koordinatora. Sada u dogovoru sa Izvršnim odborom i udrugama s područja Slavonije i Baranje ponovno pokušavamo pokrenuti Koordinaciju i vjerujem da će se to u vrlo kratkom vremenu i ostvariti. U ovim planovima usporila nas je pandemija COVID-19 i nemogućnost sastanaka uživo, jer nažalost nismo svi vješti u radu s online platformama poput aplikacije Zoom.

Svjedoci smo kako je mali broj osoba sa šećernom bolešću u odnosu na ukupan broj oboljelih učlanjen u dijabetičke udruge ili društva. Što mislite, zašto se to događa i imate li ideju ili prijedlog što možemo svi zajedno u Savezu napraviti da se članstvo poveća?

Kada Regionalni ured više nije funkcionirao udruge su ostale bez pomoći i podrške Saveza, što je između ostalog rezultiralo prestankom rada nekih udruga (Gradina, Požega, Vinkovci, Đakovo,Vukovar,DonjiMiholjac,Daruvar).Svimogućipokušaji da se nešto učini nisu uspjeli i te udruge i dijabetičari u tim sredinama nemaju skrb civilnog sektora. Još jedna teška situacija koja nije rješiva jest problem financijskih sredstava kojih imamo ili nemamo dovoljno. Mi u Slavonskom Brodu imamo prostor u kojemu radimo i ured u Mjesnom odboru Centar, besplatno. Međutim, plaćamo režijske troškove grijanja, vođenje računa PBZ-u i knjigovodstveni servis. Sve to ne možemo financirati iz članarine,većseoslanjamonarealnisektorilokalnusamoupravu, što nije dovoljno. Članovima nudimo mjerenje GUP-a, krvnog tlaka, predavanja liječnika iz Opće bolnice u Slavonskom Brodu