Umjetnik je stvorenje kojim upravljaju demoni. Ne zna zašto su odabrali baš njega, ali obično je previše zaokupljen poslom da bi se tomu čudio.
Dame i gospodo, osjećam da ova nagrada nije dodijeljena meni kao osobi, nego mom radu – cjeloživotnom radu u agoniji i znoju, ne za slavu, ponajmanje za dobit, nego da stvorim od materijala ljudskoga duha nešto što još nije postojalo. Stoga mi je ova nagrada samo dana na povjerenje. Neće biti teško odrediti prikladnu namjenu za njezin novčani dio, obzirom na svrhu i značaj njegova porijekla. Međutim, volio bih iskoristiti i dobiveno priznanje na isti način – koristeći ovaj trenutak kao vrhunac s kojega će me možda čuti mladi ljudi posvećeni istoj muci i radu, među kojima je već i onaj koji će jednoga dana stajati ovdje gdje ja sada stojim.
Tragedija je ljudskog roda današnjice opći i sveprožimajući fizički strah, toliko dugo prisutan da smo čak naučili s njim živjeti. Više ne postoje problemi duha. Postoji samo jedno pitanje: Kada ću biti raznesen? Zbog toga su mladi koji danas pišu zaboravili probleme ljudskoga srca u sukobu sa samim sobom, što već samo može rezultirati dobrim štivom, jer je samo to vrijedno pisanja, vrijedno agonije i znoja.
Nikad se ne boj podići svoj glas za čast, istinu i suosjećanje, a protiv nepravde, laži i pohlepe. Kad bi svi ljudi tako činili, zajedno bismo mogli promijeniti svijet.
Pisac to mora ponovno naučiti. Mora podučiti samoga sebe da je najosnovnija od svih stvari biti uplašen; i kad to nauči, taj strah treba zauvijek zaboraviti ne ostavljajući mjesta u svojoj radionici ničemu osim starim istinama srca – ljubavi, časti, samilosti, ponosu, suosjećanju i žrtvi – starim, univerzalnim istinama bez kojih je svaka priča prolazna i osuđena na propast.
Dok to ne nauči, radi pod kletvom. Ne piše o ljubavi nego o strasti, o porazima u kojima gubici nisu od vrijednosti, o pobjedama bez nade, i što je najgore: piše bez milosti i suosjećanja. Njegova tuga ne pati na univerzalnim kostima, njegova tuga ne ostavlja ožiljke. On ne piše o srcu, nego o žlijezdama.
Sve dok to ponovno ne nauči, pisat će kao da stoji i gleda propast čovječanstva. Ja odbijam prihvatiti propast čovjeka. Lako je reći da je čovjek besmrtan već stoga što trpi i podnosi. Ali i kad posljednje zvono odzvoni, odjekne od zadnje bezvrijedne stijene što visi u posljednjem umirućem sutonu, čak i tada postojat će još jedan zvuk: zvuk čovjekovog slabašnog neiscrpnog glasa, koji još uvijek govori.
Uvijek sanjaj i pucaj više nego što misliš da možeš dosegnuti. Ne gnjavi se time da budeš bolji od svojih suvremenika ili svojih predaka. Potrudi se biti bolji od samoga sebe!
Odbijam prihvatiti kraj čovjeka. Vjerujem da čovjek neće tek preživjeti, on će pobijediti. On je besmrtan, ne zato što je jedino biće s neiscrpnim glasom, nego zato što ima dušu, duh sposoban za suosjećanje, žrtvu, ustrajnost.
Pjesnikova, piščeva je dužnost da piše o tome.
Čitaj, čitaj, čitaj. Čitaj sve: trivijalnu prozu, klasike, dobru i lošu knjigu... vidi kako oni to rade. Kao stolarski šegrt koji gleda majstora i uči od njega. Čitaj! Upijaj. A tek onda sjedi i piši. Ako je dobro, osjetit ćeš. Ako nije dobro, zavitlaj kroz prozor.
Piščeva je privilegija da pomogne čovjeku ustrajati tako što će mu pobuditi srce, podsjetiti ga na hrabrost, čast, nadu, ponos, milost, suosjećanje i žrtvu koji su oduvijek bili slava čovjekove prošlosti. Pjesnikov glas ne mora biti tek zapis čovjeka, on može biti jedan od rekvizita, stupova koji mu pomažu ustrajati i pobijediti.
Kad pročitam dobru knjigu osjećam se kao da napuštam prijatelja.