Bajke iz knjižnice: Bilo jednom...

Bil0 jednom...

Ove su bajke napisali učenici Srednje škole u Iloku (smjer opća gimnazija). Rezultat su dvosatne radionice povodom Mjeseca hrvatske knjige održane u Gradskoj knjižnici i čitaonici Ilok u listopadu 2021. godine.

Skočko i vjeverica (Marijola Tomić) .......................................... 3 Matildine bistre plave oči (Tamara Prhić)................................. 6 Prokleto bogatstvo (Lea Meštrović).......................................... 10 Cvrčak Marko (Gabrijela Faletar) ............................................. 12 Ljubav na prvi pogled (Ani Raguž)........................................... 14 Princ koji je pratio svoje srce (Monika Mudroh)...................... 16 Kralj i mačka (Mario Čuljak)...................................................... 18 Marko i vila (Petra Babinac)...................................................... 25 Čovjek i njegova upornost (Tomislav Kraljević)......................... 27 Mala vila (Petra Kolak) .............................................................. 29 Magarac (Leona Bašić)............................................................... 31

Ksenija Ljubić, profesorica hrvatskoga jezika ........................... 33

U dalekom selu, negdje duboko u šumi, živio je mladić kojemu je jedini posao bio prodati mlijeko seljanima i zaraditi novac. Mladića su odmilja zvali Skočko zbog njegovih dugih nogu kojima je uvijek veselo skakutao svuda po selu.

No, krava od koje je Skočko zarađivao bila je stara i bolesna. Jednog je dana umrla.

Skočko je ostao bez hrane i novca, a i bez krova nad glavom jer nije imao čime otplatiti svoje dugove. Sjedio je pod drvo i plakao. Bio je gladan, žedan i bilo mu je jako hladno.

Čuvši njegove jecaje, do njega je doletjela malena dobra vila. Upitala ga je što se dogodilo i zašto je tužan. Rekao joj je što se sve dogodilo i zamolio ju je za pomoć. Vila se brzo sjetila i dala mu u ruke panj te naredila da od panja u sljedećih pet dana

napravi frulu. Ona će mu donijeti kokoši čija će jaja prodavati i ponovno zarađivati kao

3

prije. Skočko je pristao i vila je otišla.

Jedini je Skočkov problem bio taj što on rezbariti nije znao, pa je opet ispod drveta sjeo i plakao. Čuvši njegove jecaje, do njega je došla malena vjeverica, obećala mu je pomoći u rezbarenju frule ako on njoj pomogne skupiti orahe za zimu. Skočko je na to pristao te su zajedno skupili orahe i ona je svojim velikim zubima izrezbarila frulu te otišla. Kada je došla dobra vila i vidjela lijepu drvenu frulu, poklonila mu je sedam kokoši. Skočko je zatražio i drvenu kolibu kako bi mogao biti u toplome. Dobra mu je vila rekla kako mu kolibu ne može dati, ali mu može dati drvo pa neka od njega načini kolibu. Dobra vila od njega zatraži da ubere zlatne jabuke s najvišeg stabla u šumi. Skočko pristane i dobra vila ode.

Iako je Skočko imao jako duge noge i mogao je skakati visoko, jabuke nije mogao dohvatiti. Naime, netko je prije njega ubrao sve jabuke, ali gore, skroz visoko na vrhu stabla, stajale su još tri zlatne jabuke. Ponovno je počeo plakati jer nije znao kako ubrati jabuke.

Pojavi se ispred njega vjeverica i kaže kako će mu pomoći ukoliko on njoj pomogne naći lješnjake za zimu. Skočko je na to pristao te su zajedno skupili lješnjake. Vjeverica se popela visoko na drvo te ubrala tri zlatne jabuke. Došla je dobra vila i vidjela lijepe i sočne zlatne jabuke, poklonila mu je drvo za kolibu. Kada je Skočko počeo raditi kolibu, shvatio je da on ne zna kako se koliba pravi te je ponovno sjeo i plakao.

4

Čuvši njegove jecaje, do njega je došla malena vjeverica. Vjeverica mu je ponudila izraditi kolibu ako on njoj kasnije dopusti da ona živi u kolibi. Vjeverica je ujedno željela

svoje lješnjake i orahe čuvati u njegovoj kolibi, kao i sve ostalo što prikupi za zimu. I Skočko pristane.

Kada je vjeverica izradila kolibu, Skočko pokupi kokošja jaja i proda ih na tržnici u

selu. Zarađenim novcem kupio je hranu i ogrjev. Vjeverica u međuvremenu donese sve lješnjake i orahe u kolibu. Provedu oni tako jednu zimu zajedno, a nakon toga i drugu.

Nakon druge i treću i postadoše mala vjeverica i mladić Skočko najbolji prijatelji te su

živjeli sretno do kraja života...

5

Jednom davno, u drvenoj maloj kolibi pored hrastove šume živjeli su sin i otac. Sin je volio svoga oca više od svega i uvijek je bio zahvalan za sve što ima. Tako je rastao uz svoga oca kao sretno, bezbrižno i nevino dijete.

Nakon nekog vremena sin je odrastao u već mladog i snažnog muškarca. Za njegov osamnaesti rođendan, otac mu je dao novac i rekao mu da si kupi što god želi u malom obližnjem selu. Tako je sin krenuo na put. Kada je ušao u selo, ugledao je prelijepu djevojku bujne zlaćane kose ,bistrih zelenih očiju te najljepšeg osmjeha koja je stajala na balkonu svoje raskošne kuće. Saznao je da je ona najbogatija djevojka sela po imenu Leda. Leda je, iako bogata i prelijepa, bila zla te pohlepna. Dječak se na prvi pogled zaljubio u Ledu ,ali ga je Leda odbila nakon što je saznala da je siromašan i da živi u maloj drvenoj kolibi. Rastužen i ogorčen dječak je pošao kući i posramljen ušao u kolibu svoga oca te zahtijevao još više novca. Otac je bio zbunjen te mu odgovorio da mu je za rođendan dao sve što je imao od novca koji je

6

zaradio ovih mjesec dana. Sin se zbog toga još više razljutio zbog čega je počeo vikati

na oca i govoriti mu da je beskorisan. Tako je izbila svađa između sina i oca, ali je ubrzo bila prekinuta kada je otac slaboga srca pao na pod. Dječak je bio iznenađen i uplašen, a kada je pokušao pomoći ocu, shvatio je da mu je otac već mrtav. Dječak se još više

uplašio i posramio te je zgrabio novac koji je dobio za rođendan i plačući istrčao iz kolibe u šumu. Trčao je što je brže mogao pokušavajući zaboraviti strašan prizor koji je maloprije vidio.

Putujući, očev je novac u tuzi trošio na alkohol, kockanje i na nešto malo hrane. Dane bi proveo spavajući na ulicama, a noćima bi pijan lutao gradovima. Često je upadao u svađe s drugim ljudima i piratima od kojih je krao novac. Tako je jedne noći prolazio putem pored polja raskošnog cvijeća kada se sjetio svoga oca. Dječak je sjeo na kamen pored drvene ograde koja dijeli put i polje te je počeo plakati više nego ikad. U tom je trenutku ugledao crnu mačku blistavih i bistrih plavih očiju kako sjedi na

ogradi i gleda u njega. Mačka je odjednom progovorila: ”Nije li lijepa noć? Mjesec je pun, a cvijeće izgleda predivno ispod njegovog svjetla.”

7

Dječak ju je uplašeno upitao: “Tko si ti?”

Ona odgovara: “Samo obična mačka s darom govora. Reci mi, zašto sjediš tu sam i plačeš?”

Dječak je pogledao u nju i osjetio ponovno suze kako mu klize niz obraze. Objasnio je mački što se dogodilo, iako nije znao zašto joj je toliko vjerovao. Kada je čula njegvu priču, mačka je osjetila tugu u njegovom srcu te je odlučila poći s njim u potragu za srećom. Tako su

danima hodali zajedno sve dok nisu došli do grada s druge strane planina. Tamo je mačka pomogla dječaku u zarađivanju novca. Mačka i dječak, brinući se jedno za drugo, išli su od grada do grada prodavajući drva. Kada su stigli do jednog grada uz koji je tekla rijeka, susreli

su pirate od kojih je dječak ukrao novce. Kada su ih pirati vidjeli, napali su ih i tražili su svoj novac nazad. Dječak je bio uplašen jer je sav svoj novac potrošio na hranu za njega i mačku, ali je zatim ugledao mačku koja mu je pokazivala put kojim da pobjegne od pirata. Tako je

dječak uspio pobjeći te je otrčao s mačkom u šumu gdje su se sakrili u špilju.

Prošlo je već godinu dana, kada je dječak napokon skupio dovoljno novca te odlučio poći kući sahraniti svoga oca i kupiti sebi i mački kuću.

8

Mačka je bila zahvalna dječaku zato što se tako dugo brinuo o njoj i zato što

ju nikada nije ostavio samu kao većina ljudi kojima je pomogla. Zamolila je dječaka da ju povede sa sobom u kolibu njegova oca. Dječak je, iako zbunjen, prihvatio njezin zahtjev. Tako su nakon mjesec dana došli do kolibe njegova oca. Kada je ušao unutra,

vidio je očevo nepomično tijelo. Dječak se skoro rasplakao kada se mačka odjednom pretvorila u prelijepu vilu zlaćane kose, bistrih plavih očiju, bijele kože kao snijeg i najcrvenijih usana. Vila se predstavila kao Matilda. Zahvalila je dječaku te jednih

zamahom štapića oživjela njegovog oca i nestala.

Otac i sin su se rasplakali, pomirili i dali si obećanje da se nikad više neće svađati. Prošle su već tri godine od tog događaja i Matildina nestanka. Iako je dječak

bio usamljen bez nje, nastavio je živjeti svoj život. Jednog ranog proljetnog jutra hodao je šumom tražeći dobro drveće za prodaju, kada je ugledao crnu mačku bistrih plavih očiji kako sjedi na panju u daljini i s osmjehom na licu gleda u njega.

9

Bila jednom jedna princeza koja je živjela u prekrasnom dvorcu. Princeza je bila bogata pa je smatrala da su svi ispod nje, a tako se i ponašala. Toliko je bila pohlepna i ohola

da je na nju bačena kletva.

Sa samo nekoliko riječi princeza se pretvorila u psa. Bila je izbačena iz dvorca. Lutala je ulicama dok je cijelo kraljevstvo tražilo princezu. Pokušala je objasniti da je ona princeza, ali

nitko joj nije vjerovao.

Pala je noć, princeza se od lutanja umorila, pa je legla pokraj kante za smeće i plačući je pokušala zaspati. Pokraj nje je sjeo jedan mladić koji ju je odlučio primiti u svoj dom. To je bio mladić kojeg je najmanje voljela u cijelom kraljevstvu, ali je ipak otišla s njime u njegov dom jer nije imala izbora. Kada je došla u mladićev dom shvatila je da je bila pregruba jer taj mladić ustvari bogat. No, ne samo to, bio je dobar i nježan.

10

Princezi je bilo jako žao i shvatila je da ne treba suditi osobu po izgledu.

Njeno suosjećanje prema mladiću razbilo je kletvu i pretvorilo ju ponovno u princezu.

Princeza se ispričala mladiću koji je bio iznenađen, ali sretan jer je shvatila što je uradila. Nakon svega mladić i princeza su se vjenčali i živjeli sretno do kraja života.

11

Dok je bio mlad, cvrčak je volio spavati na vrhu krošnje oraha. Cvrčak se zvao Marko i bio je zelen kao trava i malen kao mrav.

Zbog starosti, Marko se više nije mogao penjati na drvo. Bio je tužan jer više nije mogao uživati na vrhu krošnje. Također se nije mogao toliko puno kretati kao prije.

Stoga je Marko smislio ideju. Želio je napraviti dizalo pomoću kojeg bi se uzdignuo na drvo, ali mu nitko nije htio pomoći. Zatim je smislio još jednu ideju. Pitao je medvjeda hoće li ga podignuti na krošnju, ali je medvjed rekao da mu ne može pomoći jer se sprema za

zimski san. Na kraju je odlučio popeti se sam, ali zbog starih i slabih nogu nije uspio. Onda je jednoga dana došla ptica koja je imala čudno perje, nekako žarko žute boje.

Bilo joj je žao Marka pa ga je pitala želi li biti ponovno brz i snažan kao nekad.

12

Marko je odmah odgovorio da želi pa mu je ptica savjetovala neka svakog dana šeta i neka se trudi popeti što više može na drvo.

I Marko je tako učinio. Nakon nekoliko mjeseci uspio se popeti na drvo, a kada bi mu nekada zapelo s penjanjem, ptica bi mu pomogla.

Tako je Marko ponovno uživao i ležao na vrhu krošnje zajedno s novim

prijateljem.

13

U kraljevstvu, na pustom otoku, živjela je jedna princeza. Princeza je živjela sa svojim roditeljima, kraljem i kraljicom, u velikom dvorcu.

Jednog dana, dok je sjedila pored prozora u svojoj sobi, ugledala je velik brod kako dolazi s otvorenog mora. Za nju je bilo čudno vidjeti toliki brod jer je živjela na pustom otoku.

Izašla je van da vidi brod pobliže, a iz njega je izašao jedan mladić. Bila je to ljubav na prvi pogled. Iako su se oboje zaljubili, mladić je uskoro morao poći.

Mladić je otišao te su oboje tugovali jedno za drugim jer su mislili da se više nikad

neće vidjeti. Princeza je bila jako tužna i nesretna, no jednog se dana pojavila mala vila i dala joj je ogrlicu na koju je bio prikačen čarobni dijamant.

S tom se ogrlicom mogla teleportirati bilo gdje na svijetu, ali je morala poštivati

14

neka pravila. Morala je barem jednom u tjednu pomagati u pospremanju i čišćenju dvorca i slušati svoje roditelje. Princeza je, u želji da što prije ponovno vidi mladića, poslušala pravila koja joj je dala vila, te je mogla koristiti ogrlicu koju je dobila.

Princeza se pomoću čarobne ogrlice teleportirala u mladićevu kolibu. Pitala ga je želi li poći s njom natrag u dvorac na što je on pristao. Nakon nekoliko mjeseci ju je zaprosio, vjenčali su se i živjeli sretno do kraja života.

15

Jednom davno sretno su živjeli princ i princeza. Princ je jako volio princezu, ali ona se, nažalost, udala za njega samo zbog novca. Kada je to saznao, razočarao se u nju.

Nakon tog saznanja odlučio se malo odvojiti od nje i otići živjeti na selo kako bi malo pregledao situaciju na miru.

Na selu je zapravo naišao na dobre ljude s kojima se ubrzo sprijateljio. Nakon duljeg vremena provedenog na selu, princ se pokušavao dosjetiti nekakvog rješenja njegovog problema, ali mu nikako nije uspijevalo do trenutka kada mu je jedan vrapčić šapnuo na

uho da treba pratiti svoje srce i otići tamo gdje ga ono odvede. Princ se odmah uputio k dvorcu s namjernom da oprosti sve princezi i da nastave svoj sretan život.

No, nije sve išlo po planu. Kada je princ došao, zatekao je prazan dvorac, bez ijedne

žive duše. Krenuo je u potragu shvativši da se možda princeza naljutila ili

16

naljutila ili je jednostavno (nadao se) došla k pameti. No, princezi ni glasa ni traga. Kada

je ušao u spavaću sobu na stolu ga je dočekalo pismo njegove majke. Majka mu je u pismu preporučila da pronađe osobu koja će mu pomagati, biti tu uz njega i u dobru i u zlu, bez obzira na njegov novac. Razmišljao je o tome dobrih sat vremena i odlučio da je

možda najbolje vratiti se u selo. Prvog puta je očigledno pogriješio s odlukom da se vrati u dvorac, ali kada je malo bolje razmislio i shvatio da su ljudi sa sela zapravo pošteni i neiskvareni, vratio se u selo najbrže što je mogao, a tamo ga je dočekao

vrapčić koji je sretno cvrkutao. Nakon što mu je princ priznao da njega ipak srce vuče ka selu, odjednom, iznenada taj se vrapčić pretvorio u jednu prekrasnu djevojku po imenu Ana – koja je bila zapravo siromašna, ali joj novci nisu značili kao ljubav i sreća.

Na kraju svega princ je pronašao svoju sreću, zaljubio se u Anu i vjenčao se njome. I tako su živjeli sretno do kraja života.

17

Kraljeva vladavina Jednom davno, živio je jedan kralj. Vladao je gotovo cijelom Zemljom. Imao je toliko

bogatstva da nije znao što će više s istim te si je sagradio dvorac. Bio je to ogroman dvorac, preko polja i poljana, prostirao se gotovo u nedogled. Živio je u skladu, stanovnici su ga voljeli, sve je držao pod kontrolom, sve do jednom.

Mnogo vremena prije, prije nego što je kralj bio silno bogat, prosio je na ulici. Nitko nije mario za njega, svi su ga zaobilazili, nitko mu nije htio dati ni novčića, osim jedne žene. Ta žena došla je do njega i rekla mu: “Vidim da već dosta dugo ovdje prosiš, no nitko ne obraća

nikakav oblik pažnje na tebe. Mogu ti ponuditi nešto.” ”Što? Molim te mi reci?” - upita budući kralj.

“Dat ću ti sva bogatstva ovoga svijeta, sva polja, planine, mora bit će tvoji. No meni

18

do kraja svoga života na početku svakog godišnjeg doba moraš davati desetinu svega.

Ukoliko preskočiš iti jednom, nevolje će te snaći, postat ćeš moj rob i ja ću vječno

vladati svime dok ćeš ti meni služiti. A jednoga dana ćeš u potpunosti nestati.”

Kralj je očajavao, nije znao što bi napravio, no kada se sjetio da je žena rekla da će mu dati sve bogatstvo, pristao je.

Kletva postaje stvarnost

Prolazile su godine, prolazila su doba, ljeto za ljetom, zima za zimom. Kralj niti jednom nije preskočio danak. No, vremenom, kralj posta pohlepan, mišljaše, ako je on vladar svega, ona ne može učiniti ništa po tom pitanju. Prestao je plaćati danak, no

vremenom, posljedice postajahu sve gore i gore. Stanovnici postaše nezadovoljni, počeše velike suše, godišnja doba polako su prestajala postojati, dok na kraju sva ne spojiše u jedno. Žena koja mu davno da novac zaustavi smjenu godišnjih doba.

Postajaše sve gore i gore, jednoga dana poče nevrijeme, gromovi iz vedra neba cijepahu

19

nebo. Dojahavši na crnom konju, žena ljuta kao ris reče: “Prekršio si svoje obećanje, snosit ćeš posljedice koje davno prije ja tebi izrekoh!”

Strovali kralja u jamu i reče: “Sam si kriv za ovo.”

Kralj poče plakati, no najednom mu u krilo dođe mačka, zlatna kao dukat i reče mu: „Jesi prekršio obećanje, no nisi ti kriv, pohlepa te obuze i zaslijepi. Mogu ti pomoći. Ne baš i u

tome da dobiješ kraljevstvo natrag, no mogu.”

“Kako, molim te, kako?” - očajno upita kralj.

“Znanjem! Nisi li nikad čuo da je znanje najjače oružje?”

“Jesam, ali kako sada ono meni može pomoći?”

“Ponudi kraljici ovo što ću ti sada reći. Reci joj da igrate igru znanja. Ukoliko ti

pobijediš, bit ćeš izbavljen, ali morat ćeš napustiti kraljevstvo bez ijednog novčića, opet siromašan, ali slobodan, no ukoliko ona pobijedi, ti ćeš ostati njezin vječni rob bez mogućnosti pomilovanja."

20

Kralj je razmišljao i razmišljao i na kraju rekao: “Pristajem.” Pozva kraljicu i predloži joj ponudu. Kraljica ne znaše hoće li prihvatiti ili ne, ali na kraju reče: “Ah, u svakom slučaju

ja pobjeđujem, dakle pristajem.”

Kraljeva borba Prošli su mjeseci i mjeseci, a kralj se pripremao i pripremao, čitao je razne knjige, iako bi prvotno bačen u jamu, imaše pristup knjižnici. Zlatna mačka svakim je danom postajala sve starija i starija, a kralj, ne mogavši je više gledati takvu, reče: “Moraš ostati živa, moraš biti ondje prisutna toga dana.”

“Samo će vrijeme pokazati kako će biti” - odgovori zlatna mačka - “no imam ti nešto

reći, nešto što kraljica zasigurno ne zna.”

Reče mačka kralju kako se zove kletva čarobne preobrazbe čovjeka u neku drugu životinju.

21 “Ali što ako se to pitanje ne pokaže, što onda?” - upita kralj.

“Hoće, samo mi vjeruj.” - odvrati mu mačka.

Došao je i taj dan, kralj pozva kraljicu i oni stanu svatko na svoje mjesto. Pitanja dobivahu iz čarobne kraljičine kugle. Pitanja se nizaše jedna za drugim, nešto zna kraljica, a nešto i on.

“To je to, hah, gotovo je, zauvijek ostaješ moj rob!” - glasno i oholo vikne kraljica.

“Oprostite, ali ja moram dobiti još jedno pitanje.” - reče bivši kralj.

Kraljica se namrgodi i sjedne.

Na kugli se pojavi to pitanje, ključno pitanje za oslobođenje bivšeg kralja.

“Kako se naziva kletva pretvaranja čovjeka u životinju?” - sva uzrujana, kraljica pročita pitanje - “ali, što je ovo, ovo ne može biti, izmišljeno je, to ne postoji!” - poče kraljica vikati.

“Da, postoji.” - iza kugle izađe zlatna mačka i reče.

Kraljica osta bez riječi, a bivši kralj, krenuvši odgovarati, pade na tlo držeći se za srce.

22

“Što mi se događa, ah?” - poče bivši kralj jecati.

“Zaboravio si na kletvu? Rekoh ti prije mnogo vremena da ćeš, prekršiš li obećanje, jednoga dana nestati.” - odgovori kraljica zlo se smijući.

Dio ruke mu nesta već, a on se od panike ne mogne sjetiti druge riječi naziva kletve pretvaranja.

Ništavilo ga gotovo cijelog proguta, a kraljica se poče veseliti i oholo mu se smijati. Zlatna mačka ugleda kralja i pomisli da je to kraj, no samo odjednom, kralj izusti: “Animalna metamorfoza”. Kako kralj to izreče, sunce zasja nad kraljevstvom, biljke počeše bujati i ponovno rasti.

“Što, ne, ovo nije istina, kako je ovo moguće?” – ogorčeno vikne kraljica.

“Moguće je” - javi se mačka - “i istina je. Zar si zaboravila, ti si me pretvorila u ovo malo, nemoćno, tijelom beskorisno biće. Oduvijek si bila pohlepna, no nikada nisi

znala ispravne nazive čarolija, e to je sada došlo na naplatu, zbogom!” – reče zlatna

23

mačka osvetoljubivim tonom.

“Laž, čista laž!” - kako kraljica to reče, bivši kralj zamaha kraljičinim štapićem i pretvori je u leptira, a leptir se pretvori u djeliće sitnije od prašine i nesta.

Uto kletva pade s bivše kraljice koja bi davno prije pretvorena u mačku boje dukata, a ona štapićem uperi u bivšeg kralja i reče: “Okrunjujem te i proglašavam vječnim kraljem ovog kraljevstva.”

Kraljevo oslobođenje Kralj bi iznenađen, a kad ga bivša kraljica okruni, oni se u sumraku poljube te tim činom bivša kraljica posta ponovna kraljica te zajedno s njim zavlada cijelim kraljevstvom. Kralj reče da, iako pobijedi, ne želi napustiti kraljevstvo.

Kralj i kraljica još mnogo vremena vladahu kraljevstvom i življahu sretno do kraja života.

24

Bio jednom jedan siromašan momak koji se zvao Marko. Bio je jako mlad i jako siromašan. Marko nije imao posao.

Htio je zaraditi novac kako bi mogao kupiti poklon jednoj curi Maji koja mu se sviđala. U selu je svaki dan tražio posao, no nitko nije htio da netko tako siromašan i mlad radi za njega. Marko je od muke i tuge otišao u grad. Hodajući gradom, ugledao je oglas na kojemu je pisalo da se traži postolar. Odmah je pokucao na vrata. Čekajući da netko otvori, Marko je razmišljao kako će napokon dobiti posao i kupiti poklon Maji. Jedan je starac otvorio vrata promljao: “Molim te, nemoj mi reći da si došao prijaviti se za posao!”

Marko odgovori: “Jesam.”

25

”Ti? Ma što će mi netko kao ti?” – naljuti se starac i zalupi vratima.

Mrko sav očajan ode kući. Bila je već noć pa je legao. Odjednom, netko mu pokuca na prozor. Skočio je iz kreveta i otvorio prozor. Vani je stajala prelijepa vila. Kad ju je ugledao, nije mogao vjerovati svojim očima. Vila mu je obećala da će pronaći posao, samo mora biti uporan. I tako je Marko opet danima obilazio sela i gradove tražeći, no nije uspio. Premoren se vraćao kući. Neka ga je žena zaustavila i rekla mu:

“Mladiću, gledam te već danima kako pokušavaš pronaći posao.”

Ponudila mu je da joj izreže drva te rekla kako će ga nagraditi. Prihvatio je. Posao je uspješno napravio te mu je žena dala škrinjicu punu zlatnika. Marko je bio presretan,

naprosto nije mogao vjerovati koliko je sreće imao. Zahvalio je ženi i radosno krenuo nazad u svoje selo.

Putem je u jednom gradiću kupio najsjajniju i najljepšu ogrlicu od zlata za Maju. A Maja, kada je ugledala ogrlicu, odmah se zaljubila. Marko je napokon bio sretan. Uskoro su se vjenčali te su živjeli sretno do kraja života.

26

Bio jednom jedan siromašan čovjek koji je, bez obzira na to što je siromašan,

bio sretan sa svojom obitelji. Radio je u tvornici obuće i s tim je novcem prehranjivao obitelj.

No, jednoga je dana taj čovjek dobio otkaz se nije svidio novom šefu koji je na njegovo mjesto želio zaposliti nekog svog rođaka. Nakon nekoliko mjeseci u kući im je ponestalo novca i čovjek je shvatio je da hitno treba nešto učiniti. Pokušao je svakakve poslove, ali mu nije ništa polazilo za rukom jer je jedini posao koji je odlično znao raditi bio postolarski. Pokušao je čak i sjeći drva, ali i tamo je dobio otkaz jer su ljudi bili nezadovoljni brzinom kojom je radio.

Vraćajući se kući, u šumi je pronašao zlatnu lampu iz koje je izašao čarobni duh. Ponudio

27

mu je sve blago ovoga svijeta u zamjenu za njegovu obitelj. Unatoč svom tom blagu, nije

Iako je ponuda zvučala vrlo primamljivo, čovjek se ipak ni po koju cijenu nije želio odreći svoje obitelji.

Nije prihvatio ponudu.

To se svidjelo duhu pa mu je kao nagradu za odanost obitelji dao veliku škrinju punu blaga. I od tog je blaga čovjek sa svojom obitelji živio sretno i bezbrižno do kraja života.

28

Bio jednom jedan čovjek koji je obrađivao zemlju. To je bio njegov posao i od toga je zarađivao. Taj je čovjek morao obrađivati zemlju kako bi mogao prehraniti svoju obitelj.

Prijašnjih je godina plod koji je sadio uvijek dobro rodio, ali te godine nije rodilo ništa te zbog toga nije zaradio dovoljno. Postali su vrlo siromašni. Prijetila im je glad. Čovjek je radio sve kako bi poboljšao svoju zemlju. Zalijevao ju je svaki dan, prihranjivao, zasijao najboljim sjemenom, plijevio, čistio od puževa i štetočina, ali ništa nije pomoglo. Jednog vrelog dana, dok se mučio sa svojom zemljom, vidio je nešto svjetlucavo kako leti oko njega. To je bila jedna mala vila. Vila mu je rekla da mu može pomoći s

njegovom zemljom ako joj je spreman učiniti uslugu. Čovjek je rekao da bi učinio bilo što za svoju zemlju i da će joj rado pomoći.

29

Zadatak mu je bio popeti se na vrh planine i pokupiti vilinsku prašinu s jednog visokog drveta. Čovjek je krenuo na put. Trebalo mu je puno vremena da se popne do vrha planine, a

još više da pronađe ono drvo i pokupi vilinski prah, ali je uspio.

Vila mu je zauzvrat njegovu zemlju posula s malo tog vilinskog praha. Zemlja je odjednom postala bolja i plod je brzo rodio. Čovjek je prodao plod, zaradio i prehranio svoju obitelj.

Svake sljedeće godine bilo je puno ploda i obitelj je živjela sretno i zadovoljno do kraja života.

30

Jednom davno bila jedna obitelj koja je živjela u malom afričkom selu. Imali su jednog magarca koji im je pomagao u obavljanju teških poslova. Magarac se zvao Šime i jako je volio tu obitelj.

Jednog dana Šime se razbolio i nije više mogao piti, jesti niti hodati. Obitelj se jako mučila oko njega i njegovoga zdravlja. Pokušali su mu dati ljekovito bilje, ali ništa nije pomagalo. Magarac Šime stalno je pričao susjednim životinjama kako mu nije ostalo puno vremena za život. Svi su bili jako zabrinuti i tužni.

Za divno čudo, u jednom se trenutku pojavio čarobni gušter. Gušter je obećao

Šimi da će ga izliječiti, ako mu pomogne donijeti čarobne začine do njegovog sela. Ali jao, Šime nije mogao hodati! No Šime se dosjetio: zamolio je svog susjeda magarca Tomu da

31

pomogne čarobnom gušteru. Tomo je s veseljem pomogao. Donio je gušteru čarobne začine i gušter je izliječio magarca Šimu.

Šime je živio sretan i zdrav život na selu sa svojom dragom obitelji.

32

33