PREDRENESANSA Kasni srednji vijek počinje otprilike 1300. godine, a traje do 1500. godine. To se razdoblje otprilke poklapa s razdobljem književne predrenesanse. U društvenome je smislu to bilo vrijeme slabljenja feudalizma i jačanja srednje klase. S time je povezan i pomak u čitalačkoj publici: sve više žena čita knjige pa epove (tradicionalno posvećene junacima i velikim vojnim pothvatima) postupno istiskuju pjesme, posebice ljubavne. U 13. su se stoljeću u Italiji razvile dvije pjesničke škole kojima je postavljen temelj razvoju talijanskoga jezika. Ujedno su trajno obilježile razvoj svjetske književnosti. Bile su to sicilijanska pjesnička škola i toskanska škola slatkoga novog stila.
SICILIJANSKA PJESNIČKA ŠKOLA Sicilijanska se pjesnička škola razvila u Palermu na dvoru kralja Federica II. koji je okupio oko sebe skupinu lirskih pjesnika i zajedno s njima tridesetak godina pisao ljubavnu poeziju nadahnutu provansalskom trubadruskim pjesništvom.
Najpoznatiji pjesnik te škole bio je Giacomo da Lentini (pjesnik kojemu se pripisuje da je izmislio sonet). Njegove ljubavne pjesme ne pjevaju o ljubavi prema konkretnoj ženi, nego o prirodi i utjecaju ljubavi na čovjeka; u jednoj svojoj tipičnoj pjesmi pjevao o tome u njegovu srcu ima mjesto rezervirano za Boga, ali i Boga i raja dobrovoljno se odriče jer mu je ljubav prema ženi milija. TOSKANSKA PJESNIČKA ŠKOLA SLATKOGA NOVOG STILA Ni u slatkome novom stilu (dolce stil nuovo) žena nije konkretna žena, nego idealizirano, anđeosko biće. Soneti i kancone puni su metafora i simbola kojima se slavi podjednako njezina ljepota,plemenitost njezina srca i duha. Za Dantea je takva anđeoska žena Beatrice koja će ga voditi kroz Raj. Predrenesansa je vrijeme pojave i snaženja urbane srednje klase koja je u bogatim talijanskim gradovima-republikama (Firenci, Bologni, Padovi) glasno tražila svoje mjesto u društvu i svoju književnost na narodnome, a ne na latinskom jeziku.
Mirko Tomasović: PREDRENESANSA KRUNA KNJIŽEVNOGA SREDNJOVJEKOVLJA Dugo razdoblje književnog srednjovjekovlja, koje je teško točno odrediti i vremenski omeđiti, završava se pojavom pjesničkih škola na tlu Italije i velikim auktorskim imenima: Dante Alighieri (1265. – 1321.), Francesco Petrarca (1304. – 1374.), Giovanni Boccaccio (1313. – 1375.).
Taj trolist pisaca sažimlje u svojim djelima bogata i raznovrsna iskustva srednjovjekovne književne kulture i ujedno navješćuje, omogućuje nove težnje i pokrete, obilježene pojmovima humanizma i renesanse. Dante, Petrarca i Boccaccio bivaju ne samo talijanskim klasicima, tj. uzornim piscima koji imaju svoje štovatelje i nasljedovatelje, nego i europskima, te se na taj način svrstavaju u utemeljitelje novovjekovne književnosti i njezina preokreta u novo doba povijesti čovječanstva. Utjecaj i poticajnost tih književnika, poteklih iz plodnog ozračja i kulturnog blagostanja talijanskih gradova (Firence, Bologne, Padove) proširili su se diljem Italije i europskog Zapada, stvarajući i pronoseći nove oblike, mjerila i osjećajnost u literarnoj praksi. U taj proces uključila se i hrvatska književnost prihvaćanjem, recepcijom, i to vrlo ranom, trojice glasovitih Talijana. Giorgio Vasari: Boccaccio, Dante, Petrarca Firenza u 14. stoljeću
DANTE
Dante je poznavao prethodne srednjovjekovne mistične i vizijske tekstove o čovjekovoj sudbini i prekogrobnom životu, te na toj podlozi stvorio velebni pjesmotvor Božanstvena komedija, u koji je unio ne samo cjelokupne spoznaje iz teologije, filozofije, astronomije i drugih područja, nego i genijalnu zamisao da to sve poveže pjesničkim umijećem i svojom individualnom sudbinom prognanika, zaljubljenika, domoljuba, vjernika i intelektualca pred tajnama svijeta, svemira, božanskog ustroja, ljudske pokvarenosti i ljubavi koja pokreće nebo i zvijezde. Iznašao je u tom spjevu trodijelne strukture i poseban stihotvorni oblik, tercinu. Usvojio je mnoga tadašnja znanja iz raznih struka, nastala u kolijevci Sredozemlja, ishodištu europske civilizacije i kulture, ne mimoilazeći ni arapske
doprinose, te sve to uobličio u pjesnički samostalno viđenje vječnog pitanja ljudske egzistencije između Zemlje i Neba. U toj njegovoj enciklopediji sveopćeg znanja i vjerovanja početkom 14. stoljeća našla se i Hrvatska kao simbol pobožnih hodočasnika i iskrenih vjernika. U drugom djelu Novi život ispripovijedao je i opjevao svoju prvu ljubav prema Blaženki (Beatrice), služeći se stihom, prozom te tumačenjima pojedinih slikovitih mjesta iz djela. U tom svojevrsnom romanu, kao i u mnogobrojnim lirskim sastavima (Rime), Dante je dao završni oblik važnom smjeru ljubavne poezije, tzv. ljupkoga novog stila (il dolce stil nuovo), koji se razvio na području Toskane, a predstavnici su mu osim Dantea Guido Guinizelli i Guido Cavalcanti. Božanstvena komedija, freska sa zida firentinske katedrale Henry Holidaj: Dante prvi put vidi Beatrice
Ta je škola na stanovit način nagovještaj učene poezije, tj. pretpostavlja poznavanje predmeta o kojem se piše, fenomena ljubavi, te zahtijeva njegovanost oblika i jezičnu pravilnost, a zapravo je neizravno ustanovila i talijanski književni jezik prihvatom toskanskog narječja kao norme. Način pisanja ljubavne lirike, galantna poetika, u Danteovu tumačenju važna je karika u povijesti europske poezije isto toliko kao i poimanje ljubavi u duhovnome, spiritualnom smislu na putanji te poezije od provansalskih trubadura, sicilijanskih pjesnika (i jedne i druge Dante je znao naizust) do petrarkista. Giovanni di Paolo: Božanstvena komedija, Raj, XXVI. pjevanje, Sveti Ivan ispituje Dantea o ljubavi, minijatura iz rukopisnoga izdanja iz 1450. godine
PETRARCA Petrarca je ponudio uzorak ljubavne pjesmarice, Kanconijer, s posvećenim oblicima (sonetom, kanconom, sestinom) namijenjenim samo jednoj ženi Lovorki (Lauri). Petrarca i Laura, ilustracija iz 14. st.
Na sugestivan način, sa savršenošću forme i izrijeka, poetizirao je ljubavnu strast u znakovlju i motivici trubadura i dolcestilnovista (pripadnika škole ljubkoga novog sloga), unijevši u stihotvorbu i suzvuke antičke mitologije, posebno metaforizirajući povijest o bogu Amoru i njegovoj pogibeljnoj strijeli što ranjava ljudsko srce. Te i druge metafore (primjerice oganj – ljubav, lanci – ljubavni okovi, tamnica – ljubavno stanje, sužanj – zaljubljenik) i motivi (prvi pogled, slatka patnja, preobrazba zemaljske u nebesku ljubav) najvidljiviji su pokazatelj oponašanja Petrarke u mnogobrojnih petrarkista od Poljske do Portugala, od Hrvatske do Engleske.
Stranica iz Petrarcina alegorijskoga spjeva Trijumfi pisanoga u tercinama. U njemu Pertrarca slavi svoje “trijumfe” u ljubavi prema Lauri tijekom 34 godine svoje neuzvraćene ljubavi prema njoj. Spjev se sastoji od šest trijumfa: Ljubav, Čistoća, Smrt, Slava, Vrijeme i Vječnost.
Petrarkiziranje je pun zamah doživjelo u punini renesanse, a takva ljubavna rječitost odlikuje ne samo pjesničke zbirke, kanconijere, nego i romane, drame, ljubavna pisma. Ono što bezbrojni Petrarkini epigoni nisu uspjeli ostvariti u svojim pjesmama Petrarkina je istinska nadahnutost, produhovljenost, podvojenost bića i ljudske naravi između sjene i svjetla, duše i tijela, ljepote i nesavršenosti, grijeha i kajanja. U tome se sastoji poznata Petrarkina sjeta, melankolija kao unutarnji znak čovjekova nespokojstva što ne može ostvariti ideal, premostiti jaz između čežnje i zbilje, sputan teretom egzistencije, vlastitim duhovnim dvojbama i intelektualnim krizama. Ljubavna patnja je potvrditelj te drame, a Petrarca njezin objavitelj, prvi moderni Europljanin, kako su ga nazvali. Arquà, Petrarkina kuća;freska inspirirana njegovom latinskom zbirkom od 366 poema za Lauru. Zbirka se zvala Rerum Vulgarium Fragmenta. Kanconijer i Trijumfi jedina su Petrarcina djela pisana narodnim jezikom. Sva su mu ostala djela također posvećena Lauri, ali su pisana latinskim jezikom.
Ipak, petrarkistički pokret, petrarkistička retorika omogućili su u 16. stoljeću pojavu velikih ljubavnih pjesnika kao što su bili Pierre de Ronsard u Francuza, Garcilaso de la Vega u Španjolaca, Luis Camões u Portugalaca, Dominko Zlatarić u Hrvata. Potrebno je ustanoviti da je utvrđeno kako se petrarkizam u hrvatskoj književnosti javio prije nego u bilo kojoj europskoj književnosti izvan Italije, a petrarkizam je redovito početni stadij renesanse i ukorijenio se samo u zapadnoeuropskim sredinama.
BOCCACCIO Boccaccio u vijencu pripovijesti Dekameron usavršuje već postojeću književnu vrstu, tzv. novelu, novom zamišlju: povezuje sto pripovijesti u narativni sustav koji oslikava šarolikost i bujnost firentinskog života i svekoliki krajolik srednjovjekovnog vremena s tipovima, sudbinama i ljudskim porocima. Majstor pripovijedanja, oblikovao je napete i škakljive priče s legendarnim komičnim darom, davši uzornu knjigu, koja sve do danas biva vrelom za noveliste, dramatičare, romanopisce i filmske auktore. Boccacciov Dekameron davno je nazvan ljudskom komedijom u prispodobi s Danteovim pjesmotvorom, s kojim ga povezuje i odabrani broj 100, jer se sastoji od 100 novela, a Božanstvena komedija ima također 100 pjevanja. Boccaccio je tim djelom usmjerio srednjovjekovne pripovjedne predloške prema novim strukturama i postupcima, kao što je to Dante učinio u epskoj, a Petrarca u lirskoj tvorbi pomakom u cjelovit sustav auktorske koncepcije i samosvijesti, što je predznak humanizma i renesanse.
Baron Gustave Wappers: Boccacio čita Dekameron napuljskoj kraljici