J r ward bcb 5 rob strasti

SV

J. R. WARD 5.

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

ROB STRASTI

Posvećeno: tebi.

Baš i nismo najbolje počeli, zar ne?

Ali onda sam spoznala istinu o tebi i zaljubila se.

Hvala ti što si mi dopustio da vidim stvari tvojim očima i stavim se na tvoje mjesto.

Jednostavno si tako... prekrasan.

Naslov izvornika : J.R.Ward Lover Awakened Prevela s engleskoga: Marina Petrić

SV

~ 2~

Rječnik pojmova te vlastitih imena i naziva Bratstvo crnog bodeža (vi. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva.

Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd.

Na početku dvadeset i prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vi. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. čuvarnik (im.) Kum ili kuma osobe. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu ni ne piju te su impotentni. S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki. Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vi. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljivanja vampirske vrste. dvobitka (im) Sukob između dvojice mužjaka koji se natječu za pravo da postanu družbenik neke ženke. glimera (im) Društvena jezgra aristokracije, otprilike odgovara društvenoj eliti u regentskoj Engleskoj.

Grobnica (vi. n.) Sveta riznica Bratstva crnog bodeža. Koristi se kao

SV

~ 3~

obredno mjesto te kao spremište za posude sa srcima degrada. U Grobnici se obavljaju obredi kao što su inicijacije, sprovodi i disciplinski postupci protiv braće. Pristup je zabranjen svima osim članovima Bratstva, Čuvardjevi i kandidatima za inicijaciju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. hoditelj (im.) Osoba koja je umrla i vratila se iz Sjenosvijeta među žive. Prema takvim se osobama postupa s iznimnim poštovanjem te im se iskazuje počast zbog puta koji su prošle. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir potčinjen radi ispunjavanja potreba nekog drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u prijevodu znači otprilike »najdraži/a«. mamen (im.) Majka. Koristi se i kao odrednica i kao naziv od milja. nadgledatelj (im.) Skrbnik osobe. Postoje različite razine nadgledatelja, a najveću moć ima nadgledatelj osamljene ženke. nala (pridj.) Naziv od milja koji znači »voljen/a«. obsvetiti (gl.) Čin smrtne odmazde koji najčešće izvršava voljeni mužjak.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Čuvardjevi.

Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno. Imaju malo ili nimalo kontakta s mužjacima, no po Čuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vl. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. osamljenje (im.) Status koji kralj dodjeljuje aristokratskoj ženki na temelju zahtjeva ženkine obitelji. Tim se činom ženka potpuno podvrgava svome nadgledatelj u, obično najstarijem mužjaku n kući. Nadgledatelj time dobiva zakonsko pravo upravljati svim aspektima njezina života te

SV

~ 4~

po vlastitu nahođenju ograničavati sve njezine eventualne dodire s vanjskim svijetom. pirokant (im.) Odnosi se na ključnu slabost osobe. Ta slabost može biti unutarnja, npr. ovisnost, ili vanjska, npr. voljena osoba. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo.

Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i neresponsivni glede seksa te se ne mogu dematerijalizirati. princeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vi. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna.

Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (im.) Podvrsta vampirske vrste čija su glavna obilježja, uz još neke specifičnosti, sposobnost i želja za manipulacijom tuđim osjećajima (radi razmjene energije). U vampirskoj su povijesti simpati oduvijek žrtve diskriminacije, a u nekim su ih razdobljima vampiri i progonili. Na rubu su izumiranja.

Sjenosvijet (vi. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama te u kojoj provode vječnost. slugan (im.) Član služinske klase u svijetu vampira. Slugani imaju starinske, konzervativne tradicije vezane uz služenje sebi nadređenima te se pridržavaju službenog Kodesa odijevanja i ponašanja. Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni.

SV

~ 5~

tali (pridj.) Naziv od milja koji u prijevodu znaci otprilike »dragi/a«. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koncentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli.

Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga.

SV

~ 6~

1.poglavlje »K vragu, Zsadist! Nemoj iskakati…« Phuryjev se glas jedva cuo od zvuka razbijanja automobila ispred njih. I nije spriječio njegova brata blizanca da iskoči iz Escaladea pri brzini od osamdeset kilometara na sat. »V., vani je! Okreni auto!« Phuryjevo je rame udarilo o prozor kada je Vishous počeo zaustavljati terenac ne gubeći kontrolu nad njim. Automobilska su svjetla osvijetlila okolinu i Z.-a kako se sklupčan u loptu kotrlja preko snijegom prekrivenog asfalta. Samo trenutak poslije skočio je na noge i pojurio prema zgnječenom automobilu iz kojeg se pušilo i čiju je haubu sada ukrašavalo stablo bora.

Phury je posegnuo za sigurnosnim pojasom ne skidajući pogled sa svog brata blizanca. Zakoni fizike možda su se pobrinuli za to da degradi koje su progonili po ruralnoj okolici Caldwella više nemaju upotrebljivo vozilo, ali to ne znači da su bili izvan pogona. Ta kopilad od živih mrtvaca bila je vrlo izdržljiva.

Dok se Escalade zaustavljao, Phury je otvorio vrata i istovremeno napipao svoju Berettu. Nisu mogli znati koliko je degrada u automobilu ni čime su naoružani. Neprijatelji vampirske vrste kretali su se u čoporima i uvijek su bili naoružani.

Svih mu svetaca! Iz automobila su izašla trojica svjetlokosih ubojica, a samo je vozač izgledao malo nesiguran na nogama.

Jebeno loši izgledi nisu usporili Z.-a. Kao pravi luđak sa samoubilačkim porivom krenuo je ravno prema trojici živih mrtvaca noseći u ruci samo crni bodež.

Phury je pojurio preko ceste, a iza sebe je čuo topot Vishousovih koraka. No nije bilo nikakve potrebe da se žure.

Dok su se snježne pahulje tiho vrtložile zrakom, a sladak se miris borovine miješao s benzinom koji je curio iz smrskanog automobila, Z. je samo uz pomoć noža svladao sva tri degrada. Zarezao im je tetive iza koljena tako da ne mogu pobjeći, slomio im ruke tako da se ne mogu više boriti te ih odvukao preko tla dok nisu bili poredani jedan uz drugoga kao nekakve jezovite lutke.

To sve, uključujući oduzimanje dokumenata, potrajalo je najviše četiri i pol minute. Zatim je Zsadist zastao da dođe do zraka. Dok je gledao dolje

SV

~ 7~

u uljastu mrlju crne krvi koja je prošarala bjelinu snijega, iz ramena mu se počelo isparavati, stvorila se nekakva neobično nježna izmaglica kojom se poigravao hladni vjetar.

Phury je spremio Berettu u korice na boku i osjetio mučninu, kao da je progutao bačvu svinjske masti. Protrljao je ključnu kost te bacio pogled najprije ulijevo, a zatim udesno. U to doba noći i tako daleko od Cakhvella, cesta 22 bila je mrtvački tiha. Teško da će biti ljudskih svjedoka. Srne se nisu računale.

Znao je što sada slijedi. Znao je da je bolje da to ni ne pokušava zaustaviti.

Zsadist je kleknuo iznad jednog od degrada, a unakaženo mu je lice bilo iskrivljeno od mržnje. Uništena gornja usnica izvila mu se prema gore, a očnjaci su mu se izdužili kao u tigra. Sa svojom gotovo izbrijanom glavom i upalim obrazima izgledao je kao utjelovljenje smrti, a baš kao ni ona, nije imao problema s radom u hladnim uvjetima. Odjeven samo u crnu dolčevitu i široke crne hlače, imao je na sebi više oružja nego odjeće: preko prsa je imao prebačene korice za bodeže karakteristične za Bratstvo crnog bodeža, a na bedrima su mu bila pričvršćena još dva noža. Nosio je i pojas za pištolj s dva SIG Sauera.

Iako zapravo nikada nije koristio te devetmilimetarske pištolje. Kada je ubijao, volio je biti blizu žrtvi. To je zapravo bila i jedina prilika kada bi se ikome približavao.

Z. je zgrabio degrada za revere kožne jakne i podignuo ubojičin gornji dio tijela s tla tako da su im se usta gotovo dodirivala. »Gdje je ženka?« Kada se umjesto odgovora začuo samo zloban smijeh, Z. je odalamio ubojicu. Snažan pucketavi zvuk odjeknuo je između stabala, kao da je netko prelomio granu. »Gdje je ženka?.« Zbog ubojičina podrugljivog smijeha Z.-ov je gnjev toliko narastao da se pretvorio u vlastiti polarni krug. Zrak oko njega ispunio se magnetskim nabojem i bio je hladniji od noći koja ih je okruživala. Pahuljice više nisu padale u njegovoj blizini, kao da ih je rastapala silina njegova gnjeva.

Phury je začuo lagano grebanje i osvrnuo se preko ramena. Vishous je pripalio rukom motanu cigaretu, a narančasti žar bacao je svjetlo na tetovaže na njegovoj lijevoj sljepoočnici i kozju bradicu koja mu je uokvirivala usta.

Kada se ponovno začuo zvuk udarca šakom, V. je povukao dugi dim i skrenuo pogled. »Jesi li dobro, Phury?«

SV

~ 8~

Ne, nije. Z.-ova divlja priroda oduvijek je bila nešto o čemu su se mogle pričati poučne priče, ali u zadnje je vrijeme postao toliko nasilan da je bilo teško gledati ga u akciji. Ta praznina bez dna i duše u njemu krenula je u divljački pohod od trenutka kada su Bellu oteli degradi.

A ipak je još nisu pronašli. Braća nisu imala nikakvih tragova, informacija, ničega. Čak i uz Z.-ovo brutalno ispitivanje.

Phury je bio sluđen zbog otmice. Nije dugo poznavao Bellu, ali bila je tako divna, dostojna ženka iz redova najviše aristokracije njihove vrste.

Iako mu je ona sama značila puno više od njezina podrijetla. Puno, puno više. Uspjela je prodrijeti kroz njegov zavjet celibata do mužjaka koji se skrivao iza discipline i probuditi nešto duboko u njemu. Želio ju je pronaći jednako očajnički kao i Zsadist, ali nakon šest tjedana izgubio je vjeru da je preživjela. Degradi su mučili vampire u nastojanju da izvuku informacije o Bratstvu, a ona, kao ni drugi civili, nije znala puno o braći.

Dosad su je sigurno već ubili.

Samo se nadao da nije morala proživjeti dane i dane u paklu prije nego što je otišla u Sjenosvijet. »Što ste učinili sa ženkom?« zarežao je Zsadist prema sljedećem ubojici. Kada je na to dobio samo »Jebi se«, Z. je odglumio Tysona i ugrizao gada.

Nikome u Bratstvu nije bilo jasno zašto je Zsadistu bilo stalo do nestale civilne ženke. Bio je poznat kao ženomrzac... Kvragu, bio je strah i trepet zbog toga. Mogli su samo nagađati zašto mu je bilo stalo do Belle. S druge strane, nitko, čak ni njegov brat blizanac Phury, nije mogao predvidjeti njegove reakcije.

Dok je osamljena šuma odzvanjala od Z.-ovih brutalnih manevara, Phury je osjetio kako popušta pod ispitivanjem iako su degradi ostali postojani i nisu odali nikakve informacije. »Ne znam koliko ovog još mogu podnijeti«, rekao je ispod glasa.

Zsadist je bio jedino što je imao u životu osim poslanja Bratstva da zaštiti vampirsku vrstu od degrada. Svaki je dan Phury spavao sam, ako je uopće spavao. Hrana mu je pružala malo zadovoljstva. Žene nisu dolazile u obzir zbog njegova celibata. I svake se sekunde brinuo oko toga što će Zsadist sljedeće izvesti i tko će zbog toga nastradati. Osjećao je kao da umire od tisuću porezotina koje su polagano krvarile. Posredna meta svih ubilačkih namjera svog brata blizanca.

V. je pružio ruku u rukavici i primio Phuryja za grlo. »Pogledaj me, stari.«

SV

~ 9~

Phury mu je dobacio pogled i ustuknuo. Bratovo lijevo oko, ono obrubljeno tetovažama, proširilo se dok se nije pretvorilo u crnu prazninu. »Vishous, ne... Ne želim...« Sranje. U tom trenutku nije želio slušati o svojoj budućnosti. Nije znao može li se nositi s činjenicom da će se sve samo još pogoršati. »Snijeg noćas polako pada«, rekao je V. trljajući mu prstom debelu vratnu venu.

Phury je zatreptao kada ga je prožeo osjećaj neobične smirenosti, a srce mu se usporilo u ritmu pomicanja bratova prsta. »Molim?« »Snijeg... Pada tako polako.« »Da... da, tako je.« »Ove je godine bilo puno snijega, zar ne?« »Ovaj... da.« »Da... puno snijega, a bit će ga još i više. Noćas. Sutra. Sljedeći mjesec. Sljedeće godine. Pada kada želi i gdje želi.« »Tako je«, tiho je rekao Phury. »Ništa ga ne može zaustaviti.« »Ne ako nisi tlo.« Palac se prestao pomicati. »Brate, ne izgledaš mi kao zemlja. Nećeš ga zaustaviti. Nikada.« Nekoliko je puta nešto prasnulo i bljesnulo kada je Z. zabio nož u prsa degrada i kada su tijela počela nestajati. Potom se čulo još samo pištanje hladnjaka razbijenog automobila i teško Z.-ovo disanje.

Kao sablast se podignuo s izgaženog tla, lica i podlaktica zamrljanih krvlju degrada. Okruživala ga je blještava maglica nasilja koja je iskrivljavala prizor iza njega, pa je šuma koja se pružala iza njega bila nejasna i ustalasana na mjestima na kojima mu je uokvirivala tijelo. »Idem u grad«, rekao je brišući oštricu noža o bedro, »potražiti ih još.« Neposredno prije nego što je ponovno izašao u lov na vampire, gospodin O. otpustio je otponac na svom devetmilimetarskom Smith & Wessonu i pogledao u cijev. Pištolju je zbilja trebalo čišćenje, baš kao i Glocku. Postojale su druge stvari koje je želio napraviti, ali samo budala dopušta da mu pucaljka propadne. Kvragu, degradi su morali uvijek voditi računa o svom oružju. Bratstvo crnog bodeža nije bilo meta s kojom si možeš dopustiti da se opustiš.

Prošao je kroz centar za uvjeravanje zaobišavši stol za obdukcije koji su koristili u radu. Ta jedna prostorija nije imala izolaciju i pod je bio od

SV

~ 10 ~

nabijene zemlje, ali budući da nije bilo prozora, vjetar uglavnom nije prodirao unutra. Bio je tu ležaj na kojem je spavao. Tuš. Nije bilo zahoda ni kuhinje jer degradi nisu jeli. Mjesto je još uvijek mirisalo na svježe daske jer su ga izgradili tek prije nekih mjesec i pol. Osjećao se i miris grijalice na petrolej koju su koristili za grijanje.

Jedini gotovi dio ugrađenog pokućstva bile su police koje su se protezale od poda do krovnih greda duž cijelog jednog zida duljine dvanaest metara. Alat im je bio uredno posložen na različitim visinama: noževi, škripovi, kliješta, čekići, ubodne pile. Ako je nešto moglo natjerati osobu da vrišti, oni su to imali.

Ali mjesto nije bilo namijenjeno samo mučenju, već i skladištenju.

Nije bilo lako dulje vrijeme držati vampire jer su mogli jednostavno ispariti pod uvjetom da se uspiju smiriti i usredotočiti. Čelik im je onemogućivao da izvedu trik s nestajanjem, ali ćelija s rešetkama ne bi ih zaštitila od sunčeve svjetlosti, a izgradnja prostorije s zidovima od punog čelika nije bila praktična. No dobrim se pokazalo postavljanje rebraste kanalizacijske cijevi okomito u tlo. Odnosno, u ovom slučaju, triju takvih cijevi.

O. je bio u velikom iskušenju da ode do skladišne jedinice, ali je znao da se onda neće stići vratiti na teren, a morao je ispuniti kvotu. Kao zamjenik visokog degrada imao je određene povlastice, primjerice mogućnost da bude glavni u centru za uvjeravanje. No ako je želio zaštititi svoju privatnost, morao je pokazati da je dovoljno djelotvoran.

A to je značilo pobrinuti se za oružje čak i kada bi radije radio nešto drugo. Odmaknuo je kutiju za prvu pomoć, dohvatio kutiju za čišćenje oružja te povukao stolicu do stola za obdukcije.

Jedina vrata u prostoriji otvorila su se bez kucanja. O. je bacio pogled preko ramena, ali kada je vidio o kome je riječ, prisilio se da s face makne iritirani izraz. Gospodin X. nije bio dobrodošao, ali nije se bilo uputno suprotstavljati glavnom i odgovornom drkadžiji gradacijskog društva.

Ako ni zbog čeg drugog, onda zbog vlastite sigurnosti.

Dok je tako stajao ispod svjetla nezasjenjene žarulje, visoki degrad izgledao je kao netko kome se ne želiš suprotstaviti ako želiš imati u jednom komadu. Sa svojih metar i devedeset bio je građen kao automobil: četvrtast i čvrst. A kao i svi članovi Društva koji su davno prošli inicijaciju, izblijedio je. Njegova bijela koža nikada se nije rumenjela od topline ili pak hladnoće vjetra. Kosa mu je bila boje paukove mreže. Oči su mu bile svijetlosive kao oblačno nebo i isto tako bez sjaja i dubine.

SV

~ 11 ~

Ležernim korakom obilazeći prostoriju, gospodin X. počeo se ogledavati oko sebe ne ocjenjujući urednost posloženih predmeta, već nešto tražeći. »Rekli su mi da si upravo doveo još jednog.« O. je odložio šipku za čišćenje i pobrojao oružje koje je imao na sebi.

Nož za bacanje na desnom bedru. Glock zataknut na leđima. Poželio je da ima više toga. »Pokupio sam ga u gradu prije četrdeset pet minuta blizu Zero Suma.

U jednoj je od rupa i dolazi k sebi.« »Dobro obavljeno.« »Spremam se ponovno izaći. Odmah.« »Zaista?« Gospodin X. zastao je ispred police i uzeo nazubljeni lovački nož. »Znaš, čuo sam nešto jebeno uznemirujuće.« O. je držao usta zatvorena i pomaknuo ruku na bedro bliže dršku noža. »Nećeš me pitati što?« rekao je visoki degrad dok se približavao mjestu na kojem su bile ukopane tri skladišne jedinice. »Možda zato što već znaš tajnu.« O. je rukom obuhvatio nož dok se gospodin X. zadržavao iznad rešetkastih ploča koje su prekrivale vrhove kanalizacijskih cijevi. Živo mu se fućkalo za prva dva zarobljenika. Treći je bio samo njegova stvar. »Nema slobodnih mjesta, gospodine O.?« Gospodin X. vrhom je vojničke čizme gurnuo jedan skup užadi koja se spuštala u svaku od rupa. »Mislio sam da si ubio dvojicu kada si utvrdio da nemaju ništa važno reći.« »Jesam.« »Dakle, uz civila kojeg si ulovio noćas, jedna bi cijev trebala biti prazna. Pa ipak ste potpuno bukirani.« »Ulovio sam još jednog.« »Kada?« »Sinoć.« »Lažeš.« Gospodin X. nogom je udario o rešetku na trećoj jedinici.

O. je osjetio poriv da skoči na noge, zaleti se u dva koraka prema gospodinu X.-u i zarije mu nož u grlo. Ali ne bi dospio tako daleko. Visoki degrad znao je zgodan trik kojim je podređene skamenjivao na mjestu.

Bilo je dovoljno da ih pogleda.

Stoga je O. ostao na mjestu tresući se od napora u pokušaju da ne mrdne dupe sa stolice.

Gospodin X. izvadio je džepnu svjetiljku, uključio je i usmjerio snop

SV

~ 12 ~

svjetlosti u rupu. Kada se začulo prigušeno cviljenje, razrogačio je oči. »Isuse, pa to je zbilja ženka! Zašto mi nitko nije rekao?« O. je polako ustao pustivši da mu nož visi u naborima vojničkih hlača. Čvrsto i sigurno stezao je držak noža. »Ona je nova«, rekao je. »Ja sam čuo drugačije.« Brzim korakom gospodin X. uputio se u kupaonicu i razmaknuo prozirnu zavjesu za tuširanje. Uz kletvu je nogom udario u bočice ženskog šampona i dječjeg ulja poredane u kutu. Zatim je odmarširao do ormara s rezervnom municijom i izvukao skriveni prijenosni hladnjak. Izokrenuo ga je pa je hrana iz njega pala na tlo. Budući da degradi nisu jeli, to je bilo kao vrlo eksplicitno priznanje.Blijedo lice gospodina X. odavalo je bijes. »Držiš ljubimca, ha?« O. jc razmišljao o mogućnostima uvjerljivog poricanja dok je mjerio udaljenost između njih. »Dragocjena je. Koristim je prilikom ispitivanja.« »Kako?« »Njihovi mužjaci ne vole vidjeti kako ženka pati. Ona ih potiče da govore.« Gospodin X. stisnuo je oči. »Zašto mi nisi rekao za nju?« »Ovo je moj centar. Dao si mi da ga vodim kako želim.« A ako pronađe pizdu koja ga je cinkala, ogulit će mu kožu u trakama. »Ja ovdje uspijevam obaviti posao i ti to znaš. Ne bi trebalo biti važno kako to postižem.« »Trebao si mi reći.« Gospodin X. naglo se umirio. »Namjeravaš napraviti nešto s tim nožem u ruci, sine?« Da, tata, zapravo namjeravam. »Jesam li ja zadužen za ovo mjesto ili ne?« Kada je gospodin X. prebacio težinu na vrhove stopala, O. se pripremio za sudar.

No u tom mu je času zazvonio mobitel. Prvo je zvono zazvučalo prodorno u zraku punom napetosti, kao vrisak. Drugi se put već nije činilo tako nametljivim. Treći put više nije bilo nešto posebno važno.

Kada je njihov izravni sukob spriječen, O.-u je palo na um da ne razmišlja jasno. Bio je velik momak i prokleto dobar borac, ali nije mogao parirati trikovima gospodina X. A ako O.-a ozlijede ili ga ubiju, tko će se brinuti za njegovu ženu?

SV

~ 13 ~

»Javi se«, naredio je gospodin X. »I uključi zvučnik.« Vijesti su bile od još jednog alfe. Tri su degrada eliminirana uz cestu samo tri kilometra od centra. Automobil im je pronađen omotan oko debla, a na snijegu su se vidjeli nagorjeli tragovi njihove dezintegracije.

Kvragu. Bratstvo crnog bodeža. Ponovno.

Kada je O. završio s pozivom, gospodin X. je rekao: »Onda, želiš li se boriti sa mnom ili želiš na posao? Jedno od toga sigurno će te odmah ubiti. Odluka je na tebi.« »Jesam li ja glavni ovdje?« »Dok od tebe dobivam ono što trebam.« »Dovodim dovoljno civila ovamo.« »Ali baš ne govore puno.« O. se uputio do treće rupe i povukao rešetku natrag na nju. Pritom je pazio da mu gospodin X. stalno bude na oku. Zatim je položio nogu u vojničkoj čizmi na rešetku i pogledao visokog degrada u oči. »Što ja mogu ako je Bratstvo tajna i za pripadnike vlastite vrste?« »Možda se samo moraš bolje usredotočiti.« Nemoj mu reći da odjebe, pomislio je O. Ako padneš ovaj test volje, tvoja će žena postati hrana za pse.

Dok je O. pokušavao ne izgubiti kontrolu, gospodin X. se nasmiješio. »Tvoje suzdržavanje bilo bi vrjednije divljenja da ne predstavlja jedinu ispravnu reakciju. A sada u vezi s večeras. Bratstvo će se pokušati dokopati posuda sa srcima ubojica koje su smaknuli. Odmah idi u kuću gospodina H.-a i uzmi njegovu. Zadužit ću nekog da ode u A.-ovu kuću, a sam ću otići u D.-ovu.« Gospodin X. zastao je na vratima. »Što se tiče te ženke. Ako je koristiš kao oruđe, to je u redu. Ali ako je držiš iz bilo kojeg drugog razloga, imamo problem. Ako se smekšaš, poslat ću te Omegi kao večeru u komadima.« O. nije ni zadrhtao. Jedanput je preživio Omegino mučenje, pa je zaključio da bi preživio i drugi put. Za svoju bi ženu pretrpio sve. »Dakle, što mi imaš reći?« odlučno je upitao visoki degrad. »Da, sensei.« Dok je O. čekao da automobil gospodina X.-a ode, imao je osjećaj da će mu srce iskočiti. Želio je izvući ženu i osjetiti je uz sebe, samo što onda ne bi nikada otišao. U pokušaju da se smiri brzo je očistio Smith & Wesson i naoružao se. Nije uistinu pomoglo, ili dok je završio, barem su mu se ruke prestale tresti.

SV

~ 14 ~

Na putu do vrata pokupio je ključeve kamioneta i uključio detektor pokreta iznad treće rupe. Ta tehnostvarčica zbilja je bila korisna. U slučaju prekida infracrvene laserske zrake, aktivirao bi se triangularni sustav naoružanja i svatko tko je preznatiželjan završio bi ozbiljno izbušen.

O. je oklijevao prije odlaska. Bože, želio ju je zagrliti. Poludio bi čak i na hipotetsku pomisao da bi je mogao izgubiti. Ta vampirica... ona je sada bila njegov razlog za život. Ne Društvo. Ne ubijanje. »Izlazim, ženo, pa budi dobra.« Čekao je. »Uskoro se vraćam pa ćemo te oprati.« Kada nije dobio nikakav odgovor, upitao je: »Ženo?« O. je s mukom progutao zrak. Iako je samom sebi govorio da se mora ponašati kao muškarac, nije se mogao prisiliti da ode i da joj ne čuje glas. »Nemoj me otpraviti bez pozdrava.« Tišina.

Zbog boli koja mu se ušuljala u srce osjetio je kako je usplamtjela ljubav prema njoj. Duboko je udahnuo, a u prsima je imao osjećaj one divne težine očajanja. Mislio je da zna što je ljubav prije nego što je postao degrad. Mislio je da je Jennifer, žena koju je godinama ševio i s njom se tukao, bila posebna. Ali bio je takva naivna budala. Sada je znao što je prava strast. Njegova zarobljenica bila je goruća bol koja ga je natjerala da se ponovno osjeti kao muškarac. Ona je bila duša koja je zamijenila onu koju je dao Omegi. Kroz nju je živio iako je bio živi mrtvac. »Vratit ću se što je prije moguće, ženo.« Bella je klonula u rupi kada je čula zatvaranje vrata. Bila je zadovoljna zbog činjenice da je degrada izbacilo iz ravnoteže to što mu nije odgovorila. Dakle, ludilo je sada potpuno, zar ne?

Kako čudno da će to ludilo biti smrt koja je očekuje. Od trenutka kada se probudila u cijevi prije tko zna koliko već tjedana, pretpostavljala je da će njezin odlazak s ovoga svijeta biti od one uobičajene vrste kada te tjelesno slome. Ali ne, njezina smrt bila je smrt vlastitog bića. Tijelo joj je i dalje bilo u relativno dobrom zdravstvenom stanju, no iznutra više nije bila živa.

Psihoza ju je polako preuzimala, a baš kao i kod fizičkih bolesti, to se odvijalo u fazama. Isprva je bila previše prestravljena da bi mogla misliti na bilo što drugo osim na mučenje koje joj predstoji. Ali onda su prošli

SV

~ 15 ~

dani, a ništa takvo nije se dogodilo. Da, degrad ju je udario i bilo je odvratno na tijelu osjećati njegov pogled, ali nije joj napravio ništa od onog što je radio drugim pripadnicima njezine vrste. Nije je ni silovao.

Reakcija na to bila je da je postupno počela razmišljati o drugim stvarima i da joj je duh oživio kada joj se probudila nada da će biti spašena. To razdoblje »uzdizanja iz pepela« trajalo je nešto dulje. Možda i cijeli tjedan, iako je bilo teško odrediti koliko je dana prošlo.

Ali onda je počela nepovratno kliziti u provaliju, a ono što ju je vuklo prema dolje bio je sam degrad. Trebalo joj je neko vrijeme da to shvati, ali imala je neku neobičnu moć nad svojim tamničarom, a nakon što je prošlo još neko vrijeme, počela ju je koristiti. Najprije ga je provocirala da bi provjerila koliko daleko može ići. Poslije ga je mučila iz jednostavnog razloga što ga je mrzila i željela povrijediti.

Iz nekog razloga taj degrad koji ju je zarobio... ju je volio. Svim srcem.

Ponekad je vikao na nju i bojala ga se kada bi ga uhvatilo neko od njegovih raspoloženja, ali što je bila gora prema njemu, to je bolje postupao s njom. Kada bi ga odbijala pogledati, od tjeskobe je doživljavao pravi slom. Kada bi joj donio darove, a ona ih nije htjela uzeti, plakao je.

Sa sve većim žarom pokazivao je zabrinutost za nju, molio je za pažnju i privijao se uz nju, a kada bi ga odbila od sebe, raspadao se na komadiće.

Igranje njegovim osjećajima činilo je cijeli njezin omraženi svijet, a okrutnost koja ju je hranila istovremeno ju je ubijala. Jednom i bila živo biće, kći, sestra... netko... Sada je otvrdnula, pretvarala se U komad betona usred vlastite noćne more. Kao da je balzamirana.

Draga Djevo u Sjenosvijetu, znala je da je nikada neće pustiti, jednako definitivno kao da ju je izravno ubio, oduzeo joj budućnost. Sve što je sada imala bila je ta grozna i beskrajna sadašnjost. S njim.

U grudima je osjetila paniku, nešto što dugo nije osjetila.

Očajnički želeći povratiti otupjelost, usredotočila se na to koliko je zemlja hladna. Degrad ju je odijevao u odjeću koju je uzeo iz njezinih vlastitih ladica i ormara i bila je dobro zaštićena dugim gaćama, flisom, toplim čarapama i čizmama. Ali i uz sve to, hladnoća je bila nemilosrdna, provlačila se kroz slojeve odjeće i uvlačila joj se u kosti pretvarajući joj koštanu srž u ledenu bljuzgavicu.

Počela je razmišljati o svojoj farmerskoj kući u kojoj je tako kratko živjela. Prisjetila se vesele vatrice koju je običavala paliti u kaminu u dnevnoj sobi i sreće koju je osjećala zbog vlastite samostalnosti... Bile su to loše slike, loše uspomene. Podsjećale su je na njezin stari život, na

SV

~ 16 ~

majku... na brata.

O Bože, Rehvenge. Rehv ju je izluđivao svojim zapovjednim ponašanjem, ali bio je u pravu. Da je ostala s obitelji, nikada ne hi upoznala Mary, ljudsku ženku koja joj je bila prva susjeda. I nikada ne bi one noći prešla travnjak između njihovih kuća da provjeri je li sve u redu.

I nikada ne bi naletjela na degrada... pa nikada ne bi završila istodobno mrtva i živa.

Pitala se koliko ju je brat dugo tražio. Je li dosad odustao? Vjerojatno. Čak ni Rehv ne bi mogao tako dugo nastaviti beznadnu potragu.

Kladila se da ju je tražio, ali joj je na neki način bilo drago što je nije uspio pronaći. Iako je bio iznimno agresivan mužjak, bio je civil i vjerojatno bi nastradao da ju je došao osloboditi. Ti su degradi bili snažni.

Okrutni i moćni. Ne, spasiti ju je moglo samo nešto slično čudovištu koje ju je držalo zatočenom.

U glavi joj se pojavila slika Zsadista, jasna kao neka fotografija.

Vidjela je njegove divlje crne oči. Ožiljak koji mu se protezao licem i iskrivljavao gornju usnicu. Tetovirane oznake krvnog roba oko njegova vrata i zapešća. Sjećala se tragova biča na njegovim leđima. I piercinga na bradavicama. Njegova mišićava i premršava tijela.

Pomislila je na njegovu bespoštednu i beskompromisnu volju i svu onu eksplozivnu mržnju. Bio je zastrašujuć, pravi užas njihove vrste.

Uništen, ne oštećen, prema riječima njegova brata blizanca. Ali to bi ga učinilo pogodnim spasiteljem. Samo se on mogao mjeriti s degradom koji ju je oteo. Zsadistova brutalnost vjerojatno je bila jedino što ju je moglo izvući, iako je znala da je bolje da ne pomišlja na to da bi je on ikad pokušao pronaći. Ona je bila samo civil kojega je dvaput vidio.

A drugi ju je put natjerao da se zakune da mu se više nikad neće približiti.

Osjetila je kako je hvata strah i pokušala je obuzdati taj osjećaj govoreći samoj sebi da je Rehvenge i dalje traži. I da će pozvati Bratstvo ako pronađe bilo kakve indicije o tome gdje bi mogla biti. Onda će je možda Zsadist potražiti jer mu je to bila obaveza, dio njegova posla. »Hej? Hej? Ima li koga?« Drhtav muški glas bio je prigušen i kreštav.

To je najnoviji zarobljenik, pomislila je. U početku su uvijek pokušavali uspostaviti kontakt.

Bella se nakašljala da pročisti grlo. »Tu... tu sam.« Neko je vrijeme vladala tišina.

SV

~ 17 ~

»O, Bože... Jesi li ti ženka koju su oteli? Jesi li ti... Bella?« Šokiralo ju je kada je čula svoje ime. Kvragu, degrad ju je tako dugo zvao svojom ženom da je skoro zaboravila da je ikada imala drugo ime. »Da... da, jesam.« »Još si živa.« Pa, srce joj je u svakom slučaju još uvijek kucalo. »Poznajem li te?« »B... bio sam na tvom sprovodu. Sa svojim roditeljima, Ralstamom i Jilling.« Bella je počela drhtati. Majka i brat... su je pokopali. Naravno di jesu.

Majka joj je bila duboko religiozna, velika poklonica starih običaja. Ako je bila uvjerena da joj je kći mrtva, inzistirala bi na odgovarajućem obredu da bi Bella mogla ući u Sjenosvijet.

O... Bože. Misliti da su odustali i znati da jesu bile su dvije potpuno različite stvari. Nitko neće doći po nju. Nikada.

Začula je nešto neobično. Tada je shvatila da jeca. »Pobjeći ću«, rekao je mužjak silovito. »I povest ću te sa sobom.« Bella je dopustila koljenima da popuste i skliznula niz rebrastu stijenku cijevi dok se nije našla zaglavljena na dnu. Sada je uistinu mrtva, zar ne? Mrtva i pokopana.

Kako je stravično prikladno što je već pod zemljom.

SV

~ 18 ~

2. poglavlje Zsadist je u svojim vojničkim čizmama prošao kroz pokrajnju uličicu uz Ulicu Trade, a teški potplati gazili su kroz smrznutu bljuzgavicu i probijali se kroz ledene utore tragova guma. Vladao je mrkli mrak jer zgrade od opeke s jedne i druge strane nisu imale prozore, a oblaci su sakrili mjesec. Pa ipak, dok je tako hodao sam, njegov savršeni noćni vid prodirao je posvuda. Baš kao i njegov bijes.

Crna krv. Trebalo mu je još crne krvi. Želio ju je osjetiti na rukama, kako ga udara u lice i pršti mu po odjeći. Trebali su mu oceani krvi koji će prekriti tlo i upiti se u zemlju. Da oda počast uspomeni na Bellu, natjerat će ubojice da krvare, a svaka će smrt biti njegova žrtva njoj.

Znao je da više nije živa. U srcu je znao da su je vjerojatno ubili na neki grozomoran način. Pa zašto je onda uvijek iznova pitao gadove gdje je? Kvragu, nije znao. To je bila prva stvar koja mu je izlazila iz usta, bez obzira na to koliko si je puta ponovio da je više nema.

I nastavit će ispitivati te pizde. Želio je znati gdje i kako i čime su je sredili. Saznanje će ga samo živoga izjesti, ali želio je znati. Morao je znati. A netko od njih na kraju će progovoriti.

Z. je stao. Onjušio zrak. Molio se da u nosu osjeti slatki miris dječijeg pudera. Dovraga, nije više mogao podnositi tu... neizvjednost.

Ali onda se sam sebi nasmijao. Da ne može nešto podnijeti? Nakon stotinu godina pažljive obuke s Gospodaricom, nije bilo patnje koje nije preživio. Fizičku bol, mentalno mučenje, krajnja poniženja i nedostojnosti, beznađe, bespomoćnost: sve sam doživio, sve prošao.

Zato je mogao preživjeti i ovo.

Pogledao je u nebo, a kada je zabacio glavu, zaljuljao se na nogama.

Rukom se brzo uhvatio za kontejner, a zatim duboko uzdahnuo i pričekao da vidi hoće li osjećaj pijanstva proći. Nije imao sreće.

Vrijeme je za hranjenje. Ponovno.

Opsovao je. Nadao se da će uspjeti izdržati još koju noć. Istina da je zadnjih nekoliko tjedana vukao tijelo uokolo snagom volje, ili to nije bilo ništa neobično. A noćas se jednostavno nije htio nositi sa žeđu za krvlju.

Hajde, hajde... usredotoči se, šupčino.

Prisilio se da nastavi hodati, vrebati pokrajnje uličice u centru, lutati po opasnom gradskom labirintu Caldwella, klupske i narkomanske scene New Yorka.

SV

~ 19 ~

Do tri sata glad za krvlju postala je toliko jaka da je osjetio omamljenost i to je bio jedini razlog zbog kojeg je popustio. Nije podnosio taj gubitak povezanosti s vlastitim tijelom, tu otupjelost. To ga je previše podsjećalo na opijumsku obamrlost na koju su ga prisiljavali dok je bio krvni rob.

Najbržim mogućim korakom uputio se u Zero Sum, aktualno okupljalište Bratstva u centru grada. Izbacivači su mu dopustili da preskoči red. Ulaz bez problema bio je jedna od prednosti za one koji su trošili kao Bratstvo. Kvragu, samo Phuryjeva navika pušenja crvenih cigareta vrijedila je nekoliko tisuća mjesečno, a V.-u i Butchu sviđala se samo opijenost kakvu su izazivala najskuplja pića. A bile su tu i Z.-ove vlastite redovite nabave.

Unutrašnjost kluba bila je vruća i mračna, nekakva vrsta vlažne tropske pećine s techno glazbom koja je strujala zrakom. Plesni je podij bio prepun ljudi koji su cuclali prstenje s lizalicama, nalijevali se vodom i znojili se dok su se kretali u ritmu pulsirajućih pastelnih lasera.

Posvuda uokolo uz zidove izvijala su se i dodirivala po dva ili tri tijela.

Z. se uputio prema VIP salonu, a ljudska gomila razmicala se pred njim kao da netko para baršunastu tkaninu. Iako u transu od ecstasija i kokaina, ta pregrijana tijela i dalje su imala dovoljno instinkta za preživljavanje da ga dozive kao opasnost koja donosi smrt.

Sasvim otraga, kratko ošišani izbacivač pustio ga je u najbolji dio kluba. Ondje je u relativnoj tišini i na velikoj međusobnoj udaljenosti bilo raspoređeno dvadeset separea za velike grupe, a crne mramorne površine osvjetljavali su samo reflektori sa stropa. Separe Bratstva nalazio se neposredno uz izlaz u nuždi i nije ga iznenadilo kada je ugledao Vishousa i Butcha kako sjede u njemu s čašama za jaki alkohol ispred sebe.

Phuryjeva čaša s martinijem nije imala društvo.

Dvojica cimera nisu izgledala sretna što ga vide. Ne... činilo se kao da njegov dolazak prihvaćaju kao nešto protiv čega ništa ne mogu, kao da su se nadali da će se malo opustiti, a on ih je upravo ponovno napeo. »Gdje je?« upitao je Z. glavom pokazujući na martini svog brata blizanca. »Otraga kupuje crvene cigarete«, rekao je Butch. »Ponestalo mu je.« Z. je sjeo s lijeve strane i naslonio se sklonivši se od svjetla koje je padalo na sjajni stol. Kada je bacio pogled uokolo, prepoznao je lica stranaca koji mu nisu ništa značili. VIP odjeljak imao je svoje posjetitelje,

SV

~ 20 ~

ali nitko od velikih potrošača nije se puno miješao s ostalima izvan svoje uske grupe. Zapravo, cijeli je klub bio i nekom vibrom koja je govorila brini svoja posla, što je i bio jedan od razloga zbog kojih je Bratstvo u njega navraćalo. Iako je i lik Zero Suma bio vampir, nisu smjeli isticati tko su.

Tijekom proteklog stoljeća ili tu negdje, pripadnici Bratstva bodeža počeli su skrivati svoj identitet od pripadnika vlastite vrste. Postojala su govorkanja, naravno, i civili su znali neka njihova imena, ali sve se držalo u tajnosti. Prikrivanje je započelo kada se otprilike prije jednog stoljeća vampirska vrsta fragmentirala i kad je, nažalost, povjerenje unutar vrste postalo upitno. No sada je postojao još jedan razlog. Degradi su mučili civile tražeći informacije o Bratstvu pa je bilo iznimno važno ne privlačiti pozornost na sebe.

Zbog toga onih nekoliko vampira koji su radili u klubu, nije bilo sigurno jesu li krupni mužjaci u kožnoj odjeći koji su ispijali piće i plaćali velike svote bili članovi Bratstva crnog bodeža. A srećom, društveni su običaji, ako ne i izgled članova Bratstva, priječili suvišna pitanja.

Zsadist se nestrpljivo uzvrpoljio u separeu. Mrzio je taj klub. Uistinu ga je mrzio. Mrzio je blizinu tolikog broja tijela. Mrzio je buku. Mirise.

Brbljava skupina od tri ljudske ženke približila se stolu Bratstva.

Njih tri večeras su radile, iako ono što su nudile nije stalo u čašu. Bile su to tipične kurve visoke klase: ekstenzije u kosi, umjetne grudi, lica koja su oblikovali plastični kirurzi, odjeća skoro pa nepostojeća. U klubu su se nudile velike količine takve gozbe u pokretu, osobito u VIP odjeljku.

Reverend, vlasnik i upravitelj Zero Suma, vjerovao je u diverzifikaciju kao poslovnu strategiju te je uz alkohol i drogu nudio i njihova tijela. Vampir je isto tako posuđivao novac, imao tim kladioničara i radio tko zna što sve još u svom stražnjem uredu da zadovolji svoju uglavnom ljudsku klijentelu.

Dok su se tri prostitutke smiješile i govorile, ponudile su se na prodaju. Ali nijedna od njih nije bila ono što je Z. tražio, a ni V. ni Butch isto tako nisu bili zainteresirani. Dvije minute kasnije žene su se uputile u sljedeći separe.

Z. je bio prokleto gladan, ali kada je bila riječ o hranjenju, postojao je jedan uvjet od kojega nije odstupao. »Hej, tatice«, rekla je još jedna žena. »Traži li netko od vas društvo?« Podignuo je pogled. Ta ljudska ženka imala je čvrsto lice koje je odgovaralo njezinu čvrstu tijelu. Bila je odjevena u crnu kožu. Oči su joj

SV

~ 21 ~

bile staklaste. Kosa joj je bila kratka.

Jebeno savršeno.

Z. je stavio ruku u snop svjetlosti na stolu, podignuo dva prsta, a zatim člancima prstiju dvaput zakuckao o mramor. Kada su se Butch i V. počeli vrpoljiti, njihova ga je napetost ozlovoljila. Ženka se osmjehnula. »U redu onda.« Zsadist se nagnuo prema naprijed i istegnuo se u svojoj punoj visini, a reflektor mu je osvijetlio lice. Kurvino se lice smrznulo i ustuknula je za korak unatrag. U tom je trenutku Phury izašao kroz vrata s lijeve strane, a njegova spektakularna griva zasjala je na treperavom svjetlu. Odmah iza njega išao je vampir agresivna izgleda s irokezicom: Reverend.

Kada su njih dvojica došla do stola, vlasnik kluba usiljeno se nasmiješio. Očima boje ametista nije promaknulo prostitutkino oklijevanje. »Dobra večer, gospodo. Nekamo si pošla, Lisa?« Lisi se i te kako vratila razmetljivost. »Kamo god on želi, šefe.« »Pravi odgovor.« Dosta blebetanja, pomislio je Z. »Van. Odmah.« Otvorio je izlaz u nuždi i krenuo za njom u uličicu iza kluba.

Prosinački vjetar propuhivao je laganu jaknu koju je odjenuo da bi prikrio oružje, ali nije mario za hladnoću, a nije ni Lisa. Iako joj se ledeni vjetar poigravao s kratko ošišanom kosom i u tome što je bila gotovo gola, suočila se s njim bez drhtanja, dignute brade. Sada kada je donijela odluku, bila je spremna za njega. Prava profesionalka. »Ovdje ćemo obaviti stvar«, rekao je zakoračivši u sjenu. Izvadio je iz džepa dvije novčanice od stotinu dolara te joj ih pružio, zgužvala ih je prstima prije nego što ih je sakrila u kožnu suknju. »Kako želiš?« upitala je približivši mu se i pruživši mu ruke na ramena.

Okrenuo ju je licem prema zidu od opeke. »Ovdje sam ja taj koji dodiruje. Ne ti.« Tijelo joj se napelo, a peckavi sumporasti miris njezina straha podraškao mu je nos. No glas joj je bio snažan. »Pazi što radiš, šupčino. Ako se vratim s modricama, progonit će te kao životinju.« »Ne brini. Izvući ćeš se iz ovog u dobrom stanju.«

SV

~ 22 ~

No još je uvijek bila prestrašena. A on je bio blaženo otupio na tu emociju.

Obično je strah u žena bilo jedino što ga je napaljivalo, jedini način na koji mu se stvar u hlačama uspijevala dignuti. No u zadnje vrijeme to nije funkcioniralo, što je njemu savršeno odgovaralo. Prezirao je reakciju tog organa skrivenog iza patentnog zatvarača, a budući da je većina žena umirala od straha pred njim, stvar se uzbuđivala puno više nego što je želio. Bilo bi bolje da se to uopće nije događalo. Sranje, bio je vjerojatno jedini mužjak na planeti koji je želio biti impotentan. »Nagni glavu u stranu«, rekao je. »Nasloni uho na rame.« Polako ga je poslušala i izložila mu vrat. Zato ju je odabrao. Kratka je kosa značila da ne mora ništa dodirivati da bi si oslobodio put. Mrzio je stavljati ruke bilo gdje na njih. Dok joj je buljio u vrat, osjetio je snažnu žeđ od koje su mu se očnjaci izdužili. Bože, bio je tako žedan da bi je mogao ispiti do dna. »Što ćeš učiniti?« obrecnula se. »Ugristi me?« »Da.« Brzo ju je ugrizao i držao je na mjestu dok se trzala. Da joj olakšao, smirio ju je pomoću svog uma, opustio je i stavio u neku vrstu transa koji joj je bez sumnje bio jako poznat. Kada se smirila, progutao je što je više mogao a da ne povrati jer je u njezinoj krvi osjetio kokain, alkohol i antibiotike koje je uzimala.

Kada je završio, polizao je mjesto ugriza da bi potaknuo proces zacjeljivanja i da ne bi iskrvarila. Zatim joj je podignuo ovratnik da bi sakrio ugriz, izbrisao se iz njezina pamćenja te je poslao natrag u klub.

Kada je ostao sam, mlitavo se naslonio na zid od opeke. Ljudska je krv bila tako slaba, jedva mu je ispunjavala potrebe, ali nije želio piti od ženki vlastite vrste. Nije to želio ponavljati. Nikada.

Podignuo je pogled prema nebu. Oblaci koji su bili donijeli snježne pahulje nestali su, a između zgrada se vidio komadić vedrog neba posutog zvijezdama. Položaj zviježđa govorio mu je da vani smije biti još samo dva sata.

Kada je prikupio dovoljno snage, zatvorio je oči i dematerijalizirao se na jedino mjesto na kojem je želio biti.

Hvala Bogu što je još bilo dovoljno vremena da ode onamo. Da bude ondje.

SV

~ 23 ~

3. poglavlje John Matthew zastenjao je i okrenuo se na leđa u krevetu. Žena ga je slijedila, a gole su joj se grudi pritiskale o njegova isto tako gola prsa.

Zavodljivo se nasmiješivši, posegnula je između njegovih nogu i pronašla središte njegove žudnje. Zabacio je glavu i zastenjao kada mu je podignula napeti ud i sjela na njega. Uhvatio ju je za koljena, a ona se počela ravnomjerno i polako pomicati. O, da.. .

Jednom je rukom trljala sebe, a drugom ga je izluđivala prelazeći si dlanom preko grudi sve do vrata, dok joj se duga platinastoplava kosa pomicala u ritmu pokreta. Pomaknula je ruku više, do lica, a zatim ju je ispružila iznad glave izvivši se u graciozan luk od krvi i mesa. Kada je savinula leđa u luk, isturila je grudi s i zbočenim ružičastim bradavicama.

Koža joj je bila tako svijetla da je izgledala kao tek pali snijeg. »Ratniče«, rekla je meljući ga bokovima. »Možeš li ovo podnijeti?« Podnijeti? Naravno da može. Da bi joj jasno dao do znanja tko tu što podnosi, primio ju je za bedra i bokovima se izdignuo prema njezinim tako da je kriknula. Kada se povukao, nasmiješila mu se i nastavila se kretati u sve bržem ritmu. Bila je vlažna i uska, a njegov je napeti ud bio kao u raju. »Ratniče, možeš li ovo podnijeti?« Glas joj se produbio od napora. »Apsolutno«, zarežao je. Čovječe, one sekunde kada svrši, okrenut će je na leđa i još je jedanput obraditi. »Možeš li ovo podnijeti?« Počela se još brže podizati i spuštati. Osjećao je kako ga njezina unutrašnjost steže. Ruka joj je i dalje bila zabačena iznad glave i jahala ga je kao bika izvijajući se iznad njega.

Kakav je to sjajan seks... fantastičan, nevjerojatan, izvanredan...

Glas koji joj je izlazio iz usta počeo se iskrivljavati... Ton mu je sada bio niži nego kod ženskog glasa. »Možeš li ovo podnijeti?« John je osjetio kako ga prožima jeza. Nešto nije u redu. Nešto tu definitivno nije u redu... »Možeš li ovo podnijeti? Možeš li ovo podnijeti?« Odjednom je iz njezina grla izlazio muški glas, muški podrugljivi glas. »Možeš li ovo podnijeti?« John ju je pokušao zbaciti sa sebe, ali bila je čvrsto prikovana uz njega i nije ga prestajala ševiti.

SV

~ 24 ~

»Misliš da možeš ovo podnijeti? Misliš-da-možeš-ovo-podnijeti?

Mislišdamožešovopodnijeti?« Muški je glas sada već vrištao i urlajućom snagom izlazio iz lica žene.

Odjednom je u ruci iznad glave držala nož i zamahnula njime prema Johnu, samo što se sada pretvorila u muškarca bijele kože, izblijedjele kose i očiju boje magle. Kada je oštrica zabljesnula srebrnim sjajem, John je podignuo ruku da je blokira, ali ruka mu više nije bila mišićava. Bila je tanka i slaba. »Možeš li ovo podnijeti, ratniče?« Bodež je elegantno kliznuo kroz kožu i zabio mu se posred prsa, osjetio je zasljepljujuću bol na mjestu uboda, a zatim mu se osjećaj pečenja proširio tijelom odbijajući se tamo-amo ispod kože sve dok ga agonija nije potpuno obuzela. Pokušao je doći do zraka i počeo se gušiti u vlastitoj krvi, gušio se i grcao dok nije osjetio da će mu se pluća rasprsnuti. Okrenuvši se, pokušao se piliti protiv smrti koja je dolazila po njega... »Johne! Johne! Probudi se!« Naglo je otvorio oči. Prva mu je pomisao bila da ga boli lice, nije imao pojma zašto jer je uboden u prsa. Potom je shvatio da su mu usta razjapljena kao da će proizvesti nešto što bi, da je imao glasnice, bilo vrisak. Ovako mu je iz usta izlazio samo zrak.

Zatim je osjetio ruke... nečije su ruke prikovale njegove. Osjet strave vratio se i iznenađujuće brzim pokretom zbacio je svoje golo tijelo s kreveta. Završio je s licem na podu, a obraz mu je zarinuo o mekani tepih. »Johne! To sam ja, Wellsie.« To ime vratilo ga je u stvarnost, a histerični je napad prošao kao da ga je netko pljusnuo.

O, Bože... Sve je bilo u redu. S njim je bilo sve u redu. Živ je. Bacio se u Wellsiene ruke i ukopao joj lice u dugu crvenu kosu. »U redu je.« Povukla ga je u krilo i rukom mu počela gladiti leđa. »Doma si. Na sigurnom si.« Dom. Siguran. Da, nakon samo šest tjedana to je bio dom... Prvi dom koji je ikada imao nakon djetinjstva u sirotištu Naše gospe i potucanja po ćumezima od svoje šesnaeste godine. Wellsiena i Tohrmentova kuća bila je njegov dom.

Tu nije samo bio na sigurnom, tu su ga i razumjeli. Dovraga, saznao je istinu o sebi. Dok ga Tohrment nije pronašao, nije znao zašto se oduvijek razlikovao od drugih ni zašto je tako koščat i slabašan. No svi su vampirski mužjaci takvi prije prijelaza. Navodno je čak i Tohr, koji je bio

SV

~ 25 ~

punopravni član Bratstva crnog bodeža, prije prijelaza bio sitan.

Wellsie je podignula Johnovu glavu. »Možeš li mi reći što je to bilo?« Odmahnuo je glavom i zaronio joj lice dublje u krilo držeći se tako čvrsto za nju da se i sam čudio kako je uopće disala.

Zsadist se materijalizirao ispred Belline farmerske kuće i opsovao.

Netko je opet bio tu. Na pahuljastom snijegu na kolniku vidjeli su se svježi tragovi guma, a sve do vrata protezali su se otisci stopala. O, sranje... Bilo je puno otisaka stopala, zapravo toliko u smjeru prema mjestu i od mjesta na kojem je vjerojatno bio parkiran automobil da je izgledalo kao da je netko iseljavao stvari.

To ga je učinilo nervoznim, kao da su djelići nje nestajali.

Dovraga. Ako se njezina obitelj riješi kuće, nije znao kamo će drugamo moći poći da bi imao osjećaj da je s njom.

Tvrda pogleda zurio je u trijem i dugačke prozore dnevne sobe. Možda bi trebao za sebe spakirati neke njezine stvari. To bi bila gadarija s njegove strane, ali nije se smatrao predobrim za krađu.

Ponovno je počeo razmišljati o njezinoj obitelji. Znao je da su aristokrati, pripadnici najviše društvene elite, ali ništa više, i nije ih želio upoznati da bi se bolje informirao. Čak i kada je bio najraspoloženiji, bio je užasan u ophođenju s drugima, ali situacija s Bellom učinila ga je opasnim, a ne samo odvratnim. Ne, Tohrment je bio veza s njezinim krvnim srodnicima, a Z. je uvijek pazio da ne naleti na njih.

Zaobišao je kuću, ušao kroz kuhinju i isključio sigurnosni alarm. Kao i svake večeri, najprije je provjerio što je s ribicama. Komadići hrane bili su razasuti po površini vode, dokaz da se netko već pobrinuo za njih. Bio je bijesan što su ga lišili mogućnosti da to sam učini.

Istinski govoreći, njezinu je kuću sada smatrao svojim prostorom.

Očistio ju je nakon njezine otmice. Zalijevao je biljke i vodio računa o ribicama. Hodao je svakim katom i stubama, gledao kroz prozore, sjedio na svakoj stolici, na kauču i krevetu.

Već je odlučio da će kupiti prokletu stvar kada je njezina ako se biude prodavala. Iako nikad prije nije imao kuću ni previše stvari, ti zidovi i krov i sve što su skrivali unutra, sve će biti njegovo. Hram posvećen njoj.

Z. je na brzinu obišao kuću želeći vidjeti što je sve odneseno, ali je bilo puno toga. Slika i srebrna posuda iz dnevne sobe i ogledalo iz predvorja.

SV

~ 26 ~

Zanimalo je zašto su odabrani baš ti predmeti i želio je da se vrate onamo kamo pripadaju.

K ada je ponovno ušao u kuhinju, sjetio se te prostorije nakon što je oteta, sve one krvi, krhotina stakla, slomljenih stolica i razbijenog porculana. Pogled mu se spustio na crni trag od gume na ledu od borovine.

Mogao je pogoditi kako se to dogodilo. Bella se bori protiv degrada, on je vuče po podu, a potplat njezine cipele škripi dok ostavlja trag po podu.

Bijes mu je puzao prsima sve dok nije jedva hvatao dah od onog poznatog osjećaja koji ga je sapinjao. Osim što... Isuse Bože, sve to uopće nije imalo smisla: on je traži, opsjeda ga to gdje su joj proklete stvari i hoda joj po kući. Nisu bili prijatelji. K vragu, nisu čak bili ni poznanici. A i nije bio ljubazan prema njoj ona dva puta kada su se sreli. Čovječe, kako je žalio zbog toga. Želio je da tijekom to malo vremena koje je proveo s njom nije bio tako... Na primjer, da nije povratio kada je shvatio da je uzbuđuje bio bi dobar jebeni početak. Osim što nije bilo načina da potisne svoju reakciju. Nijedna ženka osim one njegove bolesne kuje od gospodarice nikada se nije navlažila zbog njega pa vlažnu žensku stvar definitivno nije povezivao ni s čim dobrim.

Dok se prisjećao Belle pritisnute o svoje tijelo i dalje se pitao zašto je željela leći s njim. Lice mu je bilo jebeno uništeno. Tijelo mu nije izgledalo puno bolje, barem ne na leđima. A u usporedbi s njegovom reputacijom, Jack Trbosjek bio je prava dobrica. Dovraga, stalno je bio bijesan na sve i svakog. Ona je bila lijepa, nježna, draga, aristokratska ženka iz povlaštenih krugova.

Aha, ali stvar je baš bila u tome što su bili toliko različiti, zar ne? On je za nju bio drugačiji od uobičajenih mužjaka. Odmak od normalnog.

Divlje stvorenje koje bi je na sat ili dva natjeralo da izgubi kontrolu nad svojim savršenim malim životom. Unatoč tome što ga je boljelo da ga se svodi upravo na ono što je bio, i dalje je mislio da je... divna.

Iza njega se začulo zvonjenje starinskog sata. Pet sati.

Ulazna vrata kuće uz škripanje su se otvorila.

Zsadist je hitro i bešumno izvadio crni bodež iz korica na prsima i priljubio se uz zid. Nakrivio je glavu da bi mogao vidjeti niz hodnik do predvorja. Butch je podignuo ruke u zrak dok je ulazio u kuću. »To sam samo ja, Z.« Z. je spustio bodež i vratio ga u korice.

Bivši detektiv odjela za umorstva bio je anomalija u njihovu svijetu, jedino ljudsko biće koje je ikada dobilo pristup u uski krug Bratstva.

SV

~ 27 ~

Butch je bio V.-ov cimer, Rhageov partner za dizanje utega u teretani, Phuryjev istomišljenik kada je bila riječ o opsjednutosti odjećom. A iz nekih svojih vlastitih razloga bio je opsjednut Bellinom otmicom pa je imao nešto zajedničko i sa Z.-om. »Što ima, murjače?« »Vraćaš se u kompleks?« Pitanje je možda bilo oblikovano kao upit, ali je više zvučalo kao prijedlog. »Trenutno ne.« »Uskoro će zora.« Nebitno. »Phury te poslao po mene?« »Nitko me nije poslao. Kada se nisi vratio iz akcije koju si platio, mislio sam da ćeš možda završiti ovdje.« Z. je prekrižio ruke na prsima. »Zabrinuo si se da sam ubio onu ženku koju sam odveo u uličicu?« »Ne. Vidio sam je da radi u klubu prije nego što sam otišao.« »Pa zašto si onda sada ovdje?« Mužjak je spustio pogled kao da bira riječi u glavi i pritom!

Premještao težinu naprijed-natrag u onim skupim mokasinama koje je volio. Potom je otkopčao šminkerski crni kaput od kašmira.

Aha... dakle Butch je prenosio poruku. »Reci što imaš, murjače.« Čovjek je prstom protrljao obrvu. »Znaš da je Tohr razgovarao s Bellinom obitelji, zar ne? I da je njezin brat prava usijana glava? E pa, on zna da netko dolazi ovamo. Zna zbog sigurnosnog sustava. Dobiva signal svaki put kada se sustav isključi ili uključi. Ne želi posjetitelje, Z.« Zsadist je iskezio očnjake. »Baš šteta.« »Postavit će čuvare.« »Koji kurac je to njega briga?« »Daj, čovječe. Pa to je kuća njegove sestre.« Kvragu. »Želim kupiti kuću.« »To neće ići, Z. Tohr je rekao da je obitelj ne namjerava davati na prodaju u skorije vrijeme. Žele je zadržati.« Z. je na trenutak zaškrgutao zubima. »Murjače, učini si uslugu i odlazi odavde.«

SV

~ 28 ~

»Radije bih te odvezao kući. Zora je jebeno blizu.« »Da, baš me jedan čovjek treba upozoravati na to.« Butch je uz uzdah ispustio i kletvu. »Dobro, isprži se ako želiš. Samo nemoj ponovno dolaziti ovamo.

Njezina obitelj je već dovoljno prošla.« Čim su se ulazna vrata zatvorila, Z. je osjetio kako ga oblijeva vrućina, kao da ga je netko umotao u električni pokrivač i stavio temperaturu na maksimum. Na licu i prsima izbio mu je znoj, a želudac mu se grčio. Podignuo je ruke. Dlanovi su mu bili vlažni, prsti lagano podrhtavali.

Pomislio je kako su to fiziološki znakovi stresa.

Očito je imao neku emocionalnu reakciju, ali vrag da ga nosi ako je znao kakvu. Primjećivao je samo vanjske simptome. Iznutra nije osjećao ništa, nije bilo nikakvog osjećaja koji bi prepoznao.

Bacio je pogled uokolo i poželio zapaliti farmersku kuću, jednostavno spaliti sve do temelja da je nitko drugi ne bi mogao imati. To bi bilo bolje nego znati da više ne smije ulaziti u nju. Problem je bio u tome što mu se činilo da bi spaliti njezinu kuću bilo kao da ju je povrijedio.

Zato je želio nešto ponijeti kada već nije za sobom mogao ostaviti hrpu pepela. Dok je razmišljao o tome što bi mogao uzeti, a da se ipak uspije materijalizirati, položio je ruku na tanki lančić koji mu je bio stegnut oko grla.

Ogrlica sa sićušnim umetnutim dijamantima bila je njezina. Pronašao ju je među razbacanim stvarima nakon otmice, na podu od terakote ispod kuhinjskog stola. Očistio ju je od njezine krvi, popravio slomljenu kopču i nosio je sve otada.

A dijamanti su vječni, zar ne? Traju zauvijek. Baš kao i njegove uspomene na nju.

Prije nego što je otišao, Zsadist je bacio posljednji pogled na akvarij s ribicama. Hrana je skoro nestala, s površine su je pokupila mala razjapljena usta koja su joj se približavala odozdo.

John nije znao koliko je dugo ostao u Wellsienu naručju, ali trebalo mu je neko vrijeme da se vrati u stvarnost. Kada se konačno odvojio od nje, nasmiješila mu se. »Sigurno mi ne želiš ispričati što si ružno sanjao?« Johnove su se ruke počele pomicati, a ona ih je pozorno pratila ih jer

SV

~ 29 ~

je tek učila američki znakovni jezik. Znao je da ide prebrzo pa se nagnuo i s noćnog ormarića uzeo jedan od blokova i olovku.

Nije bilo ništa. Sada sam dobro. No hvala ti što si me probudila. »Želiš se vratiti u krevet?« Odmahnuo je. Činilo se kao da zadnjih mjesec i pol ne radi drugo osim što spava i jede, ali gladi i iscrpljenosti kao da nije bilo kraja. Ipak je morao nadoknaditi dvadeset tri godine izgladnjelosti i nesanice.

Uvukao se pod plahte, a zatim se Wellsie lagano spustila pokraj njega. Znakovi trudnoće nisu bili previše vidljivi dok je stajala, ali kada je sjela, ispod široke košulje nazirala se malena izbočina. »Želiš li da ti ostavim svjetlo u kupaonici?« Odmahnuo je glavom. Zbog toga bi se samo još više osjećao kukavica, a njegov ego trenutno nije bio u stanju podnositi nove udarce. »Bit ću za svojim stolom u radnoj sobi. U redu?« Kada je otišla, bilo mu je krivo što mu je donekle odlanulo, ali i nije prestao paničariti, osjetio je sram. Pravi muškarac ne bi se ponašao kao on sada. Muškarac bi se borio s demonom svijetle kose i odnio pobjedu. A čak i da je bio prestrašen, pravi muškarac bi se nakon buđenja skutrio i tresao kao petogodišnje dijete. No s druge strane, John nije bio muškarac.

Barem ne još. Tohr je rekao da promjenu može očekivati tek oko dvadeset pete godine, I on nije mogao dočekati da prođu iduće dvije godine. Bez obzira na to što je sada shvaćao zašto je visok samo stotinu šezdeset pet centimetara i teži samo pedeset kilograma, ipak mu nije bilo lako. Bilo mu je mrsko svaki dan gledati svoje koščato tijelo u zrcalu. Mrzio je nositi odjeću s dječjeg odjela iako je zakonski smio voziti, glasovati i piti. Sramio se činjenice da nikada nije imao erekciju, čak ni kada bi ga probudili erotski snovi. A nikada nije čak ni poljubio ženu.

Ne, općenito govoreći nije se baš osjećao muževno. Posebno s obzirom na ono što mu se dogodilo prije skoro godinu dana. Zaboga, približavala se godišnjica tog napada, zar ne? Lecnuo se i pokušao ne razmišljati o prljavom stubištu ni o muškarcu koji mu je držao nož pod grlom ni o onim užasnim trenucima kada mu je nešto nepovratno oduzeto: kada je zgažena, zauvijek izgubljena njegova nedužnost.

Prisilivši se da potisne ta mentalna previranja, rekao je sam sebi da sada barem ima nadu. U skorijoj budućnosti postat će muškarac.

Napet zbog razmišljanja o budućnosti, zbacio je pokrivače uputio se do ormara. Kada je otvorio dvostruka vrata, prizor ga ponovno iznenadio.

SV

~ 30 ~

U cijelom životu nije posjedovao toliko hlača, košulja i jakni od flisa, ali sada su tu, sve je čisto i novo... Svi patentni zatvarači rade, svi su gumbi na broju, ništa nije iskrzano poderano po šavovima. Imao je čak i par teniska Nike Air Shod, Izvadio je jaknu od flisa i navukao je na sebe, a zatim uvukao dugačke i tanke noge u par kargo-hlača. U kupaonici je oprao ruke, umio se i počešljao tamnu kosu. Zatim se uputio u kuhinju prošavši kroz sobe koje su arhitektonski bile jednostavne i moderne, ali su namještaj, zavjese i umjetnine u njima bile u stilu talijanske renesanse. Zastao je kada je začuo Wellsien glas iz radne sobe. »... nekakvu noćnu moru. Tohr, bio je prestravljen... Ne, okolišao je kada sam ga pitala, a ja nisam inzistirala. Mislim da je vrijeme da posjeti Haversa. Da... A-ha. Najprije bi trebao upoznati Wratha. U redu. Volim te, moj helrenu. Molim? O da, Tohr, i ja to isto mislim. Ne znam kako smo ikada živjeli bez njega. On je kao dar s neba.« John se naslonio o zid u hodniku i zatvorio oči. Zanimljivo, on je to isto mislio o njima.

SV

~ 31 ~

4. poglavlje Bella se probudila nekoliko sati poslije, ili se barem njoj činilo da je prošlo nekoliko sati kada je začula zvuk pomicanja Slatki miris degrada dopro je dolje do nje zatomivši miris vlažne zemlje. »Bok, ženo.« Užad pričvršćena oko gornjeg dijela njezina tijela zategnula se kada ju je počeo podizati.

Jedan pogled u njegove svijetlosmeđe oči bio joj je dovoljan, shvati da nije najbolji trenutak da preispituje granice njegova strpljenja. Bio je nemiran, a osmijeh mu je bio usiljen. A nije bilo dobro kada je bio neuravnotežen.

U trenutku kada su joj stopala dotaknula pod, trznuo je užad tako da se prislonila uz njega. »Rekoh bok, ženo.« »Bok, Davide.« Zatvorio je oči. Volio je čuti kako mu izgovara ime. »Imam nešto za tebe.« Nije joj skinuo užad, već ju je odveo do stola od nehrđajućeg čelika u sredini prostorije. Kada ju je lisičinama privezao uz stol, znala je da je vani još uvijek mrak. Nije je vezivao samo tijekom dana, kada nije mogla pobjeći.

Degrad se uputio do vrata i ostavio ih širom otvorena. Začulo se nekakvo šuštanje i stenjanje, a zatim se vratio vukući za sobom ošamućenog civilnog vampira. Mužjakova glava ljuljala se na ramenima kao da nije dobro pričvršćena, a izvrnuta stopala vukla su mu se po podu.

Bio je odjeven u nekad lijepi par hlača i pulover od kašmira, ali sada je odjeća bila poderana, mokra i umrljana krvlju.

Ispustivši prigušen zvuk, počela je uzmicati dok je lanac nije zaustavio. Nije mogla gledati mučenje, jednostavno nije.

Degrad je dovukao muškarca do stola i položio ga na njega. Spretno mu je povezao zapešća i zglobove lancima te ih učvrstio metalnim kopčama. Čim su civilove mutne oči ugledale police s alatima, uhvatila ga je panika. Počeo je povlačiti čelične spone zbog čega su one zaštropotale po metalnom stolu.

Bellin se pogled susreo s vampirovim plavim očima. Bio je prestravljen i željela ga je umiriti, ali je znala da to nije pametno. Degrad je gledao kako će reagirati. I čekao.

SV

~ 32 ~

A onda je izvukao nož.

Vampir na stolu zavrištao je kada se ubojica nagnuo nad njega. No David je samo povukao mužjakov džemper i razrezao ga ogolivši mu prsa i grlo.

Bella je u utrobi osjetila buđenje žeđi za krvlju, unatoč nastojanju da se odupre tom osjećaju. Prošlo je puno vremena otkad se zadnji put hranila, možda i mjeseci, a sav stres kojem je bila izložena značio je da je njezinu tijelu bilo prijeko potrebno ono što je mogla dobiti samo iz krvi suprotnog spola.

Degrad ju je primio za ruku i povukao je, a lisičina je pritom za njom kliznula niz ogradicu stola. »Pretpostavio sam da si dosad već ožednjela.« Ubojica je ispružio ruku i protrljao joj usta palcem. »Zato sam ti donio ovo da se nahraniš.« Raširila je oči. »Tako je. On je samo za tebe. Poklon. Svjež je i mlad. Bolji od one dvojice koji su dolje u rupama. I možemo ga zadržati dok ti bude koristan.« Degrad joj je prstom pomaknuo gornju i i sa zuba. »Kvragu... vidi ti te očnjake kako se produljuju. Žedna si, zar ne, ženo?« Ščepao ju je za potiljak i poljubio je lickajući je jezikom. Nekako je uspjela suzbiti poriv za povraćanjem dok nije podignuo glavu. »Uvijek sam se pitao kako to izgleda«, rekao je pogledom joj milujući lice. »Hoće li me to napaliti? Nisam siguran želim li to. Mislim da mi se sviđaš čista. Ali moraš to učiniti, zar ne? U suprotnom ćeš umrijeti.« Gurnuo joj je glavu prema mužjakovu grlu. Kada se oduprla, on se tiho nasmijao i šapnuo joj na uho: »To je moja cura. Da si mu dragovoljno prišla, mislim da bih i mlatio iz ljubomore.« Slobodnom ju je rukom pomilovao po kosi. »A sad pij.« Bella je pogledala u vampirove oči. O Bože... Mužjak se prestao boriti i zagledao se u nju takvom silinom da je izgledalo kao da će mu oči iskočiti iz lubanje. Iako je bila gladna, nije mogla podnijeti pomisao da uzme njegovu krv.

Degrad ju je čvrsto primio za vrat, a glas mu je postao zloban. »Bolje ti je da piješ. Jebeno sam se namučio da ti to nabavim.« Otvorila je usta. Jezik joj je od žeđi bio hrapav kao brusni papir. »Ne...« Degrad je približio nož njezinim očima. »Bilo kako bilo, iskrvarit će u sljedećih minutu i pol. Ako ću se ja morati pozabaviti njime, neće dugo izdržati. Možda ipak želiš probati,

SV

~ 33 ~

ženo.« Suze su joj zalile oči od pomisli na nasilje koje se spremao počiniti. »Tako mi je žao«, šapnula je mužjaku okovanom u lance.

Odjednom joj je nešto povuklo glavu prema natrag, a degradov se dlan spustio na lijevu stranu njezina lica. Od udarca joj se zanio gornji dio tijela, pa ju je ubojica zgrabio za kosu da ne padne. Snažno ju je povukao i prislonio joj tijelo uz svoje. Nije imala pojma kamo je nestao nož koji je držao. »Ne ispričavaj se toj stvari.« Uhvatio ju je za bradu i zario joj vrhove prstiju ispod jagodičnih kostiju. »Brini se samo za mene. Jesmo li se razumjeli? Pitao sam jesmo li se razumjeli?« »Da«, protisnula je. »Što da?« »Da, Davide.« Primio ju je za slobodnu ruku i savinuo joj je iza leđa. Bol joj je prostrujala do ramena. »Reci mi da me voliš.« Ljutnja je odjednom zapalila vatru u njezinim grudima. Nikada mu to neće reći. Nikada. »Reci mi da me voliš«, povikao je unijevši joj se u lice.

Oči su joj bljesnule i iskezila je očnjake. Istog trenutka kada je to učinila, njegovo je uzbuđenje izmaknulo kontroli. Tijelo mu je počelo drhtati i počeo je ubrzano dahtati. Odmah je bio spreman na borbu s njom, uzbuđen od pomisli na bitku, spreman kao da se napeo radi seksa.

To je bilo ono u vezi za što je živio. Obožavao se boriti s njom. Rekao joj je da njegova prethodna žena nije bila tako snažna kao ona, da nije mogla izdržati dugo prije nego što bi se onesvijestila. »Reci mi da me voliš.« »Prezirem te.« Kada je podignuo ruku i stisnuo je u šaku, ošinula ga je pogledom, smirena, hladna i spremna primiti udarac. Dugo su tako stajali tijela izvijenih u dva identična luka kao u srce, povezani nasiljem koje je kolalo među njima. Civilni je mužjak zajecao na stolu iza njih. Iznenada ju je degrad obujmio rukama i zario joj lice u vrat. »Volim te«, rekao je. »Toliko te volim... Ne mogu živjeti bez tebe...« »Jebote«, netko je rekao.

Degrad i Bella pogledali su u smjeru iz kojega je dolazio glas. Vrata

SV

~ 34 ~

centra za uvjeravanje bila su širom otvorena, a između dovratnika je kao ukopan stajao svjetlokosi ubojica. Počeo se smijati, a zatim je izrekao tri riječi koje su pokrenule događaje koji su uslijedili: »Reći ću svima.« David je pojurio prema drugom degradu koliko su ga noge nosile i otrčao van za njim. Bella nije oklijevala kada je začula da je započela borba. Zaleti se na lance koji su sapinjali civilovo desno zapešće, oslobodila i razdvojila karike. Nijedno od njih nije govorilo dok mu je oslobađala ruku, a zatim se posvetila njegovu desnom gležnju. Čim je mogao, mužjak je počeo petljati oko lanaca jednako brzo kao i ona, frenetično oslobađajući lijevu stranu tijela. Čim se oslobodio, skočio je sa stola i pogledao u čelične lisičine kojima je bila vezana. »Ne možeš me spasiti«, rekla je. »On ima jedine ključeve.« »Ne mogu vjerovati da si još živa. Čuo sam za tebe...« »Idi, samo idi...« »Ubit će te.« »Ne, neće.« Samo će je natjerati da poželi da je mrtva. »Idi. Neće se zauvijek boriti.« »Vratit ću se po tebe.« »Samo otiđi kući.« Kada je zaustio da nešto kaže, rekla je: »Začepi i usredotoči se. Ako možeš, reci mojoj obitelji da nisam mrtva. Idi.« Mužjakove su se oči napunile suzama, a zatim ih je sklopio. Dvaput je duboko udahnuo... i dematerijalizirao se.

Bella se počela toliko tresti da je pala na pod, ruke ispružene iznad glave na mjestu gdje je bila lisičinama vezana za stol. Zvukovi borbe izvan centra odjednom su prestali. Uslijedila je tišina, a zatim se pojavio bljesak svjetlosti i začuo praskavi zvuk. Znala je bez trunke dvojbe da je njezin degrad pobijedio.

O Bože... Ovo neće biti dobro. Ovo će biti vrlo, vrlo loš dan.

Zsadist je stajao na Bellinu zasniježenu travnjaku do zadnjeg trenutka, a zatim se dematerijalizirao u turobno gotičko čudovište u kojem je živjelo cijelo Bratstvo. Kuća je izgledala kao iz filmova strave, sa svim tim vodorigama, sjenama i prozorima s olovnim staklima. Ispred kamene gromade nalazilo se dvorište puno automobila, kao i portirska kućica u kojoj su živjeli Butch i V. Kompleks je okružen zidom visine šest metara i imao dvostruka ulazna vrata, kao i niz nezgodnih iznenađenja

SV

~ 35 ~

postavljenih da bi se odvratili neželjeni posjetitelji.

Z. se uputio do glavnih vrata kuće čija je jezgra bila od čelika te otvorio jedno krilo. Ušavši u ulazni hodnik, unio je šifru na tipkovnici i odmah mu je odobren pristup. Namrštio se kada je ušao u predvorje.

Prostor visokih stropova sa svim tim svojim draguljastim bojama, pozlatom i ludim podom s mozaikom bio je kao onaj pretrpani bar: nudio je previše stimulacije.

S desne je strane čuo zvukove iz pune blagovaonice: lagano kuckanje srebrnine o porculan, nešto nerazumljivo što je rekla Beth, Wrathov smijeh... Zatim se umiješao Rhageov bas. Uslijedila je tišina, vjerojatno zato što je Hollywood radio face, a zatim se začuo pomiješani smijeh svih prisutnih, prosuo se poput sjajnih pikula na čistom podu.

Nije se želio petljati s braćom, a još manje jesti s njima. Sada već svi znaju da je izbačen iz Belline kuće kao neki kriminalac jer je ondje provodio previše vremena. Malo je toga ostajalo tajnom u Bratstvu.

Z. se krenuo uspinjati velikim stubištem preskačući po dvije stube odjedanput. Što se brže kretao, to su zvukovi objeda bili prigušeniji, a tišina mu je odgovarala. Na vrhu stubišta skrenuo je lijevo, a zatim se uputio dugačkim hodnikom u kojem su bili izloženi grčko-rimski kipovi.

Sportaše i ratnike od mramora osvjetljavala je točkasta svjetlost ugrađena u stropove, a njihove mramorne ruke, noge i prsa stvarali su mrežast uzorak na zidu boje krvi. Ako si hodao dovoljno brzo, činilo se kao da prolaziš pokraj pješaka dok se voziš automobilom jer je ritam tijela kipova animirao ono što je zapravo bilo nepomično.

Soba u kojoj je spavao nalazila se na kraju hodnika, a kada je otvorio vrata, zapljusnuo ga je val hladnoće. Nikada nije uključivao Munje ni klimatizaciju, baš kao što nikada nije spavao u krevetu, koristio telefon ni stavljao stvari u antikne komode. Jedino što mu je bilo potrebno bio je ormar prema kojem se sada uputio da odloži oružje. Oružje i municiju držao je u vatrootpornom pretincu duboko u ormaru, a njegove četiri košulje i tri para kožnih hlača visjeli na jednom kraju. Budući da u ugradbenom ormaru nije bilo puno stvari, često bi mu pri ulasku u njega na pamet padale kosti, a sve prazne vješalice i mjedene šipke izgledale su tanko .

Razodjenuo se i istuširao. Osjećao je potrebu za hranom, ali volio je taj osjećaj. Probadanje u želucu od gladi, suhoća u grlu od čežnje za vodom... sve to što je mogao sam sebi uskratiti uvijek ga je smirivalo.

Kvragu, da je mogao bez spavanja, i to bi si oduzeo. I prokletu žeđ za

SV

~ 36 ~

krvlju... Želio je biti čist. Iznutra.

Kada je izašao ispod tuša, brijačem je izbrijao kosu skoro do kože, a zatim se na brzinu obrijao. Gol, smrznut, s osjećajem težine zbog hranjenja, uputio se do svoje slamnjače na podu. Dok je stajao iznad dva složena pokrivača koji su nudili udobnosti otprilike kao dva flastera, pomislio je na Bellin krevet. Njezin je krevet bio velik i sav u bijelom.

Bijele jastučnice i plahte, bijeli pahuljasti poplun, bijeli čupavi prekrivač u podnožju kreveta.

Ležao je na njezinu krevetu. Često. Volio je zamišljati da može i osjetiti njezin miris u njemu. Ponekad se čak valjao po njemu dok mu se žilavo tijelo utapalo u mekoći. U tim mu se trenucima gotovo činilo da ga dotiče i bilo je bolje nego da je to uistinu učinila. Nije podnosio ničije dodire... Iako mu je bilo žao što nije dopustio da mu samo jedanput dotakne kožu. Njezin bi dodir možda uspio podnijeti.

Pogled mu je kliznuo na lubanju koja je stajala na podu pokraj strunjače. Očne duplje bile su dvije crne rupe. Zamislio je kombinaciju šarenica i zjenica koje su ga nekoć gledale iz njih. Među zubima se nalazila traka od crne kože širine otprilike pet centimetara. Obično su se na nju upisivale posvete preminulima, ali traka u koju je zagrizla ta čeljust bila je prazna.

Kada je legao, položio je glavu pokraj te stvari i prošlost se vratila, godina 1802....

Rob se djelomično probudio. Ležao je na leđima i cijelo ga je tijelo boljelo iako se nije mogao sjetiti zašto... dok se nije sjetio da je prethodnu noć doživio prijelaz. Četiri je sata proveo ne mogavši se pomaknuti od boli dok su mu se mišići produljivali, kosti se podebljavale, a tijelo pretvaralo u nešto ogromno. Čudno... Uistinu, vrat i zapešća boljeli su ga na drugačiji način.

Otvorio je oči. Visoko iznad njega uzdizao se strop s tankim crnim šipkama ugrađenima u kamen. Kada je okrenuo glavu, ugledao je hrastova vrata čije su debele daske isto tako uzdužno bile pojačane šipkama. I na zidu su se vidjele šipke... U tamnici. Nalazio se u tamnici, ali zašto? Bilo bi najbolje da se vrati svojim obvezama prije nego...

Pokušao je ustati, ali podlaktice i potkoljenice bile su mu prikovane o stol. Razrogačivši oči, počeo se trzati... »Ne mič' se!« Bio je to kovač. Tetovirao je crne trake na robovim

SV

~ 37 ~

mjestima za hranjenje.

O draga Djevo u Sjenosvijetu, ne. Samo to ne...

Rob se počeo boriti da se oslobodi spona, a drugi je mužjak zlovoljno podignuo pogled. »Mir! Neće me izbičevati zbog nečeg što mi krivnja nije.« »Preklinjem te...« Robov glas zvučao je čudno. Bio je predubok. »Smiluj se.« Začuo je mekan ženski smijeh. Gospodarica kuće ušla je u ćeliju. Duga haljina od bijele svile vukla se za njom po kamenom podu, a plava kosa spuštala joj se na ramena.

Rob je spustio pogled, kako i dolikuje, i shvatio da je potpuno nag.

Zarumenjevši se od nelagode poželio je da je pokriven. »Budan si«, rekla je prišavši mu.

Nije uspijevao pojmiti zašto je došla vidjeti nekog tako niska soja kao što je on. Bio je samo kuhinjski potrčko, netko od koga bi bolje bile čak i služavke koje su njoj čistile zahod. »Pogledaj me«, zapovijedila je Gospodarica.

Učinio je kako mu je rečeno iako je to bilo u suprotnosti sa svim što je znao. Nikada prije nije mu bilo dopušteno sresti njezin pogled. Ono što je vidio u njemu, zapanjilo ga je. Gledala ga je na način koji ga nikada nije gledala nijedna ženka. Profinjene crte lica su joj prožete pohlepom, a crne oči pune neke zainteresiranosti koju nije znao definirati. »Žute oči«, promrmljala je. »Kako rijetko. Kako lijepo.« Ruka joj se spustila na robovo golo bedro. Trznuo se kada ga je dodirnula, osjetivši nelagodu. To nije u redu, pomislio je. Ne bi ga smjela dodirivati na tom mjestu. »Kakvo si mi izvanredno iznenađenje podario. Budi siguran da sam dobro nahranila onog koji mije skrenuo pozornost na tebe.« »Gospodarice... Molim vas da me pustite da se vratim na posao.« »I hoćeš.« Ruka joj je kliznula preko mjesta na njegovoj zdjelici gdje su mu bedra prelazila u bokove. Poskočio je i čuo kako kovač psuje. »I kakav dobitak za mene. Moj krvni rob danas je pao žrtvom nesreće. Čim njegove odaje budu obnovljene, premjestit ćemo te onamo.« Robu je zastao dah. Znao je za mužjaka kojega je držala zaključanog jer je nosio hranu u tu ćeliju. Ponekad, kada bi ostavljao pladanj čuvarima, čuo bi neobične zvukove koji su dopirali iza teških vrata...

Gospodarica je vjerojatno primijetila da se boji jer se nagnula njega toliko mu se približivši da je osjetio miris njezine kože posute parfemom.

SV

~ 38 ~

Tiho se nasmijala kao da je okusila njegov strah, taj joj se okus svidio. »Uistinu ne mogu dočekati da budeš moj.« Kada se okrenu da pođe, pogledom je ošinula kovača. »Napravi kako sam rekla ili ćeš zoru dočekati vani. Da nisi napravio nijednu pogrešku s tom iglom, Koža mu je presavršena da bi je išta pokvarilo.« Tetoviranje je bilo gotovo uskoro nakon toga i kovač je ponio svijeću sa sobom ostavivši roba svezanog na stolu u mraku. Tresao se od očaja i užasa kada je spoznao svoj novi položaj, Sada je bio na samom dnu hijerarhije, održavan na životu samo da bi hranio nekog drugog... I samo je Čuvardjeva znala što ga joj čeka.

Proteklo je puno vremena prije nego što su se vrata ponovno otvorila, a svjetlost svijeća otkrila mu da je nastupila njegova budućnost: Gospodarica u crnom ogrtaču u pratnji dvaju mužjaka poznatih po svojoj ljubavi prema vlastitu spolu. »Očistite mi ga«, zapovijedila je.

Gospodarica je promatrala dok su roba prali i mazali uljima i pomicala se oko njegova tijela kao svjetlost svijeća, uvijek u pokretu, nikad na miru. Rob je drhtao i mrzio dodir ruku mužjaka na svom licu, grudima i intimnim dijelovima tijela. Bojao se da će ga jedan ili obojica pokušati uzeti na bogohulan način.

Kada su završili, viši od njih dvojice rekao je: »Hoćemo li ga iskušati za vas, Gospodarice?« »Noćas ću ga zadržati za sebe.« Skinula je ogrtač i gipkim se korakom približila stolu i zajahala roba.

Njezine su ruke posegnule za njegovom muškošću, a dok ga je milovala, bio je svjestan da je svaki od mužjaka u ruke uzeo vlastiti ud. Budući da je rob ostao mlohav, prekrila ga je usnama. Zvukovi u prostoriji bili su strašni, ispunjavalo ju je stenjanje mužjaka te zvuk sisanja i mljackanja koji su proizvodila Gospodaričina usta.

Poniženje je bilo potpuno kada je rob počeo plakati. Suze su mu potekle iz rubova očiju, kliznule niz sljepoočnice i završile u ušima.

Još ga prije nitko nije dotaknuo između nogu. Kao i u svih prijelaznih mužjaka, tijelo mu nije bilo spremno ni sposobno za uživanje iako ga to nije priječilo da se raduje što će jednog dana biti s ženkom. Uvijek je zamišljao da će spajanje sa ženkom biti, jer je u prostorijama za robove povremeno vidio druge kako se rugaju ljubavnom zadovoljstvu.

Ili sada... kada je morao intimnost doživjeti na taj način, stidio se što se usudio poželjeti nešto takvo.

SV

~ 39 ~

Gospodarica ga je naglo pustila i opalila mu pljusku. Otisak njena dlana na koži pekao ga je dok je silazila sa stola. »Donesite mi mast«, obrecnula se. »Ta njegova stvar ne zna šta joj je činiti.« Jedan od mužjaka prišao je stolu s malim vrčem. Rob je osjetio kako ga netko dodiruje klizavom rukom, nije bio siguran tko, a zatim se pojavio osjećaj pečenja. Osjetio je čudnu težinu na stegnima, zatim kako mu se nešto pomiče na bedru te potom polako i preko trbuha. »O... draga Djevo u Sjenosvijetu«, rekao je jedan od mužjaka. »Kako je golem«, šapnuo je drugi. »I zdenac bi za njega bio plitak.« Gospodaričin glas zvučao je jednako iznenađeno. »Ogroman...« Rob je pridignuo glavu. Na trbuhu mu je počivala ogromna zatekla stvar, nešto što nikada prije nije vidio.

Legao je natrag na stol kada mu je Gospodarica opkoračila bokove.

Ovaj je put osjetio kao da ga je nešto progutalo, nešto vlažno. Ponovno je pridignuo glavu. Sjedila je na njemu raskrečenih nogu, a on... on je bio u njoj. Pomicala se po njemu podižući se gore-dolje i dašćući. Kao kroz maglu bio je svjestan da su drugi mužjaci u prostoriji ponovno počeli stenjati, a hrapavi zvukovi koje su proizvodili postajali su sve glasniji kako se ona sve brže pomicala. A zatim su se začuli krikovi, njezini, njihovi.

Gospodarica se srušila na robove grudi. Dok je još teško disala rekla je: »Primite mu glavu.« Jedan od muškaraca položio je dlan na robovo čelo, a za mu pomilovao kosu slobodnom rukom. »Tako divna. Tako meka A pogledaj samo sve te boje.« Gospodarica je zarila lice u robov vrat i ugrizla ga. Kriknuo je osjetivši kako mu zariva zube u kožu i uzima od njega. Već je vidio muškarce i žene kako piju jedni od drugih i to je uvijek izgledalo... u redu.

Ali ovo je boljelo i osjetio je vrtoglavicu. Što mu je ona snažnije sisala venu na vratu, to je on postajao sve ošamućeniji, Mora da se onesvijestio jer kada se probudio, ona je podizala glavu i oblizivala usne. Podignula se s njega, odjenula ogrtač i njih troje ostavilo ga je samog u mraku. Nekoliko trenutaka poslije ušli su čuvari koje je prepoznao.

Drugi ga mužjaci nisu željeli ni pogledati, iako je s njima prije bio u prijateljskom odnosu jer im je donosio pivo. No sada im je pogled bio

SV

~ 40 ~

skrenut u stranu i nisu rekli ni riječ. Kada je spustio pogled niz svoje tijelo, zasramio se što je mast koju je stavila na njega i dalje djelovala te mu je ud i dalje bio ukrućen i debeo.

Kada je vidio kako se sjaji, osjetio je mučninu.

Očajnički je želio reći mužjacima da nije bio on kriv, da je pokušavao snagom volje zauzdati put, ali bio je previše postiđen da bi mogao govoriti dok su mu čuvari oslobađali ruke i zglobove. Kada je ustao, klonuo je jer je satima ležao na leđima, a protekao je tek jedan dan od njegova prijelaza.

Nitko mu nije pomogao dok se borio da ostane na nogama i znao je da je to zato što ga nisu željeli dotaknuti, što više nisu željeli biti u njegovoj blizini.

Htio se pokriti, ali su ga vješto sputali lancima pa mu nijedna ruka nije bila slobodna.

Osjećaj srama samo se pogoršao kada je morao proći hodnikom.

Osjećao je kako mu ta teška stvar na bokovima skakuće u ritmu koraka, kako se opsceno njiše. Suze su mu zalile oči, a zatim mu kliznule niz obraze, a jedan od čuvara s gađenjem je otpuhnuo.

Roba su odveli u drugi dio dvorca, u drugu prostoriju s čvrstim i ispresijecanim čeličnim šipkama. Tu se nalazio krevet, prava posuda i tepih, a baklje su bile postavljene visoko na zidovima, zajedno s njim stigla je hrana i voda, a namirnice je ostavio njegov drug iz kuhinje kojeg je poznavao cijeli život. I taj mužjak koji još nije prošao prijelaz odbio je pogledati u njega. Oslobodili su mu ruke i zaključali ga.

Ucviljen i uzdrhtao uputio se do kuta prostorije i sjeo na pod. Onda je nježno obuhvatio noge kao da ih grli jer je znao da ga drugi neće zagrliti i pokušao pažljivo postupati prema svom obličju nakon prijelaza... obličju koje je u tolikoj mjeri zloupotrebljeno.

Dok se ljuljao naprijed-natrag, zabrinuto je razmišljao o svojoj ličnosti. Nikada nije imao nikakva prava, nikakvu naobrazbu ni identitet.

Ali prije je barem imao slobodu kretanja. A njegovo tijelo i njegova krv pripadali su samo njemu. Sjećanje na one ruke na njegovoj kosi izazvalo mu je val mučnine. Pogledao je dolje u svoje spolovilo i shvatio da još uvijek osjeća Gospodaričin miris na sebi. Pitao se koliko će dugo ostati tako prije no splasne. I što će se dogoditi kada se vrati po njega.

Zsadist je protrljao lice i preokrenuo se. I vratila se po njega. I te kako se vratila. I nikada nije došla sama.

Zatvorio je oči pokušavajući otjerati uspomene i snagom volje tjerati se da zaspi. Zadnja stvar koju je vidio u glavi bila je slika Belline farmerske kuće na snijegom prekrivenoj livadi.

SV

~ 41 ~

Bože, to je mjesto bilo tako prazno i napušteno, iako je bilo prepuno stvari. Bellin nestanak lišio ga je njegove osnovne funkcije: iako je i dalje predstavljalo čvrstu strukturu i onemogućivalo prodor vjetru, neprilikama i nepoznatim osobama, to više nije bio dom.

Kuća više nije imala dušu.

Na neki je način njezina farmerska kuća bila baš kao on.

SV

~ 42 ~

5. poglavlje Upravo je svitalo kada je Butch O'Neill zaustavio Escalade u dvorištu. Kada je izašao iz automobila, začuo je kako u Rupi nabija GUnit, pa je znao da mu je cimer kod kuće. V. nije mogao bez rap-glazbe, to sranje bilo mu je neophodno kao zrak. Govorio je da mu ti bas-ritmovi pomažu da priguši neželjene misli drugih ljudi do podnošljive razine.

Butch se uputio do vrata i unio šifru. Brava je škljocnula pa je stupio u ulazni hodnik, u kojem je uslijedila još jedna provjera. Vampiri su bili osobito privrženi sustavima dvostrukih vrata. Na taj način nije bilo opasnosti da netko preplavi kuću sunčevom svjetlošću jer su jedna vrata uvijek bila zatvorena.

Portirnica ili takozvana Rupa nije bila ništa posebno, samo dnevna soba, čajna kuhinja i dvije sobe sa zasebnim kupaonicama. Ali njemu se sviđala, a sviđao mu se i vampir s kojim je živio. On i njegov cimer bili su bliski kao... pa, braća.

Kada je ušao u glavnu prostoriju, crni kožni kaučevi bili su prazni, ali plazma-televizor bio je prebačen na SportsCenter i posvuda se osjećao čokoladni miris crvenih cigareta. Dakle, Phury je bio u kući ili je upravo otišao. »Draga, stigao sam«, zazvao je Butch.

Dva su se člana Bratstva pojavila iz stražnjeg dijela kuće. Obojica su bila odjevena u odjeću za borbu, kožu i vojničke čizme, zbog tog su izgledali kao pravi ubojice. Što su i bili. »Izgledaš umorno, murjače«, rekao je Vishous. »Zapravo se i osjećam iscijeđeno.« Butch je promatrao žižu između Phuryjevih usana. Iako je iza sebe ostavio dane u kojima se napušavao, večeras je gotovo pokleknuo i zamolio ga za dim crvene cigarete. No, već je imao dvije ovisnosti pa je bio poprilično zaposlen.

Da, trenutno je imao vremena samo za oblijevanje viskijem i želju za vampirskom ženkom koja ga nije željela. Osim toga, nije bilo smisla prčkati po sustavu koji funkcionira. To sranje s neuzvraćenom ljubavi poticalo je cuganje, a u stanju pijanstva Marissa mu je još više nedostajala pa bi želio još koji gutljaj... I eto ga, vrtnja u krug. Čak bi se i soba okretala. »Jesi li razgovarao sa Z.-om?« upitao je Phury. Butch je skinuo kaput od kašmira i objesio ga u ormar.

SV

~ 43 ~

»Da. Nije baš bio oduševljen.« »Hoće li se držati podalje od kuće?« »Mislim da hoće. Pa, pod pretpostavkom da je nije spalio, napola me izbacio. Dok sam odlazio, u očima je imao onaj poseban sjaj, znaš, onaj od kojeg ti se jaja stisnu kada stojiš pokraj njega?« Phury je provukao ruku kroz svoju nevjerojatnu kosu. Padala mu je do ispod ramena, sva u plavim, crvenim i smeđim valovima. On je bio zgodan momak, a s tom grivom, bio je... No dobro, to reći, brat je bio prelijep. Butch nije bio sklon suprotnom spolu u tom smislu, ali momak je bio zgodniji od mnogih žena. A i bolje se odijevao od većine žena kada nije nosio svoju razbijačku odjeću. Čovječe, sva sreća što borio kao pravi kurvin sin ili bi ga možda neki smatrali pederčićem.

Phury je duboko udahnuo. »Hvala ti što si se pobrinuo...« Telefon je zazvonio na radnom stolu punom računalne opreme. »Vanjska linija«, promrmljao je V. uputivši se do svog informatičkog kontrolnog centra.

Vishous je bio interni računalni genij Bratstva, zapravo, bio je interni genij za sve, i bio je zadužen za komunikacije i sigurnost kompleksa.

Svime je upravljao pomoću četiri igračke, kako zvao svoj kvartet računala.

Igračke... da, baš. Butch nije imao pojma o računalima, I ako su te zvijeri igračke, onda mora da se igraju na igralištu nek tajne službe.

Dok je V. čekao da se poziv preusmjeri u glasovnu poštu, Butch je dobacio pogled Phuryju. »Dakle, jesam li ti pokazao svoje novo odijelo Mare Jacobs?« »Već je stiglo?« »Da, Fritz ga jutros donio i napravio prepravke.« »Za pet.« Dok su hodali prema spavaćim sobama, Butch se morao nasmijati.

Nije bio ništa bolji od Phuryja kada je bila riječ o metroseksualnoj opsjednutosti odjećom. Zanimljivo da nije nimalo mario za odjeću dok je radio kao policajac. Sada, kada je boravio s Bratstvom, svladavao je prve korake u visokoj modi i uživao u tome. Zato je, baš kao i Phury, imao sreće što se borio prljavo.

Brat je milovao finu crnu vunu na vješalici i proizvodio prikladne zvukove divljenja kada je V. ušao u sobu. »Bella je živa.«

SV

~ 44 ~

Butch i Phury naglo su okrenuli glave, a odijelo se složilo u hrpu tkanine na podu. »Civilni mužjak sinoć je otet iz uličice iza Zero Suma i odveden na mjesto daleko u šumi sa svrhom da posluži kao hrana za Bellu. Vidio ju je.

Razgovarao je s njom. Nekako ga je uspjela osloboditi.« »Reci mi da zna ponovno pronaći to mjesto«, šapnuo je Butch svjestan hitnosti koja ga je gušila. I nije bio jedini koji je bio u stanju budnosti.

Phury je izgledao tako napeto da se činilo da nije mogao govoriti. »Da. Pratio je kojim putem bježi tako što se dematerijalizirao nekoliko stotina metara dok nije stigao do ceste 22. Poslao mi je kartu s oznakama e-poštom. Vraški pametno za civila.« Butch je odjurio u dnevnu sobu po kaput i ključeve Escalade, nije bio skinuo korice pa mu je Glock još uvijek bio ispod ruke.

No tada je V. stao između njega i vrata. »Kamo ideš, stari?« »Jesi li već dobio kartu?« »Stani.« Butch je sijevnuo očima prema svom cimeru. »Vi ne možete van tijekom dana. Ja mogu. Kvragu, zašto čekati?« »Murjače«, V. je stišao glas, »ovo je stvar Bratstva. Ti nećeš djelovati.« Butch se zbunjeno zaustavio. Aha, da, opet crveno svjetlo.

Naravno, može rubno sudjelovati u njihovim aktivnostima, analizirati mjesta zločina, zaposliti male sive stanice taktičkim problemima. Ali kada bi započela borba, Bratstvo mu nikada nije dopuštalo da sudjeluje u akciji. »Kvragu, V...« »Ne. Nećeš sudjelovati u ovom. Zaboravi.« Dva sata poslije Phury je imao dovoljno informacija da ode sobu svog brata blizanca. Smatrao je da nema smisla uzrujavati Zsadista nepotpunim činjenicama, a bilo je potrebno neko vrijeme da se plan iskristalizira.

Kada je pokucao na vrata i nije dobio nikakav odgovor, stupio je unutra i trznuo se. U sobi je bilo hladno kao u hladnjači. »Zsadist?« Z. je ležao na nekoliko složenih pokrivača u najdaljem kutu sobe, a njegovo golo tijelo bilo je čvrsto skutreno u pokušaju se obrani od hladnoće u sobi. Ni tri metra od njega nalazio raskošan krevet koji nikada nije upotrijebio. Z. je uvijek spavao podu, bez obzira na to gdje živio.

SV

~ 45 ~

Phury je prišao svom bratu blizancu i kleknuo pokraj nje Nije ga namjeravao dotaknuti, pogotovo s obzirom na činjenicu bi ga to moglo zateći nespremnog. Z. bi se vrlo vjerojatno probudio spreman za napad.

Moj Bože, pomislio je Phury. Tako uspavan i oslobođen svoje ljutnje, Z. je izgledao gotovo krhko.

Kvragu, mogao je i povući ono gotovo. Zsadist je uvijek bio tako prokleto mršav, tako užasno vitak. Ali sada su od njega ostale samo velike kosti i žile. Kada se to dogodilo? Isuse, onda tijekom Rhageova iskupa svi su bili nagi u Grobnici i Z. definitivno nije izgledao kao kostur. A to je bilo prije samo šest tjedana ili tu negdje.

Neposredno prije Belline otmice... »Zsadist? Probudi se, brate.« Z. se pomaknuo, a crne su mu se oči polako otvorile. Obično se budio u hipu i na najmanji zvuk, ali budući da se nahranio, bio je trom. »Pronašli su je«, rekao je Phury. »Pronašli su Bellu. Danas rano ujutro bila je živa.« Z. je trepnuo nekoliko puta kao da nije siguran sanja li. Zatim je pridignuo gornji dio tijela sa slamnjače. Prsteni na bradavicama bljesnuli su na svjetlu iz hodnika dok je trljao lice. »Što si rekao?« upitao je promuklim glasom. »Imamo indicije o tome gdje se nalazi Bella. I potvrdu da je živa.« Z. je dolazio k sebi, a svijest mu se počela kretati kao vlak, prikupljajući brzinu i dobivajući na snazi iz tog ubrzanja. Sa svakom sekundom vraćala mu se silovitost, prijeteća je vitalnost nadirala, nije uopće izgledao slabo. »Gdje je?« odsječno je upitao. »U nekakvoj kući s jednom prostorijom u šumi. Civilni se oslobodio jer mu je ona pomogla da pobjegne.« Z. je skočio na noge i gipko doskočio na pod. »Kako da dođem do nje?« »Mužjak koji je pobjegao e-poštom je V.-u poslao upute. Ali...»

Z. se uputio prema ormaru. »Donesi mi kartu.« »Podne je, brate.« Z. je zastao. Odjednom mu se oko tijela proširio zapah hladnog od kojega se temperatura u sobi počela činiti ugodnom. A oči, koje su bljesnule kada se okrenuo da ga pogleda preko ramena, bile opasne kao najoštrije kandže.

SV

~ 46 ~

»Pa pošaljite murjaka. Pošaljite Butcha.« »Tohr mu neće dopustiti...« »Zajebi to. Poslat ćemo čovjeka.« »Zsadist, prestani. Razmisli. Butch ne bi imao nikakvu pomoć, a na lokaciji bi moglo biti više degrada. Želiš li riskirati Bellu u neuspjelom pokušaju spašavanja?« »Murjak je sposoban.« »Dobar je, ali je samo čovjek. Ne možemo ga poslati onamo.« Z. je iskezio očnjake. »Možda se Tohr više brine da će ga uloviti pa da će nas otcinkati na jednom od onih njihovih stolova i ispitivanje.« »Daj, Z., Butch zna puno toga. Zna previše o nama. Naravno da je i to djelomičan razlog.« »Ali ako je pomogla zarobljeniku da pobjegne, što misliš što joj ti degradi upravo sada rade!« »Ako se čopor nas uputi onamo nakon zalaska sunca, puno je veća vjerojatnost da ćemo je izvući živu. Znaš to. Moramo čekati.« Z. je stajao nag i teško disao, a oči su mu bile stisnute u u proreze pune luđačke mržnje. Kada je konačno progovorio, glas mu je zvučao kao opako režanje. »Tohru je bolje da se pomoli Bogu da još bude živa kada večeras pronađem. U suprotnom ću mu skinuti glavu, bio mi brat ili ne.« Phury je skrenuo pogled na lubanju na podu i pomislio kako je Z. već dokazao koliko mu dobro ide odrubljivanje glava. »Jesi li me čuo, brate?« obrecnuo se mužjak.

Phury je klimnuo. Čovječe, imao je loš predosjećaj o tom kako će to sve završiti. Uistinu loš predosjećaj.

SV

~ 47 ~

6. poglavlje Dok se O. vozio kamionetom F-150 niz cestu 22, sunce koje je u četiri poslijepodne polako iščezavalo peklo mu je oči i osjećao se kao da je mamuran. Da... osim glavobolje, osjećao je iste žmarce po tijelu kao nakon cjelonoćnog oblokavanja, lagano podrhtavanje kao da ima crviće tik ispod površine kože.

I ogromno žaljenje koje je sve to pratilo podsjetilo ga je na dane opijanja. Kao kada se probudio pokraj ružne žene koju je prezirao, ali ju je svejedno poševio. Cijela je stvar bila upravo takva...ali još puno gora.

Pomaknuo je ruke na upravljaču. Članci na prstima bili su mu izranjavani i znao je da ima ogrebotine po vratu. Kada je obnevidio od prizora proteklog dana, želudac mu se zgrčio. Bio je zgađen stvarima koje je učinio svojoj ženi. Odnosno, sada je bio zgađen. Dok je sve to radio... osjećao i kao pravednik.

Isuse, trebao je biti pažljiviji. Na koncu konca, ona je živo biće ...

Sranje, što ako je pretjerao? Čovječe... Nije si smio dopustiti da sve to napravi. Problem je bio u tome što je potpuno izgubio kontrolu čim je vidio da je oslobodila mužjaka kojeg joj je doveo. Rasprsnuo se u šrapnel koji se zario ravno u nju.

Podignuo je nogu s papučice gasa. Želio se vratiti i izvaditi iz cijevi i uvjeriti se da još uvijek diše. Samo što nije bilo dovoljno vremena prije sastanka s alfi.

Kada je nagazio na gas, znao je da je ionako ne bi mogao ostaviti kada bi je ugledao, a onda bi visoki degrad došao po njega. A to bi već bio problem. Centar za uvjeravanje bio je kao Prokletstvo...

O. je usporio i okrenuo upravljač udesno, a kamionet je skrenuo s ceste 22 na uski makadam.

Koliba gospodina X.-a, a ujedno i sjedište Degradacijskog društva, nalazila se usred šume od trideset hektara i bila je potpuno izolirana. Bila je to samo mala drvena kućica s tamnozelenim krovom od škriljevca i otprilike upola manjom pomoćnom građevinom u pozadini. Kada je O. zaustavio automobil, uokolo je već bilo parkirano sedam automobila i kamioneta. Svi su bili domaće proizvodnje, a većina njih bila je stara barem četiri godine.

O. je ušao u kolibu i uvidio da je stigao posljednji. U uskom prostoru već je sjedilo deset drugih alfi namrštenih blijedih lica, širokih i mišićavih tijela. Bili su to najsnažniji ljudi Degradacijskog društva, članovi s

SV

~ 48 ~

najduljim stažem. O. je predstavljao jedinu iznimku kada je bila riječ o broju godina provedenih u Društvu, Od njegove su inicijacije protekle tek tri godine i nitko od njih nije ga volio jer je bio nov.

Kao da ih se pitalo za mišljenje. Bio je jednako čvrst kao bilo koji drugi alfa, a to je i dokazao. Ljubomorne pizde... Čovječe, nikada neće biti kao oni, samo stoka za Omegu. Nije mogao vjerovati da su se ti idioti ponosili time što im je put blijedjela s vremenom i što su gubili vlastiti identitet. On sam, borio se protiv blijeđenja. Bojio je kosu da bi ostala tamnosmeđa kakva je uvijek i bila i užasavao se činjenice da su mu šarenice postupno postajale sve svjetlije. Nije želio izgledati kao oni. »Kasniš«, rekao je gospodin X. Visoki degrad bio je oslonjen na hladnjak koji nije bio uključen u struju, a pogled blijedih očiju zalepio se za ogrebotine koje su prekrivale O.-ov vrat. »Bio si u borbi?« »Znaš kakvo je Bratstvo.« O. je pronašao mjesto za stajanje na suprotnoj strani. Iako je klimnuo svom partneru, U.-u, nije obraćao pozornost ni na kog drugog.

Visoki degrad i dalje ga je gledao. »Je li netko vidio gospodina M?« Sranje, pomislio je O. Bit će potrebno opravdati nestanak malog kojega je uklonio jer ga je zatekao sa ženom..? »Želiš nešto reći?« s lijeve strane progovorio je U. »Ja sam vidio M.-a.

Neposredno pred zoru. Borio se sa članom Bratstva u centru grada.« Gospodin X. pomaknuo je pogled ulijevo, a O. je ostao ukopan Rljcstu zbog te laži. »Vidio si ga vlastitim očima?« glas drugog degrada bio je smiren. »Da. Jesam.« »Da možda ne štitiš O.-a?« Nije li to bilo pravo pitanje? Degradi su bili koljači koji su se uvjek međusobno borili za položaj. Čak ni između partnera nije postojala prevelika lojalnost. »U?« Momak je odmahnuo svijetlom glavom. »Ne držim mu stranu.Zašto bih riskirao svoju kožu za njegovu?« Očito je u tome bilo neke logike u koju je gospodin X. Povjerovao, jer je nastavio sa sastankom. Nakon što su dodijeljene kvote, ubijanje i hvatanje zarobljenika, grupa se razišla.

O. je prišao partneru. »Moram se na minutu vratiti u centar prije kretanja u akciju. Želim

SV

~ 49 ~

da me slijediš.« Morao je saznati zašto mu je U. spasio dupe, a nije ga brinulo što će drugi degrad vidjeti u kakvom je stanju ostavio centar. U. neće raditi probleme. Nije bio posebno agresivan ni neovisan mislilac, pre je bio izvršitelj nego kreativac.

Upravo je zato bilo još čudnije što je tako preuzeo inicijativu.

Zsadist je zurio u starinski sat u predvorju kuće. Po položaju kazaljki znao je da ima još osam minuta do službenog zalaska sunca. Hvala Bogu da je zima i da su noći duge.

Promatrao je dvostruka vrata i točno znao kamo će se uputiti čim bude mogao izaći kroz njih. Zapamtio je lokaciju koju su dobili od civilnog mužjaka. Dematerijalizirat će se i biti ondje u trenu.

Sedam minuta.

Bilo bi bolje pričekati dok se nebo potpuno ne zacrni, jebeš to. One sekunde kada ta prokleta vatrena lopta klizne preko ruba obzorja, bit će vani. Živo ga zaboli ako i dobije malo boje licu. Šest minuta.

Ponovno je provjerio bodeže na prsima. Iz korica na desnom boku izvadio je SIG Sauer i još ga jedanput provjerio, a potom to isto učinio s onim na lijevoj strani. Opipao je nož za bacanje utaknut o pojas na leđima i petnaestcentimetarski nož koji je drži na bedru.

Pet minuta.

Z. je nagnuo glavu u stranu i istegnuo vrat da bi ga opustio. Četiri minute.

Jebeš to. Ide odmah... »Ispržit ćeš se«, rekao je Phury iza njega.

Z. je zatvorio oči. Prvi mu je poriv bio da se otrese na njega, a ta potreba neodoljivo je rasla sa svakom novom riječi koju je Phury izgovarao. »Z., stari, kako ćeš joj pomoći ako ne budeš mogao hodati i iz tebe se počne dimiti?« »Uživaš li drugima kvariti zabavu? Ili jednostavno ne znaš drugačije?« Dok je Z. bijesno zurio preko ramena, odjednom se sjetio one noći kada je Bella došla u kuću. Phury se činio opčinjen i Z. se sjetio kako su njih dvoje stajali zajedno i razgovarali, na tom mjestu na kojem je on sada stajao. Gledao ih je žudeći za njom dok se smiješila njegovu bratu

SV

~ 50 ~

blizancu i smejala se s njim.

Njegov je glas postao oštriji. »Mislio sam da je želiš pronaći, i to da si joj se svidio i sve to i da je mislila da si lijep. Ili... možda baš zbog toga želiš da je ne pronađu. Je li svjet celibata malo uzdrman, brate?« Kada se Phury lecnuo, Z.-ov instinkt za slabošću odmah je iskoristio. »Svi smo vidjeli kako je odmjeravaš one noći kada je stigla ovamo. Gledao si je, zar ne? O da, jesi. I to ne samo njezino lice. Jesi li se pitao kakav bi osjećaj bio imati je ispod sebe? Jesi li odlučio da ćeš prekršiti obećanje koje si dao samom sebi da se nećeš seksati?« Phuryjeva su se usta stisnula u crtu i Z. se ponadao da će mu nešto zlobno odvratiti. Želio je da mu uzvrati nečim oštrim, da li bi se čak mogli i pohvatati iduće tri minute. Ali odgovorila je samo tišina. »Nemaš mi ništa reći?« Z. je pogledao sat. »I bolje. Vrijeme i polazak...« »Krvarim za njom. Baš kao i ti.« Z. je ponovno pogledao svog brata blizanca i čak je i s te udaljenosti uočio bol na mužjakovu licu. Kroz glavu mu je prošla i misao da bi trebao nešto osjetiti, nekakav sram ili tugu što je nagovorio Phuryja da mu otkrije nešto tako intimno i tužno.

Zsadist se dematerijalizirao bez riječi.

Triangulirao je svoju dematerijalizaciju u šumovito područje, otprilike stotinu metara od mjesta s kojeg je civilni mužjak rekao da je uspio pobjeći. Kada se Z. materijalizirao, svjetlost na nebu koja je postupno iščezavala zaslijepila ga je i zapekla kao tretman lica kiselinama.

Zanemario je osjećaj pečenja i trčećim se korakom uputio u smjeru sjeveroistoka preko snijegom prekrivena tla.

I onda ju je ugledao, usred šume i nekih tridesetak metara od potoka: bila je to prizemna građevina pokraj koje su bili parkirani crni Ford F-150 i neupadljiv srebrni Taurus. Z. se približio građevini skrivajući se iza debala borovih stabala i tiho se šuljajući po snijegu dok je pogledom pretraživao okolicu. Građevina nije imala prozora i imala je samo jedna vrata. Kroz tanke zidove čuo je nekakvo kretanje i razgovor.

Izvadio je jedan od SIG-ova, otpustio sigurnosni zaponac i razmotrio mogućnosti. Bilo bi glupo dematerijalizirati se unutra jer nije znao kako kuća izgleda iznutra. A ni jedina druga alternativa koju je imao, iako bi mu pružila zadovoljstvo, nije baš imala strateške kvalitete: razbiti nogom vrata i uletjeti unutra pucajući bila je prokleto privlačna zamisao, ali bez

SV

~ 51 ~

obzira na vlastite samoubilačke porive, nije želio riskirati Bellin život time što će izrešetati cijelu kuću.

No nekim je čudom iz građevine u tom trenutku izašao degrad i za sobom zalupio vratima. Nekoliko trenutaka poslije izašao je još jedan, a zatim se začuo signal aktiviranja sigurnosnog alarma.

Z.-ov je prvi poriv bio da ih obojicu ustrijeli u glavu, ali je zadržao prst podalje od okidača. Ako su ubojice aktivirali alarm, postojala je velika mogućnost da u kući nema nikog drugog, što znači da su mu se izgledi da izvuče Bellu bitno popravili. Ali što ako je to bio standardni postupak prilikom izlaska bez obzira na to ima li nekog unutra? Onda će samo najaviti svoju prisutnost i započeti sranje.

Promatrao je kako dva degrada ulaze u kamionet. Jedan je imao smeđu kosu, što je obično značilo da je novi član, ali taj se tip nije ponašao kao žutokljunac. Korak mu je bio siguran i on je vodio glavnu riječ. Njegov bljedokosi druškan bio je taj koji je na sve odgovarao potvrdnim klimanjem glave.

Pokrenuli su motor i kamionet je krenuo u rikverc, a pod njegovim je gumama prštao snijeg. Bez upaljenih svjetala F-150 uputio se niz skoro nepostojeću cesticu između drveća.

To što je pustio ta dva gada da se odvezu u zalazak sunca bila je prava sadomazo igrica od koje su se Z.-ovi krupni mišići pretvorili lance koji su mu sputavali kosti. Da se nije obuzdao, već bi bio na haubi kamioneta i šakom razbijao vjetrobransko staklo, i izvlačio kurvine sinove za kosu da bi ih mogao ugristi.

Dok se zvuk kamioneta udaljavao, Z. je pažljivo osluškivao tišinu koja je uslijedila. Kada se više ništa nije čulo, ponovno je htio razvaliti vrata, ali se sjetio alarma i provjerio sat. V. će stići na lice mjesta za otprilike minutu i pol. Iako je znao da će to jedva podnijeti, odlučio je pričekati. I dok se nestrpljivo vrpoljio u svojim vojničkim čizmama, osjetio je neki miris, nešto... Ponjušio je zrak. Negdje u blizini osjećao se miris plina.

Vjerojatno za napajanje generatora iza kuće. I petrolejske sijalice. Ali bilo je tu još nešto, nekakav miris dima, gorenja...

Gledao je svoje ruke pitajući se je li se možda zapalio, a da to nije ni imijetio. Nije. Što je to onda dovraga bilo?

Osjetio je hladnoću u kostima kada je shvatio što je u pitanju. Mjesto na kojem je stajao bilo je usred nagorjelog komada tla, otprilike veličine

SV

~ 52 ~

tijela. Nešto je spaljeno upravo na tom mjestu i to u zadnjih dvanaest sati, barem sudeći po mirisu. O... Bože. Jesu li je ostavili na suncu?

Z. je kleknuo i slobodnom rukom dotaknuo smežurano tlo i mislio je na Bellu kako tu leži nakon izlaska sunca, zamislio ju je u bolovima deset tisuća puta snažnijim od onih koje je osjetio kada bi se materijalizirao.

Pocrnjelo mjesto zamutilo mu se pred očima.

Protrljao je lice, a zatim se zagledao u dlan. Bio je vlažan. Suze?

Pokušao je ustanoviti što osjeća u sebi, ali dobivao je samo informacije o svom tijelu. Gornji mu se dio tijela ljuljao jer su mu mišići bili slabi.

Osjećao je vrtoglavicu i laganu mučninu. Ali to je bilo to. Nije imao nikakvih emocija.

Protrljao je prsnu kost i upravo se spremao još jedanput prijeći rukom preko tla kada je pred sobom ugledao par vojničkih čizama. Podignuo je glavu i ugledao Phuryjevo lice. Lice koje se pretvorilo u sleđenu i problijedjelu masku. »Je li to ona?« protisnuo je kleknuvši na zemlju.

Z. je zateturao unatrag i jedva spriječio da mu pištolj ne završi u snijegu. Trenutno nije mogao podnijeti nikoga u svojoj blizini. I osobito ne Phuryja. Koprcajući se, uspio se pridići na noge. »Je li Vishous već stigao?« »Iza tebe sam, brate«, šapnuo je V. »Imaju...« Pročistio je grlo. Otro je lice podlakticom. »Imaju sigurnosni alarm. Mislim da je sve čisto jer su dvojica upravo otišla, ali nisam siguran.« »Sredit ću alarm.« Z. je odjednom nanjušio niz različitih mirisa i pogledao i za sebe.

Cijelo je Bratstvo bilo tu, čak i Wrath koji kao kralj ne bi smio biti na terenu. Svi su bili naoružani. Svi su je došli izvući.

Grupa se poredala ispred kuće dok je V. obijao vrata. Najprije je kroz vrata gurnuo Glock. Kada nije bilo nikakve reakcije, uvukao se unutra i zatvorio vrata za sobom. Koju sekundu kasnije začuo se dugi signal.

Otvorio je vrata. »Gotovo.« Z. je jurnuo unutra i skoro pokosio mužjaka pred sobom.

Pogledom je ispitivao mračne kutove te jedne prostorije. Sve je bilo u neredu, različite su stvari bile razbacane po podu. Odjeća... noževi i lisičine i... šamponi? A što je kvragu to? Bože, raščerečena kutija za prvu

SV

~ 53 ~

pomoć, vata i vrpca koje su virile iz uništenog poklopca. Izgledalo je kao da je netko gazio po njoj dok se nije otvorila.

Dok mu je srce divlje udaralo u grudima, a znoj ga oblijevao po cijelom tijelu, pogledom je potražio Bellu, ali je vidio samo nežive predmete: zid prekriven policama punim grozomornih alata. Vatrootporni metalni ormar veličine automobila. Stol za autopsije s četiri para čeličnih lanaca koji su visjeli na uglovima... mrlje od krvi na njegovoj glatkoj površini.

Njegovim su mozgom strujale kaotične misli. Mrtva je. Dokaz bila je nagorjela mrlja. No što ako je to bio neki drugi zarobljenik? Što ako su je premjestili ili tako nešto?

Dok su se braća držala u pozadini kao da znaju da je bolje da mu ne stanu na put, Z. se uputio do vatrootpornog ormara s pištoljem u ruci.

Silom je otvorio vrata. Jednostavno je zgrabio metalne ploče i savijao ih dok šarke nisu puknule. Odbacio je teške komade metala i čuo kako štropoću i lupaju.

Oružje. Municija. Plastični eksploziv.

Arsenal njihovih neprijatelja.

Otišao je u kupaonicu. Ondje nije bilo ničega osim tuša i šolje prekrivene zahodskom daskom. »Nije ovdje, brate«, rekao je Phury.

U napadu bijesa Z. se bacio na stol za obdukcije, podignuo jednom rukom i bacio ga u zid. Dok je stol još bio u zraku, s njim je doletio jedan od lanaca i zahvatio ga po ramenu zabivši se sve do kosti.

A zatim je začuo neki zvuk. Tiho jecanje. Naglo je okrenuo glavu ulijevo. U kutu na tlu nalazila su se tri cilindrična metalna otvora koja su virila iz zemlje. Bili su prekriveni rešetkama tamnosmeđe boje , iste kao zemljani pod. Zato ih nije primijetio.

Uputio se onamo i nogom pomaknuo jedan od poklopaca. Stenjanje se pojačalo.

Odjednom je osjetio vrtoglavicu i pao na koljena. »Bella?« Kao odgovor se iz dubine zemlje začulo besmisleno mrmljanje, ispustio je pištolj. Kako će...? Užad. Iz te stvari koja je izgledala kao kanalizacijska cijev izlazila je užad. Zgrabio ju je i pažljivo povukao.

Izašao je prljav i krvav mužjak koji je prošao kroz prije prije otprilike desetak godina. Bio je gol i tresao se. Usne su bile plave, a oči se kolutale.

Z. ga je izvukao do kraja, a Rhage ga je umotao u svoj kožni ogrtač.

SV

~ 54 ~

»Vodi ga odavde«, rekao je netko dok je Hollywood rezao užad. »Možeš li se dematerijalizirati?« drugi je brat upitao mužjaka.

Z. nije obraćao pozornost na razgovor. Krenuo je prema sljedećoj rupi, ali u njoj nije bilo užadi, a nije uspijevao ni nanjušili nikakav miris. Bila je prazna. Koračao je prema trećoj rupi kada je zarobljenik viknuo: »Ne! Na toj je postavljena zamka!« Z. se skamenio na mjestu. »Kako?« Cvokoćući zubima, civil je rekao: »N-ne znam. Samo sam čuo da je d-degrad upozorio nekog od svojih ljudi na to.« Prije nego što je Z. uspio postaviti bilo kakvo pitanje, Rhage se ushodao sobom. »Ovdje je puška. Cijev je uperena u tom pravcu.« Čuo se zvuk škljocanja metala i pomicanja. »Nije u funkciji. Više.« Z. je pogledao iznad rupe. Na krovnim gredama, otprilike u visini od četiri i pol metra od poda, bio je postavljen mali uređaj, »V, što je ono gore?« »Lasersko oko. Ako se prekine snop svjetlosti, vjerojatno se pokreće...« »Čekaj malo«, rekao je Rhage. »Ovdje moram isprazniti još jednu pušku.« V. je pogladio svoju kozju bradicu. »Mora postojati aktivator koji radi na daljinski upravljač, iako ga je tip vjerojatno uzeo sa sobom. To bih ja napravio.« Zaškiljio je prema stropu. »Ovaj se model konkretno napaja pomoću litijskih baterija. Dakle, ne možemo ga isključiti gašenjem generatora. A teško ih je onesposobiti.« Z. je pogledom prešao po prostoriji tražeći nešto čime bi mogao maknuti ploču i sjetio se kupaonice. Otišao je unutra, skinuo zavjesu za tuširanje i donio šipku s koje je visjela. »Svi se maknite.« Rhage je odlučno progovorio. »Z., stari. Nisam siguran da sam našao sve...« »Odvedite civila sa sobom.« Kada se nitko nije ni pomaknuo, rekao je. »Nemamo vremena za zajebanciju, a ako će netko biti pogođen, to ću biti ja. Isuse Bože, hoćete li već jednom otići.« Kada se prostorija raščistila, Z. se približio rupi. Okrenuvši se mjestu na kojem je bila jedna od pušaka koju su uklonili, da je bio na njezinoj vatrenoj liniji, pomaknuo je poklopac pomoću šipke. Hitac je odjeknuo s

SV

~ 55 ~

praskom. Z. je primio metak u lijevi list. Od udarca je pao na jedno koleno, ali se nije obazirao na to, već se dovukao do otvora cijevi. Dohvatio je užad koja se spuštala u zemlju i počeo je povlačiti.

Najprije joj je ugledao kosu. Bellina duga, prekrasna kosa boje magonija potpuno ju je okruživala i kao veo joj prekrivala lice i ramena.

Klonuo je i obnevidio, čak je djelomice i izgubio svijest, ali ju je unatoč tome što mu se tijelo zanosilo nastavio izvlačiti. Iznenada mu više nije bilo tako naporno... jer su mu pomagale druge ruke ... druge su ruke povlačile užad, druge su je ruke pažljivo polagale na pod.

Bila je odjevena u prozirnu spavaćicu umrljanu krvlju i nije se budila, ali je disala. Pažljivo joj je odmaknuo kosu s lica...

Zsadistu je odjednom strmoglavo pao tlak. »O dragi Bože... o dragi Bože... o dragi...« »Što su joj...« Tko god da je progovorio, nije mogao završiti rečenicu.

Začulo se nakašljavanje. Nekoliko pokušaja zatomljivanja usklika i možda je netko pokušao potisnuti poriv za povraćanjem.

Z. ju je uzeo u naručje i samo je... zagrlio. Morao ju je iznijeti iz kuće, ali se nije mogao pomaknuti zbog onog što su joj učinili. Trepćući, ošamućen, osjećajući kako mu utroba vrišti, nježno je ljuljao naprijednatrag. S usana mu je potekla bujica riječi, žalosti za nju na starom jeziku. Phury se spustio na koljena. »Zsadist? Moramo je odneti odavde.« Z. se u hipu uspio usredotočiti i odjednom je mogao razmišljati samo o tome kako je premjestiti u kuću. Razrezao joj je pojas s gornjeg dijela tijela, a zatim se s naporom uspravio na noge držeći je u naručju. Kada je pokušao napraviti korak, lijeva ga je noga izdala i posrnuo je. Na tren mu nije bilo jasno zašto. »Daj da je ja uzmem«, rekao je Phury ispruživši ruke. »Ranjen si.« Zsadist je odmahnuo glavom i hramajući prošao pokraj svog brata blizanca. Odnio je Bellu do Taurusa koji je još uvijek bio parkiran ispred kuće. Prislonivši je o prsa, šakom je razbio prozor na vozačkoj strani, a zatim gurnuo ruku unutra i otključao sva vrata dok je alarm urlikao.

Otvorivši stražnja vrata, nagnuo se i položio je na sjedalo, Kada joj je lagano savinuo noge da bi je bolje namjestio, spavaćica joj se zadignula, pa se lecnuo. Imala je modrice. Mnogo modrica.

Kada je alarmu ponestalo daha, rekao je: »Neka mi netko da jaknu.«

SV

~ 56 ~

Čim je ispružio ruku iza sebe, na dlanu je osjetio dodir kože. Pažljivo ju je omotao u kaput za koji je shvatio da je Phuryjev, zatim ju je zatvorio u automobil i sjeo za upravljač. Zadnje što je čuo bila je Wrathova naredba. »V., upotrijebi tu svoju ruku. Ovo mjesto treba spaliti.« Z. je posegnuo ispod kontrolne ploče i uspio upaliti automobil i bez ključa te odjurio kao da ga vrazi gone.

O. je zaustavio kamionet na pločnik u mračnom dijelu Desete ulice. »Još uvjek ne razumijem zašto si lagao.« »Da su te vratili Omegi, što bi bilo s nama? Ti si jedan od najboljih ubojica kojeg imamo.« O. ga je pogledao s odbojnošću. »Koji si ti djelatnik mjeseca, ponosim se onim što radimo.« »To je pravi stav čovjeka iz pedesetih. Ti si pravi mali pionir.« »Da, i to sranje ti je spasilo dupe, pa budi zahvalan.« Nebitno. Zabrinjavale su ga važnije stvari od U.-ovih usranih govorancija.

O. i U. izašli su iz kamioneta. Zero Sum, Screamers i Snuff zaustavili su se nekoliko ulica dalje, a iako je bilo hladno, ispred kluba se protezali redovi posjetitelja. Neki od njih u drhturavoj masi, besumnje su bili vampiri, a čak i ako nisu, noć će biti puna i uvijek su ih čekale borbe s Bratstvom.

O. je aktivirao sigurnosni alarm, gurnuo ključeve u džep i stao kao ukopan usred Desete ulice. Doslovno se nije mogao i ni maknuti.

Njegova žena... Isuse, žena mu uistinu nije izgledala dobro kad je otišao s U.-om.

O. je zgrabio prednju stranu svoje crne dolčevite osjećajući da mu ponestaje zraka. Nije ga bilo briga za bol koju je trpjela. Za to je bila sama kriva. Ali ne bi podnio da umre, da ga ostavi... .a ako upravo umire? »Što je bilo?« upitao je U. O. je u džepu potražio ključeve automobila, osjećajući pritom iako mu nervoza vrije u žilama. »Moram ići.« »Odlaziš? Jučer nismo ispunili kvotu...« »Moram se na sekundu vratiti u centar. L. lovi preko u Petoj ulici.

Pridruži mu se. Pronaći ću vas za pola sata.«

SV

~ 57 ~

O. nije čekao odgovor. Uskočio je u kamionet i odjurio iz grada uputivši se cestom 22 kroz caldwellska ruralna predgrađa. Na petnaest minuta od centra za uvjeravanje ugledao je ispred nekoliko policijskih automobila s upaljenim rotirkama. Opsovao je i nagazio na kočnicu, nadajući se da je riječ samo o automobilskoj nesreći.

Ali ne, otkad je zadnji put tuda prošao, prokleta je policija postavila još jednu od svojih kontrolnih točki za provjeru razine alkohola u krvi. S obje strane ceste 22 bila su parkirana dvoja patrolna kola, a narančasti tuljci i svjetla protezali su se sredinom ceste. S desne strane nalazio se reflektirajući znak kojim se najavijivao program sigurnosti u prometu caldwellske policije.

Isuse Bože, zar su to zbilja morali raditi ovdje? Usred ničega. Zašto nisu bili u centru, pokraj barova? Ali opet, ljudi iz pripize u okolici Caldwella morali su se odvesti kući nakon noći provedeni po klubovima u velikom gradu...

Ispred njega se nalazio jedan automobil, karavan. O. je prstima bubnjao po upravljaču. Skoro je bio spreman izvući svoj Smith Wesson i poslati murjaka i vozača na onaj svijet. Samo zato što ga usporili. Iz suprotnog je smjera naišao automobil i O. je bacio pogled na drugu stranu ceste. Sasvim obični Ford Taurus stao je uz blago cviljenje kočnica, a prednja svjetla bila su mliječne boje i prigušena. Čovječe, tih je jadnih automobila po gradu bilo na bacanje, ali upravo je zato U. i odabrao tog proizvođača i model kada nabavljao automobil.

Utapanje u širu ljudsku populaciju bilo je ključne važnosti za očuvanje tajnosti rata s vampirima.

Kada se policajac približio tom sranju od automobila, O. je mislio kako je čudno što je vozačev prozor već spušten, s obzirom na to da je večer tako hladna. Onda je bolje vidio vozača za upravljačem. Jebote.

Gadu se cijelom dužinom lica protezao ožiljak debo kao prst. A na uhu je imao rupu. Možda je automobil ukraden.

Murjak je očito pomislio isto jer je držao ruku na dršku pištolja i kada se nagnuo prema vozaču. A onda je nešto pošlo po zlu i cajkan je uperio svjetiljku na stražnje sjedalo. Odjednom mu telo trznulo kao da ga je nešto pogodilo između očiju i posegne prema ramenu, vjerojatno za radijskim odašiljačem. Samo je onda vozač pružio glavu kroz prozor i zagledao se u policajca, kao da se na trenutak zamrznulo između njih dvojice. Potom je policajac spustio ruku i ležerno dao znak Taurusu Brode, a da čak nije provjerio ni vozačeve papire.

SV

~ 58 ~

O. je pogledom ošinuo policajca koji je vršio dužnost na njegovoj strani ceste. Pizda i dalje nije propuštala oličenje uzornog automobila ispred njega, kao da u najmanju ruku taj karavan prevozi čitav odred dilera droge. U međuvremenu, njegov kolega preko puta ceste i ne trepnuvši puštao nekog i izgledao kao serijski ubojica. Imao je osjećaj da je zapeo u tijesnoj traci ispred naplatnih kućica.

Konačno su zaustavili i O.-a. Bio je što je moguće uljudniji. Nekoliko minuta poslije već je pritiskao papučicu gasa. Prošao je nekih osam kilometara kada je s desne strane iznad šumskog krajolika bljesnula jarka svjetlost. Otprilike na mjestu na kojem se nalazio centar za uvjeravanje.

Pomislio je na grijalicu na petrolej. Onu koja je curila. O. je stisnuo gas do kraja. Žena mu je bila ispod zemlje... ! Zar je došlo do požara...

Izletio je u šumu i projurio ispod borova poskakujući gore-dolje na sjedalu i glavom udarajući o krov dok je pokušavao zadržati kontrolu nad upravljačem. Sam je sebe uvjeravao da ono što vidi ispred nije narančasti sjaj požara. Da je došlo do eksplozije, vidio bi se plamen, dim...

Svjetla njegova automobila obasjala su čistinu. Centra za uvjeravanje više nije bilo. Nije postojao. Pretvoren je u pepeo. O. je pritisnuo kočnicu da kamionet ne bi udario u stablo, zatim je pogledao uokolo da bi se uvjerio da je na pravom mjestu.

Kada više nije bilo sumnje da je tako, iskočio je iz automobila i bacio se na tlo. Rukama je grabio zemlju i prekapao po ostacima dok mu sranje nije prodrlo u nos i usta i prekrilo mu tijelo kao ogrtač. Našao je komadiće rastopljenog metala, ali ništa veće od svog dlana.

Kroz urlike koji su mu odzvanjali u glavi sjetio se gdje je vidio taj neobični sablasni prah. O. je zabacio glavu i zaurlao do neba. Nije imao pojma kakav je zvuk proizveo. Samo je znao da je Bratstvo odgovorno za to što se dogodilo. Jer ista se stvar šest mjeseci prije dogodila degram akademiji za borilačke vještine.

Prašina... pepeo... ništa nije ostalo. I odveli su mu ženu.

O Bože... Je li bila živa kada su je pronašli? Ili su možda sobom uzeli njezino tijelo? Je li bila mrtva?

To je on kriv. Sve je to on kriv. Toliko se bezglavo bio usredotočio na to da je kazni da nije ni pomislio na šire komplikacije, činjenice da je onaj civil uspio pobjeći. Mužjak je otišao Bratstvu i rekao im gdje se ona nalazi, a oni su došli čim se spustila noć i odveli je.

O. je otro suze očaja u očima. A zatim je prestao disati. Okrenuo je glavu i pogledao uokolo. Nigdje nije bilo je U.-ova srebrnu Forda Taurusa.

SV

~ 59 ~

Kontrolna točka. Jebena kontrolna točka. Onaj zastrašuju čovjek za upravljačem zapravo uopće nije bio čovjek. Bio je član Bratstva crnog bodeža. Nije bilo druge. A O.-ova žena bila je stražnjem sjedalu, jedva živa ili već mrtva. Zato se murjak uspaničio. Ugledao ju je kada je pogledao u stražnji dio automobila, mu je brat isprao mozak tako da propusti Taurus.

O. je skočio u kamionet i nagazio na gas. Krenuo je prema istoku, prema U.-ovoj kući.

Taurus je imao ugrađen sustav za praćenje. A to je značilo da će pomoću odgovarajuće računalne opreme moći pronaći to sranje od automobila gdje god se nalazilo.

SV

~ 60 ~

7.poglavlje Bella je imala neki mutan dojam da se nalazi u automobilu. Ali kako bi to bilo moguće? Zacijelo joj se pričinja.

Ne... Zaista je zvučalo kao automobil, kao onaj postojan šum motora.

I odavalo je osjećaj automobila, one jedva primjetne vibracije koje bi se tu i tamo pretakale u poskakivanje kada bi gume prešle preko nečega na cesti.

Pokušala je otvoriti oči, shvatila da ne može, pa pokušala ponovno.

Iscrpljena od tih napora, odustala je. Zaboga, kako je bila umorna... kao da ima gripu. I sve ju je boljelo, naročito u glavi i trbuhu. I bilo joj je mučno. Pokušala se prisjetiti što se dogodilo, kako se oslobodila, ako se oslobodila. No sve čega se mogla sjetiti bilo je kako degrad koji ju je volio ulazi kroz vrata prekriven crnom krvlju. Sve ostalo bilo je u magli.

Rukom je napipala nešto što joj je pokrivalo ramena i čvršće se omotala time. Kožna jakna. Koja je mirisala... ni blizu kao zagušujuća slatkoća degrada. Odisala je vonjem mužjaka njezine vrste. Ponovno je udahnula kroz nos. Kada je osjetila degradski miris dječjeg pudera, ništa joj nije bilo jasno, barem dok nije pritisnula nos o sjedalo. Tako je, u presvlakama. Bio je to automobil nekog degrada. No zašto se onda na tome u što je bila odjevena osjećao vonj muškog vampira? A bilo je tu još nešto, još neki miris... težak mošus s natruhom zimzelena.

Bella je počela drhtati. Dobro se sjećala tog mirisa, sjećala ga se od svog prvog posjeta centru za obuku Bratstva, a sjećala ga se i od poslije, kada je bila u njihovoj kući.

Zsadist. Zsadist je bio s njom u automobilu.

Srce joj je nabijalo. Borila se da otvori oči, no ili su joj kapci odbijali poslušnost ili su već bili otvoreni, ali je bilo premračno da bi išta vidjela.

Jesu li me spasili? upitala je. Jesi li došao po mene, Zsadist?

No nikakav joj zvuk nije izašao iz usta, iako je micala usnama.

Ponovno je oblikovala riječi, protiskujući zrak kroz glasnice. Izustila je promukli graktaj, ništa više.

Zašto ništa ne vidi?

Počela se bacakati na sjedalu, a zatim je začula najljepši zvuk koji joj je ikada dopro do ušiju. »Imam te, Bella.« Zsadistov glas. Dubok. Pun snage. »Na sigurnom si.

Izvukla si se. I nikada se više nećeš vratiti onamo.«

SV

~ 61 ~

Došao je po nju. Došao je po nju...

Počela je jecati. Automobil kao da je načas usporio, no onda su ponovno jurnuli.

Osjećala je toliko olakšanje da je kliznula u tamu.

Zsadist je nogom otvorio vrata svoje sobe i udarcem odvalio čitavu bravu. Zvuk lomljenja bio je glasan, pa mu se Bella počela meškoljiti u rukama i stenjati. Skamenio se na mjestu dok joj se glava pomicala s jedne strane na drugu u udubini ispod njegove ruke.

Ovo je dobro, pomislio je. Ovo je jako dobro. »Hajde, Bella, vrati mi se. Probudi se.« No nije se osvijestila.

Prišao je slamnjači i položio je na svoj ležaj. Kada je podignuo pogled, ugledao je Wratha i Phuryja kako stoje na vratima, a njihove goleme prilike zaklanjale su većinu svjetlosti koja je dolazila iz hodnika. »Moramo je odvesti Haversu«, rekao je Wrath. »Treba je pregledati.« »Havers može i ovdje obaviti što ima. Bella se neće maknuti iz ove sobe.« Z. nije obraćao pozornost na dugačku tišinu koja je uslijedila, potpuno zaokupljen promatranjem Bellina disanja. Prsa su joj se podizala i spuštala u pravilnim razmacima, no kretanje se činilo vrlo plitkim.

Phury je ispustio uzdah koji bi prepoznao i usred noći. »Zsadist. ..« »Zaboravi. Pregledat će je ovdje. I nitko je neće dodirnuti ako ja to ne dopustim i ako ja ne budem prisutan.« Kada je ošinuo braću pogledom, Wrath i Phury izgledali su potpuno zaprepašteno. »Za Boga miloga, da vam ponovim na starom jeziku za slučaj da ste zaboravili engleski? Neće se maknuti odavde.« Wrath je opsovao i otklopio mobitel. Govorio je brzo i odlučno. Kada je završio poziv, rekao je: »Fritz je već u gradu, pa će pokupiti doktora. Bit će tu za dvadeset minuta.« Z. je klimnuo glavom i spustio pogled na Belline očne kapke. Želio je da može biti onaj koji će se pobrinuti za ono što im je učinjeno. Želio joj je olakšati istog trena. Isuse Bože... Koliko mora da je propatila.

Shvatio je da im je Phury prišao i nije mu se svidjelo kada je brat kleknuo. Z.-ov je prvi poriv bio zagraditi Bellino tijelo vlastitim i onemogućiti svom bratu blizancu, Wrathu, liječniku, bilo kojem mužjaku da je gleda. Nije razumio taj instinkt, nije znao odakle se pojavio, no bio je toliko jak da se gotovo bacio Phuryju za vrat.

SV

~ 62 ~

A onda je njegov brat blizanac ispružio ruku kao da će joj dotaknuti gležanj. Z.-ove su se usne zadignule s očnjaka, a iz grla mu se začulo režanje. Phury je naglo podignuo glavu. »Zašto se tako ponašaš?« Ona je moja, pomislio je Z. No čim mu se ta misao pojavila u glavi, odgurnuo ju je u stranu. Što on to zaista zapravo radi? »Ozlijeđena je«, promrmljao je. »Jednostavno nemoj prčkati po njoj, u redu?« Havers je stigao petnaest minuta poslije. Visoki, mršavi liječnik nosio je crnu kožnu torbu i izgledao kao da je spreman baciti se na posao. No kada je stupio prema naprijed, Z. je skočio s poda i prepriječio mu put, stjeravši ga uza zid. Havers je razrogačio blijede oči iza naočala s okvirom od kornjačevine, a torba mu je uz zveket pala na pod.

Wrath je opsovao. »O Isuse Bože...« Z. je ignorirao ruke koje su ga pokušavale odvući i zagledao se u liječnika opakim pogledom. »Ponašaj se prema njoj bolje nego prema nekome vlastite krvi. Neka je samo jedanput nepotrebno zaboli i naplatit ću ti to stostruko na tvojoj koži.« Haversovo je vitko tijelo drhtalo, a usta su mu se micala bez glasa.

Phury ga je snažno povukao, ali bez koristi. »Z., daj se smiri. ..« »Ne miješaj se«, odbrusio je Z. »Jesmo li se razumjeli? Doktore?« »Da... da, gospodine.« Kada ga je Z. pustio, Havers se nakašljao i potegnuo leptir-kravatu. Zatim se namrštio. »Gospodine...? Krvarite.

Noga...« »Ne brini se o meni. Brini se o njoj. Odmah.« Mužjak je klimnuo, malo proprtljao s torbom i prišao slamnjači. Kada je kleknuo na pod pokraj Belle, Z. je mislima upalio svjetla u sobi.

Haversov oštar uzdah vjerojatno je bio najbliže psovci što se moglo čuti od tog uglađenog mužjaka. Ispod glasa promrmljao je na starom jeziku: »Ovako nešto učiniti ženki... milostivog mi Sjenosvijeta.« »Izvadi joj šavove«, odlučno je rekao Z. nadnijevši se nad liječnika. »Najprije je moram pregledati. Moram provjeriti ima li nekih još težih ozljeda.« Havers je otvorio torbu i izvadio stetoskop, tlakomjer i svjetiljku za oči. Provjerio joj je bilo i disanje, zagledao joj se u uši i nos te joj izmjerio

SV

~ 63 ~

tlak. Kada joj je otvorio usta, malo se trgnula, no nakon toga joj je podignuo glavu, na što se počela istinski opirati. U trenutku kada se Zsadist krenuo baciti na liječnika, Phuryjeva ga je teška ruka obujmila oko prsa i povukla natrag. »Ne čini joj nažao i ti to dobro znaš.« Z. se otimao stisku jer nije mogao podnijeti dodir Phuryjeva tijela uz svoje. No njegov ga brat blizanac nije puštao, pa je naposljetku shvatio da je to za njegovo dobro. Bio je napet kao struna, a bilo bi glupo napasti liječnika. Dovraga, vjerojatno trenutno ne bi trebao biti ni naoružan.

Phury je očito slično mislio. Uklonio je Z.-ove bodeže iz korica i dodao ih Wrathu. Oduzeo mu je i pištolje. Kada je Havers podignuo pogled, činilo se da mu je laknulo što Z. više ne nosi oružje. »Mda... Dat ću joj nešto lagano protiv bolova. Disanje i puls dovoljno su joj jaki da to podnese, a olakšat će joj ostatak pregleda i sve što slijedi.

U redu?« Liječnik je pričekao da Z. klimne glavom, a tek joj onda dao injekciju.

Kada se Bellino napeto tijelo opustio, liječnik je izvadio škare i prinio ih njezinoj krvavoj spavaćici. Kada je podignuo rub, Z. je osjetio kako ga preplavljuje slijepi gnjev. »Stani!« Liječnik se skutrio očekujući udarac u glavu, no Z. se umjesto toga zagledao najprije Phuryju, a zatim i Wrathu u oči. »Nijedan od vas ne smije je gledati golu. Zatvorite oči ili se okrenite.« Obojica su se načas zagledala u njega. Zatim mu je Wrath okrenuo leđa, a Phury je zatvorio oči, iako nije pritom olabavio stisak oko Z.-ovih prsa. Zsadist se netremice zagledao u liječnika. »Ako joj namjeravaš skinuti odjeću, pokrij je nečim.« »Čime?« »Ručnikom iz kupaonice.« »Ja ću ga donijeti«, rekao je Wrath. Kada ga je predao liječniku, vratio se u prvobitan položaj, licem okrenut prema vratima.

Havers je raširio ručnik preko Bellina tijela, a zatim razrezao spavaćicu s jedne strane. Podignuo je pogled prije nego što je išta uklonio. »Morat ću je vidjeti cijelu. I morat ću joj dodirnuti trbuh.« »Zašto?« »Moram joj prepipati unutarnje organe da utvrdim jesu li natekli od udaraca ili infekcije.« »Budi brz.« Havers je povukao ručnik...

SV

~ 64 ~

Z. je zateturao prema bratovu napetom tijelu. »O... nala.« Glas mu je pukao. »O, Isuse Bože... nala.« U kožu trbuha bilo joj je urezano nešto što je izgledalo kao sedam centimetara velika tiskana slova engleske abecede. Budući da je bio nepismen, nije znao što piše, no imao je strašan predosjećaj. .. »Što piše?« prosiktao je.

Havers se nakašljao. »To je ime. David. Piše David.« Wrath je zarežao. »Na koži. Ta životinja...« Z. je prekinuo kralja. »Ubit ću tog degrada. Tako mi Bog pomogao, sažvakat ću mu kosti.« Havers je pregledao porezotine laganim i pažljivim dodirima. »Morate paziti da ne dođu u dodir sa solju. Inače će ožiljci ovako zacijeliti.« »Ma nemoj mi reći.« Kao da i sam nije dobro znao kako rane postaju trajne.

Havers ju je pokrio i prešao joj na stopala, pa pregledao njih i potkoljenice. Odgurnuo je spavaćicu u stranu kada se uputio prema koljenima. Zatim joj je pomaknuo jednu nogu u stranu i raširio bedra.

Z. se bacio prema njemu i povukao Phuryja za sobom. »Koji kurac radiš?!« Havers je naglo povukao ruke i podignuo ih iznad glave. »Moram je pregledati iznutra. Za slučaj da je... oskvrnuta.« Wrath je brzim pokretom stupio pred Z.-a i čvrsto mu spustio ruke na bokove. Kraljev je pogled žario kroz sunčane naočale. »Pusti ga, Z. Bolje je za nju da to obavi.« Zsadist nije mogao gledati. Spustio je glavu na Wrathov vrat i izgubio se u njegovoj dugačkoj crnoj kosi. Bio je stisnut između čvrstih tijela dvojice braće, no bio je suviše prestravljen da bi se uspaničio zbog tog dodira. Stisnuo je oči i duboko disao, a Phuryjev i Wrathov miris ispunili su mu nosnice. Začuo je nekakvo zveketanje, kao da liječnik nešto traži u onoj svojoj torbi. Zatim su se začula dva pucketava zvuka, kao da navlači rukavice. Kuckanje metala o metal. Nekakvi šaputavi zvukovi. Nakon toga... tišina. Ne, ne tišina. Jedva čujni šumovi. Zatim par škljocaja.

Z. se podsjetio da su svi degradi impotentni. No mogao je točno zamisliti kako nadoknađuju taj nedostatak.

Drhtao je zbog nje dok mu zubi nisu počeli cvokotati.

SV

~ 65 ~

8. poglavlje John Matthew bacio je pogled na prednje sjedalo Range Rovera. Tohr je izgledao zamišljeno dok su se vozili daleko u ruralno područje Caldwella, a iako se John bojao susreta s Wrathom, kraljem, više ga je brinula sva ta tišina. Nije mu bilo jasno što nije u redu. Spasili su Bellu.

Sada je bila na sigurnom. Znači, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni, zar ne? No kada je Tohr došao po Johna, zagrlio je Wellsie u kuhinji i dugo je tako držao u naručju. Riječi, tihe i izgovorene na starom jeziku, zvučale su kao da ih je jedva istisnuo iz grla.

John je želio znati pojedinosti o svemu što se dogodilo, no bilo je teško zapitkivati u mračnom automobilu, s obzirom na to da je morao koristiti ili znakovni jezik ili olovku i papir. A činilo se da Tohru nije do priče. »Evo nas«, rekao je Tohr.

Naglo je skrenuo udesno i pojurio uskom makadamskom cestom, a John je shvatio da odjednom zapravo više ništa ne razaznaje kroz prozore.

Zimska šuma oko njih bila je neobično zamućena, presvučena koprenom od koje je osjećao neodređenu mučninu.

Niotkuda su se u maglovitom krajoliku pred njima pojavila golema vrata, pred kojima su se naglo zaustavili. Odmah iza njih nalazila su se još jedna, pa su, kada su ušli u prostor među njima, bili ukliješteni kao bik u stajskom kavezu. Tohr je spustio prozor, unio nekakvu šifru u interfon i pred njima su se otvorila vrata koja su s druge strane vodila u...

Isuse, što je ovo?

Podzemni tunel. Dok su se polako ali sigurno spuštali sve dublje pod zemlju, pred njima se s vremena na vrijeme pojavljivalo još vrata, a svaka je od tih barikada bila još više nalik utvrdi od prethodne. Napokon su stigli do najveće, sjajnih čeličnih vrata čudovišne veličine posred kojih se kočilo upozorenje o visokom naponu. Tohr je podignuo pogled prema sigurnosnoj kameri, a zatim se začuo škljocaj. Vrata su se kližući rastvorila.

Prije nego što su krenuli dalje, John je potapšao Tohra po podlaktici da mu privuče pozornost. Ovdje žive braća? polako je pokazao. »Tako nekako. Najprije ćemo proći kroz centar za obuku, a onda idemo u glavnu kuću.« Tohr je pritisnuo gas. »Kada počne nastava, dolazit ćeš ovamo svaki dan od ponedjeljka do petka. Autobus će dolaziti po tebe pred našu kuću u četiri popodne. Moj brat Phury stanuje ovdje, pa će on

SV

~ 66 ~

držati prve satove.« Kada ga je John upitno pogledao, Tohr je objasnio: »Cijeli je kompleks međusobno povezan podzemnim prolazima. Pokazat ću ti kako se ulazi u sustav tunela koji povezuje zgrade, ali to moraš zadržati za sebe. Bilo tko tko se negdje pojavi nepozvan imat će ozbiljnih problema. Tvoji kolege polaznici nisu dobrodošli, razumiješ me?« John je klimnuo glavom. Stali su na parkiralištu kojega se sjećao od one noći prije čitave vječnosti. Čovječe, činilo mu se da je prošlo stotinu godina otkada je došao ovamo s Mary i Bellom.

On i Tohr izašli su iz Range Rovera.

S kime ću trenirati? »S desetak drugih mužjaka otprilike tvojih godina. Svi imaju nešto ratničke krvi, zbog čega smo ih i odabrali. Obuka će trajati dok ne doživite prijelaz, a i dosta poslije toga, dok ne procijenimo da ste spremni za izlazak na teren.« Prišli su metalnim vratima koja je Tohr širom otvorio. S druge se strane nalazio hodnik za koji se činilo da se proteže u beskonačnost.

Putem mu je Tohr pokazao učionicu, gimnastičku dvoranu, teretanu, svlačionicu. Mužjak je zastao pred vratima od mutnog stakla. »Ovdje boravim kada nisam kod kuće ili na terenu.« John je ušao. Prostorija je bila prilično prazna i ni po čemu posebna.

Radni je stol bio od metala, a na njemu se nalazila računalna oprema, telefoni i papiri. Ormarići za spise bili su poredani uz stražnji zid. Sjediti se moglo samo na dva mjesta, pod pretpostavkom da se preokretanje kante za smeće ne računa kao dodatna mogućnost. Jedna je stolica pripadala u kategoriju standardne uredske opreme i stajala je u kutu.

Druga je bila iza stola i bila je ružna do besvijesti: iskrzana kožna nakaza boje zelenog avokada s istrošenim rubovima, propalim sjedištem i nogama koje su davale novo značenje riječi robustan.

Tohr je spustio ruku na visoki naslon te rugobe. »Možeš li povjerovati da me Wellsie natjerala da to odnesem iz kuće?« John je klimnuo glavom i pokazao: Da, mogu.

Tohr se nasmiješio i prišao ormariću koji se protezao od poda do stropa. Kada je otvorio vrata i putem male tipkovnice unio niz znamenki, pozadina ormarića otvorila se prema van u nekakav polumračan prolaz. »Evo nas.« John je stupio kroz prolaz iako nije baš puno vidio.

SV

~ 67 ~

Metalni tunel. Dovoljno širok da su njime tri osobe mogle hodati rame uz rame i toliko visok da je čak i iznad Tohrove glave bilo dovoljno mjesta.

Otprilike svaka tri metra u strop su bile ugrađene svjetiljke, no njihova svjetlost nije prodirala daleko u tamu.

Ovo je najguba stvar koju sam ikada vidio, pomislio je John kada su krenuli niz tunel.

Zvuk Tohrovih vojničkih čizmi odzvanjao je od glatkih čeličnih zidova, baš kao i njegov dubok glas. »Slušaj, što se tiče susreta s Wrathom. Ne želim da budeš zabrinut.

Ima opak nastup, ali ne moraš ga se bojati. I nemoj se prestrašiti sunčanih naočala. Gotovo je slijep i izrazito je osjetljiv na svjetlost, pa ih mora nositi. No bez obzira na to što ne vidi, pročitat će te kao knjigu. Znat će što osjećaš kao da si mu sam rekao.« Malo poslije s lijeve se strane pojavilo malo stubište, koje je vodilo do vrata i još jedne tipkovnice. Tohr je zastao i pokazao niz tunel, koji se, koliko je John vidio, protezao unedogled. »Da nastaviš ravno, za nekih sto pedeset metara stigao bi do portirske kućice.« Tohr se uspeo stubištem, utipkao nešto u tipkovnicu i otvorio vrata.

Preplavila ih je jarka svjetlost, nalik vodi koja nadire preko spuštene brane.

John je podignuo pogled, a u prsima mu je odzvanjao neobičan osjećaj. Imao je neki čudan dojam da sanja. »U redu je, sine.« Tohr se osmjehnuo, a oštro mu se lice malo smekšalo. »Ništa ti ovdje neće učiniti nažao. Vjeruj mi.« »U redu, gotovo je«, rekao je Havers.

Zsadist je otvorio oči, no vidio je samo Wrathovu gustu crnu kosu. »Je li je...?« »Sve je u redu. Nema znakova prisilnog snošaja ni bilo kakve traume.« Ponovno se začulo pucketanje, kao da liječnik skida rukavice.

Zsadist je klonuo, a braća su prihvatila njegovu težinu. Kada je napokon podignuo glavu, vidio je da je Havers maknuo krvavu spavaćicu, ponovno pokrio Bellu ručnikom i da upravo navlači novi par rukavica.

Mužjak se nagnuo nad torbu, izvadio par zaobljenih škara i pincetu, a zatim podignuo pogled. »Sada ću joj srediti oči, u redu?« Kada je Z. klimnuo glavom, liječnik

SV

~ 68 ~

je pokazao na instrumente. »Budite oprezni, gospodine. Ako me prestrašite, ovim bih je mogao oslijepiti. Razumijete li?« »Da. Samo je nemoj ozlijediti...« »Neće ništa osjetiti. Kunem vam se.« Ovaj je put Z. gledao, a postupak je trajao čitavu vječnost. Negdje na pola, glavom mu je proletjela neodređena spoznaja da više ne stoji samostalno. Phury i Wrath održavali su ga na nogama, a glava mu se njihala pokraj Wrathova golema ramena dok je gledao u pod. »Ovo je posljednji«, promrmljao je Havers. »Dobro. Izvadio sam sve šavove.« Svi mužjaci u sobi duboko su udahnuli, čak i liječnik, a zatim se Havers ponovno okrenuo svojim potrepštinama i izvadio tubu. Nanio je neku mast Belli na oči, a nakon toga je spakirao torbu.

Kada je liječnik ustao, Zsadist se odmaknuo od braće i malo prohodao po sobi. Wrath i Phury istegnuli su ruke. »Ozljede su bolne, ali trenutno nisu opasne po život«, rekao je Havers. »Zacijelit će do sutra ili prekosutra, pod uvjetom da ih se ne dira.

Pothranjena je i mora se nahraniti. Ako će ostati u ovoj sobi, morate pojačati grijanje i prenijeti je na krevet. Treba joj donijeti hranu i piće da joj budu pri ruci kada se probudi. I još jedna stvar. Dok sam obavljao interni pregled, otkrio sam...« Oči su mu skakale s Wratha na Phuryja i obratno, a zatim se zaustavile na Zsadistu. »Nešto osobne prirode.« Zsadist je prišao liječniku. »Što?« Havers ga je odvukao u kut i počeo tiho govoriti. Z. je zanijemio od zaprepaštenja kada je mužjak završio. »Jesi li siguran?« »Da.« »Kada?« »Ne znam. Ali vrlo skoro.« Z. je spustio pogled na Bellu. 0, Isuse... »Sad, pretpostavljam da u kući imate aspirin ili Motrin?« Z. nije imao pojma; nikada nije uzimao lijekove protiv bolova. Bacio je pogled na Phuryja. »Imamo«, rekao je brat. »Neka ih uzme. Dat ću vam i nešto jače kao rezervu, za slučaj da joj ne budu dovoljni.« Havers je izvadio malu staklenu bočicu zatvorenu crvenim gumenim

SV

~ 69 ~

čepom i dvije štrcaljke u sterilnom pakiranju. Nešto je zapisao u mali blok, a zatim Z.-u pružio papir i lijekove. »Ako se probudi tijekom dana i bude trpjela jake bolove, možete joj dati jednu injekciju u skladu s mojim uputama. Riječ je o istom morfiju koji sam joj maloprije dao, ali morate paziti na upute o doziranju.

Nazovite me ako budete imali pitanja ili ako vam budu trebale upute za davanje injekcije. Ako bude mrak, sam ću doći i dati joj lijek.« Havers je spustio pogled na Z.-ovu nogu. »Želite li da vam pregledam ranu?« »Smijem li je okupati?« »Da, svakako.« »Odmah?« »Da.« Havers se namrštio. »Ali, gospodine, noga vam je...« Z. je otišao u kupaonicu, otvorio slavine na jacuzziju i stavio ruku pod mlaz. Pričekao je da se voda dovoljno zagrije, a zatim se vratio po nju.

U međuvremenu je liječnik otišao, no Mary, Rhageova ženka, stajala je pred vratima i htjela vidjeti Bellu. Phury i Wrath kratko su popričali s njom i odmahnuli glavom. Otišla je potištena držanja.

Kada su se vrata zatvorila, Z. je kleknuo pokraj slamnjače i počeo podizati Bellu. »Čekaj malo, Z.« Wrathov je glas bio oštar. »Njezina bi se obitelj trebala brinuti o njoj.« Z. je zastao i pomislio na osobu, tko god ona bila, koja joj je hranila ribice. Zaboga... Ovo vjerojatno nije u redu. Držati je ovdje, odvojenu od onih koji su imali valjane razloge da je njeguju u boli. No pomisao da bi je mogao pustiti u vanjski svijet bila mu je nepodnošljiva. Tek ju je pronašao... »Sutra će otići k njima«, rekao je. »Večeras i danas ostat će ovdje.« Wrath je odmahnuo glavom. »To nije...« »Misliš da je ovakva u stanju putovati?« odbrusio mu je Z. »Ostavi ženku na miru. Neka joj Tohr nazove obitelj i kaže im da ćemo im je predati sutra nakon zalaska sunca. Sada joj treba kupanje i san.« Wrathove su se usne stisnule. Uslijedila je duga tišina. »U tom je slučaju selimo u neku drugu sobu, Z. Neće ostati s tobom.« Zsadist je ustao i prišao kralju, unoseći mu se u lice. »Samo je pokušaj preseliti.« »Za Boga miloga, Z.«, zagalamio je Phury. »Daj odbij...« Wrath se nagnuo prema naprijed tako da su im se nosovi gotovo

SV

~ 70 ~

dodirivali. »Pazi, Z. Jebeno dobro znaš da ti može nastradati više od gubice ako meni budeš prijetio.« Da, sve su to već prošli tog ljeta. Pravno gledano, Z. bi po starim pravilima ponašanja mogao biti smaknut kada bi nastavio što je započeo.

Kraljev je život bio vrjedniji od svih ostalih.

Iako je Z.-a trenutno boljela briga za to. »Misliš da me briga za smrtnu kaznu? Molim te.« Stisnuo je oči. »Ali reći ću ti ovo. Odlučio ti sa mnom igrati na kartu kraljevskog veličanstva ili ne, trebat će ti barem jedan dan da ishodiš osudu od Čuvardjeve. Što znači da će Bella večeras ipak ovdje spavati.« Vratio se do nje i podignuo je što je pažljivije mogao, pazeći pritom da ručnik ostane na mjestu. I ne pogledavši Wratha i svog brata blizanca, otišao je u kupaonicu i nogom zatvorio vrata za sobom.

Kada je već bila napola puna, pa je pridržao Bellu dok se priginjao da provjeri temperaturu vode. Savršeno. Spustio ju je u vodu, a zatim joj raširio ruke preko rubova kade tako da se zadrži na mjestu.

Ručnik se brzo smočio i stopio joj se s tijelom. Jasno joj je vidio nježna ispupčenja grudi, mali prsni koš, ravninu trbuha. Kako se razina vode podizala, rub ručnika oslobodio se i počeo joj plutati oko gornjeg ruba bedara.

Z.-u je srce počelo nabijati u grudima i osjećao se kao pervertit dok ju je tako gledao ozlijeđenu i bez svijesti. Nadajući se da će je tako zaštititi od svoga pogleda i želeći joj pružiti čednost koju je zasluživala, otišao je do ormarića pronaći pjenu za kupanje. Nije imao ništa osim mirišljavih soli, a njih definitivno nije namjeravao upotrijebiti.

Upravo se namjeravao opet okrenuti prema njoj kada je shvatio koliko je veliko zrcalo iznad umivaonika. Nije želio da ugleda svoj odraz u njemu jer je bilo bolje da što manje zna o tome što joj je učinjeno. Prekrio je zrcalo dvama velikim ručnicima zataknuvši debelu tkaninu za okvir.

Kada se vratio do kade, vidio je da je kliznula dublje u vodu, no barem joj se gornji rub ručnika još uvijek držao uz ramena i manje-više ostao na mjestu. Primio ju je ispod ruke i povukao je prema gore, a zatim dohvatio spužvu. Čim joj je počeo prati vrat, počela se trzati i pritom prskati vodu po njemu. Iz usta su joj počeli izlaziti tihi, panični zvukovi koji nisu prestali dok nije odložio spužvu.

Pričaj joj nešto, idiote. »Bella... Bella, u redu je. Dobro si.«

SV

~ 71 ~

Smirila se i namrštila. Zatim je malo otvorila oči i počela jako treptati. Kada je pokušala obrisati kapke, uhvatio ju je za ruke i odmaknuo joj ih od lica. »Ne. To je lijek. Ostavi ga gdje je.« Skamenila se. Nakašljala se tako da može govoriti. »Gdje... gdje sam?« Njezin glas, ma koliko bio bunovan i promukao, zvučao mu je prekrasno. »Kod...« ... mene si. »Kod Bratstva si. Na sigurnom si.« Kada je počela gledati uokolo staklenim, nefokusiranim pogledom, nagnuo se prema prekidaču na zidu i prigušio svjetla. Iako je bila u bunilu i vjerojatno manje-više slijepa od masti za oči, nije želio da ga vidi.

Posljednje o čemu se trebala brinuti bilo je što će se dogoditi ako joj ožiljci ne zacijele kako treba.

Kada je spustila ruke u vodu i stopalima uprla o stijenku kade, zatvorio je slavinu i sjeo na pete. Nije baš imao iskustva s dodirivanjem drugih, pa ga nije posebno iznenadilo što nije mogla podnijeti dodir njegovih ruku. Ali dovraga, nije imao pojma što da učini da bi joj olakšao.

Izgledala je jadno — kao da je davno nadišla plakanje i sada je u tupoj agoniji. »Na sigurnom si...«, promrmljao je, iako je sumnjao da mu vjeruje. On ne bi na njezinu mjestu. »Je li Zsadist tu?« Namrštio se, ne znajući kako da protumači to pitanje. »Da, tu sam.« »Jesi?« »Evo me. Tu sam pokraj tebe.« Nevješto je ispružio ruku i stisnuo joj dlan. Uzvratila mu je stisak.

A onda kao da je kliznula u bunilo. Mumljala je, ispuštala neke sitne zvukove koji su možda bili riječi i bacakala se. Z. je dohvatio još jedan ručnik, smotao ga i stavio joj ga pod glavu da se ne udari o oštar rub jacuzzija.

Razbijao je glavu pokušavajući smisliti čime bi joj mogao pomoći, a budući da se ničega drugoga nije mogao sjetiti, počeo je pjevušiti. Kada mu se učinilo da je to smiruje, počeo je tiho pjevati, odabravši himnu Čuvardjevi na starom jeziku, o plavom nebu, bijelim sovama i zelenim travnatim poljima. Bella se postupno opustila i počela duboko disati.

Zatvorila je oči i naslonila se na jastuk od ručnika koji joj je napravio.

SV

~ 72 ~

Budući da je pjesma bila jedina utjeha koju joj je mogao ponuditi, pjevao je.

Phury se zagledao u slamnjaču na kojoj je Bella do maločas ležala, misleći kako mu je zlo od pogleda na poderanu spavaćicu koju je nosila.

Zatim mu je pogled kliznuo na lubanju na podu lijevo od slamnjače. Žensku lubanju. »Ne mogu ovo dopustiti«, rekao je Wrath kada je iz kupaonice prestao dopirati zvuk tekuće vode. »Z. je neće povrijediti«, promrmljao je Phury. »Pogledaj kako se odnosi prema njoj. Isuse, ponaša se kao vezani mužjak.« »A što ako promijeni raspoloženje? Želiš da Bella završi na popisu ženki koje je ubio?« »Puknut će ako je odvedemo.« »Baš šteta...« Skamenili su se na mjestu. Zatim su se obojica polako okrenula prema vratima kupaonice. Zvuk koji je dopirao s druge strane bio je tih, ritmičan. Kao da netko... »Koga vraga?« promrmljao je Wrath.

Ni Phury nije mogao vjerovati. »Pjeva joj.« Čak i tako prigušene, čistoća i ljepota Zsadistova glasa ostavljale su bez daha. Njegov je tenor oduvijek bio takav. U onim rijetkim prilikama kada bi pjevao, zvukovi koji su izlazili iz njegovih usta bili su neopisivi, zaustavljali su vrijeme i prelijevali se u beskonačnost. »Neka sam... proklet.« Wrath je podignuo sunčane naočale na čelo i protrljao oči. »Pazi na njega, Phury. Dobro pazi na njega.« »Ne pazim li stalno na njega? Slušaj, i ja moram noćas do Haversa, ali samo da mi namjesti protezu. Zamolit ću Rhagea da nadzire situaciju dok se ne vratim.« »Učini tako. Nećemo izgubiti tu ženku dok je pod našom zaštitom, je li to jasno? Isuse Bože... Taj tvoj brat blizanac bio bi u stanju izludjeti bilo koga, znaš?« Wrath se pokupio iz sobe.

Phury je vratio pogled na slamnjaču i zamislio Bellu kako leži na njoj pokraj Zsadista. Sve to nikako nije bilo kako treba. Z. nije imao jebenog pojma o toplini. A ta je sirota ženka provela šest tjedana u hladnoj zemlji.

Ja bih trebao biti uz nju. Prati je. Olakšavati joj patnju. Brinuti se o

SV

~ 73 ~

njoj. Moja, pomislio je, pogledom šibajući vrata iza kojih se čulo pjevanje.

Phury je krenuo prema kupaonici, iznenada bijesan preko svake mjere. Posesivna ljutnja rasplamsala mu je grudi poput lomače i tijelom mu razaslala urlikajuće valove snage. Teško je spustio ruku na kvaku — i začuo kako onaj prekrasni tenor započinje novu melodiju.

Phury je stajao na mjestu i tresao se. Kada mu se ljutnja počela pretvarati u žudnju koja ga je plašila, spustio je čelo na dovratnik.

O, Bože... Ne. Čvrsto je stisnuo oči i pokušao pronaći neko drugo objašnjenje za svoje ponašanje. Nije ga bilo. Naposljetku, on i Zsadist su blizanci. Zbog toga je imalo smisla da žele istu ženku. Da se na kraju... vežu s istom ženkom.

Opsovao je.

O sveca mu, ovo nije dobro. Ovo apsolutno, nikako nije dobro. Dva mužjaka vezana s istom ženkom sami su po sebi smrtonosna kombinacija.

Ako je riječ o dvojici ratnika, u igru ulazi mogućnost ozbiljnih posljedica.

Na kraju krajeva, vampiri su životinje. Možda hodaju i govore i odlikuju se višim moždanim funkcijama, no u svojim su temeljima životinje. Što znači da u njima postoje instinkti koje ni najpametniji mozak ne može nadjačati.

Sva sreća da još nije potonuo do kraja. Osjećao je privlačnost prema Belli i želio ju je, ali još se nije izgubio u dubokoj posesivnosti koja karakterizira vezane mužjake. A ni na Z.-u nije osjetio vezivni vonj, što znači da još ima nade.

Obojica će se, međutim, morati maknuti od Belle. Ratnici se, vjerojatno zbog svoje agresivne prirode, vezuju snažno i brzo. Zbog toga se nadao da će Bella uskoro otići i vratiti se svojoj obitelji, gdje joj je i mjesto.

Phury je podignuo ruku s kvake i polako izašao iz sobe. Poput zombija je sišao u prizemlje i uputio se u dvorište. Želio je da ga hladnoća ošine i natjera mu misli da se razbistre. Umjesto toga, samo mu je napela kožu.

Upravo je namjeravao pripaliti crvenu cigaretu kada je primijetio da je Ford Taurus, onaj u kojemu je Z. spojio žice i njime dovezao Bellu kući, parkiran ispred glavne kuće. Motor je još uvijek radio, zaboravljen u svoj toj drami koja se odigrala.

Da, definitivno im nije trebao takav ukras za dvorište. Bog zna kakav je uređaj za praćenje ugrađen u njega.

Phury je sjeo za upravljač, ubacio mjenjač u brzinu i odvezao se.

SV

~ 74 ~

9. poglavlje Kada je izašao iz podzemnog tunela, Johna je na trenutak zaslijepila jarka svjetlost. Zatim su mu se oči prilagodile.

Isuse Bože. Prekrasno je.

Prostrano se predvorje prelijevalo u živopisnim duginim bojama, toliko šareno da mu oči nisu mogle upiti svu tu raskoš. Od zelenih i crvenih mramornih stupova do višebojnog mozaika na podu, sveprisutnih zlatnih listića i...

Sveti Michelangelo, pogledaj taj strop.

Tri kata iznad njega slike anđela, oblaka i ratnika na velikim konjima prekrivale su prostranstvo koje mu se činilo veliko kao nogometni stadion. A to nije bilo sve... Prvi je kat bio obrubljen galerijom optočenom zlatnim listićima čije su ploče bile urešene isto takvim prizorima. A bilo je tu i veliko stubište koje se i samo kočilo bogato dekoriranom balustradom.

Proporcije prostora bile su savršene. Boje raskošne. Umjetnost nadnaravna. A nije to bila rent-a-aristokracija u stilu Donalda Trumpa. Čak se i Johnu, koji nije imao pojma o stilu, iz nekog neobjašnjivog razloga činilo da je to što promatra ono pravo. Osoba koja je sagradila tu kuću i uredila je znala je što radi i imala dovoljno novca da kupi sve iz najbolje kategorije. Očito je bila riječ o istinskom aristokratu. »Krasno, zar ne? Moj brat D. sagradio je sve ovo 1914.« Tohr je stavio ruke na bokove dok je gledao oko sebe, a zatim se brzo nakašljao. »Da, imao je fantastičan ukus. Uvijek je birao samo najbolje od najboljeg.« John je pažljivo odmjerio Tohrovo lice. Nikada ga još nije čuo da govori tim tonom. S takvom tugom... Tohr se nasmiješio i spustio Johnu ruku na rame da ga potakne da nastavi hodati. »Ne gledaj me tako. Kada me tako gledaš, osjećam se kao razmotana kobasica.« Uputili su se na kat hodajući po tamnocrvenom tepihu koji je bio toliko bogat da je hodanje po njemu bilo nalik koračanju po madracu.

Kada je stigao na vrh stubišta, John je s balkona pogledao prizor na podu predvorja. Mozaici su se spajali u spektakularnu sliku voćke u punom cvatu. »Jabuke imaju važnu ulogu u našim obredima«, rekao je Tohr. »Ili točnije, imaju važnu ulogu kada ih prakticiramo. U zadnje vrijeme toga

SV

~ 75 ~

baš i nije bilo, ali Wrath je sazvao prvu svetkovinu zimskog suncostaja u zadnjih stotinjak godina.« Na tome Wellsie radi, zar ne? pokazao je John. »Da. Ona pokriva velik dio logistike. Naša vrsta žudi za povratkom obredima, a već je i vrijeme.« John nije skretao pogled s raskoši, pa je Tohr rekao: »Sine? Wrath nas čeka.« John je klimnuo glavom i slijedio ga preko odmorišta do dvostrukih vrata obilježenih nekakvim pečatom. Tohr je upravo podizao ruku da pokuca kada su se mjedene kvake okrenule i razotkrile unutrašnjost. No s druge strane nije bilo nikoga. Kako su se onda vrata otvorila?

John je pogledao unutra. Prostorija je bila svijetloplave boje i podsjećala ga je na slike iz udžbenika povijesti. To je neki francuski stil, zar ne? Sa svim tim viticama i otmjenim ukrasima...

John odjednom nije mogao gutati. »Gospodaru«, rekao je Tohr poklonivši se, a zatim se zaputio prema naprijed.

John je ostao stajati na vratima. Za spektakularnim francuskim radnim stolom koji je bio daleko prelijep i daleko premalen za njega sjedio je golem muškarac ramena širih čak i od Tohrovih. Dugačka crna kosa ravno se spuštala iz središnje točke niže na čelu, a to lice... Njegove oštre crte jasno su slale poruku Ne zajebavaj se sa mnom. Zaboga, s tim je širokim sunčanim naočalama izgledao nesumnjivo okrutno. »Johne?« rekao je Tohr.

John mu je prišao i malo se sakrio iza njega. Da, bio je to kukavički postupak, no nikad se u životu nije osjećao sitnije ni potrošnije. Kvragu, moć koja je isijavala iz tipa pred njima gotovo da ga je uvjerila da uopće ne postoji.

Kralj se promeškoljio na stolici i naslonio na stol. »Priđi, sine.« Glas mu je bio dubok i imao je neki naglasak od kojega se glas r otezao gotovo u beskraj. »Hajde.« Tohr ga je malo pogurnuo kada se nije pomaknuo. »U redu je.« John se petljao o vlastite noge i prešao sobu bez imalo elegancije.

Zaustavio se ispred stola kao da je stijena koja se prestala kotrljati.

Kralj je ustao i nastavio ustajati dok nije izgledao visok poput nebodera. Wrath je zacijelo bio visok metar devedeset pet ili čak i više, a zbog crne odjeće, naročito kožne, izgledao je još i veći. »Dođi tu iza.«

SV

~ 76 ~

John je bacio pogled iza sebe da provjeri je li Tohr još u prostoriji. »U redu je, sine«, rekao je kralj. »Neću ti nauditi.« John se pomaknuo, a srce mu je lupalo kao da je miš. Kada je nagnuo glavu i pogledao uvis, kralj je ispružio ruku. Njezina je unutarnja strana, od zapešća do lakta, bila prekrivena crnim tetovažama. Uzorci su nalikovali onima koje je John viđao u snovima i koje je iscrtao na narukvici koju je nosio... »Ja sam Wrath«, rekao je muškarac. Neko je vrijeme vladala tišina. »Hoćeš se rukovati sa mnom, sine?« A da, naravno. John je ispružio ruku, napola očekujući da će osjetiti pucanje kostiju. Umjesto toga, od dodira je osjetio samo postojanu toplinu. »To ime na tvojoj narukvici«, rekao je Wrath. »Glasi Tehrror. Želiš li da te zovem tako ili John?« John se uspaničio i pogledao Tohra jer nije znao što želi i nije znao kako da to prenese kralju. »Polako, sine.« Wrath se lagano nasmijao. »Možeš odlučiti poslije.« Kraljevo se lice odjednom okrenulo u stranu, kao da se usredotočio na nešto u hodniku. Isto tako iznenada usne su mu se razvukle u smiješak koji je njegovu licu podario izraz bezuvjetne predanosti. »Leelan«, dahnuo je Wrath. »Oprosti što kasnim.« Ženski je glas bio dubok i predivan. »Mary i ja jako smo zabrinute zbog Belle. Pokušavamo smisliti kako da joj pomognemo.« »Vas dvije ćete već pronaći način. Dođi upoznati Johna.« John se okrenuo prema vratima i pogledao ženu...

Vid mu je odjednom zamijenila bijela svjetlost koja je jednostavno izbrisala sve što je vidio. Imao je dojam da ga je netko iznenada zabljesnuo snopom halogenske svjetlosti. Treptao je, treptao, treptao... A onda je u beskonačnom ništavilu ponovno ugledao tu ženu. Bila je tamnokosa i imala oči koje su ga podsjećale na nekoga koga je volio... Ne, nisu ga podsjećale... Bile su to oči njegove... Što? Njegove što''.

John je zateturao. Iz daljine je čuo kako mu se približavaju glasovi.

U nutrini, u prsima, duboko u klijetkama kucajućeg srca osjetio je cijepanje, kao da se prepolovio. Gubio ju je... Gubio je tamnokosu ženu...

Gubio...

Osjetio je kako mu se usta otvaraju, kako se kreću kao da pokušava govoriti, no tada su ga nadjačali grčevi koji su trzali njegovo malo tijelo, oborili ga s nogu i srušili na pod.

SV

~ 77 ~

Zsadist je znao da je vrijeme da izvadi Bellu iz kade jer je ležala u njoj već gotovo sat vremena i koža joj se počela mežurati. No tada je kroz vodu pogledao ručnik koji joj je neprestano namještao preko tijela.

Sranje... Bit će komplicirano izvući je dok je time prekrivena.

Namrštio se, prignuo i povukao ga s nje.

Brzo je odvratio pogled, bacio mokar ručnik na pod i dohvatio drugi, suh, koji je stavio odmah pokraj kade. Škrgućući zubima nagnuo se naprijed i gurnuo ruke u vodu u smjeru njezina tijela. Oči su mu se našle točno u ravnini njezinih grudi.

O Bože... Bile su savršene. Kremastobijele s malim ružičastim vrhovima. Voda joj se poigravala s bradavicama, izazivajući ih pljuskavim poljupcima od kojih su blistale.

Stisnuo je oči da ne vidi, izvukao ruke iz kade i sjeo na pete. Kada je bio spreman za novi pokušaj, usredotočio se na zid pred sobom i sagnuo... na što ga je u bokovima probola nekakva bol. Zbunjeno je spustio pogled.

U hlačama mu se nalazila nabreknula izbočina. Stvar je bila toliko tvrda da mu se s prednje strane hlača od trenirke napravio šator. Očito ju je bio pritisnuo o rub kade kada se sagnuo, pa je zbog toga osjetio bol.

Opsovao je i stražnjom stranom ruke premjestio stvar u hlačama.

Mrzio je taj osjećaj velike težine, način na koji mu se napeti ud petljao po hlačama, činjenicu što uopće mora imati posla s njim. No ma koliko se trudio, nije ga mogao namjestiti kako treba, barem ne bez da gurne ruku u hlače i ne počne ga premještati, a to definitivno nije namjeravao učiniti.

Na kraju je odustao i ostavio erekciju tako prignječenu pod čudnim kutom, iskrivljenu i bolnu.

Gadura to i zaslužuje.

Zsadist je duboko udahnuo, gurnuo ruke u vodu i omotao ih oko donje strane Bellina tijela. Podignuo ju je iz kade, ponovno se iznenadivši kada je shvatio koliko je lagana, a zatim je uspravio uz mramorni zid poduprijevši je vanjskom stranom kuka i rukom položenom preko prsne kosti. Uzeo je ručnik koji je ostavio na rubu jacuzzija, no prije nego što ga je omotao oko nje, oči su mu se zaustavile na slovima urezanima u kožu Bellina trbuha.

Nešto neobično trznulo mu se u grudima, nekakav težak teret. .. Ne, osjećaj je više bilo nalik propadanju, kao da pada, iako je stajao na ravnoj površini. Zaprepastio se. Prošlo je toliko vremena otkada se išta probilo

SV

~ 78 ~

kroz njegov bijes ili tupost. Činilo mu se da je... tužan?

Nebitno. Bella je bila naježena po cijelom tijelu. Nije bio trenutak da se počne zanositi razmišljanjem o samome sebi. Zamotao ju je u ručnik i odnio do kreveta. Odgurnuo je prekrivač u stranu i položio je na krevet te s nje skinuo vlažni ručnik. Dok ju je prekrivao plahtama i dekama, ponovno joj je ugledao trbuh.

Onaj se čudan ljuljuškavi osjećaj vratio, kao da mu se srce vodopadima spustilo u utrobu. Ili možda u bedra.

Ušuškao ju je u krevet i otišao do termostata. Dok je stajao pred brojčanikom i gledao brojke i natpise koje nije razumio, nije imao pojma na što da ga namjesti. Pomaknuo je mali pokazivač s krajnjeg lijevog položaja na neko mjesto desno od centra, no nije baš bio siguran što je napravio.

Bacio je pogled na komodu. Dvije štrcaljke i staklena bočica morfija ležale su gdje ih je Havers ostavio. Z. je otišao do komode, uzeo iglu, lijek i upute o doziranju, a zatim zastao prije izlaska iz sobe. Bella je izgledala tako mirno u tom krevetu, tako malena na svim tim jastucima.

Zamislio ju je u onoj cijevi u tlu. Uplašenu. Dok je boli. Dok joj je hladno. Zatim je zamislio kako joj degrad radi ono što joj je učinio, kako je drži da se ne miče dok mu se ona otima i vrišti.

Toga je puta prepoznao osjećaj. Želja za osvetom.

Ledeno hladna želja za osvetom.

U tolikim količinama da joj se kraj gubio u beskonačnosti.

SV

~ 79 ~

10. poglavlje John se probudio na podu i ugledao Tohra koji je klečao pokraj njega i Wratha kako ga promatra iz visine. Gdje je tamnokosa žena? Naglim je pokretom pokušao ustati, no snažne su ga ruke zadržale na mjestu. »Opusti se još malo, stari«, rekao je Tohr.

John je izvio vrat i ugledao je. Napeta je izraza lica stajala pokraj vrata. Čim ju je ugledao, svaki neuron u njegovu mozgu buknuo je u plamenu, a bijela se svjetlost vratila. Počeo se tresti, a tijelo mu je udaralo o pod. »Kvragu, ponovno je počelo«, promrmljao je Tohr nagnuvši se nad Johna u pokušaju da stavi napadaj pod kontrolu.

John je osjećao kako gubi svijest i ispružio ruku prema tamnokosoj ženi, nastojeći svim silama doći do nje. »Što trebaš, sine?« Tohrov je glas nad njim naizmjence nestajao i vraćao se kao da sluša radiostanicu sa smetnjama. »Donijet ćemo ti što trebaš...« Žena... »Idi k njemu, leelan«, rekao je Wrath. »Uzmi ga za ruku.« Tamnokosa mu je žena prišla, a čim su im se dlanovi dodirnuli, sve je utonulo u crnilo. Kada se ponovno osvijestio, Tohr je upravo govorio: »... ipak odvesti Haversu. Hej, sine. Vratio si se.« John je sjeo na podu, a u glavi mu se vrtjelo. Pokrio je lice rukama, kao da će mu to pomoći da ostane pri svijesti, i pogledao prema vratima.

Gdje je? Morao je... Nije znao što mora. No nešto je morao. Nešto u vezi s njom.

Počeo je frenetično pokazivati rukama. »Otišla je, sine«, rekao je Wrath. »Pazit ćemo da se vas dvoje ne susrećete dok ne dobijemo neku sliku o tome što se događa.« John je pogledao Tohra i polako pokazao znakove. Tohr je preveo: »Kaže da se mora brinuti za nju.« Wrath se lagano nasmijao. »Mislim da to imam pod kontrolom, sine. To je moja družica, moja šelan, tvoja kraljica.« Iz nekog se razloga John opustio kada je to čuo i polako se počeo vraćati u normalu. Petnaest minuta poslije ustao je s poda.

Wrath se zagledao u Tohra oštrim pogledom.

SV

~ 80 ~

»Moram s tobom razgovarati o strategiji, pa mi trebaš ovdje. No Phury večeras ide u kliniku. Zašto ne bi on odveo dečka?« Tohr je oklijevao i pogledao Johna. »Je li to u redu, sine? Moj je brat dobar tip. U svakom pogledu.« John je klimnuo glavom. Već je prouzročio dovoljno problema kada se onako opružio po podu kao neki padavičar. Nakon te predstave definitivno se nije namjeravao ponašati prezahtjevno.

Zaboga, u čemu je bila stvar s tom ženom? Sada, kada je više nije bilo, nije se mogao sjetiti u čemu je bio problem. Nije se čak mogao sjetiti ni kako izgleda. Kao da je u trenu dobio amneziju. »Odvest ću te u bratovu sobu.« John je položio dlan Tohru na ruku. Kada je završio s pokazivanjem, pogledao je Wratha. Tohr se nasmiješio. »John kaže da je počašćen što te upoznao.« »I meni je drago što sam tebe upoznao, sine.« Kralj se vratio za stol i sjeo. »I Tohr? Kada se budeš vraćao, povedi Vishousa.« »Nema problema.« O. je takvom silinom opalio nogom o U.-ov Taurus da mu je čizma napravila udubinu u karoseriji. Jebeno je govno bilo parkirano uz rub ceste u šumi. Na nekom bezveznom, ni po čemu posebnom dijelu ceste 14, četrdeset kilometara od centra grada.

Trebalo mu je dobrih sat vremena pred U.-ovim računalom da pronađe automobil jer je lokacijski signal iz tko zna kojeg razloga bio blokiran. Kada se jebeni lokator napokon pojavio na zaslonu, Taurus se kretao velikom brzinom. Da je imao podršku, O. bi bio ostavio nekoga da sjedi pred računalom, dok bi on sam sjeo u kamionet i krenuo za automobilom. No U. je lovio u centru grada, a da je njega ili bilo koga drugoga povukao s ophodnje, privukao bi previše pozornosti.

A O. je već imao problema... problema koji su se vratili kada mu je mobitel zazvonio osamstopedeseti put. Zvonjava je počela prije nekih dvadeset minuta i od tada pozivi nisu prestajali. Izvadio je Nokiju iz kožne jakne. Broj pozivatelja bio je skriven. Vjerojatno ga zove U. ili, što je još gore, gospodin X. Zacijelo se već pronio glas o tome da je centar spaljen do temelja.

Kada je mobitel napokon umuknuo, O. je birao U.-ov broj. Čim se U. javio, O. je upitao:

SV

~ 81 ~

»Tražiš me?« »Za Boga miloga, što se ondje dogodilo? Gospodin X. kaže da ništa nije ostalo!« »Ne znam što se dogodilo.« »Ali bio si ondje, zar ne? Rekao si da ideš onamo.« »Jesi rekao to gospodinu X.-u?« »Da. I slušaj, bolje se pazi. Visoki degrad je ozbiljno nabrijan i traži te.« O. se naslonio na hladni Taurus. Dovraga. Nije imao vremena za to. Žena mu je negdje daleko od njega, možda živa, a možda je upravo pokapaju, a bez obzira na stanje u kojem se nalazila, morao ju je pronaći.

A onda se mora baciti u potragu za onim bratom s ožiljkom koji ju je oteo i zakucati tog ružnog gada u tlo. Svom snagom. »O.? Jesi tu?« Kvragu sve... Možda je trebao namjestiti stvari tako da izgleda kao da je i on poginuo u eksploziji. Mogao je ostaviti kamionet pred centrom i pješice otići kroz šumu. Da, ali što onda? Bio bi bez novca, bez vozila i bez podrške u borbi protiv Bratstva dok bi progonio onoga s ožiljkom. Bio bi degrad koji je dezertirao, što bi značilo da bi ga, ako bi itko prokljuvio što je izveo, čitavo Društvo progonilo kao psa. »O.?« »Zaista ne znam što se dogodilo. Kada sam stigao onamo, sve je bilo pretvoreno u pepeo.« »Gospodin X. misli da si ti sve spalio.« »Naravno da misli. Ta mu pretpostavka ide na ruku, iako nisam imao nikakav motiv. Slušaj, nazvat ću te kasnije.« Prekinuo je vezu zaklopivši mobitel i gurnuo ga natrag u jaknu.

Zatim ga je ponovno izvadio i isključio.

Dok je trljao lice, nije osjećao ama baš ništa, i to ne zbog hladnoće. Čovječe, stvarno se uvalio. Gospodin X. morat će nekoga okriviti za palež, a O. će biti taj netko. Ako ga ne ubije na licu mjesta, kazna koju će mu pripremiti bit će opaka. Bog zna da je, kada je zadnji put dobio ukor, gotovo umro pod Omegom. Prokletstvo... Koje su mu opcije?

Kada se dosjetio rješenju, zadrhtao je cijelim tijelom. No taktičar u njemu skakao je od veselja.

Prvi mu je korak bio dočepati se svitaka Društva prije nego što ga gospodin X. pronađe. Što znači da mu je trebao pristup internetu. Što znači da se morao vratiti u U.-ov stan.

SV

~ 82 ~

John je izašao iz Wrathove radne sobe i krenuo hodnikom nalijevo, držeći se blizu Tohra. Svakih desetak metara duž galerije nalazila su se vrata, kao da su u hotelu. Koliko ljudi živi u toj kući?

Tohr se zaustavio i pokucao na jedna od vrata. Budući da nije dobio odgovor, pokucao je ponovno i zazvao: »Phury, stari, imaš sekundu?« »Mene tražite?« rekao je dubok glas iza njihovih leđa.

Hodnikom je prilazio muškarac s jako puno jako lijepe kose. Vlasi su mu bile prepune raznih boja i u valovima su mu padale niz leđa.

Nasmiješio se Johnu, a zatim pogledao Tohra. »Hej, brate«, rekao je Tohr. Dva su muškarca prešla na stari jezik dok je novopridošli tip otvarao vrata.

John je pogledao u sobu. U njoj se nalazio golemi, antikni krevet s baldahinom i jastucima posloženima uz izrezbareno uzglavlje. Puno otmjenih dekoraterskih stvari. Mirisala je kao kavana.

Muškarac s lijepom kosom vratio se na engleski i uz smiješak spustio pogled. »Johne, ja sam Phury. Izgleda da večeras obojica idemo doktoru.« Tohr je spustio ruku na Johnovo rame. »Vidimo se poslije, u redu? Imaš moj broj mobitela. Ako bilo što trebaš, samo mi pošalji poruku.« John je klimnuo glavom i promatrao Tohra kako odlazi. Od pogleda na ta široka ramena koja su se udaljavala osjećao se vrlo usamljenim.

Barem dok mu Phury nije tiho rekao: »Ne brini. Neće biti daleko, a ja ću se dobro brinuti za tebe.« John je podignuo pogled i zagledao se u tople žute oči. Ideš... Bojom su nalikovale kanarincu. Kada se malo opustio, shvatio je odakle mu je poznato ime. Phury... On će biti jedan od predavača.

Dobro, pomislio je John. »Slobodno uđi.« Kada je stupio preko praga, dimni se miris kave u Johnovim nosnicama pojačao. »Jesi li ikada bio kod Haversa?« John je odmahnuo glavom i uočio naslonjač pokraj prozora. Otišao je do njega i sjeo. »E pa ne moraš se brinuti. Pobrinut ćemo se da budu dobri prema

SV

~ 83 ~

tebi. Pretpostavljam da će pokušati odrediti kojoj lozi pripadaš?« John je klimnuo glavom. Tohr mu je rekao da će mu izvaditi krv i obaviti kompletan pregled. Što je vjerojatno bila dobra zamisao s obzirom na rušenje, treskanje i bacakanje koje je upravo izveo u Wrathovoj radnoj sobi.

Izvadio je blok i napisao: A zašto ti ideš doktoru?

Phury mu je prišao i pogledao črčkarije. Glatkim pokretom svoga velikog tijela podignuo je jednu golemu vojničku čizmu na rub naslonjača.

John se odmaknuo kada je Phury malo zadignuo kožne hlače.

Isuse Bože... Potkoljenica mu se sastojala od niza poluga i vijaka.

John je ispružio ruku da dotakne sjajni metal, a zatim je podignuo pogled. Nije ni shvatio da dodiruje vlastito grlo dok se Phury nije osmjehnuo. »Da, znam kako je to kada ti nedostaje jedan dio.« John je vratio pogled na umjetni ud, a zatim nagnuo glavu. »Kako se to dogodilo?« Kada je John klimnuo, Phury je malo oklijevao, a zatim rekao: »Pucao sam u nju.« Vrata su se naglo otvorila, a sobu je ispunio oštar muški glas. »Moram znati...« John je upravo okretao glavu prema vratima kada se rečenica prekinula. I ustuknuo u naslonjaču.

Lice muškarca koji je stajao na vratima bilo je izbrazdano ožiljkom, izobličeno rezom koji se protezao samom njegovom sredinom. No to nije bio razlog zbog kojeg je John poželio da ga nema. Crne oči na tom uništenom licu bile su nalik sjenama koje baca napuštena kuća, prepune stvari koje će ti vjerojatno nauditi.

A kao da to nije dovoljno, tip je na nogavici hlača i lijevoj čizmi imao svježe krvi. Njegov se opaki pogled stisnuo i opalio Johnovo lice poput naleta hladnog zraka. »Što gledaš?« Phury je spustio nogu. »Z....« »Nešto sam te pitao, dečko.« John je počeo petljati s blokom. Brzo je nešto napisao i pokazao papir muškarcu, no to je iz nekog razloga samo pogoršalo situaciju.

Ona se izobličena gornja usnica izvila i otkrila zastrašujuće očnjake. »Da, naravno, mali.«

SV

~ 84 ~

»Odbij, Z.«, presjekao ga je Phury. »Nijem je. Ne može govoriti.« Phury je nagnuo blok u svom smjeru. »Ispričava se.« John se odupro porivu da se sakrije iza naslonjača dok ga je tip prekopavao pogledom. No tada je agresija koja je isijavala iz tipa polako oslabjela. »Uopće ne možeš govoriti?« John je odmahnuo glavom. »E pa ja ne znam čitati. Znači, nas dvojica baš nemamo sreće.« John je brzo pisao. Kada je pokazao blok Phuryju, muškarac crna pogleda se namrštio. »Što je mali napisao?« »Kaže da nema veze. On zna dobro slušati. Ti možeš pričati.« Onaj pogled bez duše skrenuo je u stranu. »Nemam što reći. A sada mi reci na što da postavim jebeni termostat?« »Ovaj, na negdje dvadeset stupnjeva.« Phury je prišao vratima. »Brojčanik bi trebao biti ovdje. Vidiš?« »Nisam ga dovoljno okrenuo.« »I moraš paziti da ovaj prekidač pri dnu bude sasvim na desnoj strani. Inače se grijanje neće uključiti bez obzira na to na koliko postaviš brojčanik.« »Da... Dobro. I možeš mi reći što ovdje piše?« Phury je spustio pogled na pravokutni komad papira. »To su upute za doziranje za injekcije.« »Ma nemoj mi reći. Što moram napraviti?« »Boli je?« »Trenutno ne, ali želim da mi ovo napuniš i da mi kažeš što moram napraviti. Moram imati jednu dozu spremnu za slučaj da Havers ne može odmah doći.« Phury je uzeo bočicu i raspakirao iglu. »Dobro.« »Pazi da sve bude po uputama.« Kada je Phury napunio štrcaljku, vratio je poklopac na nju te su njih dvojica neko vrijeme razgovarala na starom jeziku. Tada je strašni tip upitao: »Koliko te dugo neće biti?« »Možda sat vremena.« »Učini mi onda najprije uslugu. Riješi se onog auta u kojem sam je dovezao.« »Već jesam.«

SV

~ 85 ~

Muškarac s ožiljkom klimnuo je i otišao, a vrata su se uz škljocaj zatvorila za njim.

Phury je stavio ruke na bokove i zagledao se u pod.

Zatim je prišao kutiji od mahagonija koja je stajala na komodi i izvadio nešto što je nalikovalo na džoint. Držao je rukom motani svitak između palca i kažiprsta, zapalio ga i duboko udahnuo, zadržao dah i zatvorio oči. Kada je izdahnuo, dim je mirisao na spoj pržene kave i vruće čokolade. Slasno.

Dok su mu se mišići opuštali, John se zapitao što to puši. Svakako ne marihuanu. No nije bila riječ ni o običnoj cigareti.

Tko je on? napisao je John i pokazao mu blok. »Zsadist. Moj brat blizanac.« Phury se malo nasmijao kada je John razjapio usta. »Da, znam, nismo baš slični. Barem više nismo. Slušaj, on je malo osjetljiv, pa najbolje da se ne diraš previše u njega.« Ma nemoj mi reći, pomislio je John.

Phury je preko ramena navukao korice i s jedne strane utaknuo pištolj, a s druge bodež crne oštrice. Otišao je u ormar i vratio se odjeven u crni kožni mornarski kaput.

Ugasio je džoint ili što je već pušio u srebrnoj pepeljari pokraj kreveta. »Okej, idemo.«

SV

~ 86 ~

11. poglavlje Zsadist se tiho ušuljao natrag u svoju sobu. Nakon što je namjestio termostat i stavio lijek na komodu, prišao je krevetu i naslonio se na zid ostavši skriven u sjeni. Osjećao se kao da je vrijeme stalo dok je stajao nad Bellom i pogledom pratio lagano dizanje i spuštanje pokrivača koje je odavalo da diše. Osjećao je kako se minute pretapaju u sate, a ipak se nije mogao pomaknuti čak ni kada su mu noge utrnule.

U svjetlu svijeća promatrao je kako joj koža naočigled zacjeljuje. Bilo je čudesno gledati kako joj modrice blijede na licu, kako joj se otekline oko očiju povlače, a posjekotine nestaju. Zahvaljujući dubokom snu kojim je spavala, tijelo joj se oporavljalo od ozljeda, a dok se njezina ljepota ponovno otkrivala, bio je tako prokleto zahvalan. U uznositim krugovima u kojima se kretala, ženka s bilo kakvim nesavršenostima ne bi bila prihvaćena u društvu. Aristokrati su takvi.

Zamislio je neunakaženo, privlačno lice svog brata blizanca i znao je da bi Phury trebao biti onaj koji se brine za nju. Phury je bio savršen materijal za spasitelja, a bilo je očito da mu se sviđa. Osim toga, voljela bi se buditi uz takvog muškarca. Svaka bi žena to voljela.

Pa zašto je onda, dovraga, jednostavno ne podigne u naručje i ne odnese u Phuryjev krevet? Odmah.

No nije se mogao pomaknuti. Dok je zurio u nju ispruženu na jastucima koje sam nikada nije koristio, među plahtama koje sam nikada nije razgrnuo, sjetio se prošlosti...

Prošli su mjeseci otkada se rob prvi put probudio u zatočeništvu. Nije postojalo ništa što mu u tom razdoblju nisu učinili, nikakvo psihičko ni fizičko zlostavljanje koje nije proživio, a sam ritam zlostavljanja postao je predvidiv.

Gospodaricu su fascinirali intimni dijelovi njegova tijela i osjećala je potrebu da ih pokazuje drugim mužjacima koji su bili u njezinoj milosti.

Dovodila bi te neznance u ćeliju, vadila mast i pokazivala ga kao nagrađivanog konja. Znao je da to čini da bi druge učinila nesigurnima jer je vidio radost koja joj se pojavljivala u očima dok su mužjaci zaprepašteno odmahivali glavom.

Kada bi započela neminovna zlostavljanja, rob je nastojao pobjeći iz vlastite kože. Sve je bilo toliko podnošljivije kada bi se uspio izdignuti u

SV

~ 87 ~

zrak, sve više i više dok ne bi skakutao ispod stropa kao oblak sastavljen od samog sebe. Ako je imao sreće, uspio bi se u potpunosti preobraziti i samo plutati i gledati ih odozgo kao svjedok tuđeg poniženja, boli i degradacije. Ali nije mu to uvijek polazilo za rukom. Ponekad se ne bi uspio osloboditi i bio je prisiljen trpjeti.

Gospodarica je na njemu uvijek morala koristiti mast, a u zadnje je vrijeme primijetio nešto neobično: čak i kada je bio zarobljen u vlastitom tijelu i kada je sve što su mu je radila bilo blisko i živo, čak i dok su mu zvukovi i mirisi rovarili u mozgu kao štakori, sve što se događalo ispod struka kao da nije bilo dio njega. Sve što je ondje osjećao bilo je kao jeka, kao nešto što odvojeno od ostatka njega. Bilo je to čudno, ali bio je zahvalan. Svaka vrsta otupjelosti bila je dobra.

Kad god je bio sam, nastojao je naučiti kontrolirati svoje velike mišiće i kosti koje su doživjele prijelaz. U tome je uspio, pa je nekoliko puta napao čuvare i nije osjećao ni najmanje kajanje zbog svojih nasilnih ispada.

Uistinu, više nije imao osjećaj da poznaje mužjake koji su ga čuvali i kojima je ta dužnost bila tako odbojna: njihova su mu lica bila poznata kao nekakvi likovi iz sna, kao ništa više od mutnih ostataka bijednog života u kojem je trebao više uživati.

Svaki put kada bi ih napao, satima bi ga tukli, ali samo po dlanovima i tabanima jer je Gospodarica željela da ostane ugodan oku.

Zbog tih napada sada ga je u smjenama čuvala četa ratnika koji su uvijek nosili pletene žičane košulje kada su morali ulaziti u ćeliju. Osim toga, povišena postelja sada je bila opremljena sponama koje je bilo moguće otpustiti izvana tako da nakon zlostavljanja čuvari nisu morali ugrožavati vlastite živote oslobađajući ga. A kada bi mu Gospodarica poželjela doći u posjet, drogirali su ga putem hrane ili strelica koje su ispaljivali kroz otvor u vratima da bi ga natjerali na poslušnost.

Dani su polako prolazili. Usredotočio se na to da pronađe slabosti kod čuvara i da postigne što je moguće veći odmak od opačine... a onda je došao dan kada je u svakom bitnom smislu umro. I to umro takvom smrću da čak i nakon što se oslobodio Gospodarice, više nikad nije istinski živio.

Rob je jeo u svojoj ćeliji i pokušavao sačuvati snagu za onaj trenutak kada ponovno uoči neku slabu točku kod čuvara kada je ugledao kako se otvara klizna ploča na vratima i kroz nju pojavljuje šuplja cjevčica. Skočio je iako se nije imao kamo skloniti i osjetio prvi ubod u vrat. Izvukao je strelicu što je brže mogao, ali ga je potom pogodila još jedna pa još jedna dok mu tijelo nije klonulo.

SV

~ 88 ~

Probudio se na postelji u lancima.

Gospodarica je sjedila pokraj njega pognute glave i lica prekrivena kosom. Kao da je znala da je došao svijesti, pogledala ga je u oči. »Slijedi mi združivanje.« O draga Djevo u Sjenosvijetu... Riječi koje je tako želio čuti. Sada će biti slobodan jer joj neće biti potreban krvni rob kada bude imala helrena.

Moći će se vratiti svojim dužnostima u kuhinji...

Rob se prisilio da joj se obrati s poštovanjem iako je nije smatrao dostojnom ženkom. »Gospodarice, hoćete li me pustiti?« Neko je vrijeme vladala samo tišina. »Molim vas da me pustite«, rekao je s naporom. S obzirom na sve što je prošao, odbaciti ponos zbog mogućnosti da bude slobodan bila je mala žrtva. »Preklinjem vas, Gospodarice. Oslobodite me ove tamnice.« Kada ga je pogledala, oči su joj bile pune suza. »Mislim da ne mogu... Moram te zadržati. Moram te zadržati.« Počeo se boriti i što se jače pokušavao osloboditi spona, to je izraz ljubavi na njezinu licu bio primjetniji. »Tako si veličanstven«, rekla je spustivši ruku da bi ga dotaknula između nogu. Lice joj je bilo puno čežnje... skoro obožavanja. »Nikad ne vidjeh takvog mužjaka kakav si ti. Da bar staležom nisi toliko ispod mene, pokazala bih te na svom dvoru kao svog bračnog druga.« Vidio je kako joj se ruka polako pomiče gore-dolje i znao je da vjerojatno miluje onaj komad mesa koji ju je toliko privlačio. Srećom nije ništa osjećao. »Pustite me...« »Nikad se ne ukrutiš bez masti«, promrmljala je tužnim glasom. »I nikad ne doživiš ispunjenje. Zašto je tako?« Gladila ga je sve snažnije, sve dok nije osjetio pečenje na mjestu na kojem ga je dodirivala. Frustracija joj je ispunila oči i zamračila ih. »Zašto? Zašto me ne želiš?« Kada nije ništa rekao, povukla ga je za ud. »Lijepa sam.« »Samo drugima«, rekao je prije nego što se uspio zaustaviti.

Dah joj je zastao kao da ju je udavio vlastitom rukom. Potom su joj oči kliznule uz njegov trbuh i prsa do lica. I dalje su bile staklaste od suza, ali ih je sada ispunjavao i bijes.

Gospodarica je ustala s kreveta i bijesno se zagledala u njega. Potom ga je pljusnula takvom silinom da je zasigurno ozlijedila dlan. Dok je pljuvao krv, zapitao se ne izbacuje li pritom iz usta i koji zub.

SV

~ 89 ~

Dok je tako zurila u njega, mislio je da će ga sigurno dati ubiti i preplavila ga je smirenost. To će barem značiti kraj patnjama. Smrt... smrt bi bila divna.

Iznenada mu se nasmiješila kao da je pogodila što misli, kao da je posegnula u njega i izvukla mu misli iz mozga, kao da ih je ukrala baš kao što je krala njegovo tijelo. »Ne, neću te poslati u Sjenosvijet.« Nagnula se i poljubila mu jednu od bradavica, a zatim ju je počela sisati. Rukom mu je kliznula preko rebara, a potom preko trbuha. Jezik joj je i dalje palucao po njegovoj koži. »Sve si mršaviji. Moraš se nahraniti, zar ne?« Spuštala mu se niz tijelo ljubeći ga i sišući. A onda se sve brzo odigralo. Mast. Ona na njemu. Odvratno spajanje njihovih tijela.

Kada je zatvorio oči i okrenuo glavu, pljusnula ga je jedanput... dvaput... puno puta. No odbijao ju je gledati, a ona nije bila dovoljno snažna da mu silom okrene glavu, čak i kada ga je zgrabila za uho. Dok je odbijao pogledati je u oči, njezin je plač postajao sve glasniji, kao i udaranje njezina tijela o njegove bokove. Kada je sve bilo gotovo, otišla je u vrtlogu svile, a uskoro nakon toga oslobodili su ga lanaca.

Rob se pridignuo na lakat i obrisao usta. Pogledavši krv na svojoj ruci, iznenadio se što je još uvijek crvena. Osjećao se tako prljavo da se ne bi iznenadio da je bila nekakve hrdavosmeđe boje.

Otkotrljao se s kreveta i dalje smućen od strelica i otišao u kut u kojem je uvijek boravio. Sjeo je leđima okrenut mjestu na kojem su se spajala dva zida i privukao noge uz prsa tako da su mu pete čvrsto pritiskale intimne dijelove tijela.

Nešto poslije začuo je komešanje izvan ćelije, a zatim su čuvari unutra gurnuli malu ženku. Pala je na pod, ali se bacila na vrata dok su se zatvarala. »Zašto?« vikala je. »Zašto sam kažnjena ?« Rob je ustao ne znajući što učiniti. Nije vidio nijednu ženku osim Gospodarice otkad se probudio u zatočeništvu. Ova je bila nekakva služavka. Sjećao je se otprije...

Glad za krvlju probudila se u njemu kada je osjetio njezin miris.

Nakon svega što mu je učinila, Gospodaricu nije mogao promatrati kao nekog od koga bi mogao piti, ali ta je sitna ženka bila drugačija.

Odjednom je umirao od žedi, a tijelo mu je vrištalo od potrebe i zahtijevalo njezino ispunjenje. Naglo je zakoračio prema služavki. Osjećao

SV

~ 90 ~

je samo instinkt. Ženka je šakama udarala o vrata, no u jednom je trenutku shvatila da nije sama. Kada se okrenula i vidjela s kim je zaključana, vrisnula je.

Roba je već skoro sasvim svladala potreba za krvlju, ali prisilio se da se odmakne od nje i odvuče se otkud je i došao. Čučnuo je i obavio ruke oko svog drhtavog nagog tijela da ga zadrži na mjestu. Okrenuvši lice prema zidu, pokušao je disati... i ustanovio je da je na rubu plača zbog tog životinjskog stanja na koje su ga sveli.

Nakon nekog vremena ženka je prestala vrištati, a još dosta nakon toga rekla je: »To si uistinu ti, zar ne? Mali iz kuhinje. Onaj koji je nosio pivo.« Klimnuo je ne gledajući je. »Čula sam glasine o tome da su te doveli ovamo, ali... vjerovala sam onima koji su rekli da si umro tijekom prijelaza.« Neko je vrijeme vladala tišina. »Tako si velik. Kao ratnik. Zašto je tako?« Nije imao pojma. Nije čak ni znao kako izgleda jer u ćeliji nije bilo zrcala. Ženka mu je oprezno prišla. Kada ju je pogledao, vidio je da promatra njegove tetovirane oznake. »Zbilja, što ti rade ovdje?« šapnula je. »Kažu da se... mužjaku kojega ovdje drže rade strašne stvari.« Kada nije odgovorio, sjela je pokraj njega i lagano mu dotaknula ruku. Trznuo se zbog tog dodira, no onda je shvatio da ga to smiruje. »Ovdje sam da bih te nahranila, zar ne? Zato su me doveli ovamo.« Nakon nekoliko trenutaka povukla mu je ruku koju je držao na nozi i položila mu zapešće na dlan. »Moraš piti.« U tom je trenutku zaplakao, zaplakao zbog njezine velikodušnosti, dobrote, zbog dodira njezine nježne ruke na svom ramenu... jedinog dodira koji mu je bio ugodan... otkada se mogao sjetiti.

Konačno mu je pritisnula zapešće na usta. Iako su mu se očnjaci izdužili i unatoč tome što je žudio za njom, nije učinio ništa osim što joj je poljubio mekanu kožu i odbio je. Kako bi mogao uzeti od nje ono što su redovito uzimali od njega? Ona je nudila, ali su je prisilili na to. Bila je Gospodaričina zarobljenica baš kao i on.

Nakon nekog su vremena došli čuvari. Kada su je ugledali kako ga ziba u naručju, izgledali su zaprepašteno, ali nisu bili grubi s njom. Dok je odlazila, pogledala je roba sa zabrinutim izrazom lica.

SV

~ 91 ~

Nekoliko trenutaka poslije obasuli su ga strelicama, i to u tolikom broju da mu se činilo da ga gađaju sitnim šljunkom. Dok je gubio svijest, pomislio je da frenetična priroda tog napada ne sluti na dobro.

Kada se probudio, Gospodarica je stajala iznad njega, bijesna. U ruci je nešto držala, ali nije vidio što. »Misliš da si predobar za moje darove?« Vrata su se otvorila i unijeli su mlitavo ženkino tijelo. Kada su je čuvari pustili, srušila se na pod kao nekakva krpa. Mrtva.

Rob je zavrištao od bijesa, a njegov urlik odbio se od kamenih zidova ćelije te dosegnuo razinu zaglušujuće grmljavine. Napeo je čelične spone dok mu se nisu usjekle do kostiju, dok jedan od kutova kreveta nije napukao uz škripu... i nije prestajao urlati. Čuvari su odstupili. Činilo se da čak ni Gospodarica ne zna kako se postaviti pred bijesom koji je izazvala. Ali kao i uvijek, ubrzo je preuzela kontrolu. »Ostavite nas«, povikala je na čuvare. Čekala je dok se rob nije izmorio. Zatim se nagnula nad njega — i problijedjela. »Oči...«, šapnula je zagledana u njega pod sobom. »Oči su ti...« Na trenutak se činilo da ga se boji, ali onda se zaodjenula kraljevskom strpljivošću. »Ženke koje ti pošaljem? Pit ćeš od njih.« Pogledala je beživotno služavkino tijelo. »I bolje ti je da im ne dopustiš da te tješe ili ću to ponoviti. Pripadaš meni i nikom drugom.« »Neću piti«, povikao je prema njoj. »Nikada!« Napravila je korak unatrag. »Ne budi smiješan, robe.« Iskezio je očnjake i zasiktao. »Pogledajte me, Gospodarice. Gledajte me kako venem!« Zadnje je riječi izgovorio vrišteći, a odjek njegova glasa ispunio je sobu. Dok se grčila od bijesa, vrata su se širom otvorila, a čuvari su ušli s isukanim mačevima. »Ostavite nas«, zarežala je na njih, crvena u licu i tresući se cijelim tijelom.

Podignula je ruku u kojoj je držala bič. Zamahnuvši rukom prema dolje spustila je oružje na robova prsa. Koža mu je pukla i počela krvariti, a on joj se nasmijao u lice. »Ponovno«, povikao je. »Učinite to ponovno. Nisam ništa osjetio, tako

SV

~ 92 ~

ste slabi!« Neka je brana prsnula u njemu i riječi nisu prestajale izlaziti. ..

Rugao joj se dok ga je bičevala sve dok povišena postelja nije bila prekrivena sadržajem njegovih vena. Kada konačno više nije mogla podignuti ruku, stajala je teško dišući, poprskana krvlju i znojna. On je bio usredotočen, leden i smiren unatoč boli. Iako je on bio bičevan, ona je bila ta koja se prva slomila.

Pognula je glavu kao u znak predaje dok je uvlačila dah kroz problijedjele usne. »Čuvaru«, promuklo je rekla. »Čuvaru!« Vrata su se otvorila. Mužjak u odori koji je utrčao unutra, zastao je kada je vidio što se dogodilo, problijedio i zateturao na nogama. »Drži mu glavu.« Gospodaričin je glas bio slabašan dok je odlagala bič. »Rekla sam da mu primiš glavu. Odmah.« Čuvar je doteturao do njih kližući se na kliskom podu. Potom je rob osjetio kako ga mesnata ruka hvata za čelo. Gospodarica se nagnula nad robovo tijelo i dalje teško dišući. »Nisam ti... dopustila... da umreš.« Ruka joj je pronašla njegov ud, a zatim mu se spustila niže, do testisa.

Stisnula ih je i zakrenula zbog čega mu se cijelo tijelo zgrčilo. Kada je kriknuo, zagrizla si je zapešće, ispružila ga nad njegova otvorena usta i pustila da krv kapa u njih.

Z. se odmaknuo od kreveta. Nije želio razmišljati o Gospodarici u Bellinoj prisutnosti... Kao da bi mu to zlo moglo pobjeći iz uma i ugroziti je dok je spavala i oporavljala se od ozljeda.

Uputio se do svoje slamnjače i ustanovio da je neobično umoran.

Zapravo, iscrpljen.

Kada se ispružio na podu, noga ga je boljela kao sam vrag.

Zaboga, pa zaboravio je da je nastrijeljen. Skinuo je vojničke čizme i hlače i mislima upalio svijeću pokraj sebe. Zabacio je nogu i pregledao ranu na listu. Vidjela se ulazna i izlazna rana pa je znao da je metak prošao kroz nogu. Preživjet će.

Ugasio je svijeću puhnuvši u nju, pustio hlače da mu skliznu niz bokove i legao. Otvorivši se boli u tijelu, postao je luka za agoniju u koju su se lovile sve nijanse njegovih boljetica i rana...

SV

~ 93 ~

Začuo je neobičan šum, kao slabašan jecaj. Zvuk se ponavljao, a onda se Bella počela pomicati po krevetu, a plahte su šuškale kao da se bacaka po njemu.

Skočio je s poda i uputio se do nje, upravo kada joj se glava nagnula prema njemu i kada je otvorila oči.

Trepnula je, pogledala ga u lice... i zavrištala.

SV

~ 94 ~

SV

~ 95 ~

12.poglavlje »Hoćeš nešto jesti, stari?« upitao je Phury Johna dok su ulazili u kuću. Dečko je izgledao iscrpljeno, ali opet tko ne bi. Nije lako kada te pipkaju i bockaju iglama. I Phury je osjećao umor.

Kada je John odmahnuo glavom, a vrata ulaznog hodnika čvrsto se zatvorila, Tohr se trkom spustio niz stubište uvelike podsjećajući na nervoznog oca. I to unatoč tome što ga je Phury na putu kući nazvao i o svemu ga izvijestio.

Posjet Haversu uglavnom je protekao dobro. Bez obzira na napadaj, John je bio zdrav, a uskoro će biti gotovi i rezultati testa krvne loze. Ako budu imali sreće, ući će u trag njegovu porijeklu, a to će Johnu pomoći da pronađe rodbinu. Dakle, nije bilo razloga za brigu.

Tohr je ipak obgrlio dječaka jednom rukom, a ovaj se opustio.

Izgledalo je kao da komuniciraju bez riječi gledajući se u oči, a onda je brat rekao: »Mislim da ću te odvesti kući.« John je klimnuo i pokazao nešto na znakovnom jeziku. Tohr je podignuo pogled. »Kaže da te zaboravio pitati kako ti je noga.« Phury je podignuo koljeno i kucnuo o list. »Bolje, hvala. Čuvaj se, Johne. U redu?« Gledao ih je kako nestaju kroz vrata ispod stubišta.

Kakvo krasno dijete, pomislio je. I hvala Bogu što su ga pronašli prije prijelaza... Ženski je vrisak proparao predvorje. Činilo se da je zvuk živ i da je skočio naglavce s ograde.

Phury je osjetio ledene žmarce uz kičmu. Bella.

Potrčao je na kat i sjurio se niz hodnik s kipovima. Kada je otvorio Zsadistova vrata, svjetlo se prosulo u sobu, a prizor mu se u trenutku urezao u pamćenje. Bella na krevetu, skutrena uz uzglavlje kako drži plahte čvrsto navučene do vrata. Z. čuči ispred nje podignutih ruku i nag od struka naniže.

Phury je izgubio kontrolu i bacio se na Zsadista. Zgrabio je brata blizanca za grlo i gurnuo ga o zid. »Što je tebi!« vikao je kada je Z. tresnuo o ožbukani zid. »Prokleta životinjo!«

SV

~ 96 ~

Z. se nije odupirao kada ga je još jedanput gurnuo o zid. Samo je rekao: »Odvedi je. Makni je odavde.« Rhage i Wrath uletjeli su u sobu. Obojica su počela govoriti, ali Phury nije ništa čuo od urlikanja u svojoj glavi. Nikada prije nije osjetio mržnju prema Z.-u. Bio je popustljiv prema svom bratu blizancu zbog svega što je pretrpio. Ali napasti Bellu... »Bolesna pizdo«, siktao je Phury. Još jedanput ga je nabio u zid. »Bolesna pizdo... Bože, gadiš mi se.« Z. je samo zurio u njega, a crne su mu oči bile kao asfalt, neprozirne i bez dubine. Odjednom ih je Rhage obojicu obuhvatio svojim ogromnim rukama u zagrljaj od kojeg su pucale kosti. Šaptom je rekao: »Belli ovo sada zbilja ne treba, dečki.« Phury je pustio brata i oslobodio se. Izravnao je kaput i obrecnuo se: »Vodi ga odavde dok je ne premjestimo.« Zaboga, toliko se tresao da je jedva disao. A bijes se nije stišavao, čak ni kada se Z. dobrovoljno pokupio s Rhageom koji ga je u stopu pratio.

Phury je pročistio grlo i pogledao Wratha. »Gospodaru, imam li tvoje dopuštenje da se nasamo pobrinem za nju?« »Da, imaš.« Wrathov je glas zvučao kao opako režanje dok je išao prema vratima. »I pobrinut ćemo se za to da se Z. neko vrijeme ne vrati.« Phury je pogledao Bellu. Drhtala je dok je treptala i rukom brisala oči. Kada joj se približio, skutrila se uz jastuke. »Bella, ja sam Phury.« Tijelo joj se malčice opustilo. »Phury?« »Da, ja sam.« »Ne vidim.« Glas joj je strašno podrhtavao. »Ništa ne...« »Znam, to je samo lijek. Donijet ću nešto da to obrišem.« Otišao je u kupaonicu i vratio se s vlažnom krpicom, zaključivši da joj je trenutno važnije da vidi gdje se nalazi nego da ima tu mast na očima.

Trznula se kada ju je rukom uhvatio za bradu. »Polako, Bella...« Kada joj je podignuo krpicu do očiju, počela se otimati, a zatim ga je ogrebla. »Ne, ne... spusti ruke. Obrisat ću ti to.« »Phury?« promuklo je upitala. »Jesi li to stvarno ti?« »Da, ja sam.« Sjeo je na rub kreveta. »Nalaziš se u kompleksu u kojem živi Bratstvo. Doveli smo te ovamo prije otprilike sedam sati. Tvoja

SV

~ 97 ~

je obitelj obaviještena da si na sigurnom i možeš ih nazvati čim budeš htjela.« Kada mu je položila ruku na nadlakticu, ukočio se. Nesigurnim dodirom pomicala mu je ruku do ramena i vrata, a zatim mu dotaknula lice i naposljetku kosu. Slabašno se nasmiješila kada je osjetila bujnu grivu, a zatim je prinijela nekoliko pramenova nosu. Duboko je udahnula i položila mu drugu ruku na nogu. »To si uistinu ti. Sjećam se mirisa tvog šampona.« Blizina i dodir prodrli su Phuryju kroz odjeću i kožu, ravno u krv.

Osjećao se kao potpuni gad što ima bilo kakve seksualne porive, ali nije mogao spriječiti ono što mu se događalo u tijelu. Osobito kada mu se rukom počela spuštati niz dugu kosu dok mu nije dodirnula prsne mišiće.

Usne su mu se rastvorile, dah mu se ubrzao. Želio ju je privući uz prsa i čvrsto je zagrliti. Ne radi seksa, iako je njegovo tijelo svakako to željelo od nje. Ne, sada je samo želio osjetiti njezinu toplinu i uvjeriti se da je živa. »Pusti da ti se pobrinem za oči«, rekao je. Isuse, glas mu je bio tako dubok. Kada je klimnula glavom, pažljivo joj je obrisao kapke. »Je li sada bolje?« Trepnula je. Malčice se nasmiješila. Stavila mu je ruku na lice. »Sada te bolje vidim.« Ali onda se namrštila. »Kako sam se izvukla s onog mjesta? Ne sjećam se ničeg, osim... Pustila sam drugog civila i David se vratio. Onda sam bila u autu. Je li to bio san? Sanjala sam da me Zsadist spasio. Je li?« Phury nije bio raspoložen za razgovor o svom bratu blizancu, čak ni usputan. Ustao je i odložio krpicu na noćni ormarić. »Hajde, odvest ću te u tvoju sobu.« »A gdje sam sada?« Osvrnula se oko sebe, a onda su joj se usne rastvorile. »Ovo je Zsadistova soba.« Otkud je ona to znala? »Idemo.« »Gdje je on? Gdje je Zsadist?« U glasu joj se osjećala hitnja. »Moram ga vidjeti. Moram...« »Odvest ću te u tvoju sobu...« »Ne! Želim ostati...« Bila je već toliko uznemirena da je odlučio prestati razgovarati s njom. Povukao je plahte prema dolje da bi joj pomogao da ustane...

Sranje, bila je gola. Brzim je pokretom vratio pokrivače na mjesto.

SV

~ 98 ~

»Ovaj, oprosti...« Zario je ruku u kosu. O Bože... Nikada neće uspjeti zaboraviti elegantne konture njezina tijela. »Daj da... ovaj, daj da ti pronađem nekakvu odjeću.« Otišao je do Z.-ova ormara i zapanjio se kada je vidio koliko je prazan.

U njemu nije bilo čak ni ogrtača da je zagrne, a proklet bio ako će je obući u neku od majica za borbu svog brata blizanca. Skinuo je svoj kožni kaput i uputio se do nje. »Okrenut ću se dok ovo oblačiš. Pronaći ćemo ti ogrtač...« »Nemoj me odvoditi od njega.« Glas joj je prepukao od preklinjanja. »Molim te. Mora da je ono on stajao iznad kreveta. Nisam znala, nisam vidjela. Ali mora da je to bio on.« Definitivno je bio on. I gad je bio gol kao od majke rođen i spreman zaskočiti je. S obzirom na to što je sve prošla, ono što je za dlaku izbjegla bilo je to strašnije. Čovječe... Prije puno godina Phury je zatekao Z.-a kako se seksa u pokrajnjoj uličici s nekom kurvom. Prizor nije bio nimalo ugodan, a od pomisli na Bellu podvrgnutu tako nečemu osjetio je mučninu. »Odjeni kaput.« Phury se okrenuo. »Nećeš ostati ovdje.« Kada je konačno čuo pomicanje postelje i škripanje kože, duboko je udahnuo. »Jesi li odjevena?« »Da, ali ne želim ići.« Pogledao je preko ramena. Izgledala je sićušno u kaputu koji je stalno nosio, duga kosa boje mahagonija padala joj je na ramena, a krajevi su joj bili nakovrčani kao da su se smočili, a zatim osušili bez češljanja.

Zamislio ju je u kadi, dok joj čista voda prelazi preko svijetle kože.

A zatim je vidio Zsadista kako se nadvija nad njom i gleda je onim crnim očima bez duše, želi je poševiti, vjerojatno samo zato što je bila prestrašena. Da, njezin bi ga strah napalio. Bilo je općepoznato da ga je strah u ženki napaljivao više od bilo kakvog divnog karaktera, topline ili dostojnosti.

Vodi je odavde, pomislio je Phury. Odmah.

Glas mu je postao nesiguran. »Možeš li hodati?« »Vrti mi se.« »Nosit ću te.« Pristupio joj je, a jedan dio njega nije mogao vjerovati da će joj obaviti ruke oko tijela. Ali onda se to dogodilo... Jednu joj je ruku obavio oko struka, a drugom je posegnuo dolje i obuhvatio je iza koljena.

Jedva da je osjetio njezinu težinu. Njegovi su je mišići lako prihvatili.

SV

~ 99 ~

Kada je krenuo prema vratima, privila se uz njega, položila mu glavu na rame i rukom se primila za njegovu košulju.

O... draga Djevo. Osjećaj je bio tako dobar.

Phury ju je odnio niz hodnik na drugu stranu kuće do sobe pokraj svoje.

John se osjećao kao da je na automatskom pilotu dok su on i Tohr izlazili iz centra za obuku i hodali preko parkirališta do mjesta na kojem su ostavili Range Rover. Jeka njihovih koraka odbijala se od niskog betonskog stropa i odjekivala u praznom prostoru. »Znam da se moraš vratiti po nalaze«, rekao je Tohr kada su ušli u terenac. »Ići ću s tobom, ma što se dogodilo.« John je zapravo želio da može sam otići. »Što je bilo, sine? Jesi li uzrujan zato što te večeras ja nisam odveo?« John je položio ruku na Tohrovu nadlakticu i žestoko odmahnuo glavom. »U redu, samo sam htio provjeriti.« John je odvratio pogled želeći da nikad nije otišao liječniku. Ili da je barem ondje držao usta zatvorena. Svih mu svetaca. Nije trebao reći ni riječ o onome što mu se dogodilo prije skoro godinu dana. Problem je bio u tome što je nakon svih onih pitanja o zdravlju jednostavno bio sklon odgovarati na sve što ga se pita. I tako, kada ga je liječnik pitao za njegova seksualna iskustva, natuknuo je nešto o tome što se dogodilo u siječnju. Pitanje. Odgovor. Baš kao sva druga... na neki način.

Na trenutak je osjetio olakšanje. Nakon što se to dogodilo, nije otišao liječniku i uvijek ga je mučila potajna misao da je trebao. Mislio je da će ga, ako prizna što se dogodilo, pregledati i da će konačno ostaviti napad za sobom. Umjesto toga, liječnik mu je počeo držati predavanja o psihoterapiji i potrebom da govori o tome što je doživio.

Kao da je želio to ponovno proživljavati? Trebali su mu mjeseci da pokopa tu prokletu stvar, pa nije bilo šanse da će sada iskopavati taj raspadnuti leš. Utrošio je previše truda da sve potisne pod površinu. »Sine? Što se događa?« Nije mu padalo na pamet da ide psihoterapeutu. Proživljena trauma.

Jebeš to.

John je izvadio blok i napisao: Samo sam umoran.

SV

~ 100 ~

»Jesi li siguran?« Klimnuo je i pogledao Tohra tako da ovaj pomisli da ne laže. Zapravo je venuo u vlastitoj koži. Što bi dovraga Tohr pomislio da zna što se dogodilo? Pravi muškarci ne dopuštaju da im se to dogodi bez obzira na to kakvo im je oružje prislonjeno uz grlo.

John je napisao: Sljedeći put želim sam ići kod Haversa, u redu ?

Tohr se namrštio. »Ovaj... to baš nije dobra ideja, sine. Treba ti netko da te čuva.« Onda to mora biti netko drugi. Ne ti.

John nije mogao gledati u Tohra kada mu je pokazao papir. Uslijedila je duga tišina. Tohrov se glas jako utišao. »Dobro. To je... ovaj, to je u redu. Možda te Butch može odvesti.« John je zatvorio oči i izdahnuo. Nije imao pojma tko je Butch, ali to je bilo u redu.

Tohr je upalio automobil. »Kako god želiš, Johne.« Johne. Ne sine.

Dok su se vozili, na umu mu je bila samo jedna pomisao.

Dragi Bože, samo da Tohr nikada ne sazna.

SV

~ 101 ~

13. poglavlje Kada je spustila slušalicu, Bella je načas pomislila da su osjećaji koji joj bujaju u grudima toliko eksplozivni da će se svaki čas rasprsnuti. Činilo joj se da jednostavno nema šanse da joj krhke kosti i tanašna koža mogu zadržati emocije koje su je preplavljivale.

Očajnički se ogledala po sobi, primjećujući nejasne, mutne obrise ulja na platnu, antiknog namještaja, svjetiljki izrađenih od orijentalnih vaza i... Phuryja kako je promatra iz polunaslonjača.

Podsjetila se da je, baš kao i njezina majka, i ona dama. Što znači da se mora barem pretvarati da donekle ima kontrolu nad sobom. Nakašljala se da pročisti grlo. »Hvala ti što si bio uz mene dok sam zvala obitelj.« »Nema na čemu.« »Mojoj je majci... iznimno laknulo što mi čuje glas.« »Mogu zamisliti.« No dobro, majka joj je barem izgovorila riječi koje su zvučale kao olakšanje. Njezino je promišljeno ponašanje bilo besprijekorno i smireno kao i uvijek. Zaboga... Ta je ženka i dalje bila kao mirno jezerce na koje ne utječu nikakvi ovozemaljski događaji, ma koliko bili sumorni. I sve to zbog njezine odanosti Čuvardjevi. U mameninu se svijetu sve događalo s razlogom... A ipak, nikad se ništa nije činilo osobito važnim. »Mojoj je majci... iznimno laknulo. Rekla je...« Bella je zašutjela. Već je izgovorila te riječi, zar ne? »Mamen je... zaista joj je... laknulo joj je.« No pomoglo bi da se barem zagrcnula. Ili pokazala bilo kakav osjećaj osim blaženog prihvaćanja svojstvenog duhovno prosvijetljenima. Za Boga miloga, pa pokopala je kćer, a zatim svjedočila njezinu uskrsnuću. Čovjek bi pomislio da je to zavrijedilo nekakvu emotivnu reakciju. Umjesto toga, ženka se ponašala kao da su se jučer čule, kao da se ništa od zadnjih šest tjedana nije dogodilo.

Bella je vratila pogled na telefon. Rukama je obgrlila trbuh.

Bez ikakva se upozorenja jednostavno slomila. Jecaji su izletjeli iz nje poput kihanja: brzi, jaki, šokantno siloviti.

Krevet se udubio i zagrlile su je snažne ruke. Odupirala se njihovu privlačenju, uvjerena da jedan ratnik ne želi imati posla s takvim pekmezastim izljevom slabosti. »Oprosti mi...«

SV

~ 102 ~

»U redu je, Bella. Nasloni se na mene.« Ah, kvragu... Opustila se na Phuryja i rukama mu obgrlila čvrsti struk. Njegova joj je dugačka, prekrasna kosa škakljala nos, lijepo mirisala i bila joj izrazito ugodna uz obraz. Zaronila je u nju i duboko disala.

Kada se napokon smirila, osjećala se laganijom, ali ne na dobar način. Ljutiti su je osjećaji dotad ispunjavali, davali joj obris i težinu.

Sada je, budući da je imala osjećaj da joj je koža porozna, kao sito, curila, pretvarala se u zrak... Pretvarala se u ništa.

Nije željela nestati.

Udahnula je i oslobodila se Phuryjeva zagrljaja. Brzo je treptala i nastojala fokusirati pogled, no zamućenje koje je uzrokovala mast nije prestajalo. Zaboga, što joj je taj degrad učinio? Imala je osjećaj da je bilo gadno... Podignula je ruku prema kapcima. »Što mi je učinio?« Phury je samo odmahnuo glavom. »Zar je bilo toliko strašno?« »Gotovo je. Na sigurnom si. Samo je to bitno.« Ništa mi se od svega toga ne čini gotovim, pomislila je.

No tada se Phury osmjehnuo, a njegov nemoguće nježan žuti pogled bio je nalik umirujućem dodiru. »Bi li ti bilo lakše da si kod kuće? Jer ako želiš, pronaći ćemo način da te onamo dopremimo, iako će vrlo skoro svanuti.« Bella si je predočila majku i nije mogla zamisliti da se nađe u istoj kući s tom ženkom. Ne u tom trenutku. A što je još važnije, morala je misliti i na Rehvengea. Da je brat vidi s bilo kakvom ozljedom, raspametio bi se, a posljednje što joj je trebalo bilo je da on zarati s degradima. Željela je da nasilje prestane. Što se nje ticalo, David je mogao tog časa otići kvragu; ona samo nije željela da itko koga voli riskira život da bi ga onamo poslao. »Ne, ne želim ići kući. Ne dok potpuno ne ozdravim. I tako sam jako umorna...« Glas joj se izgubio kada je bacila pogled na jastuke.

Trenutak poslije Phury je ustao. »Ako me zatrebaš, bit ću u susjednoj sobi.« »Želiš li da ti vratim kaput?« »Aha, da... Da vidimo ima li ovdje kakav ogrtač.« Nestao je u ormaru i vratio se s crnim satenskim ogrtačem prebačenim preko ruke. »Fritz u gostinske sobe stavlja muške veličine, pa će ti vjerojatno biti prevelik.«

SV

~ 103 ~

Uzela je ogrtač, a on se okrenuo. Kada se iskobeljala iz njegova debelog kožnog kaputa, zrak joj se učinio hladnim, pa se brzo uvukla u saten. »U redu«, rekla je, zahvalna na diskreciji.

Kada se ponovno okrenuo prema njoj, stavila mu je kožni kaput u ruke. »Stalno ti zahvaljujem, zar ne?« promrmljala je.

Dugo ju je promatrao. Zatim je usporenim pokretom podignuo kaput do lica i duboko udahnuo. »Ti si...« Glas mu se izgubio. Zatim je spustio kaput uz tijelo, a na lice mu je zasjeo čudan izraz.

Zapravo, ne, nije to bio izraz. Bila je to maska. Sakrio se. »Phury?« »Drago mi je što si kod nas. Pokušaj se naspavati. I pojedi nešto od onoga što sam ti donio, ako možeš.« Vrata su se bešumno zatvorila za njim.

Povratak automobilom do Tohrove kuće bio je nelagodan, a John je čitavo vrijeme proveo buljeći kroz suvozačev prozor. Tohru je dvaput zazvonio mobitel. Oba su razgovora vođena na starom jeziku, a ime Zsadist neprestano se pojavljivalo.

Kada su skrenuli na prilaz, na njemu su zatekli nepoznati automobil.

Crvenu Volkswagen Jettu. No Tohr nije djelovao iznenađeno dok je polako vozio pokraj nje i ulazio u garažu. Ugasio je motor Range Rovera i otvorio vrata. »Inače, nastava počinje prekosutra.« John je podignuo pogled s pojasa koji je upravo otkopčavao.

Tako brzo, pokazao je. »Danas se prijavio zadnji novak. Možemo početi.« U tišini su hodali garažom. Tohr je išao naprijed, a široka su mu se ramena kretala u ritmu dugačkih koraka. Glavu je držao spuštenu, kao da traži pukotine u betonskom podu.

John je zastao i zazviždao. Tohr je usporio pa se zaustavio. »Da?« tiho je rekao.

John je izvadio blok, nešto načrčkao i ispružio ga.

Tohrove su se obrve skupile dok je čitao. »Nemaš se zbog čega ispričavati. Kako god je tebi lakše.«

SV

~ 104 ~

John je ispružio ruku i stisnuo mu nadlakticu. Tohr je odmahnuo glavom. »U redu je. Dođi, ne želim da se prehladiš tu vani.« Muškarac je podignuo pogled jer se John nije micao. »Ah, kvragu... Jednostavno sam...

Tu sam ako ti zatrebam. To je sve.« John je prinio olovku papiru.

U to ni najmanje ne sumnjam. Ni na tren. »Dobro. I ne trebaš. Da budem iskren, osjećam se kao da sam ti...« Uslijedila je tišina dok je Tohr palcem trljao čelo. »Gle, ne želim ti se nametati. Idemo unutra.« Prije nego što ga je John stigao početi moliti da dovrši rečenicu, Tohr je otvorio vrata koja su vodila u kuću. Iz nje se začuo Wellsien glas... kao i glas još neke žene. John se namrštio dok je zaobilazio ugao koji je vodio u kuhinju. I zastao kao ukopan kada je plavokosa ženka pogledala preko ramena.

O... čovječe.

Kosa joj je bila odrezana u razini brade, a oči su joj bile boje mladog lišća. Pripijene traperice koje je nosila imale su tako niski struk... Isuse, vidio joj je pupak i još dva-tri centimetra kože ispod njega. A crna joj je dolčevita... Dovoljno je reći da mu je savršenstvo njezina tijela bilo vrlo jasno vidljivo.

Wellsie se široko osmjehnula. »Dečki, došli ste taman na vrijeme. Johne, ovo je moja sestrična Sarelle. Sarelle, ovo je John.« »Drago mi je, Johne.« Ženka se osmjehnula.

Očnjaci. O da. Pogledaj te očnjake... Nešto mu je prešlo kožom poput vrućeg povjetarca, nešto od čega se osjećao peckavo od glave do pete.

Zbunjeno je otvorio usta. A zatim je pomislio, aha, da. Kao da će išta izaći iz te beskorisne rupe?

Dok se crvenio kao paprika, podignuo je ruku i mahnuo na pozdrav. »Sarelle mi pomaže s organizacijom zimske svetkovine«, rekla je Wellsie, »pa će ostati nešto pojesti s nama prije nego što svane. Ajde vas dvojica napravite stol, može?« Kada se Sarelle ponovno osmjehnula, ono se neobično peckanje toliko pojačalo da mu se činilo da lebdi. »Johne? Hoćeš li pomoći napraviti stol?« upitala je Wellsie.

Klimnuo je. I pokušao se sjetiti gdje stoje noževi i vilice.

SV

~ 105 ~

Farovi O.-ova automobila preletjeli su prednjom stranom kolibe gospodina X.-a. Neupadljivi karavan visokog degrada bio je parkiran odmah pokraj vrata. O. je zaustavio kamionet iza njega i blokirao mu izlaz.

Kada je izašao iz automobila i osjetio kako mu hladan zrak puni pluća, bio je potpuno svjestan da je savršeno spreman. Unatoč onome što se spremao učiniti, osjećaji su mu bili mirni poput glatkog perja na prsima, potpuno sređeni, svaki na svom mjestu. Tijelo mu je bilo jednako smireno, kretalo se kontroliranom snagom, kao puška spremna za pucanj.

Trebalo mu je dugo da pregleda svitke, no pronašao je što je trebao.

Znao je što se mora dogoditi. Otvorio je vrata kolibe bez kucanja.

Gospodin X. podignuo je pogled s kuhinjskog stola. Lice mu je bilo bezizražajno, bez ikakvog mrštenja, prijezira, bilo kakve agresije. I bez iznenađenja.

Obojica su, dakle, bila spremna.

Visoki degrad ustao je bez riječi i jednom rukom posegnuo iza leđa. O. je znao što se ondje nalazi i nasmiješio se dok je vadio vlastiti nož iz korica. »Dakle, gospodine O...« »Spreman sam za promaknuće.« »Molim?« O. je okrenuo oštricu prema sebi, postavivši si vršak na ključnu kost.

Zgrabio je držak dvjema rukama i sam sebi probo prsa.

Posljednje što je vidio prije nego što ga je golema bijela paklena vatra spržila do kosti bio je šok na licu gospodina X.-a. Šok koji je u trenu prešao u stravu kada je shvatio kamo O. ide. I što će učiniti kada onamo stigne.

SV

~ 106 ~

14. poglavlje Ležeći u krevetu, Bella je osluškivala tihe zvukove koji su je okruživali: muške glasove niže u hodniku, duboke i ritmične. .. vjetar koji je vani udarao o kuću, hirovit i nejednolik... škripanje podne daske, brzo i visoko.

Prisilila se da zatvori oči.

Minutu ili dvije poslije već je bila na nogama i nemirno koračala sobom, osjećajući mekoću orijentalnog tepiha pod bosim nogama. Ništa u elegantnom okruženju u kojem se nalazila nije joj imalo smisla, pa joj se činilo da mora nekako nezgrapno transkribirati to što vidi. Normalnost i sigurnost koje su je tako čvrsto okruživale bile su nalik nekom stranom jeziku koji je zaboravila govoriti ili čitati. Ili je to samo san?

Starinski samostojeći sat u kutu sobe otkucao je pet ujutro. Koliko je već točno slobodna? Koliko je prošlo otkada su braća došla po nju i izvukla je na zrak iz rupe u zemlji? Osam sati? Možda, samo što se njoj činilo da su prošle tek minute. Ili joj se možda činilo da su prošle godine?

Neuhvatljivost vremena bila je nalik njezinu zamućenu vidu, izolirala ju je i plašila. Čvršće je oko sebe stegnula svileni ogrtač. Sve to nikako nije bilo kako treba. Trebala bi se radovati. Nakon Bog zna koliko tjedana u onoj cijevi u zemlji s onim degradom koji je stajao nad njom, trebala bi plakati od slatkog olakšanja.

Umjesto toga, sve oko nje činilo joj se lažnim i nestvarnim, kao da se nalazi u kućici za lutke prirodne veličine ispunjenoj lažnim predmetima izrađenima od origami-papira.

Zastala je pred prozorom i shvatila da joj se samo jedna stvar čini stvarnom. I željela je da je s njim.

Zsadist je zacijelo bio onaj koji je prišao njezinu krevetu kada se prvi put probudila. Bila je sanjala da je opet u onoj rupi, s degradom. Kada je otvorila oči, sve što je vidjela bio je golemi crni obris kako se nadnosi nad njom, pa na trenutak nije mogla odvojiti stvarnost od noćne more.

Još uvijek joj to nije polazilo za rukom.

Zaboga, željela je odmah otići k Zsadistu, željela se vratiti u njegovu sobu. No u svom onom kaosu nakon što je vrisnula, nije je spriječio da ode od njega, zar ne? Možda mu je više odgovaralo da bude negdje drugdje.

Bella je naredila stopalima da se ponovno počnu kretati i odredila si

SV

~ 107 ~

malu stazu: oko podnožja divovskog kreveta, do polunaslonjača, brz okret pokraj prozora, zatim veliki panoramski prolaz pokraj visoke komode i vrata na hodnik te staromodnog pisaćeg stola. Ciljna ravnina prolazila je pokraj kamina i polica za knjige.

Još hodanja. Još hodanja. Još hodanja.

Naposljetku je otišla u kupaonicu. Nije se zaustavila pred ogledalom, nije željela znati kako joj izgleda lice. Ono što je željela bila je vruća voda. Željela se sto puta istuširati, tisuću puta okupati. Željela je zderati prvi sloj kože i obrijati kosu koju je degrad toliko volio i odrezati nokte i očistiti uši i izribati tabane.

Otvorila je tuš. Kada se mlaz zagrijao, svukla je ogrtač i zakoračila pod vodu. Istog trena kada joj je dotaknula leđa, instinktivno se pokrila, stavila jednu ruku preko grudi, a drugu preko spoja bedara. .. a onda je shvatila da se ne mora skrivati. Bila je sama. Imala je privatnost.

Uspravila se i prisilila ruke da se spuste uz bokove. Činilo joj se da je prošla čitava vječnost otkako joj je bilo dopušteno da se opere na miru.

Degrad je uvijek bio prisutan i gledao je ili još gore, pomagao joj.

Hvala Bogu, nikada se nije pokušao seksati s njom. U početku joj je silovanje bilo jedan od najvećih strahova. Bila je prestravljena, uvjerena da će je prisiliti, no tada je otkrila da je impotentan. Ma koliko napeto buljio u nju, tijelo mu je uvijek ostajalo opušteno.

Stresla se i posegnula u stranu za sapunom, protrljala ga u rukama i prešla njima po nadlakticama. Nasapunala je vrat i ramena, a zatim krenula prema dolje.

Bella se namrštila i nagnula prema naprijed. Imala je nešto na trbuhu... izblijedjele ogrebotine. Ogrebotine koje su... O Bože. To je slovo D, zar ne? A sljedeće... sljedeće je A. Zatim V, pa I, pa još jedno D. Bella je ispustila sapun i prekrila trbuh rukama, klonuvši uz pločice na zidu. Njegovo joj je ime bilo na tijelu. Na koži. Poput ogavne parodije najsvetijeg obreda združivanja u njezinoj vrsti. Zaista mu je bila žena...

Isteturala je iz tuš-kabine, gotovo se okliznula na mramornom podu, dohvatila ručnik i omotala se njime. Dohvatila je još jedan i učinila isto.

Ponovila bi to i s trećim, četvrtim... petim, da ih je još našla. Osjećajući drhtavicu i mučninu prišla je zamagljenom ogledalu. Duboko je udahnula i laktom obrisala kondenziranu paru. I pogledala se.

John je obrisao usta i nekako uspio ispustiti ubrus. Opsovao je u sebi

SV

~ 108 ~

i sagnuo se da ga podigne... baš kao i Sarelle, koja ga je prva dohvatila.

Usnama je oblikovao riječi hvala ti kada mu ga je pružila. »Nema na čemu«, rekla je. Čovječe, obožavao je njezin glas. I obožavao je njezin miris, miris mlijeka za tijelo s lavandom. I obožavao je njezine dugačke, tanke ruke.

No večera mu je bila mučenje. Govorili su samo Wellsie i Tohr te su Sarelle ispričali uljepšanu verziju njegova života. Ono malo što je napisao u bloku ostavljalo je dojam glupavih opaski.

Kada je podignuo glavu, vidio je da mu se Wellsie osmjehuje. No tada se nakašljala da pročisti grlo, kao da nastoji zadržati privid nezainteresiranosti. »Dakle, kao što sam govorila, nekoliko aristokratskih ženki nekada je u Staroj Zemlji vodilo svetkovinu zimskog suncostaja. Bellina majka je, inače, bila jedna od njih. Želim porazgovarati s njima. Pobrinuti se da ništa ne zaboravimo.« John ih je pustio da razgovaraju i nije obraćao previše pozornosti dok Sarelle nije rekla: »No, bolje da krenem. Svanut će za trideset pet minuta. Roditelji će mi poludjeti.« Odgurnula je stolicu, pa je John ustao kao i svi ostali. Dok su se oni pozdravljali, osjećao je kako nestaje u pozadini. Barem dok Sarelle nije pogledala ravno u njega. »Hoćeš li me ispratiti?« upitala je.

Oči su mu poletjele prema ulaznim vratima. Ispratiti je? Do auta?

U iznenadnom mu je naletu nekakav sirovi muški instinkt preplavio grudi, toliko snažan da je malo zadrhtao. Odjednom ga je dlan počeo peckati, pa je spustio pogled na njega. Činilo mu se da u njemu nešto ima, da nešto drži u ruci... da bi je mogao zaštititi.

Sarelle se nakašljala da pročisti grlo. »Ovaj... pa dobro...« John je shvatio da čeka na njega i trgnuo se iz svog malog transa.

Zakoračio je naprijed i rukom pokazao put do ulaznih vrata.

Kada su izašli, rekla je: »Onda, jesi li uzbuđen što ćeš krenuti na obuku?« John je klimnuo glavom i zatekao se kako očima prelazi okolinom, pretražuje sjenke. Osjetio je kako se napeo, a desni mu je dlan opet počeo brujati. Nije bio sasvim siguran što traži. Znao je samo da je po svaku cijenu mora zaštititi.

SV

~ 109 ~

Ključevi su zazveckali kada je izvukla ruku iz džepa. »Mislim da će jedan od mojih prijatelja biti s tobom na obuci. Noćas se trebao prijaviti.« Otključala je vrata automobila. »No da, znaš zašto sam zapravo ovdje, zar ne?« Odmahnuo je glavom. »Mislim da žele da se nahraniš od mene. Kada ti započne prijelaz.« John se takvom silinom zakašljao od šoka da je bio siguran da su mu očne jabučice izletjele iz lubanje i otkotrljale se prilazom. »Oprosti.« Nasmiješila se. »Izgleda da ti nisu rekli.« Nda, tog bi se razgovora sigurno sjećao. »Meni je to u redu«, rekla je. »A tebi?« O, Isuse. Bože. »Johne?« Nakašljala se da pročisti grlo. »Ajmo ovako. Imaš li nešto na čemu mogu pisati?« Tupo je odmahnuo glavom. Ostavio je blok u kući. Idiot. »Daj mi ruku.« Kada ju je ispružio, od nekud je izvukla kemijsku i nadnijela mu se nad dlan. Vršak kemijske glatko mu je klizio dlanom. »To je moja adresa e-pošte i podaci za slanje poruka. Bit ću na netu za nekih sat vremena. Javi mi se, okej? Razgovarat ćemo.« Spustio je pogled na ono što je napisala. Jednostavno se zablenuo u riječi.

Lagano je slegnula ramenima. »Mislim, ne moraš ako ne želiš. Samo... znaš. Mislila sam da bismo se tako mogli upoznati.« Zastala je, kao da očekuje odgovor. »No da... kako hoćeš. Ne silim te. Hoću reći...« Dohvatio ju je za ruku, uzeo joj kemijsku i izravnao joj dlan. Želim razgovarati s tobom, napisao je.

Zatim joj se zagledao u oči i učinio nešto upravo nevjerojatno odvažno.

Nasmiješio joj se.

SV

~ 110 ~

15. poglavlje Kada je svanula zora i preko prozora se zatvorili kapci, Bella je navukla crni ogrtač i iskrala se iz sobe koju su joj dali. Brzim je pogledom pogledala gore i dolje niz hodnik. Nema svjedoka. Dobro. Tiho je zatvorila vrata i lakim se koracima bešumno uputila niz dugački perzijski sag.

Kada je stigla do vrha velikog stubišta, zastala je pokušavajući se sjetiti kojim putem treba ići.

Hodnik s kipovima, pomislila je, prisjetivši se kada je zadnji put prošla tom dugačkom galerijom prije mnogo, mnogo tjedana.

Hodala je brzo, a zatim potrčala, stežući revere ogrtača i držeći otvor pri dnu zatvoren preko bedara. Prolazila je pokraj kipova i vrata dok nije došla do kraja i zastala pred posljednjim vratima. Nije se zamarala nastojanjima da se pribere jer to nije bilo moguće. Nestabilna, bez uporišta, u opasnosti od rastvaranja — nije tu bilo mjesta pribiranju.

Glasno je pokucala. Kroz vrata se začuo odgovor: »Odjebi. Legao sam.« Okrenula je kvaku i gurnula vrata. Svjetlost iz hodnika pohrlila je u sobu i izrezala komad tame. Kada je snop svjetlosti pao na Zsadista, uspravio se među pokrivačima na slamnjači u daljem kutu. Bio je gol, mišići su mu se napinjali u nabore pod kožom, a prsteni na bradavicama bljeskali su srebrnom bojom. Lice, onako s ožiljkom, izgledalo je kao udžbenički primjer kraljevski nadrkanog mužjaka. »Rekao sam, odje... Bella?« Pokrio se rukama. »Isuse Bože. Što radiš?« Dobro pitanje, pomislila je, osjećajući kako joj snaga hlapi. »Mogu li... mogu li ostati ovdje s tobom?« Namrštio se. »O čemu ti... Ne, ne možeš.« Dohvatio je nešto s poda i držao to pred bokovima dok je ustajao. Bez isprike što bulji upijala je taj prizor: tetovirane robovske oznake oko zapešća i vrata, rupa u lijevom uhu, oči boje opsidijana, gotovo izbrijana kosa. Tijelo mu je bilo onako mračno vitko kakvim ga se i sjećala, samo napeti mišići, duboko urezane vene i jasno vidljive kosti. Sirova snaga isijavala je iz njega poput mirisa. »Bella, odlazi odavde, u redu? Ovo nije mjesto za tebe.« Ignorirala je zapovjedni ton njegova glasa i pogleda jer joj je, iako joj je sva hrabrost nestala, očaj dao potrebnu snagu.

SV

~ 111 ~

Glas joj više nije podrhtavao. »Kada sam bila onako izvan sebe u autu, ti si vozio, zar ne?« Nije odgovorio, ali nije ni morao. »Da, jesi. Bio si to ti. Govorio si mi. Ti si došao po mene, zar ne?« Zarumenio se. »Bratstvo je došlo po tebe.« »Ali ti si me odvezao. I najprije si me doveo ovamo. U svoju sobu.« Pogledala je raskošan krevet. Bio je otkriven, a jastuk udubljen na mjestu na kojem je ležala njezina glava. »Pusti me da ostanem.« »Slušaj, moraš biti na sigurnom...« »Na sigurnom sam s tobom. Ti si me spasio. Nećeš dopustiti onom degradu da me se ponovno domogne.« »Ovdje te nitko ne može ni taknuti. Kuća je osigurana kao jebeni Pentagon.« »Molim te...« »Ne«, odbrusio je, »A sada se gubi odavde.« Počela je drhtati. »Ne mogu biti sama. Molim te, pusti me da ostanem s tobom.

Trebam...« Trebala je njega i nikoga drugoga, ali pretpostavila je da ne bi baš najbolje reagirao na takvo priopćenje. »Treba mi netko.« »Onda bi ti Phury bio bolji izbor.« »Ne, ne bi.« Željela je mužjaka koji je stajao pred njom. Bez obzira na njegovu brutalnost, instinktivno mu je vjerovala.

Zsadist je prošao rukom preko glave. Nekoliko puta. Zatim je uzdahnuo. »Ne tjeraj me da odem«, prošaptala je.

Kada je opsovao, odahnula je s olakšanjem, zaključivši da je to najbliže pristanku čemu se mogla nadati. »Moram obući hlače«, promrmljao je.

Bella je ušla u sobu i zatvorila vrata, spustivši pogled samo na trenutak. Kada ga je ponovno podignula, Zsadist joj je bio okrenut leđima i navlačio je crne najlonske hlače od trenirke.

Leđa izbrazdana ožiljcima napela su mu se kada se prignuo. Od pogleda na okrutan uzorak preplavila ju je potreba da sazna što mu se točno dogodilo. Ama baš sve. Povijest svakog pojedinog udarca. Čula je glasine o njemu, no željela je njegovu verziju istine.

On je preživio ono što mu je učinjeno. Možda će moći i ona.

Okrenuo se.

SV

~ 112 ~

»Jesi li jela?« »Da, Phury mi je donio hranu.« Tračak nekakve emocije proletio mu je licem, no nestao je tako brzo da ga nije stigla pročitati. »Boli li te?« »Baš i ne.« Prišao je krevetu i potapšao jastuke. Zatim se pomaknuo u stranu i zagledao u pod. »Legni.« Kada mu je prišla, došlo joj je da ga zagrli, a on se ukočio, kao da joj je pročitao misli. Zaboga, znala je da ne voli da ga diraju, naučila je to na teži način. No svejedno mu se željela približiti.

Molim te, pogledaj me, pomislila je.

Upravo ga je namjeravala zamoliti da to učini kada je primijetila da ima nešto oko vrata. »Moja ogrlica«, protisnula je. »Nosiš moju ogrlicu.« Ispružila je ruku prema njoj, no odmaknuo se uz trzaj. Brzim je pokretom skinuo krhki zlatni lančić s malim dijamantima i stavio joj ga u ruku. »Evo. Vraćam ti je.« Spustila je pogled. Diamonds by the Yard. Iz Tiffanjja. Nosila ju je godinama... Bio je to njezin osnovni komad nakita. Toliko je bila postala dio nje da se uvijek osjećala gola ako je nije imala. Sada su joj se krhke karike činile potpuno stranima.

Topla je, pomislila je premećući dijamante po prstima. Topla je od njegove kože. »Želim da je zadržiš«, naglo je rekla. »Ne.« »Ali...« »Dosta priče. Legni ili odlazi.« Stavila je ogrlicu u džep ogrtača i bacila pogled na njega. Oči su mu bile prikovane za pod, a prsteni na bradavicama bljeskali su na svjetlu dok je disao.

Pogledaj me, mislila je.

No nije je pogledao, pa je legla u krevet. Kada se prignuo, pomaknula se da mu napravi mjesta, no on ju je samo pokrio, a zatim se vratio u svoj kut, na slamnjaču na podu.

Bella je par minuta gledala u strop. Zatim je dohvatila jastuk,

SV

~ 113 ~

izvukla se iz kreveta i otišla do njega. »Što radiš?« Glas mu je bio visok. Uzbunjen.

Spustila je jastuk i legla, smještajući se na podu pokraj njegova velikoga tijela. Njegov je miris sada bio mnogo jači, odisao je zimzelenom i čistom muškom snagom. Tražeći njegovu toplinu, polako mu se približavala dok mu čelom nije dodirnula stražnju stranu ruke. Bio je čvrst poput kamenog zida, no bio je topao, pa joj se tijelo opustilo. Ležeći pokraj njega napokon je osjećala težinu vlastitih kostiju, tvrd pod ispod sebe, strujanja u sobi kada se uključilo grijanje. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti ponovno se povezala sa svijetom oko sebe.

Još. Bliže.

Gurnula se prema njemu dok mu nije potpuno ležala uz bok, od grudi do stopala.

Uz trzaj se odmaknuo od nje, uzmičući dok nije udario o zid. »Oprosti«, prošaptala je ponovno se stišćući uz njega. »Treba mi ovo od tebe. Moje tijelo treba...« — tebe — »... nešto toplo.« Iznenada je skočio na noge.

O ne. Izbacit će je... »Dođi«, rekao je natmureno. »Idemo u krevet. Ne mogu podnijeti pomisao da ležiš na podu.« Tko god je rekao da nije moguće dva puta prodati istu stvar, nikada nije upoznao Omegu.

O. se preokrenuo na trbuh i podupro tijelo slabim rukama. Tako je bilo lakše povraćati. Gravitacija mu je išla na ruku.

Dok je rigao, prisjetio se prve pogodbe koju je sklopio s ocem svih degrada. One noći kada je iniciran u Degradacijsko društvo trampio je svoju dušu, kao i krv i srce, da bi postao besmrtni, ovlašteni, sponzorirani ubojica.

Sada je sklopio još jednu pogodbu. Gospodin X. više nije bio u igri. O. je postao visoki degrad.

Nažalost, time je i O. postao Omegina kurva.

Pokušao je podignuti glavu. Kada je to učinio, prostorija se zavrtjela oko njega, no bio je previše iscrpljen da bi se potrudio ponovno povraćati.

Ili možda jednostavno više nije imao što povratiti.

Koliba. Nalazio se u kolibi gospodina X.-a. A sudeći po svjetlini, već je svanulo. Treptao je pri slaboj svjetlosti i pogledao se. Bio je gol. Prepun

SV

~ 114 ~

modrica. I imao je neki odvratan okus u ustima.

Tuš. Treba mu tuš.

O. se uspravio na noge pomoću stolice i ruba stola. Iz nekog su ga suludog razloga vlastite noge podsjetile na lava-svjetiljke. Vjerojatno zato što su i jedne i druge iznutra bile tekuće.

Lijevo mu je koljeno popustilo pa se srušio na stolicu. Obgrlio se rukama i zaključio da pranje može pričekati. Čovječe... Svijet je ponovno nov, zar ne? I toliko je toga naučio za vrijeme svog promaknuća. Prije promjene statusa nije znao da je visoki degrad mnogo više od pukog vođe ubojica. Omega je zapravo bio zarobljen s one strane i trebao mu je kanal putem kojega će poprimiti tjelesni oblik.

Vrhovni degrad bio je svjetionik koji je navodio Omegu prilikom prelaska.

Visoki je degrad jednostavno morao otvoriti kanal i glumiti orijentir.

A šefovsko je mjesto nosilo i svoje prednosti. Prednosti zbog kojih je ono zamrzavanje tijela na mjestu koje je koristio gospodin X. izgledalo kao dječja igra.

Gospodin X.... Dobri stari sensei. O. se nasmijao. Ma koliko se usrano osjećao toga jutra, gospodinu X.-u bilo je gore. Zajamčeno.

Sve se odvilo tako glatko nakon što si je oštricom probo prsa. Kada je sletio pred Omegine noge, O. je iznio svoje razloge za promjenu na čelu.

Istaknuo je da se broj članova Društva smanjuje, naročito kada je riječ o alfama. Braća su bivala sve jača. Slijepi je Kralj preuzeo prijestolje.

Gospodin X. nije uspijevao održati čvrste redove.

Sve je to bila istina. No ništa od toga nije zapečatilo pogodbu.

Ne, dogovor je postignut zbog Omegine hirovite naklonjenosti O.-u.

U povijesti Društva znalo se dogoditi da se Omega osobno zainteresira, nazovimo to tako, za odredenog degrada. Nije to bila baš tako dobra stvar. Omegina je privrženost bila intenzivna i kratkovječna, a ako je suditi prema glasinama, prekidi su bili bolni i okrutni. No O. je bio spreman preklinjati, pretvarati se i lagati da bi dobio ono što mu treba, a Omega je prihvatio ponuđeno.

Kakav strašan način da se provede par sati. No definitivno vrijedan truda.

Nemarno se upitao što se u tom trenu događa s gospodinom X.-om.

Kada je otpravio O.-a, Omega se spremao pozvati drugog ubojicu k sebi, pa mora da se to već dogodilo. Oružje bivšeg visokog degrada ležalo je na stolu, kao i njegov mobitel i BlackBerry. Pokraj ulaznih vrata nalazilo se spaljeno mjesto zvjezdasta oblika.

SV

~ 115 ~

O. je podignuo pogled na digitalni sat na drugom kraju sobe. Iako se osjećao kao govno na cesti, bilo je vrijeme za motiviranje trupa. Dohvatio je mobitel gospodina X.-a, birao broj i prinio telefon uhu. »Da, sensei.« javio se U. »Došlo je do promjene na vrhu. Želim da mi budeš zamjenik.« Tišina. A zatim: »Jebote. Što se dogodilo s gospodinom X.-om?« »Upravo žvače obavijest o otkazu. Jesi li uz mene?« »Ovaj, da. Naravno. Tvoj sam čovjek.« »Od sada si ti zadužen za prijave. Nema potrebe da se obavljaju osobno. E-pošta je sasvim u redu. Eskadrone ću zadržati u istom rasporedu. Alfe u parovima. Bete u četveročlanim grupama. Pošalji obavijest o gospodinu X.-u. Zatim dovuci dupe ovamo u kolibu.« O. je prekinuo vezu. Živo mu se fućkalo za Društvo. Boljela ga je neka stvar za glupavi rat s vampirima. Imao je dva cilja: vratiti svoju ženu živu ili mrtvu. I ubiti brata s ožiljkom koji ju je odveo.

Dok je ustajao, slučajno je spustio pogled na svoje tijelo, na svoju mlohavu muškost. Umom mu je prostrujala stravična misao.

Za razliku od degrada, vampiri nisu impotentni.

Zamislio je svoju prekrasnu, čistu ženu... Ugledao ju je golu, kose raširene po bijelim ramenima dok se svjetlost prelijeva elegantnim oblinama njezina vitkog tijela. Predivna. Savršena, savršena, savršena.

Oličenje ženstvenosti.

Nešto što treba obožavati i posjedovati. Ali nikada ševiti. Svetica.

Problem je bio u tome što bi bilo što s kurcem željelo uzeti takvo što.

Vampir, čovjek, degrad. Bilo što.

Preplavio ga je val nasilnosti i odjednom se ponadao da je mrtva. Jer ako se onaj ružni gad pokušao seksati s njom... Čovječe, O. će ga kastrirati žlicom prije nego što ga ubije.

A njoj Bog pomogao ako joj se svidjelo.

SV

~ 116 ~

16. poglavlje Kada se Phury probudio, bilo je tri i petnaest poslijepodne. Loše je spavao i bio je još uvijek toliko bijesan zbog onoga što se dogodilo večer prije da su mu adrenalinske žlijezde radile prekovremeno. A od toga se nikako nije dobro spavalo.

Posegnuo je za žižom i zapalio je. Dok je uvlačio crveni dim u pluća i zadržavao dah, pokušavao je ne zamišljati kako odlazi u Zsadistovu sobu i budi ga udarcem u vilicu. Ali ta je maštarija bila istinski privlačna.

Kvragu, nije mogao vjerovati da je Z. pokušao uzeti Bellu na taj način. Osjećao je istinsku mržnju prema svom bratu blizancu zbog te opačine. Mrzio je i sebe jer je bio toliko glup da ga je to iznenadilo. Toliko je dugo bio uvjeren da ropstvo nije uništilo sve u Z.-u... da je u tom mužjaku ostao neki slabašni treptaj duše. Ali nakon onoga sinoć? Nije bilo više nikakve sumnje u okrutnu prirodu njegova brata blizanca. Baš nikakve.

A dodatna sol na ranu bilo je to što je znao da je iznevjerio Bellu.

Nikako je smio ostaviti u Z.-ovoj spavaćoj sobi. Nije mogao podnijeti činjenicu da je žrtvovao njezinu sigurnost zbog svoje potrebe da mu vjeruje.

Bella...

Pomislio je na to kako mu je dopustila da je drži u naručju. U tih nekoliko kratkih trenutaka osjećao je da je moćan i da je može zaštiti od vojske degrada. U tom kratkom vremenu preobrazila ga je u pravog mužjaka, mužjaka koji je potreban i nečemu služi.

Kakvo li je otkriće bilo spoznati da nije samo slaboumnik čija je jedina svrha nadgledati i obuzdavati destruktivnog luđaka sa samoubilačkim porivima.

Očajnički je želio provesti noć s njom, a otišao je samo zato što je to bilo ispravno. Bila je iscrpljena, ali osim toga, i unatoč njegovu zavjetu celibata, on nije bio vrijedan povjerenja. Želio joj je pomoći vlastitim tijelom. Želio ju je obožavati i učiniti je cijelom svakim svojim djelićem.

Ali nije smio tako razmišljati.

Phury je povukao snažan dim i šišteći uvukao dah. Dok je zadržavao dim u sebi, osjećao je kako mu popušta napetost u ramenima. Kada ga je preplavila smirenost, promotrio je svoju zalihu. Već mu je skoro ponestalo i bez obzira na to koliko je mrzio odlaziti Reverendu, trebalo mu je još.

SV

~ 117 ~

Da, s obzirom na njegove osjećaje prema Z.-u, trebat će mu puno više.

Crvene cigarete bile su zapravo samo blago sredstvo za opuštanje mišića.

Ništa slično marihuani ili bilo kakvim opasnim drogama. Ali oslanjao se na žižu da ga održi staloženim, baš kao što su drugi koristili koktele. Da je nije morao nabavljati od Reverenda, rekao bi da je riječ o savršeno bezopasnoj razbibrizi.

Savršeno bezopasno i jedino opuštanje koje je imao u životu.

Kada je do kraja popušio rukom motanu cigaretu, zabio je opušak u pepeljaru i ustao iz kreveta. Nakon što je pričvrstio protezu, otišao je u kupaonicu na tuširanje i brijanje, a onda je navukao na sebe hlače i jednu od svojih svilenih košulja. Ugurao je pravu nogu i onu koju nije osjećao u mokasine marke Cole Haan.

Provjerio je kako izgleda u zrcalu. Malo je zagladio kosu. Duboko je udahnuo.

Otišao je do spavaće sobe do svoje i lagano pokucao. Kada nije začuo nikakav odgovor, pokušao je ponovno, a zatim je otvorio vrata. Krevet je bio raspremljen, ali prazan, a nije bila ni u kupaonici.

Dok je izlazio natrag na hodnik, u ušima mu je zvonio alarm. Prije nego što je postao toga svjestan, ubrzao je korak, a zatim potrčao.

Protrčao je pokraj stepeništa, a zatim se jureći uputio niz hodnik s kipovima. Nije se ni trudio kucati na Z.-ova vrata, već ih je samo širom otvorio.

Phury se skamenio na mjestu.

Prvo što mu je palo na pamet bilo je da će Zsadist pasti s kreveta.

Brat mu je ležao na prekrivaču i na samom rubu madraca, što je dalje moguće. Isuse... Mora da mu je bilo strašno neudobno. Z. je obavio ruke oko golih prsa kao da se grli, a noge su mu bile savijene i iskrivljene u stranu s koljenima koja su stršila s kreveta.

Ali glava mu je bila okrenuta u suprotnom smjeru. Prema Belli.

Izobličene usne bile su mu malčice rastavljene i na njima nije bilo podrugljivog osmijeha. A obrve koje su obično bile agresivno namrštene sada su bile opuštene.

Izraz na njegovu licu bio je izraz snenog divljenja.

Bellino je lice bilo podignuto prema mužjaku do nje, a na njemu je bio izraz smirenosti nalik smiraju dana. Tijelo joj je bilo sklupčano uza Z.-ovo koliko god su joj dopuštale sve plahte i prekrivači kojima je bila prekrivena. Dovraga, bilo je očito da bi se omotala oko njega da je samo mogla. A bilo je jednako očito da se Z. pokušao što više odmaknuti od nje,

SV

~ 118 ~

dok nije više imao kamo.

Phury je tiho opsovao. Ma što se sinoć dogodilo, stvar nije bila u tome da joj je Z. pokušao nanijeti neko zlo. Nema šanse. Ne ako su sada tako izgledali.

Zatvorio je oči. Zatvorio je vrata.

Kao potpuni luđak nakratko je razmišljao o tome da se vrati unutra i da se bori sa Zsadistom za pravo da leži pokraj nje. Mogao se zamisliti kako se bore prsa o prsa, kako se s bratom na staromodan način u dvobitki nadmeće oko toga tko će imati pravo na nju.

Ali ovo nije bila Stara Zemlja. Ženke su imale pravo odabrati osobu koju žele. Pokraj koje će spavati. S kojom će se združiti.

A znala je gdje je Phury. Rekao joj je da je njegova soba odmah do njezine. Da je htjela, mogla se njemu obratiti.

Z. je postao svjestan neobičnog osjećaja kada se počeo buditi: bilo mu je toplo. Ne prevruće, već samo... toplo. Zar je zaboravio isključiti grijanje nakon što je Bella otišla? Bit će da je tako. No primijetio je još nešto. Nije ležao na slamnjači. A na sebi je imao hlače, zar ne? Pomaknuo je noge pokušavajući ustanoviti je li tako i razmišljajući o tome kako uvijek spava nag. Kada mu se trenirka pomaknula, shvatio je da mu je stvar dignuta.

Dignuta i napeta. Koji k...

Naglo je otvorio oči. Bella. Bio je u krevetu s Bellom.

S trzajem se odmaknuo od nje...

I u trenu pao s madraca i sletio na guzicu.

Istog je časa dopuzala preko kreveta za njim. »Zsadist?« Kada se nagnula preko ruba, ogrtač koji nosila rastvorio se, a pogled mu se prilijepio za otkrivenu dojku. Bila je jednako savršena kao u kadi.

Tako glatke svijetle kože i s tako ružičastom malom bradavicom... Bože, znao je da je i druga ista, ali je zbog nekog razloga imao potrebu sam to vidjeti. »Zsadist?« Još se više pružila prema dolje, a kosa joj je skliznula s ramena i prelila se preko ruba kreveta, prekrasni slap boje tamnog mahagonija.

Stvar između njegovih bedara napela se. Pulsirala je u ritmu njegova srca. Podignuo je koljena prema gore i stisnuo bedra jedno uz drugo ne želeći da ona primijeti što se događa.

SV

~ 119 ~

»Tvoj ogrtač«, rekao je promuklo. »Pokrij se. Molim te.« Pogledala je prema dolje, a zatim povukla revere crveneći se.

Dovraga... Pomislio je kako su joj obrazi sada jednako ružičasti kao bradavica. »Hoćeš li se vratiti u krevet?« upitala je.

Onaj duboko skriveni pristojni dio njega govorio mu je da to nije dobra ideja. »Molim te?« šapnula je i zataknula kosu iza uha.

Odmjerio je izvijeni luk njezina tijela, crni saten koji joj je zaklanjao kožu od njegova pogleda, safirnoplave oči i vitki vrat.

Ne... trenutno uistinu nije bila dobra ideja približavati joj se. »Pomakni se«, rekao je.

Kada se pomaknula, pogledao je šator između svojih nogu. Zaboga, ta prokleta stvar bila je ogromna. Izgledao je kao da ima još jednu ruku u hlačama. A da bi se sakrila takva gromada, potrebna je cijela građevinska skela.

Promotrio je krevet. Brzim pokretom uskočio je među plahte. Što je bila strašno loša ideja. Onog trenutka kada se našao ispod plahti, prilijepila se uz njegovo koščato tijelo kao još jedan prekrivač. Mekan, topao prekrivač koji diše...

Z. se uspaničio. Toliko ju je osjećao uz sebe da nije znao što da učini.

Htio ju je odgurnuti od sebe. Želio je da mu se još više približi. Želio je...

O, čovječe. Želio ju je zajahati. Uzeti je. Ševiti je. Nagon mu je bio tako jak da se vidio kako to radi: kako je okreće na trbuh, odiže joj bokove s kreveta i namješta se iza nje. Zamislio je kako gura stvar u nju i kako pumpa bokovima...

Bože, kako je gnjusan. Željeti uzeti tu prljavu stvar i ugurati je u nju?

Isto bi joj tako mogao gurnuti četku za WC u usta. »Drhtiš...« rekla je. »Je li ti hladno?« Još mu se više primaknula, a on je osjetio njezinu mekanu i toplu dojku na stražnjoj strani svoje podlaktice. Stvar se divlje trzala i skakala mu u hlačama.

Sranje. Imao je osjećaj da to bubnjanje znači da je opasno uzbuđen.

Ma da, misliš? Dovraga, gadura je pulsirala, testisi ispod nje boljeli su ga, a u glavi su mu se vrtjele slike na kojima se pario s njom kao bik.

Osim što je strah u ženki bio jedino od čega bi se ukrutio, a ona nije bila prestrašena. Pa na što je onda reagirao? »Zsadist?« rekla je tiho.

SV

~ 120 ~

»Molim?« Tri riječi koje je potom izgovorila pretvorila su mu prsa u blok šljake, a krv u led. Ali barem su ga prošla sva ona druga sranja.

Kada su se Phuryjeva vrata otvorila bez ikakva upozorenja, ruke kojima je navlačio majicu preko glave zastale su usred pokreta.

Zsadist je stajao na vratima gol do pasa, a crne su mu oči plamtjele.

Phury je tiho opsovao. »Drago mi je što si došao. U vezi s onim sinoć... dugujem ti ispriku.« »Ne želim to slušati. Dođi sa mnom.« »Z., pogrešno sam...« »Dođi. Sa. Mnom.« Phury je povukao rub majice prema dolje i pogledao na sat. »Imam nastavu za pola sata.« »Brzo ćemo biti gotovi.« »Ovaj... no dobro, dobro.« Dok je pratio Z.-a niz hodnik, pomislio je da bi u hodu mogli riješiti tu stvar s isprikom. »Slušaj, Zsadist, stvarno mi je žao zbog onoga sinoć.« Nije ga iznenadilo što mu brat blizanac nije ništa odgovorio. »Pogrešno sam zaključio. U vezi s tobom i Bellom.« Z. je počeo još brže hodati. »Trebao sam znati da je ne bi povrijedio. Želim ti ponuditi iskup.« Zsadist je zastao i preko ramena ga prostrijelio pogledom. »Zašto, dovraga?« »Uvrijedio sam te. Sinoć.« »Nisi.« Phury je samo odmahivao glavom. »Zsadist...« »Ja jesam bolestan. I gnjusan. Meni se ne može vjerovati. Samo zato što imaš malo mozga i to si shvatio, ne znači da mi se moraš uvlačiti u guzicu sa svim tim sranjem od isprike.« Phury je razjapio usta. »Isuse... Z. Nisi...« »O, jebemu, hoćeš li pokrenuti guzicu?« Z. je odmarširao do svoje sobe i otvorio vrata.

Bella je sjedila na krevetu držeći revere svilenog ogrtača čvrsto uz vrat. Izgledala je potpuno zbunjeno. I neizrecivo lijepo. Phury je pogledavao sad nju, sad Z.-a, a potom se usredotočio na svog brata blizanca.

SV

~ 121 ~

»Što je ovo?« Z.-ove crne oči prilijepile su se uz pod. »Idi k njoj.« »Molim?« »Mora se nahraniti.« Bella je proizvela nekakav zvuk kao da je potisnula uzdah. »Ne, čekaj, Zsadist, želim... tebe.« »Mene ne možeš dobiti.« »Ali želim...« »Baš šteta. Odlazim.« Phury je osjetio kako ga je gurnuo u sobu, a zatim su se vrata s treskom zatvorila. U tišini koja je uslijedila nije bio siguran želi li vrištati od oduševljenja ili... samo vrištati.

Duboko je udahnuo i pogledao prema krevetu. Bella se sklupčala privivši koljena prsima.

Za Boga miloga, nikada nije dopustio nijednoj ženki da pije od njega.

Budući da je bio u celibatu, nije želio riskirati. Zbog svojih seksualnih nagona i ratničke krvi, uvijek se bojao da će, ako dopusti ženki da pije iz njegove žile, izgubiti kontrolu i pokušati je uzeti. A ako bi bila riječ o Belli, bilo bi mu još teže ništa ne poduzeti.

No morala je piti. Osim toga, kakav bi to bio zavjet kada bi ga se bilo jednostavno pridržavati? Ovo bi mogla biti njegova teška kušnja, prilika da dokaže koliko je discipliniran u najekstremnijim okolnostima.

Nakašljao se. »Želim ti ponuditi sebe.« Kada je Bellin pogled susreo njegov, učinilo mu se da mu je koža pretijesna. Bila je to uobičajena reakcija odbijenog mužjaka. Jednostavno se stisnuo. Odvratio je pogled i pomislio na Zsadista, za kojeg je znao da čeka odmah ispred sobe. »Sasvim je moguće da on to neće moći učiniti. Znaš za njegovu... prošlost, zar ne?« »Je li preokrutno što to tražim?« Glas joj je bio napet i dubok od dvojbe. »Je li?« Vjerojatno, pomislio je. »Bilo bi bolje da se odlučiš za nekog drugog.« Bože, zašto ne uzmeš mene? Zašto ja nisam onaj kojega trebaš? »Mislim da ne bi bilo prikladno zamoliti Wratha ili Rhagea jer su oni združeni. Možda bih mogao pitati V.-a...«

SV

~ 122 ~

»Ne... Treba mi Zsadist.« Ruka joj se tresla dok ju je prinosila ustima. »Tako mi je žao.« Baš kao i njemu. »Pričekaj ovdje.« Kada je izašao na hodnik, našao je Z.-a odmah pokraj vrata. Mužjak je držao glavu u rukama, a ramena su mu bila pogrbljena. »Zar je već gotovo?« upitao je spuštajući ruke. »Ne. Nije se ni dogodilo.« Z. se namrštio i pogledao prema njemu. »Zašto ne? Moraš to učiniti, čovječe. Čuo si Haversa...« »Želi tebe.« »... pa daj više otiđi unutra i otvori žilu...« »Prihvatit će samo tebe.« »To joj treba, pa jednostavno...« Phury je povisio glas. »Ja je neću nahraniti!« Z. je zašutio i stisnuo crne oči. »Jebi se. Učinit ćeš to za mene.« »Ne, neću.« Jer mi ona ne dopušta.

Z. je skočio naprijed čvrsto zgrabio Phuryja za rame. »Onda ćeš to učiniti za nju. Jer je to najbolje za nju i jer ti je napeta i jer to želiš. Učini to za nju.« Isuse. Ubio bi za to. Umirao je od želje da se vrati u Z.-ovu spavaću sobu. Da strgne odjeću sa sebe. Da se baci na madrac. I da mu Bella uspuže uz prsa i zarije mu zube u vrat. Da ga zajaše i uzme ga u sebe između usana i između bedara.

Z.-ove su se nosnice raširile. »Bože... Mogu namirisati koliko to želiš. Idi onda. Budi s njom, nahrani je.« Phuryjev je glas prepuknuo. »Ne želi me, Z. Želi...« »Ne zna ona što želi. Proživjela je pakao.« »Ti si onaj pravi. Za nju si ti onaj pravi.« Kada je Zsadist skrenuo pogled prema zatvorenim vratima, Phury je odlučio ustrajati, iako ga je to ubijalo. »Slušaj što ti govorim, brate. Želi te. I ti to možeš učiniti za nju.« »Vraga mogu.« »Z., učini to.« Gotovo izbrijana glava njihala se naprijed-natrag.

SV

~ 123 ~

»Ma daj, to sranje u mojim venama je trulo. Znaš to.« »Ne, nije.« Z. je zarežao, odmaknuo se i podignuo zapešća pokazujući mu narukvice krvnog roba istetovirane na mjestima pulsa. »Želiš da grize kroz ovo? Možeš li podnijeti pomisao da joj se usne spuste na to? Jer ja sigurno ne mogu.« »Zsadist?« Bellin glas doplovio je do njih. Ustala je i otvorila vrata, a da oni to nisu ni primijetili.

Kada je Z. čvrsto zatvorio oči, Phury je šapnuo: »Ti si taj kojega želi.« Z.-ov odgovor bio je jedva čujan. »Ja sam nečist. Moja će je krv ubiti.« »Ne, neće.« »Molim te... Zsadist«, rekla je Bella.

Zvuk njezine ponizne i čeznutljive molbe pretvorio je Phuryjev prsni koš u ledeni kavez. Promatrao je sleđen i otupio kako se Z. polako okreće prema njoj.

Bella je malčice odstupila i dalje ga gledajući.

Minute su postale dani... desetljeća... stoljeća. A onda joj je Zsadist prišao i ušao u sobu. Vrata su se zatvorila.

Phury je bio kao slijep dok se okretao i počeo hodati niz hodnik.

Zar nije negdje trebao biti?

Na satu. Da, sada mora... održati nastavu.

SV

~ 124 ~

17. poglavlje U četiri i deset John se popeo u minibus vukući sportsku torbu sa sobom. »Pozdrav, gospodine«, veselo je rekao slugan za upravljačem. »Dobro došli.« John je klimnuo i pogledao dvanaest mladića koji su sjedili u parovima i zurili u njega.

Ideš. Ovi momci baš i nisu prijateljski raspoloženi, pomislio je.

Sjeo je na prazno mjesto iza vozača.

Kada je autobus krenuo, spustila se pregrada pa su novaci ostali zaključani u stražnjem dijelu i nitko nije ništa vidio kroz prednje staklo u smjeru kretanja autobusa. John se pomaknuo na mjestu tako da je sjedio postrance. Činilo mu se da bi bilo pametno držati na oku ono što se događa iza njega.

Svi su prozori bili zatamnjeni, ali svjetla na podu i stropu bila su dovoljno jaka da uspije steći neki dojam o svojim kolegama. Svi su izgledali slično kao on, mršavi i maleni iako različite boje kose, neki plavokosi, neki tamnokosi. Jedan je bio crvenokos. Svi su, kao i John, bili odjeveni u bijeli kimono za borilačke vještine.

I svi su uz noge držali istu sportsku torbu, crnu najlonsku torbu marke Nike, dovoljno veliku da u nju stane rezervna odjeća i puno hrane.

Svaki je od njih imao i naprtnjaču, a pretpostavljao je da su u njima nosili iste stvari kao i on u svojoj: bilježnicu i nekoliko olovki, mobitel, kalkulator. Tohr je poslao popis obaveznih stvari.

John je čvršće obujmio naprtnjaču i osjetio kako bulje u njega. Bilo mu je lakše kada je razmišljao o svim brojevima na koje bi mogao poslati SMS pa ih je stalno iznova ponavljao u glavi. Kuća. Wellsien mobitel.

Tohrov mobitel. Broj Bratstva. Sarellein broj...

Pomisao na nju izmamila mu je osmijeh na lice. Sinoć su proveli sate na internetu. Čovječe, ta razmjena poruka na internetu, kada je jednom shvatio kako se to radi, pokazala se kao savršen način za komunikaciju s njom. Kada su oboje pisali, imao je osjećaj da su ravnopravni. Iako mu se svidjela već za vrijeme večere, sada mu se zbilja sviđala. »Kako se zoveš?« John je bacio pogled nekoliko sjedala dalje. To je rekao tip s dugom plavom kosom i dijamantnom naušnicom.

SV

~ 125 ~

Barem govore engleski, pomislio je John.

Kada je otkopčao naprtnjaču i izvadio bilježnicu, tip je rekao: »Hej? Jesi li gluh?« John je napisao svoje ime i okrenuo bilježnicu. »John? Kakvo je to ime? I zašto pišeš?« O, čovječe... Ovo sa školom ispast će sranje. »Što je s tobom? Ne znaš govoriti?« John ga je pogledao ravno u oči. Zakoni vjerojatnosti nalagali su da u svakoj grupi mora postojati jedan naporni alfa-mužjak, a očito je da je to bio taj svjetlokosi čupavac s naušnicom.

John je odmahnuo glavom u znak odgovora. »Ne znaš govoriti? Uopće?« Tip je povisio glas kao da želi biti siguran jesu li svi čuli. »Dovraga, zašto ideš na obuku za vojnika ako ne znaš govoriti?« Ne bori se riječima, zar ne? napisao je John. »Da, a svi ti mišići koje imaš zbilja su strašni.« Također, želio je nažvrljati. »Zašto imaš ljudsko ime?« To je pitanje postavio crvenokosi na sjedalu iza njega. John je napisao: Oni su me odgojili, a zatim je okrenuo bilježnicu. »Hm. Ovaj, ja sam Blaylock, John... Ideš, kako čudno.« John je nagonski zavrnuo rukav i pokazao narukvicu koju je izradio, onu sa znakovima o kojima je sanjao. Blaylock se nagnuo prema njemu.

Potom je naglo podignuo pogled svijetloplavih očiju. »Pravo mu je ime Tehrror.« Šaputanje. Puno šaputanja.

John je povukao ruku i ponovno se naslonio na prozor. Žalio je što je zavrnuo rukav. Tko zna što su sada mislili?

Trenutak poslije Blaylock je odlučio biti pristojan i predstavio mu druge. Svi su imali čudna imena. Plavokosi se zvao Lash. Zar mu nije baš pristajalo to ime? »Tehrror...«, promrmljao je Blaylock. »To je jako staro ime. Pravo ratničko ime.« John se namrštio. Iako bi bilo bolje da se makne iz dometa njihovih radara, napisao je: Zar tvoje nije? I od svih ostalih?

Blaylock je odmahnuo glavom. »Svi imamo nešto ratničke krvi. Zato smo odabrani za obuku, ali

SV

~ 126 ~

nitko od nas nema takvo ime. Iz koje loze potječeš? Bože... zar si potekao iz Bratstva?« John se namrštio. Nikada mu nije palo na pamet da bi mogao biti u srodstvu s braćom. »Valjda smatra da je predobar da bi ti odgovorio«, rekao je Lash.

John se odlučio ne obazirati na to. Znao je da njegovo ime, činjenica da su ga odgojili ljudi i to što je nijem, izaziva kratki spoj u svim vrstama društvenih veza i detonira eksplozije kamo god da pogleda. Imao je osjećaj da će ovaj dan u školi biti vraški test izdržljivosti, pa bi možda bilo bolje da ne rasipa energiju.

Put je trajao nekih petnaest minuta, a otprilike zadnjih pet sastojalo se od puno zaustavljanja i kretanja, što znači da su prolazili kroz sustav vrata na ulasku u kompleks za obuku.

Kada se autobus zaustavio i kada je podignuta zaštitna pregrada, John je uprtio torbu i naprtnjaču na rame i prvi izašao iz autobusa.

Podzemno parkiralište izgledalo je isto kao sinoć: i dalje nije bilo automobila, samo još jedan minibus, isti kao onaj kojim su oni došli. Stao je u stranu i gledao druge kako mile uokolo kao jato bijelih kimona.

Njihovi klepetavi glasovi podsjetili su ga na zvuk lepetanja golubljih krila.

Otvorila su se vrata centra, a cijela je grupa stala kao opčinjena.

No Phury je imao takvu moć nad gomilom. S onom fantastičnom kosom i velikim tijelom odjevenim u crno, njegova je pojava bila dovoljna da se svi skamene. »Hej, John«, rekao je podigavši ruku. »Što ima?« Dečki su se okrenuli i zagledali se u njega.

Nasmiješio se Phuryju. Potom se što je brže moguće pokušao učiniti nevidljivim.

Bella je promatrala Zsadista kako hoda tamo-amo po sobi. Podsjećao ju je na to kako se osjećala sinoć prije nego što ga je potražila: kao životinja u kavezu. Jadno. Na izmaku snaga.

Zašto li je dovraga inzistirala na svemu ovom?

Upravo kada je otvorila usta da mu kaže da odustaje od svega, Zsadist je stao pred vrata kupaonice. »Treba mi malo vremena«, rekao je. Potom se zatvorio u kupaonicu.

Zbunjena, otišla je do kreveta i sjela na njega očekujući da će se svaki

SV

~ 127 ~

trenutak vratiti. Kada se začuo zvuk tuša a to je potrajalo neko vrijeme, počela je hitro preispitivati svoje misli i osjećaje.

Pokušala se zamisliti kako se vraća u obiteljsku kuću i hoda kroz one poznate sobe, sjedi na stolicama, otvara vrata i spava u svom krevetu iz djetinjstva. Sve joj se u vezi s tim prizorima činilo pogrešnim, kao da bi bila duh na mjestu koje je tako dobro poznavala.

Kako li će riješiti stvar s majkom i bratom? I s glimerom.

U aristokratskom svijetu bila je osramoćena i prije otmice. Sada će joj izravno pokazati da je ne prihvaćaju. Nakon što se našla u rukama degrada... zarobljena pod zemljom... Aristokracija se nije baš znala nositi s takvom vrstom ružnoće i okrivit će nju. Kvragu, zato joj je majka vjerojatno i bila tako rezervirana.

Zaboga, pomislila je Bella. Kako će sada izgledati ostatak njezina života?

Dok ju je užas gušio, jedina stvar koja ju je držala na okupu bila je pomisao na to da će ostati u ovoj sobi i danima spavati neposredno uza Zsadista. On je bio hladnoća koja ju je natjerala da se opet pretvori u samu sebe. I toplina zbog koje se prestajala tresti.

On je bio ubojica koji je učinio da se osjeća sigurnom.

Više vremena... više vremena s njim za početak. Onda će se možda uspjeti suočiti s vanjskim svijetom.

Namrštila se shvativši da je već dugo pod tušem.

Pogled joj je skrenuo na slamnjaču u krajnjem kutu. Kako li je spavao na tome iz noći u noć? Pod je tvrd za leđa, a nije imao jastuk za glavu.

Nije imao ni prekrivače kojima bi se mogao zaštititi od hladnoće.

Usredotočila se na lubanju pokraj složenih deka. Crna kožna traka između zuba označavala je da je to netko koga je volio. Očito je bio združen, iako to nije čula u govorkanjima koja su kružila o njemu. Je li njegova šelan otišla u Sjenosvijet prirodnom smrću ili su mu je oduzeli? Je li zato bio tako ljut?

Bella je pogledala prema kupaonici. Što je radio tamo?

Prišla je vratima i pokucala. Kada nije dobila nikakav odgovor, polako je otvorila vrata. Ustuknula je od vala hladnoće koji je prodro iznutra. Duboko udahnuvši, nagnula se u ledeni zrak. »Zsadist?« Kroz staklena vrata tuša vidjela ga je kako sjedi ispod ledenog mlaza vode. Njihao se naprijed-natrag stenjući i spužvom trljajući zapešća. »Zsadist!« Pritrčala mu je i gurnula staklo u stranu. Prtljajući po

SV

~ 128 ~

instalacijama uspjela je zatvoriti vodu. »Što radiš?« Podignuo je divlji, luđački pogled dok se i dalje njihao i trljao, njihao i trljao. Koža oko crnih tetoviranih narukvica bila je jarko-crvena, potpuno oguljena. »Zsadist?« Nastojala je govoriti nježnim i smirenim tonom. »Što radiš?« »Ne... ne mogu se očistiti. Ne želim i tebe uprljati.« Podignuo je zapešće i krv mu je potekla niz podlakticu. »Vidiš? Pogledaj tu prljavštinu. Posvuda je po meni. U meni.« Njegov ju je glas uznemirio još više od onog što si je učinio. U njegovim se riječima čula sablasna, neutemeljena logika ludila.

Bella je dohvatila ručnik, ušla u kabinu i čučnula. Primivši ga za ruke, uzela mu je spužvu.

Dok je pažljivo sušila oguljenu kožu, rekla je: »Čist si.« »A ne, nisam. Uistinu nisam.« Počeo je povisivati glas i sve se više zahuktavao. »Prljav sam. Tako sam prljav. Prljav sam, prljav. ..« Sada je već blebetao, riječi su tekle jedna za drugom, sve glasnije i glasnije, dok histerija nije počela odzvanjati od pločica i ispunila kupaonicu. »Zar ne vidiš prljavštinu? Ja je vidim posvuda. Prekriva me. Zarobljen sam u njoj.

Osjećam je na koži...« »Pssst. Pusti da... Samo...« Držeći ga na oku, kao da će — zaboga, nije čak znala ni što bi to mogao učiniti — naslijepo je napipala drugi ručnik i unijela ga pod tuš.

Rastegnuvši ga oko njegovih širokih ramena, omotala ga je u njega, ali kada ga je pokušala zagrliti, ustuknuo je. »Ne diraj me«, rekao je hrapavim glasom. »I ti ćeš se zaprljati.« Spustila se na koljena ispred njega, a njezin svileni ogrtač dotaknuo je vodu i počeo je upijati. Nije ni primijetila hladnoću.

Isuse... Izgledao je kao netko tko je preživio brodolom: oči su mu bile razrogačene i lude, mokri donji dio trenirke prilijepio mu se uz mišiće nogu, a koža na prsima bila je sva naježena. Usnice su mu bile plave, a zubi cvokotali. »Tako mi je žao«, šapnula je. Željela ga je uvjeriti da na njemu nema prljavštine, ali znala je da bi ga to samo isprovociralo.

Dok je voda kapala iz tuša na pločice, taj je ritmički zvuk odzvanjao medu njima jednako glasno kao limena glazba. Između bubnjanja sjetila se noći kada ga je pratila do njegove sobe... Noći kada je dotaknuo njezino

SV

~ 129 ~

uzbuđeno tijelo. Deset minuta nakon toga pronašla ga je zgrčenog nad zahodom kako povraća jer ju je dotaknuo.

Prljav sam. Tako sam prljav. Prljav sam, prljav...

Kada joj je napokon postalo jasno što je posrijedi, objašnjenje je pred nju izronilo kao iz uzbibane noćne more, kao nešto što joj se urezivalo u svijest s ledenom preciznošću i otkrivalo joj nešto ružno. Bilo je očito da su ga tukli dok je bio krvni rob i već je pretpostavila da zato ne voli da ga dodiruju. No zbog premlaćivanja se, bez obzira koliko bolno i strašno bilo, ne bi osjećao prljavo.

Ali osjećao bi se tako zbog seksualnog zlostavljanja.

Iznenada je fokusirao crne oči na njezino lice. Kao da je osjetio da je shvatila.

Potaknuta suosjećanjem nagnula se prema njemu, ali ju je zaustavila ljutnja koja mu je ispunila lice. »Zaboga, ženko«, obrecnuo se. »Zar se ne možeš pokriti?« Spustila je pogled. Ogrtač joj je bio otvoren do struka i otkrivao joj grudi. Povukla je revere.

U napetoj tišini bilo je teško pogledati mu u oči pa se usredotočila na njegovo rame... a onda mu slijedila liniju mišića do ključne kosti, do udubljenja na mjestu na kojem je prelazila u vrat. Podizala je pogled uz njegov snažni vrat... do žile koja mu je pulsirala tik ispod kože.

Tijelom joj je prostrujala glad od koje su joj se očnjaci produljili.

Dovraga. Sada joj je zaista samo još nedostajala žeđ za krvlju. »Zašto me želiš?« promrmljao je očito osjetivši njezinu potrebu. »Ti možeš naći bolje.« »Ti si...« »Znam što sam.« »Nisi prljav.« »Dovraga, Bella...« »I želim samo tebe. Slušaj, stvarno mi je žao i ne moramo...« »Znaš što? Dosta je bilo razgovora. Umoran sam od razgovora.« Ispružio je ruku i položio je na koljeno sa zapešćem okrenutim prema gore, a iz crnih očiju nestale su mu sve emocije, čak i ljutnja. »To je tvoj sprovod, ženko. Učini to ako želiš.« Vrijeme je stalo dok je zurila u ono što je nevoljko nudio. Neka im Bog oboma bude na pomoći, ali odlučila ga je imati. Brzim pokretom nadvila mu se nad žilu i probila je zubima. Iako ga je vjerojatno zaboljelo, nije se ni trznuo.

SV

~ 130 ~

One sekunde kada je na jeziku osjetila njegovu krv, zastenjala je od blaženstva. Već je prije pila od aristokrata, ali nikada od mužjaka iz ratničke klase, i nikada, baš nikada od člana Bratstva. Njegov okus bio joj je kao ukusni urlik u ustima, invazija, epski, vrišteći nalet, a onda je progutala. Bujica njegove moći proparala joj je tijelo kao šumska vatra u srži njezinih kostiju, eksplozija koja joj je srce ispunila veličanstvenom silinom snage.

Toliko je drhtala da je skoro izgubila kontakt s njegovim zapešćem i morala ga je zgrabiti za podlakticu da održi ravnotežu. Pila je velikim pohlepnim gutljajima, izgladnjela ne samo od potrebe za snagom, već i za njim, za tim mužjakom.

Za nju je on bio... onaj pravi.

SV

~ 131 ~

18. poglavlje Zsadist se borio da ostane miran dok se Bella hranila. Nije je želio ometati, ali sa svakim gutljajem koji mu je povlačila iz žile sve je više osjećao da će puknuti. Gospodarica je bila jedina osoba koja se ikada hranila od njega, a sjećanja na ta zlostavljanja bila su jednako oštra kao očnjaci koji su mu sada bili zariveni u zapešće. Osjetio je strah, snažan i živ, ne više kao sjenu prošlosti, već kao paniku sadašnjeg trenutka.

Dovraga... Počinjao je osjećati vrtoglavicu. Onesvijestit će se kao neka smrznuta pičkica.

U očajničkom pokušaju da povrati ravnotežu, usredotočio se na Bellinu tamnu kosu. Blizu njegove slobodne ruke spustio se pramen, sjajio je u svjetlu tuš-kabine, tako divan, bujan i tako različit od Gospodaričine plave kose. Bože, Bellina je kosa izgledala uistinu mekano... Da je imao hrabrosti, zakopao bi ruku — ne, cijelo lice — u te valove boje mahagonija. Pitao se bi li to podnio. Bi li podnio da bude tako blizu ženki? A možda bi se počeo gušiti ako bi osjetio još jači strah? Činilo mu se da bi možda uspio kada bi Bella bila u pitanju.

Da... uistinu bi volio zariti lice onamo, u njezinu kosu. Možda bi zaronio u nju i pronašao joj put do vrata i onda bi joj... utisnuo poljubac na grlo. Samo nježan poljubac.

Da... a onda bi se mogao pomaknuti prema gore i usnama joj okrznuti obraz. Možda bi mu dopustila da to učini. Ne bi joj se približavao ustima.

Nije mogao zamisliti da bi željela biti tako blizu njegovu ožiljku, a gornja mu je usna ionako bila sva sjebana. Osim toga, nije se znao ljubiti.

Gospodarica i njezini poslušnici znali su da je bolje da se drže podalje od njegovih očnjaka. A poslije nikada nije poželio doći u tako blizak kontakt sa ženkom.

Bella je zastala i nagnula glavu. Pogled safirnoplavih očiju susreo je njegov dok je provjeravala je li sve u redu s njim.

Njezina zabrinutost povrijedila mu je ponos. Isuse, bilo je već dovoljno što je sam osjećao da je tako slab da nije u stanju nahraniti ženku... a još ga je više posramilo kada je shvatio da je ona to znala dok su joj zubi bili zariveni u njegovu venu. Što je bilo još gore, prije nekoliko je trenutaka imala onaj izraz na licu, onaj užasnuti izraz spoznaje, što je značilo da je shvatila za što su ga još koristili kao roba, osim kao izvor krvi.

SV

~ 132 ~

Nije mogao podnijeti njezino suosjećanje, nije želio te zabrinute poglede, nije želio da ga se mazi i tetoši. Otvorio je usta spremajući se reći joj nešto grubo, ali ljutnja mu je nekako isparila na putu između utrobe i grla. »U redu je«, rekao je promuklo. »Čvrst sam kao stijena. Čvrst kao stijena.« Olakšanje u onim njezinim očima bilo mu je još jedna pljuska u lice.

Kada je ponovno počela piti, pomislio je: Mrzim ovo.

Pa... neke dijelove cijele stvari je mrzio. Dobro, mrzio je sranje koje mu se vrtjelo po glavi. Ali kada se nježno sisanje na njegovu zapešću nastavilo, shvatio je da mu se to nekako sviđa.

Barem dok nije pomislio na to što Bella guta. Prljavu krv... zahrđalu krv... pokvarenu, zaraženu, gadnu krv. Čovječe, jednostavno nije mogao pojmiti zašto je odbila Phuryja. Taj je mužjak bio savršen iznutra i izvana. Pa ipak je bila tu s njim na hladnim, tvrdim pločicama i grizla kroz tetovažu krvnog roba. Zašto je...

Zsadist je zatvorio oči. Nema sumnje da je nakon svega što je prošla mislila da ne zaslužuje ništa više od nekoga tko je iskvaren. Taj degrad vjerojatno ju je lišio osjećaja samopoštovanja. Čovječe, Bog mu je svjedok da će vlastitim rukama istisnuti posljednji dah iz tog gada.

Bella mu je uz uzdah pustila zapešće i naslonila se na zid tuša napola zaklopljenih kapaka i opuštena tijela. Svila kućnog ogrtača bila je mokra i prilijepila joj se uz noge ocrtavajući joj liniju bedara, bokova, procjepa između njih.

Kada mu se stvar u hlačama odjednom napela, poželio ju je odrezati.

Podignula je oči prema njemu. Napola je očekivao da će dobiti napadaj ili tako nešto i trudio se ne razmišljati o svoj toj gadosti koju je progutala. »Jesi li dobro?« upitao je. »Hvala ti«, rekla je promuklim glasom. »Hvala ti što si mi dopustio...« »Da, da. Možeš prestati s tim.« Bože, da ju je barem zaštitio od sebe.

Gospodaričina bit kolala je njegovim tijelom, odjeci okrutnosti te ženke bili su zarobljeni u beskonačnom krugu njegovih arterija i vena i bez prestanka su mu kružili tijelom. A Bella je upravo uzela dio tog otrova u sebe.

Trebao se odlučnije oduprijeti cijeloj stvari. »Odnijet ću te u krevet«, rekao je.

SV

~ 133 ~

Kada se nije usprotivila, podignuo ju je u naručje, iznio je iz tuša i stao pokraj umivaonika da bi joj uzeo ručnik. »Zrcalo«, promrmljala je. »Prekrio si zrcalo. Zašto?« Nije joj odgovorio dok je hodao prema spavaćoj sobi, nije mogao govoriti o strašnim stvarima koje je pretrpjela. »Zar ti izgledam tako grozno?« prošaptala mu je u rame.

Kada je došao do kreveta, osovio ju je na noge. »Ogrtač ti je mokar. Trebala bi ga skinuti. Obriši se ovim ako želiš.« Uzela je ručnik i počela odvezivati pojas. Brzo se okrenuo slušajući šuštanje tkanine, nekakvo pljeskanje, a potom pomicanje plahti.

Kada se smjestila, nešto iskonsko u njemu zahtijevalo je da sada legne s njom. I to ne u smislu da je drži u naručju. Želio je biti u njoj, pomicati se u njoj... svršiti u njoj. To se nekako činilo ispravnim. Dati joj ne samo krv iz svojih žila, već joj pružiti i upotpunjenje koje donosi seksualno zadovoljstvo.

A to je bilo potpuno sjebano.

Rukom je prešao preko kose pitajući se otkud mu takva loša ideja. Čovječe, morao se maknuti od nje...

E pa, to će se uskoro dogoditi. Večeras će otići. Otići će kući.

Instinkti su mu podivljali zbog čega je poželio boriti se za njezin ostanak u svom krevetu. Ali jebeš tu glupu primitivnu stranu njegove ličnosti. Morao je obaviti posao. Morao je izaći i pronaći tog točno određenog degrada i iskasapiti tu pizdu u njezino ime. To je morao napraviti.

Z. se uputio prema ormaru, navukao majicu i naoružao se. Kada je zgrabio korice za prsa, pomislio je da bi je mogao pitati da mu opiše ubojicu koji ju je oteo. Samo što je nije želio traumatizirati. .. Ne, reći će Tohru da je pita jer je brat znao kako se postaviti u takvim situacijama.

Kada se večeras vrati svojoj obitelji, zamolit će Tohra da razgovara s njom. »Idem van«, rekao je Z. dok je zakopčavao kožne korice za bodeže preko rebara. »Želiš da kažem Fritzu da ti donese hranu prije nego što odeš?« Kada nije dobio nikakav odgovor, nagnuo se preko dovratnika da je pogleda. Ležala je na boku i promatrala ga.

Osjetio je kako ga preplavljuje još jedan val snažnog nagona. Želio ju je gledati kako jede. Nakon seksa, nakon što prodre u nju, želio je da jede hranu koju joj on donese i da je uzme iz njegove ruke.

SV

~ 134 ~

Dovraga, želio je otići van i ubiti joj nešto, donijeti joj meso, sam ga pripremiti i hraniti je dok ne bude sita. Nakon toga je želio leći pokraj nje s bodežom u ruci i štititi je dok spava.

Ponovno se sklonio u okrilje ormara. Čovječe, izludjet će. Potpuno će skrenuti. »Reći ću mu da ti nešto donese«, rekao je.

Provjerio je oštrice dva crna bodeža tako da je zarezao kožu na unutrašnjosti podlaktice. Kada je osjetio bolno peckanje u mozgu, zagledao se u mjesta ugriza koja mu je Bella ostavila na zapešću.

Protresao se da bi se usredotočio, zakopčao pojas za pištolj oko bokova i provjerio svoja dva SIG Sauera. Oba devetmilimetarska pištolja bila su potpuno napunjena, a za pojasom je imao još dva spremnika metaka sa šupljim vrhom. Gurnuo je nož za bacanje u kopču na leđima i provjerio ima li hira šurikene. Potom su na red došle vojničke čizme. Na kraju je obukao laganu vjetrovku da prekrije prijenosni arsenal.

Kada je izašao iz ormara, Bella ga je i dalje gledala s kreveta. Oči su joj bile tako plave. Plave kao safiri. Plave kao noć. Plave kao... »Zsadist?« Odupro se potrebi da se odalami. »Da?« »Smatraš li me ružnom?« Kada se trgnuo, rukama je prekrila lice. »Nema veze.« Dok se skrivala od njega, sjetio se prvog trenutka kada ju je ugledao, onda kada ga je iznenadila u teretani prije toliko tjedana. Tada ga je zapanjila i ostavila bez riječi kao nekog glupana, a i dalje mu je tako djelovala na mozak. Činilo mu se da je u glavi ima sklopku za koju samo ona ima daljinski upravljač.

Nakašljao se. »Uvijek si mi ista.« Okrenuo se od nje, a onda je začuo njezin jecaj. I još jedan. Pa još jedan. Pogledao je preko ramena. »Bella... dovraga...« »Žao mi je«, rekla je skrivajući lice dlanovima. »Oprosti. Samo idi.

Dobro s-sam... Žao mi je, dobro sam.« Kada je prišao krevetu i sjeo na njega, poželio je da zna s riječima. »Nema ti zašto biti žao.« »Okupirala sam ti sobu, k-krevet. Prisilila sam te da spavaš pokraj mene. N-natjerala sam te da me nahraniš. Tako mi je... žao.« Duboko je

SV

~ 135 ~

uzdahnula i pribrala se, ali u zraku je ostao visjeti njezin očaj koji je imao zemljani miris kišnih kapi na vrućem pločniku. »Znam da moram otići odavde, znam da me ne želiš ovdje, ali trebam samo... Ne mogu se vratiti u svoju farmersku kuću. S toga me mjesta onaj degrad oteo pa ne mogu podnijeti pomisao na povratak. A ne želim biti ni sa svojom obitelji. Oni neće shvatiti što trenutno proživljavam, a ja nemam snage objašnjavati.

Samo mi treba malo vremena, neki način da se oslobodim ovoga što mi je u glavi, ali ne mogu biti sama. Iako ne želim vidjeti nikog osim...« Kada se prekinula usred rečenice, rekao je: »Ostani ovdje koliko god želiš.« Ponovno je počela jecati. Kvragu. Nije to trebao reći. »Bella... ja...« Što da radi?

Pokaži joj da si uz nju, šupčino. Uzmi je za ruku, ti beskorisno govno.

Nije to bio u stanju. »Želiš da se iselim? Da ti dam prostora?« Opet je zaplakala i plačući promrmljala: »Trebam te.« Bože, ako ju je dobro čuo, onda ju je zbilja žalio. »Bella, prestani plakati. Prestani plakati i pogledaj me.« Konačno je duboko udahnula i obrisala lice. Kada je bio siguran da je pridobio njezinu pozornost, rekao je: »Ne brini se ni za što. Ostat ćeš ovdje koliko god želiš. Jesmo li se razumjeli?« Samo je zurila u njega. »Klimni glavom tako da znam da si čula.« Kada je to učinila, ustao je. »A ja sam zadnja stvar koja ti je potrebna. Zato odmah prestani s tim sranjem.« »Ali...« Uputio se prema vratima. »Vratit ću se prije zore. Fritz zna kako me pronaći... mislim, kako nas sve pronaći.« Nakon što ju je ostavio, Z. se uputio niz hodnik s kipovima, skrenuo lijevo i projurio pokraj Wrathove radne sobe i velikog stubišta. Pokucao je na treća vrata po redu. Nije bilo odgovora. Pokucao je ponovno.

Uputio se dolje i u kuhinji pronašao ono što je tražio.

Mary, Rhageova ženka, gulila je krumpire. Gomilu krumpira. Kao da želi nahraniti cijelu vojsku. Podignula je sive oči, a nož joj se zaustavio usred guljenja bijelog krumpira sorte Idaho. Pogledala je oko sebe kao da misli da vjerojatno traži nekog drugog. A možda se nadala da nije sama s njim. »Možeš li malo prestati to raditi?« rekao je Z. pokazavši glavom na

SV

~ 136 ~

gomilu krumpira. »Ovaj, naravno. Rhage uvijek može jesti nešto drugo. Osim toga, Fritz ionako ima napad histerije jer planiram kuhati. Što... ovaj, što trebaš?« »Ne trebam ja. Bella. Trenutno joj je potreban prijatelj.« Mary je odložila nož i napola oguljeni krumpir. »Toliko je želim vidjeti.« »U mojoj je sobi.« Z. se okrenuo već razmišljajući o tome koje će uličice obići u centru. »Zsadist?« Zastao je s rukom na kliznim vratima. »Molim?« »Dobro se brineš za nju.« Pomislio je na krv koju joj je dopustio da proguta. I potrebu da doživi orgazam u njezinu tijelu. »Ne baš«, rekao je preko ramena.

Ponekad moraš početi od početka, mislio je O. dok je trčao kroz šumu.

Otprilike tri stotine metara od mjesta na kojem je parkirao kamionet, stabla su ustupila mjesto ravnoj livadi. Zaustavio se dok je još bio skriven medu borovima.

Na drugoj strani bijelog snježnog tepiha nalazila se farmerska kuća u kojoj je prvi put ugledao svoju ženu, a u svjetlu dana koji se polako gasio njezin je dom izgledao kao ideal američkog srednjeg sloja sa slika Normana Rockwella i razglednica iz Hallmarka. Jedino je nedostajao dim iz dimnjaka od crvene cigle.

Izvadio je dalekozor i pregledao područje oko kuće, a zatim se usredotočio na samu kuću. Zbog svih tragova guma na kolnom putu i tragova stopala koji su vodili do vrata zabrinuo se da je posjed promijenio vlasnika i da su došli radnici za selidbu. Ali unutra je još bilo namještaja, istog onog koji mu je bio poznat od vremena kada je bio unutra s njom.

Spustio je dalekozor i pustio ga da mu visi oko vrata, a zatim je čučnuo. Ovdje će je čekati. Ako je živa, doći će u svoju kuću ili će oni koji se brinu za nju doći po neke njezine stvari. Ako je mrtva, netko će početi iznositi njezine stvari iz kuće.

Barem se nadao da će se nešto takvo dogoditi. Nije imao ništa drugo na što bi se mogao osloniti, nije znao kako se zove ni gdje joj živi obitelj.

Nije mogao ni pretpostaviti gdje bi drugdje mogla biti. Jedino što mu još

SV

~ 137 ~

je preostajalo bilo je da krene na teren i ispituje civile o njoj. Budući da u zadnje vrijeme nije oteta nijedna druga ženka, sigurno je bila tema razgovora medu članovima svoje vrste. Problem je bio u tome što bi to moglo potrajati tjednima... mjesecima. A informacije dobivene tehnikama uvjeravanja nisu uvijek bile pouzdane.

Ne, veća je vjerojatnost da će mu nadzor njezine kuće donijeti rezultata. Sjedit će i čekati dok se netko ne otkrije i ne odvede ga do nje.

Možda će mu posao biti još lakši pa će se pojaviti onaj brat s ožiljcima.

To bi bilo savršeno.

O. se naslonio na pete ne obraćajući pozornost na hladni vjetar.

Bože... Nadao se da je živa.

SV

~ 138 ~

19. poglavlje John je pognuo glavu i pokušao se pribrati. Svlačionica je bila ispunjena parom, glasovima i udarcima vlažnih ručnika o gole stražnjice.

Novaci su odbacili znojna kimona i tuširali se prije odlaska na pauzu za jelo, nakon čega će uslijediti nastava u učionici.

Sve su to bile uobičajene stvari među dečkima, samo što se John uistinu nije želio skinuti. Iako su svi bili otprilike njegovih tjelesnih proporcija, situacija ga je previše podsjećala na sve srednjoškolske noćne more koje je proživljavao dok sa šesnaest godina nije napustio školu. A trenutno je bio jednostavno previše iscrpljen da bi se mogao nositi s tim.

Pretpostavljao je da je otprilike ponoć, ali osjećao se kao da je četiri ujutro... i to prekosutra. Trening mu je bio naporan. Nijedan od dečkiju nije bio snažan, ali svi su mogli održavati korak s pokretima koje su im pokazivali Phury i poslije Tohr. Kvragu, neki su čak bili prirodno nadareni. John je bio koma. Noge su mu bile spore, ruke uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme i nije imao nimalo koordinacije. Čovječe, ma koliko se trudio, nije uspijevao pronaći ravnotežu. Tijelo mu je bilo kao klimava i drhtava vreća napunjena vodom — čim bi se pomaknuo u jednom smjeru, cijela bi ga poklopila. »Bolje požuri«, rekao je Blaylock. »Imamo još samo osam minuta.« John je gledao prolaz koji je vodio prema tuševima. Mlaznice su još uvijek radile, ali koliko je vidio, pod tuševima više nije bilo nikog. Skinuo je kimono i sportski steznik te se brzo uputio u...

Sranje. Lash je stajao u kutu. Kao da ga je čekao. »Hej, momčino«, rekao je otegnutim glasom. »Stvarno si nam pokazao kako se...« Lash je zašutio i zablenuo se u Johnova prsa. »Ti mala ulizico«, obrecnuo se. Zatim je jureći izašao ispod tuša.

John je spustio pogled na okrugli znak na lijevom prsnom mišiću, onaj s kojim je rođen... onaj za koji mu je Tohr rekao da ga članovi Bratstva dobivaju prilikom inicijacije.

Super. Sada i taj znak koji nosi od rođenja može dodati na sve dulji popis stvari o kojima nije želio slušati od svojih kolega.

Kada je izašao ispod tuša s ručnikom oko bokova, svi su dečki, čak i Blaylock, stajali zbijeni u grupu. Dok su ga promatrali kao čvrsta i tiha jedinica, pitao se imaju li vampiri instinkt čopora, kao vukovi i psi.

SV

~ 139 ~

Budući da nisu prestajali zuriti u njega, pomislio je: Hm, da. Rekao bih da definitivno imaju.

John je pognuo glavu i otišao do svog ormarića očajnički želeći da dan završi.

Oko tri sata ujutro Phury je brzim korakom hodao Desetom ulicom prema Zero Sumu. Butch je čekao ispred stakleno-kromiranog ulaza u klub. Unatoč hladnoći, djelovao je vrlo ležerno. Izgledao je dobro u svom dugom kaputu od kašmira i s nisko nabijenom kapom Red Soxa.

Anonimno, ali dobro. »Što ima?« upitao je Butch kada su se pljesnuli dlanovima. »Noć je bila sranje što se tiče degrada. Nitko nije ulovio nijednog. Hej, stari, hvala na društvu. Potrebno mi je.« »Nema problema.« Butch je navukao kapu Red Soxa još niže na čelo.

Baš kao i Bratstvo, nastojao se ne isticati. Kao detektiv odjela za umorstva, poslao je u zatvor popriličan broj dilera pa je bilo bolje za njega da ne bude previše upadljiv.

Techno glazba u klubu bila je iritantna. Kao i treperava svjetla i svi ti ljudi unutra. Ali Phury je imao svoje razloge za odabir tog kluba, a Butch je nastojao biti pristojan. Donekle. »Ovo mjesto je nevjerojatno«, rekao je murjak promatrajući tipa odjevenog u jarkoružičastu trenirku s odgovarajućom šminkom. »Svaki bih put odabrao zatucane seljačine i domaće pivo umjesto ovog sranja od kulture ecstasyja.« Kada su stigli do VIP odjeljka, satensko je uže odmah spušteno da bi mogli proći.

Phury je klimnuo izbacivaču, a zatim pogledao Butcha. »Neću dugo.« »Znaš gdje sam.« Murjak se uputio prema njihovu stolu, a Phury je otišao do stražnje strane luksuzno uređenog dijela i stao ispred dva Maura koja su čuvala privatni ulaz Reverenda. »Reći ću mu da si ovdje«, rekao je onaj s lijeve strane.

Samo djelić sekunde poslije pustili su Phuryja unutra. Ured je bio špilja, slabo osvijetljena s niskim stropom, a vampir iza stola dominirao je prostorom, osobito kada je ustao.

Reverend je bio nabijeni vampir visok dva metra, a mala irokezica

SV

~ 140 ~

koju je nosio na glavi pristajala mu je jednako dobro kao šminkersko talijansko odijelo. Lice mu je bilo nemilosrdno i inteligentno, savršen odraz opasnog posla kojim se bavio. No oči... oči se nisu uklapale. Bile su neobično lijepe, boje ametista, tamnoljubičaste i blistave. »Već si se vratio?« rekao je mužjak tihim i dubokim glasom, čvršćim nego inače.

Uzmi što trebaš i odlazi, pomislio je Phury.

Izvadio je smotuljak i izvukao tri krupne novčanice. Lepezasto je položio novčanice od tisuću dolara na površinu kromiranog stola. »Dvostruko više nego obično. I želim ih u paketićima od sedam grama.« Reverend se hladno nasmiješio i zakrenuo glavu ulijevo. »Rally, daj mužjaku što želi. I daj mu dobru mjeru.« Poslušnik je izašao iz sjene i nestao kroz klizna vrata u daljem kutu sobe.

Kada su ostali sami, Reverend je polako zaobišao stol krećući se kao da mu žilama teče ulje, kao utjelovljenje gipke moći. Dok je tako kružio, približio se dovoljno da potakne Phuryja da gurne ruku u kaput i napipa jedan od svojih pištolja. »Jesi li siguran da te ne možemo zainteresirati za nešto malo žešće?« rekao je Reverend. »Crvene cigarete su za one koji mogu podnijeti samo male doze.« »Da želim nešto drugo, rekao bih.« Vampir je zastao pokraj njega.

Tako blizu. Phury se namrštio. »Postoji li neki problem?« »Imaš prekrasnu kosu, znaš li to? Kao u ženke. Sve te različite boje.« Glas Velečasnog bio je neobično hipnotičan, a ljubičaste oči pune nepatvorene prepredenosti. »Kada već govorimo o ženkama, čuo sam da te ne zanima ono što ovdje nude moje dame. Je li to točno?« »Zašto bi se to tebe ticalo?« »Samo bih htio biti siguran da su ti potrebe namirene. Zadovoljstvo kupca vraški je važno.« Mužjak se još više približio i glavom pokazao na Phuryjevu ruku, onu koju je gurnuo u kaput. »Upravo držiš ruku na dršku pištolja, zar ne? Bojiš me se?« »Samo želim biti siguran da se mogu pobrinuti za tebe.« »Zaista?« »Da. U slučaju da ti zatreba oživljavanje Glockom na usta.« Reverend se nacerio, a očnjaci su mu bljesnuli. »Znaš, čuo sam da se priča... o članu Bratstva koji je u celibatu. Da, zamisli, ratnik koji apstinira. A čuo sam još neke stvari o tom mužjaku.

SV

~ 141 ~

Ima samo jednu nogu. I brata blizanca koji je sociopat s iznakaženim licem. Da možda slučajno ne poznaješ takvog brata?« Phury je odmahnuo glavom. »A-a.« »Hm. Čudno. Viđao sam te s tipom koji izgleda kao da nosi masku za Noć vještica. Zapravo, vidio sam te s nekoliko krupnih mužjaka koji odgovaraju nekim opisima koje sam čuo. Ne misliš li da...« »Učini mi uslugu i daj mi moje biljčice. Čekat ću vani.« Phury se okrenuo. Od početka je bio loše raspoložen: frustriran jer nije našao nikog s kim bi se mogao potući, rastrzane nutrine jer ga je Bella odbila. Sada nije bio pravi trenutak za sukob. Bio je na rubu živaca. »Jesi li u celibatu zato što ti se sviđaju mužjaci?« Phury ga je bijesno pogledao preko ramena. »Što je s tobom večeras? Uvijek si prepreden, ali sada se ponašaš kao prava šupčina.« »Znaš, možda samo moraš nešto poševiti. Ne nudim mužjake, ali siguran sam da ti možemo naći nekog tko bi bio voljan.« Phury je puknuo drugi put u zadnja dvadeset i četiri sata. Zaletio se preko ureda, zgrabio Reverenda za revere odijela marke Gucci i nabio ga u zid. Phury mu se naslonio na prsa. »Zašto pokušavaš isprovocirati svađu?« »Hoćeš li me poljubiti prije seksa?« promrmljao je Reverend i dalje se poigravajući. »Hoću reći, barem to možeš učiniti s obzirom na to da se znamo samo poslovno. A možda te ne zanima predigra?« »Jebi se!« »To je zbilja originalan odgovor. Od tebe bih očekivao nešto barem malo zanimljivije.« »Dobro. Što kažeš na ovo?« Phury ga je tvrdo poljubio. Taj je poljubac bio kao sudar dva lica i u njemu nije bilo ničeg ni izbliza seksualnog. A učinio je to samo da bi gadu izbrisao onaj samozadovoljni izraz s lica. Upalilo je. Reverend se ukočio i zarežao, a Phury je znao da mu je prozreo blef. No da bi bio siguran da je naučio lekciju, očnjakom mu je zaderao donju usnicu.

Onog trenutka kada je osjetio krv na jeziku, Phury je ustuknuo razjapljenih usta. Iako šokiran, uspio je protisnuti: »Vidi, vidi. Tko bi rekao. Grjehožder.« Začuvši tu riječ, Reverend je prestao sa svim sranjima i smrtno se

SV

~ 142 ~

uozbiljio. U tišini koja je uslijedila činilo se da razmatra kako bi to mogao uvjerljivo poreći.

Phury je odmahnuo glavom. »Ne moraš se truditi. Okus me ne vara.« Oči boje ametista stisnule su se. »Društveno je prihvaćeno reći simpat.« Phury je automatski jače stisnuo mužjaka. Ideš. Simpat. Ovdje u Caldwellu. Među drugim pripadnicima vrste. Izdaje se za običnog civila. Čovječe, to je jako važna informacija. Zadnja stvar koja je Wrathu trebala bio je još jedan građanski rat unutar vampirske vrste. »Htio bih nešto naglasiti«, tiho je rekao Reverend. »Ako me otcinkaš, izgubit ćeš dobavljača. Razmisli. Gdje ćeš dobiti ono što trebaš ako mene ne bude?« Phury je zurio u one ljubičaste oči i dalje premećući sve implikacije u glavi. Čim dođe kući, reći će članovima Bratstva i pazit će na Reverenda.

A što se tiče cinkanja... Diskriminacija koju su simpati doživljavali tijekom povijesti uvijek mu se činila nepravednom — osim kada bi počeli izvoditi svoje usrane trikove. A Reverend je vodio klub već barem pet godina bez ikakvih problema koji bi upućivali na simpata. »Dogovorit ćemo se nešto«, rekao je Phury zureći nepopustljivo u ljubičaste oči. »Bit ću tiho, a ti ćeš biti diskretan. Isto tako, nećeš se pokušavati ponovno zajebavati sa mnom. Neću ti dopustiti da mi isisavaš emocije, a to si upravo radio, zar ne? Želio si me razbjesniti jer si gladan tog osjećaja.« Reverend je zaustio da nešto kaže upravo u trenutku kada su se vrata širom otvorila. U ured je upala vampirica i skamenila se na mjestu kada je ugledala ono što je nedvojbeno bio zanimljiv prizor: dva muška tijela blizu jedno drugom, Reverendova krvava usnica, krv na Phuryjevim ustima. »Gubi se odavde«, obrecnuo se Reverend. Ženka je uzmaknula takvom brzinom da se spotaknula i laktom udarila o dovratnik. »Jesmo li se dogovorili?« rekao je Phury nakon što je otišla. »Ako priznaš da si član Bratstva.« »Nisam.« Reverend je bljesnuo očima. »Samo da znaš, ne vjerujem ti.« Phuryju je odjednom sinulo da nije nikakva slučajnost što ga je baš

SV

~ 143 ~

večeras počeo zapitkivati o Bratstvu. Pritisnuo je mužjaka. Jako. »Pitam se kako bi prošao da se sazna tvoj pravi identitet?« »No da«, Reverend je duboko udahnuo, »dogovorili smo se.« Butch je podignuo pogled kada se vratila žena koju je poslao da provjeri što je s Phuryjem. Obično se kupovina obavljala brzo, ali sada je prošlo sigurno dvadeset minuta. »Je li mi frend još uvijek unutra?« upitao je Butch odsutno primijetivši da ova trlja lakat kao da je boli. »O, itekako je unutra.« Kada mu se osmjehnula stisnutih usana, odjednom je shvatio da je vampirica. Svi su oni obično su nabacivali taj stisnuti osmijeh kada bi se našli među ljudima.

A pomislio je da je i prilično zgodna s tom dugom plavom kosom i crnom kožnom opremom na grudima i bokovima. Kada se uvukla u separe pokraj njega, osjetio je njezin miris i lijeno pomislio na seks prvi put u... pa, otkad je ljetos upoznao Marissu.

Dugim je gutljajem ispio ostatak scotcha iz čaše. Potom je pogledao ženkine grudi. Da, mislio je na seks, ali to je bio više fizički refleks nego bilo što drugo. Nije bio ni približno onoliko zainteresiran kao s Marissom.

Onda je potreba bila... proždiruća. Puna poštovanja. Važna. Ženka pokraj njega dobacila mu je pogled kao da je znala kamo su mu skrenule misli. »Tvoj bi se prijatelj mogao neko vrijeme zadržati unutra.« »Da?« »Upravo su se bacili na posao.« »Kupovinu?« »Seks.« Butch je naglo podignuo glavu i zagledao joj se u oči. »Molim?« »O, pardon...« namrštila se. »Jeste li vas dvojica zajedno ili nešto?« »Ne, nismo zajedno«, obrecnuo se. »O čemu ti to govoriš?« »Da, činilo mi se da nisi od tih. Dobro si odjeven, ali nemaš tu vibru.« »A ni mog frenda ne zanimaju muškarci.« »Siguran si?« Pomislio je na celibat i počeo se pitati.

Nebitno. Trebalo mu je još jedno piće, a ne petljanje u Phuryjeve stvari. Podigavši ruku, mahnuo je konobarici koja je pohitala do njega.

SV

~ 144 ~

»Još jedan dvostruki scotch«, rekao je. Iz pristojnosti se okrenuo prema ženki pokraj sebe. »Želiš li ti nešto?« Spustila je ruku na njegovo bedro. »Zapravo, da. Ali ona mi to ne može donijeti.« Kada je konobarica otišla, Butch se zavalio u separe ispruživši obje ruke pred sebe kao da se otvara. Ženka je prihvatila poziv, naslonila se na njega i pomaknula ruku niže dolje. Tijelo mu se probudilo. Bili su to prvi znaci života nakon nekoliko mjeseci i glavom mu je prostrujala misao da će možda uspjeti izbaciti Marissu iz glave ako se poseksa.

Dok ga je ženka milovala preko hlača, promatrao ju je s kliničkim zanimanjem. Znao je u kojem smjeru stvari idu. Na kraju će je povaliti u jednom od privatnih WC-a preko puta. Trebat će mu možda desetak minuta, ako i toliko. Dovest će je do vrhunca, obaviti svoje, a onda dati petama vjetra da se makne od nje.

Zaboga, na stotine je puta u životu obavio brzinski seks. A to je zapravo bilo samozadovoljavanje maskirano kao seks. Bez ikakve važnosti.

Pomislio je na Marissu... i osjetio peckanje u suznim kanalima. Ženka pokraj njega pomaknula se tako da su joj grudi bile na njegovoj ruci. »Idemo iza, tatice.« Stavio je ruku preko njezine na svom međunožju, a ona mu je pokraj uha proizvela neki zvuk koji je podsjećao na predenje. Barem dok joj nije odmaknuo ruku. »Oprosti. Ne mogu.« Ženka se odmaknula i pogledala ga kao da misli da se šali. Butch nije odvratio pogled.

Nije bio spreman reći da se nikada više u životu neće seksati. A sasvim sigurno nije razumio zašto mu je Marissa toliko značila. Samo je znao da mu stari običaj usputnog povaljivanja nepoznatih žena ne čini zadovoljstvo. Barem ne te večeri.

Odjednom se Phuryjev glas probio kroz pozadinsku buku kluba. »Hej, murjače, ideš ili ostaješ?« Butch je podignuo pogled. Uslijedila je kratka tišina dok je razmišljao o svom prijatelju.

Bratove su se žute oči stisnule. »Što je bilo, murjače?«

SV

~ 145 ~

»Spreman sam za polazak«, rekao je Butch izgladivši trenutak nelagode.

Kada je ustao, Phury je plavuši uputio oštar pogled. Pravi specijalitet iz kategorije »drži jezik za zubima«.

Ideš, pomislio je Butch dok su hodali prema vratima. Dakle, Phury stvarno jest homić.

SV

~ 146 ~

20. poglavlje Bellu je nekoliko sati poslije probudilo tiho škripanje. Bacila je pogled na prozor i promatrala kako se preko njega zatvaraju čelični kapci.

Zacijelo će uskoro svanuti.

U grudima ju je pecnula tjeskoba. Pogledala je prema vratima. Željela je da Zsadist uđe kroz njih, željela je prilijepiti pogled na njega i uvjeriti se da je dobro. Iako se na odlasku naizgled ponašao normalno, znala je da je mnogo toga pretrpio zbog nje.

Okrenula se na leđa i razmišljala o Marynu posjetu. Kako je Zsadist znao da joj treba prijatelj? I čovječe, već sama činjenica da je otišao k Mary i...

Vrata spavaće sobe širom su se otvorila bez ikakva upozorenja.

Bella se naglo uspravila i navukla pokrivač do brade. No kada je prepoznala Zsadistovu sjenu, osjetila je nevjerojatno olakšanje. »To sam samo ja«, rekao je pomalo zlovoljno. Kada je ušao, vidjela je da nosi poslužavnik, a nešto mu je bilo prebačeno i preko ramena.

Sportska torba. »Imaš li nešto protiv da upalim svjetlo?« »Bok...« Tako mi je drago što si se sigurno vratio. »Ni najmanje.« Mislima je upalio nekoliko svijeća. Bella je zatreptala od iznenadnog sjaja. »Donio sam ti neke stvari iz tvoje kuće.« Spustio je poslužavnik s hranom na noćni ormarić i otvorio torbu. »Donio sam ti odjeću i zimsku jaknu. Šampon koji ti je bio u kupaonici. Četku za kosu. Cipele. Čarape da ti ne bude hladno za noge. I dnevnik... Bez brige, nisam ga pročitao ni ništa takvo.« »Iznenadila bih se da jesi. Nisi toliko indiskretan.« »Ne, nepismen sam.« Oči su joj bljesnule. »Uglavnom...« — glas mu je bio tvrd kao i crte lica — »... pretpostavio sam da će biti drago imati nešto vlastitih stvari.« Spustio je sportsku torbu na krevet pokraj nje, a ona ga je neko vrijeme samo gledala, a onda, preplavljena emocijama, ispružila ruku da ga dodirne. Kada je uz trzaj ustuknuo, zacrvenila se i spustila pogled na torbu koju joj je donio.

O Bože... Bila je tako nervozna od pomisli da će vidjeti svoje stvari.

Osobito dnevnik.

SV

~ 147 ~

No pokazalo da se da je vrlo utješno izvaditi iz torbe svoj omiljeni crveni džemper, prinijeti ga nosu i osjetiti tračak parfema koji je uvijek nosila. I... O da, četka, njezina četka, ona koju je voljela, sa širokom četvrtastom glavom i metalnim čekinjama. Dohvatila je šampon, otvorila ga i udahnula. Aaaaah... Biolage. Nimalo nalik mirisu onoga što ju je degrad prisiljavao da koristi. »Hvala ti.« Glas joj je podrhtavao dok je vadila dnevnik. »Puno, puno ti hvala.« Milovala je kožne korice dnevnika. Neće ga otvoriti. Ne sada. Ali uskoro. Podignula je pogled prema Zsadistu. »Hoćeš li... hoćeš li me odvesti do moje kuće?« »Da. Nema problema.« »Strah me otići onamo, ali mislim da bih trebala.« »Kad god želiš. Samo reci.« Prikupila je snagu, odjednom osjetivši snažnu želju da se riješi barem jedne od velikih »prvih« stvari koje su stajale pred njom, i rekla: »Večeras, kada sunce zađe. Tada želim otići.« »U redu, tako ćemo učiniti.« Pokazao je na poslužavnik. »A sada jedi.« Ignorirala je hranu i promatrala ga kako odlazi u ormar i skida oružje. Bio je pažljiv s oružjem, temeljito ga je pregledavao, a ona se pitala gdje je bio... i što je radio. Iako su mu ruke bile čiste, na podlakticama mu je bilo crne krvi.

Te je noći ubijao.

Pretpostavljala je da bi trebala osjećati nekakav trijumf zbog saznanja da je neki degrad smaknut. No dok je Zsadist hodao prema kupaonici s trenirkom preko ruke, bilo joj je važnije znati da je on dobro.

I... gledati mu tijelo. Kretao se kao životinja u najboljem smislu te riječi, kao oličenje prikrivene snage i elegantnih pokreta. Seksualna želja koja se u njoj probudila još kada ga je prvi put ugledala ponovno ju je protresla. Željela ga je.

Kada su se vrata kupaonice zatvorila i otvorio se tuš, protrljala je oči i zaključila da nije normalna. Mužjak se povukao kada je pomislio da postoji mogućnost da će mu dodirnuti ruku. Zar zaista misli da će željeti leći s njom?

Zgrožena vlastitim pomislima, pogledala je hranu. Bila je to nekakva piletina u umaku od finih trava s pečenim krumpirom i bundevom. Na poslužavniku je stajala i čaša vode i čaša bijelog vina, dvije sjajnozelene jabuke sorte Granny Smith i kriška torte od mrkve. Uzela je vilicu i

SV

~ 148 ~

počela premetati piletinu po tanjuru. Željela je pojesti to što je dobila na poslužavniku samo zato što se on potrudio donijeti joj hranu.

Kada je Zsadist izašao iz kupaonice odjeven samo u najlonske hlače od trenirke, skamenila se na mjestu i nije mogla prestati buljiti u njega.

Prsteni na bradavicama bljeskali su se na svjetlu svijeća, baš kao i čvrsti mišići na trbuhu i rukama. Osim zvjezdolikog znaka Bratstva, preko golih mu se prsa protezala i svježa, tamnocrvena ogrebotina i modrica. »Jesi li ozlijeđen?« Prišao joj je i pogledom odmjerio tanjur. »Nisi baš puno pojela.« Nije mu odgovorila jer joj je pogled ostao prikovan za zaobljenu liniju bokova koja se izdizala iznad nisko navučenih hlača od trenirke. Zaboga... da su samo još malo niže, sve bi vidjela.

Odjednom se sjetila kako se izribao do krvi jer se smatrao prljavim.

Progutala je knedlu, pitajući se što su mu to učinili, njemu i njegovoj muškosti. Željeti ga na način na koji ga je željela činilo se... neprimjerenim. Napasnim. Iako to nije ni najmanje mijenjalo njezine osjećaje. »Nisam baš gladna«, promrmljala je.

Gurnuo je poslužavnik prema njoj. »Jedi bez obzira na to.« Kada se ponovno počela baviti piletinom, uzeo je dvije jabuke i otišao na drugi kraj sobe. Zagrizao je jednu od njih i spustio se na pod. Sjedio je prekriženih nogu i zatvorenih očiju. Jednu je ruku položio preko trbuha dok je žvakao. »Večerao si dolje?« upitala je.

Odmahnuo je glavom i ponovno zagrizao jabuku. Zvuk pucanja kore odjeknuo je sobom. »Samo ćeš to jesti?« Kada je slegnuo ramenima, promrmljala je: »I ti meni govoriš da jedem?« »Da, govorim. Zato se bolje baci na posao, ženko.« »Ne voliš piletinu?« »Ne volim hranu.« Ni na trenutak nije podignuo pogled s poda, ali glas mu je postao odlučniji. »A sada jedi.« »Zašto ne voliš hranu?« »Ne može joj se vjerovati«, suho je rekao. »Ako je sam ne pripremiš ili je ne vidiš cijelu, ne možeš znati što je u njoj.« »Zašto misliš da bi ti netko stavljao...«

SV

~ 149 ~

»Jesam li spomenuo koliko ne volim razgovarati?« »Hoćeš li večeras spavati pokraj mene?« Brzo je izgovorila te riječi, zaključivši da je bolje da pokuša saznati odgovor prije nego što stvarno prestane govoriti.

Obrve su mu poskočile. »Zaista to želiš?« »Da, zaista.« »Onda da. Hoću.« Dok je on mažnjavao jabuke, a ona hranu na tanjuru, tišina nije baš bila ugodna, ali nije ni pucala od napetosti. Nakon što je pojela kolač od mrkve, otišla je u kupaonicu i oprala zube. Kada se vratila, očnjacima je obrađivao sredinu zadnje jabuke, gutajući preostale komadićke mesa.

Nije mogla ni zamisliti kako se mogao boriti uz takvu prehranu.

Sigurno jede još nešto.

Imala je osjećaj da bi trebala nešto reći, no umjesto toga uvukla se u krevet i sklupčala, čekajući da i on dođe. Minute su prolazile, a on je samo kirurški precizno oglodavao jabuku, dok na kraju više nije mogla podnijeti napetost.

Dosta više, pomislila je. Stvarno bi trebala otići u neku drugu sobu u kući. Koristila ga je kao štaku, a to nije bilo pošteno.

Ispružila je ruku da se otkrije upravo u trenutku kada je ustao s poda. Dok je prilazio krevetu, nepomično je ležala na mjestu. Ostavio je ostatke jabuka pokraj njezina tanjura, a zatim dohvatio ubrus kojim je i sama obrisala usta. Obrisao je ruke, a zatim uzeo poslužavnik i iznio ga iz sobe, ostavivši ga odmah u hodniku.

Kada se vratio, otišao je do druge strane kreveta, a madrac se ulegnuo kada se ispružio preko pokrivača. Prekrižio je ruke na prsima i noge u gležnjevima te zatvorio oči.

Svijeće u sobi ugasile su se jedna za drugom. Kada je ostao gorjeti samo još jedan plamičak, rekao je: »Ostavit ću to tako da vidiš.« Pogledala ga je. »Zsadist?« »Da?« »Dok sam...« Nakašljala se da pročisti grlo. »Dok sam bila u onoj rupi u zemlji, mislila sam na tebe. Željela sam da dođeš po mene. Znala sam da ćeš me spasiti.« Obrve su mu se skupile iako su mu oči bile zatvorene.

SV

~ 150 ~

»I ja sam na tebe mislio.« »Zaista?« Brada mu se pomaknula gore pa dolje, no ipak je ponovila: »Stvarno?« »Da. Bilo je dana... kada nisam mogao misliti na ništa osim na tebe.« Bella je osjetila kako joj se oči šire. Okrenula se prema njemu i rukom podbočila glavu. »Ozbiljno?« Budući da nije odgovarao, morala je inzistirati. »Zašto?« Velika su mu se prsa napela, a zatim je izdahnuo. »Želio sam te izvući. To je sve.« Aha... Znači samo je radio svoj posao.

Bella je spustila ruku i okrenula se od njega. »E, pa... hvala ti što si me spasio.« U tišini koja je uslijedila promatrala je svijeću koja je gorjela na noćnom ormariću. Suzoliki je plamen treperio, tako krasan, tako graciozan... Zsadistov je glas bio tih. »Nisam mogao podnijeti pomisao da si uplašena i sama. Da te je netko ozlijedio. Nisam se mogao... pomiriti s tim.« Bella je prestala disati i pogledala preko ramena. »Nisam spavao svih tih šest tjedana«, promrmljao je. »Sve što sam vidio kada bih zatvorio oči bila si ti kako zoveš u pomoć.« Zaboga, iako mu je lice bilo oštro, glas mu je bio tako nježan i prekrasan, kao plamen svijeće. Okrenuo je glavu prema njoj i otvorio oči.

Njihov crni pogled bio je prepun osjećaja. »Nisam mogao zamisliti da si mogla toliko dugo preživjeti. Bio sam siguran da si mrtva. No tada smo otkrili gdje te drži i izvukao sam te iz one rupe. Kada sam vidio što ti je učinio...« Bella se polako okrenula, ne želeći ga odbiti naglim pokretima. »Ne sjećam se ničega od toga.« »Dobro, to je dobro.« »Jednog dana... morat ću saznati. Hoćeš li mi ispričati?« Zatvorio je oči. »Ako zaista moraš znati pojedinosti.« Neko su vrijeme šutjeli, a zatim se pomaknuo prema njoj okrenuvši se na bok. »Žao mi je što te to moram pitati, ali kako je izgledao? Sjećaš li se ičega konkretnog o njemu?« Itekako, pomislila je. I previše. »Pa, ovaj, bojio je kosu u smeđe.«

SV

~ 151 ~

»Molim?« »Mislim, prilično sam sigurna da je to radio. Otprilike svakih tjedan dana odlazio bi u kupaonicu i osjetila bih miris kemikalija. A u međuvremenu bi dobio izrast. Tanku bijelu crtu uz samo vlasište.« »Ali mislio sam da je za njih to blijeđenje nešto pozitivno jer znači da su dugo u Društvu.« »Ne znam. Mislim da je bio... odnosno da jest... na nekom istaknutom položaju. Koliko sam čula iz rupe, ostali su degradi pazili kako se ponašaju oko njega. I zvali su ga O.« »Još nešto?« Zadrhtala je kada se prisjetila te noćne more. »Volio me.« Iz Zsadista je zavibriralo režanje, duboko i opako. Svidio joj se taj zvuk. Od njega se osjećala zaštićenom. Dao joj je snage da nastavi govoriti. »Degrad je rekao... da me voli, i zaista me volio. Bio je opsjednut mnome.« Polako je izdahnula nastojeći smiriti srce koje je nabijalo. »U početku sam ga se stravično bojala, no nakon nekog vremena počela sam koristiti njegove osjećaje protiv njega. Željela sam ga povrijediti.« »I jesi li uspijevala?« »Ponekad. Natjerala bih ga... na plač.« Zsadistovo je lice poprimilo vrlo neobičan izraz. Kao da je... zavidan. »Kakav ti je to osjećaj bio?« »Ne želim reći.« »Jer je bio dobar?« »Ne želim da misliš da sam okrutna.« »Okrutnost nije isto što i odmazda.« Pretpostavljala je da je u ratničkom svijetu zaista tako. »Nisam sigurna da se slažem.« Crne su mu se oči stisnule. »Postoje oni koji te žele obsvetiti. Znaš to, zar ne?« Zamislila ga je kako odlazi u noć uhvatiti degrada i nije mogla podnijeti pomisao da bi mogao nastradati. Zatim je zamislila brata, prepunog bijesa i ponosa, također spremnog uhvatiti se u koštac s ubojicom. »Ne... Ne želim da to učiniš. Ni ti, ni Rehvenge, ni itko drugi.« Sobom je prostrujao propuh, kao da je netko širom otvorio prozor.

Pogledala je oko sebe i shvatila da je ledeni val potekao iz Zsadistova

SV

~ 152 ~

tijela. »Imaš li družbenika?« iznebuha je upitao. »Zašto me to... Aha, ne. Rehvenge mi je brat. Ne družbenik.« Široka su mu se ramena opustila. No tada se namrštio. »Jesi li ikada?« »Imala družbenika? Jedno kratko vrijeme. No nije išlo.« »Zašto?« »Zbog mog brata.« Zastala je. »Zapravo, to nije istina. Ali kada se nije znao suprotstaviti Rehvu, izgubila sam velik dio poštovanja koje sam osjećala prema njemu. A onda je... onda je počeo širiti pojedinosti o našoj vezi među glimerom i stvari su postale... komplicirane.« Zapravo, postale su očajne. Mužjakov je ugled, naravno, ostao netaknut, dok je njezin smrskan u komadiće. Možda ju je zato Zsadist toliko privlačio. Njega nije bilo briga što itko misli o njemu. S njim nije bilo nikakvog prijetvora, nikakvih uglađenih manira iza kojih bi skrivao misli i porive. Bio je iskren i zbog te mu je otvorenosti, čak i ako je otkrivala samo njegovu ljutnju, mogla vjerovati s potpunom sigurnošću. »Jeste li bili...« Glas mu se izgubio. »Jesmo li bili što?« »Ljubavnici?« Zsadist je brzo opsovao. »Nema veze, to me se ne...« »Aha, da, jesmo, Rehv je saznao i tada su počeli problemi. Znaš kakva je aristokracija. Ženka koja je legla s nekim s kim nije združena? Možeš se zakleti da će biti okaljana do kraja života. Mislim, uvijek mi je bilo žao što se nisam rodila kao civil. No ne možeš se riješiti svoje krvne loze samo zato što ti tako odgovara, zar ne?« »Jesi li ga voljela?« »Mislila sam da ga volim. Ali... ne, nisam.« Pomislila je na lubanju pokraj Zsadistove slamnjače. »Jesi li ti ikada bio zaljubljen?« Rubovi usana izvili su mu se u prijeziran osmijeh. »A koji kurac misliš?« Kada je ustuknula, zatvorio je oči. »Oprosti.

Htio sam reći, ne. Nisam.« Zašto onda ima tu lubanju? Čija je? Upravo ga je htjela pitati kada ju je pretekao pitanjem. »Tvoj brat misli da će krenuti u potjeru za degradorrii« »Bez sumnje. Rehvenge je... Pa, on je glava naše obitelji od kada mi je umro otac, kada sam bila jako mala, a Rehv je jako agresivan. Iznimno agresivan.« »E pa reci mu da zaboravi. Ja ću te obsvetiti.«

SV

~ 153 ~

Naglo ga je pogledala u oči. »Ne.« »Da.« »Ali ne želim da to učiniš.« Ne bi mogla podnijeti pomisao da je poginuo dok je nju obsvećivao. »A ja si ne mogu pomoći.« Čvrsto je stisnuo oči. »Isuse... Ne mogu disati od pomisli da taj gad negdje šeće slobodan. Mora umrijeti.« Strah, zahvalnost i neki sve u svemu topao osjećaj stisnuli su joj prsa.

Odjednom se nagnula i poljubila ga u usta. Trgnuo se unatrag uz siktaj, razrogačivši oči jače nego da ga je ošamarila.

Ah, dovraga. Zašto je to učinila? »Oprosti. Oprosti, nisam...« »Ne, u redu je. Sve je u redu.« Okrenuo se na leđa i prinio ruku ustima. Trljao je prstima naprijed-natrag po usnama, kao da je briše sa sebe. Kada je duboko i teško uzdahnula, rekao je: »Što je bilo?« »Zar sam ti toliko odbojna?« Spustio je ruku. »Ne.« Kakva laž. »Da ti donesem neku krpu? Što kažeš na to?« Upravo je namjeravala skočiti s kreveta kada ju je čvrsto uhvatio za ruku. »To mi je bio prvi poljubac u životu, u redu? Jednostavno ga nisam očekivao.« Bella je prestala disati. Kako je to moguće? »O za Boga miloga, nemoj me tako gledati.« Pustio ju je i vratio se buljenju u strop.

Prvi poljubac... »Zsadist?« »Molim?« »Hoćeš li mi dopustiti da pokušam ponovno?« Uslijedila je dugačka, dugačka tišina. Polako mu se približavala gurajući tijelo kroz plahte i pokrivače. »Neću te dirati nigdje drugdje. Samo moje usne. Na tvojima.« Okreni glavu, govorila mu je u mislima. Okreni glavu i pogledaj me.

I onda je to učinio.

Nije čekala graviranu pozivnicu niti mu ostavila vremena da se predomisli. Lagano je pritisnula usne na njegove, a zatim mu se zadržala na ustima. Budući da je ostao na mjestu, ponovno se prignula i ovaj ga

SV

~ 154 ~

put pomilovala. Uvukao je dah. »Zsadist?« »Da«, prošaptao je. »Opusti usta.« Pazeći da ga ne zagradi previše, oslonila se na ruke i ponovno mu se približila. Usne su mu bile neočekivano mekane, osim na mjestu na kojem je gornja bila razrezana. Da bi bila sigurna da mu je jasno da joj ta nesavršenost ne smeta, namjerno se usredotočila na to mjesto i uvijek se iznova vraćala na njega.

A onda se napokon dogodilo: uzvratio joj je poljubac. Usne su mu se tek jedva primjetno pomaknule, no taj je pokret osjetila u samom središtu svoga bića. Kada ga je ponovio, pohvalila ga je laganim stenjanjem i prepuštanjem inicijative njegovoj volji.

Zaboga, bio je tako oprezan, ispipavao joj je usta neopisivo nježnim, laganim dodirima. Ljubio ju je slatko i brižno, uz okus jabuke i muške arome. A spoj njihovih tijela, iako prozračan i polagan, bio je dovoljan da u njoj probudi bolnu žudnju.

Kada je pažljivo upotrijebila jezik i liznula ga, naglo se odmaknuo. »Nemam pojma što radim.« »O da, imaš.« Približila mu se da održi vezu između njih. »Stvarno imaš.« »Ali...« Ušutkala ga je usnama i nije dugo potrajalo prije nego što se vratio u igru. Ovoga je puta, nakon što ga je pomilovao njezin jezik, otvorio usta i dočekao ga vlastitim, glatkim i toplim. Započelo je polagano isprepletanje... a zatim se našao u njezinim ustima, gurao, istraživao.

Osjetila je kako se u njemu budi seksualna želja, kako mu u velikom tijelu rastu vrućina i žudnja. Gorjela je od želje da ispruži ruke i privuče je uz sebe. Kada to nije učinio, lagano se odmaknula i pogledala ga.

Obrazi su mu gorjeli, a oči blistale. Žudio je za njom, no nije napravio nikakav pokret kojim bi joj se približio. A nije ni namjeravao. »Želim te dodirnuti«, rekla je.

No kada je podignula ruku, ukočio se i snažno je uhvatio za zapešće.

Strah mu je brujao ispod same površine kože. Osjećala je kako mu struji tijelom i napinje ga. Čekala je da se odluči. U tome ga nije namjeravala požurivati. Njegov je stisak polako popustio. »Samo... nemoj žuriti.« »Obećavam.«

SV

~ 155 ~

Počela je od ruke i vršcima mu prstiju prelazila po glatkoj koži bez dlaka. Oči su mu pratile njezine pokrete sa sumnjičavošću koja je nije vrijeđala, a mišići su mu se trzali i poskakivali kada bi prešla preko njih.

Milovala ga je polako, puštala ga da se navikne na njezin dodir, a kada je bila sigurna da ju je prihvatio, prignula se i spustila mu usne na biceps.

Na rame. Na ključnu kost. Na vrh prsnog mišića.

Kretala se prema bradavici s piercingom.

Kada se približila srebrnom prstenu s kuglicom, podignula je pogled prema njemu. Oči su mu bile raširene, toliko raširene da su mu crne šarenice bile sasvim okružene bjelinom. »Želim te tu poljubiti«, rekla je. »U redu?« Klimnuo je i oblizao usne. Čim su ga dotaknule njezine usne, tijelo mu se trznulo kao da mu je netko odjedanput istrgnuo sve ruke i noge. Nije se zaustavila. Počela je sisati piercing i vrtjeti jezikom oko njega.

Zsadist je zastenjao, a taj mu je duboki zvuk odjeknuo u prsima poput grmljavine; zatim je sikćući udahnuo. Glava mu se zarila u jastuk, no držao ju je pod takvim kutom da ju je mogao i dalje gledati.

Kada je preokrenula srebrni obruč, a zatim ga lagano povukla, uzdignuo se s kreveta, jedna mu se noga savila prema gore, a peta zarila u madrac. Nastavila mu je škakljati bradavicu dok šakama nije počeo gužvati pokrivač. »O... kvragu, Bella...« Disao je teškim, sirovim ritmom, a iz njega je isijavala toplina. »Što mi to radiš?« »Želiš da prestanem?« »Ili to ili neka bude jače.« »A da nastavim još malo?« »Da... još malo.« Nastavila ga je obrađivati usnama, igrati se s prstenom, izazivati ga dok mu bokovi nisu počeli kružiti.

Kada mu je pogledala niz tijelo, izgubila je ritam. Erekcija mu je bila golema dok je pritiskala tanki najlon hlača od trenirke, i sve je jasno vidjela: tupi glavić s elegantnim naborom, debelu batinu, dva utega pod njom.

Isuse Bože. Bio je... ogroman.

Međunožje joj se potpuno ovlažilo. Pogledala ga je u oči. Oči su mu i dalje bile razrogačene, a usta otvorena dok su mu se na licu smjenjivali divljenje, šok i želja.

SV

~ 156 ~

Ispružila je ruku i gurnula mu palac među usne. »Siši me.« Stisnuo je usne uz snažno povlačenje i gledao je dok ga je nastavljala lizati. Počinjao je gubiti kontrolu; osjećala je to. U njemu se nakupljala pohota i pretvarala ga u bačvu baruta, i svega joj svetoga, željela ga je. Željela je da eksplodira po svakom njezinu dijelu. U njoj.

Pustila mu je bradavicu, izvukla palac iz njegovih usta i vratila se gore da bi mu gurnula jezik među usne. Na taj je prodor divlje zarežao, a veliko mu se tijelo počelo otimati od uporišta koje je našao u zgužvanim pokrivačima. Željela je da se prepusti i dotakne je, ali nije mogla čekati. Taj će prvi put ona morati preuzeti kontrolu. Odgurnula je pokrivače, gornjim dijelom tijela kliznula mu na prsa i prebacila mu nogu preko bokova. Čim je osjetio njezinu težinu na sebi, ukočio se i prestao joj uzvraćati poljupce. »Zsadist?« Zbacio ju je sa sebe takvom silinom da je odskočila od kreveta.

Zsadist je skočio s kreveta teško dišući i sav izvan sebe, tijela uhvaćenog u stupicu između prošlosti i sadašnjosti, rastegnut do krajnjih granica između te dvije krajnosti.

Dio njega želio je još toga što mu je Bella činila. Kvragu, umirao je od želje da nastavi istraživati svoj prvi doživljaj erotskog uzbuđenja. Osjeti su bili nevjerojatni. Pravo otkriće. Jedina dobra stvar koju je osjetio... ikada.

Draga Djevo u Sjenosvijetu, nije ni čudo da su mužjaci spremni ubiti da bi zaštitili svoje družice.

Jedini je problem bio u tome što nije mogao podnijeti da se neka ženka nađe na njemu, pa bila ona i Bella, a divlja panika koja mu je trenutno nabijala tijelom bila je opasna. Što ako pukne i iskali se na njoj?

Za Boga miloga, već ju je odbacio preko cijelog jebenog kreveta.

Pogledao ju je. Izgledala je tako bolno prekrasno među zgužvanim plahtama i razbacanim jastucima. No prestravljivala ga je, i zbog toga je bio prestravljen i radi nje. Dodiri i poljupci, ma koliko su mu se u početku svidjeli, jednostavno su u njegovu slučaju bili prevelik rizik. U njezinoj se blizini nije mogao dovoditi u situaciju u kojoj bi se toliko uzrujao. »To više nećemo raditi«, rekao je. »Nema jebene šanse.« »Svidjelo ti se.« Glas joj je bio tih, ali snažan. »Pod rukama sam osjećala kako ti krv juri žilama.« »Nema rasprave.«

SV

~ 157 ~

»Tijelo ti je napeto zbog mene.« »Želiš li da te ozlijedim?« Kada je jače stisnula jastuk, nastavio je istim tonom. »Jer, ako ćemo iskreno, seks i ja idemo zajedno samo na jedan način, a ne vjerujem da bi se tebi tako nešto svidjelo.« »Sviđalo mi se kako me ljubiš. Želim leći s tobom. Voditi ljubav s tobom.« »Voditi ljubav? Voditi ljubav?« Raširio je ruke. »Bella... sve što ti ja mogu ponuditi jest jebanje. Neće ti se svidjeti, a iskreno rečeno, ni meni se neće svidjeti što ti to radim. Ti zaslužuješ toliko bolje od toga.« »Osjetila sam ti usne na svojima. Bile su nježne...« »Daj, molim...« »Umukni i pusti me da govorim!« Z. je razjapio usta kao da ga je opalila nogom u stražnjicu. Nitko nikada nije razgovarao s njim tim tonom. Već bi mu i ta anomalija sama od sebe privukla pozornost, no zbog činjenice da je bila riječ o njoj ostao je bez teksta.

Bella je zabacila kosu preko ramena. »Ako ne želiš biti sa mnom, u redu. Samo reci. Ali nemoj se skrivati iza priča o tome da me želiš zaštititi. Misliš da ne znam da bi seks s tobom bio grub?« »Zato to želiš?« upitao je mrtvačkim glasom. »Misliš da sada, nakon degrada, zaslužuješ samo biti povrijeđena?« Namrštila se. »Ni najmanje. Ali ako je to jedini način na koji te mogu imati, onda ću te tako i uzeti.« Prošao je rukom naprijed-natrag po izbrijanoj glavi, nadajući se da će mu mozak proraditi od trenja. »Mislim da si zbunjena.« Spustio je pogled na pod. »Nemaš pojma što govoriš.« »Ti jedno arogantno govno«, ispalila je.

Z. je naglo podignuo glavu. E pa ako to nije bio udarac u guzicu broj dva... »Molim?« »Učini uslugu i sebi i meni i nemoj pokušavati misliti umjesto mene, u redu? Jer ćeš fulati svaki jebeni put.« Rekavši to, odmarširala je u kupaonicu i zalupila vratima.

Zsadist je trepnuo par puta. Koji se kurac upravo dogodio?

Prošao je pogledom po sobi kao da bi mu namještaj ili možda zavjese

SV

~ 158 ~

mogle pomoći. Onda je njegov oštar sluh primijetio neki tihi zvuk. Bella je... plakala. Opsovao je i prišao vratima kupaonice. Nije pokucao, samo je pritisnuo kvaku i ušao. Stajala je pokraj tuša prekriženih ruku, dok su joj se suze skupljale u safirnoplavim očima.

O... Bože. Što bi mužjak trebao učiniti u takvoj situaciji? »Oprosti«, promrmljao je. »Ako sam... ovaj, ako sam te povrijedio ili nešto.« Ošinula ga je pogledom. »Nisam povrijeđena. Ljuta sam i seksualno frustrirana.« Ustuknuo je takvom silinom da mu se glava gotovo otrgnula s kralježnice. No... da. Doooobro. Čovječe, nakon ovog će mu razgovora trebati gips oko vrata. »Reći ću ti još jedanput, Zsadist. Ako ne želiš leći sa mnom, to je u redu, ali nemoj mi pričati o tome da ne znam što želim.« Z. je stavio ruke na bokove i spustio pogled na mramorne pločice.

Drži jezik za zubima, šupčino. Da nisi ni riječ... »Nije u tome stvar«, izlanuo je. Kada su mu riječi izašle iz usta, opsovao je sam sebe. Pričanje ne valja. Pričanje je stvarno jako, jako loša ideja... »Nije u čemu stvar? Hoćeš reći da me želiš?« Pomislio je na stvar koja se još uvijek pokušavala istrgnuti iz okova njegovih hlača. Bella je imala oči. Mogla je to vidjeti. »Znaš da te želim.« »Dakle, ako sam ja spremna na... grubo...« Zastala je, a on je imao osjećaj da se zacrvenila. »Zašto onda ne možemo biti zajedno?« Počeo je disati toliko plitko da su ga pluća zapekla, a srce mu počelo nabijati. Činilo mu se da stoji na rubu litice. Isuse Bože, neće joj valjda stvarno reći? Zar hoće? Želudac mu se okretao dok su riječi počinjale teći. »Ona je uvijek bila gore. Gospodarica. Kada bi... dolazila k meni, uvijek bi bila gore. A ti si... ovaj... legla si mi na prsa i... no da, to mi tako ne odgovara.« Protrljao je lice, i zato da bi se sakrio od nje i zato da bi se pokušao riješiti iznenadne glavobolje. Čuo je izdah. Shvatio je da je njezin. »Zsadist, tako mi je žao. Nisam znala...« »Da... jebi ga... možda bolje da zaboraviš da sam to rekao.« Bože, morao se maknuti od nje prije nego što mu gubica opet počne klepetati. »Slušaj, idem u...«

SV

~ 159 ~

»Što ti je učinila?« Bellin je glas bio jedva čujan.

Prostrijelio ju je pogledom. O, ne bi išlo, pomislio je.

Napravila je korak prema njemu. »Zsadist, je li te... uzimala protiv tvoje volje?« Okrenuo se. »Idem u teretanu. Vidimo se.« »Čekaj...« »Poslije, Bella. Ne mogu... sad o tome.« Na izlasku je dohvatio teniske i MP3 player.

Dobro će mu doći da se dobro, pošteno istrči. Pošteno... istrči. Kakve veze ima što time neće ništa postići. Imat će barem znojan umišljaj da uspijeva pobjeći od samoga sebe.

SV

~ 160 ~

21. poglavlje Phury je s gađenjem pogledao preko stola za biljar u velikoj kući dok je Butch pripremao udarac. S čovjekom nešto nije bilo u redu, no dok ga je gledao kako jednim udarcem u rupu posprema tri kugle, zaključio je da problem definitivno nije u igri. »Isuse, Butch. Četiri pobjede za redom. Podsjeti me zašto uopće gubim vrijeme igrajući s tobom?« »Zato što nada nikada ne umire.« Butch je iskapio ostatak scotcha. »Hoćemo još jednu?« »Zašto ne? Izgledi mi se nikako ne mogu pogoršati.« »Namjesti dok odem po još.« Dok je skupljao kugle, Phury je shvatio u čemu je problem. Kad god bi okrenuo glavu, Butch bi počeo buljiti u njega. »Nešto te muči, murjače?« Mužjak si je natočio nekoliko puta po prst Lagavulina, a zatim otpio dugačak gutljaj iz čaše. »Baš i ne.« »Lažeš. Čudno me gledaš otkad smo se vratili iz Zero Suma. Prestani više izvoditi i reci što imaš.« Butcheve smeđe oči čvrsto su mu uzvraćale pogled. »Jesi ti homić, stari?« Phury je ispustio crnu kuglu i kroz maglu začuo kako je odskočila od mramornog poda. »Molim? Odakle ti...« »Čuo sam da se pipaš s Reverendom.« Dok je Phury psovao, Butch je podignuo kuglu s poda i zakotrljao je preko zelenog filca na stolu. »Slušaj, u redu je ako jesi. Stvarno me živo zaboli na što se pališ. Ali volio bih znati.« Ma ovo je upravo prekrasno, pomislio je Phury. Kao da nije dovoljno da pati za ženkom koja želi njegova brata blizanca, sada se još priča da hoda s jebenim simpatom.

Ona ženka koja je zatekla njega i Reverenda u upitnoj pozi očito je imala dug jezik i... Isuse. Butch je sigurno već rekao Vishousu. Njih su dvojica bila kao stari združeni par, između njih nije bilo tajni. A V. će sigurno ispričati Rhageu. A kada Rhage sazna, to je otprilike kao da je vijest predana Reutersu.

SV

~ 161 ~

»Phury?« »Ne, nisam homić.« »Nemoj misliti da moraš lagati ili tako nešto.« »Ne mislim. Jednostavno nisam.« »Jesi li onda bipsić?« »Butch, ostavi se toga. Ako se itko od braće pali na perverzije, onda je to tvoj cimer.« Kada ga je policajac pogledao razrogačenih očiju, promrmljao je: »Ajde daj, dosad si već morao shvatiti kakav je V. Pa živiš s njim.« »Očito ne... O, bok, Bella.« Phury se okrenuo na peti. Bella je stajala na vratima sobe odjevena u onaj crni satenski ogrtač. Nije mogao skinuti pogled s nje. Prekrasno joj je lice opet blistalo od zdravlja, modrice su nestale, a njezina je ljepota bila očita. Bila je... da ti pamet stane. »Bok«, rekla je. »Phury, bih li mogla na trenutak razgovarati s tobom?

Kada završite?« »Butch, imaš li što protiv da napravimo pauzu?« »Nema problema. Vidimo se, Bella.« Kada je murjak otišao, Phury je pospremio štap za biljar s nepotrebnom preciznošću, gurnuvši glatki, svijetli drveni prut u držač na zidu. »Izgledaš dobro. Kako se osjećaš?« »Bolje. Mnogo bolje.« Jer se nahranila od Zsadista. »Dakle... Što je bilo?« upitao je trudeći se ne zamišljati je kako pije iz vene njegova brata blizanca.

Nije odgovorila, već je prišla staklenim vratima, dok se ogrtač vukao za njom preko mramornog poda kao sjena. Dok je hodala, vrhovi kose lagano su joj dodirivali donji dio leda i njihali se u ritmu njezinih bokova.

Preplavila ga je žudnja, pa se ponadao da nije osjetila njezin miris. »O, Phury, pogledaj mjesec, gotovo je pun.« Podignula je ruku do prozora i naslonila je na staklo. »Da barem mogu...« »Želiš izaći? Mogu ti donijeti kaput.« Nasmiješila mu se preko ramena. »Nemam cipele.« »I to ću ti donijeti. Ostani tu.« U tren se oka vratio s parom krznenih čizmi i viktorijanskim ogrtačem koji je Fritz, nepogrešiv kao i uvijek, izvukao iz nekog ormara.

SV

~ 162 ~

»Brz si«, rekla je Bella navlačeći krvavocrveni baršunasti kaput preko ramena.

Kleknuo je pred njom. »Daj da ti ih obujem.« Savinula je jedno koljeno, a dok joj je navlačio čizmu na stopalo, nastojao je ne primijetiti koliko joj je koža na gležnju mekana. Ni koliko mu je njezin miris slatko mučenje. Ni kako bi joj mogao jednostavno razgrnuti ogrtač i... »A sada drugu«, rekao je promuklim glasom.

Kada joj je obuo čizme, otvorio je vrata i zajedno su išetali iz kuće, a koraci su im škripali po snijegu koji je prekrivao terasu.

Na rubu travnjaka čvrsto je omotala ogrtač oko sebe i podignula pogled. Dah joj je izlazio iz usta u bijelim oblačcima, a vjetar se izazovno poigravao crvenim baršunom koji joj je omatao tijelo, kao da miluje tkaninu. »Zora nije daleko«, rekla je. »Samo što nije.« Pitao se o čemu želi razgovarati s njime, no tada joj se lice uozbiljilo i shvatio je zašto je došla. Zbog Zsadista. Naravno. »Želim te pitati nešto o njemu«, promrmljala je. »O tvom bratu blizancu.« »Što te zanima?« »Kako je postao rob?« O Bože... Nije želio razgovarati o prošlosti. »Phury? Hoćeš li mi ispričati? Pitala bih njega, ali...« Ah, dovraga. Nije bilo nikakvog razloga da joj ne kaže. »Odvela ga je dadilja. Iskrala se s njime iz kuće kada je imao sedam mjeseci. Nismo ih nikako mogli pronaći, a koliko sam uspio saznati, dvije godine poslije je umrla. Tko god ga je nakon toga našao, prodao ga je u roblje.« »To mora da je bilo strašno za cijelu obitelj.« »Bilo je užasno. Smrt bez tijela koje bismo mogli pokopati.« »A poslije... Kada je bio krvni rob...« Duboko je udahnula. »Znaš li što mu se dogodilo?« Phury si je protrljao vrat. Budući da je oklijevao, rekla je: »Ne mislim na ožiljke ni na prisilna hranjenja. Zanima me... što su mu još možda radili.« »Slušaj, Bella...« »Moram znati.«

SV

~ 163 ~

»Zašto?« No znao je odgovor. Željela je leći sa Z.-om, vjerojatno je već i pokušala. Zato je željela znati. »Jednostavno moram znati.« »Trebala bi pitati njega.« »On mi neće reći, znaš da neće.« Stavila mu je ruku na podlakticu. »Molim te. Pomozi mi da ga shvatim.« Phury je šutio, uvjeravajući sebe da to čini zato što poštuje Z.-ovu privatnost, što je uglavnom bila istina. Samo joj vrlo mali dio njega nije želio pomoći da završi u Z.-ovu krevetu.

Bella mu je stisnula ruku. »Rekao je da je bio vezan. I da ne može podnijeti da ženka bude gore kada se...« Zastala je. »Što su mu učinili?« Tako mu svega. Zsadist joj je pričao o svom zatočeništvu?

Phury je tiho opsovao. »Koristili su ga za više od krvi. No to je sve što ću reći.« »Isuse Bože.« Tijelo joj je klonulo. »Samo sam morala to od nekoga čuti. Morala sam pouzdano znati.« Zapuhnuo ih je ledeni nalet vjetra. Phury je duboko udahnuo, no ipak mu se činilo kao da se guši. »Radije uđi prije nego što ti postane hladno.« Klimnula je glavom i krenula prema kući. »Ti ne ideš?« »Najprije ću zapaliti. Samo ti ajde.« Nije je gledao kako ulazi u kuću, no čuo je kako su vrata škljocnula.

Stavio je ruke u džepove i zagledao se u prostrani bijeli travnjak.

Zatim je zatvorio oči i ugledao prošlost. Čim je prošao kroz prijelaz, Phury je krenuo u potragu za svojim bratom blizancem. Pretresao je Staru Zemlju uzduž i poprijeko tražeći kuće koje su bile dovoljno bogate da bi imale sluge. Kako je vrijeme prolazilo, shvatio je da svako toliko nailazi na glasinu o mužjaku veličine ratnika kojega je u ropstvu držala ženka na visoku položaju u glimeri. No nije uspijevao doznati ništa konkretnije. Što je imalo smisla. U to doba, početkom devetnaestog stoljeća, vampirska je vrsta još uvijek bila relativno tijesno povezana, a stara su pravila i društveni običaji još uvijek bili snažni. Da je itko zatečen kako skriva ratnika kao krvnog roba, po zakonu bi bio suočen sa smrtnom

SV

~ 164 ~

kaznom. Zbog toga je Phury morao biti diskretan u svojoj potrazi. Da je zatražio okupljanje aristokracije i uputio javni poziv da se njegov brat blizanac vrati obitelji ili da su ga uhvatili kako pokušava pronaći Zsadista, bilo bi to jednako kao da mu je zabio bodež u prsa: jedini i najbolji način da se tamničar obrani od optužbi bio bi da ubije Zsadista i riješi se tijela.

Do kraja stoljeća već je skoro izgubio nadu. Roditelji su mu do tada već umrli prirodnom smrću. Vampirsko se društvo u Staroj Zemlji rascjepkalo i započele su prve seobe u Ameriku. Nije imao nikakvog uporišta, lutao je Europom i pratio govorkanja i aluzije... a onda je iznenada pronašao što je tražio.

Te se sudbonosne noći nalazio u Engleskoj. Bio je na vampirskom primanju u dvorcu na doverskim liticama. Dok je stajao u mračnom kutku plesne dvorane, čuo je kako dva mužjaka govore o domaćici. Rekli su da ima nevjerojatno obdarenog krvnog roba, da voli da je gledaju i da ga ponekad čak i dijeli s drugima.

Phury joj se počeo udvarati te iste večeri.

Nije se bojao da će ga lice izdati, iako su on i Zsadist bili jednojajčani blizanci. Kao prvo, bio je odjeven kao dobrostojeći mužjak, pa nikome ne bi palo na pamet da bi netko njegova položaja tražio roba koji je legalno kupljen na tržnici još kao dijete. Osim toga, pazio je da uvijek bude donekle prerušen. Nosio je kratku bradu da bi prikrio crte lica, a oči je skrivao iza tamnih naočala, što je objašnjavao tvrdnjom da slabo vidi.

Zvala se Catronia. Bila je bogata aristokratkinja, združena s polutanskim trgovcem koji je poslovao s ljudima. Navodno je često bila sama jer joj je helren mnogo putovao, no govorilo se da je krvnog roba imala još prije združivanja.

Phury ju je zamolio da ga primi u kuću, a budući da je bio načitan i pažljiv, dopustila mu je da se nastani u jednoj sobi iako je neodređeno govorio o svom porijeklu. Varalice su bili uobičajena pojava u bogataškim kućama, a on joj je bio privlačan, pa je bila spremna zanemariti određene formalnosti. No bila je i oprezna. Tjedni su prolazili, a iako je provodila mnogo vremena s njime, nikada ga nije odvela k robu kojega je navodno držala.

Koristio je svaku priliku da pretražuje posjed i zgrade na njemu, nadajući se da će pronaći brata u nekoj skrivenoj ćeliji. Problem je bio u tome što je posvuda bilo špijuna, a ni Catronia mu nije ostavljala mnogo slobodnog vremena. Kadgod bi joj helren otputovao, što je bilo često, došla

SV

~ 165 ~

bi k Phuryju, a što je on više izbjegavao njezine dodire, to ga je ona više željela.

Vrijeme... Stvar je bila samo u vremenu. U vremenu i u njezinoj nemogućnosti da se odupre iskušenju da se pohvali svojim trofejem, svojom igračkom, svojim robom. Jedne noći, neposredno prije zore, prvi ga je put pozvala u svoju spavaću sobu. Tajna vrata koja je tražio nalazila su se u njezinu salonu, u stražnjem zidu ormara. Zajedno su se spustili velikim, strmim stubištem.

Phury se još uvijek sjećao otvaranja debelih hrastovih vrata na dnu stuba i prizora koji je zatim ugledao: nagog mužjaka prikovanog, raširenih nogu, za povišenu postelju prekrivenu debelim, rukom istkanim prekrivačem.

Zsadist je gledao u strop, a kosa mu je bila toliko dugačka da je padala po kamenom podu. Bio je glatko izbrijan i nauljen, kao da je pripremljen za korištenje, a odisao je skupim mirođijama. Ženka mu je prišla bez oklijevanja i počela ga milovati s ljubavlju, dok su mu njezine proždrljive smeđe oči gutale tijelo s vlasničkim ponosom.

Phuryjeva je ruka posegnula za bodežom koji je nosio za pojasom prije nego što je uopće shvatio što radi. Kao da je osjetio taj pokret, Zsadist je polako okrenuo glavu, a njegov se mrtvi crni pogled spustio na Phuryja. U očima mu nije bilo nikakvog bljeska prepoznavanja. Samo ključajuća mržnja.

Phuryja su preplavili šok i ljutnja, no ostao je koncentriran, nastojeći pronaći izlaz. Na drugom su se kraju ćelije nalazila još jedna vrata, no na njima nije bilo nikakve kvake ni ručke, samo mali prorez nekih metar i pol od poda. Pomislio je da bi ih možda mogao razv...

Catronia je počela dodirivati njegova brata po intimnim dijelovima tijela. U rukama je imala nekakvu mast, a dok je milovala Zsadistov ud, izgovarala je ogavne stvari o tome što će raditi s njegovom golemom muškošću. Phury je iskezio očnjake na nju i podignuo bodež.

Vrata preko puta odjednom su se otvorila. Na njima je stajao dvorjanin dekadentna izgleda odjeven u ogrtač obrubljen hermelinovim krznom. Sav izvan sebe, izjavio je da se Catronijin helren neočekivano vratio i da je traži. Do njega su očito doprle glasine o njoj i Phuryju.

Phury je čučnuo, spreman ubiti ženku i njezina dvorjanina. No u prostoriji se odjednom začuo zvuk mnogobrojnih teških koraka.

Helren se sjurio niz tajno stubište, a onda su on i njegova privatna straža uletjeli u ćeliju. Mužjak je djelovao zaprepašteno; očito nije imao

SV

~ 166 ~

pojma da mu šelan ima krvnog roba. Catronia je počela govoriti, no ošamario ju je takvom silinom da joj se tijelo odbilo od kamenog zida.

Uslijedila je eksplozija kaosa. Privatna se straža bacila na Phuryja.

Helren se s nožem u ruci bacio na Zsadista.

Ubijanje dvorskih vojnika trajalo je dugo i bilo je krvavo, a kada se Phury napokon iskobeljao iz borbe prsa o prsa, Zsadista više nije bilo na vidiku — ostao je samo krvavi trag koji je vodio iz ćelije.

Phury je odjurio niz hodnik, trčeći kroz podzemni labirint dvorca, slijedeći crvene mrlje. Kada je napokon pronašao izlaz iz bedema, bilo je već gotovo svanulo, pa je znao da mora pronaći Zsadista što je prije moguće. Zastao je da se orijentira i začuo kako zrak presijeca neki ritmičan zvuk.

Bičevanje.

Desno od mjesta na kojem se nalazio, Zsadista su objesili s drveta na samoj litici, nad beskonačnim morskim prostranstvom, i bičevali ga takvom silinom da mu se tijelo pretvorilo u otvorenu ranu.

Phury je napao tri stražara koja su mu šibala brata blizanca. Iako su mužjaci pružili snažan otpor, Phury je bio obuzet divljačkim bijesom.

Poubijao ih je i oslobodio Zsadista, no iz dvorca se pojavilo još stražara, nadirući u peteročlanoj četi.

Sunce samo što nije izašlo, a sjaj zore već mu je pržio kožu, pa je Phury znao da više nemaju vremena. Prebacio je Zsadista preko ramena, dohvatio jedan od pištolja kojima su stražari bili naoružani i zataknuo ga za pojas. Zatim je odmjerio liticu i more pod njom. Nije to bio najbolji put do slobode, no bio je mnogo bolji od pokušaja da se suprotstavi stražarima i pokuša probiti natrag do dvorca. Zatrčao se nadajući se da će uspjeti odskočiti dovoljno daleko da padnu u more.

Netko je bacio bodež koji ga je pogodio u bedro, pa je posrnuo.

Nije bilo vremena da povrati ravnotežu ili zaustavi zalet. On i Zsadist otkotrljali su se preko ruba litice i počeli klizati niz stijenu, no tada je Phuryjeva čizma zapela u nekoj pukotini. Tijelo mu se naglo zaustavilo u padu, a on je očajnički pokušavao zadržati Zsadista u rukama, znajući da je ovaj u dubokoj nesvijesti i da će se utopiti ako sam padne u more.

Zsadistova koža, skliska od krvi, kliznula mu je iz ruku...

U posljednji je trenutak uhvatio Zsadista za zapešće i čvrsto ga stisnuo. Osjetio je snažan trzaj kada se teško tijelo zaustavilo u padu. Bol mu je prostrujala nogom. Zacrnilo mu se pred očima. Zatim se razbistrilo.

Ponovno zacrnilo. Osjećao je kako se Zsadistovo tijelo ljulja u zraku. To je

SV

~ 167 ~

opasno njihanje nemilosrdno nagrizalo čvrstoću njegova stiska.

Stražari su provirili preko ruba litice, a zatim odmjerili sjaj na istoku, rukama štiteći oči. Nasmijali su se, vratili oružje u opasače i ostavili Phuryja i Zsadista da umru.

Dok se sunce pomaljalo na obzoru, Phury je osjećao kako mu snaga brzo nestaje i znao je da neće moći još dugo držati Zsadista. Svjetlo je bilo strašno, palilo ga je i povećavalo mučnu bol koju je već osjećao. Ali ma koliko snažno povlačio nogu, gležanj mu je i dalje bio zaglavljen.

Petljao je po opasaču nastojeći izvući pištolj. Duboko je udahnuo i uperio cijev prema vlastitoj nozi. Ustrijelio se ispod koljena. Dva puta. Bol ga je zaprepastila, bila je nalik vatrenoj kugli koja mu je eksplodirala u tijelu i natjerala ga je da ispusti pištolj. Skrgućući zubima, slobodnom se nogom oslonio o liticu i odgurnuo se svom snagom koju je uspio prikupiti.

Kriknuo je dok mu se noga rasprskivala i cijepala.

A zatim se našao u vrtoglavoj ništavnosti praznoga zraka.

More je bilo hladno, no od šoka je došao svijesti, a hladnoća mu je zatvorila ranu i zaustavila krvarenje. Obeznanjen, izmučen, očajan, prisilio se da zadrži glavu nad nemilosrdnim valovima, a njegov smrtni stisak oko Zsadistova tijela bio je jedina čvrsta točka koja mu je preostala.

Privukao je brata bliže k sebi i držao mu glavu nad vodom te počeo plivati prema obali.

Bogu hvala, nedaleko od mjesta na kojem su sletjeli u more nalazio se ulaz u neku špilju, pa ih je zadnjim atomima snage usmjerio prema tom tamnom otvoru. Kada je izvukao sebe i Zsadista iz mora, bio je već gotovo sasvim obnevidio, no nastojao ih je odvući što je dublje mogao u špilju.

Spasio ih je prirodni zavoj u špilji, koji im je pružio potrebnu tamu. U dubini špilje, daleko od sunca, zaklonio ih je iza velikih stijena. Uzeo je Zsadista u naručje da bi im bilo toplije i zagledao se u tminu, potpuno izgubljen.

Phury je protrljao oči. Bože, kada se samo sjeti Zsadista prikovanog za onu povišenu postelju...

Od kada ga je spasio, stalno je proživljavao istu noćnu moru, koja bi ga prestravila uvijek istom silinom kada god bi mu je njegova podsvijest odlučila servirati.

Uvijek je sanjao isto: vidio se kako trči niz one skrivene stube i s treskom otvara vrata. Zsadist leži svezan. Catronia je u kutu i smije se. Čim bi Phury ušao u ćeliju, Z. bi okrenuo glavu, a njegove crne, beživotne oči pogledale bi Phuryja s lica bez ožiljka. Oštrim bi glasom rekao:

SV

~ 168 ~

»Ostavi me ovdje. Želim ostati... ovdje.« To bi Phuryju bio znak da se probudi u hladnom znoju. »Što ima, stari?« Butchev ga je glas oštro potresao, no bio je dobrodošao. Phury je protrljao lice, a zatim je pogledao preko ramena. »Samo uživam u pogledu.« »Dat ću ti savjet. Takve se stvari rade na tropskim plažama, a ne vani na ovakvoj hladnoći. Čuj, dođi jesti s nama, može? Rhage hoće palačinke, pa je Mary dovezla šleper brašna i šećera u kuhinju. Fritz će početi levitirati od zabrinutosti jer ne smije pomagati.« »Da. Može.« Kada su se uputili prema kući, Phury je rekao: »Mogu te nešto pitati?« »Naravno. Što te muči?« Phury je zastao pokraj stola za biljar i uzeo crnu kuglu. »Kada si radio u odjelu za umorstva, susretao si mnogo sjebanih ljudi, zar ne? Ljudi koji su izgubili muževe ili žene... sinove i kćeri.« Kada je Butch klimnuo glavom, rekao je: »Jesi li ikada saznao što se s njima dogodilo? Mislim, s onima koji su ostali živi. Znaš li jesu li ikada to preboljeli?« Butch je palcem protrljao obrve. »Ne znam.« »No da, pretpostavljam da se baš i niste bavili...« »No mogu ti reći da ja nisam.« »Misliš, nisi se mogao riješiti pomisli na sve one leševe koje si obrađivao?« Čovjek je zavrtio glavom. »Zaboravio si sestre. Braću i sestre.« »Molim?« »Ljudi ostaju bez muževa, žena, sinova, kćeri... i sestara i braće. Ja sam ostao bez sestre kada sam imao dvanaest godina. Dva dečka odvela su je iza bejzbolskog igrališta kod škole, iskoristila je i mlatila dok je nisu ubili. Nikada to nisam prebolio.« »Isuse...« Phury je zašutio shvativši da nisu sami.

Zsadist je stajao na vratima samo u hlačama. Bio je obliven znojem od glave do tenisica, kao da je dolje u teretani pretrčao kilometre i kilometre.

Dok je gledao svog brata blizanca, Phury je osjetio onaj poznati dojam

SV

~ 169 ~

propadanja. Uvijek je bilo tako, kao da je Z. nekakvo polje niskog tlaka.

Zsadistov je glas bio tvrd. »Želim da obojica dođete sa mnom kada padne mrak.« »Kamo?« upitao je Butch. »Bella želi otići do svoje kuće, a nemam je namjeru voditi onamo bez podrške. Treba mi auto za slučaj da poželi nešto ponijeti sa sobom kada se budemo vraćali, a želim i da netko provjeri lokaciju prije nego što odemo onamo. Dobra je stvar što u podrumu postoji tunel za bijeg za slučaj da se stvari zakompliciraju. Provjerio sam ga sinoć kada sam otišao po neke stvari.« »Ja sam spreman«, rekao je Butch.

Zsadist je skrenuo pogled na Phuryja. »I ti isto, Phury?« Nakon kratke zadrške Phury je klimnuo. »Da. I ja isto.«

SV

~ 170 ~

22. poglavlje Te noći, kada se mjesec već uspeo visoko na nebu, O. se zastenjavši pridignuo s tla. Čekao je na rubu livade još otkad je sunce zašlo nadajući se da će se netko pojaviti u farmerskoj kući... ali ništa se nije dogodilo.

Baš kao ni tijekom protekla dva dana. Osim što mu se učinilo da je toga jutra vidio nešto prije zore, nekakvu sjenku kako se kreće u kući, ali štogod da je to bilo, opazio je to samo jedanput i više ne.

Iz dubine je duše želio da se može poslužiti svim resursima Društva kako bi se dao u potragu za svojom ženom. Kada bi poslao svakog degrada kojeg ima... Iako bi si u tom slučaju isto tako mogao uperiti pištolj u glavu. Netko bi izbrbljao Omegi da je sva pozornost preusmjerena na jednu nevažnu ženku. A onda bi nastupili veliki problemi.

Bacio je pogled na sat i opsovao. Kad smo već kod Omege... O. je te večeri imao obavezni sastanak s gospodarom i nije imao drugog izbora nego pojaviti se u dogovoreno vrijeme. Ostati produktivan kao ubojica bio je jedini način da vrati ženu i nije namjeravao riskirati da ga dezintegriraju jer je propustio sastanak. Izvadio je mobitel i pozvao tri bete da nadziru farmersku kuću.

Budući da je to mjesto bilo poznato kao okupljalište vampira, barem je imao izliku zašto ih je zadužio za to.

Dvadeset minuta poslije ubojice su izronili iz šume, a zvuk njihovih čizama u trku gubio se u snježnom pokrivaču. Tri krupna muškarca tek su prošla inicijaciju pa im je kosa još uvijek bila tamna, a koža zarumenjena od hladnoće. Očito su bili uzbuđeni zbog mogućnosti da budu od koristi i spremni za borbu, ali O. im je rekao da samo gledaju i nadziru. Ako se itko pojavi, ne smiju ga napasti dok ne pokuša otići, a i u takvom slučaju svakog vampira, bilo mužjaka ili ženku, moraju zarobiti živog. Bez iznimke. O. je mislio da bi on, da je bio član obitelji svoje žene, najprije poslao nekoga da izvidi situaciju prije nego što bi joj dopustio da se dematerijalizira u blizini kuće. A ako je mrtva pa članovi obitelji iznose njezine stvari iz kuće, želio je da joj rođake zarobe neozlijeđene kako bi joj mogao pronaći grob.

Nakon što se uvjerio da su bete shvatili što želi, O. se kroz šumu uputio do kamioneta skrivenog među borovima. Kada je izašao na cestu 22, vidio je da su degradi parkirali Explorer kojim su došli odmah pokraj ceste, tek pola kilometra od skretanja na prilazni put prema farmerskoj

SV

~ 171 ~

kući. Nazvao je budale i rekao im da upotrijebe mozak i dobro sakriju automobil. Potom se odvezao do kolibe. Tijekom vožnje, glavom su mu prolazile slike njegove žene od kojih nije jasno vidio put pred sobom.

Prikazivala mu se u najljepšem izdanju, pod tušem, mokre kose i kože.

Tada je izgledala osobito čisto...

Ali onda su se slike promijenile. Vidio ju je nagu na leđima ispod one rugobe od vampira koji ju je odveo. Mužjak ju je dodirivao... ljubio... zabijao se u nju... A njoj se to sviđalo. Gaduri se to sviđalo. Glava joj je bila zabačena, stenjala je i svršavala kao neka kurva i željela je još.

O. je zgrčio šake oko upravljača dok mu članci skoro nisu iskočili iz kože. Pokušao se smiriti, ali njegova je ljutnja bila kao pitbul na lancu od papira. Tada mu je postalo kristalno jasno da će je, ako već nije mrtva, ubiti kada je pronađe. Bilo je dovoljno da je samo zamisli s bratom koji ju je ukrao i da potpuno izgubi sposobnost normalnog razmišljanja.

A to je značilo da se nalazi u bezizlaznoj situaciji. Život bez nje bit će užasan, a iako mu je pomisao na samoubilački pohod nakon njezine smrti zvučala vrlo privlačno, izvesti tako nešto značilo bi da će vječnost provesti s Omegom. Degradi su se, na koncu konca, nakon dezintegracije vraćali gospodaru.

No tada mu je nešto palo na pamet. Zamislio je svoju ženu u dalekoj budućnosti, izblijedjele kože, posvijetljene kose i očiju boje oblaka. Kao degrada kakav je i sam bio. Rješenje je bilo tako savršeno da mu je noga skliznula s gasa i kamionet se zaustavio nasred ceste 22.

Tako će zauvijek biti njegova.

Kada se približila ponoć, Bella je odjenula svoje stare traperice i onaj debeli crveni džemper koji je toliko voljela. Potom je otišla u kupaonicu, skinula dva ručnika sa zrcala i pogledala se. Iz zrcala joj je pogled uzvratio odraz iste one ženke na koju je bila naviknuta. Plave oči. Visoke jagodice. Prilično velika usta. Puno tamnosmeđe kose.

Zadignula je rub džempera i pogledala si trbuh. Koža na njemu bila je savršena i na njoj se više nije vidjelo degradovo ime. Rukom je prešla preko mjesta na kojem su se donedavno nalazila slova. »Jesi li spremna?« upitao je Zsadist.

Pogledala je u zrcalo. Nadvijao se iza nje odjeven u crno i nakićen oružjem. Oči boje ugljena bile su prikovane o njezinu otkrivenu kožu. »Ožiljci su zacijeljeli«, rekla je. »Za samo četrdeset osam sati.«

SV

~ 172 ~

»Da. I drago mi je zbog toga.« »Bojim se ići u svoju kuću.« »Phury i Butch idu s nama. Bit ćeš dobro zaštićena.« »Znam...« Spustila je džemper. »Samo... što ako neću biti u stanju ući unutra?« »Onda ćemo pokušati ponovno neku drugu večer. Koliko god puta bude potrebno.« Pružio joj je njezinu zimsku jaknu.

Dok ju je navlačila, rekla je: »Imaš pametnijeg posla nego paziti na mene.« »Trenutno nemam. Daj mi ruku.« Prsti su joj drhtali kada je ispružila ruku. Kao u magli glavom joj je prošla misao da je to prvi put da je zatražio da ga dotakne i ponadala se da će taj kontakt dovesti do zagrljaja. Ali njega nije zanimalo grljenje. U ruku joj je stavio maleni pištolj, a da joj pritom nije ni ovlaš dotaknuo kožu. Ustuknula je s gnušanjem. »Ne, ne ž...« »Primi ga...« »Čekaj. Ne želim...« »... ovako.« Namjestio joj je mali držak u dlanu. »Ovo je sigurnosni zaponac. Zakočeno. Otkočeno. Shvaćaš? Zakočeno... otkočeno. Morala bi pucati iz velike blizine da bi ovime nekoga ubila, ali napunjen je s dva metka koji će usporiti degrada dovoljno da uspiješ pobjeći. Samo ga uperi i dvaput povuci okidač. Nije ga potrebno zapinjati ni ništa takvo. I ciljaj u trup. To je veća meta.« »Ne želim to.« »Ni ja ne želim da ga imaš. Ali to je bolje nego voditi te onamo nenaoružanu.« Zatresla je glavom i zatvorila oči. Život je ponekad zbilja gadan. »Bella? Bella, pogledaj me.« Kada je to učinila, rekao je: »Drži ga u desnom vanjskom džepu kaputa. Tako ćeš ga dohvatiti dominantnom rukom ako ga već budeš morala upotrijebiti.« Otvorila je usta, no on je nastavio govoriti ne obazirući se na njezine riječi. »Ostat ćeš s Butchem i Phuryjem. Dok god si s njima, malo je vjerojatno da ćeš ga morati upotrijebiti.« »Gdje ćeš ti biti?« »U blizini.« Kada se okrenuo, primijetila je da mu je na leđima zataknut nož — uz dva bodeža na prsima i jedan pištolj na svakom boku.

Pitala se koliko još drugog oružja koje ne vidi ima na sebi.

SV

~ 173 ~

Zastao je na vratima pognute glave. »Pobrinut ću se da ne moraš upotrijebiti taj pištolj, Bella. Kunem ti se. No ne mogu dopustiti da budeš nenaoružana.« Duboko je udahnula. I gurnula mali komad metala u džep kaputa.

Phury je čekao u hodniku naslonjen na ogradu galerije. I on je bio odjeven za borbu, s pištoljima i svim onim bodežima posvuda po sebi, a tijelo mu je zračilo smrtonosnom mirnoćom. Kada mu se nasmiješila, klimnuo je glavom i navukao crni kožni kaput.

Zsadistu je zazvonio mobitel pa ga je otklopio. »Jesi tamo, murjače? Što ima?« Kada je završio razgovor, klimnuo je glavom. »Spremni smo.« Uputili su se do predvorja, a zatim izašli u dvorište. Na hladnom zraku oba su mužjaka uzela pištolje u ruke, a zatim su se sve troje dematerijalizirali.

Bella se materijalizirala na trijemu ispred sjajnih crvenih vrata s mjedenom alkom. Osjećala je da su Zsadist i Phury iza nje, dva ogromna muška tijela puna napetosti. Začuli su se koraci pa je pogledala preko ramena. Butch se uspinjao na trijem. I on je imao pištolj u ruci.

Pomisao da ne mora žuriti i da može polako ući u svoju kuću učinila joj se opasnom i sebičnom. Mislima je otključala vrata i ušla.

Kuća je još uvijek isto mirisala... na spoj laštila za pod s mirisom limuna koje je koristila na širokim borovim daskama i svijeća od ružmarina koje je voljela paliti.

Kada je čula da su se vrata zatvorila i da se sigurnosni alarm isključio, pogledala je iza sebe. Butch i Phury pratili su je u stopu, ali Zsadist je nestao.

Znala je da ih nije napustio. Ipak je priželjkivala da je unutra s njom.

Duboko je udahnula i osvrnula se po svojoj dnevnoj sobi. Bez upaljenih svjetala vidjela je samo poznate sjene i oblike, više obrise namještaja i zidova nego išta drugo. »Sve se čini... Zaboga, potpuno isto.« Iako je iznad njezina pisaćeg stola sada zjapila praznina. Nije bilo zrcala, onog koje je zajedno s majkom odabrala na Manhattanu prije nekih deset godina. Rehvengeu se oduvijek sviđalo. Je li ga on uzeo? Nije bila sigurna bi li je to trebalo dirnuti ili uvrijediti.

Kada je pružila ruku da upali svjetiljku, Butch ju je zaustavio. »Bez svjetala. Žao mi je.« Klimnula je. Kada je zašla dublje u farmersku kuću i vidjela još

SV

~ 174 ~

svojih stvari, osjećala se kao da je medu starim prijateljima koje godinama nije vidjela. Bilo je to divno i tužno. Ponajviše je donijelo olakšanje. Bila je tako sigurna da će se uzrujati...

Zastala je kada je ušla u blagovaonicu. Iza širokog nadsvođenog prolaza na drugom kraju nalazila se kuhinja. Želudac joj se stegnuo od straha.

Prikupivši hrabrost, uputila se onamo i zastala. Kada je vidjela da je sve uredno i da ništa nije razbijeno, prisjetila se nasilja koje se tu odigralo. »Netko je počistio«, šapnula je. »Zsadist.« Butch ju je zaobišao držeći pištolj u razini prsa i kružeći pogledom oko sebe. »On... je sve to napravio?« Pokretom ruke pokazala je uokolo. »Noć nakon što su te odveli. Proveo je sate ovdje. I dolje je sve čisto kao suza.« Pokušala je zamisliti Zsadista s krpom i kantom kako uklanja mrlje od krvi i krhotine stakla.

Zapitala se zašto. Butch je slegnuo ramenima. »Rekao je da je to nešto osobno.« Je li to izrekla naglas? »Je li objasnio... zašto je osobno?« Kada je odmahnuo glavom, postala je svjesna da se Phury naglašeno zanima za krajolik oko kuće. »Želiš li otići u spavaću sobu?« upitao je Butch.

Kada je klimnula, Phury je rekao: »Ja ću ostati ovdje.« Dolje u podrumu sve je bilo uredno, posloženo... čisto. Otvorila je ormar, pregledala ladice komode i promuvala se kupaonicom. Pozornost su joj zaokupljale male stvari. Bočica parfema. Časopis s datumom prije otmice. Svijeća za koju se sjećala da ju je zapalila pokraj starinske kade. Željela je provesti sate... dane boraveći u tom prostoru, dodirujući stvari, postajući ponovno dijelom kuće na neki duboki način. Ali osjećala je da Butch postaje sve napetiji. »Mislim da sam vidjela dovoljno za večeras«, rekla je želeći da može ostati dulje.

Butch je išao naprijed kada su se uputili natrag na prvi kat. Kada je došao u kuhinju, pogledao je Phuryja. »Spremna je za polazak.«

SV

~ 175 ~

Phury je otklopio telefon. Neko je vrijeme vladala tišina. »Z„ vrijeme je za polazak. Upali murjaku auto.« Kada je Butch zatvorio vrata podruma, Bella se uputila do akvarija s ribicama i zavirila u njega. Pitala se hoće li ikada opet živjeti u toj farmerskoj kući. I imala je osjećaj da neće. »Želiš li nešto ponijeti sa sobom?« upitao je Butch. »Ne, mislim da...« Izvana se začuo hitac, prigušeno šuplje pucketanje.

Butch ju je zgrabio i povukao je tako da se priljubila uz njegova leđa. »Budi tiho«, šapnuo joj je u uho. »Ispred kuće«, zasiktao je Phury dok se spuštao u čučanj. Pištoljem je pokazao niz hodnik prema vratima kroz koja su ušli.

Još jedan hitac. Pa još jedan. Sve bliže. S druge strane kuće. »Idemo van kroz tunel«, šapnuo je Butch dok ju je snažno zaokretao i gurao prema vratima podruma.

Phury je pomicao cijev pištolja usporedno sa zvukovima. »Štitit ću vas.« Upravo u trenutku kada se Butcheva ruka spustila na kvaku podrumskih vrata, vrijeme se zbilo u djeliće sekunde, a muškarci oko nje kao da su prestali postojati.

Staklena vrata iza njih s treskom su se rastvorila. Drveni je okvir popucao, a staklo se razmrskalo.

Zsadist je leđima odvalio cijelu konstrukciju vrata kada ga je neka golema sila gurnula kroz njih. Kada je sletio na kuhinjski pod, glava mu se trznula unatrag i udarila o pločice takvom snagom da je zvučalo kao da je ispaljen još jedan hitac. A onda mu je, uz užasan povik, degrad koji ga je bacio kroz vrata skočio na prsa i njih su dvojica kliznula preko prostorije ravno prema stubama koje su vodile u podrum. Zsadist je ležao ispod ubojice nepomičan poput stijene. Ošamućen? Mrtav?

Bella je vrisnula, a Butch ju je povukao u stranu. Mogli su se pomaknuti samo prema štednjaku, pa ju je gurnuo u tom smjeru štiteći je svojim tijelom. Samo što su sada bili zarobljeni u kuhinji.

Phury i Butch uperili su pištolje u masu zapetljanih nogu i ruku na podu, ali ubojica nije mario. Živi mrtvac podignuo je šaku i udario Zsadista u glavu. »Ne!« urliknula je.

Začudo, činilo se da je udarac probudio Zsadista. A možda je stvar bila u njezinu glasu. Crne su mu se oči otvorile, a lice mu je poprimilo zao

SV

~ 176 ~

izraz. Brzim pokretom ščepao je degrada ispod pazuha i tako jako zakrenuo ruke da se ubojičin trup iskrivio u zlokoban luk.

Zsadist se u sekundi našao na degradu i zajahao ga. Zgrabio je ubojičinu desnu ruku i iskrenuo je pod kutom od kojeg su pucale kosti.

Potom je zario palac pod bradu živog mrtvaca tako duboko da se vidjela samo polovica prsta i iskezio duge očnjake koji su se smrtonosno bjelasali.

Ugrizao je degrada za vrat, ravno kroz jednjak.

Ubojica je zavikao od boli, divlje se bacakajući između njegovih nogu.

A to je bio samo početak. Zsadist je rastrgao svoju lovinu. Kada se više nije micala, zastao je zadahtan, zario prste u degradovu tamnu kosu i razdvojio pramen očito tražeći bijeli izrast.

Ali ona mu je sama mogla reći da to nije David. Pod pretpostavkom da bi uspjela progovoriti.

Zsadist je opsovao i uhvatio dah, ali je ostao zgrbljen nad plijenom tražeći znakove života. Kao da nije želio prestati. A zatim se namrštio i podignuo pogled, očito shvativši da je bitka gotova i da je bilo svjedoka.

O... Bože. Na licu je imao tragova crne degradske krvi, a i prsa i ruke bili su mu zamrljani.

Pogledao ju je crnim očima. Bile su blistave. Sjajne. Baš kao i krv koju je prolio da bi je obranio. Brzo je odvratio pogled kao da želi sakriti zadovoljstvo koje mu je ubijanje pružilo. »Druga dvojica su sređena«, rekao je i dalje teško dišući. Izvukao je rub majice i obrisao lice.

Phury se uputio prema hodniku. »Gdje su? Na travnjaku ispred kuće?« »Prije pred Omeginim vratima. Obojicu sam probo.« Zsadist je pogledao Butcha. »Odvedi je kući. Odmah. Previše je šokirana da bi se dematerijalizirala. Phury, ti idi s njima. Ima da me nazovete one sekunde kada stupi nogom u predvorje, jasno?« »A ti?« upitao je Butch dok ju je gurao da zaobiđe mrtvog degrada.

Zsadist je ustao i izvukao bodež iz korica. »Dezintegrirat ću ga i pričekati da dođu ostali. Kada se ove pizde ne jave na raport, doći će ih još.« »Vratit ćemo se.« »Radite što hoćete, samo je odvedite kući. Dakle, dosta priče i u auto.« Bella je pružila ruku prema njemu iako nije bila sigurna zašto.

Užasnulo ju je ono što je napravio i to kako je sada izgledao, sav izubijan i izudaran dok mu je vlastita krv natapala odjeću zajedno s ubojičinom.

SV

~ 177 ~

Zsadist je zamahnuo rukom kroz zrak kao da je tjera od sebe. »Vodite je već jednom.« John je iskočio iz autobusa s takvim olakšanjem što je kod kuće da se skoro spotaknuo. Čovječe, ako su prva dva dana treninga bila ikakvo mjerilo, sljedećih će nekoliko godina biti pakao.

Kada je ušao kroz ulazna vrata, zazviždao je.

Wellsien glas dolazio je iz njezine radne sobe. »Bok! Kako je bilo?« Kada je skinuo kaput, dvaput je kratko zazviždao, što je bio nekakav znak za dobro, okej, sve u redu. »Dobro. Hej, Havers dolazi za sat vremena.« John je krenuo prema njezinoj radnoj sobi i zastao na vratima.

Wellsie je sjedila za stolom okružena zbirkom starih knjiga od kojih je većina bila otvorena. Pogled na te rastvorene uvezane stranice podsjetio ga je na pse koji leže na leđima gorljivo iščekujući češkanje po trbuhu.

Nasmiješila se. »Izgledaš umorno.« Malo ću odspavati dok Havers ne dođe, pokazao je. »Jesi li siguran da si dobro?« Apsolutno. Nasmiješio se da bi malo potkrijepio laž. Mrzio je lagati joj, ali nije želio podrobnije objašnjavati svoje neuspjehe. Za nekih šesnaest sati još će se jedanput morati suočiti s njima. Trebao mu je predah, a mora da su i svi ti neuspjesi iscrpljeni od tolikog paradiranja u javnosti. »Probudit ću te kada doktor dođe.« Hvala.

Kada se okrenuo, rekla je: »Nadam se da znaš da ćemo se znati nositi s rezultatima pretraga, kakvi god bili.« Pogledao ju je. Dakle, i nju su brinuli rezultati.

U hipu joj je prišao i zagrlio je, a zatim se uputio u svoju sobu. Nije čak ni ubacio odjeću u otvor za prljavo rublje, već je samo spustio torbe i legao na krevet. Čovječe, kumulativni učinak osam sati izvrgnutosti ismijavanju bio je dovoljan da poželi spavati tjedan dana.

Samo što mu je na pameti bio samo Haversov posjet. Bože, što ako je sve to neka pogreška? Sto ako se neće pretvoriti u nekog fantastičnog i snažnog? Što ako njegove noćne vizije nisu ništa više od posljedice

SV

~ 178 ~

pretjerane opsjednutosti Drakulom? Što ako je većim dijelom čovjek?

To bi čak imalo nekog smisla. Iako je trening tek počeo, bilo je jasno da nije bio kao drugi pretprijelazni mužjaci na obuci. Jednostavno nije bio dobar u fizičkim aktivnostima i bio je slabiji od ostalih dečki. Možda će uz vježbu postati nešto bolji, iako je sumnjao u to.

John je zatvorio oči i nadao se da će nešto lijepo sanjati. Neki san u kojem mu je tijelo veliko, u kojem je snažan i...

Probudio ga je Tohrov glas. »Havers je stigao.« John je zijevnuo, rastegnuo se i pokušao se sakriti od izraza suosjećanja na Tohrovu licu. To je bila druga noćna mora u vezi s treningom: svaki put kada bi zabrljao, bilo bi to pred Tohrom. »Kako si, sine... hoću reći, Johne?« John je odmahnuo glavom i pokazao: Dobro sam, ali bih radije da me zoveš sine.

Tohr se nasmiješio. »Dobro. I meni se tako više sviđa. Dođi sada. Idemo riješiti tu stvar s pretragama, može?« John je krenuo za Tohrom u dnevnu sobu. Havers je sjedio na kauču.

S onim svojim naočalama od kornjačevine, sakoom s uzorkom riblje kosti i crvenom leptir-kravatom izgledao je kao profesor. »Zdravo, Johne«, rekao je.

John je podignuo ruku i sjeo u polunaslonjač najbliži Wellsie. »Dakle, donio sam nalaze krvnih pretraga.« Havers je izvadio papir iz svog sportskog sakoa. »Trebalo mi je malo dulje jer sam naišao na neočekivanu anomaliju.« John je pogledao Tohra. A zatim Wellsie. Isuse... Što ako je u potpunosti čovjek? Što će mu napraviti? Hoće li morati otići... »Johne, ti si čistokrvni ratnik. U tvojoj krvi postoje tek zanemarivi tragovi nevampirskih gena.« Tohr se glasno nasmijao i pljesnuo rukama. »Ideš, stari! To je sjajno!« John je razvukao usne u tako široki osmijeh da mu se usnice više uopće nisu vidjele. »No ima još nešto.« Havers je pomaknuo naočale više na nos. »Ti si iz loze Dariusa od Marklona. Kompatibilnost je tolika da bi mu mogao biti sin. Zapravo, tolika... da mora da si mu sin.«

SV

~ 179 ~

Prostorijom je zavladala mrtva tišina.

John je pogledavao sad Tohra, sad Wellsie. Oboje su se ukipili na mjestu. Je li to bila dobra vijest? Loša vijest? Tko je taj Darius? Sudeći po izrazima na njihovim licima, možda je neki kriminalac ili nešto takvo...

Tohr je skočio s kauča i zagrlio Johna stisnuvši ga tako jako da su im se tijela stopila u jedno. Grčevito hvatajući zrak, dok su mu noge lamatale u zraku, John je pogledao Wellsie. Objema je rukama prekrila usta, a suze su joj klizile niz lice. Tohr ga je naglo pustio i odmaknuo se. Malo se nakašljao dok su mu oči blistale. »No... tko bi rekao.« Nekoliko je puta pročistio grlo. Protrljao lice. Izgledao kao da mu se malo vrti u glavi.

Tko je Darius? pokazao je John kada je ponovno sjeo.

Tohr se polako nasmiješio. »Bio mi je najbolji prijatelj, moj brat u borbi, moj... ne mogu dočekati da ti ispričam sve o njemu. A to znači da imaš i sestru.« Koga? »Beth, našu kraljicu. Wrathovu šelan...« »Da, u vezi s tim«, rekao je Havers gledajući Johna. »Ne razumijem zašto si onako reagirao na nju. Snimke mozga su ti u redu, kao i EKG i krvna slika. Vjerujem ti kada kažeš da je ona uzrokovala napadaje, iako nemam pojma zašto. Želio bih da se neko vrijeme držiš podalje od nje da bismo vidjeli hoće li se to ponoviti u drugom okruženju. U redu?« John je klimnuo, iako je želio ponovno vidjeti tu ženu, osobito ako je u rodu s njom. Sestra. Kako cool... »E sada, što se tiče onog drugog problema«, rekao je Havers znakovito.

Wellsie se nagnula naprijed i stavila ruku Johnu na koljeno. »Havers želi o nečem razgovarati s tobom.« John se namrštio.

O čemu? polako je pokazao rukama.

Doktor se nasmiješio pokušavajući djelovati ohrabrujuće. »Želio bih da ideš onom psihoterapeutu.« John se skamenio. Panično je pogledom ispitivao Wellsieno lice, a zatim Tohrovo, pitajući se koliko im je liječnik ispričao o tome što mu se dogodilo prije godinu dana.

Zašto bih išao? pokazao je. Dobro sam.

Wellsien je odgovor bio smiren.

SV

~ 180 ~

»To je samo zato da bi ti prijelaz u novi svijet bio lakši.« »A prvi termin imaš sutra navečer«, rekao je Havers spustivši glavu.

Zagledao se u Johnovo lice preko ruba okvira od kornjačevine, a oči su mu govorile sljedeće: Ili ćeš otići ili ću im reći pravi razlog zbog kojeg moraš ići.

John više nije mogao vrdati i to ga je razbjesnilo. No računao je da je bolje pristati na ucjenu iz suosjećanja nego da Tohr i Wellsie išta saznaju o onome što mu se dogodilo.

Dobro. Otići ću. »Ja ću te odvesti«, rekao je Tohr brzo. Zatim se namrštio. »Hoću reći...

Možemo naći nekog tko će te odvesti... Butch će te odvesti.« Johnovo je lice gorjelo. Da, nije želio da Tohr ima ikakve veze s cijelom tom stvari s psihoterapeutom. Nema šanse.

Odjeknulo je zvono na vratima.

Wellsie se široko osmjehnula. »Baš dobro. To je Sarelle. Došla je raditi sa mnom na organizaciji svetkovine suncostaja. John, želiš li nam možda pomoći?« Sarelle je opet tu? Nije spomenula ništa kada su se jučer navečer dopisivali na internetu. »John? Želiš li raditi sa Sarelle?« Klimnuo je glavom i pokušao izgledati pribrano, iako mu je tijelo zasjalo kao neonska reklama. Osjećao je pravo peckanje.

Da, može.

Stavio je ruke u krilo i spustio pogled na njih pokušavajući prikriti osmijeh.

SV

~ 181 ~

23. poglavlje Bella se apsolutno vraća kući. I to večeras.

Rehvenge nije bio od onih mužjaka koji se znaju nositi s frustracijom, čak i u najboljim okolnostima. Zato je već odavno izgubio strpljenje čekajući da mu se sestra vrati onamo kamo pripada. Kvragu, on joj nije samo brat, već i nadgledatelj, a to znači da ima određena prava.

Kada je navukao dugi kaput od samurovine, krzno mu se zatalasalo oko krupnog tijela, a zatim se smirilo oko gležnjeva. Nosio je crno odijelo marke Ermenegildo Zegna. Dva devetmilimetarska pištolja zataknuta ispod pazuha bila su marke Heckler & Koch. »Rehvenge, molim te, nemoj to raditi.« Pogledao je majku. Madalina je stajala ispod lustera u hodniku, utjelovljenje aristokracije sa svojim kraljevskim držanjem, dijamantima i satenskom haljinom. Jedino što se nije uklapalo u tu sliku bila je zabrinutost na njezinu licu, i to ne zato što nije pristajala uz dijamante Harryja Winstona i vrhunsku dizajnersku odjeću. Madalina se nikada nije uzrujavala. Nikada.

Duboko je udahnuo. Bilo je vjerojatnije da će je smiriti ako ne pokaže svoju opaku ćud, ali u trenutnom raspoloženju bio je bliže tome da je rastrga na mjestu, a to nije bilo pravedno. »Na taj će način doći kući«, rekao je.

Majčina elegantna ruka podignula se do grla, siguran znak da se našla razapeta između onoga što je željela i onoga što je smatrala ispravnim. »Ali to je tako ekstremno.« »Želiš li da spava u vlastitom krevetu? Želiš li da bude gdje bi trebala biti?« Glas mu je počeo odzvanjati zrakom poput udaraca. »Ili želiš da ostane s Bratstvom? To su ratnici, mamen. Ratnici žedni i gladni krvi.

Misliš da bi oklijevali uzeti ženku? A prokleto dobro znaš da po zakonu Slijepi Kralj ima pravo leći s bilo kojom ženkom koju odabere. Želiš li da boravi u takvu okruženju? Ja ne želim.« Kada mu je mamen ustuknula, shvatio je da viče na nju. Još je jedanput duboko udahnuo. »Ali, Rehvenge, razgovarala sam s njom. Ne želi još doći kući. A oni su časni mužjaci. U Staroj Zemlji...« »Više ne znamo čak ni tko su članovi Bratstva.«

SV

~ 182 ~

»Spasili su je.« »Onda je mogu vratiti njezinoj obitelji. Za Boga miloga, ona je ženka iz redova aristokracije. Misliš da će je glimera prihvatiti nakon ovoga? Već je imala onu jednu aferu.« I kakav je to debakl bio. Taj je mužjak uopće nije bio dostojan, obična budala i slabić, a ipak je uspio izaći iz te veze a da se ništa loše o njemu nije čulo. O Belli se, s druge strane, šaputalo mjesecima, a iako se pokušavala pretvarati da je to ne smeta, Rehv je znao da nije tako. Mrzio je aristokratski krug iz kojega se nisu mogli izvući, uistinu ga je mrzio.

Odmahnuo je glavom ljut na sebe. »Nije se uopće trebala iseliti iz kuće. Nisam joj to smio dopustiti.« Čim mu se vrati, nikada više neće smjeti izaći iz kuće bez njegova odobrenja. Zatražit će da je se proglasi osamljenom ženkom. Njezina je krv bila dovoljno čista da to opravda, a iskreno govoreći, to je oduvijek i trebala biti. Nakon toga će Bratstvo imati zakonsku obvezu vratiti je pod Rehvengeovu pasku, a kada se to dogodi, neće moći napustiti kuću bez njegova dopuštenja. I ne samo to. Svaki mužjak koji je bude želio vidjeti morat će se obratiti njemu kao glavi njezine obitelji, a on će uskratiti pristup svakom od tih kurvinih sinova. Jedanput nije uspio zaštititi sestru. Neće dopustiti da se to ponovi.

Rehv je pogledao na sat iako je znao da kasni s obavljanjem zadatka.

Zahtjev za osamljenje podnijet će kralju iz svog ureda. Bilo je neobično raditi nešto tako drevno i tradicionalno putem e-pošte, ali tako su se stvari danas obavljale. »Rehvenge...« »Što?« »Otjerat ćeš je.« »To nije moguće. Nakon što se pobrinem za to, neće imati kamo poći nego ovamo.« Posegnuo je za štapom i zastao. Majka je izgledala toliko ojađeno da se nagnuo i poljubio je u obraz. »Nemoj se ništa brinuti, mamen. Sve ću tako srediti da je nikada više nitko neće povrijediti. Zašto ne pripremiš kuću za njezin povratak? Mogla bi skinuti žalobnu tkaninu.« Madalina je odmahnula glavom. Glasom punim strahopoštovanja rekla je: »Ne dok ne prijeđe preko praga. Uvrijedila bih Čuvardjevu kada bih se drznula pretpostaviti da će se sigurno vratiti.«

SV

~ 183 ~

Spriječio se da ne opsuje. Majčina odanost roditeljici vampirske vrste bila je legendarna. Kvragu, trebala je biti Odabranica sa svim svojim molitvama, pravilima i drhtanjem od straha da će jedna kivna riječ prouzročiti sigurnu propast.

No kako god. Ona je živjela u duhovnom kavezu, a ne on. »Kako želiš«, rekao je naslonivši se na štap i okrenuvši se.

Polako se kretao kroz kuću, određujući u kojoj se prostoriji nalazi na temelju različitih vrsta podnih obloga. U hodniku je to bio mramor, u blagovaonici šuštavi perzijski tepih, a u kuhinji brodski pod sa širokim daskama. Vidom je određivao imaju li mu noge čvrsto uporište te može li se sigurno osloniti na njih. Štap je nosio za slučaj da pogrešno procijeni i izgubi ravnotežu.

Kada je ušao u garažu, uhvatio se za okvir vrata prije nego što se korak po korak spustio niz četiri stepenice. Nakon što je sjeo u svoj blindirani Bentley, pritisnuo je gumb za otvaranje garažnih vrata i pričekao da se otvore da bi se mogao odvesti.

Kvragu sve. Iz dubine je duše želio znati tko su braća i gdje žive.

Otišao bi onamo, razvalio vrata i odvukao Bellu od njih.

Kada je ugledao kolni prilaz iza sebe, ubacio je u rikverc i tako nagazio na gas da su gume zaškripale. Sada kada je bio za upravljačem, mogao se kretati kojom god je brzinom želio. Brzo. Okretno. Bez potrebe za oprezom.

Dugi travnjak pretvorio se u mrlju dok je jurio zavojitim prilazom do vrata koja su bila uvučena od ulice. Bio je prisiljen malo pričekati dok su se otvarala, a onda je izletio na Aveniju Thorne i nastavio voziti niz jednu od najbogatijih ulica u Caldwellu.

Da bi zaštitio obitelj i omogućio joj život u izobilju, radio je nedostojne stvari. Ali bio je dobar u svom poslu, a njegova majka i sestra zasluživale su život koji im je pružao. Dao bi im sve što bi poželjele, ispunio svaki njihov hir. Predugo im je bilo tako teško...

Da, smrt njegova oca bila je prvi njegov dar njima, prvi od mnogih načina na koje je poboljšao njihove živote i pružio im sigurnost. Nije imao namjeru sada prekidati taj trend.

Rehv je jurio prema centru kada je osjetio peckanje u bazi lubanje.

Pokušao je zanemariti taj osjećaj, ali on se u trenutku pretvorio u čvrsti stisak, kao da mu je vrh kralježnice stegnut škripom. Podignuo je nogu s gasa i čekao da osjećaj prođe.

Onda ga je obuzelo.

SV

~ 184 ~

Uz ubod boli, vid su mu zamaglile nijanse crvene, kao da je navukao prozirni veo preko lica: svjetla vozila koja su mu dolazila u susret bila su neonski ružičasta, cesta tamne crvenkastosmeđe boje, a nebo crveno kao burgundac. Provjerio je koliko je sati na kontrolnoj ploči, a brojke na njoj sjajile su kao rubin.

Sranje. Ovo nikako nije kako treba. To se ne bi smjelo dog...

Trepnuo je i protrljao je oči. Kada ih je ponovno otvorio, više nije imao percepciju dubine.

Da, vraga se ne događa. I neće stići u grad.

Zakrenuo je upravljač udesno i parkirao pokraj otvorenog trgovačkog centra, na mjestu na kojem se prije požara nalazila Caldwellska akademija za borilačke vještine. Ugasio je svjetla na Bentleyju i odvezao se iza dugačkih, uskih zgrada te parkirao u ravnini sa zidom tako da je morao samo pritisnuti gas u slučaju da se mora brzo odvesti.

Ostavio je motor da radi, iskobeljao se iz bunde od samurovine, skinuo sako, a zatim zavrnuo rukav na lijevoj ruci. Kroz crvenu izmaglicu posegnuo je u pretinac za rukavice te izvadio injekciju i cjevastu gumenu traku. Ruke su mu se toliko tresle da je ispustio injekciju i morao se ispružiti prema dolje i podignuti je s poda.

Tapšao je po džepovima sakoa dok nije pronašao staklenu bočicu s neuromodulacijskim dopaminom. Stavio ju je na kontrolnu ploču.

Bila su mu potrebna dva pokušaja da otvori sterilno pakiranje s injekcijom i iglom, a zatim je skoro slomio iglu pokušavajući probiti gumeni vrh poklopca bočice s dopaminom. Kada je napunio injekciju, stegnuo je gumenu traku oko bicepsa pomoću jedne ruke i zuba. Potom je pokušao pronaći venu. Budući da je radio u samo dvije dimenzije, sve je bilo komplicirano.

Jednostavno nije dovoljno dobro vidio. Sve mu je pred očima bilo... crveno.

Crveno... crveno... crveno... Ta mu je riječ odzvanjala i odbijala se u glavi. Crvena je bila boja panike. Crvena je bila boja očaja. Crvena je bila boja njegove mržnje prema samome sebi.

Crvena nije bila boja njegove krvi. U svakom slučaju ne sada.

Prisilio se da se koncentrira i prstima počeo prepipavati podlakticu, tražeći ugrađenu internu uzletnu pistu za drogu, brzu autocestu koja će dovesti to sranje do receptora u mozgu. Samo što su mu vene propadale.

Nije osjetio ništa kada je zabio iglu u ruku, što je bilo ohrabrujuće. Ali onda je počelo... lagano peckanje na mjestu uboda. Obamrlost kojom se

SV

~ 185 ~

zaštitio, upravo će nestati.

Dok je ispod kože tražio upotrebljivu venu, počeo je osjećati što mu se događa u tijelu: osjećaj vlastite težine na kožnom automobilskom sjedalu.

Grijanje koja mu puše po gležnjevima. Zrak koji mu u brzom ritmu ulazi i izlazi iz usta i od kojeg mu se suši jezik.

Strava ga je natjerala da gurne štrcaljku do kraja i otpusti gumeni podvez. Bog zna je li pogodio pravo mjesto.

Dok mu je srce lupalo, zagledao se u sat. »Daj«, promrmljao je počevši se ljuljati na vozačkom sjedalu. »Daj... počni djelovati.« Crvena je bila boja njegovih laži. Bio je zarobljen u svijetu crvene.

Jednoga dana dopamin neće djelovati. Zauvijek će ostati izgubljen u crvenoj.

Brojke na satu promijenile su se. Prošla je jedna minuta. »Sranje...« Protrljao je oči kao da će time u vidno polje vratiti dubinu i normalni spektar boja.

Zazvonio mu je mobitel. Ignorirao ga je. »Molim te...« Mrzio je molećivi ton u svom glasu, ali nije se mogao pretvarati da je snažan. »Ne želim izgubiti samog sebe...« Odjednom mu se vid vratio, crvenilo mu se počelo povlačiti iz očiju, a vratila se i trodimenzionalna perspektiva. Činilo mu se da je iz njega isisano zlo, od čega mu je tijelo obamrlo. Svi su osjeti nestali sve dok mu nisu preostale samo misli u glavi. Droga ga je pretvarala u pokretnu vreću koja diše i govori i koja blaženo ima samo četiri osjeta o kojima treba brinuti sada kada je dodir uz farmakološku pomoć stavljen u drugi plan.

Klonuo je na sjedalo. Sva napetost u vezi s Bellinom otmicom i spašavanjem potresla ga je. Zato je ovaj napadaj bio tako snažan i brz. A možda je opet trebao prilagoditi dozu. Otići će Haversu i vidjeti što s tim.

Neko vrijeme nije bio u stanju pokrenuti automobil. Kada se izvukao iz pozadine trgovačkog centra i uključio se u promet, sam je sebi rekao da je samo jedan automobil u dugom redu vozila. Anoniman. Baš kao i svi drugi.

Ta ga je laž donekle opustila... i učinila da se osjeća još usamljenije.

Na semaforu je pročitao poruku koju je dobio.

Bellin sigurnosni alarm bio je isključen na nekih sat vremena i upravo se ponovno uključio. Netko je opet bio u njezinoj kući.

SV

~ 186 ~

Zsadist je pronašao crni Ford Explorer u šumi, parkiran nekih tri stotine metara od skretanja na Bellin dugački prilazni kolnik. Naletio je na njega samo zato što je tumarao područjem, previše nemiran da bi krenuo kući, a previše opasan da bi bio u društvu drugih.

Otisci stopala u snijegu vodili su u smjeru farmerske kuće.

Spojio je ruke i pogledao kroz prozore automobila. Bio je uključen sigurnosni alarm.

Mora da je to bilo vozilo degrada. Posvuda je osjećao njihov slatki miris. Ali budući da se vidio samo jedan trag guma, možda je vozač iskrcao svoje kompiće, a zatim ga sakrio? A možda su morali premjestiti terenac s nekog drugog mjesta?

Nebitno. Društvo će se vratiti po svoju imovinu. I zar ne bi bilo dobro saznati gdje će završiti? Ali kako bi mogao pratiti prokletu stvar?

Stavio je ruke na bokove... i pogled mu je pao na pojas za pištolje.

Dok je vadio mobitel, s dragošću je mislio na Vishousa, tog jebatora s darom za matematiku i tehnologiju.

Nužda je majka inovacije.

Dematerijalizirao se ispod terenca da bi u snijegu ostavio što je moguće manje tragova. Kada je osjetio čitavu težinu svoga tijela na leđima, trznuo se. Čovječe, ono prolijetanje kroz staklena vrata nije prošlo bez posljedica. Baš kao ni udarac u glavu. Ali preživio je i gore.

Izvadio je džepnu svjetiljku i razgledao podvozje pokušavajući odabrati pravo mjesto. Trebalo je biti prilično veliko i nije smjelo biti blizu ispušnog sustava jer bi, čak i na ovoj hladnoći, tolika vrućina mogla predstavljati problem. Naravno, puno bi radije ušao u Explorer i gurnuo mobitel ispod sjedala, ali alarmni sustav u terencu predstavljao je komplikaciju. Ako bi ga aktivirao, možda ga ne bi mogao ponovno uključiti, pa bi degradi znali da je netko bio u automobilu.

Kao da razbijeni prozor ne bi bio dovoljno znakovit.

Kvragu sve... Trebao je pretražiti džepove degrada prije nego što ih je probo i zauvijek ih eliminirao s ovog svijeta. Jedan od tih gadova imao je ključeve. Samo što je bio tako bijesan da je sve prebrzo obavio.

Z. je opsovao razmišljajući o tome kako ga je Bella gledala nakon što je pred njom izgrizao onog ubojicu. Očiju razrogačenih na blijedom licu, usta opuštenih od šoka zbog onog što je napravio.

No bila je činjenica da je zaštita vampirske vrste kojom se bavilo

SV

~ 187 ~

Bratstvo bila gadan posao. Neprivlačan, ružan, a ponekad i poremećen.

Uvijek krvav. A povrh svega vidjela je i želju za ubijanjem u njemu. Bio se spreman kladiti da ju je upravo to najviše uznemirilo.

Usredotoči se, glupi magarče. Hajde, izbaci to iz glave.

Z. je još malo pipkao uokolo pomičući se ispod Explorera. Konačno je pronašao ono što je tražio: malu udubinu u podvozju. Iskobeljao se iz vjetrovke, zamotao telefon i gurnuo zavežljaj u rupu. Provjerio je svoju improvizaciju da bi se uvjerio da je dobro pričvršćena, a zatim se dematerijalizirao od ispod terenca.

Znao je da zavežljaj neće dugo izdržati, ali i to je bilo puno bolje nego ništa. A Vishous će moći iz kuće pratiti Explorer jer je ta mala srebrna Nokia koju je u njemu ostavio imala ugrađeni GPS čip.

Z. se prebacio na rub livade da bi mogao vidjeti stražnju stranu farmerske kuće. Solidno je pokrpao razbijena kuhinjska vrata. Okvir je srećom ostao čitav pa ih je uspio zatvoriti i ponovno uključiti senzore alarma. Potom je u garaži pronašao plastičnu ceradu i pokrio ogromnu rupu.

Tobože popravljeno.

Zanimljivo... Činilo mu se da ne bi bio ništa uspješniji kada bi pokušao vratiti Bellino dobro mišljenje o sebi. Ali... kvragu sve... nije želio da ga smatra divljakom.

U daljini su dva automobilska svjetla skrenula s ceste 22 i obasjala dugu privatnu prilaznu cestu. Automobil je usporio kada se približio Bellinoj kući, a zatim se zaustavio na njezinu prilazu.

Je li to Bentley? pomislio je Z. Definitivno izgleda kao Bentley. Čovječe, takav skupi automobil? Bit će da je to član Belline obitelji. Bez sumnje je primijetio da je sigurnosni alarm bio isključen neko vrijeme, a zatim ponovno uključen prije nekih deset minuta.

Sranje. Sada nije bio dobar trenutak da netko ide u obilazak. Kakve je Z. bio sreće, degradi će odabrati upravo taj trenutak da se vrate po terenac i odlučit će se provesti pokraj farmerske kuće jer im je tako došlo.

Tiho je opsovao i čekao da se otvore vrata Bentleyja... ali nitko nije izašao iz automobila, a motor je ostao upaljen. To je bilo dobro. Dok god je alarm uključen, možda neće smatrati potrebnim da uđu unutra. Jer kuhinja je bila u kaosu.

Z. je onjušio hladan zrak, ali nije uspio uloviti nikakav miris. No instinkt mu je ipak govorio da se u automobilu nalazi mužjak.

Njezin brat? Najvjerojatnije.

SV

~ 188 ~

Očekivao bi da će on biti taj koji će provjeriti mjesto događaja.

Tako je, stari. Pogledaj prednje prozore. Vidiš? Sve je u redu. U kući nema nikoga. A sada nam obojici učini uslugu i odjebi odavde. Činilo se kao da je prošlo već najmanje pet sati, a automobil se nije micao s mjesta. Zatim je krenuo unatrag, okrenuo se na ulici i otišao.

Z. je duboko udahnuo. Bože... Živci su mu večeras prenapeti.

Vrijeme je prolazilo. Dok je stajao sam među borovima, zurio je u Bellinu kuću. I pitao se hoće li ga se sada bojati.

Vjetar se pojačao, hladnoća ga je grubo zgrabila i uvukla mu se u kosti. S očajanjem je prigrlio bol koju je donosila sa sobom.

SV

~ 189 ~

24. poglavlje John je gledao preko stola u radnoj sobi. Sarelle je pognute glave listala jednu od drevnih knjiga, a kratka joj je plava kosa padala na lice tako da joj se vidjela samo brada. Proveli su sate sastavljajući popis zaziva za svetkovinu suncostaja. Wellsie je za to vrijeme bila u kuhinji i naručivala materijal za obred.

Kada je Sarelle ponovno okrenula list, pomislio je da ima stvarno lijepe ruke. »Dobro«, rekla je. »Mislim da je to posljednji.« Bljesnula je očima prema njemu, što je na njega imalo učinak kao da ga je udario grom: osjetio je iznenadnu vrućinu, a zatim se izgubio u prostoru. Uz to, bez problema bi povjerovao da trenutno i svijetli u mraku.

Nasmiješila se i zatvorila knjigu. Zatim je uslijedila duga tišina. »No da... Znači, moj prijatelj Lash je s tobom na obuci.« Lash joj je prijatelj? Ma krasno. »Da,.. I kaže da na prsima imaš znak Bratstva.« Budući da John nije odgovarao, rekla je: »Je li to istina?« John je slegnuo ramenima i naškrabao nešto na rub popisa koji je sastavio. »Mogu li ga vidjeti?« Čvrsto je stisnuo oči. Baš mu i nije bilo do toga da joj pokazuje svoja štrkljasta prsa. A ni taj madež koji se pretvarao u toliku gnjavažu. »Ne mislim da si ga sam napravio, kao oni«, brzo je rekla. »Mislim, nije da mu želim provjeriti vjerodostojnost ili tako nešto. Ionako ne znam kako bi trebao izgledati. Samo me zanima.« Primaknula je stolicu bliže njegovoj, pa je osjetio dašak njezina parfema... Ili možda to nije bio parfem. Možda je to jednostavno bio miris... nje. »S koje je strane?« Kao da mu je ruka njezina, potapšao se po lijevom prsnom mišiću. »Otkopčaj malo košulju.« Nagnula se u stranu i prignula glavu da bi mu mogla pogledati prsa. »Johne? Mogu li ga, molim te, vidjeti?« Bacio je pogled na vrata. Wellsie je još uvijek telefonirala u kuhinji, pa nije baš bilo vjerojatno da će im uletjeti u sobu. No radna mu se soba svejedno činila nekako prejavnim mjestom za takve stvari.

SV

~ 190 ~

O... Bože. Zar će zaista to učiniti? »Johne? Samo ga želim... vidjeti.« Dobro... izgleda da hoće.

Ustao je i glavom pokazao prema vratima. Sarelle ga je slijedila bez riječi, hodajući za njim niz hodnik, sve do njegove sobe.

Kada su ušli u nju, zatvorio je vrata skoro do kraja i prinio ruku gornjem gumbu košulje. Prisilio je ruke da ne drhte zaprijetivši im da će ih otpiliti ako ga osramote. Činilo se da ucjena djeluje jer je otkopčao košulju do trbuha bez prevelikih problema. Otkrio je lijevu stranu i odvratio pogled.

Kada je na koži osjetio lagan dodir, poskočio je. »Oprosti, ruke su mi hladne.« Sarelle je puhnula u prste, a zatim mu ih vratila na prsa.

Blagi Bože. Nešto mu se događalo u tijelu, nešto mu se divlje premještalo pod kožom. Počeo je disati kratko i s naporom. Otvorio je usta da bi lakše došao do zraka. »Ovo je stvarno cool.« Bio je razočaran kada je spustila ruku. No onda mu se osmjehnula. »Onda, bi li možda htio koji put otići van? Ono, mogli bismo otići do onog laserskog borilišta. To bi moglo biti zanimljivo. Ili možda u kino.« John klimne kao bedak kakav je i bio. »Dobro.« Pogledi su im se sreli. Bila je toliko zgodna da mu se zavrtjelo u glavi. »Želiš li me poljubiti?« prošaptala je.

John je razrogačio oči. Imao je osjećaj da mu se u glavi rasprsnuo balon. »Jer ja bih to željela.« Lagano je oblizala usne. »Stvarno.« Ideš... Prilika života, baš tu i baš sada, pomislio je. Nemoj se onesvijestiti. Ako se onesvijestiš, totalno ćeš upropastiti trenutak.

John se brzo prisjetio svih filmova koje je u životu pogledao... što mu nije ni najmanje koristilo. Budući da je bio ljubitelj horora, preplavili su ga prizori Godzille kako gazi kroz Tokio i ralja koje žvaču krmu ribarskog broda. Velike koristi od toga.

Počeo je razmišljati o mehaničkim elementima postupka.

Nagni glavu. Nagni se prema naprijed. Dotakni je.

Sarelle je skrenula pogled i zarumenjela se. »Ako ne želiš, nema problema. Samo sam mislila...« »Johne?« Iz hodnika se začuo Wellsien glas. I nastavio se približavati.

SV

~ 191 ~

»Sarelle? Gdje ste?« Namrštio se. Prije nego što je izgubio hrabrost, zgrabio je Sarelle za ruku, privukao je k sebi i prilijepio joj ga ravno na usta, čvrsto pritisnuvši usne o njezine. Bez jezika, no nije bilo vremena, a ionako bi nakon takvog nečega vjerojatno morao zvati hitnu. Već je i sada praktički hiperventilirao.

Zatim ju je odgurnuo. I počeo se brinuti o tome je li bilo dobro.

Odvažio se baciti pogled u njezinu smjeru. Oho... Osmijeh joj je blistao.

Mislio je da će mu prsa eksplodirati od sreće.

Upravo je spuštao ruku kada je Wellsie turnula glavu kroz vrata. »Moram otići do... O, oprostite. Nisam znala da ste...« John je pokušao složiti kulerski osmijeh, no tada je primijetio da mu Wellsie gleda u prsa. Spustio je pogled. Košulja mu je bila širom rastvorena. Kada je požurio da je zakopča, znao je da samo pogoršava situaciju, ali nije si mogao pomoći. »Bolje da krenem«, bezbrižno je rekla Sarelle. »Mamen je rekla da ranije dođem kući. Johne, poslije ću biti za računalom, u redu? Dogovorit ćemo se koji ćemo film gledati ili što već. Laku noć, Wellsie.« Dok je Sarelle hodala prema dnevnom boravku, nije se mogao oduprijeti porivu da pogleda iza Wellsie. Gledao je kako Sarelle vadi kaput iz ormara, oblači ga i izvlači ključeve iz džepa. Trenutak poslije niz hodnik je do njih dopro prigušeni zvuk zatvaranja ulaznih vrata.

Uslijedila je duga tišina. Zatim se Wellsie nasmijala i zabacila dio svoje crvene kose. »E pa nemam pojma kako postupiti u ovakvoj situaciji«, rekla je. »Jedino što mogu reći da mi se jako sviđa i da ima dobar ukus kada je riječ o mužjacima.« John je protrljao lice, svjestan činjenice da je crven kao paprika.

Idem prošetati, pokazao je. »Hm, Tohr je upravo nazvao. Mislio je svratiti ovamo i pokupiti te.

Mislio je da bi možda želio biti malo s njim u centru za obuku jer mora obaviti neke administrativne stvari. Uglavnom, sam odluči želiš li ostati ili ne. Ja idem na sastanak princepskog vijeća.« Klimnuo je glavom dok se Wellsie okretala. »Ovaj, Johne?« Zastala i pogledala preko ramena. »Košulja ti je... ovaj, malo krivo zakopčana.« Spustio je pogled. I počeo se smijati. Iako nije proizvodio nikakav

SV

~ 192 ~

zvuk, jednostavno je morao nekako izraziti svoju radost. Wellsie se nasmiješila, očito sretna zbog njega. Dok je uredno zakopčavao košulju, osjećao je da je voli više nego ikada.

Kada se vratila u kuću Bratstva, Bella je satima sjedila na Zsadistovu krevetu s dnevnikom u krilu. U početku ga je samo tako držala, previše zaokupljena svime što se dogodilo u njezinoj kući.

Isuse... Nije baš mogla tvrditi da ju je iznenadilo što Zsadist zaista jest onakav ubilački stroj kakvim ga je zamišljala. I spasio ju je, zar ne? Da ju je onaj degrad kojega je ubio uspio dohvatiti, ponovno bi završila u rupi u zemlji. Problem je bio u tome što se nije mogla odlučiti je li to što je učinio dokaz njegove snage ili njegove brutalnosti.

Kada je zaključila da je najvjerojatnije oboje točno, počela se brinuti o tome je li dobro. Ozlijeđen je u borbi, no još uvijek je bio vani, vjerojatno u potrazi za drugim ubojicama. Bože... Što ako ga... Što ako. Što ako... Izludjet će se ako tako nastavi.

U očajničkom pokušaju da se usredotoči na nešto drugo, počela je prelistavati stranice dnevnika koje je ispisala tijekom protekle godine.

Zsadistovo je ime imalo istaknutu ulogu u zapisima iz vremena neposredno prije otmice. Bila je tako opsjednuta njime, a nije mogla reći da se to promijenilo. Zapravo, njezini osjećaji prema njemu bili su toliko snažni, čak i nakon onoga što je učinio te večeri, da se morala zapitati... ne voli li ga možda. O, čovječe.

Odjednom više nije mogla podnijeti pomisao da bude sama, ne dok joj se glavom vrti da spoznaja. Oprala je zube i počešljala se te krenula u prizemlje nadajući se da će na nekoga naletjeti. No na polovici stubišta začula je zvukove iz blagovaonice i zaustavila se. U tijeku je bio zadnji obrok te noći, no pomisao da se pridruži svoj braći, Mary i Beth činila joj se nekako previše. Osim toga, neće li i Zsadist biti ondje? I kako da se suoči s njim a da se ne izda? Nema šanse da će taj mužjak dobro prihvatiti činjenicu da ga voli. Nema šanse.

Ah, dovraga. Morat će ga susresti prije ili poslije. A skrivanje joj nije bilo u krvi.

No kada je stigla do dna stubišta i zakoračila na mozaik u predvorju, shvatila je da je zaboravila obuti cipele. Kako će ući u kraljevsku blagovaonicu bosih nogu?

Pogledala je gore na kat i osjetila posvemašnju iscrpljenost.

SV

~ 193 ~

Preumorna da se uspne i ponovno side, previše posramljena da nastavi, stajala i slušala zvukove koji su dolazili iz blagovaonice: muški i ženski glasovi čavrljali su i smijali se. Čep boce s vinom glasno je odjeknuo pri otvaranju. Netko je zahvalio Fritzu jer je donio još janjetine.

Spustila je pogled na svoja bosa stopala i pomislila da je prava budala. Slomljena budala. Bila je izgubljena zbog onoga što joj je degrad učinio. I potresena zbog onoga što je te večeri vidjela da Zsadist čini. I tako usamljena nakon što je shvatila što osjeća prema njemu.

Upravo je namjeravala odustati i vratiti se gore kada joj je nešto lagano dodirnulo nogu. Poskočila je i spustila pogled te se zatekla kako gleda u zelene oči crnog mačka. Mačak je trepnuo, zapreo i protrljao joj glavu o gležanj.

Bella se sagnula i nesigurnim mu rukama pomilovala krzno. Životinja je bila neopisivo elegantna, spoj vitkih oblina i gracioznih, tečnih pokreta. Bez ikakvog razloga oči su joj počele suziti. Što su je osjećaji jače preplavljivali, to se više približavala mačku, dok na kraju nije sjela na posljednju stubu na stubištu, a mačak joj se uspeo u krilo. »Zove se Boo.« Bella je naglo udahnula i podignula pogled. Pred njom je stajao Phury, visok mužjak koji više nije bio odjeven u borbenu odjeću, već u kašmir i vunu. U ruci je držao ubrus, kao da je upravo ustao od stola, a mirisao je zaista dobro, kao da se nedavno istuširao i obrijao. Dok ga je gledala, shvatila je da su iz zraka nestali svi zvukovi razgovora i jela, i da je ostala samo tišina koja joj je govorila da svi znaju da je sišla u prizemlje i ostala stajati na periferiji.

Phury se spustio na koljena i utisnuo joj laneni ubrus u dlan. Tek je tada shvatila da joj se niz obraze slijevaju suze. »Dođi sjedni s nama«, tiho je rekao.

Obrisala je lice još uvijek držeći mačka. »Mogu li ga možda ponijeti sa sobom?« »Apsolutno. Za našim je stolom Boo uvijek dobrodošao. Baš kao i ti.« »Nemam cipele.« »To nam nije važno.« Ispružio je ruku. »Hajde, Bella. Dođi k nama.« Kada je ušao u predvorje, Zsadist je bio toliko promrzao i ukočen da je jedva hodao. Želio je ostati pokraj farmerske kuće do samog svitanja, no tijelo mu nije baš najbolje podnosilo ledeni zrak.

Iako nije namjeravao jesti, uputio se prema blagovaonici, no onda je zastao u sjeni. Bella je bila za stolom i sjedila pokraj Phuryja. Pred njom

SV

~ 194 ~

je stajao tanjur s hranom, no ona je više pozornosti posvećivala mačku koji joj je ležao u krilu. Milovala je Booa i nije ni na trenutak prestala kada je podignula glavu na nešto što je Phury rekao. Nasmiješila se, a kada je ponovno spustila glavu, Phuryjev se pogled zadržao na njoj kao da je upija u sebe.

Z. je brzo otišao do stubišta ne namjeravajući se pridružiti okupljenima. Gotovo je uspio umaknuti kada se kroz skrivena vrata ispod prvog odmorišta pojavio Tohr. Bio je namršten, no to i nije bila neka promjena. »Hej, Z., čekaj čas.« Zsadist je opsovao, i to ne ispod glasa. Nije bio nimalo raspoložen slušati o nekom sranju o pravilima i procedurama, a Tohr u zadnje vrijeme nije govorio ni o čemu drugome. Tip je stvarno pritisnuo Bratstvo, počeo je organizirati smjene i pokušavao četiri neobuzdana i nepredvidljiva mužjaka kakvi su bili V., Phury, Rhage i Z. pretvoriti u vojnike. Nije ni čudo što je uvijek izgledao kao da ga boli glava. »Zsadist, rekao sam da pričekaš...« »Ne sada...« »Da, sada. Bellin brat poslao je Wrathu zahtjev. Traži da joj se dodijeli status osamljene ženke i da se njega proglasi njezinim čuvarnikom.« Sranje. Ako se to dogodi, Bella je zauvijek prekrižena. Dovraga, bit će kao da ni ne postoji. Čak je ni Bratstvo ne bi moglo odvojiti od njezina čuvarnika. »Z.? Jesi li čuo što sam rekao?« Klimni glavom, idiote, rekao je samom sebi.

Jedva je uspio pomaknuti bradu. »Zašto mi to govoriš?« Tohrova su se usta stisnula. »Želiš se praviti da ti ništa ne znači? Dobro. Mislio sam da bi želio znati.« Tohr se uputio prema blagovaonici.

Z. je stisnuo ogradu i protrljao prsa. Činilo mu se da mu je sav kisik u plućima zamijenjen katranom. Podignuo je pogled prema katu i zapitao se hoće li se Bella vratiti u njegovu sobu prije nego što ode. Morat će, dnevnik joj je ondje. Možda bi ostavila odjeću, ali ne i tu bilježnicu. Osim ako se, naravno, nije već preselila u drugu sobu.

Isuse... Kako će se oprostiti od nje?

SV

~ 195 ~

Čovječe, to je razgovor koji je bolje izbjeći. Nije mogao zamisliti što bi joj rekao, naročito nakon što ga je vidjela u pravom, divljačkom svjetlu s onim degradom.

Z. je otišao u knjižnicu, podignuo slušalicu na jednom od telefona i nazvao Vishousa na mobitel, birajući broj prema rasporedu tipki. Čuo je zvonjavu i kroz slušalicu i s druge strane predvorja. Kada se V. javio, rekao mu je za Explorer, mobitel i improvizaciju u podvozju automobila. »Pratim te«, rekao je V. »Gdje si to? Čuje se neki čudni odjek na liniji.« »Nazovi me ako se auto pomakne. Bit ću u teretani.« Spustio je slušalicu i uputio se prema podzemnom tunelu.

Zaključio je da će pronaći nešto odjeće u svlačionici i trčati dok se ne dovede u stanje potpune iscrpljenosti. Kada mu bedra počnu vrištati, listovi mu se skamene, a grlo ga počne boljeti od dahtanja, bol će mu raščistiti um, pročistiti ga... Žudio je za boli više nego za hranom.

Kada je stigao do svlačionice, otišao je do svog ormarića i izvukao tenisice marke Air Shod i par kratkih hlača za trčanje. Ionako je više volio ne nositi majicu, naročito kada je bio sam. Odložio je oružje i upravo se namjeravao svući kada je začuo neko kretanje između ormarića. Bešumno je pratio zvuk i stupio pred — patuljastog neznanca.

Začuo se metalni tresak kada se sitno tijelo zabilo u jedan od redova ormarića.

Sranje. To je onaj mali. Kako se ono zove? John i još nešto.

A taj John i još nešto izgledao je kao da će se onesvijestiti dok ga je tako gledao izbuljenim, staklastim očima.

Z. ga je šibao pogledom s visine, potpuno uspravljen. Trenutno je bio u apsolutno opakom raspoloženju, crnom i ledenom poput svemira, no iz nekog razloga pomisao da bi mogao razderati maloga bez ikakvog razloga baš mu nije bila privlačna. »Gubi se odavde, klinac.« John je počeo petljati s nečim. S blokom i olovkom. Kada ih je izvukao, Z. je odmahnuo glavom. »Nda, ne znam čitati, sjećaš se? Slušaj, samo se pokupi. Tohr je gore u kući.« Z. se okrenuo i strgnuo majicu sa sebe. Kada je začuo uzdah, pogledao je preko ramena. Johnov mu je pogled bio prikovan za leđa. »Isuse, mali... odjebi više.« Dok je slušao šljapkanje koraka koji su se udaljavali, Z. je odbacio

SV

~ 196 ~

hlače, navukao crne kratke hlače i sjeo na klupu. Podignuo je tenisice uhvativši ih za vezice i pustio ih da mu vise između koljena. Dok ih je tako gledao, iz nekog je glupog razloga pomislio na to koliko ih je puta navlačio na noge i kažnjavao svoje tijelo upravo na onoj traci za trčanje prema kojoj se i taj put uputio. Zatim je pomislio na to koliko je puta namjerno dopustio da ga degradi ozlijede u borbi. I koliko je puta tražio do Phuryja da ga tuče.

Ne, nije tražio. Zahtijevao. Događalo se da od svoga brata blizanca zahtijeva da ga udara i udara, sve dok mu ožiljcima izbrazdano lice ne bi oteklo i dok ne bi osjećao ništa osim pulsiranja boli u kostima. Iskreno, nije mu bilo drago što Phury sudjeluje u tome. Bilo bi mu draže da je bol mogla biti osobna i da si je može sam nanositi. No nije lako raspaliti samoga sebe snagom dostojnom spomena.

Z. je polako spustio tenisice na pod i naslonio se na ormarić, razmišljajući o tome gdje mu se brat blizanac sada nalazi. Gore u blagovaonici. Pokraj Belle.

Pogled mu je kliznuo na telefon montiran na zid svlačionice. Možda bi trebao nazvati gore.

Odmah pokraj sebe začuo je tihi zvižduk. Skrenuo je pogled ulijevo i namrštio se. Mali je stajao pokraj njega s bocom vode u ruci i nesigurno mu je prilazio, ruke ispružene daleko naprijed, glave zabačene unatrag.

Izgledalo je kao da se pokušava približiti panteri i pritom se nada da će nakon tog pokušaja još uvijek imati ruke i noge.

John je spustio bocu vode Poland Spring na klupu otprilike metar od Z.-a. Zatim se okrenuo i pobjegao.

Z. se zagledao u vrata kroz koja je mali klisnuo. Dok su se polako zatvarala, pomislio je na druga vrata u kompleksu. Konkretno na glavna vrata velike kuće.

Zaboga. I Bella će uskoro otići. Možda čak odlazi i sada.

Upravo u tom času.

SV

~ 197 ~

Hoće li Zsadist pronaći svoju dušu u Bellinim očima?

Zavirite u sljedeći nastavak i saznajte!

SV

~ 198 ~