J r ward bcb 7 lovac na duše

SV

J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

7. LOVAC NA DUŠE

Posvećeno: tebi.

Prevela s engleskoga Ana Katana Čovječe, pokosio si me s onim Neuništiva, doista jesi.

Nakon toga si rekao Evo, gledam te, mala... Ludo te volim.

SV

~2~

Zahvale Sa neizmjernom zahvalnošću svim čitateljima Bratstva Crnog bodeža Mojim Celliesima vičem na kojem smo sada kauču? Hvala vam najljepša: Karen Solem, Kara Cesare, Claire Zion, Kara Welsh.

Hvala ti, Kapetane Zeko zvani Ružičasta zvijeri i PythAngie zvana Pitbull Mod — Stvarno, Dorine i Angie, tako se dobro brinete za mene.

Zahvaljujem Četvorci, iz sve snage vas grlim, Iz sve snage.

Ne znam što bih bez vas.

DLB; zapamti da te mama voli, zauvijek.

NTM; u cijelom znaš-već-gdje najviše volim... tebe. Sretna sam što te poznajem. Kao i uvijek, zahvaljujem svom Izvršnom odboru: Sue Grafton, Dr. Jessici Andersen, Betsey Vaughan.

Upućujem svoje poštovanje neusporedivoj Suzanne Brockmann. Mojoj Ladi, obitelji i prijateljima piscima, s ljubavlju.

SV

~3~

RJEČNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA Bratstvo crnog bodeža (vl. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva.

Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd. Na početku dvadeset prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vl. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu i ne piju te su impotentni.

S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki. Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vl. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljenja vampirske vrste. glimera (vl. n.) Društvena jezgra vampirske aristokracije. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ženke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba nekog drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova

SV

~4~

uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u slobodnom prijevodu znači najdraži ili najdraža.

Iheage (im.) Naziv iz poštovanja kojim se seksualno submisivni partner obraća dominantnome. mamen (im.) Majka. Koristi se u svrhu prepoznavanja i kao naziv od milja. nala ili nalum (im.) Voljeni ili voljena.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Čuvardjevi.

Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno. Imaju malo ili nimalo kontakata s mužjacima, no po Cuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vl. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. opsjena (im.) Prikrivanje stvarnog okoliša stvaranjem polja iluzije. osamljenje (n.) Status potvrđen od kralja na zamolbu obitelji nezdružene ženke. Ona je pod paskom svoga gvardijana, najčešće najstarijeg muškog člana obitelji, koji ima pravo odlučivati o njezinu životu i interakcijama sa svijetom. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo.

Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i ne reagiraju na seksualne podražaje, te se ne mogu dematerijalizirati. princeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vl. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna.

Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga

SV

~5~

jedanput u deset godina. Svi mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (n.) Podvrsta vampira kojega između ostaloga karakterizira sposobnost i sklonost upravljanju emocijama drugih (u svrhu izmjene energije). Bili su diskriminirani kroz vampirsku povijest i vampirima su služili kao lovina. Blizu su istrijebljenja.

Sjenosvijet (vl. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama, te u kojoj provode vječnost. slugan ili sluganka (im.) Član služinske klase u svijetu vampira.

Slugani imaju starinsku, konzervativnu tradiciju vezanu za služenje nadredenima te se pridržavaju službenog kodeksa odijevanja i ponašanja.

Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani im životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koncentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli.

Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vod (im.) Moćna i utjecajna osoba.

SV

~6~

Prvo poglavlje »Znaš, imam jednu maštariju...« Butch O'Neal spustio je svoj viski i pogledao plavušu koja mu se obratila. Bila je nešto sasvim nevjerojatno. Jako se isticala u svjetlu ZeroSumova VIP prostora, i odjevena u trakice bijele kože bila je spoj barbike i Barbarelle. Nije bilo lako odrediti je li jedna od klupskih profesionalki ili ne. Reverend je trgovao samo najboljom robom, a ova je lako mogla biti i model za Maxim ili FHM. Dlanovima se naslonila na mramorni stol i nagnula se prema njemu.

Imala je savršene grudi, najbolje koje se mogu dobiti za novac. Ozareno mu se smiješila, a taj smiješak obećavao je radnje koje se izvode sa štitnicima za koljena. Bez obzira na to plaćali joj za to ili ne, ova žena dobivala je mnogo vitamina K u krutom obliku, i to joj se jako sviđalo. »Onda, tatice«, nadglašavala se s hipnotizirajućim technom. »Hoćeš li mi ostvariti san?« Iskrivljeno joj se nasmiješio. Bilo je jasno da će ova večeras nekoga jako usrećiti. Možda će usrećiti i pun autobus muškaraca. No njemu se večeras nešto baš i nije dalo. »Žalim. Prošetaj i iskušaj sreću negdje drugdje.« Potpuni izostanak reakcije potvrdio je njezin status profesionalke.

Samo se okrenula i s praznim osmijehom na licu odigrala istu predstavu za susjednim stolom.

Butch je nagnuo čašu i progutao preostali prst Lagavulina. Taman je htio mahnuti konobarici. Nije mu prišla, samo je požurila za šank kako bi mu donijela još jedan.

Bilo je već skoro tri ujutro, ostatak trojke trebao se pojaviti za nekih pola sata. Vishous i Rhage lovili su degrade, bezdušnu kopilad koja je ubijala vampire. No njih dvojica večeras će vjerojatno ostati razočarani jer je tajni rat između tih dviju vrsta utihnuo tijekom siječnja i veljače.

Koljači više nisu izlazili u tolikome broju. Ovo je za civile bila dobra vijest, no Bratstvu crnog bodeža to je bio samo još jedan razlog za brigu. »Pozdrav, murjače.« Čuo je duboki muški glas iza sebe.

Butch se nasmiješio. Zvuk toga glasa podsjećao ga je na noćnu maglu, onakvu koja skriva ono što te došlo ubiti. Srećom, oduvijek je volio tamu. »Dobra večer, Reverende«, rekao je bez okretanja. »Znao sam da ćeš je odbiti.« »Čitaš misli?«

SV

~7~

»Katkad.« Butch je bacio pogled preko ramena. Reverend se sakrivao među sjenama. Izgledao je sasvim onostrano; svjetleće oči boje ametista i savršeno isfrizirana irokezica. Nosio je opako odijelo: Valentino. Butch je doma imao isto takvo.

No Reverend je sam platio svoju češljanu vunu. Reverend, znan kao Rehvenge, znan kao brat Z.-ove šelan, Belle, bio je vlasnik ZeroSuma i uzimao je dio svega što se ovdje događalo. Dovraga, s tolikom dekadencijom na prodaju u ovom klubu, ovaj kao da je imao rijeku keša koja se slijevala u njegovu kasicu-prasicu na kraju svake večeri. »Ma ne, nije ona za tebe.« Reverend se smjestio u separeu i namjestio besprijekorno svezanu Versaceovu kravatu. »Znam zašto si je odbio.« »Ma nemoj?« »Ne voliš plavuše.« Pa, više ih nije volio. »Možda mi se jednostavno nije svidjela.« »Znam ja što ti želiš.« Kad mu je stigao novi viski, Butch ga je samo stresao u grlo. »Ma stvarno?« »To mi je posao. Vjeruj mi.« »Bez uvrede, ali radije ne bih što se ovoga tiče.« »Poslušaj me, murjače.« Reverend mu se približio. Mirisao je fantastično. Davidoffov Cool Water bio je i ostao dobra, stara stvar.

Butch je potapšao mužjaka po čvrstom ramenu. »Trenutačno me zanima samo ono što mi donose tvoje konobarice.

Dobijem osip od milosrdnih Samaritanaca.« »Katkad ti samo suprotnost može pomoći.« »Onda jeb'o nas, nemamo sreće.« Butch je kimnuo prema polugoloj gomili koja se izvijala opijena ecstasyjem i kokainom. »Ovdje je sve uvijek isto.« Čudno, ali tijekom godina provedenih u caldwellskoj policijskoj postaji, ZeroSum mu je uvijek bio nepoznanica. Svi su znali da tu sve vrvi od droge i seksa. No nitko u odjelu za narkotike nije skupio dovoljno dokaza da osigura nalog za premetačinu, bez obzira na to što si mogao ušetati bilo koje noći u tjednu i primijetiti desetke povreda zakona počinjenih u tandemu, pojedinačno, u troje...

Doznao je zašto je tako kad se počeo družiti s Bratstvom. Reverend je

SV

~8~

imao mnogo asova u rukavu kad je trebalo promijeniti tuđu percepciju događaja i okolnosti. Kao vampir, mogao je izbrisati svako ljudsko sjećanje, manipulirati sigurnosnim kamerama, dematerijalizirati se kad god poželi. Ovaj lik i njegov posao bili su pokretna meta koja je stajala na mjestu. »Reci mi nešto«, započeo je Butch, »kako si ovo mjestašce i noćni poslić sakrio od svoje aristokratske obitelji?« Reverend se nasmiješio pokazavši samo vrhove očnjaka. »Reci ti meni nešto; kako se čovjek uspio tako skompati s Bratstvom?« Butch je nagnuo čašu kao da se želi ograditi od svega. »Katkad nas sudbina gurne u potpuno sjebanom smjeru.« »U pravu si, čovječe. I te kako si u pravu.« Kad se Butchev telefon oglasio, Reverend je ustao. »Poslat ću ti nešto.« »Ne želim ako nije viski, stari moj.« »Povući ćeš te riječi, vjeruj mi.« »Ne bih rekao.« Butch je izvadio svoju Motorolu Razr i otvorio je. »Što je, V.? Gdje ste?« Vishous je disao poput trkaćeg konja uz pozadinu distorziranog, tupog hukanja vjetra. Trčao je i razgovarao s njim. »Ma sranje, murjače. Imamo problema.« Butcha je adrenalin lupio i odmah je zasjao poput božićnog drvca. »Gdje ste?« »U predgrađima. Prokleti koljači počeli su ubijati civile po kućama.« Butch je skočio na noge. »Dolazim odmah.« »Vraga dolaziš. Ostani gdje jesi. Nazvao sam te samo da ne misliš kako smo mrtvi. Kasnije.« Veza se prekinula.

Butch se naslonio. Za susjednim se stolom grupa ljudi veselo smijala nekom vicu. Njihov smijeh letio je poput ptica puštenih iz krletke.

Butch se zagledao u svoju čašu. Prije šest mjeseci nije imao ništa u životu. Ni ženu. Ni obitelj. Ni dom. Posao detektiva za umorstva izjedao ga je. Zatim su ga otpustili zbog policijske brutalnosti. Bizarne okolnosti združile su ga s Bratstvom. Upoznao je jednu ženu i totalno poglupio od zadivljenosti. Promijenio je stil odijevanja.

Barem je to bilo dobro i namjeravao je da tako i ostane.

Neko vrijeme ta je promjena funkcionirala kao savršena maska, ali u zadnje vrijeme počeo je primjećivati da je isti kakav je i bio, jednako truo i

SV

~9~

mrtav kao i u prošlom životu. Stajao je vani i gledao unutra poput uljeza.

Iskapio je Lagavulin, zamislio Marissu i njezinu plavu kosu, dugu do bokova. Blijedu kožu. Svjetloplave oči. Očnjake.

Da, nema više plavuša za njega. Nije se mogao ni najmanje napaliti na svjetlokose.

Ma zajebi ti tu L'Orealovu ljestvicu boja. Ni jedna žena u ovom klubu ili na cijelom planetu nije se mogla mjeriti s Marissom. Marissa je bila čista poput kristala koji odbija svjetlost. Život je oko nje postajao bolji i opipljiviji, obojen njezinom nježnošću.

Sranje. Koji je on mlakonja.

Ali bila je tako lijepa. Nadao se da će nešto biti između njih tijekom onog kratkog vremena kad mu se činila zainteresiranom za njega. No nestala je. To je samo dokazivalo koliko je pametna. Nije mogao baš mnogo toga ponuditi ženki poput nje, čak i da nije bio samo čovjek. Kretao se oko granica Bratstva, nije se mogao boriti uz njih zbog toga što je čovjek, a nije se smio ni vratiti u vlastiti svijet jer je znao previše. Ako ikad iziđe iz ove ničije zemlje, bit će to s ceduljicom oko palca.

Ma zar nije bio pravi kandidat za ljubav preko Iskrice?

Grupa za susjednim stolom i dalje je grcala u veselju. Butch ih je kratko pogledao. Duša zabave bio je neki plavokosi malac u gospodskom odijelu. Izgledao je kao da ima petnaest godina, ali bio je redoviti posjetitelj VIP prostora proteklih mjesec dana. Razbacivao se novcem kao konfetima. Bilo je očito da time pokušava zamaskirati fizičke nedostatke.

Pazi ti samo kako zeleni papirići s brojevima postaju zlato, pomislio je Butch.

Iskapio je svoj viski, dozvao konobaricu i zagledao se u dno čaše.

Sranje. Nakon četiri dupla nije osjećao ništa. Sad je bio i te kako baždaren, pravi seniorski alkoholičar. Ispekao je zanat. A kad ga ni ta spoznaja nije pretjerano dirnula, shvatio je da više ne hoda po vodi, nego da polako tone. Ma, kako je samo zabavan večeras! »Reverend kaže da ti treba prijatelj.« Butch je nije udostojao ni jednog jedinog pogleda. »Ne, hvala.« »Zašto me prvo ne pogledaš?« »Reci šefu da cijenim to što se...« Butch je podignuo glavu i umuknuo istog trena.

Odmah je prepoznao tu ženu, ZeroSumov šef osiguranja se ne zaboravlja. Metar i osamdeset, kose crne kao noć. Sivih očiju poput cijevi

SV

~ 10 ~

pištolja. Odjevena u bijelu potkošulju, atletskog torza, same vene i mišići, bez grama masti. Izgledala je kao da lomi kosti i uživa u tome. Odsutno joj je pogledao ruke. Dugoprste. Jake. Mogle bi lako nanijeti štetu.

Kvragu... sad bi mu baš dobro došlo malo boli. Malo tjelesne boli, za promjenu. Žena se malčice nasmiješila, kao da zna o čemu razmišlja. Na trenutak mu je pokazala očnjake. Ah... ovo nije žena. Ovo je ženka.

Vampir.

Kako je ono kopile Reverend samo bio u pravu! Ova će poslužiti jer predstavlja sve ono što Marissa nije. Anoniman seks u kakav se Butch upuštao cijeli svoj život. Mogla je pružiti baš onakvu bol kakvu je trebao, a nikad nije iskusio.

Dok je spuštao ruku u džep svog Ralph Lauren Black Label odijela, ženka je odmahnula glavom. »Ne radim za novac. Nikad. Smatraj to uslugom starom prijatelju.« »Ali ne poznajemo se.« »Ne pričam o tebi.« Butch je virnuo preko ramena i vidio Rehvengea kako ih gleda preko VIP prostora. Samozadovoljno se nasmiješio i nestao u svome privatnom uredu. »On mi je jako dobar prijatelj«, prošaptala je ženka. »Stvarno? Kako se zoveš?« »Nije važno.« Pružila mu je ruku. »Hajde Butch, znani kao Brian, prezime O'Neal. Pođi sa mnom. Zaboravi na trenutak razlog zbog kojeg trusiš te Lagavuline. Uništenje će te strpljivo čekati da se vratiš.« Ma ne, nije mu uopće bilo čudno što ga je tako brzo pročitala. »Zašto mi prije toga ne bi rekla svoje ime?« »Večeras me možeš zvati Sućut. Što misliš o tome?« Odmjerio ju je od šišaka do čizama. Nosila je kožne hlače. Kakvo iznenađenje. »Nemaš valjda dvije glave, Sućuti?« Nasmijala se dubokim, sumračnim, bogatim zvukom. »Nemam, a nisam ni muškobanjasta. Nisu samo muškarci snažni.« Zagledao se duboko u njezine oči od lijevanog željeza. Zatim je pogledao privatne kupaonice. Bože... ovo sve mu je toliko poznato. Na brzinu s nekom nepoznatom, beznačajan sudar dvaju tijela. Ovim se sranjem bavio otkad se počeo seksati, jedino nikad u životu nije osjetio ovaj bolesni očaj.

SV

~ 11 ~

Kako god. Neće valjda biti u celibatu dok ne rikne od ciroze jetre?

Samo zato što ga neka ženka za koju nije dovoljno dobar ne želi?

Bacio je pogled na svoje hlače. Njegovo tijelo bilo je voljno. Barem se taj dio poklopio kako treba.

Butch je izišao iz separea, prsa hladnih poput zaleđenog pločnika. »Idemo.« Uz predivno podrhtavanje violina komorni orkestar započeo je s valcerom. Marissa je gledala kako svjetlucavo mnoštvo zaokuplja plesni podij. Ženke i mužjaci povezivali su se posvuda oko nje, prsti su se isprepletali, tijela dodirivala, pogledi ukrštavali. Mješavina desetaka vezivnih vonjeva ispunjavala je sobu jakim mirisom začina.

Udisala je na usta, nastojeći ne mirisati previše. Bijeg se pokazao beskorisnim. To je jednostavno tako. Iako se aristokracija ponosila svojim stilom i manirama, glimera je ipak bila podložna biologiji rase. Kad se mužjak poveže, njegova posesivnost ima svoj poseban miris. Kad ženka prihvati mužjaka, taj mračni miris nosi na svojoj koži ponoseći se njime.

Barem je Marissa pretpostavljala da se ponose.

Ona je bila jedina nezdružena ženka od stotinu dvadeset pet vampira u prostoriji. Bilo je tu i nezdruženih mužjaka, ali ni jedan od njih nikad je ne bi upitao za ples. Princepsi su smatrali da je bolje plesati s majkom ili sestrom, ili čak prosjediti cijeli valcer, nego se približiti Marissi.

Ne, bila je zauvijek neželjena. Kad se neki par zavrtio pokraj nje, spustila je pogled iz poštovanja. Nije htjela da se spotaknu pokušavajući je ne gledati.

Dok joj se koža ježila, nije bila sigurna zašto joj se večerašnja uloga neželjenog promatrača čini tako teškom. Pobogu, ni jedan pripadnik glimere već joj četiri stotine godina nije pogledao u oči. Već se bila naviknula, isprva je bila neželjena klan Slijepog kralja. Sad je bila bivša neželjena klan Slijepog kralja, koji je napustio zbog svoje voljene polutanske kraljice.

Možda joj je napokon dozlogrdilo izopćenje. Stisnula je usta i drhtavim rukama skupila tešku tkaninu haljine i krenula prema velebnom luku ulaza u salu za bal. Spas se nalazio izvan prostorije.

Otvorila je vrata ženskih prostorija tiho se moleći. Dočekao ju je miris frezije i parfema i... samo tišina.

Hvala Čuvardjevi.

SV

~ 12 ~

Napetost ju je polako napuštala dok je ulazila i malo razgledala oko sebe. Ovu je kupaonicu uvijek smatrala luksuznom svlačionicom za tinejdžerice. Bila je ukrašena živahnim motivima iz Carske Rusije, prostor za sjedenje i uređivanje bio je crven poput krvi i opremljen s deset potpuno istih toaletnih stolića na kojima se nalazila sva moguća šminka koju bi ikoja ženka mogla poželjeti. Otraga su bili toaleti ukrašeni po uzoru na Fabergeova jaja, koja je njezin brat skupljao.

Savršeno ženstveno. Savršeno ljupko. Željela je vrištati.

Umjesto toga ugrizla se za usnicu i sagnula da popravi frizuru ispred jednog zrcala. Mnoštvo plavih vlasi dosezalo joj je do dna leda kad je bilo raspušteno. No večeras se njezina sluganka doista potrudila i urarskom preciznošću namjestila joj šinjon na vrhu glave. Čak su i biserne niti koje joj je uplela stajale na svome mjestu, baš kao kad je tek došla.

Kad malo bolje razmisli, stajanje postrance teško da je moglo naškoditi raskošnoj frizuri u stilu Marije Antoanete.

Ali ogrlica joj se opet bila pomaknula. Namjestila ju je tako da najniže zrno, tahićanski biser od dvadeset tri milimetra, pada ravno u ono malo dekoltea što je imala.

Golubinje siva haljina bila je vintage Balmain. Kupila ju je na Manhattanu 1940-ih. Cipele su bile Stuart Weitzman, sasvim nove, ali ionako ih nitko nije mogao vidjeti ispod duge haljine. Ogrlica, naušnice i manžete bile su iz Tiffanyja, kao i uvijek. Kad je njezin otac otkrio veličanstvenog Luisa Comforta u kasnom devetnaestom stoljeću, obitelj je postala i ostala vjerna toj tvrtki.

To je pečat aristokracije, zar ne? Ustrajnost i kvaliteta prije svega.

Promjene i pogreške treba odbiti uz najveći prijezir.

Uspravila se i zakoračila unatrag tako da se cijela može ogledati.

Ironičan prizor joj je uzvratio pogled; njezin odraz bio je savršenstvo ženske ljepote, one isklesane iz kamena, ne rođene. Njezino visoko i tanko tijelo bilo je načinjeno od nježnih oblina, a lice joj je bilo nadnaravno, besprijekoran spoj očiju, obraza, usana i nosa. Alabastrene puti.

Srebrnoplavih očiju. Krv u njezinim žilama bila je među najčišćima u vrsti.

A vidi je sad. Napuštena ženka. Zaboravljena. Ostavljena. Neželjena, defektna usidjelica-djevica koju ni čistokrvni ratnik poput Wratha ni jednom nije uzeo, pa čak i da samo prestane biti djevica. Zahvaljujući njegovoj odbojnosti, zauvijek će ostati nezdružena, iako je s njime bila

SV

~ 13 ~

gotovo cijelu vječnost. Ako te netko želio smatrati svojom klan, morao te uzeti.

Kraj je bio iznenađujući, a opet i nije. Nikome. Usprkos tomu što je Wrath tvrdio da je ona ostavila njega, glimera je znala istinu. Već je stoljećima netaknuta, nikad nije ponijela Wrathov vezivni vonj, nikad nije provela ni dana nasamo s njim. Što je još gore, ni jedna ženka ne bi svojevoljno ostavila Wratha. On je Slijepi kralj, posljednji čistokrvni vampir na planetu, veliki ratnik i pripadnik Bratstva crnog bodeža. Nitko nije bio uzvišeniji od njega.

A što je plemstvo zaključilo? S njom mora da nešto nije u redu, najvjerojatnije je skriveno ispod njezine odjeće, i vjerojatno je imalo veze sa seksom. Kako inače punokrvni ratnik ne bi imao nikakva erotskog interesa prema njoj?

Duboko je udahnula. Pa još jednom. I još jednom.

Miris svježe rezanog cvijeća zaposjeo joj je nosnice, slatkoća je nabubrila u njezinim plućima i istisnula sav zrak. Grlo joj se stegnulo, kao da se želi oduprijeti napadu. Povukla je ogrlicu, stezala ju je. Bila je prečvrsta... tako ju je stezala... poput ruku koje je dave. Otvorila je usta da udahne, ali nije pomoglo. Pluća joj je začepio smrad cvijeća... utapala se, gušila, iako nije bila u vodi...

Na klimavim nogama prišla je vratima, ali nije se mogla suočiti s parovima koji plešu i s osobama koje svoje ostvarenje vide u tome da je odbace i ignoriraju. Ne, nije im smjela dopustiti da je vide... znalo bi se koliko je uznemirena. Vidjeli bi koliko joj je teško i još bi je više prezirali.

Bacala je poglede svuda oko sebe, vraćali su joj se iz zrcala. Manično je pokušavala... što je pokušavala? Gdje bi mogla... spavaća soba, uza stube. Morala je... o, Bože nije mogla disati. Umrijet će ovdje, ovog trena, jer joj se grlo stisnulo poput šake.

Havers... njezin brat... trebala je doći do njega. On je liječnik. .. pomogao bi joj, ali uništila bi mu rođendan. Uništila...

Ona je bila kriva za sve. Sve je uništila. Sve. Sama je bila kriva za svu sramotu koju je morala podnijeti... Hvala Bogu pa su joj roditelji već stoljećima bili mrtvi i nisu vidjeli što je postala...

Povratit će... povratit će.

Uteturala je u jednu od kupaonica i zaključala se unutra. Drhtavim je rukama otvorila vodu da zaguši svoje hripanje. Pala je na koljena i nagnula se nad porculansku školjku.

SV

~ 14 ~

Bljuvala je i mučila se, ali izlazio je samo zrak. Oznojila se po čelu, ispod pazuha i između grudi. Vrtjelo joj se u glavi, širom je otvorila usta pokušavajući udahnuti, dok su je salijetale misli kako će umrijeti sama bez ikoga da joj pomogne, kako će bratu pokvariti rođendansku proslavu...

Salijetale su je poput roja uznemirenih pčela, zujale su, ubadale, ubijale... misli poput pčela.

Marissa je počela plakati, ne zato što je mislila da će umrijeti, nego zato što je znala da neće.

Bože, ovi napadaji panike posljednjih su nekoliko mjeseci bili zaista brutalni, tjeskoba ju je pratila poput neumorne, bestjelesne uhode.

Iskustvo svakog sloma bilo je poput svježeg i užasnog otkrivenja.

Naslonila je glavu na ruku i promuklo plakala. Suze su joj se slijevale niz lice i hvatale u bisere i dijamante oko njezina vrata. Bila je tako usamljena. Zatočena u raskošnoj noćnoj mori gdje su bauci nosili večernja odijela, a lešinari se obrušavali na nju leteći na krilima od svile i satena da joj iskopaju oči.

Duboko je udahnula pokušavajući nekako doći k sebi. Polako. .. polako... Dobro si. Ovo si već prije prošla.

Nakon nekog vremena pogledala je u školjku. Bila je načinjena od zlata i njezine suze su uznemirile vodu koja je bljesnula i ispunila se odrazima. Odjednom je postala svjesna da su joj pločice pod koljenima tvrde. Korzet ju je stiskao oko rebara. Koža joj je bila vlažna i ljepljiva.

Podignula je glavu i pogledala oko sebe. Vidi, vidi. Pogodila je baš toalet s motivima svoga omiljenog Fabergeovog jajeta, onoga s đurđicama.

Bila je okružena nježno ružičastim zidovima ručno ukrašenim jasnozelenim listovima i malenim bijelim cvijećem. Pod, ploča i umivaonik bili su od ružičastog mramora prošaranog bijelim i kremastim. Slavine su bile od zlata.

Jako lijepo. Savršena pozadina za napad tjeskobe. No u zadnje vrijeme panika se slagala sa svime, zar ne? Kao nova crna.

Podignula se s poda, zatvorila vodu i stropoštala se na stolac u kutu.

Haljina se složila oko nje poput životinje koja želi malo odspavati nakon što je drama završila.

Pogledala se u zrcalo. Lice joj je bilo natečeno, nos crven. Šminka joj je bila uništena, a kosa raščupana.

Da, ovako je zapravo izgledala iznutra i zato ju je glimera mrzila.

Nekako su znali da je ovakva.

Bože... možda je Butch zato nije želio...

SV

~ 15 ~

A, ne. Sad joj nikako ne treba razmišljanje o njemu. Sad se mora dovesti u red kako najbolje zna i brzo otići u sobu. Da, nije se lijepo kriti, ali ni ona sada nije bila lijepa.

Taman kad se počela baviti svojom kosom, čula je kako se otvaraju vrata. Glazba je nahrupila unutra i ponovno utihnula kad su se vrata zatvorila. »Ne mogu vjerovati da sam prolila po šalu, Sanima.« U redu, ne samo da je kukavica, nego sad i prisluškuje. »Jedva se vidi«, rekla je Sanima. »Ali hvala Čuvardjevi da si ti primijetila prije nekoga drugoga. Isprat ćemo vodom.« Marissa je protresla glavom da se pribere. Nemoj se brinuti zbog njih, samo popravi kosu. I tako ti Čuvardjeve, sredi tu maškaru. Izgledaš kao rakun.

Zgrabila je ručnik i tiho ga smočila dok su one dvije ženke ušle u malu prostoriju nasuprot. Ostavile su otvorena vrata, mogla ih je jasno čuti. »Ali što ako je netko vidio?« »Ššš... daj da skinemo šal... o, Bože.« Začuo se kratak smijeh. »Tvoj vrat!« Glas mlade ženke prešao je u ekstatičan šapat. »Marlus mi je to napravio. Otkad smo se združili prošlog mjeseca, on je...« Sad su se zajedno nasmijale. »Dolazi li ti često tijekom dana?« Sanimin urotnički ton zatomljivao je oduševljenje. »O, da. Kad je rekao da želi spojene spavaće sobe, nisam znala zašto.

Sada znam. On je... neutaživ. I... ne želi se samo hraniti.« Marissa je zastala držeći ručnik ispod oka. Samo je jednom iskusila kako je to kad mužjak gladuje za tobom. Jedan poljubac, jedan jedini... čuvala je to svoje sjećanje. Otići će u grob kao djevica, i taj kratki susret usana bit će jedino seksualno iskustvo u njezinu životu.

Butch O'Neal. Butch ju je poljubio sa... prestani.

Usredotočila se na drugo oko. »Tek združena, kako je to prekrasno. Ali ne smiješ nikome dopustiti da ti vidi ožiljke. Koža ti je oštećena.« »Zato sam požurila ovamo. Što ako mi netko kaže da skinem šal jer sam prolila vino?« To je izgovorila s užasom prikladnim za nesreće koje uključuju noževe i mrtva tijela.

SV

~ 16 ~

Ali imajući glimeru na umu, Marissa je sasvim dobro razumjela zašto netko ne bi htio privlačiti njihovu pozornost.

Bacila je ručnik i pokušala srediti kosu... i prestati misliti na Butcha.

Bože mili, kako bi samo bila sretna da može sakrivati tragove nečijih zuba od glimere. Da može sakrivati slasnu tajnu ispod svojih sofisticiranih haljina, svoje tijelo koje je upoznalo surovi seks. Da može nositi njegov vezivni vonj na svojoj koži, naglašavajući ga kao što su to združene ženke činile, noseći komplementarne parfeme.

Ali ništa od toga nikada se neće dogoditi. Ljudi se nisu združivali, barem je tako čula. A i da jesu, Butch O'Neal je otišao od nje kad ga je posljednji put vidjela, dakle, više ga nije zanimala. Vjerojatno zato što je čuo za njezine nedostatke. Vjerojatno je čuo mnogo toga o njoj otkad je postao blizak s Bratstvom. »Je li netko tamo?« upitala je oštro Sanima.

Marissa je opsovala ispod glasa, pretpostavivši da je preglasno uzdahnula. Odustala je od lica i kose i otvorila vrata. Kad je izišla, obje su ženke spustile glave. To joj je čak dobro došlo jer joj je glava izgledala poput ptičjega gnijezda. »Bez brige, neću ništa reći«, promrmljala je. Na javnim se mjestima nikada nije smjelo razgovarati o seksu. A nije ni na privatnima, zapravo.

Njih dvije su joj se samo pristojno poklonile i šutjele dok je odlazila. Čim je izišla, osjetila je kako odvraćaju poglede od nje... pogotovo nezdruženi mužjaci koji su pušili cigare u kutu.

Trenutak prije no što je okrenula leđa plesačima i otišla, uhvatila je Haversov pogled. Kimnuo joj je i tužno se nasmiješio, kao da zna kako ona ne može izdržati više ni trenutka.

Najdraži brate, pomislila je. Uvijek ju je podupirao, nikad nije pokazivao da je posramljen onime što je postala. Voljela bi ga samo zato što su bili od istih roditelja, ali obožavala ga je zbog njegove odanosti.

Bacivši posljednji pogled na glimeru i njihov sjaj, otišla je u svoju sobu. Nakon brzog tuširanja odjenula je jednostavniju dugu haljinu i cipele s nižom potpeticom. Zatim je sišla niza stražnje stube.

Mogla se nositi s tim da bude netaknuta i neželjena. Ako joj je to Čuvardjeva namijenila, neka bude tako. Bilo je i mnogo gorih života, i žaljenje za onim što nije imala, a znajući koliko toga ima, bilo je doista sebično i dosadno.

Ali nije mogla izdržati nedostatak vlastite svrhe. Hvala Bogu pa je imala svoje mjesto u Vijeću princepsa, a to joj je omogućavala njezina krv.

SV

~ 17 ~

Tako je mogla ostaviti pozitivan trag u svijetu.

Dok je utipkavala zaporku čeličnih vrata, zavidjela je parovima koji su plesali u drugom kraju kuće. Vjerojatno će im uvijek zavidjeti. Ali to nije bila njezina sudbina. Čekali su je drugačiji putovi.

SV

~ 18 ~

Drugo poglavlje Butch je napustio ZeroSum u petnaest do četiri. Iako je svog Escaladea parkirao odostraga, uputio se u suprotnome smjeru. Trebalo mu je zraka. Isuse... trebalo mu je zraka.

Sredina ožujka je i dalje bila zima u gornjem dijelu države New York.

Noć je bila ledena poput mesarske hladnjače. Dok je sam hodao Ulicom Trade, dah mu je izlazio u bijelim oblacima koji su se raspršivali iza njegovih ramena. Odgovarala mu je hladnoća i izoliranost; bilo mu je vruće i smetala mu je gužva, iako je već ostavio znojnu gomilu iza sebe.

Dok je hodao, njegove su Ferragamosice udarale o pločnik i mljele pijesak i sol po ono malo betona što nije bilo prekriveno prljavim snježnim nanosima. Prigušena glazba izbijala je iz klubova na Ulici Trade, iako su se ubrzo trebali zatvoriti.

Kad je stigao do McGrider'sa, podignuo je ovratnik i ubrzao korak.

Izbjegavao je taj blues bar jer su tamo stalno visjeli dečki iz postaje. Što se njih ticalo, on je jednostavno nestao, i odgovaralo mu je da tako misle.

Screamer's je bio sljedeća postaja. Rap glazba je odzvanjala i cijela je zgrada podrhtavala. Kad je stigao do drugog kraja zgrade, zastao je i pogledao niz uličicu. Ovdje je sve počelo. Njegovo čudnovato putovanje u vampirski svijet počelo je baš na ovome mjestu, prošlog srpnja, automobilskom bombom koju je trebao istražiti; BMW je odletio u zrak.

Jedan je čovjek sasvim izgorio. Nije bilo nikakvih materijalnih dokaza osim onih zvijezda što bacaju u borilačkim sportovima. Posao je bio jako profesionalno odrađen, taman da pošalje poruku, i ubrzo su se mrtve prostitutke počele pojavljivati u uličicama. Prerezanih vratova, krvi pune heroina. Čudnovato istočnjačko oružje bilo je razbacano posvuda. On i njegov partner, José de la Cruz, pretpostavili su da se radi o svodničkoj borbi za teritorij i da su mrtve žene zapravo uzvraćanje udarca, ali ubrzo je saznao cijelu priču. Darius, jedan od članova Bratstva crnog bodeža pao je u ruke dégrada, neprijatelja vrste. Ubojstva onih prostitutki bila su dio strategije Degradacijskog društva da privedu civilne vampire na ispitivanje. Čovječe, tad ni u najluđim snovima nije pretpostavljao da vampiri postoje, a pogotovo ne da voze BMW-e vrijedne 90 000 dolara, ili da imaju sofisticirane neprijatelje.

Butch je krenuo ravno niz uličicu prema mjestu gdje je taj BMW 650i

SV

~ 19 ~

odletio nebu pod oblake. Još uvijek se vidio izgorjeli krug na zgradi od vreline bombe. Butch je pružio ruku i dotaknuo hladnu ciglu.

Ovdje je sve počelo.

Nalet vjetra prošao mu je kroz kaput i provukao se kroz kašmir do otmjenog odijela. Spustio je ruku i pogledao svoju odjeću. Missonijev kaput, oko pet tisuća dolara. Odijelo Ralph Lauren Black Label, oko tri tisuće. Cipele su bile sića, nekih sedam stotina dolara. Manžete Carder, peteroznamenkasta cifra. Sat Patek Philippe, dvadeset pet tisuća dolara.

Dva četrdesetmilimetarska glocka ispod pazuha, svaki po dvije tisuće.

Dakle nosio je... Isuse Kriste, oko 44 000 dolara iz Saksa s Pete avenije i dućana s vojnom opremom. A ovo je bio tek vrh ledene sante što se ticalo njegovih krpica. Imao je još dva puna ormara tog sranja u kući... a ništa nije kupio vlastitim novcem. Sve je to Bratstvo pokrilo svojim zelembaćima.

Sranje... odijevao se u stvari koje nisu bile njegove. Živio je u tuđoj kući, jeo tuđu hranu, gledao plazma TV... ništa od toga nije bilo njegovo.

Pio je viski koji nije platio. Vozio opak automobil koji nije bio njegov. A što je radio zauzvrat? Ne baš mnogo toga. Svaki put kad bi bilo neke akcije, braća su ga držala po strani...

Začuli su se koraci s drugog kraja uličice, toptali su i približavali se. Činilo se da ih je više.

Butch se povukao u sjenu, raskopčao gumbe kaputa i sakoa da lakše može do pištolja ako ga bude trebao. Nije se namjeravao miješati u tuđe poslove, ali nije bio ni tip koji čeka dok tuku nekoga nedužnoga. Čini se da murjak u njemu još nije bio posve mrtav.

S obzirom na to da je ulica imala samo jedan otvoren kraj, te su tenisice morale proći pokraj njega. Nadajući se da će izbjeći unakrsnu paljbu, sakrio se iza kontejnera i čekao da vidi što će se pojaviti.

Neki je mladac proletio pokraj njega, sav se tresao od panike. A onda... ma vidi, vidi, dva nitkova koja su ga slijedila imala su bijelu kosu.

Bili su veliki kao kuće i mirisali su na dječji puder.

Degradi. Lovili su civila.

Butch je zgrabio jednoga glocka, nazvao V.-a i krenuo za njima. Dok je trčao, poziv je bio prebačen na govornu poštu pa je samo zaklopio svoj Razr i strpao ga u džep.

Kad je stigao na poprište drame, njih su trojica bila na dnu uličice.

Spremalo se nešto loše. Stjerali su civila u kut, polako su mu prilazili

SV

~ 20 ~

smijući se i igrajući se s njim. Civil se tresao, raskolačene oči sjale su mu u mraku.

Butch je uperio pištolj u njih. »Ajmo plavuše, pokažite mi ruke!« Degradi su zastali i pogledali ga. Čovječe, kao da te netko zaslijepio svjetlima, a ti si srna i golemi kamion kreće prema tebi. Ta nemrtva kopilad čista su snaga upotpunjena hladnokrvnom logikom. Zlokobna kombinacija, pogotovo kad je udvostručena. »Ovo se tebe ne tiče«, rekao je lijevi. »Da, to mi i cimer govori. Ali vidite, nisam baš dobar u primanju naredbi.« Morao je degradima priznati da su i te kako pametni. Jedan se usredotočio na njega, a drugi na civila, koji je bio suviše prestrašen da bi se dematerijalizirao.

Ovo bi uskoro mogla postati talačka situacija, pomislio je Butch. »Zašto ne odeš odavde«, reklo je kopile s desne strane. »Bilo bi bolje za tebe.« »Vjerojatno, ali lošije za njega«, kimnuo je Butch prema civilu.

Ledeni vjetar prostrujio je uličicom, kupeći za sobom stranice novina i prazne plastične vrećice. Butcheve su nosnice zadrhtale i protresao je glavom, miris mu se gadio. »Znate«, započeo je, »taj dječji puder. Kako vi degradi uopće možete podnijeti taj miris?« Koljačeve bezbojne oči samo su ga odmjerile, kao da uopće ne može shvatiti otkuda Butch zna tu riječ. Zatim su obojica krenula u akciju.

Degrad bliži civilu zgrabio je vampira i privio ga k sebi, pretvarajući onu talačku mogućnost u stvarnost. Istog trena onaj se drugi bacio na Butcha, brzo poput treptaja.

Butch se nije dao smesti. Mirno je uperio cijev svoga glocka i upucao kurvinog sina ravno u prsa. Čim mu se metak zabio u meso, degrad je vrisnuo poput vile narikače i pao na tlo potpuno nepokretan. To nije bila uobičajena reakcija propucanog degrada. Inače bi se samo dignuli i otresli prašinu sa sebe, ali Butch je imao nešto posebno, zahvaljujući Bratstvu. »Koji kurac«, iznenadio se uspravni koljač. »Malo iznenađenje, pušioničaru. Nabavio sam si fine metke.« Degrad se vratio u stvarnost i postavio si civilnog vampira kao štit.

Butch je uperio pištolj u dvojac. Kvragu. Ne mogu naciljati. Nikako. »Pusti ga.«

SV

~ 21 ~

Cijev se pojavila ispod civilove ruke. Butch se bacio u neki ulaz dok se prvi metak odbio o asfalt. Taman kad se sklonio, drugi metak mu se zabio u bedro.

Jeeeebo te, dobro došao u Strvinograd. Osjećao se kao da mu je netko zabio vrelu šipku u nogu. Niša u koju se sakrio nije bila ništa korisnija od bandere, a degrad se micao tako da može bolje naciljati.

Butch je zgrabio praznu bocu Coorsa i bacio je preko ulice. Kad je degrad okrenuo glavu da vidi odakle dolazi zvuk, Butch je ispalio četiri precizna hitca u polukrug oko dvojca. Vampir se uspaničio, baš kao što je i trebao, postavši nesiguran teret. Kad se oteo iz degradova zagrljaja, Butch je ispalio hitac u koljačevo rame i ovaj je pao licem na tlo.

Odličan hitac, ali nemrtvo kopile i dalje se micalo, a zasigurno će za minutu i pol biti na nogama. Ti su posebni metci bili dobri, ali omamljivanje nije trajalo zauvijek, i bilo je mnogo bolje ako pogodiš u prsa.

Ma pazi sad. Još problema.

Kad se civilni vampir oslobodio, došao je do daha i počeo vrištati.

Butch je došepesao do njega, psujući od boli. Kriste, ovaj mužjak je toliko vrištao da mu je mogao dovući na vrat cijelu policiju, i to čak s prokletog Manhattana.

Butch mu se unio u lice probadajući ga tvrdim pogledom. »Trebaš prestati vrištati, u redu? Slušaj me. Prestani. Vrištati.

Odmah.« Vampir je ustuknuo i zašutio poput otkazalog motora. »Dobro je.

Trebaš mi učiniti dvije stvari. Prvo, trebaš se smiriti tako da se možeš dematerijalizirati. Razumiješ li što ti govorim? Diši duboko i polako.

Pokrij si oči. Trebaš si pokriti oči. Hajde.« »Kako ti znaš...« »Priča nije na popisu stvari koje trebaš napraviti. Zatvori oči, pokrij ih. Nastavi disati. Sve će biti u redu ako uspiješ otići iz ove uličice.« Dok je mužjak drhtavim rukama pokrivao oči, Butch je otišao do koljača koji je ležao na tlu. Crna krv mu je izlazila iz ramena i stenjao je.

Zgrabio ga je za kosu i prislonio cijev svoga glocka na njegovu sljepoočnicu. Povukao je okidač. Pola lica mu je nestalo, a noge i ruke su mu se grčile. Smirio se.

Ali posao nije bio gotov. Trebalo ih je probosti nečim kroz prsa da bi doista bili mrtvi. Butch uza se nije imao ništa oštro i svjetlucavo.

Izvukao je mobitel i ponovno pritisnuo brzo biranje dok je nogom okretao koljača. Dok je V.-ov mobitel zvonio, Butch mu je prekopao

SV

~ 22 ~

džepove. Našao je BlackBerry i novčanik... »Ma jeb'o me...« iznenadio se Butch. Koljač je aktivirao mobitel, očito pozivajući pomoć. Kroz slušalicu se čulo teško disanje i šuškanje odjeće.

Bio je to znak da se približava cijela vojska.

Butch je bacio pogled na vampira dok je V.-ov telefon i dalje samo zvonio. »Kako smo? Dobro izgledaš. Izgledaš zbilja mirno, kao da imaš potpunu kontrolu.« V., daj se javi, jebote...

Vampir je spustio ruke i pogledao koljača, čije je čelo bilo razasuto po ciglenom zidu. »Bože...« Butch je stao i zaklonio mu pogled. »Ne razmišljaj o tome.« Civil je prstom pokazao Butchevu ranu. »Upucali su te...« »Da, ali nemoj razmišljati ni o meni. Trebaš se smiriti i otići, stari moj.« Odmah.

Baš kad se upalila V.-ova telefonska sekretarica, začuo se zvuk čizama na kraju ulice. Butch je gurnuo telefon u džep i napunio glock novim metcima. Bilo mu je dosta držanja za ruke. »Dematerijaliziraj se. Dematerijaliziraj se. Odmah.« »Ali... ali...« »Odmah! Nosi se odavde što prije možeš, ili će te netko slati kući u kutiji!« »Zašto činiš sve ovo? Ti si samo čovjek...« »Tako mi je dosadilo uvijek slušati jedno te isto. Idi!« Vampir je zatvorio oči, izgovorio neku riječ na Starom jeziku i nestao.

Dok se približavala paklena buka koljačkih čizama, Butch je gledao oko sebe tražeći zaklon. Bio je svjestan toga da mu je lijeva cipela sasvim mokra od njegove vlastite krvi. Onaj plitki ulaz bio mu je jedina nada.

Ponovno je opsovao, priljubivši se uz vrata. Pogledao je što mu se približava. »Sranje...« Isuse moj mili... Bilo ih je šest.

Vishous je znao što će se sljedeće dogoditi, i zbilja nije trebao sudjelovati u tome. Kad je nalet zasljepljujuće bijele svjetlosti pretvorio ponoć u podne, okrenuo se od prizora koji je uslijedio i zabio se čizmama u

SV

~ 23 ~

tlo. Doista nije postojao razlog da se osvrne kad je začuo riku zvijeri. V. je znao što slijedi: Rhage se pretvorio, stvorenje je bilo na slobodi, a degradi protiv kojih su se borili uskoro će postati obrok. Posao, kao i uvijek... osim što se ticalo njihove lokacije: nogometno igralište Gimnazije Caldwell.

Naprijed, Buldozi!

V. je otrčao do tribina i brzo se popeo na njih. Popeo se na vrh i pogledao što se događa ispod njega. Zvijer se igrala s jednim degradom na crti koja je označavala pedeset jarda. Bacila ga je u zrak, uhvatila među zube i požderala.

Vishous je bacio pogled oko sebe. Nije bilo mjesečine, odlično, ali okolo je bilo barem dvadeset pet kuća. Stanovnici tih tipičnih američkih domova vjerojatno su se probudili zbog naleta svjetlosti jakog kao nuklearna eksplozija.

V. je opsovao i skinuo olovnu rukavicu koja je prekrivala njegovu desnu ruku. Kad ju je pružio, sjaj iz njegova dlana obasjao je tetovaže koje su se pružale od vrhova njegovih prstiju do zgloba. Zureći u igralište, V. se usredotočio na otkucaje svoga srca, osjećajući pumpanje u žilama, stapajući se s bilom, bilom, bilom...

Valovi su izišli iz njegova dlana. Nalikovali su na toplotne valove koji se dižu nad asfaltom. Samo se nekoliko svjetala upalilo na verandama, očevi su izišli poviriti što se događa pred njihovim dvorcima. Zatim je prevladala opsjena. Stvorila se iluzija da je sve kako treba biti, da se ne događa ništa posebno.

V. je iskoristio svoj noćni vid da provjeri što se događa među ljudima koji su izišli van. Kad se jedan nasmiješio i slegnuo ramenima, V. je zamislio njihov razgovor.

Bobe, jesi i ti vidio?

Jesam, Gary. Nekakvo golemo svjetlo.

Trebamo li zvati policiju?

Sve mi se čini normalno.

Da. Čudno. Hej, jeste li ti, Marylin i djeca slobodni ovaj vikend? Mogli bismo do šoping centra, možda poslije i na pizzu?

Super ideja, razgovarat ću s njom. Laku noć. Noć.

Dok su se vrata pozatvarala, a ljudi bez sumnje otišli do hladnjaka po noćni zalogaj, Vishous je održavao privid.

Zvijer nije potrošila mnogo vremena. I nije ostavila gotovo ni jedan zalogaj iza sebe. Kad je završio, ljuskasti zmaj pogledao je oko sebe i zarežao kad je primijetio V.-a.

SV

~ 24 ~

»Jesi gotov, veliki«, doviknuo mu je V. s vrha tribina. »One vratnice bi ti mogle poslužiti kao čačkalice.« Zvijer je još jednom kratko zarežala. Zatim je legla i umjesto nje na tlu natopljenom crnom krvlju pojavio se goli Rhage. Čim je promjena završila, V. se spustio niz tribine i dotrčao preko igrališta. »Brate«, stenjao je Rhage drhteći na snijegu. »Da, ja sam, Hollywoode. Odvest ću te kući, tvojoj Mary.« »Nije loše kao što inače bude.« »Dobro.« V. je svukao svoju kožnu jaknu i pokrio Rhagea po prsima; izvukao je mobitel iz džepa. Dva propuštena poziva od murjaka. Nazvao ga je nadajući se da će mu se odmah javiti. Kad nije, nazvao je Jazbinu i javila se telefonska sekretarica.

Kvragu... Phury je bio kod Haversa na namještanju proteze. Wrath nije mogao voziti jer je bio slijep. Nitko već mjesecima nije vidio Tohrmenta. Znači, ostao je samo... Zsadist.

Nakon sto godina rada s tim mužjakom, bilo je teško suzdržati se od psovke. Z. nije bio baš slamka spasa, više je nalikovao zloj kobi. Ali što je drugo mogao? Barem se taj brat malčice smirio otkad se združio. »Da«, javio se. »Hollywood je opet pustio svoju unutarnju Godzillu. Trebam auto.« »Gdje ste?« »Weston Road. Nogometno igralište Gimnazije Caldwell.« »Dolazim za deset minuta. Trebaš prvu pomoć?« »Ne. Obojica smo dobro.« »Eto me. Držite se.« Veza se prekinula i V. je pogledao telefon. Sam pojam da to zastrašujuće kopile može biti osoba od povjerenja jako ga je iznenadio. To nikad ne bi predvidio... a u zadnje vrijeme ionako nije ništa predviđao...

V. je stavio ruku na Rhageovo rame i pogledao u nebo. Neizmjeran, nepoznat svemir nadvijao se nad njim, nad svima njima, i to prostranstvo po prvi ga je put uplašilo. No također je po prvi put u životu riskirao bez plana u pričuvi.

Više nije imao vizije. Kratki prizori iz budućnosti, uznemirujuće slike budućih događaja koje su ga držale na rubu pameti otkad je znao za sebe, odjednom su samo nestale. Nestalo je i ulaženje u misli drugih.

Oduvijek je želio biti sam u svojoj glavi. Koja ironija, sad mu je ta tišina bila zaglušujuća.

SV

~ 25 ~

»V.? Je li sve u redu?« Pogledao je Rhagea. Bratova savršena plavokosa ljepota i dalje je bila zasljepljujuća, iako mu je lice bilo umrljano krvlju degrada. »Dolazi prijevoz. Odvest ćemo te kući, k Mary.« Rhage je počeo buncati i V. ga je pustio. Jadnik. Prokletstva nisu baš dječja igra.

Z. je stigao deset minuta poslije, vozeći se u BMW-u svoga brata blizanca. Kad se M5-ica zaustavila kraj njih, V. je shvatio da će jako zaprljati stražnje sjedalo. No Fritz, kralj svih batlera, može očistiti svaku mrlju na svijetu.

Zsadist je izišao iz auta i došao do njih. Nakon cijelog stoljeća dobrovoljnoga gladovanja, sad je na sebi nosio dobrih sto trideset kilograma mišića na dva metra visine. Ožiljak na licu i dalje se jako primijetio, kao i robovske tetovaže oko vrata. No zahvaljujući njegovoj šelan, Belli, oči mu više nisu bile crne jame mržnje. Barem ne uvijek.

Njih su dvojica bez riječi odnijeli Rhagea i smjestili ga na stražnje sjedalo. »Ideš kući?« upitao je Z. kad se smjestio za volan. »Da, ali prvo moram očistiti mjesto zločina.« To je značilo spaliti dlanom svu krv koja je ostala prolivena po igralištu. »Hoćeš da čekam?« »Ne, vodi ga kući, Mary će ga htjeti odmah vidjeti.« Zsadist je brzo bacio pogled oko sebe. »Čekat ću.« »Z., u redu je. Neće mi trebati dugo.« Prerezana usnica prezrivo se podignula. »Ako ne budeš tamo kad ja dođem, vraćam se po tebe.« BMW se odvezao ostavljajući za sobom blato i snijeg.

Isuse, pa Z. je čak bio od pomoći.

V. se deset minuta kasnije materijalizirao u kući, taman kad se Zsadist zaustavljao s Rhageom. Dok je Z. Hollywooda unosio unutra, Vishous je pogledao auta parkirana u dvorištu. Gdje je Escalade, dovraga?

Butch se do sada trebao vratiti.

V. je izvadio mobitel i pritisnuo brzo biranje. »Halo, stari. Kod kuće sam. Gdje si ti, murjače?« Budući da su njih dvojica stalno zvali jedan drugoga, znao je da će se murjak uskoro javiti. Pa kvragu sve, možda čovjek po prvi put u

SV

~ 26 ~

zapamćenoj povijesti nešto ševi. Već je i vrijeme da taj siroti kurvin sin prestane cviliti za Marissom i malčice se seksualno olakša.

A kad smo već kod olakšanja... V. je odmjerio količinu svjetlosti na nebu. Imao je još sat i pol vremena tame i bio je jebeno nervozan. Nešto se večeras dogodilo, zrak je imao lošu vibru, ali više nije primao vizije i nije znao o čemu se radi. Prazna ploča u njegovoj glavi izluđivala ga je.

Opet je izvadio mobitel i bjesomučno utipkao broj. Kad je zvonjava utihnula, nije čekao javljanje. »Sad ćeš se spremiti za mene i nosit ćeš ono što sam ti kupio. Kosu ćeš skupiti i skloniti s vrata.« Čekao je samo da čuje one dvije riječi koje su ga zanimale. Ženski glas je odmah rekao: »Da, Iheage.« V. je poklopio i dematerijalizirao se.

SV

~ 27 ~

Treće poglavlje ZeroSum je u zadnje vrijeme i te kako uspješno poslovao, razmišljao je Rehvenge dok je gledao račune. Priljev gotovine bio je jako zadovoljavajući. Kladionica je dobro zarađivala. Ljudi su dolazili. Bože, koliko je dugo već držao ovaj klub? Pet, šest godina? Napokon je zarađivao dovoljno da se može nasloniti i odahnuti. Bio je to odvratan način zarađivanja novca, naravno. Seks, opijanje, klađenje. Ali trebao se pobrinuti za svoju mamen, a donedavno i za sestru, Bellu. Morao se pobrinuti i za ucjene koje su mu visjele nad glavom.

Skupo je čuvati tajne.

Rehv je podignuo pogled kad su se otvorila vrata njegova ureda. Kad je šefica osiguranja ušla unutra, Rehv je na njoj osjetio miris Butcha O'Neala i nasmijao se. Volio je kada je u pravu. »Hvala što si se pobrinula za Butcha.« Xhexine sive oči gledale su ga bez zadrške, kao i uvijek. »Ne bih da ga nisam željela.« »A ja ne bih pitao da to nisam znao. I, kako stojimo?« Sjela je za stol nasuprot njemu, tvrda poput mramora na koji je naslonila laktove. »Seks bez pristanka jedne strane u mezaninu muškog toaleta.

Pobrinula sam se za to. Žena će tužiti.« »Je li tip mogao hodati nakon što si ti završila s njim?« »Da, ali nosio je novi par naušnica, ako znaš na što mislim. Našla sam i dvojicu maloljetnika u klubu, izbacila sam ih van. Jedan od izbacivača puštao je preko reda, pa je dobio otkaz.« »Je li bilo još nešto?« »Jedan se predozirao.« »Sranje. Nadam se da nije od našeg proizvoda?« »Ne. Neko smeće izvana.« Izvukla je malu celofansku vrećicu iz džepa hlača i bacila je preko stola. »Uspjela sam zgrabiti ovo prije no što su došli bolničari. Zaposlit ću još ljudi da se pozabave s tim.« »Odlično. Nadi tog Jreelancera i dovedi ga k meni. Osobno ću se pobrinuti za njega.« »Može.« »Imaš li još nešto za mene?« Xhex je u tišini sklopila ruke i nagnula se prema Rehvu. Tijelo joj je

SV

~ 28 ~

bilo sazdano isključivo od tvrdih mišića i oštrih kutova, izuzev njezinih malenih grudi. Izgledala je slasno hermafroditski, iako je prema onome što je čuo bila i te kako ženstvena.

Murjak bi trebao biti sretan, pomislio je. Xhex se nije tako često seksala, a i to je bilo samo s nekim koga smatra vrijednim sebe. Nije ni gubila vrijeme. Barem ne inače. »Gukni, Xhex.« »Želim nešto znati.« Rehv se naslonio. »Hoću li popizditi za nekoliko trenutaka?« »Hoćeš. Želiš li se možda združiti?« Oči su mu zasjale ljubičastim sjajem, spustio je glavu i pogledao je ispod obrva. »Tko je to rekao? Želim ime.« »Zaključak, nema veze s tračevima. Prema zapisima našeg GPS-a, tvoj Bentley se u zadnje vrijeme često viđa kod Haversa. Znam da je Marissa nezdružena. Prelijepa je. Komplicirana. Tebe glimera nikad nije brinula. Razmišljaš li možda o tome da se združiš s njom?« »Nipošto«, slagao je. »Dobro«, probola ga je pogledom i znao je da zna istinu. »Jer to bi doista bila ludost. Saznala bi sve, a pritom ne pričam o ovome što se ovdje događa. Ona je članica Vijeća princepsa, pobogu. Kompromitiralo bi nas oboje da sazna da si simpat.« Rehv se podignuo na noge i uzeo štap. »Bratstvo zna za mene.« »Kako«, iznenadila se Xhex.

Pomislio je na akciju usta i očnjaka s Phuryjem i odlučio da joj to neće ispričati. »Eto, znaju. A sad kad mi je sestra združena s Bratom, član sam njihove obitelji. Tako da ako Vijeće i nešto sazna, ratnici bi ih držali na odstojanju.« Šteta što njegova ucjenjivača nisu zanimali Normalni i njihovi načini ophođenja. Simpati su poprilično gadni neprijatelji. Nije ni čudo da ih mrze. »Jesi li siguran u to?« »Bella bi umrla da me pošalju u one kolonije. Misliš da bi njezin helren podnosio da je netko uznemiruje, pogotovo sad kad je trudna? Z. je zbilja gadan pizdek i jako je zaštitnički nastrojen prema njoj. Da, siguran

SV

~ 29 ~

sam.« »Nikad nije pretpostavila što se dogada s tobom?« »Ne.« Iako je Zsadist znao, ne bi joj nikad rekao. Zakon je nalagao da moraš prijaviti simpata ili sam stati pred sud.

Rehv je zaobišao stol, jako se oslanjajući na svoj štap jer ga je jedino Xhex mogla vidjeti. Redovito si je davao dopamin i tako držao pod kontrolom simpatske nagone. Nije bio siguran kako se Xhex nosi s time.

Nije ni želio znati. No stvar je bila u tome da kad mu nestane osjet dodira, morao se oslanjati na štap kako ne bi pao. Percepcija dubine jako ti oslabi kad ne osjećaš noge i stopala. »Ne brini se«, rekao je. »Nitko ne zna što smo ti i ja. Tako će i ostati.« Sive su se oči zabole u njega. »Hraniš li je, Rehv?« Ovo nije bilo pitanje, nego zahtjev. »Hraniš li Marissu?« »To te se ne tiče.« Skočila je na noge. »Proklet bio... dogovorili smo se. Dogovorili smo se prije dvadeset pet godina, kad sam imala onaj problemčić. Nema združivanja. Nema hranjenja od Normalnih. Kojeg vraga radiš?« »Držim sve pod kontrolom i završavam ovaj razgovor.« Provjerio je koliko je sati. »Opa, već je vrijeme zatvaranja, a tebi treba pauza. Neka Mori zaključaju.« Ljutito ga je pogledala. »Ne odlazim prije no što sve završim...« »Naredio sam ti da odeš kući, nisam želio biti fin. Vidimo se sutra navečer.« »Bez uvrede, Rehvenge, ali jebi se.« Krenula je prema vratima koracima rođenog ubojice. Dok ju je gledao kako odlazi, palo mu je na pamet da ovo sve što obavlja za njega nije ni blizu onome za što je sposobna. »Xhex«, rekao je, »možda smo se prevarili u vezi združivanja.« Pogledala ga je preko ramena kao da je najveći glupan na svijetu. »Lupaš se dopaminom dvaput dnevno. Misliš da Marissa ne bi primijetila? A što je s činjenicom da ideš kod stričeka doktora, njezina brata, zbog neuromodulatora o kojem si ovisan? Osim toga, što bi plemkinja poput nje rekla o svemu ovome?« Rukom je pokazala prostor oko njih dvoje. »Nismo bili u krivu. Ti si samo zaboravio razloge.« Vrata su se zatvorila i Rehv je bacio pogled niz svoje otupjelo tijelo.

SV

~ 30 ~

Zamislio je Marissu, čistu i prekrasnu Marissu, toliko drugačiju od ženki kojima je bio okružen, toliko drugačiju od Xhex... od koje se hranio. Želio je Marissu, već je bio na pola zaljubljen u nju. Mužjak u njemu želio ju je uzeti iako je od droga postao impotentan. Ne bi valjda povrijedio ono što voli, čak i da njegova tamna strana prevlada? Ne bi valjda?

Mislio je na nju, odjevenu u haute couture haljine, uvijek tako prikladno odjevenu, ljubaznu... čistu. Glimera nije bila u pravu. Ništa joj nije nedostajalo ni u kojem pogledu; bila je savršena.

Nasmiješio se, tijelo mu se zapalilo od vatre kakvu može podmetnuti samo vrhunski orgazam. Približavalo se ono vrijeme u mjesecu, trebala bi mu uskoro doći. Da, uskoro će ga opet trebati. Krv mu je bila razrijeđena, morala je dolaziti sve češće, a posljednji je put bila prije gotovo tri tjedna.

Doći će za nekoliko dana. Jedva je čekao da je usluži.

V. se vratio u palaču Bratstva nekoliko minuta prije zore, materijalizirajući se taman ispred glavnog ulaza. Nadao se da će se malo opustiti nakon seksa, no još je uvijek bio prokleto napet. Prošao je kroz predvorje i usput se razoružavao. Jedva je čekao da se istušira i ispere miris ženke sa sebe. Trebao je biti gladan; umjesto toga želio je samo gutljaj Grey Goosea. »Butch, stari«, vikao je.

Tišina.

Krenuo je niz hodnik prema murjakovoj spavaćoj sobi. »Je l' to spavaš?« Otvorio je vrata. Golemi krevet bio je prazan. Možda je murjak bio u glavnoj kući?

V. je protrčao kroz Jazbinu i povirio van kroz vrata predvorja. Brzo je pogledao automobile parkirane u dvorištu i srce mu je počelo lupati kao ludo. Nema Escaladea. Butch nije tu.

Dok se nebo rasvjetljivalo na istoku, danja svjetlost pekla je V.-a za oči i vratio se u kuću. Sjeo je za svoja računala i utipkao koordinate Butcheva Escaladea. Vidio je da je parkiran iza Screamer'sa.

Odlično. Barem Butch nije omotan oko nekog drveta...

V. se skamenio. Polako je gurnuo ruku u stražnji džep hlača.

Spopadao ga je odvratan osjećaj, vreo i svrabljiv poput osipa. Otvorio je Razr da presluša govornu poštu. Prva poruka bilo je samo Butchevo poklapanje slušalice. Čelične zaštite na kući počele su se spuštati baš kad

SV

~ 31 ~

je krenuo slušati drugu poruku. V. se smrknuo. Čulo se samo siktanje.

Zatim je od buke morao odmaknuti telefon s uha. Čuo se Butchev strogi i gromki glas: »Dematerijaliziraj se. Dematerijaliziraj se odmah.« Pa neki ustrašeni mužjak: »Ali... ali...« »Odmah!Nosi se odavde...« Neki prigušeni zvukovi šuškanja kaputa... »Zašto to radiš? Ti si samo čovjek...« »Kako mi je dopizdilo slušati jedno te isto. Odlazi!« Začuo se metalni zvuk ponovnog punjenja pištolja.

Butchev glas: »Sranje...« Zatim je nastao pakao. Pucnji, stenjanje, udarci.

V. je skočio na noge srušivši stolac iza sebe. Zatim je shvatio da ga je danje svjetlo zatočilo unutra.

SV

~ 32 ~

Četvrto poglavlje Prvo što je Butch pomislio bilo je da netko mora zatvoriti slavinu iz koje je kapalo. Živciralo ga je to kapanje. Zatim je provirio kroz svoje očne kapke i shvatio da njegova vlastita krv kapa. Da... tako je. Prebili su ga i sad je kapao na sve strane.

Ovo je bio jako dug i jako loš dan. Koliko sati su ga ispitivali?

Dvanaest? Osjećao se kao da ih je prošlo barem tisuću.

Pokušao je duboko udahnuti, ali imao je polomljenih rebara pa mu je manjak zraka bio draži od te boli. Čovječe, zahvaljujući predanosti njegova tamničara nije postojao dio tijela koji ga nije bolio, ali degrad je barem sredio onu ranu od metka.

Samo da ispitivanje potraje što duže.

Jedino što ga je držalo u ovoj noćnoj mori bila je činjenica da nije ništa odao. Ništa. Čak ni kad se koljač latio njegovih noktiju i međunožja.

Butch je znao da će uskoro umrijeti, ali barem će Svetog Petra moći pogledati u oči i reći mu da nije umro kao kukavica.

Ili je već umro i otišao u pakao? Je li se o tome radilo? Imajući na umu sva sranja kojima se bavio na zemlji, bilo mu je jasno zašto je završio u gostima kod vraga. Ali zar njegov mučitelj nije trebao imati rogove, kao što svi demoni imaju?

U redu, pogledao je previše crtica.

Otvorio je oči još malo, bilo je vrijeme da razdvoji stvarnost od ovog besmisla u mozgu. Osjećao je da će mu to biti posljednji svjesni čin, i trebao se potruditi.

Vid mu je bio zamagljen. Ruke... noge... da, prikovane za nešto. Ležao je na nečemu tvrdom, valjda na stolu... bilo je mračno... mirisalo je po tlu.

Vjerojatno je bio u podrumu. Gola žarulja... da, oprema za mučenje.

Stresao se i okrenuo glavu od oštrih predmeta.

Kakav je to zvuk? Prigušeno režanje. Postaje sve glasnije i glasnije. Čim je utihnulo, čuo je vrata kako se otvaraju iznad njega i korake kako prelaze pod. Čuo je čovjeka kako nekog zove: »Gospodaru.« Tih odgovor, nerazgovijetan. Razgovor, koraci još jedne osobe. Prašina je padala po Butchu od njihove težine. Još jedna vrata su se otvorila i stube su počele cviljeti.

Butcha je oblio hladan znoj, spustio je kapke, ali nije sasvim zažmirio.

Kroz trepavice je vidio što mu se približava.

SV

~ 33 ~

Prvi je bio degrad koji je maloprije radio na njemu, onaj tip od ljetos, iz Akademije borilačkih vještina. Ako se Butch dobro sjećao, zvao se Joseph Xavier. Onaj drugi bio je od glave do pete ogrnut blistavim bijelim plaštem. Lice i ruke nisu mu se vidjeli. Nalikovao je na nekog redovnika ili svećenika.

Samo što pod tim plaštem nije moglo biti ništa Božje. Primivši vibru tog stvorenja, Butch je osjetio samo nevjerojatnu odbojnost. Taj plašt sakrivao je čisto zlo, ono koje pokreće serijske ubojice, silovatelje, ljude koji uživaju u zlostavljanju vlastite djece; mržnja i zloba u čvrstom obliku.

Butch se prestrašio više no ikada u životu. Mogao je podnijeti batine; vraški ga je boljelo, ali prestat će kad mu srce prestane kucati. No ono što je bilo skriveno pod tim plaštem prenosilo je misterije o patnjama biblijskih razmjera. Kako je znao da je tako?

Cijelo tijelo mu se izvijalo od negodovanja, odbojnosti, nagoni su ga zaklinjali da pobjegne, da se spasi, da... moli. Riječi su mu same došle, marširale su njegovim mozgom. Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam...

Kukuljica ogrnute prilike okrenula se prema Butchu poput neke sovuljage.

Butch je zatvorio oči i brzo u sebi izgovarao Devedeset treći psalam.

Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena mojega. »Je li ovo taj čovjek«, glas koji je odjeknuo podrumom zbunio je Butcha i izgubio je ritam. Bio je jako rezonantan, sa sobom je nosio odjek pun sablasne distorzije, kao u znanstvenofantastičnim filmovima. »Nosio je pištolj s metcima Bratstva.« Vrati se psalmu. Brže. Da mi je dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. »Znam da si budan, čovječe.« Glas je odjeknuo ravno u Butchevim ušima. »Pogledaj me i spoznaj gospodara svoga tamničara.« Butch je otvorio oči, okrenuo glavu i nagonski progutao. Lice koje je zurilo u njega bilo je gusto crnilo, oživljena sjena.

Omega.

Zlo se nasmijalo. »Znaš što sam ja?« uspravilo se. »Je li ti nešto dao, Visoki degrade?« »Nisam završio.« »Dakle, nije. A dobro si se potrudio oko njega, gotovo je mrtav. Da,

SV

~ 34 ~

osjećam kako smrt dolazi po njega. Tako je blizu.« Omega se sagnuo i udahnuo zrak oko Butcheva tijela. »Da, za sat vremena. Možda i manje.« »Trajat će onoliko koliko ja želim.« »Neće.« Omega je počeo kružiti oko stola, Butch ga je pratio, a strah koji je osjećao postajao je sve jači i opipljiviji, rastući okružen koracima Zla. Okolo, okolo, okolo... Butchu su zubi cvokotali od straha.

Prestao se tresti čim se Omega smirio i stao s druge strane stola.

Sjenovite ruke maknule su kapuljaču. Gola žarulja počela je žmirkati kao da joj je crna prilika oduzimala svjetlost. »Pustit ćeš ga«, rekao je Omega, glasom poput valova. »Ostavit ćeš ga u šumi. Reći ćeš drugima da ga ne diraju.« Što, pomislio je Butch. »Što«, rekao je Visoki degrad. »Jedna od najvećih slabosti Bratstva njihova je odanost, zar ne? Da, paralizirajuća odanost. Dolaze po svoje. To je životinja u njima.« »Upravo si rekao da će umrijeti.« »Ali dat ću mu malo života. Kao i dar. Nož.« Butch je naglo otvorio oči kad je primijetio kako ovaj Omegi dodaje šesnaestocentimetarski lovački nož. Omega je spustio jednu ruku na stol, prislonio oštricu na vrh prsta i pritisnuo. Začuo se zvuk kao kod rezanja mrkve. Omega se nadvio nad Butcha. »Kamo da se sakrije, kamo da se sakrije...« Kad je podignuo nož i pustio ga da lebdi nad Butchevim trbuhom, Butch je vrisnuo. Još je uvijek vrištao dok je Omega načinio plitak rez u njegovu trbuhu. Zatim je podignuo mali dio sebe koji je ranije odrezao, komad crnoga prsta. Butch se pokušao boriti, otimao se okovima. Oči su se sve više otvarale od straha, dok ga pritisak na optički živac nije oslijepio. Omega je utisnuo vrh svog prsta u Butchevu utrobu, zatim se nagnuo nad ranu i puhnuo ravno u nju. Koža se zatvorila, meso se povezalo. Butch je istog trena počeo osjećati trulež unutar sebe, zlo kako ruje i širi se. Podignuo je glavu. Koža oko rane već je posivjela. Suze su mu jurnule na oči i počele se slijevati niz obraze. »Pusti ga.« Visoki degrad se latio njegovih okova. Kad ih je maknuo, Butch je shvatio da se ne može kretati. Bio je paraliziran. »Odnijet ću ga«, rekao je Omega. »Preživjet će i pronaći put natrag do Bratstva.« »Oni će te osjetiti.«

SV

~ 35 ~

»Možda, ali ipak će ga primiti.« »Reći će im.« »Neće, jer me se neće sjećati.« Omegino lice nagnulo se prema Butchevom. »Nećeš se sjećati ničega.« Kad su im se pogledi susreli, Butch je osjetio sličnost među njima, osjetio je vezu i istovjetnost. Plakao je zbog oskvrnuća samog sebe, ali još više zbog Bratstva. Primit će ga. Pokušat će mu pomoći koliko god budu mogli.

A on će ih sigurno izdati zbog zla koje raste u njemu.

No možda ga Vishous i ostala Braća neće naći. Kako bi i mogli?

Umrijet će od hladnoće ako ga ostave gologa.

Omega je posegnuo i obrisao suze s Butcheva obraza. Svjetlucava tekućina bila je prozirna na crnim prstima. Butch je želio da mu vrati njegove suze. Njegove su. Izišle su iz njega. Ali ne. Zlo je prinijelo ruku ustima i polizalo, popilo Butchevu bol i strah.

Očaj je izmiješao Butcheva sjećanja, ali vjera koju je smatrao odavno odbačenom ispljunula je još jedan stih Dvadeset trećeg psalma: Dobrota i milost pratit će mene u sve dane života moga.

Ali to više nije bilo moguće, zar ne? Imao je zlo u sebi, pod svojom kožom.

Omega se nasmijao, a Butch nije imao pojma kako je to znao. »Žalim što nemamo više vremena, no gotovo si na samrti. Ali bit će prilika za tebe i mene u budućnosti. Ono što učinim svojim uvijek se k meni i vrati. Sada spavaj.« Butch se ugasio poput lampe. »Odgovori mi na jebeno pitanje, Vishous.« V. je odmaknuo pogled od kralja baš kad je zidni sat u kutu počeo otkucavati. Prestao je na četiri otkucaja, dakle bilo je četiri popodne.

Bratstvo je provelo cijeli dan u Wrathovoj centralnoj komandi, povlačeći se po apsurdno elegantnom salonu u stilu Luja XIV. i napajajući zrak svojom ljutnjom. »Vishous«, režao je Wrath, »čekam. Kako ćeš znati gdje da pronađemo murjaka? I zašto nam to nisi ranije spomenuo?« Zato što zna da će stvoriti probleme, a sranja im nije baš falilo.

Dok je V. Pokušavao smisliti što da kaže, pogledao je braću. Phury je

SV

~ 36 ~

bio na svjetloplavom svilenom kauču koji je pod njim izgledao smiješno malen. Raznobojna kosa već mu je dosezala do brade. Z. je stajao iza svog blizanca, leđima okrenut kaminu. Oči su mu bile crne jer je bio bijesan kao sam vrag. Rhage je stajao kraj vrata, njegovo lijepo lice nosilo je zlokoban izraz, ramena su mu se grčila jer je zvijer bila razjarena i htjela je van.

Zatim Wrath. Iako je sjedio za ženskastim pisaćim stolom, Slijepi kralj je isijavao prijetnju iz svoga strogog, tvrdog lica. Slabe oči sakrio je tamnim naočalama. Čvrste podlaktice, ukrašene tetovažama koje su nosili samo oni čiste krvi, bile su naslonjene na zlatom optočenu bugačicu.

Tohrov izostanak svima im je bio ljuta rana. »V.? Odgovori mi na pitanje ili ću te prebiti, Boga mi.« »Jednostavno znam kako da ga pronađemo.« »Što kriješ od nas?« V. je prišao baru, natočio si malo Grey Goosea i sve odmah popio.

Progutao je nekoliko knedli i pustio riječi da same izlete. »Hranio sam ga.« Svi kao da su odjednom udahnuli od iznenađenja. Kad je Wrath u nevjerici skočio na noge, V. si je natočio još malo Grey Goosea. »Što si učinio?« »Pustio sam da se napije od mene.« »Vishous...« Wrath je hodao oko stola, a vojničke čizme lupale su mu o pod poput golemog kamenja. Kralj mu se unio u lice. »On je mužjak. Ljudski mužjak. Gdje ti je bila pamet?« Još malo votke. Svakako još malo Goosea. V. je iskapio piće i nalio si po četvrti put. »Ima moju krv u sebi i tako ga mogu pronaći gdje god da jest. Samo zato sam mu dao da pije. Vidio sam... vidio sam da to trebam učiniti, pa jesam. I opet bih.« Wrath se odmaknuo i stisnutih šaka krenuo koračati prostorijom.

Dok se šef pokušavao hodom riješiti frustracije, ostatak Bratstva znatiželjno je pratio događaje. »Učinio sam ono što sam morao«, odrezao je V., rješavajući i četvrto piće.

Wrath se zaustavio kraj prozora. Bilo je tek nešto iza četiri popodne i svi su prozori bili zatvoreni i zatamnjeni. »Je li ti pio iz vene?« »Ne.«

SV

~ 37 ~

Nekoliko njih se znakovito zakašljalo, kao da ga mole da bude iskren.

V. je opsovao i natočio još malo. »Pobogu, nismo se bavili tim stvarima. Dao sam mu malo iz čaše.

Pojma nije imao što pije.« »Kvragu, V.«, mrmljao je Wrath. »Mogao si ga ubiti na mjestu.« »To je bilo prije tri mjeseca. Izdržao je, tako da nema nikakve štete...« Wrathov glas odjeknuo je poput zračnog napada. »Oglušio si se o zakon! Nahranio si čovjeka! Isuse Kriste! Što ću sada s tim?« »Predaj me Čuvardjevi, ići ću dobrovoljno. Ali želim da jedna stvar bude jasna. Prvo ću pronaći Butcha i dovesti ga kući, živog ili mrtvog.« Wrath je podignuo naočale na glavu i protrljao oči. Te navike latio se u zadnje vrijeme, kad god bi mu dosadilo ovo kraljevsko sranje. »Ako su ga podvrgnuli ispitivanju, vrlo je vjerojatno da je progovorio.

Možda smo u opasnosti.« V. je pogledao u čašu i polako odmahnuo glavom. »Prije bi umro nego nas odao. Jamčim ti.« Progutao je votku i pustio je da mu klizne niz grlo. »Moj čovjek je dobar.«

SV

~ 38 ~

Peto poglavlje Rehvenge se nimalo nije iznenadio kad mu je došla, mislila je Marissa, no on ju je uvijek uspio pročitati na neki čudan način.

Skupila je svoj crni ogrtač i krenula iza bratove kuće. Noć je tek bila pala. Drhtala je, ali ne od hladnoće. Drhtala je zbog onoga groznog sna ranije tog dana. Letjela je, letjela nad krajolikom, nad zaleđenim jezerom obrubljenim borovima s jedne strane, proletjela je pokraj nekog obruča drveća, dok nije usporila i pogledala dolje. Na tlu prekrivenom snijegom, sklupčan i krvav, ležao je... Butch.

Poriv da javi Bratstvu nije ju napuštao, kao ni slike iz te noćne more.

Ali osjećala bi se doista glupo kad bi joj ratnici iznervirano rekli da Butch sjedi s njima i da je savršeno dobro. Vjerojatno bi mislili da je opsjednuta njime. Ali Bože... prizor njega kako krvari na snijegu, bespomoćan poput novorođenčeta... Taj prizor progonio ju je cijeli dan.

To je samo san. Samo san.

Zatvorila je oči i natjerala samu sebe da se smiri. Materijalizirala se na terasi stana na tridesetom katu. Čim je poprimila oblik, Rehvenge je otvorio jedna od šest staklenih vrata. Odmah se smrknuo. »Uznemirena si.« Prisilila se da se nasmiješi. »Znaš da mi je uvijek malčice neugodno.« Uperio je svoj pozlaćeni štap u nju. »Ne, ovo je drugačije.« Bože mili, kako je samo mogao znati... »Bit ću dobro.« Kad ju je uhvatio za lakat i poveo unutra, dočekala ju je tropska toplina. Kod Rehva je uvijek bilo ovako toplo, a kaput od samurovine držao je na sebi sve dok ne bi sjeli na kauč. Nije imala pojma kako može izdržati na tolikoj vrelini, ali činilo se da mu je potrebna.

Zatvorio je vrata. »Marissa, želim znati što se događa.« »Ništa, stvarno.« Galantno je skinula ogrtač i prebacila ga preko kromiranog crnog stolca. Tri strane stana imale su zidove od stakla. Pružao se prekrasan pogled na obje strane Caldwella i svjetla grada, te tamni zavoj rijeke Hudson obasjan zvijezdama. Stan je za razliku od pogleda bio doista

SV

~ 39 ~

minimalistički uređen, sve u ebanovini te kremastoj boji. Baš kao Rehv, s crnom irokezicom, zlatnom kožom i savršenom odjećom.

U drugim okolnostima zasigurno bi obožavala ovaj stan.

U drugim okolnostima zasigurno bi obožavala i Rehva.

Njegove ljubičaste oči pozorno su je gledale dok se naslanjao na svoj štap i prilazio joj. Bio je zbilja golem mužjak, građen poput Braće. »Nemoj mi lagati.« Lagano se nasmiješila. Mužjaci poput njega bili su jako zaštitnički nastrojeni, i nije ju iznenadilo što je bio spreman uloviti i ubiti nekoga za nju. »Sanjala sam uznemirujući san i još ga nisam zaboravila. To je sve.« Dok ju je odmjeravao, imala je vrlo čudan osjećaj da prosijava njezine osjećaje i provjerava koliko su međusobno povezani. »Daj mi ruku«, rekao je.

Pružila ju je bez imalo oklijevanja. Uvijek je poštovao formalnosti glimere, i još je nije bio pozdravio kako treba. No kad su im se dlanovi dotaknuli, nije njezinu ruku dotaknuo usnama. Stavio je palac na njezin zglob i malčice pritisnuo. Zatim malo jače. Odjednom su je osjećaji straha i zabrinutosti počeli napuštati, kao da je netko otvorio neku slavinu kroz koju su pobjegli k njemu. »Rehvenge«, slabašno je šapnula. Čim ju je pustio, osjećaji su se vratili. »Večeras nećeš moći biti sa mnom.« Zarumenjela se i protrljala kožu tamo gdje ju je dotaknuo. »Naravno da hoću. Vrijeme je...« Stala je kraj kauča na kojem su uobičajeno sjedili da malo požuri događaje. Trenutak kasnije Rehvenge joj je prišao i rasprostro svoje krzno da legnu na njega. Zatim je otkopčao gumbe na svome crnom sakou i svukao ga. Raskopčao je i svilenu košulju, prebijelu svilenu košulju i otkrio sasvim glatko prostranstvo svojih prsa. Tetovaže su mu ukrašavale prsne mišiće. Dvije petokrake zvijezde od crvene tinte.

Kad je sjeo i naslonio se na kauč, mišići su mu se opustili. Pogledao ju je, njegove ametistne oči i ispružena ruka su je dozivali. »Dođi, tali, imam baš ono što ti treba.« Podignula je suknju i namjestila se između njegovih nogu. Rehv je uvijek inzistirao da uzima iz njegova vrata, ali u ova tri puta koliko se hranila od njega nije se ni jednom uzbudio. To joj je bilo i olakšanje, ali i trljanje soli na ranu. Ni Wrath nikad nije imao erekciju kad bi mu ona

SV

~ 40 ~

prišla.

Dok je pogledom prelazila preko njegovih veličanstvenih prsa, prigušena glad koja ju je morila već nekoliko dana udarila je svom snagom. Spustila je ruke na njegova prsa i nagnula se nad njega, gledajući ga kako zatvara oči. Lagano je zastenjao, to je uvijek radio prije no što bi ga ugrizla. Da je situacija bila drugačija, mislila bi da je to zbog iščekivanja, ali znala je da nije tako. Njegovo je tijelo uvijek bilo ravnodušno, i nije mogla vjerovati da toliko voli biti iskorišten.

Otvorila je usta, očnjaci su joj se produljili, pružajući se iz gornje čeljusti. Naslonila se na Rehva i...

Prizor Butcha u snijegu natjerao ju je da zastane s usnama na njegovu vratu. Isfrustrirano je zatvorila oči. Rehv ju je uhvatio za bradu i podignuo joj glavu. »Tko je on, tali?« gladio ju je palcem po donjoj usni. »Tko je taj mužjak kojeg voliš, a koji te neće hraniti? Uvrijedit ću se ako mi ne kažeš.« »Oh, Rehvenge... ne poznaješ ga.« »Budala je.« »Nije. Ja sam budala.« Rehv ju je privukao k sebi u neočekivanom naletu strasti. Šokirala se i iznenađeno uzdahnula, a njegov je jezik senzualnim, glatkim pokretima pronašao njezina usta. Spretno ju je ljubio, glatko i mekano. Nije se uzbudila, ali mogla je shvatiti kakav bi on ljubavnik bio: dominantan, moćan... temeljit.

Kad se odgurnula o njegova prsa, dopustio joj je da prekine poljubac.

Kad se odmaknuo od nje, njegove oči boje ametista su sjale, prekrasno ljubičasto svjetlo širilo se iz njih i prelijevalo u nju. Iako u njegovom krilu nije osjetila nikakvo uzbuđenje, drhtaji koji su prolazili njegovim velikim, mišićavim tijelom govorili su joj da ovaj mužjak na umu i u krvi ima seks, i da želi ući u nju. »Izgledaš jako iznenađeno«, rekao je.

Pa i bila je, znajući kako je mužjaci inače gledaju. »Nisam očekivala. A i mislila sam da ne možeš...« »Mogu se vezati za ženku.« Spustio je kapke i na trenutak izgledao doista zastrašujuće. »Pod određenim okolnostima.« Šokantna slika potpuno joj se nepozvano stvorila u glavi; ona gola na krevetu s prekrivačem od samurovine pod sobom, dok Rehv, gol i potpuno uzbuđen, svojim bokovima razdvaja njezine noge. S unutarnje strane svoga bedra vidjela je trag ugriza, kao da se hranio iz te vene.

SV

~ 41 ~

Duboko je udahnula i pokrila oči rukama. Vizija je nestala i on je promrmljao: »Ispričavam se, tali. Bojim se da su moje fantazije previše razvijene.

Ali ne brini se, možemo ih zadržati u mojoj glavi.« »Bože mili, Rehvenge. Nikad ne bih pretpostavila. Da su stvari postavljene drugačije...« »U redu.« Zagledao joj se u lice i odmahnuo glavom. »Doista bih želio upoznati toga tvog mužjaka.« »U tome i jest problem. Nije moj.« »Onda je budala, kao što sam već rekao.« Rehv ju je pogladio po kosi. »Iako si jako gladna, morat ćemo nastaviti drugi put. Tvoje srce večeras neće izdržati.« Odmaknula se od njega i ustala. Pogled joj je odlutao prema prozoru i svjetlucavom gradu. Pitala se gdje je Butch i što radi, zatim se okrenula Rehvu i zapitala se zašto joj nije privlačan. Bio je prekrasan poput ratnika, moćan, vrele krvi, snažan... pogotovo sada, dok je ležao na krznu, raširenih nogu, otvoreno je pozivajući na seks. »Kad bih te barem željela, Rehv...« »Smiješno, ali znam točno na što misliš«, suhoparno se nasmijao.

V. je izišao iz predvorja u dvorište. Pod sjenom kamene kućerine pustio je um da krene u noć, poput radara koji traži signale. »Nećeš otići sam«, režao mu je Hollywood u desno uho. »Pronaći ćeš mjesto gdje ga drže i pozvati nas.« Kad V. nije odgovorio, Rhage ga je zgrabio i protresao kao krpenu lutku, bez obzira na činjenicu da je bio mužjak od dva metra. »Vishous, čuješ li me«, unosio mu se Rhage u lice. Nije mislio trpjeti kretenarije. »Da, što god.« Odgurnuo ga je od sebe i postao jako svjestan toga da nisu sami. Ostatak Bratstva je čekao. Bili su ljutiti i naoružani. Ali... usred sve te agresivnosti primijetio je da ga zabrinuto gledaju. Ta ga je briga izluđivala pa je okrenuo glavu.

V. je upregnuo svoj um i prosijavao noć kroz svoje prste, pokušavajući pronaći maleni odjek samoga sebe kod Butcha. Prodrijevši u tamu, tražio je u poljima, planinama, smrznutim jezerima i brzim potocima... daleko... daleko... daleko...

O, Bože.

SV

~ 42 ~

Butch je živ. Jedva. Nalazio se sjeveroistočno. Nekih dvadesetak kilometara odavde. »Našao sam ga.« »Zakuni se«, odrezao je Rhage. Znao je jebeno dobro da V. sam misli napasti onog koji ima Butcha, a njih pozvati da počiste.

Ali ovo je bilo osobno, nije se ticalo samo rata između vampira i degrada. Ova nemrtva kopilad uzeli su mu njegova... pa nije baš znao što mu je Butch. Ali pogodilo ga je jače nego išta već odavno. »Vishous...« »Pozvat ću vas kad vas pozovem«, dematerijalizirao se iz Rhageova stiska. Putujući kao labavi skup molekula, poput izmaglice je prešao caldwellsko seosko područje do šumarka kraj zaleđenog jezera. Ponovno se materijalizirao pedesetak metara od mjesta s kojeg je primio Butchev signal. Kad je poprimio oblik, već je bio spreman za napad.

Dobro je to isplanirao, jer su jebeni degradi bili posvuda. Osjećao ih je. Smrknuo se i zadržao dah. Polako se kretao, polukružno se okrenuvši, tražeći očima i ušima, ne instinktima. Nije bilo koljača. Nije bilo ničega. Čak ni šupe ili lovačke kolibe...

Odjednom se stresao. Ne, nešto je bilo u ovoj šumi, nešto golemo... zgusnuta zloba, pakost od koje se grčio.

Omega.

Dok je okretao glavu prema odvratnom osjećaju, nalet hladnog vjetra pogodio ga je u lice, kao da mu sama Majka Priroda želi reći da pobjegne što dalje u suprotnom smjeru.

Jebiga. Prvo će cimera izvući iz nevolje.

V. je trčao prema onome što je davalo znakove da bi to mogao biti Butch, dok se stvrdnuti snijeg lomio pod njegovim čizmama. Nad njim je puni mjesec obasjavao čisto noćno nebo, ali prisutnost zla bila je toliko živa da je V. i zatvorenih očiju mogao pronaći put. Kvragu, Butch je bio jako blizu te tame.

Dvadesetak metara dalje V. je vidio kojote. Kružili su oko nečega na tlu, režeći kao da im nešto prijeti. Ono što ih je zaokupilo bilo je toliko jako da uopće nisu primijetili V.-a kako se približava. Ispalio je nekoliko hitaca u zrak da ih rastjera.

Zastao je. Nije mogao progutati slinu kad je vidio što je na tlu. Nema veze, usta su mu ionako bila suha.

Butch je postrance ležao u snijegu, gol, pretučen, krvav, natečenog lica. Bedro mu je bilo povezano zavojem, ali rana je ipak prokrvarila. No

SV

~ 43 ~

to i nije bilo tako strašno. Zlo je sasvim okružilo murjaka... sranje... on je bio to crnilo, on je bio onaj crni, odvratni trag koji je V.-a doveo tu.

O, mila Djevo u Sjenosvijetu...

V. je na brzinu provjerio okruženje, zatim je kleknuo na tlo i polagano stavio ruku u rukavici na svog prijatelja. Bolan drhtaj prošao mu je rukom. Instinkti su mu govorili da se makne jer je polagao dlan na ono što se uvijek mora izbjegavati. Zlo. »Butch, ja sam. Butch?« Murjak se pomaknuo uz stenjanje, na licu mu se zrcalila nada, kao da je prinio lice suncu. No tad je nade nestalo. Bože mili, oči su mu bile zamrznute, nije ih mogao otvoriti jer je plakao, a suze nisu mogle teći na ovoj hladnoći. »Ne brini, murjače, ja ću...« Što će? Čovjek će mu umrijeti tu na hladnoći. Ali što su mu to uradili? Bio je zasićen tamom...

Butch je otvorio usta. Isprekidani zvukovi koji su izlazili van možda su bile riječi, ali nisu se mogle razaznati. »Murjače, nemoj govoriti. Pobrinut ću se za tebe...« Butch je odmahnuo glavom i počeo se micati. Bio je sasvim jadan, pokušavao se drhtavim rukama uhvatiti za tlo i odmaknuti od V.-a. »Butch, ja sam...« »Ne...« Murjak je sasvim pomahnitao, prstima je grabio tlo i pokušavao se odmaknuti. »Zaražen... ne znam kako... ne smiješ... ne smiješ me primiti. Ne znam zašto...« V. je upotrijebio svoj glas kao šamar, tvrdo i jako. »Butch! Prestani!« Murjak se smirio, iako nije bilo jasno je li poslušao zapovijed ili ga je jednostavno izdala snaga. »Stari moj, što su ti to uradili?« V. je izvukao deku iz jakne i ogrnuo je preko cimerovih ramena. »Zaražen.« Butch se s mukom prevalio na leđa i odmaknuo srebrnu deku sa sebe. Izranjavanom rukom pokazivao je svoj trbuh. »Zaražen...« »Koji kurac...« Na njegovu trbuhu bio je crni krug veličine šake, poput masnice s jasnim rubovima, koja je na sredini imala kirurški ožiljak. »Sranje.« Stavili su nešto u njega. »Ubij me«, Butchev glas ledio mu je krv u žilama. »Odmah me ubij.

Zaražen. Nešto unutra. Raste...« V. se objema rukama uhvatio za kosu. Naredio je osjećajima da se

SV

~ 44 ~

povuku, dao mislima posla i molio se da ona prekomjerna količina sivih stanica napokon nečemu posluži. Nekoliko trenutaka kasnije došao je do radikalnog, ali i logičnog rješenja. Usredotočio se i polako smirio. Izvadio je jedan crni bodež iz korica, savršeno mirnom rukom, i nadvio se nad svog cimera.

Ono što nije smjelo biti unutra trebalo je izići van. Budući da se radilo o velikome zlu, trebalo ga je izvaditi odmah, na neutralnom teritoriju, a ne kod kuće ili u Haversovoj klinici. Osim toga, smrt je murjaku disala za vratom, što ga prije uspije dekontaminirati, to bolje za njega. »Butch, stari... želim da duboko udahneš i budeš miran. Sad ću...« »Budi oprezan, ratniče.« V. se brzo okrenuo. Čuvardjeva je lebdjela nad tlom iza njega.

Isijavala je čistu moć, vjetar nije pomicao njezinu crnu halju. Lice joj se nije vidjelo, a glas joj je bio jasan u tišini noći. Vishous je otvorio usta, ali prekinula ga je. »Prije no što prijeđeš svoje granice i usudiš se pitati, reći ću ti ne, ne mogu ti izravno pomoći. Ja se ne smijem uplitati u ovo. No reći ću ti ono što znam. Bilo bi mudro da otkriješ prokletstvo koje prezireš. Ono što je sakriveno u njemu dovest će te bliže smrti no što si ikad bio. Jedino ti možeš ukloniti ono što vreba.« Slabašno se nasmiješila, kao da mu je pročitala misli. »Da, ovaj sadašnji trenutak dio je razloga zašto si njega sanjao na početku. Ali postoji još jedno zašto, i s vremenom će ti se otkriti.« »Hoće li preživjeti?« »Lati se posla, ratniče«, strogo mu je rekla. »Napredovat ćeš u svom naumu da ga spasiš mnogo prije ako se latiš posla i ostaviš se vrijeđanja mene.« V. se nagnuo nad Butcha i brzo povukao nož preko murjakova trbuha.

Butch je zastenjao otvorivši napukla usta, a na njegovu trbuhu rastvorila se golema crna rana. »Isuse...« Nešto crno bilo je zabodeno u murjakovo meso.

Glas Čuvardjeve postao mu je još bliži, kao da mu stoji pokraj ramena. »Otkrij ruku, ratniče. Pohitaj. Zlo se brzo širi.« V. je vratio bodež natrag u korice na prsima i svukao rukavicu.

Posegnuo je i odmah zastao. »Čekaj, ne mogu nikoga dodirnuti ovim.« »Plamen će zaštititi čovjeka. Požuri, ratniče. Dok ga dotičeš, zamisli

SV

~ 45 ~

bijeli sjaj svoga dlana svuda oko sebe, kao da je svjetlost tvoja koža.« Vishous je približio ruku zamišljajući samoga sebe okruženog čistom, bijelom svjetlošću. Čim je dodirnuo crnu tvar, tijelo mu se zatreslo i pognulo. Ta stvar, što god da je bila, samo se raspala uz siktanje. Sranje, pozlilo mu je. »Diši«, govorila je Čuvardjeva. »Samo diši i proći će.« Vishous je zateturao i pao, glava mu je pala na prsa, grlo počelo pulsirati. »Mislim da ću...« Da, povratio je. Dok su ga svladavali napadaji povraćanja, osjetio je kako ga netko pridržava. Čuvardjeva mu je pomagala. Kad je prošlo, samo se oslonio na nju, bez imalo snage. Na trenutak mu se učinilo da ga miluje po kosi. Zatim mu se niotkuda u normalnoj ruci našao mobitel. Glas Čuvardjeve odjekivao je u njegovoj glavi. »Idi, odvedi ovog čovjeka i uzdaj se u to da je središte zla u duši, a ne u tijelu. Moraš ponijeti i urnu jednog od svojih neprijatelja. Donesi je ovamo i položi ruku na nju. Pohitaj, ne gubi vrijeme.« V. je kimnuo. Čuvardjeva ne dijeli savjete bespotrebno. Ne smije se oglušiti. »Ratniče, zakloni ovog čovjeka štitom svoje svjetlosti. Izliječi ga svojom rukom. Umrijet će ne uđe li dovoljno svjetlosti u njegovo tijelo i srce.« Osjetio je kako njezina moć iščezava kad ga je savladao još jedan nalet mučnine. Dok se pokušavao nositi s popratnim pojavama dodirivanja te crne gadosti, pomislio je kako li je tek Butchu ako je njemu ovoliko loše.

Kad mu je telefon zazvonio u ruci, shvatio je da već neko vrijeme leži u snijegu. »Halo«, javio se sasvim ošamućen. »Gdje si? Što se događa?« Bilo mu je jako drago što čuje Rhageovo gromoglasno urlanje. »Imam ga. Imam...« V. je bacio pogled na krvavu priliku koja je zapravo bila njegov cimer. »Isuse... trebam prijevoz. Sranje, Rhage...« V. je rukom prekrio oči i počeo se tresti. »Rhage, što su mu napravili...« Ton bratova glasa istog je trena postao blaži, kao da je lik koji V. poznaje netragom nestao. »Dobro, samo se smiri. Reci mi gdje si.« »Šuma... pojma nemam...« Mozak mu je sasvim stao. »Možeš li me

SV

~ 46 ~

naći na GPS-u?« Neki glas je viknuo u pozadini: »Imam ga!« Vjerojatno Phury. »U redu, V. Imamo te i dolazimo...« »Ne, mjesto je kontaminirano.« Čim je Rhage počeo s pitanjima, V. ga je prekinuo. »Auto. Treba mi auto. Morat ću ga iznijeti. Ne želim da itko od vas dolazi ovamo.« Nastala je duga pauza. »U redu. Kreni ravno prema sjeveru. Nakon dva kilometra izbit ćeš na Cestu 22. Čekamo te tamo.« »Nazovi...« morao je pročistiti glas i obrisati oči. »Nazovi Haversa i reci mu da dovodimo težak slučaj. Reci mu da pripremi karantenu.« »Isuse.. .što su mu, dovraga, napravili?« »Požuri, Rhage! Čekaj! Ponesi i jednu urnu degrada.« »Zašto?« »Nemam vremena sada. Samo je ponesi.« V. je gurnuo telefon u džep, vratio rukavicu na užarenu ruku i otišao k Butchu. Nakon što se pobrinuo da deka bude na svome mjestu, podignuo je murjaka u naručje prebacivši sav taj mrtvi teret na sebe. Butch je stenjao od bolova. »Ovo će biti teška vožnja za tebe«, rekao mu je V. »ali moramo te maknuti odavde.« No tad se V. smrknuo i pogledao u tlo. Butch više nije krvario, ali kvragu, što je s tragovima stopala po snijegu? Ako degrad krene ovuda, mogao bi im se prepriječiti na izlazu iz šume.

Olujni oblaci navukli su se niotkuda i snijeg je počeo jako padati.

Dovraga, ta Čuvardjeva doista je bila dobra.

Dok je V. tražio put kroz snježnu oluju, zamislio je bijelu svjetlost kako štiti i njega i čovjeka u njegovu naručju. »Došla si!« Marissa se nasmiješila dok je zatvarala vrata vesele sobe za pacijente koja nije imala prozore. Na bolničkom krevetu ležala je malena i krhka sedmogodišnja ženka. Do nje je ležala malo veća, ali mnogo krhkija majka. »Obećala sam ti sinoć da ću te opet posjetiti, zar ne?« Kad se malena nasmijala, vidjela se i crna rupica tamo gdje joj je trebao izrasti novi zub.

SV

~ 47 ~

si?«

»Ali opet, došla si. I baš si lijepa.« »I ti si.« Marissa je sjela na krevet i uhvatila malenu za ruku. »Kako

»Mamen i ja smo gledale Dora istražuje.« Majka se malčice nasmijala, no smijeh nije ozario njezino neugledno lice i oči. Otkad su malenu doveli prije tri dana, majka kao da je postala anestezirani robot. Samo bi preplašeno skočila svaki put kad bi netko ušao u sobu. »Mamen kaže da ovdje možemo ostati još samo malo. Je li to istina?« Majka je otvorila usta, ali Marissa je odgovorila: »Ne morate se brinuti zbog odlaska. Prvo se moramo pobrinuti za tvoju nogu.« Ovo nisu bili bogati civili, vjerojatno nisu imali čime platiti sve, ali Havers nikad nikoga nije otjerao. Neće ni njih požurivati da odu. »Mamen kaže da moja noga nije dobro. Je li to istina?« »Ne još zadugo«, rekla je Marissa. Havers će odmah operirati višestruki prijelom. Mogli su se samo nadati da će zarasti kako treba. »Mamen kaže da ću sat vremena biti u zelenoj sobi. Mogu li biti malo kraće?« »Moj brat držat će te tamo točno onoliko koliko treba.« Havers će joj morati zamijeniti cjevanicu štapom od titana, što je bolje nego amputacija, ali ipak je teško i mukotrpno. Malena će trebati još mnogo operacija dok bude odrastala, a sudeći prema majčinim napaćenim očima, ovo je bio tek početak. »Ne bojim se.« Malena je čvrsto zagrlila svoga starog plišanog tigra. »Mastimon ide sa mnom. Sestra je rekla da može.« »Mastimon će te čuvati. On je strašan, baš kao što tigar i treba biti.« »Rekla sam mu da ne smije nikoga pojesti.« »Mudro si postupila.« Marissa je spustila ruku u džep na svojoj bljedoružičastoj haljini i izvadila kožnu kutijicu. »Imam nešto za tebe.« »Dar?« »Da.« Marissa je okrenula kutijicu prema malenoj i otvorila je.

Unutra je bio zlatni tanjur veličine tanjurića za čaj. Bio je ispoliran do visokog sjaja, poput zrcala. Presijavao se kao sunčeva zraka. »Kako je to lijepo«, zapanjilo se dijete. »To je moj željotanjur.« Marissa ga je izvadila i okrenula. »Vidiš li početno slovo mog imena?« Djevojčica je zaškiljila.

SV

~ 48 ~

»Da. Vidi! Tu je i slovo kao u mom imenu.« »Dodala sam ga. Želim ti ovo darovati.« Majka je iznenađeno uzdahnula. Očito je znala koliko vrijedi to zlato. »Stvarno?« »Pruži ruke.« Marissa je položila zlatni disk u djevojčicine ruke. »O, kako je težak.« »Znaš li kako rade željotanjuri?« Kad je malena odmahnula glavom, Marissa je izvadila mali komadić pergamenta i nalivpero. »Zamisli želju i ja ću je zapisati. Dok ti spavaš, Čuvardjeva će doći i pročitati želju.« »Ako ti ne usliši želju, znači li to da si zločest?« »Ne. To samo znači da je ona smislila nešto bolje za tebe. Što bi ti htjela? Bilo što. Sladoled kad se probudiš? Još Dore?« Malena se vampirica smrknula pokušavajući se usredotočiti. »Želim da moja mamen prestane plakati. Pravi se da ne plače, ali tužna je... tužna je otkad sam pala niza stube.« Marissa je progutala knedlu, dobro znajući da dijete nije tako slomilo nogu. »Mislim da je to dobro. Zapisat ću to.« Koristeći se složenim pismenima Staroga jezika, Marissa je zapisala crvenom tintom:

Ukoliko ne vrijeđa, bila bih jako zahvalna za sreću svoje mamen.

»Eto. Sviđa li ti se?« »Savršeno je!« »Sad ćemo preklopiti pergament i čekati. Možda će ti Čuvardjeva odgovoriti dok ti budeš u operacijskoj... u zelenoj sobi.« Dijete je čvrsto zagrlilo tigra. »To bi bilo lijepo.« Kad je sestra ušla u sobu, Marissa je ustala s kreveta. Osjetila je poriv da zaštiti malenu, da je zakloni od svega što joj se dogodilo kod kuće i onoga što će joj se dogoditi u operacijskoj dvorani.

Umjesto toga pogledala je majku. »Bit će sve u redu.« Zatim joj je prišla i uhvatila je za mršavo rame. Majka se stresla i zatim čvrsto uhvatila Marissu za ruku. »Recite mi da on ovdje ne može ući«, šaptala je ženka. »Ako nas pronađe, ubit će nas.« Marissa joj je prošaptala odgovor.

SV

~ 49 ~

»Nitko ne može ući u dizalo a da se prethodno ne identificira pred kamerom. Vas dvije ste na sigurnome. Kunem vam se.« Kad je ženka kimnula, Marissa je otišla. Malenoj je trebalo dati anesteziju. Kad je izišla iz sobe, naslonila se na zid. Bila je toliko bijesna da joj je ponestalo daha. Činjenica da su njih dvije bile žrtve ružne ćudi nekog mužjaka bila je dovoljna da Marissa poželi naučiti pucati. Pobogu, nije nikako smjela pustiti tu ženku i njezinu kćer van u svijet, jer je bila sigurna da će ih njezin helren pronaći kad napuste kliniku. Iako je većina mužjaka voljela svoje ženke više nego sebe, među vrstom je uvijek postojala manjina nasilnika. Realnost njihova nasilja doista je bila odvratna i imala je dugotrajne posljedice.

Podignula je glavu kad je čula vrata kako se zatvaraju s njezine lijeve strane. Vidjela je Haversa kako dolazi niz hodnik i zadubljeno gleda u karton nekog pacijenta. Na nogama je imao plastične papučice koje je nosio samo kad je morao nositi i zaštitno odijelo. »Jesi li opet bio u laboratoriju, brate moj?« Naglo je podignuo glavu s kartona i podignuo na nos naočale od kornjačevine. Vesela crvena leptir-mašna bila mu se iskrivila. »Molim?« Kimnula je prema njegovim stopalima sa smiješkom na usnama. »Laboratorij.« »Ah... da, jesam.« Sagnuo se i skinuo plastiku s cipela, zgužvavši je rukom. »Marissa, bi li mi učinila uslugu i vratila se u kuću? Pozvao sam Vijeće princepsa, vodu i sedmoricu ostalih članova na večeru sljedećeg ponedjeljka. Meni mora biti savršen. Sam bih razgovarao s Karolyn, ali potreban sam u operacijskoj dvorani.« »Naravno.« No tad je Marissa primijetila da joj je brat miran poput kipa. »Je li sve u redu?« »Da, hvala ti... Hajde, idi sad... Molim te.« Bila je u iskušenju da malčice zabada nos, ali nije ga htjela zadržavati, trebao je operirati djevojčicu. Poljubila ga je u obraz, popravila mu leptir-mašnu i otišla. Kad je stigla do dvokrilnih vrata koja su vodila u čekaonicu, nešto ju je natjeralo da pogleda iza sebe.

Havers je plastiku koju je skinuo s cipela ubacio u koš za biološki otpad, a lice mu je bilo jako zabrinuto. Duboko je udahnuo, pribrao se i otvorio vrata predsoblja operacijske dvorane.

Ah, pomislila je, pa on je zabrinut zbog djevojčice. Tko ne bi bio?

Okrenula se prema vratima... i čula čizme.

SV

~ 50 ~

Sledila se. Samo jedna vrsta mužjaka kretala se tako gromovitim koracima. Okrenula se i vidjela Vishousa kako ide niz hodnik, pognute tamne glave. Phury i Rhage išli su za njim, tiho i prijeteći. Goleme umorne prilike, teško naoružane. Vishous je imao tragove skorene krvi po čizmama, hlačama i jakni. Ali što su radili u Haversovu laboratoriju?

Tamo nije bilo ništa što bi ih moglo zanimati.

Braća je nisu ni primijetila dok je zamalo nisu srušili. Svi su odjednom zastali i odvratili pogled od nje, sigurno zato što ju je Wrath prezreo.

Djevo mila, izbliza su doista izgledali grozno. Bolesno, ali ne i loše, ako je to imalo ikakva smisla. »Mogu li išta učiniti za vas«, upitala je. »Sve je u redu«, odrješito je rekao Vishous. »Ispričavamo se.« San... Butch leži na snijegu... »Je li netko ozlijeđen? Je li Butch...?« Vishous ju je samo otresao sa sebe i prošao pokraj nje otvorivši vrata čekaonice. Druga dvojica samo su joj se ukočeno nasmiješila i krenula za njim. Gledala ih je kako prolaze pokraj recepcije i idu prema dizalu. Dok su čekali da se otvore vrata, Rhage je stavio ruku na Vishousovo rame i Brat je zadrhtao. Ta razmjena pokreta kao da je zvonila na uzbunu, i Marissa je krenula prema bolničkom krilu iz kojeg su ova trojica došla čim su se zatvorila vrata. Proletjela je pokraj žarko osvijetljenog laboratorija i povirila u svih šest preostalih soba za pacijente. Sve su bile prazne.

Zašto su Braća uopće došla? Možda su samo htjeli porazgovarati s Haversom?

Instinktivno je prišla računalu na recepciji i provjerila koga su posljednjeg primili. Nije izišlo ništa o Butchu ili Braći, ali to nije moralo ništa značiti. Ratnike nikad nisu provodili kroz sustav, a i pretpostavljala je da tako ne bi ni Butcha. Pokušala je provjeriti koliko je kreveta bilo zauzeto od svih trideset pet koje su imali. Pronašla je broj i na brzinu prošla okolo, provjeravajući svaku pojedinu sobu. Ništa nije bilo neobično.

Butcha nisu primili, osim ako nije bio u kući u jednoj od soba koje su čuvali za važne pacijente. Prihvatila je svoju suknju i brzo krenula prema stražnjim stepenicama.

Butch se sklupčao iako mu nije bilo hladno, misleći da će lakše podnijeti bol u trbuhu ako što više podigne koljena. Da, kako da ne. Vreli žarač koji mu je netko zabio u trbuh nije se dao tako lako izvaditi. Jedva

SV

~ 51 ~

je razmaknuo natečene očne kapke, i nakon mnogo žmirkanja i dubokog disanja došao je do sljedećeg zaključka: nije mrtav. U bolnici je. A to sranje koje ga je držalo na životu pumpali su mu ravno u krv.

Polako se okrenuo i shvatio još jednu stvar. Netko se poslužio njegovim tijelom kao vrećom za boks. Da... nešto mu je odvratno bilo u trbuhu, kao da je netom pojeo pokvaren odrezak.

Koji mu se kurac dogodio?

Uspio se sjetiti nekih nejasnih prizora: Vishous ga je pronašao u šumi. On je vikao neka ga ostavi da umre. Onda nešto s nožem. .. pa V.ova ruka koja svijetli, koja je izvadila gadni komad...

Butch se okrenuo na stranu i povratio od samog sjećanja. Neko zlo bilo je u njegovu trbuhu. Čisto, nerazblaženo zlo i crni užas koji se širio.

Drhtavim rukama zgrabio je bolničku spavaćicu i podignuo je. »Oh... Isuse...« Na njegovu je trbuhu bila nekakva mrlja, poput gareži od naprasno ugašene baklje. Očajnički je prebirao po svom omamljenom mozgu, pokušavajući se sjetiti kako je ožiljak dospio na njegov trbuh, ali nije uspio. Poput detektiva kakav je nekad bio, ispitivao je mjesto zločina, a sada je to bilo njegovo tijelo. Podignuo je jednu ruku, primijetio da su mu nokti sasvim uništeni, kao da je netko pod njih zabijao malene čavle.

Duboki udah odao mu je da ima polomljenih rebara. Oči su mu bile natečene, što je značilo da se netko dobro zabavio s njegovim licem.

Bio je podvrgnut mučenju. I to nedavno.

Upustio se u novu avanturu bespućima svog mozga, pregledavao je sjećanja, pokušavao se vratiti na posljednje mjesto na kojem je bio.

ZeroSum. ZeroSum sa... o, Bože, s onom ženkom. U kupaonici. Jebali su se kao da ih doista nije briga. Zatim je izišao i... degradi. Borio se s onim degradima. Netko ga je upucao i... tu su sjećanja presušila. Nije imao pojma što se dalje događalo.

Je li izdao Bratstvo? Je li izdao sve one koji mu nešto znače?

A koji vrag su mu napravili s trbuhom? Osjećao se kao da u venama ima katran zahvaljujući tome što je tamo trunulo. Sasvim se opustio i počeo disati na usta. Shvatio je da se ne može smiriti. Kao da se njegov mozak nije želio isključiti, ili kao da je želio pokazati čega se sve može sjetiti, slao mu je nasumične slike iz daleke prošlosti. Rođendani s tatom koji ga gleda kao da će ga ubiti i s mamom koja je sasvim ukočena i puši k'o Turčin. Božići tijekom kojih su njegovi braća i sestre dobivali darove, a on nije. Vrele srpanjske večeri koje nikakav ventilator nije mogao

SV

~ 52 ~

rashladiti, a koje su tjerale njegova oca u smjeru hladnog piva, koje je opet tjeralo očeve šake da probude Butcha.

Sjećanja koja mu godinama nisu padala na pamet vratila su se poput nepozvanih i neželjenih gostiju. Vidio je svoju braću i sestre kako viču i igraju se na jasnozelenoj travi. Sjetio se koliko je želio biti s njima, a ne sjediti u pozadini i biti čudak koji se nigdje ne uklapa.

A tada... o Bože, nemoj, molim te... ne diraj to sjećanje.

Prekasno. Zamislio je samoga sebe, mršavog, razbarušenog dvanaestogodišnjaka kako stoji na nogostupu pred kućom O'Nealovih u južnom Bostonu. Jednog vedrog, prekrasnog jesenjeg popodneva njegova sestra Janie ušla je u crveni Chevy Chevette iscrtan duginim bojama. Kao da gleda film, sjetio se kako mu je mahnula kroz prozor dok se auto udaljavao.

Sad kad su vrata noćne more već bila otvorena, nije bilo načina da zaustavi predstavu užasa. Sjetio se kako je policija te noći došla na vrata i kako su majku izdala koljena kad su joj rekli. Sjetio se kako su ga murjaci ispitivali jer on ju je posljednji vidio živu. Čuo se kako im govori da te momke nije poznavao i kako je htio reći sestri da ne ide s njima.

Vidio je majčine oči toliko opečene tugom da više nije imala suza.

Zatim se film prevrtio naprijed nekih dvadesetak godina. Bože. .. kad je posljednji put porazgovarao s roditeljima? Ili s braćom i sestrama? Prije pet godina? Bit će da je tako. Čovječe, kako im je samo laknulo kad se odselio i nije više dolazio za praznike.

Da, za božićnom trpezom svi su bili dio tkanja O'Nealovih, a on je predstavljao mrlju. Nakon nekog vremena jednostavno je prestao dolaziti kući, ostavio bi im samo brojeve telefona, brojeve koje nikad nisu nazivali.

Onda ne bi ni znali da sada umre? Vishous je bez sumnje znao sve o klanu O'Nealovih, do brojeva socijalnog osiguranja i izvoda iz banke. Bi li ih Bratstvo nazvalo? Što bi im rekli?

Butch je dobro promotrio samoga sebe i shvatio kako postoji mogućnost da ne iziđe iz ove sobe. Tijelo mu je izgledalo poput onih što su često dolazila u Odjel za umorstva, a on bi poslije pročešljavao šumu da sazna što im se dogodilo. Točno, tamo su ga i našli. Odbačenog.

Iskorištenog. Ostavljenog da umre.

Baš kao Janie.

Zatvorio je oči i odlebdio nošen vlastitom boli. Agonija mu je u mozak prizvala sliku Marisse prve večeri kad ju je sreo. Slika je bila tako živa, gotovo je mogao omirisati svježinu mora koju je nosila sa sobom. Vidio ju

SV

~ 53 ~

je točno onakvu kakva je bila; slojevita žuta haljina... duga kosa preko ramena... salon boje limuna u kojem su sjedili.

Za njega je ona bila nezaboravna žena, ona koju nikad nije imao, a koja ga je dirnula duboko, preduboko. Čovječe, bio je tako umoran.

Otvorio je oči i poduzeo nešto prije no što je i znao što radi. Skinuo je plastičnu traku s nadlanice i izvadio iglu infuzije iz vene. Mislio je da će to biti teže, ali sve ga je toliko boljelo da ovo nije ni osjetio. Da je imao snage, potražio bi nešto jače da se odmah tu sam sredi. Ali vrijeme, vrijeme će mu poslužiti kao oružje jer toga je imao dovoljno. Imajući na umu koliko se jadno osjećao, neće mu trebati mnogo. Mogao je praktički čuti kako njegovi vitalni organi ispuštaju svoje posljednje uzdahe.

Zatvorio je oči i pustio sve da ode kvragu. Jedva je bio svjestan alarma koji su se oglasili u aparatima oko kreveta. Bio je rođeni borac, iznenadila ga je lakoća s kojom je odustao. Preplavio ga je težak val iscrpljenosti. Instinkti su mu rekli da to nije iscrpljenost nakon koje slijedi san, nego ona nakon koje slijedi smrt. Bio je sretan što nije morao dugo čekati.

Lebdeći daleko od svega, zamislio je da se nalazi na početku dugog, jako osvijetljenog hodnika na kraju kojeg su bila vrata. Marissa je stajala na vratima i smiješila mu se, puštajući ga u bijelu spavaću sobu punu svjetla.

Duša mu je postala lakša kad je udahnuo i krenuo naprijed. Želio je misliti da je u raju, usprkos svim lošim stvarima koje je napravio, tako da mu je sve to imalo smisla.

Bez Marisse ne bi bio raj.

SV

~ 54 ~

Šesto poglavlje Vishous je stajao na parkiralištu klinike i gledao kako Rhage i Phury odlaze u crnom Mercedesu. Išli su pokupiti Butchev telefon iz uličice iza Screamer'sa i njegov Escalade ispred ZeroSuma, pa kući nakon toga. Nije trebalo posebno naglašavati da se V. večeras neće vraćati na teren. Ostaci zla s kojim se borio još su uvijek bili u njegovu tijelu i oslabili su ga. No više ga je pogodilo to što je Butcha vidio zamalo mrtvog. To mu je nanijelo strašnu štetu iznutra. Osjećao se kao da je netko otključao jedan dio njega: otvorio se neki unutarnji prolaz za bijeg i dijelovi njega samog bježali su od njega.

Zapravo se tako osjećao već neko vrijeme, otkad su ga vizije napustile.

A ova noć horor filmova sve je samo pogoršala.

Privatnost. Trebao je biti sam. Ali nije mogao podnijeti misao da se vrati u Jazbinu. Ona tišina, prazan kauč na kojem Butch uvijek sjedi, teška spoznaja da nešto nedostaje, bila mu je nepodnošljiva.

Tako je otišao na svoje tajno mjesto. Materijalizirao se trideset katova iznad zemlje, u svom apartmanu u hotelu Commodore. Vjetar je zavijao i to mu se sviđalo. Grizao ga je kroz odjeću i tako ga tjerao da osjeti još nešto osim rupetine koja mu se širila prsima.

Stao je na rub terase. Uhvatio se za ogradu, pogledao niz neboder na ulicu. Bilo je mnogo auta. Ljudi su ulazili u predvorje. Netko je plaćao taksistu. Sve je bilo tako normalno. Tako normalno.

A on je ovdje gore umirao.

Butch se neće izvući. Omega je bio u njemu; jedino se tako moglo objasniti sve kroz što je prošao. Iako je zlo bilo izvađeno, infekcija je bila i više nego smrtonosna i šteta je već odavno bila učinjena.

V. se protrljao po licu. Što će bez toga drskog, lajavog kurvinog sina koji stalno srče viski? Grubi gad je nekako izglađivao oštre rubove života, vjerojatno zato što je bio poput brusnog papira: uporno je trljao u suprotnom smjeru, a na kraju bi sve bilo glade i bolje.

V. se okrenuo da ne gleda pad od stotinu metara prema pločniku.

Prišao je vratima, izvadio zlatni ključ iz džepa i stavio ga u ključanicu.

Apartman je bio njegov privatni prostor, za njegove privatne... pothvate.

Miris ženke koja je tu bila prethodne noći još je uvijek lebdio u zraku.

Snagom volje upalio je crne svijeće. Zidovi, strop i pod bili su crni, kromatska praznina upijala je i proždirala svaku svjetlost. Jedini pravi

SV

~ 55 ~

komad pokućstva bio je golemi krevet presvučen crnim satenom. Ali V. nije volio provoditi mnogo vremena na madracu.

Postolje je bilo ono na što se oslanjao. Postolje s njegovom tvrdom površinom i remenjem. Volio je koristiti i stvari koje su visjele oko postolja; kožnu užad, štapove, kugle za usta, ovratnike i žice, bičeve i maske, uvijek maske. Ženke su za njega morale biti anonimne, morao im je pokriti lica dok im je vezivao tijela. Nije želio da mu postanu nešto više od opreme za njegove nastrane navike.

Sranje, znao je da je potpuno izopačen što se seksa tiče, ali nakon što je isprobao mnogo toga, napokon je pronašao nešto što funkcionira.

Srećom, postojale su ženke kojima se sviđalo to što im je radio, koje su čeznule za tim baš kao što je i on čeznuo za olakšanjem koje je dolazilo nakon što bi savladao jednu ženku, ili dvije odjednom. Ali večeras... dok je gledao svu tu opremu, osjećao se prljavo od svojih perverzija. Možda zato što nikad nije dolazio ovamo ako nije bio spreman koristiti svoju kolekciju, pa tako nikad i nije pogledao ovo mjesto kako treba.

Trgnuo se kad mu je zazvonio mobitel. Sledio se kad je vidio broj.

Havers. »Je li mrtav?« Haversov glas zvučao je doktorski suosjećajno. Što mu je dalo do znanja da Butchev život visi o tankoj niti. »Zamalo je umro, gospodaru. Izvadio je infuziju i vitalni su mu znakovi pali. Oživjeli smo ga, ali ne znam koliko će još izdržati.« »Možete li ga zavezati?« »Već jesam. Ali želim da budete spremni. On je samo čovjek. ..« »Nije.« »Oh... naravno, gospodaru, nisam tako mislio...« »Sranje. Gledajte, ja ću se vratiti. Želim biti s njim.« »Radije ne bih da dolazite. Uznemiri se čim netko uđe u sobu, a to mu ne pomaže. Trenutačno je onoliko stabilan koliko može biti. Potrudio sam se da mu bude što udobnije.« »Ne želim da umre sam.« Nastala je šutnja. »Gospodaru, svi umiremo sami. Čak i da ste vi u sobi s njime, ipak bi otišao u Sjenosvijet... sam. Treba mu mira tako da njegovo tijelo odluči želi li se vratiti. Dajemo sve od sebe, gospodaru.« V. je rukom pokrio oči. Slabašnim, neprepoznatljivim glasom rekao je: »Ne želim... ne želim ga izgubiti. Ja... ja ne znam što bih ako on...« V.

SV

~ 56 ~

se malčice zakašljao. »Sranje.« »Brinut ću se za njega kao da je moj. Dajte mu jedan dan da se pokuša stabilizirati.« »Sutra u noći, onda. Nazvat ćete me ako mu se stanje pogorša.« V. je poklopio i uhvatio samog sebe kako zuri u jednu upaljenu svijeću. Malena svjetlucava glava nadvijala se nad crnim voštanim torzom. Plamen ga je naveo na razmišljanje. Ta svjetložuta boja... pa, nalikovala je plavoj kosi, zar ne. Brzo je izvadio mobitel, odlučivši da je Havers u krivu što se tiče pravila o zabrani posjeta. Zapravo je ovisilo o tome tko posjećuje. Dok je nazivao, bilo mu je krivo jer je to jedina mogućnost koju ima. Nije bilo baš pravedno i vjerojatno će uzrokovati mnoštvo nevolja. Ali kad ti najbolji prijatelj pleše dvokorak sa smrću nad otvorenom rakom, onda te baš boli neka stvar za sve ostalo. »Gospodarice?« Marissa je podignula glavu s bratova stola. Raspored sjedenja za večeru s princepsima stajao je pred njom, ali nije se mogla usredotočiti.

Pretražila je cijelu kliniku i kuću, a nije ništa našla. Njezini instinkti u međuvremenu su poludjeli upozoravajući je da nešto nije u redu.

Prisilila se nasmijati se svojoj sluganki koja je stajala na vratima. »Da, Karolyn?« Sluškinja se naklonila. »Imate poziv. Linija jedan.« »Hvala ti.« Sluganka je kimnula i otišla, a Marissa je podignula slušalicu. »Molim?« »On je u sobi pokraj laboratorija tvog brata.« »Vishous«, skočila je na noge. »Što...?« »Prođi kroz vrata na kojima piše Održavanje. S desne strane je ploča koju trebaš gurnuti u stranu, tako se otvara. Moraš obvezno odjenuti zaštitno odijelo prije no što uđeš unutra.« Butch... Bože mili, Butch. »Što...?« »Čuješ li me? Navuci odijelo i ne skidaj ga sa sebe.« »Što se dogodilo?« »Prometna nesreća. Idi sad. Umire.« Marissa je poklopila slušalicu i istrčala iz Haversove radne sobe, pritom zamalo pokosivši Karolyn. »Gospodarice! Što nije u redu?«

SV

~ 57 ~

Marissa je proletjela kroz blagovaonicu, odgurnula vrata za posluživanje i upala u kuhinju. Kad je zaobilazila ugao prema stražnjim stubama, izgubila je jednu cipelu pa je bacila i drugu te nastavila trčati u čarapama. Na dnu stepenica utipkala je sigurnosnu šifru za stražnji ulaz u kliniku i uletjela u čekaonicu hitne pomoći.

Medicinske sestre su je zvale, ali ignorirala ih je trčeći prema hodniku laboratorija. Našla je vrata na kojima je pisalo Održavanje i naglo ih otvorila. Gledala je oko sebe ubrzano dišući... ništa, samo metle i vjedra za vodu. Ali Vishous je rekao... Čekaj. Na podu su bili neki tragovi, maleni trag vrata koja se otvaraju i zatvaraju. Odgurnula je metle i pronašla ravnu ploču. Zgrabila ju je i odgurnula. Smrknula se kad je vidjela slabašno osvijetljenu prostoriju za promatranje opremljenu računalima i sličnom opremom. Kad su joj se oči priviknule na plavičastu svjetlost zaslona, vidjela je bolnički krevet. Na njemu je ležao neki mužjak, ruke i noge bile su mu zavezane. Bio je pričvršćen na kojekakve žice i cijevi. Butch. Proletjela je pokraj žutih zaštitnih odijela i maski za lice, otvorila hermetički zatvorena vrata sobe. Zrak je izletio van uz šištanje. »Mila Djevo u Sjenosvijetu...« Rukom je pokrila usta.

Umirao je. Mogla je osjetiti smrt. No tu je bilo još nešto, nešto zastrašujuće, nešto od čega su joj nagoni za preživljavanjem sasvim poludjeli, kao da ju je netko napao pištoljem. Njezino tijelo zaklinjalo ju je da bježi i da se spasi.

Ali srce ju je dovelo bliže njemu. »O, Bože...« Bolnička spavaćica mu nije pokrivala ruke i noge, činilo se kao da posvuda ima masnice. A njegovo lice... Bože, kako je samo bio izudaran.

Kad je zastenjao, poželjela ga je uhvatiti za ruku, ali ne, ne tu. Prsti su mu bili jako natečeni, sasvim ljubičasti, na nekima čak nije imao nokte. Željela ga je dodirnuti, ali nije smjela jer ga je posvuda boljelo. »Butch?« Tijelo mu se zgrčilo na zvuk njezina glasa i otvorio je oči. Jedno oko.

Dok se usredotočio na nju, duh osmijeha zatreperio mu je na usnama. »Vratila si se... vidio sam te na vratima... maloprije.« Glas mu je bio slabašan, limeni odjek onoga što je nekad bio. »Vidio sam te... pa sam te izgubio. Ali došla si.« Pažljivo je sjela na rub kreveta, pitajući se s kojom li ju je medicinskom sestrom zamijenio.

SV

~ 58 ~

»Butch...« »Gdje ti je... žuta haljina«, riječi su mu bile nerazgovijetne, jedva je pomicao usne, kao da mu je slomljena čeljust. »Bila si tako lijepa... u žutoj haljini...« Definitivno neka medicinska sestra. Ona odijela koja vise vani su žuta... kvragu. Nije se odjenula. Ako mu je imunosni sustav u opasnosti, morala ga je štititi. »Butch, izići ću van i...« »Ne, nemoj me ostavljati... nemoj ići...« Zavezane ruke počele su mu se grčiti, a kožno remenje škripati. »Molim te... Bože dragi... nemoj me ostavljati...« »U redu je, odmah ću se vratiti.« »Ne... ženo koju volim... žuta haljina... nemoj me ostavljati. ..« Ne znajući što drugo da učini, Marissa se nagnula i lagano mu položila dlan na lice. »Neću te ostaviti.« Prislonio je svoj natečeni obraz još bliže njezinu dlanu, napuklim usnama dotičući njezinu kožu. »Obećaj mi.« Taman kad je zaustila, vrata sobe su se otvorila. Marissa je pogledala preko ramena. Havers je upao u sobu kao raketa. Užas na njegovu licu jasno se vidio usprkos maski. »Marissa!« Tresao se u zaštitnom odijelu i mahnito vikao na nju. »Mila Djevo u Sjenosvijetu, što ti to... trebala si odjenuti zaštitno odijelo!« Butch se počeo komešati na krevetu, a ona ga je lagano pogladila po ruci. »Ššš... tu sam.« Kad se Havers smirio, rekla mu je: »Idem ga odmah odjenuti. ..« »Pa ti nemaš pojma... Bože mili! Možda si već zaražena!« »Zaražena?« upitno je pogledala Butcha. »Morala si osjetiti nešto kad si ušla!« Havers je počeo govoriti, a ona ga ništa nije čula. Prioriteti su joj se poslagali dok je njezin brat neumorno verglao. Nije bilo važno to što Butch nema pojma tko je ona, ako će mu to pomoći da ostane živ i bori se za sebe. »Marissa, čuješ li me uopće? Zaražena si...« Dobacila mu je pogled preko ramena. »Pa ako sam zaražena, onda se čini da ću morati ostati ovdje s njim, zar ne?«

SV

~ 59 ~

Sedmo poglavlje John Matthew zamahnuo je na svoju metu i čvršće zgrabio oštricu. S druge strane dvorane, preko mora plavih strunjača, tri vreće za boks visjele su sa stropa. Dok se pokušao koncentrirati, srednja vreća je u njegovoj glavi postala degrad. Zamislio je bijelu kosu, blijede oči i bezbojnu kožu koji su ga progonili u snovima. Počeo je trčati, bosim nogama šamarajući plavu plastiku na podu.

Njegovo sićušno tijelo nije imalo ni brzinu, ni snagu, ali imalo je čeličnu volju. Za nešto više od godinu dana, ostatak njega narast će razmjerno sa snagom njegove mržnje.

Nije. Mogao. Čekati. Da nastupi promjena.

Podignuo je oštricu iznad svoje glave, i ispustio borbeni poklič. Ništa se nije čulo, jer je bio nijem, ali zamišljao je da pravi paklensku buku.

Smatrao je da su mu degradi ubili roditelje. Tohr i Wellsie su ga primili, objasnili mu tko je on, pružili mu jedinu ljubav koju je ikad u životu dobio. Kad su koljačka kopilad ubila nju, kad je Tohr nestao, Johnu je ostala samo želja za osvetom, osvetom za njih i za još jedan nevini život koji se ugasio u siječnju te godine. John je prišao vreći trčeći ravno na nju, s rukama iznad ramena. U posljednjem trenutku sklupčao se u loptu i udario vreću od ispod. Da je ovo bila stvarna borba, nož bi prošao ravno kroz degradovu utrobu.

Zavrtio je dršku.

Zatim je skočio na noge i zavrtio se oko sebe, zamišljajuću nemrtvog kako pada na koljena i drži se za rupu na svom trbuhu. Zabio je oštricu u vrh vreće, zamišljajući se kako probada koljačev vrat... »Johne?« Okrenuo se, teško dišući.

Zadrhtao je zbog ženke koja mu je prišla, i to ne samo zato što ga je iznenadila. Bila je to Beth Randall, kraljica miješane krvi, ženka koja mu je također bila sestra, barem prema onome što su pokazali nalazi krvi. Iz nekoga čudnog razloga pamet bi ga sasvim izdala kad je ona bila u blizini, ali se barem više nije onesvješćivao. To mu je bila prva reakcija na susret s njom.

Beth mu je prišla preko strunjača. Bila je visoka, vitka ženka odjevena u traperice i bijelu dolčevitu, tamne kose potpuno iste kao njegova. Kad mu se približila, osjetio je Wrathov vezivni vonj na njoj, mračan parfem njezina helrena. John je pretpostavio da se to

SV

~ 60 ~

obilježavanje dogodi tijekom seksa, jer je najviše mirisala pri prvom obroku, kad bi oboje izišli iz spavaće sobe. »John, hoćeš li nam se pridružiti pri posljednjem obroku ove noći?« upitala ga je.

Moram ostati tu i vježbati, odgovorio joj je koristeći se američkim znakovnim jezikom. Svi ukućani naučili su znakovni jezik, i taj ustupak njegovoj slabosti, njegovu neimanju glasa, uznemirivao ga je. Želio je samo biti normalan. »Željeli bismo te vidjeti. Toliko vremena provodiš ovdje.« Vježba je važna.

Promatrala je oštricu u njegovoj ruci. »I druge stvari su važne.« Dok ju je gledao, ona je svojim tamnoplavim očima prelazila preko dvorane pokušavajući pronaći dovoljno jak argument. »Molim te, Johne... brinemo se... ja se brinem za tebe...« Prije tri mjeseca ništa ga na svijetu ne bi više usrećilo. Da mu je bilo tko to rekao. Ali više nije bilo tako. Nije želio njezinu zabrinutost. Želio je da mu se makne s puta. Kad je odmahnuo glavom, duboko je udahnula. »U redu. Ostavit ću ti večeru u uredu, može? Molim te... jedi.« Kimnuo je, a kad je posegnula da ga dodirne, izmaknuo se. Okrenula se i bez riječi napustila dvoranu.

Kad su se vrata zatvorila iza nje, John se pripremio na novi trk.

Ponovno je podignuo oštricu iznad glave, udova ojačanih trulom mržnjom.

Gospodin X. krenuo je u akciju točno u podne, ušavši u garažu gdje je punio baterije. Sjeo je u neupadljiv kombi koji će ga učiniti nevidljivim među stotinama ljudskih vozila u Caldwellu. Ovaj zadatak nije ga ni najmanje zanimao, ali kad te gospodar pozove, moraš se pokrenuti istog trena, pogotovo ako si Visoki degrad. Ili to ili ćeš dobiti nogu, a to je nešto što je već prošao i nije mu se ni najmanje svidjelo. Kad ti Omega uruči otkaz jednako je zabavno kao da jedeš salatu od bodljikave žice. Činjenica da se vratio i dalje mu je predstavljala šok. Činilo se da su gospodaru dosadili Visoki degradi koji stalno dolaze i odlaze. Želio je jednoga zadržati na duge staze. Budući da je gospodin X. bio najbolji u posljednjih pedeset ili šezdeset godina, Omega mu je odlučio dati još jednu priliku.

Izvadio ga je iz pakla.

Zbog toga je danas morao raditi. Kad je gurnuo ključ na mjesto, anemični motor je zakašljao, a on sam osjećao se potpuno nenadahnuto,

SV

~ 61 ~

nije više bio onaj vođa kakav je nekad bio. Bilo je teško pronaći motivaciju u situaciji kada u svakom slučaju gubiš. Omega će se raspizditi i iskaliti bijes na svome prvom čovjeku. Tako to ide.

Obasjan jasnim podnevnim suncem, gospodin X. izišao je iz auta u svježe i prpošno predgrađe, prolazeći pokraj kućica iz Monopolyja, izgrađenih u kasnim devedesetima. Sve su proizišle iz pera istog arhitekta i sve su bile jednako, jeftino preslatke. Verande s jednoličnom dekoracijom, plastični kapci na prozorima, sve ukrašeno prigodnim ukrasima, a ovaj put tema je bio Uskrs.

Savršeno skrovište za degrada; grupice oronulih mamica koje vode djecu na treninge i razočaranih tatica iz srednjeg menadžmenta.

Gospodin X. krenuo je Ulicom ljiljana prema Cesti 22, zastavši na znaku zaustavljanja. Koristeći se GPS-om, pronašao je točne koordinate mjesta u šumi koje mu je Omega naredio da posjeti. Gospodar je bio jako nestrpljiv, željno je čekao vidjeti je li uspio njegov plan s Trojanskim konjem, želio je znati je li se Bratstvo vratilo po svoga malog prijatelja.

Gospodin X. razmišljao je o tom tipu, bio je siguran da ga je negdje već sreo. No čak i kad se pokušao sjetiti gdje i kada, danas to doista nije bilo važno. Nije bilo važno ni onda kad se gospodin X. bavio tim kopiletom.

Isuse, kako je bio tvrdokoran. Nije izrekao ni jednu jedinu riječ o Bratstvu, bez obzira na sve mučenje. Gospodin X. bio je zadivljen. Takav bi im tip dobro došao da su ga uspjeli preobratiti. Možda se i to već dogodilo. Možda je taj čovjek sada jedan od njih.

Malo poslije parkirao je vozilo na proširenju Ceste 22 i krenuo u šumu. Sinoć je zavijala neka luda, neočekivana mećava. Snijeg se složio na grane drveća, izgledalo je kao da je spremno zaigrati američki nogomet. Čak je bilo lijepo. Ako nekoga zanima to prirodno sranje. Što je dalje išao kroz šumu, manje mu je trebao tragač jer je osjetio gospodarovu bit. Bila je jaka kao da sam Omega tamo stoji i čeka. Možda Bratstvo još nije pokupilo čovjeka.

Ma nemoj mi reći.

Kad je gospodin X. izišao na čistinu, primijetio je spaljeni krug na tlu.

Vatra koja se tu zapalila bila je dovoljno jaka da istopi snijeg i od zemlje napravi blato na neko vrijeme. Sad se ponovno zaledila i pokazivala je rubove požara. Posvuda su se osjećali ostaci Omegine prisutnosti, poput smrada smeća na vrućem zraku, koji ostaje još dugo nakon što se smeće odveze.

Disao je kroz nos. Da, u toj mješavini mirisa bilo je i nečega

SV

~ 62 ~

ljudskoga.

Pa jebo te, oni su ubili tog čovjeka. Bratstvo ga je uništilo. Zanimljivo.

Ali... zašto onda Omega nije znao da je čovjek mrtav? Možda u njemu nije bilo dovoljno Omege da ga dovede kući, svome gospodaru?

Omegi se neće svidjeti ovaj izvještaj. Bio je alergičan na neuspjeh; činio ga je nervoznim. A nervoza je značila da se Visokom degradu loše piše.

Gospodin X. kleknuo je na izmučeno tlo, zavideći čovjeku. Sretno kopile! Kad degrad umre, s druge strane ga čeka beskrajan, tekući jad, kupka užasa tisuću puta gora od svake kršćanske vizije pakla. Nakon što koljači poginu, vrate se u vene Omegina tijela, neprestano kružeći u zlokobnom naletu drugih mrtvih degrada, postajući tako sama krv koju gospodar pušta u tebe kada postaneš dijelom Društva. Za te mrtve koljače nema kraja izgarajućoj hladnoći ili neutaživoj gladi, ili razarajućem pritisku, jer ostaju svjesni svega. I tako cijelu vječnost.

Gospodin X. je zadrhtao. Za života je bio ateist i smrt je smatrao tek drijemežom pod zemljom. Sad kad je postao degrad, znao je točno što ga čeka kad gospodar izgubi strpljenje i opet mu da »otkaz«.

Ali nada je ipak postojala. Gospodin X. pronašao je malenu rupu, pod pretpostavkom da se sve poklopi kako treba.

Ako bude imao sreće, možda će pronaći izlaz iz Omegina svijeta.

SV

~ 63 ~

Osmo poglavlje Butchu su trebala tri dana da se probudi i ispliva iz kome, poput bove koja je izronila iz dubina ništavila na jezero stvarnosti sačinjeno od slika i zvukova. Nakon nekog vremena shvatio je da pred sobom ima bijeli zid i da čuje neki tihi bip u pozadini.

Bolnička soba. Točno. Ruke i noge više mu nisu bile vezane. Čisto iz fore okrenuo se na leđa i malo podignuo glavu i ramena s kreveta. Nije se ponovno spustio jer mu se sviđao osjećaj sobe koja se vrti oko njega. To mu je odvraćalo misli od širokog izbora boli i probadanja koji mu se nudio.

Sanjao je tako divne, bizarne snove. Marissa je stajala pokraj kreveta i brinula se za njega. Milovala ga je po ruci, licu, kosi. Šaptala mu je da ostane uz nju. Njezin glas bio je jedino što ga je držalo u ljušturi vlastitog tijela, što dalje od bijele svjetlosti. Svaki idiot koje je gledao Poltergeista znao je da je to zagrobni život. Ostao je tu zbog nje, i znao je da će se izvući jer mu je srce kucalo jako i ujednačeno. Šteta što su ti snovi bili samo varka. Nije bila tu, a on će ostati u svojoj vreći od kostiju i kože dok ga sljedeće kopile ne sredi.

Kvragu, baš nije imao sreće.

Pogledao je držač infuzije nad svojom glavom. Pa vrećicu s kateterom.

Pa onda nešto što je nalikovalo na kupaonicu. Tuš. Joj, dao bi lijevo jaje za tuš.

Kad je pomaknuo noge preko ruba kreveta, bio je svjestan da vjerojatno donosi jako lošu odluku. No tješio se, premještajući vrećicu s kateterom pokraj infuzije, da mu se barem više ne vrti toliko.

Nekoliko puta duboko je udahnuo i zgrabio držač infuzije da mu posluži kao štap. Stopala su udarila o pod. Težina mu je prešla u noge.

Koljena su mu odmah posustala.

Kad se ponovno strovalio na krevet, znao je da se nikada neće uspjeti odvući do kupaonice. Kad je nestalo nade za toplom vodom, okrenuo se i počeo gledati tuš s neskrivenom požudom...

Butch je udahnuo kao da ga je netko zviznuo po glavi.

Marissa je ležala na podu i spavala skvrčena na boku. Glava joj je počivala na jastuku, a prekrasna haljina od svjetloplavog šifona pokrivala joj je noge. Njezina kosa bila je posvuda, taj nevjerojatni vodopad svijetlih uvojaka, koji kao da je izišao iz srednjovjekovnoga ljubavnog romana.

Sranje. Bila je s njim cijelo vrijeme. Doista ga je spasila.

Njegovo tijelo dobilo je novu snagu kad je ustao i doteturao do nje

SV

~ 64 ~

preko linoleuma. Želio je čučnuti, ali znao je da više ne bi ustao, i odlučio je stajati.

Zašto je bila ovdje? Zadnje što je od nje čuo bilo je da ne želi imati posla s njim. Nije ga čak htjela vidjeti ni kad je u rujnu došao k njoj nadajući se... svemu. »Marissa?« Glas mu je bio posve promukao i morao je pročistiti grlo. »Marissa, probudi se.« Trepavice su joj zadrhtale i otvorila je oči, svjetloplave oči boje morskog stakla, i pogledala ga. »Past ćeš!« Taman kad mu se tijelo zaljuljalo prema natrag, ona je skočila na noge i uhvatila ga. Usprkos tomu što je bila krhka kao breza, lagano je prihvatila njegovu težinu, podsjetivši ga da nije ljudsko biće i da je vjerojatno jača od njega.

Kad mu je pomogla da se vrati u krevet i pokrila ga plahtama, činjenica da je bio slab poput djeteta i da se ona ponaša prema njemu kao prema djetetu, nagrizla mu je ponos. »Zašto si ovdje?« upitao ju je, glasom oštrim od srama.

Kad nije susrela njegov pogled, shvatio je da je i njoj jednako neugodno. »Vishous mi je rekao da si povrijeđen.« Aha, dakle V. ju je natjerao da glumi Florence Nightingale. Kreten je znao da Butch cvili za njom poput idiota i da će njezin glas vjerojatno učiniti to što jest i vratiti ga u život. Ali njoj to i nije bilo baš ugodno, bila je prisiljena biti spasitelj.

Butch je stenjao dok se namještao. Nije mu bilo svejedno. »Kako si?« upitala ga je. »Bolje.« S obzirom na sve. Jer i da ga je po cesti vukao autobus, to ne bi bilo ništa prema ovome što mu je degrad napravio. »Ne moraš biti ovdje.« Maknula je ruku s plahte i polako udahnula. Grudi su joj se podizale pod skupim gornjim dijelom njezine haljine. Obgrlila je samu sebe rukama, načinivši elegantnu s-krivulju od svoga tijela. Odvratio je pogled, sramio se jer je dio njega htio iskoristiti njezinu sućut i zadržati je u sobi. »Marissa, sada možeš ići, znaš to.« »Zapravo ne mogu.« Smrknuo se i pogledao je. »Zašto?«

SV

~ 65 ~

Problijedjela je, ali je ostala uzdignute glave. »Ti si pod...« Čuo se neki pisak i netko je ušao u sobu, odjeven u žuto odijelo, s maskom na licu. Lice iza plastike bilo je žensko, ali nije ga prepoznao.

Užasnuto je pogledao Marissu. »Koji kurac ti nemaš ovo na sebi?« Nije imao pojma kakvu zarazu nosi, ali ako se medicinsko osoblje ponaša u stilu Karen Silkwood, vjerojatno je bilo smrtonosno.

Marissa je ustuknula i pokunjila se, zbog čega se osjećao kao totalni grmalj i kreten. »Ja... pa, eto ne nosim.« »Gospodaru«, nježno ih je prekinula medicinska sestra. »Morala bih izvaditi uzorak krvi, ako dopuštate.« Pružio joj je ruku, još uvijek ljutito gledajući Marissu. »Trebala si odjenuti onakvo odijelo kad si ušla, zar ne? Zar ne?« »Da.« »Kvragu sve«, planuo je. »Zašto nisi...« Kad mu je sestra zabila iglu u pregib lakta, sva energija iscurila je iz njega kao da je balon koji je probušila tom svojom iglom. Spopala ga je vrtoglavica i glava mu je pala na jastuk, ali još uvijek je bio ljut. »Trebala si se odjenuti.« Marissa mu nije odgovorila, samo je koračala po sobi.

U tišini je gledao kako se puni malena posuda priključena na njegovu venu. Kad ju je sestra zamijenila praznom, nije mogao ne primijetiti da mu se vlastita krv čini tamnijom nego inače. Mnogo tamnijom. »Blagi Bože... što to izlazi iz mene?« »Bolje je nego što je bilo. Mnogo bolje.« Sestra se nasmijala kroz masku. »Kakve je onda boje bilo prije«, promrmljao je, misleći kako mu ovo sranje izgleda poput smeđeg mulja.

Kad je sestra završila, gurnula mu je toplomjer pod jezik i provjerila aparate iza kreveta. »Donijet ću vam da nešto pojedete.« »Je li ona jela?« promrmljao je s toplomjerom u ustima. »Ne otvarajte usta.« Čuo se neki bip i sestra je izvadila plastikom obloženi štapić iz njegovih usta. »Mnogo bolje. Što biste sada htjeli?« Pomislio je na Marissu koja je riskirala vlastiti život zbog krivnje. »Da, htio bih da ona ode odavde.«

SV

~ 66 ~

Marissa je čula te riječi i prestala hodati sobom. Naslonila se na zid i bacila pogled dolje na samu sebe. Iznenadila se kad je vidjela da joj haljina stoji jednako kao i prije. Osjećala se upola manjom nego inače.

Malena. Nebitna.

Kad je sestra otišla, Butcheve smeđe oči počele su gorjeti. »Koliko još moraš ostati ovdje?« »Dok mi Havers ne kaže da mogu otići.« »Jesi li bolesna?« Odmahnula je glavom. »Zbog čega sam ja ovdje?« »Zbog ozljeda u prometnoj nesreći. Zadobio si ih mnogo.« »U prometnoj nesreći?« Izgledao je zbunjeno, no tad je kimnuo prema infuziji kao da želi promijeniti temu. »Što je unutra?« Sklopila je ruke na prsima i izrecitirala antibiotike, nutrijente, lijekove protiv bolova, i antikoagulante koje su mu davali. »I Vishous je dolazio da ti pomogne.« Pomislila je na Brata i njegove razoružavajuće, dijamantne oči, tetovaže na sljepoočnici... i očit prijezir prema njoj. Jedino je on u sobu ulazio bez zaštitne odjeće, svraćao je dva puta dnevno, na početku i na kraju noći. »V. me posjećivao?« »Polaže ruku nad tvoj trbuh. Olakšava ti.« Prvi put kada je ratnik sklonio plahte s Butcheva tijela i podignuo bolničku spavaćicu, ostala je bez teksta zbog intimnog prizora i Bratove nadmoći. No zatim je zanijemjela iz sasvim drugog razloga. Rana na Butchevu trbuhu bila je doista zastrašujuća, a zatim ju je i Vishous prestrašio. Skinuo je rukavicu koju uvijek nosi i otkrio svjetleću ruku, sasvim istetoviranu. Prestravljeno je iščekivala sljedeći događaj, ali Vishous je samo položio svoj dlan nekih pet centimetara nad Butchevom ranom. Butch je čak i u komi olakšano disao.

Nakon toga Vishous je ponovno namjestio Butchevu spavaćicu i pokrio ga plahtama, te se okrenuo njoj. Naredio joj je da zažmiri i prestravljeno ga je poslušala. Gotovo istog trena sveobuhvatni se mir prolio po njoj, kao da je netko kupa u bijelom, smirujućem svjetlu. To joj je radio svaki put prije no što bi otišao, znala je da je tako štiti. Nije mogla shvatiti zašto se trudi, jer je znala da je prezire.

SV

~ 67 ~

Ponovno se usredotočila na Butcha i pomislila na njegove rane. »Nisi imao prometnu nesreću, je li tako?« Zažmirio je. »Umoran sam.« Kad ju je spriječio da ga išta dalje pita, sjela je na goli pod i obgrlila koljena rukama. Havers je htio da joj donesu pomoćni krevet ili neki udoban stolac, ali nju je brinulo da tada osoblje neće moći prići dovoljno brzo ako se Butchu stanje pogorša. Njezin brat nije se protivio.

Sam Bog zna koliko je vremena provela ovako, i leđa su joj već bila ukočena, a kapci je žuljali poput brusnog papira. No nije osjećala umor dok se borila za Butchev život. Nije ni primijetila da vrijeme prolazi, uvijek bi se iznenadila kad bi im unijeli hranu, ili kad bi došle sestre ili Havers. Ili Vishous.

Do sada nije pokazivala znakove bolesti. Bilo joj je loše prije no što je Vishous prvi put stigao. No otkad je počeo raditi ono što radi svjetlećom rukom, sve je bilo u redu.

Marissa je gledala bolnički krevet. Još uvijek ju je jako zanimalo zašto ju je Vishous pozvao da dođe. Bilo je očito da je njegova ruka mnogo korisnija od nje. Dok su aparati tiho bipkali, uključio se i ventilator na stropu. Pogledala je Butcha kako leži na krevetu. Zarumenjela se kad se sjetila što je pod tim plahtama.

Sad je znala kako izgleda svaki dio njega.

Koža mu je bila glatka, bio je sasvim mišićav. Na dnu leđa imao je tetovažu; serija crta u skupinama po četiri, prekriženih kosom crtom.

Dvadeset pet, ako je točno izbrojila. Pitala se što su li značile. Neke su bile izblijedjele, kao da su davno načinjene.

Na prsima je imao tamne dlake, i to ju je iznenadilo. Nije znala da ljudi nisu jednako glatki kao njezina vrsta. Nije imao mnogo dlaka na prsima. Sužavale su se u usku crtu koja je završavala negdje ispod pupka.

A zatim... sramila se same sebe, ali pogledala je kao izgleda njegov muški spol. Dlake između njegovih nogu bile su tamne i jako guste, a u sredini je imao komad mesa debeo poput njezina zapešća. Ispod toga je visjela teška, moćna vreća.

To je bio prvi mužjak kojeg je ikada vidjela golog, a aktovi s nastave povijesti umjetnosti nisu se računali. Jednostavno nisu bili prava stvar.

On je bio prekrasno načinjen. Fascinantan.

Nagnula je glavu unatrag i zurila u strop. Kako je samo ružno narušila njegovu privatnost! A kako je tek bilo ružno to što joj tijelo

SV

~ 68 ~

ustrepti čim ga se sjeti!

Bože mili, kad će napokon moći izići odavde?

Odsutno je prtljala po tkanini svoje haljine i nagnula glavu da može vidjeti pad svjetloplavog šifona. Prekrasno ostvarenje Narcisa Rodrigueza trebalo je biti sasvim udobno, ali korzet, koji je uvijek nosila jer se to tako mora, zbilja ju je mučio. Htjela je izgledati lijepo za Butcha, iako ga nije bilo briga, i ne zato što je bio bolestan. Nije ni želio da ona bude tu.

Usprkos tomu odlučila je da će se nastaviti lijepo odijevati. No sve što je odijevala u karanteni, kasnije je odlazilo u vatru. Šteta je bila spaliti sve te prekrasne haljine.

SV

~ 69 ~

Deveto poglavlje Onaj bljedoglavi kreten se vratio, pomislio je Van Dean gledajući kroz gustu žičanu ogradu. Već treći tjedan zaredom je lik dolazio u borbeno podzemlje Caldwella. Isticao se poput neonske reklame među gomilom koja je navijala oko kaveza za borbu. Kad ga je koljeno udarilo u rebra, ponovno se usredotočio na ono što radi. Povukao je golu šaku unatrag i zatim je zabio u protivnikovo lice. Krv je eksplodirala iz tipova nosa i pala na tlo sekundu prije no što se i ovaj srušio.

Van je zabio stopala u tlo i zagledao se u svog protivnika. Grašci njegova znoja padali su po nesretnikovu trbuhu. Nije bilo suca koji bi ga spriječio da udijeli još koji udarac u glavu, ili da šutira ovaj komad mesa pod sobom u rebra dok ne bude siguran da će frajeru trebati dijaliza dokle god je živ. Ako se ovaj i makne i pokaže najmanji dašak života u sebi, Van će se raspametiti.

Donošenje smrti golim rukama ono je što je on htio raditi, ono za čim je žudio. Van je oduvijek bio drugačiji, ne samo od svojih protivnika, nego od svih drugih koje je upoznao: njegova duša nije bila samo duša borca, nego ratnika, pravog ratnika. Poput rimskih legionara. Kad bi se barem mogao vratiti u vremena kad si protivniku mogao prosuti utrobu po tlu prije nego što padne pred tebe... nakon toga bi krenuo i pronašao njegovu kuću, silovao mu ženu i poklao djecu. Tad bi pokrao sve što išta vrijedi i spalio ono što bi ostalo.

Ali on je morao živjeti u sadašnjosti. U posljednje vrijeme iskrsnula je još jedna komplikacija. Njegovo tijelo počelo je starjeti. Rame ga je ubijalo od bolova, kao i koljena. Morao se dobro pobrinuti da nitko ne sazna za to, ni u kavezu ni izvan njega.

Pružio je ruku postrance, čuo škljocaj i neprimjetno se trgnuo. Gomila je u međuvremenu urlala i tresla kavez. Isuse, kako su ga obožavali! Zvali su ga imenom. Željeli su ga opet vidjeti. Ali oni su mu bili nevažni. Usred gomile je uhvatio pogled bljedokosog čovjeka. Prokletstvo, imao je sasvim bolesne oči. Bezizražajne. Bez imalo životne svjetlosti. Taj tip uopće nije navijao.

Kako god.

Van je bosom nogom gurnuo protivnika. Frajer je zastenjao, ali nije otvorio oči. Gotovo je. Pedesetorica oko kaveza potpuno su popizdila od sreće.

Van je skočio na rub ograde i prebacio svoje golemo tijelo preko nje.

SV

~ 70 ~

Kad je stao na tlo, gomila je još glasnije vikala, ali nisu mu prepriječili prolaz. Prošlog se tjedna jedan tako htio napraviti pametan pa je ostao bez zuba.

Borbena »arena« zapravo je bila podzemna garaža, a vlasnik te betonske pustoši ugovarao je borbe. Sve je to bilo na rubu zakona, čak protuzakonito, a Van i njegovi protivnici nisu bili ništa vrjedniji od borbenih pijetlova. Ali dobro su im plaćali, i do sada nije bilo uhićenja, iako je problem uvijek postojao. Caldwellske murjake krv i klađenje nisu interesirali, pa je sve funkcioniralo po principu privatnog članstva; ako kome kažeš, letiš van. Doslovno. Vlasnik je imao šestoricu bitangi koje su se brinule da cijelo sranje funkcionira kako treba.

Van je prišao liku koji isplaćuje lovu, dobio svojih pet stotina i jaknu, i krenuo prema svom kamionu. Potkošulja mu je bila umrljana krvlju, ali to ga nije brinulo. Brinuli su ga bolni zglobovi. I lijevo rame.

U pizdu materinu. Svaki tjedan mu se činilo da je sve teže ispunjavati posebnu misiju i svladavati protivnike. Stario je. Nepovratno. Trideset devet je već starosna mirovina u svijetu borbe. »Zašto si stao?« Kad je prišao kamionu, Van je bacio oko na vozačev dio vjetrobranskog stakla. Nije se iznenadio kad je vidio da ga je bljedokosi slijedio. »Ne razgovaram s obožavateljima, stari.« »Nisam obožavatelj.« Pogledi su im se ukrstili preko stakla. »Zašto onda stalno dolaziš na moje borbe?« »Zato što imam jednu ponudu za tebe.« »Ne treba mi menadžer.« »Nisam ni menadžer.« Van je pogledao preko ramena. Frajer je bio golem i kretao se poput borca, nabijenih ramena i opuštenih ruku. Imao je šake poput željeznih ploča, a kad ih stisne, bile su velike kao kugla za kuglanje.

Pa koji kurac onda. »Ako želiš ući u ring sa mnom, Sredi to s onim.« Pokazao je na lika s lovom. »Ne tražim ni to.« Van se okrenuo, pitajući se na kakav je to kviz upao. »Pa što onda hoćeš?« »Prvo želim znati zašto si stao.«

SV

~ 71 ~

»Već je bio na tlu.« Lik kao da se na trenutak iznervirao. »I?« »Dobro. Sad me već lagano ljutiš.« »U redu. Tražim čovjeka koji odgovara tvom opisu.« Aha, pa to je doista sužavalo potragu. Slomljen nos na običnom licu kratke kose. Ma daj. »Mnogi izgledaju poput mene.« Možda, osim što se tiče njegove desne ruke. »Reci mi nešto«, započeo je lik, »jesu li ti izvadili slijepo crijevo?« Van je pozorno pogledao bljedokosog i vratio ključeve kamioneta u džep. »Sad se može dogoditi jedna od dvije stvari i ti možeš odabrati koja će to biti. Prva je da ti odeš, a ja sjednem u auto i odvezem se. Ili ti nastaviš govoriti i dogodi se sranje. Odaberi.« Blijedi mu se približio. Isuse, kako je čudno mirisao. Kao... dječji puder? »Ne prijeti mi, dečko«, rekao je tihim glasom koji je izlazio iz tijela spremnog na borbu.

Opa, opa... tko bi rekao. Pravi izazivač. Van mu se unio u lice. »Onda prijeđi na jebenu stvar.« »Slijepo crijevo?« »Nemam ga više.« Lik se nasmiješio i opustio. »Bi li te zanimao posao?« »Već ga imam. A imam i ovo.« »Gradnja. Lupanje stranaca za lovu.« »Pošteni poslovi. Koliko dugo ti već zabadaš nos u ono što te se ne tiče?« »Dovoljno dugo.« Lik je pružio ruku. »Joseph Xavier.« Van ju je pustio da visi u zraku. »Ne zanima me upoznavanje s tobom, Joe.« »Za tebe sam gospodin Xavier, sinko. Siguran sam da ćeš rado poslušati jedan prijedlog.« Van je nakrivio glavu i pogledao ga: »Znaš, ja sam ti dosta sličan kurvi. Volim kad mi drkadžije plaćaju.

Daj ti meni sad lijepo jednu stotku, Joe, i vidjet ćemo što ćemo s tim tvojim prijedlogom.«

SV

~ 72 ~

Frajer ga je samo gledao, a Vana je iznenadio neočekivani nalet straha. Čovječe, s ovim frajerom nešto zbilja nije u redu. Kopile je progovorilo još tiše nego ranije. »Prvo izgovori moje ime kako treba, sinko.« Što god. Za sto dolara će rado protegnuti jezik, čak i za ovakvu budalu. »Xavier.« »Gospodin Xavier.« Lik se nasmijao poput predatora. Samo je bez veselja iskezio zube. »Izgovori ga, sinko.« Neki nepoznati nagon natjerao je Vana da otvori usta. Sekundu prije no što je pustio riječi da polete, vrlo se detaljno sjetio jednog dana kad je imao šesnaest godina. Skočio je u rijeku Hudson, i usred skoka vidio je golemu podvodnu stijenu u koju će upravo udariti. Naravno da je lupio glavom kao da je udarac bio sudbinski predodređen, kao da je oko vrata imao nevidljivu nit kojom ga je stijena vukla k sebi. To barem ispočetka nije bila loša stvar. Odmah nakon udarca nastupila je slatka mirnoća, neka sitost, kao da je sudbina ispunila svoju zadaću. Instinktivno je znao da takav osjećaj prethodi smrti.

Bio je čudno što se i sada osjeća jednako tako dezorijentirano u prostoru. Osjećao se kao da je ovaj čovjek papirno bijele kože sama Smrt, i da je došao po njega. »Gospodin Xavier«, prošaptao je Van. Kad se novčanica od stotinu dolara pojavila pred njim, uzeo ju je svojom četveroprstnom rukom. No znao je da bi bio poslušao i bez novca.

Nekoliko sati poslije Butch se okrenuo u krevetu i odmah pogledom potražio Marissu. Ugledao ju je kako sjedi u kutu sobe s otvorenom knjigom pokraj sebe. No njezine oči nisu počivale na stranicama. Zurila je u pločice od svijetlog linoleuma, prateći uzorak mrlja dugim, savršenim prstom. Izgledala je tako tužno u svojoj beskrajnoj ljepoti da su ga oči zaboljele od prizora. Bože, htio si je prerezati grkljan od same pomisli da bi je mogao zaraziti ili dovesti u opasnost. »Da barem nisi došla ovamo«, zagraktao je. Kad se povrijeđeno trgnula, malo je bolje razmislio o odabiru riječi. »Želim reći da...« »Znam što želiš reći.« Glas joj je otvrdnuo. »Jesi li gladan?« »Jesam«, odgovorio je pokušavajući se pridignuti. »Ali zapravo bih se stvarno htio istuširati.« »Dopusti da ti pomognem do kupaonice.«

SV

~ 73 ~

»Ne, mogu sam.« Prekrižila je ruke na prsima. »Ako pokušaš sam otići u kupaonicu, past ćeš i ozlijedit ćeš se.« »Onda mi pozovi sestru. Ne želim da me ti dodiruješ.« Nekoliko je trenutaka zurila u njega. Zatim je trepnula. Jednom. Pa još jednom. »Ispričaj me na trenutak«, odmjereno je rekla. »Trebam na toalet.

Sestru možeš pozvati tako da pritisneš onaj crveni gumb na daljinskom.« Ušla je u kupaonicu i zatvorila vrata. Voda je počela teći.

Butch je posegnuo za malim daljinskim upravljačem, no zastao je kad je primijetio da voda nesmetano teče. Takav zvuk nije se mogao čuti kad netko pere ruke ili puni čašu pod slavinom. Voda je samo nesmetano otjecala.

Butch se uz stenjanje spustio s kreveta, naslanjajući se na infuzijski stalak dok se jadni komad aluminija nije počeo tresti od njegove težine.

Stavljao je nogu pred nogu dok nije stigao do vrata kupaonice. Pritisnuo je uho na njih. Mogao je čuti samo vodu.

Iz nekog je razloga tiho pokucao. Pa onda opet. Pokušao je još jednom, i okrenuo kvaku, iako će oboje umrijeti od srama ako ona sada bude sjedila na školjki...

Marissa i jest sjedila na školjki, samo što je poklopac bio spušten.

Plakala je. Tresla se i plakala. »Isuse... Marissa...« Vrisnula je kao da je on najnepoželjnije stvorenje na kugli zemaljskoj. »Izlazi van!« Pognuo se i kleknuo na koljena pred nju. »Marissa...« Odbrusila mu je zaklanjajući lice rukama: »Željela bih malo privatnosti, ako ti ne smeta.« Zatvorio je vodu. Kad se umivaonik ispraznio i klokotanje utihnulo, čuo se samo zvuk njezina isprekidanog disanja. »U redu je«, rekao je. »Brzo ćeš otići. Izići ćeš...« »Umukni!« Spustila je ruke s lica dovoljno dugo da mu uputi ljutiti pogled. »Vrati se u krevet i pozovi sestru ako već nisi.« Naslonio se na pete, bunovan ali odlučan. »Žao mi je što si zatočena ovdje sa mnom.« »Sigurna sam da ti je žao.« Smrknuo se.

SV

~ 74 ~

»Marissa...« Prekinuo ga je zvuk ispuštanja zraka iz brave. »Murjače«, V.-ov glas nije bio prigušen zaštitnom maskom. »Čekaj«, doviknuo mu je Butch. Marissi nije trebala još veća publika. »Gdje si, murjače? Je li sve u redu?« Butch je htio ustati. Doista jest. Ali kad je zgrabio stalak za infuziju i povukao ga, tijelo ga je izdalo pretvorivši se u gumu pod njim. Marissa ga je pokušala uhvatiti, ali ispao joj je iz ruku i završio na pločicama, s obrazom tik do dna WC školjke. Kroz maglu je čuo Marissu kako zabrinuto govori. Zatim mu se pred očima pojavila V.-ova kozja bradica.

Butch je pogledao svog cimera... sranje, vid mu se zamaglio, toliko je bio sretan što vidi to staro kopile. Vishousovo lice bilo je isto kao i uvijek, tamna brada oko usta ista kao i uvijek, tetovaže na sljepoočnici baš kakve trebaju biti, dijamantne šarenice sjajne kao i obično. Dom i obitelj u vampirskom obliku.

Butch nije dopustio suzama da se pojave. Već je bio u beznadnom položaju, ležeći pod WC školjkom. Cmizdrenje bi došlo kao trešnja na vrhu sladoleda od srama. »Gdje ti je jebena oprema? Ono žuto odijelo«, vikao je trepćući bjesomučno.

V. se nasmiješio, a i njegove su se oči sjajile kao da se suspreže od suza. »Ne brini se. Zaštićen sam. Znači, vratio si se?« »Spreman sam za rock and roll.« »Stvarno.« »Nego što. Razmišljam da se prekvalificiram za građevinca. Htio sam vidjeti kako su napravili ovu kupaonicu. Savršeno postavljene pločice, dođi vidi!« »A da te ja odnesem natrag u krevet?« »Daj da prvo pogledam cijevi umivaonika.« Poštovanje i nježnost istjerali su podrugljivost iz V.-ova smiješka. »Barem mi dopusti da ti pomognem ustati.« »Ma ne, mogu ja.« Butch se uz stenjanje pokušao uspraviti, no samo se svalio natrag na pločice. Čak mu je i podizanje glave predstavljalo preveliki napor. No ako ga ostave ovdje dovoljno dugo, možda tjedan ili deset dana? »Hajde, murjače. Okani se ponosa i pusti da ti pomognem.« Butch je odjednom postao previše umoran da bi se protivio. Sasvim se

SV

~ 75 ~

opustivši, sjetio se da je Marissa tu i da zuri u njega. Pomislio je, čovječe, može li postati još jadniji? Jedina sreća je bila to što mu vjetar ne puše po dupetu. Što znači da je spavaćica zatvorena kako treba. Hvala Ti, Bože.

V.-ove jake ruke spojile su se pod njim i s lakoćom ga podignule. Dok su išli prema krevetu, davao je sve od sebe da glavu ne nasloni na prijateljevo rame, iako ga je znoj oblijevao od muke. Kad je napokon dospio u krevet, počeo se tresti i soba se zavrtjela oko njega.

Prije no što se V. uspravio, Butch ga je zgrabio za ruku i prošaptao: »Moram razgovarati s tobom. Nasamo.« »Što se događa«, odgovorio je V. jednako tiho.

Butch je bacio pogled na Marissu koja je stajala u kutu. Zarumenjela se i zgrabila dvije papirnate vrećice koje su stajale na podu. »Idem se istuširati. Ispričajte me.« Nije čekala odgovor, samo je nestala u kupaonici. Kad su se vrata zatvorila, V. je sjeo na rub kreveta. »Reci.« »U kakvoj je opasnosti Marissa?« »Pobrinuo sam se za nju, već tri dana sasvim je u redu. Vjerojatno će ubrzo moći izići. Već smo poprilično sigurni da nema nikakve unakrsne infekcije.« »Čemu je bila izložena? Čemu sam ja bio izložen?« »Znaš da si bio kod degrada, je li tako?« Butch je podignuo jednu skršenu ruku. »A ja mislio da sam bio na uljepšavanju.« »Ne pametuj. Bio si tamo otprilike jedan dan.« Odjednom je zgrabio V.-a za ruku. »Nisam puknuo. Nisam rekao ništa o Bratstvu, bez obzira na sve što su mi radili. Kunem se.« V. je svojom rukom pokrio Butchevu i stisnuo je. »Znam da nisi, stari. Znam da nisi.« »Dobro.« Kad su odmaknuli ruke, V.-ove oči odlutale su prema Butchevim vrhovima prstiju, kao da zamišlja što su mu sve učinili. »Čega se sjećaš?« »Samo osjećaja. Boli i straha... straha. Ponosa... Ponos me spriječio da cinkam, tako znam da me nisu uspjeli slomiti.« V. je kimnuo i izvukao rukom motanu cigaru iz džepa. Taman prije no što je pripalio, vidio je spremnike s kisikom, opsovao, i spremio cigaru natrag.

SV

~ 76 ~

»Slušaj, stari... moram te pitati. Je li ti sve u redu u glavi? Mislim, prošao si kroz takvo nešto...« »Dobro sam. Oduvijek sam bio preglup za PTSP ili takva sranja, a osim toga, zapravo se i ne sjećam što se dogodilo. Sve dok Marissa može neozlijeđena izići iz ove sobe, i sa mnom je sve u redu.« Protrljao se po licu, osjećajući kako ga brada svrbi, i spustio ruku na trbuh. Pomislio je na crnu ranu. »Imaš li ikakvog pojma što su mi napravili?« Kad je V. odmahnuo glavom, Butch je opsovao. Frajer je bio hodajući link na Google, tako da je bilo doista loše ako on ne zna što je to. »Ali radim na tome, murjače. Pronaći ću odgovor.« Brat je kimnuo prema Butchevu trbuhu. »Kako izgleda?« »Pojma nemam. Bio sam previše zauzet komom da bih se bavio trbušnjacima.« »Mogu li ja pogledati?« Butch je slegnuo ramenima i odgurnuo plahte sa sebe. Kad mu je V. podignuo spavaćicu, obojica su pogledala u njegov trbuh. Koža oko rane nije izgledala dobro, bila je siva i natečena. »Boli li te?« »Ko sam vrag. Hladno mi je od toga. Kao da imam suhi led u utrobi.« »Hoćeš li mi dopustiti da nešto učinim?« »Što?« »Samo da primijenim mali lijek kojem sam te podvrgavao ovih dana.« »Hajde.« Ali kad je V. izvukao ruku iz rukavice, Butch se malčice trgnuo. »Što ćeš s tim?« »Vjeruj mi, može?« Butch se nasmijao. »Kad si mi to zadnji put rekao, popio sam vampirski koktel, sjećaš se?« »To ti je spasilo dupe. Tako sam te našao.« A tako, znači. »Onda mi daj malo te ruke.« Ipak se trgnuo kad je V. prinio svoju svjetleću ruku bliže njegovu trbuhu. »Smiri se, murjače. Neće te boljeti.« »Vidio sam te kako tim sranjem pališ kuće.« »Shvaćam. Ali sad se to neće dogoditi.« V. je podignuo svoju istetoviranu, svjetleću ruku nad Butchevu ranu, a Butchu se oteo uzdah olakšanja.

SV

~ 77 ~

Osjećao se kao da mu netko u ranu ulijeva mlaku, čistu vodu, koja zatim teče po njemu i kroz njega. Oči su mu se okrenule prema natrag. »Bože... kako je to dobro.« Sasvim je omlitavio, kao da je počeo lebdjeti, potpuno oslobođen boli, u nekom snovitom stanju. Posve je opustio tijelo i um. Osjetio je proces liječenja, kao da je samo tijelo prebacilo svoje regenerativne procese u najveću brzinu. Dok su sekunde prolazile, za njima i minute, dok se vrijeme pretočilo u vječnost, osjećao se kao da dani odmora, redovitih obroka i duševnog mira dolaze i prolaze, tjerajući ga da poput žabe iskoči iz svoga povrijeđenog, bolnog stanja u čudnovato zdravlje.

Marissa je nagnula glavu unatrag i stala ispod tuša, puštajući vodu da se slijeva niz njezino tijelo. Osjećala se uzdrmano, pokolebano, ranjivo, pogotovo nakon što je vidjela Vishousa kako nosi Butcha u krevet. Njih su dvojica bili toliko bliski, povezanost se očitovala u načinu na koji su se gledali.

Dugo se zadržala pod tušem. Kad je izišla, grubo se obrisala i sušilom osušila kosu. Kad je posegnula za svježim donjim rubljem, pogledala je korzet i pomislila kako ga neće odjenuti. Nema šanse. Gurnula ga je natrag u vrećicu, ne mogavši izdržati ni pomisao na željezni stisak oko rebara. Kad je navukla haljinu boje breskve preko golih grudi, bilo joj je čudno, ali neudobnost korzeta više nije mogla podnositi. Barem nakratko.

Kao da će netko primijetiti?

Složila je svjetloplavu Rodriguezovu haljinu i ubacila je u vrećicu za biološki otpad, zajedno sa starim donjim rubljem. Zatim je duboko udahnula i izišla iz kupaonice.

Butch je ležao na krevetu. Spavaćica mu je bila podignuta do prsa, a plahte spuštene na bokove. Vishousova svjetleća ruka bila je položena nad Butchevom ranom.

U tišini koju su dva mužjaka dijelili, ona je bila samo uljez. Nije imala kamo. »Spava«, zabrundao je V. Pročistila je grlo, ali nije se sjetila ničega pametnog što bi rekla.

Nakon duge tišine promrmljala je: »Reci mi... zna li njegova obitelj što se dogodilo?« »Da, Bratstvo zna.« »Ne, mislim na njegovu ljudsku obitelj.« »Oni nisu važni.«

SV

~ 78 ~

»Ali zar im ne bi trebalo...« V. ju je nestrpljivo pogledao, tvrdim i malčice zlobnim dijamantnim očima. Iz nekog joj je razloga tek sad palo na pamet da je on potpuno naoružan, s crnim bodežima prekriženim preko prsa. Tvrdokornost mu je savršeno odgovarala. »Butcheva obitelj njega ne želi.« Glas mu je bio pun otpora, kao da se podaci koje je davao Marisse uopće ne tiču, i objasnio joj je samo da bi ušutjela. »Dakle, nevažni su. Sad dođi ovamo. Trebaš mu.« Zbunilo ju je neslaganje između Bratova izraza lica i njegove naredbe da priđe bliže, kao i činjenica da je Butchu upravo njegova ruka najviše pomagala. »On me ne treba i ne želi me blizu sebe«, rekla je. Još jednom se zapitala zašto ju je V. prije tri noći pozvao da dođe. »Brine se za tebe. Zato želi da odeš.« Zarumenjela se. »U krivu si, ratniče.« »Ja nikad nisam u krivu.« U trenutku su se bijele šarenice uokvirene plavom bojom našle ravno pred njezinim licem. Ustuknula je, ali Vishous je odmahnuo glavom. »Dođi, dotakni ga. Dopusti mu da te osjeti. Treba znati da si tu.« Smrknula se, misleći da je Brat poludio. No prišla je s druge strane kreveta i pogladila Butcha po kosi. Čim ga je dotaknula, okrenuo je lice prema njoj. »Vidiš«, rekao je Vishous zureći u Butchevu ranu. »Čezne za tobom.« Kad bi barem čeznuo, pomislila je. »Stvarno to želiš?« Ukočila se. »Nemoj mi čitati misli. To je nepristojno.« »Nisam. Naglas si rekla.« Ruka joj je malčice posustala na Butchevoj kosi. »Oh. Oprosti.« Ušutjeli su. Oboje su se usredotočili na Butcha. Zatim je Vishous strogo rekao: »Zašto si ga odbila, Marissa? Kad je jesenas došao da te vidi, zašto si ga odbila?« Marissa se namrštila. »Nikada nije došao da me vidi.« »Da, jest.«

SV

~ 79 ~

»Molim?« Kad su im se pogledi susreli, shvatila je da Vishous usprkos svome zastrašujućem izgledu nikako nije lažljivac. »Kada? Kada je bio kod mene?« »Čekao je nekoliko tjedana nakon što su upucali Wratha. Kad se vratio, rekao nam je da ga nisi htjela osobno primiti. Ženko, to je bilo stvarno hladno od tebe. Znala si da mu se sviđaš, a odbila si ga preko sluge. Bravo.« »Ne... nikad nisam napravila ništa takvo. Nije došao... nitko mi nije rekao...« »Molim te, Marissa...« »Ne razgovaraj tako sa mnom, ratniče.« V. ju je probo pogledom, ali bila je prebijesna da bi je bilo briga tko ili što je on. »Potkraj prošlog ljeta bila sam sasvim iznemogla od gripe jer se Wrath previše hranio od mene, a radila sam i u klinici. Kad mi se Butch nije javio, pomislila sam da je odustao od nas. Budući da... nisam imala baš mnogo sreće s mužjacima, trebalo mi je dosta vremena da skupim hrabrosti prići mu. Kad napokon jesam prije tri mjeseca, ovdje u klinici, jasno mi je dao do znanja da me ne želi vidjeti. Tako te lijepo molim, nemoj me optuživati za nešto što nisam napravila.« Nastupila je duga tišina, nakon koje ju je Vishous iznenadio kao nikad u životu. Nasmiješio joj se. »Ma tko bi rekao, ženko.« Izbezumljeno je spustila pogled na Butchevo lice i ponovno ga počela milovati po kosi. »Kunem ti se, da sam znala da je on pred vratima, sama bih bila sišla i otvorila mu.« Vishous je tiho prošaptao. »U redu, ženko... u redu.« U tišini koja je nastupila, razmišljala je o prošloljetnim događajima.

Nije se razboljela samo od gripe. Prenerazio ju je bratov pokušaj da ubije Wratha. Njezin brat, uravnoteženi liječnik blage naravi, odao je kraljevo skrovište degradima. Naravno, Havers je to učinio da osveti nju, jer ju je Wrath odbacio zbog kraljice, ali to nije bila nikakva isprika.

Mila Djevo u Sjenosvijetu, Butch ju je došao vidjeti. Zašto joj nitko nije rekao? »Nisam znala da si dolazio«, šaptala je gladeći ga po kosi.

Vishous je maknuo ruku i vratio Butcheve plahte na mjesto.

SV

~ 80 ~

»Zažmiri, Marissa. Ti si na redu.« Pogledala ga je. »Doista nisam znala.« »Vjerujem ti. Sada žmiri.« Nakon što ju je iscijelio, V. je prišao vratima, samopouzdano gazeći i rušeći zamišljene prepreke golemim ramenima. Okrenuo joj se preko ramena prije no što je izišao. »Nemoj misliti da sam samo ja zaslužan za njegovo ozdravljenje. Ti si njegova svjetlost, Marissa. Nemoj to zaboraviti.« Pogledao ju je stisnutih očiju. »Ali trebaš zapamtiti još nešto. Ako ga ikada namjerno povrijediš, smatrat ću te svojim neprijateljem.« John Matthew sjedio je u učionici kao preslikanoj iz Caldwellske gimnazije. Pred pločom je stajalo sedam dugačkih školskih klupa, i u svima osim u jednoj sjedio je par učenika.

John je sjedio otraga sam. Tako je bilo i u gimnaziji. Razlika je bila u tome što je sad radio bilješke kao lud i zurio u ploču kao da se na njoj prikazuje maraton filma Umri muški. No s druge strane, ovdje nikad nije bilo dosadno na nastavi.

Ovog popodneva Zsadist je stajao na čelu učionice, koračajući naprijed-natrag, govoreći o kemijskom sastavu plastičnog eksploziva C4.

Brat je nosio jednu od svojih uobičajenih crnih dolčevita i komotne crne sportske hlače. S tim ožiljkom na licu izgledao je kao da radi baš ono što se za njega pričalo: da ubija ženke, skrnavi degrade, da ničim izazvan napada čak i Braću.

Ali začudo, bio je jeben nastavnik. »Što se detonatora tiče«, rekao je, »ja osobno volim one na daljinski.« Kad je John okrenuo čistu stranicu u bilježnici, Z. je nacrtao 3D mehanizam na ploči, nekakvu kutiju sa žicama. Što god je Brat crtao na ploči, izgledalo je kao da možeš pružiti ruku i dotaknuti to. John je provjerio koliko je sati. Još petnaest minuta pa će biti vrijeme za lagani odmor i nakon toga za sportsku dvoranu. Jedva je čekao.

Kad je tek krenuo u ovu školu, mrzio je treninge borilačkih vještina.

Sad ih je obožavao. Još uvijek je bio najgori u razredu po pitanju tehnike, ali to je nadoknađivao bijesom. Njegova agresija stvorila je novi poredak u razredu.

Prije tri mjeseca ostali su mu se dečki rugali. Optuživali su ga da se ulizuje Braći. Smijali su mu se zbog madeža koji je izgledao kao zvijezda

SV

~ 81 ~

na prsima koju nose ratnici. Sad su pazili. Svi osim Lasha. Lash ga je još uvijek gnjavio i ponižavao.

Johna nije bilo briga za to. Možda je bio u istom razredu sa svima njima, možda je živio u kući s Braćom, možda je navodno bio i u krvnom srodstvu s njima, ali otkad je izgubio Tohra i Wellsie, samog sebe smatrao je slobodnim agentom. Nije imao ništa ni s kim.

Ostali u ovoj učionici nisu mu predstavljali ništa.

Pogledao je u Lasheva leđa. Frajer je dugu plavu kosu nosio svezanu u rep, koji je sada glatko počivao na jakni nekoga šminkerskog dizajnera.

A kako je John znao da je dizajnerska? Zato jer je Lash svaki put kad bi ušao u učionicu obavještavao sve o svojoj odjeći. Večeras je spomenuo i da je njegov novi sat načinio draguljar Jacob glavom i bradom. John se nabrusio od same pomisli na večerašnji sparing s Lashom. Lash se okrenuo, dijamantne naušnice su mu svjetlucale. Usne su mu se razvukle u zloban osmijeh. Poslao je Johnu poljubac. »Johne«, zagrmio je Zsadist. »Malo poštovanja, molim te.« Kad se John zarumenio i pogledao pred sebe, Zsadist je nastavio, tapkajući dugim kažiprstom po ploči. »Kad se ovakav mehanizam aktivira, to se dogodi zbog raznih stvari.

Najčešće zbog frekvencije zvuka. Možete nazvati mobitelom ili koristiti radijski signal.« Zsadist je opet počeo crtati. Kreda je glasno grebla po ploči. »Ovo je druga vrsta detonatora.« Zsadist se odmaknuo. »Ovaj se tipično koristi za automobilske bombe. Kutija se žicama spoji na električni sustav automobila. Kad se auto upali, tika-taka bum.« John je iznenada jako zgrabio svoju kemijsku i počeo unezvijereno treptati. Crvenokosi kolega po imenu Blaylock je upitao: »Eksplodira li odmah nakon paljenja?« »Nastane odgoda od nekoliko sekundi. Trebate znati da se zbog preusmjerenja žica u automobilu motor ne može upaliti, pa vozač nekoliko puta okrene ključ, ali čuje samo klikanje.« Johnov mozak počeo je rafalno ispaljivati slike.

Kiša, crna kiša po vjetrobranskom staklu.

Ruka s ključem poseže prema volanu. Motor se okreće, ali ne pali.

Strah, kao da je netko izgubljen. Svjetlost...

John je pao sa stolca na pod, nesvjestan da ga je spopao napadaj.

Vrištao je u svojoj glavi, ne mogavši osjetiti ništa.

Netko je izgubljen! Netko... je ostao sam. Ostavio je nekoga samoga.

SV

~ 82 ~

Deseto poglavlje Kad je počelo svitati, kad su se čelične zaštite spustile na prozore kuće i zatamnile sobu s bilijarskim stolom, Vishous je zagrizao svoj sendvič od govedine. Imao mu je okus po kartonu, a nisu bili krivi sastojci.

Podignuo je glavu na lagano lupkanje bilijarskih kugli. Beth, kraljica, taman se uspravljala nakon zadanog udarca. »Dobar udarac«, rekao joj je Rhage naslanjajući se na svilom presvučen zid. »Marljivo sam vježbala.« Kružila je oko stola odmjeravajući svoj sljedeći udarac. Kad se opet nagnula i naslonila štap na lijevu ruku, rubin na njezinu srednjem prstu je zasjao.

V. je obrisao usta papirnatim ubrusom. »Opet će te srediti, Hollywoode.« »Vjerojatno hoće.« Ali nije dobila priliku. Wrath je ušao u sobu, očito dobro raspoložen.

Duga crna kosa sada mu je dosezala do dupeta pokrivenog crnom kožom.

Vijorila se za njim.

Beth je spustila štap. »Kako je John?« »Vrag će znati.« Wrath joj je prišao i poljubio je u usta, zatim u obje strane vrata, točno iznad vena. »Ne želi otići k Haversu. Ne želi se ni približiti klinici. Spava u Tohrovu uredu, sasvim iscrpljen.« »Što je sada uzrokovalo napadaj?« »Z. ih je podučavao o eksplozivima. Mali se samo srušio na pod. Baš kao i ranije, kad je tebe prvi put vidio.« Beth je zagrlila Wratha oko struka i naslonila se na tijelo svog helrena. Njihove crne kose su se splele jedna s drugom, njezina valovita, njegova ravna. Wrathova je sada bila doista duga. Pričalo se da Beth tako voli, pa ju je pustio da raste zbog nje.

V. je ponovno obrisao usta. Čudno je kad mužjaci rade takva sranja.

Beth je odmahnula glavom. »Kad bi barem John došao k nama... spava u stolcu, stalno je u tom uredu... sam je. A Mary kaže da ne želi govoriti o tome što se dogodilo Tohru i Wellsie. Odbija se otvoriti.« »Uopće me ne zanima o čemu razgovara, ali želim da ode liječniku.« Okrenuo se V.-u. »A kako je naš drugi pacijent? Dovraga, trebat će nam dežurni liječnik u kući.«

SV

~ 83 ~

V. je posegnuo za vrećicom i iz nje izvadio još jedan sendvič. »Murjak se oporavlja. Mislim da će izići za dan ili dva.« »Želim znati što su mu napravili. Čuvardjeva mi ništa ne govori. Šuti kao kamen.« »Jučer sam počeo istraživati. Počeo sam s Kronikama.« Osamnaest tomova na Starom jeziku, sve vampirska povijest. Interesantno kao inventurna lista željeznarije. »Ako ne pronađem ništa, ima i drugih mjesta koja vrijedi provjeriti. Usmena predaja koju je netko uspio zapisati i takva sranja. Nevjerojatno je da se nakon dvadeset tisuća godina života na ovom planetu ovakvo nešto nije dogodilo. Danas ću se baviti time.« Jer neće moći spavati. Nije spavao već tjedan dana, a neće vjerojatno ni danas. Kvragu... osam dana bez sna nisu bili dobri za njegovu moždanu aktivnost. Ako redovito ne upadaš u stanje sna, psihoza se lako ukorijeni i potpuno te pošemeri. Čudo je da već nije bio potpuno lud. »V.«, zovnuo ga je Wrath. »Molim? Što?« »Jesi dobro?« Vishous je zagrizao svoj sendvič i počeo žvakati. »Jesam. Odlično sam.« Kad je pala noć, nekih dvanaest sati poslije, Van Dean je zaustavio svoj kamion pod javorovim drvetom na lijepoj, urednoj, malenoj ulici. Nije mu se sviđala ova situacija.

Kuća s druge strane uskog travnjaka nije izgledala sumnjivo.

Problem je bio u četiri vozila parkirana na prilazu.

Bilo mu je rečeno da će se susresti nasamo s Xavierom.

Van je promotrio kuću iz svog kamiona. Rolete su bile spuštene.

Gorjela su samo dva svjetla. Svjetlo na verandi bilo je ugašeno. Mnogo je riskirao ovim dolaskom. Ako pristane na ovo, može se okaniti onog sranja s građevinom i neće više nepotrebno trošiti tijelo. Mogao je zaraditi dvostruko više, tako da ima od čega živjeti kad se više ne bude mogao boriti.

Izišao je iz kamiona i popeo se na verandu. Otirač za noge s uzorkom bršljana bio mu je jezovit.

Vrata su se otvorila prije no što je stigao pozvoniti. Xavier je stajao s druge strane, izgledao je golemo i izblijedjelo. »Kasniš.« »A ti si rekao da ćemo biti nasamo.«

SV

~ 84 ~

»Zabrinut si da nećeš moći podnijeti društvo?« »Ovisi kakvo je.« Xavier je koraknuo udesno. »Zašto ne uđeš i ne saznaš?« Van se nije pomaknuo s otirača. »Samo da znaš. Rekao sam bratu da dolazim ovamo. Adresu i sve.« »Kojem bratu, starijem ili mlađem?« Xavier se nasmijao kad ga je Van iznenađeno pogledao. »Da, znamo za njih. Adrese i sve, kako si rekao.« Van je spustio ruku u džep svoje parke. Devetomilimetarska cijev pronašla je put do njegove šake kao da se vraća kući.

Novac. Misli na novac.

Nakon nekoliko trenutaka rekao je: »Hoćemo li početi s poslom ili ćemo i dalje laprdati na ovom propuhu?« »Nisam ja s krive strane vrata, sinko.« Van je ušao, držeći Xaviera na oku. Unutra je bilo hladno kao da grijanje nije upaljeno, kao u napuštenoj kući. Na to je ukazivao nedostatak namještaja.

Kad je Xavier spustio ruku u zadnji džep, Van se napeo. Xavier je izvukao sredstvo pridobivanja; deset novih, šuškavih novčanica od sto dolara. »Znači, dogovorili smo se«, rekao je Xavier. Van je pogledao oko sebe.

Zatim je uzeo novac i spremio ga. »Jesmo.« »Odlično. Počinješ večeras.« Xavier se okrenuo i uputio prema stražnjem dijelu kuće. Van je krenuo za njim dobro pazeći, pogotovo zato jer su krenuli u podrum gdje su još šestorica Xaviera stajali na dnu stuba.

Svi su bili visoki, bljedokosi i mirisali su po starim gospođama. »Čini se da i ti imaš kojeg buraza«, rekao je Van neobvezno. »Nisu braća. Nemoj tu riječ spominjati pred njima.« Xavier se okrenuo snagatorima. »Ovo su tvoji novi učenici.« Krećući se obavijen parom, ali pod budnim okom medicinske sestre odjevene u zaštitno odijelo, vratio se u krevet nakon što se prvi put otkad je bio povrijeđen sam istuširao i obrijao. Izvadili su mu kateter i infuziju, uspio se dobro najesti. Prospavao je jedanaest od dvanaest proteklih sati. Čovječe... napokon se opet osjećao kao ljudsko biće, a brzina njegova oporavka mogla se smatrati samo Božjim darom.

SV

~ 85 ~

»Dobro se oporavljate, gospodaru«, rekla je sestra. »Gotovo sam spreman za Olimpijske igre.« Sam se pokrio plahtama. Nakon što je sestra otišla, pogledao je Marissu. Sjedila je na pomoćnom krevetu. Inzistirao je da joj ga donesu.

Glavu je nagnula nad svoj vez. Čudno se ponašala otkad se probudio, već nekih sat vremena. Kao da cijelo vrijeme želi nešto reći. Oči su mu prešle s blijedog zlata njezine kose, preko nježnih ruku, do haljine boje breskve.

Sitni su se gumbi pružali cijelim prednjim dijelom haljine. Bilo ih je sigurno stotinu.

Butch se pomaknuo. Osjećao se nemirno. Uhvatio se da razmišlja kako bi bilo otkopčati svaki od tih sitnih bisera, jednog po jednog. Stresao se, krv mu se slila u medunožje i otvrdnuo je.

Ma, nemoj! Doista se oporavljao.

I bio je stvarno idiot.

Okrenuo joj je leđa i zatvorio oči.

Problem je bio u tome što je iza svojih zatvorenih kapaka samo vidio sebe kako je ljubi na Dariusovoj verandi. Sjećanje je bilo fotografski detaljno. Sjedio je, ona se smjestila između njegovih nogu, njegov jezik bio je u njezinim ustima. Završili su na podu kad je stolac puknuo pod njima... »Butch?« Otvorio je oči i okrenuo se prema njoj. Marissa je stajala ravno pred njim, gledajući ga u oči. Panično je spustio pogled da vidi sakrivaju li plahte ono što se događa između njegovih nogu. »Da«, rekao je hrapavim glasom. Isuse, njegov je glas oduvijek bio tako grub, stalno je bio promukao, i sad mu je bilo još gore jer ju je upravo zamišljao golu. Dok je tražio znakove na njezinu licu, bojao se da je možda sve vidjela i shvatila. Koliko je zapravo opsjednut njome. »Marissa, mislim da bih sada trebao spavati. Znaš, odmarati se i tako to.« »Vishous mi je rekao da si me došao vidjeti. Nakon što su upucali Wratha.« Butch je čvrsto zatvorio oči. Prva pomisao bila mu je kako će se izvući iz kreveta, pronaći Vishousa i ubiti Boga u njemu. Jebi se, V.! »Nisu mi rekli«, rekla je. Kad ju je pogledao i namrštio se, odmahnula je glavom. »Nisam znala da si bio kod mene sve dok mi Vishous sinoć nije rekao. Tko te primio kad si došao? Što se dogodilo?« Nije znala?

SV

~ 86 ~

»Ja, ah... pa sluganka. Nakon što je otišla gore, rekla mi je da ne primaš nikoga i da ćeš me nazvati. Kad nisi nazvala... nisam te htio uhoditi ili nešto slično.« Pa dobro... malo ju jest uhodio. Samo nije znala za to, hvala Bogu.

Osim ako je onaj kreten Vishous i o tome nije informirao. Kreten. »Butch, bila sam bolesna i trebalo mi je malo vremena da dođem k sebi. Zato sam te pozvala da me posjetiš kad smo se sreli u prosincu. Kad si odbio, mislila sam... da te više ne zanimam.« Htjela ga je vidjeti? Je li to rekla ? »Butch, željela sam te vidjeti.« Da, to je rekla. I to dva puta.

Baš mu se raspoloženje odjednom popravilo. »Sranje«, rekao je, gledajući je u oči. »Imaš li pojma koliko sam se puta provezao pokraj tvoje kuće?« »Stvarno?« »Praktički svake noći. Bio sam potpuno jadan.« Kvragu, i sada je potpuno jadan. »Ali želio si da odem iz ove sobe. Bio si ljut što sam ovdje.« »Popizdio sam, ovaj, bio sam ljut što nisi nosila odijelo. A i pretpostavio sam da si ovdje pod prisilom.« Drhtavom rukom pogladio ju je po uvojcima. Bili su tako mekani. »Vishous zna biti jako uvjerljiv.

Nisam želio da iz suosjećanja ili sažaljenja budeš negdje gdje ne želiš biti.« »Željela sam biti ovdje. Želim biti ovdje.« Čvrsto je stisnula njegovu ruku.

U tišini koja je uslijedila davao je sve od sebe da se prisjeti proteklih šest mjeseci, da sustigne ovu stvarnost koja im je obojima promaknula. Želio ju je. Željela ga je. Je li to istina?

Osjećaj je bio... jako dobar.

Dopustio je očajnim, nespretnim riječima da polete iz njegovih usta. »Potpuno sam lud za tobom, Marissa. Da, totalno jebeno... uh, posve lud za tobom.« Njezine svjetloplave oči orosile su se suzama. »I ja. Za tobom.« Butch nije bio ni svjestan da je potegnuo ključni potez. Jedne sekunde razdvajao ih je zrak. Druge su već njegova usta bila na njezinima. Kad je udahnula, odmaknuo se. »Oprosti...« »Ne... samo sam se iznenadila«, rekla je gledajući njegove usne.

SV

~ 87 ~

»Želim da me...« »U redu.« Nagnuo je glavu u stranu okrznuvši njezine usne. »Dođi mi bliže.« Povukao ju je za ruku na krevet, zatim na svoja prsa. Nije bila ništa teža od toplog zraka, i to mu je bilo divno, pogotovo zato što je bio okružen njezinom plavom kosom. Uhvatio ju je za lice objema rukama i pogledao je.

Kad su se njezine usne razdvojile u nježan smiješak posvećen samo njemu, vidio je vrhove njezinih očnjaka. O Bože, morao je ući u nju, biti u njoj na bilo koji način. Podignuo se i poljubio je. Stenjala je dok joj je lizao usne i pronalazio put u njezina usta. Ljubili su se dubokim poljupcima, ruke je zamrsio u njezinu kosu, nježno joj pridržavajući glavu. Raširio je noge i njezino je tijelo palo između njih, pojačavajući pritisak tamo gdje je već bio tvrd, velik i vruć.

Jedno pitanje pojavilo se u njegovoj glavi, sasvim nepozvano, jer ga nije imao prava postavljati. Zbunilo ga je i izgubio je ritam. Odmaknuo se od nje. »Butch, što je?« Pogladio ju je palcem po usnama, pitajući se je li ikada bila s muškarcem. U onih devet mjeseci otkad ju je poljubio, je li imala ijednog ljubavnika? Možda i više od jednog? »Butch?« »Ništa«, rekao je, usprkos posesivnosti koja ga je grebla po grudima.

Ponovno je uzeo njezina usta, ljubeći je kao da je posjeduje. Rukom ju je pritiskao na svoju erekciju. Imao je neutaživu želju da je obilježi, tako da svaki muškarac koji je ikad pogleda odmah zna čija je. A to je bilo ludo.

Odmah se odmaknula. Kad je omirisala zrak, činila se zbunjenom. »Združuju li se ljudski mužjaci?« »Ah... pa osjećajni smo, katkad.« »Ne... mislim na vezivanje.« Zarila je lice u njegov vrat i počela trljati nos o njegovu kožu. Zgrabio ju je za bokove, pitajući se koliko će daleko otići. Nije bio siguran da ima dovoljno snage za seks, usprkos potpunoj erekciji. Nije želio ništa požurivati. Ali želio je nju, Bože koliko ju je želio. »Sviđa mi se tvoj miris, Butch.« »Ma to je sigurno ovaj sapun kojim sam se tuširao.« Dok su se njezini očnjaci poigravali kožom njegova vrata, zastenjao je: »O, sranje... nemoj... stati...«

SV

~ 88 ~

Jedanaesto poglavlje Vishous je ušao u kliniku i krenuo ravno u karantensku prostoriju.

Nitko od sestara nije dovodio u pitanje njegovo pravo da upada unutra.

Dok je koračao hodnikom, medicinsko osoblje spoticalo se kako bi mu se što prije maknuli s puta. Pametno. Bio je naoružan do zuba i jebeno nervozan.

Danas je samo izgubio mnogo vremena. Nije pronašao ništa u Kronikama o ičemu sličnom onome što su napravili Butchu. Ništa nije bilo ni u svescima usmene predaje. Što je bilo najgore od svega, osjećao je stvari iz budućnosti, dijelove ljudskih sudbina kako se isprepleću, ali nije vidio ništa što bi objasnilo njegove instinkte. Kao da gledaš predstavu sa spuštenom zavjesom. Svako malo vidio bi kako se baršunasti zastor pomiče, ili bi čuo nerazgovijetne glasove, ili bi se jačina svjetla promijenila. Ali nije znao ništa određeno, njegove sive stanice već su danima pucale samo ćorke.

Prošao je pokraj Haversova laboratorija i ušao u prostoriju na čijim vratima je pisalo Održavanje. Prošavši kroz skrivena vrata, vidio je da je predsoblje prazno. Stražu su čuvali samo računala i zasloni.

V. se skamenio.

Na zaslonu najbližemu njemu vidio je Marissu kako leži na Butchu.

Murjakove ruke su se obavile oko nje, a gola je koljena raširio da bi se ona namjestila između njih. Kretali su se jedno nasuprot drugome u valovima.

V. im nije mogao vidjeti lica, ali bilo je jasno da su im usta spojena i jezici isprepleteni.

V. se protrljao po bradi, jedva svjestan da mu se tijelo užarilo pod oružjem i kožom. Prokletstvo... Butchev dlan polako se penjao uz Marissinu kralježnicu, sakrivao se pod valovima plave kose, milovao je po vratu. Frajer je bio totalno napaljen, a s njom je bio tako nježan. Tako obziran.

V. je pomislio na seks koji si je priuštio one noći kad su odveli Butcha.

Tu nije bilo nikakve nježnosti. Što je odgovaralo objema stranama.

Butch se pomaknuo i prebacio Marissu, kao da se želi popeti na nju.

Kad je to učinio, bolnička se spavaćica otvorila i otkrila njegova snažna leđa i donji dio tijela. Tetovaža na dnu kralježnice pomicala se dok je gurao bokove kroz njezinu haljinu, pokušavajući pronaći put. Dok je trljao svoju tvrdu erekciju o njezino krilo, ona je zarila dugačke, elegantne prste u njegovu golu stražnjicu.

SV

~ 89 ~

Dok ga je obilježavala noktima, Butch je podignuo glavu i zastenjao.

Isuse, V. je upravo mogao čuti taj zvuk... da... čuo ga je. Stara čežnja mu se prikrala i preplavila ga. Sranje. Što je on želio od svega ovoga?

Butcheva je glava pala na Marissin vrat dok se bokovima primicao i odmicao od nje. Kralježnica mu se kretala u glatkim valovima, a čvrsta ramena napinjala i opuštala dok je pronalazio ritam od kojeg je V. ubrzano zatreptao, pa sasvim prestao treptati.

Marissa je izvila kralježnicu, podignula bradu, lagano otvorila usta.

Kriste, kakav je samo prizor bila, pod svojim mužjakom, kose prosute po krevetu i obavijene oko Butchevih bicepsa. Bila je poput izlaska sunca, osvijetljena svojom strašću, odjevena u haljinu boje breskve. Butch je uživao u onome što je dobio, u golemoj sreći koja mu se osmjehnula.

Otvorila su se vrata predsoblja i V. se okrenuo, zaklanjajući zaslon svojim tijelom.

Havers je spustio Butchev zdravstveni karton na policu i posegnuo za zaštitnim odijelom. »Dobra večer, gospodaru. Došli ste ga opet iscijeliti, zar ne?« »Da...« V. je zastao. Glas mu je puknuo i morao ga je pročistiti. »Ali sad baš nije najbolje vrijeme za to.« Havers je zastao s odijelom u ruci. »Odmara li se?« Nema šanse. »Da. Tako da ćemo ga vi i ja sada ostaviti.« Liječnik je u čudu podignuo obrve. »Molim?« V. je podignuo karton, gurnuo ga Haversu u ruke, zgrabio odijelo i vratio ga na mjesto. »Kasnije, doktore.« »Ja... ja trebam uzeti uzorak. Trebam ga pregledati. Mislim da može kući...« »Odlično. Ali sada idemo.« Havers je otvorio usta da se usprotivi, ali V.-u je razgovor već bio dosadio. Potapšao je liječnika po ramenu, zagledao mu se u oči i naveo ga da se složi. »Da...« promrmljao je Havers. »Kasnije. Sutra?« »Da, može sutra.« Dok je V. istjerivao Marissina brata natrag u hodnik, u glavi su mu bile samo slike s onog ekrana. Nije smio gledati. Nije smio... željeti.

SV

~ 90 ~

Marissa je gorjela.

Butch... Bože mili, Butch... Bio joj je težak, i velik. Morala je posve raširiti noge pod haljinom da bi ga mogla primiti. A kako se kretao... ritam njegovih bokova ju je izluđivao.

Kad je napokon prekinuo poljubac, teško je disao i njegove oči boje lješnjaka bile su pune seksualne gladi izgladnjelog mužjaka.

Možda je trebala biti zbunjena jer nije imala pojma što radi. Umjesto toga osjećala se moćnom.

Kad se tišina rastegnula, zovnula ga je: »Butch?« Pojma nije imala što želi od njega. »O Bože... dušo moja...«, rukom je lagano prešao s njezina vrata na ključnu kost. Zastao je kad je dotaknuo haljinu, očito tražeći dopuštenje da joj je svuče. To ju je brzo ohladilo. Njezine grudi oduvijek su joj se činile prosječnima, ali nikad nije vidjela grudi druge ženke i nije mogla usporediti. Ne bi podnijela gađenje s kojim su je gledali mužjaci njezine vrste. Ne od Butcha, i posebice ne gola. Bilo joj je sasvim dovoljno što takav tretman dobiva odjevena od mužjaka do kojih joj nije bilo stalo. »U redu je«, rekao je Butch i maknuo ruku. »Ne želim te prisiljavati.« Lagano ju je poljubio i otkotrljao se s nje, pokrivši se plahtom preko bokova. Stavio je nadlanicu preko očiju, pokušavajući smiriti prsa koja su se spuštala i nadimala kao da je upravo trčao.

Marissa je pogledala samu sebe i shvatila da su joj zglobovi pobijeljeli koliko čvrsto drži haljinu. »Butch?« Spustio je ruku i okrenuo glavu na jastuku. Lice mu je bilo još pomalo natečeno, na jednom oku još je uvijek imao masnicu. Primijetila je da mu je nos bio slomljen, ali ne nedavno. Usprkos svemu tome, bio joj je prekrasan. »Reci, dušo.« »Jesi li... jesi li imao mnogo žena?« Smrknuo se i uzdahnuo. Izgledao je kao da ne želi odgovoriti. »Da. Da, jesam.« Marissina pluća skamenila su se kad ga je zamislila kako ljubi druge ženke, kako ih svlači, kako se združuje s njima. Mogla se kladiti da većina tih žena nisu bile neznalice i djevice poput nje.

Bože, željela je povratiti. »To je još jedan razlog zbog kojeg bismo trebali prestati«, rekao je.

SV

~ 91 ~

»Kako to?« »Ne kažem da bi uopće došlo do toga, ali trebao bi mi kondom.« Pa, barem je znala što je kondom. »Ali zašto? Nisam plodna.« Duga pauza nije joj izazivala povjerenje. A nije ni njegovo psovanje sebi u bradu. »Nisam baš uvijek pazio.« »Pazio oko čega?« »Seksa. Ja sam... puno sam se seksao sa ženama koje možda i nisu bile čiste. I to bez zaštite.« Zacrvenio se kao da se srami samoga sebe. »Dakle, s tobom mi treba kondom. Nemam pojma kakve boleštine nosim.« »Zašto nisi bolje pazio na samoga sebe?« »Jednostavno me bolio ku..., da...« Posegnuo je za pramenom njezine kose. Prinio ga je usnama i poljubio, rekavši ispod glasa. »Sad bih najviše želio da sam jebeni junfer.« »Ja se ne mogu zaraziti ljudskim virusima.« »Nisam bio samo s ljudima, Marissa.« Sad se sasvim ohladila. Iz nekog razloga činilo joj se drugačijim ako je bio sa ženkama svoje vrste. Ali s drugim vampiricama? »Tko je ona?« »Nekako ne mislim da je poznaješ.« Pustio je njezinu kosu i vratio ruku na oči. »Bože, kako bih želio da to mogu poništiti. Da mogu poništiti mnogo stvari.« O, Isuse... »To se dogodilo nedavno, zar ne?« »Da.« »Voliš li je?« Smrknuo se i pogledao je. »Bože, ne. Nisam je ni poznavao... Sranje, to sad zvuči još gore, zar ne?« »Jesi li je odveo u krevet? Je li nakon toga spavala kraj tebe?« Zašto mu je postavljala sva ova pitanja ? Osjećala se kao da si zabada nož u svježu ranu. »Ne, to se dogodilo u klubu.« Vjerojatno se vidno šokirala, jer je opet opsovao. »Marissa, moj život nije lijep. Ti si me upoznala kad sam se uključio u Bratstvo, odjevenog u šminkersku odjeću... tako nisam živio prije. A ni sada zapravo nisam takav.« »A kakav si?«

SV

~ 92 ~

»Nisam nitko koga bi ti željela poznavati. Čak i da sam vampir, naši putovi nikada se ne bi susreli. Ja sam radnički tip.« Kad ga je zbunjeno pogledala, objasnio je. »Niža klasa.« Rekao joj je to činjeničnim tonom, kao da govori svoju visinu ili težinu. »Ne smatram te nižom klasom, Butch.« »Kao što sam rekao, zapravo me ne poznaješ.« »Dok ležim tu blizu tebe, dok te mirišem, kad čujem zvuk tvoga glasa, znam sve što trebam znati.« Odmjerila ga je od glave do pete. »Ti si mužjak s kojim se želim združiti. Ti si taj.« Taman miris začina najednom je izišao iz njegove kože. Da je vampir, to bi bio njegov vezivni vonj. Kad ga je udahnula na nos, ohrabrila se u reakcijama. Drhtavim prstima krenula je na prvi gumb haljine. Uhvatio joj je ruku objema svojima. »Ne prisiljavaj se, Marissa. Ima stvari koje želim od tebe, ali ne žuri mi se.« »Ali, želim. Želim biti s tobom.« Odgurnula ga je i počela otkopčavati gumbe. Nije mogla jer su joj se ruke previše tresle. »Mislim da ćeš ti morati.« Glas mu je prešao u erotičan šapat. »Jesi li sigurna?« »Da.« Kimnula je prema haljini kad je vidjela da oklijeva. »Molim te.

Svuci mi ovo.« Polako ju je oslobađao jednog po jednog bisernoga gumba. Koža je zablistala u plitkom izrezu koji se polako produbljivao. Kad je otkopčao posljednji gumb, počela se tresti. »Marissa, tebi ovo smeta.« »Ne, samo... mene ni jedan mužjak nikada nije vidio.« Butch se skamenio. »Ti si...« »Netaknuta«, rekla je mrzeći tu riječ.

Sad se on počeo tresti, a njegovo tijelo još je jače ispuštalo tamni miris. »Meni to nije važno. Trebaš to znati.« Malčice se nasmiješila. »Znam. Hoćeš li...« kad su mu ruke krenule gore, rekla je: »Samo budi nježan, može?« Butch se smrknuo.

SV

~ 93 ~

»Obožavat ću to što vidim jer obožavam tebe.« Kad mu nije uzvratila pogled, nagnuo se prema njoj. »Marissa, prelijepa si mi.« Izgubivši strpljenje sa samom sobom, Marissa je strgnula haljinu i ogolila grudi pred njim. Zatvorila je oči i shvatila da ne može disati. »Marissa. Prelijepa si.« Otvorila je oči i pripremila se. Ali on nije zurio u ono što je stajalo otkriveno pred njim. »Ali nisi me ni pogledao.« »Ne moram.« Suze su joj se pojavile u kutovima očiju. »Molim te... pogledaj.« Spustio je pogled i oštro udahnuo kroz zube. Kvragu, znala je da nešto nije u redu... »Isuse, savršena si.« Oblizao si je donju usnicu. »Smijem li te dotaknuti?« Naglo je kimnula glavom, osupnuta njegovom reakcijom. Rukom ju je pogladio po rebrima. Pa postrance po grudima, lagano kao dah. Trgnula se od dodira, pa se zatim smirila. Barem dok joj nije dotaknuo bradavicu. »Ti si... potpuno savršena«, rekao je promuklim glasom. »Zasljepljuješ me.« Butcheva glava spustila se do kože na njezinim prsima i poljupcima si pronašla put do njezinih grudi. Bradavica joj se skupila želeći... da, njegova usta. O, Bože... da... njegova usta.

Zagledao joj se u oči i primio njezinu bradavicu u svoja usta. Zadržao ju je među usnama jedan otkucaj srca, zatim pustio i puhnuo preko svjetlucavog vrška. Osjetila je nalet topline među nogama. »Jesi li dobro«, upitao ju je. »Je li ti ovo dobro?« »Nisam znala... da može biti tako.« »Nisi?« Ponovno joj je usnama prešao preko bradavice. »Zar nikad nisi dotaknula ovo prekrasno mjesto? Nikad? Baš nikad?« Nije mogla ni misliti kako treba. »Ženke u mojoj klasi... rekli su nam da ne smijemo... raditi takve stvari. Osim ako nismo združene, ali čak ni tada...« Bože, o čemu oni to razgovaraju? »Pa sada sam ja tu, zar ne?« prešao je jezikom preko njezine bradavice. »Da, sada sam ja tu. Daj mi ruku, Marissa.« Poljubio ju je u dlan. »Da ti pokažem kako je dodirnuti savršenstvo.« Uhvatio je njezin kažiprst i stavio ga u svoja usta, oslobodio ga i

SV

~ 94 ~

prinio njezinoj opuštenoj bradavici. Kružio je njime oko bradavice, dodirujući je njezinom rukom. Glavu je zabacila unatrag, ali nije skinula pogled s njegova. »Tako je...« »Mekana i čvrsta u isto vrijeme, zar ne.« Spustio je usne na njezinu bradavicu i vrh prsta, obavijajući ih glatkom, mokrom toplinom. »Je li ti lijepo?« »Da, mila Djevo u Sjenosvijetu, da.« Njegova je ruka prešla na njezinu drugu bradavicu i zavrtjela je. Bio je tako velik nad njom, bolnička spavaćica padala mu je s napetih ramena i ruku koje su se izdizale nad njezinim tijelom. Kad je promijenio stranu, prešavši na njezinu drugu bradavicu, njegova tamna kosa gladila ju je po koži, tako mekana i svilenkasta.

Izgubljena u vrelini i rastućem nemiru, nije ni primijetila da joj se suknja podignula... sve dok joj nije završila iznad bokova. Kad se ukočila, upitao je dišući u njezinu kožu: »Hoćeš li mi dopustiti da krenem malo dalje? Kunem ti se da ću stati čim poželiš.« »Hm... da.« Dlanom ju je dotaknuo po golom koljenu, trgnula se, ali i smirila istog trena kad joj je opet počeo ljubiti grudi. Laganim, lijenim pokretima pomicao je ruku sve više i više dok je nije gurnuo između njezinih bedara.

Osjetila je kao da se nešto prolilo iz nje. Panično je skupila noge i odgurnula ga. »Što je, dušo?« Naglo se zarumenjevši, promrmljala je: »Osjećam nešto... drugačije...« »Gdje? Tu dolje?« Pomilovao ju je po unutrašnjoj strani bedra.

Kad je kimnula, nasmiješio joj se lijenim, seksi osmijehom. »Stvarno?« Poljubio ju je, ne žureći odmaknuti usne od njezinih. »Želiš li mi reći što osjećaš?« Kad se zarumenjela još jače, nije ju prestao milovati. »Kako je drugačije?« »Pa...« nije to mogla izgovoriti.

Pomaknuo je usne bliže njezinu uhu. »Jesi li vlažna?« Kad je kimnula, grleno je zarežao. »Vlažno je dobro... želim da budeš vlažna.« »Stvarno? Zašto?« Glatkim, brzim pokretom dodirnuo je njezine gaćice. Oboje su

SV

~ 95 ~

poskočili od iznenađenja. »Pratiš me. Tako me pratiš.« Butcheva je erekcija pulsirala dok je držao ruku na toplom, vlažnom satenu koji je pokrivao Marissu. Znao je da može uroniti u more meda ako samo malo pomakne te gaćice, ali nije ju htio šokirati i pokvariti joj užitak.

Uhvatio ju je prstima i trljao dno svog dlana o vrh njezine jamice, tamo gdje ga najbolje može osjetiti. Uzdahnuvši, gurnula je bokove prema njemu i počela pratiti njegov lagani ritam. Njega je to, naravno, sasvim izludilo. Morao se okrenuti na trbuh i uz madrac prikliještiti erekciju, tako da sve ne ode kvragu taman kad je dobro počelo. »Butch, treba mi... nešto... ja...« »Draga, jesi li ti ikad...« Ma ne, nema jebene šanse da se ona ikad samozadovoljavala. Iznenadila se kad joj se bradavica ukrutila. »Što?« »Ma ništa.« Pustio ju je. Nastavio ju je gladiti preko gaćica, lagano, samo vršcima prstiju. »Pobrinut ću se za tebe. Vjeruj mi, Marissa.« Poljubio ju je u usta, kušajući njezine usne, čineći da se sasvim izgubi. Zatim je stavio ruku ispod satenskog ruba njezinih gaćica... »O, u kurac...« zaustio je, nadajući se da je previše izgubljena da bi čula psovku.

Pokušala se odmaknuti od njega. »Što nije u redu sa mnom?« »Polako, polako.« Smirio ju je prebacivši svoje bedro preko njezinih nogu. Brinuo se da je možda već svršio, jer ionako se cijelo vrijeme jedva suzdržavao. »Dušo, sve je u redu s tobom. Ali tako si... o Bože, pa tu si potpuno glatka.« Pomaknuo je ruku, prelazeći prstima po njezinim naborima. Nebesa, kako je bila glatka. Medena. Vrela.

Gubio se u glatkoj, vlažnoj koži, tek kasnije primijetivši njezinu zbunjenost. »Nemaš dlaka«, rekao je. »Je li to loše?« Nasmijao se. »Prelijepo je. Jako uzbudljivo.« Uzbudljivo? Prije eksplozivno. Želio je samo uvući se pod njezinu suknju, lizati je, gutati i sisati, ali sve to bilo bi joj previše.

Sranje, bio je takav neandertalac, ali ideja da je jedini na svijetu stavio ruku tamo bila mu je erotična kao sam pakao. »Sviđa li ti se ovo«, rekao je, pojačavši malo.

SV

~ 96 ~

»Bože... Butch...« Divlje se izvijala po krevetu, zabacujući glavu natrag. Oči su mu se zakvačile za njezin vrat i spopao ga je vrlo neobičan nagon; želio ju je ugristi. Otvorio je usta kao da se sprema baš na to.

Opsovao je i otresao bizarni impuls. »Butch... boli me.« »Znam, dušo. Pobrinut ću se za to.« Ustima je uhvatio njezinu bradavicu i počeo ju je jače dodirivati. Pronašao je ritam koji je mogla pratiti, pazeći da ostane vani. Nije ju želio preneraziti.

Ispalo je da se on prenerazio. Trenje, osjećaj njezina tijela i miris svega skupa preplavio ga je do te mjere da je tek poslije shvatio da ševi na suho gurajući bokove o madrac istim tempom kojim je nju gladio između nogu. Kad mu je glava pala na njezine grudi, shvatio je da mora prestati s masažom kite koju si je omogućio i posvetiti se njoj.

Podignuo je pogled. Oči su joj bile širom otvorene i malčice uplašene.

Bila je na rubu i počinjala se brinuti. »Sve je u redu, dušo. Sve je u redu.« Nije ju prestao dirati. »Što mi se događa?« Prislonio je usta na njezino uho. »Svršit ćeš. Samo dopusti da ti se dogodi. Tu sam, držim te. Primi se za mene.« Čvrsto ga je zgrabila za ruke i noktima mu pustila krv. Smiješio se, misleći kako je sve baš savršeno.

Oštro je trznula bokovima. »Butch...« »Tako. Svrši za mene.« »Ne mogu... ne mogu...« Bjesomučno je odmahivala glavom, zarobljena između onoga što je njezino tijelo željelo, a njezin um nije mogao pojmiti. Izgubit će osjećaj ako on brzo nešto ne učini.

Bez ikakva razmišljanja ili spoznaje da bi to moglo pomoći, zario je lice u njezin vrat i ugrizao je ravno iznad žile kucavice. To je presudilo.

Viknula je njegovo ime i počela se grčiti, tresti, trzati, izvijati kralježnicu.

On joj je sav radostan pomogao da savlada nalete orgazma, pričao joj je cijelo vrijeme, iako samo Bog zna što.

Kad se smirila, podignuo je glavu s njezina vrata. Vidio je vrške očnjaka među njezinim usnama i nije se mogao oduprijeti napadu.

Gurnuo joj je jezik u usta, prelazio njime preko oštrih vrhova, osjetio kako mu grebu meso. Želio ih je u svojoj koži... želio je da uzme od njega, da si napuni želudac, da živi od njega.

SV

~ 97 ~

Prisilio je samog sebe da stane. Naprezao se od neispunjenih potreba koje nisu bile sasvim seksualne prirode. Trebao je... trebao je nešto od nje, ali nije shvaćao što.

Otvorila je oči. »Nisam znala... da će biti tako.« »Je li ti se svidjelo?« Od njezina osmijeha zaboravio je kako se zove. »O, da.« Nježno ju je poljubio, zatim joj je popravio haljinu, zakopčao sve gumbe i ponovno upakirao dar njezina tijela. Naslonio ju je na svoju ruku i udobno se smjestio. Već je zaspala i bio je tako prokleto zadovoljan što je može gledati kako tone u san. To mu se činilo savršenim, biti budan dok ona spava i bdjeti nad njom.

Iako je iz nekog razloga poželio da ima kakvo oružje. »Ne mogu više držati oči otvorene«, rekla je. »Nemoj ni pokušavati.« Pogladio ju je po kosi misleći kako će za deset minuta imati najgori slučaj nejebice poznat čovječanstvu. Usprkos tome, osjećao se kao da je u njegovu svijetu sve kako treba.

Butch O'Neal, pronašao si svoju ženu.

SV

~ 98 ~

Dvanaesto poglavlje »Nevjerojatno je koliko sliči djedu.« Joyce O'Neal Rafferty nagnula se nad kolijevku i ušuškala svoga tromjesečnog sina. Ova rasprava vodila se još otkad se rodio i već joj je dosadila. Njezin sin je očito sličio njezinom ocu. »Ne, sliči tebi.« Osjetivši kako je muž grli oko struka, došlo joj je da se odmakne. Činilo se da njega ne smeta to što se malčice udebljala u trudnoći, ali njoj je ipak bilo neugodno.

Nadajući se da će početi misliti na nešto drugo, rekla mu je: »Dakle, biraj što ćeš u nedjelju. Možeš ostati sam sa Seanom ili otići po majku. Što ćeš?« Pustio ju je. »Zašto tvoj otac ne bi otišao u dom po nju?« »Znaš tatu. Ne zna se nositi s njom, pogotovo ne u autu. Ona će se uplašiti, on će poludjeti zbog nje, i onda ćemo na krštenju imati gužvu.« Mike je uzdahnuo. »Mislim kako je bolje da ti odeš po majku, Sean i ja ćemo se snaći.

Možda jedna od tvojih sestara može poći s nama?« »Da, možda Colleen.« Nekoliko minuta oboje su šutjeli i gledali Seana kako diše. Zatim je Mike rekao: »Misliš li pozvati i njega?« Došlo joj je da opsuje. Samo je jedan »on« postojao u obitelji O'Neal.

Brian. Butch. Eddie i Odell izgubili su dvoje od šestero djece koje su imali.

Janie je bila ubijena, a Brian je nestao nakon srednje škole. Ovo posljednje je bilo blagoslov, a ovo prvo prokletstvo. »Neće doći.« »Ipak ga trebaš pozvati.« »Majka će poludjeti ako se on pojavi.« Odellina demencija u zadnje se vrijeme naglo povećala. Katkad je mislila da je Butch mrtav i da ga zato nema. Druga opcija bila je izmišljanje besmislenih priča. Kao natječe se za gradonačelnika New Yorka. Ili studira medicinu. Ili nije Eddijev sin i zato ga Eddie ne podnosi.

Same ludosti. Pogotovo ovo treće, jer Eddie nije posebno volio ni jedno svoje dijete. »Ipak bi ga trebala pozvati, Joyce. Ovo je i njegova obitelj.«

SV

~ 99 ~

»Baš i nije.« Posljednji put je razgovarala s bratom... Bože, na svom vjenčanju prije pet godina. A od tada se nitko iz obitelji nije čuo s njim kako treba.

Pričalo se da se u kolovozu posljednji put javio ocu. Ostavio je broj telefona i to je bilo sve. »Joyce?« »Ma daj, neće doći ako ga ja pozovem.« »Onda ćeš barem znati da si ga pozvala, a on neka bira hoće li doći ili neće. Možda se iznenadiš.« »Mike, neću ga zvati. Zbilja nam ne treba još drame u obitelji.« Kao da to što joj je majka luda i ima Alzheimerovu bolest nije dovoljno!

Napadno je pogledala sat. »Hej, je li počeo CS7?« Odlučno je izgurala muža iz dječje sobe, odvraćajući mu pozornost od stvari koje ga se ne tiču.

Marissa nije bila sigurna koliko je sati bilo kad se probudila, ali znala je da već dugo spava. Nasmiješila se otvarajući oči. Butch ju je grlio s leđa, jedno bedro mu je bilo između njezinih nogu, jednom rukom je pokrio njezinu dojku, a glavu zario u njezinu kosu. Kad se polako okrenula prema njemu, spustila je pogled niz njegovo tijelo. Plahta je skliznula s njega, a nešto se tvrdo naziralo pod tankom bolničkom spavaćicom. Bože mili... erekcija. Bio je uzbuđen. »Što to gledaš, dušo«, iz Butcha je progovaralo samo uzbuđenje.

Trgnula se i pogledala ga. »Nisam znala da si budan.« »Nisam ni spavao. Gledam te već satima.« Ponovno se pokrio plahtom i nasmiješio. »Kako si?« »Dobro.« »Želiš li da nam donesu doru...« »Butch.« Kako će ga sad to pitati? »Mužjaci rade ono što si ti meni uradio, zar ne? Mislim, sinoć kad si me dodirivao.« Zacrvenio se i privukao si plahtu. »Da, radimo. Ali ti se ne moraš brinuti o tome.« »Zašto?« »Eto, ne moraš.« »Hoćeš li mi dopustiti da te pogledam«, kimnula je prema njegovu krilu. »Dolje?«

SV

~ 100 ~

Malo se zakašljao. »To bi htjela?« »Da. Da... Želim te dirati tu dolje.« Lagano je opsovao, pa je promrmljao: »Možda će te šokirati ono što će se dogoditi.« »Šokirala sam se kad si mi stavio ruku između nogu. Je li šokantno na taj način? Je li tako dobro?« »Jeste. Isuse, Marissa...« »Želim da budeš gol.« Kleknula je na koljena i posegnula za njegovom spavaćicom. »Želim te svući.« Čvrsto ju je uhvatio za ruke. »Ja, ah... Marissa, znaš li ti što se dogodi kad muškarac svrši? Jer to je ono što će se dogoditi ako me nastaviš dirati. A ne treba mi još mnogo.« »Želim saznati. S tobom.« Zatvorio je oči. Duboko udahnuo. »Tako mi nebesa...« Podignuo je gornji dio tijela s kreveta, nagnuo se prema njoj tako da mu može svući spavaćicu. Zatim je pustio tijelo da padne natrag na jastuke i otkrio joj se: jaki vrat između širokih, čvrstih ramena... izraženi prsni mišići... rebra koja se naziru na njegovu širokom, čvrstom trbuhu...

Odmaknula je plahtu. Bože dragi, njegov spolni organ bio je... »Postao je tako... golem.« Butch se nasmijao. »Govoriš mi divne stvari.« Nije mogla skinuti pogled s njegove erekcije. Njegov spolni organ imao je boju njegovih usana, bio je iznenađujuće lijep, zaobljene glave podijeljene elegantnim procjepom, savršeno oble batine zadebljale pri dnu.

A dva utega ispod nje bili su tako besramno muževni.

Možda su ljudski mužjaci bili bolje obdareni nego oni njezine vrste? »Kakve dodire voliš?« »Bilo kakve, ako su tvoji.« »Ne, pokaži mi.« Zatvorio je oči na trenutak i duboko udahnuo. Kad ih je otvorio, spustio je ruku niz svoj trbuh. Pomaknuo je jednu nogu u stranu, uhvatio svoj penis u ruku. Bila je dovoljno široka da ga cijelog obuhvati. Laganim, glatkim pokretom gladio je penis od dna do vrha. »Ili ovako«, promuklo je rekao, nastavljajući. »Bože mili, pogledaj se... mogao bih odmah svršiti.«

SV

~ 101 ~

»Ne.« Odmaknula je njegovu ruku. »Ja ti želim to raditi.« Kad ga je uhvatila, zastenjao je. Valovi su mu prošli kroz cijelo tijelo.

Bio je vreo. Tvrd. Mekan. Toliko debeo da nije mogla zatvoriti dlan oko njega. Isprva je oklijevala, ali slijedila je njegov primjer gladeći ga gore-dolje, diveći se satenskoj koži koja je obavijala kamenu batinu.

Prestala je kad je počeo škrgutati zubima. »Je li ti ovo dobro?« »Da... prokletstvo...« Obavila ga je i drugim dlanom i nastavila gladiti.

Zabacio je glavu unatrag, vene su mu iskočile na vratu, a znoj izbio na čelo. »Još...« »Sviđa li ti se ovo, Butch?« »Već sam tako blizu.« Stisnuo je čeljust i disao kroz stisnute zube.

Zatim ju je uhvatio za ruke da ih smiri. »Čekaj, ne još...« Erekcija mu je pulsirala i otimala se od njihova hvata. Kristalna se kap pojavila na vrhu. Isprekidano je uzdahnuo. »Natjeraj me da zaslužim zadovoljstvo, Marissa. Što me više budeš pržila, bolji će biti kraj.« Slijedeći njegove udahe i grčenje mišića, upoznala je doline i vrhunce njegove reakcije na erotske podražaje, shvatila kada se približava i kako da ga zadrži na samom rubu oštrice zadovoljstva.

U seksu je bila moć, a sada ju je ona posjedovala. Bio je bespomoćan, prepušten... baš kao ona noć ranije. Obožavala je ovaj osjećaj. »Molim te... dušo...« Obožavala je njegovu promuklost, kako se bori za dah, kako mu se žile napinju u vratu. Obožavala je moć koju je imala dok ga je držala u ruci.

Zamislila se. Pustila ga je i pobrinula se za ona dva utega. Obuhvatila ih je dlanom. Opsovao je i zgrabio plahtu tako čvrsto da su mu zglobovi pobijeljeli. Nastavila je sve dok se nije počeo tresti, dok ga znoj nije sasvim oblio. Nagnula se i pritisnula svoje usne na njegove. Progutao ju je, zgrabio za vrat i nije joj dao da se odmakne. Ljubio ju je, mrmljao nešto, probadao je jezikom. »Sada«, upitala je usred poljupca. »Sada.« Ponovno ga je uzela u ruku, pomičući dlan sve brže i brže, dok mu lice nije postalo prekrasna maska požude i boli, a tijelo napeto poput žice. »Marissa...« Neskladno je zgrabio spavaćicu i navukao je preko bokova, ne želeći da ona išta vidi. Osjetila je kako se trza i trese, a nešto toplo i gusto izišlo je iz njega i prelilo se preko njezine ruke. Instinktivno

SV

~ 102 ~

je znala da ne smije izgubiti ritam dok ne bude gotovo.

Kad je napokon otvorio oči, bile su malčice zamagljene. Site. Pune obožavajuće topline. »Ne želim te pustiti«, rekla je. »Onda nemoj. Nikada.« Postajao je sve mekši u njezinoj ruci. Poljubila ga je i izvukla ruku ispod spavaćice, znatiželjno je promatrajući da vidi što je to izišlo iz njega. »Nisam imala pojma da je crno«, promrmljala je smiješeći se.

Butch se užasnuo. »O, Kriste!« Havers se uputio u karantenu. Usput je provjerio kako su malena ženka i njezina majka. Dobro se oporavljala, ali brinuo se što će biti kad ih vrati natrag u svijet. Helren te ženke bio je nasilan i postojala je mogućnost da će se njih dvije opet vratiti u kliniku. Ali, što je mogao?

Nisu mogle zauvijek ostati u klinici. Ti će kreveti uskoro nekome trebati.

Nastavio je, mahnuo sestri u laboratoriju koja je radila na nekim uzorcima. Kad je stigao do natpisa Održavanje, oklijevao je.

Mrzio je činjenicu da je Marissa zaključana unutra s tim čovjekom.

Ali bilo je važno samo to da nije zaražena. Prema rezultatima jučerašnjeg pregleda bila je sasvim dobro i ta pogreška neće je koštati života.

A čovjek će otići kući. Posljednji uzorak krvi bio je jako blizu normalnih rezultata, jačao je nevjerojatnom brzinom, i trebao je napokon otići odavde. Havers je već bio pozvao Bratstvo da dođu po njega. Butch O'Neal je bio opasan, i to ne samo zbog svoje zaraze. Taj čovjek je želio Marissu, to mu se vidjelo u očima. Nedopustivo.

Havers je odmahnuo glavom, pomislivši kako ih je jesenas pokušao razdvojiti. Isprva je pomislio da će mu Marissa samo popiti svu krv i to je to. Ali bilo je očito da je u svojoj bolesti samo čeznula za njim. Havers se morao umiješati.

Bože, nadao se samo da će jednom pronaći stvarnog družbenika, a ne neku grubu ljudsku seljačinu. Trebao joj je netko vrijedan nje, iako je to bilo poprilično nevjerojatno, s obzirom na glimerino mišljenje o njoj...

Ali možda... da, primijetio je kako je Rehvenge gleda. Možda bi to bilo u redu. Rehv je imao dobru krv s obje strane. Možda je bio malo grub, ali društvo ga je prihvaćalo. Možda bi trebalo pogurati to združivanje? Ona je bila netaknuta, čista kao na dan svog rođenja. Rehvenge ima novca, i to

SV

~ 103 ~

jako mnogo, iako nitko nije znao otkuda mu. Što je još važnije, mišljenje glimere uopće ga nije diralo.

Da, mislio je Havers, to bi bilo dobro združivanje. Najbolje kojem se ona može nadati.

Otvorio je vrata prostorijice osjećajući se malo bolje. Taj će čovjek uskoro izići iz klinike, a nitko ne mora znati da su danima bili zaključani zajedno u sobi. Njegovo je osoblje bilo nadasve diskretno.

Bože, što bi glimera rekla da zna kako je Marissa bila u bliskom kontaktu s ljudskim mužjakom? Njezin poljuljani ugled nije mogao podnijeti još jednu kontroverzu, a iskreno rečeno, nije mogao ni Havers.

Već mu je bilo dosta njezinih društvenih neuspjeha. Volio ju je, ali više nije mogao.

Marissa nije imala pojma zašto je Butch bjesomučno gura u kupaonicu.

Gurnuo je njezine ruke pod mlaz vode i zgrabio sapun. Dok ju je prao, panika mu je sasvim izobličila lice. »Koji se vrag ovdje događa?« Marissa i Butch okrenuli su se prema vratima. Havers je stajao pred njima, bez zaštitnog odijela i bjesniji nego ikad prije. »Havers...« Brat ju je prekinuo bacivši se na nju i izguravši je iz kupaonice. »Prestani! Jao, Havers, to me boli!« Nije stigla popratiti što se poslije dogodilo.

Havers je samo... nestao. U jednom trenutku ju je vukao dok mu se opirala, a u sljedećem ga je Butch zalijepio licem uza zid. Glas mu je zvučao jako prijeteći: »Zaboli me kita što si joj brat. Nećeš tako s njom. Nikad više.« Zabio mu je podlakticu u vrat naglašavajući da misli ozbiljno. »Butch, pusti ga...« »Je li ti jasno«, režao je Butch na njega. Kad je Havers udahnuo i kimnuo glavom, Butch ga je pustio. Prišao je krevetu i mirno si zavezao plahtu oko struka. Kao da maloprije nije pribio vampira uza zid. Havers je za to vrijeme teturao, napokon se pridržavši za krevet. Popravio je naočale ljutito gledajući Marissu. »Želim da odeš odavde. Sada.« »Neću.« Havers je zinuo poput ribe. »Molim?«

SV

~ 104 ~

»Ostat ću s Butchem.« »Nećeš!« Odgovorila mu je na Starom jeziku: »Ako me bude želio, stat ću uz njega kao njegova šelan.« Havers je izgledao kao da mu je upravo opalila pljusku; šokiran i zgađen. »A ja ću ti to zabraniti. Zar nemaš nimalo poštovanja prema svojoj lozi?« Butch ju je prekinuo prije no što je stigla išta reći. »Trebala bi poći, Marissa. Stvarno.« Oboje su ga pogledali. »Butch«, preneraženo je rekla.

Tvrdokorno lice koje je obožavala na trenutak se smekšalo, pa opet postalo strogo. »Ako te on pušta van, trebaš ići.« I nemoj se vraćati, govorio je njegov izraz lica.

Pogledala je brata, srce joj je lupalo kao ludo. »Ostavi nas same.« Kad je Havers odmahnuo glavom, viknula je: »Izlazi odavde!« Postoje trenuci kada ženska histerija jednostavno preuzme svu postojeću pozornost, i ovo je bio jedan od takvih. Butch je ušutio, a Havers se činio tek blago iznenađen.

Zatim je njezin brat Butchu uputio zmijski pogled, očiju suženih u procjepe. »Bratstvo dolazi po tebe, čovječe. Nazvao sam ih i rekao da si slobodan.« Havers je bacio Butchev karton na krevet kao da odustaje od cijele situacije. »Nemoj se više vraćati ovamo. Nikada.« Kad je njezin brat otišao, Marissa se zagledala u Butcha. On je progovorio prije no što je ona uspjela natjerati riječi da napuste njezino grlo. »Dušo moja, molim te, shvati me. Nisam dobro. Nešto je još uvijek u meni.« »Ne bojim te se.« »Ali ja se bojim.« Preklopila je ruke preko trbuha. »Što će se dogoditi ako ja sada odem? Što će biti s nama?« Loše pitanje, pomislila je kad je nastupila tišina. »Butch...«

SV

~ 105 ~

»Moram saznati što su mi uradili.« Pogledao je i počeo pipati crnu ranu na svom trbuhu. »Moram znati što je sada u meni. Želim biti s tobom, ali ne dok sam ovakav.« »Bila sam s tobom četiri dana i dobro sam. Zašto bismo prestali...« »Otiđi, Marissa.« Glas mu je bio pun tuge i čežnje. Kao i njegove oči. »Doći ću po tebe čim budem mogao.« Vraga hoćeš, pomislila je.

Mila Djevo u Sjenosvijetu, opet će morati proživjeti situaciju s Wrathom, zar ne. Čekala je, uvijek je morala čekati, dok je neki mužjak imao pametnijeg posla vani u svijetu.

Već je potrošila tri stotine godina na neispunjena iščekivanja. »Neću više«, promrmljala je. Zatim je glasnije ponovila: »Neću više čekati. Čak ni tebe. Prošlo je gotovo pola mog života, potrošila sam ga sjedeći u kući i čekajući da neki mužjak dođe po mene. Ne mogu više tako... bez obzira na to koliko mi je stalo do tebe.« »I meni je stalo do tebe. Zato ti govorim da odeš. Želim te zaštititi.« »Ti mene želiš zaštititi?« Odmjerila ga je od glave do pete, savršeno znajući da je uspio odmaknuti Haversa od nje samo zato što ga je šokirao i jer se Havers nije znao boriti. Da je njezin brat bio ratnik, Butch ne bi imao šanse. »Ti štitiš mene? Kriste, mogla bih te podignuti iznad glave jednom rukom, Butch. Nema toga što ja fizički ne bih izvela bolje od tebe.

Zato mi nemoj raditi usluge, molim te.« Naravno, rekla je savršeno pogrešnu stvar.

Butch je odvratio pogled od nje i prekrižio ruke na prsima, stisnuvši usne u tanku crtu.

O, Bože. »Butch, nisam željela reći da si slab...« »Drago mi je što si me podsjetila na nešto.« »Na što?« Njegov stisnuti osmijeh djelovao joj je sablasno. »Ja sam na donjem kraju stvari. I društveno i evolucijski.« Kimnuo je prema vratima. »Dakle... možeš otići. Sasvim si u pravu, nemoj me čekati.« Željela ga je dodirnuti, ali njegove hladne, prazne oči su je spriječile.

Kvragu, sve je pokvarila.

Ne, rekla je sama sebi. Nije imala što pokvariti. Ne ako je on nikada i nije namjeravao uključiti u one manje lijepe dijelove svog života. Ne ako je mislio otići i ostaviti je i možda se vratiti nakon nekog neodredenog

SV

~ 106 ~

vremena, vjerojatno nikada. Marissa je krenula prema vratima i morala se samo još jednom osvrnuti i pogledati ga. Prizor njega s plahtom omotanom oko bokova, golih prsa, tijela prepunog masnica koje zarastaju... kad bi ga barem mogla zaboraviti. .. Izišla je, a vrata su se zatvorila za njom.

Sranje, pomislio je Butch i sjeo na pod. Znači ovako je kad ti netko živome odere kožu.

Trljajući se po bradi, sjedio je u sobi zureći u prazno, sasvim izgubljen, iako je znao gdje se nalazi, sam sa zlom koje je rovalo po njemu. »Butch, stari.« Podignuo je glavu. Vishous je stajao pred njim, odjeven za borbu.

Golem stroj za probadanje odjeven u kožu. Valentino vrećica s odjećom koju je nosio u ruci nikako nije odgovarala ovoj slici, izgledao je jednako suludo kao i batler s kalašnjikovom. »Jebo te, pa Havers je potpuno poludio ako te pušta van. Izgledaš posve sjebano.« »Imao sam loš dan.« A bit će ih još, pa bi bilo dobro da se navikne. »Gdje je Marissa?« »Otišla je.« »Otišla?« »Nemoj me tjerati da ponavljam.« »O. Kvragu sve.« Vishous je duboko udahnuo i spustio vrećicu na krevet. »Pa eto, kupio sam ti novu obleku i mobitel...« »To je još uvijek u meni, V. Osjetim to. Imam taj okus u ustima.« V. ga je brzo odmjerio dijamantnim očima. Zatim mu je prišao s pruženom rukom. »Ali ostatak tebe dobro se oporavlja. Dobro i brzo.« Butch je prihvatio cimerovu ruku i stao na noge. »Možda možemo zajedno pokušati nešto saznati, osim ako ti već nisi...« »Još ništa. Ali nisam izgubio nadu.« »Onda si jedini.« Butch je otvorio vrećicu, skinuo plahtu sa sebe i navukao bokserice.

Zatim je odjenuo crne hlače i svijetlu košulju. Odijevanje obične odjeće činilo mu se poput prijevare jer se i dalje osjećao kao pacijent, nakaza, noćna mora. Isuse Kriste... što je to izišlo iz njega kad je svršio? A Marissa... barem ju je oprao što je brže mogao. »Nalazi su ti dobri«, rekao je V. čitajući karton koji je Havers bacio na

SV

~ 107 ~

krevet. »Čini se da se sve vratilo u normalu.« »Ejakulirao sam prije deset minuta, a iz mene je izišlo nešto crno.

Dakle, nije se sve vratilo u normalu.« Tišina je pozdravila tu radosnu malu vijest. Čovječe, da je odvalio V.a šakom u bradu, ovaj bi se manje šokirao. Kriste, mrmljao je Butch dok je nazuvao Guccijeve mokasinke i gurao ruke kroz rukave kaputa od crnog kašmira. »Idemo.« Dok su prolazili kroz vrata, Butch je pogledao za sobom. Plahte na krevetu još su bile zgužvane nakon njega i Marisse.

Opsovao je i izišao u sobu za promatranje, zatim ga je V. poveo kroz malenu prostoriju punu sredstava za čišćenje i metli. Zatim su krenuli niz neki hodnik, pa pokraj laboratorija, pa u kliniku kraj soba za pacijente.

Dok je hodao, gledao je tko je u sobama, i naglo zastao.

Vidio je Marissu kako sjedi na rubu bolničkog kreveta, u istoj haljini boje breskve. Držala je neku malenu djevojčicu za ruku i nježno razgovarala s njom. Neka starija ženka, vjerojatno majka djevojčice, gledala ih je iz kuta. Majka je podignula glavu. Kad je vidjela Butcha i V.a, skupila je svoju vestu oko sebe i spustila pogled.

Butch je progutao knedlu i nastavio hodati.

Stigli su do dizala i čekali. Butch je prekinuo tišinu. »V.?« »Da?« »Iako ne znaš ništa konkretno, imaš neki pojam o tome što mi se dogodilo, zar ne?« Nije gledao cimera u oči, a V. nije gledao njega. »Možda. Ali ovdje nismo sami.« Čulo se elektronski ding i vrata dizala su se otvorila. Vozili su se u tišini. Kad su izišli iz zgrade u noć, Butch je rekao: »Neko vrijeme sam krvario crno, zar ne?« »Upisali su ti u karton da se boja normalizirala.« Butch je zgrabio V.-a za nadlakticu i okrenuo ga prema sebi. »Jesam li ja sada djelomično degrad?« Eto. Izrekao je. Svoj najveći strah, razlog zbog kojeg je pobjegao od Marisse, pakao s kojim će morati živjeti.

V. mu se zagledao duboko u oči. »Ne.« »Kako znamo?« »Zato što odbijam prihvatiti taj zaključak.«

SV

~ 108 ~

Butch je spustio ruku s V.-ove. »Opasno je zabijati glavu u pijesak, vampiru dragi. Sad sam ti možda neprijatelj.« »Ne seri.« »Vishous, mogao bih...« V. ga je zgrabio za kragnu i podignuo ga u zrak. Brat se tresao od glave do pete, oči su mu sjale poput kristala u hladnoj noći. »Ti nisi moj neprijatelj.« Butch se odmah ražestio i zgrabio V.-a za čvrsta ramena, šakama gužvajući njegovu kožnu jaknu. »Kako to možemo znati?« V. je iskezio očnjake i zasiktao, prijeteći pogledom ispod gustih, crnih obrva. Butch je uzvratio istom mjerom, nadajući se, moleći, spremno čekajući da krenu jedan na drugoga. Priželjkivao je da ga udari, priželjkivao je da uzvrati udarac. Želio je da obojica budu pokriveni krvlju.

Dugo su stajali tako, napetih mišića, oznojenih sljepoočnica, na rubu.

Zatim je V.-ov glas premostio jaz između njih. »Ti si moj jedini prijatelj. Nikada mi nećeš biti neprijatelj.« Nije se znalo tko je koga prvi zagrlio. Poriv da ubiju Boga jedan u drugome sasvim ih je napustio. Ostala je samo povezanost među njima.

Stajali su tako zagrljeni na vjetru. Kad su se odmaknuli, bilo im je čudno i sramili su se.

Nakon što su obojica pročistila grlo, V. je izvukao rukom smotanu cigaretu i zapalio je. Kad je otpuhnuo dim, rekao je: »Ti nisi degrad, murjače. Kad se to dogodi, žrtvi izvade srce. Tvoje još uvijek kuca.« »Možda su samo djelomice obavili posao? Možda ih je nešto prekinulo?« »Nemam odgovor na to. Prošao sam kroz sve spise te rase, tražio sam bilo što. Nisam pronašao nikoji klinac kad sam prvi put tražio, pa sad ponovno čitam Kronike. Kvragu, pregledavam čak i ljudski svijet, tražim opskurna sranja po Internetu.« Ispuhao je još jedan kolut turskog dima. »Saznat ću. Nekako ću saznati.« »Jesi li pokušao vidjeti što dolazi?« »Misliš na budućnost?« »Da.« »Naravno da jesam.« V. je bacio opušak, zgnječio ga vojničkom čizmom, zatim se sagnuo, pokupio ga i stavio u džep. »Da, ali još uvijek ne

SV

~ 109 ~

dobivam ništa. Sranje... trebam piće.« »I ja isto. ZeroSum?« »Misliš li da ćeš moći?« »Nikako.« »Hajde onda, ZeroSum.« Sjeli su u Escalade, a Butch je sjedio na suvozačevu sjedalu. Nakon što je svezao pojas, uhvatio se rukom za trbuh. Trbuh ga je jebeno bolio zato što se previše kretao, ali bol mu nije bila važna. Ništa mu nije bilo važno. Taman su izlazili s Haversova prilaza kad je V. rekao: »Usput, zvao te neki Mike Rafferty. Kasno sinoć.« Butch se smrknuo. Zašto bi ga zvao jedan od šogora, pogotovo taj? Od sve njegove braće i sestara, Joyce ga je najmanje voljela. To je moralo nešto značiti. Je li njegova oca napokon streho onaj srčani udar koji mu visi nad glavom svih ovih godina? »Što je rekao?« »Krštenje. Htjeli su da znaš, pa da dodeš ako želiš. Ove nedjelje je.« Butch je pogledao kroz prozor. Još jedna beba. To je Joyceina prva, ali i sedmo unuče? Ne, osmo.

Dok su se vozili u tišini prema gradskoj vrevi, svjetla nadolazećih automobila su plamtjela i glasila se. Prolazili su pokraj kuća. Trgovina.

Uredskih zgrada s početka prošlog stoljeća. Butch je mislio na sve ljude koji žive u Caldwellu. »V., jesi li ikada htio imati djecu?« »Ne. Ne zanima me to.« »Ja sam htio.« »Sad ne želiš?« »Nema toga za mene, ali nema veze. Mnogo je O'Neala na ovome svijetu. Mnogo.« Petnaest minuta kasnije bili su u centru grada i parkirali su automobil iza ZeroSuma. Butchu je bilo teško izići. Normalnost svega toga: automobil, cimer, njihovo pojilište, sve ga je to uznemirilo. On se promijenio, a sve ostalo je ostalo isto.

Frustriran i tjeskoban, zgrabio je Red Sox kapu koju je držao u pretincu za rukavice. Kad ju je stavio na glavu, rekao je samom sebi da previše dramatizira i da je sve sasvim normalno.

Onog trenutka kad je stupio van iz automobila, skamenio se. »Butch? Što ti je, stari?« Pa, zar to nije bilo pitanje za milijun dolara? Osjećao se kao da mu je

SV

~ 110 ~

cijelo tijelo postalo antena. Energija je vibrirala kroz njega. .. privlačila ga...

Okrenuo se i krenuo niz Desetu ulicu, krećući se brzo. Morao je znati što je to, kakav je to magnet, kakav poziv kući. »Butch? Kamo ćeš, murjače?« Kad ga je V. zgrabio za ruku, Butch mu se oteo i potrčao, osjećajući se kao da je privezan konopcem i netko ga vuče k sebi. Bio je jedva svjestan V.-a koji je trčao uz njega i razgovarao na mobitel. »Rhage? Imam situaciju. Deseta ulica. Ne, Butch je.« Butch je potrčao brže, kaput od kašmira letio je za njim. Kad se Rhageova golema prilika materijalizirala niotkuda, pomaknuo se da ga zaobiđe. Rhage mu je stao ravno na put. »Butch, kamo ćeš?« Kad ga je brat zgrabio, Butch ga je odgurnuo ravno u zid. »Ne diraj me!« Nakon sto metara shvatio je što ga je privlačilo. Trojica degrada izlazila su iz uličice.

Butch je stao. Stali su i koljači. Nastupio je odvratan trenutak zajedništva, a Butch se zamalo rasplakao kad je u njima prepoznao ono što je i sam nosio u sebi. »Jesi li ti novak?« upitao je jedan. »Naravno da jest«, rekao je drugi. »A večeras si propustio javljanje, kretenu.« Ne... ne... ne... Bože, ne...

Trojica su koljača u ujednačenom pokretu pogledala preko njegova ramena. Sigurno su ugledali Rhagea i Vishousa kako dolaze iza ugla.

Degradi su se pripremili za napad, zauzeli su borbene položaje, pripremili šake. Butch je zakoračio prema trojici. Pa još jednom. »Butch...« Bolni glas koji ga je pratio pripadao je Vishousu. »Bože... ne.«

SV

~ 111 ~

Trinaesto poglavlje John je pomaknuo svoje maleno tijelo i ponovno zatvorio oči. Sklupčao se na ružnom naslonjaču boje avokada i mirisao Tohra posvuda oko sebe.

Noćna mora dizajnera interijera bio je Tohrov omiljeni predmet u kući i Wellsien nepoželjni naslonjač. Premjestili su ga tu u centar za obuku, gdje je John učio, a Tohr provodio sate baveći se administrativnim poslovima.

Nakon ubojstava, ružni naslonjač postao je Johnov krevet.

Bio je sasvim izmučen. Noge je prebacio preko jednog naslona za ruke, a glavu i ramena naslonio je na naslon za leđa. Čvrsto je stisnuo oči i molio se da zaspi. Krv mu je luđački protjecala kroz vene, a u glavi mu se vrtjelo od raznih sranja. Nastava je završila prije dva sata, a on je ostao u dvorani još dugo nakon što su ostali učenici otišli. Tjedan dana nije spavao kako treba. Mislio je da će se samo ugasiti, poput žarulje.

Možda je još uvijek bio nervozan zbog Lasha. Taj debil ga je jučer cijeli dan zafrkavao jer se onesvijestio u razredu. John je doista mrzio toga maloga. Doista. Toga arogantnog, bogatog, bezobraznog. .. »Otvori oči, mali. Znam da si budan.« John se sasvim stresao i zamalo pao na pod. Kad se pridignuo, vidio je Zsadista na vratima odjevenog u usku crnu dolčevitu i šuškave hlače.

Izraz ratnikova lica bio je tvrd kao i njegovo tijelo. »Slušaj me, jer neću ti ponavljati.« John je zgrabio naslon stolca. Imao je predosjećaj o čemu se radi. »Ne želiš ići Haversu. U redu. Ali prestani s tim sranjem. Preskačeš obroke, izgledaš kao da danima nisi spavao, i tvoje ponašanje jebeno me iritira.« Da, ovo nije nalikovalo ni na jedne dosadašnje konzultacije s nastavnikom. John nije dobro podnosio kritiku, frustracija ga je već počela obuzimati.

Z. mu je prstom prijetio s vrata. »Prestani se zajebavati s Lashom, je li ti jasno? Pusti budalu. I odsada ćeš dolaziti u kuću i jesti.« John se smrknuo i posegnuo za svojim blokom za pisanje. Htio je da ga Z. razumije kako treba. »Zaboravi odgovore, dečko. Ne zanimaju me.« Kad se John razbjesnio, Z. se nasmiješio, pokazujući čudovišne očnjake. »Znaš da ti je bolje ne zajebavati se sa mnom, je li tako?« John se okrenuo. Bio je siguran da ga Brat može slomiti u jednoj

SV

~ 112 ~

sekundi, i bilo mu je vraški krivo zbog toga. »Prestat ćeš s Lashom, čuješ li me? Nemoj da se ja umiješam. Neće se svidjeti ni tebi ni njemu. Kimni da znam da si razumio.« John je kimnuo, potpuno posramljen. Ljut. Iscrpljen. Gušeći se od agresije koja je navirala u njemu, izdahnuo je i protrljao oči. Zašto ga je sve u zadnje vrijeme tako ljutilo? »Bliži ti se promjena. Zato si takav.« John je polako podignuo glavu. Dobro je čuo, zar ne?

Stvarno? napisao je. »Da. Zato je važno da naučiš kako ćeš se kontrolirati. Ako preživiš prijelazni period, izići ćeš iz njega s tijelom koje može izvesti nezamislive stvari. Govorim ti o sirovoj tjelesnoj moći. Brutalnoj. Koja može ubiti.

Misliš da sada imaš problema? Čekaj kad ti dođe teret promjene. Sada se moraš naučiti kontrolirati.« Zsadist se okrenuo, ali zastao je osvrnuvši se preko ramena. Svjetlost je pala na ožiljak koji mu se spuštao niz lice i kidao gornju usnicu. »Još nešto. Treba li ti netko za razgovor? O... sranjima?« Da, sigurno, pomislio je John. Prije bi umro nego opet otišao kod onog psihijatra. Zato je odbijao otići na pregled. Prošli put kad se našao s tim vampirskim doktorom, ovaj ga je ucijenio da ode na terapiju, a to nije nikako želio ponoviti. Nije mu se dalo ponovno vraćati u svoju prošlost, pa je jedini način da ode u kliniku bio taj da krvari iz crijeva, srca i tako dalje. »Johne? Želiš li razgovarati s nekim?« Kad je odmahnuo glavom, Z. ga je pozorno pogledao. »Odlično. Ali shvatio si što sam ti rekao za Lasha?« John je spustio glavu i kimnuo. »Odlično. Sad diži dupe i idi u kuću. Fritz ti je napravio večeru i ja ću te gledati kako jedeš. Sve ćeš pojesti. Za promjenu trebaš biti jak.« Butch je prišao bliže koljačima, ali nisu ga se bojali. Izgledali su kao da ih on živcira, kao da ne obavlja svoj posao. »Iza tebe, glupane«, rekao je onaj koji je stajao u sredini. »Meta ti je iza tebe. Dva Brata.« Butch je kružio oko degrada, instinktivno čitajući njihove tragove.

Osjetio je da je najviši uveden tek prije godinu dana, još uvijek mu je ostalo nešto ljudskosti. Butch nije imao pojma odakle to sve zna. Preostala dvojica su u Društvu bila mnogo dulje, bio je siguran u to. Ne samo zbog njihove izblijedjele kože i kose.

Stao je iza ove trojice i preko njihovih ramena gledao V.-a i Rhagea

SV

~ 113 ~

koji su izgledali kao da im najbolji prijatelj umire na rukama. Butch je točno znao kada će degradi napasti i kretao se usporedo s njima. Taman kad su V. i Rhage zauzeli borbene položaje, Butch je zgrabio koljača u sredini za vrat i srušio ga na tlo. Degrad je povikao i Butch je skočio na njega, iako je znao da nije spreman za borbu. Koljač ga je zbacio sa sebe, sjeo mu na prsa i počeo ga daviti. Kurvin sin je bio brutalno snažan i dobrano raspižden, kao sumo borac zaražen bjesnilom. Dok je Butch davao sve od sebe da mu ovaj ne otrgne glavu s ramena, bio je jedva svjestan nekih svjetlosnih efekata i pucketanja u pozadini. Očito su Rhage i V. čistili ulicu. Hvala Bogu.

A predstava je počela baš kad su njih dvojica stigli.

Butch se zagledao duboko u oči nemrtvoga i nešto je kliknulo na svome mjestu, zaključalo se poput željeznih rešetaka koje su ih okružile.

Kad se koljač sasvim umirio, Butch je osjetio nesavladiv nagon da... pa, nije znao što treba. Ali nagon ga je natjerao da otvori usta i udahne. Tad je počelo udisanje. Prije no što je shvatio što radi, pluća su mu se počela puniti u jednom dugom, neprekinutom udisaju. »Ne...«, šaptao je koljač, drhtureći.

Nešto je prošlo između njihovih usta, neki je crni oblak napustio degrada i uvukao se u Butcha...

Veza se prekinula kad ih je netko napao odozgo. Vishous je zgrabio koljača i bacio ga naglavce u zid. Prije no što se kopile stiglo oporaviti, V. ga je napao crnom oštricom.

Kad je iskrenje i pucketanje utihnulo, Butcheve ruke pale su na asfalt i složile se uz njegovo tijelo. Okrenuo se na bok i sklupčao, pritisnuvši ruke uz trbuh. Želudac ga je luđački bolio, bilo mu je odvratno zlo. Osjetio je gadan odjek onoga s čim se borio kad je zamalo umro.

Vidio je par vojničkih čizama pred sobom, ali nije mogao pogledati ni jednoga od braće. Nije imao pojma što se dogodilo ni koji je vrag upravo uradio, ali znao je da je u srodstvu s degradima.

V.-ov glas je bio tanak poput Butcheve kože. »Jesi li dobro?« Butch je stisnuo oči i odmahnuo glavom. »Mislim da je najbolje... da me odvedete odavde. Ni slučajno me ne vodite kući.« Vishous je otključao svoj apartman i ugurao Butcha unutra dok je Rhage pridržavao vrata. Popeli su se teretnim dizalom, što je i te kako imalo smisla. Murjak je bio samo mrtav teret, teži nego što je izgledao.

SV

~ 114 ~

Kao da ga je sila teža odabrala za svoga posebnog favorita.

Položili su murjaka na krevet, a on se okrenuo na bok i privukao koljena posve na prsa. Nastala je duga tišina i činilo se da se Butch onesvijestio. Rhage je počeo koračati amo-tamo, kao da hodanjem može otjerati tjeskobu. V. se također osjećao kao da će mu glava eksplodirati.

Zapalio je i duboko uvukao dim. Hollywood je pročistio grlo. »Onda, V.... ovamo dovodiš ženke, je li?« Brat je prišao lancima koji su bili zakovani za crni zid i opipao ih. »Čuli smo priče. Čini se da su istinite.« »Što god.« V. je otišao do bara i natočio si punu čašu Grey Goose votke. »Morat ćemo večeras očistiti kuće onih degrada.« Rhage je kimnuo prema krevetu. »A što ćemo s njim?« Čudo nad čudima, murjak je podignuo glavu. »Neću ja nikamo. Vjerujte mi.« V. je pozorno pogledao svog cimera. Butchevo lice, lice pravog Irca koje bi se inače zacrvenjelo pri svakom fizičkom naporu, sada je bilo blijedo. A mirisao je... slatkasto. Kao dječji puder.

Isuse Kriste. Kao da su oni koljači iz njega izvukli nešto nepoznato.

Nešto Omegino. »V.?« Rhageov glas postao je tih i blizak. »Želiš li večeras ostati ovdje?

Ili ga odvesti natrag Haversu?« »Dobro sam«, graktao je Butch.

To je laž na toliko mnogo razina. Pomislio je V. Strusio je votku i pogledao Rhagea. »Idem s tobom. Murjače, vratit ćemo se i donijet ću ti nešto za jelo, može?« »Ne. Neću jesti. Nemojte se vraćati večeras. Samo me zaključajte da ne mogu izići i otiđite.« Sranje. »Murjače, ako se objesiš u kupaonici, da znaš da ću te opet ubiti kad te nađem, jesi čuo?« Maglovite smeđe oči su ga pogledale. »Htio bih saznati što su mi napravili prije no što vlastito dupe spremim u grob. Ne brini.« Ponovno je zatvorio oči i nakon nekoliko trenutaka čuo je Rhagea i V.a kako izlaze na balkon. Kad je zaključao vrata, V. je shvatio da se više brine da Butch ne ode, nego da ga zaštiti.

SV

~ 115 ~

»Kamo idemo«, upitao je Rhagea, iako je obično on sam bio čovjek s planom u ruci. »U prvom novčaniku našao sam adresu Ulica Wichita 459, stan C4.« »Idemo.«

SV

~ 116 ~

Četrnaesto poglavlje Kad je Marissa otvorila vrata svoje spavaće sobe, osjećala se poput uljeza u vlastitom prostoru. Izbrisana, slomljenog srca, izgubljena... stranac.

Besciljno je gledala oko sebe i mislila kako je ovo doista lijepa bijela soba, zar ne? Imala je veliki krevet s baldahinom, chaise lounge, antikne ormare i stoliće. Sve je bilo tako ženstveno, osim umjetničkih djela na zidovima. Njezina kolekcija rezbarija Albrecha Dürera nije se slagala s ostatkom dekora. Oštre linije i tvrdi rubovi više su odgovarali muškim očima i svijetu.

No te slike kao da su se obraćale izravno njoj.

Kad je prišla jednoj, kroz glavu joj je proletjela misao da se Haversu nikad nisu sviđale. Smatrao je da snoviti, romantični pejzaži Marwella Parrisha bolje odgovaraju ženskom princepsu. Nikad se nisu slagali po pitanju umjetnosti, zar ne? Ali kupio joj je rezbarije jer su joj se jako svidjele.

Natjeravši samu sebe na pokret, zatvorila je vrata i stala pod tuš.

Nije imala još mnogo vremena do redovitog sastanka Vijeća princepsa, a Havers je uvijek tražio da stigne ranije.

Kad je stala pod mlaz, pomislila je na čudnovatost života. Kad je bila s Butchem u karanteni, sasvim je zaboravila na Vijeće, na glimeru, na sve.

Sad je on otišao i sve se vratilo u normalu. Povratak joj se činio tragičnim.

Nakon što je osušila kosu, odjenula je plavetnu haljinu Yvesa Saint Laurenta iz 1960-ih. Odabrala je vrlo vrijedan dijamantni komplet za nakit. Kamenje je bilo teško i hladno na njezinu vratu, naušnice teret na ušima, a narukvica poput lisičine oko njezine ruke. Dok je zurila u blještave dragulje, pomislila je da su ženke samo lutke za izlaganje obiteljskog bogatstva.

Pogotovo na sastancima Vijeća princepsa.

Silazeći niza stube zazirala je od susreta s Haversom, ali shvatila je da bi bilo bolje riješiti se toga. Nije bio u radnoj sobi pa je krenula u kuhinju, misleći da je možda prije sastanka htio nešto pojesti. Taman kad je prolazila kroz smočnicu, vidjela je Karolyn kako izlazi iz podruma.

Sluganka je imala ruke pune praznih kartonskih kutija. »Dopusti da ti pomognem«, rekla je Marissa žureći prema njoj. »Ne, hvala... gospodarice.« Sluškinja se zacrvenjela i odvratila pogled, ali oni su se uvijek tako ponašali. Slugani mrze kad im gospodari

SV

~ 117 ~

pokušavaju pomoći. »Vjerojatno pakiraš knjižnicu za bojenje zidova. Aha! To me podsjetilo! Sada kasnim, ali moramo razgovarati o sutrašnjoj večeri.« Karolyn se jako duboko poklonila. »Ispričavam se, ali gospodar je rekao da je večera s Vodom princepsa odgođena.« »Kad je to rekao?« »Maloprije, prije no što je otišao na Vijeće.« »Već je otišao?« Možda je pretpostavio da se ona želi odmarati. »Onda mi je bolje da požurim... Karolyn, jesi li dobro? Ne izgledaš baš najbolje?« Sluganka se poklonila toliko duboko da su kutije dotaknule tlo. »Dobro sam, gospodarice. Hvala vam.« Marissa je požurila van iz kuće i dematerijalizirala se do tudorske kuće trenutačnog voda Vijeća. Kad je pokucala, nadala se da se Havers ohladio. Mogla je shvatiti njegovu ljutnju kad ju je uhvatio s Butchem, ali nije se imao zbog čega brinuti. Butch nije bio dio njezina života.

Bože, povraćalo joj se svaki put kad se toga sjeti.

Slugan ju je pustio unutra i otpratio do knjižnice. Kad je ušla unutra, nitko od devetnaestoro prisutnih nije ju pozdravio. To nije bilo ništa neobično. Bilo je neobično to što je brat nije ni pogledao. Nije ostavio slobodno mjesto za nju sa svoje desne strane. Nije čak prišao ni da joj izvuče stolac.

Havers se nije ohladio. Ni najmanje.

Pa nema veze. Objasnit će mu nakon sastanka. Smirit će ga. Ohrabrit će ga, iako će je to ubiti, jer sada bi joj i te kako dobro došla njegova potpora.

Sjela je s druge strane stola, na srednji od tri prazna stolca. Kad je posljednji mužjak ušao u knjižnicu, sledio se kad je vidio da su jedina slobodna mjesta ona kraj nje. Nakon neugodne pauze, slugan je utrčao unutra i donio još jedan stolac koji su ugurali drugamo, daleko od Marisse.

Vod, otmjen svjetlokosi čovjek izvanredne loze, premetao je nekakve papire po stolu, kucnuo o njega vrhom zlatne kemijske olovke i pročistio grlo. »Želim otpočeti sastanak točkom dnevnog reda koju svi imate pred sobom. Jedan od članova Vijeća uputio je vrlo elokventnu žalbu kralju, i mislim da bi se ista trebala žurno razmotriti.« Podignuo je komad papira kremaste boje i pročitao ga. »S obzirom na brutalno umorstvo princepse

SV

~ 118 ~

Wellesandre, združene s ratnikom Crnog bodeža Tohrmentom sinom Hharmovim, krvne kćeri princepsa Relixa, te s obzirom na otmicu princepse Belle, združene s ratnikom Crnog bodeža Zsadistom sinom Aghonyjevim, krvne kćeri princepsa Rempoona i krvne sestre princepsa Rehvengea, te s obzirom na brojne smrti mužjaka glimere koje je Degradacijsko društvo odvelo u njihovoj mladosti, jasno je da je postojeća opasnost za vrstu u posljednje vrijeme još veća. Zbog toga ovaj član Vijeća ponizno moli da se vrati običaj obveznog osamljenja svih nezdruženih ženki aristokracije, tako da se očuva čistoća krvnih loza vrste. Nadalje, imajući na umu zadaću ovog Vijeća koja nalaže zaštitu svih članova vrste, ovaj član Vijeća ponizno moli da se osamljenje primijeni u svim slojevima društva.« Zvona za uzbunu oglasila su se u Marissinoj glavi čim se ogledala po prostoriji. Tu je bio dvadeset jedan član Vijeća, od toga šest ženki, ali ona je bila jedina na koju bi se odredba mogla odnositi. Iako je bila Wrathova klan, nije ju nikad uzeo, pa su je smatrali nezdruženom.

Kad se podignuo val odobravanja i slaganja s prijedlogom, Marissa se zagledala u svog brata. Havers će sada imati potpunu kontrolu nad njom.

Dobro je ovo odigrao, kako da ne.

Ako on postane njezin gvardijan, neće moći izići iz kuće bez njegova odobrenja. Neće moći ostati u Vijeću ako se on ne složi. Nikamo neće moći ići, ništa neće moći raditi jer će se smatrati njegovim vlasništvom u svakom smislu.

Nije bilo nade da će Wrath odbiti prijedlog ako Vijeće princepsa izglasa pozitivno. S obzirom na stanje s degradima, veto nema racionalno utemeljenje. Iako nitko po zakonu ne može zbaciti Wratha, nedostatak povjerenja u njegovo vodstvo mogao bi dovesti do građanskih nemira. To njihovoj vrsti nimalo nije trebalo.

No Rehvenge večeras nije bio prisutan, pa tako neće moći ništa riješiti. Časni zakoni procedure Vijeća princepsa nalagali su da samo predstavnici šest izvornih obitelji mogu glasovati, ali cijelo Vijeće mora biti prisutno kada neki prijedlog postaje zakonom. Iako je najčišća krv bila prisutna, bez Rehva ne bi mogli donijeti rezoluciju.

Dok je ostatak Vijeća gorljivo raspravljao o prijedlogu, Marissa je odmahivala glavom. Kako je Havers mogao otvoriti ovu Pandorinu kutiju?

A sve zbog ničega, jer to su ona i Butch O'Neal bili... ništa. Kvragu, morala je razgovarati s bratom i navesti ga da povuče ovaj apsurdni prijedlog. Da, Wellesandru su ubili i to je bilo mnogo gore od tragedije, ali

SV

~ 119 ~

tjeranje svih ženki pod zemlju bilo je doista zatucano i korak unazad.

Povratak u mračna vremena kad su ženke bile nevidljive i nebitne, tek vlasništvo mužjaka. Sasvim je jasno pred sobom vidjela onu mladu ženku i njezino dijete sa slomljenom nogom. Da, ovo nije bilo samo represivno, bilo je i opasno ako se krivi helren nađe na čelu kućanstva.

Nitko, ama baš nitko zakonski nije mogao ništa gvardijanu osamljene ženke. Mogao joj je raditi što je htio.

Van Dean stajao je u podrumu neke kuće u nekom dijelu Caldwella, sa zviždaljkom u ustima. Pratio je pokrete bljedokosih muškaraca ispred sebe. Šestorica »učenika« postrojila su se u vrstu, povila koljena i podignula šake. Udarali su zrak pred sobom zadivljujućom brzinom, izmjenjujući lijevu i desnu ruku, krećući se ramenima baš kako treba.

Zrak je bio težak od njihova slatkog mirisa, ali Van više nije primjećivao to sranje.

Dvaput je zazviždao. Njih šestorica potpuno su ujednačeno podignuli ruke kao da grabe ljudsku glavu kao košarkašku loptu, a onda su višestruko udarali desnim koljenom u nju. Van je ponovno zazviždao i promijenili su noge.

Mrzio si je to priznati, jer je značilo da je prestar, ali obuka ljudi za borbu bila mu je mnogo lakša od borbe u ringu. Odgovarala mu je pauza.

A obučavanje mu je očito dobro išlo. Iako su ovi članovi bande brzo učili i jako udarali, imao je s čime raditi. Definitivno su bili članovi bande.

Jednako su se odijevali. Bojili kosu. Nosili isto oružje. No nije bilo lako dokučiti što im je zapravo cilj. Ovi su dječaci bili usredotočeni poput pravih vojnika; nije bilo aljkavosti i sranja kojima su ulični lopovi prikrivali nedostatak znanja i istinske hrabrosti. Pa kvragu, da nije bilo sasvim nevjerojatno, pretpostavio bi da su iz vlade. Kretali su se u ekipama. Imali su najmoderniju opremu. Bili su jebeno usredotočeni. Bilo ih je mnogo. Zaposlili su ga prije tjedan dana, imao je pet predavanja dnevno, svako s drugom skupinom tipova. Ovo mu je bio tek drugi sat s ovom istom ekipom.

Ali zašto bi FBI zaposlio nekoga poput njega za obuku? Zazviždao je još jednom da ih zaustavi. »To je to za večeras.« Vrsta se raspala i ljudi su krenuli po svoje torbe. Nisu razgovarali. Ni s njim, ni međusobno. Nisu se razmetali kao što to muškarci čine kad su u skupini s drugima. Kad su otišli, Van je uzeo svoju bocu s vodom i napio

SV

~ 120 ~

se. Sada je morao otići na drugi kraj grada. Za sat vremena imao je borbu.

Neće stići ništa pojesti, ali i nije bio toliko gladan.

Odjenuo je vjetrovku, potrčao uza podrumske stube i nabrzinu obišao kuću. Bila je prazna. Nije bilo pokućstva. Ni hrane. Ništa. Svaka od kuća u kojima se odvijala poduka bila je ista kao ova. Ljušture kuća koje su izvana izgledale veselo i normalno.

Jebeno čudno.

Izišao je ispred, provjerio je li zaključao i uputio se prema svom kamionu. Lokacije na kojima su se susretali svaki su put bile drugačije, i mislio je da će vjerojatno tako i ostati. Svakog jutra u sedam sati primio bi telefonski poziv s adresom. Kad bi stigao tamo, ne bi išao nikuda. Ljudi su se izmjenjivali, a nastava borilačkih vještina trajala je dva puna sata za svaku grupu. Raspored je radio poput švicarskog sata.

Možda je ovo nekakva paravojna skupina luđaka. »Dobra večer, sinko.« Van se sledio i pogledao preko poklopca svoga kamioneta. S druge strane ulice bio je parkiran kombi i Xavier se nemarno naslonio na njega kao kakva mamica koja vozi neko sranje od auta. »Kako je«, rekao je Van. »Napravio si dobar posao s ljudima.« Xavierov bezlični osmijeh savršeno je odgovarao njegovim bezličnim očima. »Hvala. Idem sada.« »Ne još.« Van se naježio kad se lik odmaknuo od automobila i prešao ulicu. »Onda, sinko. Mislio sam da bi se možda htio malo čvršće povezati s nama.« Čvršće se povezati, je li? »Ne zanima me zločin. Žalim.« »Zašto misliš da se mi bavimo zločinom?« »Ma daj, Xaviere.« Frajer je mrzio kad ga se ne zove gospodine, pa je Van tu titulu namjerno izostavljao. »Već sam jednom ležao u zatvoru. Bilo mi je dosadno.« »Da, kad si se upleo s onim kradljivcima auta. Siguran sam da je tvoj brat imao mnogo toga reći. Ne onaj s kojim si krao, nego pošteni građanin.

Onaj bez dosjea. Richard, zar ne?« Van se smrknuo. »Slušaj. Ne uvlači moju obitelj u ovo pa ja neću cinkati policiji.

Siguran sam da bi murjaci rado došli na nedjeljni ručak tu kod vas. Ne bih ih morao dvaput zvati.«

SV

~ 121 ~

Kad je Xavier promijenio izraz lica, Van je pomislio Eto ti.

Ali tad se lik samo nasmijao. »Slušaj ti mene. Ja ti mogu dati nešto što nitko drugi ne može.« »Ma nemoj?« »Bez sumnje.« Van je ravnodušno odmahnuo glavom. »Zar nije prerano da me pozivate u svoj krug? Što ako nisam vrijedan povjerenja?« »Bit ćeš.« »Ma jebeno mi je slatka ta tvoja vjera u mene. Ali neću. Žalim.« »Kao želiš.« Xavier se okrenuo i pošao prema svome kombiju. Čudno, pomislio je Van kad je ušao u kamionet. Ovi su frajeri bili zbilja čudni. Ali plaćali su na vrijeme. I plaćali su dobro.

Na drugoj strani grada, Vishous se materijalizirao na travnjaku lijepe stambene zgrade. Rhage je stajao iza njega i materijalizirao se u sjeni.

Sranje, pomislio je V. Da je barem zapalio još jednu prije no što su krenuli. Trebala mu je cigareta. Trebalo mu je... nešto. »V., brate, jesi dobro?« »Da, savršeno. Idemo.« Nakon malo umnog povijanja brave, ušli su kroz prednja vrata.

Mjesto je mirisalo po osvježivaču zraka, lažni miris naranče koji je lijepio nosnice poput boje. Nisu išli dizalom jer je bilo zauzeto. Kad su došli na drugi kat, prošli su pred stanova Cl, C2 i C3. V. je držao ruku pod jaknom, na svom glocku, iako je vjerovao da im najveća prijetnja može biti nadzorna kamera. Zgrada je bila sasvim čista i preslatka. Buketići umjetnog cvijeća ukrašavali su vrata. Otirači sa srcima ili cvjetićima stajali su ispred njih. Uokvirene slike medenih mačića i psića izmjenjivale su se s narančastim zalascima sunca. »Čovječe«, mrmljao je Rhage. »Čini se da si je dobra vila ovdje dala oduška.« »Sasvim je poludjela, rekao bih.« V. je stao pokraj vrata s oznakom C4 i natjerao bravu da se otključa. »Što to radite?« On i Rhage su se okrenuli.

Jebote, to je bila jedna od Zlatnih djevojaka. Visoka jedva metar, razbarušene bijele kose, odjevena u šareni ogrtač od raznobojnih krpa.

Izgledala je kao da je odjenula vlastiti krevet.

SV

~ 122 ~

Ali imala je oči pitbula. »Mladići, nešto sam vas pitala.« Rhage je preuzeo situaciju. On je uvijek imao više šarma. »Gospođo, došli smo u posjet prijatelju.« »Poznajete Dottiena unuka?« »Da, gospodo, poznajemo.« »Pa i izgledate tako.« To definitivno nije bio kompliment. »Mislim da bi se on trebao iseliti. Dottie je umrla prije četiri mjeseca i on se nikako ne uklapa tu kod nas.« A ni vi se ne uklapate, progovarao je pitbul iz očiju. »Ali on se namjerava iseliti«, smiješio se Rhage ne otkrivajući zube. »Već večeras.« V. ih je prekinuo. »Ispričavam se, doći ću odmah.« Usprkos Rhageovu prijetećem pogledu, V. je ušao u stan i zatvorio bratu vrata pred nosom. Ako se Rhage ne bude znao nositi s gospojom, neka joj samo izbriše sjećanja. To bi mu trebalo biti posljednje utočište, jer stariji ljudi se nisu dobro nosili s tom vrstom invazije.

Dakle, Hollywood i Dottiena susjeda morat će se zbližavati dok V. ne provjeri stan. Gledao je oko sebe s grimasom na licu. Čovječe, sve je smrdjelo po degradima. Bolesno i slatko. Kao Butch.

Sranje. Ne razmišljaj o tome.

Natjerao je samog sebe da se usredotoči na stan. Za razliku od uobičajenih degradskih prebivališta, ovaj stan je bio namješten. Očito po ukusu bivšeg vlasnika. Dottie je obožavala cvijeće i figurice mačaka. Ona je i te kako pripadala u ovu zgradu.

Degradi su mogli pročitati u novinama da je preminula i ukrasti njezin identitet. Kvragu, možda njezin unuk doista kampira u ovom stanu. Možda je primljen među degrade. V. je prošao kroz kuhinju, nimalo iznenađen što unutra nema nikakve hrane. Čudio se što se degradi nimalo ne trude sakriti te stanove. Većina ih je sa sobom imala ispravnu osobnu identifikaciju prilikom smrti. Ali s druge strane, htjeli su izazvati konflikte...

Zdravo, zdravo.

V. je prišao ružičastobijelom pisaćem stolu gdje je stajao otvoren i upaljen Dell Inspiron 8600. Prešao je mišem preko zaslona i nabrzinu razgledao što ima pred sobom. Zaštićeni spisi. Lozinke. Bla. Bla. Bla. Iako su degradi objeručke dočekivali svakoga tko im dođe u kuću, i te

SV

~ 123 ~

kako su pazili na svoja računala. Većina je koljača imala računalo kod kuće, a Degradacijsko društvo služilo se istim vrstama zaštite i istim manevrima kodiranja kao i V. Tako da je njihovo sranje bilo neprobojno.

Srećom, V. nije znao značenje te riječi. Zatvorio je računalo i isključio ga iz struje, strpao je kabel u džep, zatvaračem zatvorio jaknu smjestivši računalo ispod nje. Zatim je ušao u spavaću sobu, koja je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba od cvijeća i čipke.

Bingo! Pronašao ju je. Na stoliću pokraj kreveta, kraj telefona, časopisa starog četiri mjeseca i kolonije narančastih kutijica za tablete, stajala je keramička urna veličine boce mlijeka.

Uzeo je svoj mobitel i nazvao Rhagea. Kad se brat javio, rekao mu je: »Gotov sam. Imam laptop i urnu.« Poklopio je, zgrabio keramičku urnu, prislonio je uz računalo i dematerijalizirao se u Jazbinu, misleći kako je zgodno to što ljudi ne oblažu čelikom zidove svojih kuća.

SV

~ 124 ~

Petnaesto poglavlje Dok je gospodin X. gledao Vana kako odlazi, znao je da je prerano postavio pitanje. Trebao je čekati dok se lik ne navuče na moć koju je imao dok obučava koljače.

Ali vrijeme je prolazilo.

Nije ga brinulo to što će izlaza nestati. Proročanstvo nije spominjalo ništa slično tomu. Ali Omega se s pravom raspizdio kad ga je gospodin X. posljednji put vidio. Nije bio sretan što je Bratstvo pogubilo onog čovjeka u šumi. Ulozi su se povećavali, i to ne u X.-ovu korist.

Prsa su mu se odjednom počela zagrijavati i osjetio je pulsiranje tamo gdje mu je nekada bilo srce. Opsovao je. Mi o vragu, a njega gospodar zove.

Gospodin X. je ušao u kombi, upalio ga i odvezao se na neki posrani ranč u lošoj četvrti. Mjesto je i dalje zaudaralo po laboratoriju za kuhanje metamfetamina, što je i bilo dok vlasnika nije upucao neki profesionalac.

Zahvaljujući otrovu u tlu i zraku, degradi su mjesto kupili po mnogo povoljnijoj cijeni. Gospodin X. se parkirao u garaži i čekao da se vrata zatvore prije no što iziđe. Nakon što je ugasio sigurnosni alarm koji je sam instalirao, krenuo je u stražnju spavaću sobu.

Dok je hodao, koža ga je svrbjela kao da ga je po cijelom tijelu opekla kopriva. Što dulje bude odgađao susret s gospodarom, sve gore će mu biti.

Na kraju će poludjeti od svraba i češanja. Spustio se na koljena i pognuo glavu, ne želeći se ni približiti Omegi. Gospodar je imao nepogrešive instinkte, a ciljevi gospodina X.-a su sada pripadali samo njemu, a ne Društvu. Problem je bio u tome što Visoki degrad uvijek dođe kad dobije poziv. Stvari su bile tako postavljene. Čim je Vishous ušao u Jazbinu, čuo je tišinu i zamrzio je. Srećom, petnaest minuta nakon otvaranja degradova laptopa, začulo se kucanje na vratima. Pogledao je u jedan od zaslona, i umom pomaknuo brave. Rhage je ušao unutra s plastičnom vrećicom u ruci. Nešto je žvakao. »Ima li sreće s lijepim proizvodom gospodina Delia?« »Što to jedeš?« »Posljednje komadiće kolača od banane i lješnjaka gospođe Woolly.

Odličan je. Hoćeš ti?« V. je prevrnuo očima i vratio se laptopu. »Ne, ali možeš mi donijeti bocu Grey Goosea i čašu iz kuhinje.«

SV

~ 125 ~

»Nema problema.« Rhage je donio alkohol i naslonio se na zid. »Ima li čega tu?« »Još ne.« Kad se tišina produžila dovoljno dugo da postane neugodna, V. je shvatio da Rhage nije došao samo zbog laptopa. Tad je i progovorio: »Slušaj, brate...« »Nisam baš za društvo.« »Znam. Zato su mi rekli da dođem.« V. ga je pogledao preko računala. »A tko to?« Iako je znao. »Bratstvo je zabrinuto za tebe. Postao si nervozan i napet. Svi su primijetili.« »Dakle, Wrath te zamolio da mi budeš psihijatar?« »Naredio mi je da dođem. Ali ionako sam mislio navratiti.« V. je protrljao oči. »Dobro sam.« »U redu je i ako nisi.« Ne, nije u redu. »Ako ti ne smeta, zbilja bih trebao pročešljati ovo računalo.« »Hoćeš li doći na posljednji obrok?« »Da. Naravno.« Sigurno.

V. je pomicao miša i provjeravao sve spise na računalu. Dok je zurio u zaslon, primijetio je da mu desno oko, ono uokvireno tetovažama, titra kao da ga je lupio kratki spoj. Dvije su se goleme šake spustile na stol i Rhage mu se unio u lice. »Doći ćeš ili ću ja doći po tebe.« Kad je Vishous ljutito pogledao brata, Rhageov plavetni pogled survao se na njega iz visine, pun nevjerojatne ljepote.

Znači, igrat će se lovice očima, je li? Pa jebi se, pomislio je V. Ali izgubio je igru. Nekoliko trenutaka kasnije, spustio je pogled na laptop praveći se da nešto provjerava. »Dajte mi prostora, u redu? Butch mi je cimer, i naravno da mi je teško zbog njega, ali nije to tako strašno...« »Phury nam je rekao. Da nemaš više vizije.« »Kriste«, planuo je V. Ustao je iz stolca, gurnuo Rhagea s puta i ushodao se po sobi. »Jebeni brbljavac...« »Ako te imalo tješi, Wrath mu nije baš ostavio izbora.« »Dakle, kralj je to šakama izbio iz njega?«

SV

~ 126 ~

»Ma daj, V. Kad sam ja popizdio, ti si mi pomogao. Ovo nije nimalo drugačije.« »Jest.« »Zato što se radi o tebi.« »Bingo.« Čovječe, V. jednostavno nije mogao govoriti o ovome. On koji je znao šesnaest jezika jednostavno nije imao riječi kojima bi opisao luđački strah od budućnosti; Butcheve budućnosti. Svoje budućnosti. Uvijek su ga ljutile te vizije koje je imao, ali su mu pružale i neku čudnu utjehu. Čak i kad mu se nije sviđalo ono što ga je očekivalo, barem nije bilo neugodnih iznenađenja.

Rhageova ruka našla se na njegovu ramenu i poskočio je. »Posljednji obrok, Vishous. Sam ćeš doći ili ću te ja pokupiti kao poštu iz sandučića, jesi shvatio?« »Da. U redu. Sad se tornjaj odavde.« Čim je Rhage otišao, V. se vratio za laptop i sjeo. Umjesto povratka u zemlju tehnologije, nazvao je Butcha.

Murjak je zvučao kao da su mu usta puna pijeska. »Hej, V.« »Hej.« V. je držao mobitel između uha i ramena i natočio si malo votke. Kad je tekućina dotaknula čašu, s druge se strane čulo nekakvo komešanje, kao da se Butch prevrće po krevetu ili skida jaknu.

Dugo su šutjeli ne prekidajući vezu. Tad je V. morao upitati. »Jesi li želio biti s njima? Jesi li osjećao da moraš biti s degradimai« »Ne znam.« Duboki udah, dugi, polagani izdah. »Neću ti lagati.

Prepoznao sam tu kopilad. Osjetio ih. Ali kad sam pogledao onog koljača u oči, želio sam ga uništiti.« V. je podignuo čašu. Kad je progutao, votka mu je spržila grlo na najljepši mogući način. »Kako se osjećaš?« »Ne baš najbolje. Izmoreno. Kao da mi se izmaklo tlo pod nogama.« Tišina. »Jesi li ovo sanjao? Onda na početku, kad si rekao da mi je namijenjeno da se pridružim Bratstvu... jesi li sanjao mene i Omegu?« »Ne. Vidio sam nešto drugo.« S obzirom na sve što se dogodilo, nije mu bilo lako razabrati put među vizijama. Vidio je sebe golog i Butcha kako ga obavija. Njih dvojica su bila visoko na nebu, šibao ih je hladan vjetar.

Isuse Kriste, bio je sasvim poremećen. Poremećen i perverzan.

SV

~ 127 ~

»Čuj, doći ću kad sunce zađe i malo te zaliječiti.« »Odlično. To uvijek pomaže.« Butch je pročistio grlo. »Ali V., ja ne mogu samo sjediti ovdje i čekati. Što misliš o tome da uhvatimo nekoliko degrada i obradimo ih, da oni malo pričaju.« »Opako, murjače.« »Jesi li ti vidio što su oni meni napravili? Misliš da mi je sada stalo do Ženevske konvencije?« »Daj da prvo porazgovaram s Wrathom.« »Ali požuri.« »Danas ću.« »Odlično.« Opet je nastupila duga tišina. »Onda... imaš li kakav TV ovdje?« »Imaš plazmu na zidu, lijevo od kreveta. A daljinski... pa nemam pojma gdje je. Ne razmišljam o TV-u kad sam tamo.« »V., čovječe, kakva ti je ovo oprema?« »Objašnjava samu sebe, zar ne?« Butch se nasmijao. »Znači Phury je govorio o ovome, je li?« »Što ti je rekao?« »Rekao je da voliš svakakva nastrana sranja.« V. je odjednom dobio viziju Butcha na Marissi i njezinih lijepih ruku na njegovu dupetu. Tad je vidio Butcha kako podiže glavu i u mislima je čuo njegovo stenjanje.

Mrzeći samoga sebe, Vishous je iskapio votku i nalio si još. »Moj seksualni život je privatna stvar, Butch. Kao i moji... nekonvencionalni interesi.« »Jasno. To se tiče samo tebe. Ali imam pitanje.« »Da čujem.« »Kad te ženke zavežu, lakiraju li ti nokte na nogama? Ili te samo šminkaju?« Dok se V. glasno smijao, Butch je nastavio. »Čekaj... škakljaju te perom ispod pazuha, je li tako?« »Pametnjakoviću.« »Ma daj, samo sam znatiželjan.« Butchev smijeh je zamro. »Ozlijediš li ih? Mislim...« Još votke. »Ništa bez pristanka. I ne prelazim granice.« »Dobro. Malo prečudno za moje katoličko dupe, ali... što god ti se sviđa, tvoja stvar.«

SV

~ 128 ~

»Onda, murjače. Smijem li ja tebe nešto pitati?« »Pošteno je, pitaj.« »Voliš li je?« Butch je nakon nekog vremena promrmljao: »Da, jebo me pas, ali da.« Kad se upalio čuvar zaslona, V. je stavio prst na kvadrat miša i zaustavio širenje šara po ekranu. »Kako je to?« Čulo se stenjanje kao da se Butch pokušava namjestiti. »Pakleno, u ovom tenutku.« V. se igrao sa strelicom po zaslonu. »Znaš... ona mi paše uz tebe. Imate smisla zajedno.« »Osim što sam ja radničko dijete i dijelom degrad.« »Nisi dijelom...« »Uzeo sam u sebe dio onog koljača. Kad sam udahnuo. Zato sam i smrdio po njima. Ne zato što sam se borio s njim, nego zato što je dio zla bio i jest ponovno u meni.« V. je opsovao, nadajući se iz sveg srca da nije tako. »Saznat ćemo što je ovo, murjače. Neću te ostaviti u tami.« Nakon nekoliko trenutaka prekinuli su vezu. V. je zurio u laptop i dalje se igrajući strelicom. Zaustavila se na kanti za reciklažu.

Reciklirati... reciklirati... reprocesuirati za ponovnu uporabu. Što je to bilo s Butchem i onim udisanjem? Kad je malo bolje razmislio, V. je shvatio da je prekinuo neku vezu između koljača i murjaka kad ga je maknuo s njega.

Ponovno je zgrabio čašu i votku i krenuo prema kauču. Nije imao mira. Kad je sjeo i popio još malo, pogledao je bocu Lagavulina na stoliću.

Nagnuo se i zgrabio viski. Otvorio ga je i potegnuo iz boce. Zatim je dodao malčice u čašu s votkom. Poluzatvorenih očiju je promućkao mješavinu, gledajući kako viski i votka pojedinačno slabe, i jačaju udružujući se.

Prinio je kombinaciju usnama, nagnuo glavu unatrag i sve odjednom popio. Zatim se naslonio na kauč.

Bio je umoran... jebeno umoran... umoran...

Zaspao je tako brzo kao da ga je netko odalamio po glavi. Ali nije dugo potrajalo. San ga je probudio nekoliko minuta kasnije, nasilno kao i uvijek. Vrištao je zbog nepodnošljive boli u prsima, kao da mu netko rastavlja rebra. Dok mu je srce manijakalno lupalo, oblijevao ga je hladan znoj.

SV

~ 129 ~

Rastrgnuo je košulju i pogledao svoja prsa. Sve je izgledalo kako treba, nije bilo razjapljene rane. No osjećaj je i dalje bio tu, odvratan pritisak metka u prsima i smrti koja čeka da ga odvede. Isprekidano je disao. Shvatio je da više neće spavati. Ustao je, ostavio votku na stolu i sjeo za laptop. Odlučio je da će se sada dobro upoznati.

Kad se Vijeće razišlo, Marissa je bila sasvim iscrpljena. To je imalo smisla jer se bližila zora. Mnogo se raspravljalo o prijedlogu za osamljenje, nitko se nije protivio, svi su se bojali degrada. Kad ovaj prijedlog dođe na glasovanje, ne samo da će dobiti sve pozitivne glasove, nego će se okomiti i na Wratha ako odmah ne izda proglas. To su Wrathovi protivnici jedva čekali. Tristo godina je već sjedio na prijestolju i nekima je to smetalo. Čekajući odlazak, Marissa je stajala i stajala kraj vrata knjižnice, ali Havers je i dalje razgovarao s drugima. Naposljetku je samo izišla i dematerijalizirala se natrag kući. Čekat će kraj njegove spavaće sobe ako bude morala. Kad je ušla kroz ulazna vrata, nije pozvala Karolyn, nego je odmah otišla u svoju spavaću sobu. Otvorila je vrata i... »Bože mili...« Njezina je soba bila sasvim pusta. Ormar je bio prazan, unutra nije bilo ni jedne vješalice. Nije bilo posteljine na krevetu, ni jastuka. Sve kartonske kutije bile su složene uza zid, skupa s njezinim kompletom prtljage Louisa Vuittona. »Što...« Ušla je u kupaonicu. Svi ormarići bili su prazni.

Kad je izišla van, Havers je stajao kraj kreveta. »Što je ovo?« »Moraš otići iz ove kuće.« Isprva nije mogla ni trepnuti. »Ali ja živim ovdje!« Izvadio je novčanik, iz njega izvukao debeo svežanj novčanica i ostavio ga na stolu. »Uzmi ovo. I idi.« »Sve to zbog Butcha? A kako će ovo izgledati s obzirom na onaj prijedlog koji si spomenuo na Vijeću? Gvardijani moraju biti uz svoje...« »Ja to nisam predložio. A što se tiče tog čovjeka...« Odmahnuo je glavom. »Tvoj život pripada samo tebi. Vidjeti te s golim ljudskim mužjakom s kojim si upravo imala snošaj...«, glas mu je puknuo i morao ga je pročistiti. »Sad idi i živi kako želiš.Ja te ne mogu gledati kako se uništavaš.« »Havers, ovo je apsurdno...«

SV

~ 130 ~

»Ne mogu te zaštititi od tebe same.« »Havers, Butch nije...« »Prijetio sam kralju da bih tebe osvetio!« Njegov glas je odjekivao među golim zidovima. »A ti si otišla i našla si ljudskog mužjaka! Ne mogu te više podnijeti u svojoj blizini. Ne sviđa mi se ljutnja koju izazivaš u meni. Zbog tebe postajem nasilan. Ja...« Stresao se i okrenuo od nje. »Rekao sam sluganima da te odvedu kamo god želiš ići, ali nakon toga moraju se vratiti ovamo. Morat ćeš si pronaći nove.« Sasvim je zanijemjela. »Ali ja sam još uvijek član Vijeća princepsa. Tamo ćeš me morati viđati.« »Ne, jer meni ništa ne nalaže da te pogledam. Nije mnogo vjerojatno da ćeš ostati u Vijeću. Wrath neće imati razloga odbiti prijedlog o osamljenju. Bit ćeš nezdružena, a ja ti ne želim biti gvardijan, pa ti stoga nitko neće moći dati dopuštenje da iziđeš u javnost. Čak ni tvoja krv ne može nadjačati taj zakon.« Bože mili... bit će totalno izbačena iz društva. Bit će... nitko. »Kako mi možeš napraviti takvo što?« Okrenuo joj se preko ramena. »Već sam dosadio samome sebi. Dosta mi je toga da te moram štititi od tvojih vlastitih izbora...« »Izbora! Ja kao aristokratkinja nemam nikakvih izbora!« »To nije istina. Mogla si biti Wrathova družica.« »Nije me želio! To i sam znaš, vidio si to svojim očima! Zato si ga htio ubiti!« »Ali kad malo bolje razmislim, pitam se... zašto nije osjećao ništa prema tebi? Možda se nisi dovoljno trudila da pobudiš njegovo zanimanje.« Marissu je preplavio sirov bijes. Postao je još jači kad je njezin brat rekao: »A što se izbora tiče, mogla si odabrati da ne uđeš u sobu onog čovjeka, ali ti si ušla. A odabrala si... a nisi morala... spavati s njim.« »Zar je zapravo riječ o tome? Pobogu, Havers... još uvijek sam djevica.« »Lažeš.« Ta riječ joj je oduzela sve emocije. Kad ju je bijes napustio, nastupila je jasnoća i po prvi put je vidjela brata onakvog kakav jest; briljantnog uma, odan pacijentima, zaljubljen u svoju mrtvu šelan... i sasvim rigidan.

Mužjak posvećen znanosti i redu koji je volio pravila i predvidljivost, koji

SV

~ 131 ~

je uživao u preciznoj viziji života. Očito je bio spreman štititi tu viziju nauštrb Marissine budućnosti. .. sreće... nje same. »Potpuno si u pravu«, rekla je začuđujuće mirno. »Doista moram otići.« Bacila je pogled na kutije pune njezine odjeće i stvarčica koje je kupila. Zatim je opet pogledala njega, koji je također odmjeravao kutije kao da po njima procjenjuje kvalitetu Marissina dosadašnjeg života. »Dopustit ću ti da zadržiš Dürerove drvoreze, naravno.« »Naravno«, prošaptala je. »Zbogom, brate.« »Odsada sam za tebe Havers. Ne brat. Nikada više.« Spustio je glavu i izišao iz sobe. Obuzela ju je kušnja da padne na madrac i rasplače se, ali nije bilo vremena. Imala je jedva sat vremena do svanuća.

Mila Djevo, kamo će poći?

SV

~ 132 ~

Šesnaesto poglavlje Kad se gospodin X. vratio sa sastanka s Omegom, osjećao se kao da ima žgaravicu. To i nije bilo čudno jer ga je gospodar natjerao da pojede vlastito govno.

Bio je razjaren zbog povećeg broja stvari. Želio je još degrada, još mrtvih vampira, još napretka, još... još... No stvar je bila u tome da mu nikada nije bilo dosta. Možda je baš to njegovo prokletstvo. Što god. Svi X.-ovi propali pokušaji bili su na ploči, ispisani kredom poput matematičke jednadžbe s jednom nepoznanicom, a to je bilo vrijeme. Koliko će dugo potrajati dok Omega ne pukne i ne vrati gospodina X.-a u sebe za cijelu vječnost? Trebalo je ubrzati stvari s Vanom. Trebalo ga je regrutirati što prije.

Gospodin X. prišao je svom laptopu i upalio ga. Sjeo je na pod kraj smeđe mrlje skorene krvi i pronašao odlomak Svitaka koji ga je zanimao.

Stihovi proročanstva su ga smirili:

Jedan će gospodaru kraj donijeti Onaj kojeg će u sedmome od dvadeset prvog vidjeti Jer pet strana svijeta taj može pojmiti I samo do četiri desnom pokazati Tri života taj ratnik će imati Po dva reza sprijeda će ga prepoznati I po crnom oku, i bunaru duboku U kojem će se ratnik roditi i umrijeti.

Gospodin X. se naslonio na zid, kvrcnuo vratom i pogledao oko sebe.

Smrdljivi ostaci laboratorija za metamfetamine, prljavština posvuda okolo, zadah zločina počinjenih bez trunke kajanja... sve to je činilo tulum na kojem nimalo nije htio biti, ali nije mogao otići. Baš kao i Degradacijsko društvo.

Ali sve će biti u redu. Barem je pronašao izlaz. Bože, Vana Deana pronašao je na tako čudan način. Obilazio je mjesta gdje su se odvijale divlje borbe tražeći novake, a Van se odmah istaknuo. Zračio je nečim posebnim, po nečemu je bio bolji od ostalih. Još kad je vidio kako se kreće, pomislio je da će ovaj biti važan dodatak Društvu... dok nije primijetio da mu nedostaje jedan prst.

Nije volio primati ljude s fizičkim nedostacima. Ali što je više gledao Vana kako se bori, bilo mu je jasnije da se nedostatak malog prsta uopće ne primijeti. Nekoliko večeri kasnije primijetio je tetovažu. Van se uvijek ~ 133 ~

SV

borio u majici, i večeras mu se slučajno bila podignula na prsa. Na leđima je imao oko iscrtano crnom tintom. Zurilo je u X.-a između Vanovih lopatica.

To je gospodina X.-a nagnalo da se zadubi u Svitke, koji su 1930-ih bili prevedeni na engleski. Riječi proročanstva bile su poprilično apstraktne. Ali ako imaš samo četiri prsta, znači da možeš nabrojati samo do četiri. Tri života predstavljala su djetinjstvo, odraslu dob i život u Društvu. Sudeći prema pričama oko ringa, Van je odrastao tu u gradu Caldwellu, također poznatom kao Well (Bunar).

Bilo je još karakteristika. Frajer je imao nepogrešive instinkte. Bilo je dovoljno vidjeti ga u ringu od žice; strane svijeta bile su tek djelić onoga što je osjećao. Imao je rijedak dar naslućivanja protivnikovih pokreta.

Zbog tog dara se isticao.

Odalo ga je odstranjenje slijepog crijeva. Riječ rez može se tumačiti na više načina, ali najvjerojatnije se odnosila na ožiljke. Svi imaju pupak, tako da ako su ti odstranili slijepo crijevo, znači da sprijeda imaš dva ožiljka, zar ne?

A i bila je prava godina za pronalazak. Gospodin X. je uzeo svoj mobitel i nazvao jednog od podređenih. Kad je počela zvonjava, shvatio je da treba Vana Deana, tog modernog borca, više nego što je trebao ikoga u svome životu. Ili nakon smrti.

Kad se Marissa materijalizirala pred sumornom sivom kućom, pokrila je usta rukom i nagnula glavu unatrag. Bože mili, toliko se kamenja izdizalo iz tla pred njom, cijeli kamenolomi su pali da se podigne ova palača. Toliko prozora s kristalnim staklom, tako oblikovanih okana da su podsjećala na rešetke. Cijelo dvorište bilo je omeđeno zidom visokim šest metara. Sigurnosne kamere. Ulaz.

Sve je bilo tako sigurno. Tako hladno.

Mjesto je bilo točno onakvo kakvo je zamislila. Tvrđava, a ne dom.

Bilo je okruženo zaštitom koja se na Starom jeziku nazivala opsjena, tako da mozak nepozvanoga ne može dovoljno dobro procesuirati lokaciju da bi je ponovno našao. Kvragu, ona ju je našla samo zato što je Wrath bio unutra. Tristo godina hranila se njegovom prečistom krvlju, imala ga je toliko u sebi da ga je mogla pronaći kamo god otišao. Čak joj ni opsjena nije predstavljala prepreku.

Kad se suočila s planinom koja se uzdizala pred njom, na zatiljku je osjetila ubode, kao da je netko prati. Dan se na istoku već polako pomaljao

SV

~ 134 ~

i sjaj joj je peckao oči. Ponestajalo joj je vremena.

Držeći ruku na ustima, prišla je golemim brončanim vratima. Nije bilo zvona ni zvekira pa je samo gurnula vrata. Šokirala se kad su se otvorila. Ušla je u predvorje. Aha, ovdje je provjeravaju. Stala je pred kameru i čekala. Alarm se zasigurno oglasio čim je otvorila vrata, tako da će je netko ubrzo pustiti unutra... ili otjerati. U tom slučaju morat će se okrenuti drugom izboru. Što je brže moguće.

Rehvenge je bio jedina osoba kojoj se još mogla obratiti, ali to je bilo dosta komplicirano. Njegova mamen je glimeri pružala neku vrstu duhovnog vodstva, i Marissina prisutnost bi je zacijelo jako uvrijedila.

Moleći se Čuvardjevi, zagladila je kosu. Možda je krivo pretpostavila, ali nije vjerovala da bi je Wrath istjerao kad je zora tako blizu. Toliko toga je istrpjela od njega, dugovao joj je jedan dan pod svojim krovom. Osim toga, on je doista bio častan mužjak.

Barem Butch nije živio s Bratstvom, koliko je ona znala. Preko ljeta je boravio negdje drugdje i nadala se da je još uvijek tamo.

Pred njom su se otvorila teška drvena vrata i Fritz, stari batler, jako se iznenadio što je vidi. »Gospođo?« Slugan se poklonio gotovo do poda. »Je li vas... očekuju?« »Ne«, odgovorila je. Baš suprotno od toga, pomislila je. »Ja...« »Fritz, tko je došao«, začuo se neki ženski glas. Kad su se koraci približili, Marissa je sklopila ruke i pognula glavu.

Bože mili. Beth, kraljica. Bilo bi bolje da je Wrath prvi izišao. Sad je samo mogla pretpostaviti da će morati otići. Vjerojatno će joj njezino veličanstvo dopustiti da se posluži telefonom i nazove Rehvengea? Bože, hoće li uopće imati vremena za poziv?

Vrata su se širom otvorila. »Tko je... Marissa?.« Marissa je gledala u pod i poklonila se, kao što običaji nalažu. »Kraljice.« »Fritz, ispričaj nas, molim te.« Trenutak kasnije je rekla: »Želiš li ući?« Marissa je oklijevala, a zatim je zakoračila kroz vrata. Zamjećivala je prekrasne boje i toplinu, ali nije smjela podignuti glavu da bolje pogleda. »Kako si nas pronašla?« »Krv vašeg helrena još je uvijek u meni. Došla sam... došla sam ga moliti za uslugu. Razgovarala bih s njime, ako vas to ne vrijeđa?« Marissa se šokirala kad ju je Beth uhvatila za ruku.

SV

~ 135 ~

»Što se dogodilo?« Kad je podignula pogled prema kraljici, zapanjila se od iznenađenja.

Beth je bila tako istinski zabrinuta, činilo se da joj je doista stalo. Nije znala kako reagirati na toliko topline, pogotovo od strane ženke koja je imala svako pravo izbaciti je. »Marissa, reci mi.« Gdje početi. »Ja... ah, trebam prenoćište. Nemam kamo otići. Upravo sam izbačena. Ja sam...« »Marissa, uspori. Čekaj. Što se dogodilo?« Marissa je duboko udahnula i ispričala kratku verziju događaja, pazeći da ne spomene Butcha. Riječi su se izlile iz nje poput prljave vode, prolivši se po mozaiku na podu i prljajući ljepotu pod njezinim nogama.

Sram ju je zamalo udavio. »Dakle, ostat ćeš kod nas.« Odredila je Beth kad je Marissa ušutjela. »Samo jednu noć.« »Koliko god ti treba.« Beth je stisnula Marissinu ruku. »Koliko god.« Zatvorila je oči dajući sve od sebe da se ne slomi pred kraljicom. Tad je čula zvuk teških čizama kako se spuštaju niza stube. I Wrathov duboki glas ispunio je golemo predsoblje. »Koji se vrag događa?« »Marissa će se useliti k nama.« Dok se Marissa još jednom poklonila, osjećala se kao da joj je netko oduzeo sav ponos, kao da je sasvim gola. Ne imati ništa i baciti se na milost i nemilost drugima doista je bilo grozno. »Marissa, pogledaj me.« Wrathov strogi ton bio joj je poznat. Tako je uvijek razgovarao s njom.

Tri stoljeća ga se bojala. U očaju je pogledala ulazna vrata, iako sad već više nije imala vremena za bijeg. Drveni paneli su se zatvorili kao da ih je kralj natjerao. »Marissa, govori.« »Odbij, Wrath«, odbrusila mu je kraljica. »Dosta joj je za večeras.

Havers ju je izbacio.« »Molim? Zašto?« Beth je nabrzinu sve ispričala, a za Marissu je to bilo još veće poniženje. Davala je sve od sebe da ne počne plakati. Izgubila je bitku kad je Wrath rekao: »Isuse Kriste, koji kreten. Naravno da će ostati ovdje.«

SV

~ 136 ~

Drhtavom rukom obrisala je oči i zarobila suze među vršcima prstiju. »Marissa? Pogledaj me.« Podignula je glavu. Bože, Wrath je bio isti kao i uvijek, lica preokrutnog da bi se nazvalo lijepim, a zbog crnih naočala bio je još strašniji. Primijetila je da mu je kosa mnogo dulja nego kad je ona bila s njim, gotovo do dna leđa. »Drago mi je što si došla k nama.« Pročistila je grlo. »Bila bih jako zahvalna ako bih mogla kratko ostati ovdje.« »Gdje su ti stvari?« »Spakirane su u mojoj kući, mislim u bratovoj, u Haversovoj kući.

Vratila sam se s Vijeća princepsa i sve što posjedujem je već bilo spakirano u kutije. Neka ostane tamo dok ne pronađem...« »Fritz!« Kad je slugan dotrčao, Wrath mu je naredio: »Otiđi k Haversu i donesi njezine stvari. Uzmi kombi i povedi još nekoga.« Fritz se poklonio i otišao mnogo brže nego što bi netko očekivao od tako starog slugana. Marissa je pokušavala pronaći riječi. »Pokazat ću ti tvoju sobu«, rekla je Beth. »Izgledaš kao da ćeš se srušiti.« Kraljica je Marissu povela prema velikim stubama. Dok su išle, Marissa je preko ramena pogledala Wratha. Izgledao je potpuno tvrdokorno i nemilosrdno, čeljusti čvrste kao beton. Morala je zastati. »Jesi li siguran«, upitala ga je.

Samo se još više razljutio. »Taj tvoj brat me uvijek znao raspizditi.« »Nisam vam htjela stvarati neugodnosti...« Wrath je samo prešao preko njezinih riječi. »Ovo se zapravo ticalo Butcha, zar ne? V. mi je rekao da si otišla k njemu i pomogla mu da se izvuče. Da pogodim, Haversu se nije svidjelo što si se zbližila s našim čovjekom, je li tako?« Marissa je samo mogla kimnuti. »Kao što sam rekao, tvoj brat me stvarno ljuti. Butch je naš dečko, iako nije u Bratstvu. Svatko tko je dobar s njim, dobar je s nama. Tako ti možeš živjeti ovdje do kraja svoga prokletog života ako želiš.« Wrath je kružio hodnikom. »Jebeni Havers. Jebeni idiot. Pronaći ću V.-a i reći mu da si ovdje. Butcha nema, ali V. će znati gdje je.« »Ne... ne moraš... ne...« Wrath nije stao, nije čak ni oklijevao, dajući joj do znanja da kralju ne

SV

~ 137 ~

može ništa narediti. Čak ni da se ne brine. »Pa eto«, promrmljala je Beth. »Barem nije naoružan.« »Čudim se što mu je toliko stalo.« »Šališ se? Pa ovo je doista grozno. Izbaciti te van u cik zore? Hajde, idemo te smjestiti.« Marissa se oduprla nježnom povlačenju za ruku. »Tako ste me milostivo dočekali. Kako možete biti tako...« »Marissa.« Bethine tamnoplave oči gledale su ravno u njezine. »Spasila si čovjeka kojeg volim. Kad su ga upucali i kad moja krv nije bila dovoljno snažna, ti si ga spasila pruživši mu zapešće. Neka ti bude savršeno jasno. Ne postoji ništa na svijetu što ne bih učinila za tebe.« Kad je svanulo i sunce obasjalo apartman, Butch se probudio s punom erekcijom i trljao je medunožje o satenske plahte. Bio je sav znojan, preosjetljiv, a erekcija mu je pulsirala. Bunovan, ne raspoznajući stvarnost i ono što se nadao da bi ona mogla biti, spustio je ruku dolje.

Otkopčao remen. Spustio ruku u bokserice.

Prizori Marisse prolijetali su mu mozgom, napola san koji je sretan sanjao, a napola prisjećanje. Postignuo je ritam, nije bio siguran tko ga dira, Marissa ili on sam... možda je ona... Bože, toliko je htio da to bude ona.

Zatvorio je oči i izvio leđa. Da. Tako je dobro.

Tad se probudio.

Kad je shvatio što radi, poludio je. Bio je bijesan na samoga sebe i na to što radi da je zgrabio svoj penis što je grublje mogao dok nije opsovao i ejakulirao. Ovo se nije moglo nazvati orgazmom. Bolje reći da je i njegov kurac glasno opsovao.

Bilo mu je mučno od straha, no pripremio se i pogledao ruku. I odahnuo od olakšanja. Barem je nešto bilo normalno. Nakon što je zbacio hlače sa sebe i obrisao se boksericama, otišao je u kupaonicu i stao pod tuš. Mogao je misliti samo na Marissu. Nedostajala mu je, osjećao je probadajuću glad za njom. Tako se osjećao kad je prije nekoliko godina prestao pušiti. Sranje, za ovakvo što ne postoje flasteri.

Kad je izišao iz tuša s ručnikom oko bokova, njegov novi mobitel počeo je zvoniti. Kopao je po jastucima dok ga nije pronašao. »Da, V.«, graktao je. Čovječe, ujutro mu je glas uvijek bio tako sjeban.

Zvučao je poput automobilskog motora koji se ne može upaliti.

Super, znači dvije stvari su bile normalne.

SV

~ 138 ~

»Marissa se uselila.« »Molim«, srušio se na madrac. »O čemu, dovraga, pričaš?« »Havers ju je izbacio.« »Zbog mene?« »Da.« »Koji kreten...« »Tu je, u kući, tako da se ne trebaš brinuti za njezinu sigurnost. Ali uzdrmana je do bola.« Nastala je duga tišina. »Murjače? Jesi tamo, stari?« »Jesam.« Ležao je na krevetu. Mišići su mu se grčili od potrebe za njom. »Znači, s njom je sve u redu. Hoćeš da ti je večeras dovedem?« Butch je rukom pokrio oči. Ludio je od same pomislio da je netko na bilo koji način naudio Marissi. »Butch? Halo?« Kad se Marissa smjestila na krevet, pokrila se plahtama gotovo preko glave, želeći da nije gola. Problem je bio u tome što nije imala odjeće. Bože, iako joj ovdje nitko neće smetati, golotinja je bila jednostavno. .. neprikladna. Skandalozna, iako nitko nikada neće saznati.

Pogledala je oko sebe. Dali su joj prekrasnu sobu, urađenu u plavom toile platnu, s pastoralnim scenama neke dame i udvarača koji kleči pred njom iscrtanim po zidovima, zavjesama, pokrivačima, stolcu.

Nije baš željela gledati u to. Dvoje francuskih ljubavnika su joj se nametali, kao da ih može čuti, i podsjećali je na ono što nije mogla imati s Butchem.

Da bi riješila problem, ugasila je svjetlo i zatvorila oči. Očna verzija čepića za uši je upalila. Mila Djevo, kakva zavrzlama! Morala se pitati na koji će način sad sve postati još gore. Fritz i dvoje drugih slugana otišli su kod njezina brata, kod Haversa, i napola je očekivala da se vrate praznih ruku. Možda se Havers u međuvremenu sam odlučio riješiti njezinih stvari. Kao što se riješio nje.

Dok je ležala u tami, prosijavala je krhotine vlastitog života, pokušavajući vidjeti što se još može iskoristiti, a što se mora baciti jer više nema spasa. Pronašla je samo smeće koje ju je rastužilo, mješavinu nesretnih sjećanja koja nisu vodila nikamo. Nije imala pojma što želi ili kamo da ode.

Sve to joj nikako nije imalo smisla. Provela je tri stoljeća čekajući da je neki mužjak primijeti. Tri stoljeća se pokušavala uklopiti u glimerine

SV

~ 139 ~

standarde. Tri stoljeća je davala sve od sebe da bude nečija sestra, nečija kći, nečija družica. Sva ta vanjska očekivanja zapravo su bila zakoni fizike koji su upravljali njezinim životom, a bili su mnogo neumoljiviji od sile teže.

A gdje je sada bila, nakon što se toliko trudila? Postala je nezdruženo, odbačeno siroče.

U redu, dakle. Imamo prvo pravilo za ostatak života. Ne prihvaćati tuđa tumačenja sebe. Možda nije imala pojma tko je, ali bolje je gubiti se i tražiti, neko da te netko na silu strpa u kategoriju. Telefon pokraj kreveta je zazvonio i poskočila je. Nakon što je pet puta zazvonio, javila se tek da ga ušutka. »Molim?« »Gospođo«, reče slugan. »Imate poziv od našega gospodara Butcha. Želite li se javiti?« Divno. Dakle, čuo je. »Ah... da.« »Odlično. Dao sam mu vaš direktni broj. Pričekajte, molim.« Začuo se klik i promukli glas. »Marissa? Jesi li dobro?« Baš i nisam, pomislila je, ali to se njega ne tiče. »Jesam, hvala na pitanju. Beth i Wrath bili su jako milostivi prema meni.« »Slušaj, htio bih te vidjeti.« »Stvarno? Smijem li onda pretpostaviti da su tvoji problemi magično nestali? Sigurno si oduševljen što si opet normalan. Čestitam ti.« Opsovao je. »Brinem se za tebe.« »Lijepo od tebe, ali...« »Marissa...« »Ne bismo htjeli dovesti me u opasnost, zar ne?« »Slušaj, samo sam...« »Bolje ti je da se ne približavaš, da me ne bi ozlijedio...« »Ma idi kvragu, Marissa. Neka sve ovo ide kvragu!« Zatvorila je oči, ljuta na cijeli svijet, na njega, na svoga brata i sebe samu. Sad kad se i Butch naljutio, ovaj razgovor je postao ručna bomba koja će uskoro eksplodirati.

Tiho mu je odvratila: »Cijenim to što se brineš, ali dobro sam.«

SV

~ 140 ~

»Sranje...« »Da, mislim da to dobro sažima cijelu situaciju. Doviđenja, Butch.« Kad je poklopila slušalicu, primijetila je da se sva trese. Telefon je opet počeo zvoniti čim je poklopila. Brzo je posegnula za telefonskom žicom i iščupala je iz zida. Pokrila se preko glave i okrenula na bok. Znala je da neće moći zaspati, ali ipak je zatvorila oči. Dok je razmišljala u tami, došla je do zaključka. Iako je sve bilo... sranje, kako je to Butch elokventno objasnio, zaključila je da je bolje biti ljut nego paničariti.

Dvadeset minuta kasnije, s kapom Red Soxa navučenom preko čela i sa sunčanim naočalama na očima, Butch je prišao tamnozelenoj Hondi Accord. Pogledao je lijevo i desno. Nije bilo nikoga. Zgrade nisu imale prozore. Automobili nisu prolazili Devetom ulicom. Sagnuo se i uzeo neki kamen s tla. Razbio je staklo s vozačeve strane. Kad je alarm poludio, odmaknuo se u sjenu i malo pričekao. Nitko nije dotrčao. Alarm je utihnuo.

Nije ukrao auto od svoje šesnaeste godine, kad je bio malodobni delinkvent u južnom Bostonu. Mirno je prišao, otvorio vrata i sjeo unutra.

Bio je brz i učinkovit, dokazavši da zločin nikada neće potpuno izići iz njega, baš kao ni južnjački naglasak. Iščupao je zaštitu pod kontrolnom pločom. Pronašao je žice, spojio dvije i ... brum.

Butch je laktom izbio ostatak stakla na prozoru i lagano krenuo.

Koljena su ga zamalo lupala u prsa pa je spustio ruku, pronašao otponac i odmaknuo sjedalo najdalje moguće. Izbacio je ruku na prozor, naslonio se kao da uživa u zraku ranog proljeća.

Kad je stigao do znaka stop na izlazu iz uličice, upalio je žmigavac i sasvim stao. Prema prometnim pravilima, ako sjediš u ukradenom vozilu bez identifikacijske isprave, navući ćeš si nevolje na vrat.

Kad je skrenuo lijevo i krenuo niz Devetu ulicu, bilo mu je žao lika kojeg je upravo sjebao. Nije ugodno kad ti ukradu auto. Pri prvom zaustavljanju otvorio je pretinac za rukavice i našao dokumente.

Automobil je bio registriran na ime Sally Forrester, Ulica Barnstable 1247.

Zavjetovao se da će joj što prije vratiti Hondu i par tisuća da joj nadoknadi za pretrpljenu neugodnost i razbijeni prozor.

Kad smo već kod razbijenih stvari... nagnuo je retrovizor i pogledao se. Kriste, izgledao je poput prometne nesreće. Morao se obrijati i lice mu je još uvijek izgledalo izubijano. Opsovao je i vratio retrovizor na mjesto

SV

~ 141 ~

da ne mora gledati tu ružnoću.

Nažalost, i dalje je imao jasnu sliku pred sobom.

Napuštao je grad u automobilu Sally Forrester, ukrašen facom koja je nalikovala na boksačku vreću, spopao ga je nekakav sram i nesigurnost koji mu se nisu sviđali. S lakoćom je mogao opkoračiti liniju dobra i zla, nije imao problema s tumačenjem zakona na svoj način. Kvragu, lomio je osumnjičenike dok nisu pukli. Pravio se da ne vidi stvari ako je to značilo dobiti informaciju o nekom slučaju. Drogirao se čak i nakon što je počeo raditi u policiji, barem dok se nije okanio kokaina.

Jedino što nikada ne bi bio uradio bilo je prihvatiti mito ili seksualne usluge dok je bio na dužnosti.

Pa da, zbog toga je bio junak.

A što je sada radio? Progonio je ženku čiji je život već bio totalna koma, samo da bi se mogao pridružiti paradi sranja koja je marširala preko nje. Ali nije si mogao pomoći. Nakon što ju je nazvao jedno stotinu puta, jednostavno je morao krenuti na ovaj izlet. Bio je sasvim opsjednut njome. Morao je vidjeti je li dobro i... kvragu, trebao je pokušati malo bolje objasniti svoje postupke.

Barem je jedna stvar bila dobra. Činilo se da je iznutra postao normalan. Kad je još bio u V.-ovoj palači užitaka, porezao se nožem, jer bez obzira na rezultate drkice koju je bacio, morao je provjeriti kakva mu je krv. Hvala Bogu, bila je crvena.

Duboko je udahnuo, i zatim se smrknuo. Spustio je nos na biceps i ponovno udahnuo. Koji je ovo kurac? Namirisao je nešto na sebi usprkos vjetru koji je ulazio kroz slupani prozor, čak i kroz odjeću. Nije bilo ono ljepljivo sranje od dječjeg pudera. To je na sreću isparilo. Sad je nešto drugo izlazilo iz njega.

Kriste. Tijelo mu se u zadnje vrijeme ponašalo poput poludjelog osvježivača zraka. Ali barem mu se sviđao ovaj začinski miris...

Opa. Je li to možda... ma nije. Ne može biti. Je li tako?

Ne može biti. Izvadio je mobitel i stisnuo brzo biranje. Čim se V. javio, rekao mu je. »Slušaj, dolazim.« Čulo se nekakvo rašpanje i udah, kao da je V. zapalio jednu. »Ne čudim se. Kako ćeš doći?« »U Hondi Sally Forrester.« »U čijoj Hondi?« »Pojma nemam, ukrao sam auto. Gledaj, ne pokušavam ništa čudno.«

SV

~ 142 ~

Ma da. »Mislim, čudno na degradski način. Samo želim vidjeti Marissu.« Nastala je duga tišina. »Pustit ću te kroz kapiju. Kvragu, opsjena već sedamdeset godina drži koljače podalje od ovog mjesta, i neće te moći naći. A ja i ne vjerujem da si nas došao pobiti. Osim ako se ne varam.« »Naravno da nisam.« Butch je namjestio kapu i ponovno se omirisao. »Slušaj, V.... Sa mnom se događa nešto malčice čudno.« »Što?« »Mirišem po muškoj kolonjskoj.« »Ma super. Ženke ti to vole.« »Vishous, mirišem po Obsessionu za muškarce, a nisam se našpricao, kužiš?« Tišina. Zatim: »Ljudi se ne vezuju.« »Ma daj me nemoj. Želiš li obavijestiti moj središnji živčani sustav i znojne žlijezde o tome? Siguran sam da bi ti bili zahvalni.« »Jesi li to primijetio kad ste bili zajedno u bolnici?« »Od tada se pogoršalo, ali učinilo mi se da sam to jednom ranije osjetio.« »Kada?« »Kad sam je gledao kako ulazi u auto s nekim mužjakom. Tad sam zgrabio i glock.« Tišina. »Butch, ljudi se ne vezuju kao mi.« »Znam.« Opet tišina. »Ima li šanse da si možda usvojen?« »Nema. A nemamo ni očnjaka u obitelji, ako na to misliš. V., stari, popio sam malo od tebe. Jesi li siguran da nisam postao...« »Jedini način je genetika. To s ugrizima je samo praznovjerno sranje.

Slušaj, pustit ću te kroz kapiju i razgovarat ćemo nakon što vidiš Marissu.

I slušaj. Wrath je rekao da se možemo pozabaviti degradima, ali ne želi da se ti miješaš.« Butch je lupio šakom o volan. »Zajebi to. Potrošio sam sate da bih zadobio pravo na odmazdu, V., krvario sam za pravo da prebijem tu kopilad i potražim vlastite odgovore.« »Wrath...«

SV

~ 143 ~

»Je divan momak, ali nije moj kralj. Tako da mi ne može zabraniti.« »Samo te želi zaštititi.« »Reci mu da mi nije potrebna ta usluga.« V. je izustio nekoliko ružnih riječi na Starom jeziku i promrmljao: »U redu.« »Hvala ti.« »Još samo nešto, murjače. Marissa je gošća Bratstva, i ako te ne želi vidjeti, izbacit ćemo te, da znaš.« »Ako me ne želi vidjeti, sam ću otići, kunem ti se.«

SV

~ 144 ~

Sedamnaesto poglavlje Kad je Marissa čula kucanje na vratima, otvorila je oči i provjerila sat. Bilo je deset ujutro, a ona nije zaspala ni na tren. Bože, kako je bila iscrpljena! Možda je Fritz došao s njezinim stvarima. »Da?« Vrata su se otvorila i pojavila se golema tamna sjena s bejzbolskom kapom na glavi. Pridignula se i pokrila grudi plahtom. »Butch?« »Bok.« Skinuo je kapu s glave i zgužvao je jednom rukom, dok je drugom razbarušio kosu. Upalila je svijeću snagom volje. »Što radiš ovdje?« »Ah... htio sam se osobno uvjeriti da si dobro. Tvoj telefon. ..« Podignuo je obrve kad je primijetio žicu koju je iščupala iz zida. »Hm, da... telefon ti ne radi. Mogu li ući na trenutak?« Kad je udahnula, namirisala je samo njega. Miris joj je preplavio nosnice i rascvjetao se po njezinu tijelu. Kreten, pomislila je, neodoljivi kreten. »Marissa, obećavam ti da neću navaljivati. Znam da si ljuta. Ali, možemo li samo razgovarati?« »Dobro«, rekla je odmahujući glavom. »Iako ne vidim da ćemo tako išta riješiti.« Kad je zakoračio naprijed, shvatila je da je ovo loša ideja. Ako je želio razgovarati, mogli su se naći u hodniku ili negdje. Ipak je on jako muževan. A ona jako gola. A sada su... da, zajedno zatvoreni u spavaćoj sobi.

Odličan plan. Jednostavno predivan. Možda bi najbolje bilo da sada skoči kroz prozor.

Butch se naslonio na zatvorena vrata. »Prije svega, je li ti dobro ovdje?« »Da, jest.« Bože mili, ovo je tako čudno, »Butch...« »Žao mi je što sam se ranije pravio da sam neki Humphrey Bogart, muškarčina...«, njegovo izubijano lice malčice se pokunjilo. »Nisam htio reći da se ti ne znaš brinuti sama za sebe. Htio sam reći da se bojim samoga sebe, da sam se usrao od straha i da ne mogu podnijeti pomisao na to da bi ti se nešto moglo dogoditi.« Marissa je zurila u njega. Ovo je doista bilo grozno. Ako se i dalje nastavi tako skromno ispričavati, slomit će je. »Butch...«

SV

~ 145 ~

»Molim te, čekaj. Saslušaj me. Saslušaj me i otići ću.« Polako je udahnuo, nadimajući snažna prsa pod šmekerskim crnim kaputom. »Čini se da me se moraš kloniti ako misliš ostati neozlijeđena. To ima veze s tim da sam ja opasan, a ne da si ti slaba. Znam da ti ne treba ni sklonište ni netko tko će se brinuti za tebe.« Odmjeravala ga je u dugoj tišini koja je nastupila. »Onda mi to dokaži, Butch. Reci mi što ti se zapravo dogodilo. Nije bilo nikakve automobilske nesreće, je li tako?« Protrljao je oči. »Oteli su me neki degradi.« Kad je preneraženo udahnula, brzo je rekao: »Ma ništa strašno. Stvarno!« Podignula je ruku. »Stani. Reci mi sve ili mi nemoj govoriti ništa. Ne želim poluistine. To nas oboje ponižava.« Opsovao je. I opet protrljao oči. »Butch, govori ili izlazi iz sobe.« »Dobro... dobro.« Podignuo je smeđe oči prema njezinu licu. »Koliko sam uspio shvatiti, ispitivali su me dvanaest sati.« Prsti su joj utrnuli koliko je stisnula plahtu. »Ispitivali... kako?« »Ne sjećam se baš, ali s obzirom na štetu, rekao bih standardno.« »Kako standardno?« »Elektrošokovi, udarci golim šakama, ubadanje pod nokte i takva sranja.« Kad je zastao, bila je sasvim sigurna da bi i te kako mogao još štogod nabrojiti. Želudac joj se podignuo do grla. »O... Bože...« »Nemoj razmišljati o tome. Gotovo je.« Mila Djevo u Sjenosvijetu, kako je mogao reći nešto takvo? »Zašto...« Pročistila je grlo. Ako je već tražila da čuje cijelu priču, onda neka se potrudi da je podnese kako treba. »Zašto su te zatvorili u karantenu?« »Stavili su nešto u mene.« Otkopčao je gumbe na svilenoj košulji i izvukao je iz hlača. Pokazao joj je crni ožiljak na trbuhu. »V. me pronašao napuštenog u šumi i izvadio je ono što su mi stavili unutra. Ali sada sam, kao, povezan s degradima.« Kad se ukočila, spustio je košulju. »Da, Marissa, s koljačima. Onima koji pokušavaju istrijebiti tvoju vrstu. Zato mi vjeruj kad ti kažem kako potreba da saznam što mi je učinjeno nije nikakvo sranje o pronalaženju unutarnjeg ja ili što ja znam. Tvoji su

SV

~ 146 ~

neprijatelji zlouporabili moje tijelo... stavili su nešto u mene.« »Jesi li... jesi li sada jedan od njih?« »Ne želim biti. Ne želim ozlijediti tebe niti bilo koga drugoga. Ali vidiš, u tome i jest problem. Previše je tih sranja koja su mi nepoznata.« »Butch, dopusti da ti pomognem.« Opsovao je. »Što ako...« »Nema što ako.« Duboko je udahnula. »Neću lagati. Bojim se. Ali ne želim ti okrenuti leđa. Lud si ako misliš da me možeš natjerati.« Odmahivao je glavom, gledajući je očima punim poštovanja. »Jesi li oduvijek ovako hrabra?« »Ne. Ali čini se da sam postala, zbog tebe. Hoćeš li mi dopustiti?« »Želim. Osjećam kao da bih trebao.« Ali potrajalo je prije no što se usudio prijeći sobu i približiti joj se. »Smijem li sjesti pokraj tebe?« Kad je kimnula i pomaknula se, spustio se na krevet, madrac se udubio pod njegovom težinom i dokotrljao Marissu k njemu. Dugo ju je gledao prije no što se usudio primiti je za ruku. Bože, dlan mu je bio tako velik i topao. Sagnuo se i usnama joj dotaknuo ruku. »Samo bih htio leći pokraj tebe. Ne radi seksa. Ne radi ičega sličnog tome. Samo...« »Da.« Podignula je plahte kad je ustao, no odmahnuo je glavom. »Leći ću preko plahti.« Skinuo je kaput i ispružio se pokraj nje. Privukao ju je k sebi.

Poljubio u vrh glave. »Izgledaš mi jako umorno.« »I jesam jako umorna.« »Onda spavaj i pusti da te ja čuvam.« Priljubila mu se još bliže i odahnula. Bilo je tako lijepo samo držati glavu na njegovim prsima i mirisati ga. Lagano ju je gladio po leđima, i zaspala je tako brzo da nije ni primijetila dok nije osjetila da se madrac miče jer on ustaje. »Butch?« »Moram razgovarati s Vishousom.« Poljubio ju je u ruku. »Ti se odmaraj. Ne sviđa mi se što si blijeda.« Malčice se nasmiješila. »Nema dadiljanja.« »Samo sam predlagao. Bi li se htjela naći sa mnom prije Prvog

SV

~ 147 ~

obroka? Čekat ću te dolje u knjižnici.« Kad je kimnula, sagnuo se i vrhom prsta je pogladio po obrazu. Zatim je pogledao njezine usne i miris koji je odašiljao odjednom se pojačao. Oči su im se susrele. Istog trena u njezinim se venama probudila želja, goruća, gušeća potreba. Njezine su oči same prešle na njegov vrat, očnjaci su joj se počeli produživati, a njezina se stvarnost svela na puki nagon. Željela je probosti njegovu žilu. Željela se nahraniti od njega. Željela je da njegovo tijelo uzme njezino dok se hrani.

Požuda za krvlju.

O, Bože. Zato je bila toliko umorna. Nije se mogla hraniti od Rehvengea, zatim je bila pod stresom od Butcheve bolesti, pa je on otišao, pa se dogodilo sve ovo s Haversom. No sada ti razlozi nisu bili važni. Bila joj je bitna samo glad.

Usne su joj se razdvojile i posegnula je za njim.

Ali što bi se dogodilo da se napije iz njegove vene?

Pa barem je to bilo lako. Iscurila bi mu zadnja kap krvi, a njoj ne bi bilo dosta jer je ljudska krv tako slaba. Ubila bi ga.

Ali Bože, on bi bio tako ukusan. Prekinula je glas požude za krvlju i željeznom voljom sakrila ruke pod plahte. »Vidimo se večeras.« Kad se uspravio, oči su mu se zamaglile i stavio je ruke pred sebe kao da pokušava sakriti erekciju. To ju je samo još više izludilo. »Pazi na sebe, Marissa«, rekao joj je tužno i tiho. Već je bio na vratima kada ga je zovnula. »Butch?« »Da?« »Ne smatram te slabim.« Namrštio se kao da se pita otkuda sada to. »Ni ja isto. Lijepo spavaj, krasotice. Vidimo se brzo.« Kad je ostala sama, čekala je da glad prođe, i prošla je. To joj je dalo nade. Bilo bi odlično kad bi mogla malo odgoditi hranjenje, s obzirom na sve što se događa. Približavanje Rehvengeu sada joj je djelovalo jako neprikladno.

SV

~ 148 ~

Osamnaesto poglavlje Van se vozio prema centra grada dok se noć spuštala nad Caldwellom. Nakon što je sišao s autoceste, krenuo je putom prema rijeci.

Dolje pod mostom rijeka Hudson bila je jednako glasna kao buka prometa nad njom. Današnji dan je prvi sa sobom donio toplinu proljeća, i rijeka je nabujala od otopljenog snijega. Izgledala je poput tekućeg asfalta, a mirisala po prljavštini. Prešao je pogledom preko mjesta na kojem se nalazio. Čovječe, biti sam pod mostom nikad nije bila dobra ideja.

Pogotovo pred kraj dana.

Ma zajebi ti ovo, nije ni trebao dolaziti. Okrenuo se prema svom kamionetu. Xavier je izišao iz sjene. »Drago mi je da si stigao, sinko.« Van je suzbio svoje iznenađenje.

Pa jebo te, ovaj je bio kao duh. »Zašto ovo nismo mogli riješiti preko telefona?« Sad je zvučao poput slabića. »Imam jebenog posla.« »Trebam tvoju pomoć.« »Rekao sam ti da me ne zanima.« Xavier se malčice nasmiješio. »Jesi, zar ne?« Zvuk kotača na šljunku dopro je do Vanovih ušiju i on se okrenuo.

Chryslerov kombi, neupadljiv i zanemariv, zaustavljao se tik pokraj njega.

Gledajući u Xaviera, Van je spustio ruku u džep i stavio prst na okidač svoje devetke. Ako ga pokušaju srediti, dobit će malo olova. »Otraga je nešto za tebe, sinko. Otvori.« Nastala je pauza. »Bojiš se, Van?« »Ma odjebi.« Prišao je vozilu, više nego spreman da na najmanju neobičnost izvadi pucaljku. Ali kad je odgurnuo vrata, samo se trgnuo.

Njegov brat, Richard, bio je svezan najlonskim konopcem, a oči i usta su mu zalijepili izolir trakom. »Isuse, Rich...« kad je posegnuo prema bratu, čuo je pištolj i pogledao vozača kombija. Bljedokoso kopile držalo je nešto što je nalikovalo na smith & wesson upereno u Vanovo lice. »Želio bih da ponovno razmotriš moju ponudu«, rekao mu je Xavier.

Butch je psovao za upravljačem Honde Sally Forrester kad je skrenuo lijevo pokraj znaka stop i ugledao patrolno vozilo caldwellske policije kako se parkira na uglu ulica Framingham i Hollis. Kvragu. Vožnja gradom u

SV

~ 149 ~

ukradenom autu s dvije tisuće zelembaća gotovine u džepu nije baš opuštajuća.

Srećom, poveo je pojačanje. V. ga je pratio u Escaladeu. Devet minuta kasnije, Butch je pronašao Sallyinu adresu u Ulici Barnstable. Nakon što je ugasio svjetla i pustio Hondu da se zaustavi, otpojio je žice i tako ugasio motor. Kuća je bila mračna pa se usudio prići ulaznim vratima i gurnuti kovertu s novcem kroz otvor za poštu, te odmah otrčati u Escalade. Nije se bojao da će ih netko uhvatiti u ovoj tihoj uličici. Ako i bude, V. će im lijepo počistiti sjećanja. Taman je ušao u terenac kad se smrznuo. Preplavio ga je neobičan osjećaj. Tijelo mu je bez ikakva razloga počelo zvoniti, jedino tako je mogao opisati svoje stanje. Kao da mu je netko zakopao mobitel u prsa. Niz ulicu... niz ulicu. Morao je krenuti niz ulicu.

O, Bože... tamo su bili degradi. »Što je, murjače?« »Osjećam ih. Blizu su.« »Neka igre započnu«, rekao je Vishous izišavši iz automobila. Kad je upalio alarm, svjetla na Escaladeu jednom su bljesnula. »Samo daj, murjače. Vidjet ćemo kamo će nas ovo odvesti.« Butch je krenuo. Zatim lagano potrčao. Zajedno su trčali kroz sjenke mirnog predgrađa, držeći se podalje od svjetlosti verandi i ulične rasvjete.

Prošli su kroz nečije dvorište. Zaobišli nečiji bazen. Prošuljali se pokraj garaže.

Susjedstvo je postajalo sve gadnije. Psi su lajali. Pokraj njih je prošao automobil bez svjetala iz kojeg je treštao rap. Prošli su pred neke napuštene kuće. Pa napuštenog zemljišta. Dok napokon nisu došli do derutne dvokatnice iz sedamdesetih okružene drvenom ogradom visokom tri metra. »Unutra«, rekao je Butch, tražeći ulaz. »Daj nogu, murjače.« Kad se Butch uhvatio za vrh ograde i povio koljeno, V. ga je prebacio preko kao da nije teži od jutarnjih novina. Dočekao se u čučanj.

Tamo su bili. Tri degrada. Dvojica su izvlačila nekog mužjaka iz kuće.

Butch je odjednom prokuhao. Bio je radioaktivno ljut zbog svega što su mu napravili, frustriran zbog straha za Marissu, zatočen u svojoj ljudskoj prirodi. Ti koljači sada su postali središnja točka njegove agresije.

No tad se V. materijalizirao pokraj njega i uhvatio ga za rame. Taman kad se Butch okrenuo da Bratu kaže da odjebe, Vishous je prosiktao: »Slobodno se ti pozabavi s njima. Nećemo nikome reći. Mogu nas

SV

~ 150 ~

vidjeti sa svih strana, a Rhagea nema. Jasno ti je da se sam moram boriti sa svima? Tako da ne mogu proizvesti opsjenu. Ovo neću moći zamaskirati.« Butch je zurio u svog cimera, shvativši da je po prvi put dobio dozvolu da se bori. »Zašto mi sada dopuštaš?« »Moramo znati na čijoj si strani«, rekao je V. vadeći bodež iz korica. »Ovako ćemo saznati. Ja ću uzeti onu dvojicu s civilom, a ti se baci na trećega.« Butch je kimnuo i jurnuo naprijed, svjestan velikog hukanja unutar svojih ušiju i tijela. Kad je krenuo prema degradu koji je krenuo u kuću, stvor se okrenuo kao da ga je čuo. Kopile je izgledalo iznervirano kad mu se Butch približio. »Bilo je i vrijeme da se pojaviš. Unutra su dvije ženke. Plavuša je zbilja brza, pa želim nju...« Butch je savladao degrada odostraga, nasadio mu se na glavu i ramena. Osjećao se kao da pokušava zajahati pastuha na rodeu. Koljač je popizdio i okrenuo se, zgrabivši Butcha za noge i ruke. Kad mu to nije upalilo, zaletio se i otresao ih obojicu o kuću dovoljno jako da udubi aluminijsku ploču. Butch se nije dao odmaknuti, držao je ruku čvrsto uz koljačev jednjak, a drugom mu je uhvatio zapešće i povlačio ga unatrag.

Noge je obavio oko koljačevih bokova, isprepleo gležnjeve i bedrima stegnuo što je jače mogao. Malo je potrajalo, ali napor i nedostatak zraka napokon su izmorili degrada.

Samo, kvragu, dok ovaj nije posustao, Butch je točno saznao kako se osjeća loptica za flipper. Otresao ga je o vanjski zid kuće, pa o vrata, a sad su bili u hodniku i ovaj ga je lupao naprijed-natrag kroz uski prostor.

Mozak mu je poskakivao kao loptica za stolni tenis, a unutarnji organi se pomiješali poput kajgane, ali jebo ga pas, neće pustiti. Što se duže on bavi degradom, to bolje šanse one ženke imaju za bijeg...

Sranje, vrtoglavica. Svijet se zavrtio i Butch je završio na podu, a koljač je sjeo na njega. Loše. Sad je on bio bez zraka. Izbacio je nogu, udarao o zid i uspio se izvući ispod koljačeva torza. Na nesreću, i ovaj se poslužio istim pokretom, pa su se obojica zajedno kotrljali po odvratnom narančastom tepihu. Butch je naposljetku ostao bez snage. Koljač ga je bez imalo muke okrenuo licem prema sebi i uhvatio ga daviti.

U redu... bilo bi odlično da se V. sada pojavi. No kada je degrad pogledao Butcha u oči, sve je usporilo. Zaustavilo se. Umrlo. Drugačija

SV

~ 151 ~

vrsta davljenja ih je spojila, pogledi su im se ukrstili, Butch je preuzeo kontrolu, iako je bio sasvim donji. Degrad je bio kao hipnotiziran, a Butch je samo slijedio svoje instinkte. Što je značilo da je otvorio usta i počeo polako udisati. Ali nije udisao zrak. Udisao je koljača. Upijao ga.

Proždirao ga. Baš kao ranije u onoj uličici, samo što sada nitko nije zaustavio proces. Butch je nastavio udisati i crna sjenka izišla je iz koljačevih očiju, nosa i usta, te ušla u Butcha.

On se osjećao poput balona napunjenog smogom. Osjećao se kao da preuzima neprijateljevo kormilo. Kad je završio, koljačevo tijelo se samo rasprsnulo u pepeo i prosulo po Butchevu licu, prsima i nogama. »Ma daj me nemoj.« Butch se u potpunom očaju okrenuo. V. se nagnuo kroz ulazna vrata, držeći se za dovratke kao da mu život ovisi o tome. »O, Bože.« Butch se okrenuo na bok. Ružni tepih ga je grebao po obrazu. Bilo mu je odvratno zlo, a grlo ga je boljelo kao da je cijeli dan drmao po viskiju. Najgore od svega je bilo to što je zlo ponovno bilo u njemu i kolalo njegovim venama. Osjećao je miris dječjeg pudera kad je udahnuo na nos. Znao je da dolazi od njega, a ne od ostataka degrada. »V.«, rekao je očajno, »što sam to upravo učinio?« »Pojma nemam, murjače. Pojma nemam.« Vishous je dvadeset minuta kasnije zatvorio sebe i svog cimera u Escalade i zaključao sve brave. Kad je utipkao broj na mobitelu i prinio ga uhu, pogledavao je Butcha. Murjak je izgledao kao da mu je zlo na mnogo načina, kao da ima morsku bolest, da je nenaspavan i da ga u isto vrijeme hvata gripa. Užasno je smrdio po dječjem puderu, činilo se da taj zadah ispušta kroz svaku svoju poru.

Kad je mobitel zazvonio, Vishous je upalio automobil i pomislio na onaj jebeni hokus-pokus koji je Butch izveo nad koljačem. Da se posluži murjakovim rječnikom, Sveta Marijo, majko Božja... Čovječe, to usisavanje je zapravo prejebeno oružje. Ali uz bezbroj komplikacija.

V. je ponovno pogledao murjaka. Shvatio je da to čini samo kako bi se osigurao da ga ovaj ne promatra kao degrad. Kvragu. »Wrath«, rekao je V. kad mu se ovaj javio. »Slušaj, ja... sranje. .. naš mali ovdje je upravo požderao degrada. Ne, ne Rhage... Butch. Da. Butch. Što? Ne, vidio sam ga... nestao je. Ne znam kako, ali degrad se samo pretvorio u prašinu. Ma kakvi, nema nož. Udahnuo ga je. Slušaj, za svaki slučaj ću ga odvesti k sebi, neka odspava. Onda dolazim kući, može? Da... ne, pojma nemam kako je to izveo, reći ću ti detalje kad stignem tamo. Da.

SV

~ 152 ~

Aha. O, Bože... da, dobro sam, prestani više s tim. Vidimo se.« Kad je poklopio i bacio mobitel na kontrolnu ploču, čuo je Butchev promukli glas. »Sretan sam što me ne vodiš kući.« »Kad bih barem mogao«, rekao je V. vadeći ručno smotanu cigaru.

Kad je zapalio, odškrinuo je prozor da dim iziđe. »Isusa ti, murjače, kako si znao da možeš?« »Pojma nisam imao.« Butch se malčice nakašljao, kao da ga boli grlo. »Daj mi jedan bodež.« V. se smrknuo i pogledao cimera. »Što će ti?« »Samo mi ga daj.« Kad je V. oklijevao, Butch je tužno odmahnuo glavom. »Neću te napasti. Kunem se svojom majkom.« Stali su na crvenom svjetlu i V. je otkopčao sigurnosni pojas da može izvaditi bodež iz korica na prsima. Pružio ga je Butchu okrenuvši dršku prema njemu i provjerio put pred njima. Kad se okrenuo, Butch je bio podignuo rukav i rezao samog sebe po nadlanici. Obojica su zurila u ono što je izišlo. »Opet krvarim crno.« »To i nije neko iznenađenje.« »Smrdim kao i oni.« »Da.« Čovječe, V.-u se nije nimalo sviđao način kako murjak gleda taj bodež.

Butch mu je vratio oružje i V. ga je obrisao o hlače prije no što ga je vratio u korice. Butch se skupio i rukama pokrio trbuh. »Ne želim biti u blizini Marisse kad sam ovakav, može?« »Nema problema. Ja ću se pobrinuti za sve.« »V.?« »Što je?« »Radije bih umro nego te povrijedio.« V.-ov je pogled premostio prostor među njima. Murjakovo je lice bilo strogo, a smeđe oči smrtno ozbiljne. Njegove riječi nisu bile puko izricanje misli, nego zavjet. Butch O'Neal je bio spreman povući se iz igre ako sranje postane kritično. Bio je sasvim spreman i sposoban za to.

V. je ponovno uvukao dim, dajući sve od sebe da se još više ne veže uz tog čovjeka. »Nadajmo se da neće doći do toga.« Molim te, Bože, neka ne dođe do toga.

SV

~ 153 ~

Devetnaesto poglavlje Marissa je obišla još jedan krug oko knjižnice Bratstva i završila kraj prozora koji je gledao na terasu i bazen.

Dan će vjerojatno bio topao, pomislila je. Snijeg je bio prošaran rupama koje su otkrivale smeđe tlo i crni mramor terase. Ma kvragu, koga briga za pejzaž!

Butch je otišao nakon prvog obroka, rekavši da treba nešto obaviti na brzinu. To je bilo u redu. Super. Odlično. Ali to je bilo prije dva sata.

Okrenula se kad je netko ušao u prostoriju. »Butch... oh, to si ti.« Vishous je stajao na ulazu, punokrvni ratnik uokviren zlatnim listićima. Mila Djevo u Sjenosvijetu... gledao ju je potpuno bezizražajno, onako kako gledaš osobe kojima moraš prenijeti neželjene vijesti. »Reci mi samo da je živ«, rekla je. »Spasi me i reci mi da je živ.« »Živ je.« Koljena su je izdala i morala se primiti za policu. »Ali neće doći, zar ne?« »Neće.« Dok su gledali jedno u drugo, odsutno je zapazila da on na sebi ima lijepu bijelu košulju: Turnbull and Asser na kopčanje. Prepoznala je kroj.

Butch je imao istu takvu. Omotala se rukom oko struka, kao da se želi zaštititi. Vishous je tako djelovao na nju. Činio se kao tako opasan mužjak, ne samo zbog tetovaža na sljepoočnici ili crne kozje bradice, ili zastrašujućeg tijela. Taj Brat je bio sasvim hladan, a netko tako udaljen od osjećaja bio je spreman na sve. »Gdje je«, upitala je. »Dobro je.« »Zašto onda nije ovdje?« »Bila je to samo brza borba.« Brza borba... Koljena su joj opet popustila kad se sjetila Butcha kako prebijen leži na bolničkom krevetu. Zaražen nečim zlim. »Želim ga vidjeti.« »Nije ovdje.« »Je li kod mog brata?« »Nije.« »A ti mi nećeš reći gdje je, je li tako?« »Uskoro će te nazvati.«

SV

~ 154 ~

»Je li se borio s degradima?« Kad ju je Vishous samo nastavio gledati, srce joj je sasvim poludjelo. Nije mogla izdržati ni pomisao da Butch bude umiješan u ovaj rat. Već je dovoljno propatio. »Proklet bio, reci mi jeste li se borili s koljačima, samoživi gade!« Tišina. To je samo po sebi odgovaralo na pitanje. I davalo joj do znanja da Vishousa nije briga ljuti li se ona na njega ili ne. Skupila je haljinu i odmarširala do ratnika. Morala je jako izviti vrat da mu može pogledati ravno u oči. Bože mili, te dijamantnobijele oči s ponoćnoplavim rubovima oko šarenica.

Hladne. Tako hladne.

Dala je sve od sebe da on ne primijeti kako dršće, ali primijetio je.

Ramena su joj se tresla. »Bojiš me se, Marissa«, upitao ju je. »A što misliš da bih ti mogao napraviti?« Ignorirala je to pitanje. »Ne želim da se Butch bori.« Jedna crna obrva se podignula. »Ne odlučuješ ti.« »Preopasno je za njega.« »Nisam baš siguran u to nakon ovoga večeras.« Bratov tvrdokoran osmijeh natjerao ju je da zakorači unatrag, ali ljutnja je spriječila povlačenje. »Sjećaš li se onog bolničkog kreveta? Vidio si što su mu napravili prvi put. Mislila sam da ti je stalo do njega.« »Ako ispadne da nam je on prednost, i on sam pristane na to, iskoristit ćemo ga.« »Sad mi Bratstvo baš nije drago«, lupila je. »A ni ti.« Htjela je proći pokraj njega, no uhvatio ju je za ruku i privukao blizu.

Držao ju je čvrsto, ali nije ju boljelo. Pogledom je prešao preko njezinih očiju, lica, vrata i cijelog tijela. Tad je primijetila vatru u njemu.

Vulkansku vrelinu. Unutarnji inferno zarobljen u ledenoj samokontroli. »Pusti me«, šaptala je dok joj je srce lupalo. »Nisam iznenađen.« Njegov odgovor došao je tiho... poput oštrog noža položenog uz vrat. »Molim?« »Ti si plemenita ženka. Ne trebam ti biti drag.« Svjetlucave su oči prišle još bliže njezinu licu. »Ti zaista jesi ljepotica među našom vrstom.« »Ne... ne, nisam...«

SV

~ 155 ~

»Da, jesi.« Vishousov glas je postajao sve tiši i tiši, dok naposljetku nije bila sigurna čuje li ga ili je on samo u njezinoj glavi. »Butch je mudar izbor za tebe, ženko. Dobro će se pobrinuti za tebe, ako mu dopustiš.

Hoćeš li, Marissa? Hoćeš li mu dopustiti... da se pobrine za tebe?« Dok su je dijamantne oči hipnotizirale, osjetila je njegov palac kako se kreće naprijed-natrag po njezinu zapešću. Bilo joj se ubrzo uskladilo s njegovim lijenim ritmom. »Odgovori mi na pitanje, Marissa.« Zateturala je. »Što si pitao?« »Hoćeš li mu dopustiti da te uzme?« Vishous se sagnuo i prinio usne njezinu uhu. »Hoćeš li ga primiti u sebe?« »Da...« uzdisala je, svjesna da razgovaraju o seksu, ali previše zavedena trenutkom da razmisli o odgovoru. »Primit ću ga u sebe.« Ruka na njoj popustila je čvrsti stisak. Gladila ju je po ruci, krećući se zaštitnički i toplo. Usredotočeno je pogledao mjesto na kojem je dodiruje. »Dobro. To je dobro. Vas dvoje ste prekrasni zajedno. Jebena inspiracija.« Mužjak se okrenuo i izišao iz sobe. Dezorijentirano i šokirano uputila se prema vratima knjižnice gledajući Vishousa kako se penje stubama.

Bez upozorenja je stao i okrenuo glavu prema njoj. Istog je trena pokrila usta rukom. Vishousov osmijeh bio je mračan jednako koliko su mu oči bile hladne. »Ma daj, Marissa. Zar si stvarno mislila da ću te poljubiti?« Zinula je. Baš to je pomislila kada...

Vishous je odmahnuo glavom. »Ti si Butcheva ženka i za mene ćeš uvijek to biti, završila ti s njim ili ne.« Opet je krenuo uza stube. »Osim toga, nisi moj tip. Koža ti je premekana.« V. je ušao u Wrathovu radnu sobu i zatvorio dvostruka vrata za sobom, razmišljajući kako je razgovorčić s Marissom bio uznemirujući na više razina. Već tjednima nije ušao nikome u glavu, a njezine misli čitao je kao da su otvorena knjiga. Ili je jednostavno pogodio. Prije će biti ovo drugo. Sudeći po njezinim raskolačenim očima, mislila je da namjerava spustiti usta na njezina.

Krivo.

Razlog zbog kojeg je zurio u nju bio je taj da ga je fascinirala, a ne privlačila. Želio je znati zbog čega je Butch lijegao s njom s toliko topline i

SV

~ 156 ~

ljubavi. Je li imala nešto u svojoj koži? Kostima? Ljepoti? Kako mu je to činila?

V. se protrljao po prsima, svjestan samoće koja ga je probadala. »Halo? Brate?« Wrath se golemim šakama naslonio na svoj šminkerski stol. »Jesi li došao predati izvještaj ili glumiti kip?« »Da... oprosti. Malo sam odlutao.« Vishous je zapalio cigaretu i opisao borbu, posebice posljednji dio kad je gledao degrada kako zahvaljujući njegovu cimeru nestaje u zraku. »Prokletstvo...« prošaptao je Wrath.

V. je prišao kaminu i bacio opušak cigarete u vatru. »Nikad nisam vidio nešto slično.« »Je li on dobro?« »Pojma nemam. Odveo bih ga Haversu na pregled, ali murjak više nema pristupa toj klinici. Sad je kod mene. Ima mobitel, zvat će ako mu bude loše. Nešto ćemo smisliti.« Wrath se smrknuo iza svojih crnih naočala. »Koliko si siguran da ga degradi ne mogu naći?« »Sasvim siguran. U oba slučaja on je krenuo na njih. Kao da ih je namirisao. Kad im se približi, prepoznaju ga, ali uvijek on napadne prvi.« Wrath je pogledao hrpe papira na svom stolu. »Ne sviđa mi se što je tamo sam. Nimalo mi se to ne sviđa.« Pauza je poprilično potrajala prije no što je V. rekao: »Mogao bih otići po njega i dovesti ga kući.« Wrath je skinuo naočale. Dok je trljao oči, kraljevski prsten ukrašen masivnim crnim dijamantom sjao je na njegovu srednjem prstu. »Ovdje imamo ženke. Jedna je trudna.« »Ja ću paziti na njega. Pobrinut ću se da ostane u Jazbini. Zapečatit ću ulazni tunel.« »Prokletstvo.« Vratio je naočale na glavu. »Idi po njega. Dovedi našeg dečka kući.« Najstrašniji dio primanja u Degradacijsko društvo za Vana nije bila fizička promjena, Omega, ili činjenica da na to nije pristao svojom voljom.

Sva ta sranja bila su i te kako jeziva. Isuse Kriste... sama spoznaja da zlo zapravo postoji, kreće se okolo i ranjava ljude? Da, da... dobrodošao u odvratnu realnost.

Ali to nije bio najstrašniji dio. Van se uz stenjanje pridignuo s madraca na kojem je ležao tko zna kako dugo. Zureći u vlastito tijelo,

SV

~ 157 ~

pružio je ruku iz ramena i vratio je na mjesto.

Najjeziviji dio je bio taj što se, kad je napokon prestao povraćati, nije mogao sjetiti zašto se ispočetka nije želio pridružiti. Moć mu se vratila u tijelo, bijes dvadesetih godina ponovno je kolao njegovim žilama.

Zahvaljujući Omegi, vratio se samome sebi, nije više bio blijeda sjenka nekadašnjeg čovjeka. Naravno, sredstva kojima je postigao novu mladost sastojala su se od samog straha, jeze i nevjerice. Ali ishod... ishod je bio nenadmašiv.

Ponovno je stisnuo biceps, želeći samo osjetiti mišiće i kosti. »Smiješiš se«, rekao je Xavier kad je ušao u sobu. Van je podignuo glavu. »Osjećam se izvrsno. Jebeno izvrsno.« Xavierove oči su zurile u daljinu. »Nemoj da ti to lupi u glavu. Dobro me slušaj. Želim da ostaneš blizu mene. Nikad ne smiješ nikamo ići bez mene. Jasno?« »Da. Naravno.« Van je spustio noge s kreveta. Nije mogao dočekati da potrči i vidi kako je to. Kad je ustao, primijetio je da se Xavier čudno ponaša. Je li frustriran? »Što nije u redu«, upitao je Van. »Tvoja indukcija je bila tako... uobičajena.« Uobičajena?

Vađenje srca i zamjena krvi s nečim što je nalikovalo na katran njemu nije bilo uobičajeno. Osim toga, Vana nije zanimalo ovo kvarenje zabave. Svijet je bio svjež i nov za njega. Ponovno se rodio. »Žao mi je što si razočaran«, promrmljao je. »Nisam razočaran u tebe. Još.« Xavier je pogledao na sat. »Oblači se.

Odlazimo za pet minuta.« Van je ušao u kupaonicu i stao nad školjku, samo da bi shvatio da uopće ne treba ići. Nije bio ni gladan, ni žedan. U redu, ovo je zbilja čudno.

Bilo mu je neprirodno zanemarivati jutarnju rutinu. Nagnuo se i pogledao svoj odraz u zrcalu. Crte lica su mu bile iste, ali oči nisu. Uznemireno je protrljao lice dlanom da se uvjeri kako je još uvijek od krvi i mesa. Dok je napipavao kosti lubanje kroz kožu, sjetio se Richarda. Koji je sada bio kod kuće sa ženom i dvoje djece. Na sigurnome.

Van više neće održavati kontakte sa svojom obitelji. Nikada više. Činilo mu se pravednim tako platiti za bratov život. Očevi su bitni. Osim toga, vidi samo što je sve dobio za svoju žrtvu. Njegov posebni dio je opet proradio.

SV

~ 158 ~

»Jesi spreman«, doviknuo je Xavier iz hodnika.

Van je progutao slinu. Čovječe, ovo u što se sad upleo bilo je mnogo mračnije i dublje od zločinačkog života. On je sada agent zla, zar ne? I to bi mu trebalo više smetati.

Umjesto toga uživao je u svojoj moći i jedva je čekao da je pokaže. »Da, jesam.« Nasmiješio se svom odrazu, osjećajući kako se njegova sudbina tek treba ispuniti.

Bio je baš onaj koji treba biti.

SV

~ 159 ~

Dvadeseto poglavlje Te večeri Marissa je izišla iz kupaonice kad je čula da se zaštite podižu s prozora. Bože mili, bila je tako umorna. Provela je doista naporan dan. Dobro je bilo barem to što tako nije ludjela zbog Butcha. Barem nije toliko razmišljala o njemu. Činjenica da su ga degradi opet povrijedili bila je samo dio njezinih briga. Pitala se gdje je i tko se brine za njega. Očito ne njezin brat. Ali, je li Butch imao nekoga drugoga?

Je li proveo dan s nekom drugom ženkom, je li ga ona njegovala?

Da, Marissa je s njim razgovarala prethodne noći, rekao joj je sve čemu se nadala, uvjerio ju je da je dobro. Nije joj lagao o borbi s degradima. Iskreno joj je priznao da je ne želi vidjeti dok mu se stanje ne poboljša. I rekao joj je da će se vidjeti večeras pri Prvom obroku.

Pretpostavila je da je jako uznemiren, i nije ga krivila zbog toga. No shvatila je da je zaboravila pitati mnogo toga tek nakon što je poklopila slušalicu. Gadila se sama sebi zbog svoje nesigurnosti. Odmarširala je do otvora za prljavo rublje i ubacila ručnik unutra. Kad se uspravila, toliko joj se zavrtjelo da je morala čučnuti. Ili to ili bi se onesvijestila. Samo da ova potreba za hranjenjem prestane. Samo da prestane.

Duboko je disala dok joj se glava nije razbistrila, zatim je polako ustala i stala nad umivaonik. Pustila je hladnu vodu i njome se umila.

Znala je da će morati otići k Rehvengeu. Samo ne večeras. Večeras je trebala biti s Butchem. Morala ga je vidjeti svojim očima i uvjeriti se da je dobro. Morala je razgovarati s njime. On je bio važan, a ne njezino tijelo.

Kad je malčice došla k sebi, odjenula je plavetnu YSL haljinu. Sad ju je mrzila. Podsjećala ju je na tako ružne stvari, kao da je ona scena s njezinim bratom za sobom ostavila neki odvratan miris koji se ne može isprati.

Netko je pokucao točno u šest sati. Fritz je bio s druge strane vrata njezine sobe i smiješio joj se poklonivši se. »Dobra večer, gospodarice.« »Dobra večer. Imate li papire?« »Kako ste tražili.« Primila je spis koji joj je pružio, sjela za pisaći stol i potpisala dokumente. Kad je zatvorila spis, poklopila ga je rukom kao da zatvara poglavlje života. »Brzo je bilo gotovo.«

SV

~ 160 ~

»Imamo dobre odvjetnike, zar ne?« Duboko je udahnula, te pružila punomoć i ugovor o najmu sluganu.

Odšetala je do svoga noćnog ormarića i uzela dijamantnu narukvicu iz kompleta koji je nosila kad je stigla u kuću Bratstva. Kad ju je pružila sluganu, na tren se sjetila kako joj je otac darovao taj komplet nakita prije više od sto godina. Ne bi nikada mogao pretpostaviti na koji će ga način Marissa iskoristiti. Hvala Čuvardjevi.

Batler se smrknuo. »Gospodar to ne odobrava.« »Znam, ali Wrath mi je ionako već pokazao previše dobrote.« Dijamanti su svjetlucali između njezinih prstiju. »Fritz? Uzmite narukvice.« »Gospodar doista ne odobrava.« »On nije moj gvardijan. On ne odlučuje o tome.« »On je kralj. Odlučuje o svemu.« Ali uzeo je komad nakita. Kad se okrenuo, izgledao je doista tužno i pogođeno. Rekla mu je: »Hvala što ste mi donijeli nešto donjeg rublja i što ste odnijeli ovu haljinu na kemijsko čišćenje. To je jako obzirno od vas.« Pohvala ga je malčice razveselila. »Možda biste htjeli da donesem još nekoliko haljina iz vašeg kovčega?« Pogledala je ovu St. Laurentovu koju je imala na sebi i odmahnula glavom. »Neću još dugo ostati ovdje. Bit će najbolje da ostanu spakirane.« »Kako želite, gospodarice.« Zastao je. »Trebate znati da sam odnio svježe ruže u knjižnicu za vaš sastanak s našim gospodarom Butchem.

Zamolio me da ih donesem na vaše zadovoljstvo. Rekao mi je da se pobrinem da budu svjetlozlatne i prekrasne kao vaša kosa.« Zatvorila je oči. »Hvala vam, Fritze.« Butch je isprao britvicu, kucnuo njome o rub umivaonika i zatvorio vodu. Prema onome što je zrcalo pokazivalo, brijanje mu i nije previše pomoglo; zapravo je samo još više istaknulo njegove modrice, koje još nisu počele žutjeti. Sranje. Htio je lijepo izgledati za Marissu, pogotovo jer sinoć i nije ispalo tako dobro. Dok je zurio u svoj odraz, pipnuo je prednji zub, onaj koji je malo napukao. Sranje... ako misli dobro izgledati, trebat će mu plastična operacija, detoksikacija i krunice na svim zubima. Što

SV

~ 161 ~

god. Imao je drugih briga jer se treba naći s njom za deset minuta. Sinoć je doista zvučala loše preko telefona, i činilo se da su se ponovno udaljili.

Ali barem ga je htjela ponovno vidjeti. To je dovelo do nove brige. Malčice se sagnuo i izvadio nož. Ispružio je ruku i... »Murjače, bit ćeš pun rupa ako tako nastaviš.« Butch je pogledao u zrcalo. V. je stajao iza njega s čašom Goosea i zapaljenim turskim duhanom u ruci, čiji je teški i muževni miris ispunio zrak u prostoriji. »Ma daj, V. Moram biti siguran. Znam da je tvoja ruka čudotvorna, ali...« Povukao je oštricu preko svoje kože i zatvorio oči, bojeći se onoga što bi moglo izići. »Crveno je, Butch. Dobar si.« Pogledao je grimiznu crtu. »A kako mogu biti siguran u to?« »Ne smrdiš više po degradima, a sinoć si smrdio.« V. je ušao u kupaonicu. »A drugo...« Prije no što se Butch snašao, V. se sagnuo, zgrabio ga za ruku i polizao ranu. Butch se oteo iz njegova stiska. »Isuse, V.! Što ako je ta krv kontaminirana?!« »Dobra je...« V. se odjednom počeo tresti, udario je o zid, oči su mu se zavrtjele natrag u glavu, jedva je disao. »Bože dragi«, uzviknuo je Butch užasnuto, krenuvši prema svom cimeru. No V. je samo glatko prekinuo svoj napadaj i potegnuo gutljajčić votke iz čaše. »Dobro si, murjače. Krv ti ima sasvim dobar okus. Hoću reći, dobar za ljudskog lika, a to nije baš moj prvi izbor, kužiš me?« Butch ga je šakom zviznuo u rame. Kad je brat opsovao, zviznuo ga je još jednom. V. ga je ošinuo pogledom i protrljao rame. »Isusa ti, murjače.« »Ne kenjaj, zaslužio si.« Butch se progurao pokraj brata i krenuo prema svom ormaru. Dok je pokušavao odabrati što će odjenuti, grubo je odgurivao odjeću na vješalicama. Zastao je. Zatvorio oči. »Koji je ovo kurac, V. Sinoć sam krvario crno. Sada ne krvarim. Je li moje tijelo nekakvo postrojenje za preradu degrada?« V. se spustio na krevet, naslonio se na uzglavlje i položio čašu na svoje bedro odjeveno u kožu. »Možda. Pojma nemam.«

SV

~ 162 ~

Čovječe, ova izgubljenost mu je tako dojadila. »Mislio sam da ti sve znaš.« »Nisi fer, Butch.« »Sranje... u pravu si. Ispričavam se.« »Možemo li preskočiti ispričavanje? Umjesto toga dopusti mi da ti uzvratim udarac.« Kad su se obojica nasmijali, Butch se prisilio da odabere odijelo.

Završio je s plavocrnom kreacijom Ermenegilda Zegne i bacio je na krevet pokraj V.-a. Tad je prešao na kravate. »Vidio sam Omegu, zar ne. Ono što je bilo u meni. Stavio je dio sebe u mene.« »Da. Mislim da je tako.« Butcha je spopala potreba da ode u crkvu i pomoli se za svoje spasenje. »Za mene nema povratka u normalu, je li tako?« »Vjerojatno nema.« Butch je zurio u svoju kolekciju kravata, preplavljen prevelikim izborom. Dok je neodlučno stajao pred tkaninama, iz nekog razloga pomislio je na svoju obitelj u južnom Bostonu. Kad smo već kod normalnog... oni su ostali nepromijenjeni, neumoljivo isti kao i uvijek. Za klan O'Nealovih postojao je jedan središnji događaj, onaj koji je obiteljsku šahovsku ploču bacio u zrak. Kad su figure pale, utopile su se u ljepilu.

Nakon što je Jane silovana i ubijena s petnaest godina, svi su ostali zalijepljeni na svome mjestu. A on je bio odbačenik kojem nisu htjeli oprostiti. Izvadio je krvavocrvenu Ferragamovu kravatu da prekine ružni tijek misli. »Što ćeš ti večeras, vampiru moj?« »Imam slobodnu večer.« »Super.« »Ne, grozno. Znaš da mrzim kad se ne borim, je li tako?« »Previše si napet.« »Aha.« Butch ga je pogledao preko ramena. »Moram li te podsjetiti na danas popodne?« V. je spustio pogled na čašu. »Ništa.« »Probudio si se vičući tako glasno da sam pomislio kako te netko nastrijelio. Što si sanjao?«

SV

~ 163 ~

»Ništa.« »Nemoj me zafrkavati, živciraš me.« V. je malo promućkao votku i progutao je. »Samo san.« »Ne seri. Živim s tobom već devet mjeseci. Tih si poput kamena. Ako uopće i spavaš.« »Kako god.« Butch je maknuo ručnik sa sebe i odjenuo crne bokserice. Izvadio je uštirkanu bijelu košulju na kopčanje. »Trebao bi reći Wrathu što se događa.« »Hajde, nemojmo više o tome.« Butch je odjenuo košulju i skinuo hlače s vješalice. »Samo želim reći...« »Šuti, murjače.« »Bože, koje si ti šutljivo kopile. Pazi, tu sam ako poželiš razgovarati, u redu?« »Nemoj čekati. Ali cijenim to.« V. je pročistio grlo. »Usput, posudio sam sinoć jednu tvoju košulju.« »Nema problema, nervira me to što mi kradeš čarape.« »Nisam htio izići pred tvoju curu u odjeći za borbu, a ja samo to nosim.« »Rekla je da si razgovarao s njom. Mislim da je činiš nervoznom.« V. je promrmljao nešto poput »Tako i treba.« Butch ga je pogledao. »Što si rekao?« »Ništa.« V. je ustao s kreveta i krenuo prema vratima. »Slušaj, večeras ću biti na onome drugom mjestu. Poludjet ću ovdje dok su svi na poslu. Ako me budeš trebao, dođi u apartman.« »V.« Kad je cimer stao i okrenuo se, Butch je rekao: »Hvala.« »Na čemu?« Butch je podignuo ruku koju je maloprije porezao. »Znaš.« V. je slegnuo ramenima. »Pa bit će bolje da pred nju ne ideš izranjavan.« John je krenuo kroz podzemni tunel, a njegovi koraci odjekivali su poput bubnjeva. Osjećao se kao najusamljenije stvorenje na svijetu. Bio je

SV

~ 164 ~

osamljen i ljut. Ljutnja ga nikada nije napuštala, bila mu je bliska poput vlastite kože, kretala se s njim kamo god pošao. Čovječe, jedva je čekao da počne nastava da si da malo oduška. Grčio se, bio hiperaktivan i nemiran.

Možda je to bilo zato što nije mogao odagnati sjećanje na prvi dolazak ovamo s Tohrom. Tad je bio tako nervozan, a osjećao se bolje uz tog mužjaka. Sretna jebena godišnjica, pomislio je John. Večeras je bilo točno tri mjeseca otkad su ubili Wellsie i Sarelle, otkad je Tohr nestao.

Događaji koji su uslijedili bili su posebna vrsta pakla. Nekoliko tjedana nakon tragedije John je pretpostavljao da će se Tohr vratiti. Čekao je, molio se, nadao se. Ali... ništa. Nije bilo poruka, ni telefonskih poziva. Ničega.

Tohr je mrtav. Morao je biti.

Kad se John popeo stubama koje su vodile u kuću, nije mogao izdržati da ne prođe kroz skrivena vrata koja su vodila u foaje. Hrana ga nije toliko zanimala. Nije želio vidjeti nikoga. Nije želio sjediti za stolom. Ali Zsadist će doći i natjerati ga. Brat ga je dovlačio na obroke u veliku kuću.

To mu je bilo sramotno i nerviralo ih je obojicu. John se prisilio da pođe uza stube. Mnoštvo boja koje su ukrašavale foaje sada mu je djelovalo kao napad, a ne kao gozba za oči. Krenuo je u blagovaonicu gledajući u pod.

Kad je prošao ispod velikog luka, vidio je da je stol postavljen, ali nitko još nije bio došao. Mirisalo je po pečenoj janjetini, Wrathovom omiljenom jelu.

Johnov je trbuh krulio od gladi, ali nije želio nasjesti na to. Bez obzira na to koliko je u zadnje vrijeme bio gladan, dobivao bi grčeve čim bi stavio hranu u usta. Čak i onu posebnu, za mužjake u predprijelazu. A trebalo je više jesti prije promjene? Kako da ne.

Kad je čuo lagane, ubrzane korake, okrenuo je glavu. Netko je trčao po balkonu na drugom katu. Odozgo je dopirao smijeh. Prekrasan ženski smijeh. Provirio je kroz luk i pogledao velike stube. Bella je stajala na vrhu, nasmiješena. Podignula je ogrtač od crnog satena. Usporila je na vrhu stepenica i okrenula se za sobom. Tamna kosa lepršala je za njom poput grive.

Buka koja je uslijedila bila je teška i daleka, pojačavala se dok nije zvučala poput teškog kamenja koje pada na tlo. Očito je čekala samo to.

Nasmijala se, podignula ogrtač još više i potrčala niza stube bosih nogu, kao da leti. Kad je stigla na dno stuba, okrenula se taman kad je Zsadist izišao na hodnik. Brat ju je spazio i krenuo ravno na balkon, uhvatio se rukama za ogradu, odgurnuo se nogama i otisnuo u zrak. Poletio je prema van, tijela formiranog u savršen labuđi skok... samo što nije letio nad

SV

~ 165 ~

vodom, nego dva kata nad tvrdim kamenim podom.

Johnov poziv upomoć izišao je kao nijemi, suzdržani nalet zraka, koji se prekinuo kad se Zsadist dematerijalizirao desetak metara dalje od Belle, koja je ozareno gledala njegovu predstavu.

Johnovo srce je podivljao od šoka... a zatim se ubrzalo iz nekog drugog razloga. Bella se smijala svome helrenu, još uvijek je teško disala. Čvrsto je držala ogrtač, pogled joj je bio težak i sladak, pozivao je i obećavao.

Zsadist se odazvao na njezin poziv, kao da je postao još veći kad joj se približio. Bratov miris združivanja ispunio je foaje, popraćen njegovim lavovskim režanjem. Mužjak je odjednom postao životinja... vrlo seksualna životinja. »Voliš kad te love, nala«, rekao je Z. dubokim, isprekidanim glasom.

Bella se smiješila koračajući unatrag. »Možda.« »Potrči onda još malo.« Riječi su bile mračne, čak je i John naslutio erotsku prijetnju u njima.

Bella je poletjela poput strelice oko svog helrena. Krenula je u sobu za bilijar. Z. ju je slijedio kao plijen, okrećući se za ženkinom dugom kosom i gracioznim tijelom. Ogolio je duge očnjake, čekajući zadovoljenje. No nisu samo oni čekali zadovoljenje. U hlačama je imao erekciju veliku poput debla. Na brzinu je pogledao Johna koji je stajao naslonjen na luk blagovaonice i vratio se svojoj lovini. Iza otvorenih vrata dopro je cijuk oduševljenja, ženski uzdah i... tišina.

Uhvatio ju je.

John je stavio ruku na zid, oporavljajući se od nesvjestice koja ga je na trenutak spopala. Dok je razmišljao o onome što će njih dvoje sada raditi, tijelo mu je omlitavjelo i postalo osjetljivo u isto vrijeme. Kao da se nešto probudilo. Kad je Zsadist izišao nekoliko trenutaka kasnije, nosio je Bellu u rukama. Njezina tamna kosa prosipala se po njegovu ramenu, dok je opušteno ležala u snažnom naručju. Nije skidala pogled sa Z.-ova lica dok je ovaj gledao kamo ide. Milovala ga je po prsima s tajanstvenim osmijehom na usnama. Na vratu je imala ožiljak od ugriza koji maloprije nije bio tamo, a zadovoljstvo koje se zrcalilo na njezinu licu dok je gledala helrenovu glad bilo je doista fascinantno. John je nagonski znao da će Zsadist večeras dovršiti dvije stvari; i vezivanje i hranjenje. Brat će biti u njezinu vratu i između njezinih nogu. Vjerojatno u isto vrijeme.

Bože mili, kako je John htio takvu povezanost.

Ali što će sa svojom prošlošću? Čak i da preživi promjenu, kako će

SV

~ 166 ~

ikada postati tako siguran u sebe pokraj ženke? Pravi mužjaci nisu morali proći ono što je on morao, nitko ih nožem nije prisilio na odvratno poniženje. Kvragu, pogledaj samo Zsadista. Tako je jak i moćan. Ženke vole takve, a ne slabiće poput Johna. Tu nije bilo pogreške. Bez obzira na to koliko mu tijelo naraslo, uvijek će biti slabić, obilježen onime što mu se dogodilo. Okrenuo se i sjeo za stol, sam usred porculana, srebra, kristala i svijeća.

Ali biti sam je u redu, odlučio je.

Biti sam je sigurno.

SV

~ 167 ~

Dvadeset prvo poglavlje Kad je Fritz otišao gore po Marissu, Butch je čekao u knjižnici razmišljajući kako je stari slugan super lik. Kad ga je Butch zamolio za uslugu, stari je jedva dočekao da se pobrine za to. Iako je tražio nešto veoma čudno.

Kad je miris morskog povjetarca dolepršao u prostoriju, Butchevo tijelo je na to odgovorilo odmah i vrlo očito. Pobrinuo se da njegov sako stoji na svome mjestu prije no što se okrenuo. Kriste, kako je bila lijepa u toj plavetnoj haljini. »Hej, dušice.« »Zdravo, Butch.« Marissa je tiho govorila i nesigurnom rukom poravnala kosu. »Izgledaš... dobro.« »Pa da, dobro se osjećam.« Zahvaljujući V.-ovoj iscjeliteljskoj ruci.

Nastala je duga tišina. Zatim ju je upitao: »Je li u redu ako te pozdravim kako se pristoji?« Nakon što je kimnula, prišao joj je i uhvatio je za ruku. Kad se sagnuo i poljubio je, dlan joj je bio hladan kao led. Je li bila nervozna? Ili bolesna?

Namrštio se. »Marissa, želiš li da malo sjednemo prije no što odemo na večeru?« »Molim te.« Odveo ju je do svilom presvučenog kauča, primijetivši da su joj kretnje nekako nesigurne. Uhvatio ju je za obraze i okrenuo sebi. »Reci mi što ti je.« Kad nije odmah progovorila, navalio je: »Marissa... nešto te muči, zar ne?« Nastupila je neugodna stanka. »Ne želim da se boriš s Bratstvom.« Dakle to je. »Marissa, sinoć je bilo potpuno neočekivano. Ne borim se. Zaista.« »Ali V. je rekao da će te iskoristiti ako ti pristaneš na to.« Opa. To mu je bila novost. Koliko je on znao, sinoćnjom borbom je trebao dokazati svoju odanost, a ne biti primljen na regularnu gažu. »Slušaj, braća su provela proteklih devet mjeseci držeći me podalje od borbi. Ja se ne petljam s degradima. Nemam ništa s tim.« Napetost ju je malčice popustila. »Jednostavno ne mogu podnijeti pomisao da te opet ozlijede.« »Nemoj se brinuti zbog toga. Bratstvo radi svoj posao, a to ima jako malo veze sa mnom.« Sklonio joj je pramenčić kose iza uha. »Ima li još

SV

~ 168 ~

nešto što te muči, dušo?« »Pa imam jedno pitanje.« »Bilo što.« »Ne znam gdje živiš.« »Ovdje, živim ovdje.« Kad ga je zbunjeno pogledala, kimnuo je prema otvorenim vratima knjižnice. »Preko dvorišta, u kućici pokraj kapije. Živim s V.-om.« »Oh... a gdje si bio sinoć?« »Tamo. Ali nisam želio dolaziti.« Namrštila se. Zatim je izvalila: »Imaš li druge ženke?« Kao da bi se ijedna mogla mjeriti s njom? »Ne! Zašto pitaš?« »Nismo spavali skupa, a ti si mužjak s očitim... potrebama. Šak ti se i sad tijelo promijenilo, stvrdnulo, naraslo.« Sranje. Pokušao je sakriti erekciju, doista jest. »Marissa...« »Sigurna sam da redovito trebaš olakšanje. Tvoje je tijelo strahovito.« To nije zvučalo dobro. »Što?« »Moćno i snažno. Vrijedno ulaska u ženku.« Butch je zatvorio oči, misleći kako se gospodin Vrijedni uzdiže od ponosa. »Marissa, nema nikoga osim tebe. Nikoga. Kako bi i moglo biti?« »Mužjaci moje vrste smiju uzeti više od jedne družice. Ne znam je li i ljudi...« »Ja ne. Ne kad sam s tobom. Ne bih se nikada mogao zamisliti s drugom ženom. Mislim, bi li se ti mogla zamisliti s nekim drugim?« Uslijedilo je oklijevanje, a Butcha je preplavio val hladnog znoja i lupio ga ravno u zatiljak. Dok je on ludio, ona je prtljala prstima po haljini. Sranje, i ona se crvenjela. »Ne želim biti s nekim drugim.« »Što mi to ne želiš reći, Marissa?« »Postoji netko s kim sam se... družila.« Butchev mozak je počeo ispucavati ćorke, kao da su se njegovi živčani završeci sasvim raspali i više nije bilo putova do njegove sive tvari. »Kako misliš, družila si se?« »Nije to ništa romantično, Butch, kunem ti se. On mi je prijatelj, ali

SV

~ 169 ~

mužjak je i zato mislim da trebaš znati.« Pomilovala ga je po licu. »Želim samo tebe.« Zureći u njezine ozbiljne oči, nije mogao sumnjati u istinitost onoga što je govorila. Ali kvragu, osjećao se potpuno prevareno. To je bilo glupo i jadno i... o, Bože... nikako nije mogao podnijeti pomisao da ona bude s nekim drugim...

Smiri se, O'Neal. Vrati svoje dupe natrag u stvarnost, stari. Odmah. »Dobro«, rekao je. »Ja želim biti jedini za tebe. Jedini.« Okanio se ljubomornog sranja i poljubio joj ruku... zabrinuo se kad je primijetio koliko drhti. Stisnuo je njezine hladne prste među svojim dlanovima. »Zašto se toliko treseš? Jesi li uznemirena ili bolesna? Trebaš li liječnika?« Odmahnula je rukom na njegovu brigu, bez imalo uobičajenog dostojanstva. »Pobrinut ću se za to. Ne brini.« Kako da ne brine? Kriste, bila je totalno oslabjela, zjenice su joj bile raširene, kretnje neusklađene. Definitivno je bila bolesna. »Hoćeš da te odvedem gore, dušo? Ubit će me to što te neću vidjeti, ali ne izgledaš mi sposobno za večeru. Mogu ti donijeti nešto za jelo.« Pognula je ramena. »Tako sam se nadala... da, mislim da bi to bilo najbolje.« Ustala je i zateturala. Kad ju je uhvatio da ne padne, prokleo je onog kretena od njezina brata. Ako joj bude trebala liječnička pomoć, kamo će je odvesti? »Hajde, draga. Nasloni se na mene.« Polako ju je odveo na drugi kat, pa niz hodnik pokraj Rhageove i Maryne sobe, pa pokraj Phuryjeve, pa dalje do apartmana u kutu, koji su joj dali.

Spustila je ruku na brončanu kvaku. »Žao mi je, Butch. Željela sam da večeras provedemo više vremena zajedno. Mislila sam da imam više snage.« »Mogu li pozvati liječnika, molim te?« Oči su joj izgledale izmučeno, ali ne i zabrinuto. »Nije to ništa što ne mogu sama srediti. Uskoro ću biti kako treba.« »Čovječe... sad bih se brinuo o tebi kako spada.« Nasmiješila se. »Nema potrebe, sjećaš se?« »Računa li se ako se brinem samo da meni bude lakše?« »Da.«

SV

~ 170 ~

Dok su gledali jedno u drugo, njegovim pilećim mozgom prošla je luda pomisao. Volio je ovu ženu. Volio ju je do smrti.

I želio je da ona to zna.

Pomilovao ju je palcem po obrazu, pomislivši kakva je šteta da nema baš dara s riječima. Želio joj je reći nešto pametno, nježno, nešto što će poslužiti kao dobar uvod za te dvije slatke riječi. Ali nije imao ništa.

Lupio je, vjeran svome vječitom nedostatku finoće: »Volim te.« Ona je raskolačila oči.

Sranje. Previše, prebrzo...

Bacila mu se oko vrata i čvrsto ga zagrlila, uronivši glavu u njegova prsa. Kad joj je uzvratio zagrljaj i pripremio se na opći izljev osjećaja, začuli su se glasovi iz hodnika. Otvorio je vrata njezine sobe i uveo ju je unutra. Ipak im je trebalo malčice privatnosti. Kad ju je odveo do kreveta i pomogao joj da legne, u glavi je smislio milijardu mekušačkih riječi, spreman da stvori romantično ozračje. No prije no što je stigao išta reći, zgrabila ga je za ruku i stisnula tako jako da mu je zamalo savinula kosti. »Volim i ja tebe, Butch.« Zaboravio je disati. Ošamućeno je kleknuo pokraj njezina kreveta i nasmiješio se. »Zašto bi učinila nešto takvo, dušo? Mislio sam da si ti pametna ženka.« Nježno mu se nasmijala. »Znaš zašto.« »Žališ me?« »Zato što si hvalevrijedan mužjak.« Pročistio je grlo. »Pa baš i nisam.« »Kako to možeš reći?« Da vidimo. Izbacili su ga iz Odjela za umorstva zato što je jednom osumnjičeniku razbio nos. Jebao je većinom kurve i njima slične. Pucao je u druge ljude. Ubijao ih. Da, tu je i ono prijašnje sranje s kokainom i neprestano cuclanje viskija. Aha, je li spomenuo da je lagano suicidalan otkad mu je sestra poginula?

Da, i te kako je hvalevrijedan. Kao primjerak za odstrel.

Otvorio je usta, želeći je obavijestiti o svemu tome, no umuknuo je.

Ušuti, O'Neal. Žena ti govori da te voli, a ona je puno više nego što ti zaslužuješ. Nemoj sve pokvariti svojom pričom o ružnoj prošlosti. Kreni

SV

~ 171 ~

ispočetka, ovdje i s njom.

Pogladio ju je po prekrasnom obrazu. »Želim te poljubiti. Bi li mi dopustila?« Nije mogao reći da je krivi kad je počela oklijevati. Prošli put kad su bili zajedno ispalo je grozno jer je iz njega izišlo ono crno, a i njezin brat im je upao u sobu. Sada je očito bila umorna. Odmaknuo se: »Žao mi je...« »Nije da ne želim biti s tobom. Želim.« »Ne moraš objašnjavati. Sretan sam što mogu biti s tobom, ne moram...« Biti u tebi. »Ne moramo, znaš... voditi ljubav.« »Suzdržavam se jer se bojim da te ne povrijedim.« Butch se divlje osmjehnuo, misleći da ga može rastrgati na komade, ako želi. »To mi uopće nije važno.« »Meni je važno.« Počeo je ustajati. »Lijepo od tebe. Slušaj, sad ću otići dolje i donijeti ti...« »Čekaj.« Oči su joj sjale u prigušenom svjetlu. »O, Bože... Butch, poljubi me.« Umirio se. Zatim je opet kleknuo. »Polako ću, obećavam.« Naslonio se na nju, spustio usta na njezina i lagano je poljubio. Bože mili, bila je tako mekana. Topla. Sranje... želio je unutra. Ali nije htio navaljivati. No tad ga je ona zgrabila za ramena i rekla: »Još.« Moleći se da uspije zadržati kontrolu nad samim sobom, ponovno joj je ovlaš poljubio usne, i opet se pokušao odmaknuti. Slijedila ga je, nije se dala odmaknuti... prije no što se on stigao odmaknuti, jezikom joj je prelazio preko donje usnice. Senzualno je uzdahnula, otvorila se. Morao je skliznuti unutra, nije mogao odbiti priliku da na neki način prodre u nju.

Dok mu se pokušavala približiti još više, nije mogao odoljeti, prsima je legao na nju. To nije bila tako dobra ideja. Kad je osjetio njezine grudi pod sobom, njegovo je tijelo počeo slati signale za uzbunu, podsjetivši ga koliko očajan može postati muškarac koji nakon mnogo vremena napokon ima ženu pod sobom. »Dušo, trebao bih prestati.« Jer će joj za nekoliko sekundi podignuti haljinu i onda... »Ne.« Gurnula je ruke pod njegov sako i svukla mu ga. »Ne još.«

SV

~ 172 ~

»Marissa, uskoro ću biti gotov. Uskoro. A ti se ne osjećaš dobro...« »Ljubi me.« Zarila mu je nokte u ramena, a ubodi kroz košulju uzrokovali su mu slatku bol. Zarežao je i uzeo njezina usta mnogo manje nježno nego maloprije. Još jedna loša ideja. Što ju je jače ljubio, ona je jače uzvraćala dok im se jezici nisu potpuno isprepleli i dok se svaki mišić njegova tijela nije napinjao od želje da prodre u nju. »Moram te dirati«, stenjao je, pomaknuvši cijelo tijelo na krevet i prebacivši nogu preko njezine. Zgrabio ju je za bok i stisnuo, zatim je pomaknuo ruku preko njezinih rebara, taman ispod njezine dojke. Sranje, već je bio na rubu. »Hajde«, rekla je ljubeći ga. »Diraj me.« Kad je izvinula leđa, uzeo je sve što je nudila, gladio joj je grudi preko svilene haljine. Uzdahom je izgovorila njegovo ime i zgrabila ga za ruku, pokušavajući ga privući još bliže. »Dušo, daj mi da te vidim. Smijem li, mogu li te gledati?« Prije no što je stigla odgovoriti, zaposjeo je njezina usta. Njezin jezik je odgovorio umjesto nje. Uspravio ju je i počeo otkopčavati gumbe niz njezina leđa. Ruke su mu bile nespretne, ali svila se nekim čudom počela razmicati. Bilo je toliko slojeva... Kvragu... njezina koža. Morao je doprijeti do njezine kože.

Nestrpljiv, uzbuđen, opsjednut, samo je svukao gornji dio haljine s njezinih ramena i spustio naramenice podhaljine tako da joj se mnoštvo svile skupilo oko struka. Bijeli korzet bio je jedno doista erotično iznenađenje. Prelazio je rukama preko njega, osjećajući strukturu tvrdog materijala i Marissino toplo tijelo ispod njega. No tad više nije mogao izdržati i jednostavno ga je strgnuo s nje. Kad je oslobodio njezine grudi, zabacila je glavu unatrag i pokazala mu dugačke, elegantne linije svoga vrata i ramena. S očima na njezinu licu, Butch se sagnuo i uzeo jednu njezinu bradavicu u svoja usta, sišući i ljubeći je. Nebesa, bila je tako dobra, tako ukusna, svršit će samo od toga. Dahtao je poput psa, već sav lud od seksa, a nisu bili ni napola goli. No ni ona nije bila daleko od njega.

Izvijala se, vrela i željna, lamatajući dugačkim nogama ispod slojeva svile. Čovječe, cijela ova situacija je već bila izvan kontrole, poput motora na unutrašnje sagorijevanje koji iz sekunde u sekundu ide sve brže. Bio je potpuno bespomoćan. »Smijem li ti ovo skinuti?« Sranje, već mu je potpuno ponestalo glasa. »Ovu haljinu... sve ovo?« »Da...«, manično je stenjala.

SV

~ 173 ~

Nažalost, haljina je bila uistinu komplicirana, a on doista nije imao strpljenja sa svim tim gumbima na leđima. Na kraju ju je samo zgužvao oko Marissinih bokova i svukao maglovito tanke gaćice niz njezine duge noge. Stavio joj je ruku između bedara i razmaknuo ih.

Kad se napela, stao je. »Ako želiš da prestanem, samo reci. Odmah ću. Ali samo te želim opet dodirivati. I možda... možda te gledati.« Kad se namrštila, počeo joj je namještati haljinu. »Sve je u redu...« »Nisam rekla ne. Samo... o, Bože... što ako dolje nisam privlačna?« Isuse, on jednostavno nije shvaćao kako joj je takvo što moglo pasti na pamet. »Nemoguće. Već znam da si savršena. Osjetio sam te, sjećaš li se?« Duboko je udahnula. »Marissa, bilo mi je prekrasno osjetiti te. Stvarno jest. Imam divnu sliku tebe u svojoj glavi. Sada želim vidjeti stvarnost.« Nakon nekoliko trenutaka je kimnula. »U redu... može.« Gledajući je u oči, kliznuo je rukom između njezinih bedara i tada... o, da, ono mekano, tajno mjesto. Tako glatko i vrelo da mu se zavrtjelo.

Spustio je usne na njezino uho. »Prekrasna si ovdje.« Bokovi su joj stremili prema njemu dok ju je gladio prstima mokrim i ljepljivim od njezina meda. »Mmm, da... želim biti u tebi. Želim staviti svoj...« Riječ kurac sada mu se učinila pregrubom, ali to je zapravo mislio. »Želim sebe staviti u tebe, dušo. Ovdje. Želim da me okružiš ovime, da me čvrsto držiš u sebi. Vjeruj mi kad ti kažem da si prekrasna, Marissa. Želim da mi kažeš kako mi vjeruješ.« »Da...« Kad je protrljao malo dublje, zadrhtala je. »Bože, da...« »Želiš li da jednog dana uđem u tebe?« »Da...« »Želiš li da te ispunim?« »Da...« »Dobro, jer to je ono što ja želim.« Grickao joj je usnu resicu. »Želim se izgubiti duboko u tebi i želim da me zgrabiš dok svršavaš. Mmm... trljaj se o moju ruku, daj da te osjetim kako se pomičeš za mene. O da, to je lijepo.

Da... daj mi svoju srž, o da...« Sranje, morao je prestati govoriti. Jer eksplodirat će ako ona nastavi tako dobro slijediti upute. Ma jebi ga. »Marissa, raširi noge još malo za mene. Raširi ih skroz. Nemoj

SV

~ 174 ~

prestati raditi to što radiš.« Kad ga je poslušala, polako se odmaknuo od nje i pogledao njezino tijelo. S druge strane hrpe od plavetne svile, njezina kremastobijela bedra su se otvarala, njegova ruka je nestala između njih, a bokovi su joj se njihali u ritmu od kojeg je njegov penis ludio zarobljen u hlačama.

Usnama je uhvatio njezinu bradavicu i lagano joj još razmaknuo noge. Zatim je odmaknuo ono mnoštvo svile posve u stranu, podignuo glavu i odmaknuo ruku. Niz ravnu plohu njezina trbuha, pokraj pupka, preko savršeno bijele kože njezine zdjelice, vidio je savršenu malenu pukotinu.

Sav se tresao. »Savršena«, šaputao je. »Izvanredna.« Zapanjeno se pomaknuo i napunio gladne oči ovim prizorom.

Ružičasta, svjetlucava, nježna. Uhvatio je njezin miris, a u mozgu mu je bio vatromet. »Što nije u redu«, skupila je noge. »Sve je odlično.« Pritisnuo je usne na vrh njezina bedra i gladio je po nogama, lagano ih razdvajajući. »Nikad nisam vidio nešto tako lijepo.« Kvragu, lijepo nije dovoljno dobro. Oblizivao je usne, njegov jezik očajnički je želio još akcije. Odsutnim glasom je rekao: »Dušo, ja se sada žarko želim spustiti dolje.« »Spustiti?« Zacrvenio se kad se zbunila. »Ja, ah... htio bih te poljubiti.« Nasmiješila se i pridignula, te ga uhvatila dlanovima za obraze. Ali kad ga je pokušala privući k sebi, odmaknuo se. »Ne u usta.« Kad se smrknula, pomaknuo je ruku dublje među njezina bedra. »Ovdje.« Oči su joj se toliko raskolačile da je poželio opsovati. Ma bravo, O'Neal. Sad će se sigurno opustiti. »Zašto...«, pročistila je grlo. »Zašto bi to htio?« Gospode Bože, pa zar nije nikada čula... pa naravno da nije.

Aristokrati su se vjerojatno ševili vrlo pristojno i vrlo misionarski. Čak i da su znali za oralni seks, vjerojatno ga nisu spominjali svojim kćerima.

Nije ni čudo da se šokirala. »Zašto, Butch?« »Ah... zato što ako napravim sve kako treba, jako će ti se svidjeti. A i meni će.«

SV

~ 175 ~

Pogledao je njezino tijelo. O Bože, i te kako će mu se svidjeti. Nikada ranije nije morao lizati ni jednu ženu. Ali nju? Trebalo mu je to. Žudio je za tim. Kad je pomislio na to da ustima vodi ljubav s njom, ukrutio se svaki njegov centimetar. »Jednostavno te vraški želim okusiti.« Malčice je opustila bedra. »Ali polako.« Kvragu sve, dopustit će mu? Počeo je drhtati. »Hoću, dušo. Bit će ti lijepo. Obećavam.« Spustio se niz madrac, pazeći da joj ne bude neudobno. Kad se približio njezinoj srži, leda su mu se ukrutila baš kao trenutak prije orgazma. Čovječe, morat će stvarno ići polako. Zbog oboje. »Obožavam tvoj miris, Marissa.« Poljubio joj je pupak, pa bok, pa onda niže po kremastoj koži. Niže, niže... dok nije došao do vrha savršene malene pukotine. Njemu je bilo divno. Ali ona se sasvim ukočila. I poskočila kad joj je rukom dotaknuo bedro. Malo se odmaknuo i trljao usne naprijed-natrag o njezin trbuh. »Tako sam sretan.« »Zašto?« »Kako bi se ti osjećala kada bi ti netko ovako vjerovao? Povjerio ti nešto ovoliko osobno?« Puhnuo joj je u pupak, nasmijala se kad ju je poškakljao vreli zrak. »Osjećam se počašćeno, znaš? Doista počašćeno.« Smirio ju je riječima i lijenim poljupcima koji su se spuštali svaki put malčice niže. Kad je bila spremna, lagano ju je uhvatio iza koljena i malčice joj razdvojio noga. Nježno ju je ljubio dok napetost nije sasvim nestala. Zatim je spustio bradu, otvorio usta i polizao je. Uzdahnula je i pridignula se. »Butch...?« Kao da provjerava zna li on što radi. »Zar ti nisam rekao«, sagnuo se i nježno pratio ružičasto meso svojim jezikom. »Ovo su francuski poljupci, dušo.« Dok ju je lizao laganim potezima, glava joj je pala unatrag, a bradavice se uzdizale dok su joj se leda izvijala. Savršeno. Htio je da joj bude baš tako. Nije želio da se brine zbog skromnosti ili ičega sličnog, želio je da uživa u ljubavi koju zaslužuje. S osmijehom je nastavio dalje, uvlačeći jezik sve dublje, dok je nije okusio onako kako Bog zapovijeda.

Oči su mu se zavrnule natrag u glavu dok ju je gutao. Nije bila slična ničemu što je ranije probao. Ocean, zrela dinja i med zajedno, želio je plakati od silnog savršenstva. Još... želio je još. Ali kvragu, morao se suzdržati ako misli nastaviti. Želio se pogostiti njome, ali ona nije bila

SV

~ 176 ~

spremna za takvu vrstu proždrljivosti. Kad si je uzeo pauzu za dah, podignula je glavu. »Je li gotovo?« »Ni blizu.« Čovječe, obožavao je taj staklasti, napaljeni pogled u njezinim očima. »Zašto se ne opustiš i ne prepustiš mi se. Tek smo počeli.« Kad se malčice opustila, gledao je njezine tajne, visoki sjaj na nježnome mesu, misleći kako će toga biti mnogo više kad on završi što je započeo. Ponovno ju je poljubio, lizao je kao da je sladoled, cijelom površinom jezika, lagano i lijeno. Pomicao je usta lijevo-desno, uvlačeći se dublje, slušajući je kako stenje. Laganim pritiskom joj je još razmaknuo bedra i cuclao je, ritmično sišući njezinu srž.

Kad se počela tresti, glavom mu je prošlo upozorenje njegova civiliziranog dijela. Ali nije mogao prestati, pogotovo kad je zgrabila plahte i izvinula se kao da će svakog trenutka svršiti. »Je li ti lijepo?« Škakljao ju je po vrhu slatke jamice, lagano ližući najosjetljiviji dio. »Sviđa li ti se ovo? Sviđa li ti se kad te uzimam jezikom?

Možda ti se i ovo sviđa...«, sisao ju je, a ona je uzviknula. »O, da... usne su mi prekrivene tobom... osjeti ih, osjeti mene...« Uhvatio ju je za ruku i prinio je svojim usnama, pomičući njezine prste naprijed-natrag, potom ih ližući do ponovne čistoće. Gledala ga je širom otvorenih očiju, zadihana, krutih bradavica. Nije joj dao mira i znao je to, ali dobro ga je pratila.

Ugrizao ju je za dlan. »Reci mi da želiš ovo. Reci mi da želiš mene.« »Ja...«, tijelo joj se treslo. »Reci mi da želiš mene.« Pojačao je ugriz. Sranje. Nije imao pojma zašto je to tako žarko želio čuti, ali znao je da mora. »Reci to.« »Želim tebe«, dahtala je.

Opasna, tamna požuda pojavila se niotkuda i uništila njegovu samokontrolu. Mračan zvuk je dopro iz njegove nutrine, zgrabio ju je rukama za bedra, sasvim joj raširio noge i doslovno uronio u nju. Prodro je u nju jezikom, pronašao ritam koji mu se sviđao, jedva svjestan neke buke u sobi, nekog režanja.

On? Ma nemoguće. Tako zvuče... životinje.

Marissa je isprva bila šokirana ovim činom. Tjelesnošću svega toga.

Grešnom bliskošću, zastrašujućom ranjivošću. No uskoro joj je sve to prestalo biti važno. Butchev vreli jezik je bio tako erotičan da je jedva mogla izdržati taj glatki, mazni osjećaj, ali nije mogla ni podnijeti misao

SV

~ 177 ~

da bi mogao prestati. Tad ju je počeo sisati, sisati i gutati i govoriti stvari od kojih ju je zadovoljstvo peklo poput boli.

No to nije bilo ništa prema onome kad ju je pustio. U naletu muške potrebe pritisnuo ju je o krevet i spustio lice, usne, jezik na njezinu srž...

Bože, taj zvuk koji je ispuštao, to grleno, pulsirajuće predenje...

Divlje je svršila, nikada nije osjetila nešto tako predivno i razarajuće u isto vrijeme, tijelo joj se izvijalo pod navalama zadovoljstva. .. No na vrhuncu se ta energija promijenila, pomaknula, detonirala. Žudnja za krvlju se uplela u seksualna strujanja između njih dvoje i odvukla je u tornado izgladnjelosti. Glad je razarala njezinu civiliziranu prirodu, uništavajući sve pred sobom osim potrebe da mu zarije zube u vrat.

Ogolila je očnjake, spremna da ga prevali na leđa i potegne iz njegove žile kucavice.

Ubit će ga.

Viknula je i oduprla se njegovu zagrljaju. »O, Bože... ne!« »Što?« Odgurnula se o njegova ramena, odmaknula se od njega i pala na pod s kreveta. Kad je zbunjeno posegnuo za njom, potrčala je preko tepiha na drugi kraj sobe, a haljina se vukla za njom. Kad više nije imala kamo, sklupčala se u kutu i obgrlila rukama oko koljena. Dok joj se tijelo nekontrolirano treslo, bol ju je neprestance udarala u trbuh, dvostruko jača sa svakim novim udarcem.

Butch je uspaničeno krenuo za njom: »Marissa...?« »Ne!« Zastao je. Lice mu je bilo prepuno tuge, potpuno je izgubilo boju. »Tako mi je žao... Bože dragi...« »Moraš otići.« Jedva je izgovarala riječi od plača koji joj je pritiskao grlo. »Isuse dragi, tako mi je žao... tako mi je žao... nisam te htio uplašiti...« Pokušala je kontrolirati disanje, željela ga je smiriti, ali izgubila je bitku. Dahtala je i plakala. Očnjaci su joj pulsirali. Grlo joj je bilo suho.

Samo se željela baciti na njegova prsa. Baciti ga na pod. Zgrabiti ga zubima za vrat.

Bože, željela ga je popiti. Bio bi tako ukusan. Tako ukusan da nije mogla zamisliti da bi ga se ikada zasitila. Ponovno joj se pokušao približiti.

SV

~ 178 ~

»Nisam htio da stvari odu tako daleko...« Skočila je, pokrila usta rukom i zasiktala na njega. »Izlazi odavde! Izlazi, zaboga! Izlazi ili ću te ozlijediti!« Potrčala je u kupaonicu i zaključala se unutra. Kad je utihnuo zvuk lupanja vratima, zastala je na mramornom podu i krajem oka uhvatila odvratan prizor sebe u zrcalu. Kosa joj je bila raščupana, haljina uništena, očnjaci bijeli i dugi u otvorenim ustima.

Izvan kontrole. Nedostojna. Defektna.

Zgrabila je prvu stvar koju stakla i bacila ga u zrcalo. Kad se suze gledala je samu sebe kako se je vidjela, svijećnjak od teškog njezin odraz razbio, kroz gorke raspada.

SV

~ 179 ~

Dvadeset drugo ppglavlje Butch se bacio na vrata kupaonice i potezao kvaku dok si gotovo nije rasporio dlan. Čuo je Marissu kako unutra plače. I zvuk razbijanja.

Pokušavao je ramenom provaliti vrata. »Marissa!« Ponovno je udario o vrata cijelim tijelom, no nakon toga je zastao i poslušao. Spopao ga je divlji strah kad je čuo samo tišinu. »Marissa?« »Samo otiđi.« Tihi očaj u njezinu glasu gotovo ga je rasplakao. »Samo otiđi.« Lupao je dlanom o drvo koje ih je razdvajalo. »Tako mi je žao.« »Idi... samo idi. O Bože, moraš otići.« »Marissa...« »Neću izići van dok ne odeš. Idi!« Osjećao se kao zarobljen u noćnoj mori. Zgrabio je sako i oteturao van iz sobe, nespretan i klecavih koljena. Klonuo je na zid u hodniku i lupao glavom o žbuku.

Zatvorio je oči, ali nije mogao izbrisati prizor nje sklupčane u kutu, uzdrhtale, podignutih ruku kao da se želi obraniti, dok joj haljina visi ispod golih grudi kao da ju je netko strgnuo s nje.

Koji je on kreten! Ona je prekrasna djevica, a on se prema njoj ponašao kao prema zadnjoj kurvi. Pretjerao je, nije se mogao kontrolirati.

Kriste, bez obzira na to koliko je gorjela, nije bila naviknuta na ono što jedan muškarac želi tijekom seksa. Ili što se događa kad njegovi nagoni preuzmu kontrolu. Iako je on znao sve to, ipak ju je pribio na onaj krevet i zgrabio je za bedra tako da se ne može ni pomaknuti dok je ševi jezikom.

Ponovno je udario zatiljkom o zid. Bože mili, koliko se bila uplašila. Čak je ogolila i očnjake, kao da se mora braniti od njega.

Ružno je opsovao i krenuo niza stube, pokušavajući pobjeći od svog samoprijezira. Kad je stigao u foaje, čuo je kako netko za njim viče: »Butch? Hej, Butch! Jesi li dobro?« Izletio je van, uskočio u Escalade i upalio ga. Želio joj se ispričavati dok sasvim ne izgubi glas, no ona ga sada nipošto ne bi htjela vidjeti. Nije ju mogao kriviti.

Krenuo je u centar, u V.-ov apartman. Kad je ostavio Escalade na parkiralištu i krenuo dizalom, htio se ubiti od muke. Otvorio je V.-ova

SV

~ 180 ~

vrata...

Sranje!

Pri svjetlosti crnih svijeća, V. je bio nagnut glavom prema dolje, njegovi kožom presvučeni bokovi išli su naprijed-natrag, a čvrste ruke i ramena bili su mu jako napeti. Pod njim je ležala ženka zavezana za ruke i noge, cijela prekrivena kožom. Virile su samo njezine bradavice i ono mjesto gdje se V. zabijao u nju. Iako je imala masku i kuglu u ustima, Butch je bio i te kako siguran da je bila na rubu orgazma. Cijukala je, moleći za još dok su suze tekle niz njezine obraze pokrivene kožom. Kad je V. podignuo glavu sa ženkina vrata, oči su mu sjale, a očnjaci su mu bili dugi poput... pa, recimo da će joj možda trebati šivanje. »Oprostite«, rekao je Butch i pobjegao s vrata. Ošamućeno je sjeo u automobil i nije imao pojma kamo da pođe. Samo je sjedio s ključem u motoru i s rukom na mjenjaču... i zamišljao Vishousa kako se hrani.

Svjetleće oči. Dugi očnjaci. Seks.

Razmišljao je o Marissinoj nezabrinutosti zbog bolesti. Njezin glas mu se pojavio u glavi. Pobrinut ću se za to. Pa onda: Ne želim te ozlijediti. Što ako se Marissa trebala hraniti? Što ako ga je zato otjerala od sebe? Pa ona je vampir, pobogu. Ne služe joj valjda oni lijepi očnjaci samo za ukras?

Spustio je glavu na volan. Čovječe, kako je ovo ružno. Druga objašnjenja nisu ga se ticala. Ali zašto nije pitala smije li uzeti krv od njega? Pustio bi je odmah. Možda i prije. Kvragu, dignuo mu se od same pomisli na to. Ideja da je ona na njegovu vratu i siše ga, napaljivala ga je kao ništa do sada. Zamislio ju je golu, na svojim prsima, s licem u njegovu vratu.

Polako, O'Neal.

Ali i ona je bila uzbuđena, zar ne? Okusio je to. Zapravo, kad si je dao oduška s njom, činilo se da postaje još medenija. Ali zašto mu nije rekla što nije u redu?

Možda nije željela piti od njega. Možda je mislila da ljudsko biće to ne može podnijeti. Možda i nije mogao. Ma zajebi to. Radije bi umro hraneći je nego dopustio da se neki drugi pobrine za njegovu ženu. Slika Marisse na tuđem vratu, njezinih grudi na tuđim prsima, njezina mirisa u tuđem nosu... nje kako guta tuđu krv...

Moja.

Riječ mu je kao pucanj odjeknula u glavi. Postao je svjestan svoje ruke koja je pronašla glock u džepu njegova kaputa. Nagazio je na gas i

SV

~ 181 ~

krenuo u ZeroSum, znajući da se sada mora smiriti i srediti mozak. Sada se nije smio upuštati u ubilačku ljubomoru upućenu nekom vampirskom mužjaku.

Kad mu je mobitel počeo zvoniti u džepu, izvadio ga je i javio se. »Da?« V.-ov glas je bio tih. »Oprosti što si vidio ono. Nisam te očekivao...« »V., što se dogodi kada se vampir ne hrani?« Nastala je pauza. »Ništa dobro. Jebeno se umoriš. A glad boli. Kao trovanje hranom.

Valovi boli kotrljaju ti se utrobom. Ako pustiš da izmakne kontroli, pretvorit ćeš se u životinju. To može biti opasno.« »Čuo sam priče o Zsadistu prije no što je počeo s Bellom. On se hranio ljudima, zar ne? Znam da te žene nisu umrle. Viđao sam ih u klubu nakon što je on završio s njima.« »Misliš na svoju curu?« »Da.« »Slušaj, jesi krenuo na piće?« »Na više njih.« »Vidimo se tamo.« Kad se Butch zaustavio na ZeroSumuvovu parkiralištu, V. je već čekao ispred kluba sa zapaljenom cigaretom u ustima. Butch je izišao iz automobila i podesio alarm. »Murjače.« »V.« Pročistio je grlo i pokušao ne razmišljati prizoru svog cimera kako se seksa i hrani u isto vrijeme. Nije mu uspjelo. Vidio je samo Vishousa nagnutog nad onu ženku kako se zabija u nju poput pokretnog klipa. Čovječe, tek sad zna što grubi seks zapravo znači.

V. je jako potegnuo posljednji dim cigarete, zatim ju je bacio na tlo i nagazio petom. Sagnuo se i opušak pristojno stavio u džep. »Jesi spreman?« »Jesam.« Izbacivači su ih pustili preko reda i oni su se do VIP prostora probili kroza znojnu i narajcanu gomilu koja se izvijala u ritmu. Nekoliko trenutaka kasnije konobarica im je donijela dupli Lagavulin i Grey Goose.

Kad se oglasio V.-ov mobitel i ovaj se javio, Butch se okrenuo oko sebe i ukočio se uz psovku. Tamo u kutu, u mutnom zaklonu neke sjenke, stajala je ona visoka, mišićava ženka. Rehvengeova šefica osiguranja

SV

~ 182 ~

gledala je u njega, a oči su joj gorjele kao da bi htjela ponoviti onu akciju u kupaonici od prije nekoliko večeri.

Nema šanse.

Butch je gotovo zagnjurio glavu u čašu kad je V. napokon poklopio slušalicu. »Fritz je zvao. Marissa ima poruku za tebe.« Naglo je podignuo glavu: »Što kaže?« »Želi da znaš da je dobro. Kaže da večeras mora mirovati, ali sutra će biti dobro. Kaže da ne želi da se brineš i... ah, voli te i nisi ništa loše učinio kad si učinio ono što jesi.« Pročistio je grlo. »I, što si učinio? Ili je to više no što trebam znati?« »Jebeno više no što trebaš znati.« Butch je iskapio svoj viski i podignuo čašu. Konobarica se pojavila istog trena. Kad je otišla da mu nadopuni čašu, Buch je počeo proučavati svoje ruke. Osjetio je kako V.-ove oči buše rupe u njegovu licu. »Butch, trebat će joj mnogo više no što ti možeš dati.« »Zsadist je preživio na...« »Z. je pio od velikog broja žena. A ti si samo jedan. Iskapit će te za sekundu, jer ti je krv slaba, i trebat će piti mnogo više.« V. je duboko udahnuo. »Čuj, može koristiti mene, ako želiš. Možeš biti tamo tako da znaš što se događa. Seks ne mora imati nikakve veze s tim.« Butch je nagnuo glavu i usredotočio se na prijateljevu žilu kucavicu.

Zamislio je Marissu na njegovu snažnom vratu, potpuno isprepletenu s njime. »V., znaš da te volim kao buraza, je li tako?« »Da.« »Nahrani je i iščupat ću ti grkljan.« V. je frknuo i zatim se široko osmjehnuo. Morao je pokriti usta rukom da mu se ne vide očnjaci. »Sve si mi rekao, stari. I bolje, jer nikad nisam nikome dopustio da se posluži mojom venom.« Butch se smrknuo. »Nikad?« »Ne. Ja sam vaskularna djevica. Osobno, mrzim pomisao da se neka ženka hrani od mene.« »Zašto?« »Nije moj dir.« Butch je otvorio usta, ali V. je podignuo ruku. »Dosta.

SV

~ 183 ~

Samo imaj na umu da sam tu ako se predomisliš i poželiš me iskoristiti.« Nema šanse, pomislio je Butch. Nikada.

Duboko je udahnuo i zahvalio Bogu za Marissinu poruku. Bio je u pravu; izbacila ga je iz sobe jer se morala hraniti. Sigurno. Čovječe, kako je bio u iskušenju da se vrati kući, ali želio je poštovati njezine želje, a ne ponašati se kao neki psihopat. Osim toga, sutra navečer, ako je doista bila riječ o krvi... pa onda je imao nešto za nju. Pit će od njega.

Kad se konobarica vratila s još viskija, Rehvenge je došao s njom.

Mužjakovo golemo tijelo zaklonilo je Butcha od pogleda šefice osiguranja.

Mogao je odahnuti. »Zalijevaju li vas ovi moji dovoljno često?« »I te kako često«, odgovorio je Butch. »To volim čuti.« Reverend je sjeo u separe, prelazeći preko VIP prostora očima boje ametista. Dobro je izgledao, odjeven u crno odijelo, crnu svilenu košulju, a crna irokezica je u savršeno pravilnoj crti prelazila preko njegove lubanje. »Htio sam s vama podijeliti vijesti.« »Opa, ženiš se?« Butch je iskapio pola čaše. »Gdje je svadba? Kod Pere Grobara, ili u mrtvačnici?« »Kod Hecklera i Kocha.« Reverend je otvorio sako i pokazao mu dršku svoje najnovije pucaljke. »Ma taj pištoljčić ti je baš če-če, vampiru moj.« »Dovest će ti vraga...« V. ih je prekinuo. »Vas dvojica ste mi kao teniski meč, a meni su sportovi s reketima dosadni. Kakve vijesti imaš?« Rehv je pogledao Butcha. »Joj, ovaj je tako divan s ljudima, zar ne?« »Pokušaj živjeti s njim.« Reverend se nakezio i potom uozbiljio. Dok je govorio, usne su mu se jedva pomicale i glas se jedva čuo. »Vijeće princepsa se preksinoć sastalo. Razgovarali su o obveznom osamljenju svih nezdruženih ženki. Vod želi da se prijedlog što prije podnese Wrathu.« V. je zazviždao ispod glasa. »Zaključavanje u podrum.« »Točno. Pravdaju se otmicom moje sestre i Wellesandrinom smrću. S tim imaju i te kako jako uporište.« Reverend je pogledao V.-a. »Mala informacija za tvog šefa. Glimera pizdi zbog smrti civila po gradu. Ovaj

SV

~ 184 ~

prijedlog je upozorenje Wrathu, i misle ozbiljno. Vod mi ne da mira jer se ne može glasovati ako svi članovi Vijeća nisu prisutni, a ja se konstantno ne pojavljujem. Mogu odgađati još jako malo.« U tom trenu se oglasio Reverendov mobitel i on ga je izvadio iz sakoa. »Evo, Bella me baš sada zove. Hej, sestro moja...« Mužjakove oči su zasvijetlile i tijelo mu je promijenilo položaj. »Tali?« Butch se smrknuo, dobivši dojam da je s druge strane ženka, ali ne od sestrinske vrste; Rehvengrovo tijelo se uspalilo poput ivanjske baklje. Čovječe, moraš se zapitati kakva bi se to žena uhvatila u koštac s komadom poput Reverenda. No s druge strane, i V. je uspijevao nešto povaliti, tako da su takve očito postojale. »Pričekaj sekundu, tali.« Rehv se namrštio i ustao. »Vidimo se kasnije, gospodo. Večeras vas ja častim.« »Hvala na informaciji.« »Pa ja sam jebeno uzoran građanin, zar ne?« Rehv je otišao u svoj ured i zaključao se unutra.

Butch je odmahnuo glavom. »Znači, Reverend ima malu, ha?« V. je promrmljao: »Žalim tu ženku.« »Stvarno.« Kad mu je pogled odlutao, Butch se opet ukočio. Ona tvrdokorna ženka s muškom frizurom i dalje ga je gledala iz sjene. »Jesi li je povalio, murjače«, upitao je V. tiho. »Koga«, Butch je stresao posljednju kap Lagavulina u sebe. »Znaš ti točno koga.« »Ne tiče te se, cimeru.« Dok je Marissa čekala da se Rehverendov glas opet javi, pitala se gdje je on to. Čula se nekakva buka... glazba, glasovi... na nekoj zabavi, možda?

Buka je odjednom prestala, kao da je zatvorio vrata za sobom. »Tali, gdje si? Je li to Havers zaključao pristup svojim brojevima telefona?« »Nisam kod kuće.« Tišina. Zatim, »Jesi li gdje ja mislim da jesi? Jesi li s Bratstvom?« »Kako si znao?« Promrmljao je nešto, pa onda rekao: »Postoji samo jedan broj na planetu do kojeg ne mogu doći, a sestra

SV

~ 185 ~

me zove s njega. Sad i ti radiš to isto. Koji se vrag događa?« Dala mu je kratak pregled događaja, rekavši mu samo da se posvađala s Haversom i da nije imala kamo. Rehv je opsovao. »Trebala si prvo nazvati mene. Želim se pobrinuti za tebe.« »Komplicirano je. Tvoja majka...« »Ne brini se zbog nje.« Rehvov glas je postao glatko predenje. »Dođi kod mene, tali. Samo se materijaliziraj u stanu, a ja ću srediti da netko ode po tvoje stvari.« »Hvala ti najljepša, ali ne. Tu ću ostati samo toliko dok ne sredim stvari drugdje.« »Drugdje... ma koji vrag? Ovo s tvojim bratom je trajno?« »Ma bit ću dobro. Slušaj, Rehvenge... trebam te. Trebam ponovno pokušati...« Spustila je glavu u ruke. Mrzila je to što ga mora iskorištavati, ali što je drugo mogla? A Butch... o Bože, Butch... osjećala se kao da ga vara. Ali je li imala izbora?

Rehvenge je zastenjao. »Kada, tali? Kada me želiš?« »Sada.« »Samo otiđi..., ah, kvragu. Moram se naći s Vodem princepsa. Nakon toga moram riješiti neke stvari na poslu.« Čvrsto je zgrabila telefon. Čekanje je loše. »Onda sutra?« »Navečer. Osim ako ne želiš doći k meni. Tad bismo imali... cijeli dan.« »Vidimo se sutra čim padne večer.« »Jedva čekam, tali.« Nakon što je poklopila, pružila se na krevetu i pala u delirij od umora, stopivši se s plahtama i pokrivačima i jastucima kao još jedna neživa stvar. Kvragu... možda je bolje čekati do sutra. Mogla se odmoriti i objasniti Butchu o čemu se radi. Može se kontrolirati jedino pod uvjetom da u njoj nema više seksualnog naboja. Bit će bolje da o tome porazgovaraju u četiri oka. Ako su zaljubljeni ljudi jednako posesivni kao vezani vampiri, Butch neće dobro podnijeti činjenicu da ona mora biti s nekim drugim.

Uzdahnula je i pomislila na Rehva. Zatim na Vijeće princepsa. Zatim na svoj spol općenito.

Bože mili, čak i ako im nekim čudom ne prođe taj prijedlog o osamljenju, za ženke zapravo i ne postoji neko sigurno mjesto kamo bi se

SV

~ 186 ~

mogle skloniti ako im netko prijeti kod kuće. Vampirsko društvo se raspadalo, bilo je mnogo više borbi s degradima, a vrsta nije posjedovala socijalne službe. Ni sigurnosnu mrežu. Nije bilo nikoga tko bi mogao pomoći ženkama i njihovim mladima ako je helren nasilan. Ili ako obitelj otjera ženku.

Bože mili, što bi se njoj dogodilo da je Beth i Wrath nisu primili? Ili da nije imala Rehvengea? Mogla je vrlo lako umrijeti.

John je prvi stigao u svlačionicu nakon što je nastava završila. Brzo je navukao ji, jedva čekajući da obuka započne. »Čemu žurba, Johne? O, pa ti voliš kad ti neko ispraši tur.« John je bacio pogled preko ramena. Lash je stajao pred njim i svlačio otmjenu svijetlu košulju. Njegova prsa nisu bila ništa razvijenija od Johnovih i ruke su mu bile jednako mršave, ali oči su mu gorjele kao da je veći od bika. John mu je uzvratio pogled bez zadrške, polako se zagrijavajući. Čovječe, neka kaže samo još jednu stvar. Samo još jednu. »Hoćeš li nam se opet onesvijestiti, Johne? Jer si takva pičkica?« Bingo.

John se bacio na njega, ali nije daleko stigao. Onaj crvenokosi, Blaylock, uhvatio ga je i zadržao, pokušavajući prekinuti borbu. No Lasha nitko nije spriječio. Kreten je povukao šaku unatrag i zviznuo Johna desnim krošeom tako jako da je ispao Blayu iz ruku i zabio se u metalne ormariće. Zapanjen i bez daha, John je slijepo posezao pred sebe. Blay ga je opet uhvatio. »Isuse Kriste, Lash...« »Što? On je prvi počeo.« »Zato što si ga izazivao.« Lash ga je pogledao. »Što si rekao?« »Ne moraš biti takva šupčina.« Kad je Lash pokazao prstom prema Blaylocku, njegov Jacob & Co. sat je zasvijetlio pod rasvjetom. »Pazi se, Blay. Nije ti baš sjajna ideja igrati za njegov tim.« Protresao je ruku i spustio hlače. »Čovječe, ovo je bilo dobro. Kako je tebi bilo, Johnny?« John ga je izignorirao i oteo se iz Blayeva stiska. Dok mu je lice pulsiralo u ritmu vlastitog srca, iz nekog razloga je pomislio na automobilske žmigavce.

SV

~ 187 ~

O Bože... kolika je bila šteta? Oteturao je do reda umivaonika i pogledao se u zrcalo. Sjajno. Baš sjajno. Brada i usne su mu već oticali.

Blaylock se pojavio iza njega s bocom ledene vode. »Stavi ovo na facu.« John je uzeo ledenu Aquafinu i prislonio je na lice. Zatim je zatvorio oči, izbjegavajući pogled crvenokosoga. »Hoćeš da kažem Zsadistu da ti večeras ne vježbaš?« John je odmahnuo glavom. »Jesi siguran?« Izignorirao je njegovo pitanje, vratio mu vodu i krenuo u dvoranu.

Ostali dečki u napetom su redu krenuli za njim, prelazeći preko plavih strunjača i redajući se uz njega. Zsadist je izišao iz sobe za opremu, pogledao Johnovo lice i sasvim se razbjesnio. »Svi spustite ruke s dlanovima prema dolje.« Prošao je pokraj svakog učenika dok se nije zaustavio pred Lashom. »Super su ti zglobovi. Stani uza zid.« Lash je prešao preko dvorane, jako zadovoljan što večeras neće morati vježbati. Zsadist se zaustavio pred Johnom. »Okreni ruke.« Tišina je potrajala koliko i otkucaj srca. Zsadist je uhvatio Johna za bradu i podignuo mu glavu. »Vidiš li dvostruko?« John je odmahnuo glavom. »Je li ti zlo?« John je odmahnuo glavom. »Boli li te ovo?« Zsadist mu je malčice pomaknuo čeljust.

John se trgnuo. Zatim je odmahnuo glavom. »Lažeš. Ali to želim čuti.« Z. se odmaknuo i obratio učenicima. »Krugovi. Dvadeset. Svaki put kad dotrčite do kolege, na pod i napravite dvadeset sklekova. Kao marinci. Idemo.« Negodovanje je bilo glasno. »Mislite da me briga?« Zazviždao je kroza zube. »Idemo.« John je krenuo s njima, misleći da će ovo biti doista duga noć. Ali barem Lash više nije izgledao tako zadovoljan samim sobom... Četiri sata kasnije ispostavilo se da je John bio u pravu. Svi su bili iscrpljeni na kraju nastave. Z. ih je potpuno samljeo, zadržao ih je dulje nego inače. Prokleti je trening bio toliko naporan da čak ni John nije mogao ostati dulje nakon što je završio. Umjesto toga otišao je ravno u Tohrov ured i strovalio se na stolac bez tuširanja. Privukao je noge na prsa i poželio se samo kratko odmoriti...

SV

~ 188 ~

Vrata su se otvorila. »Jesi dobro«, upitao je Zsadist. John ga nije pogledao, samo je kimnuo. »Preporučit ću da se Lash izbaci iz programa.« John se trgnuo i počeo divlje odmahivati glavom. »Ma daj, Johne. Ovo je već drugi put da te napao. Moram li te podsjetiti na ono s nunčakama prije nekoliko mjeseci?« Ne, John se dobro sjećao.

Imao je previše toga reći da bi se koristio znakovima, a Z. ne bi mogao sve pohvatati. Latio se blokića i vrlo uredno ispisao:

Ako ga izbacite, ja ću ispasti slabić pred drugima. Želim se jednog dana boriti zajedno s ovim dečkima. Kako će mi moći vjerovati ako ispadam najslabija karika?

Pružio je blokić Z.-u koji ga je pažljivo prihvatio golemim rukama.

Spustio je glavu i skupio obrve, a prekinute usnice su se kretale kao da iščitavaju svaku riječ posebno. Kad je završio, bacio je blokić na stol. »Neću trpjeti da te to malo govno tuče, Johne. Jednostavno neću. Ali imaš pravo. Lasha ću baciti na ozbiljan probni rok. A ako ti pripremi još jednu ovakvu zgodicu, leti van.« Zsadist je prišao ormaru u kojem se sakrivao izlazni tunel i pogledao Johna preko ramena: »Slušaj me, Johne. Ne želim nevolje na obuci. Nemoj vraćati tom kopiletu iako to i te kako zaslužuje. Samo spusti glavu i ruke k sebi.

Phury i ja ćemo paziti na njega, u redu?« John je odmaknuo pogled, misleći koliko bi rado zadavio Lasha. »Johne? Jesi čuo? Nema svađe.« Nakon duge tišine, John je polako kimnuo. Nadao se da će moći održati riječ.

Kraj 7, dijela

SV

~ 189 ~

Hoće li Butch i Marissa preživjeti sva iskušenja koja su pred njima Pročitajte u sljedećem nastavku.

Prvo poglavlje Satima kasnije Butchevo dupe je toliko utrnulo da ga nije mogao KJ razlikovati od poda na kojem je sjedio. Čamio je tako na hodniku ispred Marissine sobe cijeli dan, jer je bio potpuno opsjednut njome. Nije mogao reći da je gubio vrijeme. Mnogo je razmišljao. Čak je i telefonirao jer je to trebalo učiniti. Pregrizao je metak i nazvao svoju sestru Joyce. Kod kuće se ništa nije promijenilo. Njegova obitelj u južnom Bostonu očito nije željela imati nikakve veze s njim. Osjećaj je bio obostran. Ali bilo mu je krivo zbog Marisse. Ona je bila bliska sa svojim bratom, i izbacivanje je za nju moralo biti odvratno. »Gospodaru?« Butch je podignuo glavu. »Hej, Fritze.« »Donio sam vam ono što ste tražili.« Slugan se naklonio i pružio mu baršunastu vrećicu. »Vjerujem da odgovara uputama koje ste mi dali, ali ako ne, pronaći ću drugi.« »Siguran sam da je savršen.« Butch je primio tešku vrećicu i otvorio je, istresavši njezin sadržaj na svoj dlan. Križ od čistog zlata bio je dug šest centimetara i širok dva, debeo poput prsta. Visio je na dugom zlatnom lancu. Bio je onoliko težak koliko je i očekivao, pružit će mu opipljivu zaštitu. »Gospodaru, je li vam po volji?« Butch se nasmiješio sluganovom naboranom licu dok je otkopčavao košulju i gurnuo lanac unutra. Osjetio je kako mu križ prelazi preko kože i zaustavlja se nad njegovim srcem. »Savršen je, kao što sam rekao.« Fritz se ozario, naklonio i otišao baš kada je zidni sat počeo otkucavati na drugoj strani hodnika. Vrata spavaće sobe su se otvorila.

Marissa se pojavila pred njim poput nadnaravnog bića. Nakon toliko sati provedenih u razmišljanju o njoj, oči su je pojmile kao plod njegove mašte, odjevene u eter, a ne tkaninu, s kosom poput prekrasne zlatne aureole, a licem poput izvora nenadmašne ljepote. Dok je gledao u nju, njegovo srce

SV

~ 190 ~

ju je pretvorilo u ikonu iz njegova djetinjstva, u Gospu spasenja i ljubavi... a on je bio njezin nedostojni sluga.

Podignuo se s poda, a kralježnica mu je pucketala od ukočenosti. »Marissa.« Sve emocije su se slile u njegov zahrđali glas: bol, tuga, kajanje.

Podignula je ruku. »Mislila sam sve što sam rekla u sinoćnjoj poruci. Bilo mi je predivno s tobom. Svaki trenutak. Nisi zato morao otići. Da sam barem mogla bolje objasniti. Butch, moramo razgovarati.« »Da, znam. Ali bi li ti smetalo da odemo u salon?« Nije htio da im se pridruži publika, a bez obzira na to što je govorila, pretpostavio je da bi radije sada bila izvan spavaće sobe.

Kad je kimnula, krenuli su prema dnevnom boravku na kraju hodnika. Dok su hodali, zapanjila ga je njezina slabost. Kretala se polako, kao da ne osjeća noge, i bila je užasno blijeda, gotovo prozirna od manjka energije.

Kad su napokon ušli u prostoriju boje breskve, stala je kraj prozora, daleko od njega. Riječi su joj bile tanašne poput daha dok je govorila: »Butch, pojma nemam kako da ti ovo kažem...« »Znam o čemu se radi.« »Znaš?« »Da.« Krenuo je prema njoj s ispruženim rukama. »Zar ne znaš da bih učinio sve...« »Ne prilazi bliže.« Odmaknula se od njega. »Moraš se odmaknuti od mene.« Spustio je ruke. »Ali, moraš se nahraniti, zar ne?« Raskolačila je oči. »Kako si...« »Sve je u redu, dušo.« Nasmiješio joj se. »Sve je jako u redu.

Razgovarao sam s V.-om.« »Onda znaš što trebam učiniti? I... ne smeta ti?« Odmahnuo je glavom. »Ne smeta mi. Uopće mi ne smeta.« »Oh, hvala Čuvardjevi.« Nagnula se i brzo sjela na sofu jer su je koljena počela izdavati. »Tako sam se bojala da ćeš se uvrijediti. I meni će biti teško, ali to je jedini sigurni način. Ne mogu više čekati. Mora biti večeras.«

SV

~ 191 ~

Kad je potapšala mjesto do sebe na sofi, uz olakšanje joj je prišao i sjeo kraj nje, uzevši je za ruku. Bože mili, bila je tako hladna. »Spreman sam za to«, rekao je glasom punim iščekivanja. Čovječe, odjednom je umirao od želje da se vrate u njezinu spavaću sobu.

Ona ga je znatiželjno pogledala: »Želiš gledati?« Prestao je disati. »Gledati?« »Ja, ah... nisam sigurna da je to baš dobra ideja.« Kad su njezine riječi doprle do njegova mozga, Butch je postao svjestan nekog ružnog probadanja u trbuhu. Kao da mu je netko ispremještao unutarnje organe. »Kako to misliš, gledati?« »Kad budem s mužjakom koji mi dopušta da uzmem njegovu venu.« Marissa se odmah preplašeno trgnula, dajući mu do znanja kako mu lice upravo izgleda. Da, ili se možda preplašila jer je počeo režati. »Drugi mužjak«, polako je ponovio. »Onaj kojeg si rekla da viđaš. Onaj od kojeg si se hranila.« Polagano je kimnula. »Da.« Butch je skočio na noge. »Često?« »Ah... četiri ili pet puta.« »A on je, naravno, aristokrat.« »Pa, jeste.« »I bio bi društveno prihvatljiv za tebe, zar ne?« Za razliku od običnog čovjeka. »Zar ne?« »Butch, nema tu ništa romantično, kunem ti se.« Pa možda s njezine strane i nema. Ali bilo mu je jebeno teško zamisliti da postoji neki mužjak kojemu se ne bi svidjela. Kopile bi moralo biti impotentno. »Sviđaš mu se, je li tako? Odgovori mi na pitanje, Marissa. Dečko iz budućnosti s plazmom superjunaka te želi, je li tako? Je li tako?« Bože, odakle je dolazila ova divlja ljubomora? »Ali zna da ja nemam takve osjećaje prema njemu.« »Je li te poljubio?« Kad mu nije odgovorila, Butch je bio jako sretan što ne zna ime i adresu toga gada. »Više nećeš koristiti njega. Imaš mene.« »Butch, ne mogu se hraniti od tebe. Uzet ću previše. Kamo si

SV

~ 192 ~

krenuo?« Prešao je preko sobe, zatvorio dvokrilna vrata i zaključao ih. Kad se vratio k njoj, bacio je sako na pod i rastrgnuo košulju s prsa tako da su gumbi poletjeli na sve strane. Pao je na koljena pred njom, nagnuo glavu unatrag i ponudio joj svoj vrat i cijelog sebe. »Iskoristit ćeš mene.« Nastala je duga tišina. Zatim je njezin miris, onaj predivni miris čistoće ispunio cijelu prostoriju. Počela se tresti, lagano je otvorila usta.

Dobio je erekciju čim je ugledao njezine očnjake. »O... da«, rekao je mračnim glasom. »Uzmi me. Želim te nahraniti.« »Ne«, stenjala je, a poput zvončića plave oči napunile su joj se suzama. Pokušala je ustati, no on se bacio na nju, uhvatio je za ramena i pritisnuo na sofu. Smjestio se između njezinih nogu, privukao se uz nju, nije joj dao da se pomakne. Dok je drhtala i pokušavala se odgurnuti od njega, držao ju je uza se, mirisao, grickao joj usnu resicu, ljubio u bradu.

Uskoro se prestala opirati. Počela ga je vući za košulju i privlačiti bliže sebi. »Tako je, dušo«, stenjao je. »Drži se za mene. Daj da osjetim te očnjake kako prodiru duboko. Daj mi to.« Uhvatio ju je za potiljak i prinio svoja usta njezinima. Kad se golema količina seksualne energije oslobodila među njima, oboje su počeli teško disati, a njezin vreli dah i suze pekli su ga po licu.

No tad joj se vratio razum. Borila se, a on je davao sve od sebe da je zadrži uza se, iako će oboje na kraju završiti s masnicama. Znao je da će izgubiti bitku protiv nje. Bio je samo čovjek, ona je bila jača, iako je imao barem četrdeset kilograma više od nje. No nadao se da će odustati i prepustiti se prije no što mu sasvim ponestane snage. »Marissa, molim te, uzmi me«, stenjao je glasom promuklim od borbe i preklinjanja. »Ne...« Srce mu se lomilo dok je jecala, ali nije ju pustio. Nije mogao. »Uzmi sve što imam u sebi. Znam da ti nisam dovoljno dobar, ali ipak me uzmi...« »Nemoj me tjerati...« »Moram.« Bože, mislio je da će početi plakati uz nju. »Butch...« Opirala mu se i otimala. »Neću se moći suzdržati još puno... pusti me... prije no što te ozlijedim.« »Nikada.«

SV

~ 193 ~

Dogodilo se tako brzo. Viknula je njegovo ime, a zatim mu je razarajući nalet boli prošao vratom. Njezini očnjaci u njegovoj žili kucavici. »O, jebote... da...«, popustio je stisak i zagrlio je dok mu je sisala iz vrata. Viknuo je njezino ime kad je prvi put potegnula i progutala njegovu krv. Zadovoljstvo ga je sasvim preplavilo, iskre su mu prolazile tijelom kao da će svršiti. Ovako je oduvijek trebalo biti. Trebalo mu je to da se ona hrani od njega, samo je tako mogao živjeti. Marissa je prekinula kontakt i dematerijalizirala se iz njegova naručja.

Butch je pao na glavu u jastuke na sofi. Nespretno se podignuo na noge i okrenuo. »Marissa! Marissa!« Bacio se na vrata i počeo trgati bravu, ali nije se mogao osloboditi. Čuo je njezin slomljeni, očajni glas s druge strane. »Ubila bih te... neka mi Bog pomogne, ali ubila bih te... previše te želim.« Lupao je po vratima. »Pusti me van!« »Žao mi je...« Glas joj je prepuknuo, pa onda opet ojačao. Bojao se njezine odlučnosti više nego ičega drugoga. »Jako mi je žao. Doći ću k tebi poslije. Kad bude gotovo.« »Marissa, nemoj...« »Volim te.« Lupao je šakama po vratima. »Nije me briga ako umrem! Nemoj ići k njemu!« Kad je brava napokon popustila, upao je u hodnik i sjurio se niza stube. No kad je otvorio ulazna vrata kuće, nje već nije bilo.

Na drugoj strani grada, u podzemnoj garaži, Van je poskakivao na prstima u žicom ograđenom ringu. Udarci njegova zagrijevanja odjekivali su kroz beton i kidali tišinu. Večeras nije bilo gomile, samo trojica su bila prisutna. Van je predložio ovaj lokal gospodinu X.-u, i pokazao im je kako da provale unutra. Poznavao je raspored borbi i zato je bio siguran da večeras neće biti nikoga. Veliki dio njega želio je proslaviti svoje ponovno rođenje baš u ovom ringu, a ne u nekom nepoznatom podrumu.

Isprobao je nekoliko udaraca, bio je jako zadovoljan svojom snagom.

Promotrio je svog protivnika. Drugi degrad bio je jednako napaljen na nasilje. Xavier je dovikivao s druge strane ringa:

SV

~ 194 ~

»Nećete stati dok ne bude gotovo. Gospodine D., nije gotovo kad leži nepomičan na podu, je li jasno?« Van je kimnuo, već se bio naviknuo da ga zovu prvim slovom prezimena. »Odlično«, rekao je gospodin X. i pljesnuo rukama. Borba je počela.

Van i drugi degrad kružili su jedan oko drugoga, ali Van nije imao namjeru dugo plesati ovaj kretenski sentiš. Prvi je krenuo s udarcima i stjerao protivnika leđima uz rubove ringa. Lik je udarce golim rukama u lice primao kao da su ljetna kišica. Zatim je svojski zavalio Vana desnim krošeom, sasvim mu rascijepivši usnicu. Boljelo je, ali bol je bila dobra, krijepila ga je, pomogla mu da se usredotoči. Van se okrenuo i zamahnuo nogom. Degrad je pao ravno na leda. Van je skočio na protivnika i uhvatio ga u zahvat kojim ga je mogao kontrolirati, povukavši mu jednu ruku prema natrag tako da su mu zglobovi ramena i lakta gotovo puknuli.

Samo još malo i ovaj jadnik će biti gotov...

Degrad je nekako uspio dohvatiti Vana koljenom u jaja. Pozicije su se brzo promijenile i Van se našao na dnu. Uskoro su ponovno bili na nogama. Borba se nastavila, nije bilo time-outa, nije bilo pauza za dah, samo su njih dvojica ubijala boga jedan u drugome. Bilo je jebeno predobro. Van se osjećao kao da bi ovako mogao satima, bez obzira na sve udarce koje je primao. Osjećao se kao da u sebi ima motor, pokretačku silu koju bol i umor više nisu mogli zaustaviti.

Kad je napokon došlo do stanke, prijelomni faktor je bio Vanov posebni... što god da je to bilo. Iako su njih dvojica bili jednako snažni, Van je bio majstor ovakvih borbi. Složio je drugog koljača u trbuh, lupio ga je u jetru. Običan čovjek bi se od takvog udarca odmah usrao u gaće.

Zatim je podignuo protivnika i udario njime o pod. Kad je opkoračio tijelo i pogledao dolje, krv mu se skupljala u očima i kapala na lika poput suza... crnih suza. Boja je istog trena sasvim sludjela Vana, a drugi je koljač iskoristio njegovu zbunjenost i prevalio ga na leđa. Nema šanse, pomislio je Van. Šakom je lupio dégrada u sljepoočnicu i sasvim ga ošamutio.

Prevalio ga je na pod, sjeo mu na prsa i lupao šakom u glavu dok mu lubanja nije posve smekšala. Nastavio je dok struktura koljačeva lica nije sasvim popustila. Glava mu je postala mlitava vreća. »Dovrši ga«, vikao je Xavier sa strane.

Van je podignuo glavu, teško dišući. »Pa jesam.« »Nisi. Dovrši ga!«

SV

~ 195 ~

»Kako?« »Trebao bi znati što trebaš raditi!« Xavierove blijede oči su sjale od jezivog očaja. »Moraš znati!« Vanu nije bilo jasno koliko mrtviji ovaj tip može biti, ali zgrabio je dégrada za uši i zavrtio mu glavom dok nije čuo pucanje vrata. Zatim je ustao s tijela. Iako više nije imao živo srce koje kuca, pluća su mu gorjela, a tijelo sjalo od napora... samo što sjaj nije potrajao.

Počeo se smijati. Snaga mu se već vraćala, odnekud je jednostavno dolazila, kao da je danima bio na odmoru, te samo spavao i jeo.

Xavierove čizme su sletjele u ring i Visoki degrad mu je bijesno prišao. »Kvragu, rekao sam ti da ga dovršiš.« »Ma da. Kako da ne.« Kriste. Xavier je jednostavno morao pokvariti svaki trenutak pobjede. »Misliš da će se sad dignuti i otići?« Xavier se tresao od bijesa i izvadio nož. »Rekao sam ti da ga dovršiš.« Van se napeo i skočio na noge. No Xavier se samo nagnuo nad truplo i zabio mu nož u prsa. Zasjala je nekakva svjetlost i onda... ništa. Samo crne mrlje na tlu.

Van se odmicao unatrag dok nije udario o ogradu. »Koji kurac...« Xavier je s druge strane pokazivao nožem prema Vanu. »Imam očekivanja od tebe.« »Kakva?« »Trebao bi to sam znati«, pokazivao je prema crnim mrljama na tlu. »Onda mi sljedeći put daj nož.« Xavier je odmahnuo glavom, a bizarna panika zrcalila mu se na licu. »Kvragu!« Hodao je naokolo i zatim promrmljao: »Čini se da će jednostavno trebati vremena. Idemo!« »A krv«, čovječe, od te ljigave crne tvari jednostavno mu se rigalo. »Misliš da me briga«, Xavier je samo pokupio naprtnjaču mrtvog koljača i krenuo. Vana je zbilja živciralo što se gospodin X. tako ponaša.

Borba je bila dobra i Van je pobijedio. Želio je uživati u osjećaju.

U napetoj tišini išli su prema kombiju koji je bio parkiran nekoliko blokova dalje. Kad su stigli, Xavier se smjestio za volan. »Kamo idemo«, upitao je Van. Xavier nije odgovorio, samo je počeo voziti. Van je zurio pred sebe, pitajući se kako da se riješi ovog tipa. Neće biti lako, sumnjao je. Kad su

SV

~ 196 ~

prošli pokraj nebodera u izgradnji, gledao je ljude koji su radili noćnu smjenu. Bilo ih je kao mrava i zavidio im je, iako je mrzio taj posao. Čovječe, da je još uvijek jedan od njih, ne bi morao trpjeti odvratno ponašanje gospodina X.-a. Podignuo je desnu ruku i pogledao mjesto gdje je nekada bio mali prst, prisjećajući se kako je ostao bez njega. Jebeno glupo. Bio je na gradilištu i rezao daske na stolnoj pili. Odlučio je skinuti zaštitu da posao ide brže. Prst mu je odletio kroz zrak u najsitnijem trenutku nepažnje. Gubitak krvi se činio golemim, tekla je posvuda po njemu, po pili, po tlu. Crvena, ne crna.

Van je stavio ruku na prsa, osjetivši kako ništa ne tuče iza njegove prsne kosti. Tjeskoba mu se uvukla pod kožu poput pauka. Pogledao je Xaviera, jedini izvor znanja koji je imao: »Jesmo li živi?« »Ne.« »Ali onaj tip je sada ubijen, zar ne? Znači da mi moramo biti živi.« Xavier ga je pogledao. »Vjeruj mi, nismo.« »Što mu se onda dogodilo?« Iscrpljenost je ispunila Xavierov blijedi, mrtvi pogled, a zbog spuštenih kapaka izgledao je kao da ima milijun godina. »Što mu se dogodilo, gospodine X.?« Visoki degrad nije odgovorio, samo je nastavio voziti.

SV

~ 197 ~