J r ward bcb 10 poljubac smrti

www.balkandownload.org

www.balkandownload.org J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

10. POLJUBAC SMRTI Posvećeno: tebi.

Nalov originala: J.R.Ward – Lover Undbound Prevela s engleskog: Valentina Briski

~ 2~

Na početku sam te krivo procijenila i žao mi je zbog toga.

Ali baš nalikuje tebi da si unatoč tome uskočio i time spasio ne samo njega, nego i mene u ovom pothvatu.

ZAHVALE Neizmjerna hvala čitateljima Bratstva Crnog Bodeža, I pozdrav svim Cellieseima! Čak neću spomenuti kauč.

Ne znam toliko brojati.

Puno hvala: Karen Solem, Kari Cesare, Claire Zion, Kari Welsh.

Hvala Dorine i Angie, što su se brinule za mene — i hvala S-Byteu i Ventrue za sve što radite iz dobrote svog srca!

Kao i uvijek zahvala mojoj izvršnoj komisiji: Sue Grafton, Dr. Jessici Anderson, Betsey Vaughan i mojem Partneru.

I s poštovanjem nezamjenjivoj Suzanne Brockmann.

Za DLB — znaš što? vaša vas koka još uvijek voli xxx Za NTM — kao i uvijek, s ljubavi i zahvalom.

Kao što to dobro znate.

I na kraju moram reći, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez: mojeg voljenog muža, koji je uvijek bio uz mene; moje divne majke, koja je bila uz mene od... pa, od početka moje obitelji (one krvnog roda i odabrane); te mojih dragih prijatelja.

~ 3~

RJEČNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA atendentica (vl. n.) Odabranica koja služi C vardjevi na posebno blizak način.

Bratstvo crnog bodeža (vl. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva.

Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd. Na početku dvadeset prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vl. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu i ne piju te su impotentni.

S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki. Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vl. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljenja vampirske vrste. glimera (vl. n.) Društvena jezgra vampirske aristokracije. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ženke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara ~ 4~

počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba nekog drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u slobodnom prijevodu znači najdraži ili najdraža.

Iheage (im.) Naziv iz poštovanja kojim se seksualno submisivni partner obraća dominantnome. mamen (im.) Majka. Koristi se u svrhu prepoznavanja i kao naziv od milja. nala ili nalum (im.) Voljeni ili voljena.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Čuvardjevi.

Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno. Imaju malo ili nimalo kontakata s mužjacima, no po Čuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vl. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. opsjena (im.) Prikrivanje stvarnog okoliša stvaranjem polja iluzije. osamljenje (n.) Status potvrđen od kralja na zamolbu obitelji nezdružene ženke. Ona je pod paskom svoga gvardijana, najčešće najstarijeg muškog člana obitelji, koji ima pravo odlučivati o njezinu životu i interakcijama sa svijetom. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo.

Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i ne reagiraju na seksualne podražaje, te se ne mogu dematerijalizirati. prineeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vl. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. ~ 5~

razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna. Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja.

Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (n.) Podvrsta vampira kojega između ostaloga karakterizira sposobnost i sklonost upravljanju emocijama drugih (u svrhu izmjene energije). Bili su diskriminirani kroz vampirsku povijest i vampirima su služili kao lovina. Blizu su istrijebljenja.

Sjenosvijet (vl. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama, te u kojoj provode vječnost. slugan ili sluganka (im.) Član služinske klase u svijetu vampira.

Slugani imaju starinsku, konzervativnu tradiciju vezanu za služenje nadredenima te se pridržavaju službenog kodeksa odijevanja i ponašanja.

Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani im životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koneentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli.

Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vođ (im.) Moćna i utjecajna osoba.

~ 6~

Prvo poglavlje Kad se probudio, John je imao vrućicu: koža mu je plamtjela, krv mu je bila bujica lave, a ta vrućina mu je izbijala iz koštane srži. Očajnički se želio ohladiti pa se otkotrljao s namjerom da skine sa sebe odjeću, ali na sebi nije imao ni majicu ni hlače. Gol se previjao od bolova. »Uzmi moj zglob.« Iz visine s lijeve strane začuo je glas ženke i on digne glavu prema zvuku te mu znoj poteče po licu kao suze. Ili je plakao?

Boli, oblikovao je usnama. »Vaša milosti, uzmite moj zglob. Uspjeli ste.« Nešto mu se pritisnulo uz usnice navlaživši ih finim, bogatim vinom.

Njegovi instinkti podivljali su poput zvijeri. Ona vatra bila je glad, a ono što mu ponuđeno bila je stvar koja mu je trebala. Zgrabio je ono za što se ispostavilo da je ruka, otvorio širom usta i počeo snažno upijati u sebe.

Bože .. okus je bio nalik zemlji, nalik životu, opojan i jak, i želio ga je još. Svijet se poput plesača počeo okretati oko svoje osi, vrtjeti kao beskrajna vožnja u lunaparku. U jeku te vrtnje očajnički je gutao znajući, iako mu to nitko nije rekao, da je ono što je pio bio jedini protuotrov umiranju.

Hranjenje je trajalo danima, noćima, tjednima. Ili je ipak bilo kratko kao treptaj oka? Bio je iznenađen kad je shvatio da je i tome došao kraj, ne bi ga iznenadilo da mu cijeli život prođe uz zglob koji mu je ponuđen.

Odvojio je svoja usta od zgloba i otvorio oči.

Layla, Odabranica plave kose, sjedila je pokraj njega na krevetu u bijeloj haljini koja se njegovim osjetljivim očima činila blještavom poput sunčevog svjetla. U kutu su stajali Wrath i Beth, zagrljeni i zabrinuti.

Prijelaz. Njegov prijelaz.

Podignuo je ruke poput pijanca i pokazao, Je li to to?

Wrath je odmahnuo glavom. »Nije još. Tek dolazi.« Dolazi? »Duboko udahni nekoliko puta«, rekao je kralj. »Trebat će ti. Slušaj, mi smo ovdje. O. K.? Nećemo te ostaviti samog.« Sranje, to je istina. Prijelaz je bio u dva dijela. A onaj teži je tek slijedio. Da suzbije svoj strah, podsjeti se da ga je prošao i Blay i Qhuinn.

Kao i sva Braća.

Kao i njegova sestra. ~ 7~

Susreo je Bethin tamnoplavi pogled i odjednom mu se pred očima pojavi snovita vizija. Bio je u klubu... u gotičkom klubu s... Tohrmentom, Ne, Tohrment je bio tamo s nekim, s krupnim mužjakom koji je veličinom podsjećao na Brata, ali John mu nije vidio lice.

John se namrštio pitajući se otkud je to njegov mozak izvukao.

A onda je začuo strančev glas: Tohr, ona je moja kći.

Ona je polutanka; D. A znaš njegovo mišljenje o ljudima.

Tohrment odmahne glavom.

Baka moje prabake bila je čovjek, a jesi li me ikada čuo da to pričam u njegovoj blizini?

Pričali su o Beth, zar ne... što je značilo da je stranac s nejasnim crtama lica bio Johnov otac.

Darius.

Dok je Darius podizao ruku konobarici pokazujući da je njegova boca piva prazna, a da će Tohrmentova čaša uskoro postati takva, John se molio da slika postane jasnija kako bi samo na tren vidio očevo lice.

Neću dopustiti da još jedno moje dijete umre, rekao je. Neću ako postoji način kako da je spasim. Uostalom, ne možemo znati hoće li uopće proći kroz prijelaz. Možda nastavi živjeti uopće nesvjesna moje strane. To se događalo i ranije.

John se pitao je li njegov otac uopće znao za njega. Vjerojatno nije, s obzirom na to da je John rođen na autobusnoj stanici gdje ga je majka ostavila misleći da je mrtav: mužjak kojemu je toliko stalo do njegove kćeri mario bi i za svoga sina.

Vizija je počela blijediti i što se John više trudio zadržati je, to se ona brže raspadala. Netom prije nego što je nestala ugledao je Tohrovo lice.

Zaboljelo ga je srce kad je ugledao onu vojničku frizuru, jake kosti i bistre oči. Zabolio ga je i način na koji je Tohr gledao u mužjaka koji je sjedio nasuprot njemu. Bili su bliski. Najbolji prijatelji, čini se.

Kako bi bilo krasno, pomislio je John, da ih je imao obojicu u svom životu...

Bol koja ga je obuzela bila je kozmičkih razmjera, poput velikog praska od kojeg se John raspao na molekule što su se počele odvajati od središta. Njegov um i misli nestali su i nije bilo druge nego da se preda.

Otvorio je usta u bezglasan urlik.

~ 8~

Jane nije mogla vjerovati da pred sobom gleda vampira i želi se poseksati s njime. Istovremeno je u to bila sigurna kao nikada u životu. »Zatvori oči«, rekao je V. »Zato što ćeš me poljubiti za ozbiljno?« Molim te, Bože, da je to zato.

V. je pružio svoju dobru ruku i pogladio je po licu. Njegov dlan bio je topao i širok i mirisao je na začine. »Jane, spavaj.« Namrštila se. »Želim da to učinimo budni.« »Ne.« »Zašto?« »Ovako je sigurnije.« »Misliš da bi me uspio oploditi?« A što je sa spolno prenosivim bolestima? »Povremeno se to događalo s ljudima, ali ne ovuliraš. Namirisao bih da je tako. A što se tiče bolesti, ja ih nemam, a ti mi ih ne bi mogla prenijeti iako ništa od toga nije bitno. Za mene je sigurnije da te uzmem u snu.« »Tko kaže?« Nemiran se nestrpljivo promeškoljio na krevetu. Bio je uzbuđen. »To se jedino može dogoditi u snu.« Čovječe, baš joj se moralo dogoditi da on odluči biti džentlmen. Gad. Jane se odmaknula i ustala. »Fantazije me ne zanimaju. Ako ne želiš da budemo zajedno za ozbiljno, bolje da se onda uopće ne upuštamo u to.« Povukao je dio prekrivača preko bokova te tako sakrio erekciju što se ocrtavala preko pidžame. »Ne želim te povrijediti.« Prostrijelila ga je svojim Gertrude Stein pogledom u kojem se djelomično nazirala i seksualna frustracija. »Jača sam nego što izgledam. I da ti kažem potpuno iskreno, riga mi se od tih mužjačkih priča da se ti brineš za ono što je meni najviše u interesu.« Okrenula se uzdignute brade kad je shvatila da ionako nema kamo otići. Baš glupa scena.

Ne imajući druge alternative, otišla je u kupaonicu. Dok se šetkala između umivaonika i kade, osjećala se poput konja u oboru.

Bez ikakvog upozorenja napadnuta je s leđa, gurnuta licem prema ~ 9~

zidu i pritisnuta tijelom dvaput većim od svoga i tvrdim poput kamena.

Prvo je dahnula od šoka, a onda od uzbuđenja Osjetivši V.-a kako se trlja o njezinu guzicu. »Pokušao sam ti reći ne«, zarežao je i zakopao ruku u njezinu kosu te je povukao. Zajecala je i navlažila se. »Pokušao sam biti dobar « »O... Bože.« »Preklinjanje ti neće pomoći. Jane, za to je prekasno.« U njegovu glasu bile je žaljenja, kao i erotskog iščekivanja. »Dao sam ti izbor da bude po tvome. Sada će biti po mome.« Željela je to. Željela je njega. »Molim te...« »Ššš.« Svinuvši zglob, zabacio joj je glavu na stranu i tako ogolio vrat. »Kad budem htio da me moliš, reći ću ti.« Njegov je jezik bio topao i mokar dok joj je klizio vratom. »Sada me pitaj što ću ti raditi.« Rastvorila je usnice, ali mogla je jedino disati.

Jače joj je zategnuo kosu. »Pitaj me. Reci: Što ćeš mi raditi?« Progutala je. »Što... što ćeš mi raditi?« Okrenuo ju je na jednu stranu, cijelo vrijeme pritisnut bokovima uz njezinu guzicu. »Jane, vidiš li onaj umivaonik?« »Da...« Sranje, ona će svršiti... »Nagnut ću te nad taj umivaonik, a ti ćeš se rukama držati za njega.

Onda ću ti skinuti hlače.« Isuse... »Jane, pitaj me što ću onda.« Ponovno joj je polizao vrat očnjakom pritisnuvši njezinu ušnu resicu. Obuzeo ju je divan nalet boli i ona ponovno osjeti vrućinu između nogu. »Što... ćeš onda?« dahnula je. »Spustit ću se na koljena.« On spusti glavu i gricne je za ključnu kost. »Sada mi reci, I što onda, V.?« Od uzbuđenja ona gotovo počne jecati, a noge je počnu izdavati. »I što onda?« Potegnuo ju je za kosu. »Zaboravila si zadnji dio.« Koji zadnji dio, što je bilo na kraju... »V.« »Ne, počni ponovno. Od početka.« Trljao se svojom erekcijom uz nju, ~ 10 ~

očito odmah želeći ući u nju. »Počni ponovno i ovaj put to reci kako treba.« Odjednom se na nju obrušio orgazam, impuls prouzročen njegovim grubim glasom u njezinom... »A ne, nećeš.« Odmaknuo se od njezina tijela. »Nećeš još svršiti. Svršit ćeš onda kad ti ja kažem. Ne prije.« Potreba za oslobađanjem počela je slabjeti i ona dezorijentirana i uzbuđena posrne. »Sada reci riječi koje želim čuti.« Koje su to bile riječi? »I što onda, V.?« »Onda ću se spustiti na koljena, rukama ti odvojiti bedra i rastvoriti te za svoj jezik.« Nalet orgazma se vratio i noge joj zadrhte. »Ne«, zarežao je. »Ne još. I samo onda kad ti ja to kažem.« Odveo ju je do umivaonika i učinio točno ono što je rekao. Nagnuo ju je, postavio njezine ruke s obje strane umivaonika i naredio joj da se drži.

Dobro se uhvatila.

Oba je dlana zavukao ispod njezine majice i skupio joj grudi. Zatim je ruke spustio na njezin trbuh, a zatim još niže na bokove. U jednom joj je naglom potezu povukao hlače. »O... jebote. To je ono što želim.« Sa svojom prokletom rukom zgrabio ju je za guzicu i stisnuo je. »Podigni nogu.« Ona je to i učinila i njezina trenirka za jogu nestane joj s noge.

Odvojio joj je bedra... i da, svojim je rukama, jednom u rukavici, drugom golom, krenuo prema gore. Osjećala se ogoljenom za njega, a njezino vruće središte žudjelo je za njim. »Jane...« prošaptao je s poštovanjem.

Za ono što je zatim učinio nije bilo nikakvog polaganog uvoda. Samo njegova usta. I njezino središte. Spajanje njegovih i njezinih usana. Prsti su mu se ukopali u njezine obraze držeći je na mjestu dok se on bacao na posao, te ona uskoro više nije mogla razaznati što je njegov jezik, a što su brada ili usta. Između dugih poteza, osjećala je kako je probada, čula zvuk spajanja mesa, te postala svjesna njegove moći nad njom. »Svrši za mene«, naredio je njezinom središtu. »Odmah sada.« Orgazam ju je svladao u razornom naletu od čega se zgrčila nad umivaonikom dok joj jedna ruka nije kliznula s ruba. Jedino što je spriječilo njezin pad bila je V.-ova ruka kojom ju je uhvatio. Njegove usne odvojiše se od nje i on je poljubi u obraz dlanom je mazeći duž kralježnice ~ 11 ~

dok mu se prepuštala u naručju. »Sada ću ući u tebe.« Zvuk skidanja pidžame bio je glasniji od njegova daha a prvi dodir erekcije o njezine bokove gotovo ju je ponovno gurnuo preko ruba. »Želim ovo«, rekao je tihim glasom. »Bože... kako želim ovo.« Ušao je u nju u jednom snažnom naletu, nabio se do bokova i zajecao, unatoč tome što je ona bila ta koja je prihvatila njegovu veličinu u sebe.

Bez stajanja je počeo pumpati u nju, uhvatio je za bokove pomičući je u ritmu svojih naleta. Rastvorenih usta, širom otvorenih očiju, ušima je proždirala prekrasne zvukove seksa, čvrsto se uhvatila za umivaonik nakon čega ju je obuzeo još jedan orgazam. Svršila je lica prekrivenog kosom tresući glavom dok su se njihova tijela nabijala jedna o drugo.

Nikada nije iskusila takvo što. To je bio seks na milijunitu potenciju.

Ona odjednom osjeti stisak njegove proklete ruke na svome ramenu.

Ispravio ju je, a zatim nastavio nabijati u nju, unutra i van, unutra i van.

Rukom joj je prešao na vrat, zgrabio je za bradu i povukao joj glavu. »Moja«, zarežao je, zabijajući se u nju.

Nakon toga ju je ugrizao.

~ 12 ~

Drugo poglavlje Nakon što se John probudio, prva pomisao koja mu je prošla glavom bila je da želi sladoled od čokolade posut komadićima slanine. Što je zapravo bilo nešto grozno. Jedino što, dovraga... čokolada i slanina su mu se trenutačno činili savršenima.

Otvorio je oči i osjetio olakšanje jer je strop koji je ugledao bio onaj u njegovoj sobi, iako nije mogao shvatiti što se točno dogodilo. Bilo je nešto traumatično. Ali što?

Podignuo je ruku prema očima da ih protrlja... nakon čega mu je zastalo srce.

Stvar koja mu je bila povezana rukom bila je golema. Taj dlan bio je divovski.

Podignuo je glavu i pogledao svoje, odnosno... nečije tijelo.

Jesu li mu ovih dana presadili glavu? Jer njegov mozak definitivno nije bio ukopčan u neko slično ovome.

Prijelaz. »Johne, kako se osjećaš?« Očima je pratio zvuk Wrathova glasa. Kralj i Beth potpuno izmoždeni stajali su pokraj kreveta.

Morao se koncentrirati na to kako rukama oblikovati riječi: Jesam li uspio? »Jesi. Sine, jesi.« Wrath pročisti grlo i Beth pogladi njegovu tetoviranu podlakticu kao da zna da se bori s emocijama. »Čestitke.« Johnu se stisnu prsa i on brzo trepne.

Jesam li ja još uvijek...ja? »Da. To ćeš uvijek biti.« »Da odem?« začuo se ženski glas.

John okrene glavu. Layla je stajala u mračnom kutu, a sjene su skrivale njezino savršeno lice i tijelo.

Isti tren. U isti tren mu se dignuo.

Kao da mu je netko u kurac ubrizgao čelik.

Na brzinu je provjerio je li prekriven i tad s olakšanjem shvati da je pokrivač na njemu. Spustio se na jastuk i dok mu je Wrath nešto govorio, on je jedino mogao razmišljati o pulsiranju između nogu... i o ženki na drugom kraju prostorije. »Sa zadovoljstvom ću ostati«, rekla je Layla uz duboki naklon. ~ 13 ~

Bilo bi dobro da ostane, pomisli John. Neka ona ostane...Čekaj, dovraga i s time. Za Boga miloga, pa neće se seksati s njom.

Prišla je bliže krugu svjetlosti koju je bacala svjetiljka na noćnom ormariću. Njezina koža bila je bijela poput mjesečine i glatka poput satena. Sigurno bi bila i meka... pod dodirom njegovih ruku, njegovim ustima... pod njegovim tijelom. Odjednom John osjeti škakljanje u gornjoj čeljusti s prednje strane, nakon čega se nešto počelo probijati u njegova usta. Jezikon je opipao dva oštra vrška očnjaka. Želja za seksom obuzela mu je cijelo tijelo i on odvrati pogled s nje.

Wrath se blago zahihoće kao da zna o čemu se radi. »Ostavit ćemo vas same. Johne, ako nas trebaš, mi smo u sobi.« Beth se sagnula i rukom blago dodirnula njegovu kao da je znala koliko mu je koža osjetljiva. »Stvarno sam ponosna na tebe.« Pogledi su im se sreli i njemu padne na pamet reći: I ja na tebe. Što nije imalo nikakvog smisla. Na kraju je šeprtljavo pokazao: Hvala.

Nakon toga su otišli i ostavili Laylu i njega same. Oh, ovo ne može biti dobro. Bio je u stanju kontrolirati svoje tijelo kao i mehaničkog bika.

Kako nije bilo najpametnije gledati Odabranicu, uperio je pogled prema kupaonici. Kroz dovratak ugledao je mramornu tuš kabinu, te ju je on samo još više poželio. »Vaša milosti, želite li se oprati?« upitala je Layla. »Da vam pustim vodu?« Kimnuo da je zaposli nečime dok on smišlja što da učini sam sa sobom.

Uzmi je. Pojebi je. Na dvanaest različitih načina.

Da, o tome nije trebao razmišljati.

Začuo se šum vode i Layla se vrati, te prije nego je shvatio što se događa, strgne plahtu s njega. Ruke su mu poletjele sakriti erekciju, ali njezin pogled bio je brži. »Mogu li vam pomoći do kupaonice?« Glas joj je bio promukao, a njegove bokove promatrala je s odobravanjem.

Zbog čega se ona golema težina pod njegovim dlanovima još povećala. »Vaša milosti?« Kako da je u toj poziciji išta ispiše rukama? Nije važno. Ionako ga ne bi razumjela.

John odmahne glavu i podigne se u sjedeći položaj s jednom rukom na ~ 14 ~

sebi, a drugom se naslonio na madrac. Sranje, osjećao se kao stol kojem su popustili vijci, kao da mu sastavni dijelovi više ne pristaju zajedno.

Odlazak do kupaonice činio mu se kao vježba na poligonu iako je put pred njim bio ravan.

Barem će biti koncentriran na još nešto osim Layle.

Ustao se s rukama na međunožju i odgegao se do kupaonice pokušavajući ne razmišljati o tome kako ga Layla gleda gologuzog. Na putu do kupaonice na pamet su mu padali prizori oždrijebljene ždrijebadi i kako im se tanke noge savijaju pod njima poput žica dok se pokušavaju ustati s tla. Mogao se poistovjetiti. Činilo mu se da će mu svakog trena koljena popustiti i on će se poput idiota skljokati po podu.

O. K. Bio je u kupaonici. Bravo.

Sada samo treba doći do tuša a da ne završi na golom kamenu. Iako je kupka bila vrijedna nekoliko modrica. Unatoč tome, tuširanje za kojim je žudio predstavljale je problem. Kad je stao ispod toplog nježnog mlaza, imao je osjećaj kao da ga se bičuje i skočio je unatrag, u kutku oka ugledao je Laylu kako se svlači.

Blagi Bože... bila je prekrasna.

Ostao je bez riječi kad mu se pridružila, a to nije bilo samo zato što nije imao glas. Na sredini njezinih punih, teških grudi bile su ukrućene ružičaste bradavice. Struk se doimao dovoljno tankim da ga može obujmiti svojim dlanovima. Bokovi su joj bili u savršenoj ravnoteži s uskim ramenima. A njena putenost... bila je bez dlačica, ogoljena pred njegovim očima kao mali prorez između dvaju nabora glatke kože koje je žudio rastvoriti. Čvršće je stegnuo stisak na sebi kao da postoji mogućnost da će mu se penis odvojiti od zdjelice i skočiti. »Vaša milosti, mogu li vas oprati?« rekla je dok se oko njih uvijala magla poput svile na povjetarcu.

Erekcija ispod njegovih dlanova se trznula. »Vaša milosti?« Kimnuo je glavom. Njegovo tijelo bolno je žudjelo. Sjetio se što je Qhuinn činio ženki kad ju je imao. Isuse... a sada se to isto događalo i Johnu.

Uzela je sapun masirajući ga između dlanova i okrećući dok se nije stvorila sapunica koja je kapala po pločicama. Zamislio je da je između njezinih ruku njegov kurac, zbog čega je morao rastvoriti usta da bi došao do zraka. ~ 15 ~

Kako joj se grudi lijepo njišu, pomislio je liznuvši usnice. Pitao se bi li mu dopustila da je poljubi tamo. Kakvog bi bila okusa? Bi li mu dopustila da zađe među njezine...

Njegova erekcija se trzne i on zajeca.

Layla je vratila sapun u zdjelicu na mramornom zidu. »Bit ću nježna jer si sada osjetljiv.« Teško je progutao moleći se da ne izgubi kontrolu nakon što je ona svoje skliske ruke položila na njegova ramena. Na žalost, iščekivanje je bilo mnogo ugodnije od stvarnosti. Lagani dodir bio je nalik trljanju brusnim papirom kože opečene na suncu... unatoč tome žudio je za dodirom. Žudio je za njom.

Dok se u vrućem vlažnom zraku dizao miris francuskog sapuna, dlanovi su joj se spuštali niz njegove ruke, ponovno se uspinjali da bi zatim prešli preko njegovih, po novome, golemih prsa. Sapunica mu je klizila niz trbuh, niz ruku, provukla se među njegovim prstima i na kraju u krpicama kapala s vrha njegova penisa.

Nakon što je zastala na prsima, on je pogleda u lice i shvati koliko su mu nevjerojatno erotične njezine blijedo zelene oči dok tumara njegovim novim, velikim tijelom.

Bila je gladna, pomislio je. Bila je gladna za onim što je držao u rukama. Gladna za onim što joj on želi dati.

Ponovno je izvadila sapun iz zdjelice i kleknula na mramor ispred njega. Kosa joj je još uvijek bila skupljena u punđu te on poželi videti kako izgleda mokra i priljubljena uz njezine grudi.

Stavila je ruke na njegov list, podignula pogled i krenula sjevernije.

Pred očima mu je bljesnula slika nje kako mu puši, kako joj je njegova erekcija širom rastvorila usne, a njezini obrazi se pomiču dok ga obrađuje.

John zajeca, zaljulja se i udari se u rame. »Vaša milosti, maknite ruke.« Iako je bio prestravljen onim što je slijedilo, želio ju je poslušati. Ali što ako od sebe učini budalu? Što ako se ne bude mogao suzdržati pa joj svrši po licu? Što ako... »Vaša milosti, maknite ruke.« Pustio je da mu ruke polagano padnu uz tijelo, a erekcija mu je bila poput izbočine na bokovima koja nije samo prkosila gravitaciji, već je bila u potpunosti izvan njegova dosega.

O, Isuse. O, Isuse... Podignula je svoju ruku prema... Čim je dotaknula njegov penis, erekcija je splasnula: odjednom mu je ~ 16 ~

pred očima iskrsnuo prizor u prljavom stepeništu. Kako ga se drži na nišanu. Kako ga se zlostavlja dok on bezglasno plače.

John se istrgnuo iz njezina stiska, iskobeljao iz tuša te se poskliznuo zbog mokrih nogu i slabih koljena. Da spriječi pad, spustio se stražnjicom na zahod.

Nedostojanstven. Nemuževan. Kako jebeno tipično. Konačno je imao veliko tijelo, ali on nije bio nimalo muževniji nego što je bio u malom tijelu.

Voda se zaustavila i on začuje Laylu kako se pokriva ručnikom. Glas joj je drhtao. »Želiš li da odem?« On je kimnuo ne mogavši je pogledati od srama.

Nakon što je kasnije konačno podignuo pogled, u kupaonici je bio sam. Bio je sam i bilo mu je hladno i više nije osjećao toplinu vode niti vidio paru koja je nestala kao da je nikada nije ni bilo.

Bio mu je to prvi put sa ženkom... i njemu se spustio. Bože, povraćalo mu se.

V. je probio Janeinu kožu svojim očnjacima, prodro u njezinoo grlo, u njezinu venu i spojio se na nju svojim ustima. Budući da je bila čovjek, nalet moći koji je osjetio nije bio zbog onoga što je imala u krvi, nego zbog toga što je u pitanju bila ona. Žudio je za njezinim okusom. Za njezinim okusom... i uzimanjem nje u sebe.

Kad je zajecala, znao je da to nije bilo zbog boli. Tijelo joj je bilo natopljeno uzbuđenjem, a nakon što je od nje uzeo ono što je želio, njezinu putenost svojom kitom, a njezinu krv svojim ustima, taj miris je postao još jači. »Svrši... sa mnom...« »Oh, Bože...« Nakon što je počeo svršavati, V. joj se stisnuo uz bokove i dok je njezino tijelo sisalo njegovu erekciju kao što je to on radio na njezinom vratu, ponovno ju je odveo preko ruba. Razmjena je bila poštena i zadovoljavajuća; ona je bila u njemu i on je bio u njoj. Bilo je onako kako je i trebalo. Bilo je dobro.

Moja.

Nakon svršavanja oboje su teško disali. »Jesi dobro?« dahnuo je savršeno svjestan da nakon seksa nikada nije postavio to pitanje. ~ 17 ~

Kad nije odgovorila, lagano se odmaknuo od nje. Na njezinoj blijedoj koži jasno su se vidjela obilježja poput crvenih mrlja od njegove grubosti.

Većina ženki s kojima je ikada bio, nakon jebanja s njime, bile su obilježene njegovom grubosti jer ju je volio i trebala mu je. I nikada ga nije brinulo što je ostavio na tuđim tijelima.

Sada su mu te mrlje smetale. Još više mu je smetalo kad je na svojim ustima našao ostatke njezine krvi.

Oh, Isuse... Bio je stvarno jako grub. Pregrub. »Jane, jako mi je...« »Savršeno.« Odmahnula je glavom i njezina plava čupa zapleše joj oko obraza. »To je bilo... savršeno.« »Sigurna si da te nisam...« »Naprosto savršeno. Iako se bojim da ću pasti ako pustim umivaonik.« Olakšanje mu je poput opijenosti prostrujilo glavom. »Nisam te želio povrijediti.« »Izmorio si me... ali na način da kad bih imala frendicu, nazvala bih je isti tren i rekla joj: Isuse Bože, upravo sam se poseksala kao nikada u životu.« »Dobro. To je... dobro.« Uistinu nije želio izaći iz njezina središta, pogotovo zbog stvari koje je govorila. No ipak je povukao bokove i izvukao svoju erekciju iz nje da se malo odmori.

S leđa je bila prekrasna. Od tolike ljepote boljela je glava. Ona je bila spremna da je se ponovno uzme. Njegova erekcija tukla je poput srca dok je navlačio pidžamu.

V. je polako ispravio Jane i pogledao u zrcalo da joj vidi lice. Oči su joj bile staklaste, usne rastvorene, a obrazi rumeni. Otisci zubi na njezinu vratu bili su upravo tamo gdje su i treba biti, tako da ih svi vide.

Okrenuo ju je prema sebi, prstom u rukavici prateći tanak trag krvi koji je vodio do ugriza. Liznuo je crnu kožu uživajući u njezinu okusu te je istovremeno poželio još. »Zatvorit ću ranu, u redu?« Ona je kimnula i on spusti glavu. Zaklopivši oči, nježno je jezikom prelazio preko ugriza, izgubivši se u milovanju. Sljedeći put želio je biti između njezinih nogu i piti iz vene koja se spuštala na spoju njezinih bokova tako da joj naizmjence može piti krv i lizati putenost.

Nagnuo se na stranu i upalio tuš, a zatim skinuo s nje majicu na gumbiće koju je nosila. Grudi su joj bile pokrivene bijelom nježnom čipkom ispod koje su se nazirali ružičasti vršci. Sagnuo se i sisao njezinu ~ 18 ~

bradavicu kroz fino tkanje te bivao nagrađen jecajem, koji joj se uzdigao iz grla, i dodirom njezine ruke u svojoj kosi.

Zarežao je i zavukao dlan između njezinih nogu. Ono što je ostavio za sobom bilo je na unutarnjoj strani njezinih bedara i želio je da to tamo i ostane iako ga je to činilo neotesanim gadom. Želio je da to ostane tamo i još toga staviti u nju.

Ah, da, takvi su bili instinkti vezanog mužjaka. Želio je da ga nosi na sebi kao i svoju kožu: želio ju je prekriti cijelu.

Skinuo joj je grudnjak i nježno je postavio pod mlaz vode. I on je ušao u kabinu, namočio pidžamu i osjetio pod nogama mramor. Rukama joj je zagladio kosu i povukao plave kratke uvojke s njezina lica te joj se zagledao u oči.

Moja. »Još uvijek te nisam poljubio«, rekao je.

Nagnula se prema njemu oslonivši se o njegova prsa, baš kako je i želio da učini. »U usta, nisi.« »Mogu li?« »Molim te.« Sranje, dok je gledao u njezina usta, hvatala ga je nervoza. Što je bilo neobično. U svom životu seksao se toliko puta na toliko različitih načina, ali sama pomisao da je poljubi sve je to izbrisala: osjećao se kao djevac, klecavih koljena i bez iskustva. »Pa misliš li?« upitala je dok je odugovlačio.

Oh... sranje.

Nasmiješila se poput Mona Lise i stavila ruke na njegovo lice. »Dođi.« Povukla ga je prema sebi, nagnula mu glavu i meko dodirnula njegove usne svojima. Vishousovo tijelo zadrhta. I prije je osjetio moć, vlastitu u svojim mišićima, majčinu nad njegovom sudbinom, kraljevu nad njegovim životom i bratsku u svom poslu, ali nikada nije dopustio da ga ta moć savlada.

Jane ga je upravo savladala. Dok mu je držala lice u rukama, on je u potpunosti bio njezin.

Privukao u je bliže sebi i još čvršće utisnuo svoje usne na njezine u slatki poljubac za koji nikada nije mislio da će željeti, a kamoli cijeniti.

Nakon što su se razdvojili, nasapunao je njezine vretenaste obline, a zatim je isprao. Nasapunao joj je kosu. Očistio je između nogu. ~ 19 ~

www.balkandownload.org Odnositi se prema njoj s nježnosti bilo je poput disanja... poput automatske funkcije njegova tijela i uma o kojoj uopće nije morao misliti.

Zatvorio je vodu, osušio je ručnikom, uzeo je u naručje i odnio do kreveta. Ispružila se na crnom pokrivaču s rukama iza glave blago razmaknutim nogama, sve sama rumena ženska koža i čvrsti mišići.

Promatrala ga je kroz spuštene kapke. »Pidžama ti je mokra.« »Jest.« »Dignut ti je.« »Jest.« Izvila se na krevetu i taj pokret uzgibao je cijelo njezino tijelo, od prsa do bokova i grudi. »Hoćeš li nešto učiniti u vezi s tim?« Ogolio je očnjake i siknuo. »Ako mi dopustiš.« Pomaknula je nogu u stranu od čega mu se učini da će mu prokrvariti oči. Njezino središte se blistalo, a to nije bilo zbog vode. »Izgleda li ti ovo kao ne?« upitala je.

Strgnuo je hlače sa sebe i u tren oka bio je na njoj, ljubio je dugo i snažno, podignuvši bokove kako bi se namjestio i ušao. S njom je bilo mnogo bolje tako u stvarnosti nego u snu. Svršila je s njime jedanput, dvaput... i još jednom... i njegovo srce pukne.

Prvi put se seksao s nekime koga je volio. Čim je to shvatio, osjetio je zasljepljujuću paniku zbog vlastite ranjivosti. Kako se dovraga to dogodilo?

Ali ipak je to bila njegova zadnja, pa, jedina, prilika za neku ljubavnu priču, nije li? Ona se ionako neće ničega sjećati pa je bilo sigurno: njezino srce na kraju neće biti slomljeno.

Osim toga... zbog njezina nedostatka sjećanja i on će biti na sigurnome. Kao onda kad se uništio s Wrathom i pričao mu o svojoj majci. Što je manje ljudi znalo o njemu, to bolje.

Ali zašto je dovraga zbog same pomisli na brisanje Janeina sjećanja osjećao bol u prsima?

Bože, ona tako brzo odlazi.

~ 20 ~

Treće poglavlje S One Strane, Cormia je izašla iz Primužjakova hrama čekajući Upraviteljicu da zaključa golema zlatna vrata. Hram je bio poput pozlaćene krune na glavi brežuljka od kuda se pružao pogled na cijeli kompleks Odabranica: bijele zgrade i hramovi, amfiteatar, kolonade.

Između znamenitosti protezala se kratka bijela trava koja nikada nije rasla niti se mijenjala, a kao i uvijek pogled prema horizontu nije pružao mnogo osim zamagljene linije bijelog drveća u daljini. Jedina boja bilo je svijetloplavo nebo, a čak je i ono blijedilo na rubovima. »Tvoja poduka je završena«, rekla je Upravitelja skinuvši s vrata lančić s delikatnim ključevima, nakon čega je zaključala vrata. »Prema tradiciji ćeš, nakon što dođemo po tebe, pristupiti prvom ritualu čišćenja.

Do tada ćeš kontemplirati nad milosti koja ti je pružena i službi kojom ćeš činiti dobro svima nama.« Upraviteljica je izgovarala te riječi istim grubim tonom kojim joj je opisivala što će Primužjak činiti s njezinim tijelom. Ponovno i ponovno.

Kad god to poželi.

Začulo se zveckanje kad je Upraviteljica vratila lančić oko vrata, a u očima joj se nazirala doza pakosti. »Doviđenja ti budi, sestro.« Dok je Upraviteljica silazila niz brežuljak, njezina bijela haljina bila je ista kao tlo i zgrade, još jedan potez bijele boje koji se od drugih jedino razlikovao pokretom.

Cormia je lice pokrila rukama. Upraviteljica joj je rekla, ne, obećala joj, da će ono što će se dopadati s njom ispod Primužjaka biti bolno i ona je u to povjerovala. Slikovito opisani detalji bili su šokanti i bojala se da neće biti u stanju preživjeti ceremoniju združivanja a da se ne raspadne, na sramotu svih Odabranica. Kao predstavnice svih, od Cormije se očekivalo da dostojanstveno obavi svoju dužnost ili će okaljati svetu tradiciju kojoj je služila te je time u potpunosti kontaminirati.

Bacila je pogled preko ramena prema hramu i stavila ruku na donji dio trbuha. Bila je plodna, kao što su to bile sve Odabranice s Ove Strane.

Mogla je začeti mlado s Primužjakom odmah nakon njihova prvog puta.

Draga Djevice u Sjenosvijetu, zašto je odabrana baš ona?

Kad se ponovno okrenula, Upraviteljica je bila na dnu brežuljka, sitna u usporedbi sa zgradama koje su je nadvisivale, ali golema u bitnim stvarima. Ona je više od svega dominirala krajolikom: one su služile ~ 21 ~

Čuvardjevi, ali Upraviteljica je upravljala njihovim životima. Barem do Primužjakova dolaska.

Upraviteljica nije željela mužjaka u njihovom svijetu, pomisli Cormia.

I to je bio razlog zašto je jedina predložena Čuvardjevi na zbor. Od svih ženki koje bi bile oduševljene izborom, izabrana je najneprimjetljivija i najneprikladnija. To je bila pasivno agresivna objava protiv promjene vodstva. Cormia bosonoga krene nizbrdo po travnatom sagu bez temperature. Ovdje ništa osim hrane i pića nijee posjedovalo toplinu ili hladnoću.

Na trenutak je pomislila da pobjegne. Bolje bi joj bilo da se makne od svega što zna, nego da trpi ono što joj je ispričala Upraviteljica. Ali ona uopće nije znala kako prijeći na drugu stranu. Znala je da je za to bilo potrebno ući u Čuvardjevin osobni prostor, ali što onda? I što će se dogoditi ako je njezina Svetost uhvati?

To je bilo nezamislivo. Strašnije od lijeganja s Primužjakom.

Udubljena u svoje intimne grešne misli, Cormia je nasumce tumarala krajolikom koji je poznavala cijeloga života. Bilo je lako izgubiti se u tom kompleksu zato što je sve imalo jednak miris, dodir i izgled. Bez razlike u kontrastu, ovdje su rubovi stvarnosti izmicali iz ruku i u mentalnom i u fizičkom smislu. Ništa je nije držalo na tlu. Bila je zrak.

Dok je prolazila pokraj Riznice, zastala je na velebnom stubištu, sjetila se dragulja koji su bili unutra, te njihovih boja koje su bile jedine koje je ikada upoznala. Iza zaključanih vrata bile su cijele košare pune dragog kamenja, a iako ih je vidjela samo jednom ili dvaput, živo se sjećala njihovih boja. Safiri žarke plave boje, smaragdi duboke zelene i rubini krvavo crvene boje bili su šok za njezine oči. Akvamarini su bili boje neba pa je nisu toliko oduševili.

Njezini najdraži bili su divni žuti citrini. Jednom se ušuljala samo kako bi ih mogla dotaknuti. Uspjela je samo na tren, kad nitko nije gledao, rukom posegnuti u košaru, ali kako je bilo krasno vidjeti kako se svjetlo lomi na njihovim vedrim stranicama. Osjećaj koji se javio dok ih je držala u ruci pružio joj je veliko zadovoljstvo, te su se od njega uzbudila sva njezina osjetila, dijelom i zbog rizika njezina pothvata.

Zagrijali su je iako nisu bili topliji od bilo čega drugog na tom mjestu.

Dragulji nisu bili jedini razlog zašto je odlazak u Riznicu bio pothvat.

Tamo su se u staklenim postoljima čuvali predmeti s Druge strane, skupljani ovdje ili zbog svoje ključne uloge u povijesti rase ili jer su ih ovdje čuvale Odabranice. Čak i kad Cormia nije znala što točno gleda i ~ 22 ~

dalje je taj predmet za nju bio otkrivenje. Boje. Teksture. Strani predmeti sa stranog mjesta.

Stoga je bilo smiješno da ju je najviše privlačila jedna drevna knjiga.

Na pohabanoj naslovnici izlizanim reljefnim slovima pisalo je:

Darius, sin Marklonov.

Cormia se namrštila nakon što je shvatila da je već vidjela to ime... u knjižnici, u prostoriji Bratstva crnog bodeža.

To je bio dnevnik Brata. Znači zato se čuvao.

Dok je zurila u zaključana vrata, poželjela se vratiti u prošle dane kada je zgrada bila otvorena i u nju je mogao bilo tko ući jednako slobodno kao i u knjižnicu. Ali to je bilo prije napada.

Napad je sve promijenio. Činilo se nezamislivim da su odmetnuti članovi rase s oružjima u ruci došli u pljačku s One Strane. Ali ušli su kroz portal koji je sada bio zatvoren i opljačkali Riznicu. Prethodni Primužjak poginuo je braneći svoje ženke, prije smrti nadvladavši trojicu civila.

Pretpostavila je da je to bio njezin otac.

Nakon tog groznog čina, Čuvardjeva je zatvorila portal i preusmjerila sve one koji dolaze kroz svoj privatni ulaz. Kao mjera opreza od tada je Riznica uvijek bila zaključana, osim kad su dragulji bili potrebni za Čuvardjevino osamljenje ili za određene ceremonije. Upraviteljica je imala ključ.

Začula je šušanj i pogledala prema kolonadi. Šepajući i vukući jednu nogu za drugom, prošla je zakrabuljena prikaza u rukama noseći gomilu krpa.

Cormia je brzo odvratila pogled i požurila dalje kako bi se što prije udaljila od te ženke i Primužjakova hrama. Na kraju je završila najdalje što je mogla, kod zrcalnog bazena.

Voda je bila čista i savršeno mirna, poput ogledala u ko jem se vidjelo nebo. Poželjela je umočiti stopalo, ali to nije bilo dopušteno...

Njezine uši začuju nešto.

U prvi tren nije bila sigurna je li uopće išta čula. U blizini nije vidjela nikoga, samo Grobnicu mladih i bijelo drveće na granici njihova utočišta. Čekala je. Kad se zvuk nije ponovio, zaključila je da ga je umislila i nastavila dalje.

Iako je bila u strahu, privlačila ju je grobnica u kojoj su sahranjeni mladi koji nisu preživjeli rođenje.

Tjeskoba se uspela njezinom kralježnicom. To je bilo jedino mjesto koje nije posjećivala, kao što to nisu činile ni druge Odabranice. ~ 23 ~

Izbjegavale su samotnu pravokutnu zgradu s bijelom ogradom. Unutra je vladala tuga, opipljiva poput crnih satenskih traka zavezanih na ručkama vrata.

Draga Djevice u Sjenosvijetu, njezina sudbina će je odvesti ovdje jer je i smrtnost novorođenčadi Odabranica bila visoka. Uistinu, dijelovi nje same, komadići njezina bića bit će sahranjeni ovdje dok od njih ne ostane ništa drugo doli ljušture. Zbog činjenice da nije mogla odabrati te trudnoće, da ne nije bila dopuštena riječ ni misao, da će njezino mlado biti zarobljeno u istom položaju kao i ona, osjećala se kao da je i sama zaključana u samotnu grobnicu zajedno s najmanjima koji su preminuli.

Zadrhtala je promatrajući ta vrata te privukla ovratnik svoje halje bliže vratu. To ju je mjesto uvijek činilo tužnom jer je smatrala da su najmanji tamo usamljeni iako su u Sjenosvijetu i iako bi trebali biti sretni i u miru.

Sada je to mjesto bilo mjesto užasa.

Ponovno je začula onaj zvuk, i ona odskoči spremna pobjeći od sirotih duša koje su obitavale ondje. Ali ne, to nije bio duh mladoga. To je bio zvuk disanja. Nije bio nadzemaljski, već jako stvaran.

Tiho je zašla za ugao.

Layla je sjedila na travi privukavši koljena prsima i obgrlivši se rukama. Glava joj je bila spuštena, ramena se tresla, a haljina i kosa bijahu joj mokri. »Sestro?« Cormia je šapnula. »Jesi li dobro?« Layla je brzo podignula glavu i hitno obrisala lice od suza. »Otiđi. Molim te.« Cormia joj priđe kleknuvši. »Reci mi. Što se dogodilo?« »Ništa zbog čega bi se ti...« »Layla, ispričaj mi.« Željela ju je dotaknuti, ali to nije bilo dozvoljeno i nije željela pogoršati njezinu tjeskobu. Umjesto dodira, mekim tonom izgovarala je nježne riječi. »Moja sestro, voljela bih ti pomoći. Molim te, pričaj sa mnom. Molim te.« Odabranica je odmahnula svojom plavom glavom, zbog čega se njezina uništena punđa još više raspala. »Nisam uspjela.« »U čemu?« »Ja... nisam uspjela. Ovu večer nisam uspjela zadovoljiti. Odbijena sam.« ~ 24 ~

»Tko?« »Mužjak čiji sam prijelaz nadgledala. Bio je spreman za parenje, ja sam ga dotaknula i on je izgubio svoj nagon.« Laylin uzdah pretvorio se u jecaj. »I morat ću obavijestiti kralja o razvoju događaja kako je i običaj.

Trebala sam to učiniti prije no što sam otišla, ali bila sam užasnuta. Kako ću to reći Njegovu veličanstvu? I Upraviteljici?« Ponovno je spustila glavu kao da nema dovoljno snage držati je. »Najveće su me učile kako zadovoljiti. Sve sam nas ponizila.« Cormia uhvati priliku i položi ruku na Laylino rame pomislivši kako je uvijek tako. Teret svih Odabranica pao je na onu ženku koja ih je zastupala. Stoga nije postojalo privatno i osobno poniženje, već samo strašna težina golemog neuspjeha. »Moja sestro...« »Nakon razgovora s kraljem i Upraviteljicom povući ću se u kontemplaciju.« Oh, ne... Kontemplacija se sastojala od sedam ciklusa bez hrane, svjetla i kontakta s ostalima zbog okajanja najgorih prekršaja. Najgore od svega, kako je Cormia čula, bio je nedostatak svjetla za kojim su Odabranice žudjele. »Sestro, jesi li sigurna da te nije želio?« »Tijela mužjaka u tom pogledu ne lažu. Milostiva Djevice... možda je tako i najbolje. Možda je i bolje da ga nisam zadovoljavala.« Svoje svjetlozelene oči uperi prema Cormiji. »Mudro je i dobro što te ja nisam podučavala. Ja sam izvježbana u teoriji, al ne praksi, zbog čega ti ne bih uspjela prenijeti ključna znanja.« »Radije bih da sam imala tebe « »To nije mudro od tebe.« Lice Odabranice naglo postane staro.

Drevno. »I ja sam naučila svoju lekciju. Povući ću se iz redova ehrosa jer očito ne mogu provoditi njihovu senzualnu tradiciju.« Cormiji se nije svidjela tamna sjena u Laylinim očima. »Možda je bila njegova krivnja?« »S njegove strane nije bilo krivnje. Nije bio zadovoljan mnome. To je moje breme, ne njegovo.« Obrisala je suzu. »Reći ću ti ovo, ne postoji veći poraz od onog seksualnog. Ništa ne boli tako duboko kao odbijanje tvoje nagosti i tvoga nagona za spajanje od strane onoga s kojim se želiš združiti... biti odbijena u vlastitoj koži najgora je vrsta odbijanja. Najbolje je da napustim ehros, ne samo zbog njihove lijepe tradicije, već i zbog sebe.

Ne želim po novno proći kroz to. Nikada. Sada molim te otiđi i nemoj ništa ~ 25 ~

govoriti. Moram se pribrai..« Cormia je željela ostati, ali nije joj se činilo u redu sada se prepirati s njom. Ustala je i skinula svoj plašt te njime obavila svoju sestru.

Layla iznenađeno podigne glavu. »Uistinu mi nije hladno.« Dok je to govorila, tkaninu je privukla bliže vratu. »Budi dobro, sestro.« Cormia se okrenula i prošla uz zrcalni bazen.

Ona podigne pogled prema mliječno plavom nebu i poželi vrištati.

Vishous se otkotrljao s Janeina tijela, a zatim je postavio uz svoja prsa. Odgovaralo mu je tako da mu je s lijeve strane pa da mu prokleta ruka bude slobodna ubiti za nju. Dok su ležali tako, nikada se nije osjećao toliko fokusiranim, nikada mu svrha njegova života nije bila toliko jasna: njegova jedina zadaća bila je čuvati nju na sigurnom, da je živa i zdrava, a snaga koja ga je tjerala na to činila ga je ispunjenim.

Zbog nje je bio onakav kakvim je i trebao biti.

U kratkom vremenu koliko se poznaju, Jane je našla skriveni hram u njegovim prsima, izgurala Butcha i tamo zauvijek ustoličila sebe. To je bio dobar osjećaj. Tamo joj je bilo mjesto.

Zaprela je i još mu se više približila. Dok joj je mazio leda, uhvatio se kako razmišlja o svojoj prvoj borbi, o okršaju nakon kojeg je uslijedio i njegov prvi seks.

U ratničkom su kampu mužjaci nakon svog prijelaza imali određeno vrijeme za oporavak. Zbog toga je V. bio iznenađen, kad je njegov otac nadvivši se nad njega, zaključio da je on spreman za borbu. Trebao mu je barem jedan dan oporavka.

Koljač se nasmiješio otkrivši očnjake koji su uvijek bili produženi. »Borit ćeš se s Grodhtom.« S vojnikom kojemu je V. ukrao jelenju nogu. S debeljkom koji se borio čekićem.

V.-a je jedino na nogama držao njegov ponos i on potpuno iscrpljen krene prema ringu koji je bio udaljen od mjesta gdje su spavali vojnici.

Ring je bio neravna udubina u tlu špilje, kao da ju je napravio div u frustraciji udarivši šakom o tlo. Bila je visine struka, njezino dno i strane bili su smeđi od prolivene krvi, a od boraca se očekivalo da se bore dok se mogu držati na nogama. Ništa nije bilo zabranjeno, a jedino pravilo ticalo se gubitnika i onoga što je on spreman napraviti kako bi opravdao svoj poraz. Vishous je znao da nije spreman za borbu. Djevice u Sjenosvijetu, ~ 26 ~

jedva je bio u stanju sići i ring, a da ne padne. Ali tome je ovo i služilo, zar ne? Njegov otac osmislio je savršenu prezentaciju moći. Postojao je samo jedan način na koji je V. mogao pobijediti, a ako odluči iskoristiti ruku, cijeli kamp će vidjeti ono što su do sada samo bile glasine, nakon čega će konačno izgnati. A ako izgubi? Tada neće predstavljati nikakvu prijetnju očevoj moći. U bilo kojem slučaju Koljačeva vladavina neće biti dovedena u pitanje zbog sinove zrelosti.

Debeli vojnik uskočio je pobjedonosnim urlikom u ring i zamahnuo čekićem, nakon čega se Koljač nadvio nad rubom udubine. »Koje ću oružje dati svome sinu?« upitao je okupljeno mnoštvo. »Mislim možda...« Bacio je pogled prema jednoj ženki iz kuhinje koja se oslanjala na metlu. »Daj ovamo.« Ženka je hitro poslušala, ali je ispustila metlu Koljaču ispred nogu.

Nakon što se sagnula da je podigne, on ju je udarcem odbacio u stranu kao da je samo grana na njegovu putu. »Sine, uzmi ovo. I moli se Djevici da to neće biti korišteno na tebi ako žgubiš.« Dok se rulja smijala, V. uhvati drvenu dršku. »Počnite!« Koljač je zaurlao.

Gomila je navijala i netko na Vishousa baci ostatke svog piva, te se topla tekućina počela cijediti niz njegova gola leđa i guzicu. Debeli se vojnik nasuprot njemu nasmijao, otkrivši očnjake koji su izbili iz njegove gornje čeljusti. Mužjak je kružeći oko V.-a zamahnuo lancem na kraju čekića zbog čega se začuo nizak fijuk.

V. je nespretno pratio svog protivnika jedva kontrolirajući svoje noge.

Najviše se koncentrirao na mužjakovo desno rame koje bi se zategnulo nakon što bi izbacio čekić, ali je cijelo to vrijeme kutkom oka pratio i gomilu. Znao je da medovina neće biti jedina stvar koju će bacati na njega.

Na kraju je sama borba nalikovala natjecanju u izmicanju u kojoj je s jedne strane bio V. u svojoj jadnoj defenzivi, a s druge njegov protivnik koji se agresivno razmetao. Dok je vojnik demonstrirao umijeće s odabranim oružjem, V. je dokučio kako predvidjeti njegove poteze kao i ritam njegova čekića. Unatoč svojoj snazi, vojnik bi pri nego što bi izbacio bodljikavu kuglu veličine glave, ukopao stopala u zemlju. V. je čekao na jednu od pauza, a zatim zadao udarac, okrenuvši metlu i zabivši njezin držak u vojnikove nabrekle prepone.

Mužjak je zaurlao, ispustio čekić, spojio koljena uhvatio se za prepone.

V. nije gubio ni trenutka. Podignuo je metlu iznad svog ramena i ~ 27 ~

zamahnuo njome punom dužinom, udario ga u sljepoočnicu te on izgubi svijest.

Navijanje je postupno zamiralo dok je jedini zvuk bilo pucketanje vatre i V.-ovo isprekidano disanje. Spustio je metlu i prekoračio preko protivnika spreman izaći iz ringa.

Na rubu ringa pojavile su se čizme njegova oca blokiravši mu izlaz.

Koljačeve oči bile su uske poput oštrica. »Nisi završio.« »Neće ustati.« »To nije bitno.« Koljač je kimnuo prema vojniku na tlu. »Dovrši.« Dok je njegov protivnik jecao, Vishous je pokušao procijeniti svog oca.

Ako V. kaže ne, igra koju je njegov otac igrao bit će gotova, a izgon koji je planirao, ostvaren, iako ne na način na koji je mužjak to planirao: V.-a će svi smatrati slabićem jer nije kaznio svog protivnika. A ako dovrši započeto, njegova pozicija u kampu bit će stabilna koliko ona to i može biti, barem do sljedećeg testa.

Obuzela ga je iscrpljenost. Hoće li njegov život uvijek biti na rubu između tako grubih i nepomirlj ih strana? Koljač se nasmijao. »Čini se da ovo kopile koje se naziva mojim sinom nema muda. Možda je sjeme koje je upila njegova majka bilo tuđe?« Smijeh je prostrujao mnoštvom i netko vikne: »Tvoj sin ne bi oklijevao u ovakvom trenu!« »Kao što moj sin u borbi nikada ne bi drugog mužjaka napao tako kukavički.« Koljačeve oči susretnu se s onima svojih vojnika. »Slabići moraju biti podmukli jer nemaju snagu.« Vishousu se učini kao da ga netko davi, kao da mu vrat stišću Koljačeve ruke. Disanje mu se ubrzalo, a u prsima mu je tuklo srce i rastao gnjev. Spustio je pogled na debelog vojnika koji ga je pretukao. .. sjetivši se knjiga koje je morao spaliti... i dječaka koj ga je napao... i na kraju svih oni okrutnih i besramnih stvari koje su mu učinjene tijekom gova života.

V.-ovo tijelo obuzeo je gnjev koji je gorio u niemu, i prije nego je bio svjestan što radi, okrenuo je debelog vojnika na trbuh.

Uzeo je mužjaka. Ispred svog oca. Ispred cijelog kampa.

I bio je opak.

Kad je završio, odvojio se od njega i zateturao. Vojnik je bio prekriven V.-ovom krvi, znojem i ostacima njegova bijesa.

Izverao se iz ringa poput koze i iako nije znao koje je doba dana, protrčao je kroz kamp do glavnog ulaza. Kad je izletio van, stisak hladne ~ 28 ~

noći već je slabio nad zemljom i blago svjetlo na stoku palilo mu je lice.

Presavio je koljena i povratio. Ponovno i ponovno. »Tako si slab.« U Koljačevom glasu čula se dosada... a, samo na površini. Duboko u njegovu glasu čulo se zadovoljstvo zbog postignutog cilja: iako je Vishous učinio vojniku ono što jest, njegov bijeg bio je slabost koju je njegov otac želio potaknuti.

Koljačeve su se oči suzile. »Dečko, nikada nećeš biti bolji od mene. I nikada me se nećeš osloboditi, ja ću zauvijek vladati tvojim životom...« U naletu je mržnje V. poletio iz čučnja napavši oca sa svojom prokletom rukom. Masivnim Koljačevim tijelom prostrujala je električna energija te se ono ukočilo i palo na tlo s Vishousom na sebi. Bez razmišljanja V. je svojim svjetlećim dlanom stisnuo širok očev vrat.

Dok se Koljačevo lice punilo krvlju, V.-a na tren zapeku oči i nova vizija zamijeni onu pred njime.

Vidio je smrt svog oca. Jasno kao da se događa pred njegovim očima.

Riječi se uzdignu s njegovim usana, iako nije bio toga svjestan: »Tvoj kraj bit će u zidu vatre stvorenom od poznate boli. Gorjet ćeš dok od tebe ne ostane ništa osim dima i nestat ćeš u vjetru.« Očevo lice izobličilo se u stravi.

V.-a je s oca skinuo drugi vojnik, držeći ga za pazuhe tako da su mu stopala visjela nad tlom.

Koljač skoči na noge crvenog lica i znojne gornje usnice. Dahtao je kao izmoreni konj, te su iz njegovih usta i nosnica izbijali oblačići pare.

V. je očekivao da će ga nasmrt pretući. »Donesite moj mač«, zalajao je njegov otac.

Vishous protrlja lice. Da ne razmišlja o onome što je uslijedilo, sjetio se kako mu nikada nije bilo drago što je učinio vojniku. I nakon tristo godine i dalje mu se to činilo kao zlostavljanje, iako je to u kampu bilo normalno.

Pogledao je Jane kako sklupčana leži pokraj njega zaključivši da je, barem što se njega tiče, večeras izgubio svoju nevinost. Iako je njegovo tijelo prošlo kroz ovaj čin na najrazličitije načine i s najrazličitijim ljudima, seks je za njega uvijek bio razmjena moći, moći koja je strujala prema njemu, moći od koje se hranio, koja ga je uvjeravala da ga više nitko neće položiti na leđa, vezati i činiti mu stvari od kojih se neće moći obraniti. ~ 29 ~

Ova se večer niie uklapala u to. S Jane je postojala razmjena: ona je njemu dala nešto i on je njoj dao nešto zauzvrat.

V. se namrštio. Dao je dio sebe, ali ne cijelog.

Za to moraju otići na ono drugo mjesto. I... sranje, otići će. Iako ga je oblivao hladan znoj pri samoj pomisli, zakleo se samome sebi da će joj dati ono što nije nikome drugome. Ono što nikome drugome i ne bi dao. Želio joj se odužiti za njezino povjerenje. Ona je bila snažna osoba, snažna žena, a opet mu se prepustila u seksu, iako je znala da je bio snažni dom kojemu se fizički nije mogla suprotstaviti.

Njezino ga je povjerenje obuzelo. I prije nego što ona ode, morao je uzvratiti to povjerenje.

Otvorila je oči i susrela njegov pogled te su prozborili u isti glas: »Ne želim da odeš.« »Ne želim te napustiti.«

~ 30 ~

Četvrto poglavlje Kad se probudio sljedećeg poslijepodneva, Johna je bilo strah pomaknuti se. Dovraga, bilo ga je strah otvoriti oči, Što ako je sve bio san?

Pripremio se, podignuo ruku i otvorio oči, i... da, bio je ovdje. Dlan veličine njegove glave. Ruka koja je bila duža od njegove bedrene kosti. Zglob koji je bio širi od njegova lista.

Uspio je.

Posegnuo je za svojim mobitelom i poslao poruke Qhuinnu i Blayu te su mu oni brzinski odgovorili. Bili su strašno uzbuđeni zbog njega i usta mu se razvuku u široki kurvinski osmijeh... ali tada je shvatio da mora na zahod te baci pogled prema otvorenim vratima. Kroz dovratak mogao je vidjeti tuš kabinu.

Oh, Bože. Zar se sinoć stvarno smrznuo pred Laylom?

Bacio je mobirel na poplun iako je njegovo pištanje označavalo da Johna čekaju nepročitane poruke. Dok je trljao svoja nevjerojatno široka prsa gigantskim dlanom, osjećao se grozno. Trebao bi se ispričati Layli, ali zbog čega? Zbog toga što je bezveznjak kojemu se spustio? Da, to je baš bio razgovor koji mu je trebao u životu, pogotovo jer je sumnjao da je ostala impresionirana njime i njegovom izvedbom.

Možda bi bilo bolje da pusti cijelu stvar na miru? Vjerojatno bi. Ona je bila tako lijepa i senzualna i savršena u svakom pogledu i uopće nije bilo vjerojatno da će pomisliti da je to bila njezina krivnja. Dok je pisao što bi joj rekao da ima glas, zaključio je da bi jedino umro od nelagode.

I dalje se osjećao grozno.

Zazvonila je budilica i on pruži svoju mušku ruku da je ugasi što mu se učini strašno čudnim. Nakon što je ustao bilo je još čudnije. Očište mu je bilo skroz drugačije i sve mu se činilo manjim: namještaj, vrata, soba. Čak je i strop bio bliže.

Koliki je bio uopće?

Pokušao je napraviti nekoliko koraka, ali se osjećao kao cirkusant na štulama: sav krakat, lelujav, pred padom. Da... prije cirkusant s moždanim udarom zato što zapovjedi iz mozga nisu dopirale do njegovih kostiju i mišića. Do kupaonice je neprestano posrtao, hvatao se za zastore, prozorski okvir, ormarić, dovratak.

Odjednom se sjetio šetnji sa Zsadistom i prelaženja preko potoka.

Sada su dijelovi pokućstva, koje je koristio kao štake, bili poput stijena preko kojih je prelazio brzice, bili su mala pomoć od velikog značaja. ~ 31 ~

U kupaonici je bilo tamno kao u rogu jer je još uvijek bio dan pa su pregrade na prozorima bile spuštene, a svjetla je ugasio nakon Laylina odlaska. Položio je ruku na prekidač, duboko udahnuo, a zatim upalio svjetlo. Čvrsto je zažmirio jer su mu oči bile izuzetno osjetljive, a vid oštriji nego prije. Trenutak kasnije iz blještavila poput utvare izronio je njegov odraz i izoštrio se, kao da je duh sebe samoga. Bio je...

Nije želio znati. Ne još.

John je ugasio svjetlo i ušao u tuš kabinu. Dok je čekao da počne teći topla voda, naslonio se na hladan mramor i obgrlio se rukama. U tom trenutku osjetio je smiješnu potrebu da ga se zagrli pa je bilo i dobro što je bio sam. Iako se nadao da će nakon prijelaza ojačati, činilo se da je postao samo veća pičkica.

Prisjetio se ubijanja onih degraaa. Dok ih je ubijao, bio je svjestan tko je i kakva je njegova moć. Ali to je sve sada izblijedilo i on više nije znao je li uistinu to osjetio.

Gurnuo je vrata tuš kabine i zakoračio unutra.

Kriste, auč. Nježni mlaz činio mu se poput iglica koje su mu se zabadale u kožu, a kad je pokušao nasapunati ruku, francuski sapun, koji je kupovao Fritz, pekao je poput kiseline za baterije. Morao se natjerati da opere lice, a iako je bilo strašno cool osjetiti dlačice na licu po prvi puta u povijesti, pomisao da pred licem drži žilet bila mu je odbojna. Kao da obraze grebe ljuštilicom za sir.

Ispirao je svoje tijelo što je nježnije mogao, a zatim je došao do intimnih dijelova. Bez razmišljanja je učinio ono što je radio cijeloga života, samo brzinskim potezom prošao ispod testisa, a zatim nastavio dalje...

Ali ovog puta dogodilo se nešto čudno. Dignuo mu se. Njegov. .. kurac se dignuo.

Bože, bilo je čudno koristiti tu riječ, ali... pa, sada je ta njegova stvar definitivno bila kurac kojeg je imao muškarac i kojeg je koristio...

Erekcija mu se naglo zaustavila. Penis mu se samo prestao povećavati i produljivati. Nestalo je i pulsiranje u donjem dijelu trbuha.

Sa sebe je isprao sapunicu, odlučan u namjeri ne otvarati Pandorinu kutiju koja se ticala njega i seksa. Imao je dovoljno problema. Tijelo je bilo poput auta na daljinsko upravljanje, a antena je bila slomljena; spremao se na predavanje gdje će svi zuriti u njega; i u tom trenutku palo mu je na pamet da Wrath sigurno zna za pištolj koji je imao kod sebe u centru ~ 32 ~

grada. Na kraju krajeva, ipak su ga nekako doveli ovdje, a Blay i Qhuinn morali su objasniti što se uopće dogodilo. Znao je da će Blay zaštititi Johna zbog pištolja i reći da je njegov, ali što ako ga zbog toga izbace iz programa? Vani nitko nije smio nositi oružje. Nitko.

Nakon što je izašao iz tuš kabine, brisanje ručnikom nije bilo rješenje.

Iako mu je bilo strašno hladno, oprao je zube i podrezao nokte pustivši da se osuši sam od sebe. Vid mu je u mraku bio oštar pa traženje stvari u ladicama nije predstavljalo problem. Izbjegavanje zrcala jest pa se odlučio vratiti u spavaću sobu.

Otvorio je ormar i izvukao vrećicu iz dućana s odjećom. Prije nekoliko tjedana Fritz se pojavio s time na njegovim vratima, a kad je John bacio pogled na odjeću, zaključio je da je batler poludio. U vrećici je bio par novih ispranih traperice, majica s patentnim zatvaračem veličine vreće za spavanje, XXXL majica kratkih rukava, a u sjajuckavoj kutiji i novi par Najkica broj 46.

Ispostavilo se da je Fritz, kao i uvijek, bio u pravu. Sve mu je pristajalo. ČaK i tenisice veličine čamaca. Zureći u svoja stopala, John pomisli kako su za te Najkice bile potrebne, koliko su bile goleme, plutače i sidro.

Napustio je sobu klateći rukama na nesigurnim nogama.

Stigavši na vrh velikog stepeništa, podignuo je pogled prema stropu i prikazu velikih ratnika. Molio se da bude jedan od njih. Jedino što mu nije bilo jasno kako to izvesti.

Phury se probudio i pred sobom ugledao ženu iz snova. Možda je još uvijek sanjao? »Hej« rekla je Bella.

On pročisti grlo, ali glas mu je svejedno bio promukao. »Jesi li stvarno ovdje?« »Jesam.« Uzela ga je za ruku i sjela na rub kreveta. »Ovdje sam. Kako se osiećaš?« Sranje, zabrinuo ju je, a to nije bilo dobro za mlado. S ono malo energije što je još imao, na brzinu je pročistio um, kao da čarobnom krpom briše mulj crvenog dima kao i letargiju uzrokovanu ozljedom i snom. »Dobro sam«, rekao je i podignuo ruku da protrlja zdravo oko. To nije bila dobra ideja. U šaci mu je bio njezin crtež, izgužvan kao da ga je grlio u snu. Zagurao je papir ispod pokrivača prije no što je ona uspjela pitati što je to. ~ 33 ~

»Trebala bi biti u krevetu.« »Svakog dana smijem biti malo na nogama.« »Svejedno, trebala bi...« »Kada će ti skinuti zavoje?« »Ah, valjda sada.« »Smijem li pomoći?« »Ne.« Posljednje što im je trebalo bilo je da u isto vrijeme saznaju kako je slijep. »Ali hvala ti.« »Da ti donesem nešto za jelo?« Njezina ljubaznost boljela je više od udarca željeznom šipkom po rebrima. »Hvala ti, ali za trenutak ću pozvati Fritza. Trebala bi se vratiti u krevet.« »Imam još četrdeset i četiri minute.« Pogledala je na sat. »Četrdeset i tri.« Odignuo se na ruke povukavši plahtu da mu prsa budu manje vidljiva. »Kako se osjećaš?« »Dobro. Bojim se, ali sam dobro...« Vrata se širom otvoriše bez kucanja. Zsadist je ušao u sobu očiju prikovanih na Bellu kao da pokušava očitati njezine vitalne znakove. »I mislio sam da ću te naći ovdje.« Sagnuo se i poljubio je u usta i iznad vena s obje strane njezina vrata.

Phury je odvratio pogled, shvativši da je zagurao ruku ispod pokrivača i našao crtež. Prisilio se pustiti ga. Z. je bio mnogo opušteniji. »Kako si ti, brate?« »Dobro.« Ali ako ga itko od njih dvoje to ponovno pita, glava će mu eksplodirati kao u filmu Moć razaranja. »Dovoljno nije dobro da večeras izađem.« Njegov se blizanac namršti. »Pitao si V.-ovu doktoricu?« »To se tiče samo mene.« »Wrath se možda neće složiti s tobom.« »Dobro, ali ako se ne složi, morat će me zavezati lancima da me zadrži ovdje.« Phury se zaustavio pred Bellom. »Podučavaš večeras?« »Aha, mislim da ću nastaviti s vatrenim oružjem.« Z. je pogladio Bellinu kosu boje mahagonija, istovremeno joj gladeći i leđa. Učinio je to kao da nije ni primijetio, a ona je prihvatila taj njegov dodir jednako ~ 34 ~

nonšalantno.

Phury osjeti bol u prsima i rastvori usta da uhvati zrak. »Vidjet ćemo se na prvom obroku, O. K.? Otuširat ću se, skinuti zavoje, obući se.« Bella je ustala i Z. spusti ruku na njezin struk te je privuče bliže sebi.

Bože, pa oni su bili obitelj. Njih dvoje i njihovo mlado u njezinoj utrobi. I za malo više od godine dana, ako bude na Čuvardjevinu volju, stajat će ovako s novorođenim u svojim rukama. Godinama, godinama poslije, njihovo će dijete stajati uz njih. I onda će njihov sin ili kći biti združeni i još jedna generacija njihove krvi nastavit će dalje: oni su bili obitelj, ne maštarija.

Da ih potjera, Phury se promeškolji kao da želi ustati. »Vidimo se u blagovaonici«, rekao je Z., a njegov se dlan spustio na donji dio trbuha njegove šelan. »Bella se vraća u krevet, je l' da nala?« Pogledala je na sat. »Još dvadeset dvije minute. Vrijeme je za moju kupku.« Razmijenjeni su mnogi pozdravi, ali Phury nije obraćao previše pažnje jer je jedva čekao da odu. Kad su se vrata konačno zatvorila, posegnuo je za svojim štapom, ustao iz kreveta i krenuo ravno prema ogledalu iznad ormarića. Odlijepio je flaster, a zatim ogulio slojeve gaze.

Trepavice su mu bile toliko zapetljane i slijepljene da ih je uspio razdvojiti tek nakon što je u kupaonici pustio vodu i nekoliko puta lice isprao vodom.

Otvorio je oko. Vid mu je bio savršen.

Potpuni nedostatak osjećaja olakšanja zbog njegova super-duper vida bio je zastrašujući. Trebalo mu je biti stalo. On je želio da mu bude stalo. Želio je da mu je stalo do njegova tijela i do sebe. Ali to jednostavno nije bilo tako.

Potresen se otuširao i obrijao, a zatim stavio svoju protezu i obukao kožnate hlače. Bio je na izlazu iz sobe, s pištoljem i svojim bodežom, kada je zastao pokraj kreveta. Njegov je crtež još uvijek bio zaguran ispod plahti; ispod plavog satena nazirali su se bijeli izgužvani rubovi. Zamislio je ruku svog blizanca na Bellinoj kosi. A zatim na donjem dijelu njezina trbuha.

Phury je prišao krevetu, izvukao crtež i izravnao ga na noćnom stoliću. Posljednji put ga je pogledao, rastrgao ga na sitne komadiće, skupio na hrpicu u pepeljaru i zatim noktom upalio žigicu.

Kada nije ostalo ništa osim pepela, ustao je i izašao iz sobe.

Bilo je vrijeme da krene i on je znao kako to učiniti. ~ 35 ~

Peto poglavlje V. je bio blaženo sretan. Potpun. Riješena Rubikova kocka. U naručju je držao svoju ženku, njegovo tijelo bilo je stisnuto do njezina, a njezin miris ispunio mu je nosnice. Iako je bila noć, osjećao se kao da je obasjan suncem.

A onda se začuo pucanj.

To je bio san. Spavao je, i to je bio san.

Noćna mora počela je kao i uvijek, ali je bila jednako zastrašujuća kao i prvoga puta: krv na majici. Razarajuća bol u prsima.

Pad na tlo, na koljena, i njegova smrt...

V. se vrišteći naglo uspravi.

Jane se bacila preko njega da ga smiri, a istovremeno je u sobu uletio Butch s izvučenim pištoljem. Njihovi su se glasovi izmiješali u zbrku brzo izgovorenih riječi. »Koji kurac!« »Jesi dobro?« V. je prtljao po plahtama, zgrnuvši ih sa sebe da pogleda svoja prsa.

Koža je bila neoštećena, ali je svejedno prošao rukom preko nje. »Isuse Kriste...« »Sanjao si pucnjavu?« Jane je upitala pokušavajući ga spustiti u svoje naručje. »Da, jebote...« Butch je spustio pištolj i popravio bokserice. »Marissa i ja smo se usrali. Hoćeš malo votke za smirenje?« »Aha.« »Jane? Nešto za tebe?« Odmahnula je glavom kad ju je V. prekinuo s: »Vruća čokolada. Ona bi voljela vruću čokoladu. Fritz je već donio.

Ima još u kuhinji.« Nakon što je Butch otišao, V. protrlja lice. »Oprosti zbog ovoga.« »Bože, nemoj se ispričavati.« Rukom mu je gladila prsa. »Jesi O. K.?« Kimnuo je. A onda ju je kao najveći papučar poljubio i rekao: »Drago mi je da si ovdje.« »I meni isto.« Obgrlila ga je rukama kao da je nešto dragocjeno.

Bili su tihi dok se nije vratio Butch s čašom u jednoj i šalicom u drugoj ruci. ~ 36 ~

»Želim dobru napojnicu. Opekao sam mali prst na štednjaku.« »Hoćeš da ga pogledam?« Jane je zagurala plahtu ispod svojih ruku i posegnula za čokoladom. »Mislim da ću preživjeti, ali hvala doktorice Jane.« Butch je votku predao V.-u. »Što je s tobom frajeru? Jesi u redu?« Nisam baš. Nisam nakon onog sna. Nisam zato jer Jane odlazi. »Aha.« Butch je odmahnuo glavom. »Loše lažeš.« »Jebi se.« U V.-ovim riječima nije bilo ljutnje. Kao ni uvjerljivosti kad je nastavio, »Sve je cool.« Murjak je prišao vratima. »Ah, da, kad smo već kod frajera, Phury se pojavio na prvom obroku spreman za izlazak z kuće i borbu. Z. je prije pola sata navratio ovdje prije predavanja da ti zahvali za sve što si učinila. Phuryjevo lice izgleda dobro, njegovo oko radi kako treba.« Jane je puhnula u šalicu. »Bilo bi mi draže da ga za svaki slučaj pregleda oftalmolog.« »Z. je rekao da je inzistirao, ali je Phury odbio. Čak je i Wrath pokušao.« »Drago mi je da se naš dečko izvukao«, iskreno je rekao V. Samo što je upravo nestao jedini razlog za Janein ostanak. »Aha, i meni. Napuštam vas. Vidimo se.« Vrata su se zatvorila i V. je slušao Jane kako ponovno puše u svoju vruću čokoladu. »Večeras te vodim kući«, rekao je.

Prestala je puhati. Uslijedila je duga pauza, nakon čega je uzdahnula i otpila gutljaj. »Da. Vrijeme je.« Progutao je polovinu votke iz čaše. »Ali prije toga volio bih te odvesti na jedno mjesto.« »Koje?« Nije bio siguran kako da joj kaže što želi učiniti prije nego je pusti.

Nije želio da pobjegne, pogotovo kad se sjetio godina i godina pred njim i svog tog dosadnog i neiskrenog seksa. Završio je sa svojom votkom. »Intimno.« Namršteno je pila iz šalice. »Stvarno ćeš me pustiti da odem, ha?« ~ 37 ~

Promotrio je njezin profil i poželio da su se sreli u nekim drugim okolnostima. Ali kolike su bile jebene šanse za to? »Da«, rekao je tiho. »Hoću.« Tri sata kasnije John je stajao ispred svog ormarića i nadao se da će Qhinn konačno zašutjeti. Iako je u svlačionici bila buka od zatvaranja metalnih vrata, svlačenja i oblačenja, skidanja cipela, imao je osjećaj kao da je njegovu prijatelju za usta zalijepljen megafon. »Jebeno si golem, J. M. Za ozbiljno. Ali ono... gigantan.« Ta riječne postoji. John je kao i uvijek ugurao svoju naprtnjaču u ormarić, odjednom shvativši da mu ništa od te odjeće koja je bila unutra više ne pristaje. »Vraga ne postoji. Reci mu Blay.« Blay kimne dok je navlačio svoj kimono. »Aha, a kad još ojačaš? Bit ćeš kao Braća.« »Gigantijski.« Majmune, ta riječ ne postoji. »Dobro onda, jako, jako, jako velik. Je li to u redu?« John je odmahnuo glavom i spustio knjige na pod, a zatim pobacao svoju malu odjeću u najbliži koš za smeće. Kad im se pridružio, shvatio je da ih je nadvisio za dobrih deset centimetara. Dovraga, bio je visok kao i Z. Bacio je pogled prema Lashu. Da, bio je viši i od Lasha.

Dok je gad svlačio majicu, pogledao ih je kao da je osjetio Johnove oči na sebi. Tip je glatkim potezom namjerno napeo ramena zbog čega su mu se napeli mišići ispod kože. Preko trbuha mu se protezala tetovaža, riječ na Starom jeziku koju John nije razumio, a koja prije dva dana nije bila tamo. »Johne, na sekundu dovuci dupe u hodnik.« Cijela prostorija utihne i John okrene glavu. Zsadist je s ozbiljnim izrazom lica stajao pred vratima svlačionice. »Sranje«, prošaptao je Qhuinn.

John je sklonio naprtnjaču, zatvorio ormarić i popravio majicu.

Prilazio je bratu što je brže mogao izbjegavajući ostale tipove koji su se pravili da se bave svojim poslom.

Z. je Johnu širom otvorio vrata da izađe u hodnik. Nakon što su se ona zatvorila, rekao je: »Večeras se nas dvojica nalazimo prije zore kao i uvijek. Preskočit ćemo šetnju. Dodi u teretanu kad ja vježbam. Moramo razgovarati.« ~ 38 ~

Sranje je bila prava riječ. John ispiše, U isto vrijeme? »Četiri ujutro. Što se tiče večerašnjeg treninga, odsjedit ćeš u dvorani, ali u streljani ćeš raditi. Jesmo se dogovorili?« John je pognuo glavu, a kad se mužjak okrenuo, on uhvati Z.-a za ruku.

Ima li to veze s događajima od sinoć? »Aha.« Brat se udaljio širom rastvorivši dvokrilna vrata dvorane. Vratna su se krila zatvorila uz zveckanje.

Blaylock i Qhuinn pojavili su se Johnu iza leđa. »Što se događa?« upitao je Blay.

Srat će mi jer sam ubio onog degrada. pokazao je John.

Blay je provukao ruku kroz svoju crvenu kosu. »Trebao sam te bolje zaštititi.« Qhuinn odmahne glavom. »John, čovječe, preuzet ćemo krivnju. Ionako je bila moja ideja da idemo van.« »A pištolj je bio moj.« John je prekrižio ruke na prsima.

Sve će biti u redu.

Barem se nadao da hoće. U položaju u kakvom je bio, malo je nedostajalo da ga izbace iz programa. »E, da,..« Qhuinn je stavio ruku na Johnovo rame. »Nisam ti još uvijek zahvalio.« Blay je kimnuo. »Ni ja. Sinoć si bio sjajan. Stvarno sjajan. Jebote spasio si nas.« »Sranje, baš si znao što trebaš učiniti.« John osjeti kako mu je lice oblilo rumenilo. »Pa, ovo je baš zgodno«, otegnuo je Lash. »Recite mi, zar vas trojica vučete slamke za to tko će biti na dnu? Ili je to uvijek John?« « Qhuinn se nasmiješio pokazujući očnjake. »Jesi li ikad bio na prezentacijama protiv nasilja u školi? Jer baš bih ti volio to demonstrirati. Možemo početi odmah.« John je zakoračio ispred svog prijatelja i postavio se licem u lice s Lashem. Nije ništa rekao, samo je spustio pogled na tipa. Lash se nasmijao. »Imaš mi nešto reći? Nemaš? Čekaj, pa ti još uvijek nemaš glas. ~ 39 ~

www.balkandownload.org Bože... baš sranje.« John je mogao osjetiti kako se Qhuinn priprema na napad, mogao je osjetiti toplinu i napetost koja se nakupljala u njegovu prijatelju. Da zaustavi sukob i zadrži ga na mjestu, John je posegnuo iza sebe i položio ruku na prijateljeve trbušne mišiće.

Ako će se netko obračunati s Lashom, to će biti John.

Lash se nasmijao te učvrstio remen na svom kimonu. »Johne, nemoj se preseravati. Prijelaz ne mijenja ono što si iznutra, niti popravlja fizičke nedostatke. Je l' da Qhuinne?« Okrenuo se i ispod daha rekao »Nejednaka nakazo.« Prije nego što je Qhuinn uspio skočiti na tipa, John se okrenuo zgrabio ga za struk, a Blay ga je uhvatio za ruke. Čak i s njihovom zajedničkom težinom činilo se kao da pokušavaju zauzdati bika. »Smiri se«, dahnuo je Blay. »Samo se opusti.« »Jednom ću ga ubiti«, siknuo je Qhuinn. »Tako mi Boga.« John baci pogled na Lasha koji je opušteno ušetao u dvoranu. Zakleo se samome sebi da će tipa izmlatiti, pa čak i ako ga to koštalo mjesta u programu.

Uvijek ie smatrao da onaj koji se zajebava s njegovim prijateljima, zaslužuje batine. Kraj priče.

A konačno je i imao potrebnu opremu za to.

~ 40 ~

Šesto poglavlje Bilo je negdje oko ponoći kada je na stražnjem sjedalu Mercedesa krenula kući. Vozač, koji se nalazio ispred podignute pregrade, bio je onaj batler koji je unatoč svojoj starosti bio veseo poput psića. Pokraj nje je sjedio V. u crnoj koži, mrk i tih poput groba.

Automobilska stakla bila su tamna pa joj se cijelo vrijeme činilo da su u tunelu, a kako bi se orijentirala, stisnula je gumb prozora na vratima do sebe. Staklo se spustilo i u auto je nagrnuo hladan zrak zamijenivši toplinu poput nasilnika koii je potjerao dobru djecu s igrališta.

Gurnula je glavu u vjetar i pogledala prema krugovima svjetala što su ih bacali automobili. Krajolik je bio mutan poput neizoštrene fotografije.

Po nagibu ceste zaključila je da se spuštaju niz planinu. Ali nikako nije mogla shvatiti kamo su se kretali niti gdje su bili.

Na neki čudan način ta nemogućnost orijentacije bila joj je prikladna.

Ovo je bio međuprostor između svijeta u kojem je bila i svijeta u koji se vraća, a njihove granice su jedino i mogle biti mutne. »Ne vidim gdje smo«, promrmljala podignuvši nazad prozor. »To se zove mhis«, rekao je V. »To je neka vrsta zaštitne iluzije.« »Tvoj trik?« »Aha. Hoće ti smetati iko otvorim prozor i zapalim cigaretu?« »Neće.« Ionako neće još dugo ostati u njegov blizini.

Sranje.

V. joj je stisnuo ruku, spustio prozor za nekoliko milimetara, nakon čega se začuo meki fijuk vjetra koji je nadglasao tiho brujanje auta.

Izvadio je cigaretu i zlatni upaljač i njegova je kožnata jakna zaškripljela.

Začuo se zvuk kremena, a zatim ju je blagi miris turskog duhana zaškakljao u nosnicama. »Taj miris će me...« Zastala je. »Što?« »Htjela sam reći da će me podsjećati na tebe. Ali neće, zar ne?« »Možda u snu.« Položila je jagodice prstiju na prozor. Staklo je bilo hladno. Kao i u središtu njezinih prsa. Nije mogla podnijeti tišinu pa reče: »Oni vaši neprijatelji, što su oni točno?« »Prvo su ljudi. A onda se pretvore u nešto drugo.« Udahnuo je dim i ona ugleda njegovo lice obasjano narančastim svjetlom. Prije polaska se obrijao žiletom kojim ga je ona jednom željela ~ 41 ~

napasti, a imao je nevjerojatno zgodno lice: arogantno, muževno i snažno kao i njegova volja. Tetovaže na njegovoj sljepoočnici su i dalje bile lijepe, ali ih je mrzila jer je znala da su bile dio zlostavljanja.

Pročistila je grlo. »Pričaj mi još.« »Degradacijsko društvo, naš neprijatelj, bira svoje članove prema pažljivom odabiru. Traže sociopate, ubojice, serijske ubojice i silovatelje.

Onda dolazi Omega...« »Omega?« Spustio je pogled na vrh svoje cigarete. »Recimo da mu je kršćanski ekvivalent vrag. Uglavnom. Omega ih otme... učini im svašta... i ni pet ni šest, oni se bude mrtvi, ali živi. Snažni su, gotovo neuništivi, a jedino ih može ubiti ubod u prsa čelikom.« »Zašto su oni vaši neprijatelji?« On spusti glavu i ponovno udahne. »Mislim da to ima nekakve veze s mojom majkom.« »Tvojom majkom?« Usiljeni osmijeh nalikovao je više zategnutoj liniji nego osmijehu. »Ja sam sin onoga kojega biste vi smatrali bogom.« Podignuo je svoju prokletu ruku. »Ovo je od nje. Što se tiče darova za djecu, bio bih zadovoljan sa srebrnom zvečkom ili kašicom. Ali ne možeš birati ono što ti daju roditelji.« Jane je pogledala crnu kožu koja mu je obavijala dlan. »Isuse. ..« »Nisam ni prema našem rječniku, ni prema svojoj prirodi. Nisam tip spasitelja.« Postavio je cigaretu između usana i skinuo rukavicu. U mraku stražnjeg dijela auta, njegova je ruka sjajila poput mjesečine što se reflektira na snijegu.

Udahnuo je posljednji put, a zatim uzeo cigaretu i pritisnuo žar u sredinu svog dlana. »Ne«, siknula je.

Cigareta je nestala u bljesku svjetlosti, i on otpuhne fini prah što se raspršio u zraku. »Dao bih sve da se riješim ovog sranja. Iako moram reći da je iznimno praktična kad nemam pepeljaru.« Janeinu vrtoglavicu uzrokovala je tolika količina razloga pogotovo onih koji su imali veze s njegovom budućnosti. »Tvoja majka te tjera na ženidbu?« ~ 42 ~

»Aha. Nema jebene šanse da bih to učinio dobrovoljno.« V.-ove oči prebacile su se na nju i u djeliću sekunde učini joj se kako će joj reći da je ona iznimka tom pravilu. Ali tada je odvratio pogled.

Bože, sama pomisao da je on s nekom drugom, bila je poput udarca, neovisno što ga se neće sjećati. »S koliko njih?« Jane upita promuklim glasom. »Ne želiš znati.« »Reci mi.« »Nemoj razmišljati o tome. Ja to barem pokušavam.« Pogledao ju je. »One mi neće značiti ništa. Želim da to znaš. Iako ti i ja ne možemo... Da, pa, uglavnom, za njih me stvarno boli kurac.« Osjećala se grozno ali bilo joj je i drago.

Ponovno je stavio rukavicu i dok su klizili kroz noć oboje utihnuše.

Konačno su stali. Ponovno krenuli. Stali. Ponovno krenuli. »Očito smo u centru grada?« rekla je. »Kao da smo naletjeli na gomilu semafora.« »Aha.« Nagnuo se naprijed i stisnuo gumb nakon čega se spustila pregrada da ona vidi gdje su.

Aha, centar Caldiea. Vratila se.

U očima su joj se nakupile suze, odagna ih treptajem, te spusti pogled na svoje ruke.

Malo kasnije vozač je zaustavio Mercedes ispred stražnjeg ulaza u ciglanu zgradu: na masivnim metalnim vratima je bijelom bojom pisalo Private, a ispred se nalazila i betonska rampa što je vodila do mjesta za utovar. Mjesto je bilo čisto kao i sva urbana mjesta što će reći, malo ofucano, ali uokolo nije bilo smeća.

V. je otvorio svoja vrata. »Nemoj još izaći.« Stavila je ruku na sportsku torbu u kojoj joj je bila odjeća. Možda ju je odlučio odmah vratiti u bolnicu? Samo što ovo nije izgledao kao ulaz u Svetog Francisa.

Trenutak kasnije otvorio je vrata i pružio svoju zdravu ruku. »Ostavi stvari. Fritz, malo ćemo se zadržati.« »Sa zadovoljstvom ću vas pričekati«, odgovorio je starac uz osmijeh.

Jane je izašla iz automobila prateći V.-a do betonskih stepenica pokraj rampe. Cijelo to vrijeme bio joj je uz leđa stražareći nad njom.

Nekako je otvorio ona masivna metalna vrata bez ključeva; samo je položio ruku na dršku i pogledao u nju. ~ 43 ~

Bilo je neobično što se nije opustio ni nakon što su ušli. Brzo ju je odveo hodnikom do teretnog dizala, cijelo vrijeme pogledavajući na lijevu i desnu stranu. Nije uopće imala pojma da se nalaze u jednoj od luksuznih zgrada dok to nije pročitala na obavijesti od najmodavca koja je bila izvješena na betonskom zidu. »Ovdje imaš stan?« upitala je iako je to bilo očito. »Gornji kat je moj. Zapravo polovina.« Ušli su u teretno dizalo na pohabani linoleum i stali ispod svjetala s rešetkama. »Volio bih da možeš ući na glavni ulazu, ali to je preopasno.« Dizalo je poskočilo, a zatim krenulo i ona se pokuša uhvatiti za zid. V. ju je uhvatio za nadlakticu i nije ju više puštao. Ona i nije željela da je pusti.

V. je bio napet i nakon što se dizalo zaustavilo trzajem, vrata su se otvorila. Hodnik je bio posve običan, s parom vrata, stepeništem za nuždu.

Strop je bio visok, ali nije bio ukrašen, a sag na podu bio je sličan onim jeftinim, raznobojnim sagovima kakve je viđala u bolničkim čekaonicama. »Ja sam skroz na kraju.« Pratila ga je do kraja hodnika iznenadivši se kad je otključao vrata zlatnim ključem.

S druge strane vrata bilo je tamno kao u rogu, ali ušla je s njim bez straha. Dovraga, imala je osjećaj da bi čak i da nalete na streljački vod ona ostala neozlijeđena. Osim toga, prostor je dobro mirisao, na limun, kao da je nedavno očišćen.

Nije upalio svjetla. Samo ju je uzeo za ruku i potaknuo je da krene naprijed. »Ništa ne vidim.« »Ne brini. Ništa te ovdje neće povrijediti, a ja znam kamo idem.« Držala se njegova dlana i zgloba i pratila ga dok nije zastao. Po zvuku njihovih koraka imala je osjećaj da je prostor velik, ali nije mogla razaznati njegove obrise. Okrenuo ju je nadesno, a zatim se odmaknuo. »Kamo ideš?« Teško je progutala.

U kutu udaljenom oko desetak metara upalila se svijeća. Nije osvijetlila mnogo. Zidovi... zidovi i strop i... pod... bili su crni. Sve je bilo crno. Kao i svijeća.

V. je poput prijeteće sjenke zakoračio u krug svjetlosti.

Janeino srce počelo je snažno tući. »Pitala si me za ožiljke između nogu«, rekao je. »Kako su nastali.« »Da...« prošaptala je. Znači zato je želio da sve bude mračno poput ~ 44 ~

noći. Nije želio da mu ona vidi lice.

Upalila se još jedna svijeća, ali na drugom kraju goleme prostorije. »Moj otac mi je to učinio. Nakon što sam ga gotovo ubio.« Jane uvuče dah. »Oh... Bože.« Vishous je gledao u Janeino lice, ali vidio je samo svoju prošlost i ono što se dogodilo nakon što je srušio oca na tlo. »Donesite mi bodež«, rekao je Koljač.

V. se uzaludno borio s vojnikom koji ga je držao za ruke. Dok se borio, pojavila su se još dvojica. Zatim još dvojica. A zatim još njih trojica.

Koljaču je netko u ruku stavio bodež i on pljune na zemlju, a V. se pripremi na probadanje koje će uslijediti... al umjesto toga, Koljač je bodežom zarezao svoj dlan, a zatim bodež zataknuo za svoj remen. Spojio je dlanove i protrljao ih, a zatim svojim desnim dlanom udario u sredinu V.-ovih prsa.

V. je spustio pogled na otisak na svojim prsima. Izgon. Ne smrt. Ali zašto? Koljačev glas bio je grub. »Bit ćeš nepoznat za one koje obitavaju ovdje. Smrt će snaći onoga koji ti pomogne.« Vojnici su namjeravali pustiti Vishousa. »Ne još. Odvedite ga u kamp.« Koljač se okrenuo. »I dovedite kovača.

Na nama je da upozorimo ostale o zloj narav ovog mužjaka.« Dok mu je drugi vojnik podizao noge, on se borio poput divlje zvijeri: nakon čega su ga poput leša odnijeli u špilju. »Iza pregrade«, rekao je Koljač kovaču. »To ćemo učiniti ispred oslikanog zida.« Mužjak je problijedio, ali svejedno je odnio svoj grubi drveni pladanj s oruđem iza pregrade. U međuvremenu su vojnici polegnuli V.- a, držali su ga za udove, a jedan je obuzdao njegove bokove. Koljač je stajao nad V.-om žarko crvenih ruku. »Označite ga.« Kovač je podignuo pogled. »Na koji način, veliki?« Koljač je ispisao upozorenja na Starom jeziku, a vojnici su ga držali dok su mu te oznake tetovirane na sljepoočnici, preponama i bedrima.

Borio se cijelo to vrijeme, ali tinnta je prodrla duboko u njegovo kožu, zauvijek utisnuvši pismena. Nakon što su završili, bio je potpuno ~ 45 ~

iscrpljen, čak i slabiji nego nakon prijelaza. »Njegova ruka. Napravite to na njegovoj ruci.« Kovač je počeo odmahivati glavom. »Ti ćeš to učiniti ili ću ja naći drugog kovača jer ćeš ti biti mrtav.« Kovač je drhtao cijelim tijelom, ali je pazio da ne dodirm V.-ovu kožu te je tetoviranje prošlo bez incidenta.

Kada je i to bilo gotovo, Koljač se zabulji u V.-a. »Mislim da imamo još jedan važan zadatak. Raširite njegove noge.

Pobrinut ću se da se više ne može množiti i time učiniti rasi uslugu « V. je širom rastvorio oči kad su mu razdvojili bedra. Njegov otac isukao je bodež iz korica, ali onda je zastao. »Ne, potrebno je nešto drugo.« Naredio je kovaču da to učini kliještima.

Kad je osjetio metalni stisak na tankoj koži, Vishous je vrištao. Osjetio je probadajuću bol, a zatim trganje mesa i... »Blagi Isuse«, rekla je Jane.

V. se drhtajem vratio u sadašnjost. Pitao se što je sve rekao naglas, ali je po izrazu na njezinu licu zaključio da je ispričao gotovo sve.

Gledao je odsjaj plamena u tamno zelenim očima. »Nisu uspjeli završiti.« »Ne iz dobrote«, rekla je tiho.

Odmahnuo je glavom i podignuo svoju prokletu ruku. »Iako sam bio na rubu svijesti, cijelo je moje tijelo zablistalo. Vojnici koji su me držali umrli su istoga trena. Kao i kovač, koristio je metalno oruđe i energija je prostrujala ravno u njega.« Na tren je zaklopila oči. »Što se onda dogodilo?« »Okrenuo sam se, još malo povraćao, a onda se odvukao do izlaza.

Cijeli kamp me u tišini gledao kako odlazim. Čak mi ni moj otac nije prepriječio put ili išta rekao.« Prisjetivši se užasne boli, V. rukama obujmi svoje prepone. »Tlo.. tlo špilje bilo je prekriveno sitnom prašinom koja je u sebi sadržavala minerale, jedan od njih mora da je bila i sol. Rane su se zapečatile te nisam iskrvario, ali tako su ostali ožiljci.« »Tako... tako mi je žao.« Podignula je ruku kao da je želi pružiti prema njemu, ali onda je spusti. »Pravo je čudo što si preživio.« »Tu prvu noć jedva i jesam. Bilo je strašno hladno. Na kraju sam našao neku granu pomoću koje sam hodao, a hodao sam u neodređenom ~ 46 ~

smjeru dokle god sam mogao. Na kraju sam se srušio. Moja volja bilo je snažna, ali moje tijelo nije bilo. Izgubio sam mnogo krvi, a bol me iscrpljivala. Neki civili iz moje rase našli su me malo prije zore. Uzeli su me k sebi, ali samo na jedan dan. Upozorenja...« Potapšao je sljepoočnicu. »Upozorenja na mome licu i tijelu učinila su ono što je moj otac i želio. Od mene su učinili nakazu koje se trebalo bojati. Otišao sam nakon što je pala noć. Sam sam tumarao godinama, držeći se sjena i mičući se ljudima s puta. Neko vrijeme sam se hranio od ljudi, ali od toga se nisam mogao uzdržavati. Stoljeće kasnije našao sam se u Italiji gdje sam radio kao ubojica za jednog trgovca koji je poslovao s ljudima. U Veneciji je tada bilo kurvi iz moje rase od kojih se moglo hraniti i ja sam ih koristio.« »Usamljen.« Jane je stavila ruku na svoje grlo. »Vjerojatno si bio grozno usamljen.« »Nisam. Nisam želio imati veze ni s kime. Za tog trgovca sam radio oko deset godina, a onda sam jedne noći u Rimu naletio na degrada koji je ubijao vampirsku ženku. Ubio sam gada, ali ne zato jer mi je bilo osobito stalo do nje. To je bilo... Vidiš, to je bilo zbog njezina sina. Njezin sin bio je sakriven iza kola i gledao je to iz sjene. Bio je... sranje, definitivno je bio mladi predprijelaznik. Zapravo sam prvo ugledao njega, a onda sam vidio što se događa prekoputa. Pomislio sam na svoju majku ili barem na predodžbu koju sam imao o njoj i pomislio sam... dovraga, valjda ovaj dječak neće morati gledati ženku koja ga je rodila kako umire.« »Je li majka preživjela?« Trznuo se. »Umrla je prije nego sam uspio doći do nje. Iskrvarila je zbog ozlijede vrata. Ali, vjeruj mi, rastrgao sam onog degrada. Nakon toga nisam znao što da radim s dečkom. Na kraju sam otišao do trgovca za kojeg sam ubijao, a on me povezao s nekim ljudima koji su uzeli dječaka.« V. se kratko nasmije. »Ispalo je da je majka bila pala Odabranica, a onaj predprijelaznik? On je na kraju postao otac mog brata Murdhera. Nije li svijet malen? Pročulo se da sam spasio klinca ratničke krvi i na kraju me našao moj brat Darius koji me upoznao s Wrathom. D. i ja smo imali poseban odnos i on je bio valjda jedini kojega sam tada uopće želio slušati.

Kad sam upoznao Wratha, nije želio biti kralj, a veze su ga jednako malo zanimale kao i mene. Zbog toga smo nas dvojica kliknuli. Na kraju sam ušao u Bratstvo. I eto... sranje, to je eto to.« U tišini koja je uslijedila, jedino je mogao nagađati što joj se vrzma po glavi, a pomisao da ga žali samo ga je tjerala da joj dokaže da je snažan. ~ 47 ~

Recimo, da digne auto nad glavom.

Ali umjesto da se raznježi nad njime i time ga još više potrese, Jane je pogledala uokolo iako je znao da ne može vidjeti ništa osim upaljenih svijeća. »A ovo mjesto... Što ti ovo mjesto znači?« »Ništa. Ne znači ništa više nego bilo koje drugo.« »Zašto smo onda ovdje.« V.-u ubrza srce.

Sranje... sada kad joj je ispričao sve živo o sebi, više nije bio siguran može li napraviti ono što je planirao.

~ 48 ~

Sedmo poglavlje Dok je čekala da V. nastavi govoriti, Jane ga je poželjela zagrliti. Željela ga ie obasuti gomilom vrlo iskrenih i strašno glupih riječi. Željela je znati je li njegov otac umro i na koji način. Nadala se da je gad umro na neki ružan način, u bolovima. Kad se tišina nastavila, rekla je: »Ne znam hoće li ti ovo pomoći... vjerojatno neće, ali moram nešto reći. Ne podnosim zobenu kašu. Još uvijek mi je muka od nje.« Nadala se da neće reći nešto krivo. »U redu je što se još uvijek boriš sa svime onime što ti je učinjeno. Svatko bi. Zbog toga nisi slab. Na nasilan način te osakatio netko tko te trebao štititi i paziti na tebe. Činjenica da si još živ je čudo. Poštujem te zbog toga.« V.-ovi obrazi se zarumene. »Ja, ah... ja to baš i ne vidim na takav način.« »Dobro. Ali ja da.« Da skrene temu, pročistila je grlo i rekla, »Hoćeš mi reći zašto smo ovdje?« Protrljao je lice kao da pokušava očistiti mozak. »Pa, sranje, želim biti s tobom. Ovdje.« Uzdahnula je s olakšanjem i tugom. I ona se željela oprostiti s njime.

Pozdraviti se s njime na seksualan i intiman način i to ne u zaključanoj sobi. »I ja želim biti s tobom.« Kod nabora zastora oživjela je još jedna svijeća. Zatim četvrta pokraj šanka. Peta, pokraj velikog kreveta s crnim satenskim plahtama.

Nasmiješila se... onda se upalila šesta svijeća. Nešto je visjelo na zidu... nešto što je nalikovalo... lancima?

Upalilo se još svijeća. Maske. Bičevi. Štapovi. Povezi za usta.

Crni stol s remenjem koje je visjelo do poda.

Obgrlila se rukama kao da joj je hladno. »Znači ovdje to radiš.« »Da « Oh, Isuse... nije željela takvu vrstu pozdrava. Trudeći se ostati mirna, rekla je: »Znaš, to ima smisla s obzirom na ono što ti se dogodilo. Da ti se sviđa ovo.« Sranje, nije bila dovoljno jaka za ovo »Pa... to radiš s muškarcima ili ženama? Ili, kao u kombinaciji?« Začula je škripanje kože i ona se okrene prema njemu. Skinuo je jaknu, a zatim i dva pištolja koja do tada nije vidjela. Uslijedila su dva ~ 49 ~

skrivena bodeža. Kriste, bio je naoružan do zuba.

Jane se još jače stisnula. Željela je biti s njim, ali ne vezana, bičevana i s povezom na očima kao u Devet i pol tjedana. »Slušaj V., mislim da« Skinuo je majicu i njegovi se leđni mišići zategnu uz njegovu kralježnicu, prsni se nadmu, a zatim opuste. Zbacio je čizme s nogu.

Jebote... pomislila je nakon što je shvatila o čemu se tu zapravo radilo.

Nakon toga sa sebe je skinuo čarape i kožnate hlače, a kako nije nosio donje rublje, nije trebao skidati bokserice. U potpunoj tišini otapkao je preko uglancanog mramornog poda te se spretno uspeo na stol. Ispružio se elegantnim i muževnim pokretom, i bio je savršen, onako nabijen teškim mišićima. Duboko je udahnuo i njegov prsni koš se uzdigne, a zatim spusti.

Cijelo tijelo mu zadršće... ili je to bilo svjetlo svijeća?

Teško je progutao. Ne, drhtao je od straha. »Izaberi masku za mene«, rekao je tihim glasom. »V. ... ne.« »Masku i povez s lopticom.« Okrenuo je glavu prema njoj. »Učini to. A onda mi stavi lisice.« Kad se nije pomaknula, kimnuo je prema onome što je visjelo na zidu. »Molim te.« »Zašto?« upitala je te primijetila kako mu se cijelo tijelo oblilo znojem.

Zaklopio je oči, a njegove usne jedva su se micale. »Dala si mi tako mnogo, ne samo jedan vikend u svom životu.

Pokušao sam smisliti što bih ti mogao dati zauzvrat, znaš, razmjena, kao povraćanje zobene kaše za ožiljke. Jedino što imam sam ja i ovo...« Zglavcima je kucnuo o drveni stol. »Ovako sam izloženiji nego ikada u životu i to ti želim dati.« »Ne želim te ozlijediti.« »Znam.« Oči mu se rašire. »Ali želim da me imaš onako kako nitko nije i kako nitko neće. Pa, izaberi masku.« Progutao je i ona primijeti kako mu se Adamova jabučica uzdignula uz stup njegova široka vrata. »Ovo nije dar kakav ti želim dati. Ni pozdrav.« Protegnula se tišina. Zatim je rekao, »Sjećaš se kad sam ti pričao o dogovorenim brakovima?« »Da.« »To će se dogoditi za nekoliko dana.« ~ 50 ~

Oh, definitivno nije željela ovo. Pomisao da je s nekim tko je već zaručen... »Nisam upoznao ženku. Ona nije upoznala mene.« Pogledao je Jane. »I ona će biti prva od njih četrdesetak.« »Četrdesetak?« »Ja bih trebao biti otac njihove djece.« »O, Bože.« »Znači stvari stoje ovako. Od sada će se seks svoditi na čisto biološku funkciju. A ja se zapravo nikada nisam predao nekome, shvaćaš? I želim ovo učiniti s tobom zato što... zato što jednostavno želim.« Pogledala ga je. Žrtva mu je bila vidljiva u širom otvorenim nervoznim očima, blijedom licu i kapljicama znoja na prsima. Odbiti bi značilo poniziti njegovu hrabrost. »Što...« A jebote. »Što ti točno moram učiniti?« Nakon što joj je V. ispričao, okrenuo se od nje i zurio u strop. Svjetlo svijeća treperilo je na crnom stropu nalikujući bazenu punom ulja. Dok je čekao na Janein odgovor, uhvatila ga je vrtoglavica, osjećaj kao da se soba okrenula, a da on leži nad stropom u ščekivanju pada crnog ulja.

Jane nije prozborila ni riječi.

Isuse... nema ništa bolje nego kad se ponudiš nekome, a taj te odbije.

No možda i nije bila ljubiteljica vampirskog sushija.

Poskočio je osjetivši njezin dlan na svom stopalu. Zatim je začuo metalni zvuk odizanja kopče. Spustio je pogled na svoje golo tijelo ugledavši kako mu gležanj obavija širok kožnati remen. Dobio je erekciju od pogleda na njezine blijede ruke kako ga vežu. Janeino lice odavalo je koncentraciju dok je kraj kožnatog remena provlačila kroz kopču, te ga zatim zategnula. »Je li ovako u redu?« »Jače.« Ne podižući pogled čvrsto je zategnula. Remen mu se zarezao u kožu i V.-ova glava padne unazad te on zajeca. »Prejako?« upitala je. »Ne...« Dok mu je vezala drugu nogu, cijelo mu se tijelo treslo od straha i uzbuđenja. Emocije su mu se pojačale nakon što je zavezala prvo jedan, a zatim i drugi zglob ruke. »Sada povez za usta i masku.« Glas mu je bio promukao jer mu je žilama tekla grozničava krv, a grlo mu je bilo stisnuto poput remenja kojima je bio obuzdan.

Pogledala ga je. ~ 51 ~

»Jesi li siguran?« »Jesam. Jedna maska prekriva samo oči pa uzmi tu.« Kad se vratila, u rukama je držala povez za usta s lopticom i masku. »Prvo povez za usta«, rekao joj je i širom otvorio usta. Na trenutak je zaklopila oči i on se zapita hoće li uopće nastaviti, ali onda se nagnula naprijed. Loptica je imala okus po lateksu i on u ustima osjeti gorko peckanje. Dišući na nos, odignuo je glavu da mu zaveže povez za oči.

Jane odmahne glavom. »Neću ti staviti masku. Želim ti gledati u oči. Ne mogu... Da, neću ovo raditi, a da ti ne vidim oči. O. K?« To je bila dobra ideja. Povez na ustima obavljao je svoju zadaću te se on osjećao kao da ga se guši... kao i remenje zbog kojeg se osjećao zarobljenim. Skroz bi poludio da je ne može vidjeti, a da zna da je to ona.

Kimnuo je i ona baci masku na pod, a zatim skine svoj kaput. Zatim je prišla i uzela jednu svijeću.

Kad mu je prišla, V.-ova su pluća gorjela.

Duboko je udahnula. »Jesi siguran?« Kimnuo je ponovno iako su mu su trznula bedra, a oči se raširile. S užasom i uzbuđenjem gledao je kako pruža ruku iznad njegovih prsa... i naginje svijeću.

Crni vosak kapnuo je na njegovu bradavicu i on zari usta u lopticu naprežući se pod remenjem što ga je držalo dok nije zaškripalo. Kurac mu je poskočio na trbuhu i on se prisili da zadrži orgazam.

Napravila je upravo ono što je on želio, spuštala se njegovim torzom, preskočila intimne dijelove, nastavila na koljenima, a zatim krenula prema gore. Bol se postupno pojačavala, prvo nalikujući pčelinjim ubodima, a zatim postajući sve intenzivnijom. Znoj se kotrljao niz njegove sljepoočnice i rebra, a dahtao je kroz nos dok mu se cijelo tijelo nije izvilo nad stolom.

Prvi je put svršio nakon što je odložila svijeću, uzela korbač... i njime mu dotaknula glavić. Zaurlao je u lopticu i ejakulirao po stvrdnutom crnom vosku na svom trbuhu.

Jane se smrznula kao da ju je ta reakcija uhvatila nespremnu, zatim je korbačem prošla kroz taj njegov nered i premazala mu prsa onime što je izašlo iz njega. Miris vezivanja ispunio je penthouse kao i njegovi submisivni jecaji dok je korbačem gladila njegov torzo, a zatim bokove.

Drugi je puta svršio nakon što je korbačem kliznula između njegovih ~ 52 ~

nogu i pogladila ga po unutrašnjosti njegovih bedara. Strah, seks i ljubav ispunili su njegovu kožu i sami postavši dijelom njegovih mišića i kostiju od kojih je bio građen; bio je sama potreba i emocija kojima je vodila ona.

A zatim je naglo zamahnula korbačem preko njegovih bedara.

Jane nije mogla shvatiti kako se mogla napaliti s obzirom na ono što mu je radila. Ali dok je V. ležao ispred nje i svršavao, bilo je teško ne skočiti na njega.

Lagano ga je udarila korbačem, bez sumnje slabije nego što je on htio, ali dovoljno snažno da ostavi tragove na njegovim bedrima, trbuhu i prsima. Nije mogla vjerovati da mu se to sviđalo, uzevši u obzir kroz što je prošao, ali uistinu je uživao u tome. Oči su mu bile fiksirane na nju bacajući bijele sjene u žućkastom svjetlu svijeća. Nakon što je ponovno svršio, onaj tamni miris začina koji je povezivala s njim ponovno je ispunio prostoriju.

Bože, istovremeno je bila posramljena i fascinirana svojom željom da nastavi dalje s onime što je bilo dostupno... time što je bacivši pogled na kutiju s metalnim kvačicama, a zatin i na zid s bičevima, te stvari smatrala novim erotskim mogućnostima umjesto nečime neprirodnim.

Nije ga željela ozlijediti. Samo je željela da njegov užitak bude jednako intenzivan kao i sada. Namjera je bila odvesti ga do krajnjeg seksualnog vrhunca.

Na kraju se toliko uzbudila da je skinula svoje hlače i gaćice. »Pojebat ću te«, rekla mu je.

On očajnički zajeca, odižući bokove i kružeći njima. Penis mu je i dalje bio tvrd kao kamen iako je već nekoliko puta ejakulirao i pulsirao je kao da će ponovno.

Nakon što se uspela na stol i raširila noge nad njegovom zdjelicom, takvom je silinom disao kroz nos da se uplašila. Dok su mu nosnice upijale zrak, posegnula je prema povezu, ali on naglo povuče glavu unazad i odmahne njome. »Jesi li siguran?« upitala je.

Divlje je zaklimao glavom i ona se spustila njegove bokove skliske od sjemena smjestivši se na tvrd greben njegova uzbuđenja raširivši se za njega, uhvativši ga u sebe. Dok se ljuljao s njom u ritmu, njegove su se oči okrenule u svojim dupljama, a kupci se zatresli kao da će se onesvijestiti.

Dok je jahala na njemu, skinula je majicu i odgurnula košarice svog grudnjaka u stranu te joj one potisnu grudi van. Začulo se glasno je u tren škripanje nakon što se V. opirao remenju kojim je bio zezan. Znala je da bi ~ 53 ~

oka polegnuo ispod sebe da je slobodan. »Gledaj me kako te uzimam«, rekla je jednom rukom kliznuvši na svoj vrat. Nakon što je prstima prešla preko njegova ugriza, V.-ove usne povukle su se s loptice, a očnjaci produžili zabijajući se u crveni lateks.

Nastavila se dirati na mjestu ugriza, a zatim se podignula na koljena i ustala s njegove erekcije. Silovito je sjela nazad i on je svršio čim je ušao u nju, zarivši se i preplavivši je. Čak i nakon što se prestao trzati i dalje je bio potpuno dignut.

Dok se nabijala na njega, Jane se osjećala seksualnije nego ikada u životu. Sviđalo joj se što je sav umrljan voskom i plodovima svojih orgazama, sviđalo joj se što mu se koža sjajila od znoja, te je na nekim mjestima bila crvena, kao i to što su napravili grozan nered. Učinila mu je sve što je želio, on ju je zbog toga obožavao i zato je to bilo u redu.

Nakon što ju je preplavilo njezino olakšanje, zagledala se u njegove velike, divlje oči.

Poželjela je da ga nikad ne napusti.

~ 54 ~

Osmo poglavlje V. je na suvozačevu mjestu gledao kroz vjetrobran dok je Fritz parkirao Mercedes na kratkom prilazu ispred stambene zgrade. »Zgodna zgrada«, rekao je Jane. »Hvala.« Utihnuo je izgubivši se u događajima što su se posljednja dva sata odigravali u penthouseu. Stvari koje mu je radila... Kriste, do sada ništa nije bilo tako erotično. Niti je ono što je tomu uslijedilo bilo ikada tako slatko. Nakon što je seansa završila, ona ga je oslobodila i odvela pod tuš.

Mlaz vode isprao je spermu i izgulio je vosak, ali on se pročistio iznutra.

Poželio je da crvene mrlje koje mu je napravila ostanu na njegovu tijelu. Želio je da mu zauvijek ostanu na koži.

Bože, nije mogao podnijeti pomisao da je mora pustiti. »I kako dugo živiš ovdje?« upitao je. »Od specijalizacije. Znači, deset godina.« »Na dobrom si mjestu. Blizu bolnice. Kakvi su susjedi?« Vodili su neobavezne razgovore, a u njima je bjesnjela oluja. »Polovica ljudi koji ovdje žive mladi su profesionalci, a druga polovica starci. Smiješno je da odavde odlaziš jedino ako se oženiš ili ako odeš u starački dom.« Kimnula je prema stanu do njezina s lijeve strane. »Gospodin Hancock je prije dva tjedna otišao u starački dom. Novi će susjed, tko god on bio, vjerojatno isto tako jer obično stariji iznajmljuju jednoetažne stanove. Da, inače, ja brbljam bezveze.« A on je zavlačio. »Kao što rekoh, volim tvoj glas, pa samo nastavi.« »To radim jedino u tvojoj blizini.« »Što me čini sretnikom.« Bacio je pogled na sat. Sranje, vrijeme je teklo kao topla voda u slivnik za sobom ostavljajući jedino hladnoću. »Hoćeš mi pokazati svoj stan?« »Naravno.« On je izašao prvi i promotrio područje, i tek se onda povukao ustranu i dopustio joj da ustane. Rekao je Fritzu da može otići jer će se on dematerijalizirati nazad kući, a dok je slugan izlazio automobilom s prilaza, V. je pratio Jane do stana.

Jane je otključala vrata samo jednim ključem i otvorila ih okrenuvši kvaku. Bez ikakvog sigurnosnog sustava. Samo jedna brava. A s druge ~ 55 ~

strane nije bilo nikakvog zaslona ni lanca. Iako ona nije imala neprijatelje kakve je imao on, nije bila dovoljno sigurna. On će...

Ne, on se time neće baviti. Jer će za samo nekoliko minuta za nju biti stranac.

Da ne poludi, ogledao se oko sebe. Njezin namještaj uopće nije pristajao tamo. Bijeli zidovi bili su prekriveni uljanim slikama i namještajem od mahagonija zbog čega je stan nalikovao muzeju. Iz pedesetih. »Tvoj namještaj...« »Pripadao je mojim roditeljima«, rekla je odloživši svoj kaput i torbu. »Nakon što su poginuli, donijela sam ovdje što god sam mogla nagurati iz kuće u Greenwichu. To je bila greška, imam osjećaj da živim u muzeju.« »Hm... vidim i zašto.« Setkao se dnevnom sobom i promatrao stvari koje su pripadale kolonijalnoj kući nekog doktora u dijelu grada u kom bi živio Bruce Wayne. Sve te stvari činile su stan manjim i gušile sobe koje su možda i bile prostrane. »Zapravo i ne znam zašto ih čuvam. Dok sam odrastala, nisam ih voljela.« Napravila je mali okret oklijevajući.

Sranje, ni on nije znao što da kaže.

Unatoč tome, znao je što mora učiniti. »Ovaj... kuhinja je ondje?« Krenula je nadesno. »Nije nešto.« Ali je ugodna, pomislio je V. nakon što je ušao. Zidovi su bili bijele boje, ali se ovdje nisi osjećao da ti je potreban vodič, kuhinjski stol i stolice bili su od blijedog borovog drva odgovarajuće veličine za prostor. Granitne površine kuhinjskih elemenata bile su uglačane. Kuhinjski aparati bili su od nehrdajućeg čelika. »Prošle sam je godine preuredila.« Nastavili su s neobaveznim brbljanjem ignorirajući činjenicu da je na njihovim zaslonima bljeskalo upozorenje game over.

V. je prišao štednjaku i nasumce otvorio gornji ormarić s lijeve strane.

Bingo. Tamo je bila mješavina za vruću čokoladu. Zgrabio ju je, stavio na element, a zatim otišao do hladnjaka. »Što radiš?« upitala je. »Šalica? Lončić?« Iz hladnjaka je uzeo mlijeko u tetrapaku, otvorio ga i ponjušio. ~ 56 ~

Upućivala ga je gdje je što tihim glasom kao da joj je odjednom postalo teško ostati sabrana. Bilo mu je neugodno priznati, ali bilo mu je drago što joj je teško. Osjećao se manje jadnim i usamljenim u tom njihovom užasnom pozdravu. Čovječe, baš je bio šupak.

Izvadio je emajlirani lončić i veliku šalicu od debelog porculana, a zatim upalio plin na štednjaku. Dok se mlijeko grijalo, on je zurio u sranja na elementu što ih je izvukao dopustivši svom mozgu mali odmor: scenografija je izgledala kao iz reklame za Nestle, u jednoj od onih u kojima majka kućanica čuva kuću, a djeca se igraju u snijegu dok im se ne zarumene nosovi i smrznu ruke. Imao je jasnu sliku pred očima: smrznuto društvance ulijeće u kuću dok moćna majka samozadovoljno postavlja na stol slatke tople poslastice kao na slikama Normana Rockwella.

Mogao je zamisliti i glas naratora: Nestle je uvijek najbolji.

Jedino što ovdje nije bilo ni majke ni djece. A ni toplog ognjišta iako je stan bio ugodan. Ova vruća čokolada bila je stvarna. To je bila čokolada koju si ponudio onome koga voliš jer se nisi mogao sjetiti što bi drugo učinio, a oboje ste bili u banani. Tu čokoladu si spravljao dok ti se grčio želudac i usta su ti bila suha i uistinu ti se plakalo, ali si bio preveliko muško za takvu vrstu iskazivanja osjećaja. To je bila vruća čokoladu koji si pripremao s ljubavi koju nisi izrazio i koju vjerojatno ni nećeš uspjeti izreći. »Neću se sjećati ničega?« pitala je hrapavo.

Dodao je još malo kakaa u prahu i promiješao žlicom promatrajući kako se čokolada upija u mlijeko. Nije joj mogao odgovoriti. Jednostavno to nije mogao izreći. »Ičega?« ponukala ga je. »Koliko sam shvatio, možda će se tu i tamo pojaviti neki osjećaji koje će potaknuti miris ili predmet, ali nećeš ih moći nigdje smjestiti.« Gurnuo je kažiprst da izmjeri temperaturu mlijeka liznuo ga, a zatim nastavio s miješanjem. »Vjerojatnije je da ćeš imati neobične snove zato što je tvoj um toliko snažan.« »Što će biti s izbrisanim vikendom?« »Nećeš imati osjećaj da si ga propustila.« »Kako je to moguće?« »Zato jer ću ti dati vikend kojim ćeš ga zamijeniti.« Kad nije ništa odgovorila, pogledao ju je preko ramena. Stajala je naslonjena na hladnjak, obgrljena rukama i suznih očiju.

Jebemu. O. K., predomislio se. Nije želio da se ona osjeća jednako loše ~ 57 ~

kao i on. Sve bi učinio da joj ne slomi srce.

A imao je moć da to i učini, zar ne?

Isprobao je čokoladu, zaključio da je dobre temperature i ugasio plamen. Dok je punio šalicu, toplo klokotanje obećavale je željeno opuštanje i zadovoljstvo za njegovu ženku. Ponudio joj je šalicu, a kad je nije prihvatila, odvojio je jednu njezinu ruku kojom se obgrlila. Primila je vruću čokoladu jer je on to učinio umjesto nje nakon čega je nije ni otpila.

Prinijela ju je svojoj ključnoj kosti... izvijajući zglob i ovijajući dlan oko šalice. »Ne želim da ideš«, prošaptala je suznim glasom.

Položio je svoj goli dlan na njezin obraz osjetivši mekoću i toplinu njezina lica. Znao je da nakon što ode odavde da će za sobom ostaviti i svoje glupo srce. I dalje će nešto iza njegovih rebara tući i pumpati krv, ali će to od sada imati čisto mehaničku funkciju. Čekaj malo. Pa tako je bilo i prije. Ona je tom mišiću podarila život samo nakratko.

Privio ju je u svoje naručje i položio bradu na vrh njezine glave.

Dovraga, kad god namiriše čokoladu, sa žudnjom će se sjećati nje. Čim je zaklopio oči, osjetio je škakljanje duž kralježnice koje se nastavilo uz vrat pa sve do ruba čeljusti. Svitalo je i tijelo mu je govorilo ne samo da se vrijeme za odlazak prestalo bližiti, nege je bilo tu i sada... i to pod hitno.

Povukao se i utisnuo svoje usne o njezine. »Volim te. I nastavit ću te voljeti i nakon što ti više nećeš znat za mene.« Njezine trepavice zadršću loveći suze što ih je uskoro bilo nemoguće zaustaviti. Palcem joj je obrisao lice. »V. ... ja...« Trenutak je čekao. Kad nije završila, uzeo je njezinu bradu u ruke i zagledao joj se u oči. »O, Bože, stvarno ćeš to učiniti«, rekla je. »Stvarno ćeš...«

~ 58 ~

Deveto poglavlje Jane je trepnula i spustila pogled na vruću čokoladu koju je držala.

Nešto je kapalo u šalicu.

Isuse... suze su joj se slijevale niz lice, kapale u šalicu i natapale njezinu majicu na gumbiće. Tresla se cijelim tijelom, koljena su joj bila slaba, a prsa vrištala od boli. Iz nekog ludog razloga došlo joj je da se sruši na pod i počne tuliti.

Obrisala je obraze i ogledala se po kuhinji. Ne elementu su bili mlijeko, kakao i žlica. Iz lončića na štednjaku još uvijek dizala se para.

Ormarić s lijeve strane nije bio u potpunosti zatvoren. Nije se sjećala da je te stvari izvadila niti da je napravila ono što joj je bilo u šalici, ali to je bio čest slučaj s automatskim radnjama. Jednostavno bi ih potisnuo...

Koji vrag.? Kroz drugi prozor u kutu kuhinje ugledala je nekoga kako stoji ispred njezina stana. Čovjeka. Golemog čovjeka. Stajao je ispred kruga svjetlosti lampe pa nije mogla vidjeti njegovo lice, ali je znala da je promatra.

Iz potpuno nepoznatih razloga suze su joj počele teći još silovitije. A taj se izljev još pojačao nakon što se stranac okrenuo i otputio niz ulicu.

Skoro je bacila šalicu u zid kuhinje i istrčala iz kuhinje. Morala ga je uhvatiti. Morala ga je zaustaviti. Čim je prišla vratima, uhvatila ju je užasna glavobolja od koje se srušila na pod kao da ju je netko gurnuo. Ispružila se na hladne bijele pločice predvorja, a zatim se okrenula na bok dašćući i trljajući prstima sljepoočnice.

Ostala je ležati Bog zna koliko dugo, samo dišući i moleći se da se bol povuče. Kad se to konačno i dogodilo, odignula je gornji dio tijela i naslonila se na ulazna vrata. Zapitala se je li upravo pretrpjela moždani udar, ali nije osjetila prekide u kognitivnim funkcijama niti poremećaje u vizualnim. To je bila samo jedna užasna nagla glavobolja.

Očito je to bio ostatak gripe zbog koje je ležala cijeli vikend. Virus koji je tjednima harao bolnicom same ju je satrao. Što nije bilo iznenađenje.

Već dugo nije bila bolesna i bilo je samo pitanje vremena kad će se to dogoditi.

Kad smo već kod toga što nije... sranje, je li uopće nazvala na Columbiju za odgodu intervjua? Nije imala pojma... što je značilo da vjerojatno nije. Dovraga, nije se mogla sjetiti kako je došla doma u četvrtak navečer. ~ 59 ~

www.balkandownload.org Ni sama nije znala koliko dugo je poput klina za vrata sjedila na podu, ali odjednom je začula zvonjavu sata s okvira kamina. To je bio starinski mjedeni sat iz očeve radne sobe u Greenwichu za koji je uvijek smatrala da zvoni engleskim naglaskom. Oduvijek je mrzila tu prokletu stvar, ali bio je točan. Šest ujutro. Vrijeme da krene na posao.

To je bio dobra ideja, ali nakon što je ustala, bilo joj je i više nego jasno da danas neće ići u bolnicu. Vrtjelo joj se u glavi, bila je slaba i iscrpljena. U takvom se stanju nije bila sposobna pobrinuti za ni za koga; još uvijek je bila bolesna kao pas.

Dovraga... mora se javiti. Gdje su njezin mobitel i dojavljivač...?

Namrštila se. Kaput i torba koje je pripremila za put do Manhattana bili su ispred ormara u hodniku.

Ali nije bilo mobitela. Ni dojavljivača.

Odvukla je svoje dupe na gornji kat i pogledala pokraj kreveta, ali dvojac nije bio tamo. Vratila se natrag u prizemlje i pretražila kuhinju.

Ništa. Nije bilo ni njezine kožnate torbe koju je uvijek nosila na posao. Je li moguće da je cijeli vikend ostala u autu?

Otvorila je vrata garaže nakon čega su se upalila automatska svjetla. Čudno. Njezin auto bio je parkiran prednjom stranom unutra. Obično ga je uparkirala stražnjom stranom. Što je samo bio dokaz koliko joj je očito bilo loše.

Naravno da je našla torbu na prednjem sjedalu pa se psujući i tipkajući po mobitelu vratila u stan. Kako je bilo moguće da se uspjela uopće ne javiti? Iako su je pokrivali i drugi liječnici, uvijek ju je bilo moguće dobiti unutar pet sati.

U govornoj pošti imala je gomilu poruka, ali srećom ni jedna nije bila hitna. Važni pozivi koji su se ticali pacijenata prebačeni su na onoga čija je bila smjena, a ostale stvari mogla je riješiti kasnije.

Iz kuhinje se ravno otputila prema spavaćoj sobi kad je ugledala šalicu čokolade. Nije ju trebala ni dirnuti da zna kako se već ohladila pa bi je bilo najbolje baciti. Prišla je, uzela je šalicu u ruku, a zatim zastala nad sudoperom. Iz nekog razloga niie se mogla natjerati da je baci. Ostavila ju je tamo gdje je i bila, ali je vratila mlijeko u hladnjak.

U spavaćoj sobi na katu odbacila je svoju odjeću i pustila da samo padne na pod, nakon čega je navukla majicu kratkih rukava i legla u krevet. Dok se smještala među plahtama, shvatila je da je bole mišići, pogotovo oni s unutarnje strane bedara i donjeg dijela leđa. U nekim ~ 60 ~

drugim okolnostima rekla bi da je to od puno odličnog seksa... ili od planinarenja. Ali, bila je to samo gripa.

Sranje. Columbia. Intervju.

Ujutro će nazvati Kena Falchecka i ispričati se već drugi put nadajući se da će i drugi puta odgoditi intervju. Tamo su je željeli, ali ne pojaviti se na intervjuu sa šefom odjela bilo je strašno uvredljivo. Neovisno što je bila bolesna.

Nikako se nije mogla namjestiti na jastucima. Vrat joj je bio ukočen, a kad je pružila ruku da ga izmasira, namrštila se. Na desnoj strani vrata naišla je na bolno mjesto... Koji vrag? Naišla je na dvije izdignute izbočine. Što god. Osipi su bili česti kod gripe. A možda ju je ugrizao pauk.

Zaklopila je oči govoreći samoj sebi da se odmori. Odmaranje je dobra stvar. Od odmaranja će brže proći gripa. Odmaranjem će napuniti baterije i prije se vratiti u normalu.

Dok je tonula u san, pred očima je ugledala sliku muškarca s kozijom bradicom i dijamantnim očima. Njegove usne micale su se dok ju je gledao oblikujući riječ... Volim te.

Jane se borila da što duže zadrži ono što je vidjela, ali brzo je tonula u tamni zagrljaj sna. Borila se da zadrži sliku i izgubila ju je. Posljednje čega je bila svjesna prije nego što ju je progutala tama bile su suze što su natapale njezin jastuk.

O. K„ ovo je bilo čudno.

U teretani je John sjedio na klupi za dizanje utega i gledao Zsadista kako preko puta njega podiže utege za ruke. Dok ih je podizao, golemi željezni utezi tiho su zveckali bivajući tako jedini zvuk u prostoriji. Do sada nisu razmijenili ni riječ; bilo je baš kao i tijekom njihovih šetnji, samo bez drveća. Ali razgovor je slijedio. John je to osjećao.

Z. je spustio utege na strunjače i obrisao lice. Njegova su se gola prsa sjajila, a kolutovi oko bradavica dizali se i spuštali disanjem.

Njegove žute oči prešle su na njega.

Krećemo, John pomisli. »U vezi prijelaza.« Doooooobro... znači da ćemo laganini prije razgovora o degradu. Što s njime? pokazao je. »Kako se osjećaš?« Dobro. Nesigurno na nogama. Slegnuo je ramenima. Znaš ono kad odrežeš nokte pa su ti cijeli dan jagodice čudne i preosjetljive? Tako, samo ~ 61 ~

po cijelom tijelu.

O čemu on to priča? Z. je prošao kroz prijelaz. Znao je i sam što se događa nakon toga. Zsadist je bacio ručnik i podignuo utege za još jednu rundu »Imaš li ikakvih fizičkih problema?« Koliko ja znam, ne.

Dok je mijenjao uteg iz lijeve u desnu ruku, Z.-ove oči bile su prikovane uz strunjače. Lijeva. Desna. Lijeva. Bilo je čudno kako je takav teški uteg proizvodio tako nježan zvuk. »Layla je podnijela izvještaj.« O... sranje. Što je rekla?

Molim te... samo da nije pričala o onome pod tušem... »Rekla je da se vas dvoje niste seksali. Iako se činilo da si to u jednom trenutku želio.« Johnov se mozak isključio i on nesvjesno nastavi pratiti dizanje utega. Desna. Lijeva. Desna. Lijeva. Tko još zna? »Wrath i ja. To je to. I to se nikoga drugog i ne tiče. Ali te pitam i ako postoji nešto fizičke prirode što bi trebao riješiti.« John je ustao i nespretno se ushodao klateći rukama i nogama kao pijanac bez osjećaja ravnoteže. »Johne, zašto si stao?« Pogledao je Brata, spreman ga otpiliti odgovorom kako to nije neka velika stvar, kad je s užasom shvatio da nije u stanju to učiniti.

U Z.-ovim žutim očima vidjelo se razumijevanje.

Jebote. Havers se sigurno izlajao. Priča koju je John ispričao na seansi kod psihijatra u klinici o onome što mu se dogodilo na onom stepeništu se pročula.

Ti znaš, John je bijesno ispisao. Ti jebeno znaš zar ne? »Da, znam.« Onaj pizdunski psihijatar rekao mi je da je to povjerljivo... »Nakon što si započeo s programom, kopija tvog medicinskog kartona poslana je ovamo. To je standardna procedura za sve učenike za slučaj da se dogodi neka nesreća u dvorani ili ako počnete s prijelazom dok ste u bolnici.« Tko je pročitao moj karton? »Samo ja. Nitko drugi neće, čak ni Wrath. Spremio sam ga pod ključ i samo ja znam gdje.« ~ 62 ~

John je klonuo. Barem je to bila nekakva utjeha.

Kad si ga pročitao? »Prije nekih tjedan dana Kad sam shvatio da je samo pitanje dana kad ćeš proći kroz prijelaz.« Što... što je pisalo u njemu? »Više-manje sve.« Sranje. »Zato ne želiš ići kod Haversa, je l' da?« Z. je ponovno spustio utege. »Misliš da će te tip natjerati na još jednu seansu?« Ne volim pričati o tome. »Ne krivim te. I ne tražim to od tebe.« John se malko nasmiješi.

Nećeš mi početi prodavati ona sranja da je dobro pričati o tim stvarima? »Ma kakvi. Ni sam nisam ljubitelj pričanja. Ne bih to nikome preporučio.« Z. je položio laktove na koljena i nagnuo se naprijed. »John, stvar je ovakva. Želim da znaš da to sranje neće biti nikome proslijeđeno, O. K.? Ako netko želi vidjeti tvoj karton, ja ću se pobrinuti da se to ne dogodi, pa makar ga spalio tako da ništa ne ostane od njega.« John je progutao knedlu koja je odjednom nastala u njegovu grlu.

Ukočenim je prstima ispisao: Hvala ti. »Wrath je želio da s tobom razgovaram o ovome što se dogodilo s Laylom jer ga je brinulo da nešto nije u redu s tvojom postprijelaznom hidraulikom. Reći ću mu da si bio nervozan i da je to bio razlog tomu, dogovoreno?« John je kimnuo. »Jesi drkao do sada?« John se zacrvenio od glave do pete te mu padne na pamet da je možda najbolje onesvijestiti se. Dok je mjerio udaljenost do tla, koja se činila sto metara, zaključio je da možda nije loše da se skljoka ovdje. Sve je bilo puno strunjača na koje se može prizemljiti. »Jesi li?« Polagano je odmahnuo glavom. »Učini to jedanput da se uvjeriš da je sve u redu.« Z. e ustao, obrisao svoj torzo i navukao majicu. »Pretpostavit ću da ćeš se pozabaviti time u sljedeća dvadeset četiri sata. Neću te pitati što se dogodilo. Ako ne kažeš ništa, shvatit ću da to znači da je sve u redu. Ako neće, javi se meni i ~ 63 ~

riješit ćemo to. Jesmo se dogovorili?« Hm, baš i nismo. Što ako neće to moći napraviti? »Valjda.« »I posljednja stvar. U vezi pištolja i degrada?« Jebemu, već sada mu se vrtjelo u glavi, a sad se još mora baviti tom pričom o pištolju? Podigao je ruke da se pokuša opravdati... »Nije me briga jeste li bili naoružani. Ako idete u ZeroSum, i želim da jeste.« John je zaprepašteno zurio u Brata.

To nije po pravilima. »Zar ti ja izgledam kao tip koji se opterećuje takvim sranjima?« John se blago nasmiješi.

Ne baš. »Ako se ponovno nađeš na meti tih ubica, sredi ti onako kako već jesi.

Koliko sam shvatio, izveo si neko impresivno sranje i ponosan sam što si se zauzeo i branio svoje dečke.« John se zarumeni dok mu je srce pjevalo u prsima, ništa na ovom svijetu, osim Tohrmentova povratka, ne bi ga ovako obradovalo. »Pretpostavljam da sada znas što sam sredio s Blaylockom? Papire, osobnu i ZeroSum?.« John je kimnuo. »Ako idete u centar grada, idite u taj klub, barem sljedećih mjesec dana dok ne ojačaš. I iako sam te pohvalio kako si sredio ono sinoć, ne želim da ideš u lov na degrade. Ako čujem da to radiš, stavit ću te u kaznu kao nekog dvanaestogodišnjaka. Pred tobom je puno vježbanja prije nego što uopće budeš znao koristi i svoje tijelo. Stvarno ću se napizditi ako se budeš zajebavao i tako poginuo. Johne, želim da mi obećaš. Odmah sada.

Nećeš loviti one gadove dok ne budeš spreman. Jesmo se dogovorili?« John duboko udahne i pokuša se sjetiti najkonkretnije zakletve koje se mogao sjetiti. Sve se činilo beznačajnim pa je samo pokazao: Obećavam da ih neću loviti. »Dobro. O. K., za danas smo gotovi. U krpe.« Nakon što se Z. okrenuo, John zazviždi da mu privuče pažnju. Brat pogleda preko svog ramena. »Da?« Jobn je morao natjerati ruke da pokaže ono što mu je bilo na pameti., sumnjao je da će ponovno imati snage za to.

Poštuješ li me manje? Zbog onoga što se dogodilo... na stepeništu? I budi iskren.

Z. je jednom trepnuo. Dvaput. Treći put. A onda je rekao neobično ~ 64 ~

tankim glasom, »Nikada. To nije bila tvoja krivnja i ti to nisi zaslužio. Čuješ me? To nije bila tvoja krivnja.« John se lecnu i oči ga zapeku od suza, te spusti pogled sa svoga tijela na strunjače. Iz nekog razloga osjećao se manjim od makova zrna iako je bio daleko od tla. »Johne«, Z. je zahtijevao, »čuo si što sam ti rekao? Nije tvoja krivnja.

Ti to nisi zaslužio.« John zapravo nije ni znao što odgovoriti pa je samo slegnuo ramenima. Zatim je pokazao: Ponovno hvala što nisi ispričao. I što me ne tjeraš da pričam o tome.

Kad Z. nije odgovorio, on podigne pogled. A onda se udalji iedan korak.

Zsadistovo se lice potpuno promijenilo, i ne samo zbog toga što su mu se zacrnile oči. Činilo se kao da su mu kosti izraženije, koža zategnutija, a ožiljak šokantno izražen. Iz njegova tijela strujala je hladnoća koja je hladila zrak i pretvarala svlačionicu u zamrzivač. »Nitko ne bi trebao svoju nevinosti izgubiti silovanjem. Ako se to dogodi? Sami moraju odabrati kako će se nositi s time jer to nije tuđa stvar. Ja te neću tjerati u slučaju da nikada više ne poželiš prozboriti ni riječ na tu temu.« Z. se ukočeno pokupio iz prostorije nakon čega se razlika u temperaturi smanjila.

John duboko udahne. Nikada ne bi pomislio da će od Braće biti najbliskiji sa Z.-om. Na kraju krajeva, njih dvojica nisu imali ništa zajedničko.

~ 65 ~

Deseto poglavlje Nekoliko sati kasnije Phury se zavalio u sofu i prekrižio noge u Wrathovu pičkastom uredu. Ovo je bio prvi sastanak Bratstva nakon V.ova ranjavanja, a do sada je sve bilo jako formalno. To i nije bilo čudno jer je u sobi s njima bio i golemi ružičasti slon s kojim još uopće nisu pričali.

Bacio je pogled na Vishousa. Brat je stajao ispred dvokrilnih vrata i zurio ravno ispred sebe, a njegov prazan pogled izgledao je kao da zuri u stari western na televiziji. Ili TV-film nedjeljom popodne.

Izgled živog mrtvaca bilo je lako prepoznati jer se već pojavio u ovoj sobi. Rhage je prolazio kroz tu fazu kad je mislio da je zauvijek izgubio Mary. Kao i Z. kad je zaključio da će pustiti Bellu.

Da... vezani mužjaci vampira bili su prazne ljušture bez svojih ženki, samo mišići i kosti povezani tankom kožom. Trebalo je žaliti onoga u tom stanju, a pogotovo zbog cijele te priče s Primužjakom, Janein gubitak bio je osobito okrutan. Ali kako bi dovraga uopće njih dvoje dugoročno uspjeli?

Ona je bila ljudska liječnica.

On vampirski ratnik. Tu nije bilo nikakve sredine.

Začuo se Wrathov glas. »V.? Ej, Vishous?« V.-ova se glava tržne. »Molim?« »Ovo popodne ideš k Čuvardjevi?« V.-ova usta jedva su se pomaknula: »Da.« »S tobom mora ići predstavnik Bratstva. Pretpostavljam da će to biti Butch?« V. je bacio pogled na murjaka koji je sjedio na dvosjedu blijedo plave boje. »Je li to u redu?« Butch, koji je očito bio zabrinut za V.-a, odmah se ponudio. »Naravno da jest. Što moram učiniti?« Kad V. nije odgovorio, Wrathov glas ispunio je tišinu. »Ljudski ekvivalent tome je vjerojatno kum na vjenčanju. Danas idete na prezentaciju, a ceremonija će biti sutra.« »Prezentaciju? Kao da je ta ženska slika ili neko sranje.« Butch je složio grimasu. »Iskreno, uopće mi se ne sviđa ta priča s Odabranicama.« »Stara pravila. Stare navade.« Wrath je protrljao oči ispod svojih ~ 66 ~

naočala. »Mnogo toga se treba promijeniti, ali to je Čuvardjevin teritorij, a ne moj. U redu... znači... smjene. Phury, ti si večeras. Da, znam da je to odmah nakon ozljede, ali sam primijetio da si propustio svoje posljednje dvije smjene.« Kad je Phury samo kimnuo, Wrath se podsmjehnuo. »Nemaš ništa protiv?« »Ne.« Zapravo je imao nekog posla za obaviti. Zbog čega je to bilo jebeno savršeno.

S One Strane, u posvećenoj mramornoj kupelji, Cormia je poželjela izaći iz vlastite kože. Što je bilo ironično zato što je bila tako pažljivo pripremljena za Primužjaka. Netko bi pomislio da je sad kad je pročišćena lijepo u njoj. Umočile su je u desetak različitih ritualnih kupki... oprale joj kosu nekoliko puta... na lice joj stavile maske od pomada koje su mirisale na ruže, zatim one koju su mirisale na lavandu, a onda one od kadulje i zumbula. Cijelo joj je tijelo premazano uljem, a u čast Primužjaka gorjele su mirođije te se pjevali napjevi. Zbog cijelog procesa osjećala se kao nešto s ceremonijalne večere. Kao začinjeni komad mesa pripremljen za pečenje. »Bit će ovdje za jedan sat«, rekla je Upraviteljica. »Ne gubite vrijeme.« Cormijino srce zastalo je u njezinim prsima. Zatim je počelo tući.

Zatupljenost uzrokovana parom i toplom vodom zamijenila je užasna i bolna spoznaja da su se posljednji trenuci njezina života, kakav je bio do sada, privodili kraju. »Haljina je ovdje«, rekla je jedna Odabranica uzbuđeno.

Cormia pogleda preko ramena. Kroz zlatna vrata na drugom kraju mramornog poda ušle su dvije Odabranice između sebe držeći bijelu haljinu s kukuljicom. Tkanina je bila prožeta zlatom i dijamantnima, te je u živahnim bojama sjajila pod svjetlom svijeća. Iza njih je još jedna Odabranica u rukama nosila komad prozirne tkanine. »Donesite veo«, zapovjedila je Upraviteljica. »I stavite ga na nju.« Fina prozračna tkanina kojom su obavile njezinu glavu bila je teška poput gomile kamenja. Kad je pala preko njezinih očiju, svijet je nestao u magli. »Ustani«, rečeno joj je.

Uspela se na noge pokušavajući se umiriti dok joj je srce tuklo u prsnom košu, a dlanovi se znojili. Njezin se strah samo pojačao dok su joj Odabranice prilazile s obrednom haljinom. S leđa su joj navukle haljinu i ~ 67 ~

ona pritisne ramena kao da joj se zalijepila za tijelo. Imala je osjećaj kao da joj iza leđa stoji neki div koji je sa svojim šapama pritišće o tlo.

Preko glave spuštena joj je kapuljača i svijet se zacrnio.

Prednji dio haljine zakopčan je sve do ruba kapuljače i Cormia pokuša ne razmišljati o tome kako če i kada ti gumbi biti ponovno raskopčani.

Pokušala je disati sporo i duboko. Svjež zrak strujio je do njezina lica, ali to nije bilo dovoljno. Nimalo.

Ispod haljine svi zvukovi bili su prigušeni i teško će je netko čuti. Ali, ionako nije imala nikakvu osobnu ulogu, ni u prezentaciji, ni u obredu parenja koji će uslijediti. Ona je bila simbol, ne ženka, pa njezin odgovor nije bio potreban niti tražen. Tradicijama su upravljali oni nadmoćni. »Savršeno«, rekla je jedna sestra. »Sjajno.« »Vrijedna svih nas.« Cormia je otvorila usta šapčući samoj sebi, »Ja sam ja. Ja sam ja. Ja sam ja...« Suze su navrle i potekle, ali nije mogla dosegnuti svoje lice da ih obriše pa su padale niz njezine obraze i vrat i nestajale u tkanini.

Bez ikakvog se upozorenja njezin strah poput divlje životinje oteo kontroli. Sputana teškom haljom nespretno se okrenula, vođena potrebom za bijegom koju nije mogla suzbiti. Krenula je u smjeru za koji je pretpostavila da su bila vrata, za sobom vukući teret. Začula je nejasne uzvike iznenađenja koji su odzvanjali u kupelji kao i lom bočica i zdjelica koje su se rušile.

Mlatarala je naokolo pokušavajući skinuti halju sa sebe, očajnički žudeći za slobodom.

U očajničkoj želji za oslobođenjem od svoje sudbine.

~ 68 ~

Jedanaesto poglavlje U centru Caldwella u sjeveroistočnom dijelu bolničkog kompleksa Sveti Francis, doktor medicine, Manuel Manello poklopio je slušalicu telefona koji se nalazio na njegovu stolu a da nikoga nije nazvao niti je itko nazvao njega. Zurio je u telefon. Bio je prepun gumbića što je san svakog tehnološkog frika. Želio ga je baciti na drugi kraj sobe. Želio je, ali nije. Kad je odlučio postati najmlađi šef kirurgije u povijesti Svetog Francisa, odustao je od bacanja teniskih reketa, daljinskih upravljača od televizora i skalpela. Od tada takve vrste aktivnosti sveo je na bacanje praznih boca i papirića slatkiša u koš za smeće. Samo zato da njegova preciznost ne zahrđa.

Promeškoljio se u svom kožnatom stolcu i okrenuo zureći kroz prozor svog ureda. To je bio lijep ured. Prozvan Prijestolnicom, bio je velik, jebeno sređen, obložen mahagonijem i orijentalnim sagom, a služio je kao ured šefova kirurgije već pedeset godina. Sjedio je u njemu već tri godine i namjeravao ga je preurediti čim uspije naći malo slobodnog vremena. Od sveg mu se tog snobizma povraćalo.

Sjetio se glupog telefona znajući da će obaviti poziv koji ne bi trebao.

To je baš bilo jadno i ispast će tako čak i ako on to zapakira u svoju uobičajenu mačo aroganciju.

Svejedno će pustiti da njegovi prsti odrade stvar.

Da odgodi neizbježno, pustio je da mu vrijeme prolazi zureći kroz prozor. Sa svog položaja mogao je vidjeti ulaz u Svetog Francisa kao i grad iza njega. Ruku na srce, ovo je bio najbolji pogled na bolnički kompleks. U proljeće su cvjetale trešnje i tulipani posađeni na sredini prilaza u bolnicu.

S obje su se strane prilaza u ljeto poput smaragda zelenjeli javori, a u jesen su mijenjali boju u ružičasto-narančastu i žutu.

Obično nije provodio mnogo vremena diveći se krajoliku, ali cijenio je njegovo postojanje. Čovjeku je ponekad trebalo malo vremena za sabiranje misli.

Ovo je bio jedan od tih trenutaka.

Sinoć je nazvao Jane na mobitel i zaključio da se vratila kući nakon onog prokletog intervjua. Nije bilo odgovora. Nazvao ju je i danas ujutro.

Opet ništa.

Pa dobro. Kad mu već nije željela ispričati kako je prošao taj jebeni intervju na Columbiji, on će se raspitati na izvoru. Sam će nazvati šefa ~ 69 ~

kirurgije. Kakav god bio njihov ego, znao je da njegov bivši mentor neće uskratiti detalje ali će to kopanje po informacijama i dalje biti zajebano.

Manny se promeškoljio, utipkao deset znamenaka i čekajući tapkao svojom skupom kemijskom po bloku na stolu.

Nakon što je telefon prestao zvoniti, nije čekao pozdrav: »Falcheck, ti si pizdun.« Ken Falcheck se nasmije. »Manello, uvijek si se lijepo izražavao. Ja sam kao jedan stariji čovjek šokiran.« »I kako život u uredu, starče?« »Dobro, dobro. Reci ti meni mali, počeli su te hraniti krutom hranom ili si još uvijek na voćnim kašicama?« »Već sam na zobenoj kaši. Što znači da ću biti spreman za tvoju operaciju kuka kad god ti dosadi ona tvoja hodalica.« Naravno da su sve to bila kompletna sranja. Sa šezdeset dvije godine, Ken Falcheck, bio je u izvrsnoj fizičkoj formi, kao i jebač Mannyeva kova.

Njih dvojica počeli su se družiti prije petnaest godina kad je Manny učio kod njega. »Uz sve dužno poštovanje starijima«, otegnuo je Manny, »zašto se upucavaš mojoj kirurginji? I što misliš o njoj?« Uslijedila je kratka pauza. »O čemu ti pričaš. U četvrtak sam dobio poruku od nekog tipa koji je rekao da je morala odgoditi. Pretpostavio sam da me zato zoveš. Da se možeš naslađivati što me otpilila i što ostaje kod tebe.« Manellov vrat obliznuo je čudan osjećaj, kao da mu je netko zalijepio šaku hladnog blata. Nastavio je jednakim glasom. »Ma daj, zar misliš da bi učinio takvo nešto?« »Da, bi. Ipak si moj učenik, zar ne? Sve svoje mane pokupio si od mene.« »Samo one profesionalne. Ej, taj tip koji je nazvao, je li se predstavio?« »Nije. Pretpostavio sam da je to njezin asistent ili tako nešto. Očito nisi bio ti. Tvoj glas znam, a uostalom tip je bio pristojan.« Manny teško proguta. O. K., vrijeme je da odmah završi s ovim razgovorom. Isuse Kriste, gdje je dovraga Jane? »Znači, Manello, mogu li pretpostaviti da ona ostaje kod tebe?« »Realno, mogu joj mnogo ponuditi.« I sebe među ostalim. »Ali ne i mjesto šefa odjela.« Bože, u ovom trenutku to medicinsko politikantstvo uistinu nije bilo ~ 70 ~

bitno. Što se ticalo Mannya, Jane je nestala i trebalo ju je naći.

Kao naručena, njegova asistentica provirila je u ured. »O, oprostite...« »Ne. Čekaj. Falcheck, moram ići.« Poklopio je prije nego ga je Ken uspio pozdraviti isti tren birajući broj Janeine kuće. »Slušaj, moram nazvati...« »Upravo je doktorica Whitcomb javila da je bolesna.« Manny podigne pogled s telefona. »Jesi li razgovarala s njom? Ona je javila?« Asistentica ga pogleda čudno. »Naravno Cijeli je vikend odležala zbog gripe. Goldberg će je danas zamijeniti na slučajevima i uzeti smjene u grotlu. Hej, jeste li dobro?« Manny je spustio slušalicu i kimnuo iako ga je uhvatila grozna vrtoglavica. Sranje, zbog same pomisli da se Jane nešto dogodilo ledila mu se krv u žilama. »Dr. Manello, jeste li sigurni?« »Da. Dobro sam. Hvala što ste mi javili za Whitcomb.« Ustao je i pod se blago zaljuljao. »Za sat vremena moram biti u operacijskoj sali pa idem nešto pojesti. Trebate me još nešto?« Asistentica je prošla s njim nekoliko problema, a zatim je otišla.

Nakon što su se vrata zatvorila, Manny utone u stolac. Čovječe, trebao bi se malo sabrati. Jane Whitcomb uvijek mu je odvlačila pažnju, ali ovakva drhtava reakcija na to dobro ga je iznenadila.

Tako je. Mora otići nešto pojesti.

Sabravši se, ponovno je ustao, a zatim pokupio gomilu prijava za specijalizaciju koje će čitati u sobi za odmor. Dok ih je skupljao, nešto je ispalo na stol. Sagnuo se i mršteći se podignuo. To je bila isprintana fotografija srca... sa šest klijetki.

Nešto je bljesnulo u kutu Mannyeva uma, neka sjena se pomakla, poput misli na rubu konkretizacije, poput sjećanja koje se kristalizira. Ali upravo u tom trenutku uhvatila ga je grozna bol u sljepoočnicama. Psujući se zapitao otkud ta fotografija ovdje, te on provjeri datum i vrijeme na dnu. Snimljena je ovdje, u ovoj bolnici, u njegovoj operacijskoj sali, a kopija je napravljena u njegovu uredu: njegov printer ostavljao je mrlju u donjem lijevom kutu slike, a ona se nalazila ovdje.

Okrenuo se svom kompjutoru i pregledao datoteke. Ta fotografija nije postojala. Koji kurac?

Pogledao je na sat. Nije imao vremena nastaviti kopati jer se stvarno ~ 71 ~

morao najesti prije operacije.

Dok je izlazio iz svog velikog ureda, zaključio je da će večeras biti kao oni doktori starog kova. Večeras će obaviti posjet kod kuće, i to prvi u njegovoj karijeri.

Vishous je navukao široke crne svilene hlače, a zatim i pripadajući gornji dio koji je nalikovao kućnom haljetku iz četrdesetih. Nakon što je objesio prokleti Primužjakov privjesak oko vrata, izašao je iz sobe usput paleći cigaretu. Na putu kroz hodnik V. je mogao čuti Butcha kako u dnevnoj sobi psuje sve po spisku koji je među ostalim uključivao gomilu riječi na J kao i zanimljivu varijaciju na šupak koju bi trebao zapamtiti.

Kad je V. došao, tip je sjedio na kauču ljutito zureći u Marissin laptop. »Što ima, murjače?« »Mislim da je upravo riknuo hard disk.« Butch podigne pogled. »Isuse Kriste... izgledaš kao Hugh Hefner.« »Stvarno nisi duhovit.« Butch se lecnuo. »Oprosti. Sranje... V., ja...« »Šuti i pusti mene da pogledam laptop.« V. ga je uzeo iz Butcheva krila i na brzinu ga pregledao. »Mrtav.« »I mislio sam. Sigurna kuća je u IT sranjima. Prvo im se srušio server. I sad ovo. U međuvremenu Marissa i Mary pokušavaju zaposliti još ljudi. Čovječe, ovo joj stvarno ne treba.« »Stavio sam četiri nova laptopa u ormarić s potrepštinama ispred Wrathova ureda. Reci joj da uzme jedan, u redu? Ja ću joj ga srediti, ali sada moram ići.« »E hvala. I da, sad ću se spremiti da idem s...« »Ne moraš ići sa mnom.« Butch se namrštio. »Zajebi to. Ti me trebaš.« »Netko drugi može umjesto tebe.« »Ne namjeravam te napustiti...« »To ne bi bilo napuštanje.« Vishous je odšetao do stolnog nogometa i zavrtio jednu palicu. Dok se red čovječuljaka okretao u zraku, izdahnuo je. »Kao da će... ne znam, sve postati stvarno ako i ti budeš tamo.« »Znači, želiš da netko drugi ide s tobom?« V. je ponovno zavrtio palicu i začuje se zujanje. Bez razmišljanja ~ 72 ~

izabrao je Butcha, ali mužjak je zapravo predstavljao komplikaciju. Toliko su bili bliski da će V.-u to samo otežati suočavanje s prezentacijom i ritualom.

V. je pogledao na suprotan kraj dnevne sobe. »Da. Da, želim da sa mnom ide netko drugi.« U trenutku tišine koji je uslijedio, Butch je izgledao kao da u rukama drži tanjur vruće hrane: izgledao je nemirno i nesigurno. »Pa... dok god znaš da sam uz tebe. bez obzira na sve.« »Znam da mogu računati na tebe.« V. je prišao telefonu promišljajući o mogućem izboru. »Jesi li sig...« »Da«, rekao je birajući broj. Kad se Phury javio, V. reče »Hoće ti biti problem pratiti me danas? Butch će odstupiti. Da. Aha. Hvala, stari.« Poklopio je. Možda je Pbury bio neobičan izbor jer njih dvojica nikada nisu bili osobito bliski. No u tome je i bila poanta. »Phury će to obaviti pa nema problema. Sad idem skočiti do njega.« »V. ...« »Murjače, prestani. Vratit ću se za nekoliko sati.« »Stvarno bih volio da to ne moraš...« »To nije važno. Ovo ništa neće promijeniti.« Na kraju krajeva, Jane i dalje neće biti ovdje; on će i dalje biti vezani mužjak bez svoje ženke. Da, to ništa neće promijeniti niti je bitno. »Sto posto si siguran da ne želiš da idem s tobom?« »Kad se vratim, samo budi ovdje s votkom.. Trebat će mi neko piće.« V. je napustio Rupu kroz podzemni tunel, a na putu prema velikoj kući pokušao je malo posložiti stvari u glavi.

Odabranica s kojom se trebao pariti samo je tijelo. Kao što je i on.

Njih dvoje će učiniti ono što treba kad to bude potrebno. To je samo bio spoj muških i ženskih dijelovima i nešto malo guranja dok mužjak ne ejakulira. A što se tiče njegova apsolutnog nedostatka uzbuđenja? To neće biti problem. Odabranice su imale pomade s kojima je erekcija bila osigurana kao i mirise koji su pomagali pri svršavanju. Pa iako ga seks uopće nije zanimao, njegovo će tijelo obaviti ono za što je rođeno i odgajano: osigurati opstojanje najboljih krvnih linija unutar rase.

Sranje, radije bi da se to riješava klinički, s posudicom i kapaljkom.

No vampiri su u prošlosti bezuspješno pokušavali s umjetnom oplodnjom.

Mlade je trebalo začeti na dobar staromodan način. Čovječe, uopće nije želio razmišljati o tome s koliko će ženki morati ~ 73 ~

biti. Jednostavno se nije mogao prisiliti na to. Ako i pokuša, samo će...

Vishous je zastao na sredini tunela.

Otvorio usta.

I vrištao dok ga nije izdao glas.

~ 74 ~

Dvanaesto poglavlje Nakon što su Vishous i Phury prešli na onu stranu, zadobili su oblik u bijelom atriju okruženom arkadom bijelih korintskih stupova. U sredini atrija bio je bijeli mramori zdenac koji je prskao kristalno čistu vodu u duboki bijeli bazen. U najudaljenijem kutu bilo je bijelo drvo bijelih cvjetova na kojem se skupilo jato ptica pjevica svih duginih boja nalikujući šarenim mrvicama na tortici. Milozvučni pjev zeba i sjenica miješao se sa žuborom zdenca kao dva različita takta u istom ključu sreće. »Ratnici.« V. je začuo Čuvardjevin glas iza svojih leđa te mu se koža poput plastike zategne preko kostiju. »Kleknite da vas pozdravim.« V. naredi svojim koljenima da se svinu te se ona napokon sklope poput hrđavih nogu stolića na rasklapanje. No Phury, s druge pak strane, očito nije patio od ukočenih koljena te se glatko spustio na tlo.

Ali on nije trebao poljubiti pod pred majkom koju je prezirao. »Phury, sin Aghonyjev, kako li si?« Brat elokventno odgovori na Starom jeziku, »Ja sam dobro jer stojim pred tobom pobožan i čist i neokaljanog srca.« Čuvardjeva se zahihotala. »Pravi odgovor izrečen na pravi način. Jako lijepo od tebe. I više od onoga što ću dobiti od svog sina.« V. nije ni trebao pogledati Phuryja da bi znao kojom je brzinom ovaj okrenuo glavu prema njemu. O, sorry, pomisli V... Očito sam smetnuo s uma taj mali detalj, brate. Čuvardjeva je prišla bliže. »Ah, znači da ti moj sin nije rekao tko je njegova majka? Iz čiste pristojnosti pretpostavljam? Iz zabrinutosti da ne bi naštetio mojoj takozvanoj djevičanskoj pojavi? Da, to je vjerojatno zato, zar ne, Vishouse, Koljačev sine?« V. je podignuo pogled iako mu to nije dozvoljeno. »Ili samo odbijam to priznati.« Očekivala je da će on reći upravo to, a to nije znao zato što joj je čitao misli, već zato što su njih dvoje na nekoj razini bili jednaki i neodvojivi unatoč prostoru i zraku koji ih je odvajao.

Jupi. »Nevoljkost kojom priznaješ da sam ti majka ne mijenja ništa«, rekla je oštro. »Čak ako ne otvoriš knjigu, tinta na njezinim stranicama neće se ~ 75 ~

Promijeniti. Što je tamo, uvijek će tamo i ostati.« V. je bez dopuštenja ustao i suočio se s majčinim zakukuljenim licem; oko za oko, snaga protiv snage.

Phury je vjerojatno bio blijed kao krpa, ali koga briga. Tako će se više uklopiti s dekorom. Uostalom, nema šanse da bi Čuvardjeva spržila budućeg Primužjaka i svog dragog sinčića. Nema šanse. Pa ga je bolio kurac. »Mama, hajde da riješimo ovo, napokon. Želim se vratiti u svoj život...« V. se u tren oka našao bez daha na leđima. Iako na njegovu tijelu nije bilo ničega niti se činilo da ga išta pritišće, imao je osjećaj kao da mu na prsima leži koncertni klavir.

Dok se širom rastvorenih očiju borio za dah, Čuvardjeva doplovi iznad njega. Kapuljača joj se sama od sebe podignula s lica te ona spusti pogled na njega s izrazom dosade na svom nezemaljskom bliještećem licu. »Uzet ću te za riječ da ćeš se prema meni odnositi s poštovanjem ispred mojih Odabranica. Ja priznajem da si po definiciji neke slobode možeš uzeti za pravo, ali ako ih odlučiš iskazivati u javnosti, neću oklijevati da ti nametnem goru sudbinu od ove. Jesmo li se dogovorili?« Dogovor? Dogovor? Da, to sranje pretpostavljalo je da imaš slobodnu volju, ali ono što je naučio tijekom svog života, bilo je da je uopće nema.

Jebi se.

Vishous polagano dahne. Opusti mišiće. I prihvati gušenje.

Zurio je u njezine oči... i umirao.

Nakon minute utapanja koje je proživljavalo njegovo tijelo, uključio se njegov nagon za preživljavanjem te mu pluća počnu tući o zidove prsnog koša pokušavajući uvući nešto zraka u sebe. Stisnuo je zube, pritisnuo usnice i suzio grlo tako da onemogući nagon za disanjem. »O, Isuse«, rekao je Phury drhtavim glasom.

Vatra u V.-ovim plućima proširila se cijelim njegovim prsima, vid se počeo mutiti, a tijelo se grčiti boreći se između volje i biološke potrebe za disanjem. Na kraju je taj rat prestao biti u svrsi odjeba majci te je postao borba da dobije ono što želi: umirenje. Bez Jane je u njegovu životu smrt bila jedina opcija.

Počeo je gubiti svijest.

Odjednom se nevidljiva težina podignula; zrak je prostrujio kroz nos do njegovih pluća kao da ga je neka nevidljiva ruka ugurala u njega.

Tijelo mu se borilo da preuzme kontrolu. Usprkos svojoj volji, gutao je ~ 76 ~

zrak kao da je voda, a nakon što se duboko dišući okrenuo na bok, vid mu se postupno počeo čistiti sve dok nije bio u stanju jasno vidjeti rub majčine halje.

Kad je konačno odlijepio svoje lice od poda i podignuo pogled prema njoj, tijelo joj više nije onoliko svijetlilo. Ugasla je kao da je netko daljinskim upravljačem prigušio njezino svjetlo u želji da postigne romantičnu rasvjetu.

Ali joj se lice nije promijenilo. Nezemaljsko i lijepo i tvrdo poput dijamanta. »Možemo li nastaviti s prezentacijom?« upitala je. »Ili bi radije upoznao svoju ženku izvaljen na mome mramornom podu?« V. je sjeo još uvijek osjećajući vrtoglavica, ali ne mareći što se onesvijestio. Pretpostavljao je da bi se trebao osjećati pobjedonosnim jer ju je pobijedio, ali nije bilo tako.

Pogledao je Phuryja. Tip je bio užasnut, raširenih žutih očiju i žućkastog lica. Izgledao je kao da stoji usred bazena prepunog krokodila, a umjesto tenisica na stopalima ima odreske. Čovječe, sudeći prema tome kako se Phury nosio s njihovom malom obiteljskom razmiricom, mogao je pretpostaviti da se ni Odabranice ne bi bolje snašle suočene s otvorenim sukobom između ega i njegove lude Joan Crawford majke. A iako V. nije gajio posebne osjećaje prema toj gomili ženki, nije bilo razloga da ih uznemiruje.

Uspeo se na noge i Phury mu uskoči u pravi trenutak. V. se nagnuo na jednu stranu i Phury ga je uhvatio za pazuh kako bi uspio održati ravnotežu. »Pratite me.« Čuvardjeva ih je poput sitne utvare bez zvuka i pokreta povela prema arkadama.

Nastavili su kolonadom do dvokrilnih zlatnih vrata kroz koja V. kada nije prošao. Vrata su bila masivna, a na njima je na jednoj od ranijih verzija Starog jezika, koji je bio dovoljno sličan sadašnjem da ga V. može prevesti, pisalo:

Ovdie ie svetište Odabranica, sveti hram prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše Rase.

Vrata su se otvorila sama od sebe i otkrila pastoralnu scenu koja bi u drugim okolnostima smirila i V.-a. Unatoč činjenici da je sve bilo bijelo, prostor je nalikovao privatnom studentskom kampusu sa zgradama u stilu iz devetnaestog stoljeća između kojih je rasla mliječno bijela trava, ~ 77 ~

albino hrastovi i brijestovi.

Dugačak komad svile bio je položen na tlo po kojem su on i Phury hodali, a Čuvardjeva lebdjela tridesetak centimetara iznad. Zrak je bio savršene temperature i takve mirnoće da ga nije bilo moguće osjetiti na goloj koži. Iako ga je gravitacija i dalje držala na zemlji, V. se osjećao lakšim, gotovo kao da lebdi... kao da bi mogao skakutati travnjakom kao astronauti na površini Mjeseca.

Sranje... Ili je taj dojam slabije gravitacije bio posljedica sprženog mozga.

Nakon što su se uspeli uz brdo, ispod njih se rasprostro amfiteatar.

Tamo su bile i Odabranice.

O, Isuse... Četrdesetak ženki bilo je poredano u identičnim bijelim haljama, podignute kose i u bijelim rukavicama. Boja njihove kose varirala je od plave i smeđe do crvene, ali se zbog iste vitke građe i iste odjeće činilo kao da su sve zapravo jedna osoba. Bile su odijeljene u dvije grupe i poredane s obje strane amfiteatra, tijelom okrenutim za jednu trećinu i blago izbačenom desnom nogom. Podsjetile su ga na karijatide, ženske kipove iz grčke arhitekture koje su na svojim plemenitim glavama nosile zabate ili krovove.

Dok ih je promatrao, zapitao se imaju li one uopće srce što tuče ili pluća što dišu. Jer bile su mirne kao i zrak.

Eto, to je bio problem s Onom Stranom. Ovdje se ništa nije micalo.

Ovdje je život... bio beživotan. »Istupi«, naredila je Čuvardjeva. »Slijedi prezentacija.« O... Bože... Ponovno nije mogao disati.

Phuryjeva ruka našla se na njegovu ramenu. »Trebaš minutu?« Jebeš minutu, trebala su mu stoljeća, čak i da dobije toliko vremena, to ne bi promijenilo ništa. Uz osjećaj predodređenosti, prisjetio se onog civilnog vampira kojeg je našao na ulici onu večer kad je ranjen, onog čiju je smrt osvetio kad je ubio onog degrada.

Bratstvo je trebalo još ratnika, pomisli dok je hodao. A rode taj problem ne mogu riješiti.

U cijelom amfiteatru bila je samo jedna sjedalica; ispred prvog reda uz rub pozornice stajao je zlatni stolac nalik prijestolju. S te pozicije, shvatio je da je bijeli zid iza njega zapravo bio golemi bijeli baršunasti zastor koji je nalikovao naslikanom muralu. »Ti. Sjedi ovamo «, rekla je Čuvardjeva kao da joj ga je već dosta. ~ 78 ~

Smiješno, i on je osjećao isto prema njoj.

V. je sjeo, a Phury se poput drveta ustobočio pokraj prijestolja. Čuvardjeva je poput šekspirijanskog režisera odlebdjela na desnu stranu pozornice gdje će voditi cijelu ovu dramu. Čovječe, sve bih dao za jednu zmiju otrovnicu. »Nastavite«, viknula je odrješito.

Zastor se na sredini razdvojio, a zatim povukao i otkrio ženku od glave do pete pokrivenu haljinom protkanom draguljima. Uz nju su sa svake strane stajale dvije Odabranice, ali se činilo da njegova buduća žena stoji pod čudnim kutom. Ili uopće nije stajala. Isuse, činilo se kao da je na nekoj vrsti ploče pod kutom da je se može gledati. Nalikovala je probodenom leptiru.

Nakon što su je doveli bliže, shvatio je da je uistinu bila učvršćena.

Na njezinim nadlakticama bili su kolutovi koji su je držali kamuflirani istim draguljima kao i na haljini.

Očitoo je to bio dio ceremonije. Ona ispod te haljine bila je pripremljena za prezentaciju i ritual parenja i vjerojatno je bila strašno uzbuđena jer je prva ženka: Primužjakova prva Odabranica imala je posebna prava i mogao je samo misliti kako će joj to biti jebeno.

Iako to nije bilo pošteno, ali zamjerao je ženki ispod te raskošne odore.

Nakon što je Čuvardjeva kimnula, Odabranice s lijeve i desne strane započele su je skidati, nakon čega je u mirnoći amfiteatra prostrujala energija kulminacije iščekivanja Odabranica da započnu stare navade.

V. je bez osobitog interesa promatrao otkrivanje prekrasnog ženskog tijela ogrnutog tankom prozirnom tkaninom. Lice njegove odabranice prema tradiciji ostalo je skriveno kapuljačom jer nije predana ona, već sve Odabranice. »Je li ti po volji?« upitala je Čuvardjeva suho znajući da je ženka obličje savršenstva. »Svejedno.« Uznemireni žamor proširi se među Odabranicama poput hladnog vjetra medu krutim vlatima trstike. »Možda želiš bolje odabrati riječi?« planula je Čuvardjeva. »Bit će u redu.« Nakon neugodne tišine, ženki je prišla Odabranica kadilom i bijelim perom. Okrenuvši se tri puta oko nje, jednom za prošlost, jednom za sadašnjost i jednom za budućnost, pjevala je napjev i dimom je zanosila ~ 79 ~

www.balkandownload.org ženkino tijelo od njezine pokrivene glave do bosih nogu.

Promatrajući ritual, V. se namrštio i nagnuo naprijed. Prednji dio prozirne tkanine kojom je bila prekrivena Odabranica, bio je mokar.

Vjerojatno je to bilo ulje preostalo od pripreme za njega.

Naslonio se u prijestolju. Sranje, stare su mu navade išle na živce.

Cijela mu je ova jebena priča išla na živce.

Cormia je očajavala ispod kapuljače. Zrak koji je udisala bio je vruć i mokar i pregust zbog čega je to bilo gore nego da uopće ne može disati.

Njezina koljena bila su nesigurna poput vlati trave, a dlanovi potpuno mokri. Da nije bila zavezana, samo bi se srušila na pod.

Nakon njezina paničnog pokušaja bijega, uhvatili su je u kupelji na Upraviteljičinu zapovijed sasuli joj u grlo nekakvo gorko piće. Umirilo ju je na neko vrijeme, ali kako je eliksir slabio, tako je njezin strah ponovno jačao.

Kao i poniženje. Kad je osjetila ruke na prednjem dijelu svoje halje kako otkopčavaju zlatne gumbe, zaplakala je od srama pred naprasnim pogledom stranca na svojoj goloj koži. Zatim su s njezina tijela povučene dvije polovine haljine te je osjetila svježinu na koži koja je bila olakšanje od težine što je do tada osjećala na sebi.

Primužjakov pogled počivao je na njoj kad je Čuvardjeva zapitala: »Je li ti to po volji?« Cormia je čekala na Bratov odgovor moleći se da odgovori s trunkom topline. Nje uopće nije bilo: »Svejedno.« »Možda želiš bolje odabrati riječi?« »Bit će u redu.« Začuvši njegov odgovor, Cormijino srce prestalo je tući, a njezin strah zamijenio je užas. Glas Vishousa, Koljačeva sina, bio je hladan i obećavao je sklonost ka gorim stvarima od onih po kojima je njegov otac i dobio svoju reputaciju.

Kako će ona uopće preživjeti parenje, a kamoli obraniti dostojanstveno svih Odabranica? U kupelji joj je Upraviteljica oštro ukazala na sve ono što će Cormia osramotiti ako se ne bude držala dostojanstveno. Na sve ono što će osramotiti ako ne ispuni svoju dužnost.

Ako na pravi način ne predstavi njihov kolektiv.

Kako će izdržati sve to?

Cormia je ponovno začula Čuvardjevu: ~ 80 ~

»Vishouse, tvoja uloga nije omekšala tvoj pogled. Phury, sine Aghonyjev, kao Primužjakov svjedok moraš pogledati Odabranicu koja je ponuđena.« Cormia zadršće u strahu od još jednog para muških očiju na svom tijelu. Osjećala se nečisto iako je pažljivo oprana; prljavo iako ta nečistoća nije bila njezina. Sakrivena kapuljačom poželjela je da je sitna, sitnija od glave pribadače.

Jer kad bi bila sitna, njihove je oči ne bi mogle pronaći. Da je mala, mogla bi se sakriti medu većim stvarima... mogla bi nestati.

Phuryjev pogled bio je prilijepljen za zlatno prijestolje te je zapravo želio da to tako i ostane. Cijela ta stvar bila je pogrešna. Skroz pogrešna. »Phury, Aghonyjev sine?« Čuvardjeva je izgovorila ime njegova oca kao da je težina cijele njegove porodice počivala na tome hoće li Phury surađivati. Podignuo je oči prema ženki...

Svi su se njegovi kognitivni procesi naglo zaustavili.

Ali je njegovo tijelo reagiralo. Isti tren. Očvrsnuo je u svojim svilenim hlačama, u tren oka dobivši erekciju iako se sramio samog sebe. Kako može biti tako okrutan? Spustio je pogled, prekrižio ruke na prsima pokušavajući shvatiti kako da samog sebe opali po guzici, a da i dalje ostane na nogama. »Kakva je, ratniče?« »Prekrasna.« Riječ je sama od sebe izletjela iz njegovih usta Zatim je dodao: »Vrijedna najsvetije tradicije Odabranica.« »Ah, da to bi bio ispravan odgovor. Ženka je prihvaćena te je proglašavam Primužajkovim izborom. Dovršite kupku kadilom.« U kutku je oka Phury ugledao kako dvije Odabranice dolaze sa štapovima na kojima su se uzdizali bijeli traci dima. Nakon što su počele pjevati svojim visokim kristalno čistim glasovima, duboko je udahnuo probirući kroz raskoš ženskih mirisa.

Našao je onaj prve odabranice. Sigurno je bio njezin jer je jedino tamo govorio o čistom užasu... »Zaustavite ceremoniju«, rekao je V. oštrim glasom. Čuvardjeva naglo okrene glavu prema njemu. »Završit će je.« »Vraga hoće.« Brat je ustao iz svog prijestolja i odmarširao na pozornicu jer je očito i sam uhvatio taj miris. Prišao im je i Odabranice ispuste uznemirene povike nakon čega su razbile formaciju. Haljine koje ~ 81 ~

su se vijorile za odbjeglim ženkama podsjetile su Phuryja na bijele ubruse za piknik što bi ih vjetar nasumično kotrljao po travi.

Iako ovo definitivno nije nalikovalo pikniku.

Vishous je pokrio svoju odabranicu njezinom odorom, a zatim strgnuo remenje kojima je bila vezana. Posrnula je i on je uhvati za ruku kako bi je zadržao da ne padne. »Phury, vidimo se doma.« Od Čuvardjeve se podignuo vjetar, ali je i V. imao svoj kojim se borio protiv svoje... pa, majke, očito.

Majko. Kriste, takvo nešto mu nikada ne bi palo na pamet.

Dok je u čvrstom stisku držao sirotu ženku, V. je čistom mržnjom zurio u Čuvardjevu. »Phury, jebote, miči se odavde.« Iako je Phury u duši bio pacifist, znao je da se u ovakvu obiteljsku svađu bolje ne miješati. Jedina stvar koju je mogao jest moliti se da mu se brat ne vrati kući u urni.

Prije nego je krenuo, posljednji je put bacio pogled na zakukuljenu ženku. V. ju je sad držao objema rukama jer se ona očito onesvijestila.

Isuse Kriste... Kakav kaos.

Phury se okrenuo i potrčao po bijeloj svili što je vodila nazad do Čuvardjevina atrija. Njegova prva postaja? Wrathov ured. Kralj mora saznati što se dogodilo. Iako se vrhunac drame tek mora odigrati.

~ 82 ~

Trinaesto poglavlje Nakon što se Cormia osvijestila, ležala je na leđima i dalje u odori i s kapuljačom na glavi. Ali je zaključila da nije na onoj ploči za koju je bila vezana... Ne... nije bila na...

Svega se sjetila: kako Primužjak zaustavlja ceremoniju i oslobađa je.

Jak vjetar koji se podignuo u amfiteatru. Prepirka između Brata i Čuvardjeve.

Cormia se u tom trenutku onesvijestila i propustila ono što je uslijedilo. Što se dogodilo s Primužjakom? Vjerojatno nije preživio jer se Čuvardjevi nije bilo moguće suprotstaviti. »Hoćeš li skinuti nešto sa sebe?« upitao je grub glas.

Strah prostruji njezinom kralježnicom. Milostova Djevice, on je još uvijek bio ovdje. Instinktivno se sklupčala u loptu da se zaštiti. »Opusti se. Neću ti ništa učiniti.« Zbog njegova grubog tona nije mogla vjerovati njegovim riječima: dok je govorio, riječi su mu bile obojene ljutnjom koja ih je pretvorila u verbalne oštrice, a iako ga nije mogla vidjeti, svejedno je osjećala njegovu golemu moć. On je uistinu bio Koljačev ratnički sin. »Slušaj, skinut ću ti kapuljaču da možeš disati, O. K.?« Pokušala se maknuti od njega, pokušala je otpuzati s mjesta na kojem je ležala, ali se zarobila u zapetljanu odoru. »Smiri se, ženko. Samo ti želim pomoći.« Kad je osjetila njegove ruke na sebi, umirila se poput groba uvjerena da će je istući. Ali umjesto toga on je samo otkopčao prva dva gumba i podignuo njezinu kapuljaču.

Poput hrane gladnom kroz tanak veo lice zapljusnuo ju je sladak i svjež zrak, ali ona ga nije mogla udahnuti. Cijelo tijelo bilo je ukočeno, oči čvrsto zatvorene, a usta razvučena u grimasu u iščekivanju Bog te pita čega.

Ali ništa se nije dogodilo. On je još uvijek bio s njom... mogla je namirisati njegov prijeteći miris... ali nije je doticao niti je govorio.

Začula je zvuk kremena, a onda i udisaj. A onda je namirisala nekakav pikantni dim. Nešto kao tamjan. »Otvori oči.« Iza sebe je začula njegov zapovjednički glas.

Otvorila je vjeda i nekoliko puta trepnula. Bila je na pozornici amfiteatra okrenuta prema praznom zlatnom prijestolju i bijeloj svilenoj tkanini koja je rasprostrta vodila uzbrdo. ~ 83 ~

Začula je teške korake.

I ugledala ga. Nadvivši se nad njom, bio je veći od bilo čega što je ikada vidjela te je ustuknula zbog njegovih svijetlih očiju i grubog lica.

Usnama je prinio tanku bijelu rolicu, a zatim udahnuo.

Dok je govorio iz usta mu je izlazio dim. »Rekao sam ti. Neću ti nauditi. Kako se zoveš?« Kroz stisnuto je grlo protisnula, »Odabranica.« »To je ono što jesi«, prasnuo je. »Želim znati kako se zoveš. Želim znati tvoje ime.« Je li mu bilo dopušteno da je to pita? Je li, što joj je? On je mogao što god je želio. On je bio Primužjak. »C-C-Cormia.« »Cormia.« Ponovno je udahnuo iz one bijele rolice zbog čega se njezin narančasti vršak zažario. »Slušaj me, Cormia. Nemoj se bojati, O. K.?« »Jesi li...« Glas joj je pukao. Nije bila sigurna može li ga pitati, ali morala je znati. »Jesi li ti bog?« Crne su mu se obrve nisko nadvile nad bijelim očima. »Nema šanse.« »Ali kako si onda...« »Govori glasnije. Ne čujem te.« Pokušala je ojačati glas. »Kako si se onda suprotstavio Čuvardjevi?« ugledavši njegov ljutiti izraz lica, žurno se ispričala. »Molim te, ne bih željela uvrijediti...« »Svejedno. Slušaj, Cormia, ti baš nisi za ovu cijelu priču s parenjem sa mnom?« Kad nije odgovorila, njegove se usne nestrpljivo stisnu. »Hajde, pričaj sa mnom.« Otvorila je usta. Iz njih nije izašlo ništa. »Oh, blagi Bože.« Provukao je svoju prokletu ruku kroz tamnu kosu i počeo koračati.

Sigurno je bio neka vrsta božanstva. Izgledao je tako moćno te je ne bi čudilo da je mogao prizvati munje s neba. Zastao je i nadvio se nad njom. »Rekao sam ti da te neću ozlijediti. Dovraga, što misliš što sam ja?

Neko čudovište?« »Nikada nisam vidjela mužjaka«, izvalila je. »Ne znam što si.« To ga je smrznulo.

Jane se probudila samo zato što je začula visoku škripu garažnih ~ 84 ~

vrata stana sa svoje lijeve strane. Okrenula se na drugu stranu i pogledala na sat. Bilo je pet popodne. Spavala je veći dio dana.

Pa, moglo bi se reći da je spavala. Veći dio provela je zarobljena u bizarnom polusnu u kojem su je mučile nejasne i nedefinirane slike. Imale su veze s nekakvim čovjekom, velikim čovjekom koji joj se činio kad da je dio nje a istovremeno kao i potpuni stranac. Nije mu mogla vidjeti lice, ali poznavala je njegov miris: miris začina koji je bio blizu, u njezinu nosu, svuda oko nje, svuda po njoj...

Ona paklenska glavobolja pojačala se i ona naglo prestane razmišljati o tome kao da su te misli užareni štap kojeg drži za krivi kraj. Na sreću, bol je iza njezinih očiju oslabila.

Na zvuk automobilskog motora odignula je glavu s jastuka. Kroz prozor pokraj kreveta ugledala je kombi kako izlazi iz prilaza do njezinoga. Netko se doselio u stan do njezinog i jedino se molila da u pitanju nije bila obitelj. Zidovi između stanova nisu bili tanki kao oni u novijim zgradama, ali nisu bili ni osobito debeli. A dječje joj urlikanje nije trebalo u životu.

Dok je srdala u krevetu, osjećala se očajno, i tada je kategorija osjećanja kao govno dobila potpuno novu razinu. Prsa su je strašno boljela, a imala je osjećaj da to nije imalo veze s mišićima. Dok se okretala s jednog na drugi bok, imala je neki nejasan osjećaj da se ovako osjećala i prije, ali nije mogla ustvrditi kada i gdje.

Tuširanje je bio pravi podvig. Dovraga, odlazak do kupaonice bio je težak. Dobra vijest je bila ta što ju je sapunanje i ispiranje malo oživjelo te se činilo da je i njezin želudac zaključio da je hrana dobra ideja. Mokre kose sišla je na donji kat i skuhala kavu. Plan je bio prvo si raščistiti glavu, a onda odgovoriti na one pozive. Bez obzira na sve, sutra ide na posao pa je željela već sada početi rješavati probleme prije odlaska u bolnicu.

Sa šalicom u ruci uputila se u dnevnu sobu, sjela na kauč držeći šalicu između dlanova nadajući se da će Kapetan Kofein pohrliti joj u spas i pomoći joj da se konačno počne osjećati kao osoba. Njezin pogled padne na svilene jastučiće i ona zadršće. To su bili oni jastučići koje je njezina majka tako često ispravljala i koji su služili kao barometar za Je li sve u redu ili nije, i Jane se zapitala kad je posljednji out sjedila na njima. Bože, zaključila je da se to nikada nije ni dogodilo. Koliko je je bilo poznato, posljednji koji su ovdje ugnijezdili svoje guze bili su valjda njezini roditelji. ~ 85 ~

Ne, prije gosti. Njezini su roditelji jedino sjedili na stolicama u knjižnici, otac s lulom i novinama na desnom stolcu, a majka s finim vezom u krilu na lijevom. Njih dvoje nalikovali su figurama iz muzeja voštanih figura Madame Tussauds u dijelu izložbe bogatih muževa i žena koji nikada ne razgovaraju.

Jane se sjetila zabava koje su priređivali i svih onih ljudi i konobara u istim odijelima koji su miljeli onom golemom kolonijalnom kućom dijeleći kanapee i peciva punjena paštetom od gljiva. Svaki su puta tamo bili isti ljudi, vodili su se isti razgovori, nosile se iste male crne haljine i otmjena odijela. Jedina razlika bila je u godišnjim dobima, a ono što je pokvarilo taj ritam bila je Hannina smrt. Nakon njezina sprovoda prema očevom naređenju ta su okupljanja prestala na šest mjeseci, ali nakon toga je sve opet bilo po starom. Bili oni spremni na to ili ne, zabave su ponovno počele, a iako se činilo da će njezina majka puknuti svakoga trena, ona bi se našminkala, odjenula svoju malu crnu haljinu i stajala na vratima s licemjernim osmijehom na licu.

Bože, Hannah je obožavala te zabave.

Jane se namrštila i položila ruku na srce te shvatila kad je posljednji put osjetila takvu bol u prsima. Tu istu vrstu pritiska u prsima osjećala je nakon što Hannah više nije bila s njom. Čudno da se ujutro probudila tugujući. Nije nikoga izgubila.

Otpivši gutljaj kave, zaključila je da bi radije vruću čokoladu...

Pred očima joj se pojavila nejasna slika muškarca koji joj nudi šalicu.

U njoj je bila vruća čokolada i on ju je pripremio za nju zato što je... zato što ju je napuštao. O... Bože, on ju je napuštao...

Prekinuvši viziju koja se počela raspadati, glavom joj je prostrujala snažna bol, a upravo u tom trenutku začulo se zvono na ulaznim vratima.

Protrljavši hrbat nosa, bacila je oštar pogled prema hodniku. Trenutačno stvarno nije bila društvena.

Ponovno se začulo zvono.

Natjerala se na noge i odvukla do ulaznih vrata. Dok je otključavala bravu, pomislila je: Čovječe, ako su Jehovini svjedoci, dat će im i Kulom stražara «... »Manello?« Šef kirurgije stajao je na njezinu pragu u svom tipičnom razmetljivom stilu kao da mu je tamo mjesto samo zato što on to tako kaže. Nosio je svoje kirurško odijelo i kroksice, a preko toga fini antilop kaput raskošne smeđe boje slične njegovim očima. Njegov Porsche zauzeo je dobar dio ~ 86 ~

prilaza. »Došao sam provjeriti jesi li mrtva.« Jane se morala nasmiješiti. »Isuse, Manello dosta s tom romantikom.« »Izgledaš kao govno.« »A sada počinješ i s komplimentima. Nemoj. Rumenim se.« »Ulazim.« »Naravno«, promrmljala je i zakoračila ustranu.

Skinuo je kaput i ogledao se oko sebe. »Znaš, svaki put kad dođem ovdje zaključim da taj prostor nema veze s tobom.« »Znači da uvijek očekuješ nešto roza i puno masnica?« Zatvorila je vrata. Zaključala ih. »Ne, prije nego sam došao ovdje, očekivao sam da će biti prazno. Kao moj stan.« Manello je živio u neboderu s luksuznim stanovima, ali njegov je stan zapravo nalikovao skupoj svlačionici čiji je dizajn potpisivao Nike. Tamo je bila njegova sportska oprema, krevet i kotao za kavu. »Istina«, rekla je. »Defitinitivno nisi materijal za Kako urediti svoj dom.« »Pa, Whitcomb, reci ti meni kako si.« Dok je Manello zurio u niu, na licu mu nije bilo emocija, ali su mu oči gorjele i ona se prisjet njihova posljednjeg razgovora kad joj je rekao da osjeća nešto prema njoj.

Maglovito se sjećala detalja razgovora, s nekim nejasnim osjećajem da su taj razgovor vodili ispred pacijenta u sobi za intenzivnu njegu...

Ponovno ju je zaboljela glava i kad je zadrhtala, Manello joj kaže, »Sjedni. Odmah.« Možda je to bila dobra ideja. Krenula je prema kauču. »Želiš kave?« »U kuhinji?« »Ja ću ti...« »Mogu si je i sam uliti u šalicu. U pitanju su godine iskustva. Ti sjedni.« Jane je ponovno sjela na kauč, privukla ovratnik svoje kućne haljine bliže vratu i protrljala sljepoočnice. Sranje, hoće li se ikada ponovno osjećati normalno?

Manello je ušao kad se nagnula naprijed i zagnjurila glavu u svoje ruke. Zbog čega se naravno isti tren upalio njegov liječnički program. ~ 87 ~

Odložio je šalicu na jednu od knjiga o arhitekturi Janeine majke i kleknuo na orijentalni sag. »Pričaj Što se događa?« »Glava.« Zajecala je Jane. »Daj da ti pogledam oči.« Pokušala je uspravno sjesti. »Prestaje...« »Šuti.« Manello je nježno uzeo njezine zglobove u svoje ruke i nježno joj odvojio ruke od lica. »Pogledat ću ti zjenice. Zabaci glavu unazad.« Jane je odustala, odustala od svega i, opustila se i nagnula na kauč. »Nisam se godinama osjećala ovako užasno.« Manny joj je palcem i kažiprstom nježno rastvorio kapak oka te mu približio lampicu. Bio je toliko blizu da je mogla vidjeti njegove dugačke trepavice, jednodnevnu bradu i pore kože. Dobro je mirisao. Po kolonjskoj vodici.

Kojoj? Pitala se nejasno. , »Dobro da sam došao pripremljen«, otegnuo je i stisnuo gumb na malom izvoru svjetla. »Aha, pravi si izviđač... Ej, pazi s time malo!« Kad joj je uperio svjetlost u oko, pokušala je trepnuti, ali joj nije dopustio. »Glavobolja se pogoršala?« pitao je prelazeći na lijevo oko. »Oh ne. Ovo je super. Tedva čekam da... Čovječe, kako to blješti.« Zagasio je svjetiljku i zagurao je u džep svoje kute. »Zjenice se normalno šire.« »Kakvo olakšanje. Znači da bez problema mogu čitati ispod reflektora?« Uzeo ju je za zglob, stavio kažiprst na puls i pogledao na svoj Rolex. »Hoće li mi za ovaj pregled trebati i novac osiguranja?« upitala je. »Ššš.« »Jer mislim da trenutno nemam love...« »Ššš.« Bilo je čudno da se odnosi prema njoj kao pacijentu, a to što je morala šutjeti samo je pogoršavalo situaciju. Čovječe definitivno je bilo nečega u onome da se neugoda skriva riječima...

Tamna prostorija. Čovjek u krevetu. Ona priča... priča o... Hanninom sprovodu.

Glavom joj je prostrujao još jedan nalet boli i ona uvuče zrak. ~ 88 ~

»Sranje.« Manello joj je pustio ruku i položio dlan na njezino čelo. »Nisi vruća.« Stavio je ruke s obje strane njezina vrata, odmah ispod čeljusti.

Dok joj je mršteći se pipao vrat, ona reče, »Nije mi upaljeno grlo.« »Pa ni limfne žlijezde ti nisu natečene.« Prstima je prešao po njezinom vratu, a nakon što se trznula nagnuo joj je glavu ustranu. »Sranje... koji vrag?« »Što?« »Tu imaš masnicu. Ili nešto. Jebote, što te ugrizlo?« Prinijela je ruku. »Ah, da, ne znam što je to. Niti kad se pojavilo.« »Čini se da dobro zarasta.« Opipao joj je vrat odmah iznad ključne kosti. »Da, ni ovdje nema oteklina. Jane, žao mi je, ali nemaš gripu.« »Naravno da imam.« »Ne, nemaš.« »Ti si ortoped, a ne meštar od zaraznih bolesti.« »Whitcomb, nemaš imunološku reakciju.« Sama je opipala vrat. Promislila o činjenici da ne kiše, kašlje ni povraća. Ali, dovraga, u čemu je onda bila stvar. »Želim napraviti CT tvoje glave.« »Kladim se da to govoriš svim curama.« »Curama s tvojim simptomima? Apsolutno.« »A ja, pomislila da sam posebna.« Uputila mu je slabašan osmijeh i zaklopila oči. »Manello, bit ću O. K. Samo se moram vratiti na posao.« Usl jedila je dugačka tišina kad je shvatila da su mu ruke na njezinim koljenima. I još uvijek joj je bio blizu.

Podignula je pogled. Manuel Manello gledao ju je ne onako kako bi to činio liječnik, nego kao muškarac kojem je stalo do nje. Sranje, bio je zgodan, pogotovo ovako... ali nešto nije bilo u redu. Ne s njim, s njom.

Pa da. Imala je glavobolju.

Pomaknuo se bliže i zagladio joj kosi »Jane...« »Molim?« »Hoćeš mi dopustiti da ti naručim snimanje glave?« Kad ga je počela odbijati, prekinuo ju je. »Shvati to kao uslugu meni. Ne bih si oprostio da ispadne da nešto nije u redu, a ja nisam inzistirao.« ~ 89 ~

Sranje. »Da. O. K. U redu. Ali ja ne trebam...« »Hvala ti.« Zastao je na trenutak. A zatim se nagnuo i utisnuo joj poljubac na usnice.

~ 90 ~

Četrnaesto poglavlje S One Strane Vishous je zurio u Cormiju i poželio si propucati stopalo. Osjećao se užasno nakon njezina drhtavog priznanja da nikada u životu nije vidjela mužjaka. Nije mu uopće palo na pamet da je poznavala jedino ženke, a ako je rođena nakon smrti zadnjeg Primužjaka, nije ni mogla upoznati osobu suprotnog spola.

Naravno da je užasnuo. »Isuse Kriste«, promrmljao je, duboko udahnuo dim i otresao cigaretu.

Tresao je pepeo po mramornoj pozornici amfiteatra, ali bolio ga je kurac. »Uopće nisam uzeo u obzir koliko je ovo tebi teško. Pretpostavio sam...« Pretpostavio je da će biti i više nego sklona paradirati pred njim il’ takvo nekakvo sranje. No, umjesto toga su oboje bili u slično situaciji. »Da, stvarno mi je jebeno žao.« Njezine oči su se raširile u čudu blještavu boju žada u sebi, onom za koji se nadao da zvuči nježnije, on reče: »Želiš li ovo...« Rukom kojom je držao cigaretu pokazao je između njih dvoje. »To parenje?« Nakon što je ostala tiha, on odmahne glavom. »Gle, vidim ti to u očima. Želiš pobjeći od mene, i ne samo zato što me se bojiš. Želiš pobjeći i od onoga što nas dvoje moramo učiniti, zar ne?« Prinijela je ruke licu te su joj se teški nabori spustili po tankim rukama gušeći joj laktove. Rekla je sitnim glasom: »Ne bih mogla podnijeti da osramotim Odabranice. Ja... ja ću učiniti ono što trebam za dobrobit svih.« Pjevala je istu pjesmu kao i on. »I ja ću«, promrmljao je.

Više nisu prozborili ni riječ i on nije znao što činiti. Nikada nije bio dobar u odnošenju sa ženkama, a otkad je pustio Jane i time postao oštećena roba bio je samo gori. Shvatio je da nisu sami i on naglo okrene glavu, »Ti, iza stupa. Izađi. Odmah.« Odabranica je iskoračila pognute glave, tijela ukočenog ispod tradicionalne bijele halje.

Gospodaru.« »Što radiš ovdje?« Dok je Odabranica krotko zurila u mramorni pod, pomislio je: Bože, sačuvaj me tolike submisivnosti. Smiješno da je u seksu to zahtijevao.

Sada su mu ta sranja išla užasno na živce. ~ 91 ~

»Bolje ti je da si ovdje da je utješiš«, zarežao je. »Ako je bilo što osim toga, najbolje ti je da se odmah izgubiš odavde.« »Zbog utjehe«, Odabranica je rekla meko. »Brinem se za nju.« »Kako se zoveš?« »Odabranica.« »Jebem ti sunce!« Kad su obje Odabranice poskočile, natjerao je svoju naglu ćud duboko u svoju utrobu. »Kako se ti zoveš?« »Amalya.« »O. K, Amalya. Želim da paziš na nju dok se ja ne vratim. To je zapovijed.« Dok se Odabranica klanjala i zaklinjala, on je udahnuo zadnji dim svoje cigarete, liznuo prste i njima pritisnuo vrh cigarete. Stavljajući čik u džep svoje odore, zapitao se zašto su dovraga svi s One Strane morali nositi pidžame.

Bacio je pogled na Cormiju. »Vidimo se za dva dana.« V. je otišao bez osvrtanja uspinjući se uzbrdo po bijeloj travi izbjegavajući bijeli svileni puteljak. Stigavši do Čuvardjevina atrija, zdušno se molio da ne naleti na nju i zahvaljivao je Bogu da nije tamo.

Zadnje što mu je trebalo bila je završna runda s Mamazillom.

Pod pažljivim pogledom ptica pjevica vratio se natrag u stvarni svijet, ali nije otišao u veliku kuću.

Otišao je upravo onamo gdje nije smio: dematerijalizirao se s druge strane ulice u kojoj je bio Janein stan. To je bila jebeno loša ideja astronomskih razmjera, ali bio je polumrtav od tuge i nesuvislih misli, a osim toga, ionako ga je bolio kurac za sve živo. Čak i za granice između ljudi i svoje vrste koje se nisu smjele prelaziti.

Noć je bila hladna, a on jedva da je bio odjeven u onoj ceremonijalnoj odori, ali nije ga bilo briga. Bio je toliko zatupljen i sjeban u glavu da je mogao stajati gol na tuči i ne bi primijetio...

Koji vrag.

Na njezinu prilazu bio je automobil. Porsche Carrera 4S. Takav je imao i Z„ samo što je njegov bio željezno sive boje, a ovaj je bio srebrne.

V. nije namjeravao preći cestu, ali taj je plan propao kad je udahnuo i uhvatio miris muškarca koji se širio iz kabrioleta. To je bio onaj liječnik koji joj je prodavao ona Casanova sranja u bolničkoj sobi.

V. se materijalizirao kod javora u njezinu dvorištu i pogledao kroz kuhinjski prozor. Kotao za kavu bio je upaljen. Šećer je bio vani. Na elementu su bile dvije žlice. ~ 92 ~

A ne. Jebemti ne.

V. nije mogao dobro vidjeti ostatak stana pa je otrčao na drugu stranu, te je osjetio kako mu se bosa stopala smrzavaju na zaleđenim hrpicama snega. Nakon što je starica u stanu pored provirila kroz prozor kao da ga je primijetila, on za svaki slučaj baci mhis oko sebe, zaključio je da bi bilo dobro učiniti nešto da dokaže da ima mozak.

Zbog svojih vještina uhođenja sasvim sigurno neće završiti na Izazovu!

Nakon što je prišao prozorima sa stražnje strane kuće i virnuo kroz prozor u dnevnu sobu, vidio je tuđu smrt pred očima kao da ju je upravo sam počinio: Jane je sjedila na kauču, a onaj ljudski liječnik bio je na koljenima i preblizu. Tip je jednu ruku držao na njezinu licu, drugu na njezinu vratu, a pogled mu je bio usmjeren prema njenim usnama.

V. je izgubio koncentraciju, mhis je pao, a on se pokrenuo bez razmišljanja. Bez logike. Bez oklijevanja. Dok je spreman ubiti prilazio vratima, nije bilo ničega doli čistog instinkta vezanog mužjaka...

Odjednom se pred njim pojavio Butch te ga je zgrabio oko struka, odvukao od stana i spriječio napad. To je bio opasan potez čak i među najboljim prijateljima. Osim ako nisi kamion, nije bilo pametno naći se između vezanog mužjaka i mete njegove agresije: V.-ov instinkt za napadom isti tren promijenio mu je percepciju. Ogolio je očnjake, odmaknuo se i šakom udario svog najdražeg i najbližeg prijatelja u glavu.

Irac je pustio V.-a kao da je osinjak, povukao unatrag šaku, a zatim je izbacio odozgo i odvalio njome V.-a ispod brade. Donja čeljust zabila mu se u lubanju, a zubi zazvečali kao limeni orkestar, te se u njemu poput vatre rasplamsala ljutnja koja je isti tren izgarala. »Mhis, kretenu«, ispljunuo je Butch. »Baci mhis na nas prije nego počnemo.« V. baci iluziju i njih dvojica uhvate se u koštac ne štedeći se i mlateći se dok nije potekla krv iz nosova i usta. Usred njihove tučnjave, V. je shvatio da to nije bilo samo zato što je izgubio Jane. To je bilo zato što je bio potpuno sam. Čak i s Butchem, bez nje ništa više neće biti isto, pa je bilo kao da je ostao bez ičega.

Nakon što je tučnjava završila, on i murjak ležali su na leđima jedan do drugoga teško dišući, a znoj se na njima ledio umjesto da se sušio.

Sranje, V je već mogao osjetiti masnice: njegovi zglavci i lice već sada poprimali su dimenzije Michelinova čovječuljka.

Nakašljao se. ~ 93 ~

»Treba mi cigareta.« »Meni treba led i tuba masti protiv bolova.« V. se otkotrljao na bok, ispljunuo krv, a zatim se vratio u prijašnji položaj. Obrisao je usta stražnjom stranom dlana. »Hvala To mi je trebalo.« »Nema pro...« Buth zajeca. »Nema problema. Čovječe, zar si me baš trebao tako izudarati po jetri? Kao da viski nije dovoljan problem.« »Kako si znao gdje sam?« »Gdje bi drugdje bio? Phury se vratio sam i spomenuo da se dogodilo neko sranje pa sam zaključio da ćeš na kraju završiti ovdje.« Butch je namjestio rame i opsovao. »Budimo iskreni, murjak u meni je poput radara za glupe idiote. I bez uvrede, ali u kategoriji inteligencije ne osvajaš nagrade.« »Mislim da bih ubio tog čovjeka.« »Mislim da bi.« V. je podignuo glavu. Nije mogao vidjeti kroz Janein prozor pa se podignuo na laktove. Kauč je bio prazan.

Pustio je da ponovno padne na tlo. Jesu li njih dvoje u krevetu na katu vodili ljubav? Upravo u ovom trenutku? Dok je on uništen ležao na njezinom jebenom travnjaku? »Sranje. Ne mogu ja ovo.« »Žao mi je, V. Stvarno jest.« Butch je pročistio grlo. »Čuješ... možda bi bilo dobro da više ne dolaziš ovdje.« »Kaže debil koji je prolazio autom pred Marissinom kućom, koliko ono mjeseci?« »V., opasno je. Za nju.« V. je ošinuo pogledom svoga najboljeg prijatelja. »Ako ćeš početi inzistirati da budem razuman, prestat ću se družiti s tobom.« Butch namjesti napukli osmijeh, zbog rane na gornjoj usnici. »Sorry, stari, ali me se nećeš moći riješiti čak i ako to želiš.« V. je trepnuo nekoliko puta užasnut onime što je namjeravao reći. »Bože, pa ti ćeš postati svetac, znaš? Uvijek si bio uz mene. Uvijek. Čak i kad sam...« »Čak i kad si što?« »Znaš.« »Što?« »Jebote. Čak i kad sam bio zaljubljen u tebe. Ili što god je to već bilo.« ~ 94 ~

Butch se pljesnuo dlanovima po prsima. »Bio? Bio? Ja ne mogu vjerovati da te više ne zanimam.« Prebacio je jednu ruku preko očiju u stilu Sare Bernardt. »Moji su snovi o našoj budućnosti uništeni...« »Murjače, ušuti.« Butch mu baci pogled ispod svoje ruke. »Šališ se? Reality show koji sam isplanirao bio bi sjajan. Namjeravao sam prodati ideju VHl-u. Dva su ugriza više od jednog. Zaradili bismo milijune.« »Za Boga dragoga.« Butch se okrene na bok i uozbilji se. »V., stvari stoje ovako. Ti i ja? Dijelimo ovaj život, i ne samo zbog mog prokletstva. Nisam siguran vjerujem li u božanski naum ili takvo nekakvo sranje, ali postoji razlog zbog kojeg smo se upoznali. A što se tiče cijele one priče da si zaljubljen u mene? To vjerojatno ima više veze s time što ti je prvi put u životu do nekoga bilo stalo.« »O. K., stani malo. Dobit ću osip od ovog dijeljenja osjećaja i emotivnosti.« »Znaš da sam u pravu.« »Dr. Phil, jebi se.« »Bože, drago mi je da se slažemo.« Butch se namrštio. »Ej, Kad već ne želiš biti moja June Cleaver, mogao bih imati talk show. Nazvao bih ga Sat s O'Nealom. Zvuči važno, zar ne?« »Kao prvo, ti si mislio biti June Cleaver...« »Zajebi to. Nema šanse da bi me ti prcao.« »Kako god. Uostalom, mislim da za tvoju vrstu psihologije tržište ne postoji.« »To uopće nije istina.« »Butch, nas smo se dvojica upravo izubijali.« »Ti si počeo. I zapravo, to bi bilo savršeno za zabavni TV program.

UFC u kombinaciji s Oprah. Bože, pa ja sam genijalac.« »Samo se ti uvjeravaj u to.« Butchev smijeh prekinuo je nalet vjetra koji je prošibao dvorištem. »O. K., frajeru, koliko god ja uživao u ovome, teško da će mi se ten popraviti u mrklom mraku.« »Ti nemaš ten.« »Vidiš? Ovo ničemu ne služi. Pa hajdemo onda krenuti kući.« Uslijedila je duga pauza. »Sranje... ti se ne vraćaš sa mnom, zar ne?« ~ 95 ~

»Više mi se nikoga ne ubija.« »Oh. To je dobro. Puno mi te lakše ovdje ostaviti kad znam da tipa namjeravaš jedino osakatiti.« Butch je sjeo uz psovku. »Smeta ti ako samo provjerim je li otišao?« »Bože, želim li to uopće znati?« »Vratim se odmah.« Butch zajeca ustajući škripavo i ukočeno kao da je doživio nesreću. »Čovječe, ovo će boljeti neko vrijeme.« »Sada si vampir. Tvoje će tijelo biti super dok kažeš keks.« »Nisam mislio na to. Marissa će nas oboje ubiti jer smo se potukli.« V. se lecnuo. »Sranje. Naslušat ćeš se, je l'da?« »Aha.« Butch se odgegao. »Skinut će nam glave.« V. podigne pogled prema gornjem katu pitajući se je li dobar ili loš znak što nisu upaljena svjetla. Zaklopivši oči, molio se da Porsche više nije tamo... iako nije očekivao da će to biti tako. Čovječe, Butch je bio u pravu.

To što se motao ovuda bila je situacija za mjesto zločina. Ovo mora biti posljednji put... »Otišao je«, rekao je Butch.

V.-ov uzdah olakšanja zvučao je kao guma koja se prazni, nakon čega je shvatio da je to samo kratkotrajan predah. Ona će prije ili kasnije biti s nekime.

Prije ili kasnije završit će s tim liječnikom.

V. je podignuo glavu, a zatim je zabacio nazad u zaleđeno tlo. »Nisam siguran mogu li ovo. Mislim da nisam u stanju živjeti bez nje.« »Imaš li izbora?« Nemam, pomislio je. Nikakvog.

Zapravo, ta riječ se ne bi trebala koristiti za opis ljudskih sudbina.

Nikada. Izbor je jedino imao veze s obrocima i programima na TV-u: mogao si izabrati između NBC-a ili CBS-a ili između govedine ili piletine.

Ali taj koncept nije vrijedio ni za što više od onoga što se ticalo kuhinje i daljinskog upravljača. »Butch, otiđi kući. Neću napraviti ništa glupo.« »Valjda misliš, gluplje.« »Semantika je za kurac.« »Kao netko tko govori šesnaest jezika, i sam znaš da je to laž.« Butch duboko udahne i pričeka. »Pa valjda se onda vidimo u Rupi.« »Aha.« V. ustane. »Dođem uskoro.« ~ 96 ~

Jane su probudili njezini instinkti i ona se okrene na krevetu. Netko je bio u njezinoj sobi. Srce joj je tuklo u prsima i ona se uspravi u krevetu, no nije ugledala nikoga. No opet, sjene koje je bacalo svjetlo iz hodnika pružale su dovoljno skrovišta iza ormarića, poluotvorenih vrata i tapeciranog stolca pokraj prozora. »Tko je ovdje?« Nije bilo odgovora, ali ona definitivno nije bila sama.

Poželjela je da nije odlučila otići u krevet gola. »Tko je ovdje?« Ništa. Čuo se jedino zvuk njezina disanja. Čvrsto je rukama obuhvatila pokrivač i duboko udahnula. Bože... u zraku se osjećao prekrasan miris... bogat i senzualan seksualan i poseban.

Ponovno ga je udahnula i osjećaj prepoznavanja zatreperi u njezinom mozga. To je bio miris muškarca. Ne... on je bio više od muškarca. »Znam tko si.« Njezino se tijelo isti tren zagrijalo i rascvalo, ali zatim je osjetila slamanje srca, te je obuzme tolika snažna bol zbog koje je morala uhvatiti dah, »Oh... Bože... to si ti.« Glavobolja se vratila slamajući joj lubanju i to ju je natjeralo da se zakune da što prije obavi onaj CT. Uz jecaj se uhvatila za glavi i pripremila za sate agonije što će uslijediti.

Ali u tom je trenutku bol oslabila... kao i ona. Poput prekrivača ju je prekrio i umirio san.

Nakon što ju je obuzeo, muška ruka dotaknula je njezinu kosu.

Njezino lice. Njezine usne. Njegova toplina i ljubav ispunile su jamu bez dna u središtu njezinih prsa: kao da joj je život stradao u automobilskoj nesreći ali su sada njegovi dijelovi ponovno sastavljeni, motor obnovljen, branik ponovno učvršćen, a slomljeni vjetrobran zamijenjen.

Ali zatim ju je taj dodir napustio.

U snu je slijepo ispružila ruke. »Ostani sa mnom. Molim te, ostani sa mnom.« Golemi dlan obujmio joj je ruku, ali je znala da će odgovor biti ne.

Iako muškarac ništa nije rekao, znala je da neće ostati. »Molim te...« Navrle su joj suze. »Nemoj ići.« Nakon što joj je ispustio ruku, ona vikne i posegne naprijed...

Pokrivači zašušte i nahrupi nalet hladnog zraka te gigantsko muško tijelo. Očajnički se uhvatila za čvrstu toplinu i zakopala lice u vrat koji je mirisao po onim začinima. Obujmile su je krupne ruke i čvrsto je stisnule. ~ 97 ~

Kad se zavukla još bliže... osjetila je erekciju.

Jane se u snu kretala brzo i odlučno kao da je imala svo pravo na ovome svijetu da čini ono što je činila. Posegnula je rukom između njegovih nogu i zgrabila erekciju koja se ukrućivala.

Njegovo je krupno tijelo zadrhtalo i ona reče: »Daj mi ono što želim.« Čovječe, on je to i učinio.

Srušio ju je na leđa, raširio njezine noge i položio ruku na njezino središte. Svršila je isti tren uz izvijanje po madracu i vikanje. Prije nego je osjećaj izblijedio, plahte su bile zbačene s kreveta, a njegove su usne bile između njezinih bedara, ugrabila je gustu, raskošnu kosu i predala se onome što joj je radio.

Povukao se nakon što je svršila drugi put. Začuo se zvuk skidanja odjeće, a zatim...

Jane je opsovala nakon što ju je ispunio gotovo do praga boli, ali uživala je u onome što se događalo... pogotovo nakon što su se njegove usne spustile na njezine, a njegova se erekcija počela pomicati u njoj.

Uhvatila se za leđa što su se spuštala i dizala prateći ritam seksa.

U tom snu naslutila je da je to bilo ono za čime je tugovala. Ovaj muškarac bio je razlog boli koju je osjećala u prsima.

Odnosno, gubitak tog muškarca.

Vishous je znao da je ono što radi pogrešno. Taj seks bio je ukraden jer Jane zapravo nije znala tko je on. Ali nije se mogao zaustaviti.

Ljubio ju je snažnije i pomicao se u njoj moćnije. Njegov orgazam navro je kao vatrena stihija, a obuzeo ga u naletu vrućine i vatre kojeg se mogao osloboditi jedino nakon što se njegov kurac trznuo i oslobodio unutar nje. Svršila je zajedno s njime upijajući ga, uvlačeći u sebe njegovo uzbuđenje dok nije zadrhtao i umirio se na njoj.

Povukao se i spustio pogled na njezine oči te je umom primorao u još dublji san. Ona će misliti da je ovo što se dogodilo samo erotski san, samo senzualna, živopisna fantazija. Ali, neće znati da je to bio on. Ne smije.

Um joj je bio snažan i ona bi lako mogla izgubiti razum u borbi između sjećanja koja je sakrio i onoga što je osjećala dok je bio u njezinoj blizini.

V. je izašao iz njezina tijela i skliznuo s kreveta. Popravio je pokrivače i podignuo svoje svilene hlače osjećajući se kao da sa sebe guli svoju vlastitu kožu.

Sagnuo se i položio usne na njezino čelo. »Volim te. Zauvijek.« ~ 98 ~

Prije nego je otišao, ogledao se po njezinoj sobi, a zatim odlunjao u kupaonicu. Nije se mogao zaustaviti. Nije imao namjeru vraćati se ovdje i trebao mu je prikaz njezina intimnog prostora.

Gornji kat više je nalikovao njoj. Sve je bilo jednostavno i čisto, namještaj nenametljiv, a na zidovima nije bilo kičastih slika. Jedina divlja ekstravagancija koja mu se strašno sviđala i koju je imao i sam u svojoj sobi bile su knjige. Bilo ih je posvuda. U spavaćoj je sobi polica dopirala do stropa puna knjiga o znanosti, filozofiji i matematici. U hodniku, u ormariću visokom dva i pol metra sa staklenim vratima, bila su djela Shelley, Ketsa, Dickensa, Hemingwaya, Marchanda, Fitzgeralda. Čak ih je bilo i u kupaonici, u kratkom redu poslaganom pokraj kade, kao da je, i dok se kupala, željela pod rukom imati nekoliko svojih miljenika.

Bilo je očito da je voljela i Shakespeara. Što je on podržavao.

Po njemu, knjge su predstavljale jedinu vrstu dekoracije. Aktivan um nije trebao distrakcije u svom fizičkom okruženju. Trebao je kolekciju sjajnih knjiga i dobru lampu. Možda malo sira i krekera.

V. ie namjeravao izaći iz kupaonice kad je primijetio zrcalo iznad dva jednaka umivaonika. Zamislio ju je kako stoji ispred njega i češlja kosu. Čisti zube končićem. Pere ih četkicom. Reže svoje kratke nokte.

Te uobičajene stvari koje su i ljudi i vampiri činili svakoga dana diljem planeta: koje su bile dokaz da se u određenim svakidašnjim aktivnosti te dvije vrste nisu mnogo razlikovale.

Ubio bi da je može jednom vidjeti kako to čini.

Ili bolje, želio ih je činiti s njom. Njezin umivaonik. Njegov umivaonik. Možda bi se uhvatili u raspravu jer je bacio svoj končić za zube na rub koša za smeća umjesto u njega. Život. Zajedno.

Ispružio je ruku, položio vrškove prstiju na zrcalo i povukao ih preko njega. Nakon toga se natjerao da se dematerijalizira a da joj ne priđe na krevetu.

Nakon što je ovog puta uistinu nestao, znao je da bi sada, da je bio jedan od onih koji plaču, lio suze. Umjesto toga prisjetio se da ga u Rupi čeka Grey Goose. Imao je najbolju namjeru sljedeća dva dana biti kompletno pijan.

Sami će ga morati uvući u one svilene hlače u stilu Hugha Hefnera, a zatim ga pridržavati na jebenoj ceremoniji za proglašenje Primužjaka.

~ 99 ~

www.balkandownload.org Petnaesto poglavlje U ponoć je John ležao u krevetu i zurio u strop nad sobom.

Bio je to raskošan strop s mnogo vijenaca i ukrašenih rubova pa je imao što za promatrati. Zapravo ga je podsjećao na rođendansku tortu.

Ne... svadbenu tortu. Pogotovo zato što je u sredini bio luster s mnogo zavijutaka baš kao postolje za lutkice mlade i mladoženje.

Zbog nekog neobičnog razloga, sviđalo mu se kako je to sve izgledalo.

Nije imao pojma o arhitekturi, ali ga je privlačila raskoš, uzvišena simetrija i ravnoteža između ukrasa i glatkoće...

O. K., možda malo ipak zavlači.

Sranje.

Probudio se prije pola sata, otišao do kupaonice, a zatim se ponovno zavukao među plahte. Večeras nije imao predavanja, a prije nego što izađe trebao bi nadoknaditi za školu, ali neće biti ništa od te cijele priče sa zadaćom.

Morao se prvo pobrinuti za nešto.

Za nešto što mu je ovom trenutku ležalo na trbuhu tvrdo poput kamena.

Ležao je u krevetu pitajući se može li to učiniti. Kakav je osjećaj. Hoće li mu se svidjeti. Što ako mu erekcija splasne? Bože, onaj razgovor sa Z.om je visio nad njim. Kao da će značiti da nešto ne valja s njim ako ne bude... uspješan u tome.

O, Bože, stvarno je bilo vrijeme da se konačno odvaži.

John je položio ruku na svoj prsni mišić, osjetio je širenje svojih prsa i teško nabijanje srca. S drhtajem je kliznuo dlanom dolje primičući se pulsiranju koje je bilo toliko glasno da se činilo kao da doslovno priča s njim. Čovječe, ta je prokleta stvar žudjela za dodirom i olakšanjem. A ispod? Njegova jaja toliko su otežala da mu se činilo kao da će popucati od pritiska. Trebao je učiniti ovo, i to ne samo zato da provjeri funkcionira li sve kako treba. Potreba za olakšanjem prešla je iz pulsiranja u čistu bol.

Ruka mu je završila na trbuhu i on je spusti još i niže. Koža mu je bila topla, glatka i bez dlačica i rastegnuta preko čvrstih mišića i krupnih kostiju. Još uvijek nije mogao prihvatiti koliko je velik. Činilo mu se kao da mu je trbuh veličine nogometnog igrališta.

Zastao je netom prije nego se dotaknuo. Zatim ga je uz psovku zgrabio i povukao. Erekcija mu se trznula u ruci, jecaj je prostrujao njegovim prsima i izletio kroz usta. O, sranje, bio je to dobar osjećaj. Ponovno je ~ 100 ~

polagano potegnuo i znoj mu oblije prsa. Imao je osjećaj kao da ga je netko postavio ispod reflektora, ne, zapravo prije kao da je toplina izbijala iz njega.

Izvio je leša dok se milovao osjećajući se krivim, poniženim i grešno erotičnim. Oh... tako dobro... pronašao je ritam, nogom je odgurnuo pokrivače i pogledao svoje tijelo. Dok se promatrao sa zabranjenim ponosom, sviđao mu se njegov krupni glavić, nevjerojatna veličina i način na koji ga je držao.

Oh... jebote. Brže. Brže tom rukom. Nakon što mu je na dlan iz vrha glavića izašao proziran skliski lubrikant. začulo se šljapkanje. Tekućina mu se cijedila niz ud zbog čega se njegova erekcija sjajila.

Oh... jebote.

Odjednom mu se pred očima ukazala slika ženke... sranje, to je bila ona opaka šefica osiguranja iz ZeroSuma, i on se kao u HD rezoluciji prisjeti njezine muški odrezane kose, mišićavih ramena, lukavog lica i moćnog držanja. U trenutku lude hrabrosti zamislio ih je zajedno u klubu.

Pritisnula ga je o zid, zavukla mu ruku u hlače i snažno ga ljubila nakon što mu je zabila jezik u usta.

Isuse... Bože blagi... Dok mu je um bio ispunjen mislima da uđe u tu ženku, ruka mu se pomicala golemom brzinom, a kurac mu je bio tvrd poput mramora.

Kritični trenutak dogodio se kad je zamislio da ona odvaja usne od njegovih i spušta se na koljena. Vidio ju je kako mu otkopčava hlače, izvlači ga van i stavlja ga u usta...

Jebote!

John se naglo okrenuo na bok, srušio jastuk na pod i podignuo koljena. Bez zvuka je viknuo trzajući se dok su topli mlazovi prskali posvuda, po njegovim prsima, bedrima i ruci. Nastavio se milovati zatvorenih očiju, a žile su mu se na vratu naprezale a pluća gorjela.

Kad u njemu više nije bilo ničega, John teško proguta, uhvati dah i otvorio oči. Nije bio siguran, ali činilo mu se da je svršio dva puta. Možda tri.

Sranje. Plahte. Napravio je nered.

Ali čovječe, bilo je vrijedno toga. To je bilo super. To sranje bilo je... sjajno.

Ali osjećao je krivnju zbog onoga što je zamislio. Umro bi da ona ikada sazna...

Zazvonio mu je mobitel. Obrisao je ruku o plahtu podignuo ga. To je ~ 101 ~

bila poruka od Qhuinna u kojoj kaže da bude kod Blaya za pola sata da skoče do ZeroSuma dok još špica.

Ponovno mu se dignuo kad je pomislio na šeficu osiguranja.

O. K, ovo bi mogao postati problem, zaključio je nakon što je spustio pogled na svoju erekciju. Pogotovo ako ode u klub i tamo ugleda ženku i... ponovno mu se digne.

No opet, trebao bi to pogledati iz drugog kuta: barem su mu svi dijelovi bili funkcionalni.

John se otrijezni. Da, sve je funkcioniralo i on je uživao u tome... barem sam. Ali pomisao na to da to čini s nekim drugim?

I dalje ga je ostavljala hladnim.

Kad je oko jedan u noći Phury ušetao u ZeroSum bilo mu je drago što nije došao sa svojom braćom. Za ono što je namjeravao trebala mu je privatnost.

Otišao je do VIP dijela, s mračnom odlučnosti sjeo za stol Bratstva i naručio martini, usrdno se nadajući da ni jedan brat neće doći. Bilo bi mu draže da je mogao otići negdje drugdje, ali ZeroSum je bilo jedino mjesto u gradu gdje je mogao dobiti ono što je tražio. U svakom slučaju bio je na pravom mjestu.

Prvi martini bio je dobar. Drugi je bio bolji.

Dok je on pio, ljudske ženske prilazile su stolu. Prva je bila brineta, stoga ništa od toga. Previše je nalikovala Belli. Sljedeća je bila plavuša, što je bilo dobro... ali to je bila jedna kratkokosa od koje se Z. jednom hranio pa mu se to činilo pogrešnim. Bila je tu još jedna plavuša koja je izgledala toliko urokano da se jednostavno osjećao krivim, a nakon nje prišla je jedna crnokosa koja je nalikovala Xeni: Princezi Ratnici koja ga je zapravo plašila.

I konačno... za njegovim stolom zastala je crvenokosa.

Bila je sićušna, pa čak i u cipelama na visoku petu nije bila viša od metra i pol, ali njezina kosa bila je beskrajno dugačka. Odjevena u ružičasti korzet i minicu nalikovala je liku iz crtanog filma. »Tatice, jesi li za akciju?« On se promeškolji u svom sjedalu i kaže si da prestane biti izbirljiv i da konačno to odradi. Za Boga miloga, to je bio samo seks. »Možda. Koliko će me stajati karta za utakmicu?« Podignula je ruku i s dva prsta dotaknula svoje usnice. »Za cijelu igru.« ~ 102 ~

Dvjesto dolara da ga se razriješi njegova djevičanstva. Što je manje od dolara godišnje. Koja krađa.

Bio je napola mrtav kad se ustao. »Zvuči dobro.« Dok je pratio prostitutku u stražnji dio VIP dijela, javila mu se nejasna pomisao da bi u nekom paralelnom svemiru to trebao učiniti prvi put s nekom koju voli. Ili do koje mu je stalo. Ili koju barem poznaje. Da to ne bi trebalo imati veze s parom stotica i javnim zahodom.

Nažalost, bio je tu gdje je. Žena je otvorila uglačana crna vrata i on uđe za njom. Kad ih je zatvorio, techno glazba se utišala.

Bio je strašno nervozan kad joj je pružio novac.

Uperila je osmijeh prema njemu i uzela ga. »S tobom mi ovo uopće neće biti nikakav problem. Bože, ta kosa. Jesu li to ekstenzije?« Odmahnuo je glavom. Ona je pružila ruku prema njegovom remenu i on se drhtavo povuče za jedan korak i udari o prokleta vrata. »Oprosti«, rekao je.

Uputila mu je neobičan pogled. »Nema problema. Ovo ti je prvi put s nekime poput mene?« S bilo kime. »Aha.« »Pa, bit ću dobra prema tebi.« Prišla mu je bliže i njezine velike grudi utisnule su se o njegov trbuh. Spustio je pogled na njezinu glavu. Na vrhu joj se vidio izrast tamne kose. »Krupan si ti«, zaprela je i ugurala ruku u pojas njegovih hlača te ga privukla naprijed.

Pošao je za njom kao robot, ukočen i ne vjerujući da će uistinu to napraviti. Ali stvarno, kako bi se to drugačije dogodilo?

Naslonila se o umivaonik i uspela se na njega brzim uvježbanim skokom. Nakon što je raširila noge, podignula joj se suknja. Njezine crne samostojeće hulahopke bile su obrubljene čipkom. Nije nosila gaćice. »Bez ljubljena, naravno«, prela je dok je povlačila patentni otvarač njegovih hlača. »Mislim, u usta.« Prvo je osjetio hladan zrak, a onda se njezina ruka zavukla u njegove bokserice. Trznuo se kad ga ja uhvatila za kurac.

Po ovo je došao, podsjetio se. Ovo je kupio i platio. Mogao je on to.

Bilo je vrijeme da se odmakne. Da se odmakne od Belle. I od celibata. ~ 103 ~

»Ljubavniče, opusti se«, rekla je žena promuklim glasom. »Tvoja žena ovo neće saznati. Moj ruž se ne razmazuje i ne nosim parfem. Stoga, slobodno uživaj.« Phury proguta. Ja ovo mogu.

Dok je izlazio iz tamno plavog BMW-a, John je bio odjeven u potpuno nove crne traperice, crnu svilenu majicu i bež sako od brušene kože. To nije bila njegova odjeća. Kao automobil kojim su se on i Qhuinn dovezli u centar grada, i ona je bila Blayeva. »Stvarno smo spremni za ovo«, rekao je Qhuinn dok su prelazili preko parkirališta.

John je usmjerio pogled prema mjestu na kojem je sredio one degrade.

Prisjetio se moći koju je osjećao, uvjerenja da je borac, da ja ratnik... da je Brat. Sada se tako nije osjećao, kao da je tada u njemu bila neka sila, kao da je opsjednut ili štogod takvo. Sada je bio netko poseban odjeven u fora odjeću svog prijatelja, a tijelo mu je bilo samo vreća vode koja se burkala sa svakim njegovim korakom.

Kad su prišli ZeroSumu, John je krenuo prema kraju reda, ali Qhuinn ga je okrenuo i zaustavio. »Mi imamo ulaz, sjećaš se?« To je definitivno bilo točno. Čim je Qhuinn izrekao Xhexino ime, odvaljeni komad planine na vratima naglo im podari svioju pažnju te reče nešto u svoju slušalicu. Sekundu kasnije stao je ustranu. »Želi da dodete u stražnji dio. VIP. Znate put?« »Aha. Naravno«, rekao je Qhuinn i pružio tipu ruku.

Izbacivač je spustio nešto u džep. »Sljedeći put kad dođete, odmah vas puštam unutra.« »Hvala, stari.« Qhuinn je potapšao tipa po ramenu i glatko nestao u klubu. John ga je pratio ne trudeći se oponašati Qhuinnov razmetljivi hod. Što je bilo dobro. Dok je prolazio kroz vrata, krivo je stao na stepenicu, nagnuo se ulijevo i, u pokušaju da održi ravnotežu, pao unatrag na tipa koji je stajao u redu. Čovjek koji se upucavao nekoj curi bio je leđima okrenut vratima te se on raspižđeno okrene prema njemu. »Koji k...« Ugledavši Johna, širom je rastvorio oči i zamrznuo se. »Ah, da... moja greška. Sorry.« John nije znao kako reagirati na tu reakciju, a zatim osjeti Blayevu ruku na stražnjoj strani svog vrata. ~ 104 ~

»Ajde, John. Idemo.« John dopusti da ga se uvede unutra pripremajući se za navalu atmosfere kluba, spreman izgubiti se među ljudima. Ali to je bilo smiješno. Dok je promatrao uokolo, sve se činilo manje zastrašujućim. No opet, promatrao je gomilu s visine od oko metra i osamdeset.

Qhuinn se ogledao oko sebe. »U stražnjem dijelu. Gdje je dovraga stražnji dio?« »Ti to ne znaš?« Blay upita. »Ne. Samo nisam želio ispasti idiot... Čekaj, mislim da sam skužio.« Kimnuo je prema dijelu ograđenom konopom ispred kojeg su stajala dva ogromna tipa. »Ovo vrišti VIP. Dame, idemo?« Qhuinn se odšetao kao da točno zna što radi, rekao par riječi izbacivaču, i tko bi rekao, konop se spustio i njih trojica paradnim korakom uđu.

Pa, Blay i Qhuinn su paradirali. John se trudio ne zabiti se u nekoga.

Imao je sreće što je onaj tip na vratima bio neka pizda. Sljedeći će se puta valjda uspjeti zabiti u plaćenog ubojicu. Naoružanog plaćenog ubojicu.

VIP dio imao je svoj šank i konobare, a konobarice su bile odjevene kao otmjene striptizete pa su se naokolo motale s malo odjeće i u jako visokim petama. Muški gosti bili su u odijelima, a žene u skupim malim krpicama. To je bilo brzo, glasno društvo zbog kojeg se John osjećao kao pozer.

S obje strane prostorije bili su separei, od kojih su tri bila slobodna, te Qhuinnn odabere onaj na kraju, u kutu prostorije. »Ovaj je najbolji«, rekao je. »Pored izlaza za nuždu. U sjenama.« Na stolu su bile dvije čaše za martini ali oni svejedno sjednu nakon čega je konobarica raščistila stol. Blay i Qhuinn naručili su pivo, a John je preskočio nakon što je zaključio da večeras mora biti trijezan.

Nisu sjedili tamo ni pet minuta, a Blay i Qhuinn jedva da su načeli svoja piva kad su začuli ženski glas: »Ej, dečki.« Sva trojica podignu pogled prema plavokosoj Wonder Woman koja je stajala pred njima. Izgledala je luđački dobro u stilu Pamele Anderson, s više grudi nego ičega drugog. »Ej, dušo«, otegnuo je Blay. »Kako se zoveš?« »Slatka Radodajka.« Stavila je obje ruke na stol i nagnula se otkrivajući svoja savršena prsa, tamnu kožu iz solarija i izbijeljene zube. ~ 105 ~

»Hoćeš li znati zašto?« »Jednako kao što želim disati.« Sagnula se još niže. »Zato što imam dobar okus i volim davati.« U Qhuinnovu zategnutom osmijehu iščitavao se jedino seks. »Onda dođi ovdje i sjedni pokraj mene...« »Dječaci«, začuo se dubok glas.

O, Isuse. Golem tip prišao je njihovu stolu i John zaključi da to nije dobro. Odjeven u lijepo crno odijelo, s irokezicom i prodornim očima boje ametista, izgledao je i kao ništarija i kao džentlmen.

O. K., on je vampir, zaključi John. Nije znao kiko je to zakvačio, ali bio je siguran u to, i to ne samo zbog njegove veličine. Tip je jednostavno imao istu vibru kao i Braća: moć na lakom okidaču. »Slatka, sređuj poslove drugdje, u redu?« rekao je mužjak.

Plavuša nije izgledala zadovoljno dok se povlačila od Qhuinna, koji je izgledao napižđeno. Dok nije odšetala dalje i ponovila istu priču za drugim separeom.

Dok je izraz Qhuinnova lica blijedio, mužjak s irokezom se sagnuo i rekao, »Da, frajeru, ona nije samo željela uživati u tvom društvu. Ona je profesionalka. Većina žena koje vidite u ovom dijelu to jesu. Pa ako ne misliš plaćati za to, otiđi do otvorenog dijela, pokupi koju i vrati se ovdje, dogovoreno?« Tip se nasmiješio i tako otkrio impresivni par očnjaka. »Inače, ja sam vlasnik ovog mjesta, stoga sam odgovoran za vas. Olakšajte mi posao i budite dobri.« Prije nego se okrenuo, on pogleda Johna. »Zsadist te pozdravlja.« S tom rečenicom je otišao provjeravajući sve i svakoga na putu do neobilježenih vrata u stražnjem dijelu prostorije.

John se zapitao kako tip poznaje Z.-a, ali u kojem god oni bili odnosu, zaključio je da je tog frajera s irokezicom bolje imati na svojoj strani.

Ili kupi pancirku.

Ili još bolje, napusti zemlju. »Pa«, rekao je Qhuinn. »To je dobar savjet. Sranje.« »Hm, da.« Pokraj njih je prošla još jedna plavuša i Blay se promeškolji u sjedalu. »Pa... jeste za to da odemo do podija?« »Blay, droljo.« Qhuinn se iskobeljao iz separea. »Naravno da sam za.

Johne...« Ja ću ostati ovdje, ispisao je. Znaš, da ne izgubimo stol. ~ 106 ~

Qhinn ga pljesne po ramenu. »Dobro. Donijet ćemo i tebi nešto.« John je mahnito odmahnuo glavom, ali njegovi frendovi su se samo okrenuli. O, Bože. Trebao je ostati kod kuće. Stvarno je trebao preskočit ovo.

Kad je pokraj njega proklizila brineta, brzo je spustio pogled, ali ona se nije zaustavila, kao ni ostale - kao da je vlasnik rekao tim ženama da ih ostave na miru. Zbog čega mu je laknulo. Ta brineta? Izgledala je kao da može pojesti muškarca cijelog i to ne na dobar način.

Prekriživši ruke na prsima i zavalivši se u kožnato sjedalo, John je držao pogled na pivima. Osjećao je da ljudi zure u njega... bez sumnje se pitajući što dovraga on radi ovdje. Što je imalo smisla. On nije bio poput Blaya i Qhuinna i nije se mogao postaviti kao njih dvojica. Sva ona glazba, alkohol i seks nisu ga poticali: zbog tih je stvari samo želio nestati.

Ozbiljno je pomišljao o bijegu kad ga je, niotkuda, zapljusnuo nalet vrućine. Podignuo je pogled prema stropu pitajući se sjedi li ispod ventilacije koja se upravo uključila.

Ne. Ogledao se oko sebe.

O, sranje. Šefica osiguranja je upravo prolazila preko baršunastih konopa u VIP dio. Osvijetlilo ju je gornje prigušeno svjetlo i John teško proguta. Nosila je isto što i posljednji put, mušku potkošulju koja je otkrivala njezine moćne ruke i kožnate uske hlače zategnute preko bokova i dugačkih bedara. Od posljednjeg se puta ošišala i njezina se vojnički odrezana kosa sjajila.

Isti tren kad su im se susreli pogledi, on ga je odvratio, obraza crvenih poput vatrogasnih kola. U panici je uspio uvjeriti samog sebe da će ona shvatiti što je činio dok je ranije tog dana razmišljao o njoj. Znat će da je... svršio dok je mislio na nju.

Dovraga, poželio je imati neko piće po kojem može prtljati. I paketiće leda za svoje obraze Osjetivši da ide u njegovu smjeru, John zgrabi Blayevo pivo i otpije gutljaj. Čovječe, nije mogao zaključiti hoće li biti gore ako ona zastane... ili samo prođe. »Ponovno si tu, ali izgledaš drugačije.« Glas joj je bio poput žeravice.

Zbog čega se samo još jače zacrvenio. »Čestitam.« Pročistio je grlo. Što je bilo glupo. Kao da je uopće mogao govoriti.

Osjećajući se kao budala, oblikovao je usnama riječ: ~ 107 ~

Hvala. »Tvoji frendovi su u lovu?« Kimnuo je i ponovno otpio pivo. »Ali ti ne? Donose li ti štogod?« Njezin fantastični glas bio je čisti seks i on osjeti žmarce po cijelom tijelu... a kita mu se ukruti. »Pa, za slučaj da ne znaš, zahodi u ovom dijelu su veći i pružaju više privatnosti.« Kratko se nasmijala kao da je znala da je uzbuđen. »Zabavljaj se s curicama, ali budi pristojan. Onda se nećeš morati petljati sa mnom.« Dok je odlazila, gomila se razmicala da prođe pa su joj se čak i muškarci krupni poput ragbijaša micali s puta. Dok ju je John promatrao kako odlazi, osjetio je oštru bol u prednjem dijelu svojih traperica i on pogleda dolje. Bio je tvrd kao kamen. Debeo kao jebena podlaktica. Kad se promeškoljio u svom sjedalu, zbog trljanja o traperice zagrizao je donju usnu.

Spustio je ruku ispod stola s namjerom da malo razmjesti stvari dolje kako bi imao više prostora iza svog patentnog zatvarača. .. ali čim je dotaknuo svoju erekciju, pred očima mu se ponovno pojavila slika šefice osiguranja i on gotovo svrši. Takvom brzinom je povukao ruku da je njome odalamio o donji dio stola.

John je zaokružio bokovima tražeći olakšanje, ali to je samo pogoršalo žarenje. Bio je napet i nezadovoljan, a njegovo raspoloženje brzo je poprimalo opasan ton. Prisjetio se kako se olakšao u krevetu i zaključio da mu je potrebno još jedno. Ali sada.

Upravo sada, prije nego ponovno svrši.

Sranje, možda bi se mogao pobrinuti za sebe ovdje. Mršteći se, bacio je pogled prema hodniku koji je nestajao u stražnjem dijelu u kojem su se s obje strane nalazila vrata.

Od kojih su se upravo jedna otvorila.

Niska crvenokosa žena koja je izgledala kao profesionalka izašla je namještajući kosu i svoju ružičastu opravicu. Odmah iza nje je izašao...

Phury?

Da, to je definitivno bio on i gurao je majicu u hlače. Njih dvoje nisu prozborili ni riječ, žena je krenula nalijevo gdje je započela razgovor sa skupinom muškaraca; Brat je nastavio hodati prema naprijed, kao da izlazi iz kluba Phury je podignuo pogled i pogledi im se sretnu. Nakon trenutka neugode, ratnik je podigao ruku na pozdrav, a zatim zakrenuo prema stražnjem izlaz i nestao van. John je zaprepašten otpio još piva. Sasvim ~ 108 ~

sigurno ta žena nije bila zajedno s njim u zahodu da mu izmasira leđa.

Bože, pa on bi trebao biti u celi... »A ovo je John.« John naglo okrene glavu. Vou. Blay i Qhuinn naišli su na zlato. Tri ljudske ženke bile su iznimno lijepe i većinom razodjevene.

Qhuinn pokaže na svaku. »Ove je Brianna, CiCi i Liz. Cure, ovo je naš frend John. On se sporazumijeva znakovnim jezikom pa ćemo mi prevoditi.« John je dovršio Blayevo pivo i osjećao se kao idiot zbog komunikacijske barijere koja je ponovno ukazala svoju ružnu glavu.

Smišljao je način na koji će im izraziti da ih ostavlja, kad je jedna od djevojaka sjela do njega i zatočila ga u separe.

Došla je konobarica i uzela narudžbe nakon čega se začulo čavrljanje i hihot, i visoki glasovi djevojaka pomiješa su se s Qhuinnovim dubokim glasom i Blayevim sramežljivim tihim smijehom. John nije podizao pogled. »Bože, ti si tako zgodan«, rekla je jedna od djevojaka. »Jesi li maneken?« Razgovor se naglo prekinuo.

Qhuinn je zglavcima pokucao o stol ispred Johna. »Ej, J. Tebi govori.« John je zbunjeno podigao glavu i susreo prijateljev pogled. Qhuinn je značajno kimnuo prema djevojci pokraj Johna, a zatim naglašeno raširio oči kao da želi reći: Hoćeš li je uključiti u priču, čovječe?

John duboko udahne i pogleda nalijevo. Djevojka je zurila u njega sa... sranje, čistim apsolutnim obožavanjem. »Jer, stvarno si jako lijep«, rekla mu je. Blagi Bože, što bi trebao učiniti s tom informacijom?

Krv mu je jurnula u lice, a tijelo se ukočilo i on brzo pokaže Qhuinnu, Javit ću Fritzu da me pokupi. Moram ići.

Gotovo pregazivši djevojku koja je sjedila do njega, John je pobjegao iz separea. Jedva je čekao da dođe kući.

~ 109 ~

Šesnaesto poglavlje Nakon što joj je budilica zazvonila u pet ujutro, Jane je bila prisiljena još malo odrijemati. Dvaput. Inače bi ustala i bila pod tušem prije nego bi bila svjesna da je na nogama, a jutros kao da je onaj bip-bipbip nije mogao razbuditi i izbaciti iz kreveta poput tostera. Ali ne i danas.

Danas je ležala na jastucima i zurila u strop.

Bože, snovi koje je sinoć sanjala... snovi o onom bestjelesnom ljubavniku koji ju je uzeo i zabijao se u nju.

Ali dosta s time. Što je više razmišljala o tome, to je osjećala jaču bol u prsima, stoga je s herkulskom snagom volje prebacila svoju pažnju na svoj posao. Zbog čega se naravno uplela u razmišljanju o Manellu. Nije mogla vjerovati da ju je poljubio, ali jest... utisnuo joj je poljubac ravno na usne. A kako se oduvijek u kutku svog uma pitala kako bi to bilo, nije se odmaknula. Pa ju je on poljubio ponovno.

Bio je dobar, što nije bilo iznenađenje. Jedina novost bila je činjenica da joj se to činilo krivim. Kao da je nekome bila nevjerna.

Ponovno se začula budilica te je ona psujući ugasila. Dovraga, bila je umorna iako je bila uvjerena da je otišla rano na spavanje. Zapravo je pretpostavljala da je bilo rano iako nije bila sigurna kad je Manny otišao.

Sjećala se da joj je pomogao uspeti se na gornji kat te je smjestiti u krevet, ali um joj je bio u takvom rasulu da se nije mogla sjetiti koliko je bilo sati ni koliko joj je trebalo da zaspi.

Nije ni važno.

Zbacila je sa sebe pokrivače, krenula u kupaonicu i upalila tuš.

Nakon što se podignula para i ispunila zrak, Jane je zatvorila vrata kupaonice i skinula majicu kratkih rukava i...

Osjetivši vlagu između nogu, namrštila se. Nakon brzinskog brojanja dana zaključila je da joj je menstruacija uranila...

Ali to nije bila menstrualna krv. Poseksala se.

Hladan šok zamijenio je toplinu pare. O, Bože... što je učinila. Što je to učinila?

Jane se okrenula oko svoje osi iako nije imala kamo i prekrila usta rukom. Para je na zrcalu otkrila ispisane riječi:

Jane, volim te.

Zateturala je unatrag i zabila se u vrata.

Sranje. Spavala je s Mannyjem Manellom. I ne sjeća se ničega. ~ 110 ~

Ovog se puta Phury u Wrathovu uredu smjestio u blijedu plavu fotelju pokraj kamina. Kosa mu je još uvijek bila mokra od tuširanja, a u ruci je držao šalicu kave.

Trebao mu je joint.

Dok se ostatak Bratstva smještao, on je pogledao Wratha. »Smeta ti ako zapalim?« Kralj je odmahnuo glavom. »Mislim da je to za opće dobro. Danas će nam svima dobro doći malo pasivnog pušenja.« Bože, stvarno je bio u pravu. Svi su bili čudni. Zsadist je nemirno stajao pokraj polica. Butcheva pažnja bila je usmjerena prema kompjutoru u njegovu krilu. Wrath je izgledao iscrpljeno iza brda papirologije. Rhage je nemirno koračao uokolo, što je bio jasan znak da tijekom noćnih sati nije naišao na borbu.

A Vishous... V. je bio u najgorem stanju od svih njih. Stajao je pokraj vrata i zurio u prazno. Prije je bio hladan, sada je bio leden, poput crne rupe u prostoriji. Sranje, bio je u mračnijem raspoloženju od noći prije.

Dok je Phury palio joint, pomislio je na Jane i V.-a lijeno se pitajući kakav je bio seks između njih dvoje. Pretpostavljao je da su osim borilačkih rundi imali i nekoliko divnih zajedničkih trenutaka.

Ništa slično onome što je doživio u zahodu. S onom prostitutkom.

Slobodnu ruku provukao je kroz kosu. Jesi li i dalje bio djevac ako si ušao u ženku, ali nisi svršio? Nije bio siguran. Kako god bilo, to nikoga neće pitati. Sve je to bilo poprilično neukusno. Čovječe, nadao se da će mu pomoći da nastavi dalje ako bude s nekim, ali to se nije dogodilo. Osjećao se još zatočenije, pogotovo nakon što je ušavši kroz vrata velike kuće prvo pomislio na Bellu: molio se da ga ne uhvati kako se vraća kući s mirisom one ljudske ženke na sebi.

Za odmak trebalo je učiniti nešto drugo, očito.

Osim... dovraga, možda je zahtijevao upravo to. Vjerojatno bi se trebao iseliti iz kuće. »Ajmo početi«, rekao je Wrath i započeo sastanak. Nabrzinu se dotaknuo stvari koje su se ticale glimere; zatim su Rhage, Butch i Z. izvijestili o događajima na terenu. Kojih nije bilo mnogo. U posljednje su vrijeme ubojice mirovale, vjerojatno jer je prije dva tjedna murjak ubio njihova vođu. To je bilo uobičajeno. Svaka promjena u vodstvu Degradacijskog društva prouzročena je primirjem u ratu, ali to nikada ~ 111 ~

nije trajalo dugo.

Dok je Phury palio svoj drugi joint, Wrath je pročistio grlo. »Sada... što se tiče ceremonije proglašenja Primužjaka.« V.-ove dijamante oči podignu se i Phury duboko udahne dim.

Dovraga... mužjak je izgledao kao da je u prošlom tjednu ostario sto pedeset godina pa mu je koža bila žuta, čelo naborano, a usne stisnute. On nikada nije izgledao osobito vedro, ali sada je izgledao kao da je jednom nogom u grobu. »Što s time?« rekao je V »Ja ću biti tamo«, pogledao ga je Wrath. »Phury, i ti isto. Idemo tamo u ponoć, O. K.?« Phury je kimnuo, a zatim se pripremio na nastavak kad je vidio da Vishous želi nešto reći. Bratovo tijelo se napelo, sijevao je očima, a čeljust mu je radila... ali iz njegovih usta nije izašlo ništa.

Phury je izdahnuo trak dima i zagasio cigaretu u kristalnoj pepeljari.

Bilo je grozno gledati brata kako krvari, znati da pati, u nemogućnosti da nešto učiniš...

Zamrznuo se preplavljen neobičnom mirnoćom koja nije imala nikakve veze s crvenim dimom. »Kriste na križu«, rekao je Wrath trljajući oči. »Izlazite, svi. Opustite se. Svima nam je dosta...« Phury se oglasio. »Vishouse, da nema ove priče s Primužjakom, ti bi bio s Jane, je l' da?« Suzivši se, V.-ove dijamantne oči prebace se na njega. »Kakve to jebene veze ima i sa čime?« »Bio bi s njom.« Phury pogleda Wratha. »A ti bi mu dopustio, zar ne?

Mislim, znam da je čovjek, ali dopustio si Mary da uđe u...« V. ga prekine glasom oštrim poput njegovih očiju, kao da ne može vjerovati da može biti toliko nepromišljen. »Nema načina na koji bi to moglo funkcionirati. Jebeno se ostavi te priče.« »Ali... ima.« Vishousove oči zabljesnu agresivnim sjajem. »Bez uvrede, al’ na rubu sam živaca. Bila bi ti jako dobra ideja da prestaneš pričati.« Rhage je diskretno prišao bliže V.-u, a Zsadist je stao pokraj Phuryja.

Wrath je ustao. ~ 112 ~

»Kako bi bilo da ne nastavljamo s tom pričom.« »Ne, poslušajte me.« Phury ustane iz totelje. »Čuvardjeva želi mužjaka iz Bratstva, je l' da? U svrhu razmnožavanja? Zašto bi to trebao biti ti?« »Tko drugi, jebemu?« V. je zarežao i spustio se u položaj za juriš. »Zašto ne... ja?« U tišini koja je uslijedila nitko od njih ne bi primijetio i da je granata eksplodirala ispod Wrathova stola: Bratstvo je zurilo u njega kao da je uzgojio rogove. »Pa, zašto ja to ne bih mogao? Njoj treba jedino DNA, zar ne? Stoga to može bilo tko iz Bratstva. Moja je krvna linija jaka. Zašto to ne bih mogao biti ja?« Zsadist je dahnuo, »Isuse... Kriste«. »Nema razloga zašto ja ne bih mogao biti Primužjak.« V.-ova je agresija blijedila, ostavila ga s izrazom lica kao da ga netko odalamio tavom po glavi. »Zašto bi to učinio?« »Ti si moj brat. Ako mogu popraviti nešto što ne valja, zašto to ne bih učinio? Ne postoji ženka koju želim.« Grlo mu se stisnulo i on ga protrlja. »Ti si Čuvardjevin sin, zar ne? Znači da joj možeš predložiti promjenu.

Bilo koga drugog bi ubila, ali tebe ne bi. Sranje, možda bi joj to sam mogao predložiti.« Spustio je ruku. »I mogao bi je uvjeriti da ja bio bolji za to jer ja nisam zaljubljen ni u koga.« V.-ove dijamantne oči nisu se pomicale s Phuryjeva lica. »To je pogrešno.« »Cijela je ta priča pogrešna. Ali to očito nije važno.« Phury pogleda prema finom francuskom stolu i pogled mu se susretne s kraljevim. »Wrath, što ti kažeš?« »Jebote«, bio je odgovor. »Ispravan izbor riječi, gospodaru, ali to nije neki odgovor.« Wrathov ton glasa se snizio. »Nisi valjda ozbiljan...« »Moram nadoknaditi dva stoljeća celibata. Postoji li bolji način za to?« Bilo je namijenjeno kao šala, ali se nitko nije nasmijao. »No dajte, tko drugi to može? Svi ste zauzeti. Jedini je drugi mogući kandidat John Matthew, zbog Dariusove krvne linije, ali John nije član Bratstva i pitanje je hoće li to ikada uopće biti.« ~ 113 ~

»Ne«, Zsadist je odmahnuo glavom. »Ne... To će te ubiti.« »Možda od izjebanosti. Ali izuzev toga, bit ću u redu.« »Ako to učiniš, nećeš imati svoj život.« »Naravno da hoću.« Phury je točno znao na što Z. cilja pa je svoju pažnju prebacio natrag na Wratha. »Dopustit ćeš V.-u Jane, zar ne? Ako ovo učinim, dopustit ćeš im da budu zajedno.« Ovo definitivno nije bilo taktično. Jer se ni po običaju ni po zakonu kralju nisu davala naređenja, između ostalog i zato jer bi te isprašio na drugu stranu New Yorka. Ali trenutačno se Phury nije osobito opterećivao protokolom.

Wrath je zagurao ruke ispod svojih naočala i ponovno protrljao oči.

Zatim je ispustio dug uzdah. »Ako je itko u stanju rješavati sigurnosni rizik svojstven vezama s ljudima, to bi bio V. Pa... da, jebo mene, ali dopustit ću to.« »Znači da ćeš mi dopustiti da ga zamijenim. A on će otići Čuvardjevi.« Stari sat u kutu ureda počeo je otkucavati ravnomjernim udarcima nalikujući otkucajima srca. Kad je prestao otkucavati, svi pogledaju Wratha. Nakon trenutka tišine, kralj reče: »Neka bude tako.« Zsadist je opsovao. Butch je nisko zazviždao. Rhage je zagrizao lizalicu. »Onda, u redu«, rekao je Phury.

Dovraga, što sam to učinio?

Očito su i ostali pomislili nešto slično jer se nitko nije pomaknuo niti išta rekao.

U punoj brzini zaletivši se na drugu stranu ureda, Vishous je prekinuo mrtvačku tišinu. Phury se i nije snašao. U jednom trenutku namjeravao je zapaliti jedan joint, a u drugom je doletio V., obujmio ga masivnim rukama i stisnuo ga tako da mu je izbio zrak iz pluća. »Hvala ti«, rekao je Vishous hrapavim glasom. »Hvala ti. Čak i ako ti ne dopusti, hvala ti, brate.«

~ 114 ~

Sedamnaesto poglavlje »Jane, izbjegavaš me.« Jane je podignula pogled sa svog kompjutora. Manello se poput kuće ustobočio ispred njezina stola, s rukama na bokovima te se činilo da se uskoro ne misli maknuti. Čovječe, njezin je ured bio relativno velik, ali zbog njega joj se činio skučenim poput kutije šibica. »Ne izbjegavam te. Igram se posla nakon što me nije bilo cijeli vikend.« »Sereš.« Prekrižio je ruke na prsima. »Četiri su popodne i do sada nismo nas dvoje jeli zajedno barem dva puta. Što se događa?« Naslonila se u svom stolcu. Nikada nije bila dobra u laganju, ali vraški će se potruditi savladati tu vještinu. »Manello, još uvijek se osjećam očajno, a do glave sam zakopana u poslu.« O. K., ni jedno ni drugo nije bila laž. Ali to je rekla samo zato da zakamuflira ono što je željela prešutjeti.

Uslijedila je dugačka pauza. »Ima li ovo veze s onim sinoć?« Lecnula se i odustala od priče. »Hm, čuješ, što se tiče toga. Manny... žao mi je. Stvarno mislim da si super. Ali ja...« Dopustila je da rečenica ostane nedorečena. Imala je potrebu reći nešto kao da e zaljubi na u nekoga, ali to je bilo apsurdno.

Nije imala nikoga. »Je li zbog odjela?« upitao je.

Ne, samo da je osjećala da je to nekako krivo. »Čak i ako to zataškamo, znaš da to nije primjereno.« »A ako odeš? Što onda?« Odmahnula je glavom. »Ne... Ja to samo... ne mogu. Sinoć nisam trebala spavati s tobom.« Njegove obrve poskočiše. »Molim?« »Mislim da ne bi...« »Samo trenutak. Otkud ti je dovraga palo na pamet da smo spavali?« »Ja... pretpostavila sam da jesmo.« »Poljubio sam te. Bilo je čudno. Otišao sam. Seksali se nismo. Zbog čega si pomislila da jesmo?« Isuse Kriste... Jane odmahne drhtavom rukom. »Valjda zbog snova. Uistinu živopisnih snova. Hm... ispričavam se.« ~ 115 ~

»Jane, što se dovraga događa?« Zašao je za stol. »Izgledaš prestravljeno.« Dok ga je gledala, znala je da je u njezinim očima vidljiv očajnički strah, ali nije ga mogla sakriti. »Mislim... mislim da je moguće da gubim razum. Manny, ozbiljna sam. Mislim na šizofreniju. Halucinacije i iskrivljena stvarnost i... gubitak sjećanja.« Iako činjenica da se sinoć seksala nije bila plod njezine mašte.

Sranje... ili je?

Manny se sagnuo i položio ruke na njezina ramena. Tihim glasom je rekao: »Naći ćemo nekoga da te pregleda. Riješit ćemo to.« »Bojim se.« Manny ju je uzeo za ruke, dignuo je na noge i čvrsto je zagrlio. »Ovdje sam za tebe.« Ona ga je čvrsto zagrlila i rekla, »Manello, ti si čovjek kojeg bi bilo lijepo voljeti. Stvarno jesi.« »Znam.« Malčice se osmjehnula, ali se taj zvuk zagubio u podnožju njegova vrata. »Tako si arogantan.« »Prije u pravu.« Uperivši svoje duboke smeđe oči nju, odvojio se i položio joj dlan na obraz. »Kolje me što ovo moram reći... ali, Jane, ne želim da operiraš. Ne ovakva kakva si sada u svojoj glavi.« Njezin prvi instinkt bio je da se bori protiv toga, ali tada je samo uzdahnula. »Što ćemo reći ljudima?« »Ovisno o tome koliko će to potrajati. A za sada? Imaš gripu.« Zagurao joj je pramen kose iza uha. »Plan je sljedeći. Razgovarat ćeš s jednim mojim prijateljem psihijatrom. On je u Kaliforniji tako da nitko to neće znati, a ja ću ga odmah sad nazvati. Također ću te naručiti za snimanje glave. To ćemo obaviti nakon radnog vremena u Imaging Associates na drugom kraju grada. Nitko neće znati.« Kad se Manello okrenuo da ode, u očima mu se vidjela tuga, a dok je ona razmišljala o toj situaciji, glavom joj je prošlo neobično sjećanje.

Jedne večeri prije tri ili četiri zime kasno je izašla iz bolnice s ~ 116 ~

osjećajem nemira. Nešto, neka vrsta instinkta govorio joj je da ostane u bolnici i spava na kauču u svom uredu, ali to je pripisala činjenici da je vrijeme bilo užasno. Zahvaljujući hladnoj kiši koja se ledila i padala satima, Caldwell je više manje nalikovao klizalištu. Zašto bi itko želio izaći van?

Ali taj osjećaj nije prestao. Cijelim putem do parkinga borila se s glasom u svojoj glavi dok konačno, nakon što je stavila ključ u paljenje, nije ugledala viziju. Ta prokleta vizija bila je toliko jasna kao da se već dogodila, a ovo je samo sjećanje: vidjela je svoje ruke kako čvrsto stišću volan dok njezin vjetrobran siječe par automobilskih svjetala. Osjetila je probadajuću bol udarca, struganja automobila dok se okretao, gorenja u plućima dok je vrištala.

Prestravljena, ali odlučna polagano je izašla iz garaže na ledenu kišu.

Iznimno je pažljivo vozila. Sva vozila smatrala je rizikom za potencijalnu automobilsku nesreću, a da je mogla, vozila bi po pločniku umjesto po cesti.

Na pola puta do kuće zastala je na semaforu moleći se da se nitko ne sudari s njom.

Ali, kao da je predodređeno, iza nje se pojavio automobil koji je proklizao i izgubio kontrolu. Zgrabila je volan i podignula pogled prema retrovizoru... i promatrala kako joj prilaze automobilska svjetla.

Auto ju je u potpunosti zaobišao.

Kad se uvjerila da nitko nije ozlijeđen, Jane se nasmijala samoj sebi, duboko udahnula i krenula kući. Dok je vozila, razmišljala je kako mozak uzima dojmove iz okoline i preuranjeno dolazi do zaključaka, kako se snažni strahovi i misli mogu zamijeniti za sposobnost predviđanja, kako se vijesti o lošem stanju na cestama uvlače u ljude i vode do... Četiri kilometra od njezine kuće s njom se frontalno sudario vodoinstalaterski kombi. Nakon što je zamaknula za ugao i susrela se sa svjetlima u svojoj traci, jedina joj je pomisao bila da je ipak bila u pravu.

Prošla je sa slomljenom ključnom kosti i totalkom od auta. Vodoinstalater i njegov kombi nisu nastradili, ali ona tjednima nije bila u operacijskoj sali.

I... dok je gledala Manella kako izlazi iz njezina ureda, znala je što će se dogoditi, s istom jasnoćom kao što je bila i ona vizija nesreće: to je bilo određeno kao i boja njezinih očiju. Nepromjenljivo kao i prolazak vremena. Nezaustavljivo kao i vodoinstalatersk kombi na crnoj zaleđenoj cesti. ~ 117 ~

»Moja karijera je gotova«, prošaptala je mrtvim glasom. »Gotova sam.« Vishous je kleknuo pokraj svog kreveta, stavio ogrlicu od crnih perli oko vrata i zatvorio oči. Nakon što je prešao umom na Onu Stranu, namjerno je pomislio na Jane. Bolje da Čuvardjeva odmah zna o čemu se radi.

Potrajalo je prije nego je dobio odgovor od svoje majke, ali na koncu je prošao kroz antimateriju i našao se u bezvremenskoj ravni, te se materijalizirao u bijelom atriju. Čuvardjeva je stajala ispred svoga drveta s pticama, a jedna ptica pjevica ružičaste boje bila joj je na dlanu. Kapuljača joj nije bila na glavi pa je V. zapanjeno promatrao njezino nadzemaljsko lice na kojem se moglo iščitati obožavanje dok je promatrala to sitno stvorenje u svojoj svjetlećoj ruci. Bilo je tu toliko ljubavi, pomislio je.

Nikada ne bi pretpostavio da je sposobna za to.

Progovorila je prva. »Naravno da volim svoje ptice. One su moja utjeha kad sam nesretna i moja radost kad sam vesela. Ništa ne podiže moj duh kao sladak zvuk njihova pjeva.« Pogledala je preko ramena. »Radi se o onoj ljudskoj kirurginji, zar ne?« »Da«, rekao je i pripremio se za nastavak.

Sranje. Bila je tako tiha. Očekivao je bijes. Pripremio se za borbu.

Umjesto toga? Zatišje. Koje je uvijek prethodilo oluji. Čuvardjeva je puhnula prema ptičici koja joj odgovori tihim pjevušenjem i širenjem svojih malih krila k suncu. »Mogu li pretpostaviti da ako odbijem zamjenu, nećeš sudjelovati u ceremoniji?« Ubijalo ga je odgovoriti. Ubijalo. »Dao sam svoju riječ. Pa hoću.« »Uistinu. Iznenađuješ me.« Čuvardjeva je zazviždala ptici i spustila je. Kad bi bilo moguće prevesti taj zvuk, pretpostavio je da bi bilo nešto slično kao Volim te.

Ptičica je odgovorila na isti način. »Ove ptice«, započela je njegova majka neobičnim udaljenim glasom, »uistinu su moj jedini užitak. Znaš li zašto?« »Ne.« »Od mene ne traže ništa, a daju mi toliko mnogo.« ~ 118 ~

Okrenula se prema njemu i dubokim glasom rekla, »Danas je dan tvog rođenja, Vishouse, Koljačev sine. Dobro si iskalkulirao ova trenutak.« Hm, pa baš i ne. Kriste, zaboravio je koji je danas dan. »Ja...« »A budući sam te na ovaj dan prije tristo i tri godine donijela na ovaj svijet, nalazim se u poziciji da ti učinim uslugu koju od mene tražiš, kao i onu koja do sada nije izrečena, ali je jasna kao puni mjesec na praznom nebu.« V.-ove oči bljesnuše. Nada je bila opasan osjećaj čak i u najboljim vremenima, a sada mu je zagrijala prsa svojom iskrom. U pozadini se čuo cvrkut i veseli pjev ptica kao da osjeća njegovu radost. »Vishouse, Koljačev sine, dat ću ti dvije stvari koje želiš najviše.

Dopustit ću zamjenu s tvojim bratom Phuryjem u ceremoniji proglašenja.

On će biti dobar Primužjak, nježan i dobar prema Odabranicama, a njegova krvna linija bit će dobar prilog vrsti.« V. je zatvorio oči i osjetio val olakšanja od kojeg se zaljuljao na nogama. »Hvala ti...« prošaptao je sviestan da se zapravo obraća svojoj sudbini koja je promijenila smjer, a ne njoj iako ju je ona pokretala. »Tvoja je zahvalnost prikladna.« Glas njegove majke bio je ravan. »I meni neobična. No ipak, darovi su poput ljepote, zar ne? Njihova vrijednost je u očima primatelja, ne u rukama onog koji daje. To sam sada naučila.« V. ju je pogledao pokušavajući ostati sabran. »On će se željeti boriti. Moj brat, on će se željeti boriti i životi s druge strane.« Jer nije bilo šanse da bi Phury izdržao da nikada više ne vidi Bellu. »I to ću dopustiti. Barem dok se redovi u Bratstvu ne popune.« Čuvardjeva je podignula svoje svjetleće ruke i spustila kapuljaču preko lica. Zatim je bez zvuka otplovila preko mramornog poda do malih bijelih vrata za koje je oduvijek pretpostavljao da vode u njezine privatne odaje. »Ako te ne vrijeđa«, viknuo je. »Druga usluga?« Zastala je pred malim ulazom. Ne okrenuvši se prema njemu, rekla je: »Odričem te se kao sina. Slobodan si od mene i ja od tebe. Dobro živi, ratniče.« ~ 119 ~

www.balkandownload.org Prošla je kroz vrata i čvrsto ih zatvorila te se začuo škljocaj brave. U njezinu su odsustvu ptice utihnule kao da ih je njezina prisutnost poticala na pjesmu.

V. je stajao u atriju osluškujući tiho žuborenje vodoskoka.

Imao je majku točno šest dana.

Ne bi mogao reći da će mu nedostajati. Niti da joj je zahvalan jer mu je vratila njegov život. Na kraju, ona je bila ta koja mu je pokušala sve oduzeti.

Nakon što se dematerijalizirao natrag u veliku kuću da izvijesti o događajima, shvatio je da bi čak i da je njegova majka odbila, on svejedno izabrao Jane umjesto Čuvardjeve. Neovisno o cijeni.

A Čuvardjeva je to cijelo vrijeme znala, zar ne? Zato ga se i odrekla.

Svejedno. Jedino do čega mu je sada bilo stalo bilo je doći do Jane.

Stvari su išle na bolje, ali još uvijek ništa nije bilo sigurno. Ona bi ga na kraju krajeva mogla i odbiti. Lako se moglo dogoditi da odabere život koji je poznavala umjesto opasnog poluživota s vampirom.

Dovraga i sve, želio je da odabere njega.

Dok se materi alizirao u svojoj spavaćoj sobi, V. se prisjetio prošle noći s Jane... kada je shvatio da je učinio nešto neoprostivo: svršio je u njoj. Dovraga. Toliko je bio zadubljen u sebe da je zaboravio kako je ostavio dio sebe u njoj. Ona vjerojatno već ludi.

Stvarno je gad. Neobazrivi sebični gad.

Uistinu je pomislio da joj ima nešto za ponuditi?

~ 120 ~

Osamnaesto poglavlje Nakon što je pala noć, Phury je navukao bijele svilene hlače za ceremoniju Primužjaka. Nije ih osjećao na svojoj koži, ali ne zato jer su bile satkane od tako delikatne tkanine. Posljednja se dva sata napušio pa je bio poprilično drven. Doduše, nije bio toliko uništen da nije točno znao tko je, kada je začuo kucanje na vratima. »Uđi«, rekao je ne okrećući se od zrcala iznad svoga ormarića. »A zašto ti nisi u krevetu?« Bella se nasmijala. Ili zajecala. »Jedan sat dnevno, sjećaš se. Imam još pedeset i dvije minute.« Uzeo je zlatni medaljon Primužjaka i stavio ga oko vrata. Njegova težina spustila se između prsnih mišića poput dlana koji ga gura. Bio je težak. »Jesi li siguran u ovo?« upitala je tiho. »Jesam.« »Znači da Z. ide s tobom?« »On je moj svjedok.« Phury ugasi cigaretu. Uzme još jednu, zapali je. »Kad ćete se vratiti?« Izdišući je odmahnuo glavom. »Primužjak živi s One Strane.« »Vishous nije trebao.« »Poseban dogovor. Svejedno ću se boriti, ali želim živjeti tamo.« Zurio je u svoj odraz u antiknom ogledalu kad je dahnula. Kosa mu je bila vlažna, a vrhovi zapetljani pa je uzeo četku i počeo provlačiti njome kroz kosu. »Phury, što to... ne možeš na ceremoniju ćelav, prestani. Bože, čupaš si kosu.« Prišla mu je s leđa, uzela četku iz njegove ruke i pokazala na otoman pokraj prozora. »Sjedni. Ja ću te po češljati.« »Ne, hvala. Mogu...« »Pregrub si. Otiđi tamo.« Nježno ga je pogurnula nalijevo. »Pusti da ja to učinim.« Ne imajući dobrog razloga, ali zato pregršt loših, otišao je do prozora i sjeo te prekrižio ruke na prsima. Bella je započela s krajevima njegove grive četkom raščešljavajući vrhove, a zatim se penjući dok nije osjetio kako četka polagano prolazi od vrha njegove glave pa sve do krajeva kose.

Slobodnim je dlanom pratila poteze zaglađujući kosu i umirujući ga. Zvuk čekinja što prolaze kroz njegovu kosu, zatezanje na čelu i njezin miris u ~ 121 ~

njegovim nosnicama bili su gorko slatka zadovoljstva koja su srušila njegove brane.

Suze su naškropile njegove trepavice. Činilo se okrutnim što ju je upoznao, što je vidio nešto što želi, a nikada ne može imati. Iako je to bilo prikladno za njega. Cijelog svog života stvari su bile izvan njegova dosega.

Prvo je proveo desetljeća u potrazi za svojim blizancem osjećajući da Zsadist živi negdje na ovom svijetu, ali ga nije mogao spasiti. Nakon što je oslobodio svog brata shvatio je da je mužjak još uvijek daleko od njega.

Stoljeća koja su uslijedila nakon Z.-ova bijega od njegove Gospodarice bila su drugačija vrsta pakla tijekom kojih je iščekivao Z.-ovo ludilo, djelovao kad se to dogodilo, i cijelo vrijeme se brinuo kad će uslijediti nova runda drame.

Zatim se pojavila Bella i obojica su se zaljubila u nju.

Bella je bila stara muka u novom obličju. Jer njegova je sudbina bila da žudi, da izvana gleda unutra, da vidi vatru, ali se ne može dovoljno približiti da se zagrije. »Hoćeš li se ikada vratiti?« upitala je. »Ne znam.« Zastala je s četkanjem. »Možda će ti se ona svidjeti.« »Možda. Molim te nemoj prestati. Molim te... ne još.« Kad je nastavila četkati, Phury protrlja oči. Ova mirnoća bila je njihov pozdrav i ona je to znala. I ona je plakala. U zraku je osjećao svježi miris kiše.

Ali ona nije plakala zbog istih razloga kao i on. Ona je plakala jer je žalila njega i njegovu budućnost, ne zato jer ga je voljela, a njezino srce slamalo se zbog pomisli da ga više nikada neće vidjeti. Da, nedostajat će joj. Brinut će se za njega. Ali nikada neće žudjeti za njim. Nikada to nije.

Iz svih tih razloga trebao se sabrati i prekinuti s ovom pičkastom pričom, ali nije mogao. Bio je utopljen u tuzi.

Naravno da će s One Strane viđati Zsadista. Ali nju... nije mogao zamisliti da mu dolazi u posjet. A zapravo to i ne bi bilo prikladno i ne bi dobro izgledalo da on kao Primužjak prima u privatan posjet ženku izvana, pa čak i da je klan njegova blizanca. Primužjak se Odabranicama zaklinjao na vjernost u djelu, misli i dojmu.

U tom trenutku palo mu je na pamet. Dijete. Nikada neće vidjeti njezino i Z.-ovo mlado. Možda jedino na slikama.

Postavila je četku ispod kose te je provukla duž stražnje strane ~ 122 ~

njegove glave. Zaklopivši oči, prepustio se ritmičkom povlačenju koje je osjećao na glavi. »Želim da se zaljubiš«, rekla je.

Ja jesam zaljubljen. »U redu je.« Zaustavila se i stala ispred njega. »Želim da nekoga voliš za pravo. Ne onako kako misliš da voliš mene.« Namrštio se. »Bez uvrede. Ali ti ne možeš znati što ja...« »Phury, ti zapravo mene ne...« Ustao je i pogledao je u oči. »Molim te, iskaži mi toliko poštovanja pa ne pretpostavljaj da poznaješ moje osjećaje bolje od mene.« »Nikada nisi bio sa ženkom.« »Sinoć jesam.« To ju je ušutkalo na tren. Zatim je rekla: »Ne valjda u klubu. Molim te, ne u...« »U zahodu u stražnjem dijelu. Bilo je čak i dobro. Al’ ipak je ona profesionalka.« O. K„ sad se ponašao kao idiot. »Phury... ne.« »Možeš mi vratiti četku? Mislim da mi je kosa sada u redu.« »Phury...« »Četka. Molim te.« Nakon trenutka koji se činio dugačkim kao stoljeće, ispružila je četku prema njemu. Kad je posegnuo rukom i uhvatio je, bili su na trenutak spojeni drvenom drškom nakon čega je ona spustila ruku. »Ti zaslužuješ bolje od toga«, prošaptala je. »Ti si bolji od toga.« »Ne, nisam.« Čovječe, morao se maknuti od izraza bo na njezinu licu. »Bella, nemoj dopustiti da me tvoje žaljenje pretvori u princa.« »To je autodestruktivno. Cijela ta stvar.« »Nije.« Prišao je ormariću, uzeo joint i uvukao dim. »Želim to.« »Uistinu? Zato i pušiš crvene cigarete cijelo popodne? Cijela kuća smrdi po njima.« »Pušim jer sam ovisnik. Bella, ja sam labilni narkoman koji je sinoć bio s kurvom na javnom mjestu. Trebala bi me osuđivati, a ne žaliti.« Odmahnula je glavom. »Prestani se pokušavati ocrniti preda mnom. To ne pali. Ti si mužjak ~ 123 ~

od posebne vrijednosti...« »Za Boga miloga...« »... koji je mnogo toga žrtvovao za svoju braću. Vjerojatno previše.« »Bella, prestani.« »Mužjak koji žrtvovao svoju nogu da spasi blizanca. Koji se hrabro borio za svoju rasu. Koji žrtvuje svoju budućnost za sreću svog brata.

Teško možeš biti plemenitiji od toga.« Kad je podignula pogled prema njemu, oči su joj bile tvrde poput kamena. »Ne govori tko si. Vidim te jasnije nego što ti vidiš samog sebe.« Ushodao se sobom dok se ponovno nije našao pred ormarićem. Nadao se da s One Strane nije bilo zrcala. Mrzio je svoj odraz. Oduvijek. »Phury...« »Otiđi«, rekao je promuklo. »Molim te, samo otiđi.« Kad ona to nije učinila, on se okrene. »Za Boga miloga, ne tjeraj me da se raspadnem pred tobom. Sada mi treba ponos. On me jedini još uvijek drži na nogama.« Stavila je ruku preko usta i brzo trepnula. Zatim se uzverala na noge i progovorila na Starom jeziku.

Phury, Ahgonyjev sine, budi sretan. Neka tvoje noge nađu ravan put, a noć se nježno spušta na tvoja ramena.

Poklonio se »Kao i tebi, Bella, voljena nala mog rođenog brata, Zsadista.« Kad su se vrata zatvorila za njom, Phury je prinio joint usnama i potonuo na krevetu. Ogledavajući se po sobi u kojoj je boravio otkad se Bratstvo preselilo u kompleks, shvatio je da mu nikada nije bila dom. Bila je to samo gostinjska soba... luksuzna, anonimna gostinjska soba... samo četiri zida s lijepim uljanim slikama, dobrim tepihom i zastorima raskošnim poput ženske haljine za bal.

Bilo bi lijepo imati dom.

Nikada ga nije imao. Nakon što je Z. otet kao dojenče, njihova se mamen zatvorila u podzemlje, a otac se dao u lov za služavkom koja je uzela Z.-a. Odrastajući, Phury je živio među živim, dišućim sjenama kućanstva. Svi, pa čak i slugan, samo su prolazili kroz život. Tu nije bilo smijeha. Nije bilo sreće. Nikakvih događaja niti ceremonija.

Nije bilo zagrljaja.

Phury je naučio biti tih i nikome ne smetati. Na kraju krajeva bila je to najpristojnija stvar koju je mogao. On je bio kopija onoga što je izgubljeno, podsjetnik na bol koja je bila svima na pameti. Počeo je nositi šešire kako bi sakrio lice, hodao je sitnim korakom uvijajući se u sebe ~ 124 ~

kako bi bio što manji i što nevidljiviji. Čim je prošao kroz svoj prijelaz, otišao je u potragu za svojim blizancem. Nitko ga nije zaustavio. Nije bilo nikakvih pozdrava. Z.-ov nestanak istrošio je sposobnost svih ukućana da im netko nedostaje pa za Phuryja nije ostalo nimalo toga osjećaja. Što je zapravo bilo dobro. Zbog toga je sve bilo lakše.

Desetak godina kasnije od svoga daljeg rođaka saznao je da je njegova majka umrla u snu. Odmah se vratio kući ali sprovod je održan bez njega.

Otac mu je umro osam godina kasnije. Na taj je sprovod Phury uspio doći na vrijeme te je posljednju večer proveo u obiteljskoj kući. Nakon toga posjed je prodan, slugan je nestao, te se činiio da njegovi roditelji nikada nisu ni postojali.

Ne imati korijenje za njega nije bila novost. Osjetio je to s prvom pojavom svijesti još kao dijete. Bio je lutalica, a na Onoj Strani neće naći temelje. Tamo mu nije mogao biti dom jer dom nije postojao bez njegova blizancu. Ili njegove braće ili...

Zastao je. Odbio je razmišljati o Belli.

Kad je ustao, osjetio je težinu svoje proteze i pomislio koliko je ironično da nomadu poput njega nedostaje jedan ud.

Ugasio je još jednu cigaretu, nekoliko spremio u džep i već je bio na vratima kad se okrenuo. U četiri dugačka koraka bio je ispred svog ormara, s tri škljocaja brave otvorio je metalna vrata, a zatim unutra pružio obje ruke. Izvadio je jedan crni bodež.

Primio je oružje za balčak koji je bio po njegovoj mjeri i osjetio savršen balans oružja. Vishous ga je napravio za njega... dovraga, prije koliko godina? Prije sedamdeset pet godina... da, ovo će ljeto bit sedamdeset pet godina otkad se pridružio Bratstvu.

Proučio je oštricu na svjetlu. Sedamdeset pet godina ubijanja degrada, a na oštrici nije bilo ni ogrebotine. Izvukao je i drugi bodež koji je koristio. Nije bilo razlike. Da, V. je bio majstorski kovač.

Promatrajući oružje i važući ih u rukama, prisjetio se Vishousa kako je ranije te večeri stajao u dovratku spavaće sobe govoreći da je Čuvardjeva dopustila zamjenu Primužjaka. U očima hladnog brata bilo je života. Života, nade i sjaja.

Phury je zagurao jedan bodež u remen od satena na bokovima, a drugi je natrag spremio u sef. Zatim je odmarširao do vrata kao da mu je kralježnica okovana čelikom.

Ljubav je bila vrijedna žrtve, pomislio je izlazeći iz sobe. Čak ako u ~ 125 ~

pitanju nije bila njegova.

U tom trenutku Vishous se materijalizirao na drugom kraju ulice u kojoj je bio Janein stan. On nije bio osvijetljen i bio je u iskušenju da samo uđe unutra, ali ipak je ostao sakriven u sjenama.

Dovraga, u glavi mu je vladala zbrka. Osjećao se užasno krivim zbog Phuryja. Prestravljen zbog onoga što će mu odgovoriti Jane. Brinulo ga je kako će uskladiti svoj život s čovjekom. Dovraga, brinuo je čak i zbog one sirote Odabranice na kojoj je počivala budućnost rase.

Pogledao je na svoj sat. Osam navečer. Pretpostavio je da bi se Jane uskoro mogla vratiti kući...

Garažna su se vrata stana do Janeina cvileći otvorila nakon čega je iz njih u rikverc izašao mini kombi. Začuo se slabo škripanje kočnica kad je zastao prije nego ga je vozač prebacio u prvu brzinu.

V. se namrštio kad su mu instinkti proradili bez nekog osobitog razloga. Omirisao je zrak, ali zrak je puhao u smjeru automobila i on nije uspio uhvatiti miris.

Super, bio je i paranoičan, što je zajedno s njegovim strahom od otvorenih prostora te narcisoidnim ponašanjem koje je razvio u posljednje vrijeme značilo da je za večeras odradio većinu kataloga Mentalnih poremećaja.

Iz dosade je ponovno pogledao na sat. Prošle su dvije minute. Super.

Zazvonio mu je mobitel i on odgovori s olakšanjem jer mu je trebalo nešto da mu vrijeme prođe brže. »Murjače, drago mi je da si to ti.« Butchev glas bio je čudan. »Kod nje si?« »Aha, ali nje još nema. Što ima?« »Nešto se događa s tvojim računalima.« »U smislu?« »Jedan se uređaj za praćenje koji si postavio u bolnici uključio. Netko je ušao u bolnički karton Michaela Klosnicka.« »To nije ništa strašno.« »Bio je to Manello, šef kirurgije.« Čovječe, V. je mrzio ime tog tipa. »I?« »Danas je tražio po vlastitom računalu slike tvog srca. Bez sumnje je tražio datoteku koju je Phury kompromitirao tijekom evakuacije.« ~ 126 ~

»Zanimljivo.« V. se zapitao što je tom tipu privuklo pažnju...

Možda neki print fotografije s vremenom i datumom? Iako nije bilo nikakve bilješke o pacijentu, taj tip Manello bio je dovoljno inteligentan da prati informaciju do operacijske sale da otkrije tko je ležao na Janeinom stolu. S jedne strane to stvarno nije predstavljalo nikakav veći problem jer je u bolničkom kartonu pisalo da je Michael Klosnick nakon operacije checked out of AMA. Ali svejedno... »Mislim da bih trebao posjetiti brižnog doktora.« »Hm, da, mislim da nam je za to potreban netko drugi. Zašto mene ne bi pustio da to riješim?« »Zato jer ne znaš brisati pamćenja, eto zašto.« Uslijedila je pauza. »Jebi se. Ali u pravu si.« »Je li tip logiran?« »Aha, u svom uredu je.« Bilo je iznimno neugodno rješavati stvari na javnom mjestu čak i nakon radnog vremena, ali samo Bog zna na što bi još doktor naletio.

Sranje, pomis V. Eto što je mogao ponuditi Jane: tajne. Laži.

Opasnost. On je bio jedan sebični gad, a što je bilo još gore, uništit će Phuryjev život samo kako bi uništio i njezin.

Automobil je zakrenuo u ulicu i pod svjetlom ulične lampe on shvati da je to njezin Audi. »Jebote«, rekao je. »Došla je doma?« »Ja ću riješiti Manella. Čujemo se.« Nakon što je poklopio, nije bio siguran može li joj to učiniti. Ako ode sada, još će i stići na Onu Stranu prije nego Phury položi zakletvu kao Primužjak.

Sranje.

~ 127 ~

Devetnaesto poglavlje Jane je u rikvercu ušla u garažu, parkirala je Audi i nastavila samo sjediti s upaljenim motorom. Na suvozačkom sjedalu pokraj nje bih su rezultati CT snimanja na koji se prošvercala s Manellom. Jedno veliko ništa. Nije bilo dokaza o postojanju tumora, aneurizme ili bilo čega izvan normale.

Trebala je osjećati olakšanje, ali mučio ju je nedostatak objašnjenja jer su njezini misaoni procesi i dalje bili spori i tegobni. Činilo joj se kao da joj u glavi postoje zapreke između živčanih puteva. A prsa su je i dalje boljela za poludjeti... Čovjek je stao pred svjetlima njezina automobila... golem čovjek odjeven u kožnate hlače, tamne kose i s kozjom bradicom. Iza njega je okolina bila mutna kao da je iskoračio iz magle.

Jane je istog trena briznula u plač.

Taj čovjek... ta utvara... on je bio njezina sjena, ta stvar u njezinu umu, prisutnost koja ju je opsjedala i koju je poznavala, ali je nije mogla prepoznati, koju je oplakivala, ali nije znala zašto. Sve je imalo smisla...

U sljedećem trenutku bol je navrla u njezine sljepoočnice poput užasnog razornog tereta.

Ali umjesto da prostruji njome, razišla se, odlebdila i nije ostavila za sobom ni najmanji tračak. Bol je ostavila za sobom prizore, slike u kojima ona operira tog čovjeka, u kojima je oteta i držana u sobi zajedno s njim... u kojima su zajedno... u kojima se ona... zaljubljuje... nakon čega ju je on ostavio.

V. Navala sjećanja uvijala se i mijenjala dok se njezin um borio s pronalaskom uporišta u neuhvatljivoj stvarnosti. Ovo se nije događalo. On se nije mogao vratiti. On se nije vraćao.

Sigurno sanja. »Jane«, utvara njezina ljubavnika je rekla. O, Bože...

Njegov glas bio je isti kao i uvijek te se onako dubok i lijep uvlačio u njezino uho kao svila boje vina. »Jane...« Prtljajući po paljenju, ugasila je svjetla i izašla iz Audija.

Osjećala je hladan zrak na svojim mokrim obrazima i srce joj je tuklo kad je rekla: »Jesi li stvaran?« ~ 128 ~

»Jesam.« »Kako to mogu znati?« Glas joj se slomio i ona dotakne svoje sljepoočnice. »Više ništa ne znam. Ne mogu... više misliti.« »Jane«, dahnuo je. »Tako mi je žao...« »Nisam dobro u glavi.« »To je moja krivnja. Sve je to mojom krivnjom.« Napor i tuga na njegovu ponosnom licu probili su njezinu zbunjenost i pružili joj nekakvo uporište.

Duboko je udahnula i prisjetila se Russella Crowea pred kraj Genijalnog uma. Pripremila se, prišla je onome što se činilo da je V., stavila dva prsta na njegovo rame i gurnula.

Bio je čvrst poput kamena. I mirisao je isto... na začine. A njegove oči, njegove prekrasne dijamantne oči, sjajile su kao i uvijek. »Mislila sam da si otišao zauvijek«, prošaptala je. »Zašto...« U ovom se trenutku jedino nadala da će uspjeti shvatiti što se dogodilo i zašto se vratio. »Neću se morati združiti.« Zastao joj je dah. »Nećeš?« Odmahnuo je glavom. »Nisam mogao. Ne mogu biti ni s kime osim s tobom. Ne znam želiš li me...« Prije bilo kakve suvisle misli, skočila je i uhvatila se za njega, uopće ne brinući o razlikama između vrsta i okolnostima. Samo ga je trebala.

Ostatak se svodio na razgovor koji će se obaviti kasnije. »Naravno da te želim«, rekla mu je na uho. »Volim te.« Nešto joj je promuklo odgovorio, a njegove ruke čvrsto su je privile uz sebe. Kad je shvatila da ne može disati jer ju je tako snažno stisnuo, pomislila je: Da, to je definitivno on. A ovoga je puta neće ostaviti.

Hvala Bogu.

Kad je podignuo Jane, Vishous je bio potpuno sretan. Cjelovit na način na koji imati sve prste na nogama i rukama nije bio usporediv.

Trijumfalnim ju je uzvikom odnio u stan, te se zaustavio samo kako bi zatvorio vrata garaže. »Mislila sam da ludim«, rekla je nakon što ju je posjeo na šank. »Uistinu jesam.« ~ 129 ~

Kao vezani mužjak, umirao je od želje da uđe u nju, al’ potisnuo je svoje primarne porive. Za Boga miloga, trebaju malo vremena za razgovor.

Ali stvarno.

Sranje, želio ju je. »Oprosti, sranje, Jane, oprosti što sam trebao obrisati sva ta sjećanja, uistinu jest. Mogu samo zamisliti koliko je to zbunjujuće. I zastrašujuće.« Ponovno je rukama dotaknula njegovo lice kao da se još uvijek pita je li stvaran. »Kako si se izvukao iz brakova?« »Jedan brat zauzeo je moje mjesto.« Njezini prsti prelazili su preko njegovih obraza, nosa, brade i sljepoočnica i on zatvori oči. »Je li?« »To je bio Phury, onaj kojeg si izliječila. Uopće ne znam kako ću mu se odužiti.« Odjednom je vezani mužjak u njemu nadvladao moć njegova čeonog režnja gazeći preko finog ponašanja i zdravog razuma. »Slušaj Jane, želim da živiš sa mnom. Želim te pokraj sebe.« Smijeh je izbijao iz njezina glasa. »Vjerojatno ću te izludjeti.« »To nije moguće.« Prstom je prešla preko njegove donje usne i one se razdvojiše. »Pa, možemo isprobati.« Pogledao ju je. »Stvar je u tome, ako ostaneš sa mnom, moraš se odreći ovog svijeta.

Morala bi se odreći svog posla. Morala bi... Da, to je dogovor na sve ili ništa.« »Ah...« Namrštila se. »Ja, ah, nisam sigurna.« »Znam. Ja to od tebe uistinu ne mogu tražiti, a istina je da isto ne želim da prekineš sa svojim životom.« I to je stvarno bila istina. Unatoč mužjačkom vezivanju. »U hodu ćemo smišljati kako dalje. Ja ću dolaziti k tebi ili ćemo naći neko drugo mjesto, negdje na osami gdje ćemo provoditi slobodne dane. Potrudit ćemo se da uspije.« Ogledao se po njezinoj kuhinji. »Ali želim ozvučiti ovaj stan. Da bude siguran. Nadzirati ga.« »O. K.« Izvukla se iz svog kaputa. »Učini što moraš.« Mm... Kad smo već kod činjenja. Spustio je pogled na njezinu bolničku uniformu. I jedino ju je vidio golu. »V.« rekla je tihim glasom. »Što gledaš?« »Svoju ženku.« Meko se nasmijala. ~ 130 ~

»Nešto ti je na umu?« »Možda.« »Pitam se što bi to moglo biti?« vlažan miris uzbuđenja dopro je od nje i potaknuo njegovu potrebu da je obilježi kao da je ispred njega gola i raširenih nogu.

Uzeo njezinu ruku i stavio je među svoje noge. »Pogodi.« »Ah... da... ponovno to.« »Uvijek.« Siknuvši je u glatkom naletu ogolio svoje očnjake, progrizao ovratnik njezine liječničke uniforme tako što je po sredini rastrgao tkaninu. Nosila je bijeli pamučni grudnjak koji je, hvala Bogu, bio na prednje kopčanje.

Otkopčao ga je, uhvatio je za jednu bradavicu i odvukao sa šanka.

Put do spavaće sobe na gornjem katu bio je zanimljivo isprekidan pauzama koje su rezultirale time da je bila u potpunosti gola kad ju je polegnuo na madrac. Bio je čas posla skinuti njegovu majicu i kožnate hlače, a kad ju je zajahao, njegova su usta bila otvorena, a očnjaci u potpunosti izduženi.

Nasmiješila mu se. »Žedan?« »Da.« Elegantno nagnuvši bradu, dala mu je svoje grlo, a on ju je probio na dva mjesta, između bedara i na vratu. Dok je primala njegovu grubost, označila je njegova leđa svojim kratkim noktima, a njegove bokove obavila nogama.

Prošla su dobra dva sata prije nego su završili, a dok je sit i spokojan ležao pokraj nje u tami razmišljajući o svojoj sreći, morao se nasmiješiti. »Što je?« upitala je. »Usprkos tome što vidim u budućnost, ovako nešto nikada ne bih predvidio.« »Ne bi?« »Ovo... ovo je više nego što bih se ikada nadao.« Poljubio je njezinu sljepoočnicu, zatvorio oči i dopustio drijemežu da ga obuzme.

Ali to nije potrajalo. Prije nego je utonuo u san, tamna je sjena prešla preko njega, uznemirila njegovo šesto čulo i izazvala nalet straha i panike.

Uvjerio se da ti žmarci imaju veze sa situacijom u kojoj, nakon što gotovo izgubiš priliku biti s onime kojeg voliš, potrebno je neko vrijeme da se sabereš. ~ 131 ~

Obiašnjenje ga nije umirilo. Znao je da je nešto drugo... nešto što je bilo prestrašno pomisliti, nešto na što nikako nije mogao utjecati.

Bojao se da sudbina nije završila s njih dvoje. »Jesi O. K.?« upita Jane. »Drhtiš.« »Dobro sam.« Prišao joj je još bliže. »Dobro sam dok god si ti sa mnom,«

~ 132 ~

Dvadeseto poglavlje Phury se s One Strane spuštao niz padinu do amfiteatra u pratnji Z. -a i Wratha. Čuvardjeva i Upraviteljica, odjevene u crno, čekale su na sredini pozornice. Upraviteljica nije izgledala oduševljeno te je suženih očiju i stisnutih usnica rukama čvrsto stiskala medaljon koji joj je visio oko vrata. Čuvardjevu nije bilo moguće iščitati. Lice joj je bilo sakriveno kukuljicom, ali čak i da je bilo vidljivo, Phury je sumnjao da bi mogao znati o čemu razmišlja.

Zastao je ispred zlatnog prijestolja, ali nije sjeo. Iako je to vjerojatno bila dobra ideja. Osjećao se kao da lebdi, kao da ne hoda, nego klizi, kao da mu glava nije na ramenima, nego je negdje drugdje. Možda je to bilo i od gomile crvenog duhana koje je popušio, pomisli. Ili do činjenice da se ženi s tridesetak ženki.

Blagi Bože. »Wrath, Wrathov sine«, izgovorila je Čuvardjeva. »Priđi naprijed i pozdravi me.« Wrath je prišao do ruba pozornice i naklonio se. »Vaša milosti.« »Želiš me nešto pitati. Učini to odmah, ali izgovori točno.« »Ako vas ne bi uvrijedilo, Zamolio bih da Phuryjevi uvjeti nagodbe budu isti kao i Vishousovi po pitanju borbe. Ratnici su nam potrebni.« »Za sada sam sklona to dopustiti. Živjeti će ondje...« Phury naglo prekine. »Ne.« Svi su se naglo okrenuli prema njemu i on reče: »Ostat ću ovdje.

Borit ću se, ali ostat ću ovdje.« Dodao je i mali naklon da se iskupi za svoju nepristojnost. »Ako vas ne bi uvrijedilo.« Zsadist rastvori usta s izrazom koji-ti-je-kurac na svom oštećenom licu, ali ga je kratak Čuvardjevin smijeh ušutkao. »Neka bude tako. Odabranicama će tako biti draže, kao i meni. Sada ustani, Wrathe, Wrathov sine, i započnimo.« Kralj se uspravio i Čuvardjeva podigne svoju kukuljicu. »Phury, Aghonyjev sine, pitam te prihvaćaš li dužnost Primužjaka.

Prihvaćaš li?« »Prihvaćam.« »Priđi na podij i klekni preda mnom.« Nije osjećao noge dok je prilazio i uspinjao se kratkim stepenicama, a kad je kleknuo pred Čuvardjevom, nije osjećao mramor ispod koljena. Kad ~ 133 ~

je položila svoju ruku na njegovu glavu, nije zadrhtao, nije mislio, nije trepnuo. Imao je osjećaj kao da je suvozač u automobilu, na milost i nemilost vozačevim prohtjevima koji su se ticali brzine i odredišta. Mogao se jedino predati. Čudno zato što je sam odabrao ovo. Sam se javio.

Da, ali samo je Bog znao kamo će ga ta odluka odvesti.

Riječi koje je Čuvardjeva izgovarala iznad njegove sagnute pojave zvučale su kao da su na Starom jeziku, ali nije mogao pratiti što je govorila. »Ustani i podigni pogled«, izgovorila je na kraju Čuvardjeva. »Ovo su tvoje ženke nad kojima ćeš gospodariti, nad njihovim ćeš tijelima imati vlast i ona će ti služiti.« Ustavši, shvatio je da je zastor rastvoren i da su Odabranice u krvavo crvenim haljama, poslagane jedna do druge sjajile poput rubina u onoj bjelini. Poklonile su mu se kao jedna.

Jebote... Učinio je to.

Odjednom je Z. skočio na pozornicu i uhvatio ga za ruku. Koji, ah, da.

Nagnuo se na jednu stranu. Vjerojatno bi se skljokao. A to bi stvarno izgledalo loše.

Začuo se Čuvardjevin glas što je odjeknuo njezinom moći. »Svršeno je.« Podignula je svoju nadzemaljsku ruku i uperila je prema hramu na vrhu brda. »Kreni prema odaji i uzmi prvu među svima kako mužjak i treba.« Zsadistov dlan grčevito se uhvatio za njegovu ruku. »Kriste... brate...« »Prestani«, prosiktao je Phury. »Sve će biti u redu.« Odvojio se od svog brata blizanca, poklonio se Čuvardjevi i Wrathu, odgegao se niz stepenice i krenuo uzbrdo. Trava ispod njegovih stopala bila je meka, a okruživalo ga je neobično ambijentalno svjetlo One Strane.

Ni jedno ni drugo nije ga utješilo. Osjećao je oči Odabranica na svojim leđima, a njihova glad ga je ostavljala hladnim unatoč izmaglici crvenog dima.

Hram na vrhu brda bio je rimske građe s bijelim kolonadama i galerijom. Na njegovim velebnim dvokrilnim vratima bila su dva zlatna oluka umjesto kvaka. Okrenuo je pravi, gurnuo vrata i ušao unutra.

Zbog mirisa u zraku njegovo je tijelo isti čas otvrdnulo, primamljujući ga opojnim mirisom jasmina i dimom tamjana koji su ga uzbuđivali. Kao što je i bila namjera. Ispred njega visio je bijeli zastor, a kroz njegove ~ 134 ~

nabore probijalo je drhtavo svjetlo stotina svijeća.

Povukao je zastor ustranu. Ustuknuo je i njegova je erekcija splasnula.

Odabranica s kojom se trebao pariti bila je opružena na mramornom podiju s jastučićima, lica sakrivenog zastorom koji se spuštao sa stropa i koji se nabrao na njezinu grlu. Noge i ruke bile su joj raširene zavezane bijelim satenskim vrpcama. Tanka prozirna plahta pokrivala je njezino golo tijelo.

Poanta tog rituala bila je očita. Ona je bila žrtvovana kao anonimna predstavnica ostalih. On je bio kalež vina kojim će ispuniti njezino tijelo.

Iako je to smatrao neoprostivim, u jednom djeliću sekunde jedino je mislio o tome da je uzme.

Moja, pomisli. Po zakonu i običaju bilo je bjelodano jasno da je bila njegova kao što su to bili i bodeži, kao i kosa koja je rasla iz njegova tjemena.

A on je želio ući u nju. Želio je svršiti u njoj.

Ali to se neće dogoditi, častan dio njega nadvladao je njegove instinkte tako što ih je jednostavno potisnuo: bila je užasnuta i pokušavala je sakriti plač grizući se za usnicu, a tresla se toliko da su njezini udovi bili živi pokazatelji njezina straha. »Umiri se«, rekao je mekim glasom.

Trznula se. A zatim se počela tresti snažnije nego prije.

Odjednom ga je to raspizdilo. Bilo mu je nezamislivo da mu je ta ženka dana na korištenje poput životinje, a iako je i sam bio korišten na sličan način, on je izabrao biti ovdje: ozbiljno je sumnjao da je tako bilo i u njezinu slučaju, a uzeo je u obzir i da je oba puta bila vezana.

Phury je ispružio ruku i zgrabio zastor koji je skrivao njezino lice te ga strgnuo...

Jebote. Ženka nije skrivala jecaje grizući se za usnicu; usta su joj i bila začepljena, a čelo vezano uz krevet. Suze su tekle niz njezino umrljano crveno lice, a žile na njezinom vratu bile su ukočene... vrištala je ne proizvodeći zvuka, očiju iskolačenih u užasu.

Posegnuo je za onime čime su joj bila začepljena usta, olabavio povez i maknuo ga. »Umiri se.« Dahnula je, očito nesposobna za govor, nakon čega joj je, poveden teorijom da su djela važnija od riječi, odvezao povez s čela i ispetljao ga iz njezine dugačke plave kose. ~ 135 ~

Kad joj je oslobodio ruke, pokrila je svoje grudi i spoj bedara, nakon čega je bez razmišljanja strgnuo zastor i pokrio je njime, a tek joj zatim skinuo poveze s nogu. Nakon toga se odmaknuo od nje, skroz do suprotnog zida hrama o koji se tada oslonio. Zaključio je da će se tako osjećati sigurnije.

Kad je spustio pogled prema podu, pred očima je vidio jedino nju: Odabranica je bila blijeda, plave kose, očiju boje žada. Imala je lijepe crte lica koje su ga podsjetile na porculanske lutkice, a miris njezina tijela bio je nalik jasminu. Bože, bila je prenježna da je se ovako muči. Bila je prevrijedna da trpi parenje sa strancem.

Kriste. Koje sranje.

Phury nije prekidao tišinu nadajući se da će se ona naviknuti na njegovu prisutnost dok ne smisli kako nastaviti.

U svakom slučaju, seks nije bio u planu.

Jane nije bila neka ljubiteljica Moje pjesme, moje snovi, ali dok je promatrala V. kako pokušava naći odjeću, baš se osjećala kao Julie Andrews. Čovječe, kad si zaljubljen uistinu poželiš raširiti ruke i okretati se na suncu sa širokim glupim smiješkom na faci. Osim toga, imala je i kratku plavu kosu. Iako lederhosen nisu dolazile u obzir.

Postojao je samo jedan mali problem. »Samo mi obećaj da ga nećeš ozlijediti«, rekla je V.-u dok je navlačio kožnate hlače preko svojih bedara. »Obećaj mi da moj šef neće završiti sa slomljenim nogama.« »Neće.« V. je navukao crnu majicu koja se zategnula preko njegovih prsnih mišića. »Samo ću se pobrinuti da zaboravi sve živo i da ona snimka mog srca nestane.« »Ispričat ćeš mi kako je prošlo?« Pogledao ju je ispod obrva sa zločestim smiješkom. »Nemaš povjerenja u mene što se tiče tvog dečka?« »Dok god se mogu riješiti tebe, nemam.« »Pametno žensko.« Njegove su se dijamante oči još uvijek sjajile od seksa kad joj je prišao i sjeo na rub kreveta. »Kad si u pitanju ti, taj kirurg bi trebao pripaziti.« Uzela ga je za njegovu zdravu ruku znajući koliko ne podnosi da je blizu prokletoj. »Manny zna na čemu je sa mnom.« »Uistinu?« ~ 136 ~

»Rekla sam mu. Nakon vikenda. Iako se tebe nisam mogla sjetiti, jednostavno mi se to činilo... pogrešnim.« V. se nagne i poljubi je. »Vratit ću se ovdje odmah nakon što riješim to s njim, O. K.? Tako da kad mi pogledaš u oči znaš da je tip još uvijek živ. I slušaj, ozbiljan sam u vezi ovog stana. Želio bih da Fritz dođe popodne ovdje s potrebnom opremom da osiguram prostor. Postoji li još jedno daljinsko upravljanje vratima garaže?« »Da, u kuhinji. U ladici ispod telefona.« »Dobro, to ću uzeti sa sobom.« Kliznuo je prstom niz njezin vrat na način da je njime zaokružio svoj najnoviji ugriz. »Ja ću biti ovdje svaku večer kad dođeš kući. Bit ću ovdje svaku noć prije zore. Bit ću ovdje svaku noć kad nisam na terenu. Krast ćemo vrijeme kako i gdje god možemo, a čut ćemo se telefonom kad god nismo zajedno.« Kao i u svakoj normalnoj vezi, ona pomisli, a pomisao da postoji i svakidašnja strana cijeloj ovoj stvari, učinila joj se lijepom. Nakon paranormalne situacije njih dvoje suočeni su sa stvarnosti u kojoj su bili ljudi spremni posvetiti se svojoj vezi. To je i bilo jedino što si mogao tražiti od osobe u koju si zaljubljen. »Koje je tvoje puno ime«, zaprela je. »Upravo sam shvatila da te poznajem jedino kao V.-a.« »Vishous.« Janeina ruka stisnula je njegovu. »Molim?« »Vishous. Da, znam da je tebi to neobično...« »Čekaj, čekaj — kako se to piše?« »V-i-s-h-o-u-s.« »Bože... Bože.« »Što je?« Pročistila je grlo. »Ah, prije mnogo, mnogo godina, u nekom drugom životu, sjedila sam zajedno sa svojom sestrom u svojoj dječjoj sobi. Imale smo Ouija ploču kojoj smo postavljale pitanja. »Podignula je pogled prema njemu. »Ti si bio odgovor.« »Kojem pitanju?« »Za... Isuse, za koga ću se udati.« V. joj je uperio lijep i spor osmijeh, kao muškarac koji se trenutačno osjeća poprilično samozadovoljno. ~ 137 ~

»Znači da se želiš udati za mene?« Ona se nasmijala. »Da, naravno. Samo me uvali u bijelu haljinu i ravno pred oltar...« Izraz njegova lica se uozbilji. »Ozbiljan sam.« »Oh... Bože.« »Pretpostavljam da to nije da?« Jane ustane. »Ja... se nikada nisam namjeravala udati.« On se lecnuo. »Aha, O. K, to baš i nije bio odgovor kojem sam se...« »Ne... mislim, samo sam iznenađena koliko... se čini jednostavnim.« »Jednostavno?« »Pomisao da budem tvoja žena.« Namjeravao se nasmiješiti, ali izraz lica mu se promijenio. »Obred možemo obaviti prema mojoj tradiciji, ali to neće biti službeno.« »Zato jer nisam jedna od vas?« »Zato jer me Čuvardjeva mrzi iz dna duše pa to nećemo moći pred njom. Ali možemo obaviti ostalo.« Ovog puta se nacerio. »Pogotovo urezivanje.« »Urezivanje?« »Tvoje ime. Na mojim leđima. Jedva čekam.« Jane ispod daha zazviždi. »Mogu ja to?« On se glasno nasmije. »Ne!« »Ajde. Pa kirurg sam, ide mi s noževima.« »To će obaviti moja braća, pa, zapravo, možda ćeš i ti moći urezati jedno slovo. Mmm, diže mi se od toga.« Poljubio ju je. »Čovječe, stvarno si cura za mene.« »Hoćete li i mene rezati?« »Ma kurac. To se radi mužjacima tako da svi znaju kome pripadaju.« »Pripadaju?« »Aha. Ti zapovijedaš mnome. Ti si moja gospodarica. Sa mnom možeš raditi što god te volja. Misliš da ćeš to moći?« »Već jesam, sjećaš se?« V.-ovi kapci se spustiše i on zareži. ~ 138 ~

»Aha, svake jebene minute. Kad ćemo ponovno do penthousea?« »Samo reci kad i isti tren sam tamo.« A za sljedeći puta mogla bih nabaviti nešto kožnato. »Ej, hoću li imati prsten?« »Kupit ću ti dijamant veličine tvoje glave ako želiš.« »Ah, da. Jer sam sva glamurozna. Ali kako će ljudi znati da sam udana?« Nagnuo se i gurnuo nos u njezin vrat. »Osjećaš li moj miris?« »Bože... osjećam. Obožavam ga.« Očešao je usnice o njezinu čeljust. »Prekrivena si mojim mirisom. On je i u tebi. Tako moj narod zna čija si. To je i upozorenje.« »Upozorenje?« dahnula je oblivena naletom slabosti. »Drugim mužjacima. Govori im tko će ih goniti bodežom ako te taknu.« O. K., to ne bi smjelo biti tako jebeno erotično. Ali bilo je. »Ti ozbiljno shvaćaš cijelu tu mužjačku priču.« »Vezani su mužjaci opasni.« Njegov glas bio je tiho predenje u njezinu uhu. »Ubijamo da zaštitimo svoje ženke. To je tako.« Odgurnuo je pokrivače s nje, otkopčao svoje kožnate hlače i razmaknuo njezina bedra. »I označavamo ono što nam pripada. A budući da te neću vidjeti dvanaest sati, mislim da ću ostaviti još malo svog mirisa u tebi.« Nagrnuo je u nju bokovima i Jane zastenje. Bio je u njoj već toliko puta, ali njegova veličina bi je uvijek zapanjila. Rukom ju je potegnuo za kosu, a jezik mu je bio u njezinim ustima dok se nadvijao nad njom.

Ali tada je zastao. »Večeras ćemo se združiti. Wrath će presjedati. Butch i Marissa će biti svjedoci. Želiš to obaviti i u crkvi?« Morala se nasmijati. Oboje su bili kontrol frikovi. Srećom, oko ovoga se nije željela svađati s njime. »Nema potrebe za misom. Ja zapravo ne vjerujem u Boga.« »Trebala bi.« Zarila je nokte u njegove bokove i izvila se. »Ovo nije vrijeme za teološku raspravu.« »Jane, trebala bi vjerovati.« »Svijetu nije potreban još jedan vjerski fanatik.« Zagladio je njezinu kosu. Njegova se erekcija trznula u njoj i on reče: »Ne moraš biti vjernik da vjeruješ.« ~ 139 ~

www.balkandownload.org »Kao što možeš skroz lijepo živjeti i kao ateist. Vjeruj mi.« Zavukla mu je ruke ispod majice i opipala njegova snažna leđa. »Vjeruješ li da je moja sestra sad u raju i na nekom oblaku jede svoj omiljeni sladoled? Nije.

Njezino je tijelo pokopano prije mnogo godina i od nje nije mnogo ostalo.

Nagledala sam se smrti. Znam što se događa nakon što umremo, i Vishouse, nema Boga koji će nas spasiti. Ne znam ni tko ni što je vaša Čuvardjeva, ali definitivno sam sigurna da ona To nije.« Jedva vidljiv osmijeh zatitrao je na njegovim usnicama. »Toliko ću uživati kad ti dokažem da si u krivu.« »A kako ćeš to učiniti? Upoznat ćeš me s mojim Stvoriteljem?« »Voljeti ću te tako lijepo i tako dugo da ćeš na kraju biti uvjerena da nas ništa zemaljsko nije moglo spojiti.« Dotaknula je njegovo lice, zamislila budućnost i opsovala. »Ostarjet ću.« »Kao i ja.« »Ne jednakom brzinom. O, Isuse, V., ja ću...« Poljubio ju je. »Nemoj razmišljati o tome. Uostalom... postoji način kojim se to može usporiti. Ali, ne znam hoće li ti se svidjeti.« »Hm, ne znam, možda bih trebala promisliti. Hm... da, svidjet će mi se.« »Ne znaš o čemu se radi.« »Nije me briga. Da moram pojesti pregaženu životinju, ako će to produžiti moj život s tobom, učinila bih to.« Primaknuo je svoje bokove prema njoj, a zatim ih povukao. »Protivno je zakonima moje rase.« »Je li nastrano?« Ponovno se izvinula prema njemu. »Tvojoj vrsti? Jest.« Jane je shvatila o čemu se radi prije nego je prinio svoj zglob usnama.

Kad je zastao, rekla je: »Učini to.« Zagrizao je i prinio ranu njezinim usnama. Jane je zatvorila oči, otvorila usta i...

Jebote.

Imao je okus po portu, a udario joj je u glavu kao deset boca tog pića te joj se zavrti samo od prvoga gutljaja. Nije stala. Pila je njegovu krv kao da će ih ona držati skupa naslućujući u urlanju svoga tijela da on nabija u nju i divlje urliče. ~ 140 ~

Sada je V. bio u njoj na sve moguće načine: u njezinoj glavi svojim riječima, u njezinu tijelu svojom erekcijom, u njezinim ustima svojom krvi i u njezinu nosu svojim mirisom. Bila je njegova.

I bio je u pravu. Bilo je božanski.

~ 141 ~

Dvadeset prvo poglavlje Čvrsto

pritišćući bijeli zastor o svoja prsa, Cormia je zabezeknuto

zurila u Phuryjevu sljepoočnicu. Tko god je bio taj mužjak, to nije bio Koljačev sin, Vishous.

Ali bilo je očito da je ratnik. Onako naslonjen o mramorni zid bio je golem poput diva, a njegova ramena činila su se širokima kao i krevet na kojem je ležala. Njegova ju je veličina plašila... dok joj pogled nije pao na njegove ruke. Imao je elegantne ruke. Široke, dugačkih prstiju. Bile su jake, ali ljupke.

Te su je elegantne ruke oslobodile. A nisu se spustile na nju.

Svejedno, čekala je da počne vikati na nju. Zatim je čekala da nešto kaže. Na kraju je čekala da je pogleda.

Ima prekrasnu kosu, pomislila je u tišini. Bila mu je do ramena i bila je raznobojna, pramenova zlatno plave boje, bogate crvene i tamno smeđe.

Koje boje su bile njegove oči?

I dalje je bila tišina.

Nije bila sigurna koliko brzo prolazi vrijeme. Znala je da prolazi jer je prolazilo čak i s One Strane. Ali kako dugo su bili ovako? Draga Djevo, poželjela je da kaže nešto, ali možda je u tome i bila stvar. Možda je on čekao na nju. »Ti nisi...« Glas ju je izdao kad je podigao pogled.

Oči su mu bile sjajne, tople žute boje koja ju je podsjećala na boju njezina omiljenog dragog kamenja, citrina. Uistinu, osjećala je toplinu u svom tijelu dok ju je gledao. »Nisam onaj kojeg si očekivala?« Oh... njegov glas. Bio je gladak i nizak i... pun dragosti. »Nisu te obavijestili?« Ne rekavši ništa, silovito je odmahnula glavom. I to ne zato jer je bila uplašena. »Okolnosti su se promijenile i ja sam zauzeo bratovo mjesto.« Položio je dlan na svoja široka prsa. »Moje ime je Phury.« »Phury. Ratničko ime.« »Da.« »Doimaš se takvim.« Oba dlana ispružio je prema njoj. »Ali neću ti učiniti nažao. Nikada ti neću učiniti ništa nažao.« Nagnula je glavu ustranu. Ne, on to ne bi učinio. On je bio stranac koji je bio tri puta veći od nje, ali je bez imalo sumnje znala da je ne bi ~ 142 ~

povrijedio.

Svejedno će se pariti s njom. To je bila svrha njihova sastanka i ona je osjetila njegovo uzbuđenje kad je ušao. Iako... sada nije bio uzbuđen.

Ispružila je ruku i dodirnula svoje lice. Možda nije želio nastaviti sad kad ju je vidio? Možda mu je bila odbojna?

Draga Djevo, oko čega se ona zabrinjava? Nije se željela pariti s njim.

Nije to željela ni s kim. To boli: to joj je rekla Upraviteljica. A koliko god ovaj Brat bio lijep, on joj je bio potpuna nepoznanica. »Ne brini«, rekao je brzo kao da je pročitao izraz njezina lica. »Nećemo se...« Privila je zastor bliže sebi. »Nećemo?« »Ne.« Cormia spusti bradu. »Ali tada će sve znati da sam te razočarala.« »Razočarala... Isuse, nikoga nisi razočarala.« Provukao je rukom kroz svoje guste uvojke te oni uhvate svjetlost. »Ja samo nisam... jednostavno ne čini se ispravnim.« »Ali to je moja svrha. Da se parim s tobom i da se ti vežeš s Odabranicom.« Ona brzo trepne. »Ako to ne učinimo, ritual nije dovršen.« »Pa što onda.« »Ja... ne razumijem.« »Pa što ako danas ne dovršimo ritual. Imamo vremena.« Namršteno se ogledao oko sebe. »Ej... hoćeš da se maknemo odavde?« Njezine su obrve poskočile. »I kamo da odemo?« »Ne znam. U šetnju. Ili tako nešto.« »Rečeno mi je da ne mogu otići dok se nas dvoje ne...« »Ovako stoje stvari. Ja sam Primužjak, je l' da? Znači da ono što kažem vrijedi.« On joj uputi ravan pogled. »Mislim, ti to znaš bolje od mene. Jesam li u krivu?« »Nisi, ti ovdje vladaš. Jedino je Čuvardjeva moćnija od tebe.« Odmaknuo se od zida. »Idemo onda u šetnju. Uzevši u obzir situaciju u kojoj smo se našli, najmanje što možemo jest upoznati se.« »Ja... nemam halje.« »Uzmi taj zastor. Ja ću se okrenuti dok ga ne učvrstiš.« Okrenuo joj je leđa te se ona nakon nekoliko trenutaka ustane i ~ 143 ~

obavije nabore tkanine oko svog tijela. Pomislila je kako ovo uopće nije očekivala, ni zamjenu, ni njegovu ljubaznost, ni njegovu ljepotu. Jer uistinu je bio ugodan oku. »Spremna sam.« On je krenuo prema vratima i ona ga je pratila. Izbliza je bio još krupniji... ali je divno mirisao. Miris začina škakljao joj je nosnice.

Oklijevala je kad je on otvorio vrata i pred njom se ukazao bijeli pejzaž. »Što je?« Bilo je teško njezin sram oblikovati u riječi. Zbog olakšanja osjećala se sebičnom. Brinulo ju je i to da se njezine mane ne ogledaju na Odabranice kao cjelinu. Stisnuo joj se želudac. »Nisam ispunila svoju dužnost.« »Nisi podbacila. Mi samo odgađamo s... parenjem. To će se dogoditi u nekom trenutku.« Ali ona nije mogla izbaciti glasove iz svoje glave. A ni svoje strahove. »Možda da jednostavno to obaviš?« Namrštio se. »Bože... stvarno se bojiš razočarati ih.« »One su sve što imam. Sve što znam.« A Upraviteljica joj je zaprijetila izgonom ako ne održi tradiciju. »Bez njih sam sama.« Neko vrijeme ju je promatrao. »Kako se zoveš?« »Cormia.« »Pa... Cormia, više nisi sama s njima. Sad imaš mene. I znaš što?

Zaboravi onu šetnju. Imam drugu ideju.« Provaljivanje je bilo jedno od V.-ovih specijalnosti. Bio je dobar sa sefovima, automobilima, bravama, kućama... uredima. Bio je jednako dobar sa stambenim i javnim sranjima. Sve je to bilo O. K Stoga razvaljivanje brave vrata ureda Odjela za kirurgiju u Medicinskom centru sv. Francisa uistinu nije predstavljalo neki veći problem.

Uvukao se unutra pod mhisom koji ga je skrivao od kamera i nekolicine ljudi koji su još uvijek bili u tom administrativnom dijelu kompleksa. Čovječe... bio je to jeben prostor. Prostor recepcije bio je velik sav strašno fin, zidova obloženih drvetom, a orijentalni sagovi pokrivali su podove. Na uredima pomoćnika pisalo je... ~ 144 ~

Janein ured bio je tamo.

V. je prišao uredu i stavio prst na mjedenu pločicu pokraj vrata. U uglačanu pločicu bilo je ugravirano:

Jane Whitcomb, liječnica medicine, šefica Traume.

Gurnuo je glavu kroz vrata. Njezin je miris još uvijek bio u zraku, a na stolu za sastanke bila joj je složena kuta. Stol je bio prekriven hrpama papira, datotekama i post-it ceduljicama, a stolac je bio odgurnut daleko od stola kao da je otišla hitno i u žurbi. Na zidu su poput dokaza o njezinoj izvrsnosti bile izvješene diplome i certifikati.

Protrljao je svoju prsnu kost.

Jebote, kako će to između njih dvoje funkcionirati? Ona je na poslu bila satima. On je bio ograničen jedino na noćne posjete. Što ako to ne bude dovoljno?

Samo što je moralo biti. Nije imao namjeru od nje tražiti da se zbog njega odrekne cijelog jednog životnog vijeka posla, discipline i uspjeha. To bi bilo kao da ona zatraži da se on odrekne Bratstva.

Začuvši nekoga kako mrmlja, pogledao je preko recepcije do stražnjeg dijela prostorije u kojem je gorjelo svjetlo.

Vrijeme je za posao s dr. Manellom.

Nemoj ga ubiti, V. si je govorio dok je prilazio napola otvorenim vratima. Baš bi bilo loše da moram javiti Jane da je njezin šef postao gnojivo.

V. je zastao na dovratku, ogledao se po golemom uredu ispred sebe.

Ljudski mužjak sjedio je iza stola koji je nalikovao onom u Bijeloj kući i pregledavao papire unatoč tome što je bilo dva ujutro Tip se namrštio i podigao pogled. »Tko je tamo?« Nemoj ga ubiti. Zbog takve pizdarije Jane bi se osjećala loše. Ali, V. je to uistinu želio. Jedino što je vidio pred očima bio je on na koljenima kako rukom poseže prema Janeinom licu, a taj mu prizor definitivno nije pomogao u podizanju raspoloženja. U slučaju da se netko upucava njihovim ženkama, vezani mužjaci voljeli su postaviti stvari na svoje mjesto. Po mogućnosti u lijes.

Vishous odgurne vrata i uđe u doktorov mozak te ga zamrzne kao da je komad mesa. »Doktore, imate slike moga srca, a ja bih volio da mi ih vratite. Gdje su?« Uputio je sugestiju u muškarčev um.

Tip je trepnuo. ~ 145 ~

»Ovdje... na mom stolu. Tko... si ti?« Pitanje ga je iznenadilo. U većini slučajeva ljudi u ovakvom stanju nisu mogli samostalno razmišljati.

V. je prišao bliže i bacio pogled na more papira. »Gdje na stolu?« Muškarčeve su oči odlutale prema lijevom kutu. »U fasciklu. Tamo. Tko... si ti?« Janein jebeni mužjak, frajeru, V.-u je došlo da kaže. Dovraga, želio je to Manellu istetovirati na čelu tako da nikada ne zaboravi da je skroz tuđa.

V. nade fascikl i otvori ga. »Kompjutorske datoteke? Gdje su?« »Nema ih. Tko... si...« »Nije bitno tko sam ja.« Jebote što je pizdun bio uporan. No opet, nisi mogao postati šef kirurgije ako si bio spora lijenčina. »Tko još zna za ovu sliku?« »Jane.« To što je gad izgovorio njezino ime nije ga odobrovoljilo, ali ovoga ga je puta pustio. »Još netko?« »Koliko ja znam, nitko. Pokušao... poslati na Columbiju. Nisam... uspio. Tko si ti...« »Baba roga.« V je za svaki slučaj pretražio kirurgov um. Nije bilo ničega posebnog tamo. Bilo je vrijeme za polazak.

Ali morao je saznati još samo jednu stvar. »Doktore, reci mi nešto. Bi li se upucavao udanoj ženi?« Janein šef se namrštio, a zatim polagano odmahnuo glavom. »Ne bih.« »Ma vidiš ti to. To je točan odgovor.« Idući prema vratima, V. je u njegovu mozgu poželio postaviti minsko polje okidača, sklopiti nove neurološke veze tako da gad, ako ikada uopće pomisli na Jane u seksualnom smislu, osjeti užas mučninu ili da brizne u plač. Na kraju krajeva, pasivan trening impulsa bio je Božji dar kad se radilo o deprogramiranju. Ali V. nije bio simpat pa bi to bilo teško učiniti bez ozbiljnijeg utroška vremena, a osim toga, takva sranja navode ljude u ludilo. Pogotovo na onima jakog uma kao što je to bio Manello.

V. je bacio još jedan pogled na svog protivnika. Kirurg je u nedoumici, ali bez straha zurio u njega, a u njegovim tamno smeđim očima ogledala se agresija i inteligencija. Bilo je to teško priznati, ali da ~ 146 ~

nema V.-a on i Jane bili bi jako dobar par.

Gad. Vishous je namjeravao poći kad je ugledao viziju toliko čisto i jasno kao prije nego su njegova predskazanja presušila.

Zapravo, to nije vizija. To je bila riječ. Koja nije imala veze ni sa čime.

Brat. Čudno.

V. je temeljito očistio doktorovo pamćenje i dematerijalizirao se.

Manny Manello oslonio je laktove na svoj stol, protrljao sljepoočnice i zagunđao. Činilo se da bol u njegovoj glavi ima vlastiti ritam kojim je odzvanjala njegova lubanja. Što je bilo još gore, frekvencije njegovog mozga su se mije ale. Iskakale su nasumične misli što nisu bile osobito važne: morao je odvesti auto na servis, morao je pregledati do kraja prijave za stažiste, ponestalo mu je najdražeg piva, košarka koju je igrao ponedjeljkom prebačena je za srijedu.

Smiješno, imao je osjećaj da se ispod te gomile ničega koja ga je obuzimala.... skriva nešto.

Odjednom mu je pao na pamet prizor svjetloružičaste ispletene deke koja je visjela na naslonu majčinog svjetloružičastog kauča u njezinoj svjetloružičastoj dnevnoj sobi. Ta se prokleta stvar nikada nije koristila kao zaštita od hladnoće, a Bog ti pomogao ako si je pokušao skinuti.

Jedina svrha te deke bila je da sakrije mrlju koju je učinio njegov otac nakon što je prosuo tanjur tjestenine s konzerviranim umakom od rajčice po cijeloj sobi. Sredstvo za uklanjanje mrlja moglo je to samo djelomično riješiti, a to sranje iz konzerve ima crvene boje u sebi... nikako nije pristajalo svijetloružičastoj podlozi.

Kao i ta deka, i njegove su rasute misli skrivale neku mrlju u mozgu, ali proklet bio da zna o čemu se radilo.

Protrljao je oči i bacio pogled na svoj švicarski sat. Prošla su dva sata nakon ponoći.

Vrijeme za polazak kući.

Dok se pakirao, imao je osjećaj da je zagubio nešto važno te mu je pogled uporno bježao prema lijevom kutu stola. Na tom se dijelu iz gomile bijelih papira probijala drvena površina stola. Praznina je bila veličine fascikla.

Nešto je uzeto od tamo. Bio je uvjeren u to. Jedino što nije mogao shvatiti o čemu se radilo, a što je više razmišljao o tome, to ga je jače ~ 147 ~

boljela glava.

Prišao je vratima.

Dok je prolazio pokraj svog privatnog zahoda, na brzinu je ušao, pronašao svoju bočicu ibuprofena koja ga nikada nije iznevjerila i progutao dvije tablete.

Stvarno mu je trebao godišnji.

~ 148 ~

Dvadeset drugo poglavlje Možda ovo nije bila baš najbolja ideja, pomisli Phury dok je stajao u dovratku sobe koja je u kući Bratstva bila do njegove. Dobro je što su ukućani bili zauzeti nečime pa se još uvijek nikome nije morao opravdavati. Ali, čovječe, stvari bi mogle postati gadne.

Sranje.

Preko puta njega na krevetu sjedila je Cormia, s onim zastorom stisnutim na prsima, očiju velikih poput špekula. Bila je toliko unezvjerena da ju je poželio vratiti na Onu Stranu, ali ono što ju je čekalo tamo nije bilo mnogo bolje od ovoga. Želio je da izbjegne suočavanje s Upraviteljičinim streljačkim odredom.

Takva sranja nije namjeravao dopustiti. »Ako ti treba bilo što, ja sam vrata do.« Nagnuo se van i pokazao ulijevo. »Možda bi bilo dobro da ostaneš ovdje dan-dva da se malo odmoriš.

Da imaš malo vremena za sebe. Kako ti se to čini?« Kimnula je i plava joj kosa padne preko ramena.

Odjednom je shvatio da je bila lijepe boje, pogotovo pod prigušenim svjetlom lampe na noćnom stoliću. Podsjetila ga je na bogatu žutu boju uglačane borovine. »Hoćeš li nešto za jelo?« upitao je. Kad je odmahnula glavom, on je prišao telefonu i na njega položio svoj dlan. »Ako ogladniš, samo ukucaj zvjezdicu i četiri i to će te spojiti s kuhinjom. Donijet će ti što god poželiš.« Bacila je pogled na telefon, a zatim ga uperila nazad u njega. »Cormia, ovdje si sigurna. Ništa ti se neće dogoditi...« »Phury? Vratio si se?« S dovratka se začuo Bellin glas u kojem je bilo iznenađenja i olakšanja.

Srce mu je stalo. Uhvaćen na djelu. I to osoba kojoj se najviše užasavao objašnjavati cijelu tu priču. Za Boga miloga, bila je gora od Wratha. Prije nego što ju je pogledao, morao se sabrati. »Da, na kratko sam se vratio.« »Mislila sam da si... Oh zdravo.« Prije nego se nasmiješila Cormiji, Belline oči sijevnule su prema njegovim. »Ah, ja sam Bella. A ti si...?« Kad nije bilo odgovora, Phury reče: »To je Cormia. To je Odabranica s kojom... sam se pario. Cormia, ovo je Bella.« Cormia je ustala i tako se duboko naklonila da je kosom gotovo dotaknula pod. ~ 149 ~

»Vaša milosti.« Bella položi svoju ruku na donji dio trbuha. »Cormia, uistinu mi je drago da smo se upoznale. I molim te, u naše, kući nema potrebe za formalnostima.« Cormia se ispravi i kratko kimne.

Zatim je uslijedila tišina dugačka kao stoljeće.

Phury pročisti grlo. Ovo je bila malo neugodna situacija.

Dok je zurila u drugu ženku, Cormia je znala čitavu priču a da joj nije rečena i jedna jedina riječ. Znači, ona je bila razlog zašto se Primužjak nije pario s njom. To je bila ženka koju je on želio, njegova želja bila je jasna u načinu na koji je promatrao njezinu pojavu, u načinu na koji mu se glas produbio, a tijelo oblila toplina.

A ona je bila trudna.

Cormia pogleda Primužjaka. Bila je trudna, ali nije nosila njegovo mlado. Dok ju je gledao s druge strane prostorije, njegov izraz lica svjedočio je želji, ne posjedovanju.

Ah, da. Znači zato je zamijenio Koljačeva sina kad su se okolnosti promijenile! Primužjak se želio odvojiti od ove ženk jer ju je želio, a nije ju mogao imati.

Zureći na drugi kraj prostorije, prebacio je težinu s jedne noge na drugu. Zatim se osmjehnuo. »Koliko još imaš minuta?« Ženka... Bella... nasmiješila mu se. »Jedanaest.« »Dugačak je hodnik sa skulpturama. Bolje da kreneš.« »Ne treba mi toliko dugo.« Ukrstili su im se pogledi. Njezine oči bile su sjajne od tuge i dragosti.

A blago rumenilo na njegovim obrazima dalo je naslutiti da je ono što je gledao pred sobom smatrao predivnim.

Cormia povuče rub zastora bliže svojoj bradi i sakrije vrat. »Što kažeš na to da te otpratim do sobe?« rekao je Phury te joj zatim prišao i ponudio ruku. »Ionako moram vidjeti Z.-a.« Ženka je zakolutala očima. »To ti je samo izgovor da me odvučeš u krevet.« Cormia se trzne kad se Primužjak nasmijao i promrljmljao: »Otprilike, da. Kako mi ide?« Ženka je zahihotala i položila ruku na pregib njegove podlaktice.

Blago je promuklim glasom rekla: ~ 150 ~

»Ide ti jako dobro. Kao i obično.,. ide ti dobro. Tako mi je drago da si još ovdje... koliko već namjeravaš biti ovdje.« Rumenilo se na njegovim obrazima pojačalo. Zatim je bacio pogled prema Cormiji. »Ja je idem otpratiti, a onda ću biti u svojoj sobi ako išta zatrebaš, O. K?« Cormia kimne promatrajući kako se vrata zatvaraju za njima.

Ostavljena sama ponovno je sjela na krevet.

Draga Djevo... Osjećala se sitnom. Sitnom na golemom madracu.

Sitnom u velikoj sobi. Sitnom pred navalom boja i tekstura koje su je okruživale.

A to je bilo ono što je željela, zar ne? Dok je trajala prezentacija, upravo je ovo poželjela.

Ali nevidljivost to sada nije bila.

Dok se ogledavala po sobi, nije mogla shvatiti gdje se nalazi i nedostajao joj je njezin mali bijeli sobičak nalik utrobi s One Strane.

Došavši s One Strane, materijalizirali su se u onoj spavaćoj sobi za koju je rekao da je njegova. Prvo što je pomislila bilo je da joj se sviđa kako miriše. Na dim s natruhom mirisa začina koji je prepoznavala kao njegov. Njezina sljedeća pomisao bila je da je navala boja, tekstura i oblika bila zastrašujuća.

A to je bilo prije nego što ju je odveo u hodnik gdje je ostala potpuno zatečenom. Uistinu je živio u dvorcu s predvorjem veličine većih hramova s One Strane. Svod se dizao u nebesa, a prizor ratnika u bitci blistao je poput dragog kamenja koje su njezine oči gledale s obožavanjem. Kad je stavila dlanove na ogradu i nagnula se naprijed, zavrtjelo joj se u glavu od daljine mozaika na podu.

Kad ju je uveo u sobu u kojoj je bila sada, bila je zapanjena.

Više nije osjećala to divljenje. Bila je u šoku od prevelike količine dojmova. S ove strane zrak je bio čudan i suh, prepun stranih mirisa.

Također je neprestano strujio. Osjećala njegov dodir na svom licu i svojoj kosi i zastoru kojim je obavila svoje tijelo.

Pogledala je prema vratima. Ovdje su postojali i neobični zvukovi.

Zdanje u kojem se nalazila je škripalo, a povremeno je čula glasove.

Zagurala je stopala ispod sebe i još se više skupila te pogledala elegantan stol s desne strane svoga kreveta. Nije bila gladna, ali i da jest, ne bi znala što zatražiti za jelo. Niti je imala pojma kako se koristi ona stvar koja se zove telefon. ~ 151 ~

S druge strane prozora začula je urlik i ona naglo okrene glavu prema izvoru zvuka. Jesu li s ove strane bili zmajevi? Čitala je o njima i iako je vjerovala Phuryju da je ovdje sigurna, bojala se opasnosti koju nije mogla vidjeti.

Možda je to bio vjetar? O njemu je čitala prije, ali nije mogla biti sigurna.

Ispružila je ruku i podignula satenski jastuk koji je na svakom kutu imao resice. Privila ga je prsima provlačeći kroz prste svileni konopčić i pokušala se umiriti ponavljajući klizanje resica preko ruke.

Pomislila ja kako je ovo njezina kazna kad je osjetila kako je soba pritišće i preplavljuje joj vid. To je bila posljedica njezine želje da napusti Onu Stranu i nađe sama svoj put.

Sada je bila tamo gdje je željela biti.

A sve što je sada željela bilo je vratiti se kući.

~ 152 ~

Dvadeset treće poglavlje Jane je sjedila za stolom u kuhinji s hladnom šalicom ispred sebe Sunce je izlazilo na drugoj strani ulice, a njegove zrake probijale su se kroz grane drveća. Vishous je otišao prije dvadeset minuta, a prije nego je otišao, napravio joj je toplu čokoladu koju je upravo popila.

Bol kojom joj je nedostajao nije imala smisla kada se uzme u obzir koliko su vremena proveli zajedno tijekom noći. Nakon što je V. išao pričati s Mannyem, vratio se i uvjerio je da je njezin šef živ i da mu ne nedostaje ni jedan komad tijela. Zatim ju je obujmio rukama i držao je... i vodio ljubav s njom. Dvaput.

A sada je otišao i prije nego ga ponovno vidi, sunce mora pasti.

Naravno postojali su telefoni, e-mail i pisanje poruka i večeras će se ponovno vidjeti. Ali se činilo kao da to nije dovoljno. Željela je spavati pokraj njega, i to ne samo nekoliko sati prije nego se on ode boriti ili prije nego se vrati kući.

Kad smo već kod logistike... što je učinila s ponudom na Columbiji?

Tako bi bila dalje od njega, ali kakve je to imalo veze? U trenu je mogao otputovati bilo gdje. Unatoč tome, prevelika udaljenost činila joj se lošom idejom. Na kraju krajeva već je jednom bio ranjen. Što ako je bude trebala? Ona se nije mogla samo stvoriti pokraj njega.

Ali što će onda učiniti sa željom da postane sama svoj šef? Potreba za vodstvom bila je dijelom njezina kemijskog ustroja, a odlazak na Columbiju i dalje bila joj je najbolja šansa za to, unatoč tome što bi moglo proći pet ili više godina prije nego bude izabrana za vodstvo.

S pretpostavkom da je još uvijek žele intervjuirati. Pod pretpostavkom da dobije posao.

Jane pogleda u šalicu umrljanu čokoladom.

Ideja koja joj je pala na pamet bila je luda. Skroz luda. I odbacila ju je nakon zaključka da joj glava još uvijek ne radi kako treba Ustala je od stola, stavila šalicu u stroj za pranje suđa te se otišla otuširati i presvući. Pola sata kasnije izlazila je autom iz svoje garaže dok je istovremeno na kratak prilaz kuće do njezine zakretao kabriolet.

Obitelj. Sjajno.

Na sreću je put do centra grada prošao glatko. Na Ulici Trade nije bilo gužve, a do zgrade Caldwell Courier Journala stigla je na svako zeleno.

Kad je stala, zazvonio joj je mobitel. Bez sumnje je to bio poziv na ~ 153 ~

dužnost. »Whitcomb.« »Ej, doktorice. Ja sam.« Nasmiješila se. Od uha do uha. »Ej.« »Hej.« Začulo se prigušeno šuštanje plahti kao da se V. okreće u krevetu. »Gdje si?« »Na putu prema poslu. Gdje si ti?« »U krevetu.« Oh, Isuse, mogla je zamisliti kako dobro izgleda među svojim crnim plahtama. »Pa... Jane?« »Da?« Spustio je glas. »Što nosiš?« »Kutu.« »Mmmm. To je seksi.« Nasmijala se. »To je malo bolje od vreće.« »Na tebi nije.« »Što ti nosiš?« »Ništa... a, doktorice, pogodite gdje je moja ruka?« Promijenilo se svjetlo na semaforu i trebalo se prisjetiti kako se vozi. Bez daha Jane kaže: »Gdje?« »Između nogu. Možete li pogoditi na čemu?« O... dragi... Isuse. Nagazila je gas i rekla: »Na čemu?« Kad joj je odgovorio, gotovo se zabila u parkirani auto. »Vishouse. ..« »Doktorice, recite mi što da radim. Recite mi što da moja ruka radi.« Jane je teško progutala, zaustavila auto... i detaljno ga uputila.

Phury zamotao još jednu cigaretu, liznuo papir i uvio krajeve jointa.

Zapalio ga je i nagnuo se na jastuke. Njegova proteza bila je oslonjena na noćni ormarić, a na sebi je nosio svilenu kućnu haljinu mornarsko plave i krvavo crvene boje. Svoju najdražu.

Sklapanje ga je malog primirja s Bellom umirilo. Smirio ga je dolazak ovdje. Još malo crvenog dima i bit će potpuno umiren. ~ 154 ~

Scena s Upraviteljicom baš i nije. Ženka se pojavila u kući pola sata nakon što su se Cormia i on vratili s One Strane i podignula uzbunu zbog nestanka jedne od njezinih Odabranica. Phury ju je odveo u knjižnicu i pred Wrathom objasnio da je sve u redu: on se samo predomislio te je htio malo doći ovdje.

Upraviteljica nije bila odobrovoljena. Prezrivim tonom koji nije bio dobro prihvaćen, obavijestila ih je da ona kao predstavnica Odabranica zahtjeva ispitati Cormiju o tome što se dogodilo u hramu, u svrhu provjere je li ritual postavljanja Primužjaka dovršen.

U tom je trenutku Phury zaključio da mu se ona ne sviđa. I njezine su mu lukave oči govorile da ona zna kako seksa nije bilo, a imao je dojam da je željela detalje samo kako bi mogla okriviti Cormiju.

Nema šanse da se to dogodi. S osmijehom na licu, Phury je spomenuo riječ na P, podsjetivši kučku da on kao Primužjak njoj ne treba odgovarati, a da će se njih dvoje vratiti na Onu Stranu kad god to njemu bude odgovaralo. Ni trenutka prije.

Njegova je reakcija u najmanju ruku bila pretjerana, ali držao ju je u klinču i ona je to znala. Prije nego se poklonila i dematerijalizirala na Onu Stranu, iz očiju joj je izbijala mržnja.

Njegov stav bio je dovraga s njom, a ozbiljno je razmišljao o tome da joj da otkaz. Nije bio siguran kako to učiniti, ali nije želio nekoga poput nje na čelu. Bila je zla.

Phury je udahnuo i zadržao crveni dim u plućima. Nije znao koliko dugo da Cormia ostane ovdje. Kriste, možda se već željela vratiti. Jedino u što je bio siguran bilo je da kad ode to će biti po njezinu vlastitom nahođenju, a ne nešto što su joj nametnule one luđakinje od Odabranica.

A što se tiče njega? Pa... jedan se dio njega još uvijek želio udaljiti od kuće, ali Cormia je bila neka vrsta tampon zone. Uostalom, u nekom će se trenutku vratiti na Onu Stranu i ostati tamo.

Nesvjesno je protrljao završetak svoje desne noge ispod koljena i izdahnuo je. Bila je nažuljana, ali to je bilo uobičajeno na kraju večeri.

Iznenadilo ga je kad je začuo kucanje na vratima. »Uđi?« Zaključio je tko je prema načinu na koji su se vrata otvorila, polagano ih je odškrinula »Cormia? To si ti?« Sjeo je i pokrivačem prekrio noge.

Provirila je plavokosa glava, a ostatak tijela ostao je u hodniku. »Jesi u redu?« upitao je. ~ 155 ~

Odmahnula je glavom. Na Starom jeziku je rekla: »Ako vas ne bi uvrijedilo, smijem li ući u vaše odaje, vaša milosti?« »Naravno. I ne trebaš biti formalna.« Kliznula je unutra i zatvorila vrata. Činila se tako krhkom onako zamotana u gomilu bijele tkanine nalikujući na mlado, umjesto na ženku koja je prošla kroz prijelaz. »Što je?« Umjesto da odgovori, nastavila je šutjeti pogleda uprtog u pod te rukama obavijenih oko sebe. »Cormia, razgovaraj sa mnom. Reci mi što se događa.« Ona se duboko naklonila i iz te pozicije progovorila: »Vaša milosti, ja sam...« »Bez formalnosti. Molim te.« Promeškoljio se na krevetu u želji da ustane, ali je onda shvatio da nema protezu. Ponovno se namjestio ne znajući kako bi ona reagirala na činjenicu da mu nedostaje dio tijela. »Samo pričaj sa mnom. Što ti treba?« Pročistila je grlo. »Ja sam tvoja ženka, zar ne?« »Hm... da.« »Zar onda ne bismo trebali biti u istoj odaji?« Njegove obrve podignu se u iznenađenju. »Mislio sam da bi bilo bolje da imaš svoju sobu.« »Oh.« Namrštio se. Pa valjda nije željela provoditi vrijeme s njim. U tišini što se otegnula on pomisli: Pa očito jest. Bilo mu je užasno neugodno kad je rekao, »Mislim, ako želiš. .. možeš biti ovdje. Mislim, dobiti još jedan krevet.« »Što ne valja s onim što imaš?« Ona željela spavati s njim. Zašto? Aha, da. »Cormia, nemoj brinuti o tome misle Upraviteljica ili ostale da nisi obavila svoju dužnost. Nitko neće znati što se događa ovdje.« Ili što se ne događa, kao što je sada bio slučaj. »Nije zbog toga. Zbog vjetra... ili barem mislim da je to vjetar... udara o kuću, zar ne?« »Pa da, trenutačno je malo olujno vrijeme. Ali okruženi smo gomilom kamenja.« Dok je čekao da nastavi, a ona to nije učinila, konačno mu je sinulo. I čovječe, stvarno nije imao pojma ni o čemu. Odveo ju je iz jedinog ~ 156 ~

okruženja što je poznavala u sasvim novi svijet. Bila je uznemirena stvarima koje je on uzimao zdravo za gotovo. Kako se mogla osjećati sigurno kad nije znala koji su zvukovi bili opasni, a koji nisu? »Čuješ, želiš li ostati ovdje? Ja nemam ništa protiv.« Ogledao se oko sebe pokušavajući dokučiti gdje da razvuče pomoćni ležaj. »Ima više nego dovoljno mjesta da razvučem ležaj.« »Meni je krevet dobar.« »Da, ja ću spavati na ležaju.« »Zašto?« »Zato što ne bih želio spavati na podu.« Između dva prozora bio je prazan prostor. Mogao bi pozvati Fritza da... »Ali krevet je dovoljno velik za nas oboje.« Phury je polagano okrenuo glavu prema njoj. A zatim je trepnuo. »Ah... da.« »Dijelit ćemo ga.« Njezin je pogled i dalje bio spušten, ali u glasu je postojala intrigantna naznaka snage. »A onda ću barem moći reći da sam legla s tobom.« Aha, znači u tome je bila stvar. »O. K.« Krenula je i otišla na suprotnu stranu kreveta. Zavukla se među plahte, sklupčala u loptu i okrenula se licem prema njemu.

To je bilo iznenađenje. Kao i činjenica da nije zatvorila oči i pravila se da spava.

Phury je ugasio joint i zaključio da će im oboma učiniti uslugu ako spava na pokrivačima. Ali prije spavanja je još trebao do zahoda.

Sranje.

Pa, ona će prije ili kasnije saznati za njegovu nogu.

Odgurnuo je prekrivač, stavio svoju protezu i ustao. Kad je osjetio njezin pogled i začuo kako je uvukla dah, pomislio je, Bože, vjerojatno je užasnuta. Kao Odabranica bila je naviknuta na savršenstvo. »Nemam potkoljenicu.« Ma daj. »Ali to mi ne predstavlja problem.« Pod pretpostavkom da je njegova proteza bila dobro postavljena i da je funkcionirala. »Odmah se vratim.« Nakon što je zatvorio vrata kupaonice, osjetio je olakšanje, a ovog puta trebalo mu je više vremena za pranje zubi, čišćenje koncem i zahod. Kad je u ormariću za hitnu pomoć počeo preslagivati štapiće za uši i tablete, znao je da je vrijeme da se vrati.

Otvorio je vrata. ~ 157 ~

Bila je na istom mjestu kao i prije, skroz na rubu kreveta, širom otvorenih očiju okrenuta prema njemu.

Prelazeći sobu, poželio je da ga prestane gledati. Pogotovo kad se opružio na prekrivaču nakon što je skinuo protezu. Preklopio je kut prekrivača preko sebe kako bi se sakrio, a zatim se pokušao smjestiti.

Ovo neće ići. Bilo mu je hladno s pokrivenom samo donjom polovinom tijela.

Na brzinu je bacio pogled na prostor na madracu koji ih je dijelio. Bio je veličine nogometnog igrališta. Dijelilo ih toliko prostora da je mogla i biti u drugoj prostoriji. »Ugasit ću svjetlo.« Kad je podignula i spustila glavu s jastuka, on je ugasio lampu... i kliznuo ispod pokrivača.

U mrklom mraku ukočeno je ležao pokraj nje. Isuse... Do sada nikada nije spavao s nekime. Osim kad je spavao s V.-om i Butchem za vrijeme Belline potrebe, ali to je bilo zato što su se samo skljokali u krevetu. Osim toga, oni su bili mužjaci dok... Cormia, to očito nije bila.

Duboko je udahnuo. Da, njezin miris po jasminu bilo je nepobitan dokaz tomu.

Dok je zaklapao oči, bio bi se okladio da je njoj bilo jednako neugodno i neudobno kao i njemu. Čovječe, ovo će biti dug dan. Stvarno je trebao inzistirati na provedbi ideje s ležajem.

~ 158 ~

Dvadeset četvrto poglavlje »Vishous, hoćeš se prestati tako ceriti? Uznemiruješ me.« V. je preko kuhinjskog stola u velikoj kući Butchu uputio srednji prst, nakon čega se ponovno posvetio svojoj kavi. Uskoro će pasti noć što je značilo da je za... dvadeset i osam minuta...slobodan. Čim bude mogao izaći iz kuće, otići će kod Jane i tamo joj prirediti neko romantično sranje. Nije znao što točno, možda će joj pokloniti cvijeće ili nešto tako. Pa, cvijeće i ugradnja sigurnosnog sistema. Jer ništa nije toliko svjedočilo o ljubavi kao gomila detektora pokreta. Čovječe, baš je bio papučar. Za ozbiljno.

Rekla mu je da dolazi kući oko devet stoga joj je prvo namjeravao srediti sobu, a onda se s njom igrati doktora do ponoći.

Samo što je tada imao samo pet sati lova.

Butch je šuškao sportskim vijestima, nagnuo se da poljubi Marissino rame, a zatim se ponovno posvetio novinama. Ona je zauzvrat podignula pogled s papirologije za Sigurnu kuću, protrljala njegovu ruku, a zatim se vratila svom poslu. Na vratu je imala svježi ugriz, a na licu sjaj zadovoljne ženke.

V. je zadrhtao i gladeći bradicu spustio pogled na svoju kavu. Pomisli kako Jane i on to nikada neće imati jer nikada neće živjeti zajedno. Čak i da on izađe iz Bratstva, on preko dana nije mogao biti kod nje zbog problema sa suncem, a njezin dolazak ovdje nije dolazio u obzir zbog više sigurnosnih razloga, za nju je samo saznanje da rasa postoji predstavljala opasnost. Imati još više doticaja, znati još više detalja i provoditi više vremena s Bratstvom nije bilo ni pametno ni sigurno.

V. je dlanovima obgrlio šalicu i nagnuo stolicu brinući se za budućnost. Jane i on zajedno dobro su funkcionirali, ali nametnuta će ih razdvajanja iscrpljivati. Dok je razmišljao o pozdravu do kojeg će večeras doći, već je osjećao napor. Želio ju je non-stop pokraj sebe i toliko blizu kao da je ona njegova vlastita koža. Čuti njezin glas preko telefona, iako je to bilo bolje ni od čega, nije ga moglo zadovoljiti. Ali što su drugo mogli?

Ponovno se začulo šuštanje papira kad je Butch zaravnao novine.

Kriste, nije se znao ponašati s novinama pa je gužvao stranice i grubo ih preklapao. Ista priča bila je s časopisima. Butch ih i nije čitao koliko ih gužvao u rukama.

Usred terorizirana članka o proljetnoj sezoni bejzbolske lige, Butch je ~ 159 ~

www.balkandownload.org ponovno pogledao Marissu i V. je znao da će se njih dvoje uskoro pokupiti i to ne zato što su popili kavu.

Smiješno, znao je što će se dogoditi zbog čiste logike, ne zbog svog šestog čula ili zato što je mogao čitati njihove misli, iz Butcha se proširio miris vezanja, a Marissa je voljela biti sa svojim mužjakom. V. se nije ukazala vizija njih dvoje zaključanih u smočnici ili u krevetu u Rupi.

Jedino je mogao čitati Janeine misli, a i to je bilo povremeno.

Protrljao je sredinu svojih prsa i prisjetio se što mu je rekla Čuvardjeva... da su njegove vizije i sposobnost predviđanja budućnosti nestale zbog promjene smjera u njegovu životu i da, kad prođe kroz to, vizije će se vratiti. Sad kad je bio s Jane, zar nije odradio taj dio? Našao je svoju ženku. Bio je s njom. Kraj priče.

Progutao je još kave. Nastavio je trljati prsa.

Jutros je ponovno imao noćnu moru.

A kako to usranu scenu ranjavanja više nije mogao pnpisati PTSP-u, zaključio je da je to alegorija, da njegova podsvijest još uvijek prežvakava činjenicu da još ne osjeća kontrolu nad vlastitim životom. Jer to je zaljubljivanje znalo učini čovjeku.

To je bio razlog. Morao je biti. »Deset minuta«, šapnuo je Butch Marissi na uho. »Daj mi deset minuta prije nego odeš. Molim te, mala...« V. zakoluta očima jer je s olakšanjem shvatio da mu te ljigave priče idu na živce. Barem sav testosteron u njemu nije ishlapio. »Mala... molim te.« V. otpije iz svoje šalice. »Marissa, odriješi tog jadnika muke. Smijuljenje mi ide na živce.« »A to definitivno ne želimo?« Marissa je sa smiješkom pokupila svoje papire, a zatim bacila pogled Butchu. »Deset minuta. I bolje da mi se isplate.« Butch je ustao iz stolice kao da gori pod njim »Nije li tako uvijek?« »Mmm... jest.« Njihove se usnice spoje i V. prezrivo frkne. »Djeco, zabavljajte se. Ali ne ovdje.« Njih su dvoje upravo otišli kad je uletio Zsadist u punoj brzini. »Sranje... sranje... sranje...« »Brate, što ima?« »Imam predavanje i kasnim.« Zsadist je zgrabio paket peciva iz ~ 160 ~

hladnjaka je izvukao pureći batak, a iz zamrzivača pola litre sladoleda. »Sranje.« »To ti je doručak?« »Šuti. Gotovo pa je sendvič.« »Brate, mislim da sladoled ne ide umjesto majoneze.« »Nema veze.« Jurnuo je ravno prema vratima. »E da, inače Phury se vratio i sa sobom je doveo onu Odabranicu. Mislim da bi to trebao znati ako naletiš na neku ženku da lunja naokolo.« Vau. Iznenađenje. »Kako je on?« Zsadist zastane. »Ne znam. Jako je tajanstven. Ne priča mnogo. Gad.« »Aha, a ti si kao kandidat za jutarnji talk show.« »Isto kao i ti, Oprah.« »Touche.« V. odmahne glavom. »Čovječe, stvarno mu dugujem.« »Da. Svi.« »Ej, Z. čekaj.« Z. baci žličicu kojom je zašećerio svoju kavu na drugi kraj kuhinje. »Ovo će ti trebati.« Z. je uhvati u letu. »Ah, zaboravio bih na to. Hvala. Čovječe, cijelo mi je vrijeme Bella na pameti, znaš na što mislim?« Vrata su se od kuhinje zatvorila.

U tišini je V. ponovno otpio iz svoje šalice. Kava više nije bila vruća i njezina je toplina nestajala. Za petnaest minuta bit će ledena.

Nepitka.

Da... znao je koliko je teško imati svoju ženku cijelo vrijeme na pameti.

Znao je to iz prve ruke.

Cormia osjeti kako se krevet zaljuljao kad se Primužjak okrenuo.

Ponovno. Već je satima bilo tako. Ona cijeli dan nije spavala, a bila je sigurna da nije ni on. Osim ako nije imao nemiran san.

Progunđao je nešto i trznuo se mlatarajući svojim teškim udovima.

Kao da se nije mogao namjestiti da mu bude udobno, i ona se zabrine da mu možda nekako smeta... iako joj nije bilo jasno kako. Ona je bila mirna otkad je legao.

Ali bilo je to čudno. Tješila ju je njegova prisutnost unatoč njegovu nemiru. Bilo je nečega umirujućujeg u činjenici da je on na drugoj strani ~ 161 ~

kreveta. S njim se osjećala sigurno iako ga nije poznavala.

Primužjak se ponovno trznuo, zastenjao i...

Osjetivši njegovu ruka na svojoj, Cormia poskoči.

Kao i on. Niskim režanjem kao da je postavio nekakvo pitanje, a zatim gore i dolje prošao dlanom kao da pokušava dokučiti što je s njim u krevetu.

Očekivala je da će se povući.

Umjesto toga on je nastavio.

Cormijine usne razdvojile su se u šoku kad je proizveo duboki grleni zvuk tapkajući kroz plahte i spuštajući svoju ruku na njezin bok. Nakon što je prošla kao neku vrstu provjere, on joj se približi i krupno bedro stisne se do njezinog, a nešto tvrdo zabije joj se o bok. Njegova ruka počela se kretati i prije nego što se snašla, zastor se razvezao, a zatim više nije pokrivao njezino tijelo.

Glasnije je zarežao i naglo je prinio tako da joj je ona ukrućena stvar ležala preko bedara. Dahnula je, ali nije bilo vremena da reagira ili misli.

Njegove usne našle su njezin vrat i sisale njezinu kožu, te se njezino tijelo zagrije. A zatim su se njegovi bokovi počeli pomicati. Od ritmičkoga gibanja osjetila je škakljanje i nadimanje između svojih nogu, a u dnu trbuha rađalo se nešto tamno i željno.

Bez upozorenja obujmio ju je objema rukama i okrenuo na leđa, a njegova raskošna kosa padala joj je preko lica. Njegovo široko bedro proguralo se između njezinih, i on je uzjaše izvijajući se i povlačeći tako da su se njihovi spolni organi trljali jedno o drugo. Bio je golem nad njom, ali nije se bojala niti se osjećala ugroženo. Što god je bilo ovo između njih, ona je to željela. Nešto... za čime je žudjela.

S oklijevanjem je stavila ruke na njegova leđa. Mišići koji su se protezali uz njegovu kralježnicu bili su zadivljujući te su se ispod satenske odore pomicali u ritmu njegovih pokreta. Kad ga je dotaknula, ponovno je zarežao kao da mu se sviđaju njezine ruke na njemu, a kad se zapitala kakav je osjećaj dirati ga po goloj kozi, on se podigao i skinuo.

Zatim se nagnuo na jednu stranu, uzeo njezin dlan u svoj i stavio ga između ovih tijela. Na sebe.

Oboje su dahnuli kad je došlo do kontakta, a ona je isti čas bila zadivljena njegovom toplinom, tvrdoćom i veličinom... kao i mekoćom kože... i moći koju je ta mesnata palica posjedovala. Osjetivši šokantan nalet vatre u bedrima, ona ga instinktivno uhvati.

Tada je on zaurlao, njegovi bokovi navrli su naprijed, a ono što je bilo ~ 162 ~

u njezinoj ruci počelo se trzati. Od nekud su počeli prskati topli mlazovi što su joj prekrili trbuh.

Oh, draga Djevo, je li ga ozlijedila?

Phury se probudio na Cormiji, usred orgazma s njezinom rukom na svom kurcu. Pokušao je zaustaviti svoje tijelo, zauzdati navalu erotike koja je tutnjala u njemu, ali nije mogao zaustaviti to kretanje, čak i kad je shvatio da svršava po njoj. Čim je ekstaza jenjala, on se naglo povuče. A tada je sve postalo još gore. »Oprosti«, rekla je s užasom zureći u njega. »Za što?« Sranje, izdao ga je glas. A on je bio taj koji se trebao ispričati. »Ozljeđivala sam te... dok nisi prokrvario.« O, dragi Isuse. »Ah... to nije krv.« Odgurnuo je pokrivače da ustane, a kad je shvatio da je gol, morao je prtljati po pokrivačima kako bi našao svoju odoru. Navukao je prokletinju na sebe, stavio je nogu na njezino mjesto i odjurio u kupaonicu po ručnik.

Vrativši se, mogao je samo zamisliti koliko želi da obriše to sa sebe.

Baš je usvinjio. »Dopusti meni...« Njegov pogled padne na zastor na podu. Super, i ona je bila gola. Sjajno. »Zapravo, možda da se sama obrišeš.« On je odmaknuo pogled i pružio joj ručnik. »Uzmi ovo. Obriši se time.« Iz kutka oka promatrao ju je dok se nelagodno brisala ispod pokrivača, te ga preplavi mržnja prema samome sebi. Isuse Kriste... Bio je razvratnik. Napao je jadnu ženku.

Kad mu je vratila ručnik, rekao je: »Ne možeš ostati sa mnom. To nije u redu. Dok smo ovdje, ti ćeš spavati u svojoj, u drugoj sobi.« Uslijedila je kratka pauza. Zatim je rekla: »Da, Vaša milosti.«

~ 163 ~

Dvadeset peto poglavlje Dok je padala noć, John je bio u podzemnoj dvorani, poredan u vrstu s ostalim kolegama, nogu savinutih u položaj spremnosti i bodežom u desnoj ruci. Nakon što je Zsadist zazviždao kroz zube, John se zajedno s ostalima počeo kretati, zamahnuo je oružjem preko prsa, zarezao ponovno pod kutom, napravio korak unaprijed i zabio ga ispod prsnog koša. »Johne, pazi što radiš!« Sranje, zajebat će cijelu vježbu. Ponovno. Osjetivši se slijepim i većim dijelom beskorisnim, pokušao je uhvatiti ritam u potezima, ali njegova nije bila ravnoteža nizašto, i njegove ruke i noge jednostavno nisu slušale. »John, stani.« Zsadist mu je prišao s leđa i promijenio mu položaj ruku. Ponovno. »Dame, ponovno u početnu poziciju.« John je zauzeo svoj položaj čekajući na zvižduk... i sve zajebao.

Ponovno.

Kad mu je Zsadist ovog puta prišao, nije mogao Brata pogledati u lice. »Ajde da probamo nešto.« Z. mu je uzeo bodež i stavio mu ga u lijevu ruku.

John odmahne plavom. Bio je dešnjak. »Probaj samo. Dame? Idemo.« Još jedna početna pozicija. Još jedan zvižduk. Još jedan zajeb...

Oh, ali ovog puta to nije bilo tako. Johnovo se tijelo kao čudom pokrene, kao savršeno pogođen takt na klaviru. Tijelo mu je bilo sinkronizirano, noge i ruke bile su tamo gdje su trebale biti, bodež u ruci bio je savršeno kontroliran, kao da su njegovi mišići srasli i sada rade zajedno.

Nasmiješio se kad je vježba bila gotova. Dok nije uhvatio Z.-ov pogled.

Brat ga je neobično gledao ali kao da je zatim došao k sebi. »To je bilo bolje, John. Mnogo bolje.« John je spustio pogled na oštricu u svojoj ruci. Odjednom se bolno prisjetio kako je pratio Sarelle do njezina auta dva dana prije nego je ubijena. Dok je hodao pokraj nje, poželio je da ima bodež te se osjećao kao da bez njega njegov dlan nije potpun. Tada je to bila desna ruka. Čemu ta promjena nakon prijelaza? »Ponovno dame!« viknuo je Z. Vježbu su odradili još dvadeset tri puta. A zatim su odradili još jednu koja se sastojala od klečanja na jednom koljenu i naglog dizanja. Z. je pregledavao vrstu, ispravljao položaje, urlao zapovjedi. ~ 164 ~

Ni jednom se nije morao obratiti Johnu. Kao da je sve palo na svoje mjesto, kao da su nabasali na zlatnu žilu i naišli na zlato Predavanje je završilo i John je krenuo prema svlačionici kad ga je zazvao Z. i odveo u spremište s opremom do zaključanog ormara gdje su čuvani bodeži za trening. »Od sada ćeš koristiti ovog.« Z. mu je predao bodež s plavim balčakom. »Kalibriran za lijevu ruku.« John ga je primio te se osjećao još snažnijim. Mislio je zahvaliti Bratu kad se namrštio. Z. ga je promatrao s istim neobičnim izrazom na licu kao i u dvorani.

John je zagurao oštricu o remen svog kimona i pokazao: Što je? Zar mi položaj tijela nije dobar?

Z. je protrljao svoju obrijanu glavu. »Pitaj me koliko se ratnika bori lijevom rukom.« Johnu je zastalo srce kad ga je preplavio neobičan osjećaj.

Koliko.? »Poznavao sam samo jednog. Pitaj me tko je bio on.« Tko? »Darius. D. je bio levak.« John spusti pogled na svoju lijevu ruku. To je bio njegov otac. »I krećeš se kao on«, promrmljao je Z. »Da budem iskren, stvarno je jebeno jezivo. Kao da gledam njega.« Stvarno? »Aha, kretao se elegantno. Kao i ti. Uglavnom. Nema veze.« Z. ga pljesne po ramenu. »Ljevak. Tko bi ga znao.« John je promatrao kako Brat odlazi, a zatim je ponovno spustio pogled na svoj dlan.

Ovo nije bilo prvi put da se zapitao kako je njegov otac izgledao. Kako je zvučao. Kako se ponašao. Bože, što bi dao da čuje neke priče o mužjaku.

Možda će jednog dana moći to pitati Zsadista iako se bojao da će postati preemotivan.

Mužjak se morao kontrolirati. Pogotovo ispred Brata.

Jane se uparkirala u garažu i ugasila motor psujući. Bilo je jedanaest i trideset četiri. Kasnila je dva i pol sata na dogovor s V.-om kod sebe.

Bio je to savršen primjer nemogućnosti odlaska. Već je spakirala torbu i odjenula kaput kad ju je na putu prema vratima počelo zaustaljati svo moguće medicinsko osoblje s gomilom pitanja. Zatim se jednoj od ~ 165 ~

njezinih pacjentica iz grotla pogoršalo, te ju je morala pregledati, a nakon toga i razgovarati s obitelji.

Poslala je Vishousu poruku da se zadržala. Zatim ponovno kad je shvatila da će ostati još duže. Odgovorio joj je da je sve u redu. Ali kada ga je nazvala nakon što je na putu do kuće zapela na obilaznici, javila joj se automatska sekretarica. Čim su se zatvorila vrata garaže, ona je izašla iz auta. Veselila se vidjeti Vishousa, ali istovremeno je bila i iscrpljena. Noć prije bili su strašno zaposleni nespavanjem, a današnji je dan bio dug. Čim je ušla u kuhinju, viknula je: »Oprosti što kasnim.« »Sve u redu«, rekao je iz dnevne sobe.

Zašla je za kut... i zastala. Vishous je u mraku sjedio na kauču prekriženih nogu. Pokraj njega bila je njegova kožnata jakna, kao i smotuljak kala. Bio je miran poput zaleđenog jezera.

Sranje. »Bok«, rekla je kad je bacila kaput i torbu na stol iz blagovaonice njezinih roditelja. »Hej.« Odvojio je bedra i položio laktove na koljena. »Sve u redu na poslu?« »Aha. Samo zaposleno.« Sjela je pokraj cvijeća. »Prekrasne su.« »Kupio sam ih tebi.« »Stvarno mi je žao što...« Zaustavio ju je rukom. »Ne treba ti biti. Mogu zamisliti kako je to.« Dok ga je procjenjivala znala je da joj ne pokušava nabiti grižnju savjesti ili nešto slično: samo je bio razočaran. Zbog čega se iz nekog razloga samo osjećala lošije. Bila bi skroz druga stvar da je nerazuman, ali bilo je teško podnijeti ovu tihu rezignaciju čovjeka koji je moćan poput njega. »Izgledaš umorno«: rekao je. »Mislim da bi bilo najbolje da te pospremim u krevet.« Zavalila se i nježno kažiprstom pogladila jedan cvijet. Svidjelo joj se što se nije zadovoljio prosječnim crvenim ružama ili bijelim kalama. Ove su bile žarke ružičasto narančaste boje. Bile su neobične. Lijepe. »Mislila sam danas na tebe. Puno.« »Jesi li?« Iako ga nije gledala, mogla je čuti osmijeh u njegovu glasu. »O čemu?« ~ 166 ~

»O svemu. Ničemu. Koliko želim da spavam pokraj tebe svaku noć.« Nije mu rekla da je odbila priliku na Columbiji. Nije joj bilo svejedno što je to odbila, ali javljanje za posao u New Yorku na kojem će imati samo još više odgovornosti nije se činilo pametnim potezom ako je cilj bio provoditi više vremena s V.-om, ne manje. I dalje je željela biti glavna, ali u životu je bilo potrebno žrtvovati se za ono što želiš. Ideja da možeš imati apsolutno sve bila je zabluda.

Otvorila je usta ne mogavši spriječiti zijevanje. Sranje, baš je bila umorna. V. ustane i pruži joj ruku. »Idemo. Neko vrijeme možemo spavati zajedno.« Dopustila je da je se odvede na gornji kat, razodjene i ugura pod tuš. Čekala je da joj se pridruži, ali je odmahnuo glavom. »Ako počnem s tim sranjima, nećeš ići na spavanje još dva sata.« Njegove oči zaustave se na njezinim grudima i bljesnu svjetlom. »Oh...

Kriste... ja ću samo... Jebote, moram te pričekati vani.« Ona se nasmijala kad je zatvorio staklena vrata tuša za sobom te se njegova golema tamna prilika iskrala u spavaću sobu. Ona je izašla u jednoj od svojih majica za spavanje deset minuta kasnije, oprana, očišćenih zubi.

Vishous je poravnao prekrivač, namjestio joj jastuke i otkrio krevet. »Idemo«, zapovjedio je. »Mrzim slušati što mi se kaže«, promrmljala je. »Ali za mene ćeš to učiniti. Povremeno.« Prije nego je kliznula među pokrivače, lagano ju je potapšao po guzi. »Ušuškaj se.« Sve je namjestila kako je željela da bude, a on je otišao na drugu stranu i legao na pokrivače. Kad je progurao ruku ispod njezine glave i prišao joj bliže, pomislila je koliko je dobro mirisao. A ruka kojom je umirujuće milovao njezin struk bila je božanstvena.

Nakon nekog vremena, rekla je u tami: »Pa, danas smo izgubili pacijenticu.« »Sranje, žao mi je.« »Da... nismo je mogli spasiti. Ponekad to jednostavno znaš, kao s njom. Znala sam. Mi smo svejedno učinili sve što smo mogli, ali cijelo to vrijeme... da, cijelo vrijeme bila sam svjesna da se neće izvući.« »To mora biti teško.« »Užasno. Ja sam morala obavijestiti obitelj da je gubimo, ali kad je preminula, barem su mogli biti s njom, što je dobro. Što je bilo s mojom sestrom? Hannah je umrla sama. To me ubija.« Jane se prisjetila mlade ~ 167 ~

žene iz grotla čije je srce stalo. »Smrt je čudna. Većina ljudi misli da je to nešto što se događa naglo, ali to je više kao proces, poput zatvaranja dućana na kraju radnog vremena. U većini slučajeva stvari se počnu gasiti logičnim redom, sve dok ne bude ugašeno posljednje svjetlo, vrata se zatvaraju i zaključavaju. Ja kao liječnik mogu uskočiti i zaustaviti taj slijed zatvaranjem rana ili davanjem krvi ili mogu lijekovima natjerati tijelo da počne regulirati svoje funkcije. Ali ponekad... ponekad vlasnik samo ode, a ti ga ne možeš zaustaviti što god učinio.« Jadno se nasmijala. »Oprosti, nisam željela postati morbidna.« Prošao je rukom preko njezina lica. »Nisi. Ti si divna.« »Ti si subjektivan«, rekla je, a zatim zijevnula tako široko da joj je kvrcnula čeljust. »U pravu sam.« Poljubio ju je u čelo. »Sada spavaj.« Očito je poslušala što joj je rečeno jer je u jednom trenutku odjednom osjetila kako se odmiče. »Ne idi.« »Moram. Večeras sam u centru grada na dužnosti.« Taj je divovski muškarac ustao, hm, mužjak, te njegova tamna kosa uhvati prigušeni sjaj uličnih lampi ispred stana.

Preplavilo ju je nalet tuge i ona zatvori oči. »Ej«, rekao je i sjeo poktaj nje. »Nema toga. Nismo tužni nas dvoje? Mi nismo tužni. Mi to ne radimo.« Njezin smijeh zvučao je kao da se guši. »Kako si znao što sam osjetila? Ili samo izgledam tako jadno?« Potapšao se po nosu. »Mogu to namirisati. To miriše po proljetnoj kiši.« »Mrzim ovo glupo pozdravljanje.« »I ja isto.« Nagnuo se i očešao svoje usnice o njezino čelo. »Evo.« Izvukao se iz svoje majice dugih rukava, skupio je u loptu i stavio je ispod njezina obraza. »Zamisli da sam to ja.« Duboko udahnuvši, upila je njegov miris vezanja te je to malo umiri.

Kad se uspravio, u onoj je potkošulji izgledao tako snažno, nepobjedivo poput superjunaka. Unatoč tome, dahnuo je. »Molim te... pazi na sebe.« »Uvijek.« Sagnuo se i ponovno je poljubio. »Volim te.« Kad se povukao, posegnula je za njim i zgrabila ga za ruku. Riječi su je izdale, ali tišina je rekla sve. ~ 168 ~

»I mrzim ovo odlaženje«, rekao je grubo. »Ali vratit ću se. Obećavam.« Ponovno ju je poljubio, a zatim se otputio prema vratima. Dok ga je slušala kako silazi u prizemlje i uzima svoj kaput, prinijela je njegovu majicu bliže licu i zaklopila oči.

Sa savršeno jebeno lošim tajmingom, vrata garaže do njezinih počela su se dizati. Na pola puta zapela su i od cviljenja motora zavibrirao joj je zid. Udarila je jastuk i otkotrljala se na drugu stranu pripravna vrištati.

Dok je na sebe navlačio korice s bodežima, Vishous nije bio osobito dobre volje. Bio je rastresen, blago nadrkan, umirao je za cigaretom, a i sve ga je boljelo te je bilo nužno da se malo sabere prije nego ode u centar grada. Osjećao se kao da nije u ravnoteži, kao da mu s jednog ramena visi teška sportska torba. »Vishous! Čekaj!« Namjeravao se dematerijalizirati kad je začuo Janein glas kako dopire s gornjeg kata. »Čekaj!« Njezini koraci zatutnjali su stepenicama i ona se pojavi iza igla u njegovoj golemoj majici Koja joj je dopirala gotovo do koljena. »Što...« »Imam ideju. Luda je. Ali je i pametna.« Zarumenjenih obraza i očiju obasjanih željom, bila je nešto najljepše što je on ikada vidio. »Što ako se uselim k tebi?« Odmahnuo je glavom. »Želim to, ali...« »I radim kao privatni kirurg Bratstva.« Jebote... »Molim?« »Stvarno vam treba jedan za hitne slučajeve. Rekao si da postoje komplikacije s onim Haversom. Pa ja bih to mogla riješiti. Mogla bih zaposliti medicinsku sestru za asistenticu, mogla bih... i biti na čelu.

Rekao si da se tjedno zbiju tri ili četiri ozlijede unutar Bratstva, zar ne?

Osim toga, Bella je trudna, a u budućnosti će vjerojatno biti još djece.« »Isuse, ti bi se za to odrekla bolnice?« »Aha, ali dobila bih nešto zauzvrat.« Zarumenio se. »Mene?« Nasmijala se. »Pa, da. Naravno. Ali i nešto drugo.« »Što?« ~ 169 ~

»Priliku za sistematskim proučavanjem tvoje rase. Moja je druga velika ljubav genetika. Ako sljedeća dva desetljeća provedem popravljajući tvoje dečke i bilježeći razlike između ljudi i vampira, rekla bih da bi moj život imao smisla. Želim znati od kuda ste se stvorili i kako vaša tijela funkcioniraju i zašto ne obolijevate od raka. Vishouse, moguće je tako naučiti važne stvari. Stvari zbog kojih bi prosperirale obje rase. Nije da bi tebe i tvoje dečke koristila kao pokusne kuniće... pa, zapravo bih. Ali ne na okrutan način. Ne s rezervom kakvu sam imala prije. Volim te i želim učiti od tebe.« Zurio je u nju i nije disao. Ona se lecnula i rekla: »Molim te reci d...« Naglo ju je privio uz svoja prsa. »Da. Da... ako Wrath ne bude imao ništa protiv, a ti si sigurna u to... da.« Svojim rukama obavila ga je oko njegova struka i snažno stisnula.

Dovraga, osjećao se kao da leti. Bio je cijel, potpun, snažan u svojoj glavi, srcu i tijelu, kao da su sve njegove kockice točno raspoređene, kao nova novcata Rubikova kocka.

Zazvonio mu je mobitel baš u trenutku kad je namjeravao postati sentimentalan. Uz psovku ga je skinuo s remena i viknuo, »Što? Kod Jane. Želiš da se nađemo ovdje? Sada? Da. Jebote. O. K, Hollywood, vidimo se za dvije minute.« Zaklopio je svoju Motorolu. »Rhage.« »Misliš da ćemo moći srediti da se uselim k tebi?« »Da. Mislim da da. Iskreno, Wrathu bi bilo draže da si u našem svijetu.« Kliznuo je prstima po njezinu obrazu. »Kao i meni. Samo ne bih nikad očekivao da si spremna odreći se svog života.« »Ali ne odričem ga se. Samo ću ga provesti malo drugačije, ali neću ga se odreći. Mislim... ja stvarno nemam mnogo prijatelja.« Osim Manella. »I ništa me ne veže, ionako sam bila spremna napustiti Caldwell i otići na Manhattan. Osim toga... jednostavno ću biti sretnija s tobom.« S ljubavi je proučavao njezino izražajno lice, kratku plavu kosu i prodorne tamnozelene oči. »Nikada te to ne bih tražio, znaš... da odjebeš sve što imaš zbog mene.« »To je samo jedan od razloga zašto te volim.« »Hoćeš mi ostale reći kasnije?« »Možda.« Zavukla je ruku između njegovih nogu te on zatečeno ~ 170 ~

dahne. »Možda ti i pokažem.« Prekrio je njezine usne svojima i gurnuo joj jezik i pribivši je o zid.

Nije ga bilo briga što će ga Rhage čekati ispred stana još dodatnih...

Ponovno se oglasio njegov mobitel. I nastavio je zvoniti.

V. je podignuo glavu i pogledao kroz prozor do ulaznih vrata. Rhage je stajao u prednjem dvorištu zureći u njega s mobitelom prislonjenim na uho. Brat je prvo pogledao na svoj sat, a onda V.-u pokazao srednji prst.

Odmaknuvši se od Jane, Vishous je zabio šaku u zid. »Vratim se prije nego noć završi. Budi gola.« »Ne bi li me radije skinuo?« »Ne jer bih ti uništio tu majicu, a želim da spavaš u njoj svaku večer dok ne budeš u mom krevetu sa mnom. Gola.« »Vidjet ćemo.« Cijelo njegovo tijelo pulsiralo je zbog njezina neposluha. A ona je to znala. »Bože, tako te volim«, rekao je. »Znam. Sada odi i ubij nešto. Čekat ću te.« Nasmiješio joj se. »Da hoću, ne bih te mogao voljeti više.« »Ni ja tebe.« On je poljubi i dematerijalizira se pokraj Rhagea te se pobrinuo da ih skriva mhis. Ah, super. Padala je kiša čovječe, stvarno bi radije da je ušuškan s Jane, nego da je vani sa svojim bratom, te se nije mogao suzdržati nego da mu uputi pogled pun predbacivanja. »Baš me nisi mogao pričekati još pet minuta?« »Molim te. Da si počeo nešto sa svojom ženkom, čekao bih te do ljeta.« »Jesi li...« V. se namršti i baci pogled na stan do Janeina. Vrata garaže zaglavila su se na pola otkrivajući sjaj stražnjih svjetala automobila. Začulo se zatvaranje automobilskih vrata, a tada je na povjetarcu dolebdio tračak slatke arome, kao da je netko u hladan vjetar prosuo šećera u prahu. »Oh... ne, Bože.« Upravo u tom trenutku Jane otvori vrata i izleti iz kuće s njegovom jaknom u ruci dok se iza nje vijorila njegova majica. »Zaboravio si jaknu!« Tada je došao do užasnog otkrivenja, postalo je jasno ono što je do sada vidio samo u dijelovima: san je postao java. »Ne!« vrisnuo je. ~ 171 ~

Sve se odigralo u nekoliko sekundi koje su trajale stoljećima: Rhage ga je pogledao kao da je lud. Jane trči preko travnjaka. Njega obuzima strah i mhis pada.

Degrad s pištoljem u ruci sagnut je izašao iz garaže.

Pucanj je bio zatomljen prigušivačem. V. se bacio pred Jane i pokušao je zaštititi svojim tijelom. Nije uspio. Metak joj se zabio u leđa te izbio na drugoj strani tako da je probio njezinu prsnu kost i zabio se u njegovu ruku. On je uhvati u padu dok mu je prsa probijala bol.

Stropoštali su se na tlo i Rhage krene za ubojicom, ali V. to zapravo i nije primijetio. Jedino je bio svjestan svoje noćne more: krv na njegovoj majici. Njegovo srce vrišti u agoniji. Dolazi smrt... ali ne po njega. Po Jane. »Dvije minute« rekla je hvatajući zrak, a ruka joj padne na prsa. »Imam manje od dvije... minute.« Očite je bila pogođena arterija, a ona je toga bila svjesna. »Ja ću...« Odmahnula je glavom i zgrabila njegovu ruku. »Ostani. Sranje... neću... se...« Izvući... bila je riječ koju je namjeravala izgovoriti. »Zajebi to!« »Vishous...« Zasuzile su joj oči dok joj se brzo povlačila bol s lica. »Uzmi me za ruku. Ne ostavljaj me. Ne smiješ... ne dopusti da umrem sama.« »Bit ćeš dobro!« Pokušao ju je podići. »Vodim te Haversu.« »Vishouse. Ovo se ne može popraviti. Uzmi me za ruku. Odlazim. .. oh, sranje...« Počela je jecati između udisaja. »Volim te.« »Ne!« »Volim.,.« »Ne!«

~ 172 ~

Dvadeset šesto poglavlje Čuvardjeva

je podignula pogled s ptice u svojoj ruci te je odjednom

osjetila užasan strah.

Oh... prokleta nesrećo. Oh užasna sudbo.

Dogodilo se. Stvar koju je davno osjetila i koje se pribojavala, slom se strukture njezine stvarnosti dogodio. Vrijeme je da se očituje njezina kazna.

Ona žena... ona ljudska ženka koju je njezin sin volio upravo je u ovom trenutku umirala. Bila je u njegovu naručju, krvarila je po njemu i umirala.

Drhtavom rukom vratila je sjenicu na drvo s bijelim cvjetovima i zateturala prema fontani. Sjela je na mramorni rub i osjetila laganu težinu svoje halje te je imala osjećaj da je obavijaju teški lanci.

Ona je bila kriva zbog nesreće svog sina. Uistinu, ona je sama uzrokovala to uništenje: prekršila je pravila. Prije tristo godina ona je prekršila pravila.

Na početku vremena dana joj je mogućnost stvaranja, i prema tome je, nakon što je sazrela to i učinila. Ali zatim je to ponovila. Rodila je iako nije smjela i na taj način proklela svoje mlado. Život njezina sina, cijeli, od življenja pod njegovim ocem, do toga da je hladan mužjak Vishous sazrio u ovo što je sada, njegova smrtna agonija je zapravo njezina kazna. Jer kad je on patio, ona je patila još tisuću puta jače.

Poželjela je vrisnuti Očevo ime, ali znala je da ne smije. Njezini izbori nisu bili Njegova briga, a s posljedicama se morala suočiti sama.

Posegnuvši u drugu dimenziju, ugledala je što je snašlo njezina sina, osjetila je Vishousovu agoniju kao vlastitu, osjetila tupost nakon hladnoće šoka, žar s kojim je odbijao prihvatiti što se dogodilo, užas od kojeg mu se grčila utroba. Osjetila je i smrt njegove voljene, postupnu hladnoću koja je uslijedila nakon što je njezina krv počela stjecati u prsni koš, a srce zatreperilo. A tada je također čula sina kako joj govori riječi pune ljubavi, a zatim osjetila neugodan smrad njegova straha koji je istjecao iz njega.

Ona nije mogla ništa učiniti. Ona, koja je nad tolikima posjedovala nemjerljivu moć, sada je bila nemoćna jer su sudbina i posljednje slobodne volje bile u domeni njezina Oca. Jedino je on znao cijeli put vječnosti, jedini je imao uvid u odabrane i neodabrane izbore, u puteve poznate i nepoznate. On je bio Knjiga, Stranica i Neizbrisiva tinta.

Ona to nije bila. ~ 173 ~

A zbog tog razloga joj se On neće sada ukazati. Ovo je bila njezina sudbina, osjećati bol jer će nevino stvorenje stvoreno u tijelu koje nije smjela imati, zauvijek patiti, te će taj njezin sin hodati ovom zemljom kao mrtav mužjak zbog njezinih odluka.

Uz glasan jecaj, Čuvardjeva je dopustila svojoj formi da se rasprši, te je kliznula iz svojih crnih halja koje su tada pale na mramorni pod. U obliku slabog vala ušla je u vodu fontane prolazeći između molekula vodika i kisika, a jad ih je pokrenuo i one su uzavrele i pretvorile se u paru. Prijenos se energije nastavio i tekućina se poput oblaka nadvila nad atrijem, a zatim se spustila u obliku suza koje nije mogla pustiti.

Njezine ptičice na bijelom stablu izvinule su svoje vratove prema kapljicama vode koje su padale kao da se čude toj novoj pojavi. A zatim su po prvi put u jatu napustile drvo i spustile se na fontanu. Poredale su se po rubu tako da su se okrenule od svjetleće nemirne vode koju je nastanila. Čuvale su je u njezinoj tuzi i žaljenju, čuvale su je kao da su snažne i velike poput sokola.

Bile su, kao i uvijek, njezina jedina utjeha i prijatelj.

Jane je bila svjesna da je mrtva.

Znala je to jer se nalazila u magli, a netko tko je nalikovao njezinoj mrtvoj sestri stajao je ispred nje.

Bila je više nego sigurna da je odapela. Samo što... zar ne bi trebala biti uzrujana ili nešto? Ne bi li se trebala brinuti zbog Vishousa? Ne bi li trebala biti sretna što se ponovno susrela sa svojom sestrom? »Hannah?« zapitala je kako bi se uvjerila da je svjesna u koga gleda. »To si ti?« »Više-manje.« Prilika njezine sestre slegnula je ramenima i njezina lijepa crvena kosa pomakne joj se na ramenima. »Ja sam zapravo samo glasnik.« »Pa izgledaš kao ona.« »Naravno da izgledam. Ono što vidiš je kako je zamišljaš kad je se sjetiš.« »O. K. Ovo baš jako podsjeća na Zonu sumraka. Ili, čekaj tren, možda samo sanjam?« To bi bila sjajna vijest s obzirom na ono što pretpostavlja da joj se dogodilo. »Ne, umrla si. Samo što si sada u sredini.« »U sredini čega?« ~ 174 ~

»U limbu si. Ni ovdje ni ondje.« »Možeš li biti malo određenija?« »Ne baš.« Hannina prikaza uputila joj je jedan od njezinih divnih anđeoskih osmijeha koji su bili u stanju smekšati groznog kuhara Richarda. »Ali ovo je moja poruka. Jane, moraš ga pustiti. Ako želiš mir, morat ćeš ga pustiti.« Ako je on bio Vishous, nije bilo šanse da će to napraviti. »Ne mogu to učiniti.« »Morat ćeš. Ili ćeš ostati izgubljena ovdje. Ne možeš dovijeka ostati ovdje.« »A što će se dogoditi ako ostanem?« »Bit ćeš zauvijek izgubljena.« Hannina se prikaza uozbiljila. »Jane, pusti ga.« »Kako?« »Znaš i sama kako. A kad to učiniš, s One ćeš Strane sresti pravu mene. Pusti ga.« Glasnik ili tko god je već to bio, nestade Ostavši sama, Jane se ogleda oko sebe. Magla bila gusta poput kišnog oblaka, nadimala se i širila u beskonačnost.

U nju se uvuče strah. Ovo nije bilo u redu. Stvarno nije željela biti ovdje.

Odjednom u njoj poraste osjećaj hitnosti, kao da joj ponestaje vremena, iako joj nije bilo jasno kako je to mogla znati. Ali onda se sjetila Vishousa. Ako ga pusti ga značilo da se mora odreći ljubavi prema njemu, to jednostavno nije bilo moguće.

~ 175 ~

Dvadeset sedmo poglavlje Vishous se kroz kišu luđački vozio u Janeinu Audiju, kad je na pola puta do Haversa shvatio da ona nije s njim u autu.

S njim je bio njezin leš.

Njegov strah bio je sam u tom zatvorenom prostoru, njegovo srce jedino koje je tuklo, a njegove oči jedine koje su treptale.

Vezani mužjak u njemu potvrdio je ono što mu je mozak odbijao prihvatiti, u krvi je znao da je mrtva.

V. je oslabio pritisak svog stopala na gasu i Audi je počeo usporavati nakon čega se konačno zaustavio. Autocesta 22 bila je prazna, vjerojatno i zbog ove proljetne oluje koja se uzdigla, ali zastao bi nasred ceste čak i da je bila gužva.

Jane je bila na suvozačkom mjestu. Bila je vezana remenom koji je pridržavao njegovu potkošulju da zaustavi krvarenje na njezinim prsima.

Nije okrenuo glavu prema njoj.

Nije ju mogao gledati.

Zurio je ravno pred sebe, niz duple žute linije na sredini ceste.

Pred njim su se na vjetrobranu klatili brisači, a njihovo je ritmičko kretanje proizvodilo zvuk sličan staromodnom satu, tik... tok... tik... tok...

Ali prolazak vremena više nije igrao ulogu. Kao ni njegova žurba.

Tik... tok... tik...

Zbog boli u prsima zaključio je da bi i on trebao biti mrtav, nije mogao shvatiti kako se unatoč toj neizdrživoj boli uopće držao na nogama.

Tok... tik...

Ispred njega nalazio se zavoj gdje je šuma doprla sve do ruba ceste.

On odjednom primijeti kako je drveće gusto i kako se crne neprolistane grane preklapaju stvarajući dojam crne čipke.

Tok...

Vizija mu se prikrala tiho da na prvu nije ni primijetio promjenu u onome što njegove oči registriraju. Ali onda je ugledao zid, zid od fine teksture, obasjan jarkim svjetlom. U trenutku kad se zapitao koji je izvor tog svjetla...

Shvati da su to svjetla automobila...

Glasno trubljenje privuklo mu je pažnju i on je nagazio na gas istovremeno naglo okrećući volan udesno. Stražnji dio drugog automobila zalelujao je na mokroj cesti, ali se nastavio kretati u istom smjeru, a na kraju je nestao. ~ 176 ~

V. se ponovno koncentrirao na šumu te mu se prizor iz vizije odvrte pred očima poput filma. S tupom ravnodušnosti gledao je sebe kako čini stvari koje su bez sumnje bile nesavjesne promatrajući razvoj budućnosti, bilježeći. Kad mu više ništa nije otkriveno, krenuo je u očajničkoj namjeri dalje, izvan Caldwella, jureći dvaput većom brzinom od dopuštene.

Zazvonio mu je mobitel i on posegne prema stražnjem sjedalu gdje je bacio svoju kožnatu jaknu te ga izvadi. Ugasio ga je, a zatim se autom zaustavio uz cestu i otvorio stražnju stranu mobitela. Izvadio je GPS čip, stavio ga na Audijevu kontrolnu ploču i razbio ga šakom. »U kurac, gdje je on?« Phury se povuče dok je Wrath koračao svojim uredom, a i ostala braća micala su se mužjaku s puta. Kad je kralj nalikovao buldožeru kao što je sada bio slučaj, najpametnije je bilo maknuti mu se s puta ili biti samljeven s tepihom.

Ali sada je očito tražio odgovor. »Što ja sad pričam sam s jebenim sobom? Dovraga, gdje je V.?« Phury pročisti grlo. »Zapravo ne znamo. GPS je riknuo prije deset minuta.« »Riknuo?« »Samo se ugasio. Obično se čuje šum kad je mobitel na njemu, ali... da, ne dobivamo ni to.« »Super. Jebeno sjajno.« Wrath je podignuo svoje zatamnjene naočale i trzajući se protrljao oči. U posljednje ga je vrijeme boljela glava, vjerojatno zato što je previše čitao, ali bilo je očito da nestanak njegova brata nikako nije pomagao.

Preko puta njega Rhage opsuje i zaklopi mobitel. »Još uvijek se nije pojavio kod Haversa. Gle, možda ju je otišao pokopati negdje? Tlo je zaleđeno, ali to mu ne predstavlja problem s obzirom na njegovu ruku.« »Stvarno misliš da je mrtva?« promrmlja Wrath. »Koliko sam ja vidio, pogođena je ravno u prsa. Kad sam se vratio, nakon što sam ubio onog degrada, njih dvoje više nije bilo, kao ni njezinog auta. Ali... ne, mislim da nije preživjela.« Wrath je pogledao Butcha koji nije progovorio otkad je ušao u prostoriju. »Znaš li kako naći bilo koju od ženki koje je koristio za seks ili hranjenje?« ~ 177 ~

Murjak odmahne glavom. »Ne. Pazio je da taj dio njegova života ostane tajnom.« »Znači da ga na taj način nećemo moći naći. To je još jedna dobra vijest. Postoji li neki razlog zašto bi otišao u penthouse?« »Na putu ovamo navratio sam ondje«, rekao je Butch. »Nije dolazio, a i sumnjam da bi s obzirom na to za što je koristio taj stan.« »A još imamo samo dva sata prije zore.« Wrath sjedne za svoj stol u stilu Luja XVI. i položi ruke na fini stolac kao da u svakom trenutku namjerava skočiti iz njega.

Zazvonio je Butchev mobitel i on žurno odgovori. »V.? Oh... ej mala. Ne... još uvijek ništa. Hoću. Obećavam. Volim.« Nakon što je murjak poklopio, Wrath se okrenuo prema vatri u kaminu i neko vrijeme nije ništa govorio, bez sumnje pokušavajući dokučiti koje su im opcije. Ali njih naravno... nije bilo. Do sada je Vishous mogao biti bilo gdje, pa čak i da se braća rasprše na sve četiri strane svijeta i dalje bi to bilo kao da traže iglu u plastu sijena. Uostalom, bilo je očito da je V. sam ubio GPS. Nije želio da ga se nađe.

Na kraju Wrath reče: »Gospodo, igla je iz bombe izvađena. Sad je samo pitanje što će biti uništeno.« V. je pažljivo odabrao mjesto za automobilsku nesreću. Želio je da su blizu svome odredištu, a opet dovoljno daleko kako bi osigurao diskreciju.

Samo što se malo odmaknuo, ispred njega se kao naručen pojavio zavoj.

Savršeno. Zavezao se, nagazio na gas i pripremio se za udarac. Audijev je motor zaurlao, te su mu se kotači počeli sve brže i brže okretati na skliskoj cesti. Uskoro je auto morfirao u ništa više doli gomilu kinetičke energije.

Umjesto da na Autocesti 22 oštro zakrene ulijevo, V. je krenuo ravno prema rubu šume. Kao dobro dijete koje radi što mu se kaže, ali bez ikakvog osjećaja za preživljavanje, auto je poletio s ruba ceste te se djelić sekunde zadržao u zraku.

Udarac od prizemljenja izbacio je V.-a iz vozačkog sjedišta te on glavom udari o strop, nakon čega je poletio naprijed. Dok je auto udarao o grmlje i nisko drveće, iz volana, kontrolne ploče i vrata izletjeli su zračni jastuci i...

Hrast je bio golem. Velik poput kuće. I jednako nepopustljiv.

Audijeva vozačka kabina jedina je spasila V.-a od sigurne smrti nakon što se prednji dio auta sveo na izgužvanu nakupinu metala i ~ 178 ~

motora. Zbog siline udarca, V.-ova glava snažno se trznula i zabila u zračni jastuk nakon čega je vjetrobran probila grana.

Nakon nesreće u glavi mu je zvonilo kao da ima protupožarne alarme u ušima, nakon čega je njegovo tijelo automatsk učinilo samopregled.

Omamljen i krvareći iz rana koje mu je nanijela grana, otkopčao je remen, na silu otvorio vrata i isteturao iz auta. Nakon što je nekoliko puta duboko udahnuo, začuo je cviljenje motora i šištanje zraka iz zračnih jastuka. Kiša je padala ravnomjerno i ravnodušno kapajući s drveća u plitke lokve na šumskom tlu. Čim je uspio, zaobišao je auto kako bi došao do Jane. Zbog udarca je poletjela naprijed, a njezine krvi bilo je na vjetrobranu, kontrolnoj ploči i sjedalu. Nagnuo se i otkopčao njezin remen, te je zatim podignuo s jednakom nježnošću kao da je još uvijek živa i namjestio je u svom naručju tako da joj bude udobno. Prije nego što je nastavio dalje kroz šumu, uzeo je svoju kožnatu jaknu i prekrio je njome da je zaštiti od hladnoće.

Vishous je započeo hod kako to obično i biva. Stavio je jednu nogu ispred druge. Zatim je to učinio ponovno. I ponovno.

Gacao je kroz šumu sve mokriji i mokriji dok nije kao i drveće postao također samo nešto s čega će kapati voda. Do odredišta odabrao je okolni put. Zaboljele su ga ruke i leđa od njezine težine.

Konačno je došao do ulaza u spilju. Nije se trudio provjeriti prate li ga. Znao je da je sam.

Ušao je u udubinu u tlu, a kako je nastavljao dalje preko zemljanog tla, zvuk kiše postupno je zamirao. Po sjećanju je pronašao otponac u kamenom zidu te ga aktivirao. U stranu se pomaknula dvometarska granitna ploča i otkrila odaju, te on uđe prišavši željeznim vratima.

Umom je otključao bravu, a vrata su se otvorili bez zvuka, a istovremeno se stijena iza njega vratila na svoje mjesto.

Unutra je bilo više nego mračno, a zrak je u ovom podzemnom prostoru bio gušći kao da je naguran unutra. Umom je zapalio baklje na zidu, a zatim krenuo dalje prema mjestu u Grobnici koje je služilo za mise i rituale. S obje su strane zida na policama visokim oko šest metara bile poslagane keramičke posude sa srcima svih degrada koje je Bratstvo ubilo. Nije podignuo pogled prema njima kao što je to običavao činiti.

Držeći u naručju svoju voljenu, zurio je ravno ispred sebe, a dok je hodao dalje njegove su mokre čizme ostavljale tragove na uglačanom mramornom podu.

Ne mnogo kasnije, zakoračio je u središte Grobnice gdje se golema ~ 179 ~

www.balkandownload.org prostrana podzemna špilja otvarala u golemu jamu u zemlji. Na njegovu sugestiju upalile su se debele crne svijeće na stupovima, te su osvijetlile stalaktite nalik bodežima kao i masivne crne mramorne blokove koje su formirale zid iza oltara.

Te je blokove vidio u svojoj viziji. Kad je na Autocesti 22 zurio u drveće, zamislio je zid sjećanja: kao i grane drveća koje se preklapaju, tako su i slova na mramoru, imena svih ratnika koji su tijekom stoljeća služili Bratstvu, činila suptilan, nježan uzorak s oltara nalikujući čipci.

Ispred zida stajao je grubo obrađen, ali moćan oltar, golemi blok kamena postavljen na dvije krupne grede. Na sredini je bila izložena drevna lubanja prvog člana Bratstva crnog bodeža, najsvetija relikvija koju su braća posjedovala.

On je odgurne u stranu i položi Jane. U potpunosti je izgubila boju, a nakon što je njezina mlitava bijela ruka skliznula niz tijelo, cijeli se stresao. Pažljivo ju je ponovno postavio na prsa.

Povlačio se unatrag dok leđima nije udario zid s gravurama. Dok je ležala pod svjetlom svijeća pokrivena njegovom kožnatom jaknom, gotovo je mogao zamisliti da spava.

Gotovo.

Podzemno okruženje podsjetilo ga je na ratnički kamp. Zatim kako je iskoristio svoju ruku nad predprijelaznikom koji mu je prijetio kao i na svom ocu.

Razvezao je svoju rukavicu i skinuo je sa svjetlećeg dlana.

Ono o čemu je sada razmišljao bilo je protivno svim zakonima rase i prirode.

Kakve god okolnosti bile, uzdizanje mrtvih nije bila prikladna niti dopustiva praksa. I ne samo zato jer je to bila Omegina domena. Kronike rase, svi oni tomovi i tomovi povijesti pružali su samo dva primjera od kojih ni jedan nije rezultirao ničim drugim doli tragedijom.

Ali on je bio drugačiji. Ovo je bilo drugačije. Jane je bila drugačija. On je činio ovo iz ljubavi, dok su primjeri o kojima je on čitao bili činjeni iz mržnje: u jednoj prilici bio je to ubojica koji je vraćen iz mrtvih kao oružje, i ženka koja je vraćena u život iz osvete.

Još mu je toga išlo u prilog. Bilo je pod normalo da liječi Butcha i izvlači iz njega zlo nakon što bi ovaj odradio svoj dio s degradima. Mogao bi isto činiti s Jane. Baš bi.

~ 180 ~

S neumoljivom odlučnosti, iz uma je odagnao ishode raznih drugih zabadanja u Omegino carstvo crne magije i koncentrirao se na ljubav prema toj ženki. Činjenica da je Jane bila čovjek nije predstavljala problem jer je reanimacija vraćala mrtvo u život, a linija koja je to dvoje razdvajala bila je ista za sve, neovisno o vrsti. I imao je sve što mu treba. Ritual je zahtijevao tri stvari: nešto Omegino, svježu krv i izvor električne energije poput kontrolirane munje.

Ili u njegovu slučaju, njegova jebena prokleta ruka.

V. se vratio u odaju s keramičkim posudama ne gubeći vrijeme na odabir. Uzeo je jednu nasumce s police, ispucanu i tamno-smeđe boje što je značilo da je to jedna od ranijih.

Kad se vratio do oltara, o kamen je razbio posudu na komadiće i otkrio ono što je bilo u njoj. Srce je bilo prekriveno crnom uljanom supstancom, sačuvano onim što je teklo Omeginim žilama. Iako je prava priroda inicijacije u Degradacijsko društvo bila nejasna, bilo je jasno da je Omegina krv ušla u srce prije nego je ono bilo izvađeno.

Stoga je Vishous imao ono što mu je trebalo od neprijatelja.

Pogled mu je pao na lubanju prvog Brata te on uopće nije oklijevao iskoristiti svetu relikviju za svoju zabranjenu misiju. Izvadio je bodež, zarezao zglob i pustio krv u kalež od čistog srebra koji je bio uglavljen u lubanji. Zatim je zgrabio degradovo srce i stisnuo ga.

Iz njega su navrle crne kapi čistog zla i pomiješale se s njegovom crvenom krvi. Taj tekući grijeh imao je magije u sebi, magije koja je bila protivna svim zakonima pravednika, magije koja je od mučenja činila sport, magije koja je uživala u nanošenju boli nevinima. .. ali ta je magija u sebi sadržavala i vječnost.

A Jane je to trebala. »Ne!« Naglo se okrenuo. Čuvardjeva se pojavila iza njega spuštene kapuljače, prozirnog lica izobličenog u užasu. »Ne smiješ to učiniti.« Okrenuo joj je leđa, prinijevši lubanju Janeinoj glavi. Usput je pomislio kako postoji neka neobična utjeha u tome što ona zna kako on izgleda iznutra, a sad će on saznati kako ona tamo izgleda. »U ovome ne postoji ravnoteža! Nije ništa dato u zalog!«

~ 181 ~

V. je maknuo jaknu sa svoje ženke. Mrlja krvi ispod nje bila je ravno na sredini prsa, točno između njezinih grudi. »Vratit će se drugačije nego što je ti poznaješ«, siknula je njegova majka. »Vratit će se zla. To će biti rezultat ovoga.« »Volim je jako. Mogu se pobrinuti za nju kao što to činim i Butchu.« »Tvoja ljubav neće promijeniti krajnji ishod, kao što ni ti nećeš promijeniti Omegine ostatke. To je zabranjeno!« On se naglo s mržnjom okrene prema svojoj majci prezirući njezina yin-yang sranja. »Želiš ravnotežu? Zalog? Želiš to svaliti na mene prije nego što uopće išta učinim? Nema problema! Što moram? Uvalila si Rhageu prokletstvo s kojim se mora boriti do kraja života, što ćeš učiniti meni?« »Ravnoteža nije moj zakon!« »Čiji je onda? I koliko sam već jebeno dužan!« Činilo se kao da joj treba trenutak da se sabere. »O meni ne ovisi mogu li joj ovo podariti ili ne. Ona je mrtva. Nema povratka nakon što je tijelo mrtvo ovoliko dugo kao njezino.« »To je sranje.« Nagnuo se nad Jane pripremajući se razrezati joj prsa. »Proklet ćeš je za vijeke vjekova. Ona neće moći nigdje drugdje nego Omegi, a ti ćeš je morati tamo poslati. Ona će bit zla, a ti ćeš je morati uništiti.« Pogledao je Janeino beživotno lice. Prisjetio se njezina osmijeha.

Pokušao ga je naći na njezinoj bijeloj koži.

Nije mogao. »Ravnoteža«, on prošapće.

Ispružio je svoju normalnu ruku i pogladio njezin hladan obraz pokušavajući se sjetiti bilo čega što bi mogao dati u zamjenu. »Ovo nema veze samo s ravnotežom«, rekla je Čuvardjeva. »Neke su stvari zabranjene.« Kad mu se konačno ukazalo rješenje, više nije slušao majku.

Podignuo je svoju dragocjenu, normalnu ruku, onu s kojom je mogao dodirnuti stvari i ljude, onu koja je bila onakvom kakvom je trebala biti, umjesto prokletog tereta koje je nosilo sa sobom uništenje.

Svoju normalnu ruku.

Položio ju je na oltar, raširio prste i položio zglob. Zatim je položio oštricu bodeža na svoju kožu. Oslonivši se na bodež, oštrica je zasjekla ravno do kosti. »Ne!« vrisnula je Čuvardjeva. ~ 182 ~

Dvadeset osmo pglavlje Jane nije imala vremena. I znala je to s jednakom sigurnošću kao što je znala da se stanje pacijenta pogoršava. Oglasio se njezin unutarnji sat i uznemirio je. »Ne želim ga pustiti«, rekla je praznini.

Njezin se glas nije začuo daleko i ona primijeti da je magla postala gušća... toliko gusta da više nije mogla jasno vidjeti svoje noge. A zatim joj je sinulo. Nije ih sakrila magla. S užasom je shvatila da ako nešto ubrzo ne učini da će se raspasti i zauzeti svoje mjesto u ovom ništavilu. Zauvijek će ostati sama i usamljena žaleći za ljubavi koju je jednom imala.

Postat će samo tužan, bestjelesan duh.

Konačno su je obuzele emocije od kojih joj se oči napunile suzama.

Jedini način na koji može spasiti sebe jest da se odrekne žudnje za Vishousom; to je bio ključ. Ali ako to učini, bit će kao da ga je napustila, ostavila da se sam nosi s hladnom, gorkom sudbinom. Na kraju krajeva, mogla je zamisliti kako bi bilo njoj da on umre.

Odjednom je magla postala još gušća, a temperatura je pala. Spustila je pogled. Noge su joj nestajale... prvo do gležnjeva, a sada do listova.

Prelazila je u ništavilo, rastapala se.

Shvativši što mora učiniti, Jane poene plakati zbog svoje sebičnosti.

Ali kako da ga pusti?

Uhvatila ju je panika kad joj se magla uspela do bedara. Nije znala kako da učini što mora...

Odgovor koji joj se nametnuo bio je vrlo bolan i jednostavan.

O... Bože... Odricanje jest značilo prihvatiti ono što je nemoguće promijeniti. Nisi se nadao nečemu kako bi u budućnosti suzbio promjenu... niti si se borio protiv viših sudbonosnih sila kako bi ih priklonio svojoj volji... niti si molio za spasenje samo zato što smatraš da znaš bolje.

Odricanje je značilo promatrati svijet nepomućenih očiju, shvaćanje da je slobodan izbor bio iznimka, a sudbina je bila pravilo.

Tu nije postojao kompromis. Odustao si i shvatio da onaj kojeg voliš nije tvoja budućnost i da u vezi toga ne možeš ništa učiniti.

Odustala je praviti se jakom kao i od borbe da sačuva vezu s Vishousom, i suze počnu teći iz njezinih očiju u kovitlac magle. Kad je to učinila, nije više osjećala ni vjeru ni optimizam, bila je prazna kao i magla oko nje: živjela je kao ateist, a i u smrti je bila takva. Nije vjerovala ni u što i sada se pretvarala u ništa. ~ 183 ~

I upravo se u tom trenutku dogodilo čudo.

Odozgor ju je obasjalo svjetlo, zaštitilo je, zagrijalo i obuzelo nečime što je podsjećalo na ljubav koju je osjeća za Vishousa: milost.

Dok se uzdizala kao cvijet što je ubrala nježna ruka, shvatila je da i dalje može voljeti onoga koga želi, čak i ako nije s njim. Njihovi odvojeni putevi ni na koji način nisu razdvajali niti umanjivali ono što je osjećala.

Samo su obavijali njezine osjećaje gorko slatkom žudnjom, ali nisu mijenjali ono što je osjećala u srcu. Ona će ga voljeti i čekati s one strane života. Jer je ljubav ipak bila vječna i nepodložna hirovima smrti.

Dok se dizala u visinu... Jane je bila slobodna.

Phury se jedva suzdržavao da ne poludi.

Ali nije bio jedini jer su sva braća bila na rubu života. Pogotovo Butch koji je koračao uredom kao zatvorenik u samici.

Vishousu nije bilo traga. Nije bilo poziva. Nije bilo ničega. A zora se bližila kao teretni vlak.

Butch zastane. »Gdje su se održavali sprovodi za šelan?« Wrath se namršti. »U Grobnici.« »Misliš li da ju je možda odnio tamo?« »Nikada mu te priče s ritualima nisu bile drage, a sad nakon što ga se majka odrekla...?« Wrath je odmahnuo glavom. »Nema šanse da je otišao tamo. Uostalom, sigurno zna da je to prvo mjesto na kojem bismo ga tražili, a on je užasno tajanstven. Ako je pokapa, sumnjam da želi publiku.« »Da.« Stari je sat otkucao četiri ujutro i Butch ponovno počne koračati. »Znate što?« rekao je murjak. »Ja bih otišao tamo provjeriti ako je to O. K. Ne mogu ni sekundu biti ovdje « Wrath odmahne glavom. »Može. Ionako nemamo drugu opciju.« Phury je ustao također sit čekanja. »Idem s vama. Trebate nekoga da vam pokaže gdje je ulaz.« Budući da se Butch nije mogao dematerijalizirati, ušli su u Escalade, a zato što se bližila zora, Phury se nije zamarao okolnim putem, nego je krenuo ravno prema Grobnici. ~ 184 ~

Obojica su šutjela kao zalivena sve dok Phury nije zaustavio auto ispred ulaza u spilju. »Osjećam miris krvi«, rekao je Butch. »Mislim da smo ih našli!« Da, u zraku je bio slab miris ljudske krvi... vjerojatno kad je V. odnio Jane unutra.

Sranje. Utrčali su u spilju i krenuli dublje prema skrivenom ulazu i željeznim vratima. Jedno krilo bilo je otvoreno, a po sredini odaje s posudama bili su vidljivi mokri tragovi stopala. »Ovdje je!« rekao je Butch s olakšanjem u glasu.

Da, ali zašto bi V., koji je mrzio svoju majku, pokopao voljenu ženku prema Čuvardjevinim tradicijama?

On to ne bi učinio.

Dok su prolazili odajom, Phury je imao loš osjećaj... pogotovo nakon što su stigli do kraja odaje gdje je primijetio da nedostaje jedna degradova posuda. O ne. O... Bože, ne. Trebali su uzeti još oružja. Ako je V. učinio ono čega se Phury pribojavao, trebali su doći naoružani do zuba. »Stani!« On zastane, skine baklju sa zida i preda je Butchu. Skinuo je još jednu za sebe i zgrabio Butcha za ruku. »Pripremi se na borbu.« »Zašto? V. će možda pizditi jer smo došli, ali teško da će postati nasilan.« »Jane je ta koje se treba čuvati.« »Jebote, o čemu ti prič...« »Mislim da ju je pokušao oživjeti...« Ispred njih eksplodirao je snažan bljesak svjetlosti obasjavajući prostor kao podnevno sunce. »Jebote!« zaurlao je Butch nakon što je svjetlo minulo. »Nemoj mi reći da bi učinio takvo nešto?« »Da Marissa umre, a da znaš da možeš, zar ne bi učinio isto?« Obojica su se pokrenula i nahrupila u spilju. I zastanu kao mrtvi ukopani. »Što je to?« dahne Butch. »Ja... nemam pojma.« Tiho i polagano približili su se oltaru, osupnuti prizorom ispred njih.

Na sredini kamenog bloka stajala je skulptura... poprsje... Janeina glava i ramena. Skulptura je bila isklesana u tamnosivom kamenu, a prikaz toliko vjeran kao da je u pitanju fotografija. Ili hologram. Svjetlost svijeća poigravala se crtama lica i bacala sjene koje kao da su ih oživljavale.

Skroz na desnom kraju bloka nalazila se razbijena keramička posuda, ~ 185 ~

sveta lubanja, kao i nešto što je izgledalo kao osakaćeno srce prekriveno uljem.

S druge strane oltara, s rukama u krilu, bio je V. oslonjen o zid s imenima. Oko jednog zgloba bio mu je čvrsto zavezan komad crne tkanine te mu je nedostajao jedan bodež. Prostorija je mirisala po dimu, ali ga u zraku nije bilo. »V.?« Butch je prišao i kleknuo do svog cimera.

Phury je pustio Butcha da se pobrine za V.-a te prišao oltaru.

Skulptura je bila savršen Janein prikaz, toliko vjeran da se činilo kao da bi i mogla biti ona, samo da diše. Pružio je ruku jer nije mogao odoljeti porivu da je dodirne, ali čim ju je dotaknuo prstom, poprsje je izgubilo formu. Sranje. Nije bilo sazdano od kamena već pepela, a sada više nije bila ništa drugo doli rasute hrpe Janeinih posmrtnih ostataka.

Phury pogleda Butcha. »Reci mi da je V. živ.« »U svakom slučaju diše.« »Idemo ga odvesti kući.« Phury baci pogled na pepeo. »Oboje ćemo ih odvesti kući.« Trebalo mu je nešto u što će staviti Jane, a definitivno je neće smjestiti u posudu za degrade. Pogleda uokolo. Nije bilo ničega.

Phury skine svoju svilenu košulju i raširi je preko oltara. Nije imao ništa bolje, a njima je ponestajalo vremena.

Bližila se zora. A s njom nije bilo kompromisa.

~ 186 ~

Dvadeset deveto poglavlje Dva dana kasnije, Phury je odlučio otići na Onu Stranu.

Upraviteljica je forsirala sastanak, a on to više nije želio odgađati.

Uostalom, morao se maknuti iz kuće.

Janeina se smrt poput sjene nadvila nad veliku kuću utičući na sve vezane mužjake. Gubitak šelan, što je ona uostalom i bila iako nije bila službeno združena s V.-om, bio je najgori strah. A gubitak od strane neprijatelja činio ga je gotovo neizdrživim. Što je bilo još gore, to se dogodilo ni godinu dana nakon što je Wellsie ubijena na isti način, bio je to užasan podsjetnik na ono što je svaki mužjak znao: ženkama iz Bratstva degradi su predstavljali posebnu prijetnju.

Tohrment je to saznao iz prve ruke. A sada i Vishous.

Bože, tko je uopće znao hoće li V. ostati ovdje. Tohr je otišao odmah nakon Wellsinog ubojstva i nitko ga od tada nije ni čuo ni vidio. Iako je Wrath tvrdio kako osjeća da je brat još uvijek živ, svi su više-manje odustali od pomisli da će se pojaviti u ovom ili sljedećem desetljeću. Može se vrati u nekoj drugoj eri. Ili će negdje na ovom svijetu umrijeti sam. Ali u skoro ga vrijeme neće vidjeti, a kad se to dogodi, dovraga, možda će to biti u Sjenosvijetu.

Sranje... Jadan Vishous.

U tom trenutku V. je bio u svojoj sobi u Rupi i ležao pokraj mjedene urne u koju je Phury na kraju smjestio Janein pepeo. Prema Butchu, brat do sada nije ništa rekao niti je jeo, ali držao je oči otvorenima.

Bilo je jasno da nije imao nikakvu namjeru objasniti što se dogodilo u Grobnici. Što se dogodilo Jane. Ili s njegovim zglobom.

Uz psovku, Phury klekne pokraj kreveta i oko vrata objesi Primužjakov medaljon. Zatvorivši oči, otputovao je ravno u svetište Odabranica, usput pomisli na Cormiju. Ona je isto provodila vrijeme u svojoj sobi, hraneći se malo, a govoreći još manje. Često je dolazio vidjeti kako je iako nije znao što bi s njom, osim da joj donosi knjige, što joj se očito svidjelo. Osobito je uživala u knjigama Jane Austen iako joj nije sasvim bilo jasno kako nešto može biti fikcija ili kako je to ona opisala, razrađena laž.

Phury se materijalizirao kod amfiteatra jer još uvijek nije dobro poznavao prostor, a zaključio je da je to dobra polazišna točka. Čovječe, stvarno je bilo bizarno posred te bjeline. Još je bio neobičniji pogled sa stražnjeg dijela pozornice na raznovrsne bijele hramove. Dovraga, to je ~ 187 ~

mjesto sličilo reklami za sredstvo za izbljeđivanje. Boje nije bilo nigdje. I bilo je tiho. Jezivo tiho.

Izabrao je u kojem smjeru krenuti te počeo koračati zabrinut da ga ne zaskoči banda Odabranica, a zapravo mu se i nije žurilo sastati se oči u oči s Upraviteljicom. Da mu prođe vrijeme, odlučio je zaviriti u neki od hramova. Nasumce je odabrao jedan hram, uspeo se uz plitke mramorne stepenice te je otkrio da su dvokrilna vrata hrama čvrsto zaključana.

Mršteći se sagnuo i promotrio veliku neobično oblikovanu ključanicu.

Bez razmišljanja skinuo je Primužjakov medaljon s vrata i gurnuo ga u ključanicu.

Vidiš ti vraga. Taj je privjesak bio ključ.

Dvokrilna vrata otvorila su se bez zvuka i on ostade iznenađen onime što je bilo tamo. S obje strane prostorije, nalazile su se duboke kutije pune dragog kamenja. Obilazio je oko tih dragocjenosti zastajući i polažući dlanove na blistave dragulje.

Ali to nije sve što je bilo ondje. U stražnjem dijelu prostorije, skroz na kraju, bila je nekolicina staklenih vitrina na kakve se moglo naići u muzejima. On priđe i promotri ih. Naravno da je na njima bilo prašine, ali je osjetio da to nije bilo zato što nisu davno očišćeni. Jednostavno nije mogao zamisliti da u ovdašnjem zraku postoje nečistoće, pa čak ni mikroskopske.

U vitrinama su se nalazili fascinantni predmeti koji su očito poticali iz stvarnog svijeta. Tu je bio jedan par starinskih naočala, orijentalna porculanska zdjela, boca viskija s etiketom iz 1930-tih godina, držač za cigarete od ebanovine i lepeza za dame od bijelog perja.

Zapitao se kako su te stvari dospjele ovamo. Iako su bile u savršenom stanju, neke od tih stvari bile su uistinu stare i sve se naravno sjajilo od jebene čistoće.

Zastao je nad nečime što je nalikovalo drevnoj knjizi. »Jebote... pas.« Kožnate korice bile su ofucane, ali je reljefni naslov bio još uvijek vidljiv:

Darius, Marklonov sin.

Phury se osupnut sagne niže. To je bila D.-ova knjiga... vjerojatno dnevnik.

Otvorio je vitrinu te se namrštio nakon što ga je zapahnuo miris iznutra. Barut?

Bacio je pogled na skupljene predmete. U daljem kutu nalazio se stari ~ 188 ~

revolver te on prepozna marku i model iz priručnika iz kojeg je podučavao o vatrenom oružju. Bio je to Colt Navy iz 1890, kalibra 36, revolver s cilindrom od šest komora. Koji je nedavno bio korišten.

Izvadio ga je iz vitrine, otvorio cilindar i izvadio jedan metak. Bio je okrugao... i neravan, kao da je rađen u kućnoj radinosti.

I prije u viđao metak takvog oblika. Brišući V.-ove medicinske podatke iz računala u Svetom Francisu, naišao je na rendgen njegova prsnog koša... i u bratovu plućnom krilu ugledao okrugao i neravan komad olova. »Tražiš li mene?« Phury baci pogled preko ramena prema Upraviteljici. Ženka je stajala u vratima odjevena u bijelu haljinu kakvu su sve nosile. Oko njezina je vrata na lančiću visio privjesak sličan njegovom. »Lijepa vam je ova kolekcija predmeta«, otegnuo je te se okrenuo prema njoj.

Oči se ženke suziše. »Pretpostavila bih da će te drago kamenje zanimati više.« »I ne baš.« Podignuo je knjigu u svojoj ruci pažljivo je promatrajući. »Ovo izgleda kao dnevnik mog brata.« Kad su joj se ramena blago opustila, poželio ju je ubiti. »Da, to je Dariusov dnevnik.« Phury je potapšao korice knjige, a zatim rukom mahnuo prema svim onim draguljima. »Recite mi nešto, je li ovaj hram uvijek zaključan?« »Jest. Od napada je tako.« »Vi i ja smo jedini koji imamo ključeve, je li tako? Ne bih volio da se šta dogodi onome što se čuva ovdje.« »Tako je. Jedino nas dvoje. Ovdje nitko ne može ući bez moga znanja ili prisustva.« »Nitko.« U njezinim očima bljesne iritacija. »Red je tu da ga se čuva. Provela sam godine učeći Odabranice pravilnom ponašanju.« »Da... znači da više nije zabavno otkad je Primužjak ovdje. Jer ja sam sad glavni, zar ne?« Glas joj se spustio gotovo do šapta. »Vaša vlast ovdje je vaše pravo.« »Oprostite, možete li to reći još jednom? Nisam vas baš čuo.« ~ 189 ~

Na trenutak joj je u očima kipio otrov, što mu je potvrdilo razine postupke i motive: Upraviteljica je ranila Vishousa. Revolverom iz vitrine. Željela je ostati na vlasti, a jako je dobro znala, da čim dođe Primužjak, u najboljem će slučaju biti ispod mužjaka u hijerarhiji vlasti. U najgorem mogla je izgubiti svoju moć samo zato što se mužjaku ne sviđa boja njezinih očiju.

Kad nije uspjela ubiti V.-a, povukla se... do sljedećeg pokušaja. Bila je dovoljno pametna i opaka da nastavi braniti svoj teritorij sve dok joj ne ponestane Braće ili uloga Primužjaka počne izgledati kao da je ukleta. »Namjeravali ste nešto reći, zar ne?« potaknuo ju je.

Upraviteljica je pogladila medaljon oko vrata. »Vi ste Primužjak. Ovdje vi vladate.« »Dobro. Drago mi je da se oboje slažemo oko toga.« Ponovno potapša Dariusov dnevnik. »Ovo uzimam sa sobom.« »Zar nemamo sastanak?« Prišao joj je s mišlju da bi joj slomio vrat kad bi bila mužjak. »Sada ne. Moram riješiti nešto s Čuvardjevom.« Sagnuo se i približio usne njezinu uhu. »Ali vratit ću se po vas.«

~ 190 ~

Trideseto poglavlje Vishous do sada nikada nije plakao. On tijekom svog cijelog života nikada nije zaplakao. Nakon svih onih sranja kroz koja je prošao, zaključio je da se očito rodio bez suznih kanala.

Događaji koji su uslijedili ovome to nisu promijenili. Nije plakao kad mu je Jane ležala mrtva u naručju. Kada si je u Grobnici pokušao odrezati ruku i bol je bila nepodnošljiva, on nije pustio ni suzu, čak i kad ga je njegova omrznuta majka odvratila od onoga što je namjeravao počiniti, njegovi obrazi ostali su suhi. Čak i nakon što je Čuvardjeva položila svoju ruku na Janeino tijelo, a on je u omaglici promatrao kako se njegova voljena pretvara u pepeo, on nije plakao.

Sada jest.

Prvi put nakon njegova rođenja suze su mu klizile niz obraze i natapale jastuk.

Počelo je kad je u viziji ugledao Butcha i Marissu kako u dnevnom boravku u Rupi sjede na kauču. Bila je jasna... toliko jasna. Ne samo da je u svojoj glavi mogao čuti njihove misli, već je znao da Butch zamišlja Marissu na njihovu krevetu u crnom grudnjaku i plavim trapericama.

Marissa je zamišljala kako joj skida njezine plave traperice i stavlja glavu među njezina bedra.

V. je znao da će za šest minuta Butch uzeti sok od naranče koji je Marissa držala u ruci i staviti ga na čajni stolić. Razlit će ga jer će čaša završiti na rubu Sportskih novosti, a sok će se proliti po Marissinim trapericama. Murjak će to iskoristiti kao izgovor da je odvede u sobu i skine je.

Ali na putu do tamo proći će pokraj V.-ove sobe i izgubiti svoje seksualne nagone. Tužnih će očiju otići do svog kreveta u kojem su se združili i grliti se u tišini.

V. je stavio ruku preko lica. I počeo nekontrolirano plakati.

Njegove su se vizije vratile, vratilo se njegovo prokletstvo budućnosti.

Prošao je raskrižje u svom životu. Što je značilo da će se njegova egzistencija od sada svoditi na: on neće biti ništa doli prazna ljuštura koja će ležati pokraj pepela svoje voljene.

I uistinu, dok je plakao, čuo je Butcha i Marissu kako prolaze hodnikom, čuo je kako su zastali pred njegovim vratima, a zatim kako su ~ 191 ~

zatvorili vrata sobe. Nisu se čuli zvukovi seksa prigušeni zidom između soba, nije se čulo nabijanje uzglavlja kreveta, ni grleni uzvici.

Upravo onako kako je predvidio. U tišini koja je uslijedila, V. je obrisao obraze i pogledao svoje ruke. Lijeva ga je još uvijek boljela zbog štete koju joj je nanio. Desna je svjetlila kao i uvijek, a njegove suze izgledale su bijelo na unutarnjoj svjelosti, bijelo poput njegovih šarenica.

Duboko je udahnuo i pogledao na sat.

Nastavljao je disati jedino zbog noći. Do sada bi se uistinu već ubio, uzeo bi svoj Glock, stavio ga u usta i raznio si glavu, da nije bilo noći.

Uništenje Degradacijskog društva postala je njegova osobna misija.

Za to će mu trebati ostatak njegova života, ali to je stvarno bilo jebeno u redu jer ionako nije imao ništa drugo. I bilo bi mu draže napustiti Bratstvo, ali bez njega bi Butch umro pa će ipak morati ostati s njima.

Odjednom se namršti i pogleda prema vratima.

Trenutak je kasnije ponovno obrisao obraze i rekao: »Čudi me da jednostavno ne uđeš unutra.« Vrata su se otvorila sama od sebe. S druge strane u hodniku stajala je Čuvardjeva, pokrivena od glave do pete svojim crnim haljinama. »Nisam bila sigurna jesam li dobrodošla«, reče tihim glasom i dolebdi u sobu.

On nije podignuo glavu s jastuka. Nije joj želio na taj način odati počast. »Znaš kakvu dobrodošlicu možeš očekivati.« »Znam. Da prijeđem na stvar. Imam dar za tebe.« »Ne želim ga.« »Da. Želiš.« »Jebi se.« Činilo se kao da je spustila glavu pod svojom haljom. Nije da ga bolio kurac što su njezini osjećaji povrijeđeni. »Otiđi.« »Mislim da ćeš željeti...« Naglo se uspravio. »Uzela si ono što sam želio...« Prikaza, duh ušao je u sobu. »V...?« »I ja ti je vraćam«, rekla je Čuvardjeva. »Na određen način.« Vishous nije više čuo ni riječi jer nije mogao shvatiti u što gleda. To je bila Jane... više-manje. Bilo je to Janenino lice i Janeino tijelo, ali bila je... prozirna prikaza. »Jane?« ~ 192 ~

Prije nego što se dematerijalizirala, Čuvardjeva reče: »Ne moraš mi zahvaliti. Samo znaj da ćeš je moći dotaknuti samo sa svojim prokletstvom. Zbogom.« O. K., što se tiče romantičnih sjedinjenja ljubavnika, ovo je bilo bizarno i neugodno. I to ne samo zato što je Jane shvaćala da je se može klasificirati kao duha.

Vishous je izgledao kao da će se onesvijestiti. Što je boljelo. Bilo je i više nego moguće da mu se ovakva neće svidjeti, a što će onda? Kad joj je Čuvardjeva prišla u raju ili što god je već bilo to mjesto i dala joj mogućnost da se vrati, nije ni morala razmišljati što da odgovori. Ali sada, dok je stajala ispred šokiranog tipa, posumljala je u ispravnost svoje odluke. Možda bi trebala pro...

Ustao je iz kreveta, prešao preko sobe i bez oklijevanja prislonio svoju prokletu ruku na njezin obraz. S uzdahom se nagnula na njegov dlan i toplinu njegova tijela. »Jesi li to ti?« upitao je promuklim glasom.

Kimnula je i pružila ruke prema njegovim obrazima na kojima se vidjelo blago crvenilo. »Plakao si.« Uzeo ju je za ruku. »Osjećam te.« »I ja tebe.« Dotaknuo je njezin vrat, rame prsa. Prinio je njezinu ruku bliže, pogledao je... i vidio kroz nju. »Hm... uglavnom, mogu sjediti na stvarima«, rekla je odjednom. »Mislim... dok sam čekala, sjedila sam na kauču. Također, pomaknula sam sliku na zidu, stavila novčić u staklenku sa sitnišom, primila časopis.

Malo je čudno, ali samo se moram koncentrirati.« Sranje. Nije imala pojma što to priča, »Ova, hm...Čuvardjeva rekla je da mogu jesti, ali ne moram. Rekla je... rekla je da mogu i piti. Nisam sigurna kako sve to funkcionira, ali čini se da ona zna. Da. Dakle. Uglavnom, mislim da će mi trebati neko vrijeme da se naviknem, ali...« Zakopao je ruku u njezinu kosu i osjetio je kao i prije. Njezino nepostojeće tijelo registriralo je taj osjećaj kao i prije.

Namrštio se izgledajući ljutito. »Rekla je da će to zahtijevati žrtvu. Vratiti nekoga u život. Što si joj dala? Čime si je pogodila?« ~ 193 ~

»Kako misliš?« »Ona ne daje stvari a da nešto ne očekuje zauzvrat. Što ti je uzela?« »Ništa. Nije me ništa tražila.« Odmahnuo je glavom te se činilo kao da će reći nešto. Ali ipak je obavio svoje krupne ruke oko nje privukavši je svom drhtavom svjetlećem tijelu. Za razliku od ostalog vremena kad se morala koncentrirati kako bi zadržala gustoću tijela, s V.-om se to dogodilo samo od sebe. Pokraj njega bila je tjelesna bez posebnog truda.

Po načinu na koji je disao i činjenici da se nagnuo na nju, znala je da plače, ali znala je i da ako spomene ili ga pokuša utješiti riječima da će samo prestati. Stoga ga je nastavila držati u naručju pustivši ga na miru.

No opet, bila je i sama zaposlena time da ostane sabrana. »Mislio sam da ovo više nikada neću moći učiniti«, rekao je glasom koji je pucao.

Jane je zatvorila oči i stisnula ga, sjetivši se onog trenutka u magli kad ga se odrekla. Da to nije učinila, oni ne bi bili ovdje, zar ne?

Zajebi slobodnu volju, ona pomisli. Oslonit će se na sudbinu, neovisno o tome koliko kratkoročno boli. Zato što će ljubav, u kojem god obliku bila, to izdržati. Ona nije imala kraja. Bila je vječna. Ona je bila zauvijek. Nije imala pojma tko je bila Čuvardjeva. Nije imala pojma gdje je bila ni kako se uspjela vratiti. Ali u jedno je bila sigurna. »Bio si u pravu«, rekla je u V.-ova prsa. »U vezi čega?« »Vjerujem u Boga.«

~ 194 ~

Trideset prvo poglavlje Sljedeće večeri John nije imao predavanja pa je zajedno s Braćom i njihovim ženkama prisustvovao prvom obroku. Raspoloženje u kući bilo je značajno bolje nego prošlih tjedana. Ali on definitivno nije dijelio njihove osjećaje. »Uglavnom«, govorio je Phury. »Otišao sam Čuvardjevi i ispričao joj o metku. »Isuse Kriste. Upraviteljica.« Vishous se nagnuo naprijed te je tako povukao i Janeinu ruku. »Pretpostavio sam da je to bio degrad.« Otkad su sjeli, V. nije puštao svoju doktoricu, kao da se bojao da ne nestane. Što je zapravo bilo razumljivo. John se trudio ne zuriti u nju, ali to je bilo teško. Bila je odjevena u jednu od V.-ovih majica i plave traperice popunivši ih kao i obično. Ali ono što je bilo u njima bio je... pa, duh, pretpostavio je. »Naravno da nisi«, rekao je Phury te se okrenuo prema Belli i pružio joj tanjurić s maslacem. »Nitko od nas nije. Ali ta ženka imala je i više no dobar motiv. Željela je biti glavna, ali nakon što bi došao Primužjak to ne bi ostalo tako. Klasična priča o borbi za vlast.« John baci pogled na tihu plavušu koja je sjedila Phuryju s druge strane. Čovječe, baš je bila lijepa ta Odabranica... bila je eterična poput anđela, a iz nje je izbijalo nadzemaljsko svjetlo. Ali nije bila sretna. Čeprkala je po hrani spuštenog pogleda.

Pa, osim kad ne bi gledala Phuryja. Što je bilo kad bi joj se obratio ili kad bi on gledao Bellu.

S čela stola začuo se tvrd Wrathov glas. »Upraviteljica mora umrijeti.« Phury uzme tanjurić s maslacem od Belle i pročisti grlo. »Možeš to smatrati... sređenim, moj gospodaru.« Jebote. Zar je Phury... »Dobro.« Wrath kimne kao da opravdava i da mu je sve jasno. »Koja će je zamijeniti?« »Čuvardjeva me pitala koga bih želio postaviti na to mjesto. Ali ja je ne poznajem ni...« »Amalya«, reče plavokosa Odabranica.

Sve glave okrenu se prema njoj. »Oprosti?« reče Phury. »Što si rekla?« Odabranica je progovorila divnim, slatkim i melodičnim glasom koji je ~ 195 ~

podsjećao na zvuk stakalaca na vjetru. »Ako vas ne bi uvrijedilo, smijem li predložiti Odabranicu Amalyu?

Draga je i topla i prikladne je starosti.« Phuryjeve žute oči usmjere se prema ženki, ali na njegovu se licu iičitavala rezerva, kao da nije siguran što da čini s njom niti što da joj kaže. »Znači da je to ženka koju želim. Hvala ti.« Na trenutak su se njezine oči susrele s njegovima te njezine obraze oblije rumenilo. Ali tada je Phury odvratio pogled pa je i ona. »Večeras svi imamo slobodnu večer«, reče kratko Wrath. »Treba nam vrijeme da se pregrupiramo.« S druge strane stola Rhage frkne. »Nećeš nas valjda tjerati da opet igramo Monopoly?« »Hoću.« Oko stola začulo se kolektivno negodovanje Braće koje je Wrath odlučio ignorirati. »Odmah nakon večere.« »Ja imam nekog posla«, rekao je V. »Odmah ću se vratiti.« »Ali onda ne možeš igrati igru. Prvi potezi su njihovi.« »Preživjet ću.« Fritz je ušao s golemom Bombom Aljaskom. »Možda ste za desert?« rekao je slugan s osmijehom.

Kad je prostoriju ispunilo jednoglasno »Da, molim.« John je preklopio svoj ubrus i zamolio da ga se ispriča. Nakon što je Beth kimnula, krenuo je prema podzemnom tunelu ispod velikog stubišta.

Za šetnju do dvorane nije mu trebalo mnogo vremena s obzirom na to da mu se držanje popravilo, a on se počeo navikavati na svoje novo tijelo.

Ušavši u Tohrov ured, oprezno se ogledao oko sebe. Ta prostorija se uopće nije promijenila još od Bratovog nestanka. Sve je više-manje bilo na svome mjestu, osim one užasne zelene fotelje koji je sada bila u Wrathovu uredu.

John je zašao za stol i sjeo. Stol je bio pun papira i spisa, od kojih su neki bili obilježeni post-it papirićima sa Z.-ovim specifičnim oznakama.

John je stavio ruke na naslon klizeći njima gore-dolje.

Stvarno mu se nije sviđalo kako se trenutačno osjećao.

Nije mu se sviđalo što mu ide na živce da je V. dobio Jane nazad, a Tohr je zauvijek izgubio Wellsie. Jer to nije bilo pošteno. I to ne samo prema Tohru. John bi isto volio imati Wellsin duh u svom životu. Volio bi imati jedinu majku koju je poznavao. ~ 196 ~

Ali Vishous je bio taj koji je dobio tu povlasticu.

Kao i Rhage S Mary.

Zbog kojeg su kurca oni bili tako posebni?

Stavio je glavu u svoje ruke osjećajući se kao najgora osoba na svijetu.

Bilo je užasno zavidjeti nekom na radosti i sreći, pogotovo ako si ih volio.

Ali bilo mu je tako teško što mu nedostaje Tohr i što žaluje za Wellsie da.. »Ej. < John je podignuo pogled. U uredu je bio Z., ali je samo Bog znao kako je ne proizvodeći zvuk ušao kroz ormar. »Johne, o čemu razmišljaš?« Ni o čemu. »Možda da mi ponovno odgovoriš na pitanje?« John odmahne glavom i spusti pogled. Nesvjesno je primijetio da je Lashev dosje na vrhu hrpe i on počne razmišljati o njemu. Čovječe, njih će se dvojica kad tad sukobiti. Samo je bilo pitanje vremena. »Znaš«, reče Z. »Prije sam se pitao zašto sam to bio ja, a ne Phury.« John namršteno podigne pogled. »Da, pitao sam se zašto su mene oteli i zašto sam završio tamo gdje sam. Nisam ni ja bio jedini. Phury se još uvijek muči jer sam to bio ja, a ne on.« Z. prekriži ruke na prsima. »Ništa ne rješavaš pitajući se zašto se nešto dogodi jednoj osobi umjesto nekoj drugoj.« Želim da se Wellsie vrati. »Pretpostavljao sam da si zato otišao.« Brat protrlja svoju vojnički ošišanu glavu. »Ali stvari stoje ovako. Ja vjerujem da postoji ruka koja nas vodi. Ta ruka nije uvijek nježna. A često se čini da nije ni pravedna. Ali ne znam, sada pokušavam vjerovati u nju. Kad počnem pizditi, pokušam... sranje, a vjerovati u nju. Jer što drugo možeš, na kraju krajeva? Tvoj izbor te neće daleko odvesti. Kao ni racionaliziranje i planiranje. Ostatak... je na nekome drugome. Gdje ćemo završiti, koga ćemo upoznati, što će se dogoditi ljudima koje volimo... nad time nemamo punu kontrolu.« Nedostaje mi Thor. »Svima nam nedostaje.« Tako je, zbog toga nije patio jedino John. Trebao bi to za pamtiti. »Pa, imam nešto za tebe.« Z. je prišao ormariću i otvorio ga »Phury mi je to dao jučer. Mislili smo ti pokloniti za rođendan ali jebi ga. Trebat će ti večeras.« Z. je prišao stolu držeći u ruci staru ofucanu kožnu knjigu. Položio ju je na hrpu papira, svojim velikim dlanom preko naslova. ~ 197 ~

»Johne, sretan ti rođendan.« On podigne ruku i John spusti pogled.

Odjednom mu je zastalo srce.

Ispružio je drhtavu ruku prateći konture istrošenih pismena koja su kazivala:

Darius, Marklonov sin.

Nježno je rastvorio korice... Lijepim raskošnim rukopisom bila su upisana slova i simboli, poput refleksije života koji je davno prije postojao.

To su bili očevi zapisi na Starom jeziku.

John je povukao ruku i njome prekrio usta, užasnut da će se jecajući slomiti.

Ali kad je sa sramom podignuo pogled, shvatio je da je sam.

Z. mu je svojom karakterističnom dobrotom dopustio da sa čuva svoj ponos.

A sada... predavši mu dnevnik njegova oca... dao mu je malo radosti.

Vishous se odmah nakon Prvog obroka materijalizirao u Čuvardjevinu atriju. Iznenadilo ga je što je dobio dopuštenje s obzirom na to što se sve dogodilo, ali bilo mu je drago što jest.

Nakon što se materijalizirao, namrštio se i razgledao oko sebe bijelu mramornu planinu, kolonade i portal u prostor Odabranica. Nešto je bilo drugačije. Nije bio siguran što, ali nešto... »Pozdrav, gospodaru.« Okrenuo se. Jedna je Odabranica stajala do vrata za koja je oduvijek pretpostavljao da vode do Čuvardjevinih privatnih odaja. Bila je odjevena u njihovu bijelu odoru, a kosa joj je bila skupljena na vrhu glave, te mu padne na pamet da je došla provjeriti kako je Cormia nakon prezentacije. »Amalya«, rekao je. Činilo se da ju je iznenadilo što je zapamtio njezino ime. »Vaša milosti.« Znači nju je Cormia predložila za Upraviteljicu. Imalo je smisla. Ženka se doimala dragom. »Došao sam Čuvaredjevi.« Iako je pretpostavio da ona to zna. »Uz dužno poštovanje, gospodaru, ona danas nikoga ne prima.« »Ne prima mene ili sve?« »Nikoga. Imate li poruku koju biste joj željeli ostaviti?« »Doći ću sutra.« Odabranica se nisko sagnula. ~ 198 ~

»Uz svo dužno poštovanje, gospodaru, ali mislim da će i sutra biti zauzeta.« »Zašto?« »Ja ne pitam zašto.« Rekla je tako kao da ne odobrava pitanje. Kao da ga ni on ne bi smio postaviti.

Pa, sranje. Što joj je uopće želio reći? »Hoćeš li joj poručiti... da joj je Vishous došao reći...« Oči Odabranice bile su pune suosjećanja dok su ga riječi izdavale. »Ako smijem predložiti, možda bih joj mogla reći da je došao njezin sin zahvaliti na velikodušnom daru i na njezinoj žrtvi za njegovu sreću.« Sin. Ne, to nije mogao reći. Čak i sada kad mu se Jane vratila taj se naziv činio neiskrenim. »Samo Vishous. Recite joj da se Vishous došao zahvaliti.« Odabranica se ponovno naklonila rastuženog lica. »Kako želite.« Promatrao je ženku kako se okrenula i nestala iza malih ukrašenih vrata. Čekaj malo. Je li ona rekla žrtva? Kakva žrtva?

Ogledao se oko sebe koncentrirajući se na planinu. Odjednom mu se žuborenje vode učini neobičnim. Kad je dolazio prije...

V. polagano okrene glavu.

Bijelo drvo s bijelim cvjetovima bilo je prazno. Nije bilo ni jedne ptice pjevice. To je nedostajalo. Nije bilo Čuvardjevinih ptica, na granama drveta više nije bilo boje, a u zraku nije bilo njihova radosnog cvrkuta.

U gotovo potpunoj tišini u njega je utonula samoća tog mjesta, a zvuk tekuće vode samo je naglašavao prazninu.

O, Bože. To je bila žrtva, zar ne?

Odrekla se svoje ljubavi za njegovu.

U svojim privatnim odajama Čuvardjeva je odmah znala da je V. otišao. Osjetila je kako se njegovo tijelo vratilo u vanjski svijet.

Odabranica Amalya tiho joj je prišla. »Ako vas ne vrijeđa, ja bih rekla nešto.« »Nema potrebe. Znam što je rekao. Ostavi me i vrati se u utočište.« »Da, Vaše Visočanstvo.« »Hvala.« Čuvardjeva je pričekala da se Odabranica povuče, a zatim se ~ 199 ~

okrenula promatrajući bijelu prazninu svoje sobe. Sobe nisu bile ni za što drugo doli za koračanje. Budući da nije ni jela ni spavala, spavaća soba i blagovaonica bile su unutar jednog metra kvadratnog.

Sada je sve bilo tako tiho. Lebdjela je iz sobe u sobu osjećaući nemir.

Na toliko je načina iznevjerila svog sina i nije ga mogla kriviti jer je odbijao nazvati se tako. Ali svejedno je boljelo.

Kao i ono prije.

S užasom je pogledala prema udaljenom kutu svoje sobe, prema mjestu na koje nikada nije zalazila. Odnosno, prema mjestu na kojem nije bila dva stoljeća. Iznevjerila je još nekoga, nije li?

Teškog srca prišla je kutu i umom otvorila zapečaćena vrata. Pečat se uz šištanje slomio, a fina se magla podignula zbog razlike u tlaku. Je li uistinu prošlo toliko vremena? Čuvardjeva je ušla i promotrila zasjenjeno obličje što je zamrznuto lebdjelo nad podom.

Njezina kći. V.-ova blizanka po ocu. Payne. Čuvardjeva je dugo smatrala da je za njezinu kćer bolje i sigurnije da počiva. Ali sada više nije bila sigurna. Odluke koje je pokušala donijeti umjesto svoga sina nisu dobro završile. Možda je bio isti slučaj i s njezinim mladim suprotnog spola. Čuvardjeva promotri lice svoje kćeri. Payne nije bila poput ostalih ženki, čak ni kad se rodila. Imala je ratničke instinkte i želju za borbom kao i njezin otac, i dangubljenje s Odabranicama je nije moglo zadovoljiti kao što nije bilo moguće zatočiti lava s miševima.

Možda je bilo vrijeme da oslobodi svoju kćer kao što je to učinila i sa sinom. Činilo se poštenim. Zaštita je uistinu bila dvosjekli mač.

Unatoč tome, nije ju željela pustiti. Pogotovo jer nije mogla očekivati da će je njezina kći voljeti išta više nego što ju je volio njezin sin. Time bi ih oboje izgubila.

Dok se borila s težinom svojih misli, instinkt joj je nalagao da izađe u atrija gdje će je utješiti njezine ptice pjevice. Ali tamo je nije čekala utjeha. Više nije bilo radosnog pjeva koje će joj olakšati. Čuvardjeva je ostala u svojim odajama lebdeći kroz tišinu i miran zrak svojih praznih soba. Dok joj je prolazilo vrijeme, vječnost njezina nepostojanja obavila ju je poput plašta s iglama, poput tisuću sitnih uboda boli i tuge.

Za nju nisu postojali ni bijeg ni olakšanje, ni umirenje, dragost ni utjeha. Sve je bilo kao i uvijek: ona je bila sama na svijetu koji je stvorila. ~ 200 ~

Trideset drugo poglavlje Jane je jedanput ili dvaput bila u stanu Mannya Manella. Svakako ne često. Kad god su se družili, bilo je to u bolnici. Čovječe, stan je baš bio muški. Baš zaozbiljno muški. Da je u stanu bilo još sportske opreme, bilo bi ga lako zamijeniti za teretanu.

Nekako ju je njegov stan podsjećao na Rupu.

Motala mu se po dnevnoj sobi razgledavajući DVD-ove, CD-ove, časopise. Da, fino bi se on složio s Butchem i V.-om: očito je imao doživotnu pretplatu na Sportske novosti kao i njih dvojica. I skupljao je posljednje stranice, baš kao i oni. I bio je čovjek od pića, ali je više volio Jackija, umjesto Goosea ili Laga.

Sagnula se fokusirajući energiju na podizanje posljednjeg broja Sportskih novosti te je shvatila da postoji kao duh već jedan dan. Prošla su dvadeset i četiri sata otkad se s Čuvardjevom pojavila u V.-ovoj sobi.

Stvari su išle nabolje. Seks joj je nemrtvoj bio jednako dobar kao i živoj. Zapravo, ona i V. su se predvečer trebali naći u penthouseu. Želio je da ga se obradi, kako se izrazio sjajnih očiju, a ona je bila i više nego voljna udovoljiti svom muškarcu.

Apsolutno.

Jane je spustila časopis, ponovno se ushodala, a zatim zaključila da će čekati pokraj prozora.

Ovo će biti teško. Pozdravi su uvijek teški.

V. i ona razgovarali su o tome kako da se povuče iz ljudskog svijeta.

Automobilska nesreća koju je izlažirao objasnit će njezin nestanak. Bilo je jasno da njezino tijelo nikada neće biti pronađeno, ali područje na kojem je ostavio Audi bilo je brdovito i šumovito. Nadala se da će policija nakon potrage samo završiti istragu, a krajnje posljedice ionako nisu bile važne.

Ona se nikada neće vratiti. Pa to uostalom nije bilo ni važno. Što se tiče njezinih stvari, jedina stvar u njezinu stanu koja je imala ikakvu vrijednost bila je njezina i Hannina slika. V. je otišao ondje i uzeo tu fotografiju. Ostatak će njezinih stvari nakon nekog vremena prodati odvjetnik kojeg je imenovala prije dvije godine u svojoj oporuci. Novac od prodaje dobit će Sveti Francis.

Bilo joj je žao njezinih knjiga, ali joj je V. rekao da će dobiti nove. Iako to nije bilo isto, nadala se da će se s vremenom povezati s tim novim knjigama.

Jedino je Manny ostao problem... ~ 201 ~

Začulo se zveckanje ključeva u bravi, a zatim su se otvorila vrata.

Jane se povuče u sjene nakon što je ušao Manny, spustio crnu Nike torbu i krenuo prema kuhinji.

Izgledao je iscrpljeno. I tužno.

Prva pomisao joj je bila da mu priđe, ali je znala da je bolje pričekati prije nego ode na spavanje, što je bio razlog zašto je došla kasno, nadajući se da će već biti u krevetu. Ali očito je ostao na poslu sve dok više nije mogao stajati na nogama.

Kad se vratio u hodnik, u ruci je držao čašu s vodom. Zastao je i mršteći se pogledao u njezinu smjeru.. ali je zatim nastavio prema spavaćoj sobi.

Začula je tuš. Korake. Zatim kako je tiho opsovao, kao da se istegnuo na krevetu jer se osjećao ukočenim. Čekala je i čekala... a zatim se konačno uputila niz hodnik.

Manny je ležao na krevetu s ručnikom oko bokova, očiju usmjerenih prema stropu.

Tip očito neće zaspati još neko vrijeme.

Zakoračila je u krug svjetlosti što je bacala lampa na noćnom stoliću. »Ej.« Glavu naglo okrene prema njoj i on skoči. »Koji...« »Sanjaš.« »Sanjam?« »Da. Jer duhovi ne postoje.« Protrljao je lice. »Ovo se čini stvarno.« »Naravno da se čini. Snovi su takvi.« Obgrlila se rukama. »Želim da znaš da sam dobro. Stvarne jesam. Dobro sam i sretna sam što sam završila tamo gdje jesam.« Nije bilo razloga spomenuti da je još uvijek u Caldwellu. »Jane...« Puknuo mu je glas. »Znam. Ja bih se osjećala isto da si... nestao.« »Ne mogu vjerovati da si mrtva. Ne mogu vjerovati da si...« Nekoliko puta je brzo trepnuo. »Slušaj, sve je O. K. Obećavam ti. Život... pa, on dobro završi, uistinu.

Mislim, vidjela sam svoju sestru. Svoje roditelje. Neke pacijente koje nismo mogli spasiti. Oni su još uvijek tu, ali ih samo ne možemo vidjeti.

Ali, Manny, to je u redu. Ne smiješ se bojati smrti. To je zapravo samo ~ 202 ~

prijelaz.« »Da, ali ti više nisi ovdje. Moram živjeti bez tebe.« Zbog tona njegova glasa i činjenice da mu nikako ne može olakšati patnju boljela su je prsa. Boljela su je i zato što je i ona izgubila njega. »Stvarno ćeš mi nedostajati«, rekla je. »I ti meni.« Ponovno je protrljao lice. »Mislim... već mi nedostaješ.

Dosta mi je toga. Na nekoj razini... sam, dovraga, mislio da ćemo nas dvoje završiti zajedno. Činilo mi se kao da je to sudbina. Sranje, ti si jedina žena koju poznajem koja je jednako jaka kao i ja. Ali da... očito nam nije bilo suđeno. O miševima i ljudima i ta sranja.« »Za tebe vjerojatno negdje postoji neka još bolja.« »Ma da? Prije nego odeš u raj daj mi njezin broj.« Jane se osmjehne, a zatim se uozbilji. »Nećeš napraviti ništa glupo, zar ne?« »Misliš, ubiti se? Ne. Ali ti ne mogu obećat da se sljedećih mjeseci neću grozno opijati.« »Samo budi diskretan. Moraš održati svoju reputaciju kurvinog sina.« Nacerio se. »Što bi pomislili na odjelu?« »Točno tako.« Odužila se tišina. »Bolje da krenem.« Promatrao ju je s druge strane prostorije. »Bože, čini mi se kao da si uistinu ovdje.« »Nisam. Ovo je samo san.« Suze su joj se počele slijevati niz obraze i ona počne nestajati. »Zbogom, Manny, prijatelju.« On podigne ruku i progovori kroz stisnuto grlo. »Posjeti me tu i tamo.« »Možda.« »Molim te.« »Vidjet ćemo.« Smiješno, dok je nestajala, imala je osjećaj da će ga ponovno vidjeti.

Da, bilo je čudno. Kao i kad je predvidjela onu automobilsku nesreću, kao što je znala da više neće biti u Svetom Francisu, tako je i sada znala da će se ponovno susresti s Mannyem Manellom.

Ta pomisao ju je umirila. Nije ga željela ostaviti. Stvarno nije.

~ 203 ~

Epilog Tjedan dana kasnije...

Vishous je maknuo vruću čokoladu sa štednjaka i ugasio plin. Dok je točio čokoladu u šalicu, začuo se cvilež. »O, Bože!« Na drugom kraju kuhinje u velikoj kući ugledao je Rhagea kako dopola stoji u Jane kao da je ona voda u koju je zagazio. Oboje poskočiše, a Vishous ogoli očnjake i zareži na brata. Rhage podigne ruke. »Nisam je vidio! Stvarno!« Jane se nasmijala. »Nije on kriv. Nisam bila koncentrirana pa sam nestala...« V. je prekine. »Rhage će biti malo oprezniji, zar ne, brate?« Aludirajući na to da ili hoće ili će završiti u trakicama. »Da, naravno. Jebote.« »Drago mi je da se slažemo.« Vishous je podignuo šalicu, prišao Jane i predao je njoj. Otpuhnula je i on je poljubi u vrat. A zatim joj je zagurao nos u vrat.

Njemu je bila kakva je bila oduvijek, ali ostalima je bila netko drugačiji. Nosila je odjeću, ali ako nije pazila da ostane tjelesna, njezina bi odjeća samo pala kao da u njoj nema ničega, a osoba na njezinu putu samo bi zakoračila u nju.

To je bilo malo čudno. Osim toga, ako bi se to dogodilo nekome od njegove braće, Vishous bi postao teritorijalan onako kako su to samo vezani mužjaci znali. Ali činjenica jest da je to bila nova stvarnost s kojom su se svi morali nositi. Jane i on su se oboje prilagođavali novoj situaciji i to uvijek nije bilo lako.

Ali koga je to bilo briga? Imali su jedno drugo. »Danas ideš u Sigurnu kuću?« pitao ju je. »Aha, prvi dan na novom poslu. Jedva čekam!« Janeine oči su sjale. »Nakon toga dolazim ovdje napisati što mi treba od opreme za novu kliniku. Odlučila sam uzeti dva slugana i priučiti ih da mogu raditi kao medicinski tehničari. Mislim da je najbolje tako učiniti zbog sigurnosnih razloga...« Dok je Jane govorila o svojim planovima za kliniku Bratstva i o onome što će raditi za Sigurnu kuću, V. se nasmijao. »Što?« ona upita. Spustila je pogled na sebe, poravnala svoju bijelu ~ 204 ~

kutu, a zatim pogledala iza sebe. »Dođi ovdje, ženko.« On je privuče sebi i spusti glavu. »Jesam li u posljednje vrijeme spomenuo koliko je taj tvoj mozak seksi?« »Ovog popodneva si bio većinom koncentriran na nešto drugo pa nisi.« On se nasmije njezinom suhom osmijehu. »Bio sam malo zauzet, zar ne?« »Mmm, jesi.« »Kasnije ću navratiti do Sigurne kuće, O. K.?« »Može. Mislim da Marissa s tobom želi razgovarati o problemu s mrežom.« Nesvjestan što radi, još ju je više približio i zagrlio je. Upravo je želio ovo, to miješanje života, ovu bliskost, zajednički cilj. Njih dvoje, zajedno. »Jesi O. K.?« pitala je tako tiho da nitko drugi ne čuje. »Da. Da, dobro sam.« Stavio je usta na njezino uho. »Samo... nisam naviknut na ovo.« »Na što?« »Osjećati... sranje, ne znam što.« Povukao se osjećajući se smiješno. »Nema veze...« »Ne možeš se naviknuti na osjećaj da je sve u redu?« Kimnuo je jer nije vjerovao svom glasu.

Položila je ruku na njegovo lice. »Naviknut ćeš se na to. Kao i ja.« »Gospodaru? Oprostite?« V. baci pogled prema Fritzu. »Ej, stari, što ima?« Slugan se poklonio. »Donio sam što se tražili. Ostavio sam u predvorju.« »Sjajno. Hvala.« On poljubi Jane. »Znači, vidimo se kasnije?« »Naravno.« Dok je odlazio, osjećao je njezin pogled na sebi i to mu se sviđalo. Sve mu se sviđalo. On...

Pa, sranje. Sav je bio oduševljen.

Kad je ušao u predvorje, našao je ono što mu je Fritz ostavio na stolu pokraj stubišta. U prvi mah nije bio siguran kako da je uzme... nije ju želio polomiti. Na kraju ju je nježno primio u ruke i ušao u knjižnicu.

Umom je zatvorio dvokrilna vrata i najavio svoj dolazak na Onoj Strani.

Da, očito nije poštovao pravila ponašanja, ali bio je malo zauzet pazeći na ono što mu je bilo u rukama. ~ 205 ~

www.balkandownload.org Nakon što mu je dano dopuštenje, on se materijalizirao u Čuvardjevin atrij gdje ga je dočekala ista Odabranica kao i posljednji put kad je bio ovdje. Amalya se namjeravala pokloniti kad ju je prekinulo cvrkutanje što je dopirale iz njegovih pažljivo skupljenih dlanova. »Što ste donijeli?« prošaptala je. »Mali dar. Ništa posebno.« Prišao je bijelom drvetu s bijelim cvjetovima i rastvorio ruke.

Papigica je odlepršala uvis i smjestila se na granu kao da zna da joj je ovo novi dom. Žuta ptičica je skakutala uzduž bijele grane, sitnim nogama stišćući i otpuštajući granu. Kljucnula je cvijet, cijuknula... podignula nožicu i počešala vrat.

V. stavi ruke na bokove promatrajući koliko je bilo prostora između cvjetova na granama. Morat će donijeti još gomilu ptica.

Odabranica reče ganuto. »Odrekla ih se za tebe.« »Da. Ja ću joj donijeti nove.« »Ali žrtva...« »Je učinjena. Ono što je na ovom drvetu je dar.« On pogleda preko ramena. »Ja ću ga napuniti svidjelo se to njoj ili ne. Što će učiniti s njima, njezin izbor.« Oči Odabranice sjale su zahvalnošću. »Ona će ih zadržat i one će joj praviti društvo u njezinoj samoći.« V. duboko udahne. »Da. Dobro. Jer...« Nije dovršio rečenicu i Odabranica nježno kaže, »Ne moraš to reći«.

On pročisti grlo. »Znači, reći ćeš joj da su od mene?« »Neću morati. Tko bi joj drugi, osim njezina sina, učinio takvu dobrotu?« Vishous ponovno pogleda samotnu žutu pticu na bijelom stablu.

Zamislio je ponovno pune grane. »Istina«, rekao je.

Bez riječi dematerijalizirao se u život koji mu je ponovno dan, život koji je živio... u život za koji je sada i prvi put bio zahvalan.

KRAJ

~ 206 ~