J r ward bcb 11 krvna veza

www.balkandownload.org

~ 1~

www.balkandownload.org J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

11. KRVNA VEZA Posvećeno: tebi.

Bio si pravi gospodin i pravo olakšanje.

Radost ti pristaje, jer je nadasve zaslužuješ.

~ 2~

PRIZNANJA Sa neizmjernom zahvalnošću čitateljima Bratstva crnog bodeža, i s jednim povikom Celliesima!

Puno vam hvala svima: Karem Solem, Kari Cesare, Claire Zion, i Kari Welsh.

Hvala va, S-Byte, Ventrue, Loop i Opal za sve što radite iz dobrote vaših srdaca!

Kao i uvijek, zahvalna sam svom izvršnom odboru: Sue Grafton, Dr, Jessici Andersen i Betsey Vaughan.

Suzanni Brockmann, s mojim iznimnim poštovanjem.

DLB Respect, voli te mama NTM kao i uvijek, volim te i hvala ti. Doista si princ medu ljudima.

PS postoji li išta što ti ne možeš pronaći?

LeElli Scott Jesmo stigli? Jesmo stigli? Jesmo stigli?

Zapamti, limitator brzine je naš prijatelj, i ne vrijedimo ništa ako nemamo LeSunshine.

Volim te, čudovište malo.

Kaylie dobro došla na svijet, curo mala. Imaš divnu majku, ona je moj posvemašnji Idol, i to ne samo zato što se brine o mojoj kosi.

Bub hvala za schwasted Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez: mog predivnog muža, koji me savjetuje, brine se o meni, i uvijek gleda naprijed.

Moje prekrasne majke, koja mi je pružila toliko ljubavi koju nikada neću moći nadmašiti.

Moje obitelji (i po krvi i po posvajanju) i mojih najdražih prijatelja.

I bez bolje polovice Psa i Pisca, naravno.

~ 3~

RJEČNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA atendentica (vi. n.) Odabranica koja služi Čuvardjevi na posebno blizak način.

Bratstvo Crnog Bodeža (vi. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva. Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd. Na početku dvadeset prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vi. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu i ne piju te su impotentni. S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki.

Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vi. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljenja vampirske vrste. glimera (vi. n.) Društvena jezgra vampirske aristokracije. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ženke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba ~ 4~

nekoga drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u slobodnom prijevodu znači najdraži ili najdraža. lewhlen (im.) Naziv iz poštovanja kojim se seksualno submisivni partner obraća dominantnome. lheage (im.) Dar. mamen (im.) Majka. Koristi se u svrhu prepoznavanja i kao naziv od milja. nala ili nalum (im.) Voljeni ili voljena.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Cuvardjevi. Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno.

Imaju malo ili nimalo kontakata s mužjacima, no po Cuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vi. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Cuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. opsjena (im.) Prikrivanje stvarnog okoliša stvaranjem polja iluzije. osamljenje (n.) Status potvrđen od kralja na zamolbu obitelji nezdružene ženke. Ona je pod paskom svoga gvardijana, najčešće najstarijega muškog člana obitelji, koji ima pravo odlučivati o njezinu životu i interakcijama sa svijetom. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo. Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i ne reagiraju na seksualne podražaje, te se ne mogu dematerijalizirati.

Primužjak (im.) Mužjak zadužen za oplodnju Odabranica i produžetak vrste. princeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Cuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vi. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna. Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi ~ 5~

mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (n.) Podvrsta vampira kojega između ostaloga karakterizira sposobnost i sklonost upravljanju emocijama drugih (u svrhu izmjene energije).

Bili su diskriminirani kroz vampirsku povijest i vampirima su služili kao lovina.

Blizu su istrijebljenja.

Sjenosvijet (vi. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama, te u kojoj provode vječnost. slugan ili sluganlca (im.) Član služinske klase u svijetu vampira. Slugani imaju starinsku, konzervativnu tradiciju vezanu za služenje nadređenima te se pridržavaju službenog kodeksa odijevanja i ponašanja. Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani im životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koncentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli. Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vođ (im.) Moćna i utjecajna osoba.

~ 6~

PROLOG Prije dvadeset i pet godina, tri mjeseca, četiri dana, jedanaest sati, osam minuta i trideset i četiri sekunde...

Vrijeme zapravo i nije bilo samo otjecanje u vječnost i nepovrat.

Sve do ove sekunde u sadašnjosti je zapravo bilo podložno oblikovanju, a ne utvrđeno. Glina, ne beton. Omega je bio zahvalan za to. Da je vrijeme bilo utvrđeno, sada ne bi u naručju držao svoga novorođenog sina.

Nikada nije namjeravao imati djecu. Usprkos tomu, taj ga je trenutak sasvim promijenio. »Je li majka mrtva?« upitao je kad je visoki degrad sišao niza stube. Smiješno, ali da je pitao Koljača koja je sada godina, ovaj bi rekao 1983., što bi na neki način čak bilo točno.

Visoki degrad je kimnuo. »Nije preživjela porod.« »Vampiri ga rijetko prežive. To im je jedna od rijetkih vrlina.« Posebice u ovom slučaju. Činilo mu se pogrešnim ubiti majku kad mu je tako dobro poslužila. »Što želiš da učinim s njezinim tijelom?« Omega je gledao kako ga sinčić hvata za palac. Šačica mu je bila jaka. »Čudno.« »Što to?« Bilo je teško pretočiti osjećaje u riječi. Možda je baš to bilo najvažnije. Nije očekivao da će išta osjetiti. Njegov sin je trebao biti obrambena reakcija na proročanstvo o Upropastitelju, pripravno oružje u ratu protiv vampira, strategija koja je trebala osigurati Omegino preživljavanje. Njegov sin će povesti novu bitku i pobiti tu divljačku rasu prije no što Upropastitelj okrhne i posljednji dio Omege.

Plan je bio savršeno izveden, sve do ovog trenutka. Počeli su s otmicom ženke koju je Omega oplodio i završili su s ovim novim dolaskom na svijet.

Novorođenče ga je gledalo mičući ustašcima. Mirisalo je slatko, ali ne zato što je bilo degrad.

Omega ga odjednom nije želio pustiti. Ovo mlado u njegovim rukama je čudo. Živuća, dišuća mogućnost bijega. Omegi nije bio dopušten čin stvaranja kao njegovoj sestri, ali reprodukciju mu nisu zanijekali. Možda nije imao ~ 7~

mogućnost donošenja nove rase na svijet, ali mogao je izvući dio sebe iz genetskog bazena. I jest. »Gospodaru«, zovnuo ga je visoki degrad.

Nije želio pustiti dijete, ali morao je. Da bi ovo uspjelo, dijete je moralo odrastati s neprijateljem i postati jedan od njih. Njegov sin je morao naučiti jezik neprijatelja, njegovu kulturu i način života.

Njegov sin je morao znati gdje žive da ih kasnije može poklati.

Omega se prisilio da pruži dijete visokom degradu. »Ostavi ga na onom okupljalištu koje sam ti zabranio da pljačkaš. Omotaj ga i ostavi, a kad se vratiš, uvući ću te u sebe.« I tu ćeš umrijeti, jer takva je volja moja, završio je Omega sam za sebe.

Nije smjelo biti propusta. Ni pogrešaka.

Dok se visoki degrad pokušavao ulizivati, što bi Omegu interesiralo u nekim drugim okolnostima, sunce se podiglo nad caldwellškim poljima kukuruza. Čuo je šištavi zvuk žara koji je potom prerastao u požar, progutao tijelo ženke i svu krv oko nje. To je bilo divno. Urednost je bila važna, a ova seoska kuća je bila nova, izgrađena samo za rođenje njegovog sina. »Idi«, naredio je Omega. »Idi i izvrši svoju dužnost.« Visoki degrad je izišao s novorođenčetom u naručju, a Omega je čeznuo za svojim potomkom dok je gledao kako se vrata zatvaraju. Boljelo ga je koliko mu je nedostajao.

No, postojao je i lijek za tu tjeskobu. Omega se snagom volje bacio u zrak i odnio svoje tjelesno obličje u »sadašnjost«, u istu dnevnu sobu u kojoj se sada nalazio.

Promjena vremena bila je zapisana u starenju zidova oko njega. Tapete su izblijedjele i lijeno se odljepljivale sa zidova. Pokućstvo je škripalo i pokazivalo tragove dvadesetogodišnjeg korištenja. Strop je promijenio svoju jasnu bijelu boju u pljesnivu žutu, kao da se tu godinama ispuhivao dim cigareta. Podne daske su se počele izvijati po kutovima. Čuo je kako se dva ljudska bića svađaju. Prenio se u prljavu, pohabanu kuhinju koja je prije nekoliko sekundi bila sjajna, čista i nova.

Kad je ušao u prostoriju, muškarac i žena su se prestali svađati, ukočeni od šoka. On se latio dosadnog posla čišćenja kuće, htio je biti što dalje od radoznalih očiju.

Njegov sin će se uskoro vratiti na svijet. Omegina želja da ga vidi bila je jača od potrebe da se njime okoristi. Kad se zlo dotaknulo njegovog srca, osjetio se praznim i pomislio na svoju sestru. Donijela je na svijet novu rasu, storenu ~ 8~

svojom voljom i uvjetovanu biologijom. Tako se ponosila sama sobom. Kao i njihov otac.

Omega je počeo ubijati vampire iz čistog prkosa, no ubrzo je shvatio da se hrani zlim djelima. Otac ga nije mogao zaustaviti, jer njegova djela, ne, njegovo postojanje bilo je potrebno kao protuteža sestrinoj dobroti.

Ravnoteža se morala održavati. Ravnoteža je bila početni princip njegove sestre, opravdavala je Omegino postojanje i bila je zadaća koju je njihovom ocu ostavio njegov otac. Osnova samog svijeta. Tako je Čuvardjeva patila, a Omega uživao u toj patnji.

Boljela ju je svaka smrt bića njezine rase i Omega je to dobro znao. Brat je oduvijek mogao osjetiti svoju sestru.

Sad je to još više bilo istina.

Kad je zamišljao svog sina u bijelom svijetu, brinuo se za dječaka. Nadao se da mu je ovih dvadeset i više godina prošlo bez patnji. Tako se ponašaju pravi roditelji, zar ne? Roditelji se trebaju brinuti za svoje potomke i štititi ih. Bez obzira na to što je u tvojoj srži, dobro ili zlo, onima koje si donio na svijet želiš samo najbolje.

Zapanjio se što ima nešto zajedničko sa svojom sestrom. Šokirao se što je, jednako kao i ona, želio da njegova djeca prežive i da im bude dobro u životu.

Pogledao je tijela ljudi koje je upravo poslao u propast.

Naravno, dobrobit njegove djece isključuje dobrobit njezine. I obrnuto.

~ 9~

Prvo poglavlje Č

arobnjak se vratio.

Phury je zatvorio oči i pustio glavu da padne na uzglavlje. Kvragu, što je to govorio? Čarobnjak nikada nije ni otišao.

Stari moj, nekad me stvarno nerviraš, govorio je mračni glas u njegovoj glavi.

Zbilja me nerviraš. A toliko toga smo prošli skupa.

Toliko toga su prošli skupa... imao je pravo. Čarobnjak je bio uzrok Phuryjeve nepremostive potrebe za crvenim dimom, bio je stalno prisutan u njegovoj glavi, uvijek je pilio po onome što on nije napravio, što je trebao napraviti, što je mogao napraviti bolje. Što bi bilo kad bi bilo. Gotovo je sad.

Zgodne frazice. U stvarnosti Prstenova utvara iz Gospodara prstenova tjerala ga je sve dublje u crveni dim, kao da mu je svezala noge i ruke, pokrila mu glavu vrećom i ubacila ga u prtljažnik. Ništa nije mogao.

Zapravo bi mi bolje poslužio kao prednji branik, stari moj. Točno. Čarobnjak se u njegovu mozgu pojavljivao kao Prstenova utvara koja stoji nasred ogromne, sive pustopoljine od lubanja i kostiju. Koristio je svoj savršeni britanski naglasak kako bi Phuryja podsjetio na sve njegove neuspjehe, a on je zbog te odzvanjajuće litanije palio još crvenog dima samo da si ne bi zabio pištolj u usta i počastio se metkom. Nisi ga spasio. Nisi ih spasio. Prokletstvo ih je snašlo zbog tebe. Ti si kriv... ti si kriv...

Phury je posegnuo za novim zamotuljkom i zapalio ga zlatnim upaljačem.

On je onaj kojeg su u Starom Svijetu zvali exhile dhoble. Zli blizanac.

Rođen je tri minute iza Zsadista. Njegovo rođenje je prizvalo prokletstvo na obitelj. Prokletstvo neravnoteže. Dva plemenita sina, živa i zdrava. Bilo je to previše sreće za jednu obitelj. Ravnoteža je bila narušena. Njegovog blizanca su nakon nekoliko mjeseci oteli, prodali u roblje i zlostavljali cijelo jedno stoljeće na sve moguće načine.

Zahvaljujući svojoj gospodarici bolesnog uma, Zsadist je imao ožiljke na licu i leđima te na zapešćima i vratu. Još gori ožiljci su ga nagrđivali iznutra.

Phury je otvorio oči. Tjelesno spašavanje njegovog brata nije bilo dovoljno.

Bella je poput čuda uskrsnula njegovu dušu, a sada je ona bila u opasnosti. Ako je izgube...

Onda će sve biti kako treba i ravnoteža će ostati nepokolebana za sljedeću generaciju, rekao je čarobnjak. Ne misliš valjda da će tvoj blizanac požnjeti blagoslov zdravorođenog ~ 10 ~

djeteta? Ti ćeš imati nebrojeno mnogo djece. On neće imati nijedno. Tako djeluje ravnoteža.

Oh, vodim sa sobom i njegovu šelan, jesam li ti to rekao?

Phury je zgrabio daljinski upravljač i pojačao Puccinija. »Che gelida manina.« Nije upalilo. Čarobnjak je obožavao Puccinija. Prstenova utvara samo je počela plesati valcer po polju smrti. Čizmom je gazila lubanje i kosti pod sobom, elegantno je mahala nezgrapnim rukama, a potrgani crni plašt je vijorio oko nje poput grive crnog pastuha koji zabacuje svoju kraljevsku glavu. Čarobnjak se samo smijao plešući valcer na ogromnom, bezdušnom sivom ništavilu.

Potpuno. Sjebano.

Phury je bez gledanja posegnuo za vrećicom crvenog dima i rizlom koja je stajala na noćnom ormariću.

Nije morao mjeriti razdaljinu. On je pas koji zna gdje je zakopao kost.

Dok je čarobnjak đuskao uz La Boheme, Phury je smotao dva debela smotuljka da poslije ne mora. Pušio je pripremajući svoje obrambene mehanizme. Dok je izdisao, dim na njegovim usnama imao je okus kave i čokolade. Pušio bi i da je imao okus smeća, jer jedino je tako mogao ušutkati čarobnjaka.

Već je dosegnuo točku u kojoj bi pripalio kontejner smeća ako bi to značilo malčice mira i tišine.

Ne mogu vjerovati da ti naš odnos tako malo znači, rekao je čarobnjak.

Phury se usredotočio na crtež koji je držao u krilu. Radio je na njemu već pola sata. Nakon kratkog pregleda umočio je vrh pera u srebrnu posudicu koju je naslonio na bok. Tinta u njoj je izgledala poput krvi njegovih neprijatelja, bila je gusta, masna i sjajna. Na papiru je bila tamne, crvenosmeđe boje, a ne odvratne crne. Nikad ne bi crnom bojom slikao nekoga koga voli. To bi donijelo nesreću.

Osim toga, ova tinta nalik na krv bila je istovjetne nijanse kao i pramenovi Belline kose. Odgovarala je zadanoj temi.

Phury je pažljivo osjenčavao luk njezinog savršenog nosa. Tanke niti pera su se križale jedna s drugom dok nije dobio pravu gustoću. Crtanje tintom bilo je veoma slično životu. Jedan krivi potez i sve je upropašteno.

Kvragu. Bellino oko nije bilo baš kako je zamislio.

Zavrnuo je podlakticu da ne dodiruje svježe nanesenu tintu i pokušao popraviti ono što nije bilo u redu, oblikujući Bellin donji očni kapak da mu luk bude oštriji. Njegovi potezi ostavljali su lijep trag na Craneovom papiru, ali oko i dalje nije bilo kako treba.

Da, nije bilo kako treba i on je to najbolje znao. Crtao ju je posljednjih osam ~ 11 ~

mjeseci. Čarobnjak je zastao usred baletne pozicije i prokomentirao kako je to njegovo zabavljanje perom i tintom doista gnjusno. Crtati trudnu šelan svog blizanca. Mislim, stvarno!

Samo bi se prokleto kopile moglo fiksirati na ženku združenu s vlastitim bratom blizancem. A ti si to učinio. Sigurno se ponosiš sobom, stari moj.

Da, čarobnjak je iz nekog razloga uvijek govorio s britanskim naglaskom.

Phury je povukao još jedan dim i nagnuo glavu u stranu da vidi hoće li pomoći promjena kuta gledanja. Ništa. Još uvijek nije dobro. Zapravo ni kosa nije ispala kako treba. Iz nekog je razloga nacrtao njezinu kosu skupljenu u šinjon, s pramenčićima koji su je škakljali po licu, a ona ju je uvijek nosila raspuštenu.

Ma, što god. Uvijek je bila i više nego prekrasna, a ostatak njezina lica bio je onakav kako ga je uvijek crtao; ljupko je gledala udesno, trepavice su joj bacale sjenu na obraze, a u pogledu se zrcalila toplina i odanost.

Zsadist joj je sjedio zdesna tijekom obroka. Da mu ruka kojom se borio ostane slobodna. Phury je nikad nije crtao s pogledom koji je upućen njemu. Ni u stvarnom životu ga nikada nije gledala. Bila je zaljubljena u njegovog brata blizanca i to nikada ne bi promijenio, bez obzira na to koliko je čeznuo za njom.

Nacrtao ju je od vrha šinjona do ramena. Nikada nije crtao njezin trudnički trbuh. Trudne ženke nikada nisu bile slikane od prsne kosti prema dolje. I to je značilo nesreću. I podsjećalo ga je na njegov najveći strah.

Smrt pri porodu bila je jako uobičajena.

Phury je prstima pomilovao njezino lice, izbjegavajući nos jer je tinta još uvijek bila mokra. Bila je prekrasna, čak i s okom koje nije ispalo kako treba te s drugačijom kosom i s usnama koje su bile tanje nego inače.

Gotovo. Vrijeme je da započne novi crtež.

Spustio je ruku na dno crteža i nacrtao list bršljana pored njezinog ramena.

Prvo samo list, a zatim stabljiku... pa još listova, još gustih listova koji su joj pokrili vrat, vilicu, zatvorili joj usta i sakrili obraze.

Vrh njegovog pera stalno se vraćao u posudicu. Želio je da je bršljan preuzme i pokrije tragove njegovog pera, da skrije njegovo srce i grijeh koji ondje živi.

Bilo je najteže prekriti njezin nos. To je uvijek ostavljao za kraj, kad se više nije moglo izbjeći. Pluća su ga žarila kao da je netko njemu samome zabranio disati.

Kad je bršljan pobijedio, Phury je zgužvao papir i bacio ga preko sobe u ~ 12 ~

mjedeni koš za smeće.

Koji je sada mjesec... kolovoz? Da, kolovoz. To bi značilo... da, ona ima još dobrih godinu dana trudnoće pred sobom, uz pretpostavku da izdrži. Već je bila na održavanju trudnoće, poput mnogih ženki, jer svi su bili jako zabrinuti zbog preuranjenih trudova.

Ugasio je opušak i posegnuo za još jednim zamotuljkom, shvativši da je već ispušio oba. Ispružio je cijelu nogu, maknuo stalak za crtanje i dohvatio svoj pribor za preživljavanje: plastičnu vrećicu crvenog dima, tanki paketić rizle i glomazni zlatni upaljač. Za tren oka smotao je još jedan i odmjerio zalihu uvlačeći prvi dim.

Sranje, imao je još jako malo. Jako malo.

Smirilo ga je podizanje čeličnih zaštita s prozora. Noć je pala u svojoj mračnoj ljepoti i donijela slobodu Bratstvu... a njemu mogućnost da se vidi sa svojim dilerom Rehvengeom.

Pomaknuo je nogu bez stopala i lista, dohvatio protezu, pričvrstio je ispod koljena i ustao. Bio je toliko napušen da mu se činilo da pliva zrakom. Prozor prema kojem je išao djelovao je miljama daleko. No sve je bilo super. Ta poznata izmaglica ga je tješila i osjećaj plutanja mu je olakšavao muke dok je gol hodao sobom.

Vrt pod kućom bio je prekrasan, osvijetljen snopom svjetlosti koji je dopirao iz knjižnice.

Ovako bi vrt trebao izgledati, pomislio je. Cvijeće u cvatu koje pršti od zdravlja, drveće bremenito kruškama i jabukama, čisti puteljci, podrezana živica. Nije bio nimalo nalik na vrt u kojem je odrastao. Nimalo.

Pod njegovim prozorom ruže su bile u punom cvatu, a njihove bucmaste glavice u duginim nijansama su se ponosito uzdizale na trnovitim stabljikama.

Ruže su ga navele da pomisli na još jednu ženku.

Kad je uvukao još jedan dim, zamislio je svoju ženku, onu koju bi zapravo trebao crtati... onu kojoj bi prema zakonu i običajima trebao raditi još mnogo toga, a ne samo crtati je.

Odabranicu Cormiju. Svoju Prvu družicu.

Među njih četrdeset. Čovječe, kako je, dovraga, on završio kao Primužjak Odabranica?

Rekao sam ti, odvratio je čarobnjak. Imat ćeš nebrojeno mnogo djece i sva tvoja djeca će imati tu radost da gledaju oca čije je jedino postignuće ostavljanje na cjedilu svih oko sebe.

U redu, to kopile doista zna biti zločesto. Ali ipak ima pravo. Nije se ~ 13 ~

združio s Cormijom onako kako nalaže ritual. Nije otišao na Onu Stranu sastati se s Upraviteljicom. Nije se sastao s preostalih trideset i devet Odabranica s kojima je trebao spavati i oploditi ih.

Phury je uvlačio dim još dublje, a težina vlastite neupotrebljivosti mu je pritiskala ramena dok ga je čarobnjak gađao plamenim kuglama zlobe. Izvrsno je ciljao. No, mnogo je i vježbao.

Ti si laka meta, stari moj. Tako ti je to.

Barem se Cormia nije žalila što zanemaruje dužnost. Nije mu željela biti Prva družica, natjerali su je. Na dan obreda morali su je zavezati za obredni krevet.

Razdvojili su joj ruke i noge kao da je životinja kojom se on treba okoristiti. Bila je nasmrt preplašena.

Kad ju je vidio, vratile su mu se početne postavke spasitelja svijeta. Doveo ju je u kuću Bratstva i smjestio u spavaću sobu pored svoje. Fućkalo mu se za tradiciju, nikada ne bi nasilu uzeo ženku. Mislio je da će biti lakše ako dobiju malo prostora i vremena da se upoznaju.

Da... ne. Cormia se držala po strani dok je on obavljao svoje svakodnevne dužnosti i davao sve od sebe da ne implodira. Tijekom posljednjih pet mjeseci nisu se približili ni jedno drugome ni krevetu. Cormia je rijetko progovarala i pojavljivala se samo tijekom obroka. Izlazila je iz sobe samo da bi otišla u knjižnicu po knjige.

Više je nalikovala na sjenku s mirisom jasmina zaogrnutu dugačkim bijelim plaštem.

Sramota je bila u tome što je njemu odgovaralo takvo stanje stvari. Mislio je da je sasvim svjestan seksualne obveze koju je prihvatio kad je umjesto Vishousa pristao biti Primužjak, no stvarnost je bila puno teža i napornija od samog pojma. Četrdeset ženki. Četrdeset. Četiri nula.

Vjerojatno je sišao s uma kad je pristao zauzeti Vishousovo mjesto. Sam Bog zna da njegov jedini pokušaj gubljenja nevinosti nije prošao baš najbolje, a to je čak bilo s profesionalkom. No možda je isprobavanje stvari s kurvom zapravo i bilo dio problema. Ali koga je drugoga imao? On je dvjestogodišnjak koji se zavjetovao na celibat i koji nema pojma. Kako će se popeti na prekrasnu, krhku Cormiju i nabijati je dok ne svrši te se vratiti u utočište Odabranica i praviti se da je mormon ili nešto slično?

Koji kurac mu je bio na pameti?

Phury je stavio žižu u usta i otvorio prozor. Teški miris ljetne noći preplavio je sobu, a on je opet pomislio na ruže. Ulovio je Cormiju s ružom u ruci.

Vjerojatno ju je uzela iz buketa koji je Fritz složio u dnevnom boravku u ~ 14 ~

prizemlju. Sjedila je pored vaze s blijedoljubičastom ružom u dugoprstoj ruci, nagnula glavu nad okruglu glavicu cvijeta i prinijela nos raskošnim laticama.

Nekoliko nježnih pramenčića njezine plave kose se otelo iz punđe i palo niz njezin vrat u laganim, prirodnim valovima. Baš kako padaju ružine latice.

Poskočila je kad ga je vidjela kako je gleda, vratila ružu na mjesto i brzo otišla u svoju sobu bešumno zatvorivši vrata. Znao je da je ne može zauvijek držati tu, daleko od svega što joj je poznato. Morali su dovršiti seksualnu ceremoniju. Takvu je pogodbu sklopio, a ona sama mu je rekla da namjerava ispuniti svoju zadaću bez obzira na strah koji osjeća.

Bacio je pogled na svoju komodu i zadržao ga na teškom zlatnom medaljonu veličine ovećeg nalivpera. Označen starodrevnim natpisom na Starom jeziku, medaljon nije bio samo ključ svih zdanja na Onoj Strani, nego i posjetnica mužjaka koji je gospodario Odabranicama.

Primužjaka su zvali i snagom vrste.

Medaljon je i danas zvonio kao što je zvonio i dan prije. Kad god ga je Upraviteljica trebala, ovaj predmet je vibrirao i on je trebao dići dupe i odazvati se, otići na mjesto koje mu je već trebalo postati dom. Utočište. Ignorirao je poziv. Kao i prethodna dva.

Nije želio čuti ono što je već znao. Prevršio je mjeru kad je pustio da pet mjeseci prođe bez završetka ceremonije Primužjaka.

Pomislio je na Cormiju zatvorenu u gostinjsku sobu, usamljenu. Nije imala nikoga s kim bi mogla razgovarati. Bila je daleko od svojih sestara. Pokušao je doprijeti do nje, no ona bi samo postala nervozna od njega. Razumljivo.

Bože mili, nije imao pojma kako već dosad nije poludjela. Trebao joj je prijatelj. Svima su trebali prijatelji.

Ali svi ne zaslužuju prijatelje, primijetio je čarobnjak.

Phury se okrenuo i otišao pod tuš. Zastao je kad je prolazio pored koša za smeće. Njegov crtež se počeo odmatati iz lopte u koju ga je zgužvao. Vidio je bršljan kojim je pokrio portret. Sjetio se kako je nacrtao podignutu kosu i pramenčiće koji padaju kao latice ruže. Odmahnuo je glavom. Cormia je prekrasna, ali... Željeti nju bilo bi ispravno, dovršio je čarobnjak. Zašto bi onda, pobogu, ti napravio nešto takvo? To će ti uništiti prekrasni niz postignuća. Ne, čekaj, mislim neuspjeha. Je li tako, stari moj?

Phury je odvrnuo Puccinija i ušao pod tuš.

~ 15 ~

Drugo poglavlje Kad su se zaštite podignule s prozora, Cormia je već bila jako zauzeta.

Sjedila je na orijentalnom tepihu prekriženih nogu i lovila zrna graška po kristalnoj zdjeli punoj vode. Kuglice su bile tvrde poput kamenčića kad ih je Fritz donio, no smekšale su se nakon namakanja. Kad je uhvatila jednu, posegnula je nalijevo za čačkalicom. Izvadila ju je iz kutije na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo SIMMONSOVE ČAČKALICE, 5OO KOMADA. Uzela je jedno zrno graška i nabola ga na vrh čačkalice, zatim je uzela još jedno zrno i još jednu čačkalicu te ponovila radnju da bi načinila pravi kut.

Nastavila je, stvorivši prvo kvadrat, a zatim trodimenzionalnu kutijicu.

Zadovoljno se nagnula i pričvrstila je na jednu od njezine istovjetne braće, dovršivši tako posljednji kut četverostrane temeljne strukture promjera nešto većeg od jednog metra. Sad će nastaviti prema gore i graditi katove. Čačkalice su bile istovjetne, jednaki komadići drva. Zrna graška su bila sasvim ista, okrugla i zelena. Oboje su je podsjećali na mjesto odakle je došla.

Istovjetnost je bila važna u bezvremenskom utočištu Odabranih. Istovjetnost je bila najvažnija.

Ovdje je jako malo toga bilo istovjetno. Čačkalice je prvi put vidjela dolje nakon obroka, kad su ih Brat Butch i Brat Rhage izvadili iz elegantne srebrne kutije prilikom ustajanja od stola. Jednom je bez ikakvog razloga uzela nekoliko i ponijela ih sa sobom. Pokušala ih je staviti u usta, no nije joj se svidio suh, drven okus. Ne znajući što drugo da napravi s njima, ostavila ih je na noćnom ormariću složene u raznim oblicima.

Batler Fritz je došao počistiti sobu i primijetio je njezine makinacije. Nešto kasnije se vratio sa zdjelom graška koji se namakao u toploj vodi. Pokazao joj je sustav. Zrno graška između dvije čačkalice. Zatim dodaš još jedan dio, pa još jedan, i na kraju imaš nešto vrijedno pogleda.

Kad su njezine zamisli postale veće i ambicioznije, počela je planirati sve kutove i podizanja da smanji pogreške. Počela je raditi na podu jer tamo ima više mjesta.

Nagnula se naprijed i provjerila crtež koji je načinila prije no što je počela raditi. Služio joj je kao vodič. Sljedeći sloj gradnje će biti manji, a onaj nakon njega još manji. Na kraju će dodati toranj.

Bilo bi dobro imati malo boje. Ali kako će to izvesti?

Ah, boja. Oslobađanje oka. ~ 16 ~

Ovdašnji život donosio je mnogo izazova, ali boje su je oduševile. U utočištu Odabranih sve je bilo bijelo: od trave, drveća i hramova do hrane, pića i svetih knjiga.

Osjetila je blagi ubod krivnje pogledavši svoje svete tekstove. Bilo bi teško dokazati da je ovu malu katedralu od zrna graška i čačkalica izgradila Čuvardjevi u slavu.

Odabranice nisu imale za cilj njegovanje vlastite osobnosti. To je bilo svetogrđe. Raniji posjet Upraviteljice trebao ju je podsjetiti na to.

Mila Djevo Čuvarice, nije željela misliti o tome.

Ustala je i pričekala da je prođe vrtoglavica. Zatim je prišla prozoru. Pod njim je vidjela ruže i pogledala svaki pojedini grm, tražeći nove pupoljke, brojeći opale latice i procvale glavice te nove listove.

Vrijeme je prolazilo. Znala je o biljkama, njihovim ciklusima cvjetanja od tri ili četiri dana za svaki cvat.

Još se i na to morala naviknuti. Na Onoj Strani nije postojalo vrijeme. Bio je utvrđen ritam obreda, obroka i kupanja, ali nisu se izmjenjivali dan i noć, sati se nisu mjerili niti su prolazila godišnja doba. Vrijeme i postojanje su bili jednako statični kao i zrak, kao i svjetlo, kao i krajolik.

Ovdje je morala naučiti da postoje minute, sati, dani, tjedni, mjeseci, godine.

Satovi i kalendari su se koristili za obilježavanje svega toga, a ona ih je naučila tumačiti baš kao što je naučila tumačiti ovaj svijet i bića u njemu.

Jedan slugan je izišao na terasu. Nosio je velike vrtne škare i crveno vjedro.

Obilazio je grmlje i uređivao ga.

Pomislila je na bijele travnjake utočišta. Na nepomično bijelo drveće. Na bijelo cvijeće koje je uvijek cvjetalo. Tamo je sve bilo zamrznuto u besprijekornom stanju, nije bilo potrebno podrezivati živicu, kao ni kositi travu.

Ništa nije trebalo mijenjati.

Oni koji su udisali nepomični zrak bili su jednako zamrznuti, čak i u svojim kretnjama, živi, a opet neživi.

Ali i Odabranice su starjele, zar ne? Umirale su.

Bacila je pogled preko ramena na komodu s praznim ladicama. Svitak koji joj je Upraviteljica predala stajao je na svom sjajnom postolju. Odabranica Amalya, kao Upraviteljica, bila je ona koja izdaje takva priznanja rođenja i pojavila se da bi izvršila svoju dužnost.

Da je Cormia bila na Onoj Strani, obred bi se bio održao i tamo. Ali ne za nju, naravno. Osoba o čijem se rođenju radilo nije primala nikakve posebne počasti, jer na Onoj Strani nije postojala osobnost pojedinca. Samo cjelina. ~ 17 ~

Misliti sam za sebe, misliti na sebe bilo je svetogrđe. Ona je sama oduvijek bila pritajena grešnica. Oduvijek je imala strane ideje, lutajuće misli i porive. A nisu je vodili nikamo.

Cormia je podignula ruku i stavila je na okno. Staklo kroz koje je gledala bilo je tanje od njezinog malog prsta, prozračno poput vjetra, jedva da je i predstavljalo ikakvu prepreku. Već dugo je željela otići dolje do cvijeća, ali čekala je... pojma nije imala što.

Kad je prvi put došla ovamo, preplavilo ju je preopterećenje osjetila. Tu je bilo toliko stvari za koje nije znala čemu služe, poput baklji umetnutih u zidove koje je trebalo pritisnuti da dobiješ svjetlo, i strojeva koji su prali posuđe, hladili hranu ili stvarali slike na malenom ekranu. Nekakve kutije su zvonile svaki puni sat i metalna vozila su nosila ljude okolo, a neke čudne naprave trebalo je goniti tamo-amo po podu da bi zujale i čistile.

Ovdje je bilo više boja nego na draguljima u trezoru. Bilo je toliko mirisa, i dobrih i loših.

Sve je bilo tako različito, a takve su bile i osobe. Tamo gdje je ona živjela nije bilo mužjaka, a sve njezine sestre su bile skoro iste. Sve su nosile bijele ogrtače, podignutu kosu i ogrlice s privjeskom u obliku suze. Sve su hodale i govorile na istovjetan, tih i nenametljiv način. Sve su u isto vrijeme radile iste stvari. A ovdje? Kaos! Braća i njihove šelan nosili su različitu odjeću, razgovarali su i smijali se na sebi svojstvene i prepoznatljive načine. Voljeli su neku hranu, neku nisu, neki su spavali dokasna, a neki uopće nisu spavali. Neki su bili zabavni, neki bijesni, a neki... lijepi.

Jedna je definitivno bila lijepa.

Bella je bila lijepa.

Pogotovo u očima Primužjaka.

Kad je sat počeo otkucavati, Cormia je stisnula ruke uz tijelo. Obroci su joj bili mučni jer su je podsjećali na to kako će biti kad se ona i Primužjak vrate u utočište. Kad ga njezine sestre budu gledale s jednakim obožavanjem i zadovoljstvom.

Kakva promjena! U početku se nasmrt bojala Primužjaka. Sada, nakon pet mjeseci, nije ga htjela dijeliti ni s kim. Ta višebojna griva, žute oči i dubok, svilenkast glas činili su ga spektakularnim mužjakom u najpodobnijem vremenu za združivanje. No nije ju samo to fasciniralo. Bio je utjelovljenje svega što je ona smatrala hvalevrijednim. Stalno je bio usredotočen na druge, ne na sebe. Za večerom se uvijek raspitivao o svima, o njihovim ozljedama i sitnim boljkama, malim i velikim strahovima. Nikad nije tražio pozornost za sebe. Nikad nije ~ 18 ~

zapodijevao razgovore o sebi. Bio je beskrajno pun potpore.

Ako je postojao neki težak posao, dobrovoljno se javljao da ga obavi. Ako je trebalo nešto na brzinu srediti, on bi otrčao. Ako bi Fritz posustao pod težinom nekog poslužavnika, Primužjak je prije svih ustajao da mu pomogne. Sudeći po onome što je čula iz razgovora, on je bio borac i nastavnik u obuci boraca te jako dobar prijatelj svima za stolom.

Doista je bio savršen primjer kreposti Odabranih, savršen Primužjak. Negdje se u svim tim satima, danima i mjesecima izgubila i zastranila s puta dužnosti na put vlastitog izbora. Sada je željela biti s njim. Više nije postojalo moram i trebam.

A to ju je činilo heretikom.

Predivna glazba koju je Primužjak uvijek slušao se prekinula. To je značilo da silazi na prvi obrok. Zvuk kucanja na njezinim vratima ju je prestrašio i okrenula se. Dok joj se ogrtač slagao uz noge, uhvatila je miris crvenog dima kako ulazi u njezinu sobu.

Primužjak je došao po nju?

Brzo je provjerila je li joj šinjon na mjestu i stavila odbjegle pramenčiće iza uha. Kad je otvorila vrata, ukrala je pogled na njegovo lice prije no što mu se naklonila.

O, najmilija Djevo Čuvarice... Primužjak je bio prelijep da ga se predugo gleda.

Oči su mu bile žute poput citrina, koža zlatnosmeđa, a duga kosa prekrasna mješavina svih boja, od najbljeđe plave do najdubljeg mahagonija i toplog bakra.

Kratko joj se naklonio, iako je znala da mrzi te formalnosti.

Radio je to zbog nje, jer bez obzira na to koliko joj puta rekao da prestane biti tako formalna, ona si nije mogla pomoći. »Slušaj, razmišljao sam«, rekao je.

Oklijevao je, a ona se prepala da je možda Upraviteljica bila kod njega. Svi su u utočištu čekali da se obred privede kraju i svi su znali da još nije gotov.

Počela se osjećati kao da kasni, a to nije imalo nikakve veze s tim koliko je on privlači. Teret tradicije je svakim danom postajao sve teži. Pročistio je grlo. »Već smo neko vrijeme ovdje i znam da nije bilo lako prijeći. Mislio sam da si možda usamljena i da trebaš društvo.« Cormia je dotaknula svoj vrat. To je bilo lijepo. Već je i vrijeme da budu malo zajedno. Ispočetka nije bila spremna za njega. Sada jest. »Mislio sam da bi bilo dobro za tebe«, rekao je svojim prekrasnim glasom, »da se družiš s nekim.« Duboko se naklonila. »Hvala vam, vaša milosti, slažem se.« ~ 19 ~

www.balkandownload.org »Odlično. Imam nekoga na umu.« Cormia se odmah uspravila. Nekoga?

John Matthew je uvijek spavao gol.

Pa, spavao je gol od prijelaza. Tako je bilo manje toga za prati.

Zastenjao je, posegnuo između svojih nogu i dlanom obuhvatio kamenu erekciju. Probudila ga je, kao i uvijek. Bila je pouzdanija od ikakvog alarma, tvrda i velika ko jebeni Big Ben. Imala je i gumb za odgodu alarma. Ako se pobrine za stvar, dobivao bi još dvadesetak minuta odmora prije no što se opet ukruti. Uobičajena rutina bila je tri puta prije no što ustane i još jednom pod tušem. Kad se samo sjeti da je nekada ovo želio...

Nije pomagalo misliti na neprivlačne stvari i usprkos sumnji da svršavanje samo pogoršava situaciju, uskraćivanje pažnje njegovom pimpeku nije dolazilo u obzir. Kad je nekoliko mjeseci iskušavao nedrkanje, u dvanaest sati bi postao toliko napaljen da bi pojebao i deblo.

Postoji li nekakva antiviagra? Cialis Nejebalis? Mlohavokitocin?

Prevrnuo se na leđa, pomaknuo jednu nogu u stranu i počeo se gladiti. To mu je bila omiljena poza, iako bi se prevalio na desni bok ako bi prejako svršio.

Još prije prijelaza želio je imati erekciju jer je mislio da će postati muškarac kad mu se digne. Nije ispalo baš tako. Naravno, s ovim ogromnim tijelom, urođenim darom za borbu i trajnom erekcijom bio je školski primjer muškarčine.

Iznutra se osjećao jednako nejako kao i uvijek.

Izvio je leđa i nabijao u vlastiti dlan. Bože... ovo je jako dobro. Bilo je dobro svaki put kad je njegova ruka primala udare. Kad ga je prvi i jedini put dotaknula ženka, erekcija mu je splasnula jednako brzo kao i samopoštovanje.

Zapravo, da, imao je svoju antiviagru. To je bila druga osoba.

Ali sad nije vrijeme za cvilež nad jadnom prošlosti. Pimpek mu je bio spreman za paljbu; znao je po obamrlosti. Trenutak prije svršavanja se sasvim umrtvio i to se događalo sada dok se gladio još nekoliko puta prije eksplozije.

O, da... evo ga... napetost u jajima je dosegla vrhunac, bokovi su mu se nekontrolirano tresli i usne razdvojile da može lakše dahtati... i kao da sve to nije dovoljno, mozak se bacio u akciju.

Ne... kvragu... ne opet ona, molim te, ne ona...

Sranje. Prekasno. Usred vrtloga seksa njegov um se zakvačio za jednu jedinu stvar zbog koje će sve ovo morati ponoviti: ženku odjevenu u kožu s ~ 20 ~

muškom frizurom i ramenima čvrstim kao u boksačkog prvaka.

Xhex.

Bezglasnim vriskom je popratio svoje svršavanje i prevalio se na stranu.

Orgazam je bio beskrajan dok je zamišljao njih dvoje kako se seksaju u jednom od zahoda kluba u kojem je radila kao šefica osiguranja. Dokle god su mu slike prolazile kroz glavu, njegovo tijelo nije moglo prestati. Orgazam se produljio na deset minuta i završio kad je John bio sav mokar od znoja i onoga što je izišlo iz njegovog penisa.

Pokušao je obuzdati misli, ali nije uspio. Nastavio je svršavati, gladiti se dok mu je srce luđački lupalo. Zamišljao je njih dvoje zajedno. Ovog je puta barem bilo dobro što je rođen bez glasa, inače bi cijela kuća znala što trenutačno zamišlja i radi.

Stvari su se smirile tek nakon što je nasilu otrgnuo ruku s pimpeka. Kad mu se tijelo primirilo, sav je omlitavio od napora. Disao je u jastuk dok su mu se znoj i druge stvari sušile na trbuhu.

Prekrasno buđenje. Divna vježbica. Dobar način ubijanja vremena. Ali sasvim isprazan.

Pogled mu je bez ikakvog razloga odlutao prema noćnom ormariću. Da je otvorio ladicu, a to nikada nije činio, našao bi dvije stvari: krvavocrvenu kutiju veličine šake i stari dnevnik kožnatih korica. Kutija je sadržavala težak zlatni prsten pečatnjak ukrašen grbom loze ratnika Crnog Bodeža Dariusa, sina Marklonova. Antikni dnevnik je sadržavao misli njegova oca tijekom dvogodišnjeg razdoblja. To je također dobio na dar. John nikad nije stavio taj prsten niti je pročitao dnevnik.

Postojalo je nekoliko razloga za to, no glavni je bio taj da mužjaka kojemu su te stvari pripadale nije smatrao svojim ocem. Ocem je smatrao drugog Brata.

Brata kojeg se već osam mjeseci smatralo nestalim u akciji.

Ako ikada bude nosio ikakav pečatnjak, bit će to onaj s grbom Tohrmenta, sina Hharmova. Tako će odati počast mužjaku koji mu je vrlo brzo postao jako važan.

Ali to se neće dogoditi. Tohr je najvjerojatnije bio mrtav, bez obzira na sve što je Wrath govorio, a otac mu nikada nije ni bio.

Ne želeći postati turoban, John se dignuo s kreveta i oteturao u kupaonicu.

Tuš i odijevanje su mu pomogli da dođe k sebi.

Večeras nije bilo nastave, pa je namjeravao odraditi još koji sat u uredu i nakon toga se naći s Qhuinnom i Blayem. Nadao se da će biti puno papirologije.

Večeras se nije radovao sastanku s najboljim prijateljima. ~ 21 ~

Večeras će njih trojica ići na drugi kraj grada... u šoping-centar.

To je bila Qhuinnova ideja. Kao i obično. Prema njegovom mišljenju, Johnu je bila potrebna doza stila u odijevanju. Pogledao je svoje levisice i bijelu majicu Hanes. Jedino upadljivo na njemu bile su crne tenisice Nike Air Maxes. A ni one nisu bile baš jako upadljive.

Možda je Qhuinn bio u pravu kad ga je nazvao stilskim promašajem, ali stvarno... pa nije baš imao koga impresionirati.

Riječ koja mu se pojavila u glavi izazvala je bujicu psovki. Xhex.

Netko je pokucao na vrata. »John? Jesi tu?« Brzo je ugurao majicu u hlače pitajući se zašto ga Phury traži. Redovito je učio i dobro mu je išlo u borbama. Možda zbog posla koji odrađuje u uredu?

Otvorio je vrata i pokazao bok na američkom znakovnom jeziku. »Hej. Kako je?« John je kimnuo i smrknuo se kad je Phury počeo pokazivati na znakovnom jeziku. Došao sam te zamoliti za uslugu. Što god ti treba.

Cormia je... pa, nije joj baš lako biti ovdje. Mislio sam da bi bilo dobro kad bi mogla provesti malo vremena s nekim, znaš... s nekim tko je normalan i ne previše naporan.

Nekompliciran. Bi li htio preuzeti tu čast? Samo malo razgovarati s njom, pokazati joj kuću ili... što god. Učinio bih to sam, ali...

Komplicirano je, dovršio je John u svojoj glavi.

Komplicirano je, pokazao je Phury.

Slika tihe, plavokose Cormije mu se pojavila u glavi. Promatrao je kako Cormia i Phury napadno ne gledaju jedno u drugo tijekom obroka i pitao se, kao vjerojatno i svi ostali, jesu li se već prasnuli.

Nije mislio da jesu. Još uvijek su se prečudno ponašali.

Bi li htio, pokazivao je Phury, mislim da bi mogla imati nekih pitanja ili... ma ne znam, možda bi htjela razgovarati o nečemu.

Istini za volju, Odabranica nije izgledala kao da bi uopće htjela razgovarati ili družiti se. Uvijek je držala glavu pognutu pri obrocima i nije ništa govorila, a jela je samo bijelu hranu. No kako je John mogao odbiti Phuryja kad ga je zamolio?

Brat mu je uvijek pomagao pri učenju borbenih pozicija i odgovarao na pitanja izvan učionice. Jednostavno je bio tip osobe za koju si želio učiniti nešto lijepo jer je prema svima bio tako dobar.

Naravno, odgovorio je John. Bit će mi drago.

Hvala. Phury ga je potapšao po ramenu sa zadovoljstvom nekoga tko je ~ 22 ~

upravo dobio na kladionici. Reći ću joj da se nađe s tobom u knjižnici nakon prvog obroka.

John je bacio pogled na svoju odjeću. Nije bio siguran jesu li traperice dovoljno otmjene, no samo to je imao u ormaru. Možda je dobro što danas s dečkima ide u šoping-centar. Šteta što već ranije nisu otišli.

~ 23 ~

Treće poglavlje Tradicija u Degradacijskom društvu je nalagala da se nakon indukcije odazivaš samo na prvo slovo svojeg imena. Gospodin D. zapravo je trebao biti poznat kao gospodin R., R. kao Roberts. Stvar je bila u tome što je kad su ga unovačili, preuzeo identitet nekog Delancyja. I tako je postao gospodin D., i bio taj već trideset godina.

To ga nije pretjerano mučilo. Imena ionako nikome nisu bila važna.

Gospodin D. je smanjio brzinu ulazeći u krivinu na Cesti 22, ali ubacivanje u treću mu nije previše pomoglo. Ford Focus imao je jednako energije koliko i prosječan devedesetogodišnjak. Nekako je smrdio po naftalinu i perutavoj staračkoj koži.

Caldwell, poljoprivrednu oazu države New York, činilo je stotinjak kilometara kukuruznih polja i pašnjaka. Dok je automobil teškom mukom prolazio kroz sve to, gospodin D. je pomislio na vile. Njima je počinio svoje prvo umorstvo. U Teksasu kad je imao četrnaest godina. Ubio je rođaka Velikog Tommyja. Gospodin D. se ponosio samim sobom što se tada izvukao. Bio je malen i djelovao je bespomoćno. Dobri stari Veliki Tommy bio je sirovina ogromnih ruku i poprilično zloban, pa kad je gospodin D. uplakanog, krvavog lica otrčao mami, svi su bili uvjereni da je Tommy ubijen u žaru obrane i da je zaslužio sve što ga je snašlo. Ha! Gospodin D. ga je slijedio u staju i izazivao ga dok ga ovaj nije udario u usta i oko, a to mu je trebalo da može reći da ga je ubio u samoobrani. Zatim se prihvatio vila koje je ranije pripremio i krenuo na posao.

Samo je želio saznati kako je to ubiti čovjeka. Mačke, oposumi i rakuni koje je lovio u stupice i mrcvario su bili dobri, ali oni nisu bili ljudi.

Bilo je teže nego što je zamišljao. Vile su u filmovima ulazile u ljudska tijela kao žlica u juhu, ali u stvarnosti nije bilo tako. Bodlje su se toliko zapetljale u Tommyjeva rebra da se gospodin D. morao nogom oduprijeti o rođakov bok da ih izvuče. Drugi put ga je ubo u trbuh i vile su se opet zaglavile. Vjerojatno u kralježnicu. Opet se morao oduprijeti nogom. Kad je Tommy napokon prestao cviljeti poput ranjenog praseta, gospodin D. je dahtao kao da u staji nema dovoljno slatkog zraka s mirisom sijena.

Ali nije bilo sasvim loše. Stvarno mu se svidjela izmjena izraza na Tommyjevom licu. Prva je došla ljutnja zbog koje je udario gospodina D.-a, zatim nevjerica. Dok je Veliki Tommy iskašljavao krv i hvatao zrak, oči su mu ~ 24 ~

sjale od sasvim opravdanog straha, onakvog kakvog je tvoja mama htjela da osjećaš pred Gospodinom, Bogom svojim. Gospodin D., obiteljski isprdak, mališan, osjećao se kao da je visok dva metra.

Tad je prvi put kušao moć i poželio je opet, ali dolazila je policija i po gradu se svašta govorkalo, pa je prisilio samog sebe na lijepo ponašanje. Prošlo je nekoliko godina prije no što je opet uradio nešto slično. Dobio je posao u tvornici za preradu mesa i naučio je rukovati nožem. Kad je bio spreman, ponovno je pokušao nešto slično. Izazvao je kafansku tučnjavu s čovjekom veličine buldožera. Izludio je kopile, zatim ga namamio u mrak. Posao je obavio odvijačem.

Stvari su bile kompliciranije nego s Velikim Tommyjem. Kad se gospodin D. bacio na ovoga, nije mogao stati. Bilo je teže tvrditi da se radi o samoobrani kad nekoga izbodeš sedam puta, odvučeš iza auta i razrežeš na dijelove kao stroj koji više ne radi.

Spakirao je tipa u vreće za smeće i odveo ga na izlet prema sjeveru.

Odvezao se u pintu koji je pripadao mrtvom frajeru, a kad je tijelo počelo zaudarati, našao je neki brežuljak u ruralnom Mississippiju, postavio automobil na uspon da krene unatraške i gurnuo prednji blatobran. Zabio se prtljažnikom u neko drvo skupa sa smrdljivim teretom. Eksplozija je bila doista zanimljiva.

Nakon što je stopirao do Tennesseeja i radio sumnjive poslove da bi zaradio za stan i hranu, ubio je dvojicu ljudi i krenuo u Sjevernu Karolinu, gdje su ga skoro ulovili na djelu.

Njegove mete su uvijek bili golemi, mišićavi šupčine. Tako je i postao degrad. Namjerio se na jednog člana Degradacijskog društva i kad ga je skoro ubio usprkos njegovoj veličini, lik je bio toliko imresioniran da ga je pozvao da im se pridruži u borbi protiv vampira. Činilo se kao dobra ideja. Nakon što ga je prošla početna preneraženost i nemilo iznenađenje.

Nakon svoje indukcije gospodin D. je bio stacioniran u Connecticutu, ali preselio se u Caldwell prije dvije godine kad je gospodin X., koji je tada bio visoki degrad, malo pritegnuo uzde.

Omega nije pozvao gospodina D.-a već trideset godina.

To se promijenilo prije nekoliko sati.

Poziv je došao u obliku sna.

Nije mu trebalo dvaput reći. Ali nekako se pitao hoće li preživjeti noć.

Degradacijskom društvu je u zadnje vrijeme išlo poprilično loše. To jest, otkad je proreknuti Upropastitelj isukao oružje. Gospodin D. je čuo da je taj Upropastitelj ~ 25 ~

nekada bio murjak, čovjek murjak s nekoliko kapi vampirske krvi s kojim se Omega malo poigrao, a to je dalo jako loše rezultate. Bratstvo Crnog Bodeža je prigrlilo tog frajera i dobro ga iskoristilo. Nisu oni glupi. Naime, kad Upropastitelj ubije koljača, to ne znači da je samo jedan koljač manje na svijetu.

Ne, ne. Ako te Upropastitelj dohvati, on uzme i komadić Omege koji je u tebi i uvuče ga u sebe. Umjesto vječnog raja koji ti je obećan prilikom indukcije, završit ćeš unutar tog čovjeka. Sa svakim uništenim koljačem u nepovrat je odlazio i dio Omege.

Kad su se prije borili s Braćom, najgore što ti se moglo dogoditi bilo je to da odeš u nebo. A sada? Sad su te samo ostavljali napola mrtvog dok Upropastitelj ne nade vremena da se pozabavi s tobom, udahne te i postaneš samo prašina od pepela, bez komadića raja koji su ti obećali na početku.

Zbog toga je u zadnje vrijeme u Društvu vladala napetost. Omega je bio zlobniji nego inače, koljači su bili nervozni od stalnog pogledavanja iza sebe, a novih članova nije bilo jer su svi bili previše zauzeti čuvanjem vlastite glave.

Nikom nije bilo do potrage za svježom krvi.

Promijenilo se i puno visokih degrada, ali to i nije bila neka novost.

Skrenuo je desno prema Pruzi 149 i vozio još šest kilometara do sljedećeg skretanja. Znak je bio uništen. Vjerojatno ga je netko odalamio bejzbolskom palicom. Vijugava cesta nalikovala je kozjoj stazi ukrašenoj rupama i morao je usporiti prije no što ispovraća crijeva. Auto je imao amortizere kao toster. Čitaj nikakve.

Jedina loša stvar s Degradacijskim društvom je bila ta da moraš voziti krntije.

Bass Pond Lane... tražio je Bass Pond Lane... eno ga. Nagazio je na kočnicu i izišao na cestu. Vozio je sporo i bez svjetala, no ipak je promašio čemerno, zaraslo dvorište koje je tražio. Ubacio je u rikverc i vratio se. Kuća je bila u još jadnijem stanju nego njegov automobil. Izgledala je tek nešto bolje od natkrivene jazbine štakora obrasle njujorškom varijantom kudžua, otrovnog bršljana.

Morao se parkirati na cesti jer nije bilo prilaza. Izišao je i namjestio svoj kaubojski šešir. Kuća ga je podsjećala na njegov dom, pogotovo s katranskom izolacijom koja je provirivala van, oštećenim prozorima i siromaškim, zaraslim vrtom punim korova. Bilo je teško vjerovati da ga unutra ne čekaju debela mati i pijani ćaća. Vjerojatno su već umrli, pomislio je. On im je bio najmlađe dijete od njih sedmoro, a oboje su bili pušači.

Ostakljena vrata su ostala bez stakla, a dovraci su sasvim istrunuli. Kad ih je pokušao otvoriti, cviljeli su poput praseta, poput Velikog Tommyja, poput vrata ~ 26 ~

na njegovoj staroj kući. Pokucao je na druga vrata i kad nije dobio odgovor, samo je skinuo šešir i ušao, gurnuvši vrata ramenom.

Unutra je mirisalo po dimu od cigareta, plijesni i smrti. Prva dva mirisa su bila ustajala. A smrt je bila svježa i budila mu je želju da istrči van i ubije nešto, čisto iz zabave.

Osjetio je još jedan miris. Zaostali slatki miris u zraku mu je govorio da je Omega nedavno bio tu. Ili možda neki drugi koljač.

Prošao je kroz tamne prostorije sa šeširom u rukama i ušao u kuhinju. Tu su bila tijela. Dva, prevrnuta na trbuhe. Nije mogao procijeniti kojeg su spola jer su im glave bile odrubljene, a nijedno nije nosilo suknju. Lokve krvi su se spojile na mjestu gdje su im nekada bile glave. Izgledalo je kao da se drže za ruke.

Zapravo je izgledalo jako slatko.

Bacio je pogled oko sebe, na žućkasti hladnjak i plastični stol te crnu mrlju na zidu. Eksplozija je značila da je neki koljač nastradao od Omege. Gospodar je vjerojatno otpustio još jednog visokog degrada.

Gospodin D. je preskočio tijela i otvorio hladnjak. Degradi ne jedu, ali želio je znati što je ova obitelj imala za jelo. Aha. Još sjećanja. Imali su parizer, a majoneza im je bila pri kraju. Ali ionako više neće praviti sendviče.

Zatvorio je hladnjak i naslonio se na...

Temperatura u kući se spustila za dvadeset stupnjeva, kao da je zavladala polarna hladnoća. Zapuhnuo je i vjetar, probivši mirnu ljetnu noć, i jačao je sve dok skoro nije otpuhao kuću.

Omega.

Gospodin D. se uspio sabrati baš kad su se ulazna vrata naglo otvorila. Niz hodnik je gmizala izmaglica boje tinte, tečna i prozirna, kotrljala se po podu.

Zgusnula se pred gospodinom D.-om i poprimila oblik muškarca. »Gospodaru«, rekao je gospodin D., duboko se naklonivši dok mu je crna krv u žilama kolala od ljubavi i straha.

Omegin glas je dolazio iz daljine, prepun statičkog elektriciteta. »Proglašavam te visokim degradom.« Gospodin D. je ostao bez daha. To je bila najveća čast, najvažnija pozicija u Degradacijskom društvu. Nikad se nije nadao nečemu takvom. Možda bi čak mogao i izdržati neko vrijeme na tom poslu. »Hvala...« Omega je jurnuo naprijed i prolio se po D.-ovom tijelu kao sloj vrelog katrana. Kad ga je zaboljela svaka kost u tijelu, gospodin D. je osjetio kako se vrti i leži licem prema radnoj površini, a šešir mu je ispao iz ruku. Omega je preuzeo ~ 27 ~

kontrolu i počeo raditi stvari na koje gospodin D. nikad ne bi pristao.

U Društvu nije postojao pristanak. Samo jednom si mogao reći da, i to prilikom indukcije. Nakon toga si gubio svaku kontrolu.

Kad je prošla gotovo cijela vječnost, Omega je izišao iz tijela gospodina D.-a i pokrio se bijelim plaštem od glave do pete. Zlo je s damskom elegancijom poslagalo nabore tkanine. Pandže više nije imalo. Ili ih je jednostavno istrošilo nakon svoga grebanja i trganja.

Sav oslabio, gospodin D. se cijelom težinom naslonio na kuhinjsku radnu površinu. Želio se odjenuti. No od njegove odjeće nije ostalo mnogo. »Vrhunac je dosegnut«, izgovorio je Omega. »Inkubacija je gotova. Vrijeme je da napustimo čahuru.« »Da, gospon.« Kao da je postojao ikakav drugi odgovor. »Kako vam mogu služiti?« »Tvoj zadatak je da ovog mužjaka dovedeš meni.« Omega mu je pružio ruku i u zraku proizveo sliku.

Gospodin D. je proučavao lice, a tjeskoba mu je potjerala mozak u petu brzinu. Trebat će mu još detalja osim ove prozirne policijske fotografije. »Gdje ću ga naći?« »Rodio se ovdje i živi među vampirima u Caldwellu.« Omegin glas je zvučao kao iz filma znanstvene fantastike, jezivo izvan svog vremena i prostora. »On je vampir koji je upravo prošao prijelaz. Vjeruju da je jedan od njih.« Ma super, baš mu je suzio potragu. »Smiješ sazvati i druge«, rekao je Omega. »Ali morate ga dovesti živoga.

Ako ga netko ubije, ti ćeš mi odgovarati za to.« Omega se nagnuo i dlanom dotaknuo zid blizu crnog traga eksplozije. Slika civila se pojavila na platnu od izblijedjelih žutih cvjetova. Omega je nagnuo glavu i zagledao se u sliku. Pomilovao je uprizoreno lice lagano i elegantno. »Ovaj je poseban, jako poseban. Nađi ga. Dovedi ga ovamo. Požuri pritom.« Nije mu morao reći što će se u protivnom dogoditi.

Kad je zlo nestalo, gospodin D. se sagnuo i podignuo svoj kaubojski šešir s poda. Nije bio ni slomljen ni umrljan, na svu sreću.

Protrljao je oči i razmislio koliko se točno duboko uvalio u govna. Vampir mužjak negdje u Caldwellu. Kao da traži određenu vlat trave na ogromnoj livadi.

Uzeo je neki nož s radne površine i pažljivo izrezao lice s tapete. Pomno ga je proučavao. Vampiri su bili tajnoviti iz dva razloga. Nisu željeli da im se ljudi miješaju u vrstu i znali su da ih degradi žele istrijebiti. Izlazili su u javnost, ~ 28 ~

pogotovo oni koji su tek prošli prijelaz. Mlađi mužjaci su agresivno i bezobzirno zalazili u sumnjive četvrti jer je tamo bilo žena za ševu, tučnjava i svakakvih lijepih stvari za šmrkanje, pušenje i ispijanje.

Centar grada. Skupit će ekipu i krenut će s njima u centar. Čak i da tog mužjaka ne pronađu odmah, vampirska zajednica je poprilično mala, tako da ostali civili vjerojatno poznaju tog kojeg on traži. Nalaženje informacija je bila specijalnost gospodina D.-a.

Zajebi ti serum istine. Daj mu čekić i lanac i neće biti toga koji neće propjevati pred njim.

Odvukao je svoje jadno, prebijeno dupe uza stube i pažljivo se istuširao u usranoj kupaonici onih mrtvaca. Kad je završio, odjenuo je kombinezon i košulju koji su mu bili preveliki. Nakon što je zavrnuo rukave košulje i odrezao deset centimetara s nogavica, začešljao je bijelu kosu uz glavu i stavio šešir. Namirisao se Old Spiceom koji je frajer ostavio na komodi. Od mirisa je ostao samo alkohol, ali gospodin D. je volio biti otmjen.

Sišao je i zgrabio komad tapete s mužjakovim licem. Proždirao je njegove crte lica očima i osjetio kako se narajcao poput psa, iako ga je sve još uvijek boljelo.

Sad će krenuti u lov. Znao je koga još treba pozvati. Već nekoliko godina povremeno surađuje s petoricom degrada. Bili su dobri. U redu, možda dobri nije prava riječ. Ali mogao je izići na kraj s njima, a sad kad je postao visoki degrad, mogao im je i naređivati.

Na putu prema ulaznim vratima dotaknuo je rub šešira i pozdravio mrtvace: »Vidimo se kasnije.« Qhuinn je ušao u očevu radnu sobu u ne baš sjajnom raspoloženju, ali ionako nije očekivao da će otuda izići sav svjetlucav od sreće.

Eto ga sad. Njegov otac je spustio jedan kut svog Wall Street Journala kad je Qhuinn ušao u sobu da može pritisnuti zglobove šake na usta i dotaknuti se njima s obje strane vrata. Promrmljao je nešto na Starom jeziku i vratio novine na mjesto. »Jesam li potreban na gala večeri?« upitao je Qhuinn. »Zar ti nitko od slugana nije rekao?« »Nije.« »Rekao sam im da ti kažu.« ~ 29 ~

»Znači, nisam potreban.« Zanovijetao je dok je tražio odgovor baš kao i kad je postavljao pitanje samo da bude naporan. »Ne razumijem zašto ti nisu rekli.« Njegov otac je ispravio noge pa ih ponovno prekrižio. Crta na njegovim hlačama bila je oštra poput ruba čaše iz koje je pio šeri. »Jednostavno želim samo jednom izreći ono što trebam. Ne mogu vjerovati da je to previše...« »Nećeš mi odgovoriti, je li tako?« »Previše za tražiti. Mislim zaista, posao sluge jasan je sam po sebi. Njihova svrha je služenje, a ja se doista ne volim ponavljati.« Otac je slobodnim stopalom tapkao po zraku. Njegove mokasinke s resama su bile Cole Haan, kao i uvijek. Skupe ali ništa nametljivije od aristokratskog šapta.

Qhuinn je pogledao svoje New Rocksice. Imale su našivene potplate, debele četiri centimetra kod prstiju i šest kod pete. Crna koža je dosezala do dna njegovih listova, bila je presječena vezicama i trima kromiranim kopčama.

U doba kada je još dobivao džeparac, prije no što je prijelaz podbacio u liječenju njegovog defekta, mjesecima je štedio da kupi ove opake, jebačke vojničke čizme i kupio ih je čim je stigao. Poklonio ih je samome sebi jer je preživio prijelaz. Znao je da od obitelji nema smisla ništa očekivati. »Je li to sve?« pitao je njegov otac iza novina. »Ne. Nestat ću. Ne brini.« Sam Bog je znao koliko je puta prije toga nestajao prilikom službenih primanja, ali koga su pokušavali zavarati? Glimera je itekako znala za njega i njegov mali »problem«, a ti snobovi s metlom u dupetu imaju slonovsko pamćenje. Ništa ne zaboravljaju. »Usput rečeno, tvoj bratić Lash je dobio novi posao«, promrmljao je njegov otac. »U Haversovoj klinici. Lash bi htio postati liječnik, pa radi u klinici nakon nastave.« Novine su se pomaknule i njegov otac je nakratko pokazao lice. Skoro ga je ubila naznaka čeznutljivosti u njegovim očima. »Lash je pravi sin kojim se roditelji mogu ponositi. Pravi nasljednik obiteljske loze.« Qhuinn je bacio pogled na očevu lijevu ruku. Na kažiprstu je nosio teški zlatni prsten s obiteljskim grbom. Svi mladi mužjaci aristokrati dobivali su takav prsten nakon što bi prošli prijelaz. Oba Qhuinnova najbolja prijatelja su dobila svoje prstenje. Blay je svoga stalno nosio, osim kada su se borili ili izlazili u centar. John Matthew je također dobio prsten, iako ga nikada nije nosio. Nisu jedino oni nosili razmetljive utege za papire na prstima. Svaki dan se netko od dečki na nastavi pojavljivao promijenjen, s obiteljskim prstenom na ruci. ~ 30 ~

Obiteljski grb utisnut na deset unci zlata: pet tisuća dolara.

Dobiti prsten od oca kada postaneš pravi mužjak: neprocjenjivo.

Qhuinnov prijelaz se dogodio prije otprilike pet mjeseci. Prestao je čekati prsten prije četiri mjeseca, tri tjedna, šest dana i dva sata. Otprilike. Čovječe, usprkos blagoj netrpeljivosti između njega i oca, nikada nije mislio da će mu uskratiti prsten. Iznenađenje! Otkrio je još jedan način da se osjeća izvan svega!

Papir je još jednom zašuškao, ovog puta nestrpljivo, kao da njegov otac pokušava otjerati muhu sa svog hamburgera. Iako on nikad nije jeo hamburgere — to je za običan puk. »Morat ću porazgovarati sa sluganima«, rekao je njegov otac.

Qhuinn je zatvorio vrata za sobom. Skoro se zabio u jednu od sluganki kad je krenuo niz hodnik. Izlazila je iz knjižnice. Služavka je skupila šaku, poljubila je i dotaknula se s obje strane vrata promrmljavši pozdrav na Starom jeziku, baš kao i njegov otac. Kad je otrčala, Qhuinn je prišao antiknom zrcalu koje je visjelo na zidu sa svilenom tapetom. Usprkos nepravilnostima u staklu i mrljicama na mjestima gdje se prozirni sloj ogulio, njegov problem je i dalje bio očigledan.

Njegova majka je imala sive oči. Njegov otac je imao sive oči. Njegovi brat i sestra su imali sive oči.

Qhuinn je imao jedno plavo i jedno zeleno oko.

U njihovoj lozi su postojale i plave i zelene oči. Ali jedna osoba je imala oči jedne od te dvije boje, a ne svako oko u svojoj boji. Odstupanja se nisu trpjela.

Aristokracija se nije željela baviti manjkavima i njihovim nedostacima, a njegova obitelj ne samo da je bila dio glimere, nego su mu oba roditelja potjecala iz šest osnivačkih obitelji. Njegov otac je čak jednom bio vođ Vijeća princepsa.

Svi su se nadali da će njegov prijelaz riješiti ovaj problem. Plava ili zelena boja bi bile prihvatljive. Ali ništa. Qhuinn je izišao iz prijelaza s ogromnim tijelom, dugim očnjacima i neutaživom željom za seksom... da, i s jednim plavim i jednim zelenim okom.

Kakva noć. Tad je prvi i jedini put vidio oca potpuno izbezumljenog. Jedino tada ga je otac udario i od tog dana nitko ga iz obitelji i posluge nije htio pogledati u oči.

Kad je izišao, nije se oprostio ni s majkom ni s bratom i sestrom. Osjećao se isključeno praktički od dana kad se rodio, sputan nekom genetskom ranom.

Spašavalo ga je jedino to što po standardima rase ima zdravog brata i sestru.

Njegovog starijeg brata smatrali su prikladnim za razmnožavanje.

Qhuinn je oduvijek smatrao da su njegovi roditelji trebali biti zadovoljni s ~ 31 ~

dva mlada. Pokušati dobiti treće zdravo mlado bilo je kockanje sa sudbinom. Ali tako mu je pao grah. Usprkos tomu, nije mogao ne željeti da stvari budu drugačije.

Nije se mogao praviti da ga nije briga.

Iako će na gala večeri biti samo uštogljeni likovi koji u smokinzima izgledaju poput pingvina, želio je biti sa svojom obitelji i proslaviti kraj ljeta skupa s glimerom. Želio je stati rame uz rame s bratom i jednom u životu biti važan. Želio je nositi zlatni prsten i možda plesati s nekom nezdruženom ženkom visokog roda. Želio se osjećati dijelom svjetlucave aristokratske gomile, želio je da ga se barem jednom prizna kao građanina, kao mužjaka, a ne genetsku sramotu.

Ali ništa od toga. Sto se glimere tiče, on je bio manje važan od životinje, manje prikladan za seks od nekog psa. Nedostajala mu je samo ogrlica, pomislio je kad se dematerijalizirao k Blayu.

~ 32 ~

Četvrto poglavlje Na istočnoj strani grada, u palači Bratstva, Cormia je u knjižnici čekala Primužjaka da joj dovede osobu s kojom se trebala družiti. Koračala je od sofe do stolića i čula Braću kako u hodniku razgovaraju o nekoj nadolazećoj glimerinoj zabavi. Odjekivao je glas Brata Rhagea: »Ta umišljena bagra, puna predrasuda, s mokasinkama na nogama...« »Polako sa spominjanjem mokasinki. I ja ih nosim«, prekinuo ga je Brat Butch. »Jebeni uskogrudni paraziti...« »Reci nam kako se doista osjećaš«, rekao je netko drugi. »Neka uzmu svoju vražju zabavu i zabiju si je u dupe.« Kralj se nasmijao. »Sreća što nisi diplomat, Hollywoode.« »Ma morate mi dopustiti da im pošaljem poruku. Još bolje, pustit ćemo im moju zvijer koja će ih rastrgati na komadiće. Tako im i treba kad su se onako ponašali prema Marissi.« »Znaš«, rekao je Butch. »Ja sam uvijek mislio da si ti pametan, bez obzira na to što su drugi govorili.« Cormia je prestala koračati kad se Primužjak pojavio na ulazu u knjižnicu.

Držao je čašu porta u ruci. Bio je odjeven kao i inače tijekom prvog obroka kad nije imao predavanja; nosio je savršeno skrojene hlače kremaste boje, crnu svilenu košulju, crni remen sa slovom H na kopči. Isto slovo je bilo i na njegovim savršeno ulaštenim cipelama. Hermes, pomislila je, jer je čula da je to spomenuo na jednom obroku.

Kosa mu je bila raspuštena, u valovima se prelamala preko njegovih čvrstih ramena. Mirisao je na ono što su Braća nazivala losionom poslije brijanja, a u isto vrijeme i na onaj dim koji je izlazio iz njegove spavaće sobe.

Točno je znala kako miriše njegova spavaća soba. Provela je jedan cijeli dan ležeći pored njega u krevetu i svaka sekunda tog dana joj je bila nezaboravna.

No sada se nije smjela prisjećati onoga što se dogodilo između njih dvoje na onom velikom krevetu dok je on spavao. Bilo joj je dovoljno teško biti s njim čak i kad ih dijeli cijela jedna prostorija i glasovi ljudi u hodniku. Oni trenuci kad je priljubio svoje golo tijelo uz njezino... »Je li ti prijala večera?« upitao je povukavši gutljaj iz čaše. »Naravno. A vama, Vaša milosti?« ~ 33 ~

Taman joj je htio odgovoriti, kad se John Matthew pojavio na vratima.

Primužjak se okrenuo prema mladome mužjaku i rekao: »Hej, čovječe! Drago mi je što si došao.« John Matthew je pogledao u Cormiju i mahnuo joj. Laknulo joj je kad je vidjela koga je Primužjak odabrao. Nije poznavala Johna Matthewa ništa bolje nego ostale, ali bio je tih tijekom obroka. Zbog toga joj nije bio toliko zastrašujući u svojoj ogromnosti, kao što bi to vjerojatno bio da je glasniji.

Naklonila mu se. »Vaša milosti.« Kad se uspravila, osjetila je da je gleda i zapitala se što li vidi. Ženku ili Odabranicu?

Kakva čudna pomisao. »Eto, vas dvoje se družite.« Briljantne, zlatne oči Primužjaka su se okrenule prema njoj. »Večeras sam dežuran, bit ću vani cijelu noć.« Borit će se, pomislila je sa strahom. Poželjela mu je potrčati u zagrljaj i reći mu da se čuva, ali nije imala pravo na to, zar ne? Jedva da se mogla smatrati njegovom Prvom družicom. Osim toga, on je bio snaga vrste i nije mu trebala njezina briga.

Primužjak je potapšao Johna Matthewa po ramenu, kimnuo joj i izišao.

Cormia se nagnula i gledala ga kako se penje uza stube. Hodao je lagano usprkos tomu što je umjesto noge imao protezu. Bio je tako visok, ponosan i lijep. Mrzila je što će satima morati čekati da se on vrati.

Kad se okrenula, vidjela je Johna Matthewa kako iz ladice stola vadi maleni blok za pisaje i olovku. Dok je pisao, držao je blok uz prsa velikim, zgrčenim šakama. Usprkos svojoj visini i veličini, izgledao je mnogo mlađe dok se tako trudio oko slova. Vidjela ga je kako komunicira rukama u onim rijetkim prilikama kad je za stolom poželio nešto reći. Sinulo joj je da je možda nijem.

Okrenuo je blok prema njoj uz lagani trzaj, kao da nije zadovoljan onime što je napisao.

Voliš li čitati? Ovdje ima puno dobrih knjiga.

Pogledala ga je u oči. Bile su prekrasno plave. »Što vam je s glasom? Ako smijem pitati.« Ništa. Zavjetovao sam se na šutnju.

Aha... sad se sjetila. Odabranica Layla je rekla da se zavjetovao. »Vidim da ne govorite, već koristite ruke.« Američki znakovni jezik, napisao joj je. »To je jako elegantan način komunikacije.« ~ 34 ~

Pomaže. Napisao je još nešto i pokazao joj. Čuo sam da je na Onoj Strani sve skroz drugačije. Je li istina da je sve bijelo?

Podignula je rub plašta kao da mu želi dati primjer kako stvari stoje u njezinom svijetu. »Da. Bijelo je sve što imamo.« Namrštila se. »Sve što nam treba.« Imate li struju? »Imamo svijeće i sve radimo ručno.« To zvuči staromodno.

Nije bila sigurna što je time htio reći. »Je li to loše?« Odmahnuo je glavom.

Menije to baš cool. Čula je tu riječ za večerom, ali i dalje joj nije bilo jasno kakve veze temperatura ima s pozitivnim mišljenjem o nečemu. »To je sve što znam.« Prišla je uskim, visokim staklenim vratima. »Barem zasad.« Ruže su joj bile tako bliske, pomislila je. John je zazviždao, htijući joj pokazati što je napisao.

Sviđa li ti se ovdje imalo? Znaš da mi možeš reći ako ti se ne sviđa. Neću te osuđivati.

Prtljala je po plaštu. »Osjećam se previše drugačijom od svih. Gubim se u razgovorima, iako jezik savršeno znam.« Nastala je duga tišina. Kad je opet pogledala Johna, pisao je. Svako malo je zastajao, križao nešto, još pisao, birao riječi. Kad je završio, pružio joj je blok.

Znam kako je to. Ja sam nijem, pa se cijelo vrijeme osjećam kao da mi ovdje nije mjesto.

Bolje je otkad sam prošao prijelaz, ali i dalje mi je tako. Ovdje te nitko ne osuđuje. Svi te volimo i drago nam je što si kod nas.

Dvaput je pročitala napisano. Nije znala kako bi odgovorila na ovaj posljednji dio. Mislila je da je samo podnose jer ju je doveo Primužjak. »Ali... Vaša milosti, mislila sam da ste se odlučili ogrnuti plaštem tišine?« Kad se zacrvenio, malčice je ustuknula. »Žao mi je, to se mene ne tiče.« Nešto je napisao i pokazao joj.

Rodio sam se bez glasa. Sljedeću rečenicu je prekrižio, no shvatila je o čemu se radi. Napisao je nešto poput: Ali ipak se mogu dobro boriti, pametan sam i sve to.

Razumjela je otkuda to dolazi. Odabranice su, kao i glimera, tjelesno savršenstvo smatrali uvjetom pravog križanja loza i dokazom snage vrste.

Mnogi bi njegovu tišinu smatrali defektom, a čak su i Odabranice znale biti ~ 35 ~

okrutne prema onima koje smatraju gorima od sebe. Cormia mu je stavila ruku na nadlakticu. »Ne mislim da se sve mora izgovoriti da bi se razumjelo. Očigledno je da ste spretni i snažni.« Obrazi su mu se zarumenjeli i spustio je pogled. Cormia se nasmiješila. Činilo joj se čudnim što joj je lakše sad kad je njemu neugodno, ali nekako je djelovalo kao da su se uravnotežili. »Koliko ste ovdje?« upitala je.

Osjećaji su mu zasjali na licu kad se ponovno prihvatio blokića.

Otprilike osam mjeseci. Primili su me jer nemam obitelj. Oca su mi ubili. »Jako mi je žao zbog vašeg gubitka. Recite... jeste li ovdje zato što vam je lijepo?« Nastala je još jedna duga stanka. Zatim je polako napisao: Lijepo mi je kao u bilo kojoj drugoj kući. »Zbog toga ste na pogrešnom mjestu, kao i ja«, promrmljala je, »ovdje ste, a kao da niste.« Kimnuo je i nasmiješio se, otkrivši jasnobijele očnjake. Cormia nije mogla ne uzvratiti osmijeh tom lijepom i naočitom licu.

U utočištu su svi bili poput nje. A ovdje? Nitko nije poput nje. Barem do sada nije bio.

Imaš li nekih pitanja? Možda o kući? O osoblju? Phury je rekao da te možda nešto zanima.

Pitanja... pa imala bi nekoliko pitanja. Koliko je dugo Primužjak zaljubljen u Bellu? Je li mu ona ikada uzvratila osjećaje? Jesu li njih dvoje ikada legli zajedno?

Usredotočila se na knjige. »Trenutačno nemam nikakvih pitanja.« Dodala je bez posebnog razloga: »Upravo sam pročitala Opasne veze.« Napravili su film po tome. Sa Sarah Michelle Gellar, Ryanom Phillippeom i Reese Witherspoon. »Film? A tko su ti ljudi?« Neko vrijeme je pisao.

Znaš za televiziju, zar ne? Ona plosnata površina u sobi za bilijar? Pa filmovi se prikazuju na većem platnu, a ljudi u njima su glumci. Oni se prave da su ljudi. Ovo troje su glumci. Svi koji se pojavljuju na televiziji ili u filmovima su glumci. Zapravo, većina njih jest. »Samo sam virnula u sobu za bilijar. Nisam bila unutra.« Osjetila je čudnovat sram priznavši koliko malo se usudila izići iz sobe. »Je li televizija ona ~ 36 ~

svjetleća kutija sa slikama?« To je to. Mogu ti pokazati kako radi, ako želiš. »Molim lijepo.« Izišli su iz knjižnice u čaroban foaje u duginim bojama. Cormia je, kao i uvijek, morala pogledati strop koji je lebdio tri kata iznad mozaičnog poda.

Prizor nad njom je dočaravao ratnike na veličanstvenim pastusima kako odlaze u borbu. Boje su bile nevjerojatno jasne, prilike ljudi plemenite i snažne na sjajnoplavoj pozadini prošaranoj bijelim oblacima.

Uvijek je gledala jednog posebnog, plavokosog ratnika. Morala se uvjeriti da je on dobro iako je to bilo smiješno. Te slike se nisu micale. Uvijek su bile na rubu divlje borbe, ali nikada u stvarnosti. Za razliku od Bratstva. Za razliku od Primužjaka.

John Matthew ju je odveo u tamnozelenu sobu nasuprot onoj u kojoj su blagovali. Braća su tamo provodila mnogo vremena; često ih je čula kako razgovaraju i pucketaju nečim. John je riješio misterij pucketanja. Kad je prošao pored velikog stola prekrivenog zelenim platnom, uzeo je jednu od mnogih šarenih kugli i gurnuo je niz stol. Kad se sudarila s drugim kuglama, tiho je puknula.

Stao je ispred sivog platna postavljenog na zid i uzeo neku taknu crnu pločicu. Odjednom se pojavila slika puna boja i zvuka koji je dolazio odasvuda.

Cormia je poskočila kad je buka ispunila sobu i kad su počeli prolijetati nekakvi predmeti nalik na metke. John ju je uhvatio da ne padne dok se buka postupno stišavala. Napisao je na blok.

Oprosti. Stišao sam zvuk. To su ti utrke koje organizira NASCAR. Ljudi sjede u autima i voze se po stazi. Najbrži je pobjednik.

Cormia je prišla slici i dotaknula je s oklijevanjem. Osjetila je samo glatku tkaninu pod prstima. Pogledala je iza nje. Samo zid. »Nevjerojatno.« John je kimnuo i pružio joj crnu pločicu, kao da želi da je uzme. Pokazao joj je koji od mnogih gumba može pritisnuti i odmaknuo se. Cormia je uperila stvarčicu u zaslon... i navela slike da se promijene. Činilo se kao da ih je bezbroj. »Ali nema vampira«, promrmljala je kad se pojavio još jedan prizor danjeg svjetla. »Ovo je samo za ljude.« Ali i mi gledamo. Vampiri se pojavljuju u filmovima, ali nema dobrih. Ni vampira ni filmova o njima.

Cormia se polako naslonila na kauč ispred televizora, a John je sjeo na stolac do nje. Neprekidni niz slika joj je bio fascinantan, a John joj je sve »programe« ~ 37 ~

objašnjavao svojim bilješkama. Nije znala koliko su tako sjedili, ali on nije djelovao nestrpljivo. Pitala se koje programe gleda Primužjak.

John joj je naposljetku pokazao kako se gase te slike. Rumena od uzbuđenja, gledala je u staklena vrata. »Je li vani sigurno?« Itekako. Kompleks je okružen velikim zidom, sigurnosne kamere su posvuda, a osim toga, okruženi smo opsjenom. Nijedan degrad nikada nije kročio ovamo i nikada neće.

Vjeverice i srne su bezopasne. »Htjela bih izići.« Rado ću te odvesti.

John je gurnuo blok ispod ruke i krenuo prema staklenim vratima. Kad je otključao mjedenu bravu, galantnim pokretom ruke joj je otvorio staklena vrata.

Topli zrak koji je požurio unutra mirisao je drugačije od zraka u kući. Bogato.

Složeno. Vrelo od cvijeća i ljetne vlage.

Cormia je ustala s kauča i prišla Johnu. Činilo joj se da uređeni vrtovi zauzimaju mnogo više mjesta sada nego kad ih je gledala s terase. Prizor pun cvijeća i procvjetalog drveća pred njom je bio posve različit od monokromatske neprekidnosti utočišta. »Danas mi je rođendan«, rekla je bez posebnog razloga.

John se nasmiješio i pljesnuo rukama. Zatim je napisao: Trebao sam ti donijeti poklon. »Poklon?« Pa znaš, dar. Za tebe.

Cormia se nagnula prema van i zabacila glavu. Nebo nad njima bilo je satenski tamnoplavo, ukrašeno treperavim svjetlima. Čudnovato, pomislila je.

Jednostavno čudnovato. »Ovo je dar.« Zajedno su izišli iz kuće. Glatko kamenje pod njezinim stopalima bilo je hladno, ali zrak je bio topao poput vode za kupanje i taj kontrast joj se jako sviđao. »O...« duboko je udahnula. »Prekrasno...« Okretala se oko sebe i gledala sve što je okružuje; velebnu palaču poput planine, kudrave, tamne glave drveća, prostrani travnjak, uredno posađeno cvijeće.

Povjetarac koji ih je njihao bio je nježan poput daha i nosio je sa sobom miris presložen i pretežak za neko jednostavno imenovanje. John ju je pustio da krene prva. Slijedio je njezine oprezne korake prema ružama. ~ 38 ~

Kad im je prišla, pružila je ruku i podragala glavicu rascvjetale ruže veličine svog dlana. Nagnula se i udahnula njezin miris.

Kad se uspravila, počela se smijati. Bez ikakvog razloga... srce joj je samo dobilo krila i poletjelo u prsima, a letargija koja ju je morila posljednjih mjeseci je nestala pred blještavim naletom energije. Bio joj je rođendan i bila je vani, na otvorenome.

Pogledala je Johna i shvatila da je cijelo vrijeme gledao u nju s malenim osmijehom na usnama. Znao je, pomislila; je. Točno je znao kako se ona osjeća. »Želim potrčati.« Mahnuo je rukom prema travnjaku.

Cormia nije samoj sebi dopustila da razmišlja o opasnostima nepoznatoga ili o dostojanstvu koje su Odabranice morale nositi skupa s bijelim plaštem.

Odbacila je teške terete doličnosti, podignula skute i potrčala koliko su je noge nosile. Mlada trava je dočekivala njezine tabane, a kosa se vijorila za njom dok ju je topao zrak udarao u lice.

Iako je ostala čvrsto na zemlji, sloboda joj je dušu ponijela visoko.

~ 39 ~

www.balkandownload.org Peto poglavlje U centru grada, gdje su bili svi klubovi i sva moguća droga, Phury je brzinom munje prolazio kroz slijepu uličicu u blizini Desete ulice. Vojničkim čizmama je lupao o dotrajali pločnik, a crna vjetrovka je letjela za njim. Neki degrad je stajao pet metara ispred njega. Kad se uzmu u obzir njihove pozicije, Phury je tehnički bio u lovu, ali koljač zapravo nije bježao. Ulazio je dublje u mrak da bi se mogli boriti, a Phury nije imao ništa protiv te ideje.

Pravilo broj jedan u ratu između Bratstva i Degradacijskog društva nalagalo je da ne prave gužvu u blizini ljudi. Nijednoj strani nije bila potrebna ta gnjavaža.

To je zapravo bilo jedino pravilo.

Slatki miris dječjeg pudera je ponovno zapahnuo Phuryja. Smrad mu se lijepio za nosnice. No bio je vrijedan trpljenja jer će ovo večeras biti prokleto dobra borba. Koljač kojeg je progonio imao je kosu bijelu poput ribljeg trbuha, što je značilo da je već dugo u Društvu. Koljači su s vremenom postajali sve bljeđi, nitko nije znao zašto. Kosa, oči i koža gubili su im boju dok su skupljali sve više iskustva u ubijanju nedužnih vampira.

Savršena razmjena. Sto više ubijaš, to sam više nalikuješ lešu.

Izmaknuo se kontejneru i preskočio nešto što se nadao da je samo hrpa smeća, a ne mrtav ljudski beskućnik, izračunao je da će za nekih dvadeset metara on i njegov prijatelj degrad napokon dobiti malo privatnosti. Uličica je nalikovala na debelo crijevo bez imalo svjetlosti, omeđena ciglenim zgradama bez prozora i...

Dvojica ljudi su već bila tamo.

Phury i koljač su razočarano zastali pred onim što im je pokvarilo zabavu.

Držeći zdravo odstojanje, procijenili su situaciju. Dvojica ljudi su ih pogledala. »Odjebite odavde«, rekao je onaj slijeva.

U redu, čini se da su ih prekinuli u poslu.

Onaj koji je stajao zdesna je očigledno bio kupac, i to ne samo zato što nije pokušavao uzeti stvari u svoje ruke. Neugledno kopile se grčilo u prljavim hlačama, očiju raskolačenih od groznice, kože žute kao vosak i osute aknama.

Najviše ga je odavalo to što je stalno gledao u džepove jakne svog dilera, nije se nimalo brinuo što bi mogao popiti metak od Phuryja ili koljača.

Ne, ne. Njega je brinuo sljedeći fiks i očigledno se prestravio da će morati otići kući bez onoga po što je došao. ~ 40 ~

Phury je progutao ogromnu knedlu gledajući te beživotne, prazne oči kako vrludaju. Bože mili, i sam je osjetio tu bolnu paniku. .. plesao je tango smrti s njom sekundu prije no što su se zaštite podignule s prozora.

Diler je stavio ruku na leđa. »Rekao sam vam da odjebete odavde.« Kvragu. Ako šupčina sad izvadi pištolj, bit će vraga jer... u redu, i koljač je stavio ruku u jaknu. Phury se pridružio zabavi položivši dlan na dršku svog SIG-a. Diler je zastao shvativši da svi imaju olovne modne dodatke. Nakon neke vrste procjene rizika pružio je prazne ruke pred sebe i rekao: »Ma, mislim da ću ja ipak otići.« »Dobra odluka«, dodao je degrad.

Ovisniku se ta ideja baš nije svidjela. »Ne, ne... ne, treba mi...« »Kasnije.« Diler je zakopčao jaknu kao trgovac koji upravo zatvara svoju trgovinu.

Sve se dogodilo tako brzo da se nije moglo zaustaviti. Ovisnik je niotkuda izvadio otvarač za kutije i s više sreće nego vještine prerezao je grkljan svom dileru. Dok je krv šikljala, ovaj je rastvorio dilerovu jaknu i potrpao sve celofanske vrećice u džepove svojih pohabanih traperica. Kad je završio s pljačkom, potrčao je poput štakora, pogrbljen, previše oduševljen svojim dobitkom da bi se brinuo za dvojicu rođenih ubojica koja su mu stajala na putu.

Degrad ga je pustio da pobjegne samo kako bi raščistio teren za pravu borbu.

Phury ga je pustio jer se osjećao kao da gleda samog sebe.

Sirova radost na ovisnikovom licu bila mu je poput udarca u glavu. Lik je očigledno bio na ekspresnom vlaku za fiks života, a činjenica da ga je dobio besplatno bila je skoro nevažna. Prava radost je ležala u ogromnom višku kojeg se dočepao.

Phuryju je taj orgazmički nalet radosti bio itekako poznat. Osjetio ga je svaki put kad bi se zaključao u svoju sobu s velikom, debelom vrećicom crvenog dima i novom rolom rizle.

Bio je ljubomoran... bio je tako... Čelični lanac mu je dohvatio grlo i omotao se oko njegovog vrata poput metalne zmije s jebenim trzajem repa. Dok je degrad povlačio, karike su se utisnule u Phuryjev vrat i prekinule mu disanje, cirkulaciju, glas.

Centar gravitacije mu je preselio iz bokova u ramena i pao je na tlo, gurnuvši ruke ispred sebe da se ne dočeka na lice. Kad je sletio na sve četiri, mogao je kratko ali jasno pogledati dilera koji je krkljao poput lončića provrele ~ 41 ~

kave nekih dva metra ispred Phuryja. Pomozi mi... pomozi mi...

Degrad je Phuryja šutnuo nogom u glavu kao da je nogometna lopta.

Zavrtjelo mu se i prebrojao je sve zvijezde. Tijelo mu se zakotrljalo poput zvrka i završio je tik uz mrtvog dilera. Žmirkao je i hvatao dah. Zvijezde na nebu se nisu vidjele od svjetala velegrada, ali on je itekako dobro vidio one koje su mu trčale ukrug oko glave. Čuo je hroptanje pored sebe i okrenuo se prema izvoru zvuka. Diler se upravo upoznavao sa strancem u crnoj kukuljici. Posljednje izdisaje je puštao kroz druga usta koje mu je ovisnik otvorio na vratu. Smrdio je po cracku, čini se da je u isto vrijeme bio i korisnik i raspačivač.

Ovo je moj svijet, pomislio je Phury. Svijet plastičnih vrećica i svežnjeva masnih novčanica, fiksanja i brige za sljedeći fiks koja je zauzimala mnogo više prostora u njegovoj svijesti nego borba i misija Bratstva. Čarobnjak se opet pojavio u njegovom mozgu. Stajao je kao Atlas na polju od kostiju. Možeš se kladiti da je to tvoj svijet, skureno kopile. I ja sam tvoj kralj.

Degrad je povukao lanac i ušutkao čarobnjaka u Phuryjevoj glavi, a one leteće zvijezde su zasjale još jače. Ako se uskoro ne pribere, smrt od davljenja mu je neminovna. Zgrabio je karike rukama, obavio nogu s protezom u lanac i iskoristio stopalo kao polugu. Čizmom je odmaknuo metalne karike sa svoga vrata da dođe do daha. Koljač se nagnuo unatrag kao da skija na vodi. Proteza je oslabjela pod pritiskom i kut umjetnog stopala se promijenio. Phury je brzim pokretom izvukao nogu iz lanca i pustio ga da padne.

Degrad se izbezumio od zabijanja u zgradu te je Phury iskoristio njegovu trenutačnu glupost i jurnuo oštricom na njega. Vrh bodeža se zabio u degradovu praznu, mekanu utrobu i pustio mlaz svjetlucave, crne krvi.

Koljač je zbunjeno pogledao dolje, kao da je netko promijenio pravila usred igre i nije mu ništa rekao. Bijelim šakama je pritisnuo ranu, ali nije mogao ništa.

Phury je nadlanicom obrisao usta, osjećajući kako mu se iznutra budi treperavo iščekivanje. Degrad ga je pogledao u facu i njegov zbunjeni izraz lica je nestao. Strah je polako zaposjeo njegovo blijedo lice. »Ti si onaj...« šaptao je degrad dok su mu se koljena pretvarala u gumu. »Mučitelj.« Phuryjevo iščekivanje je malčice splasnulo. »Što?« »Čuo sam... za tebe. Prvo mrcvariš... onda ubiješ.« Imao je reputaciju u Degradacijskom društvu? Nego što! Već nekoliko mjeseci je čerečio degrade prije no što bi ih ubio... ~ 42 ~

»Kako znaš da sam to ja?« »Po... osmijehu...« Kad je koljač pao na pod, Phury je postao svjestan svog krvoločnog osmijeha. Nije znao što je strašnije, činjenica da se može tako smijati ili to da toga nije bio svjestan.

Degrad je odjednom pogledao ulijevo. »Hvala... kurcu...« Phury se smrznuo kad se cijev pištolja našla na njegovom lijevom bubregu.

Zapuhnuo ga je svjež val dječjeg pudera.

Nekih pet blokova istočno, u svom privatnom uredu u klubu ZeroSum, Rehvenge, poznat kao Reverend, psovao je kao kočijaš. Mrzio je one koji imaju problema s inkontinencijom. Mrzio ih je.

Ljudski mužjak koji se njihao pred njegovim stolom se upravo popišao u gaće, što se vidjelo po tamnoplavoj mrlji koja se polako pojavljivala na njegovim trapericama. Izgledao je kao da ga je netko odalamio mokrom spužvom u jaja. »O, pobogu«, Rehv je odmahnuo glavom prema svojoj privatnoj gardi koju su činila dvojica Maura. Baš njih dvojica su ovaj ljudski isprdak držala u zraku.

Trez i iAm su izgledali jednako zgađeni prizorom kao i Rehv.

Spašavalo ga je jedino to što su jadnikove martensice dobro funkcionirale kao posude za mokraću. Ništa nije kapalo po tepihu. »Što sam vam napravio?« piskutao je lik glasom koji je odavao da su mu se jaja skupila kao na minus četrdeset. »Nisam ništa napravio...« Rehv je prekinuo igru nijekanja. »Chrissy mi je opet došla s masnicama i krvavom usnicom. Opet.« »Misliš da sam ja to napravio? Ma daj, ona se kurva za tebe. To joj je mogao učiniti bilo koji...« Trez se pobunio protiv ovog iskaza omotavši ruku oko šake tipu i stisnuo je kao da je naranča. Kad je okrivljenik zaskvičao poput psića, Rehv je nemarno skupio sa stola srebrni nož za otvaranje kuverti. Stvarčica je imala oblik bodeža i Rehv je iskušao oštricu povukavši je preko jagodice svog kažiprsta. Brzo je polizao točkicu krvi koja se pojavila. »Kad si se prijavio za ovaj posao«, rekao je, »dao si adresu Dvadeset i treća ulica tisuću tristo jedanaest, istu adresu kao i Chrissy. Dolazite i odlazite skupa.« Kad je lik otvorio usta, Rehv je podignuo ruku. »Znam da to ništa ne dokazuje.

Ali, pogledaj taj svoj prsten... Čekaj, je li ti to držiš ruku iza leđa? Trez, daj ~ 43 ~

prinesi taj njegov dlan ovdje na moju nekretninu.« Kad je Rehv kucnuo nožem po svom stolu, Trez je prinio golemog muškarca kao da nije teži od vreće prljavog rublja. Spljoštio mu je ruku na stol bez imalo muke.

Rehv se nagnuo naprijed i kucnuo po prstenu iz gimnazije u Caldwellu. »Da, eto vidiš, ona ima zanimljiv ožiljak na obrazu. Pitao sam se što bi to moglo biti. Odalamio si je nadlanicom, zar ne? Ovime si joj dohvatio lice.« Dok je lik pljucao poput novorođenčeta, Rehv je nožem napravio krug oko plavog kamena na prstenu, a zatim je istom oštricom lagano prešao preko svakog njegovog prsta, od koščatih zglobova do noktiju.

Dva najveća zgloba su nosila masnicu, koža na njima bila je ljubičasta i nateknuta. »Izgleda da je nisi odvalio samo nadlanicom«, promrmljao je Reverend, još uvijek milujući čovjekove prste oštricom. »Sama je to traž...« Rehv je lupio šakom o stol tako jako da je ovaj kukavički ženomrzac poskočio skupa s telefonom. »Da se nisi usudio dovršiti tu rečenicu.« Rehv je davao sve od sebe da mu ne iskesi očnjake kad su se produžili u njegovim ustima. »Pazi se ili ću ti natrpati u usta ta skvrčena jaja.« Kukavni kreten je ušutio kad se oglasio telefon. iAm je samo hladnokrvno vratio slušalicu na mjesto. Kad se graška znoja skotrIjala s čovjekovog nosa i pala mu na ruku, Rehv je malčice zauzdao svoju ljutnju. »Dobro. Gdje smo stali prije no što sam te umalo kastrirao? Aha, da... razgovarali smo o rukama. Smiješno, ne znam kako bismo živjeli samo s jednom.

Mislim, ne bi mogao voziti auto s mjenjačem, zar ne? A ti imaš mjenjač, je li tako?

Da, vidio sam onu ludu acuru u kojoj se voziš. Lijep auto.« Rehv je spustio vlastiti dlan na ulašteno drvo, odmah pored kukavičinog dlana. Uspoređivao ih je i oštricom pokazivao najočiglednije razlike. »Moja šaka je veća od tvoje po dužini... i širini. Imam duže prste. Vene su mi izraženije. Ti imaš tetovažu... što ti je to na korijenu palca? Aha... kineski znak za snagu. Što još... koža ti je svjetlija. Kvragu, vi bijelci bi stvarno trebali malo češće posjećivati solarij. Izgledate poput smrti na dopustu.« Kad je podignuo glavu, Rehv je pomislio na svoju majku i njezinu zbirku masnica. Predugo mu je trebalo da je osveti. »Znaš li najveću razliku između nas dvojice?« upitao je. »Vidiš. .. ja nemam masnice po člancima od udaranja žena.« ~ 44 ~

Brzim pokretom je zario oštricu u meso toliko duboko da je okrznula plemenito drvo pisaćeg stola.

Zabio je nož u svoju vlastitu ruku.

Kad je čovjek zavrištao, Rehv nije osjetio ništa. »Da se nisi onesvijestio, pičkice prokleta«, prosiktao je Rehv kad je ovaj počeo vrtjeti očima. »Dobro ćeš gledati da budem siguran da si shvatio poruku.« Rehv je istrgnuo oštricu iz stola trznuvši svom snagom dlanom prema gore i tako je oslobodio drvenog stiska. Podignuo je ruku da je popišanko može vidjeti i zavrtio oštricu naprijed-natrag surovom preciznošću, stvarajući otvor u svojem mesu i kostima te ga je proširio u prozorčić. Kad je završio, izvukao je oštricu iz rane i pažljivo je položio pored telefona.

Dok mu je krv kapala u rukav i stvarala lokvicu kod lakta, gledao je u muškarca kroz prozorčić na ruci. »Pratim te. Posvuda. Stalno. Ako se ona pojavi s još jednom >masnicom< od pada >pod tušem<, pronaći ću te i prošarati kao slikovnicu, jesi li me čuo?« Muškarac se trgnuo i povratio po svojim hlačama.

Rehv je opsovao. Trebao je pretpostaviti da će doći do toga. Jebeno kukavno kopile!

Srećom, ovaj kreten i njegova djelomično probavljena tjestenina koja je kapala po njegovim zapišanim martensicama nisu znali za što je Rehv doista sposoban. Ovaj čovjek, kao i ostali ljudi koji su posjećivali klub, nije imao pojma da je vlasnik ZeroSuma ne samo vampir, nego i simpat. Drkadžija bi se usrao u gaće da je znao, a kakav bi to tek nered bio! »Tvoj automobil je sada moj«, rekao je Rehv kad je podignuo slušalicu i nazvao održavanje. »Smatraj to nadoplatom, uz kamate i penale zbog gotovine koju si mi uzimao sa šanka. Zbog toga si otpušten, kao i zbog dilanja heroina na mom području. Savjet za tebe, kad se sljedeći put uvališ na tuđi teritorij, nemoj obilježavati svoju robu s istim orlićem koji nosiš na jakni. Prelagano je zaključiti tko je nepoželjni diler. Da, i kao što sam rekao, bolje ti je da se ona moja dama više ne pojavi ni s puknutim noktom. Sad se gubi iz mog ureda i ne vraćaj se u ovaj klub.« Frajer je bio toliko šokiran da se nije mogao ni pobuniti dok je raširenih nogu izmarširao van. Rehv je krvavom šakom lupio po stolu želeći pozornost.

Mauri su zastali, a zastao je i čovjek. Jedino on se okrenuo i pogledao Rehva s apsolutnim užasom u očima. »Još nešto«, Rehv se smiješio stisnutih usana da ne pokaže očnjake. »Ako Chrissy da otkaz, pretpostavit ću da si je ti natjerao i progonit ću te zbog ~ 45 ~

odštete.« Rehv se nagnuo naprijed. »Nemoj zaboraviti da meni ne treba novac, ali sam strašan sadist i digne mi se kad drugima nanosim bol. Sljedeći put ću su uzeti funtu mesa od tebe, a ne iz tvog novčanika ili onoga što si parkirao pred kućom. Ključeve? Trez?« Maur je zario ruku u stražnji džep muškarčevih traperica i izvukao ključeve koje je dobacio Rehvu. »Ne brini se o prenošenju vlasništva«, rekao je Rehv kad je uhvatio ključ. »Tamo gdje će tvoja acura završiti nisu potrebni vlasnički papiri. Doviđenja!« Kad su se vrata zatvorila, Rehv je pogledao privjesak na ključevima. Pisalo je SUNNY NEW PALTZ. »Što je?« rekao je ne podignuvši glavu.

Xhex je govorila tiho, glas joj se prelijevalo iz tamnog zakutka iz kojeg je uvijek promatrala svu zabavu i igre. »Ako je opet ozlijedi, ja se želim pobrinuti za njega.« Rehv je stisnuo ključeve u šaku i naslonio se. Čak i da joj zabrani, ako Chrissy opet dobije batine, njegova šefica osiguranja će opet napraviti po svome.

Xhex nije bila poput drugih. Nije bila poput nikoga.

Pa, to i nije baš potpuno istinito. Bila je poput njega. Napola simpat.

Ili napola sociopat. »Pazi na nju«, rekao joj je. »Ako se taj kurvin sin opet poigra šakama, bacit ćemo novčić da vidimo tko će ga prebiti.« »Pazim na sve tvoje djevojke«, rekla je. Prišla je vratima, krećući se glatko i moćno. Bila je građena kao mužjak, visoka i mišićava, ali nije bila gruba.

Usprkos frizuri u stilu Annie Lennox i čvrstom tijelu, nije bila nabijena i muškobanjasta u svojoj standardnoj uniformi s crnim kožnatim hlačama i crnom pripijenom majicom. Ne, ne. Xhex je bila elegantno smrtonosna poput oštrice; brza, odlučna, glatka. I poput svih bodeža, voljela je puštati krv. »Danas je prvi utorak u mjesecu«, rekla je s rukom na vratima.

Kao da on to nije znao. »Krećem za pola sata.« Vrata su se otvorila i zatvorila. Zvuk partijanja je nahrupio unutra pa opet zamuknuo. Rehv je podignuo dlan. Krv je već prestala teći i rupa će se zatvoriti za otprilike dvadeset minuta. Do ponoći se ništa neće vidjeti. Pomislio je na trenutak u kojem se probo. Čudna je ta paraliza kad ne osjećaš nijedan dio svoga tijela. Iako se krećeš, ne razaznaješ težinu odjeće, ili cipele na nogama, ili tlo pod sobom. Ne znaš je li klizavo ili hrapavo. Nedostajao mu je osjećaj vlastitog tijela, ali morao je ili uzimati dopamin, ili plesati tango smrti sa svojom zlom stranom.

To je bila borba koju je itekako mogao izgubiti. ~ 46 ~

Rehv je dohvatio svoj štap i polako ustao s naslonjača. Rezultat ove obamrlosti bile su poteškoće s ravnotežom i silom težom, tako da je putovanje do ploče potrajalo mnogo dulje nego što je trebalo. Kad je napokon stigao, položio je dlan na pravokutnik i ploča veličine vrata se pomaknula unatrag, poput onih sranja iz Zvjezdanih staza.

Crni apartman sa spavaćom sobom i kupaonicom bio je jedan od njegova tri mjesta za prespavati i iz nekog razloga je imao najbolji tuš. Vjerojatno zato što je kupaonica imala nekoliko kvadratnih metara i mogla se zagrijati do tropskih razmjera samim otvaranjem tople vode. Kad ti je stalno hladno, to ti itekako odgovara.

Svukao se i pustio vodu, brijući se dok je čekao da postane nuklearno vrela.

Dok je prolazio britvicom niz obraz, mužjak koji ga je gledao iz ogledala bio je isti kao i uvijek. Savršena irokezica. Oči boje ametista. Tetovaže na prsima i trbuhu. Duga alatka opuštena među nogama.

Pomislio je na mjesto koje večeras mora posjetiti i vid mu se promijenio.

Crvena izmaglica je postupno preuzela mjesto svih drugih boja. Nije se iznenadio, nasilje je uvijek budilo njegovu zlu prirodu, poput hrane za izgladnjele, a on je u svom uredu samo jednom liznuo svu slast.

U normalnim okolnostima bi bilo vrijeme za još dopamina. Njegov kemijski spasitelj je mogao odagnati najveći dio simpatskih poriva i zamijeniti ih pothlađenošću, impotencijom i obamrlošću. Nuspojave su bile za kurac, ali što se mora, mora se. Laži zahtijevaju trud. Kao i izvedba. Njegov ucjenjivač je zahtijevao izvedbu. Uhvatio je kurac u ruku kao da ga želi zaštititi od onoga što će poslije morati raditi i ušao da vidi kakva je voda. Iako se para zgusnula poput šlaga, još uvijek mu nije bilo dovoljno vrelo. Nikad nije bilo.

Protrljao je oči slobodnom rukom. Crvenilo nije posustalo, ali to je bilo dobro. Bolje je da se s ucjenjivačem nade s istim oružjem. Zlo sa zlom. Simpat sa simpatom.

Rehv je stao pod tuš i počeo ispirati krv koju je maločas prolio. Dok se sapunao, već se osjećao prljavo i nečisto. Osjećat će se još gore kad svane zora.

Da... znao je zašto njegove djevojke uvijek zapare svlačionicu kad im smjena završi. Kurve obožavaju vrelu vodu. Sapun i vrelu vodu. Nekad ti je samo to i spužva za kupanje pomagalo da preživiš noć.

~ 47 ~

Šesto poglavlje John je pogledom pratio Cormiju dok je trčkarala i vrtjela se po travi.

Njezin bijeli plašt se vijorio za njom poput zastave ili krila. Nije znao da Odabranicama nije dopušteno bezumno trčati okolo, ali imao je osjećaj da krši neko pravilo.

Baš mu je drago zbog nje. A bilo ju je lijepo i gledati. Radovala se noću, ali nije bila dio tame, bila je poput krijesnice, svjetlucava točka koja pleše na rubu guste šume.

Phury bi ovo trebao vidjeti, pomislio je John.

Njegov telefon je zavibrirao i izvadio ga je iz džepa. Qhuinn mu je poslao poruku: može te fritz odvesti kod blaya? Spremni smo. Odgovorio mu je: da.

Vratio je BlackBerry u džep i poželio da se može dematerijalizirati. To je trebalo pokušati nekoliko mjeseci nakon prijelaza i Blay i Qhuinn su to već mogli bez problema. A on? Bilo je kao na početku obuke. Uvijek je on bio najsporiji, najslabiji i najgori. Trebalo se samo koncentirati na mjesto kamo želiš ići i snagom volje se odvesti tamo. Barem teorijski. On je samo provodio mnogo vremena zatvorenih očiju i zgrčenog lica kao shar pei, pokušavajući prisiliti svoje molekule da odu na drugu stranu sobe. Ostajao je uvijek na istom mjestu. Ništa se nije događalo. Čuo je da nekad prođe i godina dana nakon prijelaza prije no što se uspiješ dematerijalizirati, ali možda on nikada neće uspjeti.

U tom slučaju će morati položiti vozački ispit. Osjećao se kao dvanaestogodišnjak moljakajući stalno Fritza da ga vozi. Fritz je bio odličan vozač, ali on je želio biti mužjak, a ne na teret sluganima.

Cormia se zavrtjela i vratila prema kući. Kad je stala ispred njega, njezin plašt je izgledao kao da ne želi prestati trčati. Nabori su lebdjeli oko njezinog tijela i polako se smirivali na njoj. Disanje joj se ubrzalo i osmijeh joj je bio sjajniji od punog mjeseca.

Bože, s tom raspuštenom plavom kosom i lijepim zarumenjenim obrazima bila je savršeno oličenje ljeta. Mogao ju je zamisliti u polju kako leži na kariranoj dekici i jede pitu od jabuka koja stoji pored orošenog vrča hladne limunade... u crveno-bijelom bikiniju.

U redu, ne bi je smio tako zamišljati. »Sviđa mi se vani«, rekla je.

Lijepo se uklapaš u vanjski svijet, napisao joj je. »Da sam barem prije došla ovamo.« Pogledala je ruže koje su rasle oko ~ 48 ~

terase. Kad je rukom nesvjesno dotaknula vrat, John je pomislio da možda želi dotaknuti ruže, ali njezina rezerviranost se opet budi. Pročistio je grlo želeći da ga pogleda.

Možeš ubrati jednu ako želiš, napisao joj je. »Ja... mislim da bih htjela.« Prišla je ružama kao da se radi o srni koja će možda pobjeći, sa spuštenim rukama. Polako im se približavala prelazeći travnjak bosim nogama. Krenula je prema ružama boje lavande, zanemarujući upečatljive žute i crvene pupoljke.

Taman joj je pisao pazi se trnja, kad je posegnula, zajaukala i povukla ruku.

Kapljica krvi joj se pojavila na jagodici prsta, a na prigušenoj svjetlosti noći izgledala je poput crne točkice na njezinom bijelom prstu.

Prije no što je shvatio što radi, John Matthew se prignuo i stavio njezin prst u usta. Sisao je brzo i lizao još brže, zapanjen onime što je činio i slašću koju je osjećao.

Shvatio je da se treba nahraniti.

Sranje.

Kad se uspravio, zurila je u njega razrogačenih očiju i sasvim skamenjena.

Duplo sranje. Žao mi je, našvrljao je, nisam želio da uprljaš plašt.

Lažljivac. Želio je znati kakvog je okusa. »Ja...« Uberi ružu, samo pazi na trnje.

Kimnula je i pokušala još jednom. Vjerojatno je željela ružu jednako koliko je željela prekinuti neugodnu tišinu.

Odabrala je savršenu ružu koja je taman trebala procvjetati. Nalikovala je srebrnoljubičastom koplju koje će se rascvjetati u ružu veličine grejpa. »Hvala ti«, rekla je. Htio joj je ispisati nema na čemu, no tad je shvatio da se obraća grmu iz kojeg je ubrala ružu.

Cormia se okrenula prema njemu. »Ostalo cvijeće je bilo u staklenim kućama s vodom.« Otići ćemo po vazu, napisao je. Tako se zovu te staklene kuće.

Kimnula je i krenula prema vratima koja su vodila u sobu za bilijar. Taman kad je ušla, pogledala je iza sebe. Grlila je vrt pogledom kao da je ljubavnik kojega nikad više neće vidjeti.

Možemo opet doći ovamo, napisao joj je, ako želiš.

Njezino brzo kimanje došlo mu je kao olakšanje s obzirom na ono što je maločas učinio. ~ 49 ~

»Željela bih.« Možda možemo pogledati i neki film. Gore u kinu. »Kinu?« Zatvorio je vrata za njima.

To je prostorija za gledanje filmova. »Možemo li sada gledati film?« Jačina njezinog glasa ga je navela da malčice promijeni mišljenje o njoj.

Možda je samo naučila biti rezervirana, pomislio je, i to nema veze s njezinom osobnošću.

Moram izići. Ali mogli bismo sutra navečer. »Odlično. Ići ćemo nakon prvog obroka.« U redu, plašljivost definitivno nije dio njezine osobnosti Pitao se kako se nosi s time što je Odabranica.

Imam nastavu, ali može poslije toga? »Da. Htjela bih naučiti više o svemu ovome.« Njezin osmijeh je osvijetlio sobu za bilijar poput plamtećeg ognjišta. Kad se okrenula na jednoj nozi, pomislio je na one lijepe balerine koje se vrte u kutijama za nakit.

Ja ću te rado svemu podučiti.

Zastala je, a kovrče su i dalje plesale oko nje. »Hvala ti, Johne Matthewu. Bit ćeš odličan učitelj.« Kad ga je pogledala, primjećivao je njezine boje više nego njezino tijelo ili lice; crveno na obrazima i usnama, blijedoljubičasta ruža koju je držala, jasna svijetlozelena boja njezinih očiju i zlatnožuta kosa.

Xhex mu je pala na pamet bez ikakvog razloga. Xhex je bila poput oluje s munjama i gromovima, načinjena od nijansi crne i sive poput željeza, zauzdana moć koja nije izgubila ništa od svoje ubojitosti. Cormia je bila sunčan dan okupan jasnim bojama, toplina u obličju ženke.

Stavio je ruku na srce i naklonio joj se. Zatim je izišao. Kad je krenuo u svoju sobu, razmišljao je sviđa li mu se više oluja ili sunčev sjaj. Tad je shvatio da nijedna nije njegova i da ne može birati, pa kakva korist od svega toga?

Stojeći u slijepoj uličici s cijevi devetke prislonjenom na jetra jednog od Braće, gospodin D. se nakostriješio poput divlje mačke. Radije bi mu cijev svog pištolja bio prislonio na sljepoočnicu, ali za takav poduhvat bi mu trebale ljestve.

Boga mu njegovoga, to kopile je bilo ogromno.

Bratić Tommy je prema njemu bio poput limenke piva. Jednako neznatan i jednako krhak. ~ 50 ~

»Imaš kosu kao djevojčica«, rekao mu je gospodin D. »A ti mirišeš kao pjenušava kupka. Ja se barem mogu ošišati.« »Stavio sam Old Spice.« »Sljedeći put probaj nešto jače. Možda gnojivo?« Gospodin D. je još čvršće utisnuo cijev u vampirova jetra. »Klekni. Ruke iza leđa, spusti glavu.« Ostao je na svom mjestu dok je Brat izvršavao naredbu, nije pokušavao ništa čudno. Bez obzira na pedersko sranje od kose na njegovoj glavi, ovom vampiru nije želio dopustiti da pobjegne. Ne samo zato što bi zarobljenje Brata bilo pothvat vrijedan povijesnih knjiga. Gospodin D. je držao čegrtušu za rep i bio je toga itekako svjestan.

Posegnuo je u pojas za lisičinama i...

Situacija se sasvim promijenila. Brat se okrenuo na koljenu i dlanom odgurnuo cijev sa sebe. Gospodin D. je nagonski pritisnuo obarač i metak je odletio u zrak.

Prije no što je zvuk pucnja prestao odjekivati, gospodin D. je već ležao na leđima, sav zbunjen i ošamućen. Kaubojski šešir mu je opet spao.

Bratove oči su bile mrtve kad je gledao dolje prema njemu, beživotno, nepromjenjivo žute. Nitko s imalo mozga u glavi ne bi pokušao taj okret. Osim ako već nisu mrtvi i nemaju što izgubiti.

Brat je podignuo šaku iznad glave.

Ovo će zasigurno boljeti.

Gospodin D. se brzo kretao, oteo se od stiska na svome ramenu i prevrnuo se na stranu. Hitrim trzajem udario je Brata objema nogama u potkoljenicu. Čulo se pucanje i... kvragu, dio njegove noge je odletio. Brat je zateturao. Kožnate hlače su se olabavjele ispod koljena, ali nije bilo vremena za čuđenje. Ogromno kopile se srušilo poput zgrade.

Gospodin D. mu se maknuo s puta i skočio na njega, želeći uzeti stvar u svoje ruke prije no što ga ovaj nahrani vlastitim jajima. Prebacio je nogu preko Brata, zgrabio punu šaku njegove pederske kose i povukao što je jače mogao.

Istodobno je posezao za nožem.

Nije stigao. Brat je jurnuo na njega poput razjarenog bika, u skoku se dignuo s tla i naletio na njega. Gospodin D. se nogama uhvatio za vampira i rukom stisnuo vrat debeo koliko i njegovo bedro. Zemlja se odjednom počela divljački naginjati i,jebote, Brat se okrenuo i pao na leđa, koristeći gospodina D.-a kao madrac. Osjećao se kao da mu je netko na prsa izlio granitnu ploču.

Nekoliko sekundi nije znao za sebe i Brat je iskoristio prednost. Prevrnuo se na ~ 51 ~

stranu i zabio mu lakat u rebra. Dok je gospodin D. hripao i hvatao zrak, vidio je sjaj crnog bodeža kako izlazi iz korica i Brata kako se uspravlja na koljena. No umjesto uboda u srce na koji se pripremio, gospodin D. je osjetio samo kako mu netko izvlači košulju iz hlača i podiže ga. Kad je bjelina njegovog trbuha zabljesnula u noći, užasnuto je podignuo glavu.

Ovo je bio Brat koji voli rezuckati prije no što ubije. To je značilo da ga ne čeka samo smrt. Naravno, bolje i to nego Upropastitelj, ali ovo kopile će natjerati gospodina D.-a da se dobro potrudi prije no što priđe vratima od bjelokosti.

Degradi možda jesu mrtvi, ali osjećaju bol kao i svi drugi.

Phury se trebao smiriti i pronaći svoju nogu, a ne pripremati se na kasapljenje minidegrada u stilu Sweeneyja Todda. Bože dragi, svatko s imalo mozga u glavi bi se smatrao sretnim što je izbjegao metak namijenjen baš njemu.

Trebao je pobjeći iz slijepe uličice prije no što stigne pojačanje.

Ne. Kad je ogolio degradov trbuh, istodobno je bio smrznut i vreo, treperio je kao da ga čeka soba puna crvenog dima, a on sljedećih deset sati nema nikakvog posla. Bio je poput onog ovisnika kojeg je maločas promatrao, ushićen kao da je upravo dobio na lutriji. Čarobnjakov glas je prekinuo iščekivanje, uzbuđenje je utvaru privlačilo kao pokvareno meso. Ovo mrcvarenje je jeben način da se istakneš među ostalima, a tebi nije dosta da budeš samo propali aristokrat. Morao si uništiti cijelu svoju obitelj.

Phury se usredotočio na podrhtavajuću kožu koju je ogolio i pustio da ga prožme osjećaj koji izaziva bodež u ruci i užas koji je degrad osjećao. Nasmiješio se kad mu se um primirio. Ovo je njegovo vrijeme. On mu je vlasnik. Nastat će mir, oslobodit će se čarobnjakovog glasa dokle god zlo koje namjerava učiniti bude trajalo. Štetom je liječio samoga sebe. Barem nakratko. »Da se nisi usudio.« Pogledao je preko ramena. Njegov brat blizanac je stajao na ulazu u uličicu poput velike crne sjenke s izbrijanom lubanjom. Nije mu mogao vidjeti lice, a ipak je znao da je bijesan. A njemu je bijes nadolazio u valovima.

Phury je zatvorio oči, boreći se sa svirepom ljutnjom. Kvragu, upravo je morao otrpjeti pljačku. Vlastiti brat ga je pljačkao.

Pomislio je na sve one prilike u kojima je Zsadist zahtijevao da ga udara dok mu lice ne postane sasvim krvavo. A imao je nešto protiv ovog sranja s degradimal Koji kurac? Koljač je već do sada pobio poprilično nedužnih vampira.

Kako je ovo gore nego tražiti od rođenog brata da te prebije na mrtvo ime iako ~ 52 ~

znaš da mu je od toga zlo i da se danima nakon toga ne može sabrati? »Nosi se odavde«, rekao je Phury, pojačavajući stisak jer se degrad meškoljio. »Ovo je moja stvar. Ti nemaš ništa s tim.« »Kurac nemam ništa s tim. Rekao si mi da ćeš prestati.« »Okreni se i idi, Z.« »Pa da te ubiju kad im dođe pojačanje?« Koljač u Phuryjevoj ruci se otimao. Skoro mu je uspjelo jer je bio malen i žilav. Ali nema šanse, Phury svojoj nagradi nije namjeravao dopustiti da pobjegne. Prije no što je postao svjestan svojih postupaka, zario je bodež duboko u koljačev trbuh i zavrtio ga kao da se nalazi na igralištu od iznutrica.

Degrad je vikao glasnije nego što je Zsadist psovao, no buka nije Phuryju nimalo smetala. Bilo mu je jebeno zlo od svega, pa čak i od sebe samoga.

Bravo, momče, šaputao je čarobnjak. Takvog te volim.

Zsadist je odmah skočio na njega, istrgnuo mu bodež iz ruke i bacio ga preko uličice. Degrad se onesvijestio od šoka, a Phury se pokušao osoviti na noge i suočiti se s bratom blizancem.

No problem je bio u tome što mu je nedostajala jedna potkoljenica.

Zateturao je i pao leđima na zid, svjestan da izgleda poput pijanca i jako ljut zbog toga.

Z. je dohvatio njegovu protezu i dobacio mu je. »Vrati si ovo na nogu.« Phury je uhvatio protezu jednom rukom i skliznuo na pod pored zgrade kemijske čistionice. Kvragu. Uhvatio ga je na djelu. Jebeno ga je uhvatio na djelu.

Sad će još morati raspravljati sa svojim bratom.

Zašto Z. jednostavno nije mogao poći u neku drugu uličicu? Ili u ovu, ali u neko drugo vrijeme?

Kvragu, ovo mu je bilo potrebno, mislio je Phury. Ako se ne riješi barem jednog dijela bijesa, poludjet će. Nije mu bilo jasno kako Z. to ne razumije nakon onog jebenog mazohizma kojem se ranije podvrgavao. Ma, nek se jebe.

Zsadist je izvadio bodež iz korica, zario ga u onog prvog degrada i vratio ga Omegi te ostao stajati nad mrljom od izgaranja. »Kao da se posralo deset konja«, rekao je njegov blizanac na Starom jeziku. »To ti je novi degradski losion za brijanje«, promrmljao je Phury trljajući oči. »Mislim da biste trebali malo razmisliti«, izgovorio je netko s razvučenim teksaškim naglaskom.

Z. se okrenuo i Phury je podignuo glavu. Mali degrad je opet dohvatio svoj pištolj i uperio ga u Phuryja dok je zurio u Z.-a. Z. je odgovorio uperivši cijev ~ 53 ~

svog SIG-a u degrada. »Svi smo u istoj gabuli«, zastenjao je mali naginjući se da dohvati svoj kaubojski šešir. Namjestio je svoj Stetson na glavu i vratio se pridržavanju iznutrica koje mu je Phury skoro prosuo. »Vidiš, ako ti mene upucaš, onda će moja ruka sama stisnuti obarač i pogodit ću tvog prijatelja. Ako ja njega pogodim, ti ćeš pogoditi mene.« Degrad je duboko udahnuo i ponovno zastenjao. »Mislim da smo u bezizlaznoj situaciji, a nemamo cijelu noć. Jedan pucanj se već čuo i tko zna koga će sve dozvati.« Teksaško kopile je bilo u pravu. Centar Caldwella u ponoć nije bio kao Dolina smrti u podne. Bilo je tu ljudi, nisu svi bili nadrogirani. Bilo je i policajaca i civilnih vampira. I drugih degrada. Uličica je bila zaklonjena, ali privatnost koju je nudila bila je tek relativna.

Ma, bravo, stari moj, rugao se čarobnjak. »Sranje«, promrsio je Phury. »Da, gospon«, rekao je mali degrad, »baš u tome se nalazimo.« Policijske sirene su se oglasile kao da im je netko dao znak.

Nitko se nije pomaknuo čak ni kad je patrolno vozilo skrenulo u uličicu i približilo im se. Da, netko je čuo pucanj kad su se Phury i mali John Wayne pokefali i odlučio je provjeriti o čemu se radi.

Smrznuti prizor među zgradama bio je osvijetljen dugim svjetlima kad se automobil zaustavio uz škripu kočnica. Vrata su se naglo otvorila: »Spustite oružje!« Degrad je razvlačio rečenice mekano poput zraka ljetne noći. »Vi nam ovo možete srediti, je l' tako, gospodo?« »Radije bih tebi priuštio metak«, promrsio je Z. »Spustite oružje ili pucamo!« Phury je prišao i prebacio ljude u stanje polusna, tjerajući onog s desne strane da sjedne u auto i isključi duga svjetla. »Zahvaljujem«, rekao je degrad i počeo se kretati niz uličicu. Stajao je leđima uz zgradu, s pištoljem uperenim u Phuryja, pozorno gledajući Zsadista. Kad je prolazio pored murjaka, uzeo je devetku iz ruke jedne murjakinje, znajući da se neće opirati. Uperio je pištolj u Z.-a. Obje ruke su mu bile zauzete i crna krv je lijevala iz njegovog trbuha. »Propucao bih vas obojicu, ali pretpostavljam da tad ne bi upalile vaše igrice s mozgovima ljudi, pa ću morati biti dobar.« »Ma je li, Boga ti!« Z. je prebacivao težinu s jedne noge na drugu, kao da želi otići. »Molim te, ne spominji Božje ime uzalud«, rekao je degrad kad je došao do ~ 54 ~

ugla iz kojeg je pristiglo i patrolno vozilo. »Ugodna vam večer, gospodo.« Mali je ubrzo otišao, nisu ga čak ni čuli kako trči.

Phury je naredio ljudima da sjednu u svoje patrolno vozilo, a murjakinju je naveo da nazove stanicu i kaže im da istraga nije pokazala nikakvo ometanje javnog reda i mira. Ali onaj pištolj... to bi mogao biti veliki problem. Prokleti koljač. Nikakvim igricama s mozgom neće moći izbrisati činjenicu da joj nedostaje njezina devetka. »Daj joj svoj pištolj«, dobacio je Zsadistu.

Njegov brat blizanac je izvadio spremnik za metke iz pištolja i bacio oružje murjakinji u krilo. Nije ga obrisao jer vampiri ne ostavljaju otiske prstiju. »Imat će sreće ako ne poludi zbog ovoga«, rekao je Zsadist.

Da. To nije bio njezin pištolj i bio je prazan. Phury je napravio najbolje što je mogao i dao joj sjećanje kupovanja novog oružja, isprobavanja i bacanja metaka zato što su bili neispravni. Ta krinka baš i nije bila dobra. Posebice zato što su serijski brojevi bili sklonjeni sa svih komada oružja u Bratstvu.

Phury je naveo murjaka koji je sjedio za volanom da ubaci automobil u rikverc i iziđe iz ulice. Sljedeće stajalište? Kava u policijskoj stanici.

Kad su ostali sami, Z. se okrenuo i pogledao Phuryja u oči. »Ti se stvarno želiš probuditi mrtav.« Phury je provjerio u kakvom stanju je njegova proteza. Nije bila oštećena, barem ne jako, ali bila je nepouzdana za borbu. Podignuo je nogavicu i pričvrstio protezu na mjesto te ustao na noge. »Idem kući.« »Jesi li me čuo?« »Da, jesam.« Pogledao je brata u oči i pomislio da stvarno ima obraza kad ga pita nešto takvo. Z. je izazivao smrt sve dok nije upoznao Bellu. Kad se sve uzme u obzir, to kao da se dogodilo prije deset minuta.

Z.-ove obrve su se nadvile nad potpuno crnim očima. »Odmah idi ravno kući.« »Da. Ravno kući. Razumijem.« Kad se okrenuo, Z. ga je grabo upitao: »Zar nisi nešto zaboravio?« Phury se sjetio svakog puta kad je morao trčati za Zsadistom, očajnički pokušavati spasiti brata od samoubojstva ili ubojstva. Pomislio je na dane kada nikako nije mogao spavati misleći na to hoće li Z. preživjeti jer odbija piti krv ženki vampira, i inzistira na ljudskoj krvi. Pomislio je na razarajuću tugu svaki put kad bi pogledao lice svoga brata blizanca. ~ 55 ~

Tad se sjetio noći u kojoj se suočio s vlastitim zrcalom, odrezao kosu i povukao oštricu niz lice da može izgledati kao Z... da može zauzeti bratovo mjesto i baciti se na milost i nemilost sadističke osvete jednog degrada.

Pomislio je na nogu u koju se sam upucao da bi ih obojicu spasio.

Phury je bacio pogled preko ramena. »Ne. Sjećam se svega. Svega.« Bez imalo kajanja dematerijalizirao se i ponovno poprimio oblik u Ulici Trade. Zaustavio se kraj ZeroSuma, glava i srce su mu luđački pulsirali. Prešao je ulicu kao da je izabran za misiju samouništenja, kao da ga je koščata ruka ovisnosti potapšala po ramenu i pozvala ga da priđe.

Nije se mogao oduprijeti pozivu. Što je još gore, nije ni želio.

Kad je stigao do ulaznih vrata kluba, njegova stopala, ono pravo i ono izrađeno od titana, ispunjavala su čarobnjakovu naredbu. Povela su ga kroz ulaz, zatim kroz VlP-prostor, pored sigurnosne službe i stolova za kojim su sjedili razmetljivci, sve do Rehvengeovog ureda.

Mauri su kimnuli i jedan je rekao nešto u svoj ručni sat. Dok su čekali, Phury je znao da je upao u začarani krug, da se vrti poput nastavka za bušilicu i da upada sve dublje pod zemlju. Sa svakom novom razinom propadanja rovao je sve dublje po žilama punim nepoznatih otrova koje su prolazile po dnu života i povlačile ga sve dublje. Kretao se prema izvoru, prema uništenju u paklu koji je bio njegovo krajnje odredište i što su razine postajale niže, to je on bio hrabriji.

Trez, Maur koji je stajao s desne strane, kimnuo je i otvorio vrata crne špilje.

Ovdje su se djelići Hadova carstva raspačavali u sitnim celofanskim vrećicama.

Phury je ušao grčeći se od nestrpljenja.

Rehvenge je izišao iz skrivenog ulaza, gledajući ga lukavim i blago razočaranim ametistnim očima. »Već si potrošio svoju uobičajenu količinu«, upitao je.

Grehožder ga je tako dobro poznavao, pomislio je Phury. »Kaže se simpat, sjećaš se?« napomenuo je Rehv, naslanjajući se na štap i polako sjedajući za stol. »Grehožder je tako ružna i podrugljiva riječ. Osim toga, ne treba mi moja loša strana da bih znao gdje se ti nalaziš. Onda, koliko ćemo večeras?« Mužjak je otkopčao svoj besprijekorni sako s duplim kopčanjem i sjeo u crni kožnati naslonjač. Njegova irokezica je sjala kao da se upravo istuširao. Mirisao je lijepo po Cartieru za muškarce i nekom šamponu od začina.

Phury je pomislio na drugog dilera, na onog koji je umro u uličici prije nekoliko trenutaka tražeći pomoć koja nikada nije došla. Činjenica da je Rehv ~ 56 ~

odjeven poput lutke u Petoj aveniji nije mijenjala ono što on jest. Diler.

Phury je pogledao samoga sebe. I shvatio da ni njegova odjeća ne mijenja ono što on jest. Sranje... nedostajao mu je jedan bodež. Ostavio ga je u uličici. »Uobičajeno«, rekao je vadeći tisuću dolara iz džepa. »Samo ono uobičajeno.«

~ 57 ~

Sedmo poglavlje Gore u svojoj sobi boje krvi Cormia nije mogla odagnati osjećaj da je svojim izlaskom u vrt pokrenula lavinu događaja kulminaciju koje se nije usudila ni zamišljati. Znala je samo da ruke sudbe pomiču događaje iza baršunastih zastora pozornice njezinog života. Kad se opet podignu, otkrit će nešto sasvim novo.

Nije bila sigurna hoće li joj sudba pripremiti nešto u čemu će moći uživati.

Ali sad je zaglavila među publikom i nije imala kamo. Ali to baš i nije bila istina, zar ne?

Otišla je do vrata, odškrinula ih i pogledala niz orijentalnu stazu koja se pružala po stubama. Dvorana sa statuama bila je na desnoj strani. Svaki put kad bi se popela na drugi kat, ugledala bi elegantne prilike u hodniku punom prozora i bila je fascinirana. Njihova formalnost i bijeli plaštevi podsjećali su je na utočište. No njihova golotinja i muškost bili su joj nešto sasvim strano. Kad bi mogla izići, mogla bi otići i pogledati statue izbliza. Da, mogla bi.

Prikradala se stazom bosim nogama, prošla pored spavaće sobe Primužjaka pa pored Rhageove i Maryine spavaće sobe. Kraljeva radna soba nalazila se na vrhu stuba i bila je zatvorena. Hodnik je bio sasvim prazan. Prošla je iza ugla.

Statue su se pružale unedogled, činilo joj se. S lijeve strane ih je obasjavala svjetlost svjetiljki, a nadsvođeni prozori su odvajali jednu statuu od sljedeće. Na desnoj strani, nasuprot svakom drugom prozoru, stajala su vrata.

Pretpostavljala je da vode u druge spavaonice.

Zanimljivo. Da je ona osmislila kuću, ona bi bila stavila spavaonice na stranu s prozorima da mogu uživati u pogledu na vrt. Sada, ako je ona dobro procijenila tlocrt kuće, spavaonice su gledale na suprotno krilo, ono koje je ograđivalo udaljenu stranu dvorišta. Istina, lijepo je i to, ali bolje je kad hodnici gledaju na umjetne tvorevine, a spavaonice na vrtove i planine. Barem je ona tako mislila.

Cormia se namrštila. Čudne misli su je spopadale u zadnje vrijeme. Misli o stvarima, osobama, pa čak i molitve koje nisu uvijek bile prikladne. Nepozvana razmišljanja i sudovi koje je donosila stvarali su joj nelagodu, ali nije ih mogla zaustaviti.

Pokušavala je ne gubiti vrijeme na razmišljanje odakle dolaze ili što znače, pa je samo ušla u hodnik sa statuama.

Prva je predstavljala mladog mužjaka, ljudskog, ako je suditi po njegovoj ~ 58 ~

veličini, u bogatom plaštu koji mu je sezao od desnog ramena do lijevog boka.

Pogled mu je bio usmjeren prema dolje, a lice pribrano, ni sretno ni nesretno.

Prsa su mu bila široka, nadlaktice glatke i snažne, a trbuh čvrst i ispupčen od mišića.

Sljedeća statua bila je slična prethodnoj, samo su joj udovi bili drugačije postavljeni. Sljedeća je bila drugačije postavljena. A sljedeća opet drugačije... i bila je potpuno gola.

Nagoni su je tjerali da pobjegne. Znatiželja ju je tjerala da ostane i pogleda.

Bio je prekrasan u svojoj golotinji. Pružila je ruku i dotaknula statuin vrat.

Mramor je bio topao, što ju je iznenadilo, no tad se sjetila da ga grije svjetlost svjetiljke. Pomislila je na Primužjaka.

Proveli su jedan dan u istome krevetu, prvi dan kad je došla ovamo. Morala ga je pitati smije li doći k njemu u sobu i leći pored njega. Kad su se ispružili jedno pored drugoga, neugodnost je ležala nad njima kao plahta od kostrijeti.

No tad je zaspala... i probudila se kad je osjetila veliko tijelo mužjaka kako se privija uz nju i nešto vrelo, tvrdo i dugo uz svoj bok. Bila je previše zapanjena da bi išta rekla ili napravila, samo je pristala i nije se opirala kad je Primužjak maknuo njezin plašt s nje i nadomjestio ga vlastitom kožom i veličinom.

Doista, riječi nisu uvijek potrebne.

Lagano je podragala mramorna statuina prsa, zastavši na hladnoj bradavici.

Polako se spustila na glatka rebra i trbuh. U svojim je mislima dodirivala Primužjaka, a ne statuu. Njegovo je tijelo bilo pod njezinim prstima, a ne hladni mramor. Primužjakova koža bila je jednako glatka.

Srce joj je počelo luđački lupati kad je spustila prste na statuin bok. Spustila je ruku još malo i zaustavila se na vrhu pubične kosti od mramora.

Netko je naglo ušao u palaču i odjeknuo je zvuk zalupljenih vrata. Cormia se toliko uplašila da se skoro saplela o skute svog plašta.

Kad se netko teškim koracima počeo uspinjati uza stube na drugi kat, Cormia se sakrila ispod nadsvođenog prozora i povirila u hodnik.

Brat Zsadist se pojavio na vrhu stuba. Bio je odjeven za borbu, nosio je bodeže na prsima i pištolj na boku. Lice mu je izgledalo toliko tvrdokorno, kao da još uvijek vidi neprijatelja pred sobom.

Kad joj je izmakao iz vida, čula je kucanje po vratima kraljeve radne sobe.

Cormia se tiho uputila niz hodnik i zastala pored kraljevih vrata. Čula je zapovijed pa otvaranje i zatvaranje vrata. Kraljev glas je odzvanjao kroz zid na koji se naslonila. »Što ti je, Z.? Izgledaš kao da ti se netko posrao ispred vrata.« ~ 59 ~

www.balkandownload.org Brat Zsadist je odgovorio mračnim riječima. »Je li se Phury vratio kući?« »Večeras? Koliko ja znam, nije.« »Jebeni kreten. Rekao je da ide kući.« »Tvoj brat blizanac svašta govori. Hajde, informiraj me o najnovijoj drami.« Prilijepila se uza zid želeći postati nevidljiva. Nadala se da nitko neće proći hodnikom. Što je to Primužjak napravio? »Uhvatio sam ga kako pravi faširance od degrada.« Kralj je opsovao. »Mislio sam da ti je rekao da će prestati s tim.« »Rekao je.« Čulo se stenjanje kao da kralj trlja oči ili sljepoočnice. »Što si točno vidio kad si ga pronašao?« Nastupila je duga šutnja. Kralj je spustio glas još više. »Z., čovječe, reci mi što se događa. Moram znati s čime imam posla da mogu nešto napraviti u vezi s njim.« »Dobro. Uhvatio sam ga s dvojicom degrada. Noga mu je bila odvaljena, a na vratu je imao masnicu kao da ga je netko stegnuo lancem. Ulovio sam ga nad utrobom jednog od koljača s bodežom u rukama. Jebote... nije uopće bio svjestan što se događa oko njega. Nije me ni primijetio dok nisam progovorio. Mogao sam biti degrad, a što bi se onda dogodilo? Ili bi ga ovog trena mučili ili bi bio mrtviji od mtrvaca.« »Koji kurac da napravim s tim likom?« Z.-ov glas se stisnuo. »Ne želim da ga se izbaci.« »Ne odlučuješ ti. Nemoj me tako gledati — ja sam ti šef, usijana glavetino.« Opet je nastala stanka. »Sranje. Mislim da tvog brata iz ovih stopa treba poslati psihiću. Opasan je za sebe i za druge. Jesi li mu išta rekao?« »Taman su nas bili prekinuli murjaci...« »Što?! Došli su i murjaci?! Kriste...« »Pa, eto, nisam razvezao jezik.« Glasovi su se prigušili dok Brat Zsadist nije progovorio malo glasnije. »Jesi li razmislio o tome što bi mu to učinilo? Bratstvo je njegov život.« »Ti si mi ukazao na ovo. Tjedan dana bez dežurstva i malo odmora neće ništa riješiti.« Opet tišina. »Čuj, sad idem provjeriti kako je Bella. Samo porazgovaraj s Phuryjem prije no što mu potopiš sve lađe. Poslušat će te. I vrati mu ovo.« ~ 60 ~

Kad je nešto teško palo na stol, Cormia se sakrila u jednu od gostinjskih soba. Trenutak kasnije čula je Zsadistove teške korake kako odlaze svojoj šelan.

Opasnost za sebe i druge.

Nije mogla zamisliti Primužjaka kako mrcvari protivnika ili izlaže samog sebe opasnosti zbog vlastite nebrige. Ali zašto bi Brat Zsadist lagao?

Ne bi lagao.

Odjednom je postala iscrpljena. Sjela je na rub kreveta i pogledala oko sebe.

Ovu prostoriju krasila je ista boja lavande koje je bila i njezina lijepa ruža.

Prekrasna boja, pomislila je i pala leđima na krevet. Bila je doista lijepa, ali njezinim uznemirenim živcima nije nimalo pomogla da se smire. Šoping-centar u Caldwellu je na svoja dva kata ugostio Hollister, H&M, Express, Banana Republic, Ann Taylor, JC Penney, Macys i Lord's. Bio je osrednji, a posjećivali su ga mahom tinejdžeri i dokone kućanice. Bio je tu i McDonald's, KuikWok, Aunt Annie s i Cinnabon. Na štandovima su se prodavala pletena sranja, krpene lutke, mobiteli i kalendari sa životnjama.

Sve je mirisalo po ustajalom zraku i plastičnim jagodama.

Kvragu, pa on je u šoping-centru.

John Matthew nije mogao vjerovati da se nalazi u šoping-centru. Koje jebeno zatvaranje kruga! Preuredili su ga otkad je posljednji put bio ovdje.

Nijanse boje pijeska su zamijenile morski zelena i ružičasta boja, kao u nekom jamajkanskom stilu. Sve od podnih pločica do koševa za smeće i lažnih biljki u posudama odzvanjalo je We be jammiri.

Kao kad pedesetogodišnjak odjene havajsku košulju. Veselo ali nelijepo i bezveze.

Bože mili, kako se stvari mijenjaju. Kad je posljednji put bio ovdje, bio je zakržljalo siroče koje se vuklo okolo s ostalom neželjenom djecom. Sad je u ustima imao očnjake i cipele veličine 45 na nogama te ogromno tijelo s kojim se nitko nije htio zezati.

No i dalje je bio siroče.

Kad smo već kod siročadi... ti izleti u šoping-centar su mu se urezali duboko u sjećanje. Sirotište svetog Franje svake je godine pred Božić vodilo svoje štićenike u šoping-centar, što je bilo pomalo okrutno jer nitko od djece nije imao novca da kupi nešto od tih svjetlucavih predmeta koji su se ovdje nalazili. John se uvijek bojao da će ih izbaciti jer nitko nije imao račune i vrećice kojima bi opravdao korištenje zahoda.

No večeras to neće biti problem, pomislio je i potapšao se po stražnjem džepu. ~ 61 ~

Imao je četiri stotine dolara koje je zaradio u centru za obuku. Baš je olakšavajuće imati novca za trošenje i biti dio mase koja šeće po dućanima. »Jesi li zaboravio novčanik?« upitao ga je Blay.

John je odmahnuo glavom.

Ovdje je.

Qhuinn je išao nekoliko koraka ispred njih, kao voda, i nije imao previše strpljenja. Žurilo mu se već otkad su došli i skoro je poludio od nestrpljivosti kad je Blay zastao ispred Brookstonea. »Hajde više, Blay«, promrsio je. »Imamo samo sat vremena do zatvaranja.« »Koji je tebi vrag večeras?« smrknuo se Blay. »Sav si stisnut, a to nije dobro.« »Ma, što god.« Požurili su pored grupica ljudi u dvadesetima koji su se držali jedni drugih poput jata riba, podijeljeni po vrsti i spolu. Djevojke i dečki se nisu miješali.

Darkeri i šminkeri se nisu miješali. Crte razgraničenja su se jasno vidjele, a John se dobro sjećao kako sve to funkcionira. Nije pripadao nijednoj skupini i jako ih je dobro promotrio izvana.

Qhuinn je stao ispred dućana Abercrombie and Fitch. »Urban Outfitters mi nekako nije za tebe. Pregrubo je. Trebaš malčice vitamina A i F.« John je slegnuo ramenima i pokazao: Mislim da mi ne treba baš tona nove odjeće. »Imaš dva para levisica, četiri majice iz Hanesa i par najkica. I taj anorak.« Anorak je izgovorio kao da izgovara leš pregažene mačke.

Imam i trenirke za vježbu. »Ma krasno, završit ćeš na naslovnici Mens Healtha s tim, ne brini se.« Krenuo je unutra. »Idemo.« John i Blay su ga slijedili. Unutra je glazba bila jako glasna, odjeća je bila poslagana u uredne gomile, a crno-bijele slike savršenih ljudi ukrašavale su zidove.

Qhuinn je s blagim gađenjem premetao redove košulja, kao da bi takvo sranje odjenula samo njegova baba. To je imalo smisla. On je definitivno bio tip za Urban Outfitters, s debelim lancem obješenim na plave traperice i uskom majicom s krilatom lubanjom na prsima. Nosio je i crne vojničke čizme veličine nečije glave. Kosu je nosio u crnim šiljcima i imao je sedam metalnih klinova u lijevom uhu, raspoređenih od resice do gornje hrskavice.

John nije bio siguran što je ovaj još probušio. Neke stvari o svojim ~ 62 ~

prijateljima jednostavno nisi želio znati. Blay, koji se savršeno uklapao u dućan, odšetao je do odjela s trapericama i činilo se da je pronašao nešto za sebe. John se držao postrance, nije ga toliko zanimala odjeća koliko činjenica da ih ljudi gledaju. Koliko on zna, ljudi ne mogu osjetiti vampire, ali njih trojica su iz nekog razloga pobuđivala veliko zanimanje. »Mogu li pomoći?« Okrenuli su se. Djevojka koja je postavila pitanje bila je jednako visoka kao Xhex, ali daljnjih sličnosti nije bilo. Za razliku od žene iz Johnovih snova, ova je kotirala iznimno visoko na ljestvici ženstvenosti i stalno je mahala ogromnom, smeđom kovrčavom grivom kao da pati od Touretteovog sindroma. Ali bila je sposobna. Svi ostali bi se od silnog mahanja glavom već odavno našli na podu. Čak je bila i impresivna. Ali ne na dobar način.

Na primjer, Xhex ne bi nikada...

U kurac! Otkad je Xhex postala standard za sve?

Dok se Qhuinn smiješio djevojci, planovi igara sa sve četiri na podu su se rojili u njegovoj glavi. »Savršen tajming. Totalno nam treba pomoć. Ovaj moj prijatelj treba injekciju stila. Možete li se pobrinuti za njega?« O, Bože! Ne. Kad je djevojka pogledala Johna, od njezinih uzavrelih očiju mu se činilo kao da ga je primila za kitu i ispipala kolika je. Sakrio se iza police s novim košuljama koje izgledaju staro. »Ja sam voditeljica dućana«, rekla je, dajući naslutiti da ni ona nije daleko od Qhuinnovih planova. »U dobrim ste rukama. Sva trojica.« »Uh, lijepo«, rekao je Qhuinn poprativši svojim raznobojnim očima dužinu njezinih nogu. »Pa, eto, pozabavite se s njim. Ja ću gledati.« Blay je stao pored Johna. »Ja ću pogledati to što odaberete i dodati mu u svlačionicu.« Johnu je laknulo. Brzo je Blayu pokazao jedno hvala što ga je opet spasio.

Trebao bi promijeniti ime u gromobran. Na njegovu nesreću, voditeljica dućana se samo nasmiješila još šire. »Dvojica po cijeni jednoga. Ne bunim se. Tko bi rekao, nisam znala da su večeras slatkiši na meniju.« Dobro, ovo će zaista biti grozno.

Sat vremena kasnije John se osjećao mnogo bolje. Ispalo je da voditeljica dućana Stephanie doista ima dobro oko za modu nakon što je odustala od nabacivanja. John je odabrao poderane traperice, nekoliko novostarih košulja, ~ 63 ~

nekoliko uskih majica u kojima su mu bicepsi i prsni mišići izgledali kao nešto doista vrijedno gledanja. Natjerali su ga da odabere i nekoliko ogrlica, kao i crnu majicu s kapuljačom.

Kad je završio, John je otišao na blagajnu sa svim tim sranjima u rukama.

Kad je spustio odjeću na pult, primijetio je gomilu narukvica u košarici. U klupku kože i školjki vidio je neki sjaj boje lavande i malčice prokopao da dođe do njega. Izvadio je pletenu narukvicu s perlama u boji Cormijine ruže.

Nasmiješio se i kriomice stavio narukvicu ispod jedne košulje.

Stephanie mu je ispostavila račun. Iznosio je šest stotina dolara. Šest stotina dolara.

John se snuždio. Imao je samo četiri stotine. »Ja ću«, rekao je Blay pružajući Stephanie crnu karticu. »Možeš mi kasnije vratiti.« Stephanie je raskolačila oči kad je vidjela plastiku. Pozorno je pogledala Blaya, kao da mu pričvršćuje novu cijenu. »Nikad prije nisam vidjela crni American Express«, rekla je. »Ništa posebno«, odgovorio je Blay kopajući po nekakvim ogrlicama.

John je stisnuo prijateljevu ruku i kucnuo po pultu da privuče Stephanie pozornost. Rasprostranio je svoj novac po pultu, ah Blay je odmahnuo glavom i počeo pokazivati: Možeš mi kasnije vratiti, u redu? Znam da me nećeš zeznuti i, daj, molim te, zar se stvarno želiš vraćati ovamo po ono što nisi mogao odmah kupiti? Ja ne želim.

John se smrknuo. Bilo se teško protiviti takvoj logici.

Ali vratiti ću ti ostatak, pokazao je nakon što mu je dao one četiri stotine.

Kad budeš imao, odvratio je Blay.

Stephanie je provukla karticu kroz stroj, utipkala iznos i pričekala izrezak. Čuo se zvuk ispisivanja, onda je otrgnula izrezak i pružila ga Blayu skupa s plavom kemijskom. »Sada zatvaramo...« »Je li?« rekao je Qhuinn naslonivši bok na pult. »A što to znači?« »Ostat ću sama ovdje. Ja sam odlična šefica i pustit ću ostale da odu ranije.« »Ali onda ćeš ostati sama.« »Da, ostat ću sasvim sama.« Sranje, pomislio je John. Ako je Blay onaj koji rješava probleme, onda je Qhuinn kralj komplikacija. Frajer se nasmiješio. »Pa znaš, ja i moji dečki ne bismo nikako voljeli da ti ovdje ostaneš potpuno sama.« ~ 64 ~

Da, da, tvoji dečki bi baš to voljeli, pomislio je John. To bi im baš bilo odlično.

No Stephanien osmijeh je presudio. Neće oni nikamo dok joj se Qhuinn ne uvuče u blagajnu. Barem je brzo prelazio na stvar. Deset minuta kasnije dućan je bio prazan, zatvoren lancem i zaštitom za staklo.

John je stajao sa svojim vrećicama u rukama, a Blay je bio jako zauzet gledanjem košulja koje je već pogledao. »Idemo u garderobu«, rekla je Stephanie Qhuinnu u usta. »Savršeno.« »Ali ne moramo ići sami.« Pogledala je preko ramena, zadržavši pogled na Johnu. »Ima dovoljno mjesta.« Qhuinnove raznobojne oči su nestašno sjale. Pokazao je iza djevojčinih leđa: Hajde s nama, Johne. Vrijeme je da to obaviš.

Stephanie je iskoristila trenutak i uhvatila Qhuinnovu donju usnicu između svojih bijelih zuba i njegovo bedro između svojih nogu. Mogao je samo zamisliti što će ona njemu uraditi prije no što on nju obradi. John je odmahnuo glavom.

Ostat ću ovdje.

Ma daj. Možeš prvo gledati mene. Pokazat ću ti što trebaš raditi.

Qhuinnov poziv ga nije nimalo iznenadio. On se redovito seksao s drugim osobama. Ali još nikada nije pozvao Johna da mu se pridruži.

Ma daj, Johne. Pođi s nama.

Ne, hvala.

Qhuinn ga je prostrijelio mračnim pogledom.

Ne možeš uvijek stajati postrance, Johne.

John je odmaknuo pogled. Lakše bi se naljutio da mu i samome to nije svakodnevno padalo na pamet. »Dobro«, rekao je Qhuinn. »Vratit ćemo se nakon nekog vremena.« Uz lijeni osmijeh je uhvatio djevojku za stražnjicu i podignuo je. Dok je hodao unatrag, Stephanie ih je zabljesnula ružičastim gaćicama i bijelim guzovima.

Dok je par bio u garderobi, John se okrenuo Blayu želeći mi reći kako je Qhuinn prava muška drolja, ali ruke su mu zastale u zraku. Blay je gledao za njima s čudnovatim izrazom lica. John je zazviždao želeći njegovu pozornost.

Možeš otići ako želiš biti s njima. Ja ću čekati, nema problema.

Blay je malčice prebrzo odmahnuo glavom. »Ma, ne, čekat ću.« Ali oči su mu bježale prema garderobi i nisu se pomakle ni kad su čuli ~ 65 ~

stenjanje. Nisu bili sigurni tko je zastenjao jer je zvuk bio i visok i dubok u isto vrijeme. Blayev izraz lica se još više stisnuo. John je opet zazviždao.

Jesi dobro? »Bolje nam je da se raskomotimo«, rekao je Blay, prošao iza blagajne i sjeo na visoki stolac. »Vjerojatno ćemo još dugo čekati.« Dobro, pomislio je John, što god da ga muči, bolje je da ne navaljujem jer mi neće reći. John je skočio na pult i mahao nogama. Kad su opet začuli stenjanje, pomislio je na Xhex i ukrutio se. Ma divno. Super. Izvukao je majicu iz hlača da sakrije svoj problem, kad je Blay upitao: »Za koga je narukvica?« John je brzo pokazao: Za mene je. »Kako da ne. Premala ti je.« Nastala je stanka. »Ne moraš mi reći ako ne želiš.« Ma nije ni važno. Stvarno. »Dobro.« Nakon jedne minute Blay je opet progovorio. »Onda, hoćemo li u ZeroSum nakon ovoga?« John je kimnuo spuštene glave. Blay se lagano nasmijao. »Tako sam i mislio. Kladim se da ćeš ići i sutra.« Ne mogu sutra, pokazao je bez razmišljanja. »Zašto ne?« Ne mogu. Moram ostati kod kuće.

Još se jednom začulo stenjanje i nakon toga ritmično nabijanje. Kad su zvukovi utihnuli, Blay je duboko udahnuo, kao da je trčao u intervalima i taman završio s vježbom. John ga nije mogao kriviti. I on bi najradije bio otišao. Odjeća je na ovakvoj prigušenoj svjetlosti jednostavno izgledala sablasno.

Osim toga, ako brzo stignu u ZeroSum, imat će dobrih nekoliko sati gledanja Xhex pred sobom, a to je... zbilja jadno.

Minute su prolazile. Deset. Petnaest. Dvadeset. »Sranje«, promrmljao je Blay. »Kog vraga rade?« John je slegnuo ramenima. Kad netko ima sklonosti kao Qhuinn, nebo mu je granica. »Yo, Qhuinne!« viknuo je Blay. Kad nitko nije odgovorio, čak ni stenjanjem, sišao je s visokog stolca. »Dolazim vidjeti što se događa.« Blay je otišao do garderobe i pokucao. Nakon nekoliko trenutaka provirio je kroz vrata. Oči su mu se raskolačile, zinuo je i pocrvenio od korijena kose do dlanova. Doooobro. Sastanak očigledno nije bio gotov. Što god da su radili, bilo je ~ 66 ~

vrijedno gledanja jer Blay nije odmah odmaknuo pogled. Nakon nekoliko sekundi samo je odmahnuo glavom, kao da odgovara na neko pitanje koje je Qhuinn postavio.

Vratio se spuštene glave s rukama u džepovima. Nije ništa govorio kad je ponovno sjeo na stolac, ali nogom je lupao sto na sat. Bilo je očigledno da više ne želi biti tu i Johnu je to bilo sasvim jasno. Kvragu, sada su mogli biti u ZeroSumu.

Gdje Xhex radi. Kad mu je na pamet pala ta vesela i opsesivna misao, poželio je lupiti glavom o pult. Čovječe, riječ jadnik se od večeras piše na novi način; a to je J-O-H-N M-A-T-T-H-E-W.

~ 67 ~

Osmo poglavlje Osim mnogih problema vezanih uz sram, zbog srama se ne osjećaš ni manjim, ni tišim, ni manje vidljivim. Jednostavno si takav kakav jesi.

Phury je stajao u vrtu ispred palače i zurio u prijeteću fasadu doma Bratstva. Bila je sumorno siva, puna prozora koji su ga ljutito gledali. Nalikovala je divu kojeg je netko zakopao u pijesak do vrata, a gorostas zbog toga nije bio nimalo sretan.

Nije bio spreman ući, a ni kuća nije izgledala voljna poželjeti mu dobrodošlicu.

Osjetio je povjetarac i pogledao prema sjeveru. Noć je bila poput svake u kolovozu u državi New York. Ljeto je bilo posvuda, zrcalilo se s drveća bogatog debelim listovima, s vode u vodoskocima oko palače i s biljaka pored ulaza. Ali zrak je bio drugačiji. Malo više suh. Malo hladniji.

Godišnja doba su kao i vrijeme, zar ne? Neumoljiva.

Ne, nije točno. Godišnja doba su samo načini mjerenja vremena, kao kalendari i satovi.

Starim, pomislio je.

Kad su ga počele spopadati misli gore od batina koje su ga čekale u kući, prošao je kroz vestibul i ušao u foaje. Kraljičin glas je dopirao iz prostorije za bilijar, praćen lupkanjem kugli. I psovka i smijeh koji su uslijedili nosili su bostonski naglasak. To je značilo da je Butch, koji ih je inače pobjeđivao sve redom, upravo gubio od kraljice. Opet, činilo se.

Dok ih je slušao, shvatio je da se ne može sjetiti kada je zadnji put odigrao partiju bilijara ili se jednostavno družio sa svojom braćom. No sve i da jest, ne bi mogao biti sasvim opušten. Nikad nije bio. Za njega je život bio novčić koji umjesto pisma s jedne strane ima katastrofu, a s druge čekanje na katastrofu.

Trebaš zapaliti još jednu, stari moj, oglasio se čarobnjak. Još bolje, ispuši cijelu balu toga. To neće promijeniti činjenicu da si ludo kopile, ali barem će pojačati vjerojatnost da zapališ krevet kad legneš i onesvijestiš se.

Kad smo već kod toga, Phury se odlučio suočiti s posljedicama i popeti uza stube. Ako bude sreće, Wrathova vrata će biti zatvorena...

Nije imao sreće. Wrath je bio u svom uredu.

Podignuo je pogled s povećala koje je držao nad nekakvim dokumentom. Čak se i kroz crne naočale primijetilo da je sasvim raspižđen. »Čekao sam te.« ~ 68 ~

Čarobnjak je u Phuryjevoj glavi vijorio svojim ogrtačem i sjeo u fotelju presvučenu ljudskom kožom. Dao bih kraljevstvo za kokice i čokoladne mentol bombone! Ovo će biti spektakularno!

Phury je ušao u Wrathovu radnu sobu, jedva primjećujući plave francuske zidove, kremaste svilene sofe i mramornu dasku nad kaminom. Zaostao miris degrada u zraku mu je odao da je Zsadist maločas bio tu. »Vidim da je Z. već razgovarao s tobom«, rekao je jer nije bilo potrebe isticati očigledno. Wrath je spustio povećalo i naslonio se na svoj pisaći stol u stilu Luja XVI. »Zatvori vrata.« Phury je poslušao. »Hoćeš da prvo ja kažem svoje?« »Ne, toga mi je već dosta.« Kralj je podignuo ogromne vojničke čizme na ženskasti stol, gromko poput topovske paljbe. »I previše si govorio.« Phury je čisto iz pristojnosti čekao da mu počne nabrajati neuspjehe čisto jer ih je i predobro znao. Bio je itekako svjestan; pokušavao je poginuti na terenu, preuzeo je dužnost Primužjaka Odabranica, ali nije izvršio obred, previše se petljao u Z.-ov i Bellin život, nije posvetio dovoljno pozornosti Cormiji, pušio je crveni dim cijelo vrijeme...

Phury se sasvim usredotočio na svog kralja i čekao da mu još netko osim čarobnjaka nabroji koliko je puta zajebao stvar.

Ali to se nije dogodilo. Wrath nije rekao ni riječ. Činilo se kao da su problemi toliko ogromni i očigledni da ih nije trebalo posebno isticati. Kao da upireš prstom u bombu koja će upravo eksplodirati i govoriš: Čovječe, kako je bučna. Ostavit će krater iza sebe. »Kad bolje razmislim«, započeo je Wrath, »ti mi reci što da radim s tobom.

Reci mi koji kurac da napravim.« Kad mu Phury nije odgovorio, Wrath je promrmljao: »Nemaš komentara, je li? Želiš reći da ni ti nemaš pojma što bi napravio?« »Mislim da obojica znamo odgovor na to pitanje.« »Nisam baš siguran u to. Što ti misliš da trebam napraviti?« »Malo me skini s dužnosti.« »Aha.« Opet tišina. »Dakle, do toga je došlo?« Čovječe, dao bi lijevo jaje za žižu.

Wrathove čizme su se sudarale prstima. »Ne znam.« ~ 69 ~

»Znači li to da se smijem boriti?« To je bilo mnogo bolje od onoga čemu se usudio nadati. »Dajem ti časnu riječ...« »Jebi se.« Wrath je naglo ustao od stola i prišao Phuryju. »Rekao si svom bratu blizancu da dolaziš ovamo, ali kladim se u milijardu dolara da si prvo otišao k Rehvengeu. Obećao si Z.-u da ćeš prestati s koljačima i nisi. Rekao si da ćeš biti Primužjak pa nisi. Kvragu, govoriš nam svima da se ideš u sobu naspavati, ali svi znamo što radiš unutra. Zar doista očekuješ da ću ti vjerovati na riječ?« »Onda mi reci što želiš da napravim.« Kraljeve blijede, nefokusirane oči su ga pokušavale naći iza naočala. »Nisam siguran da bi ti godišnji odmor i hrpa terapije pomogli jer ih se ne bi pridržavao.« Hladni užas se skupio u Phuryjevoj nutrini poput pokislog psa. »Izbacuješ me?« To se već događalo u povijesti Bratstva. Ne često. Ali događalo se. Pao mu je na pamet Muhrder... sranje, on je vjerojatno bio posljednji koji je dobio nogu u dupe. »Nije to baš tako jednostavno«, rekao je Wrath. »Ako te izbacim, što će onda Odabranice? Primužjak je oduvijek bio jedan iz Bratstva, i to ne samo zbog krvnih loza. Osim toga, Z. to ne bi baš dobro primio, bez obzira na to koliko je trenutačno ljut na tebe.« Odlično. Spas mu je pružao brat koji ga trenutačno mrzi i obećanje da će postati muška kurva Odabranicama.

Kralj je stao kraj prozora. Drveće u vrtu se lagano povijalo pod ljetnim povjetarcem. »Evo što ja mislim«, Wrath je podignuo naočale s nosa i protrljao oči kao da ga boli glava. »Trebao bi...« »Žao mi je«, rekao je Phury jer je samo to imao za ponuditi. »I meni«, odvratio je Wrath spustivši naočale na mjesto i odmahujući glavom. Kad se vratio za stol, glava mu je bila spuštena. Otvorio je ladicu i izvadio crni bodež. Phuryjev. Onaj koji mu je ostao u uličici.

Z. je vjerojatno pronašao prokletu stvar i vratio je kući. Kralj je prevrnuo oružje u ruci i pročistio grlo. »Daj mi i drugi bodež. Do daljnjega te razrješujem dužnosti. Hoćeš li otići psihijatru i kako ćeš riješiti ovo s Odabranicama, to me se uopće ne tiče. Nemam ni savjet za tebe jer ćeš ionako napraviti kako te volja. Neće pomoći nikakav moj zahtjev ni molba.« ~ 70 ~

Phuryju je na trenutak stalo srce. Sto puta je prevrtio u glavi sve moguće scenarije ovog razgovora, a Wrathovo pranje ruku od svega nije bilo ni u jednom od njih. »Jesam li još uvijek Brat?« Kralj je samo zurio u bodež, što je Phuryju dalo odgovor. Samo po imenu.

Neke stvari se nisu morale izgovoriti. »Razgovarat ću sa Z.-om«, promrmljao je kralj. »Reći ćemo da si na dopustu. Za tebe nema više terena i nećeš više dolaziti na sastanke.« Osjećao se kao da ga je netko gurnuo sa zgrade pa sada pada i gleda u pločnik o koji će se smrskati. Nema više mreža koje će ga uhvatiti. Nema obećanja koja može prekršiti. Što se kralja tiče, prepušten je sam sebi. Tisuću devetsto trideset i druga, pomislio je. U Bratstvu je već sedamdeset i šest godina.

Prinio je ruku prsima, primio preostali bodež za dršku, izvukao ga u jednom potezu i stavio na glupasti svijetloplavi stolić pred kralja. Naklonio se i izišao ne rekavši ni riječ.

Bravo, povikao je čarobnjak. Kakva šteta što su ti roditelji već mrtvi, stari moj. Bili bi tako ponosni na tebe. Ma, čekaj, vratit ćemo mi njih, je li tako?

Phury se vratio u svoju sobu, izvadio zalihu crvenog dima, smotao žižu i pripalio. S obzirom na sve što se večeras dogodilo i na čarobnjaka koji tu glumi nekakvu antioprah, mogao je ili pušiti ili vrištati iz svega glasa. Odabrao je pušenje.

Na drugoj strani grada Xhex se nije osjećala nimalo dobro kad je otpratila Rehva u blindirani bentley kroz stražnja vrata ZeroSuma. Ni Rehv nije izgledao ništa bolje. Bio je tek zlokobna, tamna sjenka ogrnuta dugim kaputom od samurovine. Otvorila mu je vrata na vozačevoj strani i čekala da se smjesti skupa sa svojim štapom. Čak i u noći od trideset stupnjeva Celzijusa on je palio grijanje na najjače i ušuškavao se u krzno. To je bio znak da njegova posljednja doza dopamina još nije popustila. Uskoro hoće. Uvijek je pazio da tamo ne ide na lijekovima. Nije sigurno.

Ma, nije sigurno ni u kojem slučaju.

Već je dvadeset i pet godina željela poći s njim i pružiti mu potporu prilikom posjeta ucjenjivaču, no svaki put ju je odbijao. Odlučila je umuknuti i ne pitati više. No cijena tišine bilo je ovo kurčevo raspoloženje. »Hoćeš li biti u sigurnoj kući?« upitala ga je. »Da.« Zatvorila je vrata automobila i gledala ga kako odlazi. Nije joj rekao gdje se sastaju, ali znala je otprilike. Ugrađeni GPS joj je odao da se kreće sjeverno kroz ~ 71 ~

državu. Mrzila je to što on mora raditi. Zahvaljujući njezinoj zajebanciji prije dvadeset i pet godina, Rehv se svakog prvog utorka u mjesecu morao kurvati da bi ih zaštitio. Simpatska princeza koju je servisirao bila je jako opasna. I gladna njega. Xhex je ispočetka očekivala da će ih kuja anonimno prijaviti za deportaciju u simpatsku koloniju. No bila je pametnija od toga. Da su ih odveli, tamo bi preživjeli možda šest mjeseci, usprkos tjelesnoj snazi. Polutani nisu bili ni do koljena čistokrvnim simpatima, a osim toga, princeza je bila združena s vlastitim ujakom. A taj je bio utjelovljenje posesivnog despota gladnog moći.

Xhex je opsovala. Nije imala pojma kako to da je Rehv ne mrzi i nije mogla shvatiti kako može pojmiti činjenicu da će je sada morati jebati. Imala je osjećaj da se zbog tih noći tako dobro brine o djevojkama u klubu. Za razliku od prosječnog svodnika, znao je kako se te žene osjećaju, znao je točno kako se jebati s nekim koga ne želiš jer ima nešto što tebi treba, bio to novac ili čuvanje tajne. Xhex im je morala pronaći neki izlaz iz svega toga, bilo joj je još teže jer se činilo da se Rehv pomirio sa svime i nije više tražio izlaz. Ono što je nekada predstavljalo kriznu situaciju sada je postalo stvarnost. Dva desetljeća kasnije i dalje ih je štitio svojim kurcem, a Xhex je bila kriva za to. Svakog prvog utorka u mjesecu išao je raditi ono nezamislivo s nekim koga je mrzio... i to je bio njegov život. »Kvragu sve«, rekla je ulici. »Kad će se ovo promijeniti?« Dobila je odgovor u obliku naleta vjetra koji je raznosio smeće po uličici.

Kad se vratila u klub i dala očima malo vremena da se naviknu na svjetlo, kao i uši na hipnotizirajuću glazbu, osjetila je lagani pad temperature.

VlP-prostor se činio tihim, došlo je tek nekoliko stalnih gostiju. Ipak je dala znak očima dvojici izbacivača. Kad su joj kimnuli da je sve u redu, provjerila je kako ide djevojkama koje su posluživale u separeima. Gledala je kako konobarice odnose pune i vraćaju prazne čaše. Provjerila je koliko još ima žestice u bocama za šankom.

Kad je stigla do baršunastog užeta, pogledala je gomilu u glavnom dijelu kluba. Oni na podiju su se kretali poput uzburkanog mora, razdvajajući se i spajajući poput valova, a svjetlost lasera im se odbijala o sjenovita lica i spojena tijela.

Večeras je bilo poprilično mirno jer tjedan još nije odmakao. Najveća gužva bila je subotom uvečer. Njoj je kao šefici osiguranja petkom bilo najgore jer tad su se svakojaki kreteni dolazili ispuhati nakon loše provedenog tjedna. Prvo bi se previše drogirali, a onda bi se predozirali ili tukli.

No, imajući na umu da je klub preživljavao od takvih krelaca, sve je svakog ~ 72 ~

trena moglo otići u kurac. Sreća što je bila najbolja u svom poslu. Rehv se bavio prodajom droge, cuge i žena, upravljao je svojom mornaricom kladioničara povezanih s mafijom u Vegasu te ugovarao neke posebne projekte koji su zahtijevali »pojačanje«. Ona je bila zadužena za nadgledanje prostora da se posao može obavljati uz što manje smetnji koje bi izazvala ljudska policija i slični organi vlasti.

Taman je htjela provjeriti što se događa u mezaninu, kad je vidjela da ulaze oni koje inače zove dječacima. Zadržala se u sjeni i gledala trojicu mladih mužjaka kako ulaze u VlP-prostor. Uvijek su sjedali za stol Bratstva ako bi slučajno bio prazan, što je značilo da razmišljaju strateški jer je stol bio odmah kraj izlaza za nuždu, a možda im je i vrhovna vlast naredila da tu sjede i lijepo se ponašaju.

A »vrhovna vlast« je kralj Wrath.

Da, nisu ti dječaci prosječni kurčeviti pjetlići, pomislila je kad su sjeli, i to iz mnogo razloga. Onaj s raznobojnim očima bio je tempirana bomba i otišao je na podij nešto pronaći čim je dobio svoju Coronu. Crvenokosi je ostao sjediti, što također nije bilo čudno. On je bio pravi izviđački tip, sav ispravan i pošten. No morala se zapitati što se krije ispod te slatke slike.

No nijemi je bio najinteresantniji od sve trojice. Ime mu je Tehrror, zvan John Matthew, i kralj je bio njegov čuvarnik.

Osjećala se kao da su joj dali porculansku šalicu i naredili da je čuva u staji s pastusima. Ako mu se što dogodi, s klubom je gotovo. Čovječe, mali se toliko promijenio u posljednjih nekoliko mjeseci. Vidjela ga je prije prijetvorbe, onako kržljavog i slabog, lomljivog... a sad je gledala jebeno ogromnog mužjaka. A ogromni mužjaci su predstavljali problem ako se pokače s nekim. Iako je John do sada bio tip koji samo sjedi i gleda, oči su mu bile prestare za nekoga toliko mladog, a to je odavalo da je preživio nešto ružno. A te ružne stvari samo su dolijevale ulje na vatru kad netko pukne.

Raznobojne oči ili Qhuinn, Lohstrongov sin, vratio se s dvije očigledno spremne i voljne plavuše koje su se odjenule u skladu sa svojim koktelima, dakle ne previše ružičastoga.

Crvenokosi ili Blaylock nije baš imao neku spiku, ali to nije bio problem jer je Qhuinn blebetao dovoljno za obojicu. Kvragu, pričao je on i umjesto Johna, ali taj nije ni pokušavao. Barem ga Xhex nikad nije čula. Kad su Johnovi frendovi nestali otraga s plavušama, Xhex je bez ikakvog razloga prišla malome. Ukočio se kad ju je primijetio, no to je uvijek radio. Uvijek ju je gledao. Kad si šef osiguranja, ljudi žele znati gdje si. ~ 73 ~

»Kako je?« upitala ga je.

Slegnuo je ramenima i prtljao po svojoj boci Corone. Da je imala etiketu, sada bi je sigurno odljepljivao, pomislila je. »Smijem te nešto pitati?« Malo se iznenadio, ali opet je slegnuo ramenima. »Zašto nikad ne odeš sa svojim dečkima?« Znala je da se to nje ni najmanje ne tiče, a nije imala pojma zašto ju je uopće briga. Kvragu... možda je to zbog ovog sranja s prvim utorkom u mjesecu.

Tražila je način da se spasi od vlastitih misli. »Curama se sviđaš«, navaljivala je. »Vidjela sam kako te gledaju. Gledaš i ti njih, ali uvijek ostaješ ovdje.« John Matthew se toliko zarumenio da se to vidjelo i u mraku. »Jesi li već vezan?« mrmljala je, znatiželjnija no ikad. »Je li ti kralj već odabrao ženku?« Odmahnuo je glavom.

U redu, trebala bi ga pustiti na miru. Jadni mali je ionako nijem, kako će joj onda odgovoriti? »Želim svoje piće odmah!« Gromki muški glas je nadjačao glazbu i Xhex je okrenula glavu. Dva stola dalje jedan od onih nabildanih, agresivnih kretena je gnjavio konobaricu. »Ispričaj me«, rekla je Xhex Johnu.

Kad je galamdžija pružio šapu i uhvatio konobaricu za suknju, spotaknula se i svi kokteli s poslužavnika su odletjeli u zrak. »Rekao sam da mi odmah daš moje piće!« Xhex je prišla konobarici i pomogla joj da ustane. »Ne brini. Ovaj odlazi.« Frajer se dignuo iz svog sjedala. Bio je visok skoro dva metra. »Ma nemoj?« Xhex mu se približila i stala tik uz njega. Prostrijelila ga je pogledom, a njezini simpatski nagoni su vapili da im se prepusti. Usredotočila se na metalne žice omotane oko svojih bedara. Jačala ju je bol koju si je sama nanosila i tako je mogla odagnati svoju pravu prirodu. »Otići ćeš sada«, tiho mu je rekla, »ili ću te ja izvući za kosu.« Dah mu je zaudarao poput jučerašnjeg ribljeg sendviča. »Mrzim lezbače. Uvijek misle da su opasne...« Xhex ga je uhvatila za zapešće, okrenula i povukla mu ruku na leđa.

Postavila je nogu ispod njegove, gurnula ga naprijed i pao je poput komada ~ 74 ~

mesa, zaribavši licem po prostirci. Brzo se sagnula, zarila jednu ruku u njegovu nageliranu kosu, a drugom je uhvatila kragnu njegovog sakoa. Dok ga je vukla licem okrenutim podu prema izlazu, morala je riješiti više stvari. Upravo je napravila scenu, napala gosta i natovarila si prijetnju smrću, riskirala je tučnjavu ako se njegova ekipa krelaca odluči umiješati. Ali nekad je svojim kolegama morala priuštiti predstavu. Osim stalnih VlP-ovaca koji su je gledali, tu su bili i izbacivači koji su sami po sebi malčice nervozni te djevojke od kojih je većina imala sasvim razumljivih problema s kontrolom ljutnje.

Moraš tu i tamo zaprljati ruke ako namjeravaš vladati situacijom. A ovaj je koristio toliko gela da će joj ruke itekako biti zaprljane. Kad je stigla do izlaza pored stola Bratstva, zastala je otvoriti vrata, ali John ju je preduhitrio. Kao pravi džentlmen, otvorio je širom vrata i pridržao ih. »Hvala«, rekla mu je.

Izišla je na ulicu i prevrnula kretena na leđa. Prekopala mu je džepove. Dok je ležao i žmirkao poput ribe na suhom, shvatila je da upravo čini još jedan prekršaj. Unutar kluba je imala policijske ovlasti, ali uličica je tehnički pripadala gradu Caldwell. No pretraga bi u svakom slučaju bila protuzakonita jer nije imala opravdanu sumnju da bi ovaj mogao nositi sa sobom drogu ili skriveno oružje. Po slovu zakona nisi smio prebiti i pretražiti nekoga samo zato što je totalni jebeni kreten. Oho... čini se da se isplatilo poslušati instinkte. Našla je lijepu hrpicu kokaina skupa s njegovim novčanikom i još tri tablete ecstasyja.

Protresla je vrećice pred njegovim očima. »Zvat ću policiju.« Smiješkala se kad je počeo mucati. »Da, da, nije tvoje.

Nemaš pojma kako je dospjelo u tvoj džep. Nevin si kao novorođenče. Ali pogledaj iznad onih vrata.« Kad nije reagirao dovoljno brzo, zgrabila ga je za bradu i okrenula mu lice. »Vidiš ono crveno svjetlo? To je sigurnosna kamera. Ovo sranje...« podignula je vrećice prema kameri i otvorila njegov novčanik, »ova dva grama kokaina i tri bombona koji su bili u džepu vašeg sakoa, gospodine... Roberte Finlayju... sada su dio digitalnog zapisa. Uh, pazi ovo... imaš dvoje slatke djece.

Mislim da bi sutra ujutro radije doručkovali s tobom nego s dadiljom jer je tvoja žena zauzeta s izvlačenjem tvog dupeta iz zatvora.« Vratila mu je novčanik u sako, ali zadržala je drogu. »Predlažem da ovo riješimo na sljedeći način. Ja odem na svoju stranu, ti na svoju. Više se nikad nećeš vratiti u moj klub, a ja te neću poslati u zatvor. Što kažeš? Jesmo se dogovorili?« Dok je razmatrao ponudu, Xhex se odmaknula da ima dovoljno mjesta za ~ 75 ~

zamah nogom, bude li trebalo. No, činilo se da ipak neće trebati. Ljudi koji se namjeravaju svađati su čvrsti i gledaju bistrim očima. Ovaj je bio mlak poput vode za pranje posuđa, nestao mu je sav ego. »Idi kući!« naredila mu je.

Poslušao je. Kad je oteturao, Xhex je spremila drogu u džep. »Jesi li uživao u predstavi, Johne Matthewe?« rekla je ne okrenuvši se. Kad je pogledala preko ramena, dah joj je zastao u grlu. Johnove oči su sjale u tami... mali ju je gledao s jednostranom usredotočenošću koju mužjaci dobiju kad žele seks. Grubi seks.

Jebote... pred njom nije stajao nikakav dječačić. Nesvjesno je dopustila djeliću svoje simpatske prirode da uzme liz njegovih misli. Mislio je na... samog sebe kako leži na krevetu, zapetljan u plahte, s rukom između nogu na ogromnoj kiti i zamišlja nju dok se igra sam sa sobom.

To je uradio već mnogo puta...

Xhex se okrenula i prišla mu. Nije ustuknuo, a ona se nije iznenadila. Nije ga bilo sram niti se pokunjio i pobjegao. Bio je poput životinje i nije je se bojao.

A to je bilo baš... ma, kvragu sve. Nije bilo privlačno. Nije. Sranje.

Kad ga je pogledala, željela mu je reći da te svjetlucave plave okice usmjeri na ljudske ženke u klubu i ostavi nju na miru. Željela mu je reći da je ona itekako izvan njegovog dometa i da se okani te fantazije. Željela ga je otjerati, kao i sve druge osim pijanog i ukrućenog Butcha O'Neala one večeri, prije no što je postao Brat.

No umjesto toga je tiho rekla: »Sljedeći put kad budeš mislio na mene, reci moje ime. Bolje ćeš svršiti.« Namjerno ga je očešala ramenom po prsima kad je otvorila vrata kluba.

Njegov oštri dah joj je ostao u uhu. Dok se vraćala na posao, sama sebi je govorila da ju je vrućina spopala zbog situacije s onim kretenom maloprije. Nije to imalo nikakve veze s Johnom Matthewom.

Kad se Xhex vratila u klub, John je stajao tamo kao jebeni idiot. To je imalo smisla. Većina krvi koja mu je inače kolala po mozgu sada se slila u erekciju pokrivenu novim trapericama A&F koje izgledaju staro, a ostatak krvi mu je bio u licu. To je značilo da mu mozak radi bez goriva. Kako je ona mogla znati što on radi kad misli na nju?

Jedan od Maura koji su motrili Rehvengeov ured mu je prišao. »Izlaziš ili ulaziš?« ~ 76 ~

John se vratio za stol i iskapio svoju Coronu u dva gutljaja. Bio je sretan kad je konobarica donijela novu bez pitanja. Xhex je nestala negdje u glavnom dijelu kluba. Tražio ju je, pokušavajući vidjeti kroz vodopad koji je dijelio VlP-prostor od ostatka kluba. Nisu mu trebale oči da bi znao gdje je. Osjetio ju je. Među svim tijelima koja su se izvijala u klubu znao je koje je njezino. Stajala je za šankom.

Bože, činjenica da može savladati tipa dva puta većeg od nje bez da se i oznoji bila mu je nevjerojatno seksi. Činjenica da se nije uvrijedila jer John mašta o njoj bila mu je olakšanje. Činjenica da je rekla da kaže njezino ime dok svršava... činila je da odmah poželi svršiti. Dakle, to je bio odgovor na pitanje voli li više munje i gromove ili sunčan dan. A znao je i što će raditi čim se vrati kući.

~ 77 ~

Deveto poglavlje Ponad razbacanog krajolika caldwellškog seoskog područja, još sjevernije od gradova podignutih uz vijugavu rijeku Hudson, otprilike tri sata od granice s Kanadom, planine Adirondacks su se vinule u nebo. Veličanstvene, zastrte borovima i cedrovima, nastale su još prije nego što su se ledenjaci spustili niz granicu Aljaske, još mnogo prije no što se ona počela zvati Aljaska, još mnogo prije no što su ljudi i vampiri ustanovili da je to pogranično područje.

Kad se posljednje ledeno doba maknulo s povijesne pozornice i postalo pojam koji se uči iz knjiga, za sobom je ostavilo udoline koje su se uskoro napunile vodom od istopljenih ledenjaka. Generacije ljudi su te geološke bazene kasnije nazvali jezero George, jezero Charlain, jezero Saranac i jezero Blue Mountain. Ljudi, ti parazitski zečevi sa svojim čoporima djece, naselili su se u koridoru pored rijeke Hudson, tražeći vodu, kao što to i ostale životnije čine.

Prolazila su stoljeća, niknuli su gradovi, nastala je »civilizacija« i počela remetiti prirodu.

No, planine su nastavile gospodariti svime. Čak i u doba elektriciteta, tehnologije, automobila i turizma planine Adirondack imale su vlast nad krajolikom sjevera države New York. Zbog toga u tim šumama postoje nehodane staze i nenaseljene čistine. Kad se krene uz Cestu 1-87, poznatiju kao Northway, izlazi s ceste su sve rjeđi. Možeš se voziti stotinama kilometara bez da skreneš s ceste. Čak i da upališ žmigavce i skreneš desno, pronaći ćeš samo benzinsku postaju, možda trgovinu ili dvije, tri kuće.

Ljudi se mogu skriti u planinama Adirondacks.

Vampiri se mogu skriti u planinama Adirondacks.

Na samom kraju noći, kad se sunce spremilo za veliki, sjajni izlazak na scenu, jedan mužjak je sam prolazio kroz guste šume planine Saddleback, vukući svoje iznemoglo tijelo kao da je vreća otpadaka iz prošlog života.

Pokretala ga je samo glad, ta iskonska žeđ za krvlju koja ga je održavala na životu i dala mu snage za borbu s gustim granjem. Njegov plijen se nervozno grčio zapetljan u gusto borovo granje.

Srna je znala da je netko prati, ali nije mogla vidjeti tko. Njuškom je mirisala zrak i micala ušima naprijed-natrag. Noć je bila hladna na sjeveru, visoko na planini Saddleback. Mužjak je na sebi imao samo razderanu odjeću, zubi su mu cvokotali, a nokti poplavjeli. No i da je imao odjeće, ne bi je bio odjenuo.

Utaživanje gladi bio je jedini ustupak postojanju koji je bio spreman učiniti. ~ 78 ~

Nije si želio oduzeti život. Davno je čuo da samoubojice ne mogu prijeći u Sjenosvijet, a tamo je želio otići. Provodio je dane u uskom pojasu patnje, čekao je da umre od gladi ili da se smrtno ozlijedi.

No proces je predugo trajao. Bijeg od starog života prije mnogo mjeseci doveo ga je pak ovamo više pogreškom nego predumišljajem. Želio je otići nekamo drugamo, gdje je još opasnije. Ali više se nije mogao sjetiti kamo. Činjenica da njegovi neprijatelji nisu dospjeli ovako daleko u planine prvo ga je spasila, a sad ga je frustrirala. Bio je preslab da bi se dematerijalizirao, a nije imao snage ni za duga pješačenja. Bio je zatočen u planinama i čekao je smrt koja će ga izbaviti.

Danju se u nekoj špilji skrivao od sunca. Nije mnogo spavao. Glad i sjećanja su ga držali budnim. Njegov plijen je napravio dva koraka od njega. Duboko je udahnuo i prisilio se da skupi snage. Ako sada ne uspije, to je to za večeras jer se sunce na istoku već budilo.

U trenu je nestao i pojavio se iza srninog vrata. Zgrabio ju je za vitka stegna i zario zube u njezinu žilu kucavicu, osjetivši uzdrhtalo, preplašeno srce.

Nije ubio lijepu životinju. Uzeo je tek toliko da preživi još jedan crn dan i još crnju noć.

Kad je završio, maknuo je ruke i pustio životinju koja je odskakutala.

Zavidio joj je na slobodi dok je lagano bježala pod šumske skute.

Snaga jedva da mu se malo vratila. U zadnje vrijeme je trošio više energije na hranjenje nego što bi dobio samim hranjenjem. To je sigurno značilo da mu se bliži kraj.

Zamišljao je da pred sobom vidi Sjenosvijet. Često je to radio i među prosutim svjetlima nad svojom glavom gledao je dva koja je već smatrao svojima, ona dva koja su mu oteli: par zvijezda, jednu veliku koja je veličanstveno sjala i jednu malu, bojažljivu. Bile su bliske, kao da je ona mala tražila zaštitu od svoje...

Mužjak nije mogao izgovoriti tu riječ. Čak ni u svojoj glavi. Kao što nije mogao ni izgovoriti imena koja je nadjenuo zvijezdama — a nije bilo ni važno.

One dvije zvijezde su njegove. I ubrzo će im se pridružiti.

~ 79 ~

www.balkandownload.org Deseto poglavlje Sat pored Phuryjeve glave je pokazivao digitalnu sliku četiriju čačkalica.

Jedanaest i jedanaest ujutro. Provjerio je koliko ima na zalihi. Nije bilo baš puno, a čak i ovako skurenom mu je srce poskočilo. Dok je računao, pokušava je sporije pušiti. Uvlačio je ruku u plastični vrećicu već sedam sati... pa ako se ne obuzda, nestat će mu oko četiri popodne. Sunce je zalazilo u sedam i trideset. U ZeroSumu bi mogao biti tek u osam. Dakle, čeka ga mrtva zona od četiri sata. Ili, bolje rečeno, čekaju ga četiri sata prejake bistrine.

Ako želiš, započeo je čarobnjak, mogao bih ti pročitati priču za laku noć. O jednom mužjaku koji samog sebe oblikuje prema slici svog oca. Umre u slijepoj uličici. Nitko ga ne oplakuje. Živa klasika, praktički Shakespeare. Osim ako je već nisi čuo?

Phury je pojačao Donna non vidi mai i duboko uvukao dim. Kad se tenorov glas vinuo u visine onako kako mu je naredio Puccini, pomislio je na Z.-ovo pjevanje. Pjevao je poput orgulja, dosežući tekuće visine i roneći u tako duboke basove koji su ti moždinu pretvarali u male bubnjeve. Mogao je savršeno otpjevati sve što je ikada čuo. Tad bi melodiji dodao i vlastitu boju ili bi smislio nešto sasvim novo. Sve mu je dobro išlo; opera, blues, jazz, staromodni rock and roll. Bio je svoja vlastita radiopostaja. Uvijek je vodio napjeve u hramu Bratstva.

Phuryju je bilo teško shvatiti da više nikada neće čuti taj glas u Svetoj špilji. A ni u kući. Z. već mjesecima nije ništa pjevao, vjerojatno jer zbog brige o Belli nije bio baš u raspoloženju Tonyja Benneta. Nisu mogli znati hoće li se njegovi nenadani koncerti ikad ponovno čuti. O tome će odlučiti Bellina sudbina.

Phury je povukao još jedan dim. Bože, koliko ju je želio vidjeti! Želio se uvjeriti da je dobro. Mnogo se bolje uvjeriti vlastitim očima nego ovako nemati nikakvih vijesti.

Ali nije bio u stanju za posjete, i to ne samo zbog svoje skurenosti. Podignuo je ruku na ranu oko vrata koju mu je ostavio onaj lanac. Brzo je zarastala, ali ne dovoljno brzo jer je Bella i dalje dobro vidjela. Nije ju imalo smisla uznemiravati.

A i Z. je vjerojatno tamo, a susret s njim ne bi dobro prošao, imajući na umu ono što se zbilo u uličici. Nekakav zveket s komode privukao mu je pozornost.

Medaljon Primužjaka je vibrirao na drugoj strani sobe, djelujući kao nekakav starodrevni dojavljivač. Gledao je kako poskakuje u malim krugovima na komodi, kao da traži plesnog partnera među srebrnim priborom za češljanje. Ali nije namjeravao otići na Onu Stranu. Nema šanse. Za večeras mu je dovoljna noga u dupe koju je dobio od Bratstva. Ispušio je žižu i izišao iz sobe. Pogledao ~ 80 ~

je prema Cormijinim vratima iz čiste navike. Bila su lagano pritvorena, što je bilo neobično, i čuo je nekakvo šljapkanje. Prišao je vratima i kucnuo na dovratak. »Cormia? Jesi li dobro?« »Oh! Da... da, jesam.« Glas joj je bio prigušen.

Kad nije više ništa rekla, povirio je unutra. »Vrata su ti otvorena.« Ma bravo, Einsteine. »Hoćeš li da ih zatvorim?« »Nisam ih mislila ostaviti otvorena.« Zanimalo ga je kako se složila s Johnom Matthewom i rekao je: »Smijem li ući?« »Naravno.« Širom je otvorio vrata.

Uh... Cormia je sjedila na krevetu prekriženih nogu i plela vlažnu kosu.

Pored sebe je imala mokar ručnik, što je objasnilo šljapkanje, a njezin ogrtač... ogrtač joj je bio otvoren na prsima i pokazivao mekane brežuljke njezinih dojki kao da će ih sasvim ogoliti.

Koje boje su joj bradavice?

Brzo je odvratio pogled. I vidio jednu jedinu ružu boje lavande u kristalnoj vazi na noćnom ormariću. Kad mu se srce steglo bez ikakva razloga, smrknuo se. »Jeste li se ti i John zabavili?« »Da, jesmo. Bio je doista divan.« »Je li?« Cormia je kimnula dok je vezala bijelu satensku vrpcu oko pletenice. Na prigušenoj svjetlosti lampe njezina kosa je sjala poput užeta od zlata. Mrzio je kad je tako ornata na dnu vrata. Želio ju je još gledati, ali morao se tješiti pramenčićima koji su već ispali iz vrpce. Kakva bi to samo slika bila, pomislio je, tužan što nema pero i papir sa sobom. Drugačija je, pomislio je. Možda zbog boje na obrazima. »Što ste radili?« »Trčala sam vani.« Phury se još više smrknuo. »Nešto te je uplašilo?« »Ne, nego zato što sam mogla.« Brzo ju je zamislio kako trči preko travnjaka s kosom koja vijori za njom. »A što je John radio?« »Gledao je.« Ma nemoj. ~ 81 ~

Prije no što je Phury stigao išta reći, nastavila je: »U pravu ste, jako je ljubazan. Večeras ćemo pogledati film.« »Da?« »Naučio me kako se koristi televizor. Vidite što mi je dao.« Pružila je ruku.

Na njoj je bila narukvica od perli boje lavande nanizanih na srebrne niti. »Nikad nisam imala ništa ovakvo. Imala sam samo svoj biser Odabranica.« Kad je dotaknula prozirnu suzu oko svoga vrata, Phury ju je pozorno pogledao. Uzvratila mu je nevinim pogledom, čistim i dražesnim poput pupoljka. Zbog Johnove pažnje uvidio je koliko ju je zapravo zanemarivao. »Žao mi je«, rekla je tiho. »Skinut ću narukvicu...« »Ne. Prekrasno ti pristaje.« »Rekao je da je to dar«, promrmljala je. »Rado bih je zadržala.« »I hoćeš.« Phury je duboko udahnuo i ogledao se oko sebe, primijetivši složenu strukturu načinjenu od čačkalica... i zrna graška? »Što je to?« »Ah... da.« Brzo je prišla svojoj tvorevini, kao da je želi zaštititi. »Što je to?« »To je nešto što je bilo u mojoj glavi.« Okrenula se prema njemu pa opet odmaknula pogled. »To je nešto čime sam se počela baviti.« Phury je prošao i kleknuo pored nje. Pažljivo je prstom dotaknuo nekoliko spojeva. »Fantastično je. Izgleda poput okvira neke kuće.« »Sviđa vam se?« Kleknula je pored njega. »To sam izmislila.« »Obožavam arhitekturu i umjetnost. A ovo... linije su savršene.« Nagnula je glavu dok je posmatrala svoje zdanje, a on joj se nasmiješio jer je i sam isto radio nad svojim crtežima. Odjednom joj je rekao: »Bi li htjela poći sa mnom do dvorane sa statuama? Baš sam mislio poći.

Nalazi se na vrhu stuba.« Kad je podignula pogled prema njemu, u očima joj je bilo znanje koje ga je iznenadilo. Možda nije izgledala drugačije, možda ga je samo gledala drugačije.

Sranje, možda joj se John stvarno svidio. Ono, svidio. Još bi im samo to nedostajalo. »Htjela bih poći s vama«, rekla je. »Voljela bih vidjeti umjetnine.« »Dobro. To je... dobro. Idemo.« Ustao je i pružio joj ruku bez ikakvog razloga. Nakon nekoliko trenutaka mu je pružila svoj dlan. Kad su stisnuli ruke, shvatio je da se nisu dodirnuli od onog čudnog jutra u njegovom krevetu... kad je sanjao onaj erotski san i probudio se sav ukrućen, na njoj. »Hoćemo li?« promrmljao je. I odveo je do vrata. ~ 82 ~

Kad su izišli u hodnik, Cormia nije mogla vjerovati da je njezina ruka u Primužjakovoj ruci. Nakon što je toliko dugo priželjkivala trenutke nasamo s njim, bilo joj je nadnaravno da je dobila ne samo to, nego i dodir.

Kad su krenuli onamo gdje je već bila, pustio joj je ruku, ali nije se odmaknuo. Jedva da se moglo primijetiti da šepa, bila je to samo slaba sjena na njegovom elegantnom držanju i bio joj je ljepši od ikakve umjetnine koju je mogla zamisliti. No brinula se zbog njega, i to ne samo zbog onoga što je čula.

Nije bio u odjeći koju nosi na obrocima. Nosio je kožnate hlače i crnu košulju u kojima se borio, a na njima su bile mrlje.

Krv, pomislila je. Njegova krv i krv neprijatelja vrste. No to nije bilo ono najgore. Vidjela je i iščezavajući ožiljak oko njegovog vrata, kao da ga je netko ozlijedio. Imao je masnice na licu i rukama. Pomislila je na ono što je kralj rekao o njemu: Opasan je za sebe i druge. »Moj brat Darius bio je sakupljač umjetnina«, rekao je Primužjak kad su prošli pored Wrathovog ureda. »Ovo je sve bilo njegovo, skupa sa svim ostalim stvarima u kući. Sada pripada Beth i Johnu.« »John je sin Dariusa, sina Marklonovog?« »Da.« »Čitala sam o Dariusu.« I o Beth, kraljici, koja je bila njegova kći. Ali nije pisalo ništa o Johnu Matthewu. Čudno... budući da je sin jednog ratnika, trebao je biti naveden na naslovnoj strani skupa sa svim ratnikovim porodom. »Pročitala si D.-ovu biografiju?« »Da.« Tražila je informacije o Vishousu, Bratu kojemu je prvotno bila obećana. Da je znala tko će naposljetku biti Primužjak, pročitala bi tomove crvene kože koji su pisali o Phuryju, sinu Aghonyjevom. Primužjak je zastao na vrhu dvorane. »Što učinite kada Brat umre?« upitao je. »S njegovim knjigama, mislim.« »Jedna od pisarica označi prazne stranice crnim simbolom chrih i zabilježi se datum na naslovnoj strani prvog toma. Provodimo i obrede. Provele smo ih za Dariusa i sada čekamo... čekamo na Tohrmenta, sina Hharmovog.« Kimnuo je i pošao naprijed, kao da nisu razgovarali o ničemu posebno važnom. »Zbog čega pitate?« upitala ga je.

Nastala je stanka. »Sve ove statue su iz grčko-rimskog razdoblja.« Cormia je privukla revere svog ogrtača bliže vratu. »Jesu li?« ~ 83 ~

Primužjak je prošao pored prvih četiriju statua, uključujući onu sasvim golu, hvala Čuvardjevi, ali zastao je kraj jedne kojoj su nedostajali udovi. »Malo su pohabane, ali znajući da su stare dvije tisuće godina, čudo je što se išta sačuvalo. Hm... nadam se da te golotinja ne vrijeđa?« »Ne.« Ali bila je sretna što ne zna da je dodirivala onu golu. »Mislim da su prelijepe bez obzira na to jesu li pokrivene ili ne. I nije mi važno što nisu savršene.« »Podsjećaju me na mjesto gdje sam odrastao.« Čekala je, sva se napela od želje da dovrši misao. »Kako to?« »Imali smo statuarij.« Smrknuo se. »No bio je pokriven lozom. Svi su naši vrtovi bili obrasli lozom.« »Gdje ste odrasli?« »U Staroj Zemlji.« »Jesu li vaši roditelji...« »Ove statue su kupljene u četrdesetim i pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Darius je taman bio u trodimenzionalnoj fazi i kako je oduvijek mrzio modernu umjetnost, kupio je ovo.« Kad su došli na kraj dvorane, zastao je pred vratima jedne od spavaćih soba i zurio u njih. »Umoran sam.« Bella je bila u toj sobi, pomislila je. Odao ga je izraz lica. »Jeste li jeli?« upitala je misleći kako bi bilo divno da sada pođu u smjeru suprotnom od te sobe. »Ne sjećam se.« Pogledao je u svoje teške čizme. »Blagi Bože. .. nisam se promijenio, je li tako?« glas mu je šuplje odzvanjao, kao da ga je ta spoznaja sasvim ispraznila. »Trebao sam se promijeniti. Prije no što smo ovo napravili.« Pruži mu ruku, rekla je samoj sebi. Pruži mu ruku, uhvati ga za ruku. Baš kao što je i on uhvatio tebe. »Trebao bih se promijeniti«, tiho je rekao Primužjak. »Trebam se promijeniti.« Cormia je duboko udahnula, pružila ruku i uhvatila njegovu. Bila je hladna.

Zastrašujuće hladna. »Pođimo natrag u vašu sobu«, rekla mu je. »Vratimo se tamo.« Kimnuo je, ali nije se pomaknuo. Ona je morala voditi njega. Ili barem njegovo tijelo. Osjetila je da mu je um negdje daleko. Odvela ga je u njegovu spavaću sobu pa među mramorne zidove njegove kupaonice. Stajao je ondje ~ 84 ~

gdje ga je ostavila, ispred dvaju umivaonika i velikog zrcala. Kad je otvorila izbu s mlazom vode koju su zvali tuš, nije čekao strpljivo, nego potpuno nesvjestan vremena. Kad je mlaz vode postao dovoljno topao, okrenula se prema njemu: »Vaša milosti, sve je spremno. Možete se oprati.« Žutim očima je gledao ravno u ogledalo, ali na njegovom lijepom licu nije se zrcalilo nikakvo prepoznavanje. Kao da mu pogled uzvraća stranac, stranac koji mu se ne sviđa i kojemu ne vjeruje. »Vaša milosti«, ponovila je. Plašila ju je njegova smirenost i bila bi provjerila kuca li mu srce još uvijek da nije stajao uspravno. »Vaša milosti, tuš.« Možeš ti to, hrabrila je samu sebe. »Smijem li vas razodjenuti, vaša milosti?« Kad je slabašno kimnuo, stala je ispred njega i sramežljivim mu rukama počela otkopčavati gumbe na košulji. Jedan po jedan gumb i crna tkanina je napokon otkrila njegova široka prsa. Kad je stigla do pupka, izvukla je rubove košulje iz njegovih kožnatih hlača i nastavila. On je cijelo vrijeme bio miran i nije se opirao, netremice je gledao u ogledalo, čak i kad je svukla košulju s njegovih ramena.

Bio je veličanstven na prigušenoj svjetlosti kupaonice, posramio je sve statue u dvorani. Prsa su mu bila ogromna, a ramena skoro trostruko šira od njezinih. Zvjezdoliki ožiljak na lijevom prsnom mišiću izgledao je kao ugraviran na njegovoj sasvim glatkoj koži. Željela je dodirnuti to mjesto, prstima pratiti krake iz njegovog središta. Željela je pritisnuti svoje usne na to mjesto, pritisnuti ih na njegovo srce. Na oznaku Bratstva koju je nosio na koži. Složila je njegovu košulju preko ruba kade i čekala da se Primužjak sam nastavi razodijevati. Ali nije to učinio. »Mogu li... mogu li vam maknuti hlače?« Kimnuo je.

Prsti su joj drhtali dok je prtljala po kopči njegovog remena i otkopčavala gumb na hlačama. Njegovo tijelo se njihalo naprijed-natrag dok je potezala odjeću, ali stajao je čvrsto.

Mila Cuvardjevo, kako je samo mirisao!

Polako je spustila patentni zatvarač na njegovim hlačama. Ispod njih je nosio usko pokrivalo za prepone i to joj je bilo olakšanje. Na neki način.

Morala je progutati ogromnu knedlu zbog ogromne konture njegovog spola pod mekanim pamukom. Htjela ga je pitati smije li nastaviti, no tad je podignula glavu i shvatila da je sasvim odlutao te da će ga morati svući sama ili će pod tuš ići djelomično odjeven. ~ 85 ~

Kad mu je spustila hlače do koljena, oči su joj se same zakvačile za onaj dio muškog tijela omotan pamukom. Sjetila se kako joj je bilo kad se privinuo uz njezino tijelo dok je spavao. Tad joj se ono u što je sada gledala učinilo mnogo većim i bilo je kruto dok se privijalo uz njezin bok. Ali to je bila promjena od želje, zar ne? Ozbiljno predavanje prošle Upraviteljice o obredu združivanja joj je razjasnilo sve što se događa kad mužjaci postanu spremni za seks. Detaljno je objasnila i bol koju ženke osjećaju kad u njih uđe taj tvrdi štap. Prisilila je samu sebe da prestane razmišljati o tome, kleknula pred njega da mu svuče hlače i shvatila je da mu je prvo trebala izuti cipele. Boreći se s kožnatim naborima oko njegovih gležnjeva, izula mu je jednu čizmu naslanjajući mu se na nogu i tako ga je prisilila da prebaci težinu. Prebacila se na drugu stranu i shvatila da njegovo stopalo nije pravo. Nastavila je, ne zastajući ni trenutka. Njegov nedostatak joj nije bio važan iako je poželjela znati kako je zadobio tako groznu ozljedu.

Vjerojatno u borbi. Toliko toga je žrtvovao za vrstu...

Hlače mu je skinula kao i čizme, dakle neugodnim potezanjem. Ali Primužjak kao da ništa nije primjećivao. Jednostavno je stajao na mramoru onako kako mu je ona odredila, čvrsto poput hrasta. Kad je napokon opet podignula glavu, na sebi je imao još dva ukrasa; pokrivalo za prepone na kojem je pisalo Calvin Klein i metalne šipke koje su stajale između njegovog koljena i poda.

Otvorila je izbe s mlazom. »Vaša milosti, padajuća kupka je spremna.« Polako je okrenuo glavu prema njoj. »Hvala ti.« Brzim pokretom je skinuo pokrivalo za prepone i gol krenuo prema njoj.

Cormiji je ponestalo daha. Njegov veliki ud je visio onako dug i dugačak niz njegovo tijelo. »Hoćeš li ostati dok se tuširam?« upitao je. »Molim... ah, želite li to?« »Da.« »Onda ću ostati.«

~ 86 ~

Jedanaesto poglavlje Primužjak je nestao iza staklenih vrata, a Cormia ga je gledala kad je okrenuo leđa prema mlazu. Veličanstvena kosa mu je otežala pod teretom vode i sasvim se izravnala. Zastenjao je, iskrivio leda u luk i prinio ruke glavi, načinivši od tijela elegantnu krivulju u obliku slova s dok mu se voda slijevala po kosi i prsima. Cormia se ugrizla za donju usnicu kad je posegnuo za nekom bočicom. Čulo se usisavanje zraka kad je jednom pa iznova stisnuo bočicu. Vratio ju je na mjesto i opet prinio ruke glavi. Masirao je tjeme. Klupka pjene su se kotrljala niz njegove ruke i padala na pločice pored njegovih stopala. Miris začina koji se podignuo u kupaonici podsjetio ju je na vanjski zrak.

Osjetila je kako joj klecaju koljena, a koža joj je postala topla poput vode u kojoj se on upravo kupao. Morala je sjesti na rub mramorne kade.

Primužjak je uzeo sapun, protrljao ga između dlanova te oprao ruke i ramena. Miris je odao da i ona koristi isti sapun i lijepo se pomiješao s mirisom onoga čime je oprao kosu. Na svoju žalost, primijetila je koliko je ljubomorna na sapunicu koja klizi njegovim torzom i čvrstim, glatkim bokovima. Pitala se bi li joj dopustio da mu se pridruži. Nije to znala jer, za razliku od nekih svojih sestara, nije mogla čitati tuđe misli. Ali, doista, bi li ona sada mogla stajati s njim, s rukama na njegovoj koži, pod tim toplim mlazom...?

Da, mogla bi.

Primužjak je malo spustio ruku s pločicom sapuna i sad je sapunao svoja prsa i trbuh. Zatim je dlanom obuhvatio ono između bedara, prolazeći rukom ispod i preko svog uda. Razočarala se koliko se štedljivo dodirivao dok se prao.

Bilo joj je čudno to mučenje, ta ugodna bol dok ga je gledala u jednom sasvim intimnom trenutku. Željela je da potraje zauvijek, ali znala je da će se morati zadovoljiti samo sjećanjima. Kad je zatvorio vodu i izišao, dodala mu je ručnik što je brže mogla da sakrije od svojih očiju teški muški ud koji mu je visio između nogu.

Mišići su mu se napinjali i opuštali pod zlaćanom kožom dok se brisao. Kad je omotao ručnik oko bokova, posegnuo je za još jednim i obrisao kosu, trljajući guste, mokre kovrče naprijed-natrag. Lamatanje frotira joj se učinilo suviše glasno u ovako tihoj sobi. Ili je to lupalo njezino srce.

Kosa mu je bila zapetljana kad je završio, no činilo se kao da to i ne primjećuje kad ju je pogledao. »Trebao bih sada leći. Imam četiri sata za potrošiti i mogao bih odmah ~ 87 ~

početi.« Nije znala što to znači, ali kimnula je. »U redu, ali vaša kosa. ..« Dotaknuo ju je kao da je baš tada primijetio da mu je pričvršćena za glavu. »Želite li da vam je počešljam?« Lice mu je poprimilo čudan izraz. »Kako hoćeš. Netko... netko mi je jednom rekao da sam pregrub prema svojoj kosi.« Bella, pomislila je. Bella mu je to rekla. Nije bila sigurna kako to zna, no bila se spremna kladiti...

Ma, koga je mislila zavarati? Glas mu je bio pun boli. Eto kako je znala.

Njegov ton je savršeno odgovarao onome što se vidjelo u njegovim očima kad je sjedio nasuprot toj ženki u blagovaonici. Iako joj se to činilo jadnim i sitničavim, Cormia je poželjela češljati njegove kovrče da mu nadomjesti Bellu. Željela je utisnuti sjećanje na sebe preko sjećanja na drugu ženku. Posesivnost nije lijepa, ali nije si mogla pomoći. Primužjak joj je dodao četku i iako je očekivala da će sjesti na rub kade, izišao je iz kupaonice i sjeo na klupu pored kreveta. Spustio je dlanove na koljena, nagnuo glavu i čekao da počne.

Kad mu je prišla, pomislila je na stotine puta kada je češljala kosu svojim sestrama. No sada je u ruci imala oruđe s bodljama koje nije znala koristiti. »Recite mi ako vas čupam«, rekla mu je. »Sve je u redu«, rekao je. Posegnuo je za daljinskim upravljačem, pritisnuo gumb i soba se ispunila onom glazbom koju je uvijek slušao. »Prekrasno«, rekla je, puštajući zvuke muškog tenora da se pronesu njezinim žilama. »Koji je to jezik?« »Talijanski. Ovo je Puccini. Pjesma je ljubavna. Radi se o muškarcu, pjesniku, koji upozna jednu ženu, a ona mu ukrade jedino bogatstvo... nakon jednog jedinog pogleda u njezine oči sve njegove vizije i kule u zraku su nestale, a zamijenila ih je ona i nada. Sada joj govori tko je on... a naposljetku će je upitati tko je ona.« »Kako se zove ova pjesma?« »Che Gelida Manina.« »Često je slušate, zar ne?« »Ovo mi je omiljeni solo. Zsadist...« »Što Zsadist?« »Ništa«, odmahnuo je glavom. »Ništa.«

~ 88 ~

Dok je tenorov glas pokoravao visine, Cormia je rasprostrla Primužjakove kovrče po njegovim ramenima i počela od vrhova, pažljivo pomičući četku naprijed-natrag. Hrapava buka četke se udružila s operom, a Primužjaka kao da su ohrabrila oba zvuka jer su mu se prsa nadimala u polaganim, dubokim udisajima i izdisajima.

Nastavila je češljati čak i kad je razmrsila sve čvorove, nakon svakog poteza četkom gladila mu je počešljani pramen slobodnom rukom. Dok se kosa sušila, valovi su nanovo poprimali svoj puni oblik i napokon se pojavila ona njegova griva. Mogla je ovako zauvijek. Šteta. »Mislim da sam završila.« »Nisi još počešljala ovo naprijed.« Zapravo jest. »Dobro.« Stala je ispred njega i nije mogla zanemariti način na koji je raširio noge, kao da je želi pozvati između njih. Ušla je u prostor koji je napravio za nju. Oči su mu bile zatvorene, zlatne trepavice spuštene na visoke jagodice, a usta lagano otvorena. Podignuo je glavu pozivajući je kao što je činio usnama i koljenima.

Prihvatila je poziv.

Povukla je četkom unatrag kroz njegovu kosu, slijedeći put kojim se prirodno dijelila na sredini. Sa svakim njezinim pokretom žile na njegovom vratu su se napinjale držeći glavu na mjestu. Cormijini su očnjaci izbili iz nepca.

Istog trenutka Phury je otvorio oči i pogledao je briljantno žutim pogledom. »Gladna si«, rekao je čudnovatim dubokim tonom. Pustila je ruku s četkom da samo padne niz njezino tijelo. Nestalo joj je glasa i samo je kimnula. U utočištu se Odabranice nisu morale hraniti. No ovdje je njezino tijelo zahtijevalo krv. Zato ju je i spopala letargija. »Zašto mi nisi rekla?« Nagnuo je glavu. »Ako je to zato što me ne želiš, u redu je. Naći ćemo ti nekoga drugoga.« ' »Zašto... zašto vas ne bih željela?« Dotaknuo je svoju umjetnu nogu. »Jer sam okrhnut.« Istina, pomislila je. Bio je okrhnut, a umjetna noga nije imala veze s tim. »Nisam željela smetati«, rekla je. »Samo zato. Meni ste lijepi s nogom ili bez nje.« Iznenadio se na te riječi i pustio neki čudan, vibrirajući zvuk. Kao da prede. »U redu. Ako želiš moju venu, dat ću ti je.« Stajala je nepomično dok ju je pridržavao pogled njegovih očiju na licu koje ~ 89 ~

je poprimalo izraz kakav nikad prije nije vidjela kod nikoga. Želi ga, pomislila je.

I to jako. »Klekni«, mračno joj je naredio.

Kad se Cormia spustila na koljena, četka joj je ispila iz ruke. Primužjak se bez riječi nagnuo nad nju i obavio je svojim golemim rukama. Nije ju privukao k sebi. Raspustio joj je kosu, sasvim, i punđu i pletenicu. Režao je dok joj je rasipao kosu po ramenima i primijetila je da mu tijelo podrhtava. Bez upozorenja ju je uhvatio za potiljak i privukao na svoj vrat. »Pij!« naredio joj je. Cormia je zasiktala poput kobre i zarila zube u njegovu žilu kucavicu prije no što je postala svjesna svog čina. Kad ga je napala, on je samo opsovao i poskočio.

Sveta Majko riječi... njegova krv je bila poput vatre, prvo u njezinim ustima, onda u utrobi, ispunjavajući je poput svemoćnog vala i dajući joj snagu kakvu nikada nije imala. »Jače«, promrsio je. »Isiši me...« Podvukla je ruku pod njegovu, zarila nokte u njegova leđa i vukla velike gutljaje iz njegove vene. Zavrtjelo joj se... ne, čekaj, on ju je gurao unatrag i obarao na tlo. Nije ju bilo briga što joj čini ni gdje su jer se utapala u njegovom okusu. Bila je svjesna samo izvora života na svojim usnama, u svom grlu i trbuhu, a to je bilo sve što je željela znati.

Ogrtač... gurnuo joj je ogrtač gore sve do bokova. Bokove joj je rastavio rukama. Da. Phury je odložio svoj mozak na neku policu gdje ga njegovo tijelo nije moglo naći. Obuzeli su ga nagoni dok se njegova ženka hranila. Sve što se ticalo nje i njega odjednom je postalo drugačije. Trebao je osjetiti sebe u njoj na sve moguće načine, i to ne samo onako privremeno kao tijekom seksa. Želio je ostaviti neki trag sebe, obilježiti je za sva vremena, napojiti je svojom krvlju i sjemenom pa sve to ponoviti opet sutradan i dan nakon toga. Želio ju je obilježiti da svaki kreten na ovom planetu zna da će imati posla s njim ako joj se približi.

Moja.

Phury joj je odgurnuo skute ogrtača da može doći do njezine srži i... o, da, tu je. Osjetio je vrelinu kako se pojačava i... »Kvragu«, stenjao je. Bila je sasvim vlažna. Prelijevala se. Da je ikako mogao zadržati njezine očnjake na svom vratu dok je liže, učinio bi to istog trenutka. No ovako ju je samo mogao dodirnuti prstima pa ih staviti u usta i sisati...

Stresao se od njezinog okusa, ližući i šišajući svoje prste dok su mu bokovi sami od sebe jurišali naprijed, a penis se borio da uđe u nju. Baš kad ga je ~ 90 ~

pritisnuo o nju i osjetio kako mu se predaje... onaj jebeni, prokleti Primužjakov medaljon se oglasio na komodi pored njih. Glasan poput vatrogasnog alarma.

Ignoriraj ga, ignoriraj ga, ignoriraj ga...

Cormia je odmaknula usta od njegovog vrata i podignula pogled pun želje za krvlju i seksom. »Što je to?« »Ništa.« Jebena stvar se počela tresti još jače, kao da prosvjeduje. Ili kao da slavi što im je uspjela uništiti trenutak. Možda se udružila s čarobnjakom. Nema na čemu, oglasio se čarobnjak.

Phury se otkotrljao s Cormije i pokrio je. Odmaknuo se od nje i naslonio na krevet odvratno psujući. Pokrio je glavu rukama. Oboje su teško disali dok je onaj odvratni zlatni golać poskakivao na komodi. Njegov zvuk ga je podsjetio na to da između njega i Cormije nema privatnosti. Posvuda su ih pratili tradicija i okolnosti, a svaki njihov čin je imao posljedice mnogo veće nego puki seks između mužjaka i ženke. Cormia se podignula na noge kao da je znala o čemu on razmišlja. »Hvala što ste mi darovali svoju venu.« Nije joj mogao ništa odgovoriti. Grlo mu je bilo puno frustracije i psovki.

Kad je zatvorila vrata za sobom, znao je točno zašto je prestao. To nije imalo nikakve veze sa smetnjom. Da je želio, mogao je nastaviti. Ali stvar je u tome da ako spava s njom, morat će spavati sa svima njima. Uzeo je žižu s noćnog ormarića i pripalio. Da je spavao s Cormijom, više ne bi bilo povratka. Morao bi zamisliti četrdeset Belli... oploditi četrdeset Odabranica i ostaviti ih na milost i nemilost porođaja.

Morao je biti ljubavnik svima njima i otac njihovoj djeci, vođa njihovih tradicija, a jedva da se snalazio i preživljavao čak i kad se morao brinuti samo o sebi. Phury je zurio u svjetleći vrh cigarete. Šokirao se shvativši da bi bio uzeo Cormiju da se radilo samo o njima dvoma. Toliko ju je želio.

Smrknuo se. Isuse... cijelo vrijeme ju je želio, zar ne? Čak i više od toga.

Sjetio se kako mu je češljala kosu i uz šok shvatio da ga je uspjela smiriti, i to ne samo svojim potezima četkom. Smirivala ga je njezina prisutnost, miris jasmina koji je nosila, njezine lagane kretnje, nježni, tihi glas.

Nitko, pa čak ni Bella, ga nije mogao smiriti. Nitko nije mogao popustiti stisak njegovih rebara. Nitko mu nije omogućio da napokon duboko udahne.

Cormia jest.

Cormia je to mogla. ~ 91 ~

To je značilo da sada čezne za njom na sve moguće od Boga zaboravljene načine.

Ma, zar nije prava sretnica, primijetio je čarobnjak. Zašto joj ne kažeš da je ona tvoja nova droga. Bit će oduševljena kad sazna da je ona tvoja nova ovisnost koja će ti omogućiti bijeg iz tvoje sjebane glave. Stari moj, bit će oduševljena, jer to je san svake cure. Svi već znamo da si ti kralj sretnih veza. Pravi zlatni dečko kad se o tome radi.

Phury je nagnuo glavu unatrag, udahnuo iz sve snage i zadržao dim dok ga pluća nisu počela peći poput vatre.

~ 92 ~

Dvanaesto poglavlje Kad se tog dana noć spustila nad Caldwellom, nije učinila ništa da odagna vlažnost iz zraka. Gospodin D. je stajao u kupaonici na katu farmerske kuće i skidao zavoj koji je prije nekoliko sati nalijepio na trbuh. Gaza je bila natopljena crnom krvlju, a tkivo ispod nje je izgledalo mnogo bolje nego ranije.

Barem mu je jedna stvar išla dobro, ali samo ta jedna. Bio je visoki degrad manje od dvadeset i četiri sata, a osjećao se kao da mu se netko popišao u rezervoar goriva, nahranio mu psa trulim mesom i zapalio mu staju.

Trebao je ostati samo vojnik. Ali nitko mu baš nije ponudio izbor.

Bacio je prljavi zavoj u vjedro koje je mrtvi par koristio kao koš za smeće i odlučio da neće stavljati novi. Šteta na unutarnjim organima je bila doista velika sudeći po boli i po ubodnoj rani od crnog bodeža. Degradi zapravo i nisu imali unutarnje organe, već im se utroba sastojala od beskorisnog mesa. Njemu to nije uopće bilo važno dokle god ne krvari. Čovječe, sinoć je jedva izvukao živu glavu iz one slijepe ulice.

Da netko nije zauzdao onog Brata s pederskom kosom, gospodin D. bi zasigurno bio već otkošten poput ribe za sushi.

Prenuo se kad je netko dolje pokucao. Bilo je točno deset sati. Barem se sve odvijalo na vrijeme. Spremio je pištolj, skupio svoj Stetson i krenuo niza stube.

Vani su bila tri kamiona i dvije ekipe degrada. Kad ih je pustio unutra, razjareno je primijetio da je svaki barem trideset centimetara viši od njega, a vidjelo se da nisu nimalo impresionirani njegovim promaknućem. »U dnevni boravak«, rekao im je.

Kad ih je osmorica prošla pored njega, izvadio je pištolj iz futrole za pojasom — radilo se o Magnumu .357 — i uperio ga u posljednjeg koji je ušao u kuću.

Povukao je obarač jednom. Dvaput. Triput.

Odzvonilo je poput groma, nimalo nalik suptilnom odjeku devetki. Meci su se zabili u dno degradove kralježnice, uništivši je i napravivši rupu na njegovom trbuhu. Tupo je pao na dotrajali tepih i podignuo maleni oblak prašine.

Kad je gospodin D. vratio oružje na mjesto, pitao se kad je posljednji put netko ovuda prošao s usisavačem. Vjerojatno kad je kuća tek izgrađena. »Bojim se da ću morati okrenuti ploču«, rekao je dok je prolazio pored koljača koji se previjao na podu.

Dok je masna crna krv tekla po smeđem tepihu, gospodin D. je stao koljaču ~ 93 ~

na glavu i odlijepio dio tapete na koji je Omega utisnuo sliku mete. »Želim biti siguran da imam vašu pozornost«, rekao je držeći sliku visoko. »Nađite ovog mužjaka ili ću vas jednog po jednog ubit ko zečeve i nać' drugu ekipu.« Koljači su ga gledali u posvemašnjoj tišini, kao da dijele jedan mozak koji se upravo pokušava pomiriti s novim svjetskim poretkom. »Prestanite me gledat' i gledajte u ovu sliku.« Prodrmao je komadom tapete. »Dovedite mi ga. Živog. Ili ću, kunem se Bogom svojim i Spasiteljem, naći pse i nahraniti ih vašim mesom. Jesmo li se razumjeli?« Jedan po jedan su kimali dok je onaj upucani stenjao. »Dobro.« Gospodin D. je prislonio cijev svog Magnuma na koljačevu sljepoočnicu i raznio ga na komadiće. »A sad idemo.« Otprilike tridesetak kilometara istočno, u svlačionici podzemnog centra za obuku, John Matthew se upravo zaljubljivao. Nije očekivao da će mu se to dogoditi na tom mjestu. »Tenisice Ed Hardy«, rekao je Qhuinn i pružio mu ih. »Za tebe.« John ih je primio u ruke. U redu. Bile su odlične. Crne. S bijelim potplatima.

S lubanjom i potpisom Eda Hardyja u duginim bojama. »Opa«, rekao je jedan od učenika dok je izlazio iz svlačionice. »Gdje si ih kupio?« »Super su, zar ne?« Ali Qhuinnove su, pomislio je John. Vjerojatno je jedva čekao da ih obuje i dugo je štedio za njih. »Probaj ih, Johne.« Odlične su, ali ne mogu.

Kad je posljednji učenik izišao iz svlačionice i zatvorio vrata za sobom, Qhuinn se više nije pravio važan. Uzeo je tenisice, stavio ih pored Johnovih stopala i pogledao ga. »Žao mi je što sam vas sinoć ostavio na cjedilu. Znaš, u dućanu, s onom curom... baš sam bio kreten.« Sve je u redu. »Nije. Bio sam loše volje i istresao sam se na vama. A to zbilja nije cool.« Eto, takav je Qhuinn. Mogao je doista biti nezgodan kad ga uhvati zlovolja, ali uvijek bi se vratio i ti bi se tad osjećao kao da si najvažnija osoba na svijetu jer mu je bilo iskreno žao što te povrijedio.

Ti si lud. Ali stvarno ne mogu uzeti tenisice... ~ 94 ~

»Jesi li ti odrastao u staji? Ne budi nepristojan, dečko. To je dar.« Blay je odmahnuo glavom. »Uzmi ih, Johne. Ionako ćeš naposljetku morati to učiniti, a poštedjet ćeš nas drame.« »Drame?« Qhuinn je skočio na noge i zauzeo pozu rimskog oratora. »Znaš li ti, mlado momče, gdje ti je glava, a gdje guzica?« Blay se zacrvenio. »Ma daj...« Qhuinn se bacio na Blaya, zgrabio ga za ramena i objesio se na njega cijelom težinom. »Drži me. Tvoja uvreda me je ostavila bez daha. Bezdahan sam.« Blay je zastenjao i podignuo Qhuinna s poda. »Ne kaže se tako.« »Ma nemoj. Baš dobro zvuči.« Blay se pokušavao ne smijati, pokušavao je ne biti oduševljen, ali oči su mu sjale poput safira, a obrazi se crvenjeli.

John se tiho nasmijao, sjeo na jednu od klupa i navukao bijele čarape ispod svojih novih traperica koje su izgledale kao da su stare.

Jesi siguran, Qhuinne? Imam osjećaj da će mi odgovarati i da ćeš se ti onda predomisliti.

Qhuinn se odmah odmaknuo od Blaya i poravnao odjeću. »Sad si povrijedio moju čast.« Pogledao je Johna i zauzeo stav mačevaoca. »Touche.« Blay se nasmijao: »Kaže se en garde, kretenu.« Qhuinn ga je pogledao preko ramena, »Ca va, sine Brute?« »Kaže se et tu.« Qhuinn mu je na to uputio blistav osmijeh, sav ponosan na sebe što je toliki kreten. »A sad obuj te jebene tenisice, Johne, da već jednom završimo s ovim. Prije no što Blayu budemo morali staviti respirator.« »Probaj sanatorij, Qhuinne.« »Ne bih, hvala, tek sam ručao.« Tenisice su mu savršeno odgovarale, čak se osjećao nekako viši u njima iako ih je isprobao sjedećke. Qhuinn je kimao i odmjeravao ga kao svoje remek-djelo. »Dobro ti stoje. Možda bismo trebali malo očvrsnuti tvoj izgled. Možda da staviš neke lance. Ispirsaj se kao ja i dodaj još crne...« ~ 95 ~

»Znate zašto Qhuinn voli crnu?« Svi su se odjednom okrenuli i pogledali prema tuševima. Lash je upravo izlazio, držeći bijeli ručnik ispred intimnih dijelova, a voda mu je kapala po čvrstim ramenima i torzu. »Zato što Qhuinn ne raspoznaje boje, je li tako, rođače?« Lash je prišao svom ormariću i otvorio vrata tako naglo da su lupila o susjedni ormarić. »Zna da ima raznobojne oči samo zato što su mu drugi tako rekli.« John je ustao, odsutno primijetivši da tenisice super prianjaju za tlo. To bi uskoro moglo postati veoma korisno, sudeći po tome kakve smrtonosne poglede Qhuinn upućuje Lashevoj goloj guzici. »Pa da, Qhuinn je poseban, zar ne?« Lash je navukao hlače i usku majicu te napravio cijelu predstavu od stavljanja zlatnog pečatnjaka na lijevi kažiprst. »Neki se jednostavno ne uklapaju, a nikad i neće. Jebeno je tužno što nikada ne prestaju pokušavati.« Blay je šapnuo: »Idemo, Qhuinne.« Qhuinn je škgrutao zubima. »Lashu, umukni. Ozbiljno ti kažem.« John je stao ispred prijatelja i pokazao: Idemo sada kod Blaya, može? »Hej, Johne! Sad mi je nešto palo na pamet. Kad te onaj lik silovao u stubištu, jesi li vikao rukama? Ili si samo teško disao?« John se sasvim skamenio. Kao i njegova dva prijatelja.

Svlačionica je utihnula toliko da se kapanje iz tuša činilo poput bubnjanja.

Lash je uz osmijeh zatvorio vrata ormarića i pogledao dvojicu drugih. »Pročitao sam njegov bolnički karton. Tamo sve piše. Poslali su ga Haversu zato što je pokazivao znakove«, Lash je napravio navodnike u zraku, »posttraumatskog stresa. Onda, Johne, kad te je tip jebao, jesi li pokušao vikati?

Jesi li, Johne?« Ovo je doista bila noćna mora, pomislio je John kad su mu se jaja skupila kao zrna graška. Lash se nasmijao i navukao vojničke čizme. »Vidi ih. Tri retardirana glupana.« Qhuinnov glas je poprimio boju kakvu nikada prije nije imao. Nije bilo razmetanja ni potpaljene ljutnje. Samo zloba hladna kao led. »Bolje ti je da nitko ne sazna za ovo, Lash.« »Ili što? Ma daj, Qhuinne. Moj otac je najstariji brat tvog oca. Misliš da ovo ikako može utjecati na mene? Hm... pa baš i ne može. Baš i ne može.« ~ 96 ~

»Nikome ni riječi, Lash.« »Što god. Sad me ispričajte. Moram ići. Vas trojica mi uspijete isisati svu volju za životom.« Lash je zatvorio svoj ormarić i krenuo prema vratima. Zastao je pored zrcala i zagladio svoju plavu kosu. »Kladim se da nisi vikao, Johne.

Kladim se da si tražio još; Kladim se da si molio...« John se dematerijalizirao.

Prvi put u životu se premjestio s jednog mjesta na drugo kroz sam zrak.

Pojavio se ispred Lasha i stao uz vrata da mu prepriječi prolaz. Dobacio je pogled prijateljima i ogolio očnjake. Lash je bio njegov i samo njegov.

Kad su obojica kimnula, igra je započela.

Lash je spremno dočekao prvi udarac, s težinom na bokovima i rukama ispred lica. Umjesto udarca šakom, John se sagnuo, jurnuo naprijed i uhvatio kopile oko struka, zabivši ga tako u ormariće. Lash se nije dao smesti i vratio se koljenom skoro razbivši facu Johnu. Kad je došao k sebi, John je zakoračio unatrag i zatim uhvatio Lasha za vrat svom snagom. Udario ga je glavom u nos, koji se rastvorio i bljuvao krv poput gejzira, ali Lasha nije bilo briga. Samo se nasmijao kroz krv koja mu je tekla niz bradu i opalio Johna desnom rukom u jetra. Sake su letjele naprijed-natrag, dok su se njih dvojica zabijala u klupe, ormariće i koševe za smeće. Nekoliko učenika je pokušalo ući, ali Qhuinn i Blay su ih zadržali i zaključali vrata.

John je uhvatio Lasha za kosu, povukao mu glavu unatrag i ugrizao ga za rame. Lash se oteo i uskoro su njih dvojica započela vrtnju po tuševima. Lash je spojio dlanove i objema rukama udario Johna u sljepoočnicu. Ovaj je zateturao, ali sabrao se prije no što je pao. Nažalost, refleksi mu nisu bili dovoljno brzi da spriječe udarac u vilicu.

Osjećao se kao da ga netko tuče bejzbolskom palicom. Shvatio je da je Lash nekako uspio staviti par boksera na ruke, vjerojatno da zadobije prednost jer je John veći od njega. Dobio je još jedan udarac u lice, a u njegovoj glavi je počelo svjetlucati i praskati kao da je Četvrti srpnja. Prije no što mu se vid razbistrio, Lash ga je okrenuo i zabio licem u zid kupaonice.

Držeći ga pribijenog uza zid, posegnuo je za prednjim dijelom Johnovih hlača. »Hoćeš reprizu, Johne?« dahtao mu je za vratom. »Ili voliš da te ljudi samo jebu u dupe?« Osjećaj ogromnog tijela za leđima ga je skamenio. Trebao se razljutiti.

Trebao je podivljati. Umjesto toga je opet postao slabašni dječak kakav je nekad bio, bespomoćan i prestrašen, ostavljen na milost i nemilost nekoga mnogo ~ 97 ~

većeg. Odmah se našao tamo gdje je nekad bio, u starom, smrdljivom stubištu, stiješnjen uza zid, zarobljen i nadjačan.

Suze su mu jurnule na oči. Ne opet... ne opet...

Odjednom se začuo borbeni poklič i težina je nestala. John je pao na koljena i ispovraćao se po pločicama kupaonice. Kad je prestao povraćati, pao je na bok, sklupčao se kao fetus i tresao kao pičkica kakva i jest bio.

Lash je pokušavao disati, pokušavao je zadržati krv da me otječe, ali ništa...

John je užasnuto podignuo glavu. Qhuinn je stajao nad njima i teško disao, držeći krvav lovački nož u ruci. »O, Isuse...« rekao je Blay. »Koji si to kurac napravio, Qhuinne?« Ovo je loše. Toliko da gore ne može biti. Za sve njih. Ono što je počelo kao naguravanje... najvjerojatnije je završilo ubojstvom.

John je otvorio usta želeći pozvati pomoć, ali nikakav zvuk nije izišao. »Dovest ću nekoga«, rekao je Blay i istrčao.

John se pridignuo, skinuo majicu i nagnuo se nad Lasha. Odmaknuo je njegove ruke i pritisnuo svoje na onoga koji mu je maloprije bio za leđima, stišćući otvorenu ranu i moleći se da krv prestane teći. Lash ga je pogledao u oči i prinio svoje ruke njegovima, kao da želi pomoći.

Lezi mirno, oblikovao je John riječi ustima, lezi mirno. Čujem da netko dolazi.

Lash se zakašljao, pa mu je krv iz usta izlazila u mjehurićima i slijevala mu se niz bradu. Sranje, već je bila posvuda.

Ali ovo se već jednom dogodilo, rekao je John samome sebi. Njih dvojica su se potukla baš pod ovim tušem. I tada je sve bilo crveno, a poslije je sve bilo u redu.

Ali sada neće biti, upozoravao ga je unutarnji glas. Sada neće biti...

Obuzela ga je panika i počeo je moliti za Lashev život. Pa je molio da se vrijeme vrati, da ovo sve bude samo ružan san...

Netko je stajao nad njim i izgovarao njegovo ime. »Johne?« Podignuo je glavu. To je bila doktorica Jane, liječnica Bratstva i Vishousova šelan. Njezino prozirno lice duha je bilo mirno, a glas jednak i umirujući. Kad je kleknula, postala je jednako čvrsta i neprozirna kao John. »Johne, moraš se odmaknuti da ga mogu pregledati, u redu? Moraš ga pustiti i odmaknuti se. Dobro si napravio, ali sada ja moram preuzeti.« Kimnuo je. Ali ona je morala sama odmaknuti Johnove ruke s Lasha. Netko ga je podignuo s poda. Blay. Da, prepoznao je njegov losion poslije brijanja.

Joopov Jump.

U kupaonici je bilo mnogo drugih osoba. Rhage je stajao pod tuševima, s njim je bio i V. i Butch. ~ 98 ~

Qhuinn... gdje je Qhuinn?

John je pogledao oko sebe i vidio ga na drugoj strani prostorije. Uzeli su mu krvavi nož iz ruke. Zsadist je zloslutno stajao pored njega. Qhuinn je bio blijedi od bijelih pločica, nije ni treptao dok je gledao u Lasha koji je ležao na podu. »Bit ćeš u kućnom pritvoru kod roditelja«, rekao mu je Zsadist. »Ako on umre, sudit će ti se za ubojstvo.« Rhage je prišao Qhuinnu, misleći da Z.-ova strogoća nimalo ne pomaže. »Hajde, sinko. Skupi stvari iz ormarića.« Rhage ga je odveo iz svlačionice i Blay je krenuo za njima. John je ostao na mjestu. Samo neka Lash preživi, samo neka Lash preživi.

Nije mu se nikako sviđalo što doktorica Jane odmahuje glavom dok pregledava Lasha. Njezina doktorska torba se otvarala i zatvarala, a instrumenti su letjeli uokolo dok je pokušavala zakrpati Lashev vrat. »Reci mi.« John je poskočio i okrenuo se. Bio je to Z. »Reci mi kako se ovo dogodilo, Johne.« John je pogledao Lasha i prevrtio film u glavi. Isuse... nije želio razgovarati o razlozima. Čak iako je Zsadist znao sve o njegovoj prošlosti, nije se mogao prisiliti da Bratu oda razlog Qhuinnovog postupka. Možda zato što još uvijek nije mogao vjerovati da je njegova prošlost tako izišla na vidjelo. Možda zato što je ponovno bio prisiljen doživjeti istu noćnu moru. Možda zato što je jednostavno bio pičkica i nije se imao snage zauzeti za prijatelje.

Z.-ova deformirana usnica se skupila. »Slušaj me, Johne. Qhuinn je u govnima do grla. Zakonski je još uvijek maloljetan, ali radi se o napadu smrtonosnim oružjem na prvorođenoga.

Lasheva obitelj će se obrušiti na njega čak i ako Lash preživi i zbog toga moramo znati što se dogodilo.« Doktorica Jane je ustala. »Zakrpala sam ga, ali postoji mogućnost moždanog udara. Želim ga odvesti Haversu. Odmah.« Z. je kimnuo i pozvao dvojicu slugana, koji su donijeli nosila. »Fritz čeka u autu, ja idem s njime.« Kad su podignuli Lasha s pločica, Brat je prikliještio Johna zlokobnim pogledom. »Ako želiš spasiti prijatelja, morat ćeš nam reći što se dogodilo.« John je gledao kako Lasha odnose iz svlačionice. Kad su se vrata zatvorila, koljena su mu počela klecati i pogledao je lokvu krvi pod tušem. Uzeo je crijevo ~ 99 ~

www.balkandownload.org koje je služilo za dnevno održavanje i pranje svlačionice te se prisilio da ga odmota i otvori vodu. Usmjerivao je mlaz naprijed-natrag, naprijed-natrag, tjerao krv prema odvodu koji ju je grgljajući gutao. Naprijed-natrag.

Naprijed-natrag. Pločice su se polako ispirale od crvene prema ružičastoj do bijele boje. Ali ništa nije bilo jasnije ni čišće. Ama baš ništa.

~ 100 ~

Trinaesto poglavlje Phury je na svojoj koži osjetio ruke, malene ruke nježnih prstiju. Kretale su se prema njegovim bedrima i hvala Bogu što je tako. Bio je uzbuđen, vreo i željan otpuštanja i što su se ruke više približavale, njegovi bokovi su se gurali naprijed i povlačili natrag.

Njegov pimpek je plakao, osjećao je vlažnost na trbuhu. Ili je već jednom svršio?

Uh, te ruke su ga škakljale po koži. Od njihovog prelakog dodira pimpek mu se još više ukrutio, kao da je želio izići i prepriječiti im put. Malene ruke žele uzeti njegov...

Phury se probudio uz trzaj koji ga je skoro oborio s kreveta.

Sranje.

Batina mu je pulsirala pod pokrivačima, ali ne na onaj uobičajeni način.

Ne... ovo je bilo posebno. Njegovo tijelo je željelo nešto veoma određeno od jedne posebne ženke. Željelo je Cormiju.

Ona je u sobi do tvoje, rekao je sam sebi.

A ti si prava premija, odvratio je čarobnjak. Zašto ne odeš k njoj? Sigurno će biti presretna nakon što sije sinoć onako otjerao iz sobe. Nisi joj rekao ni riječ. Nisi joj dopustio ni da ti zahvali.

Ne mogavši se usprotiviti, Phury je pogledao klupu pored kreveta. Tu je prvi put u životu nahranio ženku. Posegnuo je za ožiljkom njezinog ugriza na vratu, ali već ga nije bilo. Zacijelio je. To mu je bila jedna od prekretnica u životu.

To ga je rastužilo. Ne zbog toga što je bio s njom. Nikako zbog toga. Požalio je što joj nije rekao da mu je prva. Odmaknuo je kosu s lica i pogledao na sat. Bila je ponoć. Ponoć? Spavao je osam sati, vjerojatno zbog hranjenja. Nije se osjećao nimalo svježe. Želudac mu se prevrtao, a u glavi mu je odzvanjalo. Kad je posegnuo za jutarnjom žižom koju je pripremio prije no što je zaspao, jako se iznenadio. Ruka mu se toliko tresla da je sumnjao da će je uopće moći podići.

Zurio je u svoj dlan i pokušavao ga prisiliti da se smiri, ali bez uspjeha.

Trebala su mu tri pokušaja da uspije uzeti svoj fiks s noćnog ormarića.

Gledao je kako posrće kao iz daljine, kao da se sve to događa nekome drugome, kao da tuđa ruka uzima tuđu žižu. Kad je napokon smotuljak lišća i papira dospio među njegove usne, mučio se sa svojim prstima i upaljačem.

Prestao se tresti nakon što je uvukao dva dima. Prestala je i glavobolja i ~ 101 ~

prevrtanje želuca.

No tad se oglasio Primužjakov medaljon i sve troje se vratilo, tražeći osvetu.

Pustio je medaljon da se trese i uvlačio dimove, misleći na Cormiju. Sumnjao je da bi mu ikada rekla da je gladna. Ono što se dogodilo u njegovoj sobi za vrijeme danjeg svjetla bilo je samo trenutačno izgaranje stvoreno njezinom željom za krvlju i nije mogao zdravo za gotovo tvrditi da ga je željela i seksualno. Nije ga odbila, to je istina, ali opet ne znači da ga je željela. Potreba i izbor nisu ista stvar.

Njoj je bila potrebna njegova krv, a njemu njezino tijelo.

A Odabranicama je trebalo da njih dvoje već jednom ispune svoju obvezu.

Ugasio je opušak i pogledao komodu na kojoj je stajao medaljon. Više nije poskakivao. Trebalo mu je manje od deset minuta da se otušira, odjene u bijelu svilu i stavi oko vrata kožnatu vrpcu s medaljonom. Kad se komad zlata smirio na njegovim prsima, bio je sasvim topao. Vjerojatno od silnog poskakivanja.

Otputovao je ravno na Onu Stranu jer je kao Primužjak imao tu povlasticu da može preskočiti dvorište Čuvardjeve. Materijalizirao se ispred amfiteatra utočišta, mjesta gdje je sve ovo počelo prije pet mjeseci. Bilo je teško vjerovati da je preuzeo Vishousovo mjesto kao Primužjak. Kao da ponovno gleda u svoju ruku koja se trese. Ovo nije on.

Da, osim što totalno jest.

Pred njim je bijela pozornica s teškom bijelom zavjesom sjala na čudnovatom, nepokolebljivom svjetlu utočišta. Ovdje nije bilo sjenki jer na blijedom nebu nije bilo sunca, a svjetla je ipak bilo napretek, kao da je svaki predmet zaseban izvor svjetlosti. Temperatura je bila ugodna, nije bilo ni pretoplo ni prehladno, nije bilo povjetarca koji bi ti pomilovao kožu ili izgužvao odjeću. Sve je bilo mekano, oku ugodno i bijelo.

Ovo mjesto bilo je kao glazba iz dizala.

Hodao je preko podrezane trave oko grčko-rimskog kazališta prema raznim svetištima i prostorijama za život. Na svim rubovima je bijela šuma prekidala pogled. Pitao se što je s njezine druge strane. Vjerojatno ništa. Utočište je bilo poput makete grada ili kompleta za igranje s vlakićima i tračnicama, kao da ćeš kad dodeš do ruba, pasti na pod dnevne sobe nekog diva. Dok je hodao, nije bio siguran kako se javiti Upraviteljici, ali nije se žurio. Otišao je do svetišta Primužjaka i otključao vrata svojim medaljonom.

Nakon što je prošao kroz foaje od bijelog mramora, ušao je u jedinu prostoriju hrama, prostranu, s visokim stropom, i zurio u platformu s krevetom presvučenu bijelim satenskim plahtama. Sjetio se kako su Cormiju tu zavezali golu, a bijela plahta se spuštala sa stropa i prekrivala joj lice. Otrgnuo ju je i ~ 102 ~

užasnuo se kad je pred sobom vidio uplakane, prestrašene oči. Čak su joj začepili i usta.

Pogledao je u strop prema mjestu gdje je visjela plahta koja joj je pokrivala lice. Dvije malene zlatne kuke su virile iz mramora. Poželio ih je izbiti maljem.

Dok je zurio u strop, sjetio se razgovora koji je poveo s Vishousom trenutak prije no što je počelo ovo sranje s Primužjakom. Njih dvojica su sjedila u blagovaonici i Vishous je spomenuo da je imao viziju Phuryja. Iako nije želio detalje, ovaj mu ih je ipak ispričao, a njegove riječi su bile zapanjujuće razumljive. Čuo ih je u glavi poput snimke: Stajao si na raskrižju usred nekog bijelog polja. Bio je olujan dan... da, oluja je nosila sve pred sobom. No tad si ti uzeo oblak s neba i obavio ga oko bunara pa je sve prestalo.

Phury je dobro pogledao one dvije kukice. Strgnuo je plahtu sa stropa i njome pokrio Cormiju. Tad je prestala plakati. Ona je bila bunar... bunar koji je on trebao napuniti. Ona je bila budućnost vrste, izvor iz kojeg će poteći nova Braća i nove Odabranice. Vrelo.

Kao i sve njezine sestre. »Vaša milosti.« Okrenuo se. Upraviteljica je stajala na ulazu u hram, a bijeli ogrtač se vukao za njom. Tamnu kosu je skupila na vrhu glave. Smireno se smiješila, mir joj je upravo sjao iz očiju i Phury joj je zavidio na blaženom izrazu duhovnog zadovoljstva i prosvijećenosti. Zavidio joj je na uvjerenju. Amalya mu se poklonila, pognuvši vitko i elegantno tijelo ogrnuto odorom Odabranica. »Raduje me što vas vidim.« Phury joj je uzvratio naklon: »I mene što vidim vas.« »Zahvaljujem vam na ovom sastanku.« Uspravila se i nastala je šutnja.

Phury se nije trudio prekinuti je. Kad se ona napokon odvažila, pažljivo je birala riječi. »Pomislih da biste možda željeli upoznati neku od ostalih Odabranica?« Na, kakvo to upoznavanje ona misli, pomislio je Phury.

Ma, na čaj od crvenog dima, dobacio je čarobnjak, sendviče od kunilingusa, na šezdesetdevetaška peciva i tvoja nasjeckana jaja. »Cormia je sasvim dobro«, rekao je, želeći pristojno odbiti ponudu. »Jučer sam je vidjela.« Upraviteljičin ton bio je ljubazan, ali neutralan, kao da se ne slaže s njim. »Jeste li?« Ponovno mu se naklonila. »Oprostite mi, vaša milosti. Bila je obljetnica njezinog rođenja i običaj mi ~ 103 ~

nalaže da joj uručim svitak. Kako se niste odazvali na moj poziv, bila sam je primorana posjetiti. Kasnije sam vas opet zvala.« Bože mili, Cormiji je bio rođendan, a ništa mu nije rekla? Ali rekla je Johnu, zar ne? Zato joj je i poklonio narukvicu. Phury je poželio psovati. Trebao joj je i on nešto pokloniti. Pročistio je grlo. »Ispričavam se što se nisam javio.« Amalya se uspravila. »To je vaše pravo. Molim vas da se ne brinete zbog toga.« U dugoj tišini koja je uslijedila pročitao je pitanje u blagom pogledu Upraviteljice Odabranih. »Ne, još nije gotovo.« Ženka je klonula. »Je li vam uskratila?« Sjetio se događaja na podu svoje sobe. On je bio taj koji je prestao. »Ne. Ja sam kriv.« »Vi nikada ne biste mogli biti krivi.« »Neistina. Vjerujte mi.« Upraviteljica je počela hodati okolo, vrteći medaljon po rukama. Bio je isti kao onaj koji je on nosio, samo što je njezin visio na bijeloj satenskoj vrpci, dok je njegov okov bio crn. Zastala je pored kreveta i lagano dotaknula jastuk. »Pomislih da biste možda željeli upoznati neku drugu.« Nema jebene šanse. Neće odabrati drugu Prvu družicu dok postoji Cormia. »Znam na što ciljate, ali ne radi se o tome da je ne želim.« »Možda biste ipak željeli upoznati neku drugu.« Ovo je očigledno bio trenutak u kojem Upraviteljica zahtijeva ili da napokon legne s Cormijom, ili da odabere neku drugu Odabranicu. Nije mogao reći da se iznenadio. Prošlo je dugih pet mjeseci. Pa pobogu, možda bi to i riješilo neke probleme. Stvar je bila u tome da bi odabir druge ženke za Cormiju bio poput prokletstva, a ona bi se tako i osjećala iako to nipošto nije njegova namjera. »Kao što sam rekao, sve je u redu s Cormijom.« »Doista... no ne biste li se lakše prepustili ako bi došla neka druga od nas?

Layla je odista lijepa i licem i tijelom, a obučena je za ehrosa.« »Neću to napraviti Cormiji. To bi je ubilo.« »Vaša milosti... ona pati. Vidjela sam to u njezinim očima.« Upraviteljica mu je prišla. »K tomu, mi smo zarobljeni u svojoj tradiciji. Toliko smo se nadale da će naše zadaće zaživjeti i postati kakve su oduvijek bile. Ako odaberete novu Prvu ~ 104 ~

družicu i dovršite obred, sve nas ćete riješiti ovog strašnog tereta beskorisnosti, uključujući Cormiju. Ona nije sretna, vaša milosti. Nije ništa sretnija od vas.« Ponovno je pomislio na nju, zavezanu za krevet. Ona ovo nikada nije ni željela, zar ne? Pomislio je na njezinu tišinu, na nelagodu zbog koje mu nije rekla da se mora nahraniti. Nije mu rekla da joj je rođendan. Nije mu rekla da bi željela izići. Nije mu rekla ništa o zdanjima od čačkalica i zrna graška. Jedna šetnja hodnikom ne može nadoknaditi mjesece zanemarivanja. »U klopci smo, vaša milosti«, rekla je Upraviteljica. »Kako sad stvari stoje, u klopci smo.« Što ako je samo držao Cormiju uz sebe da se ne mora seksati s drugim Odabranicama? Naravno, želio ju je zaštititi i postupiti pravedno prema njoj, ali zapravo je želio spasiti samoga sebe. Bilo je Odabranica koje su željele tu zadaću, koje su željele njega. Osjetio je njihove poglede kad je položio zakletvu. Dao je riječ. I već mu je jebeno dosadilo kršiti svako obećanje koje je dao. »Vaša milosti, smijem li vas zamoliti da pođete sa mnom? Želim vam pokazati jedno mjesto ovdje u utočištu.« Slijedio je Amalyju van iz hrama Primužjaka i tiho su hodali nizbrdo prema četverokatnom zdanju ukrašenom stupovima. »Ovdje žive Odabranice«, promrmljala je, »ali nas dvoje sada nećemo tamo.« Sva sreća, pomislio je.

U prolazu je primijetio da nijedan prozor nije ostakljen, pretpostavio je da nema ni potrebe za tim. Ovdje nema životinja ni kukaca... ne pada kiša. No nedostatak okana je značio i to da između njega i Odabranica nema prepreka te da ga njihove oči mogu vidjeti kamo god pošao. Jedna ženka je stajala na svakom prozoru te zgrade.

Isuse dragi... »Evo nas.« Upraviteljica je zastala ispred jednokatnice i otključala dvokrilna vrata. Potpuno se obeshrabrio kad ih je otvorila.

Kolijevke. Nepregledni redovi praznih kolijevki. Dok je pokušavao doći do daha, glas Upraviteljice je postao čeznutljiv i sjetan. »Ovo je nekad bilo mjesto puno radosti, života, obećanja svijetle budućnosti. Kad biste samo pristali uzeti drugu... jeste li dobro, vaša milosti?« Phury se odmaknuo. Nije mogao disati. Nije mogao... disati. »Vaša milosti?« Upraviteljica je pružila ruke prema njemu. Otrgnuo joj se. »Dobro sam.« Diši, kvragu. Diši.

Sam si pristao na ovo. Sad ispuni očekivanja. ~ 105 ~

Čarobnjak je u njegovoj glavi pokazivao primjere kako je Phury cijeli svoj život ostavljao ljude na cjedilu, počevši u sadašnjosti s Wrathom i Zsadistom te onim sranjem s degradima, a završio je u prošlosti s njegovim roditeljima.

Pokazivao je manjkavost na svim poljima života. Barem je Cormiju mogao osloboditi svega ovoga, osloboditi je od samoga sebe.

Upraviteljičin glas se stisnuo od zabrinutosti. »Vaša milosti, možda biste trebali leći.« »Uzet ću drugu.« »Vi ćete...« »Uzet ću drugu Prvu družicu.« Upraviteljica je djelovala iznenađeno, no ubrzo se duboko naklonila. »Vaša milosti, hvala vam... hvala vam... vi doista jeste snaga naše vrste i voda sviju nas...« Dopustio joj je da ponavlja isprazne hvalospjeve dok ga je morila vrtoglavica. Upraviteljica je stisnula svoj medaljon s izrazom radosti na mirnome licu. »Vaša milosti, što vas raduje kod družice? Poznajem nekoliko ženki koje bi vam mogle odgovarati.« Prikovao je Amalyju tvrdim pogledom. »Ne smijete ih tjerati. Moraju željeti tu zadaću. Ne smijete ih prisiljavati.

Cormia to nije željela i nije bilo pošteno što ste je prisilili. Ja sam se dobrovoljno javilo, a ona nije imala izbora.« Upraviteljica je položila ruku na njegovo rame. »Razumijem, čak štoviše, slažem se. Cormia nikad nije bila prikladna za tu zadaću. Bivša Upraviteljica ju je zbog toga i odredila kao Prvu družicu. Ja nikada neću biti tako okrutna.« »I s Cormijom će sve biti u redu. Mislim, nećete je izbaciti odavde, je li tako?« »Bit će dobrodošla natrag. Ona je hvalevrijedna ženka. Samo nije se tako dobro prilagodila ovom životu kao neke od nas.« U tišini koja je uslijedila Phury je zamislio Cormiju kako prtlja oko njegovog pojasa i hlača, razodijevajući ga za tuširanje. Gledala ga je nedužnim zelenim očima koje nisu slutile nikakvo zlo. Željela je samo napraviti ono što treba. Od samog početka je željela ispoštovati svoju tradiciju iako je bila nasmrt preplašena. To ju je činilo jačom od njega, zar ne? »Recite drugima da je nisam bio vrijedan.« Kad je Upraviteljica zinula, upro ~ 106 ~

je prstom u nju. »To je jebena zapovijed. Recite im... recite im da je ona predobra za mene. Želim da je uzdignete na posebno mjesto, čujete li me? Učinite ono što vam kažem ili ću razoriti sve ovo.« Dok se Upraviteljica borila s vlastitim iznenađenjem, pomogao joj je da se sabere rekavši: »Ovo ovdje je moj svijet. Ja odlučujem, zar ne? Ja sam snaga jebene vrste i radit ćete što vam kažem. Sad kimnite.« Kad ga je poslušala, malčice je popustio. »Dobro. Drago mi je što smo se složili. Trebamo li novu ceremoniju?« »Ah... kad ste izgovorili zakletvu Cormiji... obvezali ste se prema svima nama.« Stisnula je svoj medaljon, ali bez radosti. Ovog puta je željela ohrabrenje. »Kada ćete... kada ćete doći i ostati ovdje?« Pomislio je na Bellinu trudnoću. Nije mogao propustiti rođenje, a kako stvari sada stoje između njega i Z.-a, možda mu neće ni reći. »Neću još neko vrijeme. Možda još godinu dana.« »Onda ću vam poslati prvu od njih na Onu Stranu, zar ne?« »Da.« Okrenuo se od jaslica, i dalje hvatajući zrak. »Slušajte, sada ću malo poći u šetnju.« »Reći ću ostalima da vas ostave nasamo.« »Hvala vam i žao mi je što sam vas napao.« Zastao je. »Još nešto... Želim razgovarati s Cormijom. Sam ću joj sve reći.« »Kako želite.« Upraviteljica se još jednom duboko naklonila. »Trebat će mi još nekoliko dana da se pripremim za obred...« »Samo mi javite kada mislite poslati jednu od njih.« »Da, vaša milosti.« Kad je otišla, zurio je u bijeli krajolik pred sobom. Nakon nekoliko trenutaka bijelo prostranstvo pred njim se sasvim promijenilo. Nestalo je bijelo drveće i podrezana trava kao pokrivena tankim slojem snijega. Umjesto toga je vidio obrasli vrt svoje obiteljske kuće u Staroj Zemlji. Iza ogromne kamene kuće u kojoj je odrastao nalazio se prostrani, zidom ograđeni vrt. Kameni puteljci su ga dijelili na kvadrate i to je trebao biti izložbeni prostor rijetkih biljaka, kao i lijepo odmorište za napaćen um. Zid koji je okruživao vrt bio je obilježen statuama u svoja četiri kuta. Svaka statua je prikazivala razdoblje života, od novorođenčeta u očevim rukama do jakog mladog mužjaka koji se bori sam za sebe pa istog tog mužjaka kako drži vlastito dijete u rukama i naposljetku kako taj mužjak kao mudri starac sjedi, a iza njegovih leđa stoji odrastao sin.

Kad se vrt tek izgradio, bio je doista elegantan i vrijedan pokazivanja. Phury je mogao zamisliti radost svojih roditelja dok stoje u vrtu kao tek združeni. On ~ 107 ~

sam nikada nije vidio savršenstvo koje se dalo naslutiti iz ostataka. Vidio je samo sasvim zanemaren vrt. Kad je dovoljno poodrastao da postane svjestan svog okruženja, gredice su bile obrasle korovom, klupe potopljene u žabokrečini, a stazice i puteljci nevidljivi od divlje trave. Najtužnije su bile statue. Bršljan se omotao oko njih i svake godine ih sve više proždirao, sakrivajući djelo kiparevih ruku.

Vrt je bio slika propasti njegove obitelji. Želio je popraviti štetu. Želio je popraviti sve.

Nakon prijelaza koji ga je skoro ubio otišao je iz ostataka obiteljskog doma.

Sjećao se odlaska kao da je bilo jučer. Noć je osvjetljavao listopadni puni mjesec.

Sa sobom je ponio nešto očeve lijepe odjeće. Imao je tek klimav plan; vratiti se na trag koji je njegov otac ostavio. One noći kad su oteli Zsadista, bilo je jasno koja sluškinja je to učinila. Aghony je krenuo za njom vođen bijesom prestravljenog oca. No sluškinja je bila pametna, pa su prošle dvije godine dok nisu pronašli nešto. Slijedeći naputke i tračeve koji su kružili Starom Zemljom, Brat je prešao kraj uzduž i poprijeko, a naposljetku je našao sinovu dekicu među stvarima sluškinje koja je umrla tjedan dana prije toga.

Ovaj neuspjeh bio je samo još jedna stranica u neizmjernoj tragediji.

Tad je Aghony doznao da je maloga pokupio neki susjed i prodao u roblje.

Susjed je pokupio novac i pobjegao. Aghony je potražio najbližeg trgovca robljem, no nije postigao ništa jer se previše siročadi prodavalo i mijenjalo da bi pronašao Zsadista.

Naposljetku je odustao i počeo se opijati.

Dok se Phury pripremao krenuti očevim stopama, činilo mu se prikladnim da odjene očevu staru svilu i baršun. Ako se pojavi kao plemić bez novca, lakše će dobiti pristup plemenitaškim kućama jer samo tamo drže robove. Ako se pojavi u očevim finim odijelima, može biti skitnica finih manira koji se pokušava probiti kroz život svojim šarmom i dosjetljivošću.

Slijedeći modu otprije dvadeset i pet godina, s pohabanim kožnatim kovčegom u ruci, Phury je otišao roditeljima reći što je naumio. Znao je da majka leži u svome krevetu u podrumu, jer tamo je praktički živjela. Također je znao da ga neće ni pogledati kad uđe. Nikada ga nije gledala i nije ju mogao kriviti.

Bio je istovjetna prilika onoga kojeg su ukrali, živući, dišući podsjetnik na tragediju. To da je i on osoba neovisna o Zsadistu, da i on kao i ona pati zbog gubitka, da se osjeća kao da nema jednog dijela samog sebe otkad su mu oteli brata blizanca, da i njemu treba nježnost i briga, to njegova majka nije mogla shvatiti. ~ 108 ~

Nikad ga nije dotaknula. Nikada. Čak ga nijednom nije okupala kad je bio mali.

Pokucao je na njezina vrata i pažljivo najavio svoj ulazak da se majka može pripremiti. Nije odgovorila, pa je otvorio vrata i stao, potpuno ispunivši prostor svojim novonastalim tijelom. Kad joj je rekao što namjerava učiniti, nije bio siguran kakav odgovor očekuje, ali majka nije rekla ništa. Ni jednu jedinu riječ.

Nije čak ni podignula glavu s poderanog jastuka. Zatvorio je vrata i otišao u očeve odaje.

Otac je ležao mrtav pijan među bocama jeftinog piva koje su mu pomagale da ne razmišlja previše. Bezuspješno ga je pokušavao dozvati i naposljetku je samo našvrljao poruku koju je ostavio na očevim prsima te napustio kuću. Stao je na zanemarenu terasu nekada veličanstvene obiteljske kuće i slušao noć. Znao je da možda nikada više neće vidjeti roditelje i brinuo se da će jedini slugan koji je ostao ili umrijeti, ili se ozlijediti. Zureći u iščezlu veličanstvenost pred sobom, osjetio je da njegov blizanac negdje u tami noći čeka da ga pronađe. Kad je roj mliječnih oblaka otkrio mjesečevo lice, Phury je posegnuo u dubinu svog srca za snagom.

Doista, rekao je neki glas u njegovoj glavi, mogao bi tražiti dok se tisuće mjeseca ne izmjene, čak pronaći živoga blizanca, ali sigurno je da nećeš moći spasiti ono što se ne može spasiti. Nisi dorastao zadaći, a tvoja ti sudba određuje propast bez obzira na tvoje ciljeve, jer ti sa sobom nosiš prokletstvo exh ile dhoblea.

Tad se čarobnjak prvi put oglasio.

Njegove riječi su mu se urezale duboko u srce, osjećao se preslabim za putovanje koje ga je čekalo. Tad se zavjetovao na celibat. Gledajući u veliki, sjajni krug na tamnome nebu, zakleo se Čuvardjevi da će se držati podalje od svih iskušenja. Bit će čisti i predani spasitelj. Bit će junak koji je svog brata spasio i vratio u život. Bit će iscjelitelj koji je uskrsnuo svoju obitelj iz jada i tuge te ih vratio u život pun zdravlja i ljepote.

On će biti vrtlar. Vratio se u sadašnjost kad je čarobnjak opet progovorio.

Ali bio sam upravu, zar ne? Roditelji su ti umrli mladi u jadu i bijedi, brata blizanca su ti iskoristili kao kurvu, a ti si sasvim lud. Bio sam u pravu, zar ne, stari moj?

Phury se ponovno usredotočio na sablasno bijelo prostranstvo One Strane.

Sve je bilo u savršenom redu, ništa se nije posebno isticalo. Bijeli tulipani s bijelim stabljikama su ponizno stajali u svojim gredicama oko zgrada. Drveće nije prelazilo rub šume. Korova nije bilo nigdje na vidiku. Pitao se tko li im kosi travu, no imao je osjećaj da jednostavno tako raste, kao i sve na ovom mjestu. To je sigurno ugodno. ~ 109 ~

Četrnaesto poglavlje Cormia je gledala na sat. John Matthew trebao je doći prije sat vremena po nju da gledaju film i nadala se da je sve u redu.

Koračala je po sobi koja joj se večeras činila premalom, prenapučenom, iako je unutra bila sama i nije dobila još pokućstva.

Mila Čuvardjevo, imala je previše energije. Sve to zbog Primužjakove krvi.

Mučilo ju je to i osjećaj neutažene želje. Zaustavila se kraj prozora i prinijela prste usnama. Sjetila se njegovog okusa i osjećaja njega na svojoj koži. Kakav divlji nalet, kakva prekrasna ekstaza! Ali zašto je zastao? Da, medaljon se oglasio, ali on je Primužjak i on sve određuje. On je snaga vrste, vladar Odabranica i ima pravo ignorirati koga poželi i kad god poželi.

Smučilo joj se od jedinog odgovora koji joj je pao na pamet. Je li to zbog osjećaja prema Belli? Je li vjerovao da izdaje onu koju voli?

Teško je bilo odlučiti što je gore: to što on mora leći s njom i svim njezinim sestrama ili što neće leći ni s jednom jer njegovo srce pripada drugoj. Dok je gledala van u noć, pomislila je da će zacijelo poludjeti u ovoj sobi. Valovita površina bazena privukla joj je pogled. Nježni pokreti valova ju je podsjetio na duboke kupke na Onoj Strani, obećavao je miran bijeg od svega što ju je morilo.

Za tren oka je izišla iz sobe. Bosim je nogama brzo i tiho sišla niza stube u foaje i prešla preko mozaičnog poda. Izišla je kroz vrata u sobi za bilijar koju joj je John pokazao.

Stajala je na hladnom kamenu terase i dopustila osjetilima da okuse noć.

Pogledala je masivni zid na rubu posjeda. Činilo se da nema opasnosti. Među cvijećem i drvećem nije se ništa micalo. Ponovno je pogledala veliku kuću. Kroz olovne prozore su se vidjela upaljena svjetla i obrisi slugana koji rade svoj posao.

Imat će joj tko pomoći ako zatreba.

Pritvorila je vrata, skupila skute ogrtača i potrčala prema vodi. Bazen je bio pravokutnog oblika, obrubljen istim crnim plosnatim kamenjem kao i terasa.

Oko njega su bili dugi stolci načinjeni od isprepletenog pruća i stolići sa staklenim pločama. Cvijeće u posudama davalo je boju prizoru.

Kleknula je i provjerila vodu koja se pod mjesečinom činila uljasta, vjerojatno zato što je unutrašnjost bazena bila načinjena od istog onog crnog kamenja. Bazen nije bio isti kao oni na Onoj Strani, nije bilo postupnog uranjanja i pretpostavila je da je poprilično dubok. Ali ne možeš ostati zatočen unutra jer ~ 110 ~

su sa svake strane, u pravilnim razmacima, bili postavljeni krivudavi rukohvati za koje se možeš primiti i izvući se iz vode.

Prvo je umočila prst, zatim cijelo stopalo. Voda se pružala u koncentričnim krugovima oko njezine noge, kao da je poziva i ohrabruje. S lijeve strane su se nalazile prostrane stube, tamo se očigledno ulazi u bazen. Svukla je ogrtač i ušla u bazen, gola.

Srce joj je lupalo, ali smirilo ju je mekano bogatstvo vode. Išla je naprijed i pustila da je nježan zagrljaj vode obavije od stopala do grudi. Kako je lijepo...

Nagon ju je naveo da se odgurne nogom i krene naprijed kao bez težine.

Pomicala je ruke prema tijelu i od njega, otkrivši da se tako može kretati po cijeloj dužini bazena, lijevo pa desno, pa opet lijevo, pa dolje do kraja bazena, gdje je tanka bijela daska visjela nad vodom.

Kad je sve istražila, izvrnula se na leđa i počela plutati gledajući u nebo.

Malena svjetla nad njom su je podsjetila na njezino mjesto među Odabranicama i na njezine dužnosti. Trebala je biti jedna od mnogih, molekula koja je tek dio cjeline. Ona i njezine sestre su bile istovjetne pred tradicijom kojoj su služile; baš kao ova voda, bez šavova i prekida, tečna i glatka. Baš kao zvijezde; sve su jednake.

Gledajući zemaljsko nebo, sinula joj je još jedna nepozvana, heretička misao, ali ova se nije ticala nacrta kuće, nečije odjeće ili sviđa li joj se neka hrana ili ne.

Ova misao je pogodila ravno u središe i obilježila je kao grešnicu i heretika: Nije željela biti jedna od mnogih.

Ne prema Primužjaku. Nikako ne prema njemu.

Ni prema samoj sebi.

Qhuinn je na drugoj strani grada sjedio na svom krevetu i držao mobitel u ruci. Otipkao je istu poruku za Blaya i Johna, a sada je čekao da je pošalje. Činilo se kao da satima sjedi, a mogao je proći tek jedan sat. Kad se istuširao da ispere Lashevu krv sa sebe, sjeo je na krevet i pripremao se na ono što slijedi.

Iz nekog je razloga stalno mislio na jednu jedinu lijepu stvar koju su njegovi roditelji učinili za njega. Gnjavio ih je da mu dopuste da ode k svom bratiću Saxu u Connecticut. Saxton je već bio prošao prijelaz i bio je malčice divlji, što ga je činilo Qhuinnovim junakom. Naravno, njegovim roditeljima se nije sviđao ni Sax ni njegovi roditelji koje nije bilo ni najmanje briga za aristokrate i metle u njihovim guzicama.

Qhuinn je preklinjao, zaklinjao, cvilio i dobio ništa za svoj trud. Tad ga je ~ 111 ~

otac iz vedra neba obavijestio da će dobiti ono što hoće i da za vikend može krenuti na jug.

Kakva jebena radost! Spakirao se tri dana prerano i kad su ga nakon sumraka spremili u auto i odvezli u Connecticut, osjećao se kao kralj svijeta. Da, to je bilo baš lijepo od njegovih roditelja. Naravno, kasnije je saznao zašto su to učinili.

Avantura kod Saxa nije ispala toliko dobro koliko se nadao. Napio se kao letva skupa sa svojim bratićem tijekom subotnjeg dana i toliko mu je pozlilo od votke i Jagermeistera da su Saxovi roditelji inzistirali da se vrati kući na oporavak.

Vožnja natrag s jednim od njihovih slugana bila je odvratno sramotna, tim više što je stalno tražio da stanu jer je morao povraćati. Jedina dobra stvar bilo je što su se Saxovi roditelji dogovorili s njim da neće ništa reći njegovima, uz uvjet da im sam kaže kad stigne kući. Očigledno se ni oni nisu htjeli baviti Qhuinnovom majkom i ocem. Kad je slugan parkirao automobil ispred kuće, Qhuinn je smislio da će im reći da se razbolio i da je poželio doći kući. To nije bila istina niti će ikada biti. Ali stvari se nisu tako posložile.

Kuća je sjala od svjetlosti i glazba se pronosila kroz zrak iz šatora u stražnjem dvorištu. Posvuda su bile svijeće, sve prostorije su bile pune gostiju. »Dobro je što ste se vratili na vrijeme«, rekao je slugan veselim sluganskim glasom. »Bilo bi šteta da ste propustili sve ovo.« Qhuinn je izišao iz auta vukući svoju torbu za sobom. Nije ni primijetio da je slugan otišao. Naravno, pomislio je. Njegov otac je silazio s dužnosti vođa glimere nakon hvalevrijedno ispunjenog desetogodišnjeg mandata i prepustio je mjesto Lashevom ocu.

Zbog toga je osoblje bilo toliko zauzeto proteklih nekoliko tjedana. Mislio je da njegova majka jednostavno prolazi kroz još jednu analnu fazu bjesomučnog čišćenja, ali ne. Sva halabuka se digla zbog iščekivanja ove večeri.

Qhuinn je krenuo u stražnje dvorište, držeći se sjena koje su pružale živice. Šator je bio tako lijep. Treperava svjetla su stajala na pomno ukrašenim stolovima. Svi stolci su bili urešeni satneskim vrpcama, a prolazi među stolovima su bili obilježeni stazicama.

Zamišljao je kako bi tematske boje trebale biti tirkizna i žuta jer one obilježavaju obje strane njegove obitelji.

Zurio je u lica uzvanika, sve ih je poznavao. Došla je cijela njegova krvna loza, skupa s vodećim obiteljima glimere, svi uzvanici su bili svečano odjeveni.

Mužjaci su nosili frakove, a ženke večernje haljine. Mladunci su trčali među ~ 112 ~

odraslima poput krijesnica, a stariji su se mudro i zadovoljno smješkali sjedeći na stolcima. Qhuinn je stajao u sjeni i osjećao se poput krame koju su sklonili u ormar da je gosti ne vide. Po tko zna koji put je poželio zariti samome sebi prste u očne duplje i uništiti ono što je uništilo njega.

Glazba je iznenada utihnula i njegov otac je prišao mikrofonu na čelu plesnog podija. Gosti su se skupili, a Qhuinnova majka, brat i sestra stali su iza oca, sjajeći jače od svih treperavih svjetala na zabavi. »Molim vas za malo pozornosti«, rekao je njegov otac na Starom jeziku. »Želio bih samo na trenutak odati priznanje dvama osnivačkim obiteljima koje su s nama večeras.« Svi su zapljeskali. »I ostalim članovima Vijeća.« Opet pljesak. »I svima vama koji činite jezgru glimere i ispunjavate moju krvnu lozu.« Još jedan pljesak. »Ovih deset godina koje sam proveo kao vođ bile su prepune izazova, ali uznapredovali smo i znam da će moj nasljednik primiti uzde čvrstom rukom. Budući da smo nedavno ustoličili kralja, još je važnije da se naša pitanja i brige vode i predstavljaju na pravi način. Vijeće će se svojim radom pobrinuti da se naša vizija pronese cijelom vrstom... bez obzira na besmisleno odstupanje onih koji naše poslanje ne razumiju jednako dobro kao mi...« Začuo se odobravajući žamor, popraćen zdravicom u čast Lashevog oca.

Tad je Qhuinnov otac pročistio grlo i pogledao troje ljudi iza sebe. Lagano promuklim glasom je rekao: »Bila je čast služiti glimeri... iako će mi nedostajati taj položaj, lagao bih kad bih rekao da me ne raduje što ću sada više vremena provoditi sa svojom obitelji.

Doista, oni su bit mog života i moram im zahvaliti na lakoći i toplini koje svakim danom unose u moj život.« Qhuinnova majka je svom družbeniku poslala poljubac bjesomučno trepćući, njegov stariji brat se nadimao od ponosa kao kokot, a sestrica je veselo pljeskala ručicama i skakutala.

Taj trenutak je tako jasno pokazao njegov izgon iz obitelji, njegovo nepostojanje kao sina i brata da ništa više nije moglo pogoršati razarajuću tugu koju je osjećao.

Prestao se prisjećati kad ga je prenulo kucanje na vratima. Napokon je poslao poruku i rekao: »Slobodno.« Njegov otac nije stajao na vratima. Bio je to tek slugan, isti onaj batler koji rekao da neće ići na glimerin bal ove godine. Kad se sluga naklonio, nije to učinio iz poštovanja, a Qhuinn to nije ni shvatio na taj način. Slugani su se svima

~ 113 ~

klanjali. Naklonili bi se i rakunu da ga pronađu kako rovari po smeću ispred kuće prije no što ga otjeraju metlom. »Čini se da odlazim«, rekao je Qhuinn, a batler je na brzinu prikrio zlobu u svom pogledu. »Uz sve dužno poštovanje«, rekao je slugan, još uvijek gledajući u svoja stopala, »vaš otac zahtijeva da što prije napustite kuću.« »Dobro«, Qhuinn je ustao pokupivši svoju torbu u koju je natrpao svoju kolekciju majica i četiri para traperica. Kad je prebacio torbu preko ramena, zapitao se kako će platiti svoj račun za mobitel. Već je nekoliko mjeseci čekao da ga isključe jer je njegov džeparac odjednom prestao dolaziti. Činilo se da T-Mobile, kao ni on, jednostavno nema sreće. »Vaš otac je zamolio da vam ovo predam.« Slugan se nije uspravio dok je Qhuinnu pružao debelu kuvertu. Želja da slugi kaže da uzme tu kuvertu i kaže njegovom ocu da si je nabije u dupe bila je skoro nepremostiva. No uzeo je kuvertu i otvorio je. Kad je pogledao papire, smireno ih je ponovno savio i vratio u kuvertu. Gurnuo ju je u pojas hlača i rekao: »Čekat ću prijevoz vani.« Slugan se pridignuo. »Na kraju prilaza, molim vas.« »Da. Naravno.« Što god. »Pretpostavljam da trebate moju krv.« »Ako biste bili tako dobri.« Slugan je pružio brončani pehar kojem je unutrašnost bila optočena crnim staklom. Qhuinn se poslužio svojim švicarskim nožićem jer su mu uzeli lovački nož. Prešao je oštricom preko svog dlana i skupio ga u šaku. Istisnuo je nekoliko crvenih kapljica u pehar. Namjeravali su je spaliti kad on ode. To je dio obreda pročišćavanja. Nisu se samo željeli riješiti manjkavoga. Željeli su i odagnati zlo.

Qhuinn je bez osvrtanja izišao iz svoje sobe i krenuo niz hodnik. Nije se oprostio sa sestrom iako ju je čuo kako vježba flautu, nije se oprostio s bratom iako ga je čuo kako recitira stihove na latinskom. Nije se zaustavio ni pored majčine sobe iako ju je čuo kako razgovara na telefon. Nije se zaustavio ni pored očeve radne sobe. Svi su se složili s njegovom evakuacijom. Dokaz se nalazio u kuverti.

Nije preglasno zatvorio vrata za sobom. Nije imalo smisla praviti dramu.

Svi su znali da odlazi, zato i jesu bili toliko zauzeti nečim drugim umjesto da piju čaj u dnevnom boravku. Mogao se kladiti da će se sastati čim im slugan kaže da je otišao. Popit će Earl Gray i pojesti pokoji uštipak. Odahnut će i žalit će se na poteškoće s kojima će se morati suočiti nakon onoga što je Qhuinn napravio Lashu. ~ 114 ~

Qhuinn je krenuo niz dugi, vijugavi prilaz. Kad je stigao do željeznih vratnica, bile su već otvorene. Kad je prošao kroz njih, zatvorile su se s toliko buke da se osjećao kao da su ga šutnule u dupe. Ljetna noć je bila vrela i vlažna, na sjeveru se ocrtala munja. Oluje uvijek dolaze sa sjevera, pomislio je, i ljeti i zimi. Tijekom hladnih mjeseci sjeveroistočni vjetar može te zatrpati snijegom...

Jebote! Bio je toliko potresen da je sam sa sobom razgovarao o vremenu.

Spustio je torbu na nogostup. Možda je mogao poslati Blayu poruku i pitati ga bi li došao po njega. Dematerijalizacija s torbom nije jednostavna stvar, a nikada nije imao auto. Taman kad je posegnuo za mobitelom, stigla mu je poruka.

Moraš doći k nama. Dolazim po tebe.

Htio mu je odgovoriti, no tad se sjetio kuverte i stao. Vratio je mobitel u torbu i krenuo niz put. Krenuo je prema istoku samo zato što ga je put tako vodio. Čovječe... sad je doista siroče. Kao da su se ostvarile njegove najskrivenije sumnje. Oduvijek je mislio da je posvojen ili neko slično sranje jer se nikako nije uklapao u svoju obitelj, i to ne samo zbog raznobojnih očiju. Jednostavno je bio drugačiji. Oduvijek.

Dio njega se želio razljutiti jer su ga izbacili iz kuće, ali što je očekivao?

Nikad nije bio jedan od njih i napad na prvog rođaka s lovačkim nožem, koliko god opravdan, bio je nešto neoprostivo.

To će njegovog ćaću koštat gadnih para.

U slučajevima napada ili ubojstva, ako Lash umre, ako je žrtva član glimere, oni ili netko iz njihove loze su imali pravo na određeni iznos novca, ovisno o vrijednosti ranjenog ili umrlog. Mladi mužjak koji je tek prešao prijelaz, još k tome član jedne od osnivačkih obitelji? Samo smrt Brata ili trudne plemenite ženke bi mogla biti skuplja. Njegovi roditelji su bili dužnici u ovom slučaju, ne Qhuinn, jer legalno nisi punoljetan dok ne prođe puna godina od tvog prijelaza.

Dobro je u svemu tome što ga kao maloljetnika vjerojatno neće osuditi na smrt. No ipak će biti optužen i njegov normalni život već je sada bio gotov.

Kakav preobražaj, pomislio je. Izbacili su ga iz glimere, iz vlastite obitelji, iz programa obuke. Gore bi bilo samo da su ga podvrgnuli neuspjeloj operaciji promjene spola. Imao je vremena do zore da odluči kamo će. Najjednostavnije bi bilo otići kod Blaya, ali postojao je jedan čudovišan i ogroman problem. Pružanje utočišta izopćeniku na status Blayeve obitelji imalo bi učinak atomske bombe.

Tako da ništa od toga. Ni John ga nije mogao primiti. Dečko je živio s Braćom i to je značilo da je njegova kuća toliko tajna da nije smio primati posjete, a kamoli nekoga tko bi tu ostao skoro zauvijek. I tko je zaklao kolegu s obuke, pa sad čeka ~ 115 ~

da mu skroje zatvorsko odijelo.

Bože mili... John. Ono što je Lash rekao. Nadao se da nije istina, ali slutio je da jest. Pretpostavljao je da se John ne petlja sa ženkama jer je u njihovom društvu još čudniji od Blaya. A sada? Očigledno je imao gadnih problema... a Qhuinn se osjećao kao najveći šupak na svijetu jer ga je onoliko gnjavio zbog seksa i ženki. Nije ni čudo što John nije nikada pokupio nijednu ženku u ZeroSumu. Prokleti Lash. Čovječe, bez obzira na to kako se razvije ova stvar s lovačkim nožem, ama baš ništa neće promijeniti — Lash je oduvijek bio kreten i Qhuinn je već godinama priželjkivao da ga jednom razvali u gubicu. Ali onako navaliti na Johna? Nadao se do neba da će kopile umrijeti. Ne samo zato što je za cijeli svijet dobro da postoji jedan okrutni gad manje. Lash je imao dug jezik i ako ikome kaže išta o ovome, Johnova budućnost je uništena. Neki u glimeri bi nešto takvo smatrali sasvim nemuževnim i kukavnim. Ako John misli postati Brat i zadobiti poštovanje aristokracije, nitko nikada ne smije saznati da su ga silovali, a pogotovo ne da ga je silovao čovjek, muškarac.

Sve je bilo još gore zbog toga što je to učinio muškarac. U očima glimere ljudi su bili tek nešto više od hodajućih štakora. Da te nadvlada jedan od njih?

Neoprostivo.

Ne, pomislio je Qhuinn dok je hodao u samoći, ne bi promijenio ništa.

~ 116 ~

Petnaesto poglavlje Nakon što je John počistio tuševe, otišao je u ured, sjeo za stol i proveo samo Bog zna koliko vremena zureći u papire koje je trebao premetati. Usnica mu je pulsirala i boljele su ga šake, no to je bilo sasvim zanemarivo prema oluji koja je bjesnjela u njegovoj glavi. Život je jednostavno bio jebeno prečudan.

Većinom je samo prolazio u predvidljivom ritmu, događaji su samo prolazili mimo tebe poštujući neko ograničenje brzine. No ponekad bi se dogodilo nešto sasvim iznenadno, poput nabrijanog porschea koji te na autoputu ostavi u svojoj prašini. Sranja su se jednostavno događala i u sekundi ti sasvim mijenjala život. Wellsieina smrt je tako djelovala. Tohrov nestanak isto tako. Qhuinnov napad na Lasha jednako. I ona grozota koja se Johnu dogodila u onom prljavom stubištu. Da, i to.

Tako se sudbina ponašala kada odluči nagaziti na gas. Lashev vrat je očigledno trebao biti prerezan baš u tom trenutku i Qhuinn je trebao povući potez nožem. Vrijeme se ubrzalo, tako da ništa nije moglo spriječiti taj događaj.

Odustao je od papira, ustao od stola i krenuo van iz ureda.

Kad je izišao u podzemni tunel koji je vodio natrag u kuću, mrzio je samoga sebe jer se nadao da Lash neće preživjeti. Nije volio okrutnost u samome sebi, a osim toga, ako Lash umre, Qhuinnu će biti mnogo teže. Ali nije želio ni da itko sazna njegovu tajnu. Kad je izišao u foaje, oglasio se njegov mobitel. Stigla je Qhuinnova poruka: Otišao sam od kuće. Ne znam dokad će mi telefon raditi. Predat ću se Wrathu čim naredi.

Sranje. John mu je odmah odgovorio: Blay je spreman doći po tebe.

Nije bilo odgovora. Ponovno je pokušao.

Pričekaj Blaya, nemoj otići bez njega. Možeš ostati kod njega.

John je zastao na dnu stuba i pričekao odgovor. Blay mu je odgovorio minutu kasnije: Ne brini, imam Qhuinna. Javit ću ti kad mi se javi. U najgorem slučaju bit će kod nas.

Hvala kurcu.

John bi inače bio otišao i našao se s dečkima kod Blaya, ali nije se još mogao ~ 117 ~

suočiti s njima. Vjerojatno su promijenili mišljenje o njemu. Teško da tek tako mogu prestati razmišljati o onome što su čuli. Nakon što se napad tek dogodio, i sam je stalno razmišljao o tome. Tad je to spalo na većinu vremena tijekom dana i cijelu noć, onda ponekad tijekom dana, a onda svaki drugi dan pa onda je znao proći i cijeli tjedan da se ne sjeti toga. Noćima je bilo mnogo, mnogo teže, ah nakon nekog vremena su prestale i noćne more.

Da, sada nije nimalo želio pogledati prijateljima u oči i saznati o čemu razmišljaju. Ni razmišljati o čemu razmišljaju. Ni zamišljati o čemu razmišljaju.

Ne, jednostavno još uvijek nije mogao biti s njima.

Ionako se nije mogao riješiti osjećaja da je on kriv za ovo s Lashem. Da nije nosio taj teret sa sobom, Lash nikada ne bi saznao za to i ne bi rekao njegovim prijateljima, svađa se nikada ne bi dogodila i Qhuinn ne bi potegnuo nož na svog prvog rođaka.

To odvratno sranje iz stubišta opet mu je stvaralo probleme. Kao da posljedice toga nikada neće prestati. Kad je prošao pored knjižnice, palo mu je na pamet da uđe i pogleda što ima od pravne literature... tamo je bilo otprilike deset metara knjiga. Čovječe, pa tu je bilo barem sedamdeset svezaka prava na Starom jeziku. Čini se da se i vampiri rado parniče, baš kao i ljudi.

Prelistao je neke sveske i stvorio sliku Qhuinnove sudbine određene vampirskim kaznenim kodeksom. Ako Lash umre, Qhuinn će morati stati pred Wratha kao optuženik za ubojstvo. Nije imao previše šanse jer on nije bio napadnut u ovoj priči. Nije se mogao braniti samoobranom. Mogao se pokušati pozvati na ubojstvo iz časti, ali i to je sa sobom nosilo zatvorsku kaznu, uz veliku odštetu koju će Qhuinnovi roditelji morati platiti Lashevim roditeljima. S druge strane, ako Lash preživi, radit će se o napadu i prijetnji smrtonosnim oružjem, a i to je podrazumijevalo zatvorsku kaznu i veliku odštetu.

Oba ishoda su nosila isti problem: prema onome što je John znao, vrsta nije posjedovala zatvore jer se kazneni sustav pogoršao i zastario još otprilike četiri stotine godina prije Wratha. Qhuinn će morati biti u kućnom protvoru dok se ne izgradi zatvor.

Teško je bilo zamisliti da će Blayevi roditelji držati zločinca pod svojim krovom, i to doživotno. Kamo će onda Qhuinn?

John je opsovao i vratio kožnate sveske na policu. Kad se okrenuo, zbog prizora na mjesečini je zaboravio sve o čemu je čitao.

S druge strane francuskih vrata Cormia je upravo izlazila iz bazena, a kristalići vode su kapali niz njezino golo tijelo. Koža joj je bila toliko glatka da se presijavala, a dugačke ruke i noge nježne poput ljetnog povjetarca. Uh... ~ 118 ~

Kako je, dovraga, Phury mogao stajati prekriženih ruku pored nje?

Kad je odjenula ogrtač, okrenula se prema kući i smrznula kad ga je vidjela.

Osjećao se kao jebeni voajer kad je podignuo ruku i mahnuo joj. Oklijevala je, kao da ne zna je li je možda uhvatio u nečemu nedopuštenome i uzvratila mahanjem. Otvorio je vrata i pokazao joj: Zaista mi je žao što kasnim.

Ma bravo. Ona ne zna znakovni jezik. »Žao ti je što si me vidio ili što kasniš? Pretpostavljam da si rekao jedno od toga.« Kad je kucnuo po svom ručnom satu, malčice se zacrvenjela. »Aha, zbog kašnjenja.« Kad je kimnuo, nečujno mu je prišla, ostavljajući tragove mokrih stopala za sobom. »Čekala sam te... o, mila Čuvardjevo, ozlijeđen si.« Pokrio je rukom ranu na ustima, poželivši da ne vidi tako dobro u mraku.

Počeo joj je nešto pokazivati da joj odvrati pozornost, iznervirao se što ga ne razumije, no tad mu je sinulo. Izvadio je mobitel iz džepa i otipkao tekst: I dalje bih želio pogledati film, ako ti se da?

Imao je doista paklenu noć i znao je da će postati još gore kad se Braća vrate iz klinike i donesu vijesti o Lashu. Nije više mogao izdržati u društvu vlastitih misli, pomisao na sjedenje u tami s njom i puštanje mozga na pašu činila mu se jako privlačnom.

Kratko ga je odmjerila pomnim pogledom. »Jesi li siguran da si dobro?« Ma jesam, odlično, otipkao joj je. Žao mije što kasnim. Bilo bi lijepo pogledati film. »Tad ću rado pogledati film«, rekla je naklonivši se. »Željela bih se oprati i presvući prije toga.« Zajedno su krenuli kroz knjižnicu i uza stube. Bio je zadivljen što se nije ponašala kao da joj je nelagodno i da se srami jer ju je vidio. To je zaista bilo privlačno.

Stajao je pred vratima njezine sobe čekajući da se otušira i presvuče. Mislio je da će to potrajati, ali nije. Vratila se za tren oka. Raspuštene kose.

Isuse Bože, kakav prizor. Plavi uvojci su joj sezali do bokova, tamniji nego inače jer su bili vlažni. »Kosa mi je mokra.« Sramežljivo mu je pokazala šaku punu zlatnih ukosnica. »Podignut ću je čim se osuši.« Ma ne moraš radi mene, pomislio je John gledajući u nju. »Vaša milosti?« ~ 119 ~

www.balkandownload.org John je došao k sebi i odveo je pored dvorane sa statuama prema vratima za osoblje. Pridržao ih je da Cormia može ući i zatim je poveo desno prema vratima obloženim kožom koja su se širom otvorila pokazavši zastrte stube u koje su bile umetnute svjetleće žarulje.

Cormia je podignula skute ogrtača i popela se uza stube. John je krenuo za njom pokušavajući ne zuriti previše u uvojke koji su joj se skupljali nad stražnjicom.

Kino je bilo uređeno u stilu kina Metro-Goldwyn-Mayer iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Crnosrebrni zidovi su bili ukrašeni art deco motivima lotusa.

Sjedala su bila onakva kakva se obično nalaze u mercedesima, a ne na stadionima. Dvadeset i jedan kožnati naslonjač bio je poredan u tri reda, a prolazi su bili obilježeni istim malenim svjetlima. Svaka palača za dupe bila je veličine kreveta za dvoje i zajedno su imale više držača za čaše nego prosječan Boeing 747.

Na straženjm zidu kina se nalazila kućna kolekcija DVD-ova, a bilo je i stvari za jesti. Aparat za kokice nije bio uključen jer nisu rekli Fritzu da dolaze, ali imali su fontanu Coca-Cole i policu punu slatkiša i slanih grickalica. Bio je gladan i bilo mu je zlo u isto vrijeme, ali pomislio je da bi Cormia možda htjela nešto probati. Dok je ona raskolačenih očiju gledala oko sebe, odabrao je bombone M&M i neke slane grickalice, za slučaj da ne voli čokoladu. Uzeo je dvije kartonske čaše za Coca-Colu, napunio ih ledom i nalio Coca-Colu. Kratko je zazviždao da zadobije njezinu pozornost i kimnuo prema zaslonu. Cormia je krenula za njim, fascinirana žaruljama umetnutim u stube. Kad ju je smjestio u jedan naslonjač, potrčao je uza stube pogledati kog bi vraga mogli gledati.

Dobro, hororci ne dolaze u obzir, što zbog njezine tankoćutnosti, što zbog scene iz noćne more koju je upravo proživio. Pa da, time je eliminirao polovinu kolekcije jer je obično Rhage naručivao filmove od Fritza. Zaobišao je kolekciju s Godzillom jer ga je podsjećala na Tohra. Bezobrazne komedije poput Američke pite i sličnih filmova nisu bile dovoljno otmjene za nju. Maryina kolekcija dubokoumnih europskih filmova mu je bila prenaporna čak i kad mu je dan bio dobar. Tražio je eskapizam, a ne drugu vrstu mučenja. Akcijski filmovi? Ma ne, nekako nije mislio da je ona dorasla finoći Stalloneovog, Schwarzeneggerovog ili Van Dammeovog izričaja.

Ostali su samo filmovi za cure. Ali koji? Imali su klasike Johna Hughesa poput Šesnaest svijeća, Lijepa u ružičastome, Breakfast Club. Imali su nekoliko filmova s Juliom Roberts, poput Mistične pizze, Moj dečko se ženi, Zgodna žena, Čelične magnolije... milijardu nevažnih filmova s Jennifer Aniston pa nekoliko onih iz ~ 120 ~

devedesetih s Meg Ryan u glavnoj ulozi...

Izvadio je jedan DVD. Dok ga je premetao u ruci, sjetio se Cormije kako je trčala po travi. Bingo.

Taman se okrenuo, kad mu je zazvonio mobitel. Svi su dobili istu poruku od Zsadista koji je očigledno i dalje bio u Haversovoj klinici.

Lash nije dobro. Na operaciji je. Javim se poslije.

Pitao se treba li proslijediti poruku Qhuinnu i Blayu. Naposljetku je odlučio da neće i vratio mobitel u džep. Vjerojatno im je već dosta nasumičnim izvještaja o Lashevom stanju. Ako frajer umre, onda će im se javiti.

Zastao je i pogledao oko sebe. Bilo je sasvim nadnaravno gledati film u takvoj situaciji, čak mu je djelovalo i malčice neprikladno. No sada su ionako mogli samo čekati.

Ubacio je disk u DVD-uređaj, a pred očima mu je bio samo Lash koji leži na podu, očiju punih straha, a krv mu teče iz vrata. Počeo se moliti da se Lash izvuče. Čak i ako to znači da će provesti život u strahu da nikome ne oda njegovu tajnu. Bolje je i to nego da Qhuinna osude kao ubojicu, a da ta smrt ostane na Johnovoj savjesti.

Molim Te, Bože, neka Lash preživi.

~ 121 ~

Šesnaesto poglavlje Rehv je u ZeroSumu imao jebeno lošu noć, a šefica osiguranja mu nije nimalo pomagala. Xhex je stajala ispred njegovog stola prekriženih ruku, gledajući ga svisoka kao da smrdi poput psećeg dreka na vreo dan. Protrljao je oči i uzvratio joj pogled: »Zašto mi ne daš da odem odavde?« »Zato što si otrovan i osoblje te se boji.« To dokazuje da imaju mozga, pomislio je. »Što se sinoć dogodilo?« tiho ga je upitala. »Jesam li ti rekao da sam kupio onaj prostor četiri ulice niže?« »Jesi. Jučer. Što se dogodilo s princezom?« »Ovom gradu treba darkerski klub. Mislim da ću ga nazvati Iron Mask.« Nagnuo se prema zaslonu svog računala. »Ovdje sam zaradio dovoljno novca da mogu pokriti kredit za izgradnju. Ili bih jednostavno mogao ispisati ček, ali onda bi nam opet poslali inspekciju. Nije lako s prljavim novcem i ako me ti još jednom upitaš za sinoć, izbacit ću te odavde.« »Uh, jesmo osjetljivi.« Gornja usnica mu se zgrčila i izbili su mu očnjaci. »Nemoj me izazivati, Xhex. Nisam raspoložen.« »Slušaj me, ne moraš meni ništa reći, preživjet ću, ali nemoj se istresati na osoblju. Ne da mi se pospremati nered koji ostavljaš za sobom. Zašto opet trljaš oči?« Trgnuo se i pogledao na sat. Usred ravne crvene plohe njegovog vidnog polja shvatio je da je tek prije tri sata zadnji put uzeo dopamin. »Zar već trebaš novu dozu?« Nije ni kimnuo, samo je iz ladice izvadio staklenu bočicu i špricu. Svukao je sako, zavrnuo rukav košulje i pokušao gurnuti tanku iglu kroz crveni pečat na bočici. Nije mu baš išlo. Nije imao percepciju dubine i pucao je u prazno. Nikako nije uspijevao pogoditi vrh bočice.

Simpati su vidjeli samo nijanse crvene, i to u dvije dimenzije. Kad droga nije djelovala, zbog stresa ili krivog doziranja, promjena vidnog polja najavljivala je problem. »Pusti, ja ću.« Kad ga je spopao val mučnine, shvatio je da ne može govoriti. Samo je ~ 122 ~

odmahnuo glavom i nastavio. Njegovo tijelo je u međuvremenu izlazilo iz obamrlosti i slalo je trnce osjeta kroz njegove ruke i noge. »U redu, dosta s tim egom«, rekla je Xhex prišavši mu. »Daj meni...« Pokušao je na vrijeme spustiti rukav košulje. Nije uspio. »Isuse Kriste...« Odmaknuo je ruku, ali bilo je prekasno. Prekasno. »Daj meni već jednom«, rekla je Xhex stavivši mu ruke na ramena. »Samo se smiri, šefe... pusti da se pobrinem za tebe.« Iznenađujuće nježnim rukama je uzela špricu i bočicu, ispružila njegovu ruku punu masnica. Toliko se rokao u zadnje vrijeme da mu vene nisu stizale zacijeliti. Bile su izranjavane i pune rupa, poput dotrajale ceste. »U drugu ruku ćemo.« Kad je pružio desnu ruku, Xhex je odmah uspjela zabosti iglu u crveni poklopac i izvući ono što je trebalo biti njegova normalna doza. Odmahnuo je glavom i podignuo dva prsta, pokazujući joj da podupla dozu. »To ti je previše«, rekla je.

Posegnuo je za špricom, ali izmakla ju je.

Lupio je šakom o stol i ljutito je pogledao. Xhex je uz nekoliko biranih izraza nezadovoljstva napunila špricu koliko je tražio. Gledao je kako prekapa po ladici tražeći alkoholni rupčić. Otvorila je vrećicu i prešla rupčićem po pregibu njegovog lakta. Kad mu je ubrizgala dopamin, vratila je pribor za rokanje u ladicu. On se naslonio i zatvorio oči. Crvenilo nije nestajalo čak ni iza spuštenih kapaka. »Koliko ovo traje?« tiho ga je upitala. »Duplo doziranje? Ubrizgavanje bez dezinfekcije ubodnog mjesta? Koliko puta na dan to radiš?« Samo je odmahnuo glavom. Nekoliko trenutaka kasnije čuo je kako otvara vrata i govori Trezu da doveze bentley. Taman kad se spremao da joj zabrani, izvadila je jedan od njegovih kaputa iz ormara. »Idemo Haversu«, rekla je. »Ako se budeš svađao sa mnom, pozvat ću dečke i iznijet će te iz ureda kao krpenu lutku.« Rehv ju je ubojito pogledao. »Ti ovdje... nisi šefica.« »Točno. Ali ako kažem dečkima koliko ti je ruka inficirana, misliš da će se premišljati? Ako se budeš lijepo ponašao, smjestit ću te na stražnje sjedalo umjesto u prtljažnik. Ako budeš kreten, vozit ćeš se na poklopcu motora.« »Jebi se.« »Pokušali smo i to, sjećaš se? I nije nam se svidjelo.« ~ 123 ~

Sranje, toga se sad nije želio sjećati. »Budi pametan, Rehv. Nećeš pobijediti, zašto se onda svađaš? Što prije kreneš, prije ćeš se vratiti.« Strijeljali su jedno drugo pogledima dok ona nije rekla: »Dobro, nećemo više o duplom doziranju. Samo pusti Haversu da ti pogleda ruku. Imam samo jednu riječ za tebe: sepsa.« Kao da doktor neće skopčati o čemu je riječ čim mu vidi ruku?

Rehv je zgrabio svoj štap i podignuo se iz stolca. »Prevruće mi je... za kaput.« »Ponijet ću ga da se možeš ogrnuti kad dopamin počne djelovati. Ne želim da se prehladiš.« Xhex mu je ponudila ruku ne gledajući ga jer je znala da je preponosan da se nasloni na nju. A trebala mu je. Bio je sasvim slab. »Mrzim kad si u pravu«, rekao joj je. »To objašnjava zašto si uvijek tako nadrkan.« Polako su izišli iz ureda u uličicu.

Bentley je već čekao, a Trez je sjedio za volanom. Maur nije postavljao pitanja i nije komentirao jer je takav. Naravno, kad se ponašaš kao kreten, još ti je gore kad drugi šute. Rehv je ignorirao činjenicu što Xhex sjedi kraj njega i pazi kao da će mu pozliti od vožnje. Bentley je krenuo lagano poput letećeg tepiha i to je bilo jebeno u skladu s okolnostima jer se osjećao kao da lebdi. Njegova simpatska priroda se borila protiv njegove vampirske krvi, a on se klackao između svoje loše i napola dobre strane, a bilo mu je odvratno zlo od svega toga.

Možda je Xhex u pravu što se boji da će povratiti. Skrenuli su lijevo na Ulici Trade, krenuli Desetom avenijom pa dolje prema rijeci. Na četvrtom izlazu su izišli i došli u bogatašku četvrt s kućama s velikim prilazima koje su izgledale poput kraljeva koji čekaju naklon. Svojim crvenim, dvodimenzionalnim simpatskim vidom nije mogao vidjeti mnogo, ali zbog simpatske prirode znao je i previše. Osjećao je ljude u kućama, prepoznavao ih je po emocionalnim tragovima koje su ostavljali, zahvaljujući energiji koju su lučili njihovi osjećaji.

Prizor pred njim bio je plosnat poput televizijskog prijenosa, ali osobe je vidio trodimenzionalno. Prikazivali su se kao psihološka ljestvica radosti, tuge, krivnje, požude, ljutnje i povrijeđenosti, vidio ih je kao strukture čvrste poput njihovih kuća.

Iako njegove oči nisu mogle vidjeti kroz zaštitne zidove i uredne drvorede ni kroz zidove kuća, njegova zla priroda je vidjela muškarce i žene unutra jednako jasno kao da goli stoje pred njim i instinkti su mu podivljali.

Usredotočio se na slabosti koje su kolale tim emocionalnim ljestvicama, ~ 124 ~

pronalazio je labave dijelove tih struktura i čekao da ih još više protrese. Bio je poput lukavog mačka, a oni su bili naivni miševi. Želio se igrati s njima i grepsti ih dok njihove glavice ne počnu krvariti i ispuštati sve tajne i sramotne brige.

Njegova zla strana ih je hladno mrzila. Simpat u njemu nije smatrao da krotki trebaju baštiniti zemlju. Trebaju se gušiti u njoj dok ne umru. Zatim ih treba smljeti u zemlju i blato od njihove krvi i tražiti novu žtrvu. »Mrzim ove glasove u svojoj glavi«, rekao je.

Xhex ga je pogledala. Na slabašnom svjetlu je njezino strogo, pametno lice bilo začuđujuće lijepo, vjerojatno zbog toga što je samo ona mogla razumjeti demone protiv kojih se borio. »Bolje je da mrziš taj dio sebe«, rekla mu je. »Mržnja te drži na sigurnome.« »Dosadilo mi se boriti.« »Znam. Ali bi li mogao živjeti drugačije?« »Ponekad nisam siguran.« Deset minuta kasnije Trez je prošao kroz vratnice Haversovog imanja.

Obamrlost se vratila u Rehvove noge i ruke, pa mu je postalo hladnije. Trez ih je dovezao do glavnog ulaza u Haversovu kliniku i Rehv je zahvalio Bogu na kaputu koji je Xhex ponijela. Kad je izišao iz auta, primijetio je da se crvenilo povuklo i da su mu se boje i percepcija dubine vratili u vidno polje. »Čekat ću te ovdje«, rekla je Xhex sa stražnjeg sjedala. Nikad nije ulazila u kliniku. Bilo je i razumljivo s obzirom na to što su joj učinili. Uzeo je štap i dobacio joj: »Neću dugo.« »Ostani koliko god trebaš. Trez i ja ćemo čekati.« Phury se vratio s One Strane i dematerijalizirao se u ZeroSumu. Kupio je svoj fiks od iAma jer Rehva nije bilo. Odmah se vratio kući i otrčao u sobu. Popušit će jednu da se smiri prije no što pokuca na Cormijina vrata i kaže joj da se slobodno može vratiti u utočište. Zaklet će joj se da nikad neće tražiti ništa od nje kao Primužjak i reći će joj da će je zaštititi od svih kritika i komentara. Jasno i glasno će joj se ispričati zbog zanemarivanja dok je ovdje. Dok je sjedio na krevetu i motao žižu, vježbao je što će joj reći... i naposljetku je zamišljao kako ga razodijeva, kako njezine tanašne, elegantne ruke povlače njegov remen i svlače mu hlače. Napalio se istog trenutka, no pokušavao je ne razmišljati o tome i smiriti se iako se osjećao kao da stoji u kuhinji zapaljene kuće. Nisi mogao ne primijetiti dim i buku protupožarnih alarma. Ah... nije dugo potrajalo, došli su ~ 125 ~

vatrogasci u obliku prizora s praznim kolijevkama. Sjećanje na njih bilo je poput nabijenog pištolja prislonjenog na njegovu sljepoočnicu i pimpek mu se uskoro smirio i spustio. Čarobnjak se pojavio u njegovoj glavi, stojeći na svom polju od lubanja pod sivim nebom. Kad si bio mali, otac ti je danonoćno bio pijan. Sjećaš li se kako si se tad osjećao? Reci mi, stari moj, kakav ćeš ti otac biti toj djeci s obzirom na to da si non-stop napušen?

Phury je prekinuo sve što je radio i pomislio na sve one prilike kad je pijanog oca morao unositi u kuću iz vrta... bio je prestravljen da očevo ogromno tijelo neće stići na vrijeme odnijeti pod krov. Kakav užas. Taj obrasli vrt se činio velikim poput džungle, a on je jedva vukao oca za remen. Ruke su mu bile premalene. Suze su mu se panično slijevle niz lice dok je netremice gledao koliko sunce napreduje.

Kad bi napokon uvukao oca u kuću, Aghony bi otvorio oči i pljusnuo Phuryja po licu šakom velikom poput tave. Htio sam umrijeti tamo, budalo jedna.

Tad bi nastala duga tišina, a otac bi nakon toga zaplakao, čvrsto stisnuo Phuryja i kroz plač mu obećao da se nikad više neće pokušati ubiti. Ali nikad nije održao obećanje. Phury ga je uvijek vrijedno spašavao jer je odlučio da će Zsadist imati oca kad se vrati. Čarobnjak se smiješio. A to se ipak nije dogodilo, je li, stari moj? Otac ti je umro i Zsadist ga nikada nije upoznao. Sva sreća što si počeo pušiti pa je Zsadist dobio pravu sliku svoje obitelji. Phury se smrknuo i pogledao kroz vrata kupaonice. Čvrsto je primio vrećicu s crvenim dimom i odlučio sve baciti u zahodsku školjku. Čarobnjak se nasmijao. Nećeš ti to moći. Nećeš izdržati ni četiri sata bez napadaja panike. Zar doista možeš zamisliti preostalih sedam stotina godina svog života bez ijednog jedinog dima? Daj, stari moj, ne zavaravaj se.

Phury se vratio na krevet.

Ma vidi ti to, ipak ima mozak.

Srce mu je skoro prepuklo dok je oblizivao smotuljak u ruci i stavljao ga u usta. Taman kad je htio pripaliti, oglasio se i njegov mobitel. Instinkt mu je rekao tko je i kad je izvukao mobitel iz hlača, uvjerio se da je Zsadist. Brat ga je zvao već tri puta. Kad se javio, poželio je da je već pripalio žižu. »Da?« »Gdje si?« »Taman sam se vratio s One Strane.« »Dobro, a sad odmah dođi u kliniku. Izbila je tučnjava u svlačionici.

Mislimo da je John Matthew započeo, ali Qhuinn je završio kad je Lashu prerezao grkljan. Srce mu je već jedanput stalo. Kažu da mu je sada stanje ~ 126 ~

stabilno, ali nitko ne zna što će se naposljetku dogoditi. Pokušao sam opet nazvati njegove roditelje, no javlja mi se govorna pošta, vjerojatno su na onoj zabavi. Želim da budeš ovdje kad stignu.« Wrath vjerojatno nije rekao Zsadistu da je Phury dobio nogu u dupe. »Halo?« ljutio se Zsadist. »Phury? Imaš nekih problema sa mnom?« »Ne.« Brzo podizanje poklopca upaljača i brz potez palcem. Eto plamena.

Kad je prinio žižu ustima i naslonio se, pripremio se na najgore. »Ne mogu doći.« »Kako to misliš, ne možeš? Moja šelan je trudna i ne smije ustati iz kreveta, a ja sam opet došao. Trebam te kao predstavnika programa obuke i Bratstva...« »Ne mogu.« »Isuse Kriste. Čujem te kako pušiš! Ugasi tu jebenu cigaretu i prihvati se svog jebenog posla!« »Nisam više Brat.« Tišina. Tad je njegov blizanac skoro nečujno rekao: »Molim?« Kao da se nada nekakvom čudu usprkos tomu što zna odgovor. »Wrath me sinoć razriješio dužnosti. Mislio sam da ti je rekao.« Phury je duboko uvukao dim i pustio ga polako van. Mogao je zamisliti kako njegov blizanac upravo izgleda, s mobitelom skoro smrskanim u šaci, očima sasvim crnim od ljutnje i unakaženom gornjom usnicom sasvim izvitoperenom od bijesa. Režanje koje mu je odjeknulo u ušima nije ga ni najmanje iznenadilo. »Odlično. Pa ti si jebeno savršen.« Veza se prekinula. Phury je pokušao ponovno nazvati Zsadista, ali javila mu se govorna pošta. Ni to ga nije iznenadilo.

Sranje.

Nije samo želio izgladiti stvari sa Zsadistom, želio je saznati što se dogodilo u centru za obuku. Je li John dobro? A Qhuinn? Obojica su zapravo usijane glave, ali dobri su to momci. Lash je vjerojatno napravio nešto grozno. Phury nikada nije tako brzo ispušio i smotao još jednu. Odlučio je da će za detalje pitati Rhagea. Hollywood uvijek sve... čarobnjak je odmahnuo glavom. Valjda ti je jasno da Wrathu ne bi bilo baš drago da se petljaš u poslove Bratstva. Sad si samo gost. Više nisi član obitelji.

Cormia je u kinu sjedila naslonjena na sjedalo u kojem joj je bilo jednako ugodno kao i u bazenu, osjećala se kao da je neki nježan div drži na dlanu. ~ 127 ~

Svjetla su se prigušila i John je stao ispred nje. Pokazao joj je zaslon svog mobitela.

Spremna?, napisao je.

Kad je kimnula, mračnu sobu je osvijetlio prizor na ogromnom platnu ispred nje. Zvuk je odjednom počeo dolaziti odasvuda. »Mila Čuvardjevo!« John je položio svoju ruku na njezinu. Uskoro se smirila i usredotočila na platno obojeno nijansama plave. Pojavljivali su se prizori ljudi, mužjaci i ženke su plesali jedni s drugima, priljubljenih tijela, bokova koji se kreću ukrug. Svako malo su se pojavljivala ružičasta slova i ispisivala nešto na engleskome. »Ovo je isto kao televizor? Radi na isti način?« pitala je. John je kimnuo baš kad se pojavio ružičasti natpis Prljavi ples. Pojavio se prizor stroja zvanog automobil kako prolazi kroz zelena brda. Unutra su bili ljudi. Obitelj. Otac, majka, dvije kćeri. Začuo se ženski glas: »Bilo je ljeto tisuću devetsto šezdeset treće...« Kad joj je John nešto utisnuo u ruku, jedva je odlijepila pogled od zaslona dovoljno dugo da pogleda što je to. Dao joj je malu smeđu vrećicu, otvorenu na vrhu. Pokretom joj je pokazao da izvadi nešto iz nje i stavi u usta, pa je uvukla ruku u vrećicu. Izvadila je malene šarene kuglice i počela oklijevati. Ovo nipošto nije bila bijela hrana. Ona je čak i na ovoj strani jela samo bijelu hranu jer tako običaji nalažu. Ali, zbilja, što bi se moglo dogoditi?

Okrenula se oko sebe iako je znala da su sami i stavila nekoliko kuglica u usta, osjećajući se kao da krši zakon.

Mila... Čuvardjevo...!

Okus tih kuglica joj je oživio nepce kao krv. Kakva je ovo hrana? Cormia je pogledala vrećicu. Dva nacrtana lika su se smijala. Nalikovali su tim kuglicama.

Na vrećici je pisalo M&M. Odmah je morala pojesti cijelu vrećicu. Odmah. Nije ju bilo briga što to nije bijela hrana.

Kad je uzela još i zastenjala, John se nasmijao i pružio joj visoku čašu na kojoj je pisalo Coca-Cola. Led je zveckao unutra i John je kroz poklopac gurnuo plastičnu cjevčicu. Maknuo je poklopac sa svoje čaše i povukao gutljaj kroz cijev.

Ona je učinila isto i vratila se svojoj vrećici čarolije i platnu. Sad je skupina ljudi bila poredana na rubu nekog jezera i pokušavali su pratiti pokrete lijepe plavokose žene. Ona se kretala malo lijevo, malo desno. Mlada žena Baby, koja je cijelo vrijeme govorila, mučila se sa svojim tijelom i pokretima koje nije uspijevala uhvatiti. Cormia je pogledala Johna da ga nešto upita i vidjela je da smrknuto gleda u svoj telefon. Nešto mu se dogodilo ranije te noći. Željela mu je ~ 128 ~

pomoći, ali nije htjela biti naporna. I sama je mnogo toga zadržavala za sebe i shvaćala je važnost privatnosti. Ostavila ga je na miru, naslonila se i utonula u film. Johnny je bio jako pristao, ali ne poput Primužjaka, ali, oh, kako se kretao kad je glazba zasvirala. Najbolji dio je bio gledati Baby kako postaje sve bolja i bolja u plesu. Srce joj se zgrijalo kad je vidjela kako se muči i naposljetku uspijeva. »Divno mi je ovo«, rekla je Johnu. »Osjećam se kao da živim ovaj film.« Johnov telefon se pojavio pred njom.

Imamo još filmova. Milijardu. »Želim ih pogledati.« Povukla je gutljaj Coca-Cole. »Želim ih sve pogledati...« Cormia se sasvim uživjela kad su njih dvoje počeli plesati nasamo. Njihova tijela su bila potpuno drugačija, ona je bila tako sićušna, a on tako mišićav i velik.

Dodirivao ju je s toliko obzira i nježnosti. No nije samo on nju dodirivao. Ona mu je uzvraćala, prelazila je rukama po njegovoj koži, kao da uživa u onome što dodiruje. Cormia je otvorila usta i pridignula se, približivši se platnu. U njezinom je umu Johnnyjevo mjesto zauzeo Primužjak, a ona je zauzela Babyino.

Zajedno su se kretali jedno uz drugo, bokovi su im se spajali, odjeća nestajala.

Njih dvoje su bih sami u tami, negdje gdje im nitko neće smetati. Događalo se isto ono što se dogodilo u spavaćoj sobi Primužjaka, samo ovog puta nije bilo zaustavljanja ni ikakvih smetnji, nije bilo tradicija koje su ih opterećivale, nije bilo straha od padanja, a njezinih trideset i devet sestara nije imalo veze s ovom pričom. Tako jednostavno. Tako stvarno iako se događalo samo u njezinoj glavi.

Ovo je željela s Primužjakom, pomislila je gledajući film. Ovo je željela.

~ 129 ~

Sedamnaesto poglavlje Dok je sjedio pored Cormije, John je iz dva razloga stalno provjeravao mobitel. Bilo mu je neugodno zbog scene seksa i želio je znati što se događa s Lashem i Qhuinnom.

Kvragu.

Poslao je Blayu još jednu poruku, a ovaj mu je odmah odgovorio rekavši da se nije čuo s Qhuinnom i da bi ga možda trebao početi tražiti. John je samo spustio telefon. Qhuinn jednostavno nije mogao napraviti neku glupost. Glupost tipa da se objesi u kupaonici. Ma ne. Nema šanse.

Ali njegov otac je bio spreman na sve. John ga nikad nije upoznao, ali čuo je priče od Blaya i vidio je onu masnicu na Qhuinnovom oku nakon prijelaza. John je osjetio kako mu noga poskakuje i zaustavio je naslonivši dlan na koljeno. Bio je zbilja praznovjerno kopile i stalno je mislio na onu bapsku priču da se loše stvari uvijek događaju trojedno. Ako Lash umre, uslijedit će još dva zla. Pomislio je na Braću koja se na ulici bore s degradima. Na Qhuinna koji je sam tko zna gdje.

I na Bellu koja leži trudna u sobi. Ponovno je provjerio telefon i usnama oblikovao kletvu. »Ako moraš ići«, rekla je Cormia, »rado ću ovdje ostati sama.« Počeo je odmahivati glavom, a ona ga je zaustavila dodirnuvši mu ruku. »Pobrini se za to što trebaš, očigledno je da si imao tešku noć. Upitala bih što te muči, ali mislim da mi ne bi rekao.« Samo zato što je na to baš pomislio, otipkao joj je da barem nisam obuo teniske. »Molim?« Sranje, sad joj mora objasniti ili će ispasti idiot. Nešto loše se dogodilo večeras prije nego što sam došao, prijatelj mi je dao ove teniske koje sad nosim. Da ih nisam obuo, nas trojica bili bismo izišli iz svlačionice prije... oklijevao je, razmišljajući gdje bi on i njegovi prijatelji bili otišli da se Lash nije pojavio... prije no što se dogodilo.

Cormia ga je pogledala: »Želiš li znati u što ja vjerujem?« Kad je kimnuo, rekla mu je: »Ako ne zbog tenisica, ostali biste zbog nečega drugoga. Netko drugi bi se presporo odijevao.

Ili zbog nekog razgovora. Ili zbog vrata koja se ne mogu otvoriti. Koliko god imamo mogućnost izbora, sudbina je apsolutno nepromjenjiva. Dogodi se ono što se mora dogoditi, na ovaj ili onaj način.« Bože mili, i on je tako nekako mislio u svlačionici. Osim... ~ 130 ~

Ja sam kriv. To se dogodilo zbog mene. Sve se dogodilo zbog mene. »Jesi li ti nekome naudio?« Kad je John odmahnuo glavom, upitala je: »Kako si onda ti kriv?« Nije joj mogao odati detalje. Nema šanse.

Jednostavno jesam. Moj prijatelj je učinio nešto grozno da spasi moj ugled. »Ali to je bio njegov izbor kao hvalevrijednog mužjaka.« Cormia mu je stisnula ruku. »Nemoj oplakivati njegovu slobodnu volju. Umjesto toga se zapitaj kako bi mu sada mogao pomoći.« Osjećam se tako prokleto bespomoćno. »To je samo tvoje viđenje stvari. To nije stvarnost«, tiho je rekla. »Idi i razmisli. Put će se pokazati. Znam to.« Njezina tiha vjera u njega bila je još jača zato što joj se zrcalila na licu, ne samo u riječima. To je bilo ono što mu je trebalo.

Ti si zbilja cool, otipkao joj je.

Cormia je zasjala od sreće. »Hvala, gospodaru.« Johne, molim te.

Dao joj je daljinski upravljač i pokazao joj kako radi. Brzo je shvatila, što ga nije nimalo iznenadilo. Bila je baš poput njega. Njezina šutnja nije značila da nije pametna.

Naklonio joj se, što mu je bilo malo čudno, ali činilo se prikladnim, i otrčao.

Usput je poslao poruku Blayu. Već su prošla dva sata otkad su posljednji put čuli Qhuinna. Itekako je bilo vrijeme za potragu. Vjerojatno je imao stvari sa sobom i nije se mogao dematerijalizirati. Nije mogao otići daleko jer nije imao auto. Možda je zamolio nekoga od slugana da ga nekamo odveze?

John je odgurnuo dvostruka vrata koja su se otvarala u dvoranu sa statuama i pomislio da je Cormia u pravu. Sjedenje i čekanje neće pomoći Qhuinnu sad kad ga je obitelj izbacila i neće promijeniti Lashevo stanje. Koliko god mu je bilo grozno zbog onoga što su njegovi prijatelji čuli u svlačionici, te riječi nikada neće biti važnije od njih dvojice. Taman kad je krenuo prema stubama, primio je još jednu poruku od Zsadista.

Lash ne pokazuje znakove života. Nije dobro.

Qhuinn je hodao niz cestu, a torba ga je udarala u dupe dok je stavljao jednu nogu ispred druge. Pred njim se pojavila munja i osvijetlila hrastove kojima su debla izgledala poput razbojnika širokih ramena. Grmljavina koja je uslijedila nije bila daleko i imao je osjećaj da će uskoro biti mokar do kože. Tako je i bilo. ~ 131 ~

Isprva je kiša padala polako, no uskoro se ubrzala. Kosa mu se sasvim spljoštila od vode i nije se ni pokušavao zaštititi. Nije imalo smisla. Nije imao kišobran i nije htio stati pod hrast da se zaštiti. Tako bi mogao završiti poput pečenke.

Deset minuta kasnije se nekakav automobil zaustavio iza njega. Zabljesnuo ga je dugim svjetlima. Blay je krenuo za njim. Okrenuo se štiteći oči rukama. Kiša je na svjetlu izgledala poput uzorka načinjenog od bijelih crtica, a izmaglica koja se dizala nad snopovima svjetla ga je podsjetila na crtić Scooby-Doo. »Blay, možeš li ugasiti ta svjetla? Oslijepit ću!« Noć je opet postala mračna i četiri prilike su izišle iz auta. Qhuinn je polako spustio torbu na tlo. Ovo su bili mužjaci njegove vrste, a ne degradi. To mu je bila slaba utjeha s obzirom na to da je bio nenaoružan. Vrata automobila su se glasno zatvorila. Još jedan bljesak munje je obasjao nebo i Qhuinn je napokon shvatio s čime ima posla. Četvorica su bila odjevena u crno, zakukuljenih lica.

Pa da. Tradicionalni čuvari časti. Qhuinn nije pokušao pobjeći kad su polako izvadili crne palice; zauzeo je borbeni položaj. Znao je da će itekako izgubiti ovu bitku, ali kvragu, ako treba pasti, past će s krvavim šakama i zubima ovih dječaka prosutim oko sebe. Čuvari časti su ga okružili sa svih strana, a on se kretao ukrug, čekajući prvi udarac. Bili su veliki, baš poput njega, i njihova zadaća je bila natjerati Qhuinna da vlastitom boli plati štetu koju je nanio. Budući da ovo nije obred, mogao je uzvratiti udarce. Dakle, Lash je preživio...

Jedna palica ga je dohvatila u pregibu koljena. Mučio se da održi ravnotežu, znao je da je gotov ako padne na tlo. No tad ga je netko udario u drugu nogu ravno u bedreni mišić. Dočekao se na ruke i koljena, a udarci su se sručili po njegovim ramenima i leđima. Jurnuo je naprijed i uhvatio jednog napadača za gležnjeve. Frajer se pokušao pomaknuti, no Qhuinn se nije dao smesti i sasvim mu je poremetio ravnotežu. Kad je pao, bio je toliko dobar da za sobom povuče i jednog svog prijatelja.

Qhuinnu je trebala jedna od tih palica. To mu je bila jedna šansa.

U sjajnom naletu je posegnuo za palicom onog kojeg je oborio, no netko drugi ga je lupio po zapešću i natjerao ga da prebroji sve zvijezde. Ruka mu je nakon toga postala sasvim beskorisna. Srećom, on je pizdek koji se zna služiti i lijevom i desnom rukom bez razlike. Zgrabio je palicu lijevom i lupio onog ispred sebe po koljenu. Tad je postalo zanimljivo. Nije se mogao podignuti, pa je bio ubojito brz na tlu, ciljajući njihova koljena i jaja. Osjećao se kao da je u čoporu pasa koji školjocaju zubima i padaju na leđa, ovisno gdje ih dohvati njegova palica. Taman kad je pomislio da će ih uspjeti otjerati, jedan od njih je dohvatio ~ 132 ~

kamen veličine šake i pogodio ga u glavu. Lijepo se sagnuo, ali kamen mu je dohvatio sljepoočnicu kad je odskočio s tla. Smirio se samo na djelić sekunde, ali njima više nije ni trebalo. Skupili su se oko njega i tad su započele prave batine.

Sklupčao se i sakrio glavu rukama da zaštiti vitalne organe i mozak dok ostatak tijela prima strašne udarce. Nisu ga trebali ubiti. Zaista nisu.

Ali jedan ga je nogom udario u dno leđa, ravno u bubrege. Kad se izvio jer nije mogao izdržati bol, primio je udarac ravno u bradu. Njegova čeljust nije tako dobro apsorbirala udarce. Činilo se kao da ih je pojačavala. Zubi su mu udarili jedni od druge i mozak mu je poskočio u lubanji. Sasvim se olabavio, više nije mogao održati položaj u kojem se branio.

Ne bi ga smjeli ubiti jer Lash je očigledno preživio. Da je dečko umro, Lashevi roditelji bi ga izveli pred Wratha i tražili da umre, bez obzira na to što je još uvijek maloljetan. Ne, ovaj napad je bio samo osveta za tjelesne ozljede.

Barem je tako trebalo biti.

Problem je bio u tome što su ga prevalili na leđa, a jedan od likova se zatrčao i skočio objema nogama na Qhuinnova prsa. Zrak ga je sasvim napustio.

Srce mu je prestalo pumpati krv, sve je zastalo. Tad je čuo bratov glas: »Nemoj to raditi. To je protiv pravila.« Njegov brat... njegov brat?

Ovo nije osveta za Lasha. Ovo je njegova vlastita obitelj smislila da mu se osveti što im je okaljao ime. Qhuinn je dahtao, ali nije udahnuo ništa dok su se četvorica svađala. Njegov brat je bio najglasniji. »Dosta je!« »Jebeno mutantsko kopile zaslužuje da umre!« Qhuinn je izgubio interes za dramu koja se odvijala pred njim kad je shvatio da mu srce više ne kuca. Nije ga pokrenula čak ni panika. Vid mu se počeo magliti, a ruke i noge trnuti. Tad je vidio jarko svjetlo. Sranje, Sjenosvijet se otvorio za njega. »Kriste! Bježimo!« Netko se nagnuo nad njega. »Vratit ćemo se po tebe. Ali bez tvog jebenog brata.« Čulo se rovanje čizama po tlu, otvaranje automobilskih vrata i škripa kočnica. Kad je čuo zvuk još jednog vozača na putu, shvatio je da ta svjetla nisu Sjenosvijet, nego duga svjetla drugog automobila. Ležao je kao na hrpi i pomislio da bi možda samom sebi mogao masirati srce, kao u filmu Casino Royale.

Zatvorio je oči. Da, kad bi barem mogao biti kao 007... ali ništa od toga. Nije mogao natjerati pluća da prorade, a srce mu je bilo tek labav čvor mišića u ~ 133 ~

prsima. Još više ga je brinulo to što više nije osjećao bol.

Sljedeće bijelo svjetlo koje mu je došlo bilo je poput izmaglice koja je lebdjela nad cestom i kupala ga u svojoj nježnoj bjelini. Dok ga je bjelina obasjavala, nestalo je straha. Ovo je sigurno Sjenosvijet.

Osjetio je kako se izdiže iz vlastitog tijela i lebdi nad njim bez težine. Kretao se prema kraju nekog bijelog hodnika. Tamo su bila vrata koja je morao otvoriti.

Prišao je i dohvatio kvaku. Kad je njegova ruka primila toplu broncu, javila mu se slabašna misao da se nakon ulaska više neće moći vratiti. Dokle god stoji s kvakom u ruci, nalazi se u nekom međuprostoru. Kad stupi nogom na drugu stranu, više se neće moći vratiti. Taman kad je htio povući kvaku, vidio je prizor... Bio je maglovit i zastao je da vidi što je to.

O Bože... pomislio je, kad je shvatio u što gleda. Koji je ovo vrag...

~ 134 ~

Osamnaesto poglavlje Cormia nije bila u svojoj kupaonici. Kad ju je Phury krenuo potražiti u foaje, odlučio je da neće postavljati ona pitanja koja ga zanimaju ako naleti na Rhagea. Sranja s degradima i učenicima u centru za obuku ga se više ne tiču i bolje mu je da se navikne na to. Nitko mu više nije bio dužan davati odgovore.

Sad ga se Cormia tiče. Cormia i Odabranice. Vrijeme mu je da se lati posla.

Phury je iznenađeno zastao kad je stigao do luka koji vodi u blagovaonicu. »Bella?« Šelan njegovog brata blizanca je sjedila na stubama pognute glave, s rukom na nabreklom trbuhu. Disala je plitko i ubrzano. Podignula je pogled prema njemu i slabašno se nasmiješila: »Bok.« O, Bože... »Bok. Što radiš?« »Dobro sam. I prije nego mi kažeš da bih trebala biti u krevetu, reći ću ti da sam tamo i krenula...« Pogledala je velike stube. »Samo mi se sada čini malčice daleko.« Uvijek je dobro pazio da ne nabasa na Bellu nasamo, razgovarao je s njom samo tijekom obroka, čak i prije Cormijinog dolaska. Ali sada nije bilo vrijeme za udaljavanje. »Ja ću te ponijeti.« Nastala je stanka i on se pripremio na protivljenje. Možda će mu dopustiti da je barem uhvati ispod ruke... »Da. Molim te.« Sranje... »Ma vidi kako si razumna.« Nasmiješio se kao da upravo ne ludi i prišao joj. Činila se laganom poput zraka kad ju je podignuo u naručje. Mirisala je na ruže što cvatu u noći i na nešto drugo. Na nešto ne sasvim dobro... kao da njezini trudnički hormoni nisu kako treba. Možda je krvarila. »Kako si?« upitao ju je začuđujuće mirnim glasom noseći je uza stube. »Uvijek isto. Umorna sam. Ali mlado se jako rita i to je dobro.« »To je dobro.« Popeo se na drugi kat i prošao pored dvorane sa statuama.

Kad je Bella položila glavu na njegovo rame, malčice je zadrhtala i on je poželio ~ 135 ~

potrčati. Taman kad je stigao do vrha stuba, vrata s druge strane hodnika su se otvorila. Cormia je izišla i iznenadila se kad ih je vidjela. »Možeš li otvoriti ova vrata?« rekao joj je.

Pritrčala je i otvorila vrata Belline sobe da mogu ući. Krenuo je ravno prema krevetu i položio Bellu na njega. »Bi li nešto pojela?« upitao ju je, pokušavajući se izvući i dovesti doktoricu Jane. Oči su joj na trenutak zasjale kao nekada. »Mislim da problem i jest u tome.

Upravo sam pojela dvije kutije sladoleda od čokolade i peperminta.« »Super izbor«, rekao joj je. Pokušao je zvučati sasvim bezbrižno kad je rekao: »A da pozovem Z.-a?« »Zašto? Samo sam umorna. Prije no što pitaš, nisam hodala više od sat vremena, koliko mi je dopušteno. Nemoj mu smetati, dobro sam.« Možda, ali on će ipak nazvati svoga brata. Čim iziđe iz njezine sobe.

Pogledao je preko ramena. Cormia je stajala s vanjske strane vrata poput tihe, zakukuljene prilike s brigom na lijepome licu. Okrenuo se prema Belli: »Bi li htjela da ti netko pravi društvo?« »Jako rado«, nasmiješila se Cormiji. »Snimila sam Project Runway i taman sam ga htjela pogledati. Bi li gledala sa mnom?« Cormia je pogledala Phuryja i njegovo preklinjanje je doprlo do nje. »Nisam sigurna što je to, ali... da, rado ću ostati.« Kad je ušla, uzeo ju je za ruku i šapnuo: »Nazvat ću Z.-a. Ako joj bude loše, samo stisni zvjezdicu i Z. na telefonu, može? Tako ćeš dobiti Z.-a.« Cormia je kimnula i nježno rekla: »Pobrinut ću se za nju.« Phury joj je malčice stisnuo ruku i rekao: »Hvala ti.« Nakon što ih je pozdravio, zatvorio je vrata i otišao niz hodnik prije no što je opet nazvao Z-a. Javi se, javi se...

Opet govorna pošta. Sranje. »To nije on! To nije on!« Stojeći na kiši na stražnjem kraju slijepe ulice pored McGridersa, gospodin D. je želio postaviti koljača koji mu je doveo ovog vampira kao ležećeg policajca nasred Ulice Trade. »Koji je tebi kurac?« odbrusio je degrad pokazujući na vampira civila pod ~ 136 ~

njihovim nogama. »Ovo je već treći mužjak kojeg smo večeras uhvatili. Ulovili smo ih više nego cijelu godinu...« Gospodin D. je izvadio nož skakavac. »Ali oni nam ne trebaju. Zato se sada spremite i krenite prije no što vaša jaja ne pripremim za večeru.« Kad je koljač zakoračio unatrag, gospodin D. se sagnuo i otvorio civilovu jaknu. Mužjak je bio sasvim oronuo, sav je upao u svoje odijelo koje je očajnički trebalo kemijsko čišćenje. Crvena krv je bila posvuda, a lice mu je nalikovalo na Rohrschachov test. Tražeći vampirov novčanik, gospodin D. se donekle slagao sa svojim podređenim, ali to je zadržao za sebe. Bilo je teško vjerovati da su ulovili trojicu u samo jednoj noći, ali on je i dalje srao u gaće kao da je cijeli dan jeo suhe šljive.

Stvar je bila u tome što još uvijek nije imao dobrih vijesti za Omegu. »Odnesi ovog u kuću u Ulici Lowell«, rekao je kad je stigao svijetloplavi minivan pun pojačanja. »Kad dođe k sebi, zovite me. Želim vidjeti hoće li nam reći išta o ovome kojeg tražimo.« »Kako god kažeš, šefe.« Ovo šefe je izgovorio kao da misli govno.

Gospodin D. je ozbiljno razmišljao da izvadi skakavca i odere kožu ovom kretenu. Ali večeras je već sredio jednog koljača, pa je natjerao samog sebe da spremi oštricu na mjesto. Sad nije vrijeme za desetkovanje odreda. »Ja bih pazio na svoje ponašanje, dečko«, promrmljao je kad su dvojica degrada izišli iz minivana da pokupe civila. »Zašto? Ovo nije Texas.« »Istina.« Gospodin D. je uhvatio velikog koljača za jaja i zavrnuo ih. Koljač je zaskvičao, dokazujući da i impotentni imaju istu slabu točku kao svi drugi muškarci. »Nema smisla biti bezobrazan«, prošaptao je gospodin D. gledajući u koljačevo zgrčeno lice. »Zar te mama nije ničemu naučila?« Odgovor je mogao biti bilo što, od stiha iz psalma do vica o plavušama jer nije imao nikakvog smisla. Taman kad je gospodin D. pustio koljača, počeo ga je svrbjeti svaki centimetar kože. Krasno. Noć postaje sve ljepša. »Zatvorite tog mužjaka«, rekao je gospodin D., »i onda se vratite. Nismo još gotovi.« Kad je minivan otišao, bio je spreman uzeti komad brusnog papira i trljati se njime. Odvratni svrbež je značio da ga Omega želi vidjeti, ali kamo će, dovraga, otići na tu audijenciju? U centru grada je i najbliži prostor pod kontrolom Degradacijskog društva je barem deset minuta vožnje odavde. S obzirom na to ~ 137 ~

da nije imao nikakvih vijesti za podijeliti, odugovlačenje nije moglo biti dobra odluka.

Potrčao je uz Ulicu Trade i pregledao blokove napuštenih zgrada. Odlučio je da ne smije riskirati i sastati se s Omegom u jednoj od njih. Ljudski beskućnici su se povlačili po svim takvim zgradama, a budući da večeras bjesni oluja, zasigurno su se sklonili pod nekim od ovih oronulih krovova. Još mu je samo trebao neki nadrogirani ili pijani čovjek kao publika dok dobiva batine od Omege.

Nekoliko blokova dalje je naišao na nekakvo gradilište ograđeno ogradom visokom tri metra. Gledao je kako se zgrada podiže. Prvo se željezni kostur podigao iz prljavštine, zatim se stvorila koža od stakla, a potom živčani sustav od cijevi i žica. Ekipa nije radila po noći, tako da je gospodin D. dobio upravo ono što mu je trebalo.

Zatrčao se, zgrabio vrh ograde i prebacio dupe preko njega. Doskočio je u čučanj i nije se pomaknuo. Nitko ga nije napao i nije bilo nikakvih pasa, tako da je snagom volje pogasio neka svjetla i prošao kroz sjene prema vratima koja su bila — bingo! — otključana.

Cijelo zdanje je smrdjelo po gipsu i građevinskom materijalu. Krenuo je prema središtu, njegovi koraci su odzvanjali zdanjem. Radilo se o standardnom uredskom prostoru, velikoj prostoriji koja će jednog dana biti puna odjeljaka.

Jadna kopilad. On nikad ne bi mogao raditi uredski posao. Nije bio baš knjiški pametan, a i poludio bi da ne vidi nebo nad sobom.

Kad se našao u samom središtu zdanja, kleknuo je, skinuo kaubojski šešir i pripremio se na pokušaj najgore popare u životu. Taman kad se otvorio prema svom gospodaru, još jedna oluja je najavila svoj dolazak u grad. Odjeknula je među visokim zgradama u savršenom trenutku. Omegin dolazak je zazvučao poput još jednog udara groma u caldvvellšku verziju stvarnosti. Pojavio se pred svojim podanikom kao da iskače iz jezera. Kad je poprimio svoj puni oblik, pozadina gradilišta se zatresla kao da je načinjena od gume.

Bijeli ogrtač se složio oko Omegine sablasne crne prilike i gospodin D. se pripremio da izgovori dajemo sve od sebe na sto različitih načina. Ali Omega je prvi progovorio. »Pronašao sam ono što mi pripada. Njegova smrt mi je pokazala put. Dat ćeš mi četvoricu, a ti ćeš nastaviti prema seoskom imanju i pripremiti se za indukciju.« Dobro, nije očekivao da će ovo izići iz gospodarevih usta. Ustao je i izvadio mobitel. ~ 138 ~

»Jedan odred je na Trećoj ulici. Reći ću im da dođu ovamo.« »Ne, ja ću ih dočekati i putovat će sa mnom. Kad se vratim na seosko imanje, ti ćeš mi pomoći oko onoga što se ima dogoditi, a zatim ćeš mi učiniti uslugu.« »Da, gospodaru.« Omega je raširio ruke, a ogrtač mu se razapeo poput para bijelih krila. »Raduj se, jer deseterostruko smo jači. Moj sin se vratio.« Omega je nestao, a smotani svitak se pojavio na betonskom podu. »Sin«, gospodin D. se pitao je li dobro čuo. »Sin?« Sagnuo se i podignuo svitak. Popis je bio dugačak i poprilično jeziv, ali nije bio egzotičan. Jeftino i jednostavno. Jeftino i jednostavno. To je dobro jer nije imao previše novca u novčaniku. Stavio je popis u džep jakne i vratio šešir na glavu. Sin? Rehv je nestrpljivo čekao u podzemnim prostorijama Haversove klinike.

Već je tisuću puta pogledao na sat. Osjećao se poput vozača utrka, a mehaničari koji mu mijenjaju gume su ekipica devedesetogodišnjaka iz lokalnoga staračkog doma.

Kog vraga ovdje radi? Dopamin je počeo djelovati i panika je prošla. Sad se osjećao kao kreten koji sjedi na bolesničkom krevetu i maše nogama. Sve je bilo normalno i pod kontrolom, a zaboga, pa ruka će mu uskoro zacijeliti. Sporo mu ide vjerojatno zato što se treba nahraniti. Brza seansa sa Xhex i sve će biti u redu.

Zapravo bi trebao otići odavde.

Jedino što ga Xhex i Trez čekaju na parkiralištu. Ako ne iziđe odavde sa zavojem oko ruke, njih dvoje će ga prebiti na mrtvo ime. Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra. Bila je odjevena u bijelu strukiranu haljinu i bijele hulahopke te bijele cipele s mekanim potplatima, sva u skladu s Haversovim staromodnim standardima. Zadubila se u kartone dok je zatvarala vrata. Bio je svjestan da ga zapravo ne želi pogledati u oči. Sve medicinske sestre su se tako ponašale u njegovoj blizini. »Dobra večer«, ukočeno je rekla prevrćući stranice kartona. »Uzet ću vam uzorak krvi, ako smijem.« »Samo dajte«, rekao je. Barem se nešto događa. Kad je skinuo jedan rukav kaputa od samurovine i svukao jedan rukav sakoa, ona se pozorno bavila pranjem ruku i navlačenjem rukavica.

Nijedna medicinska sestra nije voljela biti u njegovoj blizini. Ženska ~ 139 ~

www.balkandownload.org intuicija. Iako u njegovom kartonu nije pisalo da je napola simpat, mogle su osjetiti zlo u njemu. Njegova sestra Bella i njegova prijašnja simpatija Marissa nisu osjetile zlo jer mu je istinski bilo stalo do njih. Izazivale su dobrotu u njemu.

A ostatak vrste? Anonimne osobe mu nisu ništa značile, a nježniji spol bi to nekako uvijek naslutio.

Sestra je došla s tacnom punom posudica i gumenom vrpcom. Zavrnuo je rukav. Brzo je radila i nije ništa govorila. Uzela je krv koju je trebala i pobjegla iz prostorije. »Koliko ću još čekati?« upitao je prije no što je nestala. »Imamo hitan slučaj. Potrajat će još malo.« Vrata su se zatvorila.

Sranje. Nije mu se sviđalo što ostavlja klub bez nadzora. Nije bilo ni Treza ni Xhex, oboje su čekali njega. iAm je bio nezgodan, ali čak i takvi trebaju pomoć kad zagusti ili kad se nađu u gomili od četiri stotine pijanih ili nadrogiranih ljudi. Rehv je izvadio mobitel, nazvao Xhex i svađao se s njom deset minuta. Nije bilo zabavno, ali barem je ubio malo vremena. Nije ga željela pustiti da ode iz bolnice, ali barem ju je uspio nagovoriti da se vrati u klub s Trezom. Naravno, morao im je narediti da odu. »Super«, odbrusila mu je. »Super«, uzvratio je i prekinuo poziv.

Gurnuo je mobitel u džep. Opsovao nekoliko puta. Naposljetku je izvadio jebenu napravu i otipkao poruku: Žao mije što sam takvo govno. Oprosti. Čim je poslao, stigla je njezina poruka: Nekad si takvo govno. Tlačim te jer mije stalo. Samo zato. Morao se nasmijati, pogotovo kad je uzvratila: Oprošteno. Ali ipak si govno. Čujemo se.

Vratio je mobitel u džep i pogledao oko sebe, katalogizirajući pritiskače jezika u staklenkama pored umivaonika, aparat za mjerenje tlaka i računalo u kutu. Već je bio ovdje. Bio je u svim sobama za preglede.

On i Havers već dugo glume doktora i pacijenta. Nije lako. Svatko tko ima dokaze o živom simpatu, čak i ako se radi o polutanu, po slovu zakona ga mora odmah prijaviti da ga mogu poslati u koloniju za simpate na sjeveru zemlje. To bi sve pokvarilo. Tako je Rehv svaki put kad dođe, kopao po mozgu dobrog doktora i otvarao ono što je zvao svojim osobnim kovčegom u Haversovoj glavi.

Trik je bio sličan onome koji vampiri izvode kada žele izbrisati nečije sjećanje, samo dublji. Nakon što je doktora spremio u trans, Rehv mu je dao sve podatke o sebi i svome »stanju«. Havers ga je mogao liječiti kako treba, bez neugodnih društvenih posljedica. Na kraju pregleda bi Rehv spakirao svoje ~ 140 ~

stvari u kovčeg, spremio ga u Haversovu glavu i dobro zaključao do sljedećeg puta.

Podlo? Naravno. Je li postojala druga opcija? Nije. Njemu je trebala liječnička pomoć jer on nije kao Xhex, koja sve može sama. Sam Bog zna kako ona to...

Rehv se uspravio. Kralježnicom mu se pronijelo nekakvo treperenje, instinkti su mu sasvim poludjeli.

Zgrabio je svoj štap i sišao sa stola, našavši se na nogama koje nije osjećao.

Imao je tri koraka do vrata. Jedan. Dva. Tri. Zgrabio je kvaku i okrenuo je.

Hodnik je bio sasvim prazan. Daleko na lijevoj strani recepcija je izgledala jednako živo kao i uvijek. Ništa neobično. S desne strane su bile bolesničke sobe i mrtvačnica na samome kraju. Nikakva drama.

Da... sve kako treba. Osoblje je zaposleno hodalo okolo. Klima-uređaji su proizvodili svoje uobičajene šumove. Želio je pustiti pipke svoje simpatske prirode, ali bilo je preriskantno. Pandora i njezina kutija trebaju ostati na sigurnome.

Vratio se u sobu za preglede i izvadio mobitel. Htio je nazvati Xhex da se vrati u kliniku, no vrata su se otvorila prije no što je uspostavio poziv.

Njegov šogor Zsadist je povirio unutra. »Čuo sam da si ovdje.« »Hej.« Rehv je stavio mobitel u džep i pripisao nalet tjeskobe paranoji koju dupla doza dopamina nosi sa sobom. To su radosti popratnih pojava.

Sranje. »Reci mi da nisi ovdje zbog Belle.« »Ne. Ona je dobro.« Z. je zatvorio vrata i naslonio se na njih da nitko ne može izaći.

Bratove oči su bile sasvim crne. To je značilo da je potpuno raspižđen.

Rehvenge je podignuo štap i pustio ga da se ljulja između njegovih nogu, za slučaj da mu zatreba. On i Z. su bili dobri nakon inicijalnog nezadovoljstva kad je ovaj tek počeo petljati s Bellom, no i to se moglo promijeniti. Sudeći po grobno crnom pogledu koji ga je prikivao za zid, Rehv je imao osjećaj da će se situacija promijeniti ove sekunde. »Nešto te muči, ljudino?« upitao je Rehv. »Želim da mi učiniš jednu uslugu.« Usluga baš i nije bila prava riječ. »Reci.« »Ne želim da više dilaš mome bratu blizancu. Prekinut ćeš s tim.« Z. se nagnuo naprijed. »Ako nećeš, od danas nadalje nećeš prodati ni slamku u onoj ~ 141 ~

svojoj rupetini.« Rehv je kucnuo štapom o stol pitajući se bi li Brat promijenio priču da zna da je profit iz te rupe jedini način da brat njegove šelan izbjegne simpatsku koloniju. Z. je znao da je Rehv napola simpat, ali nije znao za princezu i njezine igrice. »Kako je moja sestra?« razvlačio je Rehv. »Je li dobro? Je li mirna? To je valjda važno, zar ne? Ne smije se uznemiravati bezveze.« Zsadistove oči su se skupile u crne procjepe, a lice puno ožiljaka je nalikovalo nečemu iz noćne more. »Mislim da ne želiš razgovarati o tome, je li tako?« »Samo mi zajebi posao pa ćeš i ti patiti zbog posljedica. Vjeruj mi.« Rehv je namjestio štap da stoji ravno na njegovom dlanu. »Tvoj brat blizanac je odrastao mužjak. Ako imaš problema, možda bi o tome trebao raspraviti s njim.« »O, pozabavit ću se ja s Phuryjem. Ali želim tvoju riječ. Nećeš mu više prodavati.« Rehv je zurio u svoj štap koji je savršeno balansirao na dlanu. Već odavno se pomirio s prirodom svog posla, bez sumnje uz pomoć svoje simpatske strane koja je iskorištavanje tuđih slabosti nametala kao moralni imperativ.

Opravdavao je to riječima da on nema ništa s izborom svojih kupaca. Ako oni žele sjebati vlastite živote zbog onoga što im on prodaje, to je njihovo pravo.

Ni po čemu se ne razlikuje od društveno prihvatljivijih oblika samouništenja, kao kad se netko prežderava u McDonald su i zataji mu srce ili kad mu zataji jetra od previše alkohola, ili kad prokockaju sve što imaju.

Droga je roba, a on je poslovni čovjek. Ljudi će ionako naći put do uništenja čak i da im on zatvori svoja vrata. Mogao se samo potruditi da roba koju kupuju od njega ne bude kontaminirana opasnim dopunama i da je njezina čistoća konstantna, tako da je bolje mogu dozirati. »Daj mi riječ, vampiru«, režao je Zsadist.

Rehv je pogledao rukav koji je pokrivao njegovu lijevu podlakticu i sjetio se Xhexinog izraza lica kad je vidjela što je sebi napravio. Čudne su te paralele.

Samo zato što je njegovu drogu propisao liječnik, ne znači da je on sam imun na zlouporabu. Rehv je podignuo pogled, zatvorio oči i prestao disati. Posegnuo je kroz zrak između njih dvojice i zarovao po umu Brata. Da... ispod ljutnje se nalazio goli strah.

I sjećanja... na Phuryja. Dogodilo se davno... prije sedamdeset godina ili ranije... mrtvački odar. Phuryjev. Z. je pokrivao svog blizanca dekama i primicao ga upaljenoj vatri. Bio je zabrinut... prvi put otkad je izgubio dušu, u ropstvu je ~ 142 ~

gledao drugo biće s istinskom brigom i suosjećanjem. Obrisao je Phuryjevo groznicom orošeno čelo, opasao oružje i otišao. »Vampiru...« promrmljao je Rehv. »Pazi kako si ti dobar medicinski brat.« »Odjebi iz moje prošlosti.« »Spasio si ga, zar ne?« Rehv je otvorio oči. »Phury je bio bolestan. Otišao si po Wratha jer nisi imao kamo. Divljak postaje spasitelj.« »Za tvoju informaciju, loše sam raspoložen, a ti me sada jebeno ljutiš.« »Tako ste obojica završila u Bratstvu. Zanimljivo.« »Želim tvoju riječ, grehožderu. Ne priču koja mi je dosadna.« Dirnut nečim što nije želio imenovati, položio je ruku na srce. Na Starom jeziku je jasno rekao: »Ovime tebi dajem zakletvu. Nikada više blizanac tvoje krvi neće napustiti moju kuću s opojnim sredstvima sa sobom.« Zsadist se jako iznenadio. Kimnuo je. »Govore da se simpatu ne smije vjerovati. Pouzdat ću se u stranu koja je brat moje Belle, čuješ li me?« »Dobar plan«, promrmljao je Rehv spustivši ruku. »Tom stranom sam ti se zakleo. Ali reci mi nešto. Kako ćeš se pobrinuti da ne kupi od nekog drugog?« »Iskreno, pojma nemam.« »Sretno ti s njim.« »Trebat će nam sreće.« Zsadist je krenuo prema vratima. »Hej, Z.?« Brat je pogledao preko ramena: »Što je?« Rehv je protrljao lijevu stranu prsa. »Jesi li ti, kao... večeras pokupio neku lošu vibru?« Z. se smrknuo. »Jesam, ah kakve to veze ima? Sam Bog zna kad sam posljednji put pokupio dobru vibru.« Zatvorio je vrata, a Rehv je ponovno položio ruku na srce. Lupalo je kao ludo bez ikakvog razloga. Sranje, bit će najbolje da ipak pričeka doktora. Koliko god trebalo...

Eksplozija se pronijela klinikom poput groma.

~ 143 ~

Devetnaesto poglavlje Phury se materijalizirao u borovoj šumi iza garaža Haversove klinike baš u sekundi kad su se oglasili sigurnosni alarmi. Psi su počeli lajati zbog prodornog zvuka elektronike, ali nije bilo opasnosti od policije. Zvukovi upozorenja su bili kalibrirani da ih ljudsko uho ne može čuti.

Kvragu... bio je nenaoružan. Odlučio je ipak požuriti prema klinici i boriti se golim rukama ako bude trebalo.

Radilo se o scenariju gorem od najcrnjeg zamislivog. Čelična vrata su visjela poput razbijene usnice, a dizalo unutar vestibula je bilo razvaljeno. Kablovi i žice su virili posvuda. Osjetio se dim i miris dječjeg pudera. Dolazio je iz podzemnog dijela klinike. Ta mješavina slatko-kiselog mirisa, začinjena zvukovima borbe, natjerala je Phuryja da ogoli očnjake i stisne šake.

Nije gubio vrijeme razmišljajući kako su degradi pronašli kliniku i nije se mučio s ljestvama naslonjenim na betonski zid klinike. Skočio je i dočekao se na krovu dizala, koji je još uvijek bio čvrst. Skočio je još jednom i našao se u totalnom kaosu.

U čekaonici su trojica koljača s frizurama poput bakica plesala kolo sa Zsadistom i Rehvengeom, razarajući pritom plastične stolce i beživotne biljke u teglama. Bljedunjavi su očigledno bili neki iskusnjare jer su se kretali sa snagom i sigurnošću, ali Z. i Rehv se nisu dali zajebavati. Borba se odvijala brzinom svjetlosti i Phury nije imao mnogo vremena za razmišljanje. Zgrabio je metalni stolac s recepcije i zabio ga nogama u koljačeva prsa.

Taman kad je ovaj ispario, čuli su se užasnuti povici iz soba za pacijente. »Idi«, zarežao je Z. opalivši jednog koljača nogom u glavu. »Mi ćemo ih zadržati ovdje!« Phury je projurio kroz dvokrilna vrata čekaonice.

Hodnik je bio pun trupala. Ležala su u lokvama crvene krvi na svijetlozelenom linoleumu. Iako ga je boljelo srce što ne smije stati i provjeriti je li tko živ, morao se usredotočiti na one pacijente koji su zasigurno živi. Skupina njih je uspaničeno trčala prema Phuryju, izgledali su kao bijelo rublje koje se suši na užetu. Jednog po jednog ih je grabio za ramena. »Odmah bježite u sobe za pacijente! Zaključajte se! Zaključajte vrata!« »Nema brava!« povikao je netko. »Otimaju pacijente!« »Kvragu.« Okrenuo se oko sebe i ugledao znak. »Ima li ovo skladište za lijekove ključeve?« ~ 144 ~

Jedna medicinska sestra je kimnula i otkvačila nešto s pojasa. »Može se zaključati samo izvana, morat ćete nas vi zaključati.« Kimnuo je prema vratima na kojima je pisalo OSOBLJE. »Idemo!« Labava skupina se pomaknula i ušla u sićušnu sobu punu polica s lijekovima i raznim medicinskim potrepštinama. Kad je zatvorio vrata, znao je da nikada neće zaboraviti kako su izgledali, skvrčeni pod niskim stropom i fluorescentnom rasvjetom; sedam uspaničenih lica, četrnaest preklinjućih očiju, sedamdeset prstiju koji se od straha hvataju jedni za druge i čine jedno jedino ustrašeno tijelo.

Poznavao je ove ljude. Pomagali su mu oko proteze. Bili su vampiri poput njega. Željeli su da ovaj rat napokon prestane. Sada su mu bili primorani vjerovati jer je u ovom trenutku imao veću moć nego oni.

Znači, ovako je biti Bog, pomislio je, ne želeći taj posao. »Neću zaboraviti na vas.« Zatvorio je vrata, zaključao ih i zastao na trenutak. Zvukovi borbe su i dalje dopirali s recepcije, ali sve ostalo je bilo tiho.

Nema više osoblja. Nema više preživjelih. Samo ovih sedmoro.

Krenuo je u suprotnom smjeru od Zsadista i Rehva, slijedeći zaostali miris dječjeg pudera. Protrčao je pored Haversovog laboratorija, pored skrivene sobe za karantenu u kojoj je Butch ležao prije nekoliko mjeseci. Cijeli put je bio obrubljen tragovima vojničkih čizama na crvenoj vampirskoj krvi.

Kriste, koliko koljača je ušlo?

Koji god da je bio odgovor na to, pretpostavio je kamo su koljači krenuli.

Vjerojatno kroz evakuacijske tunele s civilima koje su oteli. Ali kako su znali za njih?

Phury je projurio kroz još jedna vrata i provirio u mrtvačnicu. Sve je bilo netaknuto. Spremnici za leševe i stolovi od nehrđajućeg čelika su bili sasvim čisti. Logično. Lovili su samo žive.

Krenuo je dalje i pronašao put kojim su koljači izišli sa svojim žrtvama. Nije ostalo ništa od čelične ploče u tunelu. Raznijeli su ga baš kao i dizalo.

Sranje. Potpuno čista operacija. Iznutra i izvana. Mogao se kladiti da je ovo tek prvi napad. Uskoro će pristići i ostali jer se Degradacijsko društvo ponašalo kao da je srednji vijek.

Phury je požurio natrag prema recepciji za slučaj da Rehv i Zsadist nisu već riješili sve što je trebalo. Usput je izvadio mobitel iz džepa i nazvao V.-a, ali prije no što se ovaj javio, Havers je provirio iz svog ureda.

Phury je poklopio da vidi što je s liječnikom, moleći se da se oglašavanje ~ 145 ~

alarma očitalo na V.-ovom računalnom sustavu. Vjerovao je da jest jer su računala bila povezana. »Koliko vozila hitne pomoći imate?« upitao je Haversa. Liječnik je žmirkao iza svojih naočala i pružio ruku. Drhtavo je pružao devetmilimetarsku cijev. »Imam pištolj.« »Koji ćete lijepo spremiti u pojas.« Još im je samo nedostajao nesiguran prst na obaraču. »Sad se usredotočite na mene. Moramo sve preživjele izvesti odavde. Koliko vozila imate?« Havers je gurnuo cijev Berette u džep, a Phury se zabrinuo da će se dobri doktor upucati u dupe. »Cččč-četiri...« promucao je Havers. »Dajte mi to.« Uzeo mu je pištolj, provjerio je li zakočen i gurnuo ga doktoru za pojas. »Četiri vozila. Dobro. Trebat će nam vozači...« Nestalo je struje, sve se zacrnjelo. Phury je pomislio da je došla druga smjena koljača. Kad se upalio agregat i slabašno pričuvno svjetlo osvijetlilo hodnik, zgrabio je liječnika za ruku i malčice ga protresao. »Možemo li doći do vozila kroz kuću?« »Da... kroz kuću, moju kuću... tuneli...« Tri medicinske sestre su se pojavile iza njega. Bile su blijede kao krpe i nasmrt preplašene. »O, mila Čuvardjevo...« rekao je Havers, »slugani u kući. Karolyn...« »Otići ću po njih«, rekao je Phury. »Pronaći ću ih i dovesti. Gdje su ključevi vozila?« Liječnik je posegnuo iza vrata. »Ovdje.« Hvala kurcu. »Degradi su pronašli južni tunel, tako da sve preživjele moramo izvesti kroz kuću.« »U redu.« »Počet ćemo s evakuacijom čim privremeno osiguram prostor. Vas četvoro ostanite ovdje zaključani dok ne dođe netko od nas. Vi ćete nas voziti.« »K-kako su nas pronašli?« »Pojma nemam.« Phury je gurnuo Haversa natrag u ured, zatvorio vrata i doviknuo im da se zaključaju. Kad je stigao do recepcije, Rehv je upravo zabadao svoj crveni mač u srce posljednjeg koljača. Z. je obrisao čelo rukom koja je iza sebe ostavila crnu mrlju. »Status?« pitao je Phuryja. ~ 146 ~

»Barem devetero mrtvih, nepoznat broj otetih, prostor nije osiguran.« Sam Bog zna koliko je još degrada lutalo hodnicima klinike. »Predlažem stabilizaciju ulaza, južnog tunela i izlaza u kuću. Evakuacija zahtijeva korištenje stražnjeg stubišta prema kući i izlaz kroz kuću, zatim brzi odlazak osobnim vozilima i ambulantnim kolima. Osoblje će voziti. Odredište je pričuvna klinika na Ulici Cedar.« Zsadist je počeo žmirkati, kao da ga je iznenadila čista logika prijedloga. »Odlično.« Phury je bacio pogled na sat. »Izbavit ću civile i osoblje odavde. Vi pronađite ostale degrade i dočekajte sljedeći val.« »Phury!« viknuo je Zsadist kad se ovaj okrenuo. Kad ga je pogledao, dobacio mu je jedan od dva SIG-a koje je uvijek nosio sa sobom. »Pazi na sebe.« Phury je kimnuo i uhvatio pištolj. Potrčao je niz hodnik. Nakon što je na brzinu izmjerio razdaljinu između spremišta za lijekove, Haversovog ureda i stubišta, osjećao se kao da su te tri točke udaljene miljama, a ne metrima.

Otvorio je vrata stubišta. Sigurnosna svjetla su sjala crvenom bojom, vladala je tišina. Brzo je krenuo uza stube, utipkao kod za otključavanje kuće i provirio u drvom obloženi hodnik. Mirisalo je po sredstvu za čišćenje od limuna. Miris ruža je dopirao od buketa na mramornom stoliću. Kombinacija janjetine i ružmarina je dopirala iz kuhinje. Nije se osjetio dječji puder.

Karolyn, Haversova sluškinja, provirila je u hodnik. »Gospodine?« »Skupite poslugu...« »Svi smo ovdje. Čuli smo alarme.« Pogledala je preko ramena. »Ima nas dvanaest.« »Je li kuća sigurna?« »Naši alarmi se nisu oglasili.« »Odlično.« Dobacio joj je ključeve koje mu je dao Havers. »Krenite tunelima do garaža i upalite sva vozila koja imate. Neka netko ostane kraj vrata da mogu doći ovamo s drugima. Pokucat ću i reći da sam ja. Ne otvarajte nikome osim meni i Braći. Razumijete li?« Bilo je bolno gledati sluganku kako guta strah. »Je li naš gospodar...« »Havers je dobro. Dovest ću ga ovamo.« Phury joj je stisnuo ruku. »Idite.

Odmah. Požurite. Nemamo vremena.« Za tren oka se vratio u kliniku. Čuo je kako se braća kreću okolo, poznavao ~ 147 ~

ih je po hodu, mirisu i boji glasa. Očigledno nije bilo više koljača. Prvo je pustio van četvorku iz Haversovog ureda jer nije vjerovao da će Havers napraviti kako mu je rekao. Srećom, liječnik se stisnuo i radio ono što mu se kaže, brzo se krećući uza stube s medicinskim sestrama. Phury ih je poveo kroz tunele prema garažama i požurio s njima kroz tijesni podzemni izlaz ispod parkirališta Haversove kuće. »Koji od ovih tunela vodi ravno do vozila hitne pomoći?« upitao je kad su došli do točke gdje se put račvao u četiri smjera. »Drugi slijeva«, rekao je Havers, »ali sve garaže su međusobno spojene.« »Želim da vi i medicinske sestre uzmete vozila i krenete s pacijentima.« Išli su što su brže mogli. Kad su došli do čeličnih vrata, Phury je pokucao i viknuo svoje ime. Brava je popustila i pustio je svoju vojsku da uđe. »Vratit ću se s ostalima«, rekao je dok su se svi grlili. Vratio se u kliniku i naletio na Z.-a. »Ima li još koljača?« »Ne. V. i Rhage čuvaju ulaz, a ja i Rehv ćemo se pobrinuti za južni tunel.« »Trebam nekoga da mi pokrije vozila.« »Jasno. Poslat ću Rhagea. Izići ćeš na stražnji ulaz, je li tako?« »Da.« Phury je krenuo prema spremištu za lijekove. Ruka mu je bila čvrsta poput stijene kad je izvadio ključ koji mu je medicinska sestra dala ranije te večeri.

Pokucao je na vrata. »Ja sam.« Stavio je ključ u bravu i okrenuo ga.

Još jednom se suočio s njihovim licima i olakšanjem na njima. Nije dugo potrajalo jer su vidjeli pištolj u njegovoj ruci. »Povest ću vas kroz kuću«, rekao je. »Imamo li koga tko ne može hodati?« Skupina se razdvojila i pokazali su mu starog mužjaka koji je ležao na tlu.

Jedna od medicinskih sestara mu je držala vrećicu s infuzijom iznad glave.

Sranje. Phury je bacio pogled niz hodnik. Braće nije bilo ni na vidiku. »Ti«, rekao je pokazujući na jednog laboratorijskog tehničara, »ti ćeš ga nositi. A ti«, rekao je ženki koja je držala vrećicu s infuzijom, »ostani s njima.« Kad je tehničar podignuo starog pacijenta s poda, a plavokosa medicinska sestra podignula vrećicu s infuzijom što je više mogla, Phury je ostalo osoblje i pacijente poredao u parovima. »Idite najbrže što možete. Krenut ćete stubištem do kuće i dalje kroz tunele do garaža. Prvo desno skretanje kad uđete u kuću. Krenite.« Iako su davali sve od sebe, kao da je trajalo godinama.

Godinama. ~ 148 ~

Skoro je bio iskočio iz vlastite kože kad su napokon stigli do stubišta osvijetljenog crvenim svjetlom. Zaključao je vrata za sobom iako mu je to bila slaba utjeha kad je znao da degradi vole eksploziv. Pacijenti su se kretali strašno sporo, većina ih je tek bila sišla s operacijskog stola. Želio ih je sam sve ponijeti, ali nije smio riskirati da ga išta spriječi da puca.

Jedna od ženki sa zavojem oko glave je morala zastati. Plavokosa sestra ju je podignula bez ičije naredbe. Vrećicu s infuzijom je ostavila tehničaru. »Samo dok se popnemo«, rekla mu je. »Idemo.« Skupina je polako kapala u kuću. Čuli su se samo koraci i pokoji kašalj.

Alarmi se uopće nisu oglasili kad je Phury zaključao vrata klinike za sobom i odveo ih do ulaza u tunele. Dok je skupina polako ulazila, plavokosa sestra sa ženkom u naručju je upitala: »Imate li još oružja? Znam pucati.« Phury ju je začuđeno pogledao. »Nemam...« No tad je primijetio dva ukrasna mača na zidu iznad vrata. »Uzmi moj pištolj. Meni su dovoljne oštrice.« Sestra je izbacila kuk prema njemu i Phury je ubacio Z.-ov SIG u džep njezine kute. Nije čekala, odmah je krenula u tunel s ostalim pacijentima. Phury je skinuo mačeve sa zida i potrčao za njima. Kad su stigli do vrata garaže s vozilima, Phury je nekoliko puta lupio šakom o njih i rekao svoje ime. Otvorili su mu vrata. Umjesto da iziđu, svi vampiri su ga samo gledali. Sedam lica. Četrnaest očiju. Sedamdeset isprepletenih prstiju.

Ali sada je sve bilo drugačije.

Njihova zahvalnost je bila druga polovina Božjeg posla, osjećao se zagušen njihovom odanošću i olakšanjem. Njihovo shvaćanje da su dobro postupili kad su se pouzdali u Spasitelja i da su nagrađeni životom bilo je skoro opipljivo. »Još nije gotovo«, rekao im je Phury.

Kad je ponovno pogledao na sat, vidio je da su prošle trideset i tri minute.

Svih dvadeset i troje civila, medicinsko osoblje i slugani iz Haversove kuće bili su evakuirani iz garaže. Vozila hitne pomoći i automobili su napustili prostor kroz stražnji izlaz za vozila hitne pomoći koji je gledao na gustu šumu. Jedan po jedan su se izvezli bez svjetala i bez kočenja. Oslobodili su se i odvezli u maglovitu noć.

Operacija se po svim parametrima mogla smatrati uspješnom, a Phuryja je ipak mučio neki loš osjećaj. Degradi se nisu vratili. To je neobično za njih. U normalnim okolnostima bi nakon infiltracije sasvim zaposjeli prostor. Odveli bi što je moguće više civila na ispitivanje i pokrali sve što se može. Zašto nisu tražili ~ 149 ~

pojačanje? Pogotovo s obzirom na Haversovu imovinu i na činjenicu da je prostor bio pun Braće spremne na borbu.

Phury se vratio u kliniku i dva puta provjerio sve sobe za pacijente. Strašan prizor! Leševi. Posvuda samo leševi. Cijela klinika je bila uništena, smrtno ranjena poput leševa rasutih po podu. Plahte su bile porazbacane po podu, zasloni i stupovi za infuzije porazbijani. Hodnici su bili puni razbacanog pribora i odvratnih otisaka crnih čizama u lokvama svježe krvi.

Brza evakuacija nikada nije lijep prizor. A nije ni borba.

Kad je krenuo prema recepciji, činilo mu se sablasnim što u klinici više nema nikakvog života osim šuma klima-uređaja i računala. Zazvonio je telefon, ali nitko se nije javio.

Klinika je bila na izdisaju, moždana aktivnost joj se gasila.

Više nikada neće smjeti koristiti ni ovaj prostor ni Haversovu lijepu kuću.

Zapečatit će tunele i sve ulaze i vrata. Dizala i razneseni prolazi će biti zakovani.

Nakon nekog vremena će naoružana ekipa doći i odvesti namještaj i osobne stvari kroz upotrebljive tunele, ali to neće biti tako skoro. Ovisit će o tome hoće li se degradi vratiti po plijen.

Srećom, Havers je posjedovao sigurnu kuću i imao je kamo otići sa svojom poslugom. Pacijenti su već bili smješteni u privremenu kliniku. Bolnički kartoni i laboratorijski nalazi su bili pohranjeni na poslužitelju izvan kuće i klinike, tako da su ostali netaknuti, ali medicinske sestre će se drugdje morati pobrinuti za pribor i materijale koji im trebaju.

Najteže će biti postaviti na noge novu kliniku, za to će im trebati mnogo mjeseci i mnogo milijuna dolara.

Kad je Phury prišao recepciji, oglasio se još jedan telefon koji je još uvijek stajao na svom postolju. Zvonjava je utihnula i poziv je otišao na govornu poštu kojoj se pozdravna poruka upravo promijenila: »Ovaj broj se više ne koristi. Molim vas da nazovete sljedeći broj za informacije.« Vishous je postavio pričuvni broj na kojemu su ljudi mogli ostaviti svoje kontakte i poruku. Nakon verifikacije njihovih podataka i upita osoblje nove klinike će ih nazvati. Budući da je V. nadgledao sve sa svoje četiri igračke u Jazbini, mogao je uhvatiti sve brojeve i provjeriti sve nazivatelje, tako da ako degradi nešto pokušaju, Braća će ih pronaći preko telefonskih linija.

Phury je zastao i osluhnuo, sve jače stišćući SIG. Havers je bio pametan kad je zalijepio po jedan pištolj ispod svakog vozačkog sjedala u svojim vozilima, tako da je Z.-ov SIG ponovno među prijateljima, takoreći. ~ 150 ~

Tišina. Ništa se nije čulo osim uobičajenih šumova. V. i Rhage su bili u novoj klinici za svaki slučaj. Zsadist je upravo vario čelične ploče na južni tunel.

Rehvenge je možda već otišao.

Iako je klinika sad već bila poprilično sigurna, bio je spreman pucati i ubiti.

Od ovakvih je operacija uvijek postajao nervozan...

Sranje. Ovo je vjerojatno njegova posljednja operacija, zar ne? Sudjelovao je samo zato što je došao po Zsadista, ne zato što je bio punopravni član Bratstva.

Pokušavajući ne razmišljati previše, Phury je krenuo niz jedan od hodnika prema hitnoj službi klinike. Prošao je pored jednog spremišta za pribor, kad je čuo lomljenje stakla. Privukao je Z.-ov pištolj uz svoje lice i prilijepio se uz dovratak. Brzi pogled mu je sve odao: Rehvenge je stajao pored zaključanog ormarića koji je imao rupu od šake na svojim vratima i ubacivao je bočice lijekova u svoj kaput od samurovine. »Opusti se, vampiru«, dobacio mu je bez okretanja. »Ovo je samo dopamin.

Ne prodajem oksikontin na crnom tržištu ili neko takvo sranje.« Phury je spustio pištolj. »Ali zašto to radiš...« »Jer mi treba.« Kad je pomeo i posljednju bočicu, Rehv se okrenuo. Njegove ametistne oči su lukavo gledale, kao i uvijek. Poput zmije otrovnice. Čovječe, uvijek je izgledao kao da odmjerava koliko mu treba za udarac, čak i kad je bio među Braćom. »Pa, što misliš, kako su našli ovo mjesto?« upitao je Rehv. »Pojma nemam.« Phury je kimnuo prema vratima. »Hajde, idemo odavde.

Nije sigurno.« Rehvov osmijeh je pokazao očnjake koji se još nisu povukli. »Poprilično sam siguran da ću se snaći i sam.« »Bez sumnje. Ali vjerojatno je dobra ideja da odeš.« Rehv je oprezno prešao preko poda, pazeći da se ne spotakne o razbacane kutije zavoja, gumenih rukavica i navlaka za toplomjere. Teško se oslanjao o štap, ali samo bi budala mogla misliti da je invalid. Bio je tako dobroćudan i nježan kad je upitao: »Gdje su ti crni bodeži, celibatlijo?« »Što te briga, grehožderu.« »Dakako.« Rehv je štapom gurnuo hrpicu pritiskača jezika kao da ih želi vratiti u kutiju. »Tvoj brat blizanac je razgovarao sa mnom, mislio sam da možda trebaš znati.« ~ 151 ~

»Je li?« »Vrijeme je za pokret.« Obojica su pogledala niz hodnik. Zsadist je stajao iza njih, smrknutih obrva nad crnim očima. »Odmah.« Rehv se mirno nasmiješio kad se njegov mobitel oglasio. »Ma vidite. Došao mi je prijevoz. Gospodo, bilo mi je zadovoljstvo. Vidimo se.« Prošao je pored Phuryja, kimnuo Z.-u i naslonio mobitel na uho kad je odlazio. Više ga nisu mogli čuti i nastala je grobna tišina. Phury je odgovorio na pitanje prije no što ga je Zsadist stigao postaviti. »Došao sam jer mi nisi odgovarao na pozive.« Pružio je pištolj Z.-u držeći ga za cijev. Zsadist ga je prihvatio, provjerio spremnik i spremio u futrolu. »Bio sam previše ljut da bih razgovarao s tobom.« »Nisam zvao zbog nas. Našao sam Bellu u blagovaonici, izgledala je iscrpljeno, pa sam je odnio u sobu. Mislim da bi bilo dobro da Jane dođe, ali ti odluči.« Zsadist je sasvim problijedio. »Je li rekla da nešto nije u redu?« »Bila je dobro kad sam je smjestio u krevet. Rekla je da je previše pojela i da je to muči. Ali...« Možda je bio u krivu što se tiče krvarenja? »Doista mislim da bi Jane trebala...« Zsadist je potrčao brzinom svjetlosti i ostavio Phuryja. Njegovi koraci su odzvanjali napuštenom klinikom poput paklene buke.

Phury je koračao za njim. Dok je razmišljao o svojoj ulozi Primužjaka, zamislio je samoga sebe kako trči da vidi je li Cormia dobro, jednako zabrinut i unezvijeren kao sada Zsadist. Bože, vidio je to jasno pred sobom... ona s njegovim mladim u svom trbuhu, a on sav tjeskoban, poput Zsadista.

Zastao je i povirio u jednu od soba za pacijente.

Kako li se njegov otac osjećao kad je stajao pored njegove majke koja mu je rodila dvojicu zdravih sinova? Sigurno je bio sretan kao nikada u životu... dok Phury nije izišao kao višak blagoslova. Rođenja su bila poput kockanja.

Dok je koračao hodnikom prema raznesenom dizalu, pomislio je da su njegovi roditelji vjerojatno znali kako rođenje dvojice zdravih sinova sa sobom nosi život pun jada. Bezuvjetno su vjerovali u Čuvardjevin sustav ravnoteže.

Vjerojatno ih na neki način Zsadistova otmica nije ni iznenadila. To je povratilo ~ 152 ~

obiteljsku ravnotežu. Možda je zbog toga njegov otac odustao od potrage za Zsadistom kad je saznao da je dojkinja umrla i da su njegovog sina prodali u roblje. Možda je Aghony shvatio da će njegova potraga samo još više upropastiti Zsadista. Možda je on svojom potragom uzrokovao dojkinjinu smrt, koja je sa sobom donijela ne samo teške, nego i nezamislive posljedice. Možda je krivio samog sebe što je Zsadist završio kao rob.

Zastao je i pogledao oko sebe. Nalazi se u čekaonici koja je izgledala poput kafića u kojem svatko uzima sve što hoće.

Pomislio je na Bellu kojoj život visi o koncu zbog trudnoće i razmišljao kada će prestati ovaj pakao i prokletstvo skupa s njim.

Barem je oslobodio Cormiju. Čarobnjak je kimnuo.

Bravo, stari moj. Spasio si je. To je prva plemenita stvar koju si napravio. Bit će joj mnogo bolje bez tebe.

~ 153 ~

Dvadeseto poglavlje Gospodin D. je zaustavio automobil iza seoske kuće i ugasio ga.

Vrećice iz Targeta su stajale na suvozačevu sjedalu i ponio ih je sa sobom kad je izišao. Račun u njegovom novčaniku je iznosio 147, 73 dolara. Kreditna kartica mu je bila odbijena, pa je ispisao ček za koji nije bio siguran da će proći.

Prisjetio se starih dana. Njegov otac je bio majstor u ispisivanju čekova bez pokrića.

Kad je nogom zatvorio vrata automobila, pitao se vozi li Degradacijsko društvo ove krntije zato što želi biti neupadljivo ili zato što jednostavno nemaju novca? Prije se nikad nisi morao brinuti da će ti kartica biti odbijena ili da nećeš moći nabaviti novo oružje kad ti zatreba. Kvragu, kad je gospodin R. bio visoki degrad, još u osamdesetima, sve je išlo kao po loju.

Sad više nije bilo tako, a on je morao rješavati taj problem. Vjerojatno bi trebao saznati gdje se nalaze svi računi, ali nije imao pojma odakle početi. Visoki degradi su se prečesto mijenjali u zadnje vrijeme. Kad su posljednji put imali nekoga koji je pokušao uvesti reda...

Gospodin X. Gospodin X. je bio dobar upravitelj, a imao je i onu kućicu u šumi.

Gospodin D. je jednom ili dvaput bio tamo. Ako postoje ikakvi podaci, najvjerojatnije se nalaze baš tamo. Ako je njegova kartica odbijena, vjerojatno su i tuđe. To je značilo da se koljači sami brinu za svoju gotovinu, kradu od ljudi ili prodaju stvari koje su pokrali iz vampirskih kuća. Možda će se iznenaditi kad stigne u seosku kuću, možda će pronaći punu kašicu prasicu. No, imao je osjećaj da ipak neće.

Kad je kiša ponovno počela padati, odgurnuo je stražnja vrata seoske kuće bokom, otključao ih i ušao u kuhinju. Zadržao je dah kad ga je zapahnuo smrad dvaju leševa. Muškarac i žena su nalikovali grotesknim otiračima za cipele.

Degrada su imali jednu dobru osobinu, to jest sa sobom su nosili vlastiti osvježivač zraka. Za nekoliko trenutaka više nije osjećao smrad.

Spustio je vrećice na radnu površinu u kuhinji i začuo najčudniji zvuk na svijetu. Kao da netko pjeva uspavanku... »Gospodaru!« zovnuo je. Ili je ovaj već došao, ili je netko pustio dječje pjesmice. Ušao je u dnevni boravak i skamenio se.

Omega je stajao pored pohabanog stola, nagnut nad ispruženo golo tijelo plavokosog vampira. Netko mu je bio prerezao vrat točno ispod brade, ali rana ~ 154 ~

je bila već lijepo zašivena. Ne kao na obdukciji. Netko se baš bio potrudio.

Je li to stvorenje živo ili mrtvo? Nije mogao procijeniti... čekaj malo. Čini se da mu se ogromna prsa dižu i spuštaju. »Nije li prelijep?« rekao je Omega prelazeći crnom rukom preko vampirovog lica. »Ima plavu kosu. Majka mu je bila plavokosa. Ha! Rekli su mi da ne mogu stvarati. Ne kao ona. Ali otac je bio u krivu. Pogledaj mog sina. Meso mojeg mesa.« Gospodin D. se osjećao kao da bi trebao nešto reći, kao da mu je netko pokazivao svoje novorođenče. »Baš je zgodan, gospodine, da.« »Jesi li donio ono što sam tražio?« »Jesam, gospodine.« »Donesi mi noževe.« Kad se gospodin D. vratio s vrećicama, vidio je Omegu kako jedan dlan drži nad vampirovim nosom, a drugi nad njegovim ustima. Vampir je otvorio oči, no bio je preslab. Jedva je podignuo ruku da dotakne Omegin bijeli ogrtač. »Sine moj, ne opiri se«, zadovoljno je govorilo zlo. »Stiglo je vrijeme da se ponovno rodiš.« Vampir se počeo trzati još jače. Lupao je petama i šakama o stol. Trzao se poput lutke na koncu, nekoordiniranih udova, obuzet panikom. Ubrzo je prestao. Samo je zurio u Omegu ustrašenih očiju i razjapljenih usta.

Dok je kiša lupala o prozorska okna, Omega je elegantnim potezom svukao ogrtač sa sebe i bacio ga u kut. Sletio je kao da ga je netko složio na lutku. Omega se rastegnuo, izdužio se i istanjio. Zgrabio je kičasti, jeftini luster i izvalio ga iz stropa. Bacio ga je u kut, ne onako lijepo i elegantno kao ogrtač. Završio je kao beskorisna hrpa slomljenih žarulja i mjedi.

Sada su gole žice visjele nad vampirovim tijelom poput nekakve močvarne živice. »Nož, molim«, rekao je Omega. »Koji?« »S kratkom oštricom.« Gospodin D. je kopao po vrećicama, pronašao nož i uzalud se borio sa zaštitnom plastikom. Omot je bio tako jak da je od frustracije poželio izbosti samoga sebe. »Dosta«, promrsio je Omega i pružio ruku. »Otići ću po škare...« ~ 155 ~

»Daj mi nož.« Istog trenutka kad je plastika dotaknula Omeginu sjenovitu ruku, planula je i istopila se. Pala je na pod poput zmijske kože. Kad se Omega okrenuo prema vampiru, provjerio je oštrinu noža na svojoj podlaktici, smiješeći se dok je crna uljasta krv tekla iz reza.

Scena je nalikovala svinjokolju, odvila se brzo i učinkovito. Dok je grom tresao kuću kao da želi pronaći ulaz u nju, Omega je povukao nož od rane na mužjakovom vratu do središta mužjakovog tijela. Podignuo se miris krvi i mesa koji je nadjačao miris dječjeg pudera. »Donesi mi vazu s poklopcem.« Gospodin D. je donio plavu keramičku vazu koju je pronašao na odjelu s posuđem. Dok mu ju je dodavao, želio je upozoriti gospodara da je prerano za vađenje srca jer Omegina krv još nije kolala mužjakovim tijelom. No vampir je već bio mrtav, pa kakve onda veze ima?

Ovo očigledno nije bilo bila kakva indukcija u Degradacijsko društvo. Omega je spalio vrh vlastitog prsta nad mužjakovim prsnim košem. Gospodinu D.-u se zgadio miris goruće kosti. Nevidljive ruke su izvršile gospodarevu volju i otvorile mužjakova rebra, ogolivši tako nepomično srce. Omegin prozirni dlan se zatvorio oko vampirovog srca. Povukao je i izvadio čvor mišića iz prsa u kojima je počivao, pustivši tako rijeku grimizne krvi da se slijeva po mužjakovim prsima. Gospodin D. je spremno dodao otklopljenu vazu. Plamen se podignuo iz srca i mlaz pepela se stresao u ponuđenu vazu. »Donesi vjedra«, naredio je Omega.

Gospodin D. je poklopio vazu, stavio je u kut i izvukao četiri vjedra. Stavio je po jedno ispod svake vampirove ruke i noge kad je Omega krenuo okolo i otvorio krv na njegovim zglobovima ruku i nogu. Vampirska koža je nevjerojatno brzo gubila boju, pretvarala se iz bijele u plavkastosivu. »Sada nazubljeni nož.« Gospodin D. se više nije trudio oko plastične zaštite noža. Omega ju je spalio i spustio slobodnu ruku na stol. Zgrčio je dlan u šaku i prepilio vlastiti zglob.

Zvuk je bio oštar kao da pili staro drvo. Kad je završio, vratio je nož gospodinu D.-u, uzeo svoju ruku i položio je u sinovljeva prsa. »Raduj se, sine moj«, šapnuo je Omega kad se nova ruka pojavila na batrljku. »Osjetit ćeš moju krv kako kola tvojim žilama.« Tad je povukao oštricu preko svog novonastalog zgloba i pustio da se krv slije nad crnom šakom.

Gospodin D. se sjetio ovog dijela vlastite indukcije. Vrištao je jer je osjećao ~ 156 ~

nešto mnogo gore od tjelesne boli. Prevarili su ga. Prevarili kao nikada u životu.

Nije dobio ono što su mu obećali, onesvijestio se od straha i agonije. Kad se probudio, bio je tek impotentno tijelo koje se kreće i čini zlodjela. Mislio je da se radi o nekakvoj bandi. Da će ga nekako žigosati i to je to. Nije znao da se nikada neće izvući. Ili da više neće biti čovjek. Sve ga je to podsjetilo na nešto što je njegova mamica davno govorila: Ako se nagodiš s riđovkom, nemoj se čuditi ako te ugrize.

Odjednom je nestalo struje.

Omega se odmaknuo i začulo se nekakvo brujanje. Sad nije nalikovalo na dječju pjesmicu, nego na zov čiste energije, nadolazeći juriš neviđene jačine. Dok su vibracije postajale sve jače i jače, kuća se počela tresti, a vjedra na podu poskakivati. Gospodin D. se sjetio leševa u kuhinji. Vjerojatno i oni sada plešu po kući. Poklopio je uši rukama i sagnuo glavu. Udar groma se survao na krov kuće. Činilo se da je udario izravno jer je djelovalo kao da se ogromna stijena srušila na kuću.

Gospodina D.-a ova je buka zaboljela i pitao se hoće li se kuća srušiti na njih. Činilo se da Omegu to nimalo ne brine. Gledao je propovjednika s fascinacijom, sav zanesen i orgazmičan, kao istinski vjernik koji čeka da netko napokon donese čegrtaljke i strihnin. Munja se pronijela kroz strujne vodove u kući i izišla kroz prekinute žice na kojima je maločas visio luster. Udarila je ravno u vampirova otvorena prsa i nauljeno srce. Tijelo kao da je eksplodiralo na stolu, počelo je lamatati rukama i nogama, nadimati prsa. Gospodar je pokrio mužjaka, poput druge kože se prolio po njemu, kao da ga želi zaštititi.

Kad je munja posustala, mužjak je visio u zraku, omotan Omegom.

Vrijeme je stalo.

Vidjelo se to po kičastom satu kukavici koji je ostao visjeti u zraku. Trenuci više nisu prelazili jedan u drugi, postojalo je samo beskonačno sada od samog početka svijeta, od njegovog prvog daha.

Mužjak je dobio život koji su mu bili oduzeli.

Nježno je dolebdio na stol, Omega se odlijepio od njega i poprimio svoj uobičajeni oblik. Vampirove sive usne su počele hvatati zrak. Srce je zatitralo u otvorenom prsnom košu i počelo pumpati iz sve snage.

Gospodin D. se usredotočio na lice.

Smrtno bljedilo je ustupilo mjesto sablasnom rumenilu, poput djeteta koje je predugo trčalo na vjetru. Ovo nije bilo zdravo rumenilo. Ne, ne. Samo reanimacija. »Hodi k meni, sine moj«, Omega je prešao rukom preko vampirovih prsa i ~ 157 ~

zatvorio ih. »Živi za mene.« Mužjak je ogolio očnjake. Otvorio oči. I zarežao.

Qhuinn se nije vratio u svoje tijelo. Ma kakvi. Kad se odmaknuo od bijelih vrata i potrčao kao lud, zemaljski život mu se vratio kao da ga je netko iz Sjenosvijeta šutnuo nogom u dupe.

Netko je prislonio usta na njegova i gurao zrak u njegova pluća. Lupao ga je u prsa i brojao. Nastala je mala stanka pa još disanja. Stvari su se ugodno izmjenjivale. Disanje. Lupanje. Disanje. Lupanje. Qhuinnovo tijelo je odjednom shvatilo poruku. U jednom grču se otrgnuo od usta koja su udisala zrak u njegova i počeo disati sam. »Hvala Ti, Bože«, rekao je Blay prigušenim glasom.

Qhuinn je kratko pogledao prijateljeve raskolačene suzne oči i prevrnuo se na stranu. Plitko je udisao, osjetio je kako njegovo srce uzima stvar u svoje ruke i nastavlja utrku. Na trenutak se radovao što je živ, no tad je postao svjestan boli.

Osjećao se kao da mu je netko otrgnuo donji dio leđa. »Unijet ćemo ga u auto!« vikao je Blay. »Moramo ga odvesti u kliniku.« Qhuinn je otvorio jedno oko i pogledao prema dolje. John je stajao kraj njegovih nogu i izbezumljeno kimao. Ne, ne smiju ga odvesti tamo. Ti čuvari časti još nisu gotovi s njim. Sranje... njegov vlastiti brat... »Ne... u kliniku...« hripao je Qhuinn.

Zajebi to, pokazivao je John. »Ne u kliniku.« Možda nema previše razloga za život, ali to ne znači da mu se žuri umrijeti.

Blay se nagnuo nad njega. »Netko te je udario autom i pobjegao. ..« »Nije auto...« Blay je ušutio. »Nego što je?« Qhuinn ga je samo gledao i čekao da sam shvati. »Čekaj, nisu valjda čuvari časti? Lasheva obitelj je na tebe poslala čuvare časti?« »Nije Lasheva...« »Tvoja?.« Qhuinn je samo kimnuo jer od boli nije mogao govoriti. »Ali ne smiju te ubiti...« »Ma nemoj...« Blay je pogledao Johna. ~ 158 ~

»Ne možemo ga voditi Haversu.« Doktorica Jane, pokazivao je John. Trebamo doktoricu Jane.

Kad je John izvadio mobitel, Qhuinn je htio odbiti i taj prijedlog, no tad je osjetio kako nešto poskakuje na njegovoj ruci. Blay se toliko tresao da se nije mogao primiti ni za što. Tresao se kao da će umrijeti. Qhuinn je zatvorio oči i posegnuo za prijateljevom rukom. Dok je slušao kako John tipka, stiskao je Blayevu ruku, želeći smiriti i sebe i njega. Minutu kasnije se oglasio Johnov mobitel. »Što kaže?« John je vjerojatno nešto pokazao jer je Blay izgovorio: »O, Bože mili... ali ona će doći, je li tako? U moju kuću? Dobro. Idemo odmah.« Dva para ruku su ga podignula s puta. Stenjao je od boli. To je dobro, smatrao je to znakom povratka u život. Kad su ga smjestili na stražnje sjedalo Blayevog auta i krenuli, osjetio je kako ga John zabrinuto gleda. Sjedio je sprijeda, ali sasvim se iskrenuo da vidi kako mu je prijatelj. Gledao ga je zabrinuto i ustrašeno. Kao da se boji da se neće izvući... kao da razmišlja onome što se dogodilo prije četiri sata u svlačionici.

Qhuinn je podignuo izranjavane ruke i jedva pokazao: Ništa se nije promijenilo. Za mene si isti.

John je pogledao ulijevo i zagledao se kroz prozor. Svjetla auta koji je prošao pored njih su osvijetlila Johnovo lice. Sumnja se vidjela jasno kao dan. Qhuinn je zatvorio oči.

Koja odvratna noć.

~ 159 ~

www.balkandownload.org Dvadeset prvo poglavlje »O moj Bože! Ova haljina izgleda poput saobraćajke.« Cormia se nasmijala i pogledala sliku na Zsadistovom i Bellinom televizoru.

Project Runway je bio fascinantna »emisija«. »A što to visi na leđima?« Bella je odmahnula glavom: »Loš ukus u obliku satena. Mislim da je zamišljeno kao mašna.« Njih dvije su ležale na Zsadistovom i Bellinom krevetu, naslonjene na uzglavlje. Crni ljubimac cijelog kućanstva mačak Boo je ležao između njih i uživao u milovanju dviju ruku. Činilo se da se ni njemu ne sviđa haljina.

Njegove zelene oči su s prezirom gledale zaslon. »Ali boja je lijepa.« »To ne znači ništa kada izgleda poput pokrivača za brod. Još ima i uže pričvršćeno na guzici.« »Ja pojma nemam što je brod, a kamoli pokrivač za brod.« Bella je uprla prstom u prizor na zaslonu. »Pa, evo, gledaš ga. Samo zamisli plutajući auto pod tom haljinom i eto ti.« Cormia se nasmiješila i pomislila kako joj je ovo druženje s Bellom u isto vrijeme i ugodno i čudno. Bella joj se svidjela. Zaista jest. Bila je zabavna, topla i obzirna, lijepa iznutra kao izvana. Nije ni čudo što ju je Primužjak obožavao.

Koliko god je Cormia htjela istaknuti činjenicu da Primužjak pripada njoj, osjetila je da to nije potrebno. Nisu se dotaknule njega u razgovoru. Osoba koju je smatrala suparnicom zapravo se pokazala prijateljicom.

Vratila se onome što je držala u krilu. Labava knjiga je bila široka i tanka, sa sjajnim stranicama i puno nečega što je Bella nazvala reklamama. Na naslovnici je pisalo Vogue. »Pogledaj samo svu tu različitu odjeću«, promrmljala je. »Fascinantna je.« »Skoro sam pročitala Harper's Bazaar, ako želiš, možeš...« Vrata su se otvorila toliko naglo da je Cormia uplašeno skočila s kreveta i bacila Vogue s jednog kraja sobe na drugi. Brat Zsadist je stajao na vratima. Tek se vratio iz borbe, sudeći po mirisu dječjeg pudera koji je ušao s njim. »Što se dogada?« strogo je upitao. »Pa, eto«, rekla je Bella polako, »preplašio si nasmrt mene i Cormiju, Tim Gunn je proglasio istek vremena dizajnerima, a ja sam opet gladna, pa sam htjela pozvati Fritza i zamoliti ga da mi spremi omlet. Sa slaninom i sirom. I ~ 160 ~

krumpirima. I da mi donese sok.« Brat je gledao oko sebe kao da očekuje vidjeti degrade iza zavjesa. »Phury je rekao da ti nije dobro.« »Bila sam umorna. Pomogao mi je da se popnem. Cormia mi je bila dadilja, ali sad mislim da je ostala zato što joj je zabavno, je li tako? Barem do maloprije?« Cormia je kimnula, ali nije skidala pogled s Brata. Uvijek joj je bilo nelagodno pored njega jer se malčice bojala njegovih ožiljaka i ogromnog tijela.

Ne zato što je ružan, nego zato što izgleda bijesno.

Zsadist ju je pogledao i dogodila se najčudnija stvar na svijetu. Obratio joj se iznenađujuće blagim glasom i podignuo ruku da je smiri. »Polako. Žao mi je što sam te uplašio.« Oči su mu postupno postale žute i lice se smekšalo. »Samo se brinem za svoju klan. Neću te ozlijediti.« Cormia je osjetila kako je napetost napušta i shvatila je zašto je Bella s njim.

Naklonila se i rekla: »Naravno. Naravno, vaša milosti. Naravno da se brinete za nju.« »Jesi li dobro?« upitala je Bella, gledajući umrljanu odjeću svog helrena. »Jesu li svi u obitelji dobro?« »Braća su dobro.« Prišao je svojoj klan i dotaknuo joj lice drhtavom rukom. »Želim da te pregleda doktorica Jane.« »Ako ćeš se bolje osjećati nakon toga, neka dođe. Ne mislim da mi treba, ali želim da se osjećaš bolje.« »Opet imaš točkasto krvarenje?« Bella nije odgovorila. »Otići ću po nju...« »Nije jako, a i imala sam to već ranije. Vjerojatno je dobra ideja da Jane dođe, ali mislim da ne može ništa učiniti.« Bella je okrenula usne prema njegovom dlanu i poljubila ga. »Ali prvo mi reci što se večeras dogodilo.« Zsadist je samo odmahnuo glavom. Bella je zatvorila oči, kao da se već navikla na primanje loših vijesti. Kao da ih prima toliko često da joj detaljni opisi nisu potrebni. Govor nikako ne bi pomogao ni njegovoj ni njezinoj tuzi. Zsadist je nagnuo glavu i poljubio svoju družicu. Kad su im se pogledi susreli, ljubav između njih bila je toliko jaka da je stvorila toplinu koju je i Cormia mogla osjetiti. Bella nikada nije pokazala ovakvu povezanost s Primužjakom. Nikada.

Ali nije ni on s njom. Možda je samo bio previše pristojan.

Zsadist je tiho izgovorio nekoliko riječi i izišao iz sobe kao da vreba nekoga, spuštenog pogleda i napetih ramena. Cormia je pročistila grlo. »Želiš li da ja odem po Fritza? Ili da mu odnesem narudžbu?« »Mislim da je bolje da pričekam da Jane završi s pregledom.« Stavila je ruku na trbuh i polako je pomicala u kružim pokretima. »Bi li htjela kasnije opet doći i ~ 161 ~

pogledati emisije sa mnom?« »Ako želiš...« »Apsolutno. Baš si dobro društvo.« »Jesam?« Bella ju je gledala s neizmjernom dobrotom. »Jako. Smiruješ me.« »Onda ću biti tvoja družbenica pri porodu. Tamo odakle sam ja trudna sestra uvijek ima družicu pri porodu.« »Hvala ti... hvala ti puno.« Bella se okrenula kad joj je strah ušao u oči. »Prihvaćam svu pomoć koju mogu dobiti.« »Ako smijem pitati«, promrmljala je Cormia, »zbog čega se najviše brineš?« »Zbog njega. Brinem se zbog Z.-a.« Ponovno ju je pogledala. »I brinem se za svoje mlado. Čudno je to. Uopće se ne brinem zbog sebe.« »Jako si hrabra.« »Oh, nisi me nikad vidjela u tami usred dana. Često se znam raspasti, vjeruj mi.« »I dalje mislim da si hrabra.« Cormia je stavila ruku na svoj ravni trbuh. »Ja nikada ne bih imala toliko hrabrosti.« Bella se nasmiješila. »Mislim da si u krivu. Gledala sam te proteklih mjeseci i mislim da posjeduješ nevjerojatnu snagu.« Cormia nije baš bila sigurna u to. »Nadam se da će pregled proći u najboljem redu i vratit ću se kasnije...« »Zar doista misliš da je lako biti to što ti jesi? Živjeti pod pritiskom Odabranica? Ne mogu ni zamisliti kako se nosiš š tim i osjećam strašno poštovanje prema tebi.« Cormia je samo žmirkala. »Stvarno...?« Bella je kimnula. »Da. Mogu li ti reći još nešto? Phury je sretan što te ima. Samo se molim da će to uskoro shvatiti.« Mila Čuvardjevo, Cormia nikada nije očekivala da će čuti nešto takvo, a kamoli od Belle. Vjerojatno je izgledala šokirano jer joj se ženka nasmijala. »U redu, sad ti je neugodno zbog mene. Ali to sam vam oboma već dugo htjela reći.« Bella je bacila pogled prema kupaonici. »Sad bi možda bilo najbolje da odeš da se mogu spremiti za doktoricu Jane i njezino pipkanje. Volim tu ženku, ali, čovječe, mrzim kad navuče one svoje rukavice.« ~ 162 ~

Cormia se nekako oprostila od Belle i zamišljeno otišla u svoju sobu. Kad je skrenula pored Wrathove radne sobe, zastala je. Kao da ga je prizvala, Primužjak je stajao na vrhu velikih stuba, pognut i iscrpljen. Gledao ju je.

Vjerojatno čezne za vijestima o Belli, pomislila je. »Bolje se osjeća, ali mislim da nije sve rekla. Brat Zsadist je otišao po doktoricu Jane.« »Dobro. Drago mi je. Hvala ti što si pazila na nju.« »Bilo mi je zadovoljstvo. Prekrasna je.« Primužjak je kimnuo; tad je njegov pogled prešao s njezine kose na bosa stopala. Kao da je prvi put vidi nakon dugo, kao da mu je nedostajala. »Kakve ste grozote vidjeli otkad ste otišli?« prošaptala je. »Zašto pitaš?« »Gledate me kao da me tjednima niste vidjeli. Čemu ste večeras posvjedočili?« »Dobro si me pročitala.« »Jednako dobro kao što vi izbjegavate moja pitanja.« Nasmiješio se. »Ne morate govoriti o...« »Vidio sam još smrti. Smrti koja se mogla spriječiti. Strašan gubitak. Ovaj rat je čisto zlo.« »Jest.« Željela ga je uhvatiti za ruku, no umjesto toga je rekla: »Biste li... biste li pošli sa mnom u vrt? Htjela sam se prošetati pored ruža prije no što iziđe sunce.« Oklijevao je i uskoro odmahnuo glavom. »Ne mogu. Žao mi je.« »Naravno.« Naklonila se da mu ne mora pogledati u oči. »Vaša milosti.« »Pazi na sebe.« »Hoću.« Skupila je skute ogrtača i brzo krenula prema stubama. »Cormia.« »Da?« Kad je pogledala preko ramena, uperio je pogled u njezin. Oči su mu gorjele na način koji ju je podsjetio na onu večer u njegovoj spavaćoj sobi. Srce joj je skočilo u grlo. No samo je odmahnuo glavom. »Ništa. Samo pazi na sebe.« Kad je Cormia sišla niza stube, Phury je krenuo u dvoranu sa statuama i prozorima koji su gledali na stražnju stranu vrta.

Nije nikako mogao otići s njom i gledati ruže. Sad je bio potpuno ranjiv, kao ~ 163 ~

da mu je netko oderao kožu iako je i dalje nosio vlastito tijelo. Kad god zatvorio oči, pred sobom je vidio one leševe na podu klinike i ustrašena lica u spremištu za lijekove te hrabrost onih koji su se večeras morali boriti za svoje živote.

Da nije zastao da pomogne Belli uza stube i nakon toga otišao po Zsadista, možda ti civili ne bi bili spašeni. Njega nitko ne bi pozvao u pomoć jer više nije Brat.

Vidio je Cormiju kako izlazi na terasu. Njezin bijeli ogrtač je sjao na sivom kamenu. Polako je prišla ružama i pognula se da ih pomiriše. Skoro je mogao čuti njezin dah i oduševljenje mirisom. Prestao je misliti na ružnoću rata i počeo misliti na ljepotu ženke.

I na ono što su mužjaci radili sa ženkama pod satenskim plahtama. Da, sada više nikako nije mogao biti s Cormijom. Želio je nadomjestiti sliku patnje i boli slikom života i topline. Želio je biti u tijelu, ne u svojoj glavi. Kad ju je gledao kako svu svoju pozornost poklanja ružinom grmu, želio je da bude gola i znojna u njegovom krevetu, ispod njega.

Ah... ali ona više nije bila Prva družica.

Sranje. Čarobnjakov glas se pronio kroz njegovu glavu. Pa zar doista misliš da si je vrijedan? Da je možeš usrećiti? Da je sigurna uz tebe? Dobrih dvanaest sati dnevno si napušen. Palio bi jednu za drugom ispred nje i tjerao je da te gleda kako se onesvještavaš na jastucima svaku noć? Zar doista želiš da ona to vidi? Zar želiš da te ona uvlači u kuću prije no što zora svane, onako kako si ti uvlačio svog oca? Bi li i ti nju udario zbog frustracije? »Ne!« povikao je glasno.

Ma nemoj? I tvoj otac je tako govorio. Obećao ti je da te više nikada neće udariti.

Problem je u tome što je riječ ovisnika samo riječ. Samo riječ.

Phury je protrljao oči i okrenuo se od prozora. Želio je dati sebi neku svrhu i krenuo je u Wrathov ured. Iako on više nije Brat, kralj će vjerojatno željeti znati što se večeras dogodilo. Dok je Z. zauzet s Jane i Bellom, a ostala Braća pomažu u novoj klinici, može i Phury podnijeti neslužbeno izvješće. Osim toga, želio je da Wrath zna zašto je zapravo bio otišao u kliniku. Nije želio da pomisli kako se oglušio o njegovu zapovijed.

A tu je bio i problem s Lashem. Oteli su ga.

Prebrojavanje glava u klinici je odalo da je samo jedan nedostajao. Lash.

Osoblje je tvrdilo da je bio živ, da su ga uspjeli oživjeti. To je doista bilo tragično.

Mali je možda bio kreten, ali nitko nije želio da padne u ruke degradima. Ako je imao sreće, umro im je na putu. Bio je u doista lošem stanju, pa postoje dobre šanse da jest. ~ 164 ~

Phury je pokucao na Wrathova vrata: »Gospodaru? Jesi li unutra?« Kad nije čuo odgovor, pokucao je još jednom. Nitko mu nije odgovorio, pa se okrenuo i otišao u svoju sobu. Dobro je znao da će sada zapaliti i zauzeti svoje mjesto u čarobnjakovom sumornom kraljevstvu.

Kao da bi ti otišao ikamo drugamo, rekao je tamni glas u Phuryjevoj glavi.

Na drugoj strani grada, u kući Blaylockovih roditelja, dvojica su kriomice unijela Qhuinna kroz ulaz za slugane. Pokušavao je hodati, no naposljetku ga je Blay morao nositi. Kad je Blay napustio svoju sobu i otišao slagati roditeljima gdje je proveo posljednjih nekoliko sati, John je preuzeo stražu. Qhuinn se smjestio na prijateljevom krevetu bez imalo uobičajene opuštenosti, i to ne samo zato što se osjećao kao vreća za udaranje.

Blayevi roditelji nisu zaslužili ovakvo što. Uvijek su bili dobri prema Qhuinnu. Kvragu, mnogi roditelji nikad ne bi dopustili svom djetetu da se druži s Qhuinnom, ali njegovi su bili super od samog početka. Sad su ozbiljno ugrožavali svoj status kod glimere time što su čuvali ubojicu i bjegunca.

Sama pomisao je natjerala Qhuinna da pokuša ustati i pobjeći, ali njegov trbuh to nije dopuštao. Osjećao se kao da ga je snajperist pogodio u utrobu.

Zastenjao je i vratio se u ležeći položaj.

Pokušaj biti miran, pokazivao je John. »Može...« Oglasio se Johnov mobitel. Izvadio ga je iz svojih novostarih traperica iz A&F-a. Dok je čitao poruku, Qhuinn je pomislio na njih trojicu u šoping-centru i kako je on poševio onu voditeljicu dućana u kabini za isprobavanje.

Sve se promijenilo. Sada je cijeli svijet bio drugačiji. Osjećao se kao da je ostario nekoliko godina, a ne dana. John ga je namršteno pogledao: Žele da dođem kući. Nešto se dogodilo. »Idi. Ja ću biti dobro...« Vratit ću se ako budem mogao. »Ne brini. Blay će te zvati.« Kad je John otišao, Qhuinn je pogledao oko sebe i prisjetio se svih sati koje je proveo ležeći na krevetu u ovoj sobi. Blay je imao baš dobru gajbu. Zidovi su bili obloženi trešnjevim drvetom, zbog čega je cijela prostorija izgledala poput radne sobe, a pokućstvo je bilo moderno i glatko, a ne antikno i glomazno kakvo glimera inače voli. Veliki krevet bio je pokriven crnom dekom i imao je dovoljno jastuka da ti bude udobno, a da ne ispadaš curica. Blay je imao i veliki ~ 165 ~

plazma-TV, i Xbox, i Wii, i Playstation 3 na podu ispred njega, a stol za kojim je pisao zadaće je bio sasvim uredan. S lijeve strane je imao mali hladnjak, crnu kantu za smeće koja je Qhuinnu malčice izgledala kao pimpek, i narančasti spremnik za prazne boce.

Blay je prije nekoliko mjeseci postao jako ekološki osviješten. To mu je baš odgovaralo. Mjesečno je izdvajao za PETA-u, jeo je samo meso i piletinu iz ekouzgoja i nastojao je jesti samo organsku hranu.

Da je postojao nekakav vampirski UN gdje bi Blay mogao obavljati praksu ili da ima načina da volontira za beskućnike ili nezbrinutu djecu, odmah bi to učinio. Blay je bio nešto najsličnije anđelu u Qhuinnovom životu. Kvragu. Morao je otići odavde prije no što se njegov otac pobrine da cijela Blayeva obitelj izleti iz glimere. Malčice se pomaknuo jer ga je bolio donji dio leda i shvatio je da ga ne bole samo unutarnje ozljede, već i kuverta s papirima koju je zataknuo za pojas.

Nije mu ispala čak ni kad je dobivao batine.

Nije želio ponovno gledati te papire, ali nekako su završili u njegovim krvavim, prljavim rukama.

Uspio se usredotočiti na zapis na pergamentu usprkos svim bolovima i zamagljenom vidu. Radilo se o pet generacija njegovog obiteljskog stabla.

Pogledao je tri posljednja imena. Njegovo je bilo u lijevom kutu, pored bratovog i sestrinog. Bilo je pokriveno debelim znakom X, a ispod imena njegovih roditelja te brata i sestre stajali su njihovi potpisi.

Morali su riješiti puno papirologije da bi ga izbacili iz obitelji. Morat će promijeniti rodne listove njegovog brata i sestre, kao i vjenčani svitak njegovih roditelja. Vijeće Princepsa će također morati dobiti izjavu o razbaštinjenju, odricanju od roditeljstva i molbu za isključenjem. Kad se Qhuinnovo ime izbriše iz svih popisa glimere i genealoških spisa aristokracije, vođ Vijeća će izdati proglas svim aristokratskim obiteljima i tako Qhuinnovo isključenje učiniti službenim.

Svi koji u obitelji imaju ženku u dobi za združivanje će morati biti upozoreni.

Kakve su to gluposti. Nema šanse da bi ikada bio ulovio aristokratkinju s ovim raznobojnim očima. Qhuinn je složio svoj rodni list i vratio ga u kuvertu.

Kad ju je zatvorio, osjećao se kao da mu je prsni koš sasvim skršen. Bio je sam na svijetu i to ga je strašilo. No još više ga je plašilo što će možda za sobom povući one koji su bili dobri prema njemu. Blay je ušao u sobu s poslužavnikom punim hrane. »Ne znam jesi li gladan...« ~ 166 ~

»Moram ići.« Njegov prijatelj je spustio hranu na stol. »Ne bih rekao da je to dobra ideja.« »Pomozi mi da ustanem. Bit ću dobro...« »Ne seri«, čuo se ženski glas.

Osobna liječnica Bratstva Crnog Bodeža se pojavila niotkuda. Nosila je starinsku liječničku torbu, s dvije ručke i u obliku štruce kruha. Imala je bijelu kutu, baš kao osoblje u klinici. Činjenica da je zapravo duh bila je nevjerojatna.

Postala je opipljiva kad je ušla u sobu. Njezina kosa, parfem, odjeća i torba su djelovali sasvim normalno. »Hvala što ste došli«, rekao je Blay kao pravi domaćin. »Bok, doktorice«, rekao je Qhuinn. »A što to imamo ovdje?« rekla je Jane kad je sjela na rub kreveta. Nije ga dodirivala, samo ga je pozorno gledala. »Nisam baš kandidat za ženika godine, je li tako?« nelagodno je rekao. »Koliko ih je bilo?« upitala je bez imalo želje za zafrkancijom. »Osamnaest. Stotina.« »Četvorica«, ubacio se Blay. »Četvorica čuvara časti.« »Čuvari časti«, odmahnula je glavom, kao da ne razumije te vampirske običaje. »Lasheve?« »Ne, nego Qhuinnove obitelj«, rekao je Blay. »Nisu ga smjeli ubiti.« Pa, zar to odjednom ne govore baš svi, pomislio je Qhuinn.

Doktorica Jane je otvorila torbu. »U redu, da vidimo što se događa ispod tvoje odjeće.« Bez imalo okolišanja mu je razrezala majicu, poslušala srce i izmjerila krvni tlak. On je za to vrijeme gledao u zid, u ugašeni TV, u njezinu torbu. »Zgodna... torba«, stenjao je dok mu je ona prepipavala trbuh. »Oduvijek sam željela takvu. Zbog svog fetiša na Marcus Welby, M. D.« »Koga?« »Boli li te i ovo?« Njegovo dahtanje i hvatanje daha joj je odgovorilo.

Doktorica Jane mu je svukla hlače i gaće, a on se brže-bolje pokrio plahtama preko genitalija. Liječnica je odmaknula plahte, pregledala ga i sprijeda i straga te zamolila da raširi ruke i noge. Nakon što se zadržala na nekoliko doista spektakularnih masnica, pokrila ga je. »Čime su te udarali? Masnice koje imaš na bedrima su užasne.« »Pajserima. Ogromnim, teškim...« Blay se ubacio. ~ 167 ~

»Buzdovanima. Sigurno onim obrednim crnim buzdovanima...« »To odgovara ovim masnicama.« Doktorica Jane je malčice zastala, kao računalo koje treba obraditi neku informaciju. »Ovako stvari stoje. Noge te vjerojatno jako bole, ali trebale bi uskoro zacijeliti. Nemaš otvorenih rana i iako se čini da ti je netko porezao dlan, to se sigurno dogodilo ranije jer je već skoro zacijelio. Čini se da ništa nije slomljeno, što je zapravo pravo čudo.« Osim njegovog srca. Prebio ga je vlastiti brat...

U šuti, tetkice, naredio je sam sebi. »Znači, dobro sam?« »Koliko si bio u nesvijesti?« Smrknuo se, ona vizija Sjenosvijeta se obrušila na njega poput crne vrane.

Bože... je li bio umro? »Ah... pojma nemam koliko. Nisam ništa vidio dok sam bio u nesvijesti.

Samo crnilo... vjerojatno sam bio gotov.« Nema šanse da će im ispričati za onaj trip. »Ali dobro sam, znate...« »Morat ću ti se usprotiviti. Srce ti lupa kao ludo, a tlak ti je nizak. Ne sviđa mi se ni kako ti izgleda trbuh.« »Samo me malo boli.« »Bojim se da imaš unutarnje ozljede.« Divno. »Ali dobro sam...« »A gdje si ti završio medicinu?« Doktorica Jane se nasmiješila. »Poslala bih te na ultrazvuk, ali večeras su degradi napali Haversovu kliniku.« »Što?« »Što?« Obojica su se prenerazila. »Mislila sam da znate.« »Je li itko preživio?« »Lash je otet.« Dok su njih dvojica razmatrala posljedice te vijesti, Jane je posegnula u torbu i izvadila zapečaćenu iglu i bočicu s gumenim poklopcem. »Dat ću ti nešto protiv boli. Ne brini«, promućurno je rekla, »nije Demerol.« »Zašto, zar je Demerol loš?« »Za vampire? Jest«, prevrnula je očima. »Vjeruj mi.« »Kako god vi kažete.« Kad mu je dala injekciju, rekla je: »Ovo bi trebalo potrajati nekoliko sati, ali vratit ću se prije toga.« »Zora se bliži, zar ne?« ~ 168 ~

»Da, zato moram požuriti. Postavili su privremenu kliniku...« »Ne mogu otići tamo«, rekao je. »Ne mogu... to bi bila loša ideja.« Blay je kimnuo. »Ne smijemo nikome reći gdje je Qhuinn. Sada nigdje nije siguran.« Liječnica ih je pozorno pogledala i rekla: »U redu. Smislit ću gdje te mogu odvesti i što će ti tamo trebati. U međuvremenu moraš ostati u ovom krevetu. Nemoj jesti ni piti jer ću te možda morati operirati.« Dok je liječnica spakirala svoju torbu Marcus Tko God, Qhuinn je brojao ljude koji ga ne bi ni pogledali, a kamoli se pobrinuli za njega i njegove ozljede. »Hvala vam«, slabašno je rekao. »Nema na čemu.« Položila je ruku na njegovo rame i stisnula ga. »Pobrinut ću se za tebe, možeš računati na to.« U tom trenutku, kad je pogledao u njezine tamnozelene oči, uistinu je vjerovao da ona može srediti sve na svijetu, a val olakšanja koji ga je preplavio bio je poput tople deke na njegovom tijelu. Sranje, nije imao pojma radi li se o olakšanju što se nalazi u nečijim spretnim rukama ili je to djelovanje ove njezine injekcije. Ali nije ga bilo ni briga. Trebalo mu je bilo kakvo olakšanje. »Spava mi se.« »To sam i htjela.« Liječnica je prišla Blayu i tiho mu nešto rekla... iako je pokušao sakriti reakciju, raskolačio je oči. Znači, u velikim sam sranjima, pomislio je Qhuinn. Kad je liječnica otišla, nije se ni trudio pitati o čemu su razgovarali jer Blay mu vjerojatno ne bi ni htio reći. Imali su o čemu razgovarati. »Što si rekao roditeljima?« »Ne trebaš se brinuti.« Inzistirao je usprkos iscrpljenosti. »Reci mi.« »Ne moraš...« »Reci mi ili ću ustati i početi vježbati pilates.« »Sigurno. Uvijek si govorio da je to za tetkice.« »Ma dobro. Karate. Govori prije no što se onesvijestim.« Blay je izvadio bocu Corone iz hladnjaka. »Moji roditelji su znali da smo mi došli. Upravo su se vratili s glimerinog tuluma. Vjerojatno su sada saznali i Lashevi roditelji.« Kvragu. »Jesi li im rekao... za mene?« ~ 169 ~

»Jesam i žele da ostaneš.« Pivo je ispustilo zrak kad ga je Blay otvorio. »Nećemo nikome ništa reći. Nagađat će se kamo si otišao, ali neće glimera nikoga poslati da te traži po kućama. Osim toga, naši slugani su diskretni.« »Ostat ću ovdje samo danas.« »Čuj, moji roditelji te vole i neće te izbaciti. Znaju kakav je Lash bio, a poznaju i tvoje roditelje.« Blay se tu zaustavio, ali njegov ton je jednostavno dodao mnoge pridjeve. Puni predrasuda, okrutni... »Nisam ja ničiji teret«, rekao je ljutito Qhuinn. »Ni tvoj ni ičiji.« »Nisi teret.« Blay je spustio pogled. »Imam samo roditelje. Komu bih ja otišao da se nešto dogodi? Na cijelom svijetu imam samo Johna, tebe i svoje roditelje. Vas dvojica ste moja obitelj.« »Blay, ja idem u zatvor.« »Mi nemamo zatvore, pa ćeš morati biti negdje u kućnom pritvoru.« »Misliš da se neće saznati gdje sam? Misliš da neću morati otkriti svoje boravište?« Blay je progutao pola piva, izvadio mobitel i počeo tipkati poruku. »Čuj, možeš li prestati s nabrajanjem problema? Imat ćemo ih dovoljno bez da ti vadiš nove iz svog dupeta. Naći ćemo način da ostaneš ovdje, jesi li čuo?« Čuo se bip. »Eto vidiš, John se slaže.« Blay mu je pokazao zaslon na kojem je pisalo SUPER IDEJA, a zatim je iskapio pivo sa zadovoljstvom mužjaka koji je upravo preuredio podrum i garažu. »Sve će biti u redu.« Qhuinn je pogledao prijatelja kroz kapke teške poput krovova. »Da.« Kad je izgubio svijest, posljednja misao mu je bila da sve i hoće biti u redu, samo ne onako kako je Blay planirao.

~ 170 ~

Dvadeset drugo poglavlje Lash, Omegin sin, ponovno se rodio uz vrisak koji mu je skoro razderao grlo. Zbunjen i lud, na svijet se vratio kao što je došao prije dvadeset i pet godina, gol, krvav, bez daha. No ovaj put je imao tijelo odraslog mužjaka, a ne novorođenčeta.

Njegov kratki trenutak svijesti je prošao i zamijenila ga je agonija. Kiselina mu je ispunila vene, svaki centimetar njegovog tijela je hrđao iznutra prema van.

Stavio je ruke na trbuh, okrenuo se na stranu i povratio crnu sluz po drvenom podu. Povraćanje ga je treslo toliko da nije imao vremena razmišljati o tome gdje se nalazi, što mu se dogodilo ili zašto povraća nešto nalik na crno ulje.

Usred svoje dezorijentacije, odvratnih nadimanja želuca i panike koju nije mogao kontrolirati, spasitelj se pojavio pred njim. Ruka ga je gladila po leđima, topli dlan kao da je usporio ritam njegovog srca, umirio mu glavu i olakšao bolove u želucu. Uskoro se ponovno izvrnuo na leđa.

Crna prozirna prilika se iskristalizirala u maglovitom prizoru pred njim.

Lice joj je bilo eterično, prizor lijepog mladića u dvadesetim godinama, ali zloba u sjenovitim očima ga je činila upravo odvratnim.

Omega. Ovo je sigurno Omega.

Ovo je bilo zlo koje je opisivala njegova vjera, praznovjerje i obuka. Lash je ponovno počeo vrištati, ali sjenovita šaka je posegnula za njim i stisnula mu ruku. Smirio se.

Dom, pomislio je Lash. U svome domu sam.

Mozak mu je zatitrao od histerije. Ovo nije njegov dom... on je... nikad u životu nije vidio ovu odvratnu sobu.

Gdje se, dovraga, nalazi? »Miruj«, promrmljao je Omega. »Sve će ti se vratiti.« I jest, i to brzo. Vidio je svlačionicu u centru za obuku... i Johna, jebenu tetkicu, koji je poludio kad je njegova prljava mala tajna izišla na vidjelo. Tad su se njih dvojica tukla dok Qhuinn nije... Qhuinn mu je prerezao grkljan.

Jebote... mogao je osjetiti kako je pao na pod pod tuševima i udario o tvrde, mokre pločice. Ponovno je proživio šok i sjetio se kako se primio rukama za vrat i počeo hvatati zrak... gušio se u vlastitoj krvi... ali tad su ga zašili i poslali u kliniku, gdje...

Sranje, bio je umro, zar ne? Liječnik ga je oživio, ali bio je umro. »Tako sam te pronašao«, promrmljao je Omega. »Tvoja smrt mi je osvijetlila ~ 171 ~

put.« Ali zašto bi zlo željelo baš njega? »Jer ti si moj sin«, rekao je Omega svečanim, isprekidanim glasom.

Sin? Sin? Lash je polako odmahnuo glavom. »Ne... ne...« »Pogledaj me u oči.« Kad su uspostavili vezu, Omega mu je pokazao još prizora, kao da gleda slikovnicu. Priča je činila da se u isto vrijeme i zgraža i osjeća olakšanje. On je bio sin zla. Rodila ga je ženka vampira koju su zatočili u ovoj seoskoj kući prije više od dva desetljeća. Nakon njezine smrti su ga ostavili na nekom vampirskom okupljalištu. Odveli su ga u Haversovu kliniku... kasnije su ga posvojili roditelji tijekom privatnog razgovora o kojem nije ništa znao. Sada kad je dosegao zrelost, vratio se svom istinskom gospodaru.

Dom. Dok se Lash borio sa spoznajama, glad se javila u njegovom trbuhu i izbili su mu očnjaci. Omega se nasmiješio i pogledao preko svog ramena. Degrad veličine četrnaestogodišnjaka je stajao u suprotnom kutu odvratne sobe, napet kao zmija. »A sada ćeš mi ti poslužiti«, rekao je Omega koljaču.

Zlo je pružilo svoju sjenovitu ruku i prizvalo koljača. Degrad se nije micao svojom voljom. Ruke i noge su mu bile paralizirane i samo je dolebdio do Lasha.

Raskolačio je blijede oči pune panike, ali Lash je imao drugih briga. Strah njegovog plijena ga nije nimalo zanimao.

Kad ga je zapahnuo degradov slatki miris, pridignuo se i iskesio očnjake. »Nahranit ćeš mog sina«, rekao je Omega koljaču.

Lash nije čekao pristanak. Zgrabio je malog kretena za zatiljak i privukao ga svojim zubima. Zagrizao je i povukao iz sve snage tu krv slatku kao karamelizirani šećer i jednako gustu.

Nije nikada okusio takvo što, ali napunilo mu je želudac i dalo snagu. Dok je sisao, Omega se smijao. Isprva potiho i lagano, a zatim sve glasnije, dok se cijela kuća nije počela tresti od luđačkog, ubojitog hihota.

Phury je otresao pepeo u pepeljaru i pogledao rad svog pera. Crtež je bio doista šokantan, ne samo zbog svoje teme. Prokleta crtarija bila je najbolji njegov uradak dosad. Ženska prilika na kremastoj pozadini je ležala na krevetu od satena, naslanjajući se na jastuke. Jednu ruku je držala iznad glave, s prstima ~ 172 ~

zapletenim u dugu kosu. Drugu je spustila na svoj bok. Grudi su joj bile napete, imala je malene bradavice koje samo čekaju nečije usne, a usta lagano otvorena kao da pozivaju... baš kao i njezine noge. Jedno koljeno je savinula, a stopalo je podignula na čvrsto stisnute prste, kao da jedva čeka nešto slasno. Gledala je s papira ravno u Phuryja.

Ovo što je načinio nikako se nije moglo nazvati bilo kakvom crtarijom.

Pažljivo je povlačio poteze i sjenčao želeći pokazati ženkinu privlačnost.

Rezultat je bio seks personificiran u tri dimenzije, sve ono što mužjak želi od svoje senzualne partnerice. Kad je povukao još jedan dim, rekao je samome sebi da to nije Cormia.

Ne, ovo nije Cormia. To nije nijedna posebna ženka, to je skup seksualnih atributa kojih se odrekao kad se zavjetovao na celibat. Ovo je bio ženstveni ideal s kojim je želio biti prvi put. Od ovakve je želio piti sve ove godine. Ovo je bila njegova ljubavnica iz mašte koja naizmjence prima i daje, ponekad je nježna i popustljiva, a ponekad pohlepna i zločesta.

Ona nije stvarna.

Ona nije Cormia.

Otpuhnuo je dim uz psovku, namjestio ukrućeni pimpek u donjem dijelu pidžame i ugasio opušak.

Kakav je on seronja. Kakav seronja. Ovo je baš Cormia.

Pogledao je Primužjakov medaljon na komodi i pomislio na svoj razgovor s Upraviteljicom. Ponovno je opsovao. Krasno. Sada kad Cormia više nije Prva družica, sada je odlučio da želi baš nju. Koji je on sretnik. »Kriste.« Naslonio se na noćni ormarić, smotao još jednu i zapalio je. Počeo je crtati bršljan sa žižom u ustima, počevši od njezinih ljupkih, stisnutih nožnih prstiju.

Dok je dodavao list za listom i sakrio crtež, osjećao se kao da njegove ruke prelaze preko njezinih glatkih nogu pa preko trbuha do čvrstih, malenih grudi.

Toliko ga je zaokupilo milovanje u mislima da je osjećaj gušenja koji je uvijek slijedio prekrivanje crteža bršljanom došao tek kada je počeo crtati lišće po njezinom licu.

Zastao je. Ovo je doista bila Cormia, a ne napola ona, kako je izgledala Bella na njegovom crtežu prije nekoliko večeri. Tu su bile Cormijine crte lica, od njezinih očiju do ispupčene donje usnice i bujne kose.

Gledala ga je. Željela ga je.

O, Bože...

Brzo je nacrtao bršljan po njezinom licu i potom gledao kako ju je uništio. ~ 173 ~

Lišće ju je pokrilo, pokopalo ju je bez polaganja u zemlju.

Odjednom se sjetio vrta u kući svojih roditelja, bio je baš onakav kao kad ga je vidio posljednji put, kad se vratio kući da ih oboje pokopa.

Bože mili, još uvijek se sasvim jasno sjećao tog dana. Pogotovo smrada zgarišta. Grob koji je iskopao nalazio se malo dalje, poput rane u zemlji pokrivenoj bršljanom. Htio ih je oboje pokopati u tom grobu, ali ostalo je samo jedno tijelo. Morao je spaliti majčine ostatke. Kad ju je pronašao, već se bila raspala u vlastitom krevetu. Nije ju mogao iznijeti iz podruma. Zapalio je i krevet i ono što je ostalo od nje. Izgovarao je svete riječi sve dok ga dim nije istjerao van. Dok je vatra bjesnjela u majčinoj kamenoj sobi, iznio je očevo tijelo i položio ga u grob.

Kad je plamen progutao sve što se nalazilo u podrumu, Phury je pomeo pepeo i istresao ga u veliku brončanu urnu. Bilo je mnogo pepela jer je s ostacima njegove majke izgorio i njezin krevet. Stavio je urnu pored očeve glave i pokrio ih zemljom.

Zapalio je cijelu kuću nakon pokopa. Do temelja. Cijelo mjesto je bilo prokleto i bio je siguran da vrelina ognja nije dovoljno jaka da pročisti zarazu koja je odande širila nesreću. Kad je otišao, posljednja misao mu je bila da će bršljan uskoro pokriti zgarište.

Sve si ti to lijepo zapalio, oglasio se čarobnjak u njegovoj glavi. Ali bio si u pravu, prokletstvo nije nestalo u vatri. Plamen nije pročistio ni tebe ni njih. Postao si palikuća i propali spasitelj.

Ugasio je opušak, zgužvao crtež, namjestio svoju protezu i izišao kroz vrata.

Ne možeš pobjeći ni od mene ni od prošlosti, mrmljao je čarobnjak. Mi smo poput bršljana na zemljištu tvoje obitelji, pokrivamo prokletstvo koje nosiš sa sobom.

Bacio je crtež u smeće i izišao iz sobe. Odjednom se bojao biti sam.

Kad je izišao na hodnik, skoro je oborio Fritza. Batler se na vrijeme izmaknuo, noseći u ruci zdjelu... graška? Zrnaca graška u vodi?

Cormijine konstrukcije, pomislio je Phury. Fritz se nasmiješio usprkos skoro izbjegnutoj nezgodi: »Ako tražite Odabranicu Cormiju, ona je u kuhinji, uživa u posljednjem obroku sa Zsadistom.« Sa Z.-om? Kog vraga radi sa Z.-om? »Zajedno su?« »Vjerujem da ju je gospodar zamolio da porazgovaraju nasamo, o Belli. Zato sada obavljam poslove na drugim mjestima u kući.« Fritz se namrštio. »Jeste li dobro, gospodaru? Mogu li vam nešto donijeti?« ~ 174 ~

Možda novu glavu? »Ne, hvala, sve je u redu.« Slugan se naklonio i ušao u Cormijinu sobu taman kad je Phury začuo glasove s gornjeg kata. Otišao je na balkon i nagnuo se preko ograde. Wrath i doktorica Jane su stajali na dnu stuba, a Janein sablasni lik je bio jednako upečatljiv kao i njezin glas. »... ultrazvučna tehnologija. Znam da nije idealno rješenje jer ne voliš da se itko mota ovuda, ali sada nemamo izbora. Otišla sam u kliniku i ne samo da ga neće primiti, nego su se drznuli pitati gdje se on sada nalazi.« Wrath je odmahnuo glavom. »Kriste... ne možemo ga samo dovesti...« »Možemo. Fritz može mercedesom otići po njega. Prije no što se usprotiviš, svaki tjedan od prošlog prosinca ovamo ti dolaze učenici. On neće znati gdje se nalazi. A što se tiče glimerinih sranja, nitko ne treba znati da je on ovdje. Wrathe, on bi mogao umrijeti. Zar želiš da John to nosi na duši?« Kralj je opsovao i pogledao oko sebe, kao da očima treba zadati neki posao dok njegov mozak probavi ovu informaciju. »U redu. Dogovori se s Fritzom. Mali može doći na pregled i operaciju u operacijskoj sali ovamo kod nas, ali nakon toga odmah mora natrag. Boli me dupe za glimeru i njihova sranja, ali brine me to što mi ne možemo postati hotel.« »Razumijem. Slušaj, kasnije ću otići i pomoći Haversu. Ne može sam postavljati novu kliniku na noge i brinuti se za pacijente. Zbog toga me nekoliko dana neće biti.« »Je li Vishous odobrio taj sigurnosni rizik?« »On ne odlučuje o tome, a tebi govorim samo iz pristojnosti.« Suhoparno se nasmijala. »Nemoj me tako gledati. Već sam mrtva. Degradi me ne mogu još jednom ubiti.« »To nije nimalo smiješno.« »Crni humor dolazi s doktorom u kući. Nauči se nositi s tim.« Wrath se nasmijao. »Ne daš se ti zafrkavati. Nije ni čudo što je V. pao kao pokošen.« Kralj se uozbiljio. »Ali neka svima bude jasno. Zafrkavala se ti ili ne, ja odlučujem. Ova kuća i svi koji žive u njoj su moj dio posla.« Ženka se nasmijala. »Bože, kako me podsjećaš na Mannyja.« »Koga?« »Mog starog šefa. Bio je šef kirurgije u Bolnici sv. Franje. Vas dvojica biste se odlično slagala. A možda i ne biste...« Jane je pružila ruku i pogladila kralja po ~ 175 ~

čvrstoj, istetoviranoj podlaktici. Poprimila je čvrsti oblik čim je uspostavila tjelesni kontakt. »Wrathe, nisam glupa i neću napraviti ništa nesmotreno. Ti i ja želimo istu stvar, a to je da svi budu na sigurnome, uključujući i pripadnike vrste koji ne žive u ovoj kući. Nikada neću raditi za tebe ni za bilo koga drugoga jer to nije slično meni. Ali radit ću uz tebe i s tobom. U to se možeš pouzdati, u redu?« Wrathov osmijeh bio je pun poštovanja, kimnuo je, a to je nešto najbliže naklonu što si je kralj dopuštao. »Mogu živjeti s tim.« Kad je Jane otišla u smjeru tunela, Wrath je pogledao Phuryja. Nije mu ništa rekao. »Jeste li razgovarali o Lashu?« upitao je Phury, nadajući se da su pronašli maloga. »Nismo.« Phury je čekao da mu kaže ime. Kad se kralj samo okrenuo i otišao uza stube preskačući dvije odjednom, bilo je jasno da mu ne namjerava ništa reći.

Poslovi Bratstva, pomislio je Phury.

To se nekada ticalo i tebe, primijetio je čarobnjak. Dok nisi šenuo. »Krenuo sam razgovarati s tobom«, lagao je Phury, procijenivši da kralju više ne treba neslužbeni izvještaj o događajima u klinici. »Par Odabranica će danas navratiti k meni u posjet.« Kralj se smrknuo iza naočala. »Dakle, izvršio si obred s Cormijom. Zar ne bi trebao viđati ženke na Onoj Strani?« »Uskoro i hoću«, sranje, pa, govorio je istinu.

Wrath je prekrižio ruke na prsima. »Čuo sam da si dao sve od sebe u klinici. Zahvaljujem.« Phury je progutao ogromnu knedlu. Kad si Brat, kralj ti nikada ne zahvaljuje za ono što učiniš jer samo izvršavaš svoj posao i svoje pravo koje stekneš rođenjem. Možda će ti reći bravo kad se iskažeš ili će na neki čudan, testosteronski način suosjećati kad te prebiju... ali nikada ti neće zahvaliti.

Phury je pročistio grlo. Nije mogao reći nema na čemu, pa je samo promrmljao: »Z. je upravljao svime... Rehv je puno pomogao. ..« »Da, zahvalit ću i Rehvengeu.« Wrath se okrenuo prema svojoj radnoj sobi. »Taj simpat je u zadnje vrijeme veoma koristan.« Phury je gledao kako se dvokrilna vrata polako zatvaraju pred njegovim očima. Okrenuo se jer je htio otići i pogled mu je pao na veličanstvene ratnike ~ 176 ~

naslikane na stropu foajea.

On je sada ljubavnik, a ne ratnik.

Nego što, rekao je čarobnjak. Sigurno ti ni seks neće ići ništa bolje. Sad trči i potrazi Cormiju, reci joj da je voliš toliko da je moraš otjerati. Pogledaj je u oči i reci joj da ćeš jebati sve njezine sestre. Jednu po jednu. Redom. Ali nju nećeš.

Reci joj da je tako najbolje za nju i slomi joj srce. Jer zato ti bježiš. Vidio si kako te gleda, shvatio si da te voli i kukavica si. Reci joj. Reci joj sve.

Kad je čarobnjak započeo svoju paradu istine, Phury se stubama spustio do prvog kata, ušao u sobu za bilijar, skupio bocu vermuta Martini & Rossi i bocu džina Beefeater. Zgrabio je i staklenku maslina, čašu za martini i... zbog kutije čačkalica je pomislio na Cormiju. Krenuo je uza stube, ponovno se bojeći samoće. Jednako toliko se bojao i tuđeg društva.

Znao je samo da postoji jedan jedini način da začepi usta čarobnjaku i da će se držati tog plana. Sve dok se ne onesvijesti.

~ 177 ~

Dvadeset treće poglavlje Rehv inače nije volio biti u stanu iza svog ureda u ZeroSumu.

Nakon ovakve večeri mu se nije dalo voziti izvan grada u sigurnu kuću gdje je živjela njegova majka ni u apartman u hotelu Commodore sa staklenim zidovima.

Xhex ga je pokupila ispred klinike i svojski ga oprala na putu natrag, vičući zbog toga što je nije pozvao u pomoć kad se trebalo boriti. Ali daj, rekao joj je, zar im je trebao još jedan polusimpati Da, sigurno. Osim toga, postajala je užasno nervozna u blizini bolnica.

Nakon što joj je ispričao sve o infiltraciji, slagao je i rekao da ga je Havers pregledao i dao mu lijekove. Naravno, odmah je skužila da sere, ali bližila se zora i nije bilo vremena za svađu. Mogla je ostati kod njega i privesti svađu kraju, ali Xhex se uvijek morala vratiti kući, uvijek.

Već se pitao što je tamo čeka. Ili tko.

Nije skinuo kaput čak ni kad je ušao u kupaonicu iako je termostat bio na najjače. Kad je otvorio vodu u tušu, pomislio je na sve ono što se maločas dogodilo u klinici i shvatio da ga je to na tragičan način okrijepilo. Borba je za njega bila kao odijelo Toma Forda; odgovaralo mu je savršeno i nosio ga je s ponosom. Dobra je vijest što je njegova simpatska narav bila pod kontrolom, usprkos iskušenju koje je dolazilo s prolijevanjem krvi degrada.

Vidite? On je dobro. Sasvim dobro.

Kad se para počela podizati oko njega, natjerao se da svuče kaput, Versaceovo odijelo i košulju Pink. Odjeća je bila sasvim uništena, uključujući i kaput. Složio ih je na hrpu za popravke i kemijsko čišćenje. Prije no što je ušao pod mlaz, pogledao se u zrcalu nad staklenim umivaonicima. Prešao je rukom preko petokrakih zvijezda na svojim prsima. Zatim je spustio ruku i obuhvatio kitu.

Bilo bi se lijepo poseksati nakon ovakve borbe ili barem pročistiti tijelo dobrim drkanjem. Ili s nekoliko drkanja. Dok je odmjeravao samog sebe svojim dlanom, nije mogao ne primijetiti da mu lijeva podlaktica izgleda kao da je prošla kroz mlinac za meso.

Popratne pojave su zbilja bile odvratne.

Stao je pod mlaz znajući da je vreo ko sam vrag. Vidjelo se po zraku koji je postao mliječnobijel i po njegovoj tjelesnoj temperaturi, koja kao da je odahnula.

Koža mu nije ništa govorila, ni koliko jako mlaz udara po njegovim ramenima, ~ 178 ~

ni da je sapun kojim prelazi preko svog tijela gladak i klizav, ni da je njegov dlan širok i topao. Nastavio se ispirati dok nije procijenio da mu sapun više nije potreban. Jednostavno nije mogao podnijeti da legne u krevet prljav, a još više od toga mu je trebao razlog da što dulje ostane pod tušem. To je bila jedna od rijetkih situacija kad mu je bilo dovoljno toplo i šok zbog izlaska iz te topline bi ga uvijek prenerazio.

Deset minuta kasnije je ležao gol među plahtama u svom krevetu, pokriven krznenom dekom do brade, poput malog djeteta. Kad ga je prošla jeza od hladnoće, snagom volje je ugasio svjetla i zaspao. Njegov klub s druge strane zidova s čeličnim pločama je sada već bio prazan. Djevojke su već bile otišle kući, većina ih je imala djecu. Barmeni i kladioničari su vjerojatno otišli negdje nešto pojesti. Njegovi šmokljani iz osiguranja su vjerojatno gledali reprize Zvjezdanih staza. Njegova škvadra od dvadeset čistača je vjerojatno do sada očistila sve podove, kupaonice, stolove i separee. Svukli su uniforme i otišli na svoj sljedeći posao.

Sviđala mu se pomisao da je sam. Nije mu se to često događalo. Kad mu je zazvonio mobitel, opsovao je sjetivši se da uvijek netko mora nešto lajati, čak i kad je sam. Izvukao je ruku ispod deke i javio se: »Xhex, ako se želiš svađati, ostavimo to za sutra...« »Nije Xhex, simpate.« Zsadistov glas je bio stegnut poput šake. »Zovem te zbog tvoje sestre.« Rehv je ustao, ne brinući se što se otkrio. »Molim?« Kad je prekinuo razgovor, vratio se pod deku misleći da bi se vjerojatno osjećao baš ovako da ga ikad strefi srčani udar. Srećom, radilo se samo o lošoj probavi. Laknulo mu je, ali još uvijek se brinuo.

Bella je za sada dobro. Brat je nazvao jer se držao njihovog dogovora. Rehv je obećao da se neće miješati, ali želio je znati sve o njoj. Čovječe, trudnoća je zbilja grozna stvar. Ponovno se pokrio do brade. Morao je nazvati majku i reći joj kako je Bella, ali kasnije će. Vjerojatno se i ona spremala za počinak i nije bilo razloga da cijeli dan ostane budna i brine se.

Bože mili, Bella... njegova draga Bella, koja više nije mala djevojčica. Sad je šelan jednog Brata. Njih dvoje su oduvijek imali kompliciran odnos. Dijelom su za to krive njihove osobnosti, a dijelom činjenica da ona nije znala što je on. Nije znala ništa o prošlosti njihove majke ni što je ubilo njihovog oca. Ili tko, bolje rečeno.

Rehv ga je ubio da bi zaštitio svoju sestru i ponovno bi to učinio. Bella je ~ 179 ~

www.balkandownload.org oduvijek bila jedini tračak nevinosti u njegovom životu, jedini tračak čistoće. Želio je da tako ostane zauvijek. Ali sudbina je imala drugačije planove. Kako bi izbjegao razmišljati o njezinoj otmici, sjetio se jednog veoma živog prizora iz njezinog djetinjstva. Prošla je godina dana nakon što je sredio sve poslove kod kuće i spremio oca pod zemlju. Bella je možda imala sedam godina.

Rehv je ušao u kuhinju i pronašao je kako jede ušećerene kukuruzne pahuljice za kuhinjskim stolom. Mahala je nogama jer je tek počela sjediti u stolcu za velike. Imala je ružičaste papučice jer su joj one tamnoplave koje je inače najviše voljela bile na pranju i spavaćicu s cvjetićima i žutim crtama.

Bila je preslatka na tom stolcu u ružičastim papučicama, sa smeđim uvojcima koji su joj padali niz leđa i smrknutim licem dok je lovila preostale pahuljice po zdjelici. »Što me gledaš, pijetlu?« zacvrkutala je mašući nogama pod stolcem.

Nasmiješio joj se. Čak i tad je nosio irokezicu, a ona ga se jedina usuđivala izazivati zbog nje. Radi toga ju je još više volio. »Onako.« Slagao joj je. Dok je ona žlicom lovila posljednje pahuljice, pomislio je da je ovaj tihi, mirni trenutak vrijedan sve krvi na njegovim rukama. Uzdahnula je i pogledala kutiju s pahuljicama koja je stajala na radnoj površini u kuhinji.

Prestala je mahati nogama, utihnulo je rašpanje potplata papučice o šipku na stolcu. »Što to gledaš, Lady Bell?« Kad nije odgovorila, i on je primijetio Tigra Tonyja. Dok su mu mozgom prolijetali prizori njezinog oca, mogao se kladiti da ona misli isto što i on.

Tanašnim glasom je rekla: »Smijem uzeti još ako želim. Možda.« Oklijevala je, kao da spušta nogu u jezerce u kojem možda ima pijavica. »Da, Bella, smiješ pojesti koliko želiš.« Nije skočila iz stolca. Iako joj je želio donijeti kutiju s pahuljicama, znao je da ona mora sama sići sa stolca, prijeći preko ulaštenog trešnjevog poda i donijeti Tigra Tonyja za stol. Njezine ručice su morale nagnuti kutiju i istresti još jedno jato pahuljica u mlijeko. Ona je morala sama ponovno podignuti žlicu i jesti.

Morala je znati da je nitko u kući neće kritizirati jer je još gladna.

Njezin otac je bio stručnjak za takve stvari. Poput mnogih mužjaka svoje generacije, staro govno je vjerovalo da se sve ženke glimere »moraju održavati«.

Stalno je govorio da je salo na ženskom tijelu poput prašine na statui neprocjenjive vrijednosti. ~ 180 ~

Još je gori bio prema njihovoj majci.

Bella je u tišini gledala mlijeko i pravila valove žlicom. Neće ustati, pomislio je, spreman ponovno ubiti to kopile koje ju je začelo. Još uvijek se bojala. No tad je spustila žlicu na tanjur ispod zdjelice, skliznula sa stolca i prešla preko kuhinje u svojoj malenoj spavaćici. Nije ga pogledala. Nije gledala ni Tonyjevu nacrtanu njušku kad je podignula kutiju. Bila je prestravljena. I hrabra. Malena i bijesna.

Tad mu se zacrvenjelo pred očima, ali ne zato što se njegova loša strana odlučila pokazati. Kad si je usula još pahuljica u zdjelicu, morao je izići. Rekao je nešto veselo ni o čemu posebnome i brzo otišao u kupaonicu. Zaključao se i sam lio krvave suze.

Taj trenutak u kuhinji s Tigrom Tonyjem i Bellinim drugim po redu najdražim papučicama mu je rekao da je postupio kako treba: potvrda ubojstva koje je počinio dobio je u trenutku kad je njegova malena, jedina, najdraža sestra prenijela kutiju pahuljica preko kuhinjskog poda.

Vratio se u sadašnjost i pomislio na Bellu kakva je sada. Odrasla ženka s moćnim družbenikom i mladim u trbuhu.

Njezin veliki, strašni brat ne može ništa ovom demonu s kojim se sada mora suočiti. Nije bilo otvorene rake u koju bi mogao gurnuti krvave ostatke i spasiti je od ovog čudovišta.

Vrijeme će pokazati.

Prije njezine otmice nikada nije pomislio da bi ona mogla umrijeti prije njega. Tijekom onih grozomornih šest tjedana dok ju je onaj degrad držao pod zemljom, red umiranja članova njegove obitelji mu je stalno bio na pameti.

Oduvijek je mislio da bi njihova majka trebala otići prva, a zapravo je tek sad počela brzo propadati, baš poput svih vampira potkraj svojih života. Smatrao je da bi on trebao poći nakon nje, jer dogodit će se jedno ili drugo: netko će saznati da je simpat, cinkat će ga i poslati u koloniju ili će njegov ucjenjivač orkestrirati njegovu smrt na simpatski način. To bi značilo iznenada i s puno zlobne kreativnosti...

Kao prst sudbine, oglasila se tiha glazba s njegovog mobitela. Dvaput zaredom. Znao je tko zove, nije ni trebao provjeravati. Takve su veze između simpata.

Mi o vuku, pomislio je kad se javio na poziv svog ucjenjivača. Kad je poklopio, imao je dogovoren sastanak s princezom sljedeće večeri. Koji je on sretnik.

~ 181 ~

Qhuinn je sanjao dugačak i sasvim sjeban san u kojem se vozio u Disney Worldu s puno uspona i padova. To je bilo čudno jer je vlakove smrti vidio samo na televiziji. Jer nisi se mogao voziti u njima kao ne podnosiš sunce. Na završetku svake vožnje bi shvatio da se nalazi u posttraumatskoj sobi u centru za obuku.

Hvala kurcu.

Očigledno ga je netko lupio u glavu za vrijeme vježbi, a ono sranje s Lashem, čuvarima časti i njegovom obitelji je samo noćna mora. Kakvo olakšanje.

Lice doktorice Jane se pojavilo pred njim. »Bok... vratio si se.« Qhuinn je žmirkao i kašljucao. »Gdje sam?« »Malo si odspavao. Morala sam ti izvaditi slezenu.« Sranje. Dakle, nije halucinirao. Ovo je njegova nova stvarnost. »Jesam li... dobro?« Doktorica Jane ga je potapšala po ramenu toplom, teškom rukom iako je ostatak njezinog tijela bio proziran. »Dobro si se snašao.« »Trbuh me još boli.« Podignuo je glavu i pogledao zavoj omotan oko struka. »Zabrinula bih se da te ne boli. Ali moći ćeš otići kod Blaya za sat vremena i to je dobro. Operacija je odlično prošla, bez ikakvih komplikacija, i ti lijepo zacijeljuješ. Ja nemam problema s dnevnom svjetlošću. Ako me budete trebali, mogu stići kod Blaya za tren oka. Blay zna na što treba paziti i dala sam mu neke lijekove za tebe.« Qhuinn je zatvorio oči, odjednom ga je spopala nesavladiva tuga. Dok se pokušavao smiriti, čuo je liječnicu kako govori: »Blay, evo možeš doći...« Qhuinn je odmahnuo glavom i maknuo pogled od nje: »Želim malo biti sam.« »Jesi li siguran?« »Jesam.« Kad su se vrata tiho zatvorila, drhtavom rukom se pokrio preko lica. Sam... da, sam je. Ne samo zbog toga što nitko nije u sobi s njim. Zbilja je uživao u pomisli da su posljednjih dvanaest sati bili samo san. Bože mili, što će napraviti s ~ 182 ~

ostatkom svog života?

Odjednom se sjetio vizije koju je imao kad se približio Sjenosvijetu. Možda je trebao proći kroz ona prokleta vrata usprokos onome što je vidio. Tako bi mu bilo mnogo lakše.

Sabrao se. Trebalo mu je pola sata. Tad je rekao što je čvršće mogao: »Spreman sam. Možemo ići.«

~ 183 ~

Dvadeset četvrto poglavlje Kuća može biti prazna čak i kada je puna ljudi. Pa zar to nije krasno?

Otprilike sat vremena prije svanuća Phury je teturao bespućima kuće Bratstva držeći se rukom za zid da ne padne. Ali zapravo nije bio sam. Boo, mačji ljubimac cijele kuće, bio je uz njega i nadgledao. Kvragu, ta životinja je zapravo upravljala događajima jer ga je Phury negdje usput počeo slijediti, a ne voditi. Vođenje ionako ne bi bila dobra ideja. S tom razinom alkohola u krvi jedva bi uspio oprati zube, a kamoli što drugo. Dodaj tome još i cijeli plast crvenog dima. Koliko je ispušio? Ni sam nije znao. Sad se već bližila zora, barem je on tako mislio. Ma što god. Ionako sada ne bi znao ni pročitati brojke na satu.

Znao je samo da je izišao iz sobe kad je popio sav Beefeater. Zapravo je krenuo po novu bocu, ali tad ga je Boo pronašao i poveo u ovu šetnju.

Zapravo je sada trebao ležati u nesvijesti u krevetu. Bio je dovoljno uništen da mu pregore sve svjetiljke u glavi, a to je i htio. Problem je bio u tome što ga je tresla panika od četiri komponente, čak i u ovom stanju ništavila. Bojao se za Cormiju zbog situacije s Odabranicama, zbog napada na kliniku i za Bellino dijete.

U redu, ovo posljednje je zapravo iz ljudskog rječnika. Pa ipak.

Phury je nasumce otvorio nekakva vrata i pokušao shvatiti gdje je došao.

Aha. Ako nastavi, doći će do teritorija koji pripada sluganima, a to ne bi bilo dobro. Ako ga Fritz ovdje pronađe, strefit će ga moždani jer će pomisliti da netko od posluge nije obavio svoj posao kako treba.

Kad je skrenuo desno, u primozgu mu se javila potreba za još jednim crvenim dimom. Bio je na rubu povratka u sobu, no tad je čuo zvukove sa stražnjeg stubišta trećeg kata... to je značilo da bi odmah trebao krenuti u suprotnom smjeru jer ako ga netko od braće nađe ovakvog...

Tad ga je zapahnuo miris jasmina.

Sledio se. Cormia...

Cormia je bila tamo.

Naslonio se na zid, protrljao po licu i pomislio na onaj svoj erotski crtež. I kako mu se dignuo dok je crtao. Boo je zamjaukao i polako prišao vratima kinodvorane. Mačak ga je pogledao preko ramena kao da mu govori hajde stari, idi tamo. »Ne mogu.« Bolje rečeno, ne bi trebao.

Boo se nije dao smesti. Sklupčao se i sjeo, mašući repom gore-dolje kao da čeka da se Phury opameti. Phury se zagledao životinji u oči kao da se natječu tko ~ 184 ~

će prvi trepnuti i odmaknuti pogled. On je prvi trepnuo, ne mačak. Predao je borbu, prošao rukom kroz kosu i poravnao košulju. Izgladio crtu na hlačama.

Možda je sasvim skuren, ali svejedno može izgledati kao gospodin.

Očigledno zadovoljan Phuryjevom odlučnošću, mačak se odmaknuo od vrata, očešao se o Phuryjevu nogu kao da mu želi reći bravo i otišao.

Phury je otvorio vrata i nagazio Guccijevom mokasinom na stubu. Pa još jednom. Pa još jednom. Držao se za mjedenu ogradu da ne padne i pokušavao sam sebi opravdati ovo što upravo radi. Nije mogao.

Ako se brineš jesi li u datom trenutku sposoban oprati vlastite zube, onda zaista ne trebaš tražiti društvo Odabranice koja službeno više nije tvoja, ali koju želiš toliko da te kita doslovno boli.

Pogotovo s obzirom na vijest koju joj trebaš saopćiti.

Popeo se do vrha stuba, skrenuo i pogledao niz sjedala. Cormia je sjedila skroz naprijed, omotana svojim bijelim plaštem koji joj se zgužvao oko stopala.

Slike na zaslonu su se brzo izmjenjivale. Premotavala je neku scenu.

Udahnuo je. Bože, kako lijepo miriše... iz nekog je razloga njezin miris jasmina večeras bio iznimno jak. Prestala je premotavati i Phury je pogledao sliku na platnu. Isuse... Kriste...

Gledala je ljubavnu scenu. Patrick Swayze i ona Jennifer s nosinom su se zabavljali na krevetu. Prljavi ples.

Cormia se skroz unijela u platno. Skoro nije ni treptala, usta su joj bila otvorena, a jednu ruku je držala na vratu. Duga plava kosa joj je padala preko ramena i sezala do koljena. Phury se sav ukrutio, njegov pimpek podignuo je šator u Pradinim hlačama. Napalio se usprkos izmaglici od crvenog dima, i to ne zbog prizora na platnu, nego zbog Cormije.

Sjetio se nje na svom vratu, a kreten u njemu mu je pojasnio da je on Primužjak i da može krojiti vlastita pravila. Iako su se on i Upraviteljica nagodili da će odabrati drugu Prvu družicu, i dalje je mogao biti s Cormijom, ako on to želi i ako ona želi njega, samo što to tada ne bi bilo toliko opterećeno ceremonijom.

Da... iako bi uzeo drugu i s njom dovršio obred inicijacije Primužjaka, i dalje bi smio sići niz ove stube, kleknuti ispred Cormije i zadignuti joj ogrtač skroz do bokova. Razmaknut će joj noge dlanovima koliko god može i spustiti glavu onamo. Kad je lijepo ovlaži ustima, onda će...

Ne, ovako si neće pomoći. Osim toga, nikad u životu nije obradio ženku jezikom, pa nije imao pojma što treba raditi. No pretpostavljao je da treba lickati i cuclati kao kad jede sladoled. I lagano gristi. Kvragu. ~ 185 ~

Zapravo je trebao biti pošten i otići. Ako ostane, neće joj moći odoljeti. »Vaša milosti?« Cormijin glas ga je skamenio. Posebice njegovu kitu. Čisto iz pristojnosti je upozorio alatku u svojim gaćama da njezino obraćanje nije poziv da ostvari onu fantaziju od maloprije.

Kvragu.

Dvorana kao da se smanjila na veličinu kutije za cipele kad mu je rekla: »Vaša milosti... trebate li nešto?« Nemoj se okretati.

Phury je pogledao preko ramena i sjajem svojih žutih očiju osvijetlio Cormiju. »Vaša milosti...« tiho je rekla. »Što to gledaš?« upitao ju je iako je bilo sasvim očigledno. »Ah... John je odabrao film.« Prtljala je po gumbima i slika se zamrznula na platnu. »Ne film, Cormia, nego scenu.« »Ah...« »Scena koju si odabrala... pogledala si je već mnogo puta, je li tako?« Glas joj se produbio. »Da, jesam.« Bože, bila je prekrasna dok je sjedila tako okrenuta prema njemu... sva se pretvorila u oči, usta i plave uvojke, a miris jasmina je premostio daljinu između njih dvoje. Bila je uzbuđena; zato je njezin prirodni miris bio tako jak. »Zašto ovu scenu?« upitao ju je. »Zašto si odabrala baš ovu?« Dok je čekao da mu odgovori, tijelo mu se napelo, a erekcija pulsirala u ritmu otkucaja srca. Ono što je kolalo njegovom krvlju nije imalo veze s obredima, obvezama i odgovornošću. Želio je seks, bez okolišanja, onakav od kojeg će oboje biti iscrpljeni, znojni, raščupani i malčice natučeni. Želio je da ga ona iskoristi... da ga iskoristi dok ne bude sasvim suh, prazan i labav. »Zašto si odabrala ovu scenu, Cormia?« Njezina elegantna ruka se opet popela na njezina vrat. »Zato... zato što sam pomislila na vas.« Phury je izdahnuo uz tiho režanje. U redu, ovo nije očekivao. Dužnost je jedna stvar, ali ona sada nije izgledala kao ženka koju more obveze. Željela je seks. Možda ga je čak i trebala. Baš kao i on. I željela je seks s njim.

Phury se polako uputio k njoj, tijelo mu je odjednom postalo sasvim koordinirano, izmaglica od crvenog dima je sasvim nestala. ~ 186 ~

Imat će je. Ovdje i sada. Krenuo je niza stube, spreman uzeti ono što mu pripada.

Cormia je ustala iz naslonjača, obasjana žarkom svjetlošću Primužjakovih očiju. Bio je zbilja ogroman dok joj je prilazio, preskačući po dvije stube odjednom. Zastao je dvadesetak centimetara od nje, a mirisao je po onom slasnom dimu i tamnim začinima. »Gledaš zato što si pomislila na mene«, rekao je dubokim, grubim glasom. »Da...« Dotaknuo joj je lice. »A o čemu tada razmišljaš?« Skupila je hrabrost i izrekla besmislene riječi: »Mislim o tome. .. da nešto osjećam prema vama.« Njegov erotični smijeh je djelovao poput mračnog uzbuđenja. »Osjećaš... a gdje me osjećaš, pitam se?« Spustio je prste s njezinog lica na vrat pa na ključnu kost. »Ovdje?« Progutala je, ali prije no što je stigla odgovoriti, njegov dodir je prešao na njezino rame pa niz ruku. »Možda ovdje?« Stisnuo ju je oko zgloba, baš preko vena, i tad je provukao ruku oko njezinog struka i primaknuo je k sebi, pritišćući dno njezine kralježnice. »Reci mi, je li možda ovdje?« Uhvatio ju je za bokove objema rukama, nagnuo se nad nju i šapnuo joj u uho: »Ili niže?« »Da«, rekla je jedva dišući. »Ali i ovdje. Najviše... ovdje.« Stavila je ruku na prsa, točno iznad srca.

Ukočio se i osjetila je promjenu u njemu. Vatra se smirila i plameni iščezli.

Ah, da... pomislila je. Odala je njega odajući sebe. No bilo je očigledno cijelo vrijeme, zar ne? Primužjak se odmaknuo unatrag i provukao ruku kroz svoju prekrasnu kosu. »Cormia...« Ponijela se dostojanstveno, uspravila ramena i upitala ga: »Recite mi, što ćete učiniti s Odabranicama? Ili jednostavno ne želite mene?« Stao je ispred nje i počeo koračati pred zaslonom. Zamrznuta slika Johnnyja i Baby kako leže zajedno se oslikala preko njegovog tijela i poželjela je da zna isključiti uređaj. Prizor Babyine noge na Johnnyjevom boku, njegove šake na njezinom bedru dok ulazi u nju, to sada nije željela gledati. »Ne želim biti ni s jednom«, rekao joj je. »Lažljivče.« Kad ju je iznenađeno pogledao, shvatila je da je posljedice ~ 187 ~

iskrenosti uopće više ne zanimaju. »Odmah ste znali da ne želite leći ni s jednom od nas, zar ne? Znali ste, a zakleli ste se pred Čuvardjevom iako ste zaljubljeni u Bellu i ne možete podnijeti misao da budete s nekom drugom. Pružili ste nadu četrdeset ženki, a zbog čega? Zbog obične laži.« »Jučer sam razgovarao s Upraviteljicom.« Noge su je skoro izdale, ali glas joj je ostao čvrst. »Jeste li? I što ste vas dvoje odlučili?« »Ja... pustit ću te da odeš. Da napustiš mjesto Prve družice.« Cormia je tako jako stisnula tkaninu ogrtača da ga je skoro potrgala. »Pustit ćete me ili već jeste?« »Već jesam.« Progutala je i pala natrag u naslonjač. »Cormia, molim te da shvatiš da se ne radi o tebi.« Prišao joj je i kleknuo ispred nje. »Prelijepa si...« »Ne, radi se o meni«, rekla je. »Nije da se ne možete združiti s nekom drugom, nego ne želite mene.« »Samo se želim osloboditi svih ovih...« »Ne lažite«, odrezala je, odbacujući svu pristojnost. »Odmah sam vam rekla da ću vas primiti u sebe. Od tada nisam ni rekla ni učinila ništa što bi vas obeshrabrilo. Dakle, ako me odbacujete, to je zato što me ne želite...« Primužjak joj je zgrabio ruku i prislonio njezin dlan između svojih nogu. Kad je uzdahnula od nenadanog dodira, njegovi bokovi su joj u ruku gurnuli nešto dugačko i tvrdo. »Nije problem u želji.« Cormia je jedva izustila: »Vaša milosti...« Pogledi su im se susreli i ostali tako. Kad je otvorio usta da udahne, skupila je hrabrost i obavila prste oko njegovog uda. Njegovo tijelo je zadrhtalo i pustio joj je ruku. »Ne radi se o združivanju«, promuklo je rekao. »Natjerali su te na ovo.« Istina. Na početku je bilo tako, ali njezini sadašnji osjećaji nisu imali nikakve veze s prisilom. Pogledala ga je u oči i osjetila čudnovato olakšanje. Ako ona nije njegova Prva družica, onda ovo sve skupa nije važno. Njih dvoje su tek dva tijela, a ne dvije jako važne posude. Njih dvoje su samo on i ona. Mužjak i ženka.

Ali što je s ostalima, morala se pitati. Što je s njezinim sestrama? Leći će s njima, u očima mu se vidi odlučnost. No kad je osjetila Primužjakov dah na svojim ramenima, zaboravila je sve to. Nikad neće istinski biti njezin... ali ovog ~ 188 ~

trenutka ga ima samo za sebe. »Više me nitko ne tjera«, prošaptala je, naslanjajući se na njega. Podignula je lice prema njemu i ponudila mu sve što želi. »Želim ovo.« Malčice ju je gledao i grleno izgovorio besmislicu: »Nisam dovoljno dobar za tebe.« »Nije istina. Vi ste snaga vrste. Vi ste naša krepost i moć.« Odmahnuo je glavom: »Ako ti vjeruješ u to, onda ja nisam onaj za kog me smatraš.« »Jeste.« »Nisam...« Ušutkala ga je poljupcem i odmaknula se: »Ne možete promijeniti ono što mislim o vama.« Pogladio ju je palcem preko donje usnice. »Da me doista poznaješ, promijenila bi mišljenje.« »Vaše srce bi ostalo isto. A ja volim vaše srce.« Kad mu je pogled grozničavo zasjao pri spomenu na tu riječ, poljubila ga je da prestane misliti. Zastenjao je i preuzeo vodstvo, nije mogla disati od poljubaca, no to joj nije smetalo. Svaki put kad bi njegov jezik dotaknuo njezine usne, nagonski ga je počela cuclati, osjetivši kako se njegovo tijelo trza i pomiče prema njoj.

Ljubio ju je, nije prestajao. Činilo se da nema kraja raznim osjećanjima pobuđenim ljubljenjem, lizanjem, blagim ugrizima i trljanjem, a nisu samo usta sudjelovala... cijelo njezino tijelo je željelo dio tog osjećaja, a po vrelini i stisku njegovih ruku, činilo se da i on želi isto. Željela je još više od njega. Željela je ono što se nalazi u njegovim hlačama.

Polako je pomaknula ruku i protrljala njegov spolovilo. Odmaknuo se. »Možda bi trebala malčice pripaziti s tim.« »S ovim?« Protrljala je još jače, a on je zabacio glavu i zasiktao... pa je pojačala stisak. Nije prestajala sve dok mu očnjaci nisu probili iz usta, a žile nabrekle na vratu. »Zašto moram paziti, vaša milosti?« Uspravio je glavu i šapnuo joj na uho: »Svršit ću zbog tebe.« Cormia je osjetila nešto toplo između svojih bedara. »Jeste li vi to meni učinili? Onog prvog dana, u svom krevetu?« »Da...« Polako je izgovorio riječ, izdišući na a.

Shvatila je da želi da joj to ponovno učini. Odmah. Trebalo joj je to. Nagnula ~ 189 ~

je glavu i šapnula mu u uho. »Učinite to za mene. Odmah.« Primužjak je zarežao. Smiješno, ali da je ikada ranije čula taj zvuk, prestrašila bi se. No sada se uzbudila. Moć je bila u njezinoj ruci. Doslovno. Sve je u njezinim rukama.

Barem je jednom u svom odbačenom, orkestriranom životu imala kontrolu.

Dok je gurao bokove prema njezinom dlanu, rekao je: »Mislim da ne bismo trebali...« Jako ga je stisnula rukom, zastenjao je od zadovoljstva. »Da mi se niste usudili ovo oduzeti«, zahtijevala je. »Da se niste usudili.« Vodeći se nagonom koji je došao samo Čuvardjeva zna otkuda, zagrizla mu je ušnu resicu. Odmah je dobila odgovor. Opsovao je i skočio na nju, prikliještio je uz naslonjač i skoro je smjesta uzeo.

Nije se željela povući. Držala je ruku na njegovom udu i trljala ga, pružajući protutežu trzajima donjeg dijela njegovog tijela. Činilo se da mu se sviđa to trenje, pa je nastavila čak i kad ju je primio za bradu i natjerao je da ga pogleda u oči. »Želim ti vidjeti oči...« rekao je, »želim te gledati u oči dok...« Divlje je zastenjao kad su im se pogledi susreli, a tijelo mu se skroz ukočilo.

Njegovim bokovima je prošao trzaj, pa još jedan, pa još jedan, svaki popraćen uzdahom zadovoljstva. Napeto lice i ruke Primužjaka su bili nešto najljepše što je ikad u životu vidjela. Kad se napokon smirio, progutao je slinu i ostao u njezinom zagrljaju. Osjetila je nešto vlažno kako prolazi kroz finu vunu njegovih hlača. »Sviđa mi se kad to radite«, rekla je.

Kratko se nasmijao. »Meni se sviđa kad me ti na to navedeš.« Taman ga je htjela upitati bi li želio pokušati još jednom, kad ju je pogladio po licu i uklonio pramenčić kose iza uha. »Cormia?« »Da...« Sad je i ona izdahnula na a, baš kao i on. »Bi li mi dopustila da te malo diram?« Pogledao ju je. »Ne mogu ti ništa obećati. Nisam... pa, ne mogu ti obećati ovo što si ti meni pružila. Ali želio bih te dirati. Samo malo.« Očaj joj je oteo sav zrak iz pluća i zamijenio ga vatrom. »Da...« Primužjak je zatvorio oči i činilo se da se pokušava sabrati. Sagnuo se i ~ 190 ~

pritisnuo usne na njezin vrat. »Lijepa si mi, nikada ne sumnjaj u to. Tako si lijepa...« Kad je dlanovima prešao preko prednjeg dijela njezinog ogrtača, grudi su joj se toliko napele da se izvinula. »Mogu prestati«, oklijevajući je rekao. »Istog trenutka...« »Ne«, rekla je, ne znajući što će se dogoditi nakon toga, ali željela je da se dogodi.

Pomaknuo je usne više, ljubio ju je po vilici. Baš kada je prislonio usta na njezina, perolaki dodir joj je prešao preko ogrtača... i zaustavio se na njezinoj dojci. Pomaknula se bliže i gurnula napetu bradavicu u njegov dlan, na što su oboje zastenjali. »O, Isuse...« Primužjak se malčice odmaknuo i s puno poštovanja svukao ogrtač s njezinih grudi. »Cormia...« Njegov duboki glas pun poštovanja i divljenja djelovao je poput milovanja po cijelom tijelu. »Smijem li te poljubiti ovdje?« stenjao je, kružeći prstom oko njezine bradavice. »Molim te.« »Mila Djevo, da...« Polako je spustio glavu i pokrio je toplim, vlažnim usnama, nježno povlačeći i sišući. Cormia je zabacila glavu i zarila ruke duboko u njegovu kosu.

Noge su joj se razmaknule bez ikakvog razloga, a ujedno iz svakog razloga na svijetu. Željela ga je u sebi, na sve moguće načine... »Gospodaru?« Fritzovo prekidanje puno poštovanja ih je oboje probudilo iz sna. Primužjak se brzo uspravio i poravnao Cormijin ogrtač iako ih je naslonjač zaklanjao od batlerovog pogleda. »Koji vrag je sada?« rekao je Primužjak. »Ispričavam se, ali Odabranica Amalya i Odabranica Selena su vas došle vidjeti.« Cormiji se krv sledila u žilama i istjerala svu želju i vatru od maloprije.

Njezina sestra. Njezina sestra je došla vidjeti njega. Savršeno.

Primužjak se podignuo na noge i izgovorio odvratnu psovku koja je Cormiji odzvanjala u glavi još dugo nakon toga. Otpustio je Fritza brzim pokretom ruke. »Reci im da dolazim za pet minuta.« »Da, gospodaru.« Kad je slugan otišao, Primužjak je odmahnuo glavom. »Žao mi je...« »Idite. Što se mora, mora se.« Oklijevao je. Ponovila je: »Idite. Želim biti ~ 191 ~

sama.« »Možemo kasnije razgovarati.« Zapravo ne možemo, pomislila je. Razgovor neće ništa riješiti. »Samo idite«, rekla je, isključivši se iz svega što bi joj mogao odgovoriti.

Kad je opet ostala sama, zurila je u zamrznutu sliku na platnu dok je nije preplavila crna boja s engleskim natpisom Sony u sredini.

Osjećala se očajno. Osim boli koju je osjećala u prsima, cijelo tijelo ju je boljelo od gladi, kao da joj netko nije dao da jede niti joj je pružio venu da se napije.

Ali nije joj trebala hrana. Ono što joj je trebalo je upravo izišlo kroz vrata.

Otišlo je ravno u zagrljaj njezine sestre.

~ 192 ~

Dvadeset peto poglavlje Daleko u planinama Adirondacks, pred sam cik zore nad planinom Saddleback, mužjak koji je prethodnu večer ubio srnu sada je pratio nove srneće tragove. Bio je spor i nekoordiniran, ni nalik lovcu kakav je nekad bio. Snaga koju je pružala životinjska krv više nije bila dovoljna. Kad je večeras izišao iz svoje špilje, bio je tako slab da je sumnjao da će se moći dematerijalizirati. To je značilo da se neće moći dovoljno približiti svom plijenu. To je značilo da se neće moći ni nahraniti. A to je značilo... da je čas napokon kucnuo. Čudno je to. Prije se često pitao kako će umrijeti. U kojim okolnostima?

Hoće li boljeti? Koliko će to trajati? Pretpostavio je da će umrijeti u borbi, jer time se zapravo bavio. Sudbina je pokazala da će izdahnuti u šumi, i to od vatrene ruke zore. Iznenađenje.

Jelen pred njim je podignuo tešku glavu i pripremio se za odlazak. Mužjak je skupio ono malo snage što mu je ostalo i snagom volje prešao razdaljinu između njihova dva tijela... ništa se nije dogodilo. Njegov tjelesni oblik je zatitrao u prostoru, poput žarulje kad se netko igra prekidačem. Nije promijenio poziciju ni mjesto. Jelen je pobjegao, vidio se samo djelić bijelog repa. Mužjak se prevalio na stražnjicu. Gledao je u nebo, žaleći za mnogim stvarima. Većina ih se ticala već mrtvih osoba. Većina, ali ne sve.

Iako je očajnički priželjkivao ponovno susret u Sjenosvijetu, iako je gladovao za zagrljajem onih koje je nedavno izgubio, znao je da dio sebe ostavlja ovdje na zemlji. Ali nije tu mogao ništa. Jednostavno mora tako.

Jedina utjeha mu je bila što je sina ostavio u dobrim rukama. Najboljim.

Njegova braća će se pobrinuti za njegovog sina, jer tako se postupa u obitelji.

Trebao se oprostiti. Trebao je učiniti mnogo toga. Ali sad je gotovo.

Pazeći na legendu o samoubojstvima, mužjak se nekoliko puta pokušao podignuti na noge. Kad nije uspio, pokušao se odvući natrag u špilju. Nije uspio, a njegovo crno srce je na kratko ispunila radost kad se prepustio nemoći na tlu punom češera i lišća. Ležao je na trbuhu, a hladna, orošena šuma je ispunjavala njegov nos najčišćim mirisima iako su zapravo dolazili iz blata. Prve zrake sunca su se pojavile iza njega, osjetio je val vreline. Kraj je napokon došao, a on mu je poželio dobrodošlicu zagrljajem i očima zatvorenim od olakšanja. Posljednji osjećaj prije smrti bio je oslobođenje od svega zemaljskog, kao da ga netko podiže i prima u sjajnu svjetlost ponovnog susreta koji je čekao osam bolnih mjeseci. ~ 193 ~

Dvadeset šesto poglavlje Kad je pala noć nekih šesnaest sati kasnije, Lash je stajao na dnu prostranog travnjaka ispred velebne tudorske kuće... i prevrtao prsten koji mu je dao Omega.

Odrastao je ovdje, pomislio je. Tu su ga odgojili, hranili i ušuškavali u krevet kad je bio mali. Kad je porastao, tu je ostajao budan do kasnih sati, gledajući filmove i čitajući knjige o bezobraznim stvarima, surfao po internetu i jeo nezdravu hranu.

Prošao je prijelaz i prvi put se poseksao u svojoj sobi na trećem katu. »Trebate pomoć?« Okrenuo se i pogledao degrada koji je sjedio za volanom Ford Focusa. Bio je to onaj mali koljač čiju je krv popio. Imao je skroz bijelu kosu koja se kovrčala pod kaubojskim šeširom. Oči su mu bile izblijedjele modre boje, što je značilo da je nekada bio pravi mali Amerikanac sa Srednjeg zapada. Preživio je Lashevo hranjenje zahvaljujući nekoj Omeginoj odvratnoj čaroliji. Lash je morao priznati da je sretan zbog toga. Trebala mu je pomoć da shvati tko je i gdje je, a gospodin D. ga nije strašio. »Halo«, rekao je degrad. »Jeste li dobro?« »Ostani u autu.« Bio je dobar osjećaj reći nešto takvo i znati da ti se nitko neće usprotiviti. »Neću dugo.« »Da, gospodine.« Lash je pogledao tudorsku palaču. Svjetla su sjajila na prozorima, a kuća je bila osvijetljena odozdola poput kraljice ljepote na pozornici. Vidio je prilike kako se kreću unutra, znao je tko su prema izgledu njihovih tijela, prema njihovim kretnjama, i gdje se nalaze. Ono dvoje koji su ga odgojili kao vlastito dijete su sjedili u dnevnom boravku. Onaj širokih ramena bio je njegov otac, koračao je po sobi, podizao ruku na lice i spuštao je kao da nešto pije. Njegova majka je sjedila na kauču, jedva balansirajući glavu na tankom vratu zbog ogromne punđe. Stalno je dodirivala kosu kao da provjerava je li sve još uvijek na svome mjestu iako je bez sumnje imala toliko laka u kosi da je ni orkansko nevrijeme ne bi pomaknulo.

Slugani su trčkarali po kuhinji, mičući se između hladnjaka, štednjaka i ormara. Lash je namirisao večeru i oči su mu se zamaglile.

Dosad su njegovi roditelji zasigurno saznali što se dogodilo u svlačionici, a zatim i u klinici. Netko im je sigurno rekao. Noć prije su bili na glimerinom balu, ~ 194 ~

ali cijeli današnji dan su proveli u kući i oboje su djelovali nemirno.

Bacio je oko na treći kat i sedam prozora koji su obilježavali njegovu sobu. »Idete unutra?« upitao je koljač, zbog čega se Lash osjećao kao pičkica. »Ušuti prije no što ti odrežem jezik«, odbrusio mu je.

Lash je izvadio lovački nož iz futrole na svom boku i krenuo preko travnjaka. Bio je mekan pod njegovim vojničkim čizmama. Ranije je naredio malom degradu da mu nabavi neku odjeću i nije mu se sviđalo to što je donio.

Jeftino smeće iz Targeta. Kad je došao do masivnih vrata palače, položio je ruku na brojčanik za utipkavanje lozinke i zastao. Prije godinu dana mu je umro pas.

Od starosti. Imao je rotvajlera s pedigreom, roditelji su mu ga kupili kad je imao jedanaest godina. Nije im se sviđala ta pasmina, ali Lash je bio uporan, pa su posvojili jednoga koji je bio star godinu dana. Kad su ga prve noći donijeli u kuću, Lash mu je pokušao probosti uho sigurnosnom iglom. Kralj ga je ugrizao tako jako da su mu zubi izišli na drugu stranu Lasheve ruke. Postali su nerazdvojni nakon toga. Kad je stari pas naposljetku odapeo, Lash je plakao kao curica.

Utipkao je lozinku i spustio lijevu ruku na kvaku. Svjetlost iz hodnika se odbila o oštricu noža. Poželio je da je pas još živ. Bilo bi lijepo moći ponijeti sa sobom dio starog života. Ušao je u kuću i krenuo u dnevni boravak.

Kad je John Matthew došao do vrata Wrathove radne sobe, bio je jednako opušten kao igrač golfa kojem prijeti udar groma. Kraljeva prilika je samo pojačavala njegovu nervozu. Mužjak je sjedio za svojim ženskastim stolićem, smrknutog lica. Bubnjao je prstima po stolu i zurio u telefon kao da je primio lošu vijest. Opet. John je gurnuo ispod ruke ono što je nosio sa sobom i tiho pokucao. Wrath nije podignuo glavu. »Što ima, sinko?« John je pričekao da kralj podigne pogled i pažljivo pokazao: Qhuinna su izbacili iz obitelji. »Da, čuo sam da su mu priredili čuvare časti.« Wrath se naslonio, a stolac je zaskvičao pod njim. »Taj njegov otac... tipična glimera.« Taj kompliment je izrekao kao da govori o govnima.

Ne može zauvijek ostati kod Blaya, a nema kamo poći.

Kralj je odmahnuo glavom: »U redu, vidim na što ciljaš i ne može. Čak i da je ovo normalno kućanstvo, a nije, Qhuinn je ipak ubio kolegu s obuke. Boli me briga što ti možda misliš da je Lash to nečim zaslužio. Znam da si razgovarao s Rhageom i rekao mu što se ~ 195 ~

dogodilo, ali tvoj prijatelj nije samo izbačen s obuke, nego će morati pred sud.

Wrath se nagnuo na stranu i pogledao iza Johna. »Jesi izvukao Phuryja iz kreveta?« John je pogledao preko ramena. Vishous je stajao na vratima. »Odijeva se. Z. također. Jesi li siguran da ne želiš da se ja pobrinem za ovo?« »Njih dvojica su bili Lashevi učitelji, a Z. je posvjedočio onome što se dogodilo u klinici. Lashevi roditelji žele razgovarati samo s njima i obećao sam im da će doći što je prije moguće.« »U redu. Izvještavaj me.« Brat je otišao, a Wrath je spustio laktove na stol. »Slušaj, Johne, znam da ti je Qhuinn prijatelj i loše se osjećam zbog ovakvog spleta okolnosti. Volio bih da mu mogu pomoći, ali doista ne mogu.« John je navaljivao, nadajući se da neće morati pribjeći konačnom odgovoru.

A što je sa sigurnom kućom? »Ženke koje su tamo s razlogom ne vole mužjake u svojoj blizini. Pogotovo ne one sklone nasilju.« Ali on mi je prijatelj. Ne mogu samo sjediti i čekati kad znam da nema kamo, da nema novca... »To na kraju neće biti važno, Johne.« Riječ zatvor je lebdjela u zraka. »Sam si to rekao. Upotrijebio je smrtonosnu silu u svađi između dviju usijanih glava.

Trebao je razdvojiti tebe i Lasha, a ne izvaditi nož i prerezati vrat prvom rođaku.

Je li Lash tebe napao smrtonosnim oružjem? Nije. Upotrijebio je silu kada nije trebao, a Lashevi roditelji će ga tužiti za napad s namjerom ubojstva i skoro ubojstvo prema starom zakonu.

Skoro ubojstvo? »Medicinsko osoblje se kune da su Lasha bili oživjeli kad su ih napali degradi. Njegovi roditelji pretpostavljaju da neće preživjeti zarobljeništvo i igraju na da nije bilo. Da nije bilo Qhuinnovog napada, Lash ne bi bio u klinici i ne bi ga odveli degradi. Eto, to ti je skoro ubojstvo.« Ali Lash je radio u klinici, tako da je tamo mogao biti u svakom slučaju. »Da, ali ne bi bio u jednoj od bolesničkih soba, zar ne?« Wrath je prstima lupao po stolu. »Ovo je ozbiljna stvar. Lash je bio jedino dijete roditelja koji potječu iz osnivačkih obitelji. To neće biti dobro za Qhuinna. Oni čuvari časti su mu sada najmanji problem.« Johnova pluća su se stisnula u tišini koja je uslijedila. Znao je da će stići do ove bezizlazne situacije, znao je da ono što je rekao Rhageu neće biti dovoljno da spasi prijatelja. Naravno, bio bi učinio sve da izbjegne ovo što će uslijediti, ali ~ 196 ~

došao je pripravan. Zatvorio je dvokrilna vrata za sobom i opet prišao stolu.

Ruka mu se tresla dok je spis ispod svoje ruke stavljao pred Wratha i tako položio svoju posljednju kartu pored Wrathove bugačice. »Što je ovo?« John je polako gurnuo svoj medicinski karton prema kralju, a želudac mu se zibao poput broda na nemirnoj pučini.

Ja. Ono što trebaš vidjeti je na prvoj stranici.

Wrath se smrknuo i dohvatio povećalo kojim se uvijek služi kad čita.

Otvorio je spis i nagnuo se nad detalje terapije kod Haversa. Bilo je jasno kad je došao do onog odvratnog dijela jer su mu se ramena napela pod crnom majicom.

O, Bože... pomislio je John. . Povratit ću.

Nakon nekoliko trenutaka kralj je zatvorio spis i spustio povećalo. U tišini je poredao sve na stolu u savršenu crtu, poravnao je bjelokosnu dršku povećala s dnom spisa. Kad je Wrath napokon podignuo glavu, John nije odmaknuo pogled iako se osjećao kao da je sasvim prljav.

Zato je Qhuinn to uradio. Lash je pročitao moj spis zato što radi u klinici i namjeravao je svima reći. Svima. Tako da se nije radilo o svađi između dviju usijanih glava.

Wrath je podignuo naočale i protrljao oči. »Isuse... Kriste. Mogu razumjeti zašto odmah nisi sve rekao.« Odmahnuo je glavom. »Johne, tako mi je žao zbog svega što se dogodilo...« John je lupio nogom o pod da zadobije kraljevu pozornost.

Govorim ti samo zbog Qhuinna. Ne želim nikada više razgovarati o tome. Tad je brzim, trzajućim pokretima ruke počeo pokazivati: Kad je Qhuinn izvadio nož, Lash me je zalijepio za zid pod tuševima i počeo mi skidati hlače. Moj prijatelj je učinio to što je učinio samo da Lash ne bi govorio... razumiješ me? Ja sam se sledio... sledio sam se... »U redu je, sinko. U redu je... ne moraš dalje govoriti.« John se obgrlio rukama oko tijela ne bi li se prestao tresti. Čvrsto je zatvorio oči jer nije mogao podnijeti kraljev pogled. »Johne«, rekao je kralj. »Sinko, pogledaj me.« John je jedva uspio otvoriti oči. Wrath je bio tako muževan, tako moćan... vođa čitave vrste. Priznati ovu odvratnu stvar takvome mužjaku je jednako grozno kao i biti podvrgnut onom poniženju. Wrath je lupio po spisu. »Ovo mijenja sve.« Pružio je ruku i dohvatio telefon: »Fritze? Prijatelju, želim da pokupiš Qhuinna. Kod Blaya je. Dovedi ga k meni, reci da je to naredba.« Kad je poklopio, Johna su oči počele boljeti kao da gore. Panično je zgrabio svoj spis, okrenuo se i potrčao prema vratima. ~ 197 ~

»Johne? Sinko? Molim te, nemoj odmah ići.« John nije stao. Jednostavno nije mogao. Odmahnuo je glavom, istrčao iz radne sobe i otišao u svoju sobu. Kad je zaključao vrata za sobom, otišao je u kupaonicu, kleknuo pored školjke i povratio.

Qhuinn se čudno osjećao dok je stajao nad Blayevom uspavanom prilikom.

Frajer je uvijek spavao na isti način, još otkad je bio dijete: glave umotane u deku, pokrivača navučenih sve do nosa. Njegovo ogromno tijelo bilo je poput planine koja se izdiže iz kreveta.

Toliko toga su prošli zajedno... sve velike stvari. Od opijanja do vožnje, pušenja i seksa. Nije postojalo ništa što nisu znali jedan o drugome, nije bilo nijedne misli koju nisu podijelili jedan s drugim.

Pa, to baš i nije istina. Znao je neke stvari koje Blay nikada ne bi priznao.

Otići bez pozdrava se činilo poput pljačke, ali morao je tako. Blay nije mogao ići tamo kamo on ide.

Na Zapadu je postojala zajednica vampira, čitao je o njoj na nekom portalu.

Radilo se o grupi koja se odmetnula od uobičajene vampirske kulture prije otprilike dvije stotine godina i formirali su enklavu daleko od Caldwella, sjedišta vrste.

Glimera tamo nije imala utjecaja. Zapravo se radilo o odmetnicima.

Pretpostavljao je da će moći stići za jednu noć ako se dematerijalizira nekoliko stotina kilometara odjednom. Bit će mrtav umoran kada stigne, ali barem će biti sa sebi sličnima. Odmetnicima. Grubijanima. Zaboravljenima.

Zakoni rase će ga vjerojatno jednom dostići, ali nema što izgubiti ako se pobrine da ga vlast bude morala tražiti. Već je bio osramoćen na sve moguće načine, a optužbe koje već postoje protiv njega ne mogu nikako postati gore.

Mogao bi napokon okusiti slobodu prije no što ga zatvore. Brinuo se samo zbog Bkya. Bit će mu teško kad shvati da je ostavljen, ali imat će Johna, a John je stvarno dobar. Qhuinn se okrenuo od prijatelja, prebacio torbu preko ramena i polako izišao. Već je bio zacijelio, a brzina oporavka je bik jedina stvar koju mu njegova obitelj nije mogla oteti. Ostao mu je samo mali šav od operacije, masnice na nogama su nestale. Osjećao se snažnim i mogao je krenuti iako će se ubrzo morati nahraniti.

Blayeva kuća je bila antikna, ali uredili su je na moderan način, što je značilo da su posvuda tepisi, hvala kurcu. Mogao je bešumno izići kroz podzemni tunel koji je vodio van iz podruma. Skriveni ulaz u tunel se nalazio u suprotnom ~ 198 ~

desnom kutu i bio je sakriven policama za knjige. Kada izvučeš primjerak Legende o kralju Arturu, pokrećeš mehanizam kojim se polica pomiče i... »Koji si ti kreten.« Qhuinn je poskočio kao oparen. Tamo, u tunelu, sjedeći na ležaljci za sunčanje kao da je na plaži, bio je Blay. Čitao je knjigu na svjetlosti lampe, noge je pokrio dekom. Polako je podignuo čašu soka od naranče prema Qhuinnu: »Bok, tetkice.« »Koji vrag? Ti to ležiš i čekaš mene?« »Da.« »A što si ostavio u svom krevetu?« »Jastuke i deke. Lijepo sam se ovdje opustio uz dobru knjigu.« Pokazao mu je omot Sezone u čistilištu. »Sviđa mi se Dominick Dunne. Odličan pisac. Ima super naočale.« Qhuinn je pogledao iza prijatelja prema slabo osvijetljenom tunelu koji kao da se pružao u vječnost. Takva mu je i budućnost, pomislio je Qhuinn. »Blay, znaš da moram otići.« Blay je podignuo mobitel i pokazao mu. »Zapravo ne smiješ. Upravo mi je John poslao poruku. Wrath te želi vidjeti i Fritz dolazi po tebe.« »Sranje. Ne mogu...« »Dvije riječi: izravna zapovijed. Ako sada odeš, nisi samo glimerin bjegunac, nego će se kralj morati pozabaviti s tobom. Što znači da će poslati Braću da te traže.« To će ionako napraviti. »Vidi, ionako ću pred kraljevski sud zbog ovoga s Lashem. Zbog toga ti John šalje poruku. Strpat će me negdje i neću izići desetljećima. Planiram nestati na neko vrijeme.« Čitaj: dokle god se mogu skrivati. »Oglušit ćeš se o kraljevu zapovijed?« »Da, zapravo hoću. Nemam što izgubiti, a možda me godinama neće pronaći.« Blay je maknuo deku sa sebe i ustao. Bio je u trapericama i sportskoj majici, no ipak je izgledao kao da nosi večernje odijelo. To je jednostavno Blay, formalnost isijava iz njega. »Ako ćeš bježati, ja idem s tobom.« »Ne želim da ideš.« »Baš mi je žao.« ~ 199 ~

www.balkandownload.org Dok je Qhuinn zamišljao zemlju odmetnika u koju je krenuo, osjetio je nekakav pritisak koji mu se pojačavao u prsima. Njegov prijatelj je bio tako pouzdan, tako vjeran, nepokolebljiv i častan. Još uvijek je u sebi nosio neku iskonsku, optimističnu nevinost iako je bio dorastao.

Qhuinn je uzdahnuo i procijedio: »Ne želim da znaš gdje sam. I ne želim te više vidjeti.« »Ne misliš ozbiljno.« »Znam...« Qhuinn je pročistio grlo i prisilio se da nastavi: »Znam kako me gledaš... kao onda kad sam bio s onom ženskom u kabinama za isprobavanje... nisi gledao nju, gledao si mene, i to zato što si se napalio na mene. Je li tako?« Blay je ustuknuo, kao da ga je Qhuinn dohvatio šakom. »Već me neko vrijeme želiš, misliš da nisam primijetio? Pa, eto, jesam. Nemoj ići sa mnom. Ovo sranje između nas završava ovdje i večeras.« Qhuinn mu je okrenuo leđa i pošao, ostavivši svog prijatelja, mužjaka kojeg je volio najviše na svijetu, čak više nego Johna, samog u mračnom tunelu. Jedino mu je tako mogao spasiti život. Blay je bio baš ona vrsta plemenitog idiota koji bi za onim kojeg voli skočio s Brooklynskog mosta. S njim se nije moglo razgovarati, jedino rješenje je bilo otjerati ga.

Qhuinn je hodao brzo pa još brže. Kad je tunel skrenuo desno, izgubio se i Blay i svjetlost iz podruma. Ostao je sam u mračnom čeličnom kavezu duboko pod zemljom.

Vidio je Blayevo lice pred sobom jasno kao dan. Prijateljeva tuga mu je osvjetljavala put. Nikad ga neće zaboraviti. Nikada.

Kad je došao do kraja tunela i utipkao lozinku za izlaz, našavši se tako u šupi dva kilometra dalje od kuće, shvatio je da je nešto ipak izgubio... da može pasti još razinu niže nego što već jest. Razderao je Blayevo srce na komadiće i smrskao ih nogom. Kajanje i bol koje je zbog toga osjećao bilo je jače no što je mogao zamisliti.

Kad je izišao među jorgovane, predomislio se. Da, osramoćen je rođenjem i okolnostima za koje nije kriv. Ali nije morao pogoršavati situaciju. Izvadio je mobitel, koji je već bio na izmaku snaga, i javio Johnu gdje se nalazi. Nije bio siguran radi li mu kartica još uvijek...

Fritz dolazi za deset minuta.

KRAJ 11. KNJIGE

~ 200 ~