J r ward bcb 12 bezdan žudnje

SV

J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

12. BEZDAN ŽUDNJE Posvećeno: tebi.

Bio si pravi gospodin i pravo olakšanje.

Radost ti pristaje, jer je nadasve zaslužuješ.

Naslov izvornika : J. R. Ward Lover Enshrined Prevela s engleskoga: Ana Katana

SV

2

PRIZNANJA Sa neizmjernom zahvalnošću čitateljima Bratstva crnog bodeža, i s jednim povikom Celliesima!

Puno vam hvala svima: Karem Solem, Kari Cesare, Claire Zion, i Kari Welsh.

Hvala va, S-Byte, Ventrue, Loop i Opal za sve što radite iz dobrote vaših srdaca!

Kao i uvijek, zahvalna sam svom izvršnom odboru: Sue Grafton, Dr, Jessici Andersen i Betsey Vaughan.

Suzanni Brockmann, s mojim iznimnim poštovanjem.

DLB Respect, voli te mama NTM kao i uvijek, volim te i hvala ti. Doista si princ medu ljudima.

PS postoji li išta što ti ne možeš pronaći?

LeElli Scott Jesmo stigli? Jesmo stigli? Jesmo stigli?

Zapamti, limitator brzine je naš prijatelj, i ne vrijedimo ništa ako nemamo LeSunshine.

Volim te, čudovište malo.

Kaylie dobro došla na svijet, curo mala. Imaš divnu majku, ona je moj posvemašnji Idol, i to ne samo zato što se brine o mojoj kosi.

Bub hvala za schwasted Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez: mog predivnog muža, koji me savjetuje, brine se o meni, i uvijek gleda naprijed.

Moje prekrasne majke, koja mi je pružila toliko ljubavi koju nikada neću moći nadmašiti.

Moje obitelji (i po krvi i po posvajanju) i mojih najdražih prijatelja.

I bez bolje polovice Psa i Pisca, naravno.

SV

3

RJEČNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA atendentica (vi. n.) Odabranica koja služi Čuvardjevi na posebno blizak način.

Bratstvo Crnog Bodeža (vi. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva. Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd. Na početku dvadeset prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vi. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu i ne piju te su impotentni. S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki.

Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vi. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljenja vampirske vrste. glimera (vi. n.) Društvena jezgra vampirske aristokracije. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ženke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba

SV

~ 4~

nekoga drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. leelan (pridj.) Naziv od milja koji u slobodnom prijevodu znači najdraži ili najdraža. lewhlen (im.) Naziv iz poštovanja kojim se seksualno submisivni partner obraća dominantnome. lheage (im.) Dar. mamen (im.) Majka. Koristi se u svrhu prepoznavanja i kao naziv od milja. nala ili nalum (im.) Voljeni ili voljena.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Čuvardjevi. Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno.

Imaju malo ili nimalo kontakata s mužjacima, no po Čuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vi. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. opsjena (im.) Prikrivanje stvarnog okoliša stvaranjem polja iluzije. osamljenje (n.) Status potvrđen od kralja na zamolbu obitelji nezdružene ženke. Ona je pod paskom svoga gvardijana, najčešće najstarijega muškog člana obitelji, koji ima pravo odlučivati o njezinu životu i interakcijama sa svijetom. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo. Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i ne reagiraju na seksualne podražaje, te se ne mogu dematerijalizirati.

Primužjak (im.) Mužjak zadužen za oplodnju Odabranica i produžetak vrste. princeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vi. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna. Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi

SV

5

mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (n.) Podvrsta vampira kojega između ostaloga karakterizira sposobnost i sklonost upravljanju emocijama drugih (u svrhu izmjene energije).

Bili su diskriminirani kroz vampirsku povijest i vampirima su služili kao lovina.

Blizu su istrijebljenja.

Sjenosvijet (vi. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama, te u kojoj provode vječnost. slugan ili sluganka (im.) Član služinske klase u svijetu vampira. Slugani imaju starinsku, konzervativnu tradiciju vezanu za služenje nadređenima te se pridržavaju službenog kodeksa odijevanja i ponašanja. Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani im životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koncentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško. Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli. Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vođ (im.) Moćna i utjecajna osoba.

SV

6

Prvo poglavlje Cormia je sjedila na podu svoje spavaće sobe u palači Bratstva. Pred njom je stajala konstrukcija koju je započela noć ranije. Pored sebe je imala zdjelu graška i jednu kutiju čačkalica u ruci. Nije koristila ništa od toga. Samo je Čuvardjeva znala koliko je sjedila na podu te otvarala i zatvarala poklopac kutije s čačkalicama. Osim tog sitnog pokreta palcem, već je satima nepomično sjedila.

Ako više nije Prva družbenica, nema razloga ostati na ovoj strani. Više nije imala službeno poslanje, i sad kad se sve to zna, trebala se vratiti na Drugu stranu, u Utočište, i moliti, meditirati i služiti Čuvardjevi sa svojim sestrama.

Ne pripada u ovu kuću, niti u ovaj svijet. Nikada nije.

Premjestila je svoju pozornost s kutije na strukturu koju je izgradila i gledajući jedinice razmišljala je o Odabranicama i njihovoj mreži zadataka, od održavanja duhovnog kalendara do slave Čuvardjeve, zapisivanja Njezinih riječi i Njezine povijesti... do rođenja nove Braće i budućih Odabranica.

Dok je zamišljala samu sebe kako živi u Utočištu, osjećala se kao da se kreće unatrag, a ne da se vraća kući. Najčudnije od svega toga bilo da je uopće nije mučila činjenica da nije uspjela kao Prva družbenica. Bacila je kutiju čačkalica na pod. Komadići svijetlog drva su se rasuli.

Nesloga. Nered. Kaos.

Pokupila je ono što je prosula i počistila nered. Odlučila je da isto treba učiniti i sa svojim životom. Razgovarat će s Prvim mužjakom, spakirati svoja tri ogrtača, i otići. Kad je posljednju čačkalicu vratila u kutiju, netko je pokucao na vrata. »Slobodno«, rekla je bez ustajanja.

Fritz je promolio glavu kroz vrata. »Dobra večer, Odabranice. Nosim vam poruku od gospodarice Belle. Pitala vas je biste li joj se pridružili tijekom Prvog obroka u njezinoj sobi?« Cormia je pročistila grlo: »Nisam sigurna...« »Ako dopuštate«, promrmljao je batler. »Liječnica Jane ju je upravo napustila još jednom. Koliko sam shvatio, pregled je ostavio neke nedoumice.

Možda bi prisutnost Odabranice smirila našu buduću mamen?« Cormia je podignula glavu. »Još jedan pregled? Još jedan nakon sinoćnjeg?« »Da.«

SV

7

»Recite joj da ću odmah doći.« Fritz se naklonio. »Hvala vam, gospođo. Sada moram obaviti jednu vožnju, no ubrzo se vraćam i skuhat ću vam obrok. Ubrzo.« Cormia se na brzinu istuširala, osušila i podignula kosu, te odjenula svježe izglačan ogrtač. Kad je izišla iz sobe, čula je zvuk čizama u foajeu i nagnula se preko ograde. Prvi mužjak je bio dolje i koračao preko mozaika na podu. Bio je odjeven u crne kožne hlače i crnu majicu, a njegova kosa, taj prekrasni, bogati skup boja se isticao pod svjetlom foajea.

Podignuo je glavu kao da je osjetio njezin pogled. Oči su mu zasjale kao citrini. Gledala je kako se sjaj u njima gasi. Ona se okre nula od njega, jer joj je već dozlogrdilo biti ona koju ostavljaju. Kad se okrenula vidjela je Zsadista kako dolazi prema njoj. Pogledao ju je crnim očima, tako da nije morala niti pitati kako je Bella. Riječi nisu bile potrebne kad je on sa sobom nosio toliku tamu. »Namjeravala sam ostati s njom«, rekla je Bratu. »Pitala je za mene.« »Znam, i to mi je drago. Hvala ti.« U tišini koja je nastupila Cormia je gledala crne bodeže preko Zsadistovih prsa. Imao je i drugo oružje na sebi, pomislila je, iako ga nije mogla vidjeti. Prvi mužjak nije nosio nikakvo oružje. Nikakve bodeže. Ništa se nije nadimalo ispod njegove odjeće. Pitala se kamo idu. Zasigurno ne na Drugu stranu, jer je bio odjeven prema običajima ovog svijeta. A kamo onda? I zbog čega? »Čeka li me on dolje«, pitao je Zsadist. »Prvi mužjak?« Kad je Brat kimnuo, rekla je: »Hm... da. Da.« Čudno je bilo to što nju pitaju gdje je Prvi mužjak, a još čudnije što ona to zna. Pomislila je na to da on nema oružja. »Pazite na njega«, zahtijevala je bez ustručavanja. »Molim vas.« Zsadistovo lice je otvrdnulo i nagnuo je glavu. »Da. Hoću.« Kad se Cormia naklonila i okrenula prema dvorani sa statuama, Zsadistov glas ju je sasvim prenerazio: »Mlado se ne miče. Ne nakon onoga što se sinoć dogodilo.« Cormia se okrenula prema njemu i poželjela da barem može nekako pomoći. »Pročistit ću sobu. Tako radimo na Drugoj strani kada... pročistit ću sobu.« »Nemoj joj reći da znaš.« »Neću.« Cormia je željela dodirom ohrabriti zabrinutog mužjaka. Umjesto toga je rekla: »Pobrinut ću se za nju. Vi obavite svoj posao s njim.«

SV

8

Brat joj se naklonio i krenuo niza stube.

Dolie u foajeu se Phury trljao po prsima i istezao, pokušavajući se riješiti boli. Teško je podnio to što se Cormia okrenula od njega. Zadala mu je brutalan udarac.

Pomislio je na Odabranicu s kojom se susreo pred zoru. Razlika između nje i Cormije je bila očigledna. Selena je jedva čekala postati Prva družbenica, oči su joj sjale dok ga je odmjeravala kao nagrađenog vola. Morao je skupiti svu pristojnost koju je imao samo da ostane u istoj sobi s njom.

Nije bila loša ili zla ženka, i bila je više nego prelijepa, ali vibra koju je odašiljala... čovječe, kao da ga je htjela povaliti odmah ondje u knjižnici.

Pogotovo kad mu je rekla da to želi cijelim tijelom. To je očigledno bio njegov ud.

A još jedna mu treba doći potkraj večeri. Isuse dragi.

Zsadist se pojavio na vrhu stepenica i brzo sišao. Nosio je vjetrovku prebačenu preko ruke. »Idemo.« Dok je gledao brata tako smrknutog, Phury je odmah pomislio da Bella nije dobro. »Je li Bella...« »Neću o tome s tobom.« Zsadist je prešao foaje bez ijednog pogleda u Phuryjevom smjeru. »Ti i ja razgovaramo samo službeno.« Tad se Phury namrštio i krenuo za bratom kao da su jedna osoba, a ne dvoje. Čak i kad je Phury nosio protezu, on i Z. su uvijek imali isti, dugi korak, s pete na prste. Čak su i ruke pomicali na isti način. Blizanci.

Ali sve sličnosti su prestajale s biologijom, pomislio je Phury. Njihovi životi su krenuli u dva sasvim različita smjera. Oba usrana.

Iznenadnim preokretom logike je Phury vidio stvari u drugačijem svjetlu.

Cijelo je vrijeme mučio samog sebe zbog Z.-jeve sudbine... cijeli svoj život je proživio u hladnoj sjenki svoje obiteljske tragedije. Pa kvragu, i on je patio, i još uvijek pati. Dok je poštovao svetost bratovog združivanja s Bellom, u njegovoj glavi se javila pobuna zbog isključivanja. Osjetio se poput stranca. Poput neprijateljski raspoloženog stranca. Zastao je kad su izišli u vrt. »Zsadist.« Z. je nastavio hodati prema Escaladeu. »Zsadist.« Njegov blizanac je zastao, stavio ruke na bokove i nije se okrenuo. »Ako se radi o onom sranju s tobom i degradima, nemoj se niti pokušavati ispričati.«

SV

9

Phury je malčice popustio ovratnik na košulji. »Nije.« »Ne želim čuti niti riječi o crvenom dimu. Ili o tvom izbacivanju iz Bratstva.« »Okreni se, Z.« »Zašto bih?« Nastala je duga pauza. Tad je tvrdim glasom promrsio kroza zube. »Nikad se nisi zahvalio.« Z. ga je pogledao preko ramena. »Molim?« »Nikad. Mi. Se. Nisi. Zahvalio.« »Na čemu?« »Spasio sam te. Kvragu, spasio sam te od one kurve, tvoje Gospodarice i svega što ti je radila. A ti mi se nikada nisi zahvalio.« Phury je prišao svom blizancu, govoreći sve glasnije. »Tražio sam te cijelo stoljeće, a zatim sam izvukao tvoje nezahvalno dupe od tamo i spasio tvoj jebeni život...« Zsadist se nagnuo naprijed i uperio prstom u Phuryja kao pištoljem. »Želiš priznanje zato što si me spasio? Tu se radilo samo o tvom kompleksu milosrdnog Samaritanca.« »Da te nisam izvukao, nikad ne bi upoznao Bellu!« »A da me nisi izvukao, ona sada ne bi bila u životnoj opasnosti! Želiš zahvalnost? Onda sam sebe potapši po leđima, jer meni se to trenutačno ne da.« Njihove riječi su samo ostale lebdjeti kao da traže neki željniji par ušiju.

Phury je žmirkao, i zatin je pronašao riječi koje želi izreći, riječi koje su predugo čekale izgovor. »Pokopao sam naše roditelje. Sam. Ja sam bio taj koji se pobrinuo za njihova tijela, koji je morao podnositi smrad dima. .« »A ja ih nikada nisam upoznao. Bili su stranci za mene, a to si bio i ti kad si se pojavio...« »Voljeli su te!« »Toliko da su me prestali tražiti. Jebe mi se za njih! Misliš da nisam znao da me je prestao tražiti? Vratio sam se i pratio trag od one kuće koju si spalio. Znam koliko je naš otac prešao prije no što je odustao. Misliš da me dupe imalo boli za njega? Pustio je da me odvedu!« »Bio si više stvaran za njih nego ja! Bio si posvuda u onoj kući, značio si im sve na svijetu!« »Ma suze ronim, Phury«, odrezao je Z., »da se nisi usudio tražiti da te

SV

10

tješim. Imaš li ti ikakvog pojma kakav je bio moj život?« »Izgubio sam nogu zbog tebe!« »Sam si odabrao krenuti u potragu za mnom! Ako ti se ne sviđa rezultat, nemoj se meni žaliti!« Phury je izdahnuo, jako neugodno iznenađen. »Jebeno kopile Jebeno nezahvalno kopile... želiš li reći da bi radije bio ostao s Gospodaricom?« Kad je dobio samo tišinu, odmahnuo je glavom. »Oduvijek sam smatrao da sve moje žrtve imaju smisla. Celibat. Panika. Tjelesne ozljede.« Ljutnja se opet vratila. »Da ne spominjem totalni sjeb u glavi koji si mi priuštio svaki put kad si mi rekao da te prebijem na mrtvo ime. A sad mi govoriš da bi radije bio ostao krvni rob?« »Dakle, o tome se radi? Želiš da ti ja opravdam tu tvoju samoubilačku crtu spasitelja tako što ću ti biti zahvalan?« Z. se nasmijao tvrdo i bez radosti. »Ma kako god. Ako misliš da me baš zabavno gledati te kako se ubijaš od dima i opijanja? Misliš da mi se svidjelo ono što sam neku večer vidio u uličici?« Z. je opsovao. »Jebi se, Phury. Probudi se već jednom. Ubijaš se. Prestani tražiti potporu i lagati sam sebi i svima nama. Daj se već jednom dobro pogledaj.« Negdje duboko u sebi Phury je shvatio da su ovu raspravu trebali završiti davnih dana, te da je njegov blizanac u pravu. Ali i on je bio u pravu.

Ponovno je odmahnuo glavom. »Mislim da ne pretjerujem kad tražim barem malo priznanje. Većinu svog života sam u vlastitoj obitelji bio nevidljiv.« Tišina. Tad je Z. iznervirano promrsio: »Pa jeb'o te, Phury, sidi s križa već jednom. Ima onih kojima treba drvo.« Zsadistov iznervirani ton ga je ponovno razljutio. Ruka mu je krenula sama od sebe i dohvatila Z.-ja u bradu. Zavrtio se i pao na Rhageov GTO. Kad se uspravio, Phury je već bio zauzeo borbeni položaj. Uskoro će se početi udarati šakama umjesto ružnim riječima, dok jedan od njih ne padne. A gdje će ih to dovesti?

Phury je polako spustio ruke. Fritzov Mercedes je taman prošao kroz vratnice dvorišta. Obasjan njegovim svjetlima, Z. je popravio jaknu i mirno prišao vozačevim vratima Escaladea. »Da nisam upravo nešto obećao Cormiji, sad bih ti razvalio vilicu.« »Molim?« »Ulazi u auto.« »Što si joj rekao?« Kad je Z. sjeo za volan, njegove crne oči su prerezale noć poput noževa.

SV

11

»Tvoja cura se brine za tebe, pa me navela da joj obećam da ću te paziti. A ja za razliku od nekih uvijek održim svoju riječ.« To je boljelo. »Sad ulazi.« Phury je opsovao i krenuo prema vratima automobila. Mercedes se tada zaustavio i Qhuinn je izišao van. Razrogačenih očiju je gledao u kuću. Očigledno je došao na svoje suđenje, pomislio je Phury i sjeo pored svoga tihog brata. »Znaš gdje je kuća Lashevih roditelja, zar ne«, upitao je Phury. »Da.« Nije ni morao reći umukni. Kad je Escalade krenuo prema vratnicama, čarobnjakov glas je smrtno ozbiljno odzvonio u Phuryjevo glavi: Da bi dobio zahvalnost, moraš biti junak, ali ti nisi jedan od onih koji nose sjajne oklope. Bez obzira što bi to htio biti.

Phury je pogledao kroz prozor, a ljutite riječi koje su on i Z. izrekli jedan drugome su odjekivale popur pucnjeva u slijepoj ulici.

Učini im svima uslugu i nestani, rekao je čarobnjak. Samo nestani, stari moj. Želiš biti junak? Onda se pobrini da se oni više nikada ne moraju baviti tobom.

SV

12

Drugo poglavlje Qhuinn je bio sasvim siguran da će kralj večeras večerati njegova jaja, ali usprkos tome bio je jako impresioniran kad je vidio centar za obuku izvana. Bio je veličine omanjeg grada, napravljen od blokova kamena veličine muškog torza, a prozori su bilo pojačani titanom ili nekim sličnim sranjem. Vodorige, statue i sjene su bile upravo savršene. Baš kao što je i očekivao. »Gospodaru«, rekao je batler pokazujući ulazna vrata kao skinuta s katedrale. »Hoćemo li ući? Moram se primiti kuhanja.« »Kuhanja?« Slugan je počeo sporije govoriti, kao da se obraća idiotu. »Kuham za Bratstvo i brinem se za njihov dom.« Jebote... ovo nije centar za obuku. Ovo je gajba Bratstva.

Pa naravno. Pogledaj samo sigurnosni sustav. Kamere su bile posvuda, iznad vrata, pod stropom, a zid oko dvorišta je gledao poput onog iz filmova o Alcatrazu. Kvragu, očekivao je da će čopor dobermana dotrčati iza ugla i zariti zube u njegovo meso. No psi su vjerojatno još uvijek glodali kosti posljednjega gosta koji je bio ovdje. »Gospodaru«, ponovio je batler. »Hoćemo li?« »Da... da, naravno.« Qhuinn je progutao knedlu i krenuo naprijed, spreman suočiti se s kraljem. »Slušajte, ostavio bih svoje stvari u autu, ako smijem.« »Kako želite, gospodaru.« Čovječe, hvala Bogu pa Blay ovo ne mora gledati...

Jedna strana ogromnih vrata se otvorila i poznato lice je podignuta ruku na pozdrav.

Divno. Blay će propustiti predstavu, a John će imati priliku promatrati iz prvih redova. Bio je odjeven u plave traperice i košulju koju su odabrali neki dan. Bio je bos i izgledao je poprilično mirno, što je nekako bilo iritantno. Kopile je barem moglo imati toliko obraza da izgleda zabrinuto. Da prolije hladan znoj ili da ga uhvati trčkaranje od nervoze zbog prijatelja.

Hej, pokazao je John. »Hej.« John je zakoračio unatrag i pustio ga da prođe. Kako si? »Da sam barem pušač.« Jer tad bi mogao odgodi ovo što se treba zbiti dok zapali jednu.

Ne želiš to. Mrziš cigarete.

SV

13

»Kad stanem pred streljački vod, imam osjećaj da ću se itekako predomisliti.« Daj, šuti.

Qhuinn je prošao kroz vestibul u kojem se osjećao kao da se nije odjenuo dovoljno lijepo. Pod od crno-bijelog mramora i luster... pa nije valjda od pravog zlata? Sigurno...

Ma daj, pomislio je i zastao. Foaje pred njim je mogao biti u nekoj ruskoj kraljevskoj palači, s toliko boja, zlatnih listića i s oslikanim stropom... sranje, kao iz romana Danielle Steel. Ali nije on nikada pročitao nijednu njezinu knjigu. Pa dobro, jednu, ali imao je dvanaest godina i bio je bolestan, a čitao je samo delove sa seksom. »Gore«, odjeknuo je nečiji glas.

Qhuinn je pogledao na vrh ukrašenih, vrlo monumentalnih stepenica. Kralj je stajao gore, kao da je cijeli svijet njegov, u crnim kožnatim hlačama, crnoj majici i vojničkim čizmama. »Idemo«, naredio mu je.

Kad su stigli od vrha, kralj je rekao: »Trebam samo Qhuinna, ti ostaješ ovdje.« Jonn je počeo pokazivati: Želim, biti njegov svjedok...

Wrath se okrenuo. »Ne. Ništa od toga.« Sranje, pomislio je Qhuinn. Neće mu dopustiti čak ni da se brani? "Čekat ću, pokazao je John. »Hvala ti.« Qhuinn je zurio kroz otvorena vrata kroz koja je prošao kralj. Prostorija je izgledala... poput nečega što bi se svidjelo njegovoj majci, svjetloplave boje s elegantnim, ženskastim pokućstvom i kristalnim prekidačima koji su izgledali poput naušnica. Ne bi nikad pomislio da bi Wrath boravio u nečemu ovakvom.

Kad je kralj ušao i sjeo za svoj tetkasti stol, Qhuinn je krenuo za njim, zatvorio vrata i sklopio ruke ispred sebe. Dok je čekao, sve mu se učinilo nadnaravnim. Nije mogao pojmiti kako mu se život mogao svesti na ovo. »Jesi li namjeravao ubiti Lasha?« Toliko o uvodnom obraćanju. »Ah ,« »Jesi li ili nisi?« Qhuinn je na brzinu razmotrio moguće odgovore. Naravno da nisam, nož se sam stvorio u mojoj ruci, zapravo sam ga pokušavao zaustavit .. Ne, htio sam ga samo

SV

14

okrznuti... Ne, nisam shvatio da netko može umrijeti kad mu prerezeš grkljan...

Qhuinn je dvaput pročistio grlo. »Da, jesam.« Kralj je prekrižio ruke na prsima. »Da Lash nije krenuo Johnu svući hlače, bi li i tad to bio učinio?« Qhuinnova pluća su na trenutak otkazala. Nije ga trebalo iznenaditi što kralj zna točno što se dogodilo. Šokiralo ga je samo to što je sve bilo izgovoreno.

Bilo je teško razgovarati o tome, pogotovo s obzirom na to što je Lash rekao i napravio. Radilo se o Johnu. »Onda«, grmio je kralj. »Da mu Lash nije krenuo svući hlače, bi li mu prerezao grkljan?« Qhuinn se sabrao. »Čujte, John je naredio meni i Blayu da se ne miješamo i bio sam spreman stajati sa strane dokle god se radilo o poštenoj borbi. Ali...« Odmahnuo je glavom. »Ne. Ono što je Lash uradio nije bilo pošteno. Kao kad koristiš skriveno oružje.« »Ali nisi ga morao ubiti, zar ne? Mogao si ga odvući od Johna. Odalamiti ga koji put. Istjerati ga iz svlačionice.« »Istina.« Wrath je pružio ruku od sebe kao da je želi opustiti i rame mu je zapucketalo. »Sad ćeš biti jebeno iskren. Ako slažeš, znat ću jer mogu nanjušiti laž.« Wrathove oči su ga žarile čak i ispod naočala. »Jako dobro znam koliko si mrzio svog rođaka. Jesi li siguran da nisi upotrijebio smrtnosnu silu iz vlastitog interesa?« Qhuinn je prošao rukom kroz kosu i sjetio se svega što se moglo dogoditi.

Imao je rupe u sjećanju, uzrokovane zamršenim osječkima koji su ga naveli da zgrabi nož i krene, ali ipak se sjećao dovoljno. »Iskreno... sranje, nisam mogao dopustiti da netko tako povrijedi i ponizi Johna. Sledio se. Kad mu je Lash krenuo svući hlače, smrznuo se. Njih dvojica su bila pod tušem i Lash ga je prilijepio na pločice, a on kao da se ukipio. Nisam siguran bi li Lash išao do kraja s... znate, nisam mogao znati o čemu razmišlja, ali on je baš tip koji bi probao nešto takvo.« Qhuinn je progutao slinu. »Vidio sam sve, vidio sam da John ne može ništa... mozak mi se samo ispraznio... samo sam, kvragu, samo sam zgrabio nož, skočio na Lasha i prerezao ga. Iskreno? Da, mrzio sam Lasha, ali nije me briga, da je bilo tko pokušao nešto takvo učiniti Johnu, odmah bih krenuo na njega. Znam što ćete me sada pitati.«

SV

15

»Što ćeš odgovoriti?« »Da. Ponovno bih to učinio.« »Ma je li?« »Da.« Qhuinn je pogledao oko sebe smatrajući da nije pravedno što moraju razgovarati o ružnim stvarima u ovoj vraški lijepoj sobi. »Čini se da sam ubojica koji se ne kaje... što ćete sada sa mnom? Da, ovo vjerojatno već znate, ali obitelj me razbaštinila.« »Da, čuo sam.« Nastala je duga tišina i Qhuinn je gledao u svoje tenisice osjećajući kao mu srce divlja u prsima. »John želi da ostaneš ovdje.« Qhuinn je pogledao kralja: »Molim?« »Čuo si me.« »Sranje. Ne možete to dopustiti. Ne mogu ostati ovdje.« Kralj je skupio obrve poput olujnih oblaka: »Molim?« »Uh... ispričavam se...« Qhuinn je umuknuo sjetivši se da je Brat pred njim kralj, što je značilo da može što god mu padne na pamet. To je uključivalo i promjenu imena sunca i mjeseca, proglas da mu ljudi moraju salutirati s palčevima uguranim u šupak i dovodenje crkotine kao što je Qhuinn pod vlastiti krov. Kralj je u vampirskom svijetu bio onaj koji može raditi što god mu se prohtije. Osim toga, zašto bi odbijao nešto što mu može pomoći? Wrath je ustao i Qhuinn se morao suspregnuti da ne korakne unatrag iako ih je razdvajalo barem pet metara Aubussonova tepiha. Isuse, koliki je taj mužjak. »Razgovarao sam s Lashevim ocem prije sat vremena«, rekao je Wrath. »Tvoja obitelj mu se očitovala da ne želi platiti naknadu za tebe. Budući da si razbaštinjen, oni smatraju da im ti duguješ taj novac. Pet milijuna.« »Pet milijuna.?« »Lasha su sinoć oteli degradi i nitko ne misli da će se izvući. Sudit će ti se za skoro ubojstvo jer se pretpostavlja da se koljači ne bi gnjavili mrtvim tijelom.« »Uh...« Bože mili, Lash... sranje, to je puno love. »Čujte, ja imam samo ovu odjeću na sebi i još nešto u torbi. Neka to uzmu ako žele...« »Lashev otac je svjestan tvoje novčane situacije. Želi da postaneš njihov sluga i tako otplatiš dug.

Krv mu je jurnula u glavu. Sluga Lashevim roditeljima?

SV

16

»To bi se dogodilo nakon što odslužiš zatvorsku kaznu«, nastavio je Wrath. »Imamo još jedan zatvor na sjeveru, blizu granice s Kanadom.« Qhuinn je samo stajao bez riječi. Čovječe, život ti može završiti na toliko različitih načina. Smrt je samo jedan od njih. »Što imaš za reći na sve ovo?« promrmljao je Wrath.

Zatvor... Bog zna gdje i Bog zna koliko dugo. Ropstvo... u kućanstvu gdje će ga mrziti do smrti. Qhuinn je pomislio na onaj hod kroz tunel u Blayevoj kući i odluku koju je donio kad je izišao iz njega. »Imam raznobojne oči«, prošaptao je, dignuvši glavu prema kralju. »Ali imam čast. Uradit ću sve što treba da ispravim nepravdu.!. uz uvjet«, rekao je novoprobuđenom snagom, »uz uvjet da se ne moram ispričati. To ne mogu. Ono što je Lash napravio je gore od zlobnoga. Bio je namjerno okrutan i želio je povrijediti Johna, uništiti mu život. Nije mi žao.« Wrath je ustao od stola i prešao preko tepiha. Dok je prolazio pored Qhuinna, britko je rekao: »Točan odgovor, sinko. Čekaj tu s prijateljem. Doći ću za minutu.« »Hoću«, promrsio je Qhuinn iznenađeno.

Kralj je otvorio vrata i nestrpljivo kimnuo: »Izlazi.« Qhuinn je oteturao iz sobe.

Kako je prošlo, pokazivao je John skočivši sa stolca na kojem je sjedio. Što se dogodilo?

Kad je pogledao u svog prijatelja, nije mu želio reći da će prvo ići u zatvor pa nakon toga robovati kod Lashevih roditelja i podnositi paklene muke dok ne umre. »Pa nije loše.« Lažeš. »Ne lažem.« Blijed si kao krpa. »Da ti iskreno kažem, nemam pojma...« »Ispričavam se.« Beth, kraljica, im je prišla ozbiljnog izraza lica. U ruci je držala dugačku kožnatu kutiju. »Dečki? Moram ući u ured.« Kad su se odmaknuli, ušla je i zatvorila vrata za sobom. John i Qhuinn su čekali. I čekali. I čekali. Sam Bog je znao što se unutra događalo. Činilo se da nadugo i naširoko raspravljaju o Qhuinnovoj sudbini. John je izvadio mobitel kao da mora nečim zaposliti luke. Smrknuo se kad je nešto vidio. Čudno je što se Blay još nije javio, pokazao je Qhuinnu.

SV

17

Baš i nije, pomislio je Qhuinn, osjećajući se poput najgoreg kopileta na svijetu.

Kralj je širom otvorio vrata. »Ulazite.« Požurili su i Wrath je zatvorio vrata za njima. Kralj se vratio za stol i sjeo na svoj stolac za lutke. Podignuo je noge na hrpu papira. Kad je Beth stala pored njega, uzeo ju je za ruku. »Je li vama dvojici poznat termin ahstrux nothrumi« Kad su počeli odmahivati glavom poput idiota, Wrath se nasmijao hladno, zlokobno. »To je drevna dužnost. Nešto poput osobnog čuvara, samo što im je dopušteno korištenje smrtonosnog oružja kad štite svoga gospodar? To su vam ubojice s dozvolom.« Qhuinn je gutao slinu, pitajući se kakve veze sve to ima s njim i Johnom.

Kralj je nastavio: »Ahstrux nothrum smije biti proglašen samo kraljevskim dekretom, a standardi su najsličniji onima za američku tajnu službu. Subjekt mora biti osoba od iznimne važnosti, a čuvar mora biti sposoban.« Wrath je poljubio ruku svoje kraljice. »Osoba od posebne važnosti je netko čiju prisutnost kralj smatra važnom. A ja sam kralj. Vidite, moja klan mi je najvrednije stvorenje na svijetu i nema toga što neću činiti da se ona osjeća sigurno i zaštićeno. Zbog toga njezin brat spada u kategoriju osoba od iznimne važnosti.« »Što se tiče onoga o sposobnom čuvaru... slučajno znam, Qhuinne, da si ti najbolji borac u razredu, osim Johna. Odličan si u izravnoj borbi i savršeno ciljaš« kraljev glas je odjednom poprimio lukavu notu, »a svi znamo koliko vješto barataš nožem, zar ne?« Qhuinn je osjetio neki čudan nalet u svojim grudima, kao da se magla odjednom razbistrila i pokazala mu put kroz divljinu. Zgrabio je Johna za ruku da ne bi pao, usprkos tomu što će svi sada misliti da je obična tetkica. »Samo još nešto«, rekao je kralj. »Ahstrux nothrum mora žrtvovati vlastiti život za onoga koga štiti. Ako dođe do toga, morat će primiti smrtonosni udarac.

To je doživotna zadaća, osim ako ja ne kažem drugačije. Samo ja mogu potpisati otpusno pismo, jeste li me čuli?« Qhuinnova usta su sama počela govoriti: »Naravno. Apsolutno.« Wrath se nasmiješio i posegnuo za kutijom koju je Beth donijela. Izvadio je debeo smotak papira vrlo službenog izgleda i odmotao ga. Na dnu je bio zlatni

SV

18

pečat ukrašen crnim i crvenim satenskim vrpcama. »Pogledajte ovo.« Dobacio im je smotak preko stola. Qhuinn i John su se skupa nagnuli nad papir. Na Starom jeziku je pisalo... »Jeb'o me pas«, izustio je Qhuinn i odmah pogledao Beth »Ispričavam se, nisam želio biti nepristojan.« Nasmiješila se i poljubila Wratha u kosu. »Nema problema, čula sam mnogo gore.« »Pogledajte datum«, rekao je Wrath.

Dokument je nosio datum... od prije dva mjeseca. Prema ovome, Qhuinn je obnašao dužnost Johnova ahstrux nothruma od kasnog lipnja ove godine. »Stvarno mi loše ide papirologija«, otezao je Wrath. »Jednostavno sam zaboravio reći vama dvojici o čemu se radi. Ja sam kriv. Znači, od sada si ti, Johne, odgovoran za naknadu, jer čuvani subjekt mora podmiriti sve dugove nastale izvršenjem dužnosti njegova čuvara.« John je odmah počeo pokazivati ja ću platiti... »Čekajte«, započeo je Qhuinn, »on nema toliko novca...« »Tvoj prijatelj je trenutačno težak oko četrdeset milijuna dolara, tako da on neće imati problema s tim.« Qhuinn je pogledao Johna. »Molim? Kog onda vraga radiš u centru za obuku da bi si kupio odjeću?« Na koga ću ispisati ček, pokazivao je John, ignorirajući Qhuinna. »Na Lasheve roditelje. Beth će ti reći s kojeg računa trebaš potegnuti novac, je li tako, lilan?« Stisnuo je kraljičinu ruku i nasmiješio joj se. Izraz lica pun ljubavi je nestao kad je opet pogledao Johna i Qhuinna. »Qhuinn će se odmah useliti ovamo i imat će plaću sedamdeset i pet tisuća dolara godišnje, koju ćeš ti plaćati. Qhuinne, izbačen si iz programa obuke, ali to ne znači da ostala Braća i ja nećemo... pa, eto, sparirati i trenirati s tobom da ne izgubiš kondiciju. Mi se brinemo za svoje, a ti si sada naš.« Qhuinn je duboko udahnuo. »Moram sjesti...« Srušio se na jedan od svijetloplavih kauča. Svi su zurili u njega kao da će mu ponuditi papirnati rupčić ili vrećicu za povraćanje. Stavio je ruku na ranu od operacije nadajući se da će izgledati kao da je oslabio od toga, a ne od emocija.

Problem je bio u tome što je jedva disao. Nije bio siguran koji to vrag ulazi u njegova usta, ali što god da je to bilo, nije mu nimalo pomagalo. Vrtjelo mu se i peklo ga je u rebrima. Čudno, ali nije mu prišao ni John ni kraljica, već Wrath. Čučnuo je ispred

SV

19

njega i nježno mu se obratio, što je bilo u totalnom kontrastu s njegovom prijetećom pojavom. Kralj je položio težak dlan na njegovo rame i lagano ga gurnuo prema tlu. »Stavi glavu među koljena, sinko. Polako.« Qhuinn je napravio kako mu je rečeno i počeo se tresti tako jako da bi pao da ga kralj nije pridržao. Odbijao je plakati. Odbijao je pustiti ma i jednu suzu.

Umjesto toga je dahtao i tresao se, oblijevao ga je hladan znoj. Tiho je šapnuo samo da ga Wrath čuje: »Mislio sam da sam sasvim sam...« »Ne«, odgovorio je Wrath jednako tiho. »Kao što sam rekao, sada si jedan od nas, čuješ li me?« Qhuinn je podignuo pogled. »Ali ja sam nitko.« »Kvragu i te misli«, odmahnuo je kralj glavom. »Spasio si Johnovu čast. Kao što sam rekao, pripadaš obitelji.« Qhuinn je pogledao Beth i Johna kako stoje jedno pored drugog. Kroz neprolivene suze je vidio sličnost u njihovoj tamnoj kosi i plavim očima. Obitelj...

Qhuinn se uspravio, stao na noge i dosegao svoju punu visinu. Poravnao je odjeću, namjestio kosu i prišao Johnu sasvim ozbiljan i sabran.

Uspravnih ramena je pružio ruku prijatelju i rekao mu: »Dao bih život za tebe. Bez obzira na taj komad papira.« Kad je izgovorio te riječi, shvatio je da je to prva odrasla stvar koju je ikad rekao, prvi zavjet na koji se obvezao Nije se mogao sjetiti nikoga tko bi to više zaslužio, osim možda Blay. John je pogledao u ispruženi dlan i prihvatio ga.

Nisu se zagrlili, nisu govorili.

I ja za tebe, oblikovao je John ustima kad su im se pogledi susreli. I ja za tebe... »Možeš me ispitivati o Phuryju ako želiš. Kad završiš s tim.« Cormia se uspravila držeći bijelu svijeću u ruci i okrenula se preko ramena.

Bella je ležala na leđima u krevetu, a mršavu, blijedu ruku je držala na svom zaobljenom trbuhu. »Slobodno me pitaj«, rekla je smiješeći se. »Barem ću tada misliti o nečemu drugome. To bi mi baš trebalo.« Cormia je ugasila šibicu. »Kako si znala da razmišljam o njemu?« »Zato što trenutačno imaš mužjačke brige, tako ja to zovem. Smrknuta si jer razmišljaš o svom mužjaku i želiš ga ili šutnuti nogom u dupe, ili zagrliti ga i

SV

20

stisnuti toliko da ne može disati.« »Primužjak nije moj.« Cormia je uzela zlatno kandilo u ruku i tri puta zamahnula njime oko svijeće. Napjev koji je recitirala bio je nježan ali ipak uporan i njime je zaklinjala Čuvardjevu da čuva Bellu i njezino mlado. »On mene ne voli«, rekla je Bella. »Ne onako.« Cormia je spustila kandilo na stol u najistočnijem kutu sobe i još jednom provjerila gore li sve tri svijeće jakim, postojanim plamenom. »Jesi li čula što sam ti rekla? Ne voli me.« Cormia je zatvorila oči. »Doista vjerujem da griješiš.« »Samo misli da me voli.« »Uz sve dužno poštovanje...« »Želiš li ga?« Cormia se zarumenjela jer je pomislila na ono što se dogodilo u kinu. Vratio joj se osjećaj njega, moć koju je imala dok je u ruci držala njegov ud... dok ju je ljubio po grudima Bella se tiho nasmijala. »To rumenilo ću shvatiti kao da.« »Mila Čuvardjevo, nemam pojma što bih rekla.« »Sjedni pored mene.« Bella je potapšala mjesto na krevetu pored sebe. »Ispričat ću ti što znam o njemu. I kako znam da nije zaljublien u mene.« Sjela je pored Belle. »Phury je dobar mužjak. Divan mužjak. Zna voljeti duboko, ali to ne znači da je zaljubljen u sve do kojih mu je stalo. Kad biste vas dvoje imali samo malo vremena...« »Uskoro ću se vratiti.« Bella je podignula obrve. »Na Onu stranu? Zašto?« »Već dugo sam ovdje.« Bilo joj je preteško reći da ju je Primužjak odlučio zamijeniti drugom. Posebice Belli. »Već sam dovoljno ovdje.« Bella se ražalostila. »Hoće li i Phury otići?« »Ne znam.« »Pa morat će se vratiti radi borbi.« »Da ..« ženka očigledno nije znala da je Primužjak izbačen iz Bratstva, a sada se nije smjela šokirati neugodnim vijestima.

Bella se gladila rukom po trbuhu.

SV

21

»Je li ti itko rekao zašto je Phury postao Primužjak? Umjesto Vishousa.« »Ne, nisam ni znala da se dogodila promjena dok se Primužjak nije pojavio preda mnom u hramu.« »Vishous se zaljubio u doktoricu Jane baš u vrijeme kad se sve to događalo.

Phury nije želio da ih itko razdvoji, pa je preuzeo dužnost.« Bella je odmahnula glavom. »Stvar je u tome što Phury uvijek postavlja druge ispred sebe. Uvijek.

Jednostavno je takav.« »Znam. Zbog toga mu se toliko divim. Zbog toga i zbog...« Bella se nasmijala. »Zbog toga što je tako pametan? Nema to nikakve veze s njegovom prekrasnom kosom ili žutim očima?« Cormia je opet pustila rumenilo da govori umjesto nje. »Ne moraš mi odgovoriti«, rekla je Bella sa srmiješkom. »On je poseban mužjak. Ali vratimo se njegovoj nesebičnosti ... Ovako stvari stoje: ako se previše daješ, neće ostati ništa za tebe. Zato se toliko brinem zbog njega. I tako znam da me zapravo ne voli. Vjeruje da sam ja spasila njegovog brata blizanca onako kako on nije mogao. Osjeća zahvalnost. Veliku zahvalnost. Idealizira me. Ali nije to ljubav.« »A kako znaš sve ovo?« Bella je malčice oklijevala. »Pitaj ga o njegovom odnosu prema ženkama. Shvatit ćeš.« »Je li se često zaljubljivao?« Pripremila se na najgori mogući odgovor. »Apsolutno ne.« Bella je kružnim pokretima gladila svoj veliki trbuh. »Ovo me se zapravo ne tiče, ali ipak ću reći. Osim mog helrena, ne postoji nijedan mužjak kojeg cijenim više od Phuryja, a i ti mi se jako sviđaš. Ako će on ostati ovdje, nadam se da ćeš i ti. Sviđa mi se kako ga gledaš. I kako on gleda tebe.« »Zamijenio me je drugom.« Bella je podignula glavu. »Molim?« »Više nisam Prva družica.« »Kvragu...« »Zbog toga se doista moram vratiti u Utočište. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem da olakšam stvari onoj koja će me zamijeniti.« Rekla je pravu stvar, ali zapravo nije vjerovala u to. Njezini osjećaji su bili prisutni u njezinu glasu. Čak je i sama primijetila napetost. Smiješno, ali vještina govorenja jedne stvari dok zapravo misli nešto sasvim drugo je vještina koju je usavršila na Onoj Strani. Tamo je laganje bilo jednostavno i ugodno poput bijelog

SV

22

ogrtača koji je nosila i recitiranja obrednih tekstova. Sad joj je bilo teško. »Bez uvrede«, rekla je Bella, »ali njušim golemo sranje.« »Golemo sranje?« »Lažeš mi. Smijem li ti ponuditi savjet?« »Naravno.« »Nemoj si dopustiti da se izgubiš u ovoj priči o Odabranicama i da te to proguta. Ako doista vjeruješ u to što govoriš, onda dobro. Ali ako se cijelo vrijeme boriš protiv nekoga glasa u svojoj glavi, onda si u krivu. Znati dobro lagati nije nikakva vrlina.« To je to, pomislila je Cormia. Baš to je oduvijek radila. Oduvijek je lagala.

Bella se namjestila na jastucima i malčice se podignula. »Ne znam koliko si čula o meni, ali ja imam brata. Zove se Rehvenge.

Tvrdoglav je i naporan, ali volim ga i jako smo bliski. Otac mi je umro kad sam imala četiri godine i Rehv je zauzeo mjesto glave obitelji. Brinuo se za majku i mene, ali je ujedno i morao sve kontrolirati. Na kraju sam se ja iselila iz naše kuće. Morala sam... izluđivao me je. Rehv nije nikad mislio ništa loše, al' je jednostavno pretradicionalan i to je značilo da on mora donositi sve odluke.« »Ipak mi se čini kao hvalevrijedan mužjak.« »Ma jest. Apsolutno. Ali nakon dvadeset i pet godina života pod njegovom komandom postala sam samo njegova sestra, ako ti to ima ikakvog smisla.« Bella je uhvatila Cormiju za ruku. »Najbolje sam postupila u životu kad sam odlučila upoznati samu sebe.« Oči su joj čudnovate zasvijetlile. »Nije bilo lako, bilo je posljedica. Ali usprkos svemu što sam morala proživjeti, ipak bih ti najtoplije preporučila da saznaš tko si. Mislim, tko si kao osoba.« »Ja sam Odabranica.« »I što još?« »To je... sve.« Bella joj je opet stisnula ruku. »Malo se pozabavi sama sobom. Kreni od sitnica. Koju boju najviše voliš? Što voliš jesti? Voliš li rano ustajati? Što te veseli? Što te rastužuje?« Cormia je pogledala u kandilo koje je ostavila na stolu i pomislila na sve molitve za sve moguće životne situacije. Napjeve. Obrede. Imala je čitav duhovni rječnik na raspolaganju koji se nije samo sastojao od riječi, nego i od djela. I to je sve. No je li baš sve? Pogledala je Belli u oči. »Znam... znam da volim ruže boje lavande. I volim graditi stvari u svojoj glavi.« Bella se nasmiješila i pokrila zijevanje rukom.

SV

23

»To je dobar početak, stara moja. Hoćemo sada dovršiti Project Runway?

Manje će ti biti neugodno razmišljati kad je upaljen TV. Fritz dolazi s hranom tek za dvadeset minuta.« Cormia se naslonila na jastuke pored svoje... prijateljice. Ne sestre, nego... prijateljice. »Hvala ti, Bella.« »Nema na čemu. Jako mi se sviđa miris tamjana. Baš smiruje.« Bella je uperila daljinski upravljač u TV i Tim Gunn se pojavio u sobi za šivanje, savršeno uređene srebrne kose. Jedna od dizajnerica je odmahivala glavom i gledala u svoju napola gotovu crvenu haljinu. »Hvala ti«, ponovila je Cormia bez gledanja u Bellu.

Bella joj je samo stisnula ruku i obje su se usredotočile na sliku pred sobom.

SV

24

Treće poglavlje Lash je izletio iz roditeljske kuće okrvavljenih ruku. Koljena su mu klecala, korak posustao. Dok se spoticao preko vlastitih nogu, pogledao je dolje.

O, Bože, i majica i čizme su mu bile krvave. Gospodin D. je izišao iz focusa. »Jeste ozlijeđeni?« Lash nije mogao izustiti ni glasa. Tresao se, jedva je stajao na nogama. »Potrajalo je... mnogo duže no što sam mislio.« »Hajde, gospon, dajte da vas smjestimo u auto.« Lash je dopustio malom koljaču da ga povede do suvozačeva sjedala i smjesti unutra. »Što vam je to u ruci, gospon...« Lash je odgurnuo degrada, nagnuo se i povratio nekoliko puta. Nešto crno i uljasto mu je izišlo iz usta i slijevalo mu se niz bradu. Obrisao se nadlanicom i pogledao što je. Nije krv. Barem ne onakva... »Ubio sam ih«, promuklo je izustio.

Degrad je kleknuo ispred njega. »Neka ste, i tata vam je pravo ponosan. Ta kopilad nisu vaša budućnost. Mi jesmo.« Lash je pokušavao zaustaviti izmjenu slika u svojoj glavi. »Moja majka je najglasnije vrištala. Kad me vidjela kako ubijam oca.« »Nije vam to otac. Ni majka. To su životinje. Ona stvorenja unutra su životinje. Kao da ste ubili srnu u šumi, ili štakora, znate? Štetočine, eto što su.« Koljač je odmahivao glavom. »Nisu oni kao vi. Samo ste mislili da jesu.« Lash je gledao svoje ruke. U jednoj je držao nož. U drugoj lanac. »Toliko krvi.« »Jest, bome, krvare oni puno, prokleti vampi .« Nastala je dugačka tišina. Kao da je potrajala godinu dana. »Nego, recite, gospon, imate li vi ovdje kakav bazen?« Kad je Lash kimuo, degrad je rekao: »Tamo iza?« Lash je opet kimnuo. »Dobro, onda ćemo vas odvesti tamo da se fino operete. Donio sam vam čistu odjeću pa ćete se poslije obući.« Prije no što je Lash shvatio što se događa, već je bio u kućici pored bazena i tuširao se, ispirući sa sebe ostatke svojih roditelja. Gledao je kako krv otječe niz odvod pod njegovim nogama. Isprao je nož i lanac i kad je izišao iz tuša da se obriše, prvo je oko vrata stavio čelični lanac s kojega su visjele dvije pločice.

SV

25

Jedna je bila posljednja dozvola njegovog rotvajlera, a druga je bila dokaz da je King cijepljen protiv bjesnila. Brzo se preodjenuo. Premjestio je očev novčanik iz prljavih hlača u čiste. Morat će i dalje koristiti iste čizme, ali mrlje su se skorile i manje su se vidjele. Tako je bilo podnošljivije. Izišao je iz kućice pored bazena i vidio malog koljača kako sjedi na jednom od staklenih vrtnih stolića i čeka ga.

Skočio je na noge kad ga je vidio. »Hoćete da sad pozovem pojačanje?« Lash je pogledao tudorsku palaču. Dok su dolazili, namjeravao ju je opljačkati do temelja. Namjeravao je zapovjediti svojim trupama da uzmu sve osim podnih greda i tapeta. Tako bi to Conan Barbarin riješio. Ne bi samo sravnio neprijatelje sa zemljom, pokrao bi im konje, spalio kuće i slušao zapomaganje njihovih žena...

Problem je bio u tome što je znao tko i što se nalazi u kući. Tijela njegovih roditelja i njihovih slugana su unutra, ovo je mauzolej. Sama pomisao na skrnavljnje mjesta dopuštanjem hordi degrada da pljačka je jednostavno bila pogrešna i odvratna. »Želim otići odavde.« »Hoćemo se vratiti?« »Samo me vodi odavde.« »Kako vi kažete.« »Točan odgovor.« Krećući se poput starca, Lash je obišao kuću ne želeći gledati u prozore. Kad je poklao slugane u kuhinji, taman su bili pekli pile u pećnici. Tajmer je bio namješten da znaš kad je gotovo. Kad je dokrajčio posljednjeg slugu stao je pored štednjaka i ugasio ga. Izvadio je dvije rukavice za pečenje iz ladice, stavio ih i izvadio pile iz pećnice. Protvan je položio na plamenike štednjaka. Pile je bilo zlatnosmeđe, punjeno kukuruznim kruhom. Iznutrice su bile izvađene na dnu protvana i trebale su malčice začiniti umak. Isključio je i plamenik na kojem su se kuhali krumpiri. »Vodi me odavde«, rekao je dok je sjedao u auto. Morao je rukama pomaknuti noge prema unutra. Nekoliko trenutaka kasnije ih je fordov jadni motor napokon izvukao na cestu. U napetoj tišini krntije Lash je izvukao očev novčanik iz džepa, otvorio ga i pogledao kakvih ima kartica. ATM, Visa, crni American Express... »Kamo biste?« upitao je gospodin D. kad su izišli na Cestu 22. »Nemam pojma.« Gospodin D. ga je pogledao.

SV

26

»Ja sam ubio svog rođaka. Kad sam imao šesnaest. Bio je pravo kopile i bilo mi je super što sam ga ubio jer mu je tako i trebalo. Poslije mi je bilo krivo. Tako da se ne morate ispričavat' što se osjećate kao da ste učinili nešto loše.« Pomisao da netko ima barem malo pojma o onome kroz što trenutačno prolazi malo je ublažila osjećaj da se nalazi u noćnoj mori. »Osjećam se... mrtvo.« »Proći će.« »Ne... nikada se više neću osjećati kao... Kvragu samo šuti i vozi, može?« Lash je izvukao posljednju karticu iz odjeljka baš kad su izišli na Cestu 22.

To je bila očeva krivotvorena vozačka. Kad je pogledao sliku, želudac mu se prevrnuo »Stani!« Taman kad je ogromni SUV proletio pored njih, Lash je otvorio vrata i opet povraćao ono crno sranje. »Znam kamo ću vas odvesti«, rekao je gospodin D. »Samo vi zatvorite vrata, znam ja kamo ću vas odvesti da vam bude bolje.« Što god, pomislio je Lash. Bio bi prihvatio i zdjelicu pahuljica da mu je netko ponudio. »Bilo kamo... samo ne ovdje.« Focus se polukružno okrenuo i krenuo prema centru grada. Vozili su se već desetak kilometara, kad je Lash pogledao malog degrada. »Kamo idemo?« »Nekamo gdje ćete malo odahnuti. Vjerujte mi.« Lash je gledao kroz prozor i osjećao se kao prava pičkica. Pročistio je grlo i rekao: »Reci jednoj ekipi da se vrati tamo i uzme sve što nije zakovano za pod.« »Da, gospon.« Kad je Z. zaustavio Escalade ispred tudorske palače u kojoj su živjeli Lashevi roditelji, Phury se smrknuo i odmah odvezao pojas. Koji vrag.?

Ulazna vrata su bila širom otvorena, svjetlost lustera u foajeu je obasjavala ulaz i par topijarnih skulptura koji su stajale u stavu mirno i pozdravljale goste na ulazu. Dobro, ovdje nešto jednostavno ne štima. Bilo je u redu ako neka kuća s vrtnim patuljcima i teglama s cvijećem stoji tako širom otvorena ili pak seosko imanje s biciklima naslonjenim na zidove i crtežima u kredi po prilazu. Kvragu, čak ne bi bilo čudno ni na kamperskoj prikolici s razbijenim prozorima i plastičnim stolcima na travnjaku punom korova.

SV

27

Ali tudorske palače s uređenim travnjacima jednostavno nikad ne otvaraju širom vrata. Bilo bi to kao da kraljica maturalne zabave svima pokazuje sise jer se nema gdje presvući.

Phury je izišao iz SUV-a i opsovao Miris svježe krvi i degrada mu je bio jako poznat. Zsadist je zgrabio pištolj i zatvorio vrata automobila za sobom. »Sranje.« Dok su hodali prema kući, bilo je jasno da neće razgovarati s Lashevim roditeljima o onome što se dogodilo njihovom sinu. Phury i Z. će vjerojatno unutra pronaći samo njihova tijela. »Nazovi Butcha«, rekao je Zsadist. »Ovo je mjesto zločina.« Phury je već držao mobitel u ruci i nazivao. »Evo, zovem.« Kad se brat javio, rekao mu je: »Trebamo pojačanje istog trena. Imamo infiltraciju.« Prije no što su njih dvojica ušla u kuću, zastali su i provjerili vrata. Brava nije bila obijena, sigurnosni sustav se nije oglasu. Ništa nije imalo smisla. Da je koljač pozvonio, slugani ga ne bi bili pustili unutra. Nema šanse. Dakle, degradi su provalili pomoću nekog drugog kanala i jednostavno su izišli kroz ulazna vrata. Izgledalo je kao da su se dobrano potrudili. Trag krvi se vidio na orijentalnom tepihu u mramornom foajeu, i to ne u kapljicama, nego kao da je netko povukao valjak za ličenje preko poda. Crvena crta se protezala od radne sobe do blagovaonice. Z. je krenuo prema radnoj sobi, a Phury prema blagovaonici . »Pronašao sam tijela«, smeteno je rekao.

Znao je odmah da je Z. vidio ono što je trebao jer je promrmljao: »Jebote, ja...« Lashevi zaklani roditelji su sjedili na stolcima na čelu stola, ramena zabačenih da se ne sruše. Krv je tekla iz ubodnih rana na njihovim prsima i vratovima, skupljajući se u veliku lokvu na ispoliranom podu ispod stola.

Svijeće su gorjele. Vino u čašama. Na stolu između tijela bilo je postavljeno predivno ispečeno pile, svježe izvađeno iz pećnice. Miris mesa je bio jači od mirisa krvi. Tijela slugana su bila postavljena na stolce slijeva i zdesna, mrtvi neka služe mrtvima.

Phury je odmahivao glavom. »Kladim se da u kući nema više trupala. Bili bi ih složili ovdje.« Skupa odjeća Lashevih roditelja je bila lijepo namještena, majčina trostruka ogrlica od bisera je stajala baš kako treba, a očeva kravata i sako su bili

SV

28

besprijekorni. Izgledali su poput morbidnih lutaka. Kosa im je bila raščupana, a rane razjapljene i odvratne, no krvava odjeća im je besprijekorno stajala.

Z. je lupio šakom o zid. »Jebena bolesna kopilad... ti jebeni degradi su skroz poremećeni.« »Stvarno jesu.« »Provjerimo ostatak kuće.« Ušli su u knjižnicu, salon za slušanje glazbe, no tamo nije bilo ničega.

Smočnica je bila netaknuta. U kuhinji su pronašli znakove borbe koji su odgovarali dvama ubojstvima slugana, no to je bilo sve. Nije postojao nijedan znak nasilnog ulaska u kuću. Drugi kat je bio posve čist, spavaće sobe kao preslikane iz časopisa, pune slikarija s nizozemskim motivima i svilenih pokrivača. Na trećem katu se nalazio apartman vrijedan kralja i sudeći po knjigama o borilačkim vještinama i oružju te kompjutorskim sranjima i glazbenoj liniji, to je bila Lasheva gajba, uredna poput kakvog laboratorija.

Ništa nije bilo ukradeno ni uništeno, osim u prostoriji gdje su umorstva počinjena. Vratili su se u prizemlje. Zsadist je na brzinu pregledao tijela, dok je Phury provjeravao matičnu ploču sigurnosnog sustava pored garaže. Kad je završio, vratio se do Zsadista. »Hakirao sam alarme. Nije bilo nikakvih kratkih spojeva, nestanaka struje ni isključivanja na daljinu.« »Mužjak nema novčanika«, rekao je Z., »ali Ebelov sat mu je još uvijek na ruci. Ženka ima svoj dijamant na prstu i briljante veličine kovanice u ušima.« Phury je stavio ruke na bokove i odmahnuo glavom. »Dvije infiltracije, ovdje i u klinici. Bez popratne pljačke.« »Barem znamo kako su pronašli ovo mjesto. Mislim, sranje, oteli su Lasha i mučili ga dok nije propjevao. Vjerojatno sa sobom nije imao nikakav dokument dok je ležao u klinici, tako da je adresa morala doći iz njegovih usta.« Phury je pogledao oko sebe, primijetivši umjetnine na zidovima. »Ovdje nešto ne štima. Sad bismo inače bili usred pljačke.« »Ali ako imaju očev novčanik, vjerojatno smatraju da je prava imovina u banci. Ako dospiju do tih računa, to im je mnogo čišći način pljačke.« »Ali zašto bi ostavili ovoliko skupog sranja?« »Gdje ste?« vikao je Rhage u foajeu. »Ovdje«, odgovorio mu je Zsadist. »Moramo obavijestiti ostale obitelji glimere«, rekao je Phury. »Ako je Lash odao vlastitu adresu, Bog zna što su još uspjeli izvući iz njega. Ovaj događaj bi mogao imati nezamislive posljedice.«

SV

29

Rhage i Butch su ušli u prostoriju. Murjak je odmahivao glavom: »Sranje, ovo mi je kao da sam se vratio u Odjel za umorstva.« »Čovječe...« zabezeknuo se Hollywood. »Znamo li kako su ušli?« upitao je murjak, hodajući oko stola. »Ne, ali provjerimo cijelu kuću još jednom. Jednostavno ne mogu vjerovati da su samo prošli kroz ulazna vrata.« Kad su se njih četvorica popela u Lashevu sobu, svi su odmahivali glavama.

Phury je hodao okolo. »Moramo sve obavijestiti.« »Ma tko nam je to došao?« promrmljao je Z., kimajući prema prozoru.

Jedan automobil se dovezao. Pa još jedan. Pa još jedan. »Eto vam pljačkaša«, rekao je brat. »Jebeni krelci«, promrsio je Rhage uz zlokoban osmijeh. »Ali barem su došli taman na vrijeme, trebam se ispucati jer sam puno pojeo za večeru.« »A bilo bi jebeno nepristojno ne dočekati ih na vratima.« Phury je nagonski posegnuo za bodežima na svojim prsima, no tad se sjetio da ih više nema. Zavladala je neugodna tišina i nijedan od braće ga nije htio pogledati. Rekao je: »Vratit ću se kući i stupiti u vezu s ostalim obiteljima. Obavijestit ću Wratha.« Ostala trojica su kimnula i sjurila se niza stube.

Dok su degradima pripremali odbor za doček, Phury je posljednji put pogledao oko sebe, misleći kako bi zaista želio ostati s drugima i boriti se, pobiti kurvine sinove koji su ovo napravili. Čarobnjak se oglasio u njegovoj glavi. Ne žele se više boriti uz tebe jer ti ne mogu vjerovati. Vojnici u svojim redovima ne žele one u koje nemaju povjerenja. Shvati već jednom, stari moj, s ovom stranom si gotov. Pitanje je samo koliko će potrajati dok ne zajebeš sve s Odabranicama.

Taman kad se Phury htio dematerijalizirati, smrknuo se. Nasuprot njemu, na komodi je bila mrlja na jednom od rukohvata za ladice.

Približio se i bolje pogledao, tamnosmeđa... osušena krv. Kad je otvorio ladicu, istih mrlja je bilo i na predmetima koji su se nalazili unutra, na dijamantnom satu Jacob&Co.. dijamantnoj ogrlici i masivnoj dijamantnoj naušnici. Nešto su očigledno vadili iz ove ladice, ali zašto bi jedan degrad ostavio tako skupe stvari? Bilo je teško zamisliti nešto vrednije od tih dijamanata, a što bi zauzimalo jednako malo mjesta.

SV

30

Pogledao je prijenosno računalo Sony VAIO i iPod... kao i desetak drugih ladica u sobi, raspoređenih između kreveta, pisaćeg stola i komode. Sve su bile zatvorene. »Moraš otići.« Phury se okrenuo. Z. je stajao na vratima s izvučenim pištoljem. »Odjebi odavde, Phury. Nisi naoružan.« »Idi.« Z. je ogolio očnjake. »Ne pomažeš nikome.« Prvi zvukovi borbe su se pronijeli kućom u obliku vike i psovki. Phury je gledao kako njegov blizanac odlazi braniti vrstu. Tad se dematerijalizirao iz Lasheve sobe u ured centra za obuku.

SV

31

Četvrto poglavlje »Moraš se odmoriti«, rekla je Cormia kad je Bella još jednom zijevnula.

Fritz je upravo ušao u sobu i skupio prljavo posuđe. Bella je pojela odrezak, pire krumpir i sladoled od mentola i čokolade. Cormia je kušala krumpir... i malo sladoleda.

A mislila je da su M&M savršeni?

Bella se ušuškala medu jastuke. »Znaš, mislim da si u pravu. Zbilja sam umorna. Možda bismo večeras mogle dovršiti maraton?« »To bi bilo odlično«, rekla je Cormia ustajući s kreveta. »Trebaš li nešto?« »Ne«, Bella je zatvorila oči. »Ali, prije no sto odeš, reci mi od čega su te svijeće? Baš su umirujuće.« Ženka je djelovala zastrašujuće blijedo na bijelim čipkastim jastucima. »Načinjene su od svetih trava s One strane. Od svetih trava koje liječe. Trave i cvijeće ukuhane u vodi s Čuvardjevinog izvora.« »Znala sam da su posebne.« »Neću otići daleko«, rekla je Cormia. »A to je dobro.« Kad je izišla iz sobe, pažljivo je zatvorila vrata. »Gospođo?« Pogledala je iza sebe. »Fritze? Mislila sam da ste otišli.« »I jesam.« Pokazao joj je buket koji je držao u ruci. »Morao sam otići po ove ruže.« »Doista su lijepe.« »Stavit ću ih u drugi dnevni boravak.« Izvadio je jednu ružu boje lavande. »Za vas, gospodarice.« »O, hvala vam«, prinijela je nježne latice nosu. »Krasno.« Poskočila je kad joj je nešto dotaknulo nogu. Sagnula se i pogladila crnog mačka po glatkim leđima. »Zdravo, Boo.« Mačak je počeo presti i naslonio se na nju. Bio je toliko težak da je morala prebaciti težinu na drugu nogu. »Obožavam ovog mačka«, rekla je. »Obožava i on vas«, rekao je Fritz. Zatim je oklijevajući upitao: »Gospođo,

SV

ako bih vas smio zamoliti..« »Recite.« »Gospodar Phury je u uredu centra za obuku i vjerujem da bi mu dobro došlo društvo. Možda biste vi...« Mačak je glasno zamjaukao, odšetao do velikih stuba i mahnuo repom. Činilo se kao da bi, da ima ruke, pokazao u smjeru centra za obuku.

Batler se nasmijao. »Čini se da se gospar Boo slaže.« Mačak je ponovno zamjaukao. Cormia je čvršće stegnula ružu kad se uspravila. Možda je ovo dobro. Morala je reći Primužjaku da odlazi. »Željela bih vidjeti njegovu milost, ali jeste li sigurni da je sada...« »Odlično, odlično! Odvest ću vas k njemu.« Batler je odšetao do drugog dnevnog boravka i odmah se vratio. Bio je nekako veseliji i poletniji, kao da obavlja posao koji doista voli. »Hajdemo niza stube, gospodarice.« Boo je opet zamjaukao i poveo ih dolje pa lijevo do crnih vrata skrivenih u kutu. Batler je unio lozinku u brojčanik i otvorio vrata koja su zapravo bila čelična ploča od dvanaest centimetara. Cormia je slijedila Fritza... i našla se u tunelu koji se činio neprekidnim.

Gledala je oko sebe i stiskala skute svog ogrtača. Osjećala se klaustrofobično usred tolikog prostora, ali znala je da su ispod zemlje i da nema izlaza. »Lozinka je jedan devet jedan četiri«, rekao je Batler provjerivši jesu li se vrata za njima zaključala kako treba. »Te godine je izgrađena ova palača. Samo utipkate taj broj u bilo koji od ovih brojčanika. Tunel je načinjen od betona i čelika, zapečaćen je sa svih strana. Sigurnosni sustav nadgleda sve, evo, ovdje su kamere«, pokazao joj je prema stropu. »Ovdje ste jednako sigurni kao u vrtu ili u samoj kući.« »Hvala vam«, nasmiješila se. »Malčice sam se bojala.« »To je sasvim razumljivo, gospođo«, rekao je Fritz. Boo se očešao o njezinu nogu kao da je želi ohrabriti. »Ovuda ćemo«, rekao je Fritz veselo. »Gospodar Phury će biti oduševljen što vas vidi.« Cormia je čvrsto držala svoju ružu i pošla za Fritzom. Pokušavala je složiti prikladne riječi za oproštaj i malčice je zaplakala. Pomislila je na svoju sudbinu, kako ispočetka nije željela biti Prva družica. A sada kad joj se ta želja ispunila, plakala je za svojom jedva stečenom slobodom.

Gore na katu, u dvorani sa statuama, John je otvorio vrata svoje sobe i upalio svjetlo. Qhuinn je polako ušao za njim, kao da ne želi unijeti blato.

SV

Moja soba je vrata do, pokazao je John.

Mobiteli su im se oglasili u isto vrijeme jer im je Phury poslao poruku:

nastava odgođena za sijedeći tjedan. Molim, ulogirajte se na sigurnu stranicu za više informacija. John je odmahivao glavom.

Nastava je odgođena. Klinika uništena. Oteli su Lasha... vjerojatno su ga i mučili.

Posljedice onoga što se dogodilo u svlačionici su se nastavljale.

Loše vijesti... »Nema nastave«, mrmljao je Qhuinn čineći se prezauzetim da spusti torbu na tlo. »Nema nastave ni za koga.« Moramo se vidjeti s Blayem, pokazivao je John. Ne mogu vjerovati da se nije javio otkad je pala noć. Možda bismo trebali otići do njega ?

Qhuinn je odšetao do jednog od ogromnih prozora i pomaknuo tešku zavjesu. »Mislim da me neće tako skoro poželjet vidjeti. Znam da se pitaš zašto.

Vjeruj mi. Trebat će mu više nego malo prostora.« John je odmahnuo glavom i poslao poruku Blayu:

ZeroSum večeras, nema nastave? Ja i Q. imamo vijesti. »Reći će ti da ne može ići. Ako mu pišeš da se nade s nama.« Qhuinn je pogledao preko ramena taman kad se telefon oglasio. Blay je napisao:

Ne mogu večeras, obiteljske obveze. Čujemo se kasnije.

John je vratio mobitel u džep. Što se dogodilo? »Ništa. Sve... pojma nemam.« Netko je pokucao na vrata šakom veličine muške glave. »Da«, viknuo je Qhuinn.

Wrath je ušao. Činio se još zlokobnijim nego maloprije, kao da se još loših vijesti srušilo na njega. U ruci je držao crni metalni kovčeg i klupko kožnatih vrpci. Podignuo je teret i strogo pogledao u Qhuinna. »Ne moram ti reći da se s ovim ne ponašaš kao šupak, je li tako?« »Ne, gospodine. A što je to?« »Pozdravi svoje nove najbolje prijatelje«, rekao je kralj stavivši kovčeg na krevet. Otvorio je dvije crne bravice i podignuo poklopac. »Opa«, rekao je Qhuinn.

Opa, oblikovao je ustima John. »Nema na čemu.« Unutra, u zaštitnom kartonu, su lijepo spavala dva pištolja Heckler&Koch na

SV

samopunjenje. Nakon što je provjerio je li napunjen, Wrath je jednoga pružio Qhuinnu držeći za cijev. »V. će ti napraviti identifikacijski dokument na Starom jeziku. Ako sranje postane kritično, pokazat ćeš ga i svatko tko te zajebava će imati posla sa mnom.

Fritz će ti naručiti toliko streljiva da će marinci postati ljubomorni.« Kralj je dobacio Qhuinnu kožnate futrole za prsa. »Kad si s njim, uvijek si naoružan. Čak i u kući. Je li to jasno? Tako stvari stoje.« Dok je Qhuinn odmjeravao težinu oružja u ruci, John je očekivao nekakvu nezgrapnu šalu. No umjesto toga je čuo: »Želim slobodan pristup vježbalištu za pucanje. Želim biti tamo barem tri puta tjedno. Barem.« Wrath se koso nasmiješio. »Nazvat ćemo tu kuju po tebi, može?« John se osjećao kao voajer stojeći između njih i ne govoreći ništa, no bio je fasciniran Qhuinnovom promjenom. Saljivac je nestao. Ovaj lik je bio strogo poslovan, još tvrdokorniji nego što je njegov izgled dao naslutiti. Pokazao je prema vratima: »Otvaraju li se u njegovu sobu?« »Da.« »Dobra večer, moje dame.« Vishous je ušao u sobu, i nisu se samo Qhuinnove oči zapalile kad ga je vidio. Brat je sa sobom nosio teški lanac s pločicom, par kliješta i kutiju s alatom. »Sjedni, mali«, rekao je V. »Hajde«, kimnuo je Wrath prema krevetu. »Vrijeme je da dobiješ lance. Ta pločica nosi Johnov grb. Dobit ćeš i tetovažu. Ovo je doživotno, kao što sam ti već rekao.« Qhuinn je sjeo bez riječi. V. je stao iza njega, stavio mu teški lanac oko vrata i zatvorio posljednju otvorenu kariku. Pločica je visjela malo niže od njegovih ključnih kosiju. »Ovo se skida samo ako umreš ili dobiješ otkaz«, rekao mu je V. »Usput rečeno, ako dobiješ otkaz dok si još živ, otpusno pismo ti je zapravo giljotina, znaš? Tako skidamo lanac. Ako rikneš, skinut čemo ga kliještima. Ružno je skrnaviti mrtve. A sad tetovaža.« Qhuinn je počeo skidati majicu. »Oduviiek sam želio tetovažu...« »Samo ti ostavi majicu.« Kad je V. otvorio svoju kutiju s alatom i izvadio pištolj za tetoviranje, Qhuinn je počeo zavrtati rukav. »Ne, ne treba mi ni tvoja

SV

ruka « Kad se Qhuinn smrknuo, Vishous je uključio kabel u zid i stavio rukavice od crnog lateksa. Otvorio je jednu malu crnu staklenku i jednu malu crvenu te jednu veliku posudu s nekom prozirnom otopinom. »Okreni se prema meni.« Brat je izvadio komad bijele gaze i probor za sterilizaciju dok se Qhuinn okrenuo položivši ruke na koljena. »Pogledaj prema gore.« Na lice, pomislio je John gledajući Vishousa kako briše Qhuin nov lijevi obraz. Qhuinn se nije ni trznuo. Nije ni trepnuo kad mu se približila vrteća igla.

John je pokušavao vidjeti što će to V. nacrtati, ali nije mogao. Čudilo ga je što koristi crvenu. Čuo je da je dopuštena samo crna boja...

Kvragu... pomislio je John kad se V. odmaknuo. Nacrtao z obris suze na Qhuinnovom obrazu.

Wrath je progovorio: »To je simbol tvoje volje da proliješ vlastitu krv za Johna. Također svima daje jasno na znanje koja je tvoja pozicija. Ako John umre, suza će biti ispunjena crnom tintom, što će značiti da si časno štitio nekoga važnoga. Ako ne bude kako treba, bit će prekrižena znakom X i pokazivat će tvoju sramotu cijeloj vrsti.« Qhuin je ustao i pogledao se u zrcalo. »Sviđa mi se.« »Odlično«, rekao je V. suhoparno i namazao mu tetovažu nekakvom mašću. »Možeš li mi napraviti još jednu?« V. je pogledao Wratha i zatim slegnuo ramenima. »Što bi ti?« Qhuinn je pokazao palcem prema svom zatiljku. »Želim da mi ispišeš >osamnaesti kolovoza dvije i osme<, ali na Starom jeziku, tu iza na vratu. Neka se brojevi dobro vide.« Današnji datum, pomislio je John.

V. je kimnuo. »U redu. Takvo sranje mogu učiniti za tebe. Morat ću crnom jer crvena je samo za posebne prilike.« »Da, odlično«, rekao je Qhuinn. Sjeo je na krevet, podvio noge pod sebe i ogolio vrat. »Molim, slovima ispiši brojeve.« »Bit će velika.« »Neka.« V. se nasmijao. »Sviđaš mi se, i to fakat. Sad podigni taj lanac da mogu početi.«

SV

Sve se odvilo poprilično brzo, pištolj za tetoviranje je cvilio poput automobilskog motora, kao da turira i smiruje se naizmjence. V. je podcrtao natpis lijepim, umjetničkim potezom i zatim ga povukao oko cijele tetovaže, koja je na kraju izgledala poput otmjene plakete.

Ovog puta je John stajao iza V.-a i cijelo vrijeme gledao kako iscrtava.

Napravio je doista prekrasnu tetovažu, koja se lijepo isticala na Qhuinnovom dugom vratu i zlatnoj koži. Sad i John poželi tetovažu, Ali kakvu? »Eto, gotov si«, rekao je V. brišući tetovažu onom bijelom gazom, sada punom crnih mrlja. »Hvala ti« rekao je Qhuinn dok ga je V. mazao onom mašću. »Puno ti hvala.« »Nisi je još ni vidio. Možda sam ti ispisao >tupko< na vratu.« »Ma ne, ne bih nikada sumnjao u tebe«, rekao je Qhuinn široko se smiješeći Bratu.

Vishous se malčice nasmijao, a njegovo tvrdokorno, tetovažama obilježeno lice se malčice smekšalo i pokazalo odobravanje. Vishous se rukovao s Qhuinnom, spakirao svoje stvari i otišao iz sobe. Qhuinn je ušao u kupaonicu i pomoću malenog zrcala pogledao V.-ov rad.

Prekrasno je, pokazivao je John iza njega. Stvarno je prekrasno. »Baš sam takvu i htio«, rekao je Qhuinn gledajući tintu koja mu je pokrivala cijeli zatiljak. Kad su se vratili u spavaću sobu, Wrath je izvadio ključeve iz džepa i bacio ih Qhuinnu. »Od mercedesa. Kad ideš negdje s njim, vozit ćeš taj auto dok ti ne nabavimo novi. Blindiran je i brži od svega na ovim cestama.« »Smijem li ga voditi u ZeroSum?« »Pa nije zatvorenik.« John je lupio nogom o pod i pokazao nisam ni pičkicu. Wrath se glasno nasmijao. »Nisam ni rekao da jesi Johne. Daj mu lozinke od svih ulaza, tunela i vratnica.« »Što je s nastavom?« upitao je Qhuinn. »Kad ponovno krene, hoću li i tada biti s Johnom? Iako sam izbačen iz programa?« Wrath je zastao pored vrata. »Time ćemo se baviti kad bude vrijeme za to. Budućnost nam je jebeno maglovita. Kao obično.« Kad je kralj otišao, John je pomislio na Blaya. Doista je trebao biti s njima i proživjeti sve ovo.

SV

Htio bih ići u ZeroSum, pokazao je. »Zašto? Misliš da ćeš tako izvući Blaya?« Qhuinn je uzeo drugi pištolj iz kovčega i napunio ga. Spremnik je uklizao na svoje mjesto uz šapat i klik.

Moraš mi reći što se događa. I to odmah.

Qhuinn je stavio kožnate futrole na sebe i ubacio pištolje na njihova mjesta.

Izgledao je... moćno. Smrtonosno. S tom crnom kosom, pirsinzima i tetovažom ispod oka izgledao je poput Brata. Što se dogodilo između tebe i Blaya? »Otjerao sam ga i bio sam doista zloban.« Blagi Bože... zašto? »Bio sam na putu u zatvor zbog ubojstva, sjećaš se? Pojeo bi se živ od brige za mene. Uništio bi si život. Lakše mi je da me mrzi nego da život provede u samoći.« Bez uvrede, ali zar si mu zbilja toliko važan?

Qhuinnove raznobojne oči su se žarile u Johna. »Jesam. I ne pitaj me ništa o tome.« John je znao prepoznati granicu. Reklo bi se da je u ovom razgovoru naletio na bodljikavu žicu pod naponom.

Ipak želim ići u ZeroSum i želim mu dati priliku da nam se pridruži.

Qhuinn je izvadio laganu jaknu iz svoje torbe i djelovao je kao da se pokušava sabrati dok ju je navlačio. Kad se ponovno okrenuo prema Johnu, izgledao je poput istog starog pametnjakovića kakav je prije bio. »Vaša želja je moja zapovijed, prinče moj.« Nemoj me tako zvati.

Kad je John krenuo prema izlazu, poslao je poruku Blayu, nadajući se da će ipak doći. Možda popusti ako ga bude dovoljno gnjavio? »Kako ću te onda zvati?« rekao je Qhuinn skočivši ispred Johna i teatralno, uz naklon otvorio mu vrata. »Bi li ti bilo draže >vaša visosti<?« Ma daj, prestani. »A dobro staro >gospodaru<?« Kad ga je John ljutito pogledao, Qhuinn je slegnuo ramenima i rekao: »Dobro. Onda budi >tupko<. Ali sam si kriv, dao sam ti opcije.«

SV

Peto poglavlje Glimera je dvije stvari voljela najviše na svijetu: dobar tulum i dobar sprovod. Umorstvo Lashevih roditelja im je priuštilo obje. Phury je sjedio ispred računala u centru za obuku, a glava ga je boljela točno iza lijeve očne jabučice.

Osjećao se kao da mu čarobnjak zabija pijuk u optički živac.

Nije pijuk, nego bušilica, stari moj.

Pa da, pomislio je Phury. Naravno da je bušilica.

Ma je li to sarkazam, rekao je čarobnjak. Ah da. Planirao si biti jadni drogeraš i razočaranje svoje braće, a sad kad si uspio, malčice si se uobrazio. Možda bi mogao pokrenuti seminar. Phury, sin Aghonyjev, i njegovih deset koraka prema postanku sasvim, sasvim promašenim slučajem. Mogu li ja započeti? Krenimo s osnovama: roditi se.

Phury je položio katove na stol i protrljao sljepoočnice, pokušavajući ostati u stvarnom svijetu, umjesto u čarobnjakovoj pustinji od kostiju. Zaslon ispred njega je sjao, a on je zurio u njega i razmišljao o svim sranjima koje je upravo primao u ulaznu poštu Bratstva.

Glimera je jednostavno odbijala shvatiti. Poslao im je poruku kojom ih je obavijestio o napadima i istaknuo važnost preseljenja u sigurne kuće izvan Caldwella. Pažljivo je birao riječi jer nije htio sijati paniku, ali očigledno nije bio dovoljno jasan. Svatko bi pomislio da je dovoljno reći kako su njihov vođ i njegova šelan zaklani u vlastitom domu.

Bože dragi, Degradacijsko društvo je u posljednje vrijeme za sobom ostavilo toliko smrti, pogotovo sinoć i preksinoć. Glimera nije željela slušati, pa se lako moglo očekivati još nepotrebno prolivene krvi. Lash je znao gdje stanuje svaki pojedini član aristokracije, tako da postoji šansa da veliki dio glimere riskira vlastiti život tim otkrićem. Jadni dečko čak nije morao izdati sve adrese na mukama. Da su degradi ušli u bilo koju od aristokratskih kuća, lako bi pronašli sve ostale pomoću vizitki, rokovnika, pozivnica, adresara Lasheve izdaje na mukama će biti poput razornog potresa. Odnijet će sve sa sobom.

Ali jesu li se aristokrati mislili opametiti? Nisu.

Prema onome što piše u elektroničkoj poruci koju je upravo dobio od blagajnika Vijeća princepsa, idioti neće otići u svoje sigurne kuće. Umjesto toga će oplakati ovaj »zastrašujući gubitak tako dobro prilagođenih i hvalevrijednih ženke i mužjaka« priredivši još jedan tulum. Vjerojatno samo zato da iniciraju borbu za poziciju novog vođa. Blagajnik ga je za kraj obavijestio da će Vijeće glimere

SV

potraživati dug koji Qhuinn ima vratiti Lashevoj obitelji. Kako su samo nesebični. Ne žele oni novac za sebe da bi, recimo, proslavili ustoličenje novog vođa, Bože sačuvaj, nikako. Oni se žele pobrinuti za to da zla djela uvijek budu kažnjena«.

Ma dakako.

Hvala Bogu što se Qhuinn oslobodio glimere, pomislio je Phury iako je Wrathovo imenovanje malog kao abstrux nothruma, i to retroaktivno, bilo itekako šokantan i hrabar potez. I to samo zbog toga što se svima činilo da je Qhuinn na krivi način prekinuo bezazlenu svađu moralo se dogoditi još nešto, nešto o čemu nisu htjeli govoriti. Inače Wrathov postupak ne bi imao nikakvog smisla. Glimera će saznati da Wrath zapravo štiti Qhuinna i taj potez će mu se vratiti i ugristi ga za dupe. Usprkos tome, Phury je bio sretan što se sve riješilo na taj način. John, Blay i Qhuinn su bili najbolji među svim učenicima, a Lash... Lash je uvijek bio problem.

Možda je Qhuinn imao raznobojne oči, ali Lash je bio defektan. Nešto je s tim malim pošlo ozbiljno po zlu.

Računalo je bipnulo kad je još jedna poruka stigla u sandučić Bratstva.

Ovog puta se javio vođev izvršitelj poslova. Frajer se za lagao za »snažan otpor prema tragičnom nizu gubitaka, koji bez obzira na sve predstavlja malen rizik za naše visoko osigurane i nadgledane domove. Sada je najbolje da se svi okupimo i dostojno ispratimo drage nam pokojnike...« Glupost je doista neuništiva. Svatko s imalo mozga u glavi bi odmah spakirao svoje komplete Vuittonivih putnih torbi i pobjegao iz Caldwella dok se prašina ne slegne. Ali ne, oni će radije lijepo prošetati svoje frakove i bijele rukavice i praviti se da su u filmovima Merchant i Ivory, sa svojom crnom odjećom i ceremonijalnim izrazima žalovanja. Mogao je čuti lažne i pretjerane izraze sućuti dok livrirani slugani hodaju uokolo s poslužavnicima punim kanapea, a politička borba kulja ispod površine.

Nadao se da će se opametiti, jer iako su mu jebeno išli na živce, nije želio da se, takoreći, probude mrtvi. Wrath im je mogao pokušati zapovjediti da napuste Caldwell, ali oni bi vjerojatno postali još uporniji. Kralj i aristokracija nisu prijatelji. Jedva da su i saveznici. Stigla je još jedna poruka i bila je manje-više ista. Ostajemo ovdje i priredit ćemo tulum. Čovječe, kako bi mu taman sjela žiža...

Sjela bi mu i..

Otvorila su se vrata ormara i Cormia je izišla iz tajnog prolaza. Držala je ružu boje lavande u elegantnoj ruci, a lice joj je bilo graciozno smireno.

SV

»Cormia«, rekao je, a potom se osjećao poput glupana. Kao da je jučer promijenila ime u Trixie ili Irene. »Je li sve u redu?« »Nisam vam htjela smetati. Fritz je predložio...« Okrenula se kao da očekuje da batler stoji iza nje. »Ah... on me je doveo ovamo.« Phury je ustao, misleći da ovo batler vraća dug od prethodne noći kad ih je prekinuo u kinu. Taj slugan je pravi junak »Neka, drago mi je.« Pa možda to i nije baš pravi izraz. Nažalost, njegova želja za dimom je ostala zasjenjena željom za nečim drugim. A i to drugo uključuje njegova usta.

Stigla je još jedna poruka i oboje su pogled; u zaslon. »Ako ste zauzeti, ja mogu otići...« »Nisam.« Glimera nije ništa pametnija od zida, a njega je već boljela glava, tako da više nije imalo smisla boriti se s njihovom nedokaznošću i tvrdoglavošću. Tragično je bilo to što nije mogao ništa dok se ne dogodi još jedna nesreća, a i tad će im opet slati poruke... Ali neće on, zar ne? Bio je zadužen za tipkovnicu samo zato što su se svi ostali borili. »Kako si?« upitao ju je da prekine tijek crnih misli. I bilo mu je bitno da sazna kako je.

Cormia je pogledala oko sebe. »Nikad ne bih pogodila kako se dolazi ovamo.« »Bi li htjela razgledati?« Oklijevala je i pružila ružu boje lavande prema njemu... bila je iste boje kao narukvica koju joj je poklonio John Matthew. »Mislim da moja ruža želi vode.« »To mogu srediti«, rekao je Phury. Izvadio je bocu vode Poland Spring, otvorio je i stavio na stol. »Mislim da će joj ovo biti dovoljno.« Gledao je Cormijine ruke kako stavljaju ružu u improviziranu vazu. Bile su tako dražesne i blijede... i trebale su biti na njegovoj koži. Posvuda po njemu.

Izvukao je rubove košulje iz hlača da ga pokriju. Mrzio se šlampavo odijevati, ali bolje je biti neuredan nego da ona primijeti da se već ukrutio. A jest.

Skroz. Imao je osjećaj da će biti tako kad god mu se ona približi. Sve se promijenilo one noći kad je svršio u njezin dlan.

Otvorio je vrata prema hodniku: »Dodi, pogledaj gdje se održava naša obuka.« Krenula je za njim, a on joj je pričao o svemu što se radi u teretani, u prostoriji s opremom, post traumatskoj prostoriji i vježbalistu za pucanje. Bila je

SV

zainteresirana, ali nije postavljala pitanja, pa je pomislio da mu možda želi nešto reći, mogao je pretpostaviti o čemu se radi. Namjerava se vratiti na Onu stranu.

Zastao je pored garderobe. »Ovdje se dečki tuširaju i presvlače. Dolje su učionice.« Kriste, nije želio da ona ode. Ali što je drugo mogao očekivati? Ostavio ju je ovdje bez ikakve svrhe.

Ni ti nemaš svrhe ovdje, istaknuo je čarobnjak. »Dođi, želim ti pokazati učionice«, rekao je želeći odugovlačiti. Pokazao joj je učionicu u kojoj je on predavao, osjećajući se čudnovato ponosnim zbog svog posla.

Bivšeg posla. »Što je sve to?« upitala je pokazujući prema ploči ispisane brojkama. »O... da...« Prišao je ploči, uzeo spužvu i brzo obrisao analizu broja eksplozije u centru Caldwella. »Zar mislite da ne znam čime se Bratstvo bavi:« »To ne znači da te želim podsjećati na to.« »Hoćete li se vratiti u Bratstvo?« Sledio se i pomislio da joj je Bella vjerojatno rekla. »Nisam znao da si čula da sam izbačen.« »Žao mi je, ne tiče me se...« »Ne, u redu je... i, da, mislim da su moje borbe pri kraju.« Pogledao je preko ramena i iznenadio se koliko je savršena, tako naslonjena na jedan od stolova za kojima su sjedili učenici, ruku prekriženih na prsima. »Čuj... bi li ti smetalo da te nacrtam?« Zarumenjela se. »Pa mislim... u redu, ako želite. Moram li išta raditi?« »Samo ostani tako.« Vratio je spužvu na mjesto i uzeo komad krede. »Zapravo, bi li mogla raspustiti kosu?« Nije odgovorila, pa ju je pogledao i iznenadio se kad je vidio da vadi zlatne ukosnice iz kose. Plavi valovi su se spuštali jedan po jedan i pravili okvir oko njezina lica, vrata, ramena. Sjala je čak i na nelijepom neonskom svjetlu učionice. »Sjedni na stol«, rekao joj je promuklo. »Molim te.« Napravila je kako je rekao i prekrižila noge... i, tako mi svih svetaca, onaj njezin ogrtač se rastvorio i ogolio joj bedro. Kad ga je pokušala namjestiti, prošaptao je: »Ostavi.« Ruke su joj se smirile. Tad ih je pomaknula iza leđa i naslonila se na

SV

dlanove. »Može li ovako?« »Ne miči se.« Phury ju je polako crtao, kreda je postala njegove ruke koje miluju njezino tijelo, zadržavaju se na njezinom vratu, grudima, oblim bokovima i kližu niz njezine noge. Vodio je ljubav s njom dok je prenosio njezinu sliku na ploču. Čulo se samo paranje krede. Ili je to bio njegov dah. »Jako ste dobri«, rekla je.

Oči su mu bile prezauzete i prepohlepne da bi joj odgovorio, bio je previše zanesen onime što je zamišljao da joj radi. Nakon vječnosti koja je potrajala samo trenutak odmaknuo se i pogledao svoje djelo. Savršenstvo. Bila je to ona, ali još i više od nje. Čak je i Cormia morala primijetiti primjesu seksualnosti koju je unio u crtež. Nije ju želio šokirati, ali nije mogao promijeniti taj vid svoga rada.

Naslućivao se u svakoj liniji njezina tijela, poze i lica. Bila je ženstveni ideal seksualnosti. Barem njemu. »Gotovo je«, grubo je rekao. »Jesam li to ja?« »Ovako te ja vidim.« Nastala je duga tišina. Tad je rekla zapanjenim glasom: »Vi me smatrate lijepom.« Pratio je poteze koje je povukao kredom. »Da, smatram te lijepom.« Tišina kao da ih je još više udaljila i postalo mu je neugodne »Pa sad...« rekao je, »ne smijemo ovako ostaviti ovaj crtež...« »Molim vas! Ne«, viknula je pružajući ruku prema njemu. »Dajte da se još malo gledam. Molim vas.« U redu. Dobro. Što god ona želi. Kvragu, sada bi mogla zapovjediti njegovome srcu da ne kuca, a ono bi jedva dočekalo da ispuni njezinu želju.

Postala je njegov kontrolni toranj, gospodarica njegova tijela, i sve što mu naredi da napravi ili kaže, odmah bi poslušao. Ne bi postavio ni jedno jedino pitanje.

Negdje u primozgu je znao da su to karakteristike vezanoga mužjaka. Tvoja ženka ti zapovijeda i to je to. Ali on se nije mogao vezati za nju, je li tako? »Tako je lijepa«, rekla je uperivši zeleni pogled u ploču. Okrenuo se prema njoj. »To si ti, Cormia. Ti si takva.« Oči su mu sijevnule, a ona je pokrila otkrivenu nogu kao da joj je neugodno. »Molim te, nemoj«, prošaptao je, ponavljajući njezine riječi. »Dopusti mi da te još malo gledam. Molim te.«

SV

Napetost je rasla između njih, odzvanjala je učionicom. »Zao mi je«, rekao je, iznerviran samim sobom. »Nisam htio da ti bude neugodno...« Njezine ruke su popustile, a bogata bijela tkanina se tako poslušno otvorila da mu je došlo da je pogladi po glavi i baci jo; tost. »Vaš miris je tako ik«, rekla je dubokim glasom. »Da«, spustio je kredu i udahnuo miri« asmina. »I tvoj je.« »Želite me poljubiti, zar ne?« Kimnuo je. »Da. Želim.« »Izvukli ste košulju iz hlača. Zašto?« »Ukrutio sam se. Istog trena čim si ušla u ured.« Počela je siktati, mičući pogled s njegovih prsa na bokove. Kad je otvorila usta, znao je točno na što misli. Na njegovo svršavanje u njezin dlan. »To je nevjerojatno«, tiho je rekla. »Kad sam blizu vas, ništa drugo mi nije važno. Ništa osim...« Prišao joj je. »Znam.« Kad je stao ispred nje, podignula je pogled. »Hoćete li me poljubiti?« »Ako mi dopustiš.« »Ne bismo smjeli«, rekla je i primila ga za prsa. No nije ga odgurnula, nego je zgrabila njegovu košulju kao da je pojas za spašavanje. »Ne bismo smjeli.« »Istina.« Vratio je pramenčić kose iza njezina uha. Očajnički je želio biti u njoj, na bilo koji način. U njegovom čeonom režnju je nastao kratki spoj. Dok je stajao pred njom, osjećao je isključivo potrebu jednog mužjaka. »Ali ovo bi moglo biti privatno, Cormia. Između tebe i mene.« »Privatno... sviđa mi se privatno.« Podignula je bradu, nudeći mu ono što je htio. »I meni isto«, zarežao je i spustio se na koljena.

Cormia se zbunila. »Mislila sam da me želite poljubiti...« »Želim.« Primio ju je za gležnjeve i gladio je po listovima. »Umirem od želje da te poljubim.« »Ali zašto onda...« Nježno joj je razmaknuo noge, a onaj blaženi ogrtač je pao sasvim na stranu i pokazao mu sve; njezine bokove, bedra i onaj maleni procjep koji je toliko želio.

Phury je oblizao usnice i pomaknuo ruke s unutarnje strane njezinih nogu,

SV

polako ih razmičući sve više. Senzualno je uzdahnula i pomaknula se unatrag da mu napravi mjesta, uvjeravajući ga da je upravo tamo gdje i on, da je jednako spremna za ono što slijedi. »Nagni se unatrag«, rekao joj je. »Nagni se i pruži leđa.« Oh, kvragu... bila je glatka poput tučenog vrhnja, naslanjala se unatrag sve dok nije legla na stol. »Ovako?« »Da... baš tako.« Dlanom joj je nježno ispravio nogu i položio njezino stopalo na svoje rame.

Počeo ju je ljubiti u gležanj i penjao se toplim dlanovima i usnama sve više i više.

Stao je na sredini njezina bedra da se uvjeri da je dobro. Gledala ga je ogromnim zelenilu očima, s prstima na usnicama, uzbuđeno dišući. »Je li ti dobro?« rekao je promuklim glasom. »Jer kad počnem, bit će mi. teško stati, a ne želim te uplašiti.« »Što ćete mi učiniti?« »Isto ono što si ti meni učinila svojim dlanom, samo što ću ja koristiti usta.« Zastenjala je, a oči su joj se zavrtjele unatrag. »O, mila Čuvardjevo...« »Je li to da?« »Da.« Posegnuo je za pojasom njezina ogrtača. »Pobrinut ću se za tebe. Vjeruj mi.« Sranje, itekako je znao da hoće. Jedan dio njega je s apsolutnom sigurnošću znao da će je zadovoljiti iako to nikada ranije nije pokušao.

Odvezao je vrpcu i ogolio njezino tijelo.

Pokazalo mu se od visokih, čvrstih grudi do ravnog trbuha pa do prekrasnih blijedih usana njezina spolovila. Kad je spustio ruku i položio je na vrh njezina brežuljka, postala je crtež koji je načinio dan ranije, sva senzualna, ženstvena i moćna... no ovog puta je bila stvarna, ženka od krvi i mesa. »Isuse... Kriste.« Očnjaci su mu izbili u usta, podsjećajući ga da se već neko vrijeme nije nahranio. Iz njegova grla je doprla buka koja je mogla biti i zahtjev i molba u isto vrijeme, a nije znao želi li više njezinu krv ili njezino spolovilo. A je li to uopće bilo važno? »Cormia... trebam te.« Način na koji je razmaknula noge bio je dar ljepši od ičega što je u životu primio. Kad se još malčice otvorila, vidio je rupičastu srž koju je tražio. Već je svjetlucala.

SV

Svjetlucat će još i više.

Zarežao je i zaronio ravno u središte njezina tijela. Oboje su uzviknuli. Kad ga je rukama primila za kosu, jako ju je uhvatio za bokove i unio se još dublje Bila je tako topla na njegovim usnama, topla i mokra, a on ju je činio još toplijom i mokrijom dok je njezinu srž ljubio francuskim poljupcima. Dok je stenjala, oboje su ih preplavili nagoni, on je lizao sve žešće, a ona njihala bokovima naprijed-natrag.

Bože, zvukovi su bili nevjerojatni. A okus još i bolji.

Kad je pogledao uz njezin trbuh prema čvrstim grudima, morao je dotaknuti njezine male bradavice. Nježno ih je uštipnuo i pogladio palčevima.

Skoro je svršio od njezina izvijanja. To je jednostavno previše. »Brže miči bokovima«, rekao je. »Molim te... njiši bokove prema meni.« Kad se njezina zdjelica počela njihati, pružio je jezik i dopustio mu da ga jaše kako želi, neka samu sebe zadovolji njegovim tijelom. No nije dugo izdržao.

Morao joj je doći još bliže. Primio ju je rukama za bokove i pritisnuo svoje lice, od brade do nosa, na nju. Postala je sve što može kušati, omirisati i znati. Sad se treba uozbiljiti. Pomaknuo se više i počeo neprestance lizati vrh njezine srži, znajuči da je pogodio pravo mjesto po njezinim uzdisajima. Kad je počela pumpati bokovima još brže, uhvatio ju je za ruku da je ohrabri. Tako je jako uhvatila ponuđeni dlan da je ostavila tragove noktiju, a to je bilo upravo fantastično. Želio je te malene polumjesece i na svojim leđima... i na dupetu, a sve to dok se zabija u nju. Želio je biti svuda po njoj, u njoj. Želio ju je obilježiti da bude samo njegova.

Cormia je znala da njezino tijelo radi isto ono što je Primužjakovo tijelo radilo dan ranije. Nadolazeća oluja i hitnost koju je osjećala, kao i toplina koja je jurila njezinim tijelom, su joj govorili da je baš tamo gdje je i on bio.

Na rubu.

Primužjak je bio ogroman između njezinih nogu, njegova ramena su je sasvim rastavila. Njegova prekrasna raznobojna kosa se prosula po njezinim bedrima, a njegove usne na njezinoj srži, usne s usnama, klizav jezik među skliskim naborima. U isto vrijeme joj je bilo i predivno, i zastrašujuće, i neizbježno... nije biia sasvim obuzeta i uplašena samo zbog njegove ruke na svojoj.

Dodir je bio bolji od svih riječi ohrabrenja, najviše zbog toga što bi zbog riječi morao prekinuti ovo što joj upravo radi, a to bi bilo ravno zločinu. Taman kad je pomislila da će se raspasti na dijelove, val energije se prolio po njoj, skupio je i odveo na neko drugo mjesto dok se njezino tijelo njihalo u ritmu. Kad

SV

je sva ta prekrasna napetost napokon puknula, oslobođenje je bilo tako lijepo da su joj suze jurnule na oči i viknula je nešto... a možda nije ništa, možda je samo eksplodirao njezin dah.

Kad je bilo gotovo, Primužjak je podignuo glavu i posljednji put polako liznuo njezinu srž. »Jesi li dobro?« upitao ju je, gledajući je divnim žutim očima.

Otvorila je usta želeći odgovoriti. Kad ništa pametno nije izišlo, samo je kimnula. Primužjak je polako oblizivao svoja usta, pokazujući vrhove očnjaka koji su se dobro vidjeli... i još više su se izdužili kad je pogledao njezin vrat.

Pomaknula je glavu u stranu i ponudila mu svoju venu, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. »Uzmite od mene«, rekla je.

Oči su mu sijevnule i pomaknuo se na njezino tijelo, ljubeći je po trbuhu i bradavicama, polako i lijeno. Tad su se njegovi očnjaci našli iznad njezina vrata. »Jesi li sigurna?« »Da, o, Bože!« Ugrizao ju je jako i duboko, a sve se dogodilo tako brzo... baš kako je i zamišljala. On je Brat s potrebom za onim što ih sve drži na životu, a ona nije kristalna figurica koja se lako može slomiti. Ona je davala, a on uzimao i opet se javila ona divlja hitnost od maloprije. Pomaknula se na stolu, razmaknula noge. »Uzmite me. Dok to činite... budite u meni.« Bez prekidanja pečata na njezinom vratu divlje je zarežao i raskopčao pojas, dok je kopča udarala o stol. Pomaknuo ju je do ruba stola, primio je rukama iza koljena i otvorio je. Osjetila je nešto vrelo i tvrdo... i tad je stao.

Sisanje je prešlo u polagano lizanje pa u nježne poljupce, sve dok se nije sasvim smirio i počeo samo disati. Mogla je omirisati seks u njegovoj krvi, još uvijek je osjećala njegov tamni miris, još je osjećala njegovu potrebu za njezinom venom, ali nije se micao iako mu se ona ponudila. Pustio joj je noge, nježno ih spustio na pod. Podignuo ju je i zario glavu u njezinu kosu. Nježno ga je grlila, a ogromna težina njegovih kostiju i mišića joj nije smetala. »Jeste li dobro?« rekla mu je u uho. Odmahnuo je glavom i približio joj se još više. »Moram ti nešto reći jer to trebaš znati.« »Što vas mori?« rekla je gladeći ga po ramenu. »Recite mi.« Rekao je nešto što nije čula. »Molim?« »Ja sam... djevac.«

SV

Šesto poglavlje »Večeras?« pitala je Xhex. »Večeras ideš na sjever?« Rehv je kimnuo i vratio se nacrtima za svoj novi klub. Listovi papira su bili prostrti po njegovom stolu, plavi arhitektonski nacrti su odjednom zauzeli mjesto ostale papirologije. Ne. Nije htio ovako. Prostor je bio preotvoren. Želio je nacrt prepun malenih mjesta kamo ljudi mogu pobjeći u sjenu. Želio je plesni podij, naravno, ali ne kvadratnog oblika. Želio je nešto neobično. Jezivo. Malčice prijeteće i jako elegantno. Želio je da odiše Edgarom Allanom Poeom, Bramom Stokerom i Tackom Rasparačem, sve u niklom obloženom kromu glatke crne boje. Spoj viktorijanskog i modernoga gotičkog stila. Ovo sranje koje su mu ponudili je izgledalo baš kao i svaki klub u gradu. Odgurnuo je nacrte i pogledao sat. »Moram ići.« Xhex je prekrižila ruke na prsima i stala na vrata. »A ti nećeš nikamo.« »Želim ići s tobom.« »Je li ja to imam neki gadan deja vu?. Nismo li ovo prošli preksinoć? Kao i sto puta prije toga? Odgovor će uvijek biti ne.« »Zašto?« planula je. »Nikako ne razumijem zašto. Trezu dopuštaš da ide.« »Trez je drugo.« Rehv je izvukao svoj kaput od samurovine i otvorio ladicu na pisaćem stolu. Novi par Glockova četrdeset koje je upravo kupio su savršeno ulegli u futrole koje je stavio skupa s odijelom Bottega Veneta. »Znam što radiš. S njom.« Rehv se skamenio. Zatim je nastavio stavljati pištolje u njihove futrole. »Naravno da znaš. Nađem se s njom. Predam joj novac. Odem.« »Nije samo to.« Pobrinio se da vidi njegove očnjake. »Jest.« »Nije. Zar je to ono što ne želiš da vidim?« Rehv je zagrizao da ne opsuje i ljutito je pogledao. »Nemaš što vidjeti. Točka.« Xhex je rijetko kada odustajala, ali shvatila je da više ne smije navaljivati.

Iako joj se ljutnja krčkala u očima, rekla je: »Promjene rasporeda nisu dobre. Je li ti rekla zašto?« »Nije.« Krenuo je prema vratima. »Ali ovo će biti samo posao, kao i obično.«

SV

»Nikad nije samo posao kao i obično. To si zaboravio.« Pomislio je na godine prljavoga sranja i činjenicu da je budućnost nosila samo još više istoga. »U krivu si što se tiče zaboravljanja. Vjeruj mi.« »Reci mi nešto. Ako te pokuša ozlijediti, hoćeš li pucati s namjerom da ubiješ?« »Pravit ću se da me to nisi pitala.« Sama tema ovog razgovora je bila dovoljna da poželi oderati vlastitu kožu i poslati je na kemijsko čišćenje. Bilo mu je više nego grozno pojmiti da ga Xhex poziva na red zbog nečega o čemu nije volio razmišljati. Istina je bila da je dio njega volio to što mora raditi jednom mjesečno. Ta realnost mu je bila nepodnošljiva u svijetu u kojem je živio, u svijetu u kojem mu je dopamin dopuštao da živi, u svijetu koji je bio donekle normalan i zdrav. Taj mali komad ružnoće u njegovom srcu je bio nešto što jebeno nikada neće podijeliti ni s kim.

Xhex je stavila ruke na bokove i podignula glavu, zauzimajući svoju klasičnu svađalačku pozu. »Nazovi me kad bude gotovo.« »Uvijek te nazovem.« Složio je nacrte za klub, uzeo svoju prtljagu za jedno noćenje i izišao iz ureda u slijepu uličicu. Trez ga je čekao u bentleyju i pomaknuo se s vozačeva sjedala čim ga je vidio. Maurov glas se pojavio u Rehvovoj glavi, dubok i melodiozan.

Dolazim za pola sata provjeriti prostor i gajbu. »Odlično.« Reci mi da nisi na lijekovima.

Rehv ga je potapšao po ramenu. »Nisam već sat vremena. Da, ponio sam protuotrov.« Dobro. Oprezno vozi, šupčino. »Neću. Ciljat ću kamione i odbjeglu divljač.« Trez je zatvorio vrata i koraknuo unatrag. Kad je prekrižio ruke preko svojih masivnih prsa, uputio mu je rijedak osmijeh. Bijeli očnjaci su zasjali na lijepom, crnom licu. Zelene oči su mu na sekundu zasjale poput peridotita. To je maurski oblik namigivanja.

Kad se odvezao, Rehvenge je bio sretan što je Trez na njegovoj strani. Taj maur i njegov brat iAm su imali vreću punu ludih trikova kojima su mogli izbezumiti čak i simpata. Oni su bili članovi kraljevske s'Hisbe Sjenki.

Bacio je pogled na sat u automobilu. Trebao se sastati s princezom u jedan

SV

ujutro. Putovanje inače traje dva sata, a sada je već jedanaest i petnaest. Morat će voziti kao vrag iz pakla.

Pomislio je na Xhex dok je vozio. Nije želio znati kako je saznala za seks... vraški se nadao da će poštovati njegove želje i neće doći promatrati iz mraka.

Mrzio je činjenicu da ona zna da je on tek obična kurva.

Phury s jedne strane nije mogao vjerovati da je izrekao riječi >ja sam djevac<, a s druge strane mu je bilo drago što jest. No nije imao pojma što Cormia misli o tome. Bila je grobno tišina. Odmaknuo se od nje dovoljno da ovo svoje može spakirati natrag u hlače i zakopčati ih. Zatim je vratio njezin ogrtač na mjesto, lijepo je odjenuo i zavezao vrpcu oko struka, pokrivajući njezino prekrasno tijelo. Koračao je okolo po učionici u tišini, od vrata do zida. Ona je pratila svaki njegov pokret. O, Bože, o čemu li razmišlja? »Mislim da zapravo nije važno«, rekao je. »Ne znam zašto sam to rekao.« »Kako je moguće... ispričavam se, to je tako nepristojno od mene...« »Ne, rado ću objasniti.« Zastao je, nesiguran je li možda pročitala nešto o Zsadistovoj prošlosti. »Zavjetovao sam se na celibat kad sam bio mlad. Da ojačam. I držao sam se toga.« Ma nisi baš, stari moj, upleo se čarobnjak. Hajde, reci joj za kurvu. Reci joj za prostitutku koju si kupio u ZeroSumu, odveo u kupaonicu i nisi mogao dovršiti posao.

Tako si tipično isključiv. Jedina okaljana djevica na planetu.

Phury je zastao ispred svog crteža na ploči. Sve je pokvario. Uzeo je komad krede i počeo crtati listove bršljana pored njezinih stopala. »Što to radite?« upitala je. »Uništit ćete crtež.« O, curo draga, odgovorio je čarobnjak, koliko god mu dobro ide crtanje, uništavanje mu ide još bolje.

Prekrasna prilika na ploči je uskoro bila pokrivena lišćem bršljana. Kad je završio, odmaknuo se od ploče. »Jednom sam isprobao seks. Nije išlo.« i> »Zašto nije?« upitala je stisnutoga glasa. »Nije bilo kako treba. Nisam dobro odabrao. Samo sam prekinuo sve.« Nastala je stanka, a zatim se čulo šuškanje tkanine kad je sišla sa stola. »Kao sada sa mnom.« Okrenuo se. »Ne, to nije...« »Zastali ste, je li tako? Odabrali ste ne nastaviti.« »Cormia, nije to...«

SV

»Za koga se čuvate?« Gledala ga je bolno pronicavim očima. »Ili bolje reći za što? Za fantaziju o Belli? To vas sprečava? Ako je tako, tada žalim Odabranice.

Ali ako je svrha celibata samo samoga sebe izolirati na sigurnom, tada žalim vas.

Ta snaga je obična laž.« Bila je u pravu. Jebo ga pas, bila je sasvim u pravu.

Cormia je počela skupljati kosu u punđu gledajući ga s dostojanstvom kraljice. »Vraćam se u utočište. Želim vam svako dobro.«: Kad mu je okrenula leđa, prišao joj je. »Cormia, čekaj...« Otela je svoju ruku iz njegove kad ju je pokušao primiti.. . »Zašto bih čekala? Što će se promijeniti? Ništa. Idite i budite s drugima. Ako možete. A ako ne možete, prepustite dužnost nekome drugome tko želi biti snaga koja vrsti treba.« Zatvorila je vrata za sobom.

Stojeći u praznoj učionici s čarobnjakovim smijehom koji mu je odzvanjao u ušima, Phury je zatvorio oči i osjetio kako se svijet skuplja oko njega sve doka ga vlastita prošlost, sadašnjost i budućnost nisu počeli daviti... pretvarajući ga u jednu od statua u zaraslom, mrtvom vrtu njegove obitelji.

Ta snaga je obična laž...

U tišini koja ga je opkolila njezine riječi su se samo ponavljale u njegovoj glavi, bez prestanka.

SV

~ 51 ~

Sedmo poglavlje »Ali ovo je samo klub«, rekao je Omegin sin poraženim i iznerviranim tonom. Gospodin D. je ugasio hroptajući motor automobila i pogledao Lasha. »Jest. Ali ovdje ćemo vam nabaviti ono što trebate.« Neko vrijeme su se besciljno vozili uokolo jer je Omegin sin neprestance povraćao.

Posljednji put je povratio prije četrdeset minuta, pa je gospodin D. bio poprilično siguran da više neće. Bilo je teško znati povraća li Omegin sin zbog indukcije ili zbog onoga što je morao napraviti. No gospodin D. se u svakom slučaju pobrinuo za njega, čak mu je pridržavao glavu jer je bio preslab da je drži uspravno.

Screamer je bio pravo mjesto za njih. Iako sin zla neće moći jesti ni seksati se, barem je sigurno da će tamo pronaći dovoljno pijanaca koji će im poslužiti kao vreće za boks. Bez obzira na sav umor i iscrpljenost, Omegin sin je u svojim venama imao moć koju je trebalo ispaliti. Klub i idioti u njemu su bili pištolj, a Omegin sin je metak. Tučnjava će baš dobro okrijepiti sina. »Idemo, hajde«, rekao je gospodin D. i izišao iz auta. »Ovo je sranje.« Možda su te riječi djelovale nabrušeno, ali ton je bio lišen bilo kakve energije. »Ma nije«, gospodin D. je izišao, otvorio sinova vrata i pomogao mu da iziđe. »Samo vi meni vjerujte.« Prešli su ulicu i stali ispred kluba. Kad je izbacivač ljutito pogledao gospodina D.-a, ovaj mu je diskretno uvalio predeset dolara i ušli su. »Samo ćemo malo pogledati što ima«, rekao je gospodin D. dok ih je vodio kroz gomilu prema šanku.

Rap je odzvanjao klubom, a žene odjevene u trakice od kože su hodale okolo i patrolirale među dignutim kitama muškaraca koji su jedni drugima upućivali ljutite poglede. Znao je da je napravio pravu stvar kad je sin nanišanio grupu fakultetlija koji su ispijali ljuti umak iz čaša za martini. »Ma, samo ćemo malo predahnuti«, zadovoljno mu je rekao.

Prišao im je barmen: »Što ćete?« Gospodin D. se nasmiješio: »Nećemo mi ništa...« »Patron«, rekao je Omegin sin.

SV

~ 52 ~

Kad je barmen otišao, gospodin D. se primaknuo bliže sinu. »Više ne možete jesti. Ne možete ni piti ni seksati se.« Sinove blijede oči su ga prostrijelile. »Molim? Je li ti to mene zajebavaš?« »Ne, gospon, ali tako to...« »Ma jebe mi se.« Kad je čaša sletjela na stol, sin je dobacio barmenu: »Otvori račun.« Lash je iskapio tekilu ljutito gledajući gospodina D.-a, a ovaj je samo odmahivao glavom i počeo pogledom tražiti kupaonicu. Čovječe, kad je on pokušao pojesti nešto, povraćao je još sat vremena nakon toga, a zar im već nije dosta za večeras? »Gdje mi je drugo piće?« vikao je Lash barmenu.

Gospodin D. je okrenuo glavu. Omegin sin je stajao tamo, sretan kao nikada i lupkao prstima po šanku. Došla je druga čaša tekile. Pa treća. Nakon što je naručio četvrtu, Lasheve blijede oči su se vratile na gospodina D.-a, pune agresije. »Što si ono govorio da se ne smije jesti i piti?« Gospodin D. nije znao gleda li u bombu koja će upravo eksplodirati ili u čudo. Nijedan degrad nije mogao jesti i piti nakon što prođe indukciju. Omegina crna krv ih je hranila i nije se mogla spajati ni s čim drugim. Trebalo im je tek nekoliko sati odmora svaki dan da bi preživjeli. »Vi ste valjda drugačiji«, rekao je gospodin D. s poštovanjem u glasu. »Nego što nego sam drugačiji«, promrmljao je sin i naručio hamburger.

Dok je frajer jeo i pio, vidjelo se kako se boja vraća u njegovo lice, a izbezumljenost bježi pred samopouzdanjem. Dok je gledao kako hamburger, prženi krumpirići i teklia silaze niz Lashevo grlo, gospodin D. se morao zapitati hoće li Omegin sin problijediti jednako kao i ostali degradi. Uobičajena pravila se očigledno nisu primjenjivala na njemu. »A kakvo si ono sranje još govorio, da se ne mogu seksati?« rekao je sin brišući usta crnim papirnatim ubrusom. »Mi smo impotentni. Znate, ne možemo...« »Znam što to znači, profesore.« Sin je promatrao plavokosu raspuštenicu s druge strane šanka. Gospodin D. se nikad ne bi usudio krenuti za nekom takvom, čak i da mu se mogao dignuti.

Imala je tijelo poput Playboyeve zečice i lice poput kraljice maturalne zabave, a bila je mnogo iznad njega. Ionako ga vjerojatno ne bi nikad ni pogledala. No pogledala je sina i tako ga je gledala da je gospodin D. morao dobro promotriti

SV

~ 53 ~

svog novog šefa. Lash je bio pravo zgodan, to se mora reći, s kratkom plavom kosom, čvrstim crtama i sivim očima. Imao je tijelo kakvo žene vole, veliko i mišićavo, s torzom poput trokuta postavljenog naopako na bokove spremne za svakakve vrste akcije.

Gospodin D. bi vjerojatno bio jako ponosan da se u srednjoj školi netko poput Omeginog sina htio družiti s njim. Ali ovo nije škola i Lash ga je trebao.

Znao je da ga treba.

Djevojka nasuprot njima se nasmiješila sinu, izvadila trešnje iz svog plavog pića i oblizala ih svojim ružičastim jezikom. Bilo ju je lako zamisliti kako tako liže par jaja. Gospodin D. je morao odmaknuti pogled od nje. O, da, da je još čovjek, sad bi bio pocrvenio kao paprika. Uvijek se sramio djevojaka.

Sin je sišao sa svog barskog stolca. »Nema hrane. Nema seksa. Da, naravno. Samo ti čekaj.« Okrenuo se i krenuo prema ženi. Ostavio je gospodina D.-a za šankom, skupa s praznom čašom od tekile i tanjurom umrljanim kečapom. Gospodin D. je smatrao da je učinio dobro djelo. Želio je da Omegin sin počne misliti na nešto drugo, da ne razmišlja stalno o tome kako je zaklao vlastite roditelje... iako se nadao da će se samo dobro pošaketati s nekim.

Umjesto toga je sin lijepo pojeo i popio, a i začinio je stvar. Ševom će otjerati ružno sjećanje iz svoje glave.

Gospodin D. je odmahnuo glavom prema barmenu kad ga je ovaj upitao želi li išta. Baš je šteta što više ne smije piti. Obožavao je SOCO. Dobro bi mu sjeo i hamburger. Stvarno je obožavao hamburgere. »Imaš li išta za mene Same?« Gospodin D. je pogledao tko govori. Veliki tip s kretenskim osmijehom i puno ega se nagnuo nad šank i gledao u barmena. Bio je odjeven u crnu kožnatu jaknu s velikim orlom izvezenim na leđima, traperice tri broja prevelike i glomazne žute gležnjače. Nosio je dijamantne ogrlice oko vrata i golem svjetlucav sat.

Gospodin D. nije baš volio nakit, ali sviđao mu se maturalni prsten koji je tip nosio. Bio je od žutog zlata, za razliku od ostalih stvari koje je tip nosio, i imao je blijedoplavi kamen u sredini. Bilo bi lijepo da je i gospodin D. maturirao.

Barmen je prišao. »Da, imam nešto.« Kimnuo je prema skupini frajera koji su maločas iznervirali Omeginog sina. »Rekao sam im koga trebaju tražiti.« »Lijepo.« Veliki tip je izvadio nešto iz džepa i rukovali su se. Veliki tip je iskesio zube kao da se smiješi, poravnao jaknu, a razredni prsten je svjetlucao

SV

~ 54 ~

jasnoplavim svjetlom. Nastala je vika i dreka, mnoge ruke su posezale za džepovima pa su se rukovali , zatim opet posezali za džepovima.

Nimalo diskretno. Drugi ljudi su ih gledali, bio je jasno da ne razmjenjuju vizitke. Neće ovaj dugo opstati u poslu, pomislio je gospodin D. »Jesi siguran da nećeš ništa?« pitao je barmen još jednom. Gospodin D. je zraknuo prema zahodu kamo je Lash maločas odveo plavušu. »Ma, ne, hvala. Čekam prijatelja.« Barmen se nasmiješio. »Kladim se da ćeš se načekati. Čini se da se na onoj možeš dobro provozati.« Cormia je u svojoj spavaćoj sobi spakirala sve što ima... a nije imala puno toga. Gledala je u svoju malenu hrpu složenih ogrtača, molitvenika i kandila za tamjan. Tad je shvatila da je ružu ostavila u uredu i opsovala je. No kad bolje razmisli, ionako je nije mogla ponijeti u Utočište. Smjele su se ponijeti samo stvari povijesne važnosti. U širem smislu, naravno.

Bila je tako licemjerna kad je kritizirala Primužjaka što je tražio snagu u odvojenosti. A što je ona radila? Ostavljala je svijet koji je pred nju postavljao toliko izazova s namjerom da potraži odvojenost koja je još dublja od one koju je pružao život Odabranice.

Suze su joj jurnule na oči.

Netko je tiho pokucao na vrata. »Samo trenutak!« viknula je i pokušala se smiriti. Kad je napokon otvorila vrata, raskolačila je oči i skupila revere ogrtača, sakrivajući trag ugriza na vratu. »Sestro moja?« Odabranica Layla je stajala na ulazu, lijepa kao i uvijek. »Budi pozdravljena.« »I ti, sestro.« Razmijenile su duboke naklone jer je to bilo nešto napliže zagrljaju što su si Odabranice mogle dopustiti. »Zašto si došla?« upitala je Cormia kad su se uspravile. »Jesi li došla krvlju opslužiti Braću Rhagea i Vishousa?« Čudno, ali formalnost njihova razgovora joj je sada bila čudna. Naviknula se na mnogo neformalniji govor. Čak joj se više sviđao. »Doista, došla sam vidjeti Brata Rhagea.« Zastala je. »I pomislih da bih htjela vidjeti i tebe, sestro. Snujem li ući?« »Naravno. Dobrodošla si u moje odaje.« Layla je ušla i donijela neugodnu tišinu sa sobom. Dakle, vijest je doprla do

SV

~ 55 ~

Utočišta. Sve Odabranice su znale da Cormia više nije Prva družica. »Što je ovo?« upitala je Layla pokazujući na zdanje od čačkalica u kutu sobe. »Oh, pa to je samo hobi.« »Hobi?« »Kad imam viška vremena, ja...« Pa, zar to nije priznavanje krivnje? Trebala je moliti ako nema što raditi. »Međutim...« Layla nije osuđivala ni riječima ni izrazom lica, ali Cormia se osjećala loše čak i zbog njezine prisutnosti. »Reci, sestro moja«, započela je Cormia nestrpljivo. »Pretpostavljam da si čula kako više nemam položaj Prve družice?« Layla je prišla čačkalicama i zrncima graška te nježnim prstom prešla preko jednog odjeljka. »Sjećaš li se kad si me našla skrivenu pored bazena za razmišljanje? Bilo je to nakon što sam Johnu Mathewu pomogla da prebrodi prijelaz.« Cormia je kimnula, sjetivši se Odabraničinog tihog plača. »Bila si doista uznemirena, sestro moja.« »A ti si bila tako dobra prema meni. Rekla sam ti da odeš, ali bila sam jako zahvalna i u tom duhu ti sada... ti sada dolazim uzvratiti nježnost koju si mi pružila. Tereti koje mi Odabranice nosimo su teški i ne razumiju ih drugi koji ne žive poput nas. Želim da to znaš jer sam se i ja osjećala kao i ti. Želim da znaš da u meni imaš sestru u svojim teškim trenucima.« Cormia se duboko naklonila. »Dirnuta sam...« Nije bila samo dirnuta. Bila je iznenađena što uopće razmišljaju o tome.

Iskrenost nije bila uobičajena među Odabranicama.

Layla je ponovno pogledala konstrukciju. »Ne želiš se vratiti u Utočište, zar ne?« Nakon što je odvagnula sve svoje opcije, Cormia je odlučila povjeriti Odabranici tajnu koju ni sama sebi nije htjela priznati. »Dobro si me pročitala.« »I druge su potražile drugačiji put. Prešle su ovamo i odlučile živjeti ovdje.

Nema sramote u tome.« »Nisam baš sigurna«, rekla je Cormia suhoparno. »Sramota je poput ogrtača koji nosimo. Uvijek je s nama i pokriva nas.« »Ali ako skineš ogrtač, oslobodit ćeš se tereta. Izbor je samo tvoj.« »Layla, nosiš li mi neku poruku?« »Odista ne. Ako se vratiš u Utočište,primit ćeš dobrodošlicu iz dubine naših srdaca. Upraviteljica je jasno obznanila svima da nema ničega neprikladnog

SV

~ 56 ~

u izmjeni Prvih družica. Rekla je da te Primužjak cijeni iznad svega drugoga.« Cormia je počela koračati po sobi. »To je službeni stav, naravno. Ali iskreno... morala bi znati što ostale razmišljaju kad su same sa sobom. Mogu postojati samo dva objašnjenja. Ili Primužjak nije želio mene, ili sam ja odbila njega. Oba objašnjenja su neprihvatljiva i jednako pompozna.« Tišina koja je uslijedila dala joj je do znanja da je točno zaključila. Stala je pored prozora i pogledala u bazen. Nije bila sigurna ima li dovoljno snage da napusti svoje sestre. Osim toga, kamo će otići?

Kad je pomislila na Utočište, rekla je sama sebi da je i tamo imala ugodnih trenutaka. Tad je osjećala da ima svrhu i da je dio većeg dobra. Ako bi postala samotna pisarica, kao što je isprva i htjela, mogla bi cijela razdoblja izbjegavati kontakt s ostalima. Privatnost joj se odjednom učinila velikom i važnom. »Je li istina da ti nije nimalo stalo do Primužjaka?« Nije. »Jest.« Cormia je odmahnula glavom. »Mislim, stalo mi je do njega na isti način kako mi je stalo do svake osobe. Na isti način kako je i tebi stalo do njega.

Bit ću sretna zbog bilo koga tko zauzme mjesto Prve družice.« Layla očigledno nije mogla namirisati sranje kao Bella, jer laž je samo poletjela sobom. Odabranica nije ništa propitivala. Samo se potvrdno naklonila. »Smijem li tad upitati još nešto?« rekla je kad se uspravila. »Naravno, sestro o ja.« »Je li se prema tebi odnosio s poštovanjem?« »Primužjak? Da, doista je bio vrlo smjeran i ugodan.« Layla je prišla krevetu i podignula jednu od molitvenih knjiga. »Pročitala sam u njegovoj biografiji da je veličanstven ratnik i da je spasio brata blizanca od strašne sudbine.« »Doista je veličanstven ratnik.« Cormia je pogledala ruže u vrtu.

Pretpostavila je da su sve Odabranice pročitale tomove knjiga o Bratstvu.

Poželjela je da je i ona učinila isto prije no što ju je doveo ovamo. »Priča li o tome?« nastavila je Layla. »O čemu?« »O tome kako je spasio svog blizanca Brata Zsadista od nezakonitog krvnog ropstva? Tako je Primužjak izgubio nogu.« Cormia je okrenula glavu. »Doista? Tako se to dogodilo?« »Nikad nije razgovarao o tome?«

SV

~ 57 ~

»Sa mnom nije. Doista je jako samozatajan mužjak. Barem sa mnom.« Ta informacija ju je šokirala i pomislila je na ono što mu je rekla, da je zaljubljen u maštariju o Belli. Je li isto to istina o njoj i Primužjaku? Znala je tako malo o njegovoj povijesti, tako malo o tome što ga je prometnulo u takvog mužjaka kakav jest.

Ali poznavala je njegovu dušu, zar ne? I voljela ga je zbog nje.

Netko je pokucao na vrata. Kad se javila, Fritz a pomolio glavu. »Ispričavam se, ali gospodar je spreman za vas«, rekao je Layli.

Layla je popravila kosu i poravnala ogrtač. Kad je Fritz otišao, Cormia se zapitala zašto se Odabranica toliko brine zbog svog izgleda...

O, ne... »Ideš... ideš vidjeti njega? Primužjaka?« Layla se naklonila. »Da, idem vidjeti njega.« »Ne Rhagea.« »Njega ću kasnije opslužiti krvlju.« Cormia se sledila. Naravno. Što je očekivala? »Tad je bolje da pođeš.« Laylin pogled se suzio i zatim sijevnuo. »Sestro moja?« »Pođi. Bolje je da Primužjak ne čeka.« Okrenula se prema prozoru, želeći vrištati. »Cormia...« šaptala je njezina sestra. »Cormia, stalo ti je do njega. Doista, duboko ti je stalo do njega.« »Nisam to rekla.« »Ne moraš. Vidi se na tvom licu i čuje ti se u glasu. Sestro moja, zašto... zašto odustaješ?« Dok je Cormia zamišljala Primužjaka s glavom između bedara svoje sestre i Laylu kako se izvija zbog njegovih usana, želudac joj se prevrnuo. »Želim ti svako dobro i mnogo sreće u razgovoru s njim. Nadam se da će odabrati kako treba i da će odabrati tebe.« »Zašto odustaješ?« »Odbacio me je«, promrsila je. »Odluka nije bila moja. Sad te molim da ne zadržavaš Primužjaka. Nije dobro da čeka. Bože sačuvaj, to se ne smije dogoditi.« Layla je problijedila. »Bože?« Cormia je samo odmahnula rukom.

SV

~ 58 ~

»Ovdje tako govore, nije to izraz moje vjere. Sad te molim da odeš.« Layli je trebalo malo vremena da se sabere nakon ovog duhovnog lapsusa.

Tad joj je glas postao nježan. »Budi sigurna da neće odabrati mene. Znaj, bude li ti ikad trebala...« »Neće mi trebati.« Cormia se okrenula i počela gledati kroz prozor bez treptanja.

Kad su se vrata napokon zatvorila, opsovala je. Odmarširala je do drugog kraja sobe i ubila Boga u svojoj konstrukciji. Sve je uništila, slomila je svaku pojedinu malu kvadratnu konstrukciju i svela je na smeće na tepihu. Kad više nije imala što uništiti, njezine suze su pokrstile nered na podu, kao i krv koja je kapala s njezinih bosih stopala.

SV

~ 59 ~

Osmo poglavlje Lash je u Screamer'su dobro iskoristio privatne kupaonice. Ne i samo zato što se odlučio lijepo popišati. Zario se poput mača u plavušu sa šanka, obrađujući je straga dok se držala rukama za umivaonik. Suknja od crne kože joj je plesala oko bokova, crne tange joj je samo pomaknuo, a crna majica s V-izrezom joj je bila raširena oko grudi. Imala je malenog ružičastog leptira istetoviranog na boku i lanac sa srcem oko vrata, koji je poskakivao u ritmu Lasheva nabijanja.

Bilo je zabavno jer je usprkos kurvanjskoj odjeći zapravo bila u nepoznatoj situaciji. Nije imala silikone ni ruž koji se ne skida i pokušala ga je natjerati da stavi kondom.

Trenutak prije no što je svršio, okrenuo ju je prema sebi, postavio na koljena i svršio joj u usta. Pomislio je da je ono malo govno od gospodina D.-a bilo u pravu. Ovo mu je baš trebalo. Osjećaj nadmoći, ponovni susret s onime što mu je nekad bilo normalno. A seks je još uvijek bio dobar. Čim je završio, zakopčao je hlače ne brinući se hoće li ona progutati ili ispljunuti. »A ja?« upitala je brišući usta. »Što ti?« ponovio je. »Molim?« Lash je podignuo obrvu dok je provjeravao kako mu izgleda kosa. Hm... možda bi je opet trebao pustiti. Furao se na vojnički izgled nakon prijelaza, ali sviđala mu se duga kosa. Volio je nositi rep, imao je lijepu kosu. Čovječe, kako je Kingova ogrlica dobro izgledala na njemu... »Halo?!« vikala je cura.

Iznervirano ju je pogledao. »Ne očekuješ valjda da se ja brinem hoćeš li ti svršiti ili ne.« Na trenutak je bila sasvim zbunjena, kao da ne razumije što se događa. »Molim?« »Što nisi razumjela?« Dahtala je poput ribe na suhom. »Ne kužim...« Da, očigledno nije shvatila da se kurve jebu kao u pornićima, a ne kao u filmu Zgodna žena. Pogledao je oko sebe. »Dopustila si mi da te odvedem u zahod, podignem ti suknju i pojebem te.

Sad se čudiš što me nije briga? A što si ti mislila da će se dogoditi?«

SV

~ 60 ~

Nestalo je i posljednje vibre dobre djevojke koja radi nešto što ne smije. »Ne moraš biti nepristojan.« »Zašto se kuje poput tebe uvijek iznenade?« »Kuje«, pravedna ljutnja joj je nagrdila lice, iz ljepotice se pretvorila u vodorigu i time nekako postala intrigantnija. »Ne poznaješ me.« »Da, poznajem te. Ti si drolja koja dopušta frajeru kojeg nikad nije vidjela da joj svrši u usta u WC-u nekog kluba. Molim te. Imao bih više poštovanja prema prostitutki. Barem im plate novcem, a ne drkotinom.« »Ti si obično kopile!« »A ti si dosadna«, rekao je i posegnuo za kvakom. Zgrabila ga je za ruku. »Pazi se, šupčino. Mogu ti otežati život za tren oka. Znaš li ti tko je moj otac?« »Netko tko te nije odgojio kako treba?« Ošamarila ga je. »Jebi se.« U redu, sad mu je postala još zanimljivija. Kad su mu očnjaci probili desni, bio joj je spreman pregristi vrat kao da je lizalica. No netko je počeo lupati na vrata, pa se sjetio da je na javnome mjestu, da je ona ljudska ženka i da će biti teško počistiti nered. »Pokajat ćeš se«, promrsila je. »Ma nemoj«, unio joj se u lice i iznenadio se kad nije ustuknula. »Ne možeš mi ništa, curice.« »Samo čekaj.« »Ne znaš ni kako se zovem.« Ledeno se smiješila, izgledajući starije. »Znam dovoljno...« Lupanje je opet započelo. Prije no što se pripremila za još jedan udarac, a on na uzvraćanje, Lash je izišao iz kupaonice i dobacio joj za kraj: »Spusti suknju, molim te.« Frajer koji je kucao na vrata ga je pogledao i ustuknuo. »Uh, oprosti, stari.« »Nema problema«, rekao je Lash prevrćući očima. »Ovoj kuji si vjerojatno spasio život.« Muškarac se nasmijao. »Glupe kurve. Ne možeš živjeti s njima, a ne možeš ni bez njih.« Otvorio je vrata druge kupaonice i okrenuo leđa Lashu, pokazavši mu velebnog orla na leđima crne kožnate jakne.

SV

~ 61 ~

»Super ti je ta ptica.« »Hvala.« Lash je prišao gospodinu D.-u. »Vrijeme je da krenemo. Gotov sam.« Izvadio je novčanik iz stražnjeg džepa i sledio se. Nije bio njegov. Pripadao je njegovom ocu. Brzo je izvadio pedeset dolara i vratio novčanik na mjesto.

On i gospodin D. su napustili prepuni, bučni klub. Kad je izišao na pločnik Ulice Trade, duboko je udahnuo. Živ. Osjećao se sasvim živim.

Na putu prema automobilu Lash mu je rekao: »Daj mi svoj mobitel. I brojeve četvorice hladnokrvnih ubojica.« Gospodin D. mu je pružio Nokiju i izrecitirao nekoliko brojki. Kad je Lash nazvao prvoga i dao mu adresu u skupome dijelu grada, mogao je čuti sumnjičavost, pogotovo kad pitao tko ga to zove s telefona gospodina D.-a. Nisu znali tko je on. Njegovi vlastiti ljudi nisu znali tko je on.

Lash je pružio jebeni telefon natrag gospodinu D.-u i naredio mu da potvrdi. Čovječe, nije ga trebalo iznenaditi što ga ne poznaju. Uskoro će se i to promijeniti. Naredit će svojim trupama da večeras izvrše nekoliko pljački i tako će zaraditi malo kredita, a onda će jutro poslije Degradacijsko društvo imati audijenciju kod Boga svoga. Slijedit će njega ili će biti uništeni. Točka.

Kad su istu stvar ponovili još tri puta, Lash je rekao gospodinu D.-u: »Sad me odvezi u Boone Lane broj dvije tisuće sto petnaest.« »Želite li da pozovem još ljudi?« »Da, za sljedeću kuću. Ali ova prva je nešto sasvim osobno.« Njegov dragi rođak Qhuinn će upravo pojesti vlastito dupe.

Nakon pet mjeseci bivanja Primužjakom Phury se bio naviknuo na osjećaj neugodnosti. Ništa mu nije odgovarale cijelo vrijeme se morao boriti s vlastitom nevoljkošću.

Razgovor s Laylom oko pozicije Prve družice mu se činio posebno neprikladnim. Odvratno neprikladnim. Dok ju je čekao u knjižnici, nadao se do neba da neće samo svući ogrtač, kao što su to druge napravile. »Vaša milosti?« Pogledao je preko ramena. Odabranica je stajala na ulazu u knjižnicu, njezin bijeli ogrtač se nabirao po podu, složen oko njezinog vitkog, elegantnog tijela.

Duboko se naklonila. »Budite pozdravljeni. Nadam se da ugodno provodite večer.« »Također. Hvala vam.«

SV

~ 62 ~

Kad se uspravila, pogledi su im se susreli. Imala je zelene oči. Baš kao Cormia.

Sranje. Baš je poželio zapaliti. »Bi li ti smetalo da zapalim?« »Nikako. Dopustite da vam prinesem plamen.« Prije no što joj je stigao reći da ne treba, uzela je kristalni upaljač i prišla mu. Stavio je cigaretu u usta i zaustavio Odabranicu koja je pokušavala otvoriti upaljač. Uzeo ga je od nje i rekao: »Bez brige, mogu sam.« »Naravno, vaša milosti.« Kremen je zagrebao i pojavio se žuti plamen. Ona je gledala oko sebe. »Ovo me podsjeća na dom«, promrmljala je. »Kako to?« »Sve ove knjige.« Prišla je polici i pogladila kožnate hrbate knjiga. »Volim knjige. Da me nisu obučili za ehrosa, postala bih usamljena pisarica.« Činila se tako opuštenom, pomislio je, i to ga je iz nekog razloga učinilo nervoznim. Kakva ludost! S drugim Odabranicama se osjećao poput jastoga u hodniku ribljeg restorana, a s njom je jednostavno razgovarao, kao s bilo kime. »Smijem li te nešto upitati?« »Naravno.« »Jesi li došla vlastitom voljom?« »Jesam.« Njezin odgovor bio je toliko odmjeren da se učinio naučenim. »Jesi li sigurna u to?« »Već dugo želim služiti Primužjaku. Odavna gajim tu želju.« Djelovala je sasvim iskreno... ali nešto nije bilo kako treba. Tad je shvatio što. »Ne vjeruješ da bih mogao odabrati tebe, je li tako?« »Tako .« »Zašto to misliš?« Osjećaji su izišli na površinu. Sagnula je glavu i počela kršiti ruke. »Doveli su me ovamo da pomognem gospodaru Johnu Matthewu proći kroz prijelaz. Tako sam učinila, ali... odbio me je.« »Kako?« »Nakon što je prošao promjenu, oprala sam ga, ali odbio me je. Obučena sam za seksualno opsluživanje i bila sam spremna pokoriti se, ali odbio me je.« Opa! U redu. Previše informacija.

SV

~ 63 ~

»Misliš da te zbog toga neću odabrati?« »Upraviteljica je inzistirala da dođem k vama, ali to je bilo iz čistog poštovanja prema vama, da možete upoznati sve Odabranice. Ni ja ni ona ne očekujemo da ćete mene izabrati za Prvu družicu.« »Je li John Matthew rekao zašto nije...« Jer većina mužjaka je bila užasno napaljena kad prođe prijelaz. »Otišla sam kad mi je rekao. To je sve.« Pogledala je Phuryja u oči. »Doista, gospodar John Matthew je hvalevrijedan mužjak. Nabrajati mane drugih nije slično njemu.« »Siguran sam da nije zbog...« »Molim vas. Možemo li se udaljiti od te teme, vaša milosi ?« Phury je ispuhao dim s mirisom kave. »Fritz je rekao da si bila u Cormijinoj sobi. Što si tamo radila?« Nastala je duga stanka. »To bi trebalo ostati između nas sestara. Naravno, reći ću vam... ako zapovijedate.« Jednostavno se morao diviti njezinoj mirnoj odlučnosti. »Ne, u redu je.« Poželio je pitati je li Cormia dobro, al znao je odgovor na to.

Nije dobro, kao ni on. »Biste li željeli da odem?« upitala je Layla. »Znam da je Upraviteljica pripremila još dvije moje sestre za vas. Jedva čekala da vas dođu pozdraviti.« Baš poput onih dviju koje su sinoć bile ovdje. Uzbuđene. Spremne pružiti ugodu. Počašćene što su ga upoznale. Phury je opet prinio svoju cigaretu ustima i uvukao dim. »Ne činiš mi se oduševljena ovime.« »Time što će vas moje sestre doći upoznati? Naravno da jesam...« »Ne, nego što si me ti upoznala.« »Naprotiv, silno želim biti s mužjakom. Obučena sam za združivanje i želim poslužiti kao nešto više od pukog izvora krvi. Braća Rhage i Vishous ne traže sve moje usluge teško se osjećati beskorisnom...« Opet je pogledala knjige. »Doista, obećam se kao da me je netko spremio na policu. Da su mi podarene riječi kojima ću ispisati svoju životnu priču, a na kraju je nitko neće čitati.« Bože, znao je točno o čemu priča. I sam se osjećao kao da već cijelu vječnost čeka da se stvari smire, da drama napokon završi, da napokon može duboko udahnuti i početi živjeti. Kakva ironija! Layla se tako osjećala zato što se u njezinom životu nije ništa događalo, a on zato što se u njegovom životu dogodilo previše toga i trajalo je predugo.

SV

~ 64 ~

Rezultat je u svakom slučaju bio isti. I jedno i drugo žive dan po dan.

Ma, suze ronim, stari moj, rugao se čarobmak.

Phury je prišao pepeljari i ugasio cigaretu. »Reci svojoj Upraviteljici da mi više nikoga ne šalje.« Layla ga je iznenađeno pogledala. »Molim, vaša milosti?« »Odabrat ću tebe.« Ohuinn je zaustavio crni mercedes ispred Blayeve kuće i parkirao ga.

Satima su čekali u ZeroSumu, John je svako malo Blayu slao poruke. Kad im se nije javio, John ie iskoristio svoj novodobiveni rang i došli su ovamo. »Hoćeš da ti otvorim vrata?« rekao je Qhuinn suhoparno kad je ugasio motor.

John ga je pogledao i pokazao: Ako kažem da, bi li mi otvorio? »Ne.« Onda, molim lijepo, otvori mi vrata. »Idi kvragu«, rekao je Qhuinn i ustao s mjesta vozača. »Kvariš mi svu zabavu.« John je zatvorio vrata i odmahnuo glavom.

Samo sam sretan što te mogu tako izmanipulirati.

Njih dvojica su prošla oko kuće prema vratima koja su vodila u kuhinju.

Kuća je bila izgrađena u kolonijalnom stilu i sprijeda je izgledala doista formalno, no stražnji dio je bio sasvim ugodan i prijateljski, s prozorima od poda do stropa i lijepom vanjskom lampom od lijevanog željeza. Qhuinn je prvi put u životu pokucao i čekao da mu netko otvori.

Izgleda da ste se baš svojski posvađali, pokazao je John. »Pa ne znam. Sid Vicious se, recimo, ponio gore nego ja.« Blayeva mama je otvorila vrata, izgledajući kao i uvijek, poput Marion Cunningham iz serije Happy Days. Imala je jarkocrvenu kosu i ženstvenu haljinu.

Ta ženka je bila sve što je u ženskom spolu predstavljalo toplinu, oblost i ljupkost, a Qhuinn je shvatio da je ona zapravo njegovo mjerilo za sve ženke, a ne ona mršava ledenica od njegove majke.

Da... bilo je divno nabijati ženke i mužjake po klupskim zahodima, ali jednog dana se želio združiti s nekim kao što je Blayeva majka, s hvalevrijednom ženkom. I bit će joj vjeran do kraja života. Uz pretpostavku da će naći nekoga tko bi ga htio.

SV

~ 65 ~

Blayeva majka se pomaknula da mogu ući. »Znate da ne trebate kucati...«. Pogledala je platinasti lanac oko Qhuinnova vrata i novu tetovažu na njegovom obrazu. Pogledala je Johna i promrmljala: »Dakle, tako se kralj snašao.« Da, gospodo, pokazao je John.

Okrenula se Qhuinnu i zagrlila ga tako čvrsto da mu je poremetila kralješke.

To mu je toliko trebalo. Dok ju je grlio, udahnuo je duboko, i to prvi put nakon nekoliko dana. Prošaptala mu je: »Mogao si ostati ovdje. Nisi morao otići.« »Nisam vam mogao to učiniti.« »Jači smo nego što misliš.« Popustila je stisak i kimnula prema stubama »Blay je gore.« Qhuinn se smrknuo kad je vidio prtljagu složenu pored kuhinjskog stola. »Idete nekamo?« »Moramo otići iz grada. Veće aglimere ostaje, ali... preopasno je ovdje, svašta se dogodilo. .« »Pametna ideja«, rekao je Qhuinn i zatvorio kuhinjska vrata. »Idete na sjever?« »Blayev otac je uzeo godišnji, pa ćemo nas troje posjetiti obitelj na jugu...« Blay se pojavio na dnu stuba. Prekrižio je ruke i kimnuo Johnu. »Što ima?« Dok je John pokazivanjem uzvratio pozdrav, Qhuinn nije mogao vjerovati da mu prijatelj nije rekao ništa o napuštanju grada. Sranje. Zar je mislio samo otići i ne reći kamo ide ni kad se vraća?

No, zašto se čudi? Zar on njemu maločas nije htio učiniti isto to?

Blayeva mama je stisnula Qhuinnovu ruku i šapnula: »Drago mi je što si došao prije no što smo otišli.« Zatim je viknula: »U redu, počistila sam hladnjak, a u smočnici nema ničega kvarljivog. Idem povaditi nakit iz sefa.« Isuse, pokazivao je John kad je otišla, koliko se ne mislite vratiti? »Ne znam«, rekao je Blay. »Neko vrijeme.« John je tijekom duge tišine koja je nastala samo gledao njih dvojicu.

Naposljetku je frknuo i pokazao: Dobro, ovo je doista glupo. Koji se kurac dogodio između vas dvojice? »Ništa.« »Ništa.« Blay je kimnuo preko ramena. »Čujte, ja moram dovršiti pakiranje.«

SV

~ 66 ~

Qhuinn je brzo dodao: »Da, mi isto moramo ići...« Nećete, tako mi svega.

John je krenuo uza stube. Zahvaljujući svojoj novoj poziciji, Qhuinn je morao za njim. Blay ih je vjerojatno slijedio jer je bio prepristojan da bi bijes nadvladao dobrog domaćina u njemu. John je zatvorio vrata spavaće sobe za njima i stavio ruke na bokove. Gledao ih je kao što ljutit roditelj gleda zločestu djecu i nered na podu. Blay je prišao svom ormaru i kad ga je otvorio, veliko ogledalo na vratima je uhvatilo Qhuinnov odraz. Na trenutak su se pogledali. »Super ti je taj novi nakit«, promrmljao je Blay, gledajući lanac koji je sada identificirao Qhuinna. »Nije nakit.« »Ne, nije. I drago mi je zbog vas dvojice, zaista.« Izvadio je zimsku jaknu iz ormara... što je značilo da se obitelj seli južno na Antarktiku... ili misli ostati negdje drugdje i preko zime.

John je lupio nogom o pod.

Ponestaje nam vremena. Halo? Šupci? »Žao mi je«, promrmljao je Qhuinn Blayu. »Zbog onoga što sam rekao u tunelu.« »Jesi li rekao Johnu?« »Nisam.« Blay je spustio svoj kaput na Pradinu torbu i pogledao Johna. »Misli da ga volim. Kao da sam zaljubljen u njega.« John je zinuo.

Blay se nasmijao i naglo zastao, kao da mu se stegnulo grlo. »Da. Pazi ti to. Ja zaljubljen u Qhuinna, frajera koji se kad nije loše volje, ponaša kao kurva i pametnjaković. A znaš što je najgore od svega toga, Johne?« Qhuinn se napeo dok je John odmahivao glavom. Blay je spustio pogled. »U pravu je.« John je izgledao kao da mu je netko zabio čavao u stopalo. »Točno«, rekao je Blay, »zato me nikada ženke nisu pretjerano zanimale.

Nijedna se nije mogla usporediti s njim, a to nije mogao nijedan mužjak. Tako da sam skroz sjeban, ali to se tiče samo mene, a ne vas dvojice.« Kriste, pomislio je Qhuinn, ovo je baš tjedan otkrivanja tajni. »Žao mi je, Blay«, rekao je jer nije znao što drugo da kaže. »Da, siguran sam da ti je žao. No zbog toga nam je sada svima neugodno.« Blay je uzeo svoju jaknu i prebacio torbu preko ramena. »Ali sve je u redu. Mene

SV

~ 67 ~

neće biti neko vrijeme, a vas dvojica ste dobro. Odlično. Sada moram ići. Javit ću se za nekoliko dana.« Qhuinn se mogao kladiti kako se samo mislio javiti Johnu. Sranje.

Blay se okrenuo. »Čujemo se.« Kad mu je njegov najbolji prijatelj na cijelom svijetu okrenuo leđa, Qhuinn je otvorio svoja beskorisna usta i pomolio se da izgovori pravu stvar. Da izgovori bilo što samo da...

Začuo se vrisak s prvog kata. Zvonki vrisak.

Blayeva majka.

Njih trojica su istrčali iz sobe kao da je bomba eksplodirala unutra i sjurili se niza stube. Rat je došao i do njih. Degradi. Dvojica. U Blayevoj jebenoj kući.

Jedan od njih je uhvatio Blayevu majku laktom ispod vrata. Blay je viknuo iz petnih žila, ali Qhuinn ga je spriječio. »Drži joj nož pod vratom«, siktao je Qhuinn, »zaklat će je na mjestu.« Degrad se smijao dok je vukao Blayevu mamu preko kuhinjskog poda van iz kuće prema kombiju parkiranom pored garaže.

John Matthew se dematerijalizirao i nestao iz prostorije baš u trenutku kad je još jedan koljač ušao u blagovaonicu.

Qhuinn je pustio Blaya i njih dvojica su krenula u napad. Prvo su sredili degrada koji je tek došao, a zatim onog drugoga koji je pokušao otići kroz stražnja vrata.

Borba prsa u prsa se rasplamsala, pri čemu je kuhinja postala kolateralna žrtva, a Qhuinn je molio Čuvardjevu da se John nađe u otvorenom kombiju i dočeka koljače sa spremnim šakama. Molim Te, ne dopusti da Blajeva mama pogine u unakrsnoj vatri.

Kad je još jedan koljač ušao kroz vrata, Qhuinn je glavom udario onog s kojim je već razmjenjivao udarce, zgrabio jedan svoj novi Heckler&Koch i prosvirao koljaču bradu. Meci su raznijeli degradovu glavu, a Qhuinn je zabio nož u njegovo srce. Kakvo olakšanje!

Kad je stvorenje nestalo u mlazu svjetlosti.. Qhuinn nije zastao da uživa u svom prvom ubijenom degradu. Okrenuo se, pogledao kako je Blay i šokirao se kao nikada u životu. Blayev otac je dotrčao u sobu, a Blay ga je pratio. Bio je neobično spretan za jednog knjigovođu.

Vrijeme je da ode pomoći Johnu. Izišao je kroz stražnja vrata i taman kad je nogom stupio na travnjak, mlaz svjetlosti je iscurio iz kombija. Dakle, pomoć neće biti potrebna.

SV

~ 68 ~

John je glatko iskočio iz kombija i zalupio vrata za sobom. Lupio je šakom o lim i vozilo je krenulo brzinom munje. Qhuinn je nakratko vidio Blayevu majku za volanom kad se izvezla iz prilaza svoje kuće. »Sve u redu, dečko«, doviknuo je Johnu. Bilo bi doista sramotno da John pogine prve noći otkad mu je Qhinn postao ahstrux nothrum. Taman kad je John podignuo ruke da mu nešto pokaže, čuo se lom stakla. Obojica su se istog trena okrenula prema kući. Prizor kao iz nekog filma; Blay i jedan koljač su izletjeli kroz staklenu stijenu, a koljač je Blayu poslužio kao pista za slijetanje. Prije no što je ovaj uspio doći k sebi, Blay ga je uhvatio za glavu i zavrtio mu vratom kao piletu. »Moj otac je još uvijek u kući«, vikao je Blay kad mu je Qhuinn dobacio nož. »U podrumu je!« Kad su John i Blay utrčali unutra, vidjeli su još jedan mlaz svjetlosti i krenuli prema mjestu otkuda je došao. Skamenili su se kad su vidjeli scenu na dnu stubišta. Blayev otac se borio s degradom, u jednoj ruci je držao mač iz građanskog rata, a u drugoj neki bodež.

Oči sakrivene šmokljanskim naočalama su sjale poput baklji i na trenutak su ih pogledale. »Ne petljajte se. Ovaj je moj.« Sranje je bilo gotovo dok si rekao ninja tata. Blayev otac je sasvim isjekao koljača i vratio ga Omegi. Kad je zadovoljstvo ubijanja iščezlo s njegova lica, manično je upitao: »Tvoja majka...?« »Pobjegla je njihovim kombijem«, odgovorio je Qhuinn. »John ju je oslobodio.« Obojica su odahnula. Tad je Qhuinn primijetio da Blay krvari iz ramena, trbuha, leđa... njegov otac je obrisao čelo nadla nicom. »Moramo je naći...« John je izvadio mobitel i podesio ga na mikrofon. Čula se zvonjava. Kad se Blayeva majka javila, glas joj je prepuknuo, ali ne zbog loše veze. »Johne? Johne? Je li to John...« »Svi smo ovdje«, rekao je Blayev otac. »Samo vozi, draga...« John je odmahnuo glavom, pružio telefon Blayevom ocu i pokazao Što ako kombi ima uređaj za praćenje?

Blayev otac je opsovao. »Draga? Stani. Stani i iziđi iz kombija. Dematerijaliziraj se u sigurnu kuću i nazovi me kad stigneš.«

SV

~ 69 ~

»Jesi li siguran...« »Odmah, najdraža. Odmah.« Čuo se zvuk usporavanja motora. Lupanje vratima. Tišina. »Draga«, Blayev otac je uspaničeno držao mobitel. »Draga?« »Ovdje sam«, čuo se glas s druge strane. »U sigurnoj kući sam.« Svi su odahnuli. »Odmah dolazim.« Izrekli su još neke riječi, ali Qhuinn je bio prezauzet osluškivanjem koraka na stubama. Što ako dođe još degrada? Blay je ozlijeđen, a otac mu izgleda skroz izbezumljeno. »Moramo otići odavde«, rekao je svima i nikome.

Krenuli su na kat, ostavili prtljagu u prtljažniku lexusa Blayevog oca i prije no što su nabrojali do tri, njih dvojica su nestala u noć. Sve se odvilo tako brzo.

Napad, borba, evakuacija. Blay je samo ušao u automobil s ocem i odvezao se.

Ali što će se još dogoditi? Sad nije vrijeme za razvučene oproštaje, i to ne samo zato što su degradi odlučili napasti neku malu, obiteljsku kuću prije deset minuta. »Trebali bismo otići«, rekao je.

John je odmahnuo glavom. Želim ostati ovdje. Viatit će ih se još kad im se ne jave ovi koje smo ubili.

Qhuinn je pogledao oko sebe. Blay je svojim kaskaderskim umijećem ovaj dnevni boravak pretvorio u verandu. Koljači su ovdje imali dovoljno toga za ukrasti, a pomisao da bi ta gamad mogla uzeti i rupčić iz ove kuće je Ohuinna svojski razljutila. John je počeo pisati poruku.

Reći ću Wrathu što se dogodilo i da ćemo ostati ovdje. Obučeni smo za ovo. Vrijeme je da i mi vidimo akciju.

Qhuinn se morao složiti s tim, ali sumnjao je da će im Wrath dopustiti da ostanu. Johnov mobitel je zazvonio trenutak kasnije. Pročitao je poruku, polako se nasmijao i pokazao je Qhuinnu. Wrath je napisao: U redu. Zovite ako trebate pomoć.

Jebote... krenuli su u rat.

SV

~ 70 ~

Deveto poglavlje Rehv je parkirao bentley na jugoistočnom ulazu u Black State Snake Park.

Pješčano parkiralište je bilo maleno, moglo je primiti samo deset automobila.

Ostala parkirališta su bila već zatvorena, ali ovo je radilo jer je vodilo do kučića za iznajmljivanje.

Kad je izišao iz automobila, uzeo je svoj štap i oslonio se na njega. Već na pola puta je počeo vidjeti crveno, tijelo mu je bilo probuđeno, vrelo, željno osjećanja.

Sakrio je svoj krzneni kaput u prtljažnik prije no što je zaključao automobil.

Bio je dovoljno upečatljiv i bez ruskog krzna vrijednog dvadeset i pet tisuća dolara. Još jednom je provjerio je li ponio protuotrov i dovoljno dopamina. Da Da. Zatvorio je prtljažnik, aktivirao sigurnosni sustav i okrenuo se prema niskom drveću koje je obilježavalo vanjsku granicu parka. Breze, hrastovi i bukve su ga podsjećali na gomilu koja se skupila gledati paradu. Noć je bila mirna. Ometao ju je samo svjež, suh povjetarac koji je najavljivao jesen. Na sjeveru države je čak u kolovozu znalo biti jako hladno, a budući da je njegovo tijelo sada bilo oslobođeno od umrtvljujućeg učinka droge, sviđala mu se svježina. Čak je uživao.

Krenuo je glavnom stazom, prošao pored ulaza koji nitko nije čuvao i nekih obavijesti za planinare. Petstotinjak metara dalje staza je vodila ravno u šumu.

Rehv je krenuo niz utabanu stazu. Brvnara je bila udaljena još dva kilometra hoda i skoro je bio stigao, kad je vidio hrpicu lišća kako skakuće pored njega.

Sjenka koja ih je nosila je pekla Rehva oko gležnjeva svojom tropskom vrelinom. »Hvala, čovječe«, rekao je Trezu. Čekat ću te tamo. »Odlično.« Dok se njegov tjelohranitelj kretao zemljom poput izmaglice, Rehv je bez ikakvog razloga poravnao kravatu. Znao je da je neće zadržati još dugo.

Mjesečina je kupala čistinu na kojoj se nalazila brvnara. Nije mogao razaznati Treza među sjenama drveća. Zbog toga je njegov tjelohranitelj bio zlata vrijedan. Čak ga ni simpat nije mogao primijetiti kad nije želio biti primijećen.

Rehv je prišao grubo izrađenim vratima i zastao, gledajući oko sebe.

Princeza je već bila stigla. Posvuda oko napadno arkadijskog krajolika se širio

SV

~ 71 ~

osjećaj tjeskobe i straha. Rehv se osjećao poput djeteta koje stoji ispred napuštene kuće u hladnoj, vjetrovitoj noći. Ovdje se radilo o simpatskoj verziji opsjene, koja je jamčila da im ljudi neće smetati. A ni životinje.

Nije se iznenadio što je došla prerano. Nikad nije mogao predvidjeti hoće li ona kasniti, doći na vrijeme ili prerano. Nikad se ne bi iznenadio bez obzira na to kad se pojavila. Vrata brvnare su se otvorila uz poznati cvilež. Kad se zvuk urezao ravno u njegov centar za bijeg, Rehv je skupio sve svoje osjećaje u sliku sunčane plaže koju je jednom vidio na televiziji.

Riječi sa stranim naglaskom su doprle do njega iz nekog sjenovitog kutka. »Uvijek to radiš. Željela bih znati što ti to kriješ od svoje ljubavi.« Neka pogađa. Nije joj smio dopustiti da mu se uvuče u glavu.

Osim toga što mu je samozaštita bila najvažnija na svijetu, isključivanje ju je izluđivalo, a on je zbog toga sjao od sreće poput jebenog reflektora.

Zatvarajući vrata, odlučio je izigravati odbačenog ljubavnika. Očekivat će da je pita što se dogodilo s njihovim uobičajenim rasporedom, a ona će mu tajiti informacije koliko god bude mogla. Ali ta čarolija je funkcionirala, čak i kod simpata, ali na neki sasvim sjeban i perverzan način. Znala je da je mrzi i da mu se teško praviti da je zaljubljen u nju. Njegovo umijeće laganja i slatkorječivost su je očaravali, a ne sadržaj samih laži. »Kako si mi nedostajala« rekao je dubokim glasom.

Prsti su mu poletjeli prema kravati koju je maloprije bio poravnao i polako ju je počeo odvezivati. Odmah je reagirala. Oči su joj zasjale kao rubini bačeni u oganj i nije se ni trudila sakriti reakciju. Znala je da mu se gadi. »Nedostajala sam ti? Naravno da sam ti nedostajala.« Glas joj je zvučao poput zmijskog siktanja, njezino s se čulo još dugo nakon izdisanja. »Ali koliko sam ti nedostajala?« Rehv je držao prizor plaže u svojoj glavi, zalijepio ga je za svoj frontalni režanj, isključujući je iz svoje glave. »Nedostajala si mi toliko da se nisam mogao usredotočiti.« Odložio je štap, skinuo sako, otkopčao prvi gumb na košulji... pa sljedeći... pa sljedeći, sve dok nije izvukao rubove košulje iz hlača. Prodrmao je ramenima i pustio svilu da padne na pod. Princeza je zaista zasiktala, njegov kurac se napeo.

Mrzio je i nju i seks s njom, ali volio je moć koju ima nad njom. Uzbuđivala ga je njezina slabost do te mjere da se čak mogla usporediti s istinskom seksualnom privlačnošću. To je bio jedin način da mu se digne u trenutku kad se osjećao kao da mu crvi gmižu po koži.

SV

~ 72 ~

»Ostani odjeven«, oštro je naredila. »Ne.« Uvijek je skidao hlače kad je sam želio, a ne kad ona naredi. Njegov ponos je to tražio od njega. »Ostani odjeven, kurvo.« »Ne.« Otkopčao je remen i izvukao ga iz hlača. Koža je zapucketala kroz zrak. Bacio ga je kao i košulju, sasvim bezbrižno. »Ostavi odjeću...« Njezine riječi su zamukle jer više nije imala snage. To je bila jebena bit svega. Namjerno se uhvatio za jaja, otkopčao hlače i pustio ih da mu padnu oko gležnjeva. Erekcija mu se odbila o bokove, kao da daje sažetak njihove veze. Bio je bijesan na nju i mrzio je samoga sebe, prezirao je činjenicu da Trez stoji negdje vani i gleda sve ovo. Njegov kurac mu je odgovarao kamenom tvrdoćom i svjetlucanjem na vrhu.

Simpatima je putovanje u mentalnu bolest bolje nego ikakvo seksi rublje i zato je sve ovo funkcioniralo. Mogao joj je pružiti to bolesno sranje, a mogao je i još nešto. Žudjela je za seksualnom borbom koju joj je davao. Simpatsko združivanje je bilo poput šahovske partije s izmjenom tjelesnih tekućina na kraju. Trebala joj je tjelesna snaga i nabijanje koje joj je mogla pružiti samo njegova vampirska strana. »Diraj se« dahtala je. »Diraj se za mene.« Nije učinio kako je tražila. Zarežao je i šutnuo mokasine sa stopala te se odmaknuo od hrpe svoje odjeće. Dok joj je prilazio , bio je jebeno svjestan prizora koji pruža tako mišićav i ukrućen. Stao je nasred brvnare, a zraka mjesečine je osvjetljavala ravnice i udubine njegova tijela.

Mrzio je to, ali i on je žudio za ovim sranjima s njom. Jedino tada je mogao biti to što jest i nije morao nikome lagati. Odvratna istina je bila dio njega i dio njega je trebao ovu bolesnu, izopačenu vezu, pa se zbog toga vraćao svakog mjeseca, više nego zbog prijetnje sebi i Xhex.

Nije znao je li princeza svjesna njegove slabosti. Pomno je sakrivao svoje karte, ali nikad nisi mogao biti siguran što simpat zna o tebi. Manevriranje je zbog toga postajalo još interesantnije jer su ulozi bili veći. »Mislio sam večeras započeti s malenom predstavom«, rekao je okrenuvši se prema njoj. Okrenut leđima počeo se samozadovoljavati, uhvativši kurac svojom velikom rukom i gladeći ga. »Dosadno«, rekla je skoro bez daha. »Lažljivice.« Tako se jako zgrabio za glavić da je uzdahnuo.

Princeza je zastenjala zbog zvuka koji je izustio. Njegova bol ju je uvlačila još dublje u bolesnu igru. Kad je pogledao ono u svojoj ruci osjetio je samo

SV

~ 73 ~

kratko ali neugodno udaljavanje, kao da se radi o tuđem kurcu i tuđoj ruci koja ga gladi. No to udaljenje od ovog čina mu je bilo potrebno, jedino se tako njegova poštena vampirska priroda mogla pomiriti s ovime što radi. Njegova poštena strana nije sudjelovala u ovome. Ostala je ispred brvnare. Ovo je zemlja Grehoždera. »Što to radiš?« dahtala je. »Diram se. Jako. Mjesečina mi lijepo obasjava kurac. Mokar sam.« Naglo je udahnula. »Okreni se. Odmah « »Ne.« Iako je bila sasvim tiha, znao je da mu prilazi, a osjećaj trijumfa je prekinuo udaljavanje. Živio je za to da je slomi. Ovo mu je bilo poput heroina, moć mu je kolala žilama. Da, naposljetku će se osjećati jebeno prljavo i imat će nesavladive noćne more, ali sad doista misli svršiti.

Princeza je izišla iz sjene i znao je da je vidjela što smjera jer je zastenjala tako glasno da je čak ni simpatska rezerviranost nije mogla obuzdati. »Ako ćeš ti gledati mene«, stisnuo je kurac tako jako da je pomodrio i morao je izviti leđa od boli, »tad želim i ja vidjeti tebe.« Izišla je na mjesečinu i na trenutak je izgubio ritam.

Princeza ie bila u žarkocrvenoj haljini, rubini oko njezina vrata su sjali na koži bijeloj poput papira. Crnu kosu s tamnoplavim odsjajem je skupila na vrhu glave, a oči i usne su joj bile jednako crvene kao i rubini oko njezina vrata. Dva albino-škorpiona su joj visjela s ušiju i gledala ga. Bila je odvratno lijepa.

Uspravni reptil s hipnotizirajućim očima.

Prekrižila je ruke na trbuhu i sakrila ih u rukave haljine, no sad ih je izvukla.

Nije joj gledao u ruke. Nije mogao. Previše su mu se gadile, izgubit će erekciju ako ih vidi.

Uhvatio se za jaja da ostane krut i povukao ih prema gore. Želio joj je pokazati potenciju koju ima.

Toliko ga je željela gledati da nije znala kamo usmjeriti pogled. Prešla je preko njegovih prsa, zadržala se na crvenim zvijezdama koje su obilježavale njegove prsne mišiće. Vampiri su mislili da su to samo ukrasi, ali simpati su po tome znali za njegovu kraljevsku krv i dva umorstva koja je počinio: kad ubiješ oca, dobiješ zvijezde, kad ubiješ majku, dobiješ krugove. Crvena tinta je značila da je iz kraljevske loze.

Princeza je svukla haljinu, a pod njezinim bogatim naborima je nosila satensku mrežicu koja joj se urezala u kožu. Sukladno bespolnom izgledu

SV

~ 74 ~

njezine vrste, imala je malene grudi i uske bokove. Vidjelo se da je ženka jedino po malenom procjepu između njezinih nogu. Mužjaci njezine vrste su izgledali jednako androgino, što zbog duge kose koju su nosili kao ženke, što zbog jako sličnih haljina. Rehv nikad nije vidio golog simpatskog mužjaka, hvala kurcu, ali pretpostavljao je da njihove alatke imaju istu anomaliju kao i njegova. Kakva radost.

Ta anomalija je bila još jedan razlog zbog kojeg je volio jebat princezu. Znao je da će je boljeti. »Sad ću te dodirnuti«, rekla je, približavajući mu se. »Kurvo.« Rehv se ukočio kad je obavila ruku oko njegova dignutog uda, no dopustio joj je samo sekundu kontakta. Naglo se odmaknuo i oteo joj kurac iz ruke. »Hoćeš li prekinuti našu vezu?« razvlačio je. »Jesi li me zato odjebala neku večer? Ovo sranje ti već postalo dosadno?« Približila se. Znao je da hoće. »Ma daj, ti si moja igračka. Jako bi mi nedostajao.« »Ha.« Opet ga je zgrabila, zarivši nokte u njegovu palicu. Zadržao je dah ukočivši se toliko da su mu ključne kosti skoro popucale. »Pitao si se gdje sam«, šaputala je naslanjajući se na njega. Usnama mu je dotaknula vrat dodirom mu žarila kožu. Ruž na njezinim usnama je bio načinjen od mljevenih papričica i trebao je žariti. »Brinuo si se. Boljelo te jer me nema.« »Da, tako je«, lagao je jer je znao da je to pali. »Znala sam.« Princeza je kleknula na koljena i nagnula se. Čim su njezine usne dotaknule njegov kurac, od žarenja su mu se jaja stisnula poput šaka. »Moli me.« »Za što? Za pušenje ili objašnjenje zašto si promijenila naš raspored?« »Mislim da ćeš morati preklinjati za oboje.« Uhvatila ga je za kurac i gurnula ga prema njegovom trbuhu. Palucala je jezikom poput zmije, dražeći kožicu u dnu njegove erekcije. Taj dio njega je najviše voljela, taj dio koji je dolazio na svoje mjesto kad je svršavao i držao ih povezane. Osobno je mrzio tu stvar, ali kvragu, bio je divan osjećaj kad se netko igra njime, usprkos boli zbog tog jebenog ruža koji je uvijek stavljala. »Moli me.« Pustila je da mu kurac padne natrag na svoje mjesto i uzela ga duboko u usta. »Ah, sranje, puši mi«, stenjao je.

Itekako ga je poslušala. Otvorila je usta i uzela ga što je dublje mogla. Bilo je odlično, ali žarenje ga je ubijalo. Da bi joj vratio za taj ruž iz noćne more, zgrabio

SV

~ 75 ~

ju je za kosu i gurnuo bokove naprijed, gušeći je.

Ona je zarila nokte u onu tanku kožicu, počeo je krvariti i suze su mu jurnule na oči. Kad mu se jedna spustila niz obraz, nasmiješila se jer joj se jako sviđala crvena boja na njegovu licu. »Molit ćeš«, rekla je, »molit ćeš me za objašnjenje.« Bio je u iskušenju da joj kaže da će se načekati, no umjesto toga je još jednom gurnuo bokove prema njoj, a ona je i dalji zarivala nokte. Nastavili su s tim dok im oboma nije ponestalo daha. Penis mu je već gorio, pulsirao je od želje da svrši u njezina odvratna usta. »Moli me«, zahtijevala je. »Moli me da ti kažem zašto.« Odmahnuo je glavom. »Ne. Reći ćeš mi kad budeš htjela. Ali pitat ću te hoćeš li nastaviti gubiti naše vrijeme ili ćeš mi dopustiti da svršim?« Podignula se s poda prišla prozoru i naslonila se na dasku svojim odvratnim rukama. »Možeš svršiti. Ali samo u mene « Kuja je uvijek radila isto. Uvijek je mogao svršiti samo u nju i uvijek pored prozora. Nije mogla znati je li on poveo ikoga sa sobom, ali nekako je znala da ih gledaju. Ako se budu jebali pored prozora, njegov stražar će biti primoran gledati. »Svrši u mene, prokletniče.« Princeza je pognula leđa i podignula stražnjicu. Mrežica koju je nosila joj se penjala uz noge i između bedara i morat će je rastrgati da uđe u nju. Zato ju je i nosila. Ako je ruž bio odvratan, ovo mrežasto sranje je bilo još gore. Rehvenge joj je prišao odostraga i objema rukama uhvatio mrežicu na dnu njezinih leđa.

Povukao je i oslobodio njezinu stražnjicu i spolni organ.

Bila je svjetlucava, nateknuta i željna njega. Pogledala ga je preko ramena i nasmiješila se, otkrivši savršene, krupne bijele zube. »Gladna sam. Čuvala sam se za tebe. Kao i uvijek.« Nije mogao sakriti gađenje. Nije mogao podnijeti pojam da je on njezin jedini ljubavnik. Bilo bi mnogo lakše misliti da si dio ekipe mužjaka koji je jebu.

Tad ovo ne bi bila tako velika stvar. Bilo mu je muka od podudarnosti. Ona je bila njegova jedina ljubavnica.

Zabio se u nju, nabijajući je naprijed dok nije počela glavom lupati o prozor.

Tad ju je uhvatio za bokove i polako ga izvukao.

Noge su joj podrhtavale i mrzio joj je davati baš ono što joj treba. Polako se vratio unutra, zastavši na pola puta da ga ne primi cijelog.

SV

~ 76 ~

Njezine oči su rigale vatru u njega preko ramena. »Još, molim.« »Zašto nisi došla, moja predivna kujo?« »Umukni i dovrši.« Rehv se nagnuo i povukao očnjake preko njezina ramena. Mrežica je bila natopljena škorpionskim otrovom i usne su mu utrnule istog trena. To sranje će na kraju imati na rukama i po cijelom tijelu i morat će što prije stići u svoju sigurnu kuću i otuširati se. Neće biti dovoljno brz. Bit će mu jako zlo, kao i uvijek. Ona i bila čistokrvni simpat i njoj to sranje nije smetalo; djelovalo je poput parfema, poboljšavalo je stvar. No za njegovu vampirsku prirodu je bilo gore od otrova.

Polako ga je izvukao iz nje i odmaknuo se nekoliko centimetara. Znao je da je skoro dokrajčio kad je svoje odvratne prste s tri zgloba zarila u staro drvo prozorske daske Bože mili, kakve su joj ruke .. po tri zgloba na svakom prstu i nokti koji rastu crveni... kao iz hororca. Kao da njima pomiče poklopac lijesa i nemrtva izlazi u noć, ubijajući dobru dušu koja joj se našla na putu. »Reci... mi... zašto... kujo...« Naglašavao je svoje riječi ritmom. »Ili nijedno od nas dvoje neće svršiti.« Mrzio je i obožavao u isto vrijeme ovu njihovu borbu za zadržavanjem moći dok su oboje ljuti zbog ustupaka koje moraju činiti. Izjedalo ju je živu što ga je morala vidjeti kako drka, a on je mrzio to što je pružao njezinom tijelu. Ona njemu nije željela reći zašto kasni dvije večeri, ali je znala da mora ako misli svršiti... i tako ukrug. »Reci mi«, režao je. »Tvoj stric je sve jači.« »Je li?« nagradio ju je brzom, grubom penetracijom. Ostala je bez daha. »Kako to?« »Prije dvije noći...« Dah joj je nepravilno izlazio iz usta, dok joj se kralježnica izvijala da ga primi što dublje. »Okrunili su ga.« Rehv je izgubio ritam. Sranje. Promjena vodstva nije dobra vijest. Simpati su možda zatočeni u svojoj koloniji, izolirani od stvarnoga svijeta, ali bilo kakva politička nestabilnost je mogla poljuljati ono malo kontrole nad njima koju su imali. »Trebamo te«, rekla je, posežući iza sebe i zarivši prste u njegovo dupe »Trebaš uraditi ono što najbolje znaš.« Nema jebene šanse.

SV

~ 77 ~

Ubio je dovoljno rođaka.

Pogledala je preko ramena, a škorpion u njezinom uhu je zurio u njega, posežući za njim svojim tankim nožicama. »Rekla sam ti zašto. Sada nastavi.« Rehv je zaključao svoj mozak, usredotočio se na prizor plaže i pustio tijelo da nastavi. Njegovo nabijanje je dovelo princezu do vrhunca, stiskala ga je u sebe tolikom jačinom da mu se kita zavrtjela u njoj.

Zbog toga je i sam svršio, ispunivši je iznutra.

Izvukao ga je iz nje čim je mogao i počeo se spuštati u pakao. Već je osjetio učinak otrova s one jebene mrežice. Prolazili su ga trnci, živčani završeci su mu se palili i gasili dok se grčio od boli. Bol će biti još gora.

Princeza se uspravila i odjenula haljinu. Izvukla je dugačku satensku vrpcu iz džepa i zavezala je između nogu, koristeći se složenim čvorovima. Njezine oči boje rubina su sjale od zadovoljstva jer se pobrinula da nijedna njegova kapljica ne pobjegne iz nje. Mrzio je to, a ona je to znala i nikad se nije žalila kad bi ubrzo utišao. Dobro je znala da bi je najradije uronio u kadu punu bjelila i prao je dok svaki njegov trag ne iščezne s njezine kože. »Gdje je moj plijen?« rekla je navlačeći haljinu. Vid mu se udvostručio od otrova kad je iz svog sakoa izvukao malenu baršunastu vreću. Dobacio joj je i uhvatila ju je. Unutra je bilo dvjesto pedeset tisuća dolara u rubinima. Izbrušeni.

Spremnim za uporabu. »Vrijeme ti je da se vratiš kući.« Već mu je bila dozlogrdila ta igra. »Kolonija nije moj dom.« »U krivu si. Tako si u krivu. Ali već ćeš shvatiti. Jamčim ti to.« Nestala je.

Rehv je posustao, naslonio se na zid brvnare pod naletom crnog vala iscrpljenosti. Kad su se vrata otvorila, uspravio se i skupio hlače s poda. Trez nije rekao ništa, samo je prišao i pridržao ga. Dao je sve od sebe da usprkos slabosti sam navuče odjeću. To mu je bilo važno. To je uvijek radio sam. Kad je namjestio sako i kravatu oko vrata te primio štap u ruku, njegov najbolji prijatelj i tjelohranitelj ga je podignuo i odnio u auto kao da je malo dijete.

SV

~ 78 ~

Deseto poglavlje Stres je na Phuryja djelovao poput zraka u balonu. Previše pritiska, previše sranja, previše loših vijesti... i rođendanska zabava se pretvara u nered.

Otvorio je ladicu na svom noćnom ormariću iako je već bio pogledao unutra. »Sranje.« Gdje je nestao sav crveni dim?

Izvadio je vrećicu iz džepa na prsima. Nije imao dovoljno ni da smota jednu tanku. To je značilo da mora otići do ZeroSuma prije no što Reverend zatvori večeras.

Odjenuo je laganu jaknu da ima gdje sakriti zalihu kad se vrati i potrčao niz velike stube. Kad je stigao u foaje, glava mu je pucala od čarobnjakova glasa koji je nabrajao Deset najboljih razloga zašto je Phury, Aghonyjev sin, takav kreten.

Deseti razlog: uspio je isposlovati da ga izbace iz Bratstva. Deveti razlog: ovisnik je.

Osmi razlog: svađa se s bratom čija trudna šelan nije dobro. Sedmi razlog: ovisnik je. Šesti razlog: usrao je odnos sa ženkom koju voli i otjerao ju je. Peti razlog: laže da bi sakrio ovisničko ponašanje.

Ili i to spada u deveti i sedmi? Četvrti razlog: iznevjerio je roditelje. Treći razlog: ovisnik je. Drugi razlog: zaljubio se u gore spomenutu otjeranu ženku...

Sranje.

Sranje.

Sranje.

Zar se zaljubio u Cormiju? Kako? Kada? Čarobnjak se opet oglasio.

Ma, kvragu s tim, stari moj. Dovrši popis. Hajde... u redu. Mislim da ćemo staviti >ovisnik je< i na prvo mjesto, što kažeš? »Kamo ćeš ti?« Wrathov glas je došao odozgora poput savjesti i Phury se skamenio s rukom na kvaki vestibula. »Kamo?« inzistirao je kralj.

Nikamo posebno, pomislio je Phury bez okretanja. Samo u Ludilo. »Idem se provozati«, rekao je i podignuo ključeve auta iznad glave. Laž ga više nije ni najmanje mučila. Samo je htio da mu se svi maknu s puta. Kad napokon dobije svoj crveni dim, kad se smiri i glava mu prestane otkucavati poput tempirane bombe, ponovno će postati društveno biće. Wrath je krenuo

SV

~ 79 ~

niza stube, najavljujući šamaranje. Phury se okrenuo suočiti s kraljem, dok mu je ljutnja lagano kuhala u prsima.

I tko bi rekao, ni Wrath nije bio u najboljem raspoloženju. Obrve je spustio duboko ispod naočala, očnjaci su mu se izduili i bio je napet kao struna.

Očigledno je primio još loše vijesti. »Što se sada dogodilo?« procijedio je Phury pitajući se kad će se ova oluja govana maknuti od njih i sručiti se na nekoga drugoga. »Četiri obitelji glimere su večeras napadnute, nema preživjelih. Imam nešto grozno za reći Qhuinnu, ali ne mogu doći li do njega ni do Johna Matthewa.

Obojica čekaju koljače kod Blaylocka.« »Želiš da odem do njih?« »Ne, želim da napokon nosiš svoje dupe u utočište i obaviš svoju jebenu dužnost«, odbrusio je Wrath. »Trebamo još Braće, ti si pristao biti Primužjak, prestani već jednom odgađati.« Phury je žarko želio pokazati očnjake, ali suzdržao se. »Odabrao sam drugu Prvu družicu. Pripremaju je i otići ću tamo sutra kad padne noć.« Wrath je podignuo obrve. Zatim je kimnuo. »Dobro. U redu. A sad mi reci Blaylockov broj. Poslat ću maloga natrag u njegovu kuću. Sva Braća su zauzeta, a ne želim da Qhuinn ovakvo nešto čuje preko telefona.« »Mogu ja otići.« »Ma možeš kurac«, planuo je Wrath. »Čak i da si još uvijek član Bratstva, neću sada riskirati da izgubim jebenog Primužjaka. Sad mi reci Blaylockov prokleti broj.« Phury je izdiktirao Wrathu broj, kimnuo u znak pozdrava i izišao kroz vestibul. Uopće ga nije mučilo što je slagao Wrathu da se ide provozati; ostavio je BMW tamo gdje je i bio i dematerijalizirao se u centar grada.

Wrath je ionako znao da laže. Nije bilo smisla razvlačiti laž i, kao, odvesti se od ZeroSuma.

Kad ie došao do ulaza u klub, prošao je pored reda za čekanje samo tako što je prišao izbacivaču i ovaj mu se maknuo s puta U VlP-prostoru je iAm čuvao stražu ispred Reverendova ureda. Maur se nije iznenadio kad ga je vidio, no Rehvove tjelohranitelje je rijetko što moglo iznenaditi. »Šefa nema; jesi li došao kupiti?« upitao je frajer.

SV

~ 80 ~

Phury je kimnuo i iAm ga je pustio unutra. Rally, njihov pobočnik, je otišao nakon što je Phury dvaput pokazao otvorenu šaku. iAm je naslonio bok na Rehvov stol i samo gledao pred sebe crnim, nepokolebljivim očima. Njegov brat Trez je bio temperamentniji od njih dvojice i Phury je uvijek smatrao da se treba paziti iAma. Iako je zapravo bilo svejedno, kao da biraš između Glocka i SIG-a. »Dat ću ti jedan savjet«, rekao je Maur. »Ne treba, hvala.« »Ipak ću ti reći. Nemoj prijeći na nešto teže.« »Pojma nemam o čemu govoriš.« »Ne seri.« Rally je izišao iz skrivenih vrata u kutu. Kad je Phury pogledao lišće u prozirnoj plastičnoj vrećici, krvni tlak mu je spao i otkucaji srca se usporili.

Pružio mu je tisuću dolara i izišao iz tog ureda što je brže mogao, jedva čekajući da se vrati u svoju sobu.

Taman kad je krenuo prema sporednom izlazu, vidio je Xhex kako stoji pored šanka u VlP-prostoru. Pogledala mu je ruku, namrštila se i oblikovala ustima: »Jebem ti...« Krenula je prema njemu brzim korakom i imao je dojam da će mu oteti vrećicu, a to se nije smjelo dogoditi. Platio je gotovinom po poštenoj cijeni. Nije bilo razloga da se uprava kluba ljuti na njega. Brzo se dematerijalizirao. Nije imao blagog pojma u čemu je problem i nije ga bilo briga. Dobio je što je htio sada je želio poći kući.

Dok je putovao kao skup pomiješanih molekula natrag u palaču, pomislio je na onog narkomana u slijepoj uličici, onog koji je isjekao svog dilera i pokrao mu sve iz džepova dok je krv šikljala posvuda.

Pokušao je uvjeriti samog sebe da on nije takav. Pokušao je ne vidjeti očaj posljednjih dvadeset minuta koji je bio jako sličan onome koji je onaj narkoman učinio sa svojim nožem skakavcem. Surova stvarnost je da ništa nije smjelo stati između ovisnika i onoga što on želi.

Dok je John gledao okolo po Blayevom stražnjem dvorištu, osjećao se kao daje ovo napravio već tisuću puta, čekanje, promatranje ... predah grabežljivca. Činilo se kao da je ovo njegova druga priroda. Što nije imalo veze s mozgom.

Ne, nešto mu je govorilo. Ovo je samo posao, kao obično. Ali to si ti shvatio tek sada. Qhuinn je stajao pored njega u sjenama, neuobičajeno miran. Inače je uvijek tapkao nogama, pucketao prstima, hodao uokolo, razgovarao. Ali ne

SV

~ 81 ~

večeras dok su čekali u zasjedi u grmlju od kozje krvi.

Da, zapravo su se sakrivali u kozjoj krvi. Nije to bilo baš muževno kao stajati iza hrastova, ali ovo grmlje je pružalo bolju zaštitu i jedino ih je ono moglo zakamuflirati pored Blayevih stražnjih vrata.

John je pogledao na sat. Čekali su već dobrih dva sata. Naposljetku će se morati vratiti da ih ne dočeka zora, a to bi bilo baš bezveze. Došao se boriti. Bio je spreman na to.

Ako uskoro ne sredi još jednog degrada, njegov unutarnji razbijač će se osjećati kao da pati od nejebice. Čulo se samo lagano šuškanje ljetnog povjetarca i jednoličan pjev zrikavaca.

Nisam znao za Blaya, pokazivao je John. Koliko dugo ti već znaš... ono, kako se osjeća...?

Sad je Qhuinn počeo lupkati prstima o svoje bedro. »Skoro otkad je i počelo... a to je bilo davno.« Uh, pomislio je John. Sad kad sve ove tajne izlaze na vidjelo, osjećao se kao da ponovno prolazi prijelaz. Njih trojica više nikada neće biti kao prije, baš kao nakon prijelaza. »Blay je sakrivao svoje osjećaje«, mrmljao je Qhuinn, »ali ne zbog seksa.

Hoću reći, ja nemam problema s frajerima, posebice ako su tu i žene.« Qhuinn se nasmijao. »Izgledaš sasvim šokirano. Nisi znao da i to volim?« Pa ja... mislim, ono...

Kvragu, ako se do sada osjećao poput djevca, sad pred Qhuinnom i svim njegovim... pothvatima se osjećao poput DJEVCA. »Čuj, ako ti je neugodno zbog mene...« Ma ne, nije to. Kvragu, nisam toliko iznenađen. Mislim, vidio sam te kako odlaziš u zahod s mnogo različitih... »Da. Jednostavno pustim da se stvari dogode. Sve mi je dobro.« Qhuinn se protrljao po čelu. »Ne namjeravam uvijek biti ovakav.« Ne? »Jednog dana želim imati svoju šelan. U međuvremenu ću raditi sve što mi padne na pamet. Tako znam da sam živ.« John je razmislio o tome.

I ja bih htio ženku. Ali teško je jer...

Qhuinn ga nije pogledao, ali kimnuo je s razumijevanjem, što je bilo dobro.

Smiješno, ali bilo mu je lakše govoriti sada kad njegov prijatelj zna što se događa i zašto mu neke stvari tako teško padaju. »Znaš, vidio sam te kako gledaš Xhex.«

SV

~ 82 ~

John se zarumenio poput rajčice. Uh... »Sve je to cool. Mislim, ona je zgodna ko sam vrag. Dijelom zbog toga što je tako zastrašujuća. Mislim da bi te natjerala da pojedeš vlastite zube ako je naljutiš.« Qhuinn je slegnuo ramenima. »Ali zar ne misliš da bi ti bilo pametnije početi s nekim malčice... pitomijim?« Ne možeš birat tko će ti se svidjeti. »Amen.« Čuli su zvuk kao da netko dolazi s prednjeg ulaza u kuću i okrenuli cijevi pištolja prema istoku. »Ja sam«, vikao je Blay, »nemojte pucati!« John je izišao iz kozje krvi.

Mislio sam da si otišao s roditeljima.

Blay je zurio u Qhuinna. »Braća su vam se pokušavala javiti.« »Zašto me tako gledaš?« rekao je Qhuinn spustivši pištolj uz bok. »Žele da se vratite u palaču.« Zašto, pokazivao je John iako je Blay i dalje netremice gledao u Qhuinna.

Wrath je rekao da smijemo ostati ovdje... »Kakve vijesti imaš?« rekao je Qhuinn stisnutim glasom. »Imaš neke vijesti, je li tako?« »Wrath je rekao...« »Napali su moju obitelj, zar ne?« Qhuinnova vilica se stisnula. »Zar ne?« »Wrath je rekao...« »Zajebi Wratha. Govori!« Blay je brzo pogledao Johna prije no što se vratio Qhuinnu. »Tvoj otac, majka i sestra su mrtvi. Brat ti je nestao.« Qhuinna je dah napustio u hroptaju, kao da ga je netko šutnuo u prsa. John i Blay su posegnuli za njim, no oteo im se. Blay je odmahivao glavom. »Strašno mi je žao.« Qhuinn nije rekao ništa. Kao da je zaboravio engleski.

Blay ga je ponovno pokušao dotaknuti, i kad je Qhuinn opet zakoračio unatrag, rekao je: »Čuj, Wrath je nazvao mene kada nije mogao doći do vas dvojice.

Rekao je da vas vratim u palaču. Glimeri slijedi odvajanje.« Idemo do auta, pokazao je John. »Ja ne idem.« »Qhuinn...« Qhuinn.

Qhuinnov glas je bio pun emocija koje njegovo lice nije moglo pokazati. »Zajebi sve ovo. Jebem im sve...«

SV

~ 83 ~

Svjetlo se upalilo u Blayevoj kući i Qhuinn je okrenuo glavu. Kroz kuhinjske prozore su vidjeli jednog koljača kako ulazi u sobu. Nitko nije mogao zaustaviti Qhuinna. Bio je brži od zvuka kad je uletio kroz stražnja vrata s podignutom cijevi. Nije usporavao. Uperio je svoj Heckler&Koch u koljača i povlačio obarač toliko puta dok bljedunjavog nije prilijepio uza zid. Dok je degrad teturao i krvario crno, Qhuinn nije prestajao pucati. Tapeta iza koljača je izgledala poput djela Jacksona Pollocka. Blay i John su dotrčali k njemu i John ga je obavio rukom oko vrata. Dok ga je povlačio prema natrag, zgrabio ga je za ruku u kojoj je držao pištolj za slučaj da mu se otme i počne pucati.

Još jedan degrad je ušao u kuhinju i Blay se primio noža za meso. Dok su se borili, bljedunjavo kopile je odnekud izvuklo nož skakavac. Počeli su hodati jedan oko drugoga. Blay je bio nervozan, njegovo veliko tijelo je bilo spremno na borbu, pogled mu je bio oštar. Još uvijek je krvario od ozljeda koje je maločas pretrpio, a lice mu je bilo blijedo i iscrpljeno. Qhuinn je podignuo cijev svog pištolja usprkos tomu što ga je John pokušavao zadržati. Dok je John odmahivao glavom, Qhuinn je siktao: »Pusti me. Odmah.« Glas mu je bio tako smrtonosno miran da je John odmah poslušao. Qhuinn je ispalio savršen hitac ravno između degradovih očiju i ovaj je pao poput lutke. »Koji kurac!« vikao je Blay. »Ovaj je bio moj.« »Neću gledati kako te mrcvari. To se neće dogoditi.« Blay je upro drhtav prst u Qhuinna. »Da to nikad više nisi učinio.« »Večeras sam izgubio osobe koje ne mogu podnijeti. Ne namjeravam izgubiti nekoga do koga mi je čak stalo.« »Ne trebam ja spasitelja...« John je stao između njih dvojice.

Kući, pokazivao je, odmah. »Moglo bi ih doći još...« »Doći će ih još...« Sva trojica su ušutjela kad se oglasio Blayev mobitel. »Wrath je«, Blay je tipkao brzinom svjetlosti. »Stvarno želi da dođemo kući.

Johne, daj provjeri mobitel. Mislim da ti ne radi.« John je izvadio mobitel iz džepa. Bio je sasvim mrtav, ali sad nije imao vremena razmišljati zašto. Možda se ugasio u gužvi?

Idemo, pokazao je.

Qhuinn je prišao postolju s noževima, uzeo jedan za meso i vratio obojicu

SV

~ 84 ~

degrada Omegi. Brzo su zapečatili ulaze na kuću što su bolje mogli, aktivirali alarm i sjeli u Fritzov mercedes. Qhuinn je sjeo na mjesto vozača, a Blay i John su sjeli straga.

Kad su izišli na Cestu 22, Qhuinn je počeo spuštati pregradu između njih i samoga sebe. »Ako idemo u palaču Bratstva, ti ne smiješ znati gdje je, Blay.« To je bio samo dio razloga zašto je Qhuinn postavio štit između sebe i njih. Želio je biti sam. To mu je trebalo svaki put kad je bio sjeban u glavi i zato je John sam sjeo straga, uz Blaya. U gustom mraku stražnjeg sjedala John je pogledao Blaya. Frajer se naslonio kao da mu je glava teža od automobilskog motora, a oči su mu upale u lubanju. Izgledao je kao da ima sto godina. Govoreći ljudskim rječnikom.

John je pomislio na frajera od prije nekoliko večeri, kad su bili u Abercrombieju i birali košulje. Sad se taj Blay činio poput mlađeg rođaka ove osobe u mercedesu, nekoga iste visine i boje kose, ali s malo toga zajedničkog.

John je potapšao prijatelja po ruci.

Trebat će te pregledati doktorica Jane.

Blay je pogledao niz svoju majicu i iznenadio se kad je vidio krv. »Aha, valjda je moja mama mislila na ovo. Ne boli me.« Dobro.

Blay se okrenuo i gledao kroz prozor iako su bili neprozirni. »Moj tata je rekao da smijem ostati i boriti se.« John je tiho zazviždao da opet zadobije Blayevu pozornost.

Nisam znao da tvoj tata zna onako baratati mačem. »Bio je vojnik prije no što se združio s mojom majkom. Natjerala ga je da prestane « Blay je pokušavao obrisati mrlju s majice iako se krv već bila skorila. »Jako su se posvađali kad me je Wrath nazvao i rekao mi da vas nađem. Moja majka se brine da ću poginuti. Moj otac želi da budem hvalevrijedan mužjak, pogotovo sada kad su takvi potrebni našoj vrsti. I, eto, posvađali su se.« Što bi ti htio?

Frajer je podignuo pogled i pogledao oko sebe. »Ja se želim boriti.« John se naslonio u sjedalo.

Dobro.

Nakon duge tišine, Blay je rekao: »Johne?« Što je, oblikovao je ustima jer nije imao snage pokazivati. »Želiš li i dalje biti moj prijatelj? Iako sam gay.«

SV

~ 85 ~

John se smrknuo. Tad se uspravio, skupio ruku u šaku i složio prijatelja ravno u rame. »Joj! Koji vrag...« Zašto ti ne bih htio biti prijatelj? Osim možda zbog toga što si jebeni idiot kad pitaš takve stvari.

Blay se trljao tamo gdje ga je John udario. »Oprosti. Nisam znao mijenja li to išta ili... nemoj više! Tu imam posjekotinu!« John se opet naslonio. Taman je opet htio pokazat glupi idiote, kad je shvatio da se i sam tako osjećao nakon onoga u svlačionici. Pogledao je svog prijatelja.

Meni si isti kao pnje.

Blay je duboko udahnuo. »Nisam rekao roditeljima. Znate samo ti i Qhuinn.« Kad kažeš njima ili bilo kome drugome, on i ja ćemo biti uz tebe. Cijelim putem.

Pitanje koje John nije imao muda postaviti se vjerojatno zrcalilo u njegovim očima jer je Blay pružio ruku i dotaknuo ga. »Ne. Nikako. Mislim da me ništa na svijetu ne bi moglo natjerati da promijenim mišljenje o tebi.« Njih dvojica su odahnula u isto vrijeme i zatvorila oči. Nitko nije rekao više ništa sve dok nisu sngli kući.

Lash je sjedio na suvozačevom sjedalu Ford Focusa i bio je isfrustriran što čak ni nakon ovih napada na aristokratske kuće Degradacijsko društvo još uvijek nije shvaćalo tko im je šef. Degradi su primali zapovijedi od gospodina D.-a, a ne od njega. Kvragu, nisu znali ni da postoji Pogledao je gospodina D.-a, koji je držao ruke na deset do dva na volanu.

Dio njega je želio ubiti tog frajera iz čistog prkosa ali njegova logična strana je znala da kopile mora ostati živo, barem da posluži kao glasnogovornik dok ne dokaže svoje postojanje ostatku njegovih odreda.

Odredi, obožavao je tu riječ.

Njegovi odredi.

Možda je mogao smisliti nekakvu uniformu. Bio bi kao neki general.

Itekako ju je zaslužio, s obzirom na ingenioznost njegove vojne strategije.

Bio je jebeni genije. Koristio je sve ono što su ga Braća naučila, protiv njih samih.

Sjajno! Proteklih stoljeća je Degradacijsko društvo samo zadavalo neznatne muke vampirskoj populaciji. Nisu imali baš previše informacija, bili su nekoordinirani i nisu imali mnogo uspjeha jer su nabadali poput ćoravih kokoši.

SV

~ 86 ~

On je imao velike planove i imao je dovoljno znanja da ih provede u djelo.

Vampire je mogao eliminirati jedino ako slomi kolektivnu volju cijele njihove zajednice, a prvi korak prema tome je destabilizacija. Vođe četiriju od šest osnivačkih obitelji su već uklonjeni. Postojala su još dvojica, a kad srede i njih, degradi će se moći pozabaviti ostatkom aristokracije. Glimera će biti desetkovana, a ono što ostane od Vijeća princepsa će se okomiti na Wratha kao kralja. Stvorit će se oporbene frakcije, započet će bitke za prevlast. Wrath će se kao vođa suočiti s građanskim nemirom i propitivanjem vlastitog autoriteta te bjesnećim ratom i vjerojatno će donijeti mnogo loših odluka. To će samo povećati nestabilnost Propast neće biti samo političke naravi. Više pljački će značiti manje danka za Bratstvo zbog propasti poreznog sustava. Manje aristokrata će značiti manje posla za obične građane, što će uzrokovati financijske tegobe u nižim klasama i manjak povjerenja u kralja. Sve će postati začarani krug i na kraju će Wrath biti maknut s dužnosti, ubijen ili sveden na ceremonijalnu dužnost kralja.

Vampirska zajednica će tada potonuti još dublje u govna, a Lash će doći i pokupiti sve što je ostalo.

Jedino bolje od toga bi bila pošast koja bi pobila sve vampire.

Do sada je njegov plan tekao kako je zamislio, prva noć je bila više nego uspješna. Razljutio se jer onaj peder Qhuinn nije bio kod kuće kad su napali njegove. Rado bi bio ubio tog rođaka, ali barem je saznao nešto zanimljivo. Stric je na stolu držao neke dokumente kojima Qhuinna izbacuje iz obitelji. To je značilo da je jadni mali raznobojnik Qhuinn negdje sam. Očigledno ne kod Blaya jer su napali i njegovu kuću.

Da, baš je šteta što Qhuinn nije bio kod kuće. No barem su mu brata uhvatili živog. To će biti baš zabavno.

Društvo je izgubilo nekoliko ljudi, većinu kod Blaya i Lasha, ali Lash je i dalje imao veliku prednost.

No trebalo je paziti da se ne gubi vrijeme. Glimera će pobjeći u svoje sigurne kuće i iako je znao gdie se nalazi nekoliko tih kuća, većina ih je bila na sjeveru, što je značilo da će njegovi odredi morati putovati. Da bi ubrzali ubijanje, morali su napasti što više kuća u gradu.

Karte. Trebali su im zemljovidi. Kad mu pala na pamet ta misao, želudac mu je istovremeno počeo kruliti. Trebali su im zemljovidi i hrana. »Stani kod onog supermarketa«, naredio je gospodinu D.-u.

Gospodin D. nije na vrijeme skrenuo lijevo, pa se samo vratio. »Gladan sam«, rekao je Lash.

SV

~ 87 ~

S druge strane ulice su se upalila plava svjetla automobila caldwellške policije i Lash je opsovao. Ako se policajac razljuti na njihov prometni prekršaj i počne prekapati po autu, bit će u itekako dubokim govnima. U prtljažniku je bilo oružja, krvave odjeće, novčanika, satova, prstenja mrtvih vampira.

Odlično. Jebeno sjajno. Policajac očito nije stao pojesti krafnu jer je išao ravno na njih. »Jeb'o nas pas sada«, rekao je Lash gledajući gospodina D.-a kako zaustavlja auto. »Reci mi da imaš važeću vozačku i prometnu.« »Naravno«, rekao je maleni koljač i spustio prozor kad su im pristupili organi vlasti »Dobar dan, gospodine. Evo vozačke.« »Trebat će mi i prometna«, rekao je policajac i napravio grimasu kao da mu se ne sviđa njihov miris. Pa naravno. Dječji puder.

Lash se naslonio dok je gospodin D. hladnokrvno vadio prometnu iz pretinca za rukavice. Kad je izvadio komadić kartona veličine autobusnog pokaza, Lash je na brzinu pogledao kako izgleda. Jako službeno. Vidio se grb države New York, na ime Richarda Delana, adresa Deseta ulica 1583, stan 4F. Gospodin D. je pružio dokumente kroz prozor. »Znam da se tamo nisam smio vratiti, gospodine. Samo smo htjeli kupiti nešto za jelo, a promašio sam lijevo skretanje.« Lash je zurio u gospodina D.-a, zapanjen nevjerojatnim glumačkim talentom. Gospodin D. je pokazivao pravu mješavinu iskrene isprike, posramljenosti i običnog dečka dok je zurio u policajca. Sranje, njegova bi njuška trebala biti na kutijama zobenih pahuljica dok se tako razbacivao osmijesima i riječju gospodine kao da izgovara amen u crkvi. Predstavljao je cjelovitost. Pun vitamina i vlakana, prava slika zdrava Amerikanca.

Policajac je pogledao dokumenta i vratio ih. Kad je posvijetlio baterijom unutar automobila, rekao je: »Nemojte da se to ponovi...« Smrknuo se i pogledao Lasha. Njegov stav kojim je jasno davao do znanja da samo gubi vrijeme s njima je nestao u djeliću sekunde. Nagnuo je radijski mikrofon koji mu je bio pričvršćen na reveru prema ustima, pozvao pojačanje i rekao: »Zamolit ću vas da iziđete iz auta, gospodine.« »Tko, ja?« rekao je Lash. Jebiga, nije imao nikakav dokument sa sobom. »Zašto?« »Molim vas da iziđete iz auta.« »Ne ako mi ne kažete zašto.« Svjetlost džepne svjetiljke se spustila na pseću ogrlicu oko Lashevog vrata.

SV

~ 88 ~

»Primili smo pritužbu prije sat vremena od ženske osobe u klubu Screamer's. Ticala se plavokosog muškarca, dva metra, kratka vojnička frizura, sa psećom ogrlicom. Molim vas da iziđete iz auta.« »Kakvu pritužbu?« »Seksualni napad.« Još jedan policajac je zaustavo automobil ispred njih. »Molim vas da iziđete iz automobila.« Ona kuja u klubu je pozvala policiju? Ali molila je za to! »Neću.« »Ako ne iziđete iz automobila, izvući ću vas.« »Iziđite«, rekao je gospodin D. ispod glasa.

Drugi policajac je otvorio Lasheva vrata i rekao: »Iziđite i automobila, gospodine.« Nema jebene šanse. Jebeni kretenski ljudski policajci? On je Omegin sin, pobogu. On ne slijedi ni vampirska pravila, a kamoli pravila koja upravljaju rasom Homo sapiensa. »Gospodine«, ponovio je policajac. »Ma zabijte si pendrek u šupak«, rekao mu je Lash.

Policajac se nagnuo i uhvatio Lasha za nadlakticu. »Uhićeni ste zbog seksualnog napada. Sve što kažete može se iskoristiti protiv vas na suđenju. Ako ne možete platiti odvjetnika...« »Nemojte me zajebavati...« ».., država će vam ga platiti. Razumijete li svoja prava...« »Pustite me!« »... onako kako sam vam ih pročitao?« Obojica policajaca su morala izvući Lasha iz auta. Skupila se gomila. Sranje.

Iako je mogao s lakoćom istrgnuti ruke iz ramena ovoj dvojici policajaca i nabiti im ih u guzice, nije smio praviti još veću scenu. Bilo je previše svjedoka. »Gospodine, razumijete li svoja prava?« Ponovio mu je pitanje dok su ga okrenuli, nabili mu facu na poklopac motora i stavili lisičine.

Lash je pogledao kroz vjetrobransko staklo u gospodina D.-a čije lice više nije bilo seljački nevino. Gledao ga je stisnutih očiju i Lash se toplo nadao da smišlja kako da ga izvuče iz ovih govana. »Gospodine? Razumijete li svoja prava?« »Da«, procijedio je Lash. »Jebeno savršeno.« Policajac slijeva mu se unio u lice. »Usput, dodat ćemo i optužbu za opiranje uhićenju. I samo da znate, ona plavuša ima sedamnaest godina.«

SV

~ 89 ~

Jedanaesto poglavlje Iza palače Bratstva Cormia je trčala što su je brže izranjavana stopala mogla nositi. Trčala je kako bi izgubila samu sebe, trčala je nadajući se da će dosegnuti neku jasnoću, trčala je zato što nije imala kamo poći, a više nije mogla ostati ondje gdje je bila.

Dah joj je parao pluća, noge su je boljele, a ruke trnule dok je trčala uz zaštitni zid imanja i natrag prema vrtovima.

Layla i Primužjak. Layla leži s Primužjakom. Layla gola s Primužjakom.

Potrčala je još brže.

Odabrat će Laylu. Nije se snašao u svojoj novoj ulozi i odabrat će onu koja je služila njegovoj Braći diskretno i dostojanstveno. Odabrat će ono što već poznaje.

Odabrat će Laylu.

Noge su je izdale bez ikakvog upozorenja i pala je na tlo. Kad se dovoljno oporavila da podigne glavu, smrknula se dolazeći do daha. Pala je na čudnu hrapavu površinu travnjaka nesavršenog promjera od možda dva metra. Kao da je ondje nešto bilo spaljeno i tlo se moralo oporaviti. Kako prikladno, i to na više načina.

Prevrnula se na leđa i pogledala u noćno nebo. Boljela su je bedra i pluća, ali najveću bol je osjećala u mozgu. Ona nije pripadala ovdje. A nije mogla ni podnijeti pomisao da se vrati u utočište. Bila je poput ljetnog zraka koji se protezao između travnatog tla zemlje i zvijezdama izbodene galaksije nad njom.

Nije bila ni tu ni tamo... i bila je nevidljiva.

Ustala je i polako prišla terasi palače. Svjetiljke su sjale na prozorima kuće.

Pogledala je oko sebe i shvatila da će joj nedostajati noćne boje ovog svijeta.

Prigušene crvene, ružičaste, bijele i žute nijanse ruža. Kao da se cvijeće noću srami. Zastori na knjižnici su sjali crveno poput ognja, a živa zelena boja sobe za bilijar je djelovala kao da je sve načinjeno od smaragda. Prekrasno. Tako prekrasno. Prava gozba za oči. Želeći još malo odugovlačiti s odlaskom, otišla je do bazena. Crna voda ju je dozivala, njezina svjetlucava površina joj je šaputala mreškajući se na nježnom svjetlu mjesečine.

Svukla je ogrtač i zaronila u tamnu mekoću, prodirući u tkanje vodene površine i zadržavajući se u dubinama.

Kad je izronila na drugom kraju, odlučnost je ušla u njezine vene kad je

SV

90

udahnula zrak. Ostavit će poruku Fritzu da je prenese Belli. Zatim će otići u utočište i tražiti audijenciji kod Upraviteljice Amalyje. Podnijet će zahtjev da postane usamljena pisarica.

Znala je da će tada jedna od njezinih dužnosti biti praćenje Primužjakovih potomaka, no bolje joj je živjeti s njima u zemlji slova nego gledati legije mladunaca raznobojne kose i prelijepih žutih očiju.

Bit će mladunaca. Iako je Primužjaka pozvala na red zbog nedostatka snage, on će učiniti ono što treba. Sad mu je još teže, ali njegov osjećaj dužnosti će prevagnuti nad nelagodom i sramom. Bella ga je tako dobro procijenila. »Zdravo, zdravo.« Cormia je ispljunula vodu i okrenula se vidjevši pred sobom par ogromnim vojničkih čizama s metalnim prstima. Uplašila se i podignula pogled uz dugačko, žilavo tijelo mužjaka odjevenog u ono što su ovdje zvali traperice. »A tko si ti?« upitao ju je toplim, baršunastim glasom. Oči su mu bile očaravajuće - duboke i različitih boja, uokvirene crnim trepavicama, iste boje kao i njegova kosa.

Prije no što je stigla odgovoriti, John Matthew je prišao i glasno zazviždao da zadobije pozornost ovog mužjaka. Kad je mladi mužjak pogledao Johna preko ramena, ovaj je odmahnuo glavom i počeo nešto pokazivati. »Oh...sranje. Oprostite.« Mladi mužjak se uspravio i stavio ruke pred sebe kao da se želi zaustaviti. »Nisam znao tko ste.« Još jedan mužjak je izišao kroz vrata knjižnice. Ovaj crvenokosi je imao krvave mrlje na majici i bio je sasvim iscrpljen.

Ovo su vojnici koje se bore s Johnom, pomislila je. Mladi vojnici. »Tko ste vi?« upitala je onog s prekrasnim, raznobojnim očima. »Qhuinn. S njim sam.« Pokazao je palcem prema Johnu Matthewu. »Ovaj crvenokosi je...« »Blaylock«, prekinuo ga je. »Ja sam Blaylock.« »Samo sam krenula na kupanje«, rekla je. »Vidim«, rekao je Qhuinn smiješeći se prijateljski ovog puta bez seksualnih insinuacija.

Ali svidjela mu se. Privukla ga je. Osjetila je to. Tad je shvatila da na putu koji je maloprije odabrala neće biti mjesta za dodire. Zauvijek će ostati netaknuta. Kao usamljena pisarica neće biti među onima koje će Primužjak posjećivati radi tjelesnih užitaka. Ona oluja koja se neki dan pojavila u njezinim žilama više nikada neće nahrupiti. Nikada.

Dok joj se dugi niz godina njezina života odmatao pred očima, neka očajna i

SV

91

nemirna nota je zasvirala u njezinoj glavi i ponijela Cormiju vodom prema ljestvama za izlaz iz bazena. Primila se za rukohvate i izvukla se, svjesna svježeg povjetarca i pogleda triju mladih vojnika na svojoj koži.

Ta spoznaja ju je istovremeno i deprimirala i ohrabrivala. Ovo je posljednji put da jedan mužjak gleda njezino tijelo. Bilo se teško pomiriti s činjenicom da će zaključati i sakriti sve ženstveno što ima. Da neće biti ni s kim osim s Primužjakom, a njega ne može imati jer ne može podnijeti pomisao na svoje sestre s njim. Ovo je kraj.

Za nekoliko trenutaka će svoje tijelo zatvoriti u ogrtač i oprostiti se s nečim što zapravo nije ni počelo. Zato se neće ispričavati zbog svoje golotinje dok izlazi iz nježnog vodenog zagrljaja.

Phury se materijalizirao iza palače Bratstva jer nije želio nikoga sresti. S ovakvom zbrkom u glavi bi marš na ulazna vrata bio poput...

Stalo mu je srce. Stale su mu noge. Stalo mu je disanje.

Cormia je izlazila iz bazena, njezino graciozno tijelo s kapljicama vode se presijavalo na mjesečini... a tri mužjaka koja su tek prošla prijelaz su stajala tri metra od nje s jezicima isplaženim do pupka.

Nema... jebene... šanse.

Vezani mužjak u njemi je jurnuo poput razjarenog bika, zanemarivši sve laži koje je sam sebi govorio. Jurnuo je iz špilje njegova srca, lišen svega kulturnog i civiliziranog. Znao je samo da njegova ženka stoji gola pred drugima i da je ti drugi žele.

Jedino to je bilo važno.

Prije no što je postao svjestan svojih postupaka, zarežao je poput groma.

John Matthew i njegovi prijatelji su ga pogledali i pomaknuli se unatrag kao jedno tijelo. Odmah. Kao da se bazen zapalio.

Cormia ga nije ni pogledala. Nije se ni požurila pokriti. Samo je polako posegnula za ogrtačem i bez žurbe ga navukla preko ramena, kao da mu prkosi.

To ga je još više izludjelo. »Ulazi u kuću«, naredio joj je. »Odmah.« Pogledala ga je i odmjereno mu odgovorila: »A što ako ne želim?« »Onda ću te prebaciti preko ramena i unijet ću te.« Phury se okrenuo prema dečkima. »Ovo se tiče samo nas dvoje. Vas trojica ćete pobjeći ako ste imalo pametni. Odmah.« Oklijevali su dok im Cormia nije rekla: »Sve će biti u redu. Ne brinite se.«

SV

92

Kad su se okrenuli, Phury je imao osjećaj da neće otići daleko, ali Cormiji nije trebala zaštita. Vezani mužjaci predstavljaju smrtnu opasnost za sve, osim za svoje ženke. On je bio sasvim izvan kontrole, ali upravljač je bio u njezinoj ruci. Pretpostavljao je da ona to zna.

Cormia je podignula ruku i mirno iscijedila vodu iz kose. »Zašto želite da odem unutra?« »Hoćeš li sama hodati ili ću te morati nositi?« »Pitala sam vas zašto.« »Zato što ideš u moju sobu.« Riječi su izišle iz njegovih usta nošene hroptavim zrakom. »Vašu sobu? Zar ne mislite moju? Jer prije pet mjeseci ste mi naredili da iziđem iz vaše.« Mozak i moć razlučivanja su mu se slili u alatku u hlačama, koja se otimala da je pusti da može prodrijeti u nju. Više nije bilo povratka. Vlak je krenuo. Karta je poništena. Putovanje je započelo.

Cormia je osjećala isto. Phury joj je prišao sasvim blizu. Njezino tijelo je gorjelo tolikom vatrom da je pržila čak i njega, a miris jasmina oko nje je bio gust poput krvi.

Ogolio je očnjake i zasiktao na nju poput mačke. »Idemo u moju sobu.« »Ali ja nemam nikakvog razloga ići u vašu sobu.« »Imaš.« »Nemam. Bojim se da nemam.« Krenuo je za njom kao da je plijen, slijedeći je kroz knjižnicu, uz velike stube pa u njezinu sobu. Otvorila je vrata dovoljno da se sama provuče unutra. Prije no što mu ih je stigla zatvoriti pred nosom, primio ih je rukom i progurao se unutra.

On je zatvorio vrata. I zaključao ih. »Svuci ogrtač.« »Zašto?« »Zato što ću ti ga strgnuti ako me ne poslušaš.« Podignula je bradu i spustila kapke na pola oka, pa ga je još uvijek gledala svisoka. »Zašto se moram svući?« Zarežao je: »Zato što te želim obilježiti.« »Doista? Zar ne shvaćate da je to sasvim bezrazložno?« »Nije.« »Prije me niste željeli.«

SV

93

»Vraga nisam.« »Uspoređivali ste me s onom drugom ženkom s kojom ste pokušali biti, a niste uspjeli.« »A ti mi nisi dopustila da završim. To je bila kurva koju sam kupio da bih se riješio svog djevičanstva. Nisam je želio. Ona nije bila ti.« Udahnuo je njezin miris i pustio ga van predući poput mačora. »Ona nije bila ti.« »Ali odabrali ste Laylu, nije li tako?« Kad joj nije odgovorio, ponosno je ušla u kupaonicu i otvorila vodu pod tušem. »Da, jeste. Odabrali ste je za Prvu družicu.« »Ne radi se o njoj«, rekao je stojeći na vratima kupaonice. »Kako ne?« upitala je Cormia. »I ja sam jedna od Odabranica.« Okrenula se prema njemu, pogledala ga ravno u oči i pustila ogrtač da padne. »Nisam li?« Phuryjeva kita se pobunila, onako zatočena u hlačama. Njezino tijelo je sjalo na prigušenoj svjetlosti kupaonice, grudi su joj se napele a bedra lagano rastvorila.

Ušla je pod tuš i gledao ju je kako izvija leđa i pere kosu. Sa svakim njezinim pokretom je gubio dio onog dobro odgojenog i civiliziranog Phuryja. Na nekoj skrivenoj donjoj polici njegova mozga je stajala spoznaja da treba otići i pustit je, ne otežavati ionako neugodnu situaciju. Ali njegovo tijelo je pronašlo hranu bez koje više nije moglo. Čim iziđe iz tog jebenog tuša, pojest će je živu.

SV

94

Dvanaesto poglavlje Da, dopustit će mu.

Dok je Cormia ispirala pjenu iz svoje kose, znala je da će završiti pod Primužjakom čim iziđe iz tuša. Dopustit će mu da je uzme, a onda će ona uzeti njega.

Dosta je već bilo svih onih skoro i jedva i jesu li ili nisu. Dosta je bilo zamršene sudbine koja se zapetljala oko njih oboje. Dosta i bilo obveza i zadaća. Željela ga je i imat će ga.

Njezine sestre mogu ići kvragu. On je samo njezin.

Ali samo večeras, pojavio se nekakav glas. »Jebi se«, rekla je mramornom zidu.

Brzo je zavrnula pipu i gurnula vrata tuša. Suočila se s Primužjakom.

Stajao je gol. Uzdignut. Ogoljelih očnjaka.

Zarežao je poput lava, a kad je zvuk odjeknuo u mramoru kupaonice, postala je još vlažnija. Krenuo je na nju i nije se opirala kad ju je uhvatio oko struka i podignuo. Nije bio nježan, ali nije ni htjela nježnost. Pobrinula se da on to zna kad ga je ugrizla za rame dok ju je nosio u sobu.

Ponovno je zarežao i bacio je na krevet. Dvaput je odskočila. Okrenula se na trbuh i počela mu bježati samo da ga natjera da se potrudi. Pomislila je odbiti ga, ali ne, morat će je loviti...

Primužjak joj je skočio na leđa i stavio joj ruke iznad glave. Dok se pokušavala okrenuti ispod njega, koljenom joj je rastavio noge i držao je na mjestu svojim bokovima. Njegov uzdignuti ud ju je dodirivao želeći prodrijeti, od čega je izvijala leđa. Dao joj je dovoljno prostora samo da se može okrenuti i pogledati ga. Poljubio ju je. Dubok i dug poljubac. Nije se dala, uzvraćala je istom mjerom, nije željela ostati zarobljena u tradicijama Odabranica.

Naglo se odmaknuo unatrag, malčice se premjestio i...

Cormia je zastenjala kad je prodro u njezino tijelo jednim glatkim potezom.

Nije bilo vremena za razgovor, razlučivanje ili razmišljanje o novoj vrsti boli kad su njegovi bokovi postali pokretačka sila. Osjećaj je bio tako dobar, tako prikladan, tako cjelovit. Miris njegovih mračnih začina, njegova težina na njezinim leđima, kosa koja joj je padala na lice i uzdasi koji su izlazili iz njihovih usta.

Počeo je dublje ulaziti u nju, raširila je noge još više i pratila njegov ritam.

Suze su joj jurnule na oči, ali nije razmišljala o njima dok ju je neumoljivi ritam

SV

95

nosio naprijed, vatreni čvor se zavezao na mjestu gdje je ulazio u nju. Mislila je da će izgorjeti, ali nije ju bilo briga i nije ju nimalo boljelo.

Oboje su dosegnuli vrhunac u isto vrijeme i usred vlastitog vrtloga je vidjela kako se on nadvija nad njom, kako zabacuje glavu, kako stišće vilicu i mišiće, kako mu se znoj presijava na glatkoj koži. No tad je sasvim izgubila i samu sebe dok se njezino tijelo počelo stiskati i opuštati, tako pohlepno uvlačeći njegov ud u sebe da se trzao i stenjao dok je izvlačila iz njega ono što je obilježava.

Tad je sve završilo.

Podsjetilo ju je na ljetne oluje koje su se katkad obrušavale na palaču Bratstva. Kad su se povukle, sve je bilo još tiše nego prije.

Ovo je bilo isto. Kad su im se tijela smirila i dah ujednačio, bilo se teško sjetiti obuzimajućeg osjećaja hitnosti kojim su se vodili prema ovom trenutku odjekujuće tišine. Gledala je kako neugoda i šok zauzimaju mjesto potrebe za obilježavanjem koja ih je dovela do ovoga. Što je očekivala? Da će se on zbog ovog plesa dvaju golih tijela odreći svog statusa Primužjaka, da će pogaziti svoj zavjet i proglas i nju svojom jednom i jedinom šelan? Da će umirati od sreće što su noć prije njezina odlaska učinili nešto što su s poštovanjem i promišljanjem trebali učiniti prije pet mjeseci? »Molim vas da iziđete iz mene«, rekla je kroz suze.

Phury nije mogao shvatiti što je učinio, no dokaz je bio pred njim. Krhka Cormia je ležala pod njegovim teškim tijelom, obrazi su joj bili mokri od suza i imala je masnice na zapešćima.

Oduzeo joj je nevinost odostraga, kao da je pas. Pritisnuo ju je o krevet i natjerao je da se pokori jer je bio jak... Zario se u nju bez obzira na bol koju je sigurno osjećala. »Molim vas da iziđete iz mene.« Glas joj je drhtao, a molba ga je skoro ubila.

Mogla ga je samo moliti, jer je bio mnogo jači od nje.

Izvukao se iz nje i ustao s kreveta, spotičući se poput pijanca. Cormia se okrenula na stranu i privukla koljena na trbuh. Kralježnica joj je izgledala strašno krhko, sasvim lomljivo pod blijedom kožom. »Žao mi je«, rekao je, sav jadan zbog praznine tih riječi. »Molim vas, idite.« Već je prisilio da legne s njim, pa se činilo više nego važnim sada ispoštovati njezinu želju. Iako je nikako nije želio ostaviti.

Otišao je u kupaonicu, odjenuo se i krenuo prema vratima. »Morat ćemo poslije razgovarati...« »Nema poslije. Predat ću zahtjev da postanem usamljena pisarica. Zapisivat ću vašu povijest, ali neću biti njezin dio.«

SV

96

»Nemoj, Cormia.« Pogledala ga je preko ramena. »Tamo pripadam.« Ponovno je pustila glavu na jastuk. »Idite«, rekla je. »Molim vas.« Nije bio svjestan izlaska iz njezine sobe ili ulaska u vlastitu. Pronašao je samoga sebe kako sjedi na krevetu i puši. Ruke su mu se tresle, srce mu je izgubilo ritam, a noga je nesvjesno lupala o pod. Čarobnjak se kočoperio po Phuryjevoj glavi, crni plašt mu se vijorio na vjetru pod sivim nebom. U ruci je držao lubanju žutih očiju.

Rekao sam ti da ćeš je povrijediti.

Phury je gledao u čvrsti smotuljak crvenog dima u svojoj ruci, pokušavajući vidjeti nešto drugo osim uništenja. Nije uspio. Bio je životinja i ništa drugo.

Rekao sam ti što će se dogoditi. Bio sam u pravu. Oduvijek sam bio u pravu. Usput rečeno, nije prokletstvo to što si se ti rodio ni to što si se rodio nakon svog blizanca. Ti si prokletstvo. Čak i da se rodilo još petoro mladunaca nakon tebe, ili nijedno, ipak bi ti bio prokletstvo.

Posegnuo je za daljinskim i upalio jednu od Puccinijevih raskošnih opera. Čim je glazba ispunila sobu, suze su mu krenule na oči. Tako prekrasno. Glazba je bila tako prekrasna i nepodnošljiva u svojoj ljepoti. Glas Luciana Pavarottija nije imao ništa zajedničko s odvratnim dahtanjem koje je izlazilo iz njega dok je ležao na Cormiji. Pritisnuo ju je. Pridržao joj ruke. Popeo se na nju odostraga.

Ti si prokletstvo.

Dok je čarobnjakov glas i dalje udarao tamo gdie najviše boli, osjetio je kako ga bršljan iz prošlosti ponovno pokriva, pokriva i sve njegove neuspjehe, sva dobra djela koja nije uspio dovršiti... sad je bršljan dodao još jedan sloj. Cormijin sloj. Čuo je očev hroptavi dah. Čuo je pucketanje majčinog lesa dok ga proždire plamen. Čuo je ljutnju svog brata blizanca jer ga je spasio. Najviše ga je pogodio Cormijin glas: Molim vas da iziđete iz mene.

Pokrio je uši rukama, znajući da to ne pomaže. "Ti si prokletstvo" Zastenjao je i toliko pritisnuo dlanove na uši da ga je zaboljelo. Ne sviđa ti se istina, siktao je čarobnjak. Ne sviđa ti se moj glas? Znaš kako me možeš otjerati. Čarobnjak je spustio žutooku lubanju među kosti pod svojim nogama. Znaš kako me možeš otjerati. Phury je očajno uvlačio dim, prestravljen prizorima u svojoj glavi. Smotuljak crvenog dima nije mogao nikako zatomiti ni samoprezir ni glasove Čarobnjak je nogom pritisnuo žutooku lubanju.

Znaš što ti je činiti.

SV

97

Trinaesto poglavlje Na sjeveru u planinama Adirondacks, duboko u jednoj špilji u nacionalnom parku Black Snake, mužjak koji se srušio u cik zore prije dva dana sada nije mogao razumjeti zašto sunce sja po njemu i zašto on zbog toga ne gori.

Osim ako nije u Sjenosvijetu?

Ne... ovo ne može biti Sjenosvijet. Bolovi i vrištanje u glavi je previše nalikovalo zemaljskom stanju stvari. Ali što je sa suncem? Kupao se u njegovom toplom sjaju i bio je živ. Čovječe, ako je sve ono sranje da vampiri ne smiju na sunce obična laž, onda je cijela njihova vrsta skup neviđenih idiota.

Ali čekaj, zar se ne nalazi u špilji? Kako onda zrake dopiru do njega? »Pojedi ovo«, rekao je sunčev sjaj.

U redu, očigledno halucinira. Netko mu je gurnuo pred nos jedan Big Mac iz McDonald'sa, a to je jednostavno nemoguće. Osim ako nije mrtav, a Sjenosvijet umjesto zlatnih vrata ima zlatne lukove? »Vidi«, rekao je sunčev sjaj, »ako je tvoj mozak zaboravio kako se jede, onda otvori usta da ti gurnem ovo sranje. Možda se zubi sjete što treba raditi.« Mužjak je otvorio usta jer je miris mesa probudio njegov želudac i slina mu je udarila na usta kao psu. Čim je zubima dotaknuo hamburger, vilica mu je prešla na autopilot. Zastenjao je kad je progutao komad. Treperenje u njegovom centru za okus je nakratko zamijenilo patnju, čak i onu u glavi. »Uzmi još«, rekao je sunčev sjaj i gurnuo hamburger bliže njegovim ustima.

Sve je pojeo. Pojeo je i mlačni pommes frites i razvodnjenu Coca-Colu. »Najbliži McDonald's je nekih četrdeset kilometara odavde zato ti se sve ohladilo.« Mužjak je htio još. »Da, da. Imam još. Otvori usta.« Još jedan Big Mac, još krumpirića, još edna Coca-Cola. »Pomogao sam ti koliko sam mogao, ali ti trebaš krvi«, rekao mu je sunčev sjaj, kao da je malo dijete. »I trebaš poći kući.« Dok je mužjak odmahivao glavom, shvatio je da leži s glavom na kamenu i na prljavom tlu pod leđima. Nije više bio u špilji. Ovo mjesto je imalo drugačiji miris. Mirisalo je po svježem zraku, svježem proljetnom zraku. Iako... možda je to bio miris sunčeva sjaja? »Da, trebao bi poći kući.« »Ne...« »Onda nas dvojica imamo problem«, promrmljao je sunčev sjaj. Čulo se šuškanje kao kad netko krupan sjeda u čučanj. »Ti si usluga koju moram vratiti.« Mužjak se smrknuo, udahnuo s teškom mukom i zagraktao.

SV

98

»Nemam kamo. Nema usluge.« »Ne odlučuješ ti, prijatelju. Ni ja.« Sunčev sjaj kao da je odmahivao glavom jer su nejasne sjenke u špilji počele lelujati poput valova. »Žao mi je, ali moram te vratiti onamo kamo pripadaš.« »Ja sam nitko.« »U savršenom svijetu bi to bilo točno, ali ovo nije raj. Daleko od toga.« Mužjak se teško mogao više složiti s tom tvrdniom, ali nije vjerovao u ovo o dolasku kući. Dok je energija od hrane kolala njegovim žilama, smognuo je snage da se pridigne i protrlja oči...

Zagledao se u sunčev sjaj. »Uh... sranje.« Sunčev sjaj je ozbiljno kimnuo. »Da, i ja se tako osjećam. Ovo možemo obaviti na teži i lakši način. Ti odaberi. Ali moram ti reći da ću se naljutiti ako budem morao tražiti tvoj dom bez ičije pomoći.« »Neću se nikada vratiti onamo. Nikada.« Sunčev sjaj je prošao rukom kroz svoju plavo-crnu kosu. Zlatno prstenje se svjetlucalo na njegovim prstima, dragulji su sjali u njegovim ušnim resicama i oko vrata. Jasnobijele oči bez zjenica su bile užarene od ljutnje, a šarenice su iz svijetloplave postale noćnoplave. »Dakle, teži način. Reci laku noć, djeco.« Kad se sve zacrnjelo, mužjak se mogao zakleti da je čuo palog anđela Lassitera kako psuje: »Jebo. Me. Pas.«

SV

99

Četrnaesto poglavlje »Jeste li vidjeli Phuryjevu facu?« rekao je Blay.

John ga je pogledao preko kuhinjske radne površine i kimnuo. Njih trojica su pila pivo da se malčice smire. Imali su osjećaj da su jedva izvukli živu glavu.

Nikad ranije nisu vidjeli mužjaka s takvom facom. Nikada. »To je zbilja bilo ono sranje s vezanim mužjacima«, rekao je Qhuinn i uzeo još tri boce piva iz hladnjaka. Blay je dohvatio svoju bocu i trgnuo se jer ga je zaboljelo rame.

John je otvorio novo pivo, otpio gutljaj, spustio bocu na stol i počeo pokazivati: Zabrinut sam za Cormiju. »Neće je ozlijediti«, rekao je Qhuinn i sjeo za stol »Nema šanse. Nas bi možda bio poslao u grob, ali ona je sigurna.« John je povirio u blagovaonicu. Čuo sam lupanje vratima. »Pa ovdje ima mnogo ljudi, uključujući nas trojicu...« izgledao je kao da pokušava riješiti težak matematički zadatak.

John je ustao od stola.

Moram otići provjeriti. Neću... znate, neću ništa prekidati. Samo se želim uvjeriti da je ona dobro. »Idem s tobom«, rekao je Qhuinn i krenuo.

Ne, ostat ćeš tu. Prije no što mi išta kažeš, ovo je moja kuća i ne moraš mi biti sjena. »Dobro, dobro«, rekao je Qhuinn i pogledao Blaya. »Mi ćemo biti u posttraumatskoj prostoriji. Dođeš tamo?« »Zašto moramo ići u posttraumatsku prostoriju?« upitao je Blay ne gledajući Qhuinna. »Zato što ti još uvijek krvariš i ne znaš kako ćeš ovdje doći do prve pomoći«, odgovorio mu je Qhuinn ne skidajući pogled s njega. Blay je samo zurio u svoje pivo. »Zašto mi onda ne kažeš gdje je?« promrmljao je Blay. »A kako ćeš srediti ranu na leđima?« Blay je povukao velik gutljaj piva iz boce. »Dobro, ali želim prvo popiti pivo, a zatim jesti jer sam užasno gladan.« »Dobro. Što želiš jesti?« Njih dvojica su se ponašala čudno i ukočeno.

SV

100

Nađemo se dolje, pokazao im je John i okrenuo se. Čovječe, cijeli svjetski poredak je poljulian kad se ova dvojica ne slažu. To se jednostavno nije smjelo nastaviti.

John je izišao iz blagovaonice i već je trčao kad se popeo na vrh velikih stuba. Na drugom je katu osjetio miris crvenog dima i čuo zvuke opere iz Phuryjeve sobe, i to baš one jako poetične koju je uvijek slušao. Nije mu baš neka popratna glazba za tvrdokorno obilježavanje. Možda su samo otišli svatko u svoju sobu nakon svađe?

John je prišao Cormijinim vratima i osluhnuo. Ništa. Iako je blagi propuh koji je prolazio kroz ključanicu sa sobom nosio raskošan miris cvijeća.

Pretpostavivši da nema zla ako se pokuša uvjeriti da je Cormia dobro, John je lagano pokucao na vrata. Kad nije dobio odgovor, zazviždao je. »Johne!« doviknula je.

Otvorio je vrata jer je pretpostavio da to znači da smije...

Skamenio se.

Cormia je ležala na krevetu na zgužvanim plahtama. Bila je gola, leđima okrenuta vratima i bilo je krvi... između njezinih bedara. Podignula je glavu i pogledala ga preko ramena, zatim se brzo pokrila. »Mila Čuvardjevo!« Kad je zgrabila plahtu i pokrila se do vrata, John je stajao kao skamenjen dok je njegov mozak pokušavao procijeniti situaciju. Povrijedio ju je. Phury ju je povrijedio.

John je samo žmirkao i žmirkao... pred sobom je vidio mlađega sebe u prljavom stubištu nakon onoga što mu se dogodilo. Tad je i on imao mrlje od krvi i još nečega između bedara.

Vjerojatno ju je uplašio njegov izraz lica jer mu je ustrašeno pružila ruku. »Johne... o, ne... Johne, dobro sam. Dobro sam, vjeruj mi.« Okrenuo se i mirno izišao kroz vrata. »Johne!« Nekad davno kad je bio malen i bespomoćan, nije bilo govora o osveti za ono što mu je učinjeno. Sada kad je polako prelazio deset koraka do Phuryjevih vrata, mogao je učiniti nešto što se ticalo njegove prošlosti, mogao je pomoći Cormiji. Sad je bio dovoijno velik i dovoljno snažan. Mogao se zauzeti za mekoga tko je prepušten na milost i nemilost jačemu od sebe. »Johne! Nemoj!« vikala je Cormia trčeći iz svoje sobe.

Nije pokucao. Neće kucati. Ovog će puta šake upotrijebiti za nešto drugo.

Naglo je otvorio Phuryjeva vrata i našao ga kako sjedi na krevetu i puši.

Kad su im se pogledi susreli, na Phuryjevom licu se vidjela bol i kajanje. To je

SV

101

samo potvrdilo Johnove sumnje.

Režeći bez glasa, John se bacio na njega, a Phury nije učinio ništa da zaustavi napad. Čak se i otvorio da primi udarce, padajući na jastuke dok ga je John neprestance tukao po cijelom licu. Netko je povikao. Ženka. Dotrčali su i drugi. Vika. Mnogo vike. »Koji kurac se događa?« grmio je Wrath.

John nije čuo ništa od toga. Želio je samo ubiti Boga u Phuryju. Brat više nije bio ni njegov učitelj ni prijatelj. Bio je samo grmalj i silovatelj.

Krv je tekla po plahtama. Neka, tako mu i treba.

Netko je naposljetku odmaknuo Johna od Phuryja. Rhage Bio je to Rhage.

Cormia je pritrčala Phuryju. Nije ju želio blizu sebe. Okrenuo joj je leđa. »Jebem vam sve«, psovao je Wrath, »događa li se ovdje ikad išta normalno?« Opera u pozadini nikako nije odgovarala ovom prizoru. Veličanstvena ljepota je bila potpuno suprotna Phuryjevom slomljenom licu, Johnovom bijesu i Cormijinim suzama. Wrath se okrenuo prema Johnu: »Koji je tebi kurac?« »Zaslužio sam to«, procijedio je Phury brišući krv s usana. »Zaslužio sam i gore od toga.« Wrath je preneraženo pogledao Phuryja. »Molim?« »Nije, nije«, ponavljala je Cormia stišćući revere ogrtača uz vrat. »Pristala sam.« »Nisi«, odmahivao je Phury glavom. »Nisi pristala.« Kralj se ukočio. Tihim, stisnutim glasom je upitao Odabranicu: »Na što si pristala?« Dok je skupina pogledavala čas Odabranicu, čas Phury , John nije ispuštao Brata iz vida. Ako Rhage popusti stisak, gotov je. Bez obzira na to što kralj gleda.

Phury se polako pridignuo. Lice mu je već počelo otjecati. »Nemoj lagati, Cormia.« »Govorite za sebe«, odbrusila mu je. »Primužjak mi nije učinio ništa nažao...« »Ne seri, Cormia. Prisilio sam te.« »Niste...« Još se netko počeo svađati. Pa još netko. Čak je i John počeo ustima oblikovati ružne riječi upućene Phuryiju i otimati se iz Rhageova stiska.

Wrath je posegnuo za kristalnom pepeljarom i bacio je u zid. Razbila se na tisuću komada i ostavila rupu veličine glave u zidu.

SV

102

»Ako još netko kaže jednu jedinu jebenu riječ, napravit ću ovo s njihovom glavom, jeste li me čuli?« Svi su umuknuli. Nisu više pisnuli. »Ti«, Wrath je upro prstom u Johna, »izlazi odavde dok ja ovo ne riješim.« John je odmahivao glavom, nije ga bilo briga ako ga Wrath odluči razbiti kao pepeljaru. Morao je ostati. Netko je morao zaštititi...

Cormia mu je prišla i stisnula mu ruku. »Ti si hvalevrijedan mužjak i znam da vjeruješ kako sada štitiš moju čast, ali pogledaj me u oči i tamo ćeš naći istinu.« John se zagledao u Cormijino lice. Bilo je tužno, jako tužno, kao kod osoba koje su se našle u teškoj i bezizlaznoj situaciji. Ali vidio je i odlučnost i iskonsku snagu. Nije bilo straha. Nije bilo očaja. Ni strašne sramote. Nije izgledala kao on nakon onoga. »Pođi«, rekla je nježno. »Sve je u redu. Doista.« John je pogledao Wratha koji je kimnuo. »Ne znam na što si naletio, ali saznat ću. Pusti da ja ovo riješim, sinko. Bit ću pravedan prema njoj. Sad svi iziđite.« John je stisnuo Cormijinu ruku i otišao s Rhageom i drugima. Čim su se vrata zatvorila, čuo je tihe glasove. Nije otišao daleko. Nije mogao. Njegove noge su odlučile da trebaju stanku i srušio se na jedan od antiknih stolaca u hodniku.

Nakon što je svima nekoliko puta rekao da je dobro, spustio je glavu i počeo polagano disati.

Prošlost je opet oživjela u njegovoj glavi, probuđena onim što se dogodilo Cormiji. Zažmirio je, ali nije pomoglo. Pokušao se smiriti govoreći sam sa sobom, ali nije pomoglo. Dok se borio da nekako dođe k sebi, shvatio je da već tjednima nije išao hodati šumom sa Zsadistom. Bellina trudnoća je uznapredovala i postala opasnija, pa su i njihove šumske šetnje postale sve rjeđe.

Baš mu je sada trebala jedna takva šetnja.

Podignuo je glavu i pogledao niz hodnik, pitajući se je li Zsadist uopće u kući. Vjerojatno nije jer se nije pojavio u Phuryjevoj sobi maločas dok je trajala predstava. Vjerojatno je imao pune ruke posla sa svim ubistvima koja su se dogodila te večeri.

Ustao je i krenuo u svoju sobu. Poslao je Qhuinnu i Blayu poruku da je otišao leći. Pročitat će poruke kad iziđu iz podruma Zurio je u strop i mislio na brojku tri. Loše stvari su uvijek dolazile u skupinama po tri, ali nisu uvijek uključivale smrt. Ove godine je tri puta izgubio živce. Tri puta je izgubio živce i napao nekoga. Dvaput Lasha. Jednom Phuryja.

Nestabilan si, javio se neki glas.

SV

103

Ali imao je svoje razloge. Prvi put je Lash napao Qhuinna. Drugi put je Lash dobio i više no što je zaslužio. Treći put... okolnosti su upućivale na nešto strašno i kakav bi to mužjak samo ostavio ženku u nevolji?

Nestabilan si.

Zatvorio je oči i pokušavao ne misliti na ono stubište u prljavoj stambenoj zgradi gdje je živio sam samcat. Pokušavao je ne misliti na zvuk koraka koji su krenuli za njim. Pokušavao se ne prisjećati mirisa mokraće, plijesni i jeftine kolonjske koji su mu zapahnuli nos dok se ono događalo... nije se mogao riješiti sjećanja. Pogotovo sjećanja na mirise.

Plijesan se bila uhvatila po zidu uz koji ga je gurnuo. Mokraća je bila njegova vlastita i potekla mu je niz bedra na hlače koje mu je strgnuo s bokova.

Odvratna kolonjska pomiješana sa znojem je pripadala njegovom napadaču.

Prizor je u njegovoj glavi bio tako živ, kao da se sad odvija pred njim. Vidio je stubište jednako jasno kao što sada vidi svoju sobu.

Nije mu bila potrebna diploma iz psihologije da shvati kako sav njegov bijes potječe iz tog događaja. Prvi put u životu je poželio porazgovarati s nekim.

Ne baš s bilo kim. Želio je natrag onoga koji je njegov. Želio je svog oca.

Nakon što je John uletio u sobu poput Oscara de la Hoye, Phury se osjećao kao da mu je netko napravio kebab od face. »Slušaj, Wrathe... nemoj se ljutiti na Johna.« »Ovo je samo nesporazum«, rekla je Cormia kralju. »Ništa više.« »Koji se vrag dogodio između vas dvoje?« upitao je Wrath. »Ništa«, odgovorila je Cormia. »Baš ništa.« Kralj joj nije nimalo vjerovao, što je samo dokazivalo da neustrašivi vođa vrste zna koristiti mozak. Phury se nije imao snage boriti za istinu. Samo je brisao svoju rascijepanu usnicu dok je Wrath govorio, a Cormia ga branila, samo Bog zna zašto.

Wrath ih je ljutito gledao iza naočala. »Slušajte, trebam li ja još nešto razbiti da mi vas dvoje prestanete srati?

Vraga nije bilo ništa. John je malčice nagao, ali nije lud...« Cormia je prekinula kralja. »John je pogrešno shvatio ono što je vidio.« »Što je vidio?« »Ništa. Ja kažem da nije vidio ništa i prema tome nije vidio ništa.« Wrath ju je odmjerio kao da traži masnice ili tragove borbe. Tad je strogo pogledao Phuryja. »A koji mi kurac ti možeš reći o svemu ovome?«

SV

104

Phury je odmahivao glavom. »Ona je u krivu. John nije krivo shvatio...« Cormia je uzvratila oštrim tonom. »Primužjak se nepotrebno obavija krivnjom. Moja čast ni na koji način nije narušena, a vjerujem da samo ja mogu suditi o tome jer se o meni i radi.« Nakon nekoliko trenutaka je kralj nagnuo glavu prema njoj. »Kako želiš.« »Hvala vam, Vaše Visočanstvo.« Duboko se naklonila. »Sada ću se oprostiti s vama.« »Hoćeš da pošaljem Fritza da ti donese nešto za pojesti...« »Ne, opraštam se od ovog mjesta. Vraćam se kući.« Ponovno se naklonila i mokrom plavom kosom omela pod. »Obojici vam želim sve najbolje i upućujem srdačne pozdrave ostatku vašeg kućanstva, Vaše Veličanstvo«, ponovno se naklonila Wrathu. »Vaša milosti«, naklonila se Phuryju.

Phury je skočio s kreveta i panično krenuo prema njoj ali nestala je prije no što ju je stigao primiti za ruku. Samo je otišla. »Ispričaj me«, rekao je Wrathu. »Mislim da sada ne bi smio biti sam«, rekao mu je kralj mračnim glasom.

Počeli su razgovarati i izmjena fraza je vjerojatno malčice ohrabrila Wratha jer je izišao. Kad je otišao, Phury je stajao nasred sobe, miran poput kipa, i zurio u rupu od pepeljare u zidu. Iznutra se koprcao i otimao, ali izvana je bio smrtno miran. Bršljan je rastao ispod njegove kože, a ne po njoj. Pogledao je na sat. Imao je još jedva sat vremena do zore. Kad je krenuo u kupaonicu dovesti se u red, znao je da će morati brzo djelovati.

SV

105

Petnaesto poglavlje Caldwellska policijska postaja inače ima dva lica; prednji ulaz na Desetoj ulici, gdje su se na stubama skupljali snimatelji kada je netko imao nešto reći na večernjim vijestima, te stražnji ulaz, na kojem se odvijao pravi posao. Fasada na ulazu s Desete ulice jedva da je nešto bolje izgledala jer je zgrada iz šezdesetih godina prošlog stoljeća djelovala poput žene koja ružno stari. Nije bilo dobrih strana.

Policijsko vozilo u kojem je Lash sjedio se zaustavilo tik ispred stražnjeg ulaza. Jebote, pa kako je uspio završiti ovdje?

Policajac koji ga je uhitio je prišao i otvorio mu vrata. »Iziđite iz auta, molim.« Lash se zapiljio u tipa, pomaknuo noge van i stao, gledajući ga svisoka.

Maštarije su mu jurnule u mozak o tome kako bi mu sada mogao rastrgati vrat i pretvoriti njegovu žilu kucavicu u vodoskok. »Ovuda, gospodine.« »Dakako.« Primijetio je da se kopile unervozilo od njega jer se držao za pištolj bez obzira na to što su prolazili pored cijelog tima caldwelških organa vlasti.

Poveo ga je kroz dvokrilna vrata i hodnik zastrt linoleumom koji je izgledao kao da je izgrađen kad su tek izumili to sranje. Stali su pored prozora od pleksiglasa debelog poput nečije ruke i policajac je pritisnuo okrugli metalni šalter na zidu. Žena s druge strane se ponašala strogo poslovno, ponosno noseći tamnoplavu uniformu, i bila je jednako privlačna koliko i muškarac.

Brzo se pobrinula za papirologiju. Kad im je izdala dovoljno obrazaca za popunjavanje, izišla je iz šaltera i kimnula policajcu. Vrata do njih su zazviždala i otvorila se uz udarac. Kao da su podrignula vlastitu bravu. Prošli su kroz njih i krenuli preko još jedne dužine pohabanog linoleuma koji je završavao klupicom, pisaćim stolom i stolcem. Kad su sjeli, dežurni policajac ga je upitao: »Kako glasi vaše puno ime?« »Larry Owen. Maloprije sam njemu rekao.« Lik se nadvio nad obrasce. »Adresa?« »Deseta ulica petnaest osamdeset tri, stan četiri F. Zasada.« Pretpostavio je da bi bilo najbolje dati adresu s prometne knjižice D.-ovog Ford Focusa. On će mu donijeti lažnu vozačku koju je koristio dok je još živio s roditeljima jer se sada nikako nije mogao sjetiti koja je adresa pisala na njoj.

SV

106

»Imate li ikakav dokaz da živite tamo?« »Nemam kod sebe. Ali moj prijatelj će donijeti moju osobnu iskaznicu.« »Kad ste rođeni?« »Kad ću imati pravo na telefonski poziv?« »Odmah. Datum rođenja?« »Trinaesti listopada, tisuću devetsto osamdeset prve.« Barem je mislio da taj datum piše na lažnoj vozačkoj.

Policajac je uzeo jastučić s tintom, ustao i otvorio lisičinu na Lashevoj ruci. »Uzet ću vam otiske prstiju.« Sretno s tim, pomislio je Lash.

Pružio mu je lijevu ruku i gledao kako kotrlja jagodice njegovih prstiju po tinti, zatim ih pritišće o papir s deset kvadrata poredanih u dva reda.

Policajac se namrštio kad je vidio da ništa ne izlazi i pokušao je s drugim prstom. »Nema ništa.« »Opržio sam se kad sam bio mali.« »Kako da ne.« Frajer je pokušao još nekoliko puta i odustao, vrativši lisičine na Lasheve ruke. »Stanite tamo i pogledajte u kameru.« Lash je prišao kameri i stao mirno dok mu je bljeskalica svijtlila u lice. »Želim telefonirati.« »Još malo.« »Kolika mi je jamčevina?« »Ne znam još.« »Kad ću izići?« »Kad sudac odredi jamčevinu i kad je platite. Vjerojatno već popodne jer je tek rano jutro.« Ponovno su mu stavili lisičine i donijeli mu teleton. Policajac je upalio mikrofon i utipkao broj gospodina D.-a dok mu je Lash diktirao brojeve.

Policajac se odmaknuo kad je degrad podignuo slušalicu. Lash nije gubio vrijeme. »Donesi moj novčanik. Nisu još odredili jamčevinu, ali odmah pronađi novac.« »Kad želite da dođem?« »Odmah donesi osobnu. Izići ću kad sudac odredi jamčevinu.« Pogledao je policajca. »Smijem li ga ponovno nazvati i reći mu kad da me pokupi?« »Ne, ali on može nazvati policijsku postaju, tražiti da ga spoje sa zatvorom i tako saznati kad će vas pustiti.« »Jesi li čuo?« »Jesam« odgovorio je gospodin D. »Nemojte prestajati s radom.«

SV

107

»Nećemo.« Lash se deset mnuta kasnije našao u pritvoru. Ćelija je izgledala sasvim standardno. Promjera deset s deset metara kvadratnih, golih betonskih zidova, s neizostavnim rešetkama te školjkom i umivaonikom od nehrđajućeg čelika. Već zauzeta klupa je stajala uza zid.

Kad je sjeo na klupu, petorica drugih likova su ga odmjeravala. Dvojica su očigledno bila narkići jer su izgledali i masno, i prljavo, i sprženo u isto vrijeme.

Ostali su bili vrlo slični njemu, samo u običnom ljudskom obličju. Jedan je imao ogromne bicepse pune zatvorskih tetovaža i sjedio je sam u suprotnom kutu od svih drugih; jedan je bio pripadnik nekakve bande s plavom maramom oko glave i jedan psihotični skinhead koji se grčio pored vrata. Narkiće nije bilo nimalo briga što je još netko došao u ćeliju, no ostali su ga odmjeravali kao da je komad janjeće koljenice u mesnici.

Pomislio je na degrade koje su izgubili te večeri. »Halo, šupčino«, rekao je Lash mišićavku, »je li ti dečko napravio te zgodne tetovaže? Ili te toliko jebao u bulju da nije stigao?« Lik ga je pogledao suženim očima. »Što si rekao?« Onaj iz bande je samo odmahivao glavom. »Ti si jebeno lud, bijelče.« Skinjara se nasmijao poput miksera, brzo i glasno.

Tko bi rekao da će novačenje proći ovako glatko, pomislio je Lash.

Phury se nije dematerijalizirao u ZeroSum. Odmah je otišao u Screamer's.

Noć se bližila kraju i nije bilo reda pred ulazom. Prošao je kroz vrata i uputio se ravno za šank. Dok je klubom odjekivao bard-core rap, pripadnici raskalašenog društva su se povijali jedni oko drugih, previše uništeni da bi se seksali.

Barmen je prišao i rekao da upravo toče zadnja pića za večeras. »Martini«, naručio je Phury.

Frajer se vratio s pićem, spustivši prvo salvetu pa onda trokutastu čašu na šank. »Dvanaest dolara.« Phury mu je gurnuo novčanicu od pedeset dolara preko šanka. »Tražim nešto. Pritom ne mislim na ostatak iznosa.« Barmen je pogledao novac. »Što ti treba?« »Volim jahati konje.« Frajer se počeo ogledavati po sobi.

SV

108

»Je li? Pa ovo je noćni klub, a ne staja.« »Nikad ne nosim crno. Nikada.« Barmen ga je opet pogledao i ovog puta dobro odmjerio. »Kad imaš tako skupu odjeću, možeš birati koju ćeš boju nositi.« »Ne volim crno.« »Nisi odavde?« »Moglo bi se reći.« »Lice ti je skašeno.« »Ma nemoj? Nisam primijetio.« Nastala je stanka. »Vidiš onog tipa tamo otraga? Onog s orlom na jakni? On bi ti možda mogao pomoći. Možda. Ja ga ne poznajem.« »Naravno da ga ne poznaješ.« Phury je ostavio i pedeseticu i piće na šanku te krenuo kroz klub sa samo jednom stvari na pameti. Taman kad je skoro stigao, lik s orlom na jakni je izišao kroz sporedni izlaz. »Oprostite«, rekao je.

Diler se okrenuo i odmjerio Phuryja jednako kao i barmen. »Ne poznajem vas.« »Ne, ali poznajete moje prijatelje.« »Je li?« Kad mu je Phury pokazao nekoliko novčanica od stotinu dolara, lik se nasmijao. »Ah, pa naravno. Što tražite?« »Heroin.« »Savršen tajming. Skoro mi je ponestalo.« Razredni prsten je zasvjetlucao plavom bojom kad je lik stavio ruku u džep.

Phury je na djelić sekunde pred sobom vidio onog narkića i dilera u slijepoj uličici. Smiješno, ali taj susret je pokrenuo cijeli niz događaja i doveo ga do ovog trenutka, u ovoj uličici, do malene omotnice pune heroina koja je završila u njegovoj ruci. »Ovdje sam svake noći« rekao je diler i kimnuo prema ulazu u klub.

Svjetla su ih obasjala iz svih smjerova. Dolazila su od neobilježenih policijskih auta parkiranih s obje strane uličice. »Ruke uvis!« poviknuo je netko.

Phury se zagledao u dilerove uspaničene oči bez imalo suosjećaja i drugarstva. »Idem. Vidimo se kasnije.« Izbrisao je sjećanje na sebe iz dilerove glav i glava četvorice naoružanih murjaka te se dematerijalizirao sa svojom robom.

SV

109

Šesnaesto poglavlje Qhuinn ih je vodio kroz podzemni tunel pa ispod palače Bratstva prema centru za obuku. Blay je išao za njim, a njihovih čizama je bio jedini zvuk. Tako je bilo i dok su jeli, čuo se samo zveket pribora za jelo pokoje možeš li dodati sol.

Tišinu je prekinula samo nekakva buka s kata. Kad su čuli vikanje, potrčali su u hodnik, no Rhage se nagnuo niz ogradu i odmahnuo glavom, govoreći im da se ne miješaju. Nije im smetalo. Imali su dovoljno vlastitih problema.

Kad su stigli do vrata koja vode u ormar u uredu, Qhuinn je utipkao broj 1914 u brojčanik da Blay može vidjeti brojeve. »Te su godine izgradili kuću, rekao bih.« Kad su krenuli kroz ormar i izišli u prostoriju s pisaćim stolom, odmahnuo je glavom. »Oduvijek sam se pitao kako stižu ovamo.« Blay je pustio nekakav zvuk koji je mogao značiti svašta, od »i ja isto« do »jebi se«.

Put do posttraumatske prostorije im je bio poznat i Blay je davao sve od sebe da pobjegne Qhuinnu. »Sad možeš ići«, rekao je Blay kad je došao do vrata. »Sam ću se pobrinuti za posjekotinu na leđima.« »Između lopatica ti je.« Blay je primio kvaku i opet pustio nekakav zvuk iz dubine grla. Ovaj put nije zvučao nimalo raspoloženo. »Budi razuman«, opomenuo ga je Qhuinn.

Blay je gledao ravno pred sebe. Nakon nekoliko trenutaka je otvorio vrata. »Prvo operi ruke, želim da opereš ruke prije no što me dotakneš.« Kad su ušli, Blay je odmah sjeo na operacijski stol na kojem su nekidan operirali Qhuinna. »Trebali bismo naplaćivati najam za to čudo«, rekao je Qhuinn gledajući prostoriju punu nehrdajućeg čelika i medicinske opreme.

Blay je skinuo košulju sa sebe i stresao se kad je vidio još uvijek otvorene rane na svojim prsima. »Sranje.« Qhuinnu je sav zrak napustio pluća. Samo je zurio u svog prijatelja. Glavu je objesio niz ramena pregledavajući posjekotine na prsima. Bio je tako predivan, širokih ramena, čvrstih prsnih mišića, vretenastih ruku. Bio je još privlačniji zbog svoje skromnosti i rezerviranosti. Jednostavno se moraš zapitati što se krije

SV

110

ispod tolike samozatajnosti.

Qhuinn je nastavio glumiti medicinsku sestru, uzeo je malo gaze, trake i antiseptičkoga gela iz ormara, sve lijepo stavio na kolica i odvezao ih do stola.

Zatim je otišao i oprao ruke za malim umivaonikom, pritišćući pedalu da voda potekne. Dok je prao ruke, tiho je rekao: »Kad bih mogao, odmah bih.« »Molim?« Qhuinn je napravio pjenu na dlanovima i protrljao ruke sve do laktova.

Malčice je pretjerivao, ali ako Blay želi da on bude superčist, bit će superčist. »Kad bih mogao na taj način voljeti nekog frajera, odabrao bih tebe.« »Da, čuj, predomislio sam se. Sam ću si obraditi rane, kvragu i leđa...« »Ozbiljno ti govorim.« Pustio je pedalu i tako zatvorio vodu te otresao ruke u umivaonik. »Misliš da nisam razmišljao o tome? O vezi s tobom? Ne samo radi seksa.« »Zar jesi?« šapnuo je Blay jednako glasno kao kapanje vode.

Qhuinn je obrisao ruke o plavi kirurški ručnik i ponio jednoga sa sobom kad je prišao Blayu. »Da, jesam. Drži ovo ispod rane, može?« Blay ga je poslušao i Qhuinn je istisnuo malo antiseptičkoga gela po posjekotini na Blayevim prsima. »Nisam znao ...jeb'o te pas!« »Peče, jelda?« rekao je Qhuinn i stao iza Blayevih leđa. »Sad ću srediti ovu na leđima i bolje ti je da se pripremiš jer je još dublja.« Stavio je drugi ručnik ispod Blayeve rane i premazao onim sranjem što smrdi po Lysolu. Kad je Blay zasiktao, trgnuo se. »Brzo će biti gotovo.« »To sigurno govoriš svim svojim...« Blay je pregrizao jezik. »Ne, ne govorim to nikome. Prihvaćaju me takvog kakav jesam. Ako me ne mogu podnijeti, to je njihov problem.« Uzeo je sterilno pakiranje gaze i otvorio ga te pritisnuo bijelu krpicu na ranu između Blayevih lopatica. »Puno sam razmišljao o nama... ali jednostavno se dugoročno vidim sa ženkom. Ne mogu ti objasniti, jednostavno je tako.« Blayeva rebra su se raširila i vratila na mjesto u dugom uzahu. »Možda zato što ne želiš još jednu manjkavost u svom životu?« Qhuinn se smrknuo kao da se toga nije ni sjetio. »Nije zato.« »Jesi li siguran?«

SV

111

»Slušaj, da me je briga što drugi govore, misliš li da bih sada radio ovo što radim?« Okrenuo se i stavio gazu na posjekotinu na Blayevim prsima, a zatim na onu na ramenu. »Osim toga, cijela obitelj mi je ubijena. Nemam više koga zadiviti.« »Zašto si bio onako okrutan?« pitao je Blay dostojanstveno.

Qhuinn je uzeo tubu Neomicina i vratio se na Blayeva leđa. »Bio sam poprilično siguran da se neću vratiti, a nisam htio da ti uništiš život zbog mene. Bolje je da me mrziš nego da ti nedostajem.« Blay se iskreno nasmijao i bilo ga je lijepo čuti. »Kako si arogantan!« »Ma nemoj. Ali istina je.« Qhuinn je razmazao bjelkastu mast po Blayevoj koži. »Nedostajao bih ti.« Kad se vratio naprijed, Blay je podignuo glavu i oči. Pogledi su im se susreli i Qhuinn je pogladio prijatelja dlanom po obrazu. Prelazeći palcem polako po njegovoj koži, prošaptao je: »Želim da budeš s nekim tko će te biti vrijedan. Tko će biti dobar prema tebi. Kome ćeš biti dovoljan samo ti. Ja nisam taj tip. Čak i da se skrasim s jednom ženkom... sranje, govorim sam sebi da bih joj mogao biti vjeran, ali duboko u duši baš ne vjerujem u to.« Žudnja u plavim očima koje su ga gledale mu je slamala srce. Na komadiće.

Nije mogao zamisliti što to Blay vidi u njemu. »Što nije u redu s tobom«, prošaptao je, »da ti je toliko stalo do mene?« Blayu je tužni osmijeh dodao još sto godina starosti, dajući mu bore kakve imaju samo oni koje je život već milijardu puta šutnuo u jaja. »A što nije u redu s tobom da ne vidiš zašto mi je stalo?« »Morat ćemo se složiti da se ne slažemo.« »Obećat ćeš tako nešto?« »Što god želiš.« »Ostavi me ako hoćeš, ali nemoj to raditi za moje dobro. Nisam dijete, nisam od stakla i neću se razbiti, a moji osjećaji se tebe jebeno ne tiču.« »Mislio sam da postupam kako treba.« »Ali nije bilo tako. Onda, hoćeš li mi obećati?« Qhuinn je teško uzdahnuo. »U redu, obećavam. Dokle god se ti zakuneš da ćeš potražiti nekoga na svom mjestu, u redu?« »Ti si na svom mjestu za mene.« »Zakuni se. Ili ću opet otići. Želim da budeš otvoren prema upoznavanju nekoga koga možeš voljeti.«

SV

112

Blay je polako uhvatio Qhuinna za podlakticu i stisnuo, čineći pogodbu važećom za obje strane. »U redu... ali znam da će to biti neki frajer. Pokušao sam sa ženkama i jednostavno nije kako treba.« »Meni je važno samo da si sretan. Što god tebe čini sretnim, dobro je i meni.« Kad je napetost među njima popustila, Qhuinn je zagrlio svog prijatelja i čvrsto ga stisnuo, pokušavajući upiti u sebe njegovu tugu, žaleći što za njih dvojicu ne postoji nijedan drugi način. »Valjda je najbolje ovako«, rekao je Blay u Qhuinnovo rame. »Ti ne znaš kuhati.« »Eto vidiš. Nisam baš princ iz bajke.« Qhuinn se mogao zakleti da je Blay rekao »jesi«, ali nije bio siguran.

Odmaknuli su se jedan od drugoga i pogledali se duboko u oči... nešto se pomaknulo. U tišini centra za obuku, u tajnosti njihova zajedničkog trenutka nešto se promijenilo. »Samo jednom«, šapnuo je Blay. »Samo jednom. Da znam kako je.« Qhuinn je počeo odmahivati glavom. »Ne, mislim da ne bismo trebali...« »Da.« Nakon nekoliko sekundi Qhuinn je podignuo obje ruke na Blayev vrat i primio ga za vilicu. »Jesi siguran?« Kad je Blay kimnuo, Qhuinn je nagnuo njegovu glavu unatrag i malčice u stranu, lagano je pridržavajući dlanovima dok mu se polako približavao.

Trenutak prije no što su im se usne dotakle, Blayeve trepavice su se poput leptira spustile na njegove obraze i...

Bilo je slatko. Blayeve usne su bile nevjerojatno slatke i mekane.

Jezik vjerojatno nije trebao sudjelovati, ali nije bilo pomoći. Qhuinn mu je jezikom otvorio usnice i zario se duboko u njega, čvrsto ga grleći. Kad je napokon odmaknuo glavu, vidio je pogled u Blayevim očima koji je govorio da se sad sve može dogoditi. Sad bi dopustio da se sve dogodi. Mogli su rasplamsati ovu iskricu koja se stvorila među njima dok ne postane oganj.

Dopustio bi Qhuinnu da mu svuče odjeću i radi ono što nabolje zna.

Ali nakon toga više ništa ne bi bilo isto i zbog toga je stao, usprkos činjenici da je odjednom poželio isto što i Blay. »Previše si mi važan«, rekao mu je. »Previše si dobar za seks sa mnom.« Blay je samo gledao Qhuinnove usne.

SV

113

»Sada se nikako ne mogu složiti s tobom.« Kad ga je Qhuinn pustio i odmaknuo se, shvatio je da je upravo prvi put u životu odbio nekoga. »Ne, u pravu sam. Ovog puta sam jebeno u pravu.« Blay je udahnuo duboko, odupro se rukama o operacijski stol i pokušao se sabrati. Malčice se nasmijao. »Ne osjećam ni ruke ni noge.« »Mogao bih ti ih istrljati, ali ..« BIayev pogled ispod trepavica je bio prokleto seksi. »Mogao bi doći u iskušenje da mi protrljaš još nešto.« Qhuinn se nasmijao: »Jebi se.« »Dobro, dobro. Samo ti budi takav.« Blay je posegnuo za antiseptičkim sapunom, stavio malo na prsa i nalijepi gazu preko posjekotine. »Hoćeš li mi ti srediti ovu na leđima?« »Da.« Kad je stavio gazu preko otvorene rane, zamislio je nekoga drugog kako dira Blayevu kožu... kako prelazi rukama po njoj i olakšava onu bol koju mužjaci nekada osjećaju u preponama. »Samo još nešto«, promrmljao je Qhuinn. »Što?« Glas koji je izišao iz njegova grla nije bio sličan ničemu što je dotad čuo. »Ako ti ijedan frajer slomi srce ili se prema tebi bude ponašao kao prema govnu, razbit ću ga golim rukama i ostaviti njegovo krvavo, slomljeno tijelo na milost i nemilost suncu.« Blayev smijeh je odjeknuo među popločanim zidovima. »Naravno da hoćeš...« »Jebeno sam smrtno ozbiljan.« Blay mu je uputio plavooki pogled preko ramena. »Ako te se itko usudi povrijediti«, režao je Qhuinn na Starom jeziku, »udarit ću na njega kolcem i ostaviti ga uništenju.« U svom velikom kampu u planinama Adirondacks Rehvenge se očajnički pokušavao ugrijati. Ušuškao se u debeli frotirni ogrtač, pokrio dekom od hermelina i ležao je tri metra od gorućeg ognjišta.

Nalazio se u svojoj omiljenoj sobi u ovoj velikoj drvenoj kući. Obojio ju je u tamnocrvenu, zlatnu i tamnoplavu, a te su boje često odgovarale njegovom raspoloženju. Smiješno, ali oduvijek je smatrao da bi pas dobro odgovarao pored

SV

114

mamina. Neki retriver možda. Bella voli pse. Njihova majka ih ne voli, pa nikada u obi teljskoj kući u Caldwellu nisu imali psa.

Rehv se smrknuo na pomisao o majci koja je boravila u jednoj od njihovih kuća nekih tristotinjak kilometara odavde. Još se nije oporavila od Belline otmice. Vjerojatno nikada i neće. Nakon svih ovih mjeseci još uvijek nije željela napustiti selo, što je možda i dobra ideja s obzirom na stanje u Caldwellu.

Umrijet će u kući u kojoj sada boravi. Vjerojatno već za nekoliko godina.

Već ju je sustigla starost, njezin biološki sat je jurio prema cilju, a kosa joj je već sasvim posijediela. »Donio sam još drva«, rekao je Trez ušavši s naramkom cjepanica. Maur je prišao kaminu, odmaknuo zaštitno staklo i dodao još drva na vatru.

Poprilična ludost za kolovoz. Ah, ali ovo je kolovoz u planinama. Osim toga, upravo je primio duplu dozu dopamina, pa je imao jednako osjetila koliko i fosil.

Trez je vratio zaštitno staklo na mjesto i pogledao preko ramena. »Usne su ti poplavjele. Hoćeš da ti skuham kavu?« »Ti si tjelohranitelj, a ne batler.« »A ti ovdje vidiš neke frajere u odorama i sa srebrnim tacnama u rukama?« »Sam ću skuhati« rekao je Rehv i krenuo ustati, no želudac mu se prevrnuo. »Kvragu.« »Lezi prije no što te lupim šakom.« Kad je frajer otišao, Rehv se ponovno namjestio na jastuke, mrzeći posljedice onoga što je radio princezi. Samo je želio zaboraviti na sve, barem do sljedećeg mjeseca. Nažalost, scena mu se samo ponavljala pred očima. Stalno je gledao ono što je radio u toj brvnari, vidio je samoga sebe kako drka da zavede princezu i kako je jebe pored prozora. Varijacije na tu perverziju su bile njegov seksualni život već... sranje.

Kratko se zapitao kako bi bilo imati nekoga do koga mu ja stalo, no ubrzo se okanio te fantazme. Mogao se seksati samo ako nije na drogama i to je kao seksualne partnere dozvoljavalo samo simpate, a nema šanse da bi mu se ikad svidjela ijedna od tih ženki. Naravno, pokušao je sa Xhex, ali to je bilo grozno na mnogo različitih načina.

Trez mu je gurnuo šalicu vruće kave pod nos. »Popi ovo.« Rehv je posegnuo za šalicom. »Hvala.« »Uh, sranje, kakva ti je ruka.« Rehv je brzo zamijenio ruke, a onu ozlijeđenu gurnuo pod deku.

SV

115

»Kao što sam rekao, hvala ti.« »Zato te je Xhex natjerala da odeš u kliniku.« Trez je sjeo u naslonjač boje volujske krvi. »Ne, neću čekati da mi potvrdiš. Smatrat ću da se razumije samo po sebi.« Tad je Trez prekrižio noge ispred sebe i sjeo poput pravog džentlmena kraljevske krvi. Usprkos tome što je bio odjeven u crne cargo-hlače, vojničke čizme i usku majicu, a bio je i savršeno sposoban otkinuti nekome glavu i koristiti se njome kao nogomet nom loptom, mogao si se kladiti da je samo nekoliko koraka od hermelinskog plašta i krune. A to je sasvim slučajno bilo i istina. »Dobra kava«, rekao je Rehv. »Samo nemoj tražiti da pečem kolače. Kako djeluje protuotrov?« »Super.« »Dakle, želudac ti još ne radi.« »Ti bi trebao biti simpat.« »Radim s dvoje. To mi je jebeno više nego dovoljno.« Rehv se nasmiješio i još jednom svojski povukao iz šalice. Rub usana mu je vjerojatno sasvim spržen, ili nije osjećao ništa.

S druge strane, Trezov neumoljivi crni pogled je osjećao i previše. To je značilo da će Maur reći nešto što se Rehvu neće svidjeti. Za razliku od svih ostalih, ovaj te je uvijek gledao u oči kad ti je govorio stvari koje ne želiš čuti.

Rehv je prevrnuo očima. »Reci već jednom.« »Nakon nje ti je svaki put sve gore i gore.« Istina. Kad je tek počelo, mogao je biti s princezom i nakon toga se odmah vratiti na posao. Nakon nekoliko godina se morao malčice odmoriti. Zatim odspavati nekoliko sati. Sad nije mogao stati na noge dobrih dvadeset i četiri sata. Naravno, protuotrov koji mu je Trez ubrizgavao nakon toga je sprečavao da ne padne u šok, ali više se nije oporavljao tako dobro kao nekada. Dok je razmišljao o ostalim lijekovima koje je uzimao, pomislio je da zapravo živi od kemije. Možda se jednog dana više nikada neće moći oporaviti.

Trez ga je i dalje gledao, pa je otpio još kave. »Prestajanje ne dolazi u obzir.« »Možeš otići iz Caldwella. Naći drugo mjesto za život. Ako te ne bude mogla naći, ne može te prijaviti.« »Ako odem iz grada, krenut će na moju majku, koja se ne želi preseliti zbog Belle i njezinog mladog.« »Ovo će te ubiti.«

SV

116

»Previše je ovisna da bi riskirala moju smrt.« »Onda joj moraš reći da prestane s tim škorpionskim sranjem. Znam da želiš izgledati snažno, ali uskoro će jebati leš ako se ne okani toga.« »Poznavajući njih nekrofilija bi joj baš odgovarala.« Iza Treza je prekrasan sjaj probio obzor. »Sranje, zar je već toliko sati?« rekao je Rehv posežući za daljinskim za spuštanje čeličnih zaštita na prozore. No, to nije bilo sunce. Barem ne ono koje se sjaji na nebu. Svjetlosna prilika je prelazila travnjak i kretala se prema kući uznositin korakom. »Jebeno fantastično«, rekao je Rehv i sjeo. »Čovječe, hoće li ova noć ikada završiti?« Trez je već stajao na nogama. »Hoćeš da ga pustim unutra?« »Možeš. Ionako će ući kroz staklo.« Maur je otvorio vrata i stao postrance puštajući Lassitera u kuću. Njegov glatki hod bio je tjelesna manifestacija otegnutoga govora, spor i bezobrazan. »Dugo se nismo vidjeli«, rekao je anđeo. »Nije prošlo dovoljno vremena.« »Uvijek si gostoljubiv.« »Slušaj«, treptao je Rehv prema njemu, »daj priguši malo tu disko kuglu?« Briljantni sjaj je iščezao i pojavio se normalni Lassiter. Pa, bio je normalan za nekoga tko ima fetiš na pirsinge i zlatni nakit. Trez je zatvorio vrata i stao pred njih, dajući jasno do znanja da će prebiti bilo koga tko se usudi zajebavati Rehvengea, pa bio to anđeo. »Što te dovodi k meni?« rekao je Rehv, držeći šalicu objema rukama, pokušavajući se ugrijati. »Imam problem.« »Ne mogu ti pomoći, takav si.« Lassiter se nasmijao, a smijeh je kućom odjeknuo poput crkvenih zvona. »Ne, ja sam sebi odličan ovakav kakav jesam, ali hvala ti.« »Ne znam kako ti mogu pomoći ni s tom sklonosti samozavaravanju.« »Trebam pronaći jednu adresu.« »Izgledam li ti ja kao telefonski menik?« »Izgledaš mi kao govno staro tri dana, iskreno rečeno.« »Joj, ti i tvoji komplimenti.« Rehv je ispio kavu do kraja. »Zašto misliš da bih ti ja pomogao?« »Zato.« »A da ubaciš koji glagol i imenicu u taj svoj odgovor?«

SV

117

Lassiter se uozbiljio, a njegova eterična ljepota je zauzela mjesto bezobraznom stavu. »Ovdje sam po službeno dužnosti.« Rehv se smrknuo. »Je li? Mislio sam da ti je šef dao nogu.« »Dobio sam posljednju priliku da se popravim i postanem dobar dečko.« Anđeo se zagledao u šalicu u Rehvovim rukama. »Ako mi pomogneš, odužit ću ti se.« »Je li?« Kad se Lassiter pokušao približiti, Trez ga je poplavio poput tsunamija. »Izliječit ću ga. Ako mi dopustiš da ga dotaknem, izliječit ću ga.« Trez se smrknuo i izgledao je kao da će reći anđelu da svoje liječenje gurne u dupe i tornja se iz kuće. »Čekaj«, rekao je Rehv.

Sranje, bio je tako umoran, tako ga je boljelo i vjerojatno će ga boljeti još cijelu noć. Cijeli tjedan »Kakvu adresu?« »Adresu Bratstva.« »Ha. Čak i da je znam, a ne znam, ne bih ti smio reći.« »Imam nešto što su izgubili.« Rehv se taman htio nasmijati, kad je njegova simpatska strana pokupila nešto. Anđeo je doista bio šupčina, ali nije lagao. I sranje, ali... pa nije valjda? Zar je doista pronašao... »Da, jesam«, rekao je Lassiter. »Hoćeš li mi pomoći da pomognem njima?

Zauzvrat ti mogu, jer sam dobar i držim do svoje riječi, pomoći da riješiš svoj problemčić.« »Kakav problemčić?« »Infekciju MRSA na podlaktici. I činjenicu da ćeš nakon još dva izlaganja umrijeti od anafilaktičkog šoka uzrokovanog otrovom škorpiona.« Lassiter je odmahivao glavom. »Neću postavljati nikakva pitanja.« »Je li sve u redu s tobom? Inače si mnogo znatiželjniji.« »Čuj, ako bi mi ti rekao...« »Ma što god. Daj sve od sebe«, rekao mu je i pružio izmrcvarenu podlakticu. »Učinit ću što god mogu za tebe, ali ne mogu ništa obećati...« Lassiter se nasmiješio Trezu. »Onda, ljudino? Hoćeš se maknuti? Tvoj šef je dao svoj pristanak...« »Nije mi šef.« Lassiter je nagnuo glavu.

SV

118

»Kolega, onda. Sad se makni, molim te.« Trez je ogolio očnjake i dvaput udario gornjom vilicom o donju. Tako sjenke daju do znanja da se netko kreće po tankom ledu. Ali nije uzmaknuo.

Lassiter je prišao, ponovno sjajan i blještav. Rehv je uhvatio pogled njegovih srebrnih očiju bez zjenica. »Ako me zajebeš, Trez će te tako unerediti da te neće moći sastaviti ni klamericom i selotejpom. Znaš što je on.« »Znam, ali uzalud mu se digla kita. Ne mogu ozlijediti pravedne. Na sigurnom si.« Rehv se gorko nasmijao. »Onda mu je bolje da se ipak zabrine.« Kad je Lassiter posegnuo za Rehvom i uspostavio tjelesni kontakt, Rehv je zadahtao. Kad se čudnovato liječenje počelo ulijevati u njegove žile, stresao se i ponovno legnuo na svoje pokrivače i jastuke. O, Bože... Iscrpljenost je nestala. To je značilo da više nema ni one boli koju ne osjeća zbog dopamina. Lassiter je rekao svojim prekrasnim glasom: »Nemaš se razloga brinuti. Pravednici ne postupaju uvijek pravedno, ali njihove duše su uvijek čiste. Ti si neokaljan u svojoj duši. Sad zatvori oči ludice, jer ću se zapaliti poput krijesa.« Rehv je žmirkao i morao je sakriti glavu kad je val čiste energije prošao njegovim tijelom. Poput orgazma na steroidima, ogroman nalet energije ga je odnio i raznio na tisuće komadića koji su pali na tlo poput zvijezda.

Kad se vratio u svoje tijelo, disao je dugo i teško.

Lassiter ga je pustio i obrisao ruku o svoje traperice niskog struka. »A sad ću ti reći što meni treba.« »Neće biti lako doći do njih.« »Reci mi nešto što ne znam.« »Morat ću prvo potvrditi što imaš.« »Nije baš najbolje raspoložen.« »Naravno da nije, jadnik mora stalno biti s tobom. Ali neću mahati zastavom dok se ne popnem na Mjesec.« Nastala je stanka. Tad je Lassiter kimnuo. »U redu. Vratit ću se kad padne noć i odvesti te k njemu.« »Pošetno, anđele. Pošteno.«

SV

119

Sedamnaesto poglavlje Pred samu zoru je Phury otišao u svoju spavaću sobu i spakirao opremu za vježbanje, ručnik, iPod, bocu vode... i narkomanske potrepštine kao što su žlica, upaljač, šprica, remen i zaliha crvenog dima.

Krenuo je niz dvoranu sa statuama kao da se jedva čeka uhvatiti zdravog vježbanja. Nije želio biti preblizu Belli i Zsadistu, pa je odabrao jednu od praznih soba za goste bliže velikim stubama. Prošao je kroz vrata i skoro se predomislio.

Soba je bila iste boje kao i Cormijine ruže. Glasovi slugana koji su prolazili hodnikom su ga ipak uvjerili da ostane tamo gdje jest. Ušao je u kupaonicu, zatvorio vrata za sobom i prigušio svjetla. Kad su se spustile čelične prozorske zaštite, sjeo je na mramorni pod i naslonio se na jacuzzi. Izvadio je stvari iz torbe.

Ono što se spremao učiniti nije mu uopće djelovalo važno. Kao da samog sebe uranjaš u hladnu vodu. Kad te prođe šok, lako se navikneš. Ohrabrila ga je i tišina u glavi. Otkad je krenuo niz ovaj put, čarobnjak nije rekao ni riječi. Ruke mu se nisu tresle kada je natapkao malo bijelog praha u žlici i dodao malo vode iz bočice. Plamen upaljača je stavio pod žlicu. Bez ikakvog razloga je primijetio da je uzorak na srebrnoj žlici bio Gorhamova Đurđica. S kraja devetnaestog stoljeća.

Kad je mješavina počela vreti, spustio je žlicu na mramorni pod, napunio špricu i posegnuo za svojim remenom Hermes. Pružio je lijevu ruku i zategnuo remen oko mišice te gurnuo kraj pod ruku da ga može držati na mjestu. Vene su mu iskočile u pregibu lakta. Opipao ih je i odabrao najdeblju. Smrknuo se.

Ono sranje u šprici je bilo smeđe boje. Na trenutak se uspaničario. Smeđe nije dobro. Otresao je glavom da mu se razbistri i ubo svoju venu iglom, pazeći da pogodi kako treba. Kad je vidio crvenu boju, palcem je pritisnuo špricu i ispraznio je u venu. Popustio je remen.

Učinak je bio mnogo brži no što je mislio da će biti. Pustio je ruku da labavo padne i počeo puzati prema školjci, bilo mu je odvratno zlo. Ovo sranje definitivno nije crveni dim. Nije bilo blagog prijelaza, nije bilo pristojnog kucanja na vrata prije no što droga uđe u njegov mozak. Ovo je bio otvoren napad svim oružjem i dok je povraćao, podsjećao je samog sebe na to da je dobio što je htio.

U izmaglici svoje podsvijesti je čuo čarobnjaka kako se smije... čuo je kokotavi smijeh svoje ovisnosti čak i kad je heroin preuzeo kontrolu nad njegovim tijelom i mozgom.

SV

120

Trenutak prije no što se onesvijestio od povraćanja, shvatio je da je prevaren. Umjesto da ubije čarobnjaka, ostao je zarobljen u njegovu, pustoj zemlji.

Bravo, stari moj... odlično!

Sranje, one kosti u pustinji su ostaci svih ovisnika koje je čarobnjak uspio ubiti svojim riječima. Phuryjeva lubanja je stajala sprijeda kao najnovija žrtva.

Ali ne i posljednja. »Naravno«, rekla je Odabranica Amalya. »Naravno da se smiješ osamiti... ako si doista sigurna da to želiš.« Cormia je kimnula i podsjetila samu sebe da se nalazi u Utočištu i da se opet mora klanjati i zahvaljivati. Naklonila se i promrmljala: »Hvala.« Kad se uspravila, pogledala je oko sebe. Upraviteljičine privatne odaje su bile uređene po tradiciji Odabranica, što znači da nisu uopće bile ukrašene. Sve je bilo jednostavno, štedljivo i bijelo. Vidjelo se da pripada Upraviteljici samo po dva stolca bez jastuka i udobnih naslona koja su služila za audijencije. »Rekla bih da si došla u pravo vrijeme«, rekla je Upraviteljica. »Posljednja usamljena pisarica Selena je odstupila s dužnosti kad smo ustoličili Primužjaka. Čuvardjeva joj je to rado dopustila. No nitko se nije javio na njezino mjesto.« »Htjela bih predložiti da također preuzmem prvotnu bilježničku dužnost.« »To je jako darežljivo od tebe. Ostale sestre bi tada imale vremena za Primužjaka.« Nastala je tišina. »Hoćemo li?« Kad je Cormia kimnula i kleknula na pod. Upraviteljica je zapalila tamjan i održala obred osamljenja.

Kad je završila, Cormia je ustala i prišla otvoru na zidu koji bi sada nazvala prozorom. Preko bijelog prostranstva Utočišta vidjela je Hram usamljenih pisarica. Bio je pripojen ulazu u Čuvardjevine odaje i nije imao prozora. Unutar te bijele tamnice neće biti nikoga osim nje. Bit će sama sa svicima pergamenta i krvavocrvenom tintom, bilježit će povijest vrste samo kao promatrač jer neće moći sudjelovati. »Ja to ne mogu«, rekla je. »Oprosti, što si...« Netko je pokucao. »Slobodno«, rekla je Amalya.

Jedna od sestara je ušla i naklonila se. »Odabranica Layla je spremna za njegovu visost Primužjaka.«

SV

121

»Dobro«, rekla je Amalya i posegnula za kandilom. »Odvest ćemo je u njegov hram i zatim ću ga pozvati.« »Kako želiš.« Dok se Odabranica klanjala i izišla iz sobe pognute glave, Cormia je primijetila lagani osmijeh pun iščekivanja na njezinom licu. Vjerojatno se nadala da će ona sljedeća posjetiti Primužjakov hram. »Smijem li otići?« upitala je Cormia dok joj je srce nepravilno lupalo poput neuštimanoga glazbala. »Željela bih se povući u Hram pisarice.« »Naravno.« Amalya ju je odjednom lukavo pogledala. »Jesi li sigurna u ovo, sestro moja?« »Jesam. Ovo je slavan dan za sve nas. Pobrinut ću se da ostane dolično zabilježen.« »Naredit ću da ti se donesu obroci.« »Hvala.« »Cormia... ovdje sam bude li ti trebao savjet. Ili razgovor nasamo.« Cormia se naklonila i žurno otišla, krećući se ravno prema čvrstom bijelom hramu koji je sada bio njezin dom. Kad je zatvorila vrata za sobom, obavila ju je tama. Svojom voljom je upalila svijeće u četiri kuta prostorije i pogledala svjetlom obasjane pisaće stolove sa spremnim naoštrenim perima, posudicama krvavocrvene tinte i staklenim zdjelama punim vidivode. Listovi pergamenta su bili uredno složeni u košare pored stolova, bijelim vrpcama svezani u svitke jednake veličine, spremni da na sebe prime simbole na Starom jeziku koji će prenositi priču o vrsti.

Tri savršeno složena kreveta su stajala uz drugi zid, pokrivena snježnobijelim plahtama, s jednim jedinim jastukom, no bez pokrivača.

Temperatura je bila takva da nisu bili potrebni. Pored kreveta je masivna zavjesa zaklanjala ulaz u pisaričinu kupaonicu.

Na desnoj strani su se nalazila ukrašena srebrna vrata koja su vodila u Čuvardjevinu knjižnicu. Usamljene pisarice su bile jedine kojima je Njezina Svetost diktirala svoj dnevnik i prolazile su kroz ta vrata kad bi ih Čuvardjeva pozvala.

Otvor u sredini vrata služio je za provlačenje svitaka koje su zgotovile prvotne i usamljene pisarice. Čuvardjeva je čitala i pregledavala te ispravljala sve svitke dok ne bi postali prikladni za uvezivanje u knjižničke tomove ili za pohranu u svetoj pismohrani Čuvardjeve.

Cormia je prišla jednom stolu i sjela na stolac bez naslona. Tišina i izolacija su je činili jednako tjeskobnom kao i gomila nepozvanih ljudi. Nije imala pojma koliko je sjedila i pokušavala se sabrati. Mislila je da će uspjeti, mislila je da će uspjeti jedino ako se osami. Sad je željela vrištati da je puste van.

SV

122

Uzela je bijelo pero u ruku i otvorila posudicu s tintom. Počela je ispisivati jednostavnije simbole Starog jezika da zagrije ruku. Nije mogla. Umjesto slova, njezino pero je ispisivalo geometrijske nacrte. Nacrti su se pretvorili u redove kutija. Kutije su postale... arhitektonski nacrti.

John je u palači Bratstva podignuo glavu s jastuka kad je čuo kucanje na vratima. Qhuinn i Blay su stajali jedan pored drugog, rame uz rame, baš kao uvijek. Barem je jedna stvar završila kako treba. »Moramo Blayu pronaći sobu«, rekao je Qhuinn. »Znaš li ti gdje ga možemo smjestiti?« »Trebao bih otići po svoje stvari kad padne noć« dodao je Blay. »Što znači da se moram vratiti u svoju kuću.« Nema problema, pokazao je John.

Qhuinn je spavao u sobi koja je bila spojena s Johnovom, pa je samo otišao do sljedećih vrata i otvorio praznu sobu boje lavande.

Možemo promijeniti boje ako ti je preženskasta, pokazao je Blayu.

Blay se nasmijao. »Da, nisam siguran da mogu živjeti u nečemu ovakvome.« Kad je Blay legao na krevet da isproba kakav je, a John otišao do dvokrilnih vrata kuaponice i otvorio ih da pokaže Blayu...

Phury je ležao u nesvijesti pored školjke, s licem boje voska. Pred sebe je imao iglu, remen i žlicu. »Kvragu!« povikao je Qhuinn, a njegova psovka je odjeknula kupaonicom.

John se okrenuo.

Dovedi doktoricu Jane. Odmah. Vjerojatno je u jazbini s Vishousom.

Qhuinn je otrčao dok je John prevrnuo Phuryja na leđa. Usne su mu bile plave, ali ne zbog masnica od Johnovih udaraca. Mužjak više nije disao. Nije disao već neko vrijeme.

Doktorica Jane je neočekivano ušla u sobu već sljedeće sekunde. »Krenula sam vidjeti Bellu... o, sranje.« Prišla je Phuryju i provjerila mu vitalne znakove najbrže na svijetu. Zatim je otvorila svoju liječničku torbu i izvadila iglu i bočicu. »Je li živ?« Svih četvoro su pogledali prema vratima kupaonice. Zsadist je stajao čvrsto poput stijene, a lice nagrđeno ožiljcima je bilo jednako blijedo kao i Phuryjevo. »Je li...« Pogledao je ono što je ležalo razbacano po podu pa u doktoricu Jane. »... živ?« Liječnica je pogledala Johna i promrsila:

SV

123

»Izvedi ga. Ovo ne treba gledati. Odmah.« Johnu se krv sledila u žilama kad je vidio izraz njezina lica; nije vjerovala da će se Phury izvući. »Neću otići«, rekao je Zsadist. »Hoćeš.« Doktorica Jane je podignula napunjenu špricu i pritisnula potiskivač. Kad se sitna kapljica nečega pojavila na vrhu, okrenula se prema obamrlom Phuryju. »Qhuinne, ti ostani sa mnom. Blaylocke, izađi s njima i zatvorite vrata.« Zsadist je otvorio usta želeći se usprotiviti, no John je samo odmahnuo glavom. Nikad nije bio toliko miran i odlučan kao kad se zagledao u Brata, uhvatio ga za ramena izgurao van. Z. je samo zapanjeno pustio da ga izvede.

Blay je zatvorio vrata i stao ispred njih, blokirajući put. Z.-ov blijedi pogled je pratio Johnov, a John nije odustajao jer je jedino pogledom mogao pružiti potporu. »Ne može otići«, rekao je Zsadist promuklo. »Jednostavno ne može...«

SV

124

Osamnaesto poglavlje »Kako to misliš posao?« upitao je onaj sa zatvorskim tetovažama. Lash je naslonio laktove na koljena i pogledao svog novog najboljeg prijatelja u oči.

Kako su njih dvojica od razjarenih bikova postala umiljati mačići samo je svjedočilo moćima navođenja. Prvo udariš ravno u glavu da uspostaviš ravnopravnost. Zatim pokažeš poštovanje. Zatim spomeneš novac.

Preostala dvojica, onaj iz bande s tetovažom Diego RIP na ključnoj kosti i Mr Muscolo s izbrijanom glavom i vojničkim čizmama, su ga također slušala. To je također odgovaralo Lashevoj strategiji; privuci najtvrdokornijeg i ostali će doći sami. Lash se nasmiješio. »Tražim pomoć sa zaštitom.« Onaj sa zatvorskim tetovažama imao je osmijeh koji je govorio o prljavim poslovima obavljenim za male pare. »Imaš kafić?« »Ne.« Pogledao je Diega RlP-a. »Moglo bi se reći da se radi o nečemu teritorijalnome.« Frajer iz bande je kimnuo kao da zna sve o pravilima te igre.

Onaj sa zatvorskim tetovažama je napeo mišiće. »Otkud ti ideja da bih ja ušao u posao s tobom? Ne znam te.« Lash se naslonio na zid. »Samo sam mislio da bi htio malo zaraditi.« Zatvorio je oči kao da će zaspati i čuo je glasove zbog kojih je morao pogledati što se događa. Jedan policajac je doveo još jednoga u pritvor.

Vidi, vidi. Frajer s orlom na jakni iz Screamersa. Novak je ušao i ona trojica opasnih su mu uputila prijeteće poglede kao dobrodošlicu. Jedan od narkića je podignuo pogled i vodnjikavo mu se nasmiješio. Kao da se poznaju poslovno.

Interesantno. Znači, ovaj je diler.

Orao je pogledao ljude u ćeliji i kimnuo Lashu prije no što je zauzeo mjesto s druge strane klupe. Izgledao je više iznervirano nego uplašeno. Onaj sa zatvorskim tetovažama se nagnuo prema Lashu. »Nisam rek'o da me ne zanima.« Lash ga je pogledao. »Gdje te mogu pronaći da se dogovorimo za uvjete?« »Znaš za Bussove motore?« »Ono mjesto gdje popravljaju harleyje u Ulici Tremont, je li?«

SV

125

»Jest. Ja i brat smo vlasnici. Vozimo.« »Onda poznaješ još ljudi koji bi mi mogli pomoći.« »Možda. Možda i ne.« »Kako se zoveš?« Pogledao ga je suženim očima i pokazao tetovažu harleya s niskim sjedalom na svojoj ruci. »Zovu me Low.« Diego RIP je počeo tapkati nogom o pod kao da želi nešto reći, ali Lash nije bio spreman za ples s bandama ili skinjarama. Barem ne još. Bolje je početi s malim. Vidjet će hoće li uspjeti vrbovati nekoliko motorista u Degradacijsko društvo. Ako uspije, krenut će u patrolu. Možda će se opet potruditi da završi u pritvoru. »Owense«, prozvao je policajac »Čujemo se«, dobacio je Lash Lowu. Kimnuo je Diegu, skinjari i dileru, a narkiće je pustio da zure u pod.

Na obradi je čekao da mu policajac objasni svaku stranicu optužbe protiv njega, trebao ih je nazvati ako želi da mu se dodijeli odvjetnik, za šest tjedana se treba pojaviti na sudu, a ako se ne pojavi, jamčevina će biti ukinuta i izdat će nalog za uhićenje, bla-bla bla...

Potpisao se nekoliko puta kao Larry Owens i zatim su ga pustili u hodnik kroz koji su ga poveli u lisičinama prije nekoliko sati. Gospodin D. ga je čekao na pohabanom plastičnom stolcu i činio se sretan što ga vidi. »Idemo jesti«, rekao je Lash kad su krenuli prema izlazu. »Da, gospodine.« Lash je izišao iz zgrade policijske uprave, previše zaokupljen razmišljanjem o stvarima koje treba obaviti da bi se brinuo o vremenu. Kad ga je sunčev sjaj lupio, sakrio je lice rukama i sudario se s gospodinom D.-om, vrišteći. Ovaj ga je uhvatio za nadlaktice. »Što je...« »Sunce«, Lash se skoro vratio u zatvor kad je shvatio da se ništa ne događa.

Ništa nije gorjelo i ništa nije boljelo, nije planuo i nestao.

Stao je... i okrenuo se prema suncu prvi put u životu. »Tako je sjajno.« Sakrio je oči podlakticom. »Ne biste trebali gledati ravno u njega.« »Toplo je...« Naslonio se na fasadu zgrade, ne vjerujući da se takva toplina može osjećati.

Zrake su mu probile kroz kožu do mišića. Nikad u životu nije zavidio ljudima.

Ali, Bože, da je znao da je sunce ovakvo...

SV

126

»Jeste dobro?« upitao je gospodin D. »Da... da, jesam.« Zatvorio je oči i samo disao. »Moji roditelji... nikad me nisu pustili van. Vampiri mogu podnijeti sunčevu svjetlost prije promjene, ali mama i tata nisu nikada htjeli riskirati.« »Ne mogu zamisliti da nema sunca.« Nakon ovoga više nije mogao ni Lash. Podignuo je glavu, na trenutak zatvorio oči... i zavjetovao se da će zahvaliti ocu kad ga vidi sljedeći put. Ovo je doista... veličanstveno.

Phury se probudio s ružnim, gorućim okusom u ustima. Tako se zapravo osjećao po cijelom tijelu, kao da ga je netko očistio sredstvom za čišćenje pećnice Nije mogao otvoriti oči. Želudac mu je bio težak poput olova. Pluća su mu se napuhivala i ispuhivala entuzijazmom dvojice hašišara nakon trodnevnog koncerta Grateful Deada. Mozak mu je bio najmrtviji. Kao da se nije pokrenuo s ostatkom njegova tijela. Zapravo, ni u prsima mu nije bilo ništa življe. Ali čekaj, pa upravo razmišlja, a to mora značiti da mu srce ipak kuca, je li tako?

Slika sive pustopoljine se pojavila pred njim. Čarobnjak je kraljevao sivim obzorom.

Dobro došao natrag, sunašce, rekao mu je. Kako smo se dobro zabavili! Kad ćemo opet? Što to, zapitao se Phury. Čarobnjak se nasmijao. Kako samo brzo zaborave!

Phury je zastenjao i čuo nekoga kako se miče. »Cormia«, zagraktao je. »Ne.« Dubok muški glas. Sasvim jednak onome koji izlazi iz njegovih usta.

Zsadist je bio s njim.

Kad je Phury okrenuo glavu, mozak mu se počeo premetan u glavi kao plastični brodić u akvariju s malenim ukrasnim dvorcem i kovčegom blaga. Nije bilo riba. Nije bilo ničega živoga.

Z. je izgledao jednako loše kao i uvijek s tamnim sjenama ispod očiju, usana stisnutih u tanku crtu. Ožiljak mu se nikada nije jasnije vidio. »Sanjao sam te«, rekao je Phury. Bože, glas mu je zvučao poput rašpanja. »Pjevao si mi.« Z. je polako odmahnuo glavom. »To nisam bio ja. Više mi se ne pjeva.« »Gdje je ona?«

SV

127

»Cormia? U Utočištu je.« »O...« Točno. On ju je otjerao tamu nakon što su se poseksali. A zatim si je... ubrizgao heroin »O, Bože.« To maleno otkrivenje mu je razbistrilo oči i pogledao je oko sebe. Svuda je vidio samo boju lavande i pomislio je na Cormiju kako dolazi u ured kroz ormar s ružom u ruci. Ruža je još uvijek tamo, pomislio je. Ostavila ju je. »Želiš li popiti nešto?« Phury se okrenuo prema svom blizancu. Izgledao je kako se i osjećao, prazno i iscrpljeno. »Umoran sam«, promrmljao je Phury.

Z. je ustao i prinio mu čašu. »Podigni glavu.« Phury je poslušao iako je to poljuljalo razinu vode u akvariju u njegovoj glavi. Dok mu je Zsadist pridržavao čašu, povukao je jedan gutljaj pa onda drugi i ubrzo je gasio žed poput očajnika.

Kad je sve popio, pustio je glavu da padne na istuk. »Hvala ti.« »Hoćeš još?« »Ne.« Zsadist je vratio čašu na stolić pored kreveta i opet sjeo na stolac boje lavande, prekrižio ruke na prsima i spustio bradu na prsa.

Smršavio je, pomislio je Phury. Obrazi su mu opet bili upali. »Nisam se sjećao«, tiho je rekao Zsadist. »Čega?« »Tebe. Njih. Znaš, mjesta gdje sam bio prije no što su me ukrali i prodali u roblje.« Phury je odjednom postao svjestan svega. Možda zbog vode, možda zbog Zsadista ili zbog oboje. »Ne možeš se sjećati ni kuće ni roditelja, bio si tek novorođenče.« »Sjećam se dojilje. Sjećam se jednog prizora. Umakala je palac u pekmez i davala mi da sisam. To je sve čega se sjećam, sljedeće. Stojim na nekom podiju i masa ljudi gleda u mene.« Z. se smrknuo. »Odrastao sam kao pomoć u kuhinji.

Prao sam posuđe, čistio povrće, donosio vojnicima pivo. Bili su dobri srema meni. Taj dio je bio u redu.« Z. je protrljao oči. »Reci mi nešto. Kako je tebi bilo?

Mislim na odrastanje.« »Bio sam usamljen.« Dobro, to zvuči doista sebično. »Htio sam reći...« »I ja sam bio usamljen. Osjećao sam se kao da mi nešto nedostaje, ali nisam znao što. Kao da sam samo pola cjeline, a postojao sam samo ja? «

SV

128

»I ja sam se tako osjećao. Ali znao sam što mi nedostaje.« Nije morao reći ti.

Z.-ov glas je izgubio svu boju. Ne želim razgovarati o onome što se dogodilo nakon prijelaza. »Ne moraš.« Zsadist je kimnuo i činilo se kao da se povukao u sebe. U tišini koja je uslijedila Phury nije mogao ni zamisliti čega se sjeća. Boli, poniženja, bijesa. »Sjećaš se onih dana prije no što smo pristupili Bratstvu«, promrmljao je Z. »Kad sam nestao na tri tjedna i ti nisi imao pojma gdje sam?« »Da.« »Ubio sam je. Ubio sam gospodaricu.« Phury je žmirkao, iznenađen zbog priznanja nečega što su svi pretpostavljali. »Znači, nije ju ubio muž.« »Nije. Naravno, bio je nasilan, ali ja sam je ubio. Vidiš, dovela je novog krvnog roba. Stavila ga u onaj kavez. Ja...« Z.-ov glas je zadrhtao, no ponovno se učvrstio. »Nisam joj smio dopustiti da to učini nekome drugome. Otišao sam tamo... pronašao ga... Sranje, bio je gol i u istom kutu kao i ja kada...« Phury je zadržao dah, misleći da je ovo ono što je uvijek želio znati, a bojao se pitati. Ludo je što baš sada razgovaraju o tome. »Što?« »Kada sam sjedio. Kad sam bio sam, kad me nisu... da, tu sam sjedio i gledao u vrata, s leđima okrenutim zidu jer sam tako barem znao tko dolazi.

Tako je sjedio i ovaj mali. Koljena zgrčenih uz bradu, s leđima uza zid. Bio je tako mlad. Upravo je prošao prijelaz. Imao je svijetlosmede oči... prestravljene oči. Mislio je da sam došao da ga... znaš već. Kad sam ušao, nisam mogao govoriti, a to ga je još više uplašilo. Drhtao je... zubi su mu cvokotali i dan-danas se sjećam kako su mu izgledali zglobovi i ruke. Držao se za mršave članke, zglobovi su mu skoro iskočili iz kože.« Phury je stisnuo zube, sjetivši se kako je zatekao Zsadista, onako golog, okovanog za krevet, nasred ćelije. Z. se nije bojao. Previše toga je već bio pretrpio da bi ga išta uznemirilo.

Z. je pročistio grlo. »Rekao sam malome... rekao sam mu da ću ga izbaviti. Isprva mi nije vjerovao. Povjerovao je tek kad sam podignuo rukave i pokazao mu robovske tetovaže oko zapešća. Nakon toga nisam više morao reći ni riječi. Bio je uz mene.« Z. je duboko udahnuo. »Pronašla nas je dok smo prolazili kroz donje hodnike dvorca. Nije mogao hodati jer je dan ranije bilo previše... morao sam ga nositi. No, pronašla nas je i pobrinuo sam se za nju prije no što je uspjela dozvati

SV

129

stražare. Taj mali... gledao me je kad sam joj slomio vrat i pustio je da padne na tlo. Kad je pala, odrezao sam joj glavu... jer ni ja ni on nismo vjerovali da je doista mrtva. Sranje, trčali smo po toj zečijoj rupi punoj hodnika, mogao nas je uhvatiti bilo tko i nisam se imao snage pomaknuti. Samo sam zurio u nju. Taj dječak je pitao je li zbilja mrtva. Rekao samu mu da ne znam. Nije se micala, ali kako sam mogao biti siguran? Dječak me je pogledao, nikad neću zaboraviti zvuk njegova glasa: >Vratit će se. Uvijek se vrati.< Shvatio sam da smo obojica vec pretrpjeli previše sranja i nisam želio dodavati još. Zato sam joj odrezao glavu, a on ju je za kosu iznio iz tunela. Pobjegli smo što smo dalje mogli. Zato me nije bilo tri tjedna. Odveo sam maloga što sam dalje mogao, skroz dolje do pete na čizmi Italije. Tamo se preselila jedna obitelj koju je Vishous upoznao kad je radio za onog trgovca u Veneciji. Bili su dobri i uzeli su ga kao plaćenog slugu. Zadnji put sam za njega čuo prije deset godina. Dobio je drugo mlado sa svojom šelan.« »Spasio si ga.« »Nije ga spasilo to što sam ga izvukao odande.« Zsadist ga je pozorno pogledao. »U tome i jest bit, Phury. Nema mu spasa. Nema ni meni spasa. Znam za što ti živiš i što cijeli život čekaš, ali to se nikada neće dogoditi. Gledaj... ne mogu ti zahvaliti jer... koliko god ja volio Bellu i ovaj život koji sada imam, još uvijek se vraćam u one dane. Ne mogu si pomoći. Još uvijek svaki dan proživljavam isto.« »Ali...« »Ne, dopusti da završim. Ovo tvoje drogiranje., slušaj, nisi me iznevjerio.

Jer ne možeš. Već je gotovo. Nema mi povratka.« Phuryja je suza zapekla u oku. »Samo sam htio ispraviti zlo.« »Znam. Ali to je nemoguće, jer zlo je sve što ja znam i tako će uvijek biti. Ne moraš se ubiti zbog toga. Tamo sam gdje sam već davno završio.« Nije bilo naznake radosti na Z.-ovom licu. Nije bilo mogućnosti sreće.

Izostanak ubilačke manije je obećavao, ali odsustvo ikakvog zadovoljstva zbog života nije baš bio razlog za slavlje. »Mislio sam da te je Bella spasila.« »Učinila je mnogo toga. Ali u ovom trenutku, s obzirom na tijek njezine trudnoće...« Nije morao dovršiti rečenicu. Riječi nisu bile dovoljno jake da podnesu teret groznih predviđanja. Z. je djelovao kao da se pomirio s tim da će je izgubiti.

Odlučio je pomiriti se s činjenicom da će ljubav njegovog života umrijeti. Nije ni čudo što se nije razmahivao zahvalama za svoje spasenje.

Z. je nastavio govoriti:

SV

130

»Zadržao sam gospodaričinu lubanju uz sebe iz nekog bolesnog osjećaja privrženosti. Trebala mi je kao ohrabrenje nakon noćnih mora s njom. Vidiš, probudio bih se u noći i prvo provjerio je li doista mrtva.« »To mogu razumjeti...« »Želiš znati što sam radio protekla dva mjeseca?« »Da...« »Budio sam se u panici, nisam znao jesi li ti još živ.« Z. je odmahnuo glavom. »Mogu opipati je li Bella u krevetu pored mene i osjetiti njezinu toplinu.

To s tobom ne mogu... mislim da je moja podsvijest već shvatila da nijedno od vas neće biti pored mene za godinu dana.« »Tako mi je žao... sranje...« Phury je pokrio lice rukama. »Tako mi je žao.« »Mislim da bi trebao otići. U Utočište. Tamo ćeš biti sigurniji. Ako ostaneš ovdje, možda nećeš izdržati ni godinu. Moraš otići.« »Ne znam je li to potrebno...« »Daj da ti pojasnim. Imali smo sastanak.« Phury je spustio ruke. »Kakav sastanak?« »Iza zatvorenih vrata. Ja, Wrath i Bratstvo. Možeš ostati jedino ako prestaneš s tim i kreneš na odvikavanje. A nitko ne vjeruje da ćeš to učiniti.« Phury se smrknuo. »Nisam znao da postoje takve stvari za vampire.« »Ne postoje, ali ljudi se navečer sastaju na takvim sastancima. Potražio sam na internetu. Ali ionako nema veze jer sve i da obećaš da ćeš ići, nitko ti ne bi vjerovao, a mislim da ti nebi vjerovao ni ja.« Bilo se teško protiviti znajući što je maločas unio u kuću i ubrizgao u venu.

Dlanovi su mu se oznojili kad je pomislio na prestajanje. »Ti si rekao Rehvu da mi više ne prodaje crveni dim, je li tako?« Zato je Xhex krenula za njim kad je kupio posljednju zalihu. »Da, znam. Znam da ti nije on prodao heroin. Na vrećici je bio orao. Rehv svoje obilježava crvenom zvijezdom.« »Ako odem u Utočište, kako znaš da se i tamo neću drogirati?« »Ne znam«, Z. je ustao. »Ali te neću morati gledati. A neće ni drugi.« »Tako si prokleto miran«, promrmljao Phury, sam za sebe. »Vidio sam te mrtvog pored školjke, pazio sam na tebe proteklih osam sati pitajući se kako da sve vratim na mjesto. Iscrpljen sam i živci su mi nategnuti i ako nisi shvatio, svi peremo ruke od tebe.« Polako se okrenuo i krenuo prema vratima.

SV

131

»Zsadiste«, Z. je stao, ali se nije okrenuo. »Neću ti zahvaliti zbog ovoga.

Rekao bih da smo kvit.« »Pošteno.« Kad su se vrata zatvorila, Phuryju je sinula čudna i nepovezana pomisao da je sve što se maloprije izreklo neprikladno i neodgovarajuće.

Ako Zsadist više ne bude pjevao, svijet će izgubiti jedno od svojih blaga.

SV

132

Devetnaesto poglavlje Na drugoj strani palače Bratstva, nekih dvadeset metara ispod zemlje John je sjedio za stolom u uredu centra za obuku i zurio u računalo pred sobom.

Osjećao se kao da bi trebao raditi nešto da zaradi novac, ali dok nije bilo nastave, nije bilo ni papirologije.

Volio je papirologiju, pa je volio i taj posao. Provodio bi vrijeme zapisujući ocjene, obnavljajući spise o ozljedama pri vježbanju te prateći plan i program obuke. Bilo je lijepo praviti red u neredu i sve stavljati na svoje mjesto. Provjerio je sat. Blay i Qhuinn su vježbali u prostoriji s utezima i neće ih biti barem još pola sata. Što da radi... što da radi...

Nije znao što bi, pa je otvorio spis na računalu pod imenom

Izvješća o

incidentima. Otvorio je ono koje je Phury sačuvao o napadu na Lashevu kuću.

Isuse Kriste... netko je posjeo leševe njegovih roditelja oko trpezarijskog stola, donio ih je tamo nakon što ih je ubio u dnevnom boravku. Ništa drugo nije ukradeno iz kuće niti su išta dirali, osim ladice u Lashevoj sobi. Phury je dopisao zabilješku sa strane:

Osobne stvari? Ali kakve vrijednosti kad nisu uzeli nakit?

Pročitao je i ostale izvještaje iz napadnutih kuća. Qhuinnova kuća. Blayeva kuća. Kuće još trojice iz njihova razreda. Pet aristokratskih obitelji. Broj mrtvih: dvadeset i devet, uključujući slugane. Pljačka je bila obilata.

Očigledno se radilo o najuspješnijem nizu napada još od pljačke Wrathova obiteljskog imanja u Staroj Zemlji. John je pokušao zamisliti kroz kakve je muke Lash prošao da izvuku ove podatke iz njega. Bio je šupčina, ali nije gajio ljubav prema degradima.

Mučili su ga. Sada je već vjerojatno bio mrtav. >

Bez ikakvog razloga osim dosade, John je otvorio Lashev spis. Phury, ili netko drugi, je već ispunio potvrdu o smrti.

Ime: Lash, sin Ibixov, sin Ibixesov, sin Ihornsraejev. Datum rođenja: 3. ožujka 1983. Datum smrti: otprilike u kolovozu 2008. Dob u vrijeme smrti: 25 godina. Uzrok smrti: nepotvrđen, sumnja se na mučenje. Lokacija tijela: nepoznata, otet od strane Degradacijskog društva. Ostaci ostavljeni: NEPOZNATO.

SV

Ostatak spisa je bio poprilično opširan. Lash je imao mnogo disciplinskih problema, ne samo pri obuci, nego i u glimerinim zakucima. John se iznenadio što sve to vidi u spisu, no Bratstvo uvijek traži detaljne izvještaje o svakom učeniku prije no što ga primi u program.

Netko je unio i Lashev rodni list.

Ime Lash, sin Ibixov, sin Ibixesov, sin Ihornsraejev. Datum rođenja: 3. ožujka 1983., 1.14 ujutro. Majka: Rayelle, kći po krvi vojnika Nellshona.

Potvrdu o živom rođenju potpisao: Havers, sin Haversov, dr. med. Mlado pušteno iz klinike: 3. ožujka 1983.

Baš je bilo čudno što ga više nema.

Poskočio je kad je zazvonio telefon. Kad se javio zazviždao je i V.-ov glas mu je rekao: »Za deset minuta u Wrathovoj sobi. Sva trojica.« Prekinuo je vezu.

Nakon nekoliko trenutaka iznenađenog psovanja John je utrčao u prostoriju s utezima do Qhuinna i Blaya. Nakon prvotnog iznenađenja sva trojica su potrčala u Wrathov ured, još uvijek u odjeći za vježbanje.

Cijelo Bratstvo je sjedilo u kraljevoj svijetloplavoj sobi, potpuno uništivši dojam dražesti i ljepote. Rhage je pored kamina odmatao lizalicu, vjerojatno od grožđa jer je bila ljubičaste boje. Vishous i Butch su sjedili na antiknom kauču kojem su krhke nožice prijetile da će puknuti pod njima. Wrath je sjedio za stolom, a Z. je stajao u suprotnom kutu s rukama prekriženim na prsima i očima uperenim u kralja.

John je zatvorio vrata i stao na mjesto. Qhuinn i Blay su napravili isto, pokušavajući se učiniti nevidljivima. »Ovo nas čeka«, rekao je Wrath i podignuo noge na stol. »Glave pet osnivačkih obitelji su pale. Većina preostale glimere je raštrkana uz istočnu obalu i po svojim sigurnim kućama. Napokon. Imamo više od dvadeset mrtvih. Iako je bilo zabilježenih masakara u povijesti vrste ovakvo nešto se nikad nije dogodilo.« »Trebali su biti brži«, mrmljao je V., »jebene budale jednostavno ne slušaju.« »Istina, ali jesmo li doista očekivali nešto drugo od njih? Očekujem neku vrstu negativnog odgovora od Vijeća princepsa, tipa nekakvu proklamaciju protiv mene. Mislim da će pokušati skuhati građanski rat. Dok sam ja živ, nitko drugi ne može biti kralj, ali mogu mi jebeno otežati posao i vladavinu.« Dok su Braća mrmljala svakakve ružne riječi, Wrath je podignuo ruku da žamor utihne. »Dobra je vijest što imaju organizacijskih problema jer bi nam to trebalo kupiti malo vremena. Povelja Vijeća princepsa ukazuje da isto mora biti fizički >

SV

ustoličeno u Caldwellu i tamo održavati sastanke. Stvorili su to pravilo prije dva stoljeća da osnovna moć ne odlazi iz sjedišta rase. Nitko od njih nije u gradu, a konferencijski pozivi nisu postojali tisuću sedamsto devedesete kad su donijeli povelju, tako da se sad ne mogu sastati nigdje drugdje da promijene zakone ili odaberu novog vođa. Morat će dovući guzice ovamo barem na jednu večer. To bi moglo potrajati, ali govorim o tjednima, ne mjesecima.« Rhage je pregrizao svoju lizalicu i rekao: »Imamo li ikakav pojam o nenapadnutim kućama?« Wrath je pokazao na rub svog stola. »Svima sam napravio kopije.« Rhage je prišao, skupio bunt papira i podijelio... čak i Qhuinnu, Johnu i Blayu. John je gledao stupce. Prvo je pisalo ime pa adresa. Treća je bila procjena broja ljudi i slugana u kućanstvu. Četvrti stupac je predstavljao približnu vrijednost svega u kući baziranu na poreznim izvješćima, posljednji stupac je navodio je li obitelj već izišla iz kuće te koliko je opljačkano. »Želim da podijelite popis onih s kojima se još nismo čuli«, rekao je Wrath. »Ako je itko još u kući, želim da ih izvučete, pa makar ih morali vući za kosu.

John, ti i Qhuinn idite sa Z.-om. Blay, ti ideš sa Rhageom. Ima li pitanja?« John se uhvatio kako gleda u ružni naslon boje avokada iza Wrathova stola.

Pripada Tohru. Barem je nekad pripadao njemu.

Bilo bi lijepo da ga Tohr može vidjeti s popisom u rukama, spremnog da pode braniti vrstu. »Odlično«, rekao je Wrath. »Sad odjebite odavde i radite svoj posao.« Na Onoj Strani, u Hramu usamljenih pisarica, Cormia je zarolala pergament pun nacrta i spustila ga na pod. Nije imala pojma što činiti s njim. Da ga spali? U Utočištu nije bilo koševa za smeće. Dok je pomicala kristalnu zdjelu punu vode iz Čuvardjevinih izvora, sjetila se zdjela punih zrnaca graška koje joj je Fritz donosio. Već joj je nedostajao taj hobi. Nedostajao joj je i batler. Nedostajao joj je... Primužjak.

Uhvatila je zdjelu između dlanova i počela trljati kristal, stvarajući nabore u vidivodi koji su lovili svjetlost svijeća. Toplina njezinih ruku i nježni pokreti su stvorili efekt vrtloga u zdjeli i iz vira je izišla slika baš onoga kojeg je željela vidjeti. Čim se pojavila, prestala je bibati vodu i pustila ju je da se smiri da može pogledati i opisati ono što vidi.

Bio je to Primužjak, odjeven kao one noći kad ju je sreo na stubama, i gledao kao da je nije vidio tjedan dana. Ali nije se nalazio u palači Bratstva. Trčao je niz hodnik obilježen krvavim tragovima i otiscima cipela. Tijela su bila bačena na >

SV

hrpe s obje strane, ostaci vampira koji su trenutak prije bili živi. Gledala je kako je Primužjak skupio malenu grupu prestrašenih ženki i mužjaka te ih sakrio u sobu s medicinskim potrepštinama. Vidjela mu je lice dok ih je zaključavao, vidjela je strah, tugu i ljutnju. Trčao je da ih spasi, da ih odvede na sigurno, da se pobrine za njih.

Kad je vizija iščezla, ponovno je protrljala zdjelu. Vidjevši što se dogodilo, mogla je stalno iznova prizivati viziju. I to je i učinila. Barem tri puta. Baš kao film na dalekoj strani, samo što je ovo bila stvarnost, prošlost koja se dogodila, a ne izmišljena sadašnjost.

Vidjela je i druge stvari, prizore vezane za Primužjaka i Bratstvo, za cijelu vrstu. Vidjela je užase ubijanja, mrtva tijela u bogatim kućama, previše mrtvih za pobrojati. Vidjela je lica onih koje su degradi pobili, jedno po jedno. Vidjela je Braću kako se bore, bilo ih je tako malo da su John, Blay i Qhuinn morali poći u rat, a tako su mladi...

Ako nastavi, degradi će pobijediti, pomislila je. Smrknula se i nagnula bliže nad zdjelom. Na površini vidivode je vidjela plavokosog što nije čudno... ali imao je očnjake.

Netko je pokucao, a ona je poskočila od straha. Vizija je iščezla.

Prigušeni glas je došao s druge strane vrata: »Sestro moja?« Bila je to Selena, prijašnja usamljena pisarica. »Pozdravljam te«, doviknula je Cormia. »Donijela sam ti obrok, sestro moja«, rekla je Odabranica. Čulo se rašpanje kad je gurnula poslužavnik kroz vratanca. »Neka ti je u slast.« »Hvala ti.« »Imaš li pitanja za mene?« »Ne. Hvala ti.« »Vratit ću se po poslužavnik.« Uzbuđenost je podignula Odabraničin glas za skoro cijelu oktavu. »Kad on dođe.« Cormia je nagnula glavu, no tad se sjetila da je sestra ne može vidjeti. »Kako želiš.« Odabranica je otišla. Najvjerojatnije se pošla pripremiti za Primužjaka.

Cormia se nagnula nad stol i pogledala zdjelu, a ne vodu u njoj. Bila je tako krhka, tako tanašna. Samo je dno bilo teško i čvrsto. Rub kristala je bio oštar kao nož. Nije bila sigurna koliko je tako sjedila. Naposljetku se samo otrgnula nijemom transu i prisilila dlanove da ponovno uzbibaju vodu. Nije se iznenadila kad se Primužjak opet pojavio na površini... prestravila se. >

SV

Ležao je na mramornom podu, onesviješten pored zahodske školjke. Taman kad je htjela skočiti i učiniti samo Čuvardjeva zna što, slika se promijenila. Ležao je na krevetu blijedoljubičaste boje. Okrenuo je glavu i pogledao ravno u nju. »Cormia?« O, mila Čuvardjevo, poželjela je zaplakati kad ga je čula. »Cormia?« Skočila je na noge. Primužjak je stajao na ulazu u hram, odjeven u bijelo, sa svojim medaljonom oko vrata. »Doista...« Nije mogla dalje. Željela je potrčati, zagrliti ga i nikad ga ne pustiti. Vidjela ga je mrtvog. Vidjela ga je... »Zašto si ovdje?« upitao ju je, gledajući isposničku sobu. »Sasvim si sama.« »Usamljena sam«, pročistila je grlo. »To sam i tražila.« »Znači da ja ne bih smio biti ovdje?« »Vi ste Primužjak. Možete biti gdje god poželite.« Dok je hodao po sobi, željela mu je postaviti toliko pitanja, a nije imala nikakva prava na to. Pogledao ju je. »Nitko drugi ne smije ući ovamo?« »Samo ako neka od mojih sestara također odluči postati usamljena pisarica.

Upraviteljica smije ući ako je ja pozovem.« »Zašto se morate usamiti?« »Osim što zapisujemo opću povijest vrste, mi... ja vidim stvari koje Čuvardjeva želi zadržati tajnima.« Kad ju je Primužjak pozorno pogledao, znala je na što misli. »Da, vidjela sam što ste učinili. U kupaonici.« Psovka je odjeknula bijelom sobom. »Jeste li dobro?« »Da. Dobro sam.« Prekrižio je ruke na prsima. »Hoće li ti biti dobro ovdje?

Ovako samoj?« »Bit će u redu.« Gledao ju je dugo i bez prestanka. Tuga mu se ocrtavala na licu, osjenčana bolom i kajanjem. »Niste me povrijedili«, rekla je. »Niste me povrijedili onog dana kada smo bili zajedno. Znam da mislite da jeste, ali niste.« »Kad bi barem bilo drugačije...« Cormia se tužno nasmijala i promrmljala bez razmišljanja. »Vi ste Primužjak. Promijenite nešto.« »Vaša milosti«, Upraviteljica se pojavila na vratima, sasvim zbunjena. »Što radite ovdje?« »Došao sam vidjeti Cormiju.« >

SV

»Da, ali...« Amalya kao da se pribrala, sjetivši se da pojam usamljenja isključuje sve osim Primužjaka. »Naravno, vaša milosti. Ah... Odabranica Layla je spremna za vas i čeka vas u vašem hramu.« Cormia je pogledala u zdjelu pred sobom. Odabranice su na Ovoj strani imale jako kratka razdoblja plodnosti, a Layla je vjerojatno već plodna ili će uskoro postati. Cormia će bez sumnje uskoro bilježiti vijesti o njezinoj trudnoći. »Vrijeme je da pođete«, rekla je gledajući Primužjaka.

Probo ju je pogledom. »Cormia...« »Vaša milosti«, prekinula je Upraviteljica. »Doći ću kad odlučim da sam spreman«, strogo jo je dobacio preko ramena. »Ispričavam se, vaša milosti. Nisam imala namjeru...« »Sve je u redu«, rekao je umorno. »Samo joj reci... da ću doći.« Upraviteljica je brzo izišla i zatvorila vrata za sobom.

Primužjak je ponovno gledao Cormiju. Prišao joj je sa smrtno ozbiljnim izrazom lica. Kad je kleknuo na koljena pred njom, sasvim se šokirala: »Vaša milosti, ne biste smjeli. .« »Zovi me Phury. Nikada >vaša milosti< ili >Primužjak<. Odsada pa nadalje želim da me zoveš samo mojim imenom.« »Ali...« »Nema ali.« Cormia je odmahnula glavom. »U redu, ali ne biste smjeli klečati. Nikada.« »Pred tobom smijem samo klečati.« Lagano joj je dotaknuo ruke. »Tebi bih se uvijek trebao klanjati.« Pogledom joj je prešao preko lica i kose. »Slušaj me, Cormia. Moraš nešto znati.« Kad ga je pogledala, njegove oči su bile nešto najdivnije što je ikada vidjela.

Bile su poput citrina obasjanih ognjem. »Da?« »Volim te.« Srce joj se steglo. »Molim?« »Volim te.« Odmahnuo je glavom i sjeo na pod prekriženih nogu. »O, Kriste... napravio sam takav nered. Ali volim te. Želim da to znaš jer... pa, sranje, jer je bitno i jer znači da ne mogu biti s drugim Odabranicama. Ne mogu biti s njima, Cormia. Ili ti, ili nitko.« Srce joj je zapjevalo. Na sekundu je poletjelo u njezinim prsima nošeno vjetrom radosti. Ovo je oduvijek željela, ovaj zavjet, ovu stvarnost... >

SV

Sreća je ubrzo iščezla.

Pomislila je na slike ubijenih, mučenih, izmrcvarenih. A koliko sada imaju Braće koja se mogu boriti? Samo četvoricu. Prije nekoliko stoljeća ih je bilo dvadeset, čak trideset.

Cormia je pogledala u zdjelu pred sobom i pero kojim je pisala. Postojala je vrlo izvjesna mogućnost da uskoro više neće biti nikakve povijesti. »Moraš otići k njoj, k Layli«, rekla je glasom jednako ravnim kao i list pergamenta po kojem je pisala. »Moraš otići k njima.« »Zar nisi čula što sam rekao?« »Jesam. Ali ovo je veće od tebe i mene.« Listala je jer je mislila da će poludjeti ako se ne bude kretala. »Više nisam Odabranica, barem ne u svom srcu.

Ali vidjela sam što se događa. Vrsta ovako neće preživjeti.« Primužjak je protrljao oči. »Želim tebe.« »Znam.« »Kako ćeš podnijeti ako budem s drugima? Ne znam kako ću ja.« »Bojim se... bojim se da to uopće neću moći podnijeti. Zato sam i odabrala ovo.« Mahnula je rukom preko sobe. »Ovdje imam mir.« »Ali smijem te doći vidjeti. Smijem li?« »Ti si Primužjak. Smiješ sve što poželiš.« Zastala je pored jedne od svijeća.

Zurila je u plamen i upitala ga: »Zašto si učinio ono što si učinio?« »Zašto sam postao Primužjak? Ja...« »Ne. Mislim na drogu. U kupaonici. Skoro si umro.« Kad joj nije odgovorio, pogledala ga »Želim znati zašto.« Phury je dugo šutio. Naposljetku je rekao: »Ovisnik sam.« »Ovisnik?« »Da. Ja sam neoboriv dokaz da možeš biti aristokrat, imati novca i društveni položaj, a i dalje biti narkić i promašaj.« Žute oči su je gledale s brutalnom bistrinom. »Istina je ta da ja želim biti hvalevrijedan mužjak i reći ti da mogu prestati, ali nisam siguran. Obećavao sam i sebi i drugima. Moje riječi jednostavno više ne drže vodu ni kod koga, pa ni kod mene samoga.« Njegove riječi...

Pomislila je na Laylu koja čeka, na Odabranice koje čekaju, na cijelu vrstu koja čeka. Čeka njega. »Phury... moj najdraži, moj voljeni Phury, sad održi obećanje. Otiđi Layli i veži se s njom. Veži se s nama. Daj nam povijest koju ćemo zapisivati i u kojoj ćemo lijepo živjeti. Budi snaga vrste, kao što trebaš biti.« Kad je otvorio usta, >

SV

podignula je ruku da ga spriječi. »Znaš da tako trebaš učiniti. Znaš da sam u pravu.« Nakon trenutka napetosti Phury je ustao na noge. Bio je blijed i gubio je ravnotežu dok si je poravnavao plašt. »Želim da znaš ako ikada budem s nekom drugom, u srcu sam samo s tobom.« Zatvorila je oči. Cijeli život su je učili dijeliti, ali prepustiti njega drugoj ženki bilo je kao da baca neprocjenjivu dragocjenost na pod i pušta druge da gaze po njoj. »Idi u miru«, nježno mu je rekla, »i vrati se s mirom. Čak i ako ne mogu biti s tobom, nikad ti neću uskratiti svoje društvo.« Phury je pošao uza stube koje su vodile prema Primužjakovom hramu s nogama kao okovanim bodljikavom žicom.

Bože, s tim osjećajem ogromnog tereta na leđima, njegova stvarna noga i gležanj su ga boljeli kao da ih je umočio u kiselinu. Nikad nije mislio da će biti sretan što nema jednu nogu, ali sad barem nije osjećao žarenje na obje.

Dvokrilna vrata hrama su bila zatvorena i kad ih je otvorio, zapahnuo ga je ugodan miris bilja i svijeća. Ušao ie i stao u vestibul, osjećajući da je Layla u glavnoj prostoriji. Znao je da će ležati jednako kao i Cormia onog dana, bit će pokrivena plahtama po glavi. Vidjet će joj se samo tijelo.

Gledao je u bijele mramorne stube koje su vodile gomili platna koju će morati odgurnuti da dođe do Layle. Samo tri stube. Tri stube i naći će se u otvorenoj prostoriji.

Samo se okrenuo i sjeo. Osjećao se vrlo čudno, vjerojatno zato što već dvanaest sati nije zapalio. Čudno je bilo zato što mu je glava bila sasvim bistra.

Kriste, bio je čak lucidan. Popratni proizvod lucidnosti bio je jedan novi glas u njegovoj glavi. Bio je potpuno različit od čarobnjakova. Bio je to... njegov vlastiti glas. Jedva ga je prepoznao jer ga već dugo nije čuo.

Ovo je pogrešno.

Otresao se i protrljao cjevanicu koju je još uvijek imao. Žarenje se penjalo uz nogu, no bilo mu je bolje kad se malčice protrljao.

Ovo je pogrešno.

Bilo je teško ne složiti se sa samim sobom. Cijeli život je živio za druge. Za svog blizanca. Za Bratstvo. Za vrstu. Čitava ova stvar s Primužjakom je spadala u tu skupinu. Cijeli život je pokušavao biti junak, a sad nije žrtvovao samo samoga sebe, žrtvovao je i Cormiju. >

SV

Pomislio je na nju u onoj sobi, samu sa zdjelama vode i svicima pergamenta.

Tad ju je zamislio uz svoje tijelo, toplu i živu. Ne, rekao je njegov unutarnji glas.

Ja ovo neću uraditi »Ja ovo neću uraditi«, govorio je trljajući bedra. »Vaša milosti«, Layla se oglasila s druge strane bijelog zastora.

Htio joj je odgovoriti, no tad se žarenje pronijelo cijelim njegovim tijelom, preuzelo ga je, prijetilo je da će ga pojesti živog. Pružio je drhtave ruke pred sebe da ne padne, a želudac mu se zavezao u čvor. Prigušeni zvuk se borio da iziđe iz njegovoga grla. Morao se boriti s dahom. »Vaša milosti«, Layla je zvučala zabrinuto i prišla je bliže.

Nije joj mogao odgovoriti. Cijelo tijelo mu se najednom sasvim ohladilo, nutrina mu je pucala od boli. Koji je ovo vrag...

Aha, detoksikacija, pomislio je. Jebena detoksikacija jer je po prvi put u posljednjih dvjesto godina bio bez crvenog dima. Znao je da ima dvije opcije. Ili će se vratiti onamo i potražiti drugog dilera, ili pregristi metak i prestati. Čarobnjak se probudio u njegovom mozgu, utvara je stajala na svojoj sivoj pustopoljini. Stari moj, ne možeš ti to. Zašto uopće pokušavati?

Phury je morao povratiti. Osjećao se kao da će umrijeti.

Samo se moraš vratiti u stvarni svijet i uzeti što ti treba. Bit će ti bolje jednim potezom upaljača. Sve ovo može nestati.

Tresao se toliko da su mu zubi počeli lupkati poput kockica leda u čaši.

Možeš zaustaviti sve ovo. Moraš samo zapaliti. »Već si mi jednom lagao. Rekao si mi da ću te se riješiti, a opet si tu.« Ma, što je mala laž među prijateljima?

Phury je pomislio na kupaonicu one sobe boji lavande i na ono što je unutra napravio. »Ta laž je sve.« Kad se čarobnjak razljutio, a Phuryjevo tijelo počelo nekontrolirano drhtati, pružio je noge i legao na mramorni pod vestibula, pripremivši se na mnogo trzanja i znojenja. »Sranje«, rekao je sam sebi predajući se povlačenju supstanci iz svog sustava. »Ovo će biti odvratno.« >

SV

Dvadeseto poglavlje John i Qhuinn su išli dva metra iza Zsadista dok su se približavali modernoj prizemnici. Bila je šesta na popisu kuća koju degradi još nisu napali.

Zastali su u sjenki nekoliko drveća na rubu travnjaka. Johna su spopali trnci.

Kuća je u svojoj eleganciji bila previše nalik na njegov dom, njegov kratkotrajni dom s Tohrom i Wellsie. Zsadist je pogledao preko ramena: »Želiš li ostati ovdje, Johne?« Kad je John kimnuo, Brat je dodao: »I mislio sam. I ja sam se naježio. Qhuinn, budi tu s njim.« Zsadist je krenuo kroz tamu, provjeravajući prozore i vrata. Kad je nestao iza kuće, Qhuinn je pogledao Johna. »Zašto ti je ovdje jezivo?« John je slegnuo ramenima. Nekad sam živio u ovakvoj kući. »Opa, bilo ti je dobro kad si mislio da si čovjek.« Nakon toga. »Aha, misliš s... da.« Bože mili, sigurno je kuću zamislio isti arhitekt jer su fasada i raspored prostorija bili gotovo isti. Pomislio je na svoju sobu gledajući u prozore. Bila je tamnoplava s modernim linijama i kliznim staklenim vratima. Ormar je bio prazan kad je stigao, no uskoro su ga napunili novom odjećom koju je tada dobio prvi put u životu.

Stigla su ga sjećanja, sjećanja na obrok koji je podijelio prve večeri s Tohrom i Wellsie. Ona je nakuhala meksičke hrane i sve iznijela na stol. Velike pladnjeve enčilada i kesadilja. Tad ga je čekao prijelaz i želudac ga je stalno bolio. Bilo mu je užasno neugodno što će morati samo mrljati hranu po tanjuru.

No tad je Wellsie stavila pred njega zdjelicu bijele riže s umakom od đumbira. Kad je sjela na svoje mjesto, on je zaplakao, samo se skupio i plakao zbog ukazane dobrote. Nakon što je cijeli život proveo osjećajući se da je drugačiji, da se ne uklapa, odjednom je došao netko tko je znao što mu treba i kome je bilo dovoljno stalo da mu to i podari.

To je roditelj, zar ne? Roditelji te poznaju bolje nego što poznaješ samoga sebe i brinu se za tebe kada sam nemaš snage za to.

Zsadist im se vratio. »Kuća je prazna, nije opljačkana. Sljedeća?« Qhuinn je provjerio popis. »Easterly Court broj četiristo dvadeset pet.« >

SV

Z.-ov telefon se tiho oglasio. Smrknuo se kad je vidio broj i prinio mobitel uhu. »Što ima, Rehver« Johnove oči su ponovno odlutale prema kući i vratile se Zsadistu kad je rekao: »Molim? Nemoj me jebat! Gdje se pojavio?« Duga stanka. »Je l' se ti šališ? Jesi li siguran, jesi li sto posto siguran?« Kad je poklopio, Brat je samo zurio u telefon. »Moram otići kući. Odmah. Sranje...« Što je bilo, pokazao je John. »Možete li vas dvojica pokriti preostale tri adrese?« Kad je John kimnuo, Brat ga je čudno pogledao. »Drži telefon upaljen, sinko, i ne puštaj ga iz vida. Jesi čuo?« Kad je John kimnuo, Zsadist je nestao. »O. K., što god da se događa, nas se očigledno ne tiče.« Qhuinn je presavinuo popis i stavio ga u džep na trapericama. »Idemo dalje?« John je još jednom pogledao kuću. Nakon nekoliko sekundi je pokazao Qhuinnu: Žao mije zbog tvojih roditelja.

Qhuinnov odgovor nije odmah stigao. »Hvala ti.« Meni moji nedostaju. »Mislio sam da si siroče.« Jedno vrijeme nisam bio.

Nastala je duga tišina. Nakon toga je Qhuinn rekao: »Hajde idemo odavde. Moramo stići na Easterly.« John je kratko razmislio.

Bi li ti smetalo da prvo odemo na jedno mjesto? Nije daleko. »Ne bi. Kamo idemo?« Želim otići u Lashevu kuću. »Zašto?« Ne znam. Valjda želim vidjeti gdje je sve ovo počelo. Želim pogledati njegovu sobu. »A kako ćemo ući?« Ako su zaštite na prozorima podešene na automatsko podizanje, trebale bi biti podignute jer je noć. Možemo se dematerijalizirati kroz staklo. »Pa... kvragu, ako želiš ići tamo, onda idemo tamo.« Dematerijalizirali su se u dvorište tudorske palače. Zaštite su zaista bile podignute i uskoro su stajali u dnevnom boravku. Mirisalo je tako odvratno da su jedva disali. »Jebote!« viknuo je Qhuinn i pokrio nos i usta.

Pogledali su oko sebe. Posvuda je bilo skorene krvi, po tepihu, po kauču, po >

SV

stolu. Krenuli su ni foaje. »O, Isuse...« John je podignuo glavu. Kroz prekrasno ukrašen luk ulaznih vrata blagovaonice vidjela se scena kao iz filma o zombijima. Tijela Lashevih oca i majke, posjednuta svako na svoje mjesto, sjedila su za prekrasno postavljenim stolom. Bili su blijedi i sivi poput pločnika, a odjeća im je bila smežurana od skorene krvi. Muhe su letjele posvuda. »Čovječe, ti degradi su stvarno bolesni.« John je progutao žuč u grlu i prišao im. »Sranje, pa zar ti zaista treba pogled izbliza?« John se prisilio da zanemari užas i zapamti detalje. Pladanj na kojem je bila poslužena pečena piletina bio je krvav po rubovima. Ubojica ga je stavio na stol.

Najvjerojatnije nakon što je posjeo mrtva tijela.

Idemo u Lashevu sobu.

Bilo je jezivo penjati se uza stube jer su bili sami. No nije to bio pravi osjećaj samoće jer su mrtvaci odozdola ispunjavali zrak nečim nalik na zvuk. Vjerojatno je to bio smrad koji se osjetio i na katu. »Njegova soba je na trećem katu«, rekao je Qhuinn kad su stigli na drugi kat.

Ušli su u Lashevu sobu koja im se učinila preobičnom nakon prvotnog šoka i užasa. Krevet. Pisaći stol. Glazbena linija. Računalo. Televizor.

Komoda.

John je prišao i vidio ladicu s krvavim otiscima. Bili su preumrljani da bi se vidio uzorak lukova. Uzeo je neku majicu i njome otvorio ladicu jer je vidio da tako rade u serijama. Unutra je bilo još krvavih tragova. Srce mu je prestalo kucati kad se nagnuo bliže. Jedan otisak je bio poprilično jasan i nalazio se pored kutije za sat Jacob&Co. Zazviždao je tražeći Qhuinnovu pozornost.

Ostavljaju li degradi otiske prstiju? »Ako dođu u dodir s nečim.« Mislim, ostavljaju li baš prave otiske? Onako s linijama i lukovima. »Ostavljaju«, rekao je Qhuinn i prišao. »Što tražiš?« John je pokazao kutiju. Netko je postrance ostavio savršen otisak palca... bez lukova i linija. Kao vampir.

Ne misliš da bi možda... »Ne. Nema šanse. Nisu nikad pretvorili vampira u degrada.« John je izvadio mobitel i uslikao. Zatim se predomislio i uzeo kutiju sa sobom. »Jesmo gotovi?« upitao je Qhuinn. »Molim te, uljepšaj mi noć i reci da >

SV

jesmo.« Samo još... John je oklijevao. Trebam još nešto provjeriti. »U redu, ali ja ću onda pogledati spavaće sobe na drugom katu. Ne mogu... ne mogu biti ovdje.« Da... ovo je sasvim sjebano. Osjećali su se kao da je Lash još živ, a oni su mu upali u sobu.

Vozeći se u focusu na drugoj strani grada, Lash nije bio baš najsretniji na svijetu. Ovaj automobil je doista bio obično sranje. Iako su se kretali gradom, ova krntija je jedva mogla povući pedeset kilometara na sat. Trebalo joj je tri dana da dosegne ikakvu brzinu. »Trebamo poboljšanje.« Gospodin D. je na suvozačevom sjedalu čistio sve pištolj leteći tankim prstima po oružju. »Da, ovaj... što se toga tiče...« »Što?« »Mislim da ćemo morati čekati dok ne sjedne novac od posljednje pljačke.« »Koji kurac?« »Izvadio sam izvješća iz banke, znate, od onog prošlog visokog degrada.

Onoga gospodina X.-a, pričao sam vam. Nema tamo baš milijun.« »Definiraj >nema baš milijun<!« »Pa, eto, nema ništa. Ne znam kako ni tko je uzeo. Ima još samo pet tisuća.« »Pet? Je l' ti to mene zajebavaš?« Lash je spustio nogu s gasa i automobil se skoro ugasio. Nema novca? Koji kurac? On je jebeni princ tame ili što već, a neto vrijednost njegove vojske je jedva pet tisuća dolara? Naravno, imao je novac mrtvih roditelja, ali koliko god to bilo, ne može time izvojeva cijeli rat i pobjedu. »Ma zajebi ti ovo... vraćam se u svoju staru kuću. Ovo sranje više neću voziti.« Da, odjednom ga je prošla tuga za roditeljima. Trebao mu je novi auto što prije, a u garaži pored tudorske palače je stajao novi mercedes. Otići će po njega, prisvojiti ga, a savjest ga neće nimalo gristi. Živo mu se jebe za vampire.

Kad je skrenuo desno i krenuo prema svom starom susjedstvu, želudac mu se počeo prevrtati. Neće ulaziti u kuću, tako neće morati gledati mrtvace, ako ih već nisu odnijeli...

Sranje, morat će ući i uzeti ključeve garaže. Ma što god, mora već jednom odrasti. >

SV

Deset minuta kasnije je Lash stao pored garaže i izišao iz auta. »Odvezi ga na selo. Vidjet ćemo se tamo.« »Jeste sigurni da ne trebam čekati?« Lash se smrknuo i pogledao svoju ruku. Prsten koji mu je Omega dao se zagrijao na njegovom prstu i počeo se sjajiti. »Čini se da vas treba gospodar«, rekao je gospodin D. i maknuo se sa suvozačeva sjedala. »Da.« Sranje. »Što ja sad trebam?« »Treba vam neko privatno mjesto. Samo se smirite i on će vam doći ili će vas odvesti k sebi.« Lash je pogledao tudorsku palaču i odlučio da će tu pričekati oca. »Vidimo se u farmerskoj kući. Nakon toga ćeš me odvesti u brvnaru gdje si našao bankovne izvještaje.« »Da, gospon«, rekao je gospodin D. i dotaknuo rub šešira, smjestivši se za volanom.

Kad je focus othripao dalje, Lash je ušao u kuću kroz kuhinju. Miris je doista bio odvratan, posvuda se osjetila smrt i raspadanje.

On je kriv za ovo, pomislio je. On je zasmrdio ovu lijepu kuću. Izvadio je mobitel sa željom da nazove gospodina D.-a, no oklijevao je kad je vidio prsten.

Zlato se toliko užarilo da ga je čudilo što mu nije progorilo kožu.

Njegov gospodar. Njegov gospodar.

Ovi ovdje mrtvaci nisu njegovi. Učinio je pravu stvar.

Prošao je kroz batlerova vrata i ušao u blagovaonicu. Sa žarećim prstenom na ruci zurio je u mrtvace koje je nekada smatrao svojim roditeljima. Istina je bila u lažima, zar ne? Cijeloga života je morao sakrivati svoju pravu prirodu, kamuflirati zlo u sebi. Mali odbljesci njegova pravog ja su ponekad pobjegli, ali jezgra koja ga je pokretala je uvijek bila skrivena.

Sad je slobodan.

Zurio je u mrtvog mužjaka i ženku pred sobom i nije osjećao ništa. Kao da gleda jezive plakate u kinu. Njegov mozak nije nikako reagirao.

Dotaknuo je pseću ogrlicu oko svog vrata i osjetio se glupim zbog osjećaja koji su ga naveli da je uzme sa sobom. Bio je u iskušenju da je samo otrgne i baci, ali ne... životinja koja ju je nosila je bila snažna, okrutna i moćna.

To je bio simbol, a ne sentimentalnost.

Fuj, kako smrde ovi mrtvaci.

Krenuo je u foaje i stao na mramorni pod, misleći da je ovo dovoljno dobro mjesto za primame njegova pravog oca. Sjeo je i privukao noge k sebi, osjećajući se malčice idiotski što tako sjedi. Zatvorio je oči. Jedva je čekao da ovo završi pa >

SV

da uzme ključeve ...

Neko brujanje je zaposjelo tišinu kuće, a zvuk je dolazio odasvuda i niotkuda. Lash je otvorio oči. Dolazi li njegov otac ovamo? Ili će ga negdje odvesti?

Otvorilo se jako strujanje i iskrivilo mu vid. Ili je pak iskrivilo sve oko njega?

Nije se nimalo bojao iako je stajao usred vrtloga. Otac nikad ne bi naudio sinu.

Zlo je zlo, ali zajednička krv njega i njegova oca je i Lasha činila Omegom. Omega nikad ne bi naudio samome sebi.

Taman kad je Lash trebao nestati, kad je vrtlog skoro izbrisao njegov tjelesni oblik, podignuo je glavu.

John Matthevv je stajao na stubama ispred njega.

>

SV

Dvadeset prvo poglavlje »Sestro moja«, čuo se šapat s druge strane vrata hrama. »Sestro moja.« Cormia je podignula glavu s pergamenta na koji je bilježila prizore Primužjaka s civilima u klinici. »Layla?« »Primužjak je bolestan. Zove te.« Cormia je ispustila pero iz ruke i otrčala do vrata. Otvorila ih je i ugledala sestrino blijedo, uspaničeno lice. »Bolestan je?« »Leži u krevetu, trese se od hladnoće, satima mi nije dopuštao da mu pomognem, morala sam ga odvući iz vestibula kad je izgubio svijest.« Cormia je stavila na glavu kukuljicu svog ogrtača. »Jesu li ostale...« »Naše sestre blaguju. Sve blaguju. Nitko te neće vidjeti.« Cormia je istrčala iz svog hrama, no zaslijepila ju je jarka svjetlost Utočišta.

Uhvatila je Laylu za ruku dok joj se oči ne priviknu na svjetlost i njih dvije su zajedno požurile u Primužjakov hram.

Cormia je ušla kroz zlatna vrata i odmaknula zastor. Primužjak je ležao na krevetu odjeven samo u svileno rublje. Koža mu se nezdravo sjajila i bila je oblivena znojem. Iscrpljeno silnim trzajima, tijelo mu je djelovalo krhko, na rubu sloma. »Cormia«, rekao je, posežući blijedom rukom za njom. Prišla mu je i svukla kukuljicu. »Ovdje sam.« Prenuo se na zvuk njezina glasa, no smirio se čim ga je dotaknula. Blagi Bože, gorio je poput ognja. »Što nije u redu?« rekla je i sjela pored njega. »Mmm-mislim da je ttt-to od ddd-detoksikacije«, mucao je tresući se. »Detoksikacije?« »Nema droge.... Nema više droge...« Jedva da je shvaćala što joj govori, ali nekako je znala da mu nikako ne smije ponuditi ono što je inače zamatao i pušio. »Mogu li učiniti nešto da ti olakšam?« upitala je. Kad je počeo oblizivati suhe usnice, rekla je: »Bi li htio vode?« »Odmah ću donijeti«, rekla je Layla i krenula u kupaonicu. >

SV

»Zahvaljujem ti, sestro moja.« Cormia ju je pogledala preko ramena i rekla: »Molim te, donesi i ručnike.« »Hoću.« Kad je Layla nestala iza zastora, Phury je zatvorio oči i počeo mahati glavom na jastuku. Glas mu je postao jasniji. »Bršljan... vrt je pun korova... i bršljana... O, Bože... bršljan... posvuda je... pokrio je kipove.« Kad se Layla vratila s vrčem vode, zdjelom i nekoliko bijelih ručnika, Cormia joj je rekla: »Zahvaljujem ti. Sad te molim da nas ostaviš, sestro moja.« Imala je osjećaj da će sve postati još gore i da Phury ne bi želio da ga drugi vide ovakvoga. Layla se nakonila. »Što ću reći drugima kad se pojavim za stolom?« »Reci im da se odmara nakon vašeg združivanja i da je tražio vrijeme samo za sebe. Ja ću se brinuti za njega.« »Kad ću se vratiti?« »Kada počinje ciklus sna?« »Nakon molitve za ihideh.« »Dobro. Dođi kada svi odu na počinak. Ako ovo potraje... morat ću otići na njegovu stranu i dovesti doktoricu Jane, a ti ćeš morati ostati s njim.« »Koga ćeš dovesti?« »Iscjeliteljicu. Sada hodi. Hvali vrline njegova tijela i svoje pozicije. Budi glasna.« Cormia je pogladila Phuryja po kosi. »Što si glasnija, to bolje za njega.« »Kako želiš, sestro moia. Vratit ću se.« Cormia je čekala da njezina sestra ode, zatim mu je pokušala dati vode. Bio je previše ošamućen da bi pio, nije se mogao usredotočiti na posudu ispod svojih usana. Umjesto toga je namočila ručnik i prislonila ga na njegovo lice. Phuryjeve grozničave oči su se otvorile i gledale je dok mu je brisala znojno čelo. »Vrt... pun je korova...« uzbuđeno je govorio. »Pun korova.« »Tiho...« umočila je ručnik i hladila vodu za njega. »Sve je u redu.« Očajnički je stenjao: »Ne... sve ih je pokrio. Nema kipova... nema ni mene...« Strah u voljenim žutim očima joj je sledio krv u žilama. Halucinirao očigledno je bio van pameti, ali što god da se odigravalo pred njim, njemu je bilo jako stvarno. Svake sekunde bio je sve nemirniji, tijelo mu se prevrtalo i okretalo na bijelim plahtama. »Bršljan... o, Bože, bršljan je došao po mene... pokrit će me...« »Tiho...« Možda se ipak sama nije mogla nositi s ovim. Možda... ali ako je >

SV

problem u njegovom umu, onda.., »Phury, poslušaj me. Ako bršljan raste po cijelom vrtu, očistit ćemo ga, oplijevit ćemo ga.« Trzaji su se usporili, a oči mu se malo razbistrile. »Doista?« Pomislila je na pejzaže koje je gledala na njegovoj strani. »Da. Riješit ćemo se bršijana.« »Ne... ne možemo. Pobijedit će... Pobijedit će...« Nagnula se i približila njegovu licu. »Tko kaže?« Njezin odlučni glas je zaokupio njegovu pozornost. »Sad mi reci odakle trebam početi čistiti?« Kad je počeo odmahivati glavom, uhvatila ga je za bradu i rekla: »Gdje ćemo početi?« Žmirkao je od iznenađenja što mu zapovijeda. »Ah... najgori je kod statue četiriju životnih dobi...« »U redu. Krenut ćemo od tamo.« Pokušala je zamisliti četiri životne dobi... djetinjstvo, mladost, srednju dob i smiraj života. »Počet ćemo s novorodenčetom.

Koje oruđe ćemo koristiti?« Primužjak je zatvorio oči. »Škare. Velike vrtne škare.« »A što ćemo učiniti sa škarama?« »Bršljan... bršljan je pokrio statue. Ne mogu vidjeti lica. Davi statue. Nisu slobodne... ne vide...« Primužjak je počeo plakati. »O, Bože... ništa više ne vidim.

Nikad nisam ni mogao vidjeti kroz korov u tom vrtu.« »Ostani uz mene. Slušaj me... promijenit ćemo to. Zajedno ćemo to promijeniti.« Cormia je prinijela njegovu ruku svojim ustima i poljubila je. »Imamo škare. Zajedno ćemo odrezati bršljan. Počet ćemo sa statuom mladoga.« Ohrabrio ju je Phuryjev duboki udah, kao da se sprema obaviti težak posao. »Ogulit ću bršljan s lica mladoga, a ti ćeš ga zatim odrezati. Vidiš li me?« »Da...« »Vidiš li sebe?« »Da.« »Dobro. Sad želim da odrežeš bršljan koji držim u ruci. Hajde. Odmah.« »Da... jesam.« »I baci to što si odrezao na tlo pored naših nogu.« Odmaknula mu je kosu s lica. »Sad opet odreži... i opet... i opet...« »Da.« »I opet.« »Da.« >

SV

»Možeš li vidjeti lice statue?« »Mogu... vidim lice mladoga. .« Suza mu je skliznula niz obraz. »Vidim mu lice... vidim sebe u njemu...« U Lashevoj kući John je samo zastao na stubama, misleći da se jezivost kuće počela igrati njegovim mozgom.

Ono dolje nikako nije mogao biti Lash koji sjedi prekriženih nogu na podu hodnika, a oko njega se sve slijeva u vrtlog. Dok je Johnov mozak pokušavao razlučiti stvarnost od priviđenja, primijetio je da je slatki miris u zraku bio toliko jak da je sve zamalo postalo ružičasto. Još uvijek nije nadjačao odvratni buket smrti, samo je pojačao smrad truleži. Pozlilo mu je jer je počeo poistovjećivati slatkasti miris dječjeg pudera s truleži i propasti.

Tad ga je Lash pogledao, činio se jednako šokiranim kao i John, no uskoro mu se nasmiješio. Njegov glas se izdignuo iz vrtloga, činio se mnogo udaljenijim od tih nekoliko metara koji su ih dijelili. »Pa, zdravo, Johne dragi.« Smijeh mu je bio poznat i bizaran u isto vrijeme, čudnovato je odjekivao kućom.

John je primio pištolj, uperivši ga objema rukama u ono što se odvijalo pred njim. »Vidjet ćemo se brzo«, rekao mu je postavši dvodimenzionalan prikaz samoga sebe. »Prenijet ću tvoje pozdrave svom ocu.« Zatreperio je i progutao ga je vrtlog.

John je spustio oružje i vratio ga u futrolu. Tako se radi kada nemaš u koga pucati. »Johne?« Čuo je buku Qhuinnovih čizama po stubama. »Kog vraga radiš?« Ne znam... učinilo mi se da sam vidio... »Koga?« Lasha. Vidio sam ga dolje. Pa... barem mislim da jesam. »Ostani tu.« Qhuinn je uzeo pištolj i krenuo po stubama, pregledavajući prvi kat. John je polako sišao u foaje. Vidio je Lasha. Je li tako?

Qhuinn se vratio. »Nema nikoga. Gledaj, vratimo se kući. Ne izgledaš dobro. Jesi jeo večeras?

Kad već pitam, kad si zadnji put spavao?« Ne znam... »Dobro. Idemo odavde.« Mogao bih se zakleti... »Odmah.« >

SV

Kad su se dematerijalizirali u dvorište palače, John je pomislio da je njegov prijatelj možda u pravu. Možda bi trebao nešto pojesti i...

Nisu ni stigli ući u kuću. Taman kad su došli, Bratstvo je izišlo iz palače, jedan po jedan. Imali su dovoljno oružja da po srame vojnu policiju. Wrath ih je prostrijelio pogledom kroz crne naočale. »Vas dvojica. Ulazite u Escalade s Rhageom i Blayem. Osim ako vam ne treba još streljiva?« Kad su odmahnuli glavom, kralj se dematerijalizirao skupa s Vishousom, Butchem i Zsadistom. Kad su ušli u terenac i sjeli iza Blaya i Rhagea, John je pokazao Što se događa?.

Rhage je nagazio na gas. Kad su izletjeli iz dvorišta brzinom munje, suhoparno im je odgovorio: »Posjetio nas je stari znanac. Jedan od onih koji nikome ne nedostaju.« Nije li to lajtmotiv večeri, pomislio je John

>

SV

Dvadeset drugo poglavlje San... halucinacija, ili što god da jest, bio je nevjerojatno stvaran.

Sasvim i potpuno stvaran.

Stojeći u obraslom vrtu kuće svoje obitelji u Staroj Zemlji, ispod punog mjeseca, Phury je posegnuo za bršljanom na licu statue mužjaka u punoj snazi, s mladim na rukama. Odmaknuo je lišće s njegova nosa i usta.

Do sada je Phury već postao profesionalac u rezanju i brzo je bacao granje i lišće sebi pod noge. »Evo ga«, šaptao je, »evo ga.« Statua je imala dugu kosu, baš kao i on, i duboko usađene oči poput njega, no radost na njegovu licu nije bila Phuryjeva. Ni mlado u njegovom naručju. No, skidanje slojeva bršljana je obećavalo slobodu.

Kad je završio, mramor je bio umiljan zelenim suzama biljke, no veličanstvenost oblika nije bila okaljana. Mužjak u najboljim godinama sa svojim mladim u rukama.

Phury je pogledao preko ramena. »Što misliš?« Cormijin glas je bio posvuda iako je stajala tik pored njega. »Mislim da je prekrasan.« Phury joj se nasmiješio, gledajući na njezinu licu svu ljubav koju je osjetio u svom srcu. »Još jedna je ostala.« Pokazala mu je rukom preostalu statuu. »Ali vidi, ta je već očišćena.« Tako je i bilo. Više nije bilo korova na posljednjoj statu Nije bilo ni zelenih mrlja od bilja i zanemarivanja. Mužjak je bio ostario, sa štapom u ruci. Lice mu je i dalje bilo lijepo, ali ovog puta od mudrosti, a ne od propupale mladosti. Iza njega je stajao snažan mladi mužjak. Mlado koje je onomad držao u naručju je odraslo.

Krug je zatvoren. Korov je nestao.

Phury je ponovno pogledao treću statuu. Bila je čarobno čista, kao i statue mladosti i djetinjstva. Čitav vrt je odjednom postao čist, odmarao se na slatkoj ljetnoj mjesečini.

Drveće je bilo bremenito od zrelih krušaka i jabuka, a puteljci omeđeni urednim živicama. Cvijeće u gredicama je raslo, u elegantnom neredu, baš kao u svim engleskim vrtovima. >

SV

Okrenuo se prema kući. Zaštite koje su se nekoć jedva držale na šarkama sada su bile popravljene, više nije bilo rupa u krovu. Žbuka je bila svježa, nije bilo pukotina, a sva okna su bila čista i netaknuta. Nije bilo palog lišća po terasi i svi oluci su bili uredno poravnati. Geranijumi i petunije su lijepo cvali među stolcima i stolovima od pruća. Vidio je nešto kroz prozor dnevnog boravka. Je li moguće? Da, jest.

Njegova majka. Njegov otac.

Izišli su pred njega. Uskrsnuli baš poput statua. Majka sa žutim očima, plavom kosom i savršeno lijepim licem... otac tamne kose, bistrog pogleda i dobrohotnog osmikha.

Bili su mu nepojmljivo lijepi. Njegov sveti gral. »Idi k njima«, rekla mu je Cormia.

Polako se popeo na terasu, bijeli ogrtač mu je bio čist usprkos obavljenom poslu. Polako je prišao roditeljima, kao da se boji da će nestati. »Mamen«, promrmljao je.

Njegova majka je prstima dotaknula prozorsko staklo. Phury je učinio isto sa svoje strane okna. Osjetio je njezinu toplinu kako zrači kroz prozor. Njegov otac se nasmiješio i rekao nešto. »Molim«, rekao je Phury.

Tako smo ponosni na tebe... sine. Phury je zatvorio oči. To je prvi put da ga je netko od njih dvoje nazvao sinom. Otac je nastavio govoriti. Sada mozes poći. Mi smo dobro. Sve si popravio...

Phury ih je pogledao. »Jeste li sigurni?« Oboje su kimnuli. Majčni glas je dopro kroz čisto staklo.

Idi i živi sada, sine. Idi... živi svoj život, ne naš. Mi smo dobro.

Phury je prestao disati i samo ih je gledao, upijajući sliku. Tad je položio ruku na srce i naklonio im se.

Oprostio se s njima. Dobio je i oproštaj i oproštenje.

Otvorio je oči. Nad njim su se nadvili gusti oblaci... ne, čekaj... to je visoki strop od bijelog mramora.

Okrenuo je glavu. Cormia je sjedila pored njega i držala ga za ruku, lice joj je bilo toplo poput njegova srca. »Bi li htio popiti malo vode?« »Da, molim.« »Podigni malo glavu.« Otpio je malo i voda mu je bila bezukusna. Bila je mlaka, ali bilo ju je lijepo gutati. Popio je cijelu čašu. >

SV

»Bi li htio još?« »Da, molim.« Očigledno je samo to znao reći.

Cormia je dolila još vode u čašu, a klokotanje je bilo baš lijepo, pomislio je. »Evo«, promrmljala je. Uvog puta mu je ona morala pridržavati glavu. Dok je pio, gledao je u njezine ljupke zelene oči. Kad je htjela odmaknuti čašu, nježno ju je uhvatio za ruku. Želim se uvijek buditi ovako, okupan tvojim pogledom i mirisom, rekao joj je na Starom jeziku.

Očekivao je da će se odmaknuti ili uznemiriti, odbiti ga. No samo je promrmljala: »Očistili smo tvoj vrt.« »Da...« Netko je pokucao na dvostruka vrata hrama. »Pričekaj prije no što se javiš«, rekla je gledajući oko sebe. Spustila je čašu i otrčala preko mramora. Kad se sakrila u mnoštvo baršunastih zastora nasuprot krevetu, Phury je pročistio grlo. »Da!« viknuo je.

Upraviteljičin glas je bio dobrostiv i pun poštovanja. »Smijem li ući, vaša milosti?« Pokrio se plahtom iako je na sebi imao donje rublje i još jednom provjerio je li se Cormia dobro skrila. »Smiješ.« Upraviteljica je odmaknula zastor vestibula i duboko mu se naklonila.

Nosila je pokriveni poslužavnik. »Donijela sam vam prinos od Odabranica.« Kad se uspravila, sjaj u njezinim očima joj je rekao da je Layla dobro slagala.

Nije vjerovao da će moći ustati, pa joj je samo mahnuo da priđe.

Upraviteljica je prišla krevetu i kleknula ispred njega Kad je skinula zlatni poklopac, rekla je: »Ovo vam šalju vaše družbenice.« Na poslužavniku je ležao pomno presavinut, bogato izvezen rubac za vrat.

Bio je ukrašen draguljima i doista spektakularan. »Za našeg mužjaka«, rekla je Upraviteljica. »Hvala vam.« Sranje.

Uzeo je rubac i raširio ga rukama. Natpis Snaga vrste bio je izvezen citrinima i dijamantima na Starom rziku. Dok je drago kamenje blistalo, podsjetilo ga je na Odabranice, koje tako sjede črvsto utisnute u svoje kalupe od platine. »Doista ste nas usrećili«, rekla je Amalya drhtavim glasom. Ustala je i >

SV

ponovno se naklonila. »Ima li načina da vam se odužimo za ovu radost?« »Ne, hvala puno. Sad bih se htio odmoriti.« Još jednom mu se naklonila i otišla poput laganog povjetarca, nošena tragičnom šutnjom punom iščekivanja.

Sad je ipak sjeo, no morao se odgurnuti rukama. Glava mu je bila poput balona, lagana i prazna, jedva se držala na njegovom vratu. »Cormia?« Izišla je iz mnoštva tkanine. Pogledala je rubac, zatim njega. »Trebaš li doktoricu Jane?« »Ne. Nisam bolestan. To je samo detoksikacija.« »To si rekao, ali nisam sigurna da znam što to znači.« »Čišćenje organizma.« Protrljao je ruke, misleći da još nije gotovo. Koža ga je svrbjela i pluća su ga žarila kao da im treba zraka iako je disao bez problema.

Znao je da njegovo tijelo želi crveni dim. »Ima li ovdje kupaonica?« upitao je. »Ima.« »Hoćeš li me pričekati? Neću dugo, samo ću se isprati.« Neće ona poživjeti toliko da se ti očistiš, dobacio je čarobnjak.

Phury je zatvorio oči, odjednom mu je ponestalo snage. »Što ti je?« Reci joj da ti se vratio stari prijatelj. Reci joj da on nikamo neće otići. A nakon toga ćemo se vratiti u stvarni svijet i nabaviti ono što ti treba da te pluća prestanu žariti i koža svrbjeti. »Što ti je?« ponovila je Cormia.

Phury je duboko udahnuo. Nije znao mnogo toga u datom trenutku, jedva da je znao kako se zove i nije imao pojma tko je predsjednik SAD a. Ali u jedno je bio siguran; ako opet posluša čarobnjaka, završit će u grobu.

Usredotočio se na ženku pred sobom. »Nije ništa.« To nije tako dobro odjeknulo u pustopoljini. Čarobnjak je preletio preko polja kostiju. Lažeš joj! Ja sam sve! Ja sam sve! Glas mu je postajao sve piskutaviji. Ja sam... »Ništa«, rekao je Phury slabašno, podižući se na noge. »Ti si ništa.« »Molim?« Kad je odmahnuo glavom, Cormia mu je pružila ruku i osovio se uz njezinu pomoć. Zajedno su ušli u kupaonicu, jednaku kao i sve druge kupaonice, samo što nikakav logo nije bio na zahodskoj školjci i neki je izvor tekao ravno u >

SV

prostoriju. To bi valjda trebala biti kada. »Bit ću ispred«, rekla je Cormia i ostavila ga unutra.

Nakon zahoda ušao je ravno pod mlaz sišavši niz mramorne stube. Voda je bila jednake temperature kao i njegova koža. Bijela pločica je ležala u posudici u kutu. Pretpostavio je da je to sapun. Bio je mekan, oblikovan poput polumjeseca.

Protrljao ga je između dlanova, a pjena je mirisala na zimzeleno bilje. Oprao je kosu, lice i tijelo, udisao je miris nadajući se da će ga osloboditi svih stoljeća zlostavljanja vlastitog tijela drogom.

Kad je završio, samo je pustio vodu da teče po njegovoj iziritiranoj koži i bolnim mišićima. Zatvorio je oči i davao sve od sebe da otjera čarobnjaka, ali bilo je teško jer je ovaj bio gnjevan poput atomske eksplozije i uništavao je sve pred sobom. Nekada davno bio bi pustio operu, ali sada nije mogao. Ne samo zato što glazbene linije ovdje nisu postojale, nego zato što ga je ta glazba previše podsjećala na njegova blizanca... koji više nije želio pjevati.

No zvuk izvora je bio ljubak, mekan i muzikalan. Odjekivao je o glatki kamen kao da skakuće s jednog kamena na drugi.

Nije želio da ga Cormia predugo čeka, pa je polako ustao iz vode. Voda se slila niz njegova ramena i trbuh poput ruku iscjeliteljica, olakšavajući mu bol. Čarobnjakov glas je pokušavao zauzeti pozornicu. Phury ga je čuo kako se bori za svoja prava u njegovom unutarnjem uhu. No žubor vode je bio glasniji. Phury je duboko udahnuo, mirišući zimzeleno bilje i osjećajući slobodu koja nije imala nikakve veze s njegovim tijelom ili glavom.

Po prvi put u životu čarobnjak nije bio veći od njega.

Cormia je koračala po Primužjakovom hramu. Nije bolestan, samo osjeća posljedice čišćenja organizma. Nije bolestan.

Stala je pored kreveta. Sjetila se kako su je privezali, sakrili joj glavu i ostavili je da čeka. Čula je mužjaka kako ulazi i bila je prestravljena. Nije mogla vidjeti, nije se mogla kretati, nije joj bilo dozvoljeno odbiti. Ležala je tamo ostavljena na milost i nemilost tradiciji.

Svaka ženka djevica je bila tako podastrta Primužjaku nakon svog prijelaza.

Vjerojatno su i druge osjećale isti strah kao i ona. I mnoge će ga još osjetiti.

Bože... ovo mjesto je tako prljavo, pomislila je gledajući bijele zidove. Prljavo je od laži izgovorenih i ostavljenih u srcima ženki koje su disale ovaj nepomični zrak. Među Odabranicama je kružila izreka toliko drevna da nitko nije znao otkuda potječe ni tko ju je prvi izgovorio. Pravedan je uzrok naše vjere, mirno je naše izvršavanje dužnosti, ništa neće nauditi nama koji vjerujemo, jer čistoća je naša snaga i vrlina, roditelj koji vodi nasu djecu. Čula je divlji urlik iz kupaonice. Phury viče. >

SV

Potrčala je unutra. Našla ga je kako leži gol u potoku, stisnutih šaka, izvinute kralježnice i napetih prsa. Ali nije vikao. Smijao se. Okrenuo se i opustio ruke, ali nije se prestao smijati. »Opro sti...« Kad ga je preplavio još jedan val divlje radosti, pokušao se suzdržati, ali nije mogao. »Sigurno misliš da sam poludio.« »Ne...« Bio je tako lijep, zlatna koža mu se sjajila pod kap ljicama vode, a kosa padala u kovrčama po leđima. »Što je smiješno?« »Dodaš mi ručnik?« Dala mu je ručnik i nije odmaknula pogled kad je gol stao pred nju. »Jesi li ikad čula za Čarobnjaka iz Oza?« »Je li to neka priča?« »Očigledno nisi.« Omotao se ručnikom. »Možda ću ti jednog dana moći pokazati taj film. Tomu sam se smijao. Sve sam krivo shvatio. U mojoj glavi nije bila svemoćna Prstenova utvara. Bio je to Čarobnjak iz Oza, jedan krhki starčić.

Mislio sam da je užasan i mnogo snažniji od mene.« »Čarobnjak?« Lupnuo se prstom po sljepoočnici. »Glas u mojoj glavi, zao glas. Pušio sam da ga se riješim. Mislio sam da je on ogromna Prstenova utvara. Ali nije.« Bilo je nemoguće ne dijeliti Phuryjevu radost i toplina joj je obasjala srce i dušu kad mu se nasmiješila. »Da, to je bio samo veliki i glasni glas, koji zapravo nije ništa posebno.« Dlanom je protrljao rame kao da ima osip, no ona je vidjela samo savršenu zlatnu kožu. Phuryjev pogled se promijenio kad se zaustavio na njoj. Znala je zašto. Vrelina mu je buknula u očima, a ud se ukrutio. »Oprosti«, rekao je i stavio još jedan ručnik pred sebe. »Jesi li legao s njom?« lupila je. »S Laylom? Nisam. Došao sam do vestibula i odlučio da ne mogu.« Odmahnuo je glavom. »To se neće dogoditi Mogu biti samo s tobom. Pitam se što mi je sada činiti i mislim da znam odgovor. Vjerujem da sve ovo«, prešao je rukom preko prostorije, kao da misli na cijelo utočište, »više nema smisla. Ovaj sustav, ovaj način života, ovo jednostavno ne funkcionira. U pravu si, ne radi se samo o nama, radi se o svima. Nikome ne pogoduje.« Dok je upijala njegove riječi, pomislila je na mjesto gdje se rodila. Na bijele travnjake i bijele ogrtače.

Phury je odmahnuo glavom. »Nekada je bilo dvije stotine Odabranica, nije li tako? Tada su bila i tridesetorica ili četrdesetorica Braće, zar ne?« Kad je kimnula, pogledao je u >

SV

žuboreću vodu potoka. »A koliko ih je ostalo? Da znaš, ne ubija nas samo Degradacijsko društvo, nego i ova prokleta pravila po kojima živimo. Mislim, stvarno. Odabranice ovdje nisu zaštićene, zatočene su. Zlostavljane. Nikoga ne bi bilo briga da ti se ja nisam svidio. Bila bi primorana spavati sa mnom, a to je okrutno. Ti i tvoje sestre ste zarobljene i morate održavati tradiciju u koju doista sumnjam da istinski vjerujete. Život Odabranice nema veze s odabirom. Nijedna od vas nije imala pravo odabrati. Pomisli samo na sebe, ti uopće ne želiš biti ovdje. Vratila si se samo zato što nisi imala kamo, točno?« Iz njezinih usta su izišle tri nemoguće riječi koje su sve promijenile. »Da. Tako je.« Podignula je skute ogrtača i namjestila ih, misleći na onaj svitak s nacrtima s kojim nije mala kamo. Sada je ona odmahivala glavom. »Nisam imala pojma koliko toga zapravo ne znam o samoj sebi dok nisam otišla kod vas. Moram vjerovati da su i druge Odabranice iste. Sigurno jesu... ne mogu ja biti jedina koja ima skrivene talente i interese.« Koračala je po kupaonici. »Mislim da svaka od nas osjeća neuspjeh samo zbog toga što je pritisak toliko velik i što je sve uzdignuto na previsoku razinu. Malena pogreška, poput krivo napisane riječi, loše izvezenog boda ili nepravilno otpjevane note dovede nas do toga da se osjećamo kao da smo iznevjerile cijelu vrstu.« Odjednom više nije mogla zaustaviti riječi koje su joj izlazile iz usta. »Itekako si u pravu. Ovo ne funkcionira. Nasa svrha je da služimo Čuvardjevi, ali mora postojati način da odamo počast i sebi samima dok odajemo počast njoj.« Pogledala je Phuryja. »Ako smo mi njezina odabrana djeca, zar ona ne bi trebala željeti ono što je najbolje za nas? Zar roditelji ne žele najbolje za svoje mlade? Kako ovo može biti...« pogledala je gušeću sveprisutnu bjelinu kupaonice. »Kako ovo može biti najbolje za nas? Većini je to poput dubokog zamrzavanja, više održavanje na životu nego život. Kako ovo može biti najbolje za nas?« Phury se smrknuo. »I nije. Nije najbolje.« Zgrabio je ručnik i otrgnuo ga sa sebe. Zatim je isto učinio i s Primužjakovim medaljonom. Odstupit će s položaja, pomislila je, ujedno i sretna i razočarana zbog budućnosti. Odstupit će...

Phury je uzeo teški komad zlata u ruku, primivši ga za kožnatu ogrlicu na kojoj je visio. Ostala je bez daha. Njegovo lice je odražavalo svrhovitost i moć, a ne bijeg od odgovornosti. Oči su mu sjale kao vodi i veleposjedniku, a ne kukavici i bjeguncu. Pred njom je stajao poistovijećen s cijelim Utočištem, >

SV

njgovim krajolicima, zdanjima i zrakom. On ne pripada ovom svijetu, on jest ovaj svijet. Nakon što je cijelog života gledala povijest kako se pojavljuje u zdjeli vode, Cormia je shvatila da dok gleda Primužjakov medaljon kako se klati na kožnatoj ogrlici, zapravo gleda povijest koja se događa ispred nje same, u realnom vremenu.

Nakon ovoga više ništa neće biti isto.

Dok se amblem Primužjakova položaja klatio u njegovoj stisnutoj šaci, Phury je izjavio jakim, dubokim glasom: »Ja sam snaga vrste. Ja sam Primužjak. I kao takav ću vladati!«

>

SV

Dvadeset treće poglavlje Na rubu grada, u ljetnoj noći obasjanoj mjesečinom Bratstvo se skupilo i pitalo koji se vrag događa. Kad se terenac parkirao uz skupinu Braće koja se dematerijalizirala, John nije mogao doći k sebi od čuđenja što je s njima.

Odvezao je pojas i izišao iz automobila. Blay i Qhuinn su krenuli za njim i polako su se pridružili Braći.

Livada pred njima se pružala do ruba borove šume, a trava je bila puna zlatošipki i pjenastih mlječiki. Vishous je pripalio zamo tanu cigaretu od turskog duhana. »Idiot kasni.« »Polako, V.«, rekao je Wrath. »Odriješit ću te dužnosti ako se ne smiriš.« »Idiot. Ne ti, on.« »Butch, zauzdaj tog malog prije no što mu u usta uvalim bor umjesto brnjice.« Sjaj je došao s istoka, isprva slabašan kao plamen upaljača, no porastao je do veličine sunca. Dok se skupljao nad šumom, filtrirao se kroz debla i granje i John je pomislio na snimke ispitivanja nuklearnih bombi, kad nakon vala ogromne svjetlosti nestane sav život. »Molim te, reci mi da ovo sranje nije radioaktivno«, rekao je Qhuinn. »Nije«, odgovorio je Rhage. »Ali ujutro ćemo svi imati lijepu boju.« Butch je podlakticom zaklonio oči: »A ja nisam ponio Coppertone...« Nitko se nije laćao oružja, primijetio je John, iako su svi bili napeti poput mačaka.

Odjednom je iz drveća izišao neki muškarac... svjetleći muškarac, izvor svjetlosti. Nešto je prebacio preko ruke, neku deku ili veliku krpu. »Kurvin sin«, rekao je Wrath kad se prilika zaustavila pet metara od njih.

Svjetleći se nasmijao. »Ma nije li to dobri kralj Wrath i njegova vesela družina! Kunem se, trebali biste održavati predstave za djecu, tako ste jebeno veseli!« »Divno«, promrmljao je Rhage, »njegov smisao za humor je isti kao i uvijek.« Vishous je promrsio: »Možda bih mu mogao izbiti humor iz glave.« »Pritom se posluži njegovom rukom, ako možeš...« Wrath im je uputio ljutiti pogled, a oni su samo zurili u njega kao da govore: >

SV

»Tko, mi? Ne bismo mi nikad...« Kralj je samo odmahnuo glavom i obratio se svjetlećoj prilici. »Nismo se dugo vidjeli. Hvala Bogu. Kako si ti, dovrags'« Prije no što je uspio odgovoriti, V. je opsovao »Ako budem morao slušati ona sranja Keanua Reevesa iz Matrixa, kao > ja sam Neo <, eksplodirat će mi glava, kunem se.« »Misliš, Neon«, dobacio je Butch. »Podsjeća me na reklamu koliko svijetli.« Wrath ih je pogledao. »Umuknite. Svi do jednoga.« Svjetleća prilika se nasmijala. »Želite li svoj preuranjeni božićni dar? Ili ćete me zajebavati dok se ne naljutim i ne odem?« »Božićni dar? Rekao bih da je to vaša tradicija, ne naša«, odvratio je Wrath. »Znači li to da nećete? Jer to vam je nedostajalo neko vrijeme.« Sjaj je u tom trenutku nestao, kao da ga je netko isključio iz struje. Pred njima je sada stajao običan muškarac... na neki način, s obzirom na to da je bio pun zlatnog nakita.

Držao je nekoga u naručju, bradatog mužjaka sa sijedim pramenom u tamnoj kosi... Johna su prošli trnci. »Zar ne prepoznajete vlastitog brata?« rekla je prilika i pogledala mužjaka u svom naručju. »Kako samo brzo zaborave.« John je prekinuo formaciju i potrčao kroz dugačku travu. Netko je viknuo njegovo ime, ali nije namjeravao stati ni zbog čega na svijetu. Trčao je koliko su ga noge nosile, vjetar mu je zujao u ušima, a krv jurišala kroz vene. Čvrste vlati trave su ga bičevale kroz traperice, svježa noć mu je šamarala obraze, stisnutim šakama je udarao zrak.

Oče, oblikovao je ustima, oče!

Zastao je i pokrio usta rukom. Bio je to Tohrment, ali sveden na minimum onoga kakav je nekad bio, kao da ga je netko ostavio da se mjesecima suši na suncu. Lice mu je bilo ispijeno i oči upale u lubanju, koža mu je labavo visjela s kostiju. Brada mu je bila duga i tamna, kosa crna i raščupana, s jednim sijedim pramenom iznad čela. Nosio je istu odjeću kao one noći kad je nestao iz centra za obuku, samo poderanu i prljavu. John je poskočio kad mu je nečija ruka dotaknula rame: »Polako, sinko«, rekao je Wrath. »Isuse Kriste...« »Zovem se Lassiter«, rekao je muškarac, »valjda si zaboravio.« »Kako god. Reci cijenu«, rekao je kralj i pružio ruke kao da će primiti Tohra. »Sviđa mi se što odmah pretpostavljaš da postoji cijena.« John je htio primiti Tohra i odnijeti ga u auto, ali noge su mu toliko klecale da nije mogao. >

SV

»Zar nema cijene?« rekao je Wrath, odmahnuvši glavom kad je osjetio Tohrovu skoro nepostojeću težinu na svojim rukama. »Sranje, lakši je od pera.« »Prehranjivao se srnama.« »Koliko znaš za njega?« »Pronašao sam ga prije dva dana.« »Cijena«, rekao je Wrath, još uvijek gledajući svog brata. »Pa, ovako stvari stoje.« Kad je kralj opsovao, Lassiter se nasmijao. »Nije to cijena.« »Gukni više.« »Dolazimo u paketu.« »Molim?« »Ja dolazim s njim.« »Dolaziš kurac.« Muškarčev glas je izgubio svu bezbrižnost. »To je dio dogovora i, vjeruj mi, nisam ni ja sretan zbog toga. Zapravo mi je ovo posljednja šansa i, žao mi je, ali ja dolazim s njim. Ako odbiješ, spalit ću nas sve«, rekao je i puknuo prstima, stvorivši iskru bijele svjetlosti.

Wrath se okrenuo prema Johnu. »Ovo je Lassiter, pali anđeo. Kad je posljednji put bio na Zemlji, kuga je poharala Srednju Europu...« »To tako nema veze sa mnom...« »...i izbrisala s lica Zemlje dvije trećine ljudskog stanovništva.« »Želio bih te podsjetiti da vaša vrsta ne voli ljude.« »Smrde kad umru.« »Svi vi smrtnici smrdite.« John je jedva pratio razgovor; bio je prezauzet zurenjem u Tohrovo lice.

Otvori oči... otvori oči... molim te, Bože... neka otvori oči... »Idemo, Johne.« Wrath se okrenuo prema Bratstvu i počeo hodati. Kad je stigao do njih, nježno je rekao: »Naš brat se vratio.« »O, Kriste... živ je«, rekao je netko. »Hvala Bogu!« uzviknuo je netko drugi. »Reci im«, zahtijevao je Lassiter. »Reci im da je doveo cimera.« Sva Braća su odjednom podignula glave. »Nemoj. Me. Jebat.«, promrsio je Vishous. »Ne bih ni da mi netko plati«, odvratio je Lassiter. >

SV

Dvadeset četvrto poglavlje Phury je hodao kroz čistobijeli krajolik Utočišta, krećući se prema privatnim Čuvardjevinim odajama. Pokucao je jednom i pričekao, želio je zamoliti za audijenciju.

Kad su se vrata otvorila, očekivao je da će ga pozdraviti upraviteljica Amalya, ali s druge strane nije bilo nikoga. Čuvardjevino bijelo dvorište je bilo prazno, tu su bile samo ptice na drveću punom bijelih cvjetova. Zebe i kanarinci nisu pripadali ovamo i to ih je činilo još ljepšima. Njihove boje su se isticale u pozadini bijelih cvjetova i lišća. Zbog njihove pjesme je pomislio na sve one prilike kada je Vishous dolazio ovamo držeći ptičice među svojim dlanovima.

Nakon što ih se Čuvardjeva odrekla zbog svog sina, sin ih je vratio majci.

Phury je prišao vodoskoku i slušao vodu kako udara o mramorni bazen.

Znao je kada se Čuvardjeva pojavila iza njega jer se sav naježio. »Mislila sam da želiš odstupiti«, rekla mu je. »Vidjela sam kako se Primužjakov put otvara pred nekim drugim. Ti si trebao biti samo prijelaz.« Pogledao je preko ramena. »I sam sam mislio da ću odstupiti. Ali neću.« Čudno, pomislio je. Pod crnim plaštem koji joj je pokrivao lice i ruke njezin sjaj kao da je bio prigušen, a ne snažan kao inače.

Prišla je svojim pticama. »Očekujem da me pozdraviš kako dolikuje, Primužjače.« Phury se naklonio i izgovorio prikladan pozdrav na Starom jeziku. Ostao je u naklonu, čekajući da mu ona dopusti da se uspravi. »Da, o tome se i radi«, promrmljala je. »Sam sebi si dao dopuštenje. A sada želiš isto i za moje Odabranice.« Otvorio je usta, no prekinula ga je. »Ne trebaš objašnjavati svoja razmišljanja. Zar doista misliš da ja ne znam što je u tvojoj glavi? Poznat mi je čak i tvoj čarobnjak.« U redu, sad mu je neugodno. »Ustani, Phury, sine Aghonyjev.« Kad jest, rekla mu je: »Svi smo mi proizvod svog odgoja, Primužjače. Zdanja ka proizlaze iz naših odabira počivaju na temeljima koje su postavili naši očevi i njihovi očevi prije njih. Mi smo tek nova razina kuće ili nova greda poda.« Phury je polako odmahnuo glavom. »Možemo odabrati drugačiji put. Možemo se kretati putanjom drugog kompasa.« »Ja u to nisam sigurna.« >

SV

»Ja u to moram biti siguran... ili neću postići ništa u ovom životu koji ste mi dali.« »Doista.« Okrenula je glavu prema svojim privatnim odajama. »Doista, Primužjače.« Tuga ju je obuzela u tišini koja je nastupila. Pripremio se na svađu. Kvragu, do sada je zamislio Čuvardjevu kao kamion s osamnaest kotača ogrnut crnim plaštem. »Reci mi, Primužjače, kako namjeravaš sve to sprovesti u djelo?« »Još nisam siguran. Ali one kojima je ovdje ugodnije, mogu slobodno ostati.

One koje žele otići, pronaći će sigurnu luku sa mnom.« »Zauvijek ćeš nas napustiti?« »Postoji nešto što mi je tamo potrebno, nešto što moram imati. Ali vraćat ću se i odlaziti po potrebi. Trebat će mi možda i više od nekoliko desetljeća da sve promijenim. Cormia će mi pomoći.« »I kao mužjak ćeš uzeti samo nju?« »Da Ako druge pronađu vlastite družbenike, primit ću njihovo žensko potomstvo u tradiciju Odabranica i zauzet ću se kod Wratha da muško potomstvo primi u Bratstvo, bili oni rođeni ovdje ili kod nas. Ali uzet ću samo Cormiju.« »Što je s čistoćom krvi? Snagom koja proizlazi iz nje? Sve to je učinjeno s namjerom, jer snaga daje snagu. Što ako neka Odabranica uzme mužjaka koji nije iz krvne linije Bratstva?« Pomislio je na Qhuinna i Blaya. Snažne mladiće koji će s vremenom postati snažni mužjaci. Zašto oni ne bi bili u Bratstvu? »O tome bi Wrath morao odlučiti Ali ohrabrio bih ga da primi one koji to zaslužuju, bez obzira na krvnu lozu. Hrabrost srca te može učiniti snažnijim i većim od loze. Pogledajte, vrsta posustaje i vi to znate. Gubimo tlo pod nogama sa svakom generacijom, i to ne samo zbog rata. Ne ubija nas samo Degradacijsko društvo. Ubijaju nas i tradicije.« Čuvardjeva je prišla svom vodoskoku. Dugo je šutjela. »Osjećam se kao da sam izgubila«, nježno je rekla. »Kao da sam izgubila sve vas.« Zvuk brboreće fontane je nadošao, kao da se napaja njezinim osjećajima.

Phury je gledao kako padajuća voda lomi sv;etlost i sjaji poput zvijezda. Dugine boje u svakoj kapljici su bile nevjerojatno lijepe i dok je gledao blještave dragulje u svakom dijelu veličanstvene cjeline, pomislio je na Odabranice i talente koje imaju, a da i nisu ni svjesne. Pomislio je na svoju Braću. Na njihove klan. Na svoju voljenu. Znao je zašto Čuvardjeva šuti. >

SV

»Nećete izgubiti nikoga od nas. Nećemo vas ostaviti i zaboraviti. Kako bismo mogli? Vi ste nas rodili, vodili i osnažili. Ali sada... sada je došlo naše vrijeme. Pustite nas da odemo i bit ćemo vam bliži no ikada prije. Dopustite nam da primimo budućnost u vlastite ruke i oblikujemo je kako najbolje znamo i umijemo. Vjerujte u ono što ste stvorili.« Grubim glasom mu je odgovorila: »Imaš li ti snage za ovo, Primužjače? Možeš li voditi Odabranice nakon svega što si prošao? Život ti nije bio lagan, a put na koji želiš poći nije ni ravan ni gladak.« Dok je Phury stajao na svojoj jednoj nozi i protezi, razmišljajući o svom životu i zadaćama koje ga čekaju, imao je samo jedan odgovor. »Ovdje sam, zar ne?« izgovorio je. »Još uvijek stojim. Vi mi recite imam li dovoljno snage ili nemam.« Malčice se nasmiješila. Nije joj mogao vidjeti lice, ali znao je da se nasmiješila. Čuvardjeva je jednom kimnula. »Neka ti bude, Primužjače. Neka bude kako ti želiš.« Okrenula se i nestala u svojim odajama. Phury je izdahnuo kao da mu je netko izvadio metlu iz dupeta. Ovo nije normalno.

Upravo je uništio duhovno tkanje cijele vrste, a usput i biološko tkanje. Čovječe, da je znao kamo vodi ova noć, bio bi pojeo zdjelicu pahuljica prije no što je ustao s onog kreveta u hramu. Krenuo je natrag u Utočište. Prvo je morao vidjeti Cormiju, a zatim će njih dvoje otići Upraviteljici i...

Sledio se kad je otvorio vrata.

Trava je bila zelena.

Trava je bila zelena, a nebo plavo... narcisi su bili žuti, a ruže u svim bojama dugina spektra... zgrade su bile crvene, bež i tamnoplave...

Odabranice su izlazile iz svojih odaja, začuđeno držeći u rukama skute svojih raznobojnih ogrtača, gledajući oko sebe zadivljeno i uzbuđeno.

Cormia je izišla iz Primužjakova hrama, a njezino prekrasno lice je gledalo oko sebe zapanjenim očima. Kad ga je vidjela, pokrila je usta rukama i počela treptati. Viknula je, skupila skute prekrasnog ogrtača boje lavande i potrčala prema njemu dok su joj se suze slijevale niz lice. Uhvatio ju je kad je skočila na njega i čvrsto je grlio uz sebe. »Volim te«, grcala je, »volim te, volim te, volim te...« Tada, sa svijetom koji je uspio promijeniti i sa svojom šelan u naručju, osjetio je nešto što nikada nije mogao zamisliti. Napokon se osjećao kako junak koji je oduvijek htio biti. >

SV

Dvadeset peto poglavlje John Matthew je sam sjedio na mekanom stolcu nasuprot Tohrovom krevetu u palači Bratstva. Tohr je spavao, nije se pomaknuo otkad su ga doveli. Činilo se da je sve gotovo za večeras. Svi u kući su spavali jer su svi bili jednako isrcpljeni i nisu više mogli gledati. Svi osim Johna i anđela koji je koračao gore-dolje po gostinjskoj sobi. Obojica su mislila na Tohra.

Bože, John nije nikada mislio da će biti veći od Brata. Nikad nije mislio da će biti fizički jači od njega. Nikad nije mislio da će se on morati brinuti za njega ni da će biti odgovoran za njega.

Sad je odjednom počeo razmišljati o svemu tome, jer Tohr je bio izgubio barem trideset kilograma i izgledao je strašno krhko i bolesno, poput vojnika na rubu smrti. Čudno je to, pomislio je John. Isprva je htio da se Brat odmah probudi, ali sad se bojao pogleda u tim očima. Nije znao hoće li moći podnijeti odbijanje. Istina, bilo bi razumljivo nakon gubitka koji je Tohr pretrpio, ali... ubilo bi ga.

Osim toga, dokle god Tohr spava, John neće briznuti u plač. U sobi je bio duh. Prelijep crvenokosi duh sa zaobljenim trudničkim trbuhom. Wellsie je bila s njima. Usprkos svojoj smrti, bila je s njima, skupa sa svojim nerođenim djetetom.

Tohrova šelan nikad neće biti daleko. Nisi mogao pogledati Tohra, a da ne vidiš i nju. Njih dvoje su bili nerazdvojni za života, a tako će ostati i u smrti. Tohr diše i to je istina, ali mrtav je koliko mrtav može biti. »Jesi li to ti?« John je brzo pogledao krevet. Tohr je bio budan i gledao je u njega. John je polako ustao sa stolca, poravnao majicu i traperice.

John je. John Mattheiv.

Tohr nije ništa rekao, samo ga je pomno odmjeravao.

Prošao sam prijelaz, pokazivao je poput kretena. »Velik si kao D.« Bože, glas mu je bio jednak kao i uvijek, kakvoga ga je i pamtio. Dubok poput basa crkvenih orgulja i jednako zapovjedan. No ipak je postojala jedna razlika; njegove riječi su sada odzvanjale prazninom. Ili je to možda zbog praznine u njegovim očima...

Morao sam ti otići po novu odjela. Isuse Kriste, priča kao idiot. Jesi li... jesi li gladan? Donio sam sendviče od pečene govedine. I kekse s čokoladnom kremom. To si volio... »Sve je u redu, ne trebam ništa.« >

SV

Mogu li ti donijeti nešto za piti? Imam termosicu kave. »Ne...« Tohr je pogledao kupaonicu. »Sranje, kanalizacijski sustav. Nisam dugo. I, ne, ne trebam pomoć.« Bilo ga je teško gledati, osjećao se kao da gleda prizor iz budućnosti koja neće doći još stotinama godina. Tohrment kao starac.

Brat je drhtavom rukom primio rub plahte i polako je maknuo sa svoga golog tijela. Zastao je. Zatim je pomaknuo noge i spustio ih na pod. Još jednom je zastao prije no što se osovio. Njegova nekada široka i čvrsta ramena su jedva nosila težinu njegovih kostiju. Nije hodao. Pomicao se kao što to čine jako stari ljudi, spuštene glave, kralježnice povinute prema podu, podignutih ruku kao da svaki tren očekuje da će pasti.

Zatvorio je vrata. Čulo se puštanje vode u zahodskoj školjci. Tad se uključio i tuš.

John je ponovno sjeo na svoj stolac, praznog želuca, i to ne samo zato što nije pojeo ništa od prethodne noći. Mogao se samo brinuti. Bio je sve zabrinutiji sa svakim svojim dahom i otkucajem svog srca.

Ovo je naličje odnosa između roditelja i djece. Kada se sin mora brinuti za oca. Uz pretpostavku da on i Tohr još uvijek imaju tu povezanost. Nije bio siguran. Brat je zurio u njega kao da je stranac.

John je brojao sekunde lupajući nožnim prstima o pod. Brisao je dlanove o hlače. Odjednom mu se sve ostalo učinilo nevažnim, čak i ono s Lashem. Sada je za njega postojao samo Tohr.

Kad su se vrata otvorila nakon skoro sat vremena, sasvim se ukočio. Tohr je bio u kućnom ogrtaču, kosa mu je bila mokra i razmršena, a brada još uvijek neuredna. Brat je nesigurnim pokretima opet došao do kreveta i ispružio se uz stenjanje, nelagodno se namještajući na jastuke.

Mogu li nešto učiniti... »Nisam želio završiti ovdje, Johne. Neću ti lagati. Ovo nije mjesto... na kojem želim biti.« U redu, pokazivao je John, u redu.

Kad se tišina rastegnula, John je u svojoj glavi odigrao razgovor koji je želio povesti s Tohrom: Qhuinn i Blay su završni ovdje, Qhuinnovi roditelji su mrtvi, a Lash je... ne znam što bih rekao za njegkm. Sviđa mi se jedna ženka, ali je tko izvan mog dometa. I otišao sam u rat, i nedostajao si mi, i nedostaje mi Wellsie i bojim se, i jesi li dobro?

A najvažnije od svega...

Molim te, reci mi da me više nećeš ostaviti Nikada. Trebam te. >

SV

Umjesto toga je ustao sa stolca i pokazao mu:

Ostavit ću te da se odmaraš. Ako ti išta zatreba... »Dobro sam.« John je poravnao svoju majicu i krenuo van iz sobe. Nije mogao disati dok je išao prema vratima. »Johne.« Stao je. Okrenuo se.

Kad je susreo Tohrov tamnoplavi pogled, osjećao se kao da mu koljena ispadaju iz čašica. Tohr je zatvorio oči i raširio ruke. John je potrčao k njemu i zgrabio oca iz sve snage. Zario je lice u ono što je nekada bilo široko i snažno i slušao srce koje je i dalje kucalo. On je stiskao jače, Tohr jednostavno nije imao snage. Obojica su plakala dok ih dah nije izdao.

SV

Dvadest šesto poglavlje Nisu samo pištolji imali obarače, pomislio je Phury gledajući u stakleno-čeličnu fasadu kluba ZeroSum. Sranje, detoksikacija ga je toliko prala da je mislio da će promijeniti agregatno stanje. Žudnja za dimom nikako nije jenjavala. Čarobnjak je sada bio manji od makova zrna, ali još nije otišao. Phury je imao osjećaj da treba proći još mnogo prije no što doista ode.

U glavi je samoga sebe šutnuo u dupe, prišao izbacivaču koji ga je čudno pogledao, no pustio ga je unutra. Nije obraćao pozornost na gomilu koja se razmaknula da mu napravi mjesta za proći. Nije kimnuo izbacivaču koji je stajao pored baršunastog konopca na ulazu u VlP-prostor. Nije rekao ništa ni iAmu, koji ga je pustio u Rehvov ured. »Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?« rekao Rehv sjedeći za stolom.

Phury se zagledao u svog dilera.

Rehv je nosio standardno crno odijelo koje pak ni po čemu nije bilo standardno. Prekrasno mu je stajalo, vidjelo se da je tako čak i kad sjedi. Tkanina se presijavala na prigušenom svjetlu, što je značilo da je u tkanju bilo svile.

Reveri su ležali savršeno ravno na njegovim prsima, a rukavi pokazivali pravu količinu rukava košulje.

Rehv se smrknuo: »Osjetim tvoje emocije čak dovde. Nešto si napravio.« Phury se morao nasmijati. »Da, moglo bi se reći. Krenuo sam Wrathu jer mu imam štošta objasniti.

Prvo sam došao amo jer ja i moja klan trebamo negdje živjeti.« Rehv je podignuo obrve nad ametistnim očima. »Šelan? Opa. Više nije Odabranica?« »Nije.« Phury je pročistio grlo. »Čuj, znam da ti imaš nekretnina. Mnogo. Želim znati bi li mi iznajmio jednu na nekoliko mjeseci. Treba mi mnogo soba.

Mnogo.« »Više nema mjesta u Bratstvu?« »Ne.« »Hm«, Rehv je nagnuo glavu, pokazujući glatko izbrijanu kožu. »Wrath ima još kuća, zar ne? Znam da tvoj brat V. ima gajbicu sa sadomazohističkom opremom. Moram priznati da sam iznenađen što si došao k meni.« »Mislio sam početi od tebe.«

SV

»Hm.« Rehv je ustao i naslonio se na štap kad je otvorio kliznu ploču iza svoga stola. »Super ti je obleka! Gdje si to kupio, u Victoria's Secretu možda?

Ispričaj me na trenutak.« Kad je mužjak ušao u spavaću sobe iza ploče, Phury je pogledao samoga sebe. Nije ni čudo što su ga ljudi i izbacivači onako gledali. Još je uvijek nosio bijeli satenski plašt iz Utočišta.

Rehv je izišao trenutak kasnije. Donio mu je par mokasina od aligatorove kože ukrašene karikama nalik na uzde. Spustio ih je pored Phuryjevih nogu. »Možda bi želio obuti nešto. I žalim, nemam ništa što možeš unajmiti.« Phury je duboko udahnuo. »U redu. Hvala...« »Ali možeš živjeti u mom velikom kampu u planinama Adirondacks.

Koliko god želiš.« Phury je žmirkao. »Mogu platiti...« »Jebi se. Kao što sam rekao, nemam ništa što možeš unajmiti. Trez će te dočekati i dat će ti lozinke. Vidjet ćeš me prije zore nakon prvog utorka svakog mjeseca, ali osim toga, bit ćete sasvim sami.« »Ne znam što bih rekao.« »Možda ćeš mi jednog dana uzvratiti uslugu. Ostanimo na tome.« »Moja čast pripada tebi.« »A moje cipele pripadaju tebi. Čak i kad opet dobiješ svoje.« Phury ih je složio ispred sebe i obuo. Savršeno su pristajale. »Vratit ću ih...« »Ma ne. Smatraj to darom povodom združivanja.« »Pa... hvala ti.« »Nema na čemu. Znam da voliš Guccija.« »Ne za mokasine iako su odlične. Nego zato što si me stavio na popis onih kojima ne prodaješ. Znam da je Z. razgovarao s tobom.« Rehv se nasmiješio. »Dakle, čistiš se.« »Dat ću sve od sebe da prestanem.« »Hm.«Ametistne oči su ga pozorno pogledale. »Mislim da ćeš uspjeti. Imaš onu vrstu odlučnosti koju vidim samo kod onih koji često dolaze k meni pa onda jedne večeri iz nekog razloga odluče da više nikad neće doći. I to je to. Lijep je to prizor.« »Da. Neću više dolaziti ovamo.«

SV

Zazvonio je Rehvov mobitel. Smrknuo se kad je vidjeo tko ga zove. »Pričekaj. Možda će te zanimati. Zove me de facto glava Vijeća princepsa.« Kad se javio, zvučao je napola iznervirano, napola nezainteresirano. »Dobro sam. Vi? Da, da. Užasno. Da. Ne, u gradu sam još uvijek, malčice odugovlačim.« Rehv se naslonio i igrao se otvaračem za omotnice u obliku bodeža. »Da, aha. Da, da, vakuum u vodstvu je... Molim?« Maleni bodež mu je pao na stol. »Što ste rekli? Stvarno? A što je s Marissom? Ah. Doista. Nisam iznenađen...« Phury se jednostavno morao pitati kakvu su to bombu upravo ispustili na Rehva. Nakon nekog vremena je Rehv pročistio grlo. Polako se nasmiješio. »Naravno, kad ste tako odlučili... naravno. Volio bih to. Hvala vam.« Poklopio je i pogledao Phuryja. »Pogodi tko je novi vođ Vijeća?« Phury je zinuo. »Nema šanse. Kako ti možeš biti...« »Ispada da sam ja najstariji živući izdanak svoje krvne loze, a postoji pravilo koje zabranjuje da ženke preuzmu dužnost vođa. Budući da sam jedini mužjak u Vijeću, pogodi tko dolazi na večeru.« Naslonio se. »Trebaju mene.« »Ja ne vjerujem...« »Da, ako dovoljno dugo poživiš, doživjet ćeš sve na svijetu. Reci šefu da se radujem suradnji s njim.« »Hoću. I to odmah. Još jednom ti zahvaljujem. Za sve.« Prišao je vratima. »Ako ti ikad zatrebam, samo zovi.« Rehvenge je kimnuo. »Dakako, vampiru. Grehožderi nikad ne zaboravljaju dužnike.« Phury se malčice nasmiješio. »Simpat je politički korektan izraz.« Kad je napustio ured, čuo je njegov duboki, lagano zlobni smijeh.

Phury se materijalizirao ispred palače Bratstva i poravnao ogrtač. U želji da ostavi dobar dojam osjećao se kao da više ne pripada u ovu kuću. To je nekako imalo smisla; njegova glava je promijenila adresu. Bilo je čudno prilaziti kući, ući u vestibul pozvoniti na videozaslon kao neki stranac. Fritz se jednako iznenadio kad je otvorio vrata. »Gospodaru?« »Bi li rekao Wrathu da sam došao i da bih htio razgovarati s njim?« »Naravno.« Slugan se naklonio i potrčao uza stube. Dok je čekao, Phury se ogledavao po

SV

foajeu, misleći kako je njegov brat Darius izgradio ovo mjesto... prije koliko godina?

Wrath se pojavio na vrhu stuba. Na licu mu se oslikavao umor. »Hej.« »Hej.« Phury je podignuo ruku. »Smijem li ući na trenutak?« »Naravno.« Phury se polako popeo. Što se više približavao svojoj sobi, to mu je koža više gorjela. Nije mogao ne misliti na sav crveni dim koji je tu ispušio. Dio njega je toliko bio željan dima da je skoro počeo hripati, a u glavi mu se podignula revolucija.

Wrath mu je strogo rekao: »Ako si došao po drogu ..« Phury je podignuo ruku i promuklo odgovorio: »Nisam. Možemo li razgovarati nasamo?« »Možemo.« Kad su zatvorili vrata Wrathove radne sobe, Phury je dao sve od sebe da odagna žudnju za dimom i počne govoriti. Nije bio siguran što je točno izlazilo iz njegovih usta. Primužjak. Cormia. Čuvardjeva . Budućnost. Odabranice. Braća.

Promjena.

Promjena.

Promjena.

Kad mu je naposljetku nestalo streljiva, shvatio je da Wrath nije rekao ni riječi. »To se dogada kod mene«, nastavio je. »Već sam se obratio Odabranicama i rekao im da ću ih dovesti ovamo.« »A gdje će to biti?« »U Rehvovom velikom kampu na sjeveru države.« »Stvarno?« »Da. Gore je sigurno. Nitko ne dolazi, nema puno ljudi. Tako ću lakše zaštititi one koje mi se odluče pridružiti. Sve će morati ići postupno. Nekoliko njih bi već rado došlo. Istraživale bi. Učile. Cormia i ja ćemo im pomoći da se prilagode onoliko koliko žele. Ali sve je dobrovoljno. Ovog puta će moći birati.« »I kažeš da je Čuvardjeva odobrila sve ovo?« »Da. Jest. Naravno, ti trebaš odobriti sve što se tiče Bratstva.« Wrath je odmahnuo glavom i ustao. Phury je kimnuo, ne mogavši ga kriviti što sumnja u takav plan. Ispričao mu je mnogo toga. Sad se mogao samo nadati da će svoje riječi moći popratiti djelima.

SV

»U redu. Dobro. Kako sam rekao, to bi ti trebao...« Wrath je prišao i pružio mu ruku. »Slažem se sa svime. Računaj na mene. Što god ti treba za Odabranice dok su s nama, samo reci. Što god.« Phury je samo gledao. Nije mogao doći do riječi. Kad je primio bratovu ruku, glas mi je bio grub. »Dobro...« Wrath se nasmiješio.

Dat ću ti što god ti treba.« »Sad je sve u redu.. « Phury se smrknuo i pogledao kraljev stol. »Posudiš mi kompjutor na trenutak?« »Naravno. Kad završiš, podijelit ću s tobom dobre vijesti. Neku vrstu dobrih vijesti.« »Što se dogodilo?« Wrath je kimnuo prema vratima. »Tohr se vratio.« Phuryju se grlo steglo. »Živ je?« »Jedva... jedva da je živ. Ali kod kuće je. Dat ćemo sve od sebe da ondje i ostane.«

SV

Dvadeset sedmo poglavlje John Matthew je bio pijan k'o guzica dok je sjedio za stolom Bratstva u VlP-prostoru Rehvova kluba. Nije znao gdje je. Bio je naroljan ko majka zemlja. Čim je završio ento naručeno pivo, naručio je čašicu Jagermeistera. Qhuinn i Blay su bili pravi prijatelji i nisu mu ništa govorili. Bilo je teško objasniti što ga tjera da toliko pije. Živci su mu bili desetkovani, ostavio je Tohra da spava kod kuće u krevetu koji je nalikovao na lijes i iako je bilo divno što su opet zajedno, njegov otac nije bio na sigurnom i zdrav. Nikako John ne bi podnio da ga ponovno izgubi.

Zatim nije mogao prestati misliti na onaj bizarni susret s Lashem i činjenicu da gubi svoj jebeni razum. Kad je konobarica došla sa žesticom, Qhuinn joj je rekao: »On bi još jedno pivo.« Volim te, pokazao je svome prijatelju. »Čekaj samo, mrzit ćeš nas obojicu kad dodeš kući i počneš povraćati kao vodoriga, ali nemamo sada razmišljati o tome.« Naravno. John je iskapio žesticu i nije ga zapekla, nije završila u njegovom želucu vodena plamenim naletom. Valjda je već toliko popio da je sasvim otupio. Qhuinn je bio u pravu. Vjerojatno će rigati...

Ustao je. »Sranje, počelo je«, rekao je Qhuinn krećući za njim.

Idem sam, stoj tu.

Qhuinn je potapšao lanac oko svoga vrata. »Nema više toga.« John se nagnuo nad stol i ogolio očnjake. »Koji ti je kurac?« siktao je Qhuinn dok je Blay uzrujano pregledavao vidi li ih tko. »Koji kurac radiš?« Idem sam.

Qhuinn je sijevao pogledom kao da se želi svađati, no vratio se na mjesto. »Dobro. Baš me briga. Samo se nemoj razbacivati tim osmijesima.« John je otišao prema zahodima, čudeći se što nitko više ne primjećuje koliko se pod ljulja. Trenutak prije no što je došao do privatnih kupaonica, okrenuo se i prošao izvan baršunastog konopca. Kretao se među gomilom gracioznošću bivola, gurao je ljude, zabijao se u zidove. Krenuo je stubama do mezanina i upao u muški zahod. Dvojica likova su bila unutra, jedan kod pisoara, a drugi

SV

kod umivaonika. Nije ih gledao u oči. Ušao je ravno u odjeljak za hendikepirane, ali se predomislio jer to nije u redu i ušao u odjeljak pored. Kad je zaključao vrata, želudac mu se vrtio poput mješalice za cement. Sranje. Zašto je morao doći amo? Zašto jednostavno nije ušao u jedan od privatnih zahoda na katu? Sad će ga ova trojica slušati dok ispušta dušu u kanalizacijski sustav.

Prokletstvo. Bio je pijan kao nikad u životu. Jebeno pijan. Pogledao je u zahodsku školjku koja je bila crna, kao i sve u ZeroSumu, ali znao je da je čista.

Rehv se pobrinuo da sve u njegovoj kući bude čisto. Samo što drži prostitutke. I prodaje drogu. I ima kladionicu.

U redu, sve je bilo čisto prema standardima Domestosa, a ne prema kaznenom zakonu. John je naslonio glavu na metalna vrata i zatvorio oči.

Po čemu se zapravo mjeri mužjak? Po borbama? Po kilogramima koje diže na klupi? Po ostvarenim osvetničkim pohodima? Po kontroli vlastitih emocija kad je cijeli svijet oko tebe nestabilan poput kule od karata? Po ljubavi prema nekome usprkos činjenici da te može ostaviti svakog trena? Po seksu?

U redu, nije trebao zatvoriti oči. Ili početi razmišljati. Otvorio je kapke i usredotočio se na crni strop s prigušenim svjetlima nalik na zvijezde.

Netko je zatvorio vodu u umivaoniku. Čulo se puštanje vode s dva pisoara.

Vrata kluba su se stalno zatvarala i otvarala. Čulo se snifanje iz nekog od odjeljaka. Pa opet snifanje i grleno ahhh. Koraci. Voda. Manijakalan smijeh. Vrata su se još jednom zatvorila izvana.

Bio je sam. Sam. Ali neće dugo potrajati, uskoro će netko opet doći. John se zagledao u zahodsku školjku naredio želucu da otpočne program i poštedi ga sramote. Ali nije htio. Ili jesst? Nije? Sranje...

Zurio je u školjku i čekao da se njegov refleks za povraćanje napokon odluči što će, no u trenu je zaboravio na to. Shvatio je gdje je. Rodio se u javnom zahodu. Donesen je na svijet ondje gdje su ljudi dolazili povraćati kada previše popiju... ostavila ga majka koju nije poznavao i otac koji nije znao za njega.

Ako Tohr opet ode...

Okrenuo se i nije mogao natjerati prste da otključaju vrata. Toliko se uspaničario da je grabio crni mehanizam dok napokon nije popustio. Upao je u kupaonicu i krenuo prema vratima. Nije stigao. Iznad svakog bakrenog umivaonika stajalo je zrcalo sa zlatnim okvirom. Stao je pred jedno od njih i po prvi put promotrio svoje odraslo lice.

Oči su mu bile iste... iste boje i istog oblika. Ništa drugo nije prepoznao. Ni oštru liniju vilice, ni snažni vrat, ni visoko čelo. Ali oči su bile njegove.

Pretpostavljao je.

SV

Tko sam ja, oblikovao je ustima.

Prstima je razvukao usta i pogledao svoje očnjake. »Nemoj mi reći da ih nikad ranije nisi vidio?« Okrenuo se. Xhex je stajala na vratima. Bili su zajedno zatvoreni.

Bila je odjevena isto kao i uvijek, ali on se osjećao kao da je nikada ranije nije vidio u uskoj majici i kožnatim hlačama. »Vidjela sam kako si upao ovamo. Došla sam provjeriti jesi li dobro.« Njezine sive oči nisu posustale, mogao se kladiti da nikada nisu posustale. Ženka je imala pogled statue, izravan, bez treptanja. Pogled nevjerojatno seksi statue. Želim te jebati, oblikovao je ustima, ne brinući se što pravi budalu od sebe. »Ma nemoj.« Očigledno je čitala s usana. Ili to, ili je čitala s kite jer se njegova upravo probudila i mahala joj iz hlača.

Da, želim te. »Ovdje ima mnogo žena.« Ali samo jedna ti. »Mislim da bi ti one više odgovarale.« A ja mislim da bih tebi najbolje odgovarao ja.

Pojma nije imao odakle je došlo ovo jebeno samopouzdanje. Nije ga bilo briga je li došlo od Boga ili od pijane gluposti, ali odlučio ga je iskoristiti dok traje.

Zapravo, znam da bih ti ja najbolje odgovarao.

Palčevima je primio struk svojih hlača i polako ih spustio. Pokazao joj je erekciju da je vidi jasno kao dan. Spustila je pogled i znao je u što gleda. Sasvim je odgovarao svojoj visini od dva metra, i to bez erekcije. Ovako je jednostavno bio nenadmašan.

Ah, nisi više tako hladna, pomislio je. Nije mu uzvratila pogled, no vidio je kako su joj se oči užarile. Dok ga je gledala, dok se među njima stvaralo električno strujanje, John više nije bio opterećen svojom prošlošću. Bio je ovdje i sada. U sadašnjem trenutku. A sad će ona zaključati ta prokleta vrata i pustiti ga da joj svuče hlače. Lizat će je. I jebat će se stojeći.

Otvorila je usta i čekao je da nešto kaže kao da čeka povratak Boga Oca. Iznenada je prinijela ruku uhu i smrknula se. »Sranje, moram ići.« John je otrgnuo komad papirnatog ručnika, izvadio svoju olovku iz džepa i napisao joj nekoliko odvažnih riječi. Prije no što je stigla otići, prišao joj je igurnuo papir u ruku.

SV

»Hoćeš da to pročitam odmah ili kasnije?« Kasnije, oblikovao je ustima.

Kad se probio kroz vrata, bio je mnogo trezniji. I imao je ogroman osvajački osmijeh na licu.

Kad se Lash ponovno pojavio u foajeu kuće svojih roditelja, neko vrijeme je mirno stajao na mjestu. Osjećao se kao da ga je netko stavio između dva lista voštanog papira i pritisnuo glačalom. Osjećao se poput lista u herbariju, umjetno očuvan i neživ, čak i malčice bolestan.

Pogledao je šake. Stisnuo ih. Puknuo vratom. Započela je nastava s ocem.

Redovito će se održavati. Bio je spreman učiti.

Stiskao je šake i opuštao ih, brojao trikove koje je naučio. Nisu to bili obični trikovi. Nikako. On je čudovište. Čudovište koje je upravo otkrilo korisnost ljuskica na svome tijelu, ognja koji riga i bodlji na repu. Osjećao se kao nakon prijelaza. Morao je shvatiti tko je i kako funkcionira njegovo tijelo.

Na svu sreću, Omega mu je pristao pomoći. Poput pravog, dobrog roditelja.

Kad je skupio hrabrosti, okrenuo je glavu i pogledao u stube, prema mjestu gdje je stajao John Mattnew. Bilo je lijepo ponovno vidjeti neprijatelja. Srce mu je ustreptalo.

Polako se pridignuo i okrenuo, gledajući oko sebe. Tu je bio veliki sat, ulja na platnu i ostala obiteljska sranja koja su se skupljala generacijama.

Tad je pogledao prema blagovaonici. Lopate su u garaži, pomislio je. Našao je dvije pored ploče s kukicama na kojima je visjela vrtlarska oprema. Odabrao je lopatu s drvenom drškom.

Kad je izišao, iznenadio se što je još uvijek mrak jer je mislio da je s ocem proveo cijelu vječnost. Ili je već sljedeći dan? Ili je možda prekosutra?

Izabrao je mjesto ispod starog hrasta koji je pružao hladovinu očevoj radnoj sobi. Dok je kopao, povremeno je pogledavao prozore i sobu iza njih. Kauč je još uvijek bio umrljan krvlju. Prekorio se istog trenutka zbog te misli. Pa neće valjda ispariti samo zato što su na svili?

Iskopao je jedan grob, dubok skoro dva metra, dug nešto više i širok nešto manje. Hrpa iskopane zemlje bila je mnogo veća no što je mislio da će biti i mirisala je poput travnjaka nakon jake kiše. Zemljano i slatko. Ili je on odgovoran za slatki miris?

Svjetlost koja se skupljala na istoku navela ga je da izbaci lopatu iz rupe i skoči gore. Morao je požuriti, završiti prije no što sunce grane. Prvo je unutra stavio oca. Zatim majku. Namjestio ih je da leže jedno uz drugoga, kao da otac

SV

grli majku.

Zurio je u trupla.

Iznenadio se što se morao pobrinuti za ovo prije no što dođu degradi. Ovo dvoje su bili njegovi roditelji u prvom dijelu života i iako je uvjeravao samoga sebe da mu nije stalo, znao je da nije tako. Nije smio dopustiti da degradi obeščaste ova trupla koja trunu. Neka uzmu sve iz kuće, ali tijela ne smiju dirati.

Kad je sunce izišlo i pružilo zrakaste ruke kroz krošnju hrasta, Lash je telefonirao i zatim pokrio grob. Mjesto je doista nalikovalo na humak, s kupolom od zemlje poput nadošlog kruha.

Vratio je lopatu na mjesto i čuo prve automobile kako se parkiraju na prilaz.

Dvojica degrada su izišla taman kad se još jedan automobil parkirao na prilaz.

Mirisali su slatko poput sunčeva sjaja kad su izišli iz automobila. Gospodin D. je vozio veliki kamion za selidbe. Kad je visoki degrad zauzeo poziciju i počeo davati zapovijedi, Lash je otišao u kupaonicu i na brzinu se istuširao. Obrisao se i otišao do svog ormara. Odjeća... odjeća... nekako mu se više nije sviđala ona koju je nosio u zadnje vrijeme. Odabrao je novo novcato Pradino odijelo.

Prošla ga je vojničko-minimalistička faza. Više nije želio biti poput Braće.

Osjećao se poput seksi čudovišta, otišao do svoje komode, otvorio ladicu s nakitom i...

Gdje mu je sat? Gdje mu je, dovraga, sat s dijamantima? Koji kurac se ovdje...

Pogledao je oko sebe i omirisao zrak. Obojio je vlastito vidno polje u plavo, onako kako ga je Omega naučio, da se otisci prstiju pokazuju kao da su ružičasti.

Svježi otisci bez lukova i linija, jasniji nego oni koje je sam ostavio prije nekoliko dana, bili su posvuda. Prišao je komodi. John i Qhuinn su bili ovdje... jedan od tih jebenih jadnika je uzeo njegov sat.

Zgrabio je lovački nož sa stola i bacio ga. Zabio se ravno u jedan od Lashevih crnih jastuka.

Gospodin D. se pojavio na vratima. »Gospon? Što ne valja?« Lash se okrenuo i pritisnuo lika prstom u prsa, ne da mu nešto dokaže, nego da se posluži još jednim očevim trikom.

No tad je duboko udahnuo. Spustio ruku. Poravnao odijelo. »Napravi mi...« Morao je pročistiti grlo da se riješi bijesa. »Napravi mi doručak. Želim jest u zimskom vrtu, ne u blagovaonici.« Gospodin D. je otišao. Desetak minuta kasnije, kad više nije vidio duplo od bijesa. Lash je sišao i sjeo za lijepo postavljeni doručak. Slanina, jaja, tost s

SV

pekmezom i sok od naranče. Gospodin D. je očigledno sam iscijedio naranče. To sranje je bilo toliko ukusno da je Lashu bilo drago što ga nije raznio po sobi.

Ostali koljači su se skupili u stakleniku i gledali ga kako jede, kao da izvodi najbolji mađioničarski trik na svijetu.

Kad je ispio posljednji gutljaj kave, jedan od koljača je rekao: »Koji si ti vrag?« Lash je obrisao usta ubrusom i snagom volje razmaknuo vlastitu kožu sa svojih prsa. Kad je otvorio rebra, ogolio je očnjake i dozvolio im da vide njegovo živo, crno srce. »Ja sam vaš jebeni kralj.« Svi degradi su poskočili od iznenađenja i užasa. Jedan se čak i prekrižio.

Lash je mirno zatvorio ranu na prsima i zakopčao košulju. »Još kave, gospodine D.« Kauboj je tupavo žmirkao poput ovce kojoj su dali da riješi matematički problem. »Da... da, gospon.« Lash je ponovno prinio šalicu ustima i pogledao blijeda lica pred sobom. »Dobro došli u budućnost, gospodo. Sad se pokrenite. Želim da ispraznite prvi kat prije no što poštar dođe u pola sdanaest.«

SV

Dvadeset osmo poglavlje Centar zajednice istočnog Caldwella bio je smješten između restorana Caldie i Teniske akademije, na Aveniji Baxter. Nalazio se u velikoj farmerskoj kući, izgrađenoj u vrijeme kada je na okolnom području rastao samo kukuruz. Pred centrom se protezao veliki travnjak sa zastavom i nekoliko njihaljki za djecu.

Kad se Phury dematerijalizirao iza zdanja, razmišljao je samo o tome da ode. Provjerio je koliko je sati. Još deset minuta. Morao se prisiliti da ostane još deset minuta.

Bože, toliko je želio malo crvenog dima. Srce mu je trčalo ukrug pod rebrima, dlanovi su mu bili mokri poput spužvi, koža ga je svrbjela za poludjeti.

Pokušavajući izići iz vlastitog tijela, pogledao je parkiralište Tu je bilo dvadeset automobila raznih vrsta i marki. Bilo je kamiona, toyoti, saabova, jedan kabriolet, jedna buba, tri mini kombija i jedan mini cooper.

Stavio je ruke u džepove i prešao preko trave do nogostupa koji je okruživao zgradu. Kad je stigao do komadića asfalta koji je činio prilaz centru, odlučio je proći kroz dvokrilna vrata.

Unutra je mirisalo po kokosu. Možda zbog sredstva za čišćenje linoleuma.

Baš kad je zaozbiljno razmišljao o tome da ode, jedan muškarac je izišao iz muškog zahoda i zatvorio vrata za sobom. »Jesi li ti prijatelj Billa W.-a?« upitao je frajer brišući ruke papirnatim ručnikom. Imao je dobrohotne smeđe oči poput retrivera i sako od tvida, koji je djelovao predebelo za ljeto. Kravata mu je bila uredno svezana. »Ah, ne znam.« »Pa, ako si došao radi sastanka, održava se u podrumu.« Nasmiješio mu se prirodno i s lakoćom. Phury je skoro uzvratio, no tad se sjetio razlike u zubalu između njihovih vrsta. »Ja idem dolje, možeš sa mnom. Dobro je i ako odlučiš pričekati.« Phury je pogledao muškarčeve ruke. »Nervozan sam i znoje mi se dlanovi« Phury se malčice nasmiješio. »Znaš... mislim da ću ipak poći s tobom.« »Dobro. Ja sam Jonathon.« »Ja sam Ph... Patrick.« Phury je bio sretan što se nisu rukovali. Nije imao ručnik, a ruke su mu bile još vlažnije jer ih je držao u džepovima.

SV

Podrum je imao betonske zidove obojene kremastom bojom; pod zastrt tamnosmeđim tepisonom koji trpi mnogo hodanja i puno fluorescentnih svjetala na niskom stropu. Većina od trideset stolaca postavljenih u široki krug je bila zauzeta i kad je Jonathon krenuo prema praznima u sredini kruga, Phury mu je kimnuo i sjeo najbliže vratima što je mogao. »Devet je sati«, rekla je žena s kratkom crnom kosom. Ustala je i pročitala nešto s papira: »Sve što se ovdje izrekne, ovdje i ostaje. Kad netko govori, nema razgovora ili dobacivanja...« Nije čuo ostatak jer je bio prezauzet gledanjem ostalih pridošlica. Nitko drugi nije nosio Aquascutum poput njega i svi su bili ljudska bića u dobi od ranih dvadesetih do kasnih četrdesetih, možda zbog toga što je vrijeme sastanka odgovaralo onima koji rade ili studiraju.

Promatrajući im lica, pitao se što li su učinili da završe ovdje, u podrumu s mirisom kokosa, na plastičnim stolcima.

Njemu nije bilo mjesto ovdje. Ovo nisu njegovi ljudi, ne samo zbog toga što nemaju očnjake i smiju izići na sunce. Ipak je ostao jer nije imao kamo poći i pitao se osjeća li se itko od njih poput njega. »Ovo je grupa o kojoj svi govore«, rekla je žena, »a večeras će Jonathon govoriti.« Jonathon je ustao, još uvijek trljajući ručnik između dlanova »Bok, ja sam Jonathon.« Svi su mu uzvratili pozdrav. »I ovisnik sam o drogama. Ja., hm, ja sam koristio kokain više od deset godina i izgubio sve što sam imao. Dva puta sam bio u zatvoru. Morao sam proglasiti osobni bankrot.

Moja žena... ostavila me i odselila se na sjever s našom kćeri. Nakon roga sam izgubio posao profesora fizike jer sam bio nepouzdan. Čist sam od... prošlog kolovoza. Ali... i dalje razmišljam o drogi. Sada živim u privremenom smještaju jer sam prošao odvikavanje i imam novi posao. Počeo sam prije dva tjedna.

Predajem u zatvoru. U istom u kojem sam ležao. Predajem matematiku.« Jonathon je pročistio grlo »Da... danas je prošla godina dana otkad sam se našao u slijepoj uličici u centru grada. Kupovao sam od dilera i uhvatili su nas. Ne policija, nego lik koji je vladao tim teritorijem. Upucali su me u bedro i u rebra.

Ja...« Jonathon je ponovno pročistio grlo. »Dok sam ležao u vlastito krvi, osjetio sam kako mi netko pomiče ruke. Onaj koji je pucao uzeo mi je sat i novčanik i lupio me pištoljem u glavu. Ja zapravo.. ne bih trebao biti ovdje večeras.« Čulo se mnogo odobravanja. »Počeo sam dolaziti na sastanke jer nisam imao kamo poći. Sada dolazim dobrovoljno jer želim biti ovdje više nego što se želim nafiksati. Ponekad jedva odlučim, ponekad skoro posustanem, ali ne planiram

SV

budućnost ništa dalje od sljedećeg utorka u devet navečer. Tad opet dolazim ovamo. Eto, tako sam dospio ovdje gdje sam sad.« Jonathon je sjeo na mjesto.

Phury je čekao da ljudi počnu postavljati pitanja i komentirati, no umjesto toga je ustao netko drugi. »Bok, zovem se Ellis...« Tako je bilo do kraja sastanka, jedan po jedan su svjedočili o svojoj ovisnosti.

Crnokosa žena je ustala u devet i pedeset tri. »Sad je vrijeme za Molitvu za vedrinu.« Phury je ustao skupa sa svima njima i šokirao se kad ga je netko uhvatio za ruku. Dlan mu više nije bio mokar.

Nije znao koliko će izdržati. Čarobnjak je već dugo bio s njim i poznavao ga je poput brata. Znao je samo da će slijedećeg utorka u devet navečer opet biti ovdje. Izišao je iz centra skupa s ostalima i kad ga je noćni zrak lupio u glavu, skoro se presavinuo od želje za crvenim dimom.

Dok su se ostali raštrkali prema svojim autima i počeli paliti motore, on je sjeo na jednu od njihaljki s rukama na koljenima i stopalima na tlu. Na trenutak mu se učinilo da ga netko gleda iako je ta paranoja možda bila dio odvikavanja, tko će ga znati.

Nakon deset minuta je pronašao tamnu sjenku i dematerijazirao se u Rehvovom velikom kampu na sjeveru. Kad je ponovno poprimio oblik, prvo je vidio priliku pored staklenih vrata kuće. Cormia ga je čekala. Izišla je i tiho zatvorila vrata. Obgrlila se rukama zbog hladnoće. Nosila je njegovu veliku vestu od irske vune i tajice koje joj je Bella posudila. Kosa joj je bila duga i raspuštena sve do bokova. Sjala je poput zlata na svjetlu s prozora. »Bok«, rekla mu je. »Bok.« Prišao joj je. »Je li ti hladno?« »Malo.« »Dobro, znači da te mogu ugrijati.« Otvorio je ruke i pustio je u zagrljaj.

Osjećao je njezino tijelo čak i kroz debelu vunu veste. »Hvala ti što ne pitaš kako je prošlo. Još uvijek pokušavam... ne znam što bih ti rekao.« Podignula je ruke s njegova struka na ramena. »Nema veze, reći ćeš mi kada budeš spreman.« »Vratit ću se tamo.« »Dobro.« Stajali su zagrljeni u hladnoj noći i bilo im je toplo. Jako toplo. Primaknuo je usta njezinom uhu i rekao:

SV

»Želim biti u tebi.« »Da...« odgovorila je, razvlačeći riječ.

Unutra ne bi mogli biti sami, ali bili su sami ovdje u tamnim sjenama dvorišta. Otišli su još dublje u mrak. Stavio je ruku ispod njezine veste i osjetio toplu kožu svoje šelan pod dlanom. Bila je glatka, vrela i puna života. Izvijala se pod njegovim dodirom. »Pustit ću ti da zadržiš vestu«, rekao je, »ali te tajice nećeš moći.« Svukao ih je do njezinih gležnjeva i polako joj ih skinuo sa stopala. »Nije ti hladno, je li tako?« upitao je iako je osjećao odgovor. »Nimalo.« Naslonio ju je na kameni zid kuće, znajući da će debelo irsko pletivo lijepo čuvati njezina ramena. »Nagni se natrag.« Kad ga je poslušala, zagrlio ju je jednom rukom oko struka, a drugom primio njezinu dojku. Ljubio ju je duboko, polagano i dugo. Njezine usne su se kretale pod njegovima u valovima koji su mu ujedno bili i poznati i tajanstveni, baš kao i vođenje ljubavi. Sad ju je vec dobro poznavao, izvana i iznutra. No svaki put je i dalje bio kao prvi.

Bila je ista kao i uvijek, a opet uvijek nova.

Znala je o čemu se radi. Znala je da sada on treba preuzeti kontrolu, on treba biti pokretačka sila. U ovom je trenutku želio raditi nešto dobro i lijepo i napraviti sve kako treba, jer nakon sastanka razmišljao je samo o ružnoći i zlu koje je nanio sebi i svima oko sebe, pa skoro i njoj.

Nije se žurio, polako je prolazio jezikom po njenim ustima, gladio je po dojkama. Cormia se topila u njegovim rukama, postajala je tekuća i topla.

Spustio je ruku. »Mislim da bih se trebao pobrinuti da se ne prehladiš.« »Molim te...« stenjala je. Nije bio siguran je li mu namjerno ponudila vrat, ali njegove očnjake nije bilo briga. Odmah su se pripremili na prodor, oštar i gladan.

Stavio joj je ruku između bedara i koljena su mu zaklecala od topline koju je tamo pronašao. Namjeravao je ići polako, ali to se očigledno neće dogoditi. »O, Cormia«, stenjao je, primivši je objema rukama oko bokova i podižući je k sebi. Svojim tijelom joj je skroz raširio noge. »Otkopčaj mi hlače... pusti me van...« Njegova koža je počela ispuštati vezivni vonj, a ona mu je otkopčala hlače i dopustila da klizne u nju. Njihovo sjedinjenje je bilo ujedno i lagano i snažno.

SV

Zabacila je glavu, nudeći mu svoju venu dok je on pomicao njezino tijelo gore-dolje na svome. Hranio se dok je vodio ljubav sa svojom šelan, pokreti su već dolazili s lakoćom. »Volim te...« Phury se na trenutak smrznuo. Ovaj trenutak mu je bio tako prisan, osjećao je sve, njezinu težinu u svojim dlanovima, njezinu srž oko svog uda i njezinu venu pod svojim usnama, njihove vezivne vonjeve, miris šume i čistog zraka.

Osjetio je kako mora održavati ravnotežu na nozi i protezi te grebanje košulje ispod ramena jer ga je Cormia povlačila. Osjetio je lupanje njezina srca ispod svoga te nakupljanje erotske napetosti između njih dvoje.

Najviše od svega je osjećao ljubav koju dijele. Ništa drugo mu nikada nije bilo ovako živo i stvarno.

Ovo je dar oporavka, pomislio je. Mogućnost bivanja sa ženkom koju voli, potpuno svjestan i prisutan. Neokaljan i nerazrijeden.

Pomislio je na Jonathana i sastanak i ono što je rekao: Više želim večeras biti ovdje nego što se želim nafiksati.

Da. Kvragu... tako je.

Ponovno se počeo kretati u njoj, dajući i uzimajući podjednako. Napet i bez daha, živio je onako kako su oboje dosegnuli vrhunac u isto vrijeme... živio je potpuno.

SV

Dvadeset deveto poglavlje Xhex je izišla iz kluba u četiri sata i dvanaest minuta. Čistači su već otpočeli svoje uobičajeno pranje i glancanje. Oni će zaključati u osam sati.

Podesila je alarme na automatsku aktivaciju u osam. Blagajne su bile prazne, Rehvengeov ured bio je neprobojan.

Njezin ducati ju je čekao u privatnoj garaži gdje je Rehv parkirao svoj bentley kad mu nije bio potreban. Izvukla je crni motor iz garaže, sjela na njega i upalila ga nogom. Nikad nije nosila kacigu. Nosila je samo kožnate hlače i jaknu. Motor je zarežao između njezinih nogu i krenula je kući dužim putem, klizeći kroz jednosmjerne ulice centra grada do Northwaya. Išla je preko dvjesto kilometara na sat kad je prošla pored policijskog vozila parkiranog pod borovima u proširenju ceste.

Uvijek se vozila bez svjetala. Čak i da je murjak ulovi na radaru, teško će mu se biti dati u potjeru za nečim nevidljivim. Uz pretpostavku da ne spava sakriven iza značke.

Imala je dva mjesta u Caldwellu gdje je mogla leći; podrumski stan u centru ako joj istog trenutka treba privatnost i dvosobnu kolibu na osami pored rijeke Hudson.

Zemljani put do kolibe jedva da se nazirao jer je dopustila da trava raste preko trideset godina. Ribarska koliba iz dvadesetih godina prošlog stoljeća je stajala na sedam jutara zemlje, čvrsta ali nimalo elegantna. Garaža je bila desno od kućice i prevagnula je kad je tražila nekretninu. Ona je ženka koja voli imati dovoljno oružja kraj sebe i čuvanje streljiva u zasebnoj građevini je smanjivalo vjerojatnost da odleti u zrak dok spava.

Odvezla je motor u garažu i ušla u kuću. Nije imala sigurnosni sustav jer nije vjerovala u to. Ušla je u kuhinju. Voljela je taj miris; stare borove grede na stropu, zidovima i podovima te slatku cedrovinu ormara za lovačku opremu.

Popila je šalicu instant-kave te otišla u spavaću sobu i svukla kožnate hlače.

Legla je na pod odjevena samo u crni sportski grudnjak i gaćice. Pripremila se.

Koliko god da je bila tvrdokorna, uvijek se morala pripremiti.

Kad je bila spremna, spustila je ruke na bedra do metalnih žica koje je pričvrstila na svoju kožu i mišiće. Otpustila je bravice i zastenjala kad je krv jurnula u rane. Vid joj se pomutio i sklupčala se na bok, dišući na usta.

Jedino ovako je mogla kontolirati simpatske porive. Njezin lijek je bila bol.

Kad joj je koža postala svjetlucava i klizava od krvi, a živčani sustav se

SV

preustrojio, prošli su je trnci. Smatrala je to nagradom za svoju snagu, za svoju pribranost. Naravno, i to je bilo kemijskog podrijetla, endorfini iz kućnog vrta su jurišali njezinim venama, ali osjećala je i čarobne, odzvanjajuće trnce.

Ponekad bi poželjela kupiti nešto pokućstva, ali brzo bi je prošlo. Bilo je lakše čistiti drveni pod.

Disanje joj se uravnotežilo, srce usporilo i mozak počeo razmišljati. No tad joj je na pamet palo nešto što je obrnulo proces stabilizacije.

John Matthew.

John Matthew... to malo kopile. Pa, pobogu, ima dvanaest godina. Otkud mu ideja da njoj dolazi s pričama o jebanju? Zamislila ga je na svjetlu kupaonice u mezaninu, s licem borca, a ne djeteta i tijelom mužjaka koji je mogao ostvariti svakakve snove, a ne mlaca s problemima sa samopouzdanjem.

Okrenula se na stranu i izvukla onaj papir iz hlača. Razmotala ga je i pročitala što joj je napisao.

Sljedeći put reci moje ime. Bolje ćeš svršiti.

Zarežala je i bacila prokleti papir. Htjela je ustati i spaliti ga. No umjesto toga se njezina slobodna ruka spustila između njezinih nogu.

Kad je izišlo sunce i prolilo se prostorijom, Xhex je zamišljala Johna Matthewa kako leži pod njom i zabija u nju ono što joj je pokazao u kupaonici...

Nije mogla vjerovati o čemu mašta. Strašno mu je zamjerala zbog toga.

Prekinula bi istog trena da može. Ali rekla je njegovo ime. Dvaput.

SV

Trideseto poglavlje Čuvardjeva

je imala problema s kontrolom. To nije tako loše kada si božica i

uspiela si stvoriti vlastiti svijet unutar jednog svijeta, povijest unutar povijesti svemira.

Stvarno. Nije to tako loša stvar.

Možda je čak i dobro... do neke mjere.

Odlebdjela je do zapečaćene sakristi svojih privatnih odaja i snagom volje otvorila dvokrilna vrata. Izmaglica je isplivala iz sobe, vijoreći se poput satenskog rupca na vjetru. Kad se kondenzacija razbistrila, pokazala se njezina kći. Payneino snažno tijelo je beživotno lebdjelo u zraku.

Payne je bila dijete svog oca; agresivna, proračunata i snažna.

Opasna.

Među Odabranicama nije bilo mjesta za ženku kao što je Payne. Za nju nije bilo mjesta u čitavom vampirskom svijetu. Kad se obistinio njezin posljednji čin Čuvardjeva je izolirala svoju kćer, kćer koja se nigdje nije mogla uklopiti, i zatvorila je zbog sigurnosti svih ostalih.

Vjerujte u ono što ste stvorili.

Primužjakove riječi su joj odzvanjale u glavi od trenutka kad ih je izgovorio.

Otkrile su istinu koju je Čuvardjeva zakopala duboko među svoje najskrivenije sumnje i strahove. Životi ženki i mužjaka koje je stvorila iz biološkog bazena pomoću jedinstvenog dara volje nije se mogao složiti na posebne police poput knjiga iz knjižnice Utočišta. Red je bio poželjan, to je istina, jer je bio siguran i bezopasan.

Priroda, s druge strane, prirode svih živih stvorenja su bile neuredne, nepredvidljive i nemoguće za zauzdati.

Imaj povjerenja u one koje si stvorila. Čuvardjeva je mogla vidjeti mnoge stvari koje dolaze, čitave legije trijumfa i poraza, no to su bila tek zrna pijeska na golemoj obali. Nije mogla vidjeti budućnost rase kao cjeline; kako je budućnost onih koje je izrodila bila usko vezana s njezinom sudbinom, sudbina njezine djece bila joj je nepoznata i nepojmljiva.

Mogla se pouzdati samo u sadašnjost i Primužjak je bio u pravu. Njezina voljena djeca nisu rasla u sreći i ako sve ostane kako je sada, uskoro više neće imati nijedno dijete.

Promjena im je bila jedina nada za budućnost.

SV

Čuvardjeva je spustila crnu kukuljicu s glave i pustila da joj padne niz leđa.

Pružila je ruku i poslala topao nalet molekula kroz mirni zrak prema svojoj kćeri. Payneine ledenobijele oči, tako slične onima njezina brata Vishousa, su se naglo otvorile. »Kćeri«, rekla je Čuvardjeva .

Nije ju iznenadio odgovor. »Jebi se.«

SV

Trideset prvo poglavlje Više od mjesec dana kasnije Cormia se probudila onako kako je navikla pozdravljati palu noć.

Phuryjevi bokovi su se upirali o njezine, trljajući je erekcijom tvrdom poput kamena. Vjerojatno je još uvijek spavao i kad se prevrnula na trbuh i napravila mu mjesta, nasmiješila se jer je znala kako će reagirati. Da, u trenu se popeo na nju, pokrio ju je toplim, teškim tijelom i...

Zastenjala je kad je prodro u nju. »Mmm«, rekao joj je u uho, »dobra večer, šelan.« Nasmiješila se i namjestila leđa da može ući još dublje. »Helrenu moj, kako si...« Oboje su zastenjali kad se napeo i prodro ravno do njezine duše. Dok ju je jahao polako i senzualno, grickajući je očnjacima, držali su se za ruke, isprepletenih prstiju.

Nisu se još bili službeno združili, bilo je previše posla s Odabranicama koje su željele vidjeti kako je na ovome svijetu. No provodili su svaki trenutak zajedno i Cormia više nije mogla zamisliti život bez njega.

No ipak... svakog tjedna jednu su večer morali provesti razdvojeno. Phury je redovito odlazio na sastanke svakog utorka.

Bilo mu je teško prestati s crvenim dimom. Mnogo puta bi iznenada postao napet ili bi mu pogled izgubio fokus. Ponekad bi se borio da nekome ne odbrusi.

Neko vrijeme se jako znojio tijekom dana, a koža mu je još uvijek znala biti jako osjetljiva. No nijednom nije posustao. Bez obzira na to koliko mu je bilo teško.

Prestao je piti alkohol.

No puno su se seksali. A to joj nije bilo teško.

Phury je izišao iz nje i prevrnuo je na leđa. Kad se opet našao u njezinoj srži, brzo ju je ljubio, gladeći je po grudima i čvrstim bradavicama. Primaknula mu se bliže, spustila ruke između njegovih nogu i gladila njegov ud odozdo prema gore, baš kako on voli.

Mobitel je zazvonio na komodi, ignorirali su ga. Nasmiješila se i vratila njegov ud u sebe. Kad su se ponovno sjedinili, vatrena oluja je dosegnula vrhunac i obuzela ih oboje. Držeći se za napeta ramena svoje ljubavi i prateći njegove pokrete, Cormia je jahala isti val kao i on i pustila da je odnese skupa s njim.

SV

»Obožavam se buditi«, rekao je ljubeći je u usta. »I ja isto...« Oglasio se protupožarni alarm na stubama zvonkom bukom od koje bi svatko poželio da je gluh. Phury se nasmijao i okrenuo na bok, grleći Cormiju. »Pet, četiri, tri, dva, jedan. .« »Žao mi je!« vikala je Layla s dna stuba. »Što si ovog puta napravila, Odabranice?« doviknuo joj je Phury. »Fritaju«, odgovorila mu je.

Phury je odmahnuo glavom i tiho rekao Cormiji: »Ja sam mislio da je pokušala tostirati kruh.« »Nije to. Jučer je pokvarila toster.« »Je li?« Cormia je kimnula. »Pokušala je staviti komad pizze unutra. Sir...« »Posvuda?« »Posvuda.« Phury je viknuo: »U redu je, Layla! Operi tavu i pokušaj opet.« »Mislim da tava više ne radi«, odgovorila je.

Phuryjev glas je posustao. »Neću ni pitati.« »Nisu li tave od metala?« »Trebale bi biti.« »Bolje je da joj pođem pomoć.«, rekla je Cormia i podignula se. »Silazim, sestro moja! Eto me za dvije sekunde!« Phury ju je privio k sebi za još jedan poljubac i pustio je. Na brzinu se istuširala i izišla iz kupaonice u vrećastim trapericama i Phuryjevoj košulji.

Možda je to bilo zato što je godinama nosila široku odjeću, ali usku nije nikako voljela. Njemu nije smetalo, volio ju je gledati u svojoj odjeći. »Ta boja ti savršeno pristaje«, rekao je dok ju je gledao kako upliće kosu. »Sviđa ti se boja lavande?« upitala je i zavrtjela se za njega. »Da. Itekako. Dođi amo, Odabranice.« Stavila je ruke na bokove kad je čula kako netko na donjem katu svira klavir. Ljestvice. Selena je ustala. »Moram sići prije no što Layla spali kuću.« Phury se nasmiješio kao da je zamišlja onako potpuno golu. »Dođi amo, Odabranice.«

SV

»Zar ne bi bilo bolje da siđem i vratim se s hranom?« Phury je imao obraza zbaciti zgužvani pokrivač sa sebe i primiti u ruku svoj veliki, ukrućeni ud. »Samo ti imaš ono za čim ja gladujem.« Usisavač se pridružio buci s donjeg kata i bilo je jasno tko je još ustao iz kreveta. Amalya i Pheonia su izvlačile slamku svakog dana za korištenje usisavača. Nije bilo važno trebaju li usisati. »Dvije sekunde«, rekla je izmaknuvši se, znajući da nikad neće izići iz sobe ako je se on domogne. »Onda ću doći i dopustiti da me hraniš, može?« Phuryjevo veliko tijelo je zadrhtalo, a oči su mu se zavrnule prema natrag. »O, da... to je jako dobar plan.« Mobitel mu se još jednom oglasio i posegnuo je do komode za njim. »Dobro, sada pođi, ali kad se vratiš, nećeš izići barem sat vremena. Ili četiri.« Nasmijala se i krenula prema vratima. »O... Bože...« Cormia se okrenula. »Što je bilo?« Phury se polako pridignuo, držeći mobitel kao da je vrijedan sto puta više od četiri stotine dolara koliko ga je platio tjedan prije. »Phury?« Pokazao joj je zaslon. Dobio je poruku od Zsadista:

Djevojčica, prije dva sata. Zove se Nalla. Nadam se da si dobro. Z. Ugrizla se za usnicu i nježno ga pogladila po ramenu. »Trebao bi otići do njih. Trebao bi ga vidjeti. Vidjeti sve njih.« Phury je progutao ogromnu knedlu. »Da... Ne znam. Ne bih se vraćao tamo... možda je bolje tako. Wrath i ja se možemo dogovoriti preko telefona i... bolje je da ne idem.« »Hoćeš li odgovoriti na poruku?« »Hoću.« Pokrio se plahtom preko bokova i samo zurio u mobitel.

Cormia je rekla: »Daj, ja ću odgovoriti ako želiš.« »Neka bude od nas oboje.« Poljubila ga je u kosu i otipkala:

Blagoslovljeni budite ti, tvoja šelan i tvoje mlado. U duhu smo s vama.

Vole vas Phury i Cormia.

SV

Sljedeće je večeri Phury bio u iskušenju da ne ode na sastanak. Nije bio siguran zbog čega je otišao. Nije znao ni kako je otišao.

Samo je želio zapaliti da ne mora misliti na bol. Ali zašto je uopće osjećao bol? Činjenica da je mlado njegova blizanca došlo zdravo na svijet, da je Z. sada otac, da je Bella preživjela... trebao je biti presretan i osjećati olakšanje. Samo za to su se molili cijelu godinu.

Vjerojatno je samo on bio sjeban u glavi zbog toga. Ostala Braća vjerojatno sada nazdravljaju Z.-u i njegovoj kćeri te ugađaju Belli. Slavlje će potrajati tjednima, a Fritz je vjerojatno ekstatičan zbog svih posebnih obroka i obreda.

Phury je sve vidio pred sobom. Veliki ulaz u palaču će biti ukrašen sjajnom zelenom bojom Z.-ove loze, i purpurnom bojom Belline loze. Vijenci cvijeća će visjeti na svakim vratima u kući, simbolizirajući Nallin dolazak na ovaj svijet.

Kamini će danima gorjeti crvenim plamenom od posebnih cjepanica u čast rođenja dragog bića.

Na početku dvadeset i četvrtog sata njezina rođenja sve osobe u kući će ponosnim roditeljima donijeti vrpce tkane u bojama njihovih loza, koje će zavezati za Nallinu kolijevku, kao zavjet da će je čuvati i voditi kroz život. Na kraju sata će njezin jastučić biti pokriven jarkim bojama vrpca koje tvore rijeku ljubavi.

Nallu će darivati neprocjenjivim nakitom, omotat će je baršunom i svilom, njihat će je u nježnim rukama. Slavit će je kao čudo kakvo i jest i njezino rođenje će uvijek predstavljati sreću u srcima onih koji su se molili i strepili nad njom.

Da... Phury nije imao pojma što ga je dovelo do centra. Nije imao pojma što ga je poguralo kroz vrata do podruma ni što ga je ponukalo da ostane.

Nije mogao ući u Rehvengeovu kuću kad se vratio.

Sjeo je na stražnju terasu u stolac od pruća i gledao u zvijezde. Nije mislio ni na što. A mislio je na sve.

Cormia je izišla i položila ruku na njegovo rame, kao što je uvijek radila kad bi osjetila da je on duboko u svojim mislima.

Poljubio joj je dlan, ona ga je poljubila u usta i vratila se unutra, vjerojatno da nastavi rad na planovima za Rehvov novi klub.

Noć je bila tiha i zaista hladna. Vjetar je dolazio u nepravilnim naletima, jureći kroz krošnje drveća. Lišće je brborilo kao da mu godi pažnja. Čuo je zvukove budućnosti kako dopiru iz kuće iza njega. Odabranice su širile ruke prema novom svijetu, učile nove stvari o sebi i životu koji nisu poznavale. Bio je tako ponosan na njih. Smatrao je sebe Primužjakom iz starih predaja, onakvim koji bi ubio da zaštiti svoje ženke i učinio bi sve za njih.

SV

No to je bila očinska ljubav. Njegova družbenička ljubav je pripadala samo i jedino Cormiji. Protrljao se po prsima pustio sate da prolaze onako kako žele, vlastitom brzinom, dok vjetar puše i raznosi lišće vlastitim tempom. Mjesec se uzdignuo do svoje najviše točke i započeo silazak. Netko je odvrnuo operu u kući. Hvala Bogu, netko drugi ju je ubrzo zamijenio hip-hopom. Netko je pustio vodu pod tušem. Netko je usisavao. Opet. Život. U svoj svojoj trivijalnoj veličanstvenosti.

Teško je uživati u njemu dok sjediš u sjenama, u stvarnom i u prenesenom značenju, kao što je tama ovisničkog života.

Phury je dotaknuo protezu na svojoj nozi. Uspio je stići dovde sa samo pola noge. Preživjet će i ostatak života bez svog blizanca i ostale braće... nekako će uspjeti. Morao je hiti zahvalan za mnogo stvari, a to će mu oduzeti dosta vremena. Ova praznina u prsima ne može potrajati zauvijek.

Netko je u kući opet pustio operu.

Sranje. Puccini. »Che Gelida Manina.« Od svih arija koje su imale kako su baš odabrale onu od koje se uvijek osjećao loše? Isuse Bože, nije slušao La Boheme od... pa, činilo se kao da je prošla cijela vječnost. Zvuk koji je toliko volio tako mu je stisnuo rebra i srce da je jedva disao.

Zgrabio je naslone stolca i krenuo ustati. Nije mogao slušati taj tenor. Taj veličanstveni tenor koji stremi u visine... previše ga je podsječao na...

Zsadist se pojavio na rubu šume. Pjevao je.

Pjevao je... to je bio tenor u Phuryjevim ušima, a ne neki CD koji su Odabranice slučajno pustile u kući.

Z.-ov glas je lebdio preko vrhunaca i dolina arije dok je dolazio preko livade, približavajući se Phuryju sa svakom savršeno otpjevanom notom. Vjetar je postao bratov orkestar, puhao je spektakularne zvukove preko travnjaka, drveća i planina, sve do neba, do rodnog mjesta te božanstvene nadarenosti.

Phury je stao na noge kao da ga je ponio bratov glas, a ne snaga vlastitih nogu. Ovo je zahvala koju nikad nije izgovorio. Ovo je zahvalnost za spas i štovanje života koji je trebalo živjeti. Ovo je grleni uzvik radosnog oca, kojemu je nedostajalo riječi da svome bratu opiše vlastitu sreću. Trebala mu je glazba da izrazi sve ono što želi podijeliti sa svijetom. »Ah, kvragu... Z.«, prošaptao je Phury.

Kad je solo dosegao svoj zenit, kad je tenor emocija dosegao vrhunac svoje moći, Bratstvo se pojavilo. Jedan po jedan su izišli iz šume, oslobađajući se noći.

SV

Wrath. Rhage. Butch. Vishous. Svi su bili odjeveni u bijele obredne plašteve u čast dvadeset i četvrtog sata Nallinog rođenja.

Zsadist je otpjevao posljednju nježnu notu kad je stao ispred Phuryja.

Kad je posljednji stih Vi piaccia dir! odletio u beskraj, Z. je podignuo ruku.

Vjetar je podignuo u zrak rubove veličanstvene vrpce od zelenih i zlatnih satenskih niti.

Cormia je stala pored Phuryja baš u pravom trenutku. Obgrlila ga je oko struka i jedino ga je ona spriječila da ne padne. Zsadist je izgovorio na Starom jeziku: »Biste li vas dvoje počastili moju rođenu kćer bojama svojih loza i ljubavlju svojih srdaca?« Z. se duboko naklonio, pružajući im vrpce.

Phury je odgovorio promuklim glasom, prihvaćajući dar. »Bila bi nam nenadmašna čast zavjetovati svoje boje tvojoj rođenoj kćeri.« Kad se Z. uspravio, bilo je teško reći tko je prvi pristupio. Najvjerojatnije su se sreli na pola puta. Nisu rekli ništa dok su se grlili. Gramatika i riječi jednostavno nisu mogle podnijeti teret osjećaja obaju srca. Bratstvo ie zapljeskalo.

Phury je posegnuo za Cormijinom rukom i privukao je k njima. Odmaknuo se i pogledao svog blizanca. »Reci mi, ima li Nalla žute oči?« Z. se nasmiješio i kimnuo. »Da. Bella kaže da nalikuje meni... što znači da je ista ti. Dođi da vidiš moju djevojčicu, brate moj. Dođi, upoznaj se sa svojom nećakinjom. Jedno mjesto na njezinoj kolijevki je ostalo prazno i potrebni ste nam vas dvoje da ga popunite.« Phury je zagrlio Cormiju i osjetio kako ga trlja dlanom po prsima. Duboko je udahnuo i obrisao oči. »To je moja najdraža opera i moj najdraži solo.« »Znam.« Zsadist se nasmiješio Cormiji i spomenuo prva dva stiha arije. »Che gelida manina, se la lasci riscaldar. A sada i sam imaš malu ruku koju trebaš grijati.« »Isto bi se moglo reći i za tebe, brate moj.« »Istina. Blagoslovljena istina.« Z. se uozbiljio. »Molim te... dođi je vidjeti, ali dođi vidjeti i nas. Nedostaješ braći. Nedostaješ i meni.« Phury ga je pozorno pogledao, kao da su mu se kockice upravo posložile. »Ono si bio ti, je li tako? Ti si dolazio u Centar zajednice. Ti si me gledao kako nakon sastanka sjedim na njihaljci.«

SV

Z. je odjednom promukao: »Prokleto sam ponosan na tebe.« Cormia se oglasila: »I ja sam.« Ovo je doista savršen trenutak, pomislio je Phury. Savršen trenutak u kojem pred njim stoji brat blizanac, a pored njega njegova šelan. Čarobnjaka nema ni na vidiku.

Ovog savršenog trenutka će se sjećati cijeli život i bit će mu jednako jasan i živ kao da ga uvijek proživljava.

Phury je poljubio svoju šelan u čelo, grleći je, zahvaljujući joj. Nasmiješio se Zsadistu. »Sa zadovoljstvom. Prići ćemo Nallinoj kolijevci sa zadovoljstvom i poštovanjem.« »A vaše vrpce?« Pogledao je zelenu i zlatnu, prekrasne dužine satena isprepletene kao simbol sjedinjenja između njega i Cormije. Odjednom ga je jako zagrlila, kao da misli isto što i on. Da te dvije boje savršeno idu jedna uz drugu. »Da, brate moj. Dolazimo s vrpcama.« Pogledao ju je duboko u oči. »Znate, bilo bi odlično kada bismo pronašli vremena za obred združivanja jer...« Vikanje, navijanje i tapšanje po leđima je prekinulo Phuryjevu rečenicu. Ali Cormia je shvatila što je htio reći. Nikada nije vidio tako širok i prekrasan osmijeh na licu jedne ženke. Ova ženka ga je gledala i sigurno je razumjela što je htio reći.

Volim te zauvijek ne treba uvijek izgovoriti da bi se shvatilo.

KRAJ 12. KNJIGE

SV