J r ward bcb 9 oslobađanje

www.balkandownload.org

www.balkandownload.org J. R. WARD

BRATSTVO CRNOG BODEŽA

9. OSLOBAĐANJE Posvećeno: tebi.

~ 2~

RJEČNIK POJMOVA TE VLASTITIH IMENA I NAZIVA Bratstvo crnog bodeža (vl. n.) Skupina iznimno uvježbanih vampirskih ratnika koji štite svoju vrstu od Degradacijskog društva.

Zahvaljujući selektivnom rasplodu unutar vampirske vrste, braća su obdarena izrazitom tjelesnom i mentalnom snagom te sposobnošću brzog zacjeljivanja. Uglavnom nisu prava braća, a u bratstvo se iniciraju na temelju nominacije postojećih članova. Po prirodi su agresivni, samostalni i tajnoviti, pa žive odvojeno od civila i rijetko kontaktiraju s članovima drugih klasa, osim kada se moraju hraniti. U svijetu vampira o njima se ispredaju legende te se prema njima gaji duboko poštovanje. Moguće ih je ubiti samo nanošenjem vrlo teške ozljede, npr. izravnim pucnjem ili ubodom u srce itd.

Na početku dvadeset prvog stoljeća Bratstvo čine šestorica braće: Wrath (Gnjev), Tohrment (Muka), Vishous (Opačina), Rhage (Bijes), Phury (Jarost) i Zsadist (Mučitelj). Čuvardjeva (vl. ime) Mistična sila koja savjetuje kralja, a ujedno je i čuvarica vampirskih arhiva i dodjeliteljica povlastica. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći. Sposobna je za jedan stvaralački čin, koji je potrošila stvorivši vampire. degrad (im.) Obezdušen čovjek, član Degradacijskog društva, čiji su plijen vampiri, a cilj njihovo istrebljenje. Degrade se mora probosti kroz prsa da bi ih se ubilo, inače žive vječno. Ne jedu i ne piju te su impotentni. S vremenom im kosa, koža i šarenice izgube pigmentaciju te postaju plavokosi, blijedi i svjetlooki. Mirišu na dječji puder. U Društvo ih inicira Omega, a nakon inicijacije dobivaju keramičku posudu u koju im je nakon vađenja spremljeno srce.

Degradacijsko društvo (vl. n.) Red ubojica koje je okupio Omega radi istrebljenja vampirske vrste. glimera (vl. n.) Društvena jezgra vampirske aristokracije. gvardijan (im.) Skrbnik. Nekoliko ih je vrsta, na najvišem je stupnju čuvar ženke u osamljenju. helren (im.) Muški vampir združen sa ženkom. Mužjaci se mogu združiti s više ženki. iskup (im.) Ritualni postupak obrane časti koji inicira strana koja je nanijela uvredu. Ako prihvati, uvrijeđena strana bira oružje i udara počinitelja, koji to dopušta ne braneći se. krvni rob (im.) Muški ili ženski vampir podčinjen radi ispunjavanja potreba nekog drugog vampira za krvlju. Običaj držanja krvnih robova

SV

uglavnom je napušten, iako nije zabranjen. ~ 3~

leelan (pridj.) Naziv od milja koji u slobodnom prijevodu znači najdraži ili najdraža.

Iheage (im.) Naziv iz poštovanja kojim se seksualno submisivni partner obraća dominantnome. mamen (im.) Majka. Koristi se u svrhu prepoznavanja i kao naziv od milja. nala ili nalum (im.) Voljeni ili voljena.

Odabranice (im.) Vampirice uzgojene radi služenja Čuvardjevi.

Smatraju ih aristokracijom, iako su one same usmjerene na duhovno, a ne na svjetovno. Imaju malo ili nimalo kontakata s mužjacima, no po Cuvardjevinu se nalogu mogu združivati s članovima Bratstva radi održavanja klase. Imaju moć predviđanja. Nekada su korištene za ispunjavanje potreba nezdruženih članova Bratstva za krvlju, no braća su napustila tu praksu.

Omega (vl. ime) Zlonamjerno, mistično biće koje želi iskorijeniti vampire zbog svoje netrpeljivosti prema Čuvardjevi. Prebiva u onozemaljskoj dimenziji i ima velike moći, ali ne i moć stvaranja. opsjena (im.) Prikrivanje stvarnog okoliša stvaranjem polja iluzije. osamljenje (n.) Status potvrđen od kralja na zamolbu obitelji nezdružene ženke. Ona je pod paskom svoga gvardijana, najčešće najstarijeg muškog člana obitelji, koji ima pravo odlučivati o njezinu životu i interakcijama sa svijetom. prijelaz (im.) Ključan trenutak u životu svakog vampira u kojem se on preobražava u odraslu osobu. Od tog trenutka nadalje vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli te više ne podnose sunčevo svjetlo. Do prijelaza obično dolazi sredinom dvadesetih godina. Neki vampiri, naročito mužjaci, ne prežive prijelaz. Prije prijelaza vampiri su tjelesno slabi, nezainteresirani i ne reagiraju na seksualne podražaje, te se ne mogu dematerijalizirati. prineeps (im.) Najviša razina vampirske aristokracije, niža samo od razine članova Prve obitelji i Čuvardjevinih Odabranica. Osoba se mora roditi s tom titulom, ne može je dobiti.

Prva obitelj (vl. n.) Vampirski kralj i kraljica te njihova eventualna djeca. razdoblje potrebe (im.) Razdoblje u kojem je vampirica plodna.

Obično traje dva dana, a prati ga snažna seksualna želja. Prvi se put pojavljuje otprilike pet godina nakon ženkina prijelaza, a nakon toga jedanput u deset godina. Svi mužjaci u nekoj mjeri reagiraju ako se nađu u blizini ženke u potrebi. To razdoblje može biti opasno jer između

SV

~ 4~

suparničkih mužjaka izbijaju sukobi i borbe, naročito ako ženka nije združena. simpat (n.) Podvrsta vampira kojega između ostaloga karakterizira sposobnost i sklonost upravljanju emocijama drugih (u svrhu izmjene energije). Bili su diskriminirani kroz vampirsku povijest i vampirima su služili kao lovina. Blizu su istrijebljenja.

Sjenosvijet (vl. n.) Onozemaljska dimenzija u kojoj se mrtvi ponovno susreću s voljenim osobama, te u kojoj provode vječnost. slugan ili sluganka (im.) Član služinske klase u svijetu vampira.

Slugani imaju starinsku, konzervativnu tradiciju vezanu za služenje nadredenima te se pridržavaju službenog kodeksa odijevanja i ponašanja.

Mogu izlaziti danju, no relativno brzo stare. Očekivani im životni vijek iznosi otprilike pet stotina godina. šelan (im.) Vampirica združena s mužjakom. Ženke obično ne uzimaju više družbenika jer su združeni mužjaci izrazito posesivni. vampir (im.) Član vrste koja se razlikuje od Homo sapiensa. Vampiri moraju piti krv suprotnog spola da bi preživjeli. Ljudska ih krv može održati na životu, ali snaga koju iz nje dobiju kratkoga je vijeka. Nakon prijelaza, koji se događa sredinom dvadesetih godina, više ne mogu izlaziti tijekom dana i moraju se redovito hraniti iz vene. Vampiri ne mogu »zaraziti« ljude ugrizom ili prijenosom krvi, no u rijetkim se slučajevima mogu pariti s tom vrstom. Vampiri se mogu dematerijalizirati kad god požele, no moraju se smiriti i koneentrirati da bi to učinili te ne mogu sa sobom nositi ništa teško.

Mogu izbrisati ljudska sjećanja pod uvjetom da je riječ o kratkoročnim sjećanjima. Neki vampiri mogu čitati misli. Očekivani životni vijek iznosi više od tisuću godina, u nekim slučajevima i dulje od toga. vod (im.) Moćna i utjecajna osoba.

SV

~ 5~

Prolog Privatna Osnovna škola Greentvich Greentvich, Connecticut Prije 20 godina »Jane, samo je uzmi.« Jane Whitcomb zgrabila je ruksak. »Svejedno dolaziš, jel' da?« »Rekla sam ti još ujutro. Da.« »O. K.« Jane je gledala prijateljicu kako odmiče niz pločnik dok nije začula trubu. Poravnavši jaknu, ispravila je leđa i okrenula se prema Mercedesu.

Njezina je majka namrštenih obrva zurila u nju kroz vjetrobran auta.

Jane je požurila preko ulice, noseći ruksak čiji je neobičan teret radio previše buke, barem što se nje ticalo. Uskočila je na zadnje sjedalo i položila ruksak do svojih nogu. Auto je krenuo prije nego je uspjela zatvoriti vrata. »Večeras ti dolazi otac.« »Molim?« Jane gurne naočale više na nos. »Kada?« »Večeras. Stoga se bojim da...« »Ne! Obećala si!« Njezina ju je majka pogledala preko ramena. »Mlada damo, molim lijepo.« Janeine oči ispune se suzama. »Obećala si za moj trinaesti rođendan. Katie i Lucy su trebale...« »Već sam nazvala njihove majke.« Jane je utonula u sjedalo. U retrovizoru se podignu oči njezine majke. »Makni tu grimasu s lica, hvala lijepa. Misliš li da si važnija od svog oca? Misliš li?« »Naravno da ne. On je bog.« Mercedes naglo zaokrene u stranu i kočnice zaškripe. Njezina se majka okrenula podignute ruke koja se tresla zaustavljena u pokretu.

Jane se zguri od straha.

Nakon napetog trenutka suspregnutog nasilja, majka se okrenula i dlanom mirnim poput vode koja ključa zagladila svoju savršeno glatku kosu. »Ti... ti nam se večeras nećeš pridružiti za večerom. A torte ćemo se riješiti.« Auto je ponovno krenuo.

Jane otare obraz i baci pogled na ruksak. Kod nje nikada nisu

SV

~ 6~

prespavale prijateljice. Mjesecima je molila.

Uništeno. Sve je sad bilo uništeno.

Cijelim su putem do kuće šutjele, a nakon što se Mercedes zaustavio u garaži, Janeina majka izašla je iz auta uopće ne pogledavši za sobom. »Znaš gdje moraš otići«, bilo je sve što je rekla.

Jane je ostala u autu, pokušavajući doći k sebi. Zatim je podignula ruksak i svoje knjige te se kroz kuhinju odvukla u kuću. Kuhar Richard bio je nagnut nad kantom za smeće, gurajući s tanjura tortu s bijelom glazurom i s crvenim i žutim cvjetićima.

Ni riječi nije progovorila s Richardom jer joj je grlo bilo stisnuto kao šaka. Richard s njom nije progovorio ni riječi jer je nije volio. Nije volio nikoga osim Hanne.

Ušavši u blagovaonicu, nadala se da je Hannah u krevetu jer nije željela naletjeti na svoju mlađu sestru. Ujutro joj nije bilo dobro. Vjerojatno zato što ju je čekao sat lektire.

Na putu do stepenica ugledala je svoju majku u dnevnoj sobi.

Jastučići na kauču. Ponovno.

Njezina majka još je uvijek bila u svome blijedoplavom vunenom kaputu, a u ruci je držala svoj svileni šal, te će bez sumnje neko vrijeme ostati tako odjevena dok god ne bude zadovoljna položajem jastučića. Što bi moglo potrajati. Standard prema kojem se sve uspoređivalo bio je isti kao i onaj za njezinu kosu: potpuno savršenstvo.

Jane je krenula prema svojoj sobi. Njezina jedina nada u ovom trenutku bila je da će otac doći nakon večere.

Iako će poslije saznati da je u kazni, tako barem za večerom neće morati gledati njezin prazan stolac. Kao i njezina majka, i on je mrzio da stvari nisu na svome mjestu, a njezino odsustvo za večerom svakako je bilo jedno od takvih.

Njegova bi propovijed u tom slučaju bila duža, budući da bi osim toga da je bila nepristojna prema majci uključivala i to kako je svojim odsustvom za obrokom razočarala svoju obitelj.

Na gornjem katu Janeina je svjetložuta soba odavala dojam kao i sve ostalo u kući: bila je savršena poput majčine kose, kao jastučići i način na koji su se ukućani odnosili jedni prema drugima. Sve je bilo na svome mjestu. Sve zamrznuto u hladnom savršenstvu kakvo je moguće vidjeti u časopisima za unutarnje uređenje.

Jedino što se nije uklapalo bila je Hannah.

Ruksak je završio u ormaru, položen na redove oksfordica i sandalica; zatim se Jane izvukla iz školske uniforme i uvukla u flanelsku spavaćicu.

SV

~ 7~

Nije bilo razloga da se odjene drugačije. Nije išla nikuda.

Hrpu svojih knjiga prebacila je na svoj bijeli stol. Imala je zadaću iz engleskoga. Iz matematike. Iz francuskoga. Bacila je pogled na noćni ormarić. Čekale su je priče iz Tisuću i jedne noći.

Nije mogla ni zamisliti bolji način kako provesti vrijeme dok je u kazni, ali zadaća je bila važnija. Morala je. Inače bi se osjećala previše krivom.

Dva sata poslije bila je na svom krevetu s pričama iz Tisuću i jedne noći u krilu, kad su se otvorila vrata te je provirila Hannina glava. Njezina kovrčava crvena kosa također je odskakala. Ostatak obitelji imao je plavu kosu. »Donijela sam hranu.« Jane se uspravila u krevetu, zabrinuta za mlađu sestru. »Imat ćeš problema.« »Neću.« Hannah se uvuče u sobu s košaricom prekrivenom ubrusom za piknik, sendvičem, jabukom i keksom. »Richard mi je to pripremio večeras za užinu.« »Što ćeš ti?« »Nisam gladna. Izvoli.« »Hvala, Han.« Jane je uzela košaricu dok se Hannah smještala uz rub kreveta. »Pa, što si zeznula?« Jane odmahne glavom i zagrize u sendvič s goveđim pečenjem. »Naljutila sam se na mamu.« »Zato što nisi mogla imati svoj tulum?« »A-ha.« »Pa... imam nešto što će te razveseliti.« Hannah na poplun stavi preklopljeni komad kolaž papira. »Sretan rođendan!« Jane je pogledala čestitku, brzo trepnuvši nekoliko puta. »Hvala... Han.« »Nemoj biti tužna, ja sam ovdje. Vidi čestitku! Napravila sam je za tebe.« Na prednjoj strani, nacrtana neurednom sestrinom rukom, bila su dva čovječuljka. Jedan je imao ravnu plavu kosu, i ispod njega je pisalo Jane.

Drugi je imao crvenu kovrčavu kosu i ime Hannah do nogu. Držali su se za ruke, a na njihovim okruglim licima bio je veliki osmijeh.

U trenutku kad je Jane namjeravala otvoriti čestitku, par automobilskih svjetala kliznuo je po pročelju kuće, približavajući se kolnom prilazu.

SV

~ 8~

»Tata je došao doma«, Jane prosikće. »Bolje da odeš odavde.« Hannah se nije činila zabrinutom, kakva je obično znala biti, vjerojatno zato što se nije osjećala dobro. Ili je bila rastresena... pa, zbog čega god je Hannah inače rastresena. Većinu vremena provodila je sanjareći, zbog toga je vjerojatno i bila sretna cijelo vrijeme. »Han, otiđi, ozbiljno.« »O. K. Ali stvarno mi je žao što ti je tulum otkazan.« Hannah je krenula prema vratima. »Ej, Han! Sviđa mi se čestitka.« »Nisi je otvorila.« »I ne moram. Sviđa mi se zato što si mi je ti napravila.« Hannino lice rastvorilo se u jedan od njezinih blještavih osmijeha koji su Jane podsjećali na osunčani dan. »O tebi i o meni je.« Dok su se zatvarala vrata, do Jane su iz predsoblja doplovili glasovi njezinih roditelja. Brzo je pojela Hanninu užinu, ugurala košaricu u nabore zastora pokraj kreveta, a zatim krenula prema hrpi svojih školskih knjiga.

Sa sobom je u krevet ponijela Dickensove Posmrtne spise Pickivickova kluba.

Zaključila je da će joj rad na lektiri kod oca, nakon što on uđe, sigurno donijeti nešto bodova.

Jedan sat poslije njezini su se roditelji uspeli na gornji kat, te je napeto iščekivala da joj otac zakuca na vrata. On to nije učinio.

To je bilo čudno. Na svoj kontrolirajući način, on je bio pouzdan poput švicarskog sata, i ta predvidljivost bila je neobično utješna, unatoč tomu što nije voljela imati posla s njime.

Odložila je Posmrtne spise sa strane, ugasila svjetlo te ugurala noge ispod ukrašenog popluna. Ostala je budna ispod baldahina kreveta, naposljetku dočekavši 12 otkucaja djedova sata na vrhu stepeništa.

Ponoć.

Iskrala se iz kreveta, otišla do ormara, izvukla ruksak i otvorila patentni zatvarač. Ploča je rastvorena pala na pod. Zgrabila ju je s drhtajem, kao da se slomila ili tako nešto, a zatim izvadila strelicu za pokazivanje.

Ona i njezine prijateljice veselile su se ovoj igri, jer su sve željele znati za koga će se udati. Jane se sviđao Victor Browne, dečko koji je s njom išao na matematiku. Njih su dvoje u posljednje vrijeme nešto malo pričali, te je stvarno mislila da bi mogli biti par. Nevolja je bila u tome jer nije znala što on misli o njoj. Možda mu je bila draga samo zato što mu je govorila odgovore.

SV

~ 9~

Jane je položila ploču na svoj krevet, postavila ruke na strelicu te duboko uzdahnula. »Koje je ime dečka za kojeg ću se udati?« Nije očekivala da će se strelica pomaknuti. I nije.

Nakon još nekoliko pokušaja odmaknula se u frustraciji. Minutu poslije pokucala je o zid iza uzglavlja svog kreveta. Njezina sestra pokuca nazad te se nekoliko trenutaka poslije uvuče u njezinu sobu. Ugledavši igru uzbuđeno je skočila na krevet, zbog čega je strelica poletjela u zrak. »Kako se igra?« »Šššššš!« Bože, ako ih roditelji uhvate, bit će valjda zauvijek u kazni. »Sori.« Hannah je privukla noge k sebi, obgrlivši ih kako bi bile mirne. »Kako...« »Pitaš pitanja i ploča ti daje odgovore.« »Što ćemo pitati?« »Za koga ćemo se udati.« O. K., sad je Jane već bila nervozna. Što ako odgovor ne bude Victor? »Počnimo s tobom. Stavi prste na strelicu, ali ne vuci niti išta slično. Samo... tako, da. O. K.... Za koga će se Hannah udati?« Strelica se nije pomaknula. Čak i nakon što je Jane ponovila pitanje. »Pokvareno je«, rekla je Hannah odmaknuvši se. »Ajde da probamo neko drugo pitanje. Ponovno stavi ruke.« Jane je duboko udahnula. »Za koga ću se ja udati?« Začulo se tiho škripanje nakon što se strelica počela micati. Kad je stala na slovu V, Jane zadršće. Sa srcem u grlu pratila je kako se zaustavlja na slovu I. »To je Victor!« kaže Hannah. »To je Victor! Udat ćeš se za Victora!« Jane nije ni pokušala utišati svoju sestru. Ovo je bilo predobro da...

Strelica se zaustavila na slovu S. S? »Ovo je krivo«, kaže Jane. »Ovo mora biti krivo...« »Nemoj stati. Daj da vidimo tko je.« Ako nije bio Victor, nije ga poznavala. A kojem dečku ime počinje s Vis...

Jane se borila sa strelicom da je okrene u drugom smjeru, ali ona je ustrajno krenula prema slovu H. Zatim O, U te ponovno S. Vishous.

Užas se uvukao unutar Janeinih prsa. »Rekla sam ti da je pokvareno«, Hannah progunđa. »Tko se zove Vishous?« Jane je odvratila pogled od ploče i nemoćno pala na jastuke.

Ovo je bio najgori rođendan do sada.

SV

~ 10 ~

»Možda da ponovno probamo«, kaže Hannah. Vidjevši da Jane oklijeva, namrštila se. »Ajde. I ja želim odgovor. To je jedino pošteno.« »Što ću dobiti za Božić?« upitala je Hannah.

Strelica se ne pomakne. »Pokušaj s pitanjem na da ili ne da je pokreneš«, kaže Jane još uvijek u šoku zbog riječi koju je dobila. Možda je ploča imala problema s pravopisom? »Hoću li išta dobiti za Božić?« pita Hannah.

Strelica je zaškripila. »Nadam se da je konj«, Hannah prošapće dok je strelica kružila. »To sam trebala pitati.« Strelica stane na ne. Obje su se zabuljile u strelicu. Hannah se obgrli rukama. »Ali ja želim poklone.« »To je samo igra«, kaže Jane zatvorivši ploču. »Uostalom, ploča je stvarno pokvarena. Pala mi je.« »Želim poklone.« Jane je ispružila ruke i zagrlila sestru. »Ne brini se zbog glupe ploče, Han. Ja ću ti sigurno nešto pokloniti za Božić.« Nakon što je Hannah otišla, Jane se ponovno uvukla među plahte.

Glupa igra. Glupi rođendan. Glupo sve.

Dok je zatvarala oči, shvatila je da još uopće nije otvorila sestrinu čestitku. Ponovno je upalila svjetlo te ju je uzela s noćnog stolića. Unutra je pisalo: Uvijek ćemo se držati za ruke! Volim te. Hannah Onaj odgovor o božičinim poklonima bio je skroz pogrešan. Svi su voljeli Hannu te joj nešto poklanjali. Čak je u nekim prilikama znala pokolebati oca, a to nitko nije mogao. Sigurno će dobiti poklone.

Glupa igra...

Nakon nekog vremena Jane je zaspala. Valjda jest, jer ju je Hannah probudila. »Jesi O. K.?« upitala je Jane, sjedajući u krevetu. Njezina je sestra u svojoj spavaćici stajala pokraj kreveta s neobičnim izrazom lica. »Moram ići.« Hannin glas bio je tužan. »Na zahod? Je li ti zlo?« Jane odgurne pokrivače. »Idem s t...« »Ne možeš.« Hannah uzdahne. »Moram ići.« »Pa, kad završiš to što god moraš, vrati se ovdje i spavaj ako želiš.« Hannah pogleda prema vratima. »Strašno je.« »Da, biti bolestan je strašno. Ali ja sam uvijek uz tebe.«

SV

~ 11 ~

»Moram ići.« Kad ju je Hannah ponovno pogledala, izgledala je nekako... nekako odraslo. Nikako nalik na desetogodišnju djevojčicu. »Pokušat ću se vratiti. Dat ću sve od sebe.« »Hm... O. K.« Možda je imala vrućicu ili nešto. »Hoćeš li probuditi majku?« Hannah odmahne glavom. »Želim vidjeti samo tebe. Spavaj.« Nakon što je Hannah otišla, Jane je utonula natrag u jastuke. Pomislila je otići do kupaonice provjeriti što je s njezinom sestrom, ali san ju je shrvao prije nego je uspjela ostvariti svoj naum.

Sljedeće jutro Jane je probudio hitar bat teških koraka u hodniku. U prvi mah je pretpostavila da je netko ispustio nešto što će ostaviti mrlju na sagu, stolcu ili poplunu. Ali tada su se na kolnom prilazu začule sirene ambulantnih vozila.

Jane je ustala iz kreveta, pogledala kroz prozor, a zatim glavom izvirila u hodnik. Njezin je otac na donjem katu razgovarao s nekime, a vrata Hannine sobe bila su otvorena.

Jane se na prstima uputila preko orijentalnog saga, pomislivši kako se njezina sestra obično ne budi ovako rano subotom ujutro. Znači da joj stvarno nije dobro.

Zastala je na dovratku. Hannah je mirno ležala na svom krevetu, pogleda uperenog prema stropu, kože bijele poput plahti na kojima je bila ispružena.

Nije treptala.

Na suprotnom kraju sobe, što dalje od Hanne, na prozorskoj dasci sjedila je njihova majka, a ispod nje po podu se rasula njezina svilena kućna haljina boje bjelokosti. »Vrati se u krevet. Odmah.« Jane je potrčala u svoju sobu. Prije nego što je zatvorila vrata, ugledala je svog oca kako se s dvojicom muškaraca u tamnoplavim uniformama uspinje po stepenicama. Govorio je važno te je začula neke riječi kao urođena srčana nešto.

Jane je uskočila u svoj krevet i plahtom prekrila glavu. Dok je drhtala u tami, osjećala se jako malom i jako uplašenom.

Ploča je bila u pravu. Hannah neće dobiti poklone za Božić niti će se udati za ikoga.

Ali Janeina mlada sestra održala je obećanje. Vratila se.

SV

~ 12 ~

Prvo poglavlje »Baš mi ova kravlja koža nikako ne leži.« Vishous je podignuo pogled od svoje gomile kompjutora. Butch O’Neal stajao je nasred dnevne sobe u Rupi u kožnim hlačama s izrazom nemojmezajebavati na faci. »Tijesne su ti?« upitao je V. svog cimera. »Nije u tome stvar. Bez uvrede, ali ovo furaju Village People.« Butch ispruži svoje masivne ruke i okrene se u krug, te njegova gola prsa uhvate svjetlo. »Mislim, daj molim te.« »Služe za borbu, ne za modu.« »Kao i kiltovi, ali nije da si me vidio u jednome.« »Hvala Bogu na tome. Ne bi to mogao isfurati s tim oksericama.« Butch namjesti nezainteresiranu grimasu. »Možeš mi popušiti.« Da bar, pomisli V. Stresavši se, posegnuo je za vrećicom svoga turskog duhana. Dok je vadio rizlu, i punio je duhanom te je zamatao u cigaretu, činio je ono što je morao većinu vremena: podsjećao se da je Butch sretno združen s ljubavlju svog života, a čak i da nije, tip nije igrao za tu momčad. Dok je palio cigaretu i udisao dim, V. je pokušao ne gledati murjaka, ali u tome nije uspio. Jebeni periferni vid. Uvijek bi ga zajebao. Čovječe, stvarno je bio perverzna nakaza.

Pogotovo uzevši u obzir koliko su njih dvojica bili bliski. U posljednjih devet mjeseci, V. se zbližio s Butchem više nego i s kim drugim u svih tristo godina življenja i disanja. Živio je s mužjakom, opijao se s njim, vježbao s njim. Prošao s njim kroz smrt i život, i proročanstva i prokletstva. Pomogao promijeniti zakone prirode kako bi frajera pretvorili u vampira, a zatim ga izliječio nakon njegova obračuna s njihovim rasnim neprijateljem.Također, predložio ga je za člana Bratstva i stajao pokraj njega dok se združivao sa svojom šelan.

Dok je Butch hodao naokolo kao da se pokušava osjećati udobnije u kožnim hlačama, V. je zurio u sedam slova koja su na starom engleskom bila urezana u njegova leđa: Marissa. V. je urezao oba slova A, a na kraju su i dobro ispala, usprkos činjenici da mu se ruka tresla cijelo vrijeme. »Da«, kaže Butch. »Nisam baš siguran da mi odgovaraju.« Nakon obreda združivanja, V. se maknuo iz Rupe na jedan dan kako bi sretni par mogao uživati u privatnosti. Prešao je preko dvorišta kompleksa te se zatvorio u gostinsku sobu u velikoj kući s tri boce Grey Goosea.

Napio se kao čep, kao zemlja, ali nije uspio u svojoj namjeri da se

SV

~ 13 ~

onesvijesti. Istina ga je nesmiljeno držala budnim: V. je bio vezan za svog cimera na način koji je istodobno komplicirao stvari, a svejedno nije mijenjao ništa. Butch je znao što je na stvari. Dovraga, bili su najbolji prijatelji i tip je bio u stanju iščitati V.a bolje od ikoga. I Marissa je znala jer nije bila glupa. I Bratstvo je znalo jer ti idioti nisu bili u stanju čuvati tajnu.

Oni su s time bili O. K. On nije. Nije mogao podnijeti osjećaje. Ni sebe. »Hoćeš isprobati ostatak opreme?« upitao ga je izdahnuvši dim. »Ili želiš još malo tuliti zbog hlača?« »Nemoj da ti pokažem srednji prst.« »Zašto bih te spriječio u tvome omiljenom hobiju?« »Zato što me prst već lagano boli.« Butch je krenuo prema jednom od kauča i podignuo prsni pojas. Namaknuvši ga na svoja široka ramena, koža je savršeno iscrtala konture njegova torza. »Jebote, kako si postigao da tako dobro pristaje?« »Izmjerio sam te. Sjećaš se?« Butch ga je zakopčao, zatim se sagnuo i prstima prešao preko poklopca crne lakirane kutije. Zaustavio se na zlatnom simbolu Bratstva crnog bodeža, a zatim pratio pismena Starog jezika koja su kazivala Dhestroyer, potekao od Wratha, sin Wrathov. Butchevo novo ime. Butchevo staro, plemenito podrijetlo. »O, jebote, otvori više.« V. je ugasio cigaretu, zamotao novu te je ponovno upalio. Čovječe, dobro je što vampiri ne obolijevaju od raka. U posljednje vrijeme pušio je jednu za drugom, kao zatvorenik. »Ajde.« »Još uvijek ne mogu vjerovati.« »Otvori više prokletu kutiju.« »Stvarno ne…« »Otvori je.« U ovom trenutku V. je već toliko bio na iglama da je bio u stanju levitirati nad stolcem.

Murjak je aktivirao mehanizam za zaključavanje od čistog zlata i podignuo poklopac. Na crvenom satenu bila su položena četiri jednaka bodeža crne oštrice, svaki točno izbalansiran prema Butchevim mjerama te izbrušen do smrtonosne oštrine. »Blažena Djevice, Majko božja…Prekrasni su.« »Hvala«, rekao je V. otpuhujući još jedan dim. »Znam ja štošta.« Murjakove smeđe oči sijevnule su preko sobe. »Ti si ih napravio za mene?« »Da, ali nije to neka velika stvar. Radim ih za sve nas.« V. podigne svoju desnu ruku u rukavici. »Kao što znaš, idemi s vatrom.« »V …hvala ti.«

SV

~ 14 ~

»Kako god. Kao što rekoh, ja sam frajer za oružje. Radim ih cijelo vrijeme.« Da…ali možda s malo manje truda. Na Butchevima je proveo četiri cijela dana. Od šesnaesterosatnih maratona tijekom kojih je svojom prokletom rukom obrađivao čelik boljele su ga oči i leđa, ali dovraga i sve, morali su biti vrijedni mužjaka koji će njima baratati. Još uvijek nisu bili dovoljno dobri.Murjak je blistavih očiju uhvatio bodež. »Isuse…ovo je savršeno.« Zamahnuo je nekoliko puta ispred prsa. »Nikad nisam držao u ruci nešto tako dobro balansirano. A držak. Bože… savršeno.« Pohvala je obradovala V.a više od bilo koje do sada. Stoga mu je to užasno išlo na živce. »Da, pa i trebaju biti takvi, zar ne?« Ugasio je cigaretu u pepeljari, samljevši slabi žar na vrhu. »Nema smisla da se boriš s parom nožića s TV prodaje.« »Hvala ti.« »Kako god.« »V., ozbiljno« »Neka te to ne jebe.« Nakon što je izostao zajedljivi komentar, on podigne pogled.

Sranje.

Butch je stajao ravno ispred njega, smeđih očiju punih razumijevanja, za koje se V. nadao da ga tamo neće biti. V. spusti pogled na svoj upaljač. »Kako god, murjače, to su samo noževi.« Vrh crne oštrice kliznuo je ispod V.ove brade, upravljajući mu glavu prema gore. Kako je bio prisiljen suočiti se s Butchevim pogledom, V.ovo tijelo se napelo. A zatim zadrhtalo. Stajali su tako povezani nožem i Butch reče: »Prekrasni su.« V. zatvori oči, prezirući se. A zatim se namjerno naslonio ooštricu kako bi mu zarezala vrat. Progutavši nalet boli, zadržao ga je u utrobi, kao podsjetnik da je sjebana nakaza, a nakaze su zaslužile bol. »Vishous, pogledaj me.« »Pusti me na miru.« »Natjeraj me.« U djeliću sekunde V. je bio gotovo spreman baciti se na tipa, bio je u stanju odalamiti toga gada. Ali tada je Butch rekao: »Samo ti želim zahvaliti za nešto dobro što si napravio. Nikakva jebena drama.« Nikakva jebena drama? V.ove oči širom su se raširile te osjeti kako mu pogled isijava. »To je sranje. Zbog razloga kojih si vrlo jebeno svjestan.«

SV

~ 15 ~

Butch je povukao oštricu, spustivši ruku, te V. osjeti kako mu niz vrat teče kapljica krvi. Bila je topla…i nježna poput poljupca. »Nemoj reći da ti je žao«, promrmljao je V. u tišini. »Mogao bih postati nasilan.« »Ali kad jest.« »Nema ti čega biti žao.« Čovječe, nije mogao više podnijeti živjeti s Butchem. S Butchem i Marissom, zapravo. Ubijao ga je taj neprekidni podsjetnik na ono što nije mogao imati i nije smio željeti. I sam Bog zna da je bio već u dovoljno lošem stanju. Kad je posljednji put prospavao cijeli dan? Nije već tjednima i tjednima. Butch je spremio bodež u korice na prsnom pojasu s drškom nadolje. »Ne želim da se osjećaš povrijeđeno…« »Mi o ovome više nećemo pričati.« Prislonivši kažiprst na vrat, V. je zaustavio krv koju je sam pustio oštricom. Polizao ju je i u istom su se trenu otvorila vrata podzemnog tunela, a miris oceana ispunio je Rupu. Marissa se pojavila iza ugla, kao i obično nalikujući na Grace Kelly. S dugom plavom kosom i delikatnom građom lica, unutar rase bila je poznata kao velika ljepotica, pa je čak i V. koji nije volio taj tip morao iskazati svoje divljenje. »Zdravo, dečki«, Marissa je stala i zabuljila se u Butcha. »Bože blagi…vidi ti te hlače.« Butch se trznuo. »Da, znam. One…« »Možeš malo doći ovdje?« Krenula je unatrag u hodnik prema njihovoj spavaćoj sobi. »Trebam te na minutu. Ili deset.« Butchev miris vezivanja planuo je u bezglasnu riku, a V. je i više no dobro znao da se mužjakovo tijelo ukrućivalo za seks. »Mala, tvoj sam koliko god me trebaš.« Izlazeći iz sobe, murjak je bacio pogled preko ramena. »Ove kožne hlače su super. Reci Fritzu da želim još pedeset pari.

Odmah.« Nakon što je ostao sam, Vishous se nagnuo prema liniji i pojačao do daske Music Is My Savior od MIMSa. Dok je treštao rap, pomislio je kako je prije glazbom pokušavao utišati tuđe misli. A sada nakon što su mu vizije presušile i cijela ta priča s čitanjem misli samo nestala?! Sad je teškim bas ritmom pokušavao zaglušiti zvukove vođenja ljubavi iz cimerove sobe. V. je protrljao lice.

Stvarno se trebao maknuti odavde. Neko vrijeme pokušavao ih je

SV

~ 16 ~

nagovoriti da se odsele, ali Marissa je zaključila da je Rupa »udobna« te da joj se sviđa živjeti ovdje. Što je očito bila laž. Polovica dnevne sobe otpadala je na stolni nogomet, televizija je po cijele dane i noći bila na sportskim kanalima i uvijek je svirao hard core rap.

Hladnjak je bio ratno polje sa žrtvama meksičke hrane i sendviča koji su se raspadali. Grey Goose i Lagavulin bile su jedine tekućine u kući.

Književno štivo svodilo se na sportske novosti…i, pa stražnju stranicu sportskih novosti. To defnitivno nije bilo neodoljivo gnjezdašce. Kuća je bila kombinacija studentskog doma i svlačionice. Koju je uredio neki bejzbol igrač. A što se Butcha tiče? Kad je V. tipu predložio neku malu radnu akciju preseljenja, murjak mu je preko kauča dobacio blijedi pogled, jednom odmahnuo glavom i otputio se u kuhinju po još Lagavulina.

V. je odbijao pomisao da ostaju ovdje zato što su zabrinuti za njega ili tako neko sranje. Ta ideja dovodila ga je do ludila. Ustao je. Ako su se trebali razdvojiti, on je bio taj koji je trebao učiniti prvi korak. Problem je bio u tome što je Butcheva neprestana prisutnost bila nezamisliva. Bolje muka kroz koju je prolazio sada, nego izgon.

Pogledao je na sat i zaključio kako je vrijeme da podzemnim tunelom krene prema velikoj kući. Iako je ostatak Bratstva crnog bodeža živio u toj kamenitoj grdosiji u susjedstvu, praznih soba bilo je napretek. Možda bi bilo dobro isprobati jednu malu. Na nekoliko dana. Od same pomisli okrenuo mu se želudac.Na putu prema vratima, uhvatio je miris vezivanja koji je strujao iz Butcheve i Marissine sobe. Od pomisli na ono što se tamo događa uzavrela mu je krv, dok mu se od srama ledila koža.

Uz psovku je prišao svojoj kožnoj jakni i izvadio mobitel. Prsa su mu se stezala dok je tipkao broj, ali barem je imao osjećaj da čini nešto u vezi s tom svojom opsesijom. Javio se hrapavi ženski glas čiji je pozdrav V. grubo prekinuo. »U suton. Večeras. Znaš što trebaš obući, a kosa ti neće pokrivati vrat. Što ti na to odgovaraš?« Pokorno je zaprela. »Da, moj lheage.« V. je poklopio, bacio mobitel na stol, a zatim promatrao kako odskače i zaustavlja se uz jednu od njegovih tipkovnica. Submisivna ženka koju je odabrao za večeras voljela je osobitu grubost. A on će joj to i dati. Jebote, stvarno je bio perverznjak. Do srži. Dokazano nastran bez trunke kajanja… koji je nekako postao popularan unutar rase upravo zbog toga što je bio. Čovječe, to je bilo apsurdno, no opet, ukusi i motivacije ženki uvijek su bili bizarni. A njegova fina reputacija bila mu je jednako nevažna kao i njegove

SV

~ 17 ~

submisivne ženke. Jedino što je bilo važno jest da ima volontere za ono što mu je trebalo u seksualnom smislu. Ono što se govorilo o njemu, ono što su ženke morale vjerovatio njemu, bila je samo oralna masturbacija za usta koja nisu bila dovoljno zaposlena.

Dok je prolazio kroz podzemni tunel prema velikoj kući, bio je već poprilično nadrkan. Zbog glupog rasporeda smjena koje je Bratstvo uvelo, večeras nije bio njegov red na terenu i to nije podnosio. Radije bi lovio i ubijao nemrtve ubojice svoje rase nego nezaposleno sjedio na guzici.

Ali postojali su načini kako se riješiti frustracija od kojih je boljela glava.Tome je služilo remenje i tijela koja su se dobrovoljno podavala.

Phury je ušetao u golemu kuhinju u velikoj kući, zaustavivši se u mjestu kao je pred sobom vidio nesreću s krvavim posljedicama: tabani su mu se zalijepili za pod, dah zastao, a srce preskočilo jedan udarac, nakon čega je počelo tući kao ludo. Uhvaćen je prije nego što je uspio pobjeći kroz vrata. Bella, šelan njegova brata blizanca, podignula je pogled i nasmiješila se. »Hej.« »Bok.« Otiđi. Odmah.

Zamahnula je nožem nad pečenom puricom koju je rezala. »Želiš li i ti sendvič?« »Molim?« upitao je kao idiot. »Sendvič.« Oštricu noža uperila je prema kruhu, gotovo praznoj staklenki majoneze, zelenoj salati i rajčicama. »Sigurno si gladan. Nisi jeo mnogo pri posljednjem obroku.« »Oh, da…ne…nisam gladan…« Izdao ga je njegov želudac zaurlavši poput gladne zvijeri što je i bio.

Gade.

Bella je zamahnula glavom i nastavila s purećim prsima. »Uzmi tanjur i sjedni.« O. K., ovo je bila posljednja stvar koja mu je trebala. Bilo bi bolje da ga živog pokopaju nego da mora sam sjediti s njom u kuhinji dok mu ona svojim lijepim rukama priprema obrok. »Phury«, rekla je ne podižući pogled. »Tanjur. Sjedaj. Odmah.« Iako je bio iz ratničke krvne loze i član Bratstva, te unatoč činjenici da je bio teži od nje dobrih četrdesetak kilograma, poslušao ju je jer je pred njom bio nemoćan i slab. Šelan njegova brata blizanca…trudna šelan njegova brata blizanca… njoj Phury nije ništa mogao odbiti. Nakon što je

SV

~ 18 ~

gurnuo svoj tanjur do njezina, sjeo je preko putanje za granitni element na sredini kuhinje, upozorivši se da ne gleda njezine ruke. Sve će biti dobro, samo ako ne gleda njezine duge, elegantne prste i kratke sjajne nokte i način na…

Sranje. »Kažem ti«, rekla je režući još mesa: »Zsadist želi da budem velika kao kuća. Ako će me još trinaest mjeseci daviti da jedem, neću više stati u bazen.

Jedva više stanem u hlače.« »Izgledaš dobro.« Dovraga, izgledala je savršeno, s dugom, tamnom kosom i očima boje safira te visokim i utegnutim tijelom. Mlado koje je bilo u njoj nije se naziralo ispod vrećaste majice, ali njezina trudnoća bila je očita po sjaju njezine kože i u načinu na koji je često rukom doticala trbuh. Njezino stanje bilo je također vidljivo po nemiru u Z.ovim očima kad god je bio u njezinoj blizini. Budući da su vampirske trudnoće imale visok postotak smrtnosti majke ili djeteta, bile su i blagoslov i prokletstvo za helrena koji se vezao za svoju ženku. »Osjećaš li se dobro?« upitao je Phury. Na kraju krajeva, nije se jedino Z. brinuo za nju. »Uglavnom. Umaram se, ali nije to sve tako loše.« Polizala je vrhove prstiju, a zatim zgrabila staklenku majoneze. Dok je hvatala ostatke, nož je zveckao kao novčići koje netko trese u staklenci. »Iako me Z. izluđuje. Odbija se hraniti.« Phury se sjetio okusa njezine krvi pa je odmaknuo pogled jer su mu se očnjaci počeli izduživati. Njegovi osjećaji prema njoj nisu bili časne naravi, ni malo, a kao mužjak koji se uvijek ponosio svojom plemenitom naravi, nikako nije mogao pomiriti svoje osjećaje sa svojim principima. A ono što je on osjećao definitivno nije bilo uzvraćeno. Jednom se hranio od nje jer mu je to očajnički trebalo, a ona je bila ženka od posebne vrijednosti.

To nije bilo zato što ga je uzdržavala krvlju, niti zato što je žudjela za njim. Ne, sve to bilo je za njegova blizanca. Od prve noći kada je upoznala Z.a, on ju je osvojio, a sudbina se pobrinula za to da ona bude ta koja će ga spasiti iz pakla u kojem je bio zatočen. Phury je možda spasio njegovo tijelo nakon stoljeća u službi krvnog roba, ali Bella je oživjela njegov duh. Što je naravno bio još jedan razlog zbog kojeg ju je trebalo voljeti.

Dovraga, poželio je udahnuti svoj crveni dim. Ostavio je svoju zalihu na gornjem katu. »Pa, kako si ti?« upitala je razdijelivši tanke kriške puretine, i zatim ih prekrivši listovima salate. »Imaš li još uvijek problema s novom protezom?«

SV

~ 19 ~

www.balkandownload.org »Malo je bolje, hvala.« Tehnologija je bila svjetlosnim godinama od one prije jednog stoljeća, ali uzevši u obzir koliko se borio, gubitak njegove potkoljenice bio je konstantan problem. Gubitak noge…da, bome ju je izgubio. Propucao ju je kako bi spasio Z.a od one lude kučke od njegove Gospodarice. Žrtva je bila vrijedna.

Kao što je i žrtvovanje njegove vlastite sreće bilo vrijedno toga što je Z. sa ženkom koju su obojica voljela.

Bella je prekrila sendviče drugom kriškom kruha, a zatim gurnula tanjur preko granitne površine. »Izvoli.« »Ovo je baš ono što mi je trebalo.« Posebno je uživao u trenutku u kojem je zario zube u meki kruh koji se trgao poput mesa. Dok je gutao, pogodio ga je trenutak tužne radosti shvativši da je pripremila taj obrok za njegov želudac i da je to učinila s određenom vrstom ljubavi. »Dobro. Drago mi je.« Zagrizla je u svoj sendvič. »Pa…već te dan, dva želim nešto pitati.« »Da? Što?« »Kao što znaš, radim s Marissom u Sigurnoj kući. To je tako sjajna organizacija koju vode sjajni ljudi…« Uslijedila je duga pauza…i on se pripremi za nastavak. »Uglavnom, u savjetovalište za ženke i njihove mlade došla je nova socijalna radnica.« Pročistila je grlo. Obrisala usta papirnatim ručnikom. »Stvarno je divna. Topla,duhovita. Mislila sam da bi možda…« O, Bože. »Hvala, ali ne.« »Stvarno je strašno draga.« »Ne, hvala.« Dok mu se koža smežuravala uz tijelo, jeo je kao da ga gone. »Phury … znam da me se ne tiče, ali što je s tim celibatom?« Sranje. Brže s tim sendvičem. »Možemo li promijeniti temu?« »To je zbog Z.a, je l’ da? Zato nikada nisi bio sa ženkom. To je tvoja žrtva prema njemu i njegovoj prošlosti.« »Bella…molim te…« »Imaš više od dvjesto godina i vrijeme je da počneš misliti ina sebe. Z. nikada neće biti potpuno normalan i nitko to ne zna bolje od tebe i od mene.

Ali sada je mnogo stabilniji. I s vremenom će biti još zdraviji.« Istina, no samo ako Bella preživi tu trudnoću: dok ne prođe kroz porod i ne ostane zdrava, njegov brat još uvijek nije na sigurnome. A nije ni Phury.»Dopusti mi da vas upoznam…« ~ 20 ~

»Ne.« Phury je ustao žvačući kao krava. Lijepo ponašanje za stolom bilo je važno, ali ovaj razgovor trebalo je prekinuti prije nego što mu eksplodira glava. »Phury …« »Ne želim ženu u svom životu.« »Phury, bio bi divan helren.« Obrisao je usta kuhinjskom krpom i rekao na Starom jeziku: »Hvala na ovom obroku spravljenom od tvojih ruku. Mirna večer, Bella, ljubljena družice mog brata blizanca, Zsadista.« Osjećao se loše što nije pomogao pospremiti kuhinju, no nakon što se provukao kroz vrata kuhinje u blagovaonicu, zaključio je da je i to bolje od puknuća aneurizme. Negdje kod polovice stola dugačkoga 9 metara ponestalo mu je snage, pa je nasumce izvukao stolac i utonuo u njega. Čovječe, srce mu je nabijalo. Kada je podignuo pogled, s druge strane stola stajao je Vishous zureći u njega. »Kriste!« »Brate, malo si napet.« Visok metar i devedeset, te sin velikog ratnika poznatog jedino pod imenom Krvnik, V. je bio impresivan mužjak. Zbog ledeno bijelih šarenica obrubljenih plavom bojom, uglatog lukavog lica i crne kose, moglo ga se smatrati lijepim. Ali zbog kozje bradice i upozoravajućih tetovaža na sljepoočnici izgledao je zao. »Nisam napet. Nikako.« Phury je raširio ruke na uglačanom stolu, razmišljajući o jointu koji će zapaliti čim uđe u svoju sobu. »Zapravo sam baš tebe tražio.« »Da?« »Wrathu se nije svidjela atmosfera na današnjem sastanku.« Blago rečeno. V. i kralj zakačili su se oko nekoliko stvari, a prepirke su bile česte. »Večeras nitko nije na terenu. Kaže da nam treba malo odmora.« V. je podignuo obrve, zbog čega je izgledao pronicavije od duple doze Einsteina. Njegova aura genijalnosti nije se svodila samo naizgled. Tip je govorio šesnaest jezika, iz čiste zabave je programirao kompjutorske igrice, te je bio u stanju riječ po riječ izrecitirati svih dvadeset svezaka Kronika. U usporedbi s njim, Stephen Hawking izgledao je kao učenik tehničke škole. »Svi?« upita V. »Da. Ja sam mislio skočiti do ZeroSuma. Ideš sa mnom?« »Upravo sam se dogovorio za večeras.« Ah, da, V.ov nekonvencionalni seksualni život. Čovječe, on i V. bili su na sasvim drugim stranama seksualnog spektra: on nije znao ništa, dok je

SV

~ 21 ~

Vishous proučio sve, a većinu do ekstrema…njegovo iskustvo bilo je poput šumskog puta, a V.ovo poput autoceste. I to nije bila jedina razlika među njima. Razmislivši o tome, shvatio je da njih dvojica zapravo nisu imali ništa zajedničko. »Phury?« Lecnuo se. »Oprosti, što?« »Kažem da sam te jednom sanjao. Prije dosta godina.« O, Bože.

Zašto odmah nije otišao u svoju sobu? Do sada je već mogao pušiti. »Je li?« V. je gladio svoju kozju bradicu. »Stajao si na križanju puteva usred polja bjeline. Dan je bio olujan… da, dosta je sijevalo. Ali nakon što si uzeo oblak s neba te njime omotao zdenac, kiša je prestala padati.« »Zvuči poetično.« I koje olakšanje. Većina V.ovih vizija bile su čisti horor. »Besmisleno je.« »Ništa što ja vidim nije besmisleno i ti to znaš.« »Tada alegorično. Kako itko može omotati zdenac?« Phury se namršti. »I zašto mi to sada govoriš?« V.ove crne obrve nadvile su se nad njegovim svijetlim očima. »Ja…Bože, nemam pojma. Jednostavno sam ti to morao reći.« Sa strašnom psovkom krenuo je prema kuhinji. »Je li Bella još uvijek tamo?« »Kako si znao da…« »Uvijek izgledaš uništeno nakon što je vidiš.

SV

~ 22 ~

Drugo poglavlje Nakon pola sata i jednog purećeg sendviča, V. se materijalizirao na terasi svoga privatnog penthousea u centru grada. Noć je bila gadna, hladna kao ožujak i mokra kao travanj, s oštrim vjetrom koji se klatio poput agresivnog pijanca. Prizor Caldwellskog mosta i grada kako sjaji u noći bio mu je dosadan. Očekivao je da će tako biti i s večerašnjom zabavom.

Zaključio je da je poput starog ovisnika o kokainu. Osjećaj je prije bio jak, ali sada je zadovoljavao želju bez nekoga naročitog entuzijazma. Samo žudnja bez zadovoljenja.

Položivši dlanove na ogradu i nagnuvši se preko nje, u lice je dobio nalet ledenog vjetra, zbog čega mu je kosa vijorila kao kakvoj manekenki ili tako čemu. Ili možda... prije kao nekom strip junaku. Da, to je ipak bolja usporedba.

Iako, on bi tada bio negativac, zar ne?

Shvatio je da je dlanovima gladio uglačani kamen kao da ga miluje.

Ograda je bila viša od jednog metra te je opasivala zgradu poput ruba pladnja za posluživanje. Rub je bio širok malo manje od metra, savršen da se s njega skoči u prozračan preludij od devet metara zraka prije jebenog zagrljaja smrti.

E, taj prizor ga je više zanimao.

Iz prve ruke je znao koliko je taj slobodni pad bio sladak. Kako je snaga vjetra udarala o prsa otežavajući disanje. Kako su oči suzile, a suze se penjale uz sljepoočnice umjesto da teku niz obraze. Kako se tlo žurilo pružiti ti dobrodošlicu, kao domaćin pozivajući te na zabavu.

Nije bio siguran je li bila mudra odluka što se ipak odlučio spasiti nakon što je ono jednom skočio. U posljednji se trenutak ipak dematerijalizirao ponovno na terasu. Nazad u... Butchev zagrljaj.

Jebeni Butch. Sve se uvijek svodilo na toga kurvinog sina, zar ne?

V. se othrvao još jednom porivu za skakanjem, te je umom otvorio prva klizna vrata. Tri staklene stijene penthousea bile su otporne na metke, ali propuštale su sunčevu svjetlost. Čak i da nisu, teško da bi tamo ostajao tijekom dana. To nije bio dom.

Nakon što je ušao unutra, to mjesto i razlozi zbog kojih se njime koristio pritisnuli su ga kao da su ovdje vladali drugačiji zakoni gravitacije. Zidovi, strop i mramorni podovi, koji su se protezali u ovoj golemoj prostoriji, bili su crne boje. Kao i stotine svijeća koje je mogao upaliti umom. Jedina stvar koja se mogla smatrati pokućstvom bio je golemi bračni krevet kojim se nikada nije koristio. Ostalo je bila oprema: stol s remenjem. Lanci

SV

~ 23 ~

pričvršćeni o zid. Maske i loptice za usta, bičevi, korbači i lanci. Ormarić pun utega za bradavice, čeličnih kvačica i oruđa od nehrđajućeg čelika.

Sve za ženke.

Skinuo je svoju kožnu jaknu i bacio je na krevet, a zatim je skinuo i majicu. Tijekom seansi nikada nije skidao svoje kožne hlače. Submisivne ženke nikada ga nisu vidjele potpuno gologa.

Nije nitko osim njegove braće tijekom rituala u Grobnici, a to je bilo samo zato što su to rituali zahtijevali. Kako je izgledao tamo dolje nije bila ničija jebena stvar.

Svijeće su bljesnule na njegovu zapovijed, te se tekuća svjetlost odbila od sjajnog poda prije no što ju je upio crni svod stropa. Atmosfera nije bila nimalo romantična.

To mjesto bila je pećina u kojoj su se grešne stvari izvodile na onima koje su bile voljne, a svjetlost je bila tu kako bi osigurala pravilne položaje kože, metala, ruku i očnjaka.

Usto, svijećama se koristilo i u druge svrhe osim za osvjetljenje.

Otišao je do bara, nalio si pola čaše Grey Goosea te se na naslonio na kratki šank. Bilo je onih unutar rase koje su mislile da je dolazak ovdje i izdržavanje odnosa s njime bila vrsta inicijacije. Bilo je nekih koje su mogli postići zadovoljenje jedino s njim. No ponajviše je bilo onih koje su željele istražiti kombinaciju seksa i boli.

Ovaj istraživački tip najmanje ga je zanimao. Obično nisu mogle izdržati pa bi već na pola seanse iskoristile sigurnu riječ ili sigurni znak rukom koje im je dao. Uvijek ih je spremno puštao, iako suze zbog kojih je trebalo tješiti nikada nisu bile njegove. Devet od deset puta poželjele su probati ponovno, ali to nikako nije išlo. Ako ih je jednom bilo tako lako slomiti, vrlo vjerojatno će se slomiti ponovno, a njega nije zanimalo treniranje lake kategorije. One koje su mogle izdržati zvali su ga Iheage te ga obožavale, a njega je bolio kurac za njihovu naklonost. Oštricu u njemu trebalo je otupiti, a njihova su tijela bila taj kamen. Kraj priče.

Odšetao je do zida i uzeo u ruku čelični lanac, zatim ga je pustio da mu klizi kroz dlan kariku po kariku. Iako je po prirodi bio sadist, nije ga uzbuđivalo ozljeđivanje njegovih submisivnih ženki. Svoju sadističku stranu zadovoljavao je ubijanjem degrada.

On je tražio kontrolu nad umom i tijelom. Seksualne ili druge stvari koje im je činio, stvari koje je govorio, što ih je tražio da odjenu... sve je to bilo pažljivo podešeno za efekt. Naravno da je u to bila uključena bol i one su zapomagale od straha i osjećaja ranjivosti. Ali preklinjale su ga za još. Što im je i pružao, ako mu se dalo.

SV

~ 24 ~

Bacio je pogled na maske. Uvijek im je stavljao maske i nikada ga nisu smjele dodirnuti osim ako im nije rekao gdje, kako i čime. Bilo je neobično da tijekom seanse doživi orgazam, a ako se to dogodilo, submisivnim ženkama to je služilo na čast. A ako se hranio, bilo je to samo zato što je morao.

Nije ponižavao one koje su dolazile ovdje i nikada ih nije tražio da čine gadosti za koje je dobro znao da neki dominantni vole. Ali nije ih tješio ni na početku, sredini ili kraju, a seanse su bile uređene potpuno po njegovim uvjetima. Rekao bi gdje i kada, a za nekakve ljubomorne ispade letjelo se van. I to zauvijek.

Pogledao je na sat, podignuvši mhis koji je okruživao penthouse. Ženka koja je večeras trebala doći mogla ga je pratiti jer se prije dva mjeseca hranio iz njezine vene. Kad bi završio s njom, brisao joj je sjećanje o lokaciji na kojoj se nalazila.

Iako bi se sjećala što se događalo. Bila bi obilježena seksom. Ženka se materijalizirala na terasi i on se okrene. Iza kliznih vrata bila je bezimena obla sjenka u crnom kožnom korzetu i dugoj i širokoj crnoj suknji. Njezina tamna kosa bila je podignuta visoko na glavi kako je zatražio.

Znala je da treba čekati. Da ne smije kucati.

Umom je otvorio vrata, ali također je znala i da ne smije ući unutra dok je ne pozove.

Odmjerio ju je pogledom te uhvatio njezin miris. Bila je skroz uzbuđena.

Njegovi su se očnjaci produžili, ali ne zbog mokrog užitka među njezinim nogama. Morao se hraniti, a ona je bila ženka s venama, te s raznim mjestima s kojih je mogao piti. Bila je to čista biologija, ne očaranost.

V. je ispružio ruku i pozvao je prstom. Prišla je bliže tresući se, i to je bilo pametno. Večeras je bio u osobito grubom raspoloženju. »Skini tu suknju«, rekao je. »Ne sviđa mi se.« Isti čas ju je otkopčala te se ona u naletu satena stropošta na pod. Ispod nje nosila je crne podvezice i crne najlonke obrubljene čipkom. Nije nosila gaćice.

Hmmm... da. Bodežom će odrezati te podvezice s njezinih bokova.

U nekom trenutku, V. je odšetao do zida, odabravši masku sa samo jednim otvorom. Ako je željela zrak, morat će disati na usta.

Bacivši joj masku, rekao je: »Stavi to. Sad.« Pokrila je lice bez riječi. »Popni se na stol.«

SV

~ 25 ~

Nije joj pomogao dok se nespretno uspinjala, promatrajući je znajući da će se sama snaći. Uvijek bi se snašle. Ženke kao što je bila ova uvijek su nalazile put do njegova stola.

Da mu prođe vrijeme iz stražnjeg je džepa izvadio smotanu cigaretu, stavio je između usana, a zatim izvadio crnu svijeću iz njezina držača. Dok je palio cigaretu, zurio je u lokvicu tekućeg voska koja se stvorila uz plamen.

Pogledao je kako ženka napreduje. Sjajno. Legla je na leđa, raširila ruke i noge.

Nakon što ju je zavezao, točno je znao s čime će večeras početi.

Prišao je bliže sa svijećom u ruci.

Ispod neonskih svjetala u dvorani Bratstva, John Matthew zauzeo je spreman stav fokusirajući se na svog protivnika. Izgledali su kao par čačkalica, obojica tanki i nedohranjeni, slabi. Kao i svi prije prijelaza.

Zsadist, Brat koji ih je večeras učio borbi prsa o prsa, zazviždao je kroza zube, nakon čega su se John i njegov kolega naklonili jedan drugome.

Njegov protivnik izrekao je prigodan pozdrav na Starom jeziku, nakon čega je John uzvratio na znakovnom jeziku. Zatim su počeli. Poletjele su male šake i koščate ruke ne ostavljajući posljedica; udarci su letjeli kao papirnati avioni; izmicali su se bez naročite elegancije. Svi njihovi pokreti i pozicije bili su samo sjenke onoga što trebaju biti, samo jeka grmljavine.

No buka se začula s drugog mjesta u teretani.

Oko sredine runde, začuo se glasan tump! kada je tijelo udarilo o plavu strunjaču kao vreća pijeska. I John i njegov protivnik okrenuli su glave... napustivši svoje bijedne polupokušaje borilačkih vještina.

Zsadist je vježbao s Blaylockom, jednim od dvojice Johnovih najboljih prijatelja. Crvenokosi dječak jedini je od njih prošao kroz prijelaz, pa je bio dva puta veći od ostalih u klasi. A Z. je tipa upravo naravnao.

Blaylock je skočio na noge, suočivši se s protivnikom poput vojnika, ali bilo je samo pitanje vremena kad će ponovno izgubiti. Z. je bio golem, a usto i član Bratstva crnog bodeža. Blay je bio suočen s tenkom koji je bio veteran u borbi. Čovječe, Qhuinn je morao vidjeti ovo. Gdje je bio uopće?

Jedanaest učenika ispustilo je Vou! nakon što je Z. mirno izbacio Blaya iz ravnoteže, bacio ga na trbuh na strunjače, te ga laktovima obujmio u kravatu od koje su pucale kosti. Čim se Blay predao, Z. se maknuo s njega.

Dok je Z. stajao nad klincem, glas mu je bio topao kao i uvijek. »Samo pet dana nakon prijelaza i već si dobar.«

SV

~ 26 ~

Blay se nasmiješio, iako mu je faca bila nagurana u strunjaču kao da je zalijepljena. »Hvala vam.« dahtao je. »Hvala vam, gospodine.« Upravo kad je Z. ispružio ruku kako bi podignuo Blaya s poda, začulo se otvaranje vrata dvorane.

Vidjevši tko je ušao, John je izbuljio oči. Pa, sranje... upravo mu je postalo jasno gdje je Qhuinn bio cijelo popodne.

Mužjak koji je polagano koračao preko strunjača bio je visok metar devedeset, težak sto deset kilograma, a bio je dosta sličan, onome tko je dan prije bio težak kao vreća hrane za pse. Qhuinn je prošao kroz prijelaz. Bože, nije ni čudno što tip cijeli dan nije bio na chatu niti je odgovarao na SMSove.

Bio je zaposlen uzgajajući novo tijelo.

John mu je mahnuo na što je Qhuinn samo kimnuo glavom kao da mu se vrat zakočio ili ima glavobolju. Tip je izgledao očajno, a kretao se kao da ga boli svaka koščica. Borio se i s ovratnikom nove XXXL trenirke kao da mu u njoj nije ugodno, te je uporno s trzajem podizao hlače. Masnica na oku bila je iznenađenje, ali možda se udario tijekom prijelaza? Kažu da se tijekom prijelaza bacakaš naokolo. »Drago mi je što si došao«, rekao je Zsadist. Qhuinn je odgovorio dubokim glasom potpuno drugačijim nego što je prije bio. »Želio sam doći, iako ne mogu vježbati.« »Dobra odluka. Sjedni onamo.« Krećući se prema rubu dvorane, Qhuinnov pogled susretne Blayev te se obojica polagano nasmiješiše. Nakon toga oba su pogledali Johna.

Koristeći se znakovnim jezikom, Qhuinn pokaže Nakon sata idemo kod Blaya. Želim vam gomilu toga ispričati.

John je kimnuo, a Z.ov glas odjeknuo je dvoranom. »Dame, dosta s ćaskanjem. Nemojte da vas natjeram da trčite, jer hoću.« John se okrenuo prema svome sitnom protivniku, namjestivši se u položaj spremnosti.

Iako je jedan od učenika umro tijekom prijelaza, John je jedva čekao svoj. Jasno, bio je prestravljen, ali bolje biti mrtav nego zatočen u aseksualnom komadiću mesa prepuštenom na milost i nemilost drugima.

Bio je i više nego spreman postati mužjak.

Imao je nerazriješenoga obiteljskog posla s degradima.

Nakon dva sata V. je bio zadovoljan koliko je to bilo moguće. Nije čudilo što ženka nije bila u stanju dematerijalizirati se kući, pa ju je ogrnuo

SV

~ 27 ~

ogrtačem, omamio hipnozom, a zatim je spustio teretnim dizalom. Fritz je uz rub kolnika čekao s autom, a nakon što mu je dana njezina adresa, postariji slugan nije imao nikakvih pitanja.

Kao i uvijek, batler je bio dar Božji.

Ponovno sam u penthouseu, V. si je nalio još votke i sjeo na krevet. Stol je bio prekriven skorenim voskom, krvi, njezinom vlagom te plodovima njegovih orgazama. Bila je to jedna neuredna seansa. Ali prihvatljive su uvijek takve.

Otpio je dug gutljaj. U toj zaglušujućoj tišini suočen s posljedicama svojih nastranosti, zapljusnut vlastitom hladnom realnošću, počeli su mu se u um slijevati senzualni prizori. Ono što je vidio prije nekoliko tjedana, a čega se sada prisjetio, vidio je slučajno, ali ukrao je tu scenu poput džepara, čuvajući je u čeonom režnju iako mu nije pripadala.

Prije nekoliko tjedana ugledao je Butcha i Marissu... zajedno. To se dogodilo kad je murjak bio u Haversovoj klinici u karanteni. U kutu bolničke sobe bila je videokamera, a V. ih je ugledao na monitoru: nju u haljini boje zrele breskve, njega u bolničkom haljetku. Ljubili su se dugo i vruće dok su im tijela vrištala za seksom.

V. je sa srcem u grlu promatrao kako se Butch okrenuo u krevetu i legao na nju tako da mu se haljetak na leđima rastvorio otkrivši ramena, leđa i bokove. Započeo je s ritmičkim pokretima, i njegova kralježnica se savila, zatim se istegnula, a njezina ruka kliznula je na njegovu stražnjicu zakopavši u nju nokte.

Bilo je lijepo vidjeti njih dvoje zajedno. Nije uopće nalikovalo na grubi seks kakav je V. prakticirao cijeloga svog života. Ovo je bilo s ljubavlju i intimnošću... s nježnošću.

Vishous je pustio da mu tijelo padne nazad na madrac, nagnuvši čašu koja se na kraju prolila nakon što se opružio. Bože, pitao se kakav bi bio takav seks. Bi li mu se uopće svidio? Možda bi postalo klaustrofobično. Nije bio siguran da bi mu se svidjelo da ga netko dira po cijelom tijelu, niti je mogao zamisliti da je potpuno gol s nekim.

No tada se sjetio Butcha zaključivši da je to vjerojatno ovisilo i o tome s kim si to radio.

V. je pokrio lice svojom dobrom rukom, poželjevši da svi ti osjećaji nestanu. Prezirao se zbog tih misli, zbog te privrženosti, zbog te uzaludne žudnje, a taj poznati osjećaj srama sa sobom je donio i iscrpljenost. Dok ga je preplavljivala duboka iscrpljenost od glave do pete, borio se s njom, znajući da je opasna.

Ovoga puta nije pobijedio. Nije imao ni pravo glasa. Oči su mu se

SV

~ 28 ~

zaklapale unatoč tomu što mu se strah od kojeg mu se naježila koža uspinjao kralježnicom.

Oh... sranje. Tonuo je u san...

U panici je pokušao otvoriti vjeđe, ah bilo je prekasno. Bile su teške poput kamenih zidova. Upao je u vrtlog koji ga je vukao unatoč njegovim pokušajima da se izvuče iz njega.

Stisak njegove ruke oslabio je oko čaše, te je kroz maglu začuo da je pala i razbila se. Posljednje što je pomislio bilo je da je baš poput te čaše za votku, koja se razbija i proljeva, u nemogućnosti da sve zadrži u sebi.

SV

~ 29 ~

Treće poglavlje Nekoliko ulica zapadnije, Phury je podignuo svoj martini zavalivši se u kožni separe u ZeroSumu. On i Butch posljednjih su pola sata od kad su došli u klub proveli u tišini, promatrajući ljude preko svog stola rezerviranoga za Bratstvo.

Sam Bog zna da je ovdje čovjek mogao štošta vidjeti.

S druge strane vodenog zida, plesni podij pulsirao je u ritmu techno glazbe dok su ljudi na ecstasyju i kokainu činili nedolična djela u dizajnerskoj odjeći. Bratstvo nikada nije bilo u dijelu kluba sa širom populacijom. Njihovo mjesto bilo je u VIP dijelu za skroz zadnjim stolom pokraj požarnog izlaza. Klub je bio dobro mjesto za odmor i opuštanje. Ljudi su ih ostavljali na miru, cuga je bila odlična, a klub je bio točno u centru grada, gdje je Bratstvo najviše lovilo.

Usto im je vlasnik bio u rodu od kad su se Bella i Z. združili. Rehvenge, koji ga je vodio, bio je njezin brat.

Usto i Phuryjev diler.

Potegnuo je dobar gutljaj svoga protresenoga... ne promiješanog martinija. Večeras će morati ponovno u kupnju. Zaliha mu se ponovno istanjila.

Pokraj njihova stola plesala je neka plavuša, od čega su joj grudi poput jabuka poskakivale ispod srebrnih šljokica, a mini suknja otkrivala guzicu i tangu od lamea. Zbog cijele kombinacije , izgledala je više no polugola.

Jeftino je možda bila riječ koju je tražio.

Bilo je to uobičajeno. Većina ljudskih ženki u VIP dijelu bile su centimetar od prijave za neprilično ponašanje, no opet, te su dame obično bile ili profesionalke ili civilni ekvivalenti kurvi. Dok je prostitutka zalazila u sljedeći separe, upitao se kako bi bilo kupiti neku poput nje.

Toliko je dugo bio u celibatu da se činilo potpuno ludim uopće razmišljati o tome, kamoli ostvariti ideju. Ah možda bi mu to pomoglo izbaciti Bellu iz misli. »Svidjelo ti se nešto?« upitao je Butch s posebnim naglaskom. »Ne znam o čemu pričaš.« »O? Znači da nisi primijetio plavušu koja je upravo prošla? Ili način na koji te gledala?« »Nije moj tip.« »Tada nađi dugokosu brinetu.« »Kako god.« Završio je sa svojim martinijem, poželjevši čašu baciti u zid. Sranje, nije

SV

~ 30 ~

mogao vjerovati da je čak pomislio platiti za seks.

Očajnik. Luzer.

Bože, trebao mu je joint. »No, daj, Phury, valjda znaš da te sve pičke gledaju kad dođeš. I trebao bi probati barem jednu.« O. K., večeras mu je previše ljudi davalo savjete. »Ne, hvala.« »Samo ti želim reći da...« »Jebi se i odjebi.« Butch je opsovao ispod glasa ništa ne odgovorivši. Zbog čega se Phury osjećao kao govno. Što je i trebao. »Oprosti.« »Ne, O. K. je.« Phury je mahnuo konobarici koja je odmah došla. Dok mu je odnosila praznu čašu, promrmljao je: »Večeras mi je pokušala smjestiti nekoga.« »Oprosti?« »Bella.« Phury je podignuo mokri ubrus i počeo ga savijati u trokute. »Rekla je da je u Sigurnoj kući neka nova socijalna radnica.« »Rhym? Da, ona je sjajna...« »Ali ja...« »Ti nisi zainteresiran?« Butch odmahne glavom. »Phury, stari, znam da ćeš mi sad ponovno odgristi glavu, ali vrijeme je da se zainteresiraš. To sranje s tobom i ženkama? Trebao bi prestati s time.« Phury se morao nasmijati. »Nema problema, samo budi iskren.« »Gle, trebao bi se malo iživjeti.« Phury je kimnuo prema plastičnoj plavuši. »I smatraš da ću to učiniti ako platim za seks?« »S obzirom na to kako te ona gleda, ne bi morao platiti.« Phury nagovori mozak na zamišljanje tog scenarija. Zamislio je kako se ustaje i dolazi do žene. Kako je uzima za ruku i odvodi do jednoga od privatnih zahoda. Možda bi mu popušila. Možda bi je on podignuo na umivaonik, raširio joj noge i nabijao se u nju dok ne svrši. Vrijeme u totalu?

Možda petnaest minuta najviše. Na kraju krajeva, možda jest bio djevac, ali mehanika seksa bila je vrlo jednostavna. Sve što je njegovo tijelo trebalo bio je dobar stisak, malo trenja i bio bi spreman.

Pa, u teoriji. Trenutačno je u hlačama bio mlitav. Pa čak i ako si je večeras želio skinuti junf, to se neće dogoditi. Barem ne n njom.

SV

~ 31 ~

»Mislim da ne«, rekao je kad mu je stigao novi martini. Nakon što je po čaši vrtio maslinu, ubacio ju je u usta. »Stvarno mislim da ne.« Nakon toga obojica su se vratila svojoj navici nepričanja, te se jedino moglo čuti muklo treštanje glazbe s druge strane vodenog zida. Phury je namjeravao spomenuti sport, budući da nije mogao podnijeti tišinu, ali tada se Butch sledio. Ženka na drugom kraju VIP prostora zurila je u njih. To je bila ona šefica osiguranja koja je bila nabrijana i ošišana kao mužjak. Prava kučka.

Phury je svjedočio tome kako stavlja lisičine i pijanim muškarcima kao da pse tuče novinama po guzi.

Ali čekaj, ona nije gledala Phuryja. Ona je bila potpuno fokusirana na Butcha. »Čekaj, imao si je!« rekao je Phury. »Jesi!« Butch je slegnuo ramenima i progutao viski iz svoje čaše. »Samo jednom. I to je bilo prije Marisse.« Ponovno pogledavši ženku, Phury se morao zapitati kakav je to bio seks. Izgledala je kao jedna od onih s kojom je mužjak vidio zvijezde. I ne nužno na dobar način. »Valja li išta seks s nepoznatima?« upitao je, osjećajući se kao da ima dvanaest.

Butchev osmijeh bio je polagan. Tajnovit. »Mislio sam da valja. Ali kad je to sve što znaš, tada misliš da je i hladna pizza odlična.« Phury proguta gutljaj martinija. Hladna pizza, je li? Znači to ga je čekalo. Strašno nadahnjujuće. »Sranje, ne želim ti ništa pokvariti. Samo je bolje s pravom osobom.« Butch je popio svoj Lagavulin. Kad je konobarica krenula po čašu da mu natoči ponovno, rekao je: »Ne, sad stajem na dvije. Hvala.« »Čekaj!« rekao je Phury prije nego što je žena otišla. »Ja ću još jedan.

Hvala.« Vishous je znao da ga je obuzeo san jer je bio sretan. Noćne more uvijek su nastupale nakon trenutka blaženstva. Na početku je bio potpuno sretan, upotpunjen, kao riješena Rubikova kocka.

Zatim se začuo pucanj pištolja. A na njegovoj majici rascvala se crvena mrlja. A zrak koji se činio gustim poput vode proparao je vrisak.

Obuzela ga je bol kao da su mu se u tijelo zabijali šrapneli od eksplozije, kao da ga je netko natopio benzinom i zatim zapalio, kao da mu netko guli kožu u trakama.

SV

~ 32 ~

O, Bože, umirao je. Nitko nije mogao preživjeti ovakvu agoniju.

Pao je na koljena i...

V. je skočio s kreveta kao da ga je netko čizmom opalio po glavi.

U kavezu od crnih zidova i prozora iza kojih je bila noć, disanje mu je zvučalo poput metalne pile. Sranje, srce mu je tako tuklo da je imao osjećaj kao da bi ga rukama trebao držati na mjestu.

Trebao je piće... odmah.

Na klimavim nogama odvukao se do bara, zgrabio čistu čašu i do vrha si usuo Grey Goosea. Čaša mu je već došla do usana kada je shvatio da nije sam.

Iz korica na struku izvukao je crni bodež, naglo se okrenuvši. »Ratniče, to sam samo ja.« Isuse Kriste. Pred njim je pokrivena lica i ogrnuta crnim haljama stajala Čuvardjeva, svojom sićušnom pojavom dominirajući cijelim penthouseom. Ispod ruba njezinih haljina na mramorni se pod razlijevala svjetlost sjajna poput podnevnog sunca.

O, da to je baš bila publika koja mu je sad trebala. Da, da.

Poklonio se i zastao na mjestu. Pokušavao smisliti kako u ovom položaju nastaviti piti. »Počašćen sam.« »Kako li samo lažeš«, rekla je suho. »Ratniče, uspravi se. Želim ti vidjeti lice.« V. je dao sve od sebe kako bi na licu namjestio neki izraz dobrodošlice, u nadi da sakrije sjeban sam koji je trenutačno bilo moguće iščitati.

Dovraga. Wrath je prijetio da će ga prijaviti Čuvardjevi ako se malo ne sredi. Čini se da se i to konačno dogodilo.

Uspravivši se, zaključio je da bi se moglo smatrati uvredom ako otpije malo votke. »Da, bila bi«, rekla je. »Ali radi što moraš.« Progutao je votku kao da je voda i odložio čašu na šank. Želio je još, ali nadao se da Čuvardjeva neće dugo ostati. »Razlog mog posjeta nema veze s tvojim kraljem.« Čuvardjeva je dolebdjela bliže, zaustavivši se oko pola metra ispred njega. V. se borio s nagonom da se odmakne, pogotovo nakon što je ispružila ruku koja je isijavala te njome dotaknula njegov obraz. Njezina moć bila je kao moć munje; smrtonosna i nepogrešiva. Nisi želio biti njezina meta. »Vrijeme je.« Vrijeme za što? Ali ušutkao se. Od Čuvardjeve nisi zahtijevao odgovor.

Osim ako svom životopisu nisi želio dodati ulogu laka za pod. »Tvoj rođendan se bliži.«

SV

~ 33 ~

Istina, uskoro će imati tristo tri godine, ali nije mogao shvatiti zbog čega je zaslužio kućnu posjetu. Ako mu je željela čestitati rođendan, čestitka u poštanskom sandučiću bila bi dovoljna. Jebo te, mogla mu je poslati email čestitku i stvar bi bila riješena. »I imam dar za tebe.« »Počašćen sam.« I zbunjen. »Tvoja ženka je spremna.« Vishous se lecnuo kao da ga je netko ubo nožićem u guzicu. »Oprostite, molim...« Bez pitanja, budalo. »Ah, uza sve dužno poštovanje, ja nemam ženku.« »Imaš.« Spustila je svoju sjajnu ruku. »Izabrala sam je među Odabranicama za tvoje prvo združivanje. Od najčišće krvi i najfinije ljepote.« V. je otvorio usta i Čuvardjeva mu se hitro približi. »Bit ćeš združen i vas dvoje ćete se množiti, kao što ćeš se združivati i množiti i s ostalima. Tvoje će kćeri upotpuniti redove Odabranica. Tvoji će sinovi postati članovi Bratstva. To je tvoja sudbina: biti Primužjak Odabranica.« Riječ Primužjak odjeknula je poput atomske bombe. »Oprostite mi, Čuvardjevo... ah...« Pročistivši grlo podsjetio se da će trebati lopatica da se sastružu njegovi zagoreni komadi ako napizdi Njezinu Svetost. »Ne želim uvrijediti, ali neću uzeti ni jednu ženku za sebe...« »Hoćeš. I leći ćeš s njom kako zahtijevaju rituali i ona će nositi tvoje mlado. Kao i ostale.« Vizija njega zatočenoga s One Strane, okruženoga ženkama, u nemogućnosti da se bori, da vidi svoju braću... ili... Bože, Butcha, natjerala je bujicu riječi. »Moja sudbina je boriti se. Sa svojom braćom. Tamo sam gdje i trebam biti.« Uostalom, nakon svega što mu je učinjeno, bi li uopće mogao imati potomke?

Očekivao je da će ona poludjeti zbog njegova neposluha. Umjesto toga rekla je: »Kako hrabro odbijaš svoj poziv. Toliko si sličan ocu.« Krivo. On s Koljačem nije imao ništa zajedničko. »Vaša Svetosti. ..« »Učinit ćeš to. I učinit ćeš to svojom slobodnom voljom.« Iz njega je izletio odgovor, okrutan i hladan. »Za to bi mi trebao prokleto dobar razlog.«

SV

~ 34 ~

»Ti si moj sin.« V. je prestao disati jer su mu se prsa stisnula poput cementa. Sigurno je to mislila u nekom širem smislu. »Prije tristo tri godine izašao si iz mog tijela.« Čuvardjevina kapuljača sama se od sebe povukla s njezina lica otkrivši sablasnu i nezemaljsku ljepotu. »Podigni dlan koji nazivaš prokletim i saznaj istinu.« Sa srcem u grlu, V. je podignuo ruku u rukavici te ju je skinuo nesigurno povlačeći kožnu rukavicu. S užasom je gledao ono što je bilo ispod njegove tetovirane kože: isijavao je kao i ona.

Isuse Kriste... Kako to, dovraga, prije nije uspio povezati? »Tvoja sljepoća«, rekla je, »navela te na poricanje. Nisi želio vidjeti.« V. posrne dalje od nje. Udarivši o madrac, spustio je guzicu dolje i podsjetio se da sad nije vrijeme za gubljenje razuma... i. Hm, pa čekaj... već ga je izgubio. Nije to bilo loše, s obzirom na to da inače ne bi znao što sa sobom. »Kako... kako je to moguće?« Istina, to je bilo dobro pitanje, ali koga je to jebeno bilo briga u ovom trenutku? »Da, mislim da ću ti ovaj put dopustiti ovakav upit.« Čuvardjeva je plovila sobom, krećući se bez hoda, nepomičnih haljina kao da su isklesane od kamena. U tišini ga je podsjećala na šahovsku figuricu: na damu, jedinu koja se mogla kretati slobodno u svim smjerovima.

Kad je konačno progovorila, glas joj je bio dubok. Zapovjednički. »Željela sam shvatiti začeće i rađanje na fizički način, stoga sam preuzela fizički oblik spreman za seksualni čin te u plodnom stanju otišla u Staru zemlju.« Zastala je ispred staklenih vrata na terasi. »Izabrala sam mužjaka prema atributima za koje sam smatrala da predstavljaju najpoželjnije atribute nužne za nastavak vrste: snagu i inteligenciju, moć, agresivnost.« V. se prisjetio svog oca, zamislivši kako se Čuvardjeva seksa u tim mužjakom. Sranje, to je vjerojatno bilo brutalno iskustvo. »Bilo je«, rekla je. »Uistinu sam dobila ono što sam tražila. Nakon što je počelo, nije bilo nazad, a on je bio poznat po svojoj prirodi. Prije kraja je stao. Nekako je shvatio što sam željela i tko sam.« Da, njegov je otac savršeno znao otkriti i iskoristiti tuđe motive. »Možda je bilo glupo pomisliti da ću moći proći za nešto što nisam kod mužjaka kao što je bio on. Uistinu je bio pronicav.« Preko sobe je bacila pogleda na V.a. »Rekao mi je da će mi dati svoje sjeme jedino ako muško mlado ostane s njim. Nikada nije uspio dobiti živog sina, a njegove ratničke prepone žudjele su za tim zadovoljstvom.«

SV

~ 35 ~

»Isto tako, ja sam željela sina za svoje Odabranice. Tvoj otac nije bio jedini koji je shvaćao strategiju. I ja sam znala njegove slabosti, i imala sam moć da zajamčim spol mladoga. Dogovorili smo se da ćeš tri godine nakon svog rođenja tri stoljeća provesti s njim kako bi te trenirao za borbu. Nakon toga služio bi mojoj svrsi.« Njezinoj svrsi? Očevoj svrsi? Sranje, gdje je tu bilo njegovo pravo glasa? Čuvardjevin glas se spustio. »Nakon što je dogovor postignut, držao me ispod sebe satima, dok oblik koji sam preuzela nije gotovo umro. Bio je opsjednut željom da oplodi, a ja sam istrpjela jer sam željela isto.« Istrpjeti je bila dobra riječ. V. je kao i ostali mužjaci u ratničkom kampu bio prisiljen gledati svog oca kako se seksa. Koljač nije shvaćao razliku između borbe i jebanja i uopće se nije obazirao na veličinu i nejakost ženki. Čuvardjeva se ponovno pokrenula. »Nakon što si navršio tri godine odnijela sam te u kamp.« V. je mutno postao svjestan zujanja u glavi koje je zvučalo kao vlak koji ubrzava. Zahvaljujući malom dogovoru svojih roditelja, život mu je bio razvalina, limb u kojem se morao nositi s posljedicama očeve okrutnosti kao i okrutnim lekcijama koje je naučio u ratničkom kampu.

Glas mu se spustio do režanja. »Znaš li što mi je činio? Što su mi radili tamo?« »Da.« Odustavši od svih pravila pristojnosti, rekao je: »Jebote, zašto si me onda ostavila tamo?« »Dala sam riječ.« V. je skočio na noge s rukom na privatnim dijelovima. »Drago mi je znati da je tvoj ponos ostao nedirnut, čak i ako moj nije.

Da, to je stvarno poštena razmjena.« »Mogu shvatiti tvoj gnjev...« »Možeš li, mama. Stvarno se zbog toga osjećam mnogo bolje. Proveo sam dvadeset godina svog života boreći se za goli život u toj žabokrečini. Što sam dobio? Poremećenu glavu i sjebano tijelo. I sad ti želiš da se za tebe razmnožavam?« Hladno se nasmijao. »Što ako ih ne mogu oploditi? Ako znaš što mi se događalo, sigurno ti je to palo napamet?« »Sposoban si.« »Kako znaš?« »Misliš li da postoji dio mog sina koji mi je skriven?« »Ti... kujo«, prošaptao je.

Iz njezina tijela grunuo je val topline dovoljno vruć da mu oprži obrve, a

SV

~ 36 ~

njezin glas razlomio se prostorom. »Ne zaboravi tko sam ja, ratniče. Odabir tvog oca nije bio mudar te smo oboje patili zbog te pogreške. Misliš li da me nije povrijedilo vidjevši kojim si putem krenuo u životu? Misliš li da sam ostala nedirnuta? Svaki dan sam umirala zbog tebe.« »Prava jebena Majka Tereza«, viknuo je, svjestan zagrijavanja svoga tijela. »Ti bi trebala biti svemoćna. Da ti je bilo stalo, mogla si stati...« »Sudbina se ne bira, ona je dana...« »Od koga? Od tebe? Znači da bih tebe trebao mrziti zbog svih sranja koja su mi učinjena?« Cijelo tijelo mu je sada isijavalo svjetlost; nije trebao ni pogledati svoje podlaktice da bi znao kako se ono što je bilo u njegovoj ruci proširilo po cijelom tijelu. Baš kan i ona. »Bože... prokleta bila.« »Sine...« Ogolio je očnjake. »Ne zovi me tako. Nikada. Majka i sin.. mi to nismo. Moja bi majka učinila nešto. Onda kad si sam nisam mogao pomoći, moja je majka trebala biti uz mene...« »Željela sam...« »Kad sam krvario i bio uništen i prestravljen, moja je majka trebala biti uz mene. Nemoj mi prodavati sranja.«.

Uslijedila je duga tišina, a zatim se čisto i snažno začuo njezin glas. »Doći ćeš nakon mog osamljenja, koje počinje večeras. Ženka će ti biti pokazana kako bi se zadovoljila forma. Vratit ćeš se nakon što je se prikladno pripremi za tvoje korištenje, nakon čega ćeš učiniti ono za što si rođen. I to ćeš učiniti svojom slobodnom voljom.« »Vraga hoću. I jebi se.« »Vishouse, Koljačev sine, učinit ćeš to zato što rasa neće preživjeti ako odbiješ. Ako postoji bilo kakva šansa da preživimo napade Degradacijskog društva, potrebno je još Braće. Sada vas je samo šačica. U prošlim vremenima bilo vas je dvadeset, trideset. Kako će oni nastati ako ne planiranim razmnožavanjem?« »Pustila si Butcha u Bratstvo, a on nije...« »Iznimka učinjena zbog proročanstva koje se ispunilo. To uopće nije isto, i ti to znaš. Njegovo tijelo nikada neće biti snažno kao tvoje. Bez njegove urođene snage nikada ne bi mogao postati Brat.« V. odvoji pogled on nje.

Opstanak rase. Opstanak Bratstva.

Sranje. Šećući se uokolo završio je pokraj stola s remenjem i pokraj zida sa

SV

~ 37 ~

svojim igračkama. »Ja sam pogrešan tip za tako nešto. Ja nisam heroj. Ne zanima me spašavanje svijeta.« »Logika je u biologiji i njoj se nije moguće usprotiviti.« Vishous podigne svoju svjetleću ruku, prisjetivši se koliko je puti njome nešto zapalio. Kuće. Aute. »Što s ovime? Želiš cijelu jednu generaciju prokletu kao i ja? Što ako je moj potomak naslijedi?« »To je sjajno oružje.« »Kao i bodež, ali njime ne možeš zapaliti prijatelje.« »To je blagoslov, a ne prokletstvo.« »O, da? Pokušaj živjeti s time.« »Moć zahtijeva žrtvu.« Grubo se nasmijao. »Tada bih se bez promišljanja riješio ovoga samo da budem normalan.« »Neovisno o tome, imaš obvezu prema svojoj rasi.« »Aha, da. Kao što si i ti imala prema sinu kojeg si rodila. Jedino se možeš nadati da ću savjesnije obavljati svoju dužnost.« Zagledao se u grad, pomislivši na sve one civile koje je vidio istučene, ozlijeđene, ubijene od ruku Omeginih degrada. Stoljećima su ti gadovi ubijali nevine, a život je bio dovoljno težak i bez toga da si lovina. On je to najbolje znao. Čovječe, išlo mu je strašno na živce što je bila u pravu. Sada je Bratstvo imalo pet članova, čak i s Butchem: Wrath se po zakonu nije mogao boriti jer je bio kralj. Tohrment je nestao. Darius je umro prošlo ljeto. Stoga su bila samo njih petorica protiv neprijatelja čiji je broj cijelo vrijeme rastao. Da stvar bude gora, degradi su imali beskonačan izvor ljudi koje su mogli uvući u redove ne mrtvih, a Braća su se morala roditi, izrasti, a zatim i preživjeti svoj prijelaz. Istina, dječaci s kojima su radili u kompleksu kadtad će postati vojnici. Ali ti dječaci nikada neće imati snagu, izdržljivost ili mogućnost zacjeljivanja kao mužjaci iz krvne linije Bratstva.

A za stvaranje nove Braće... genetski bazen iz kojeg je bilo moguće birati bio je plitak. Po zakonu, Wrath je mogao leći s bilo kojom ženkom iz rase, ali bio je potpuno odan Beth. Tu su bili Rhage i Z. i njihove ženke.

Tohr, s pretpostavkom da je živ i da će se vratiti, teško da će biti u psihičkom stanju za oplođivanje Odabranica. Phury je bio jedina druga mogućnost, ali on je bio u crlibatu i slomljena srca. Definitivno nije bio materijal za mušku kurvu. »Sranje.« Dok je on prežvakavao situaciju, Čuvardjeva je bila tiho. Kao

SV

~ 38 ~

da je znala da će on odustati od cijele stvari ako kaže i jednu riječ, a onda i dovraga s cijelom rasom.

Okrenuo se prema njoj. »Učinit ću to pod jednim uvjetom.« »A taj je?« »Živjet ću ovdje sa svojom braćom. Boriti se uz svoju braću. Ići ću na Drugu Stranu i... Jebeno sranje. O, Bože... i lijegati s kim god. Ali moj dom je ovdje.« »Primužjak živi...« »Ovaj neće, pa uzmi ili ostavi.« Zurio je u nju. »I znaj ovo. Ja sam dovoljno sebičan gad da ću odustati ako odbiješ, a što ćeš onda? Na kraju krajeva ne možeš me natjerati da cijeli život jebem ženke, osim ako mi ga sama ne namjeravaš izdrkati.« Hladno se nasmiješio. »Što kažeš na tu biološku činjenicu?« Sad je bio njezin red da se uzvrpolji. Dok ju je čekajući promatrao, išlo mu je na živce što oboje razmišljaju na isti način... u pokretu.

Zastala je pokraj stola s remenjem i ispružila svjetleću ruku, a zatim kružila njome nad pločom od crnogoričnog drveta. Ostaci seksa su isparili, i nered je nestao kao da ga nije odobravala. »Mislila sam da ćeš željeti lagodniji život. Život u kojem si zaštićen i za koji se ne trebaš boriti.« »I da bacim u vjetar sve one vrijedne očeve lekcije? Pa, to bi baš bila golema šteta. Što se tiče zaštite... trebala mi je prije tristo godina. Sada više ne.« »Mislila sam da ćeš željeti svoju ženku. Ona koju sam odabrala za tebe najbolja je po krvnoj liniji. Čistokrvna ženka koja posjeduje ljupkost i ljepotu.« »Ti si odabrala i mog oca, zar ne? Oprostit ćeš što nisam baš uzbuđen.« Njezin pogled odlutao je prema njegovoj opremi. »Preferiraš tako... gruba spajanja.« »Očev sam sin. Sama si to rekla.« »Sa svojom se ženkom nećeš moći... upuštati u takve seksualne pothvate. To bi za nju bilo ponižavajuće i strašno. I nećeš biti ni s kim osim s Odabranicama. To bi bilo sramotno.« V. je pokušao zamisliti kako bi bilo prestati sa svojim hobijima. »Moje čudovište mora izaći. Sada pogotovo.« »Sada?« »No, daj, mama. Znaš sve o meni, zar ne? Onda znaš da su vizije isparile i da sam napola psihotičan od nedostatka sna. Dovraga, sigurno znaš da

SV

~ 39 ~

www.balkandownload.org sam prošli tjedan skočio s ove zgrade. Što se duže ovo nastavi, to će mi biti lošije, pogotovo ako neću moći... obavljati svoje vježbe.« Odmahnula je rukom, odbacivši njegov argument. »Ne vidiš ništa jer si na križanju svog puta. Ako si svjestan konačnog ishoda, slobodna volja ne postoji, te zbog toga tvoja moć predviđanja potiskuje samu sebe. Vratit će se.« To ga je zbog nekog ludog razloga umirilo, iako se borio protiv prodora tuđih sudbina od kad su se oni počeli pojavljivati stoljećima prije. Tada je nešto shvatio. »Ti ne znaš što će se dogoditi sa mnom, zar ne. Ti ne znaš što ću ja učiniti.« »Daj mi svoju riječ da ćeš ispuniti svoju dužnost na drugoj strani. Da ćeš se pobrinuti za ono što je potrebno učiniti. I daj mi je sada.« »Reci. Reci da ne znaš što vidiš. Ako želiš moje obećanje, moraš mi to reći.« »Zbog čega?« »Želim znati da si oko nečega bespomoćna«, rekao je. »Tako da znaš kako se ja osjećam.« Od nje se uzdignula vrućina koja je penthouse pretvorila u saunu. No tada je rekla: »Tvoja sudbina je moja. Tvoj put ne znam.« V. je prekrižio ruke preko prsa, osjećajući se kao da stoji na klimavom stolcu s omčom oko vrata. Sjeban je. »Imaš moju obvezujuću riječ.« »Uzmi ovo i prihvati imenovanje za Primužjaka.« U ruci je držala težak zlatni privjesak na crnom svilenom konopcu. Nakon što ga je preuzeo, jednom je kimnula u znak da je dogovor postignut. »Krenut ću kako bih obavijestila Odabranice. Moje osamljenje završava za nekoliko dana. Tada ćeš doći kako bi bio postavljen za Primužjaka.« Njezina crna kapuljača podignula se sama. Netom prije nego joj je prekrila sjajno lice, Čuvardjeva je rekla: »Do našeg sljedećeg susreta. Budi dobro.« Nestala je bez zvuka ili pokreta, kao ugašeno svjetlo.

V. je krenuo prema krevetu gdje su mu popustile noge. Srušivši se na madrac, zabuljio se u dugačak tanki privjesak. Zlato je bilo prastaro i obilježeno simbolima Starog jezika.

Nije želio potomke. Nikada. Ali zaključio je da u ovoj priči nije bio ništa više od donatora sperme. Ni jednom od njih neće biti otac, što je bilo olakšanje. Ne bi se on snašao s tim sranjem. Zagurao je privjesak u stražnji ~ 40 ~

džep hlača i stavio glavu u ruke. Došla su mu sjećanja na odrastanje u ratničkom kampu, kristalno čiste vizije oštre kao staklo. S ružnom psovkom na Starom jeziku posegnuo je za jaknom, izvadio mobitel i odabrao brzo biranje. Na liniji se začuo Wrathov glas, a u pozadini zujanje. »Imaš minutu?« upitao je V. »Aha, što ima?« Nakon što V. nije odgovorio, Wrathov glas se spusti. »Vishous? Jesi u redu?« »Ne.« Začulo se šuškanje, a zatim se začuo Wrathov glas iz daljine. »Fritz, možeš li malo poslije doći usisati? Hvala, care.« Zujanje je prestalo i začulo se zatvaranje vrata. »Pričaj.« »Sjećaš li se... ah, sjećaš li se posljednjeg puta kada si se napio? Onako, jako?« »Sranje... hm...« U toj pauzi V. je zamislio kraljeve tamne obrve kako nestaju iza crnih naočala. »Bože, mislim da je to bilo s tobom. Ranih 90ih. Nas dvojica i sedam boca viskija.« »Zapravo, bilo ih je devet.« Wrath se nasmijao. »Počeli smo u četiri popodne, i što, trebalo nam je četrnaest sati? Cijeli sljedeći dan nisam mogao ustati. Nakon sto godina još uvijek sam mamuran.« V. je zatvorio oči. »Sjećaš li se da sam malo prije zore, ah... da sam ti rekao kako nikad nisam upoznao svoju majku? Da ne znam tko je ona ili što se dogodilo s njom?« »Većina mi je u magli, ah da, toga se sjećam.« Bože, obojica su tu večer bilo uništeni. Pijani kao guzice. I jedino je zbog toga V. prozborio i riječ o onome što mu se po cijele dane motalo po glavi. »V., što je? Ovo ima veze s tvojom mamen« V. se pustio da padne na krevet. Kad se prizemljio, privjesak u stražnjem džepu zabio mu se u guzicu. »Da... upravo sam je upoznao.«

SV

~ 41 ~

Četvrto poglavlje S Druge Strane u hramu Odabranica, Cormia je sjedila na ležaju u svojoj bijeloj sobi, a pokraj nje gorjela je bijela svijeća. Bila je odjevena u tradicionalnu bijelu haljinu Odabranica, ruke je držala skupljene u krilu, a noge su joj bile na bijelom mramoru. Čekala je.

Bila je naviknuta na čekanje. To je bio način života Odabranice. Čekala je rituale kako bi se nešto dogodilo. Čekala je dolazak Čuvardjeve. Čekala je naredbe od Upraviteljice koje je trebalo izvršiti. A to je trebalo činiti s ljupkošću i strpljenjem i razumijevanjem ili bi potpuno osramotila tradiciju kojoj je služila. Ovdje ni jedna sestra nije bila važnija od druge. Kao Odabranica bila si dio cjeline, jedna molekula među mnogima čineći tako duhovno tijelo koje je djelovalo... istodobno si bila od neizmjerne važnosti i potpuno nevažna.

Jadna bila ona ženka koja podbaci u izvršavanju svojih dužnosti te time baci ljagu na ostale.

Danas je, doduše, to čekanje sa sobom nosilo teret kojem nije mogla pobjeći. Cormia je sagriješila i sada je s užasom iščekivala svoju kaznu.

Dugo je žudjela za prijelazom, potajno ga nestrpljivo iščekujući, ali ne zbog dobrobiti Odabranica. Željela je biti potpuno svjesna sebe. Željela je osjetiti važnosti svog disanja i otkucaja svog srca, koji su joj govorili da je pojedinac u svemiru, a ne samo žbica kotača. Njezin prijelaz činio joj se ključem za tu osobnu slobodu.

Prijelaz je prošla tek nedavno, nakon što je pozvana da u hramu otpije od kaleža. U prvi mah bila je ushićena, pretpostavivši da je njezina skrivena želja ostala tajnom, ali je ispunjena. Ah tada ju jc sustignula kazna.

Spustivši pogled na svoje tijelo, krivila je svoje grudi i svoje bokove za ono što ju je čekalo. Krivila je sebe što je željela biti netko. Trebala je ostati onakva kakva je i bila.

Tanak svileni zastor na dovratku odmaknuo se u stranu i ušla je Odabranica Amalya, jedna od Čuvardjevinih osobnih atendentica. »To je to«, rekla je Cormia, stežući prste tako da su je zaboljeli zglobovi.

Amalya se dobronamjerno nasmiješila. »Jest.« »Kada?« »On dolazi sa završetkom osamljenja Njezine Visosti.« Očaj je naveo Cormiju da upita nezamislivo. »Zar ne može biti odabrana neka druga? Postoje druge koje ovo žele.«

SV

~ 42 ~

»Ti si odabrana.« Cormijine oči napuniše se suzama i Amalya, bosih nogu koje nisu proizvodile zvuk, priđe bliže. »S tvojim će tijelom biti nježan.

Bit će...« »On neće ništa takvoga učiniti. On je sin ratnika Koljača.« Amalya se povuče nazad. »Molim?« »Zar ti Čuvardjeva to nije rekla?« »Njezina Visost rekla je da je udešeno s jednim od Braće, s ratnikom od posebne vrijednosti.« Cormia je odmahnula glavom. »Meni je rečeno odmah kad mi je prišla. Mislila sam da svi znaju.« Amalya je zabrinuto nabrala obrve. Bez riječi je sjela na ležaj, obgrlivši Cormiu. »Ne želim to činiti«, prošaptala je Cormia. »Oprosti mi, sestro, ali ne želim.« Dok ju je tješila, Amalyjinu glasu nedostajalo je uvjerenosti: »Sve će biti dobro... uistinu.« »Što se ovdje događa?« Oštar glas rastavi ih poput para ruku.

Upraviteljica je stajala u dovratku sumnjičavo zureći. S nekakvom knjigom u jednoj ruci te posvećenom niskom crnih perla u drugoj, bila je savršen primjer istinskog poziva i svrhe Odabranica.

Amalya je brzo ustala, ali nije bilo načina kako objasniti tu situaciju.

Kao Odabranica bila si dužna uvijek se radovati svom pozivu; sve drugačije od toga smatralo se varljivim odstupanjem za koje je trebalo trpjeti pokoru.

A one su upravo uhvaćene u tome. »Sada moram razgovarati s Odabranicom Cormijom«, objavila je Upraviteljica. »Sama.« »Da, naravno.« Amalya je izašla pognute glave. »Sestre, ispričajte me.« »Krenut ćeš prema Hramu Okajanja.« »Da, Upraviteljice.« »Tamo ćeš ostati do kraja ciklusa. Ako te vidim izvan njega, bit ću iznimno nezadovoljna.« »Da, Upraviteljice.« Nakon što je ženka otišla, Cormia je stisnula oči, pomolivši se za svoju prijateljicu. Cijeli ciklus u hramu? Za poludjeti od dosade.

Upraviteljičine riječi bile su odrješite. »Da nije drugih stvari kojima moraš prisustvovati, poslala bih i tebe tamo.« Cormia je obrisala suze.

SV

~ 43 ~

»Da, Upraviteljice.« »Sada ćeš ovo pročitati kako bi započela svoje pripreme.« Knjiga uvezena u kožu spustila se na krevet. »Govori o pravima Primužjaka i tvojim obvezama. Nakon što završiš, uslijedit ćc tvoja lekcija iz seksa.« O, draga Djevice, samo ne Upraviteljica... molim te, ne Upraviteljica... »Layla će te podučavati.« Nakon što su se Cormijina ramena opustila, Upraviteljica je prasnula: »Zar bih trebala tvoje olakšanje što te ja ne podučavam shvatiti kao uvredu?« »Nikako, moja sestro.« »Sad me vrijeđaš neistinom. Pogledaj me. Pogledaj me.« Cormia je podignula pogled, ali nije se mogla ne odmaknuti u strahu pred Upraviteljičinim oštrim pogledom. »Obavit ćeš svoju dužnost, i to ćeš učiniti kako spada ih ću te izbaciti van. Bit ćeš u izgonu.« Cormia od zabezeknutosti nije uspjela odgovoriti. Izgon? Izgon na... na onu Drugu Stranu? »Odgovori mi. Je li jasno?« »D-da, Upraviteljice.« »Ovo nemoj smetnuti s uma. Opstanak Odabranica i reda koji sam ovdje uspostavila od najveće je važnosti. Ako itko stane na put jednom ih drugom, bit će eliminiran. Sjeti se toga ako osjetiš potrebu žaliti samu sebe.

Ovo je čast koju ću vlastitim rukama ukinuti s pripadajućim posljedicama.

Je li jasno? Je li jasno?« Ne mogavši pronaći svoj glas, Cormia je samo kimnula.

Upraviteljica je odmahnula glavom s čudnim bljeskom u očima. »Osim tvoje krvne linije, potpuno si neprihvatljiva. Uistinu, cijela situacija je neprihvatljiva.« Upraviteljica je izašla uz šušanj halja, i dok je prolazila kroz dovratak, oko nje je lebdjela njezina bijela svila.

Cormia je stavila glavu u ruke i zagrizla donju usnicu zamišljajući se nad svojom situacijom: njezino tijelo upravo je obećano ratniku kojeg nikada nije upoznala... koji je začet od gruboga i okrutnoga gospodara... a na njezinim je ramenima počivala plemenita tradicija Odabranica. Čast? Ne, ovo je bila kazna... za drskost što je željela nešto za sebe.

Nakon što mu je stigao još jedan martini, Phury se pokušao sjetiti je li mu to peti? Ili šesti? Nije bio siguran. »Čovječe, dobro je što se večeras ne borimo«, rekao je Butch »Piješ to kao vodu.«

SV

~ 44 ~

»Žedan sam.« »Očito.« Murjak se rastegnuo u separeu. »Pa, Lawrence od Arabije, koliko se dugo namjeravaš opskrbljivati tekućinom?« »Ne moraš se družiti...« »Murjače, pomakni se.« Phury i Butch podignu poglede. V. se pojavio pred njihovim stolom niotkud i nešto nije bilo u redu. Iako nije krvario, s tim širom otvorenim očima i blijedim licem izgledao je kao da je doživio nesreću. »Ej, stari.« Butch sc pomaknuo udesno da napravi mjesta: »Nismo mislili da ćemo te vidjeti večeras.« Nakon što je V. sjeo, njegova se kožna jakna napuhnula čineći mu ramena još širima. Počeo je prstima bubnjati po stolu, što nije bilo karakteristično za njega. Butch se namrštio. »Izgledaš uništeno. Što se dogodilo?« Vishous spoji ruke. »Ne ovdje.« »Idemo onda kući.« »Nema jebene šanse. Cijeli dan ću biti zatočen tamo.« V. je podignuo ruku. Nakon što je došla konobarica, stavio je stotku na njezin pladanj. »Počni mi donositi Grey Goose, O. K.? A ovo je samo napojnica.« Nasmiješila se. »Sa zadovoljstvom.« Nakon što je krenula prema šanku kao da je na rolama, V.ove mrke oči vrzmale su se po VIP prostoru. Sranje, on nije samo gledao ekipu. Tražio je priliku za tučnjavu. I je li bilo moguće da je brat... sjajuckao?

Phury je pogledao nalijevo i dvaput potapšao uho kao znak jednome od maurskih stražara koji su čuvali vrata u ured kluba. Stražar je kimnuo, a zatim nešto rekao u sat na ruci. Nakon nekoliko trenutaka, izašao je golemi mužjak s irokezicom. Rehvenge je bio odjeven u savršeno krojeno crno odijelo, a u desnoj ruci držao je crni štap. Dok je polagano koračao prema stolu Bratstva, gosti su se razmicali pred njim, djelomično zbog njegove veličine, a djelomično iz straha od njegove reputacije. Svi su znali tko je i za što je sposoban: Rehv je bio vrsta dilera koji je svoj posao shvaćao osobno.

Naljutiš ga i završiš narezan na kockice poput nečega iz kulinarskih emisija.

Zsadistov polutanski šurjak dokazao se kao iznenadujuć saveznik Bratstvu, iako je njegova urođena priroda komplicirala stvar. Nije bilo pametno lijegati u isti krevet sa simpatom. Doslovno i u prenesenom značenju. Stoga ga nije bilo sigurno imati za prijatelja i rod.

Njegov zategnut osmijeh jedva je otkrivao očnjake.

SV

~ 45 ~

»Večer, gospodo.« »Hoće li ti smetati ako odemo u tvoj ured srediti neki privatni posao?« upitao je Phury. »Neću vam ispričati«, V. je protisnuo kroza zube, a u istom trenutku stiglo mu je piće. S trzajem zgloba salio je sve u sebe kao da mu je vatra u utrobi, a to sranje bilo je voda. »Neću. Pričati.« i.. Phury i Butch značajno su ukrstili poglede savršeno se razumjevši: natjerat će ga da priča. »Tvoj ured?« upitao je Phury Rehvenga.

Rehv je podignuo elegantnu obrvu, pronicavih očiju boje ametista: »Nisam siguran da se njime želite koristiti. Ozvučen je i svaka riječ se snima. Osim... naravno... ako i ja nisam tamo.« Nije bila idealna situacija, ali što god je moglo naštetiti Bratstvu, moglo je i Rehvovoj sestri kao Z.ovoj ženki. Pa ipak je tip bio dijelom simpat, imao je razloga znati što se događa.

Phury je kliznuo iz separea, pogledavši V.a. »Uzmi svoje piće.« »Ne.« Butch je ustao. »Onda ćeš ga ostaviti. Jer ako ne želiš ići kući, pričat ćemo ovdje.« V.ove oči su usplamtjele. I ne samo oči. »Jebote...« Butch se nagnuo nad stol. »Trenutačno se sjajiš kao da ti je guzica ukopčana u struju. Stoga ti toplo preporučujem da se okaniš svakičovjekjeotok sranja te odvučeš svoju usranu personu u Rehvov ured prije nego što se dogodi neko sranje. O. K.?« Protegnula se duga tišina u kojoj su se V. i Butch gledali. Tad je V. ustao i krenuo prema Rehvovu uredu. Na putu do tamo, njegov je bijes imao toksičan kemijski miris od kojeg su pekle nosnice. Čovječe, jedino je Butch imao šanse s V.om kad je mužjak bio u ovakvu stanju.

Stoga hvala Bogu na Ircu.

Svi zajedno ušli su kroz vrata, koja su čuvala dvojica Maura, u Rehvovu jazbinu koju je nazivao uredom. Nakon što se vrata zatvorila, Rehv je zašao iza svog stola, posegnuvši ispod njega nakon čega se začuo bip. »Sada smo sigurni«, rekao je spustivši se u crni kožni stolac.

Svi su zurili u V.-a... koji je isti čas počeo koračati naokolo kao životinja u zoološkom vrtu... s izrazom lica kao da bi najradije nekog pojeo. Brat je konačno zastao na drugom kraju sobe nasuprot Butchu. Prigušeno svjetlo iznad njega bilo je slabije od onoga koje je isijavalo iz njegove kože.

SV

~ 46 ~

»Ispričaj mi«, rekao je prigušeno Butch.

Bez riječi, V. je izvadio nešto iz stražnjeg džepa hlača. U ispruženoj ruci na kraju svilenog konopca zanjihao se težak zlatni privjesak. »Čini se da imam novi posao.« »Oh, sranje...« prošaptao je Phury.

U Blayevoj sobi sve je bilo u stanju pripravnosti: John je bio uz uzglavlje kreveta. Blay je prekriženih nogu sjedio na podu. Qhuinn je bio u opuštajućem položaju, u novom tijelu koje je napola visjelo s vreće sa stiroporom. Bilo je tu otvorenih piva i dodavale su se vrećice čipsa. »O. K., gukni«, rekao je Blay. »Kakav ti je bio prijelaz?« »Jebeš prijelaz, poševio sam se.« Qhuinn se zahihotao nakon što su Blayu i Johnu iskočile oči. »Aha. Jesam. Skinuo sam junf, kako bismo rekli.« »Nemoj srati«, dahnuo je Blay. »Ozbiljno.« Qhuinn je zabacio glavu, progutavši pola svog piva. »Iako, da vam pravo kažem, taj prijelaz... čovječe...« Pogledao je Johna suzivši svoje različite oči. »Spremi se, stari. Opako je. Želiš umrijeti. Moliš za to. A tek tada postane kritično.« Blay je kimnuo. »Grozno je.« Qhuinn je slistio svoje pivo i bacio praznu limenku u koš. »Mome su svjedočili. Tvome isto, zar ne?« nakon što je Blay kimnuo, Qhuinn je otvorio mini hladnjak i izvadio još jedno pivo. »Da, mislim... bilo je čudno. Moj je otac bio u sobi. I njezin isto. A cijelo to vrijeme tijelo mi je ludovalo. Da se nisam osjećao toliko grozno, bilo bi mi neugodno.« »Kime si se koristio?« upitao je Blay. »Marnom.« »Fiiiiino.« Qhuinnovi su kapci otežali. »Da, bila je jako draga.« Blayeva usta širom su se otvorila. »Ona? S njom si se...« »Aha.« Qhuinn se smijao nakon što se Blay stropoštao na pod kao da je dobio metak u prsa. »Marna. Znam. Jedva i sam mogu vjerovati.« Blay je podignuo glavu. »Kako se dogodilo? I tako mi Boga, ako išta izostaviš, dobit ćeš batina.« »Ha! Kao da si ti rječit po pitanju svojih sranja.« »Ne izbjegavaj odgovor. Bolje ti je da se izlaješ, stari. Ionako si pseto.«

SV

~ 47 ~

Qhuinn se uspravio u fotelji što je Johnu bio znak da se primakne skroz do ruba kreveta. »O. K., znači sve je završilo. Mislim... pijenje, prijelaz, i ja ležim na krevetu kao da... kao da me pregazio vlak. Ona je bila tu u slučaju da mi zatreba još njezine krvi, sjedila je na stolcu u kutu ili nešto. Uglavnom, moj i njezin otac su razgovarali i ja sam se uspio onesvijestiti. Sljedeća scena, ja sam sam u sobi. Otvore se vrata i eto ti Marne. Rekla je da je zaboravila džemper ili tako neko sranje. Samo sam je pogledao i... pa Blay, znaš i sam kako izgleda, zar ne? Isti čas ti se digne. Možeš li me kriviti?« »Ni najmanje.« John je trepnuo, još se malo nagnuvši naprijed. »Uglavnom, preko mene je plahta, ali ona je nekako znala. Čovječe, nekako me gledala i smješkala se, i ja si mislim: O, Bože... ali onda ju je pozvao njezin otac iz hodnika. Njih su dvoje morali ostati jer je već bio dan kada sam prošao prijelaz, a on očito nije želio da ona prespava sa mnom. I tako prije nego što je otišla, kaže mi da će se ušuljati poslije. Nisam joj baš vjerovao, ali sam se nadao. Prođe jedan sat, ja čekam... lud sam. Prođe još jedan sat, i onda ono, O. K., neće doći. Nazovem tatu na fiksni telefon i kažem mu da mi nije dobro. Ustanem, odvučem se u kadu, vratim... i eto nje u sobi. I gola je. Na krevetu. Kriste, jedino sam mogao zuriti. Ali brzo me prošlo.« Qhuinnove oči prikovale su se uz pod te on zaklima glavom. »Uzeo sam je triput. Odmah jedno za drugim.« »O... sranje«, Blay je prošaptao. »Je li ti se svidjelo?« »Što ti misliš? Jebote!« Nakon što je Blay kimnuo i prinio pivo usnama, Qhuinn je rekao: »Nakon što sam završio, odnio sam je u kadu, oprao, i lizao je pola sata.« Blay se zagrcnuo pivom, sav se poprskavši. »O, Bože...« »Imala je okus zrele šljive. Slatka i gusta.« Qhuinn se nasmijao nakon što Johnu oči samo što nisu iskočile iz glave. »Bila mi je preko cijelog lica.

Bilo je sjajno.« Tip je otpio dugi gutljaj, kao da je faca, ne pokušavajući sakriti tjelesnu reakciju na ono što je bez sumnje proživljavao ponovno u glavi. Nakon što su mu se traperice zategnule oko rasporka, Blay je bokove pokrio majicom.

Nemajući ništa za sakriti, John je samo spustio pogled na svoju bocu. »Hoćeš li se združiti s njom?« upitao je Blay. »Ne, za Boga miloga!« Qhuinn je podignuo ruku, nježno protrljavši masnicu na oku. »Bilo je to samo... dogodilo se. Mislim, ne. Ona i ja.

Nikada.«

SV

~ 48 ~

»Ali zar nije bila...« »Ne, nije bila djevica. Naravno da nije. Stoga, ništa od združivanja.

Ionako me ne bi htjela za to.« Blay je pogledao Johna. »Aristokratske ženke bi prije združivanja trebale biti djevice.« »Doduše, vremena se mijenjaju.« Qhuinn se namrštio. »Svejedno, nikome ništa ne govorite, O. K.? Bilo nam je lijepo, i nije to neka velika stvar. Ona je dobra cura.« »Ni riječ.« Blay je duboko udahnuo, a zatim pročistio grlo. »A... bolje je s nekim, je li tako?« »Seks? Stari, neusporedivo. Kad sam to radiš, smiruje, ali to nema veze s pravom stvari. Bože, bila je tako meka... pogotovo među nogama. Bilo mi je sjajno biti na njoj, gurati u nju, slušati je kako stenje. Bilo bi odlično da ste mogli biti tamo. Svidjelo bi vam se.« Blay je zakolutao očima. »Gledati tebe kako se seksaš. Da, to je baš nešto što trebam vidjeti.« Qhuinnov osmijeh bio je polagan i malo podmukao. »Voliš me gledati dok se borim, zar ne?« »Pa, da, dobar si u tome.« »Kako je sa seksom drugačije? To je samo nešto što činiš sa svojim tijelom.« Blay je izgledao zapanjeno. »Ali... što je s privatnosti?« »Privatnost je stvar konteksta.« Qhuinn je izvadio treće pivo. »I, Blay?« »Što?« »Dobar sam i u seksu«, otvorio je konzervu i otpio gutljaj. »Znači, moramo napraviti sljedeće. Uzet ću si nekoliko dana da ojačam, a onda ćemo otići u neki klub u centru. Želim to ponoviti, ali ne smijem s njom.« Qhuinn je pogledao Johna. »J., stari, ideš s nama u ZeroSum. Nije me briga što nisi prošao prijelaz. Idemo skupa.« Blay je kimnuo. »Nas trojica imamo dobru spiku. Uostalom, Johne, i ti ćeš uskoro biti kao mi.« Nakon što su njih dvojica nastavila s planovima, John se utišao. Cijela ta priča s hvatanjem cura bila mu je nepojmljiva i to ne samo zato što nije prošao prijelaz. Imao je loše sjećanje na stvari koje su se ticale seksa.

Najlošije.

U djeliću sekunde vratilo mu se živo sjećanje na prljav hodnik u kojem se to dogodilo. Osjetio je pištolj na svojoj sljepoočnici. Osjetio je kako su mu

SV

~ 49 ~

hlače povučene. Osjetio ono nezamislivo što mu je učinjeno. Osjetio je kako mu dah grebe ždrijelo i suze u očima, i kako se popišao na vrhove tipovih jeftinih tenisica. »Ovaj vikend«, objavio je Qhuinn, »pobrinut ćemo se za tebe, Blay.« John je spustio svoje pivo i protrljao lice dok su se Blayevi obrazi crvenjeli. »Da, Qhuinn... ne znam...« »Vjeruj mi. Ja ću ti to srediti. Onda, Johne, ti si sljedeći.« Johnov je prvi poriv bio odmahnuti glavom, ali zaustavio se kako ne bi izgledao kao idiot. Već se ionako osjećao izdvojenim, još uvijek onako malen i nemuževan. Odbijanje ponude za ševu smjestilo bi ga ravno među luzere. »Znači, dogovoreno?« Qhuinn je zahtijevao.

Dok je Blay prtljao s rubom svoje majice, Johnu je bilo jasno da će tip odbiti. Zbog čega se John osjećao mnogo bolje... »Aha.« Blay je pročistio grlo. »Ja... da. Ja sam... ono, nabrijan. Mogu misliti jedino o tottie, znaš? I ono, boli, za ozbiljno.« »Znam točno na što misliš.« Qhuinnove različite oči zasjaje. »I bome ćemo se zabaviti. Sranje, John... reci svome tijelu da se malo sredi.« John je samo slegnuo ramenima, poželjevši otići. »Vrijeme je za neku pucačinu?« Blay je upitao, kimnuvši prema Xboxu na podu. »John će nas ponovno pobijediti, ali nas dvojica svejedno se možemo boriti za drugo mjesto.« Bilo je golemo olakšanje prebaciti se na nešto drugo, i njih se trojica potpuno usredotoče na igru, vičući na TV, gađajući se međusobno papirićima od slatkiša i čepovima konzervi. Bože, John je ovo obožavao. Na zaslonu TVa borili su se kao jednaki. Nije bio malen i zaostao; bio je bolji od njih. U igrici je mogao biti ratnik kakav je želio biti.

Nakon što ih je isprašio u igrici, pogledao je Blaya shvativši da je to odabrao kako bi se John bolje osjećao. No opet, Blay je obično znao kako su se ljudi osjećali i kako biti drag a da nikoga ne osramoti. Bio je odličan prijatelj.

Nakon četiri pakovanja od šest piva, tri izleta u kuhinju, dvije partije igrice i filma o Godzilli, John je pogledao na svoj sat, zaključivši da je vrijeme za krevet. Fritz će uskoro doći po njega, budući da je svake noći u 4 ujutro imao dogovor na koji je morao otići ili će biti izbačen s treninga.

Vidimo se sutra na treningu? Ispisao je. »Nego što«, kaže Blay.

Qhuinn se nasmiješio. »Poslije pošalji poruku, O. K.?«

SV

~ 50 ~

Može. Zastao je na vratima. O, da, htio sam pitati. Potapšao se po glavi i pokazao na Qhuinna. Što je bilo s tom masnicom?

Qhuinnov pogled ostao je miran, a osmijeh blistav kao i uvijek. »Oh, nije to ništa. Poskliznuo sam se i pao u kadi. Strašno glupo, zar ne?« John se namrštio i pogledao Blaya, koji je spustio pogled prema podu koji je tamo i ostao. O. K. nešto se... »Johne«, rekao je Qhuinn čvrsto, »nesreće se događaju.« John mu nije vjerovao, pogotovo zato što je Blayev pogled i dalje zvrndao naokolo, ali kao netko tko je i sam imao tajne, nije bio jedan od onih koji će ispitivati.

Da, O. K., pokazao je. Zatim je zazviždao kratak pozdrav i otišao.

Zatvorivši vrata, začuo je njihove duboke glasove, a zatim je prislonio ruku o drvo. Želio je biti u istoj poziciji kao i oni, ali ta stvar sa seksom... ne, njegov prijelaz služio je tome da kao mužjak osveti mrtve. Nije imalo veze s jebanjem cura. Zapravo, mogao bi se baš i ugledati na Phuryja.

Celibat je imao više prednosti. Phury apstinira od seksa, oduvijek, i vidi ga. U glavi je bio čvrst, i bio je baš sređen tip.

Baš bi se mogao ugledati na njega.

SV

~ 51 ~

Peto poglavlje »Bit ćeš što?« izvalio je Butch.

Promatrajući svog cimera, Vishous je jedva mogao izgovoriti jebenu riječ. »Primužjak. Od Odabranica.« »Koji je to kurac?« »Zapravo, donator sperme.« »Čekaj, čekaj... znači ti ćeš u principu služiti za umjetnu oplodnju?« V. je provukao rukom kroz kosu razmišljajući o tome kako bi bilo sjajno zabiti šaku u zid. »U ovo je uključeno malo više pipkanja.« Kad smo već kod pipkanja, koliko je već prošlo otkad se seksao sa ženkom na uobičajen način? Hoće li uopće moći svršiti tijekom formalnoga ritualnog parenja s Odabranicom? »Zašto ti?« »Mora biti član Bratstva.« V. je koračao tamnom prostorijom, zaključivši da će još neko vrijeme tajiti identitet svoje majke. »Malo je mužjaka za biranje. A bit će ih još manje.« »Hoćeš li živjeti tamo?« upitao je Phury. »Živjeti gdje?« prekinuo je Butch. »Misliš, nećeš se moći boriti s nama?

Ili, ono... družiti se?« »Moći ću. To je bio uvjet za dogovor.« Nakon što je Butch uzdahnuo od olakšanja, V. se trudio ne rascmoljiti se nad tim što je njegovu cimeru bilo stalo vidjeti ga, kao što je bilo i obrnuto. »Kad će se to dogoditi?« »Za nekoliko dana.« Začuo se Phury: »Zna li Wrath?« »Aha.« Dok je V. razmišljao o tome u što se uvalio, njegovo je srce počelo nabijati kao ptica koja se mašući krilima pokušava osloboditi iz njegova prsnog koša. Činjenica da su ga dvojica njegove braće i Rehvenge osuđujuće promatrali samo je pojačalo paniku. »Čujte, ispričajte me na trenutak. Moram... sranje, moram se maknuti odavde.« »Idem s tobom«, rekao je Butch.

SV

~ 52 ~

»Ne.« V. je bio očajan. Ako je postojala večer kada je bio sposoban učiniti nešto užasno neprimjereno, bila je to ova. Bilo je dovoljno loše što je ono što je osjećao za svog cimera bila stalna neizrečena misao; učiniti nešto u vezi s tim i pretvoriti to u realnost bila bi katastrofa s kojom se ni on, ni Butch, ni Marissa ne bi mogli nositi. »Moram biti sam.« V. je gurnuo prokleti privjesak nazad u stražnji džep te napustio zaglušujuću tišinu ureda. Dok je žurno izlazio kroz stražnja vrata na ulicu, poželio je naići na degrada. Morao je naći jednoga. Molio se Čuvardj...

V. je zastao kao ukopan. Pa, sranje. Sigurno se više neće moliti svojoj majci. Niti će se koristiti tim izrazom.

Jebote!

V. se oslonio na hladnu ciglenu zgradu ZeroSuma, prisjećajući se života u ratničkom kampu, koliko god je to sjećanje bilo bolno.

Kamp je bio smješten u srednjoj Europi, duboko u jednoj špilji. Oko trideset vojnika koristilo se njome kao bazom, ali nastanjivali su je i drugi.

Dvanaest predprijelaznih dječaka poslano je tamo na trening, te još oko dvanaestak kurvi koje su hranile i opsluživale mužjake.

Koljač ga je vodio, i kroz godine proizveo neke od najboljih ratnika unutar rase. Četiri člana Bratstva počeli su pod V.-ovim ocem. Unatoč tomu, mnogi drugi, tijekom različitih stadija treninga, nisu uspjeli preživjeti.

V.-ova prva sjećanja bila su o gladi i hladnoći, o tome kako je gledao ostale koji su jeli dok je njegov želudac zavijao. Tijekom tih ranih godina gonila ga je glad, pa mu je kao i ostalim predprijelaznim dječacima jedina motivacija bila nahraniti se kako god je mogao.

Vishous je čekao u sjenama špilje, izvan drhtave svjetlosti koju je bacalo ognjište.

Vojnici su jeli sedam svježih jelena u bestidnoj mahnitosti, režući meso s kosti, žvačući poput životinja, zakrvavljenih lica i ruku. Uz rub vatre predprijelaznici su drhtali od pohlepe.

Kao i svi, V. je bio na rubu agresije od izgladnjelosti. Ali on nije bio s ostalim mladuncima. On je čekao dalje u mrku, očiju prikovanih uz svoj plijen.

Vojnik kojeg je pratio bio je debeo poput svinje, naboranog mesa koje se prelijevalo preko njegovih hlača te crta lica nečitljivih od odebljale podstave.

Zderonja je većinu vremena provodio bez tunike, tako da su se njegova okrugla prsa i trbuh njihali dok je on paradirao naokolo, mlateći nogom pse koji su živjeli u kampu ili jureći za kurvama. Unatoč svojoj lijenosti, bio je okrutan ubojica jer je brzinu nadomjestio sirovom snagom. Pričalo se da je

SV

~ 53 ~

svojim golim rukama, velikima poput glave odraslog čovjeka, mogao slamati udove degradima, a zatim ih jesti.

Za svakim obrokom bio je prvi za jelom, a jeo je brzo, ne zamarajući se preciznošću. Nije obraćao mnogo pozornosti na ono što je završavalo u njegovim ustima: njegova prsa bila su oblijepljena komadima jelenjeg mesa, krvi i komadima kostiju, poput gnjusne tunike sazdane od njegova neurednog posluživanja.

Večeras je mužjak završio ranije te se zavalio na bok s jelenjim butom u šaci. Iako je bio gotov, ostao je pokraj ulova koji je jeo, iz zabave odgurujući ostale mužjake.

Kad je uslijedio trenutak za kažnjavanje nakon borbe, borci su se preselili s ognjišta na Koljačev podij. Pod svjetlom baklji, pognuti do Koljačevih nogu, stajali su vojnici koji su izgubili tijekom treninga, te su bili sodomizirani od onoga koji ih je pobijedio, i to na opću porugu i zadirkivanje ostalih. U međuvremenu, predprijelaznici su se bacali na ono što je ostalo od jelena, dok su ženke u kampu praznih očiju iščekivale svoj red.

V.-ov plijen nije bio zainteresiran za poniženja. Debeli vojnik neko je vrijeme gledao te se zatim odgegao s jelenjom nogom koja mu je visjela iz ruke. Njegova prljava slamarica bila je uz rub prostorije u kojoj su vojnici spavali, jer je čak i njihovim nosovima njegov smrad bio uvredljiv.

Onako ispružen nalikovao je na valovito polje, s tijelom koje je bilo niz brežuljaka i udubina. Jelenja noga prebačena preko trbuha bila je nagrada na vrhu planine.

V. je čekao da njegove sitne oči prekriju mesnati kapci, a njegova se golema prsa počnu dizati i spuštati u polaganu ritmu. Uskoro su mu se kao ribi otvorila usta iz kojih je pobjeglo hrkanje koje se nastavilo. Tada je V krenuo, bosih nogu koje nisu proizvodile ni najmanji zvuk na zemljanu podu.

Neugodan miris mužjaka nije odvratio V.-a, niti ga je smetala prljavština na svježem jelenjem mišiću. Posegnuo je naprijed, ispruživši malenu ruku, polagano se približavajući komadu mesa.

U trenutku kad ga je oslobodio stiska, pokraj vojnikova uha prozujao je crni bodež i naglo probudio mužjaka zabivši se u utabano tlo špilje.

V.-ov otac nadvio se poput mača spremnoga da padne, ukopanih nogu i očiju prikovanih za njega. Bio je najkrupniji u kampu, čak se govorilo da je najveći mužjak ikada rođen unutar rase, pa je njegova pojava tjerala strah u kosti iz dva razloga: njegove veličine, kao i nepredvidljivosti. Njegova raspoloženja neprestano su se mijenjala, naprasno i hirovito, no V. je znao pročitati istinu iza nasilničke ćudi: sve je to služilo postizanju dodatnog učinka. Pakost i lukavost bili su ukorijenjeni duboko u njegovu ocu.

SV

~ 54 ~

»Probudi se«, prasnuo je Koljač. »Ti ljenčariš dok te okrada slabić.« V. se ponizno odšuljao od oca, ali počeo je jesti, zabijajući zube u meso, žvačući što je brže mogao. Istući će ga zbog ovoga, i to obojica vjerojatno, pa je prije no što udarci počnu pljuštati trebalo pojesti što više.

Debeli se opravdavao dok ga Koljač nije odalamio svojom čizmom sa šiljcima po tabanu. Mužjak je posivio u licu, ali znao je da ne smije pustiti glasa od sebe. »Razlozi ovog događaja dosađuju mi.« Koljač je zurio u vojnika. »Zanima me što ćeš učiniti u vezi s tim.« Bez daha vojnik je skupio šaku, nagnuo se i zabio je u bočnu stranu V.ova tijela. Udarac mu je istisnuo zrak iz pluća i meso iz usta, zbog čega je izgubio zalogaj. Dašćući je pokupio komade mesa iz prašine i ugurao ih nazad među usne. Meso je bilo slano od prašine s poda špilje.

Dok su po njemu pljuštali udarci, V. je cijelo vrijeme jeo, ali tada je osjetio kako mu je kost potkoljenice svinuta gotovo do pucanja. Zaurlao je i izgubio jelenju nogu. Netko ju je pokupio i otrčao s njom.

Cijelo to vrijeme, Koljač se smijao bez osmijeha, zvukom nalik na lavež, koji je izlazio iz njegovih poput noževa tankih usana. A tada je to zaustavio.

Bez ikakva napora zgrabio je debelog vojnika za vrat i bacio ga o kameni zid.

Koljačeve čizme sa šiljcima zaustavile su se ispred V.-ova lica. »Donesi moj bodež.« V.-ove suhe oči trepnu, te se on pokuša pomaknuti. Začulo se škripanje kože, a zatim je Koljačevo lice bilo ispred V.-a. »Dečko, donesi moj nož. Ili ćeš večeras zamijeniti kurvu u jami.« Vojnici koji su se skupili iza leđa njegova oca cerili su se, a netko je kamenom pogodio V-ovu ozlijeđenu nogu. »Dečko, moj bodež.« Vishous se odvukao do oružja zabijajući svoje male prste u zemlju. Iako nije bio udaljen nijedan metar, njemu se činio kilometrima daleko. Nakon što ga je konačno obujmio dlanom, bio je već toliko slab da ga je morao izvući iz zemlje s obje ruke. Želudac mu se okretao u bolovima, a nakon što je izvukao bodež, povratio je ukradeno meso. Nakon što je povratio, ispružio je bodež prema svom ocu koji je ustao. »Ustani«, rekao je Koljač. »Ili misliš da ću se sagnuti pred nevrijednim?« V. se boreći podignuo u sjedeći položaj, ne mogavši shvatiti kako će ustati, jer je jedva držao ramena uspravnima. Prebacio je bodež u lijevu ruku, s desnom se upro o zemlju i gurnuo. Od pregoleme boli zamračilo mu se pred očima... a zatim se dogodilo čudo. Nekakvo svjetlo obuzelo ga je

SV

~ 55 ~

iznutra, kao da je sunčeva svjetlost pročistila njegove vene od boli. Vratio mu se vid te je ugledao kako njegova ruka svijetli.

Sada nije bilo vrijeme za postavljanje pitanja. Odvojio se od tla, pazeći da se prilikom ustajanja ne oslanja na nogu. Ruka mu se tresla dok je ocu predavao bodež. Koljač je zurio djelić sekunde, kao da nije vjerovao da se V. uistinu ustao. Zatim je uzeo oružje i okrenuo se. »Neka ga netko sruši. Njegova hrabrost me vrijeđa.« Isti čas nakon što je izdana zapovijed, svjetlost ga je napustila, a bol se vratila. Čekao je udarce, ali kad je začuo poklič gomile, znao je da će današnja zabava biti kažnjavanje gubitnika, a ne on.

Ležeći u dubinama svog očaja, pokušavao je disati kroz pulsiranje svoga izmučenog tijela, zamišljajući sitnu ženku u crnoj haljini kako mu prilazi i uzima ga u svoje naručje. Tješila ga je nježnim riječima i gladila mu kosu.

Obradovao se toj viziji. To je bila njegova izmišljena majka. Ona koja ga je voljela i koja je željela da bude nahranjen i na sigurnom. Zaista, ta vizija držala ga je na životu, pružajući mu jedini mir za koji je znao.

Debeli vojnik, se sagnuo, te je njegov smrdljiv, vlažan dah nadirao u V.-ov nos. »Još jednom ukradi od mene i dobit ćeš tako da se više nećeš moći izliječiti.« Vojnik je pljunuo u V.-ovo lice, podignuo ga i bacio od svoje slamnjače kao neki komad smeća.

Posljednje što je V vidio prije no što se onesvijestio, bio je drugi predprijelaznik kako s užitkom glođe jelenju nogu.

SV

~ 56 ~

Šesto poglavlje V. se uz psovku odvojio od svojih sjećanja, dok su mu oči poput novinskog papira nošenog vjetrom vrludale po ulici u kojoj je stajao. Čovječe, stvarno je bio uništen. Kao da se poklopac njegova vakuumiranog mozga slomio i sad su svi ostaci izletjeli van. Nered.

Grozan nered.

Dobro je što tada nije znao kakvo je tek sranje cijela priča s mamom koja ga voli. To bi ga povrijedilo više od bilo kakvih udaraca.

Iz stražnjeg džepa izvadio je privjesak Primužjaka te se zagledao u njega. Gledao ga je još nekoliko minuta nakon što je pao na pod odbivši se poput novčića. Namrštio se... dok nije shvatio da je njegova »normalna« ruka također svijetlila, te da je njome progorio svilenu vrpcu.

Jebote, njegova je majka stvarno bila egomanijak. Nije joj bilo dovoljno stvoriti vrstu. Ma kakvi. Još se željela dodatno uplesti. Neka se jebe. Neće joj dati tu zadovoljštinu da bude baka stotinama unuka. Bila je grozan roditelj, pa zašto da joj da još jednu generaciju koju će zajebati.

Uostalom, postojao je još jedan razlog zbog kojeg on ne bi trebao biti Primužjak. On je na kraju krajeva bio sin svog oca i okrutnost je bila dio njegove DNK. Kako je mogao znati da se to neće odraziti na Odabranicama?

Nije trebalo kriviti te ženke, jer one nisu zaslužile ono što će im biti između nogu ako budu njegove.

On to neće učiniti.

V. je zapalio cigaretu, podignuo privjesak i izašao iz ulice, skrećući desno u Ulicu Trade. Prije zore očajnički mu je trebala borba. A mogao se kladiti da će u betonskom labirintu u centru grada naići na degrade. Šanse za to bile su goleme. U ratu između Degradacijskog društva i vampira postojalo je samo jedno pravilo: borbe nisu smjele biti ispred ljudi.

Posljednja stvar koja je trebala i jednoj i drugoj strani bile su ljudske žrtve ili svjedoci, stoga su gerilski okršaji bili glavni oblik borbe, a centar Caldwella predstavljao je prigodan amfiteatar za okršaj: zahvaljujući prodaji nekretnina u predgrađima tijekom sedamdesetih, bilo je mnogo tamnih uličica i praznih zgrada. Osim toga, jedina briga ono malo ljudi na ulici bilo je zadovoljenje vlastitih poroka bilo koje vrste. Što je također značilo zadavanje dovoljno posla policiji.

Dok se kretao, izbjegavao je lokve svjetlosti koje su bacale ulične svjetiljke te razlijevala automobilska svjetla. Zahvaljujući hladnoj noći, na cesti je bila nekolicina pješaka, stoga je bio sam na cesti dok je prolazio pokraj McGrider'sa i Screamer'sa i novog striptiz kluba koji se tek otvorio.

SV

~ 57 ~

Malo dalje prošao je pokraj kineskog restorana i restorana s teksaškomeksičkom hranom stiješnjenim između dva konkurentska salona za tetoviranje. Ulicu dalje bila je Avenija Redd u kojoj je živjela Beth prije nego što je upoznala Wratha.

Namjeravao se okrenuti i krenuti nazad prema srcu grada, ali je zastao.

Podignuo nos. Udahnuo. Miris dječjeg pudera bio je u zraku, a budući da su i babice i dječica ovako kasno već bili na spavanju, znao je da je neprijatelj u blizini.

Ali u zraku je bilo još nešto, nešto zbog čega mu se krv ledila u žilama.

V. je raskopčao jaknu kako bi lakše dosegnuo bodeže, i potr- čao prateći miris do Dvadesete ulice. Dvadeseta je bila slijepa ulica u koju se ulazilo s Ulice Trade, ograđena uredskim zgradama koje su spavale u ovo doba noći, a miris se pojačavao dok je grabio preko neravnoga skliskog betona.

Imao je osjećaj da je zakasnio.

Pet ulica dalje, znao je da je bio u pravu.

Drugi miris bio je prolivena krv civilnog vampira, a nakon što su se razdvojili oblaci, mjesečina je obasjala gnjusan prizor: poslijeprijelazni mužjak odjeven u rasparanu odjeću za izlazak bio je više nego mrtav... slomljenoga prsnog koša, lica unakaženog do neprepoznatljivosti. Degrad koji ga je ubio prekopao je vampirove džepove, bez sumnje u nadi da će naići na adresu na kojoj će nastaviti klanje.

Ubojica je osjetio V.-a te pogledao preko ramena. Bio je bijel poput kreča, a njegova kosa, koža i oči bili su poput krede. Velik i jak poput ragbijaša, odavno je prošao inicijaciju, a V. je to znao ne samo po tome što je potpuno nestalo njegova prirodnog pigmenta.

Degrad je vješto skočio na noge, rukama posežući prema prsima, tijelom jurnuvši naprijed. Obojica su jurnuli jedan na drugoga sudarivši se poput dva auta na križanju: frontalno, s punom težinom i silinom. U tom prvom susretu, V. je za dobrodošlicu dobio udarac šakom u čeljust, od kojeg se osjećao kao mu se mozak razlio unutar lubanje. Na trenutak je ostao omamljen, ali uspio je uzvratiti uslugu od koje se degrad zavrtio oko svoje osi. Zatim je krenuo na svog protivnika, zgrabivši gada za stražnju stranu njegove kožne jakne, srušivši ga s nogu.

V. se volio hrvati. I bio je dobar u borbi na tlu.

Unatoč tomu, ubojica je bio brz, pa se brzo dignuo s ledenog tla, zadavši mu udarac nogom od kojeg su se V.-ovi unutarnji organi pomiješali poput karata. Zaljuljavši se unatrag, V. se spotaknuo o bocu Coca-Cole, izvrnuo zglob te se brzinom munje našao na asfaltu. Opustivši tijelo, držao je pogled na ubojici dok se ovaj brzo približavao. Gad je krenuo ravno na V.-ov

SV

~ 58 ~

izvrnuti zglob, uhvativši vojničku čizmu te je okrenuvši iz sve snage svojih masivnih prsa i ruku.

V. je pao licem na zemlju, zaurlavši od boli, ali zatomivši je. Koristeći se svojim slomljenim zglobom i rukama kao osloncem, odgurnuo se od asfalta, drugu nogu prinijevši prsima te ju je svom silom izbacio, pogodivši gada u koljeno i smrskavši njegov zglob. Koljeno degrada presavilo se u skroz krivom smjeru, te je on nalikujući na plamenca pao preko V.-ovih leđa.

Njih dvojica opako su se uhvatila u klinč, kotrljajući se po podu i napinjući podlaktice i mišiće dok nisu završili do ubijenog civila. Nakon što je dobio ugriz za uho, V. se raspizdio. Oslobodivši se degradovih zubi, gada je opalio šakom u čeoni režanj, ostavivši mu frakturu koja ga je dovoljno usporila da se izvuče.

Otprilike.

Izvlačeći noge koje su se našle ispod ubojice, dobio je nožem u bočnu stranu tijela. Oštra bol probola ga je kao ubod pčele na steroidima, znajući da mu je nož probio kožu i mišić ispod prsnog koša s lijeve strane. Čovječe, ako je dobio u neki organ, stvari će brzo otići na gore. Stoga je bilo krajnje vrijeme završiti borbu.

Osnažen ozljedom, V. je zgrabio degrada za bradu i stražnju stranu glave te zakrenuo kurvinog sina kao da je boca piva. Skljocaj lubanje koja se odvojila od kralježnice zvučao je kao lomljenje grane na pola, te se tijelo isti čas opustilo, ruke se opružile po tlu, a noge umirile.

Nakon što je adrenalin oslabio, V. se uhvatio za bok. Sranje, bio je obliven hladnim znojem i tresle su mu se ruke, ali morao je dovršiti posao.

Brzo je pretražio degrada, u potrazi za njegovom osobnom prije nego što gada pošalje s ovoga svijeta. Ubojičin pogled sreo je njegov, te on sporo izusti. »Moje ime... jednom je bilo Michael. Prije... osamdeset...tri godine.

Michael Klosnick.« Otvorivši novčanik, V. je našao važeću vozačku dozvolu. »Pa, Michael, sretan ti put u pakao.« »Drago mi je... da je gotovo.« »Nije. Nisi čuo?« Sranje, rana ga je stvarno boljela. »Stari, tvoje novo prebivalište je Omegino tijelo. Tamo ćeš zauvijek besplatno živjeti.« Blijede oči širom se otvoriše. »Lažeš.« »Ma, daj, molim te. Zašto bih?« V. je odmahnuo glavom. »Tvoj šef to nije spomenuo? Očito nije.« V. je iz korica izvukao jedan bodež, a zatim zamahnuo rukom preko

SV

~ 59 ~

www.balkandownload.org ramena, zabivši oštricu ravno u široka prsa. Pojavio se bljesak svjetlosti koji je obasjao cijelu ulicu, zatim se začuo pop i... sranje, svjetlo je zahvaljujući jakom naletu vjetra zahvatilo i civila. Jedino što je ostalo od oba tijela bio je gust miris dječjeg pudera.

Sranje. Kako će sada obavijestiti civilovu obitelj?

Vishous je pretražio područje i nakon što nije uspio naći još jedan novčanik, naslonio se na kontejner i ostao sjediti plitko dišući. Svakim udahom osjetio bi ponovno oštricu, ali nedisanje nije bilo opcija, pa je nastavio.

Prije nego što je izvadio mobitel da pozove pomoć, spustio je pogled na svoj bodež. Crna oštrica bila je prekrivena ljepljivom krvi degrada. Prevrtio je borbu s ubojicom, zamislivši nekoga drugog vampira umjesto sebe koji nije bio jednako jak. Nekog bez i njegova podrijetla.

Podignuo je ruku u rukavici. Ako ga je njegovo prokletstvo odredilo, Bratstvo i njihova plemenita svrha su ga oblikovali. Što bi bilo da je večeras poginuo? Što bi bilo da je oštrica probola njegovo srce? Ostala bi samo četvorica ratnika.

Sranje.

Na šahovskoj ploči ovog prokletog postojanja, dijelovi su bili postrojeni, a igra određena. Čovječe, koliko puta u životu nisi uspio birati svoj put jer je on već bio odlučen za tebe.

Slobodna volja je obično sranje.

Njegova majka i ta njezina cijela drama bili su nevažni... morao je postati Primužjak za Bratstvo. To je dugovao baštini kojoj je služio.

Obrisao je oštricu o kožne hlače, a zatim bodež spremio s drškom prema dolje, te se s naporom uzverao na noge i potapšao jaknu. Sranje... mobitel.

Gdje mu je mobitel? U penthouseu. Valjda ga je tamo ostavio nakon razgovora s Wrathom...

Začuo se pucanj.

Metak ga je pogodio ravno između prsnih mišića.

Udarac ga je podignuo s peta i poslao u usporen let zrakom. Sletjevši na tlo, bio je u stanju jedino ležati dok mu je od nepodnošljiva pritiska poskakivalo srce, a um se pomračivao. Dahtao je, a mali brzi udisaji preskakali su u njegovu grlu.

S posljednjim ostacima snage, podignuo je glavu i pogledao niz svoje tijelo. Prostrijelna rana. Krv na majici. Zaglušujuća bol u prsima.

Ostvarenje noćne more.

Prije no što je uspio početi paničariti, nastupila je tama i cijeloga ga progutala... bio je njezina hrana okupana otrovnom agonijom. ~ 60 ~

»Whitcomb, što ti, dovraga, pada napamet?« Dr. Jane Whitcomb podignula je pogled s kartona pacijenta koji je potpisivala, lecnuvši se. Manuel Manello, doktor medicine, šef kirurgije u Medicinskom centru svetog Francisa, poput bika joj se približavao hodnikom. I znala je zašto.

Ovo će biti gadno.

Jane je nažvrljala svoj potpis na dnu recepta, predala karton medicinskoj sestri, promatrajući kako žena bježi glavom bez obzira. Dobar obrambeni mehanizam kojim se ovdje često koristilo. Kada je šef bio ovakav, ljudi su tražili sklonište... što je, ako imaš barem pola mozga, bilo logično učiniti prije eksplozije. Jane se suočila s njim. »Znači, čuli ste.« »Ovdje. Sada.« Dlanom je otvorio vrata sobe za odmor. Dok je ulazila s njim, Priest i Dubois, dvojica najboljih mesara u Svetom Francisu, bacili su jedan pogled na šefa, skupili svoje specijalitete iz automata i zbrisali iz sobe. Čak su se i vrata zatvorila ne podignuvši ni dašak zraka. Kao da ni ona nisu željela privući Manellovu pozornost. »Whitcomb, kad si mi to mislila reći? Ili misliš da je Columbia na drugom planetu pa neću saznati?« Jane je prekrižila ruke na prsima. Ona je bila visoka žena, ali Manello ju je nadvisivao za nekoliko centimetara, a bio je građen kao i profesionalni sportaši koje je operirao: široka ramena, široka: prsa, velike ruke. Sa svojih četrdeset pet godina bio je u izvrsnome fizičkom stanju i jedan od najboljih ortopedskih kirurga u zemlji. Ali kada je bio ljut, bio je zastrašujući kurvin sin. Hvala Bogu da joj neugodne situacije nisu bile problem. »Znam da tamo imaš kontakte, ali mislila sam da će biti dovoljno diskretni i pričekati dok ne odlučim želim li posao...« »Naravno da ga želiš jer inače ne bi tratila vrijeme na odlazak onamo.

Je li zbog novca?« »O. K., prvo... nemoj me prekidati. Drugo... spusti ton glasa.« Osjećala se loše nakon što je Manello duboko udahnuo, provukavši ruku kroz svoju tamnu kosu. »Gle, trebala sam ti reći. Sigurno nije bilo ugodno saznati ovako.« Odmahnuo je glavom. »Da, nije mi najdraža stvar na svijetu dobiti poziv s Manhattana koji kaže da jedan od mojih najboljih kirurga ima razgovor za posao kod moga mentora.«

SV

~ 61 ~

»Falchek ti je rekao?« »Ne, jedan od njegovih podčinjenih.« »Žao mi je, Manny. Ne znam kako će se to razvijati, i nisam željela ništa prerano govoriti.« »Zašto razmišljaš o odlasku s odjela?« »Znaš da želim više od onoga što mogu dobiti ovdje. Ti ćeš biti šef do svoje šezdeset pete, osim ako ne odlučiš otići. Na Columbiji je Falchek kojemu je osamdeset osam. Tamo imam veće šanse postati šef odjela.« »Već sam te postavio za šeficu Traume.« »I to sam zaslužila.« Njegove usne razdvojile su se u osmijeh. »Zašto ne bi bila malo skromnija?« »Čemu? Oboje znamo da je to istina. A što se tiče Columbije, zar bi ti želio raditi pod nekim sljedećih dvadeset godina svog života?« Preko njegovih očiju boje mahagonija spustili su se kapci. U jednom djeliću sekunde učinilo joj se da je u njegovim očima ugledala neki bljesak, ali tada je stavio ruke na bokove, a bijela se kuta napela od širenja njegovih ramena. »Ne želim te izgubiti, Whitcomb. Najbolji si nož u Traumi.« »A ja moram gledati u budućnost.« Prišla je svom ormariću. »Želim biti sama svoj šef, Manello. Takva sam.« »Kad je prokleti razgovor?« »Odmah sutra poslijepodne. Za vikend ne radim pa ću ostati u gradu. »Sranje.« Začulo se kucanje na vratima. »Uđite«, rekli su oboje.

Provirila je glava medicinske sestre. »Trauma. Za dvije minute. Muškarac u tridesetima. Prostrijelna rana s mogućom probijenom klijetkom. Tijekom transporta dvaput su ga bili izgubili. Doktorice Whitcomb, želite li vi preuzeti pacijenta ili da pozovem Goldberga?« »Ne. Ja ću ga uzeti. Pripremite dvoranu 4 u grotlu i recite Ellen i Jimu da odmah dolazim.« »Da, doktorice Whitcomb.« »Hvala, Nan.« Vrata su se polagano zatvorila i ona pogleda Manella. »Vratimo se na Columbiju. Da si na mome mjestu, napravio bi istu stvar. Ne možeš reći da te ovo iznenadilo.« Tišina se odužila, a zatim se on malo nagnuo naprijed.

SV

~ 62 ~

»Ali neću te pustiti bez borbe. Što tebe isto ne bi trebalo iznenaditi.« Izašao je iz sobe sa sobom povukavši većinu kisika iz prostorije.

Jane se naslonila na svoj ormarić te pogledala prema kuhinjici i ogledalu koje je visjelo na zidu. Njezin odraz bio je kristalno jasan u zrcalu, od njezine bijele kute i zelene zaštitne kirurške oprave do plave kose odrezane na bob. »Dobro je to primio«, rekla je za sebe. »Uzevši sve u obzir.« Vrata sobe za odmor otvorila su se i provirila je Duboisova glava: »Zrak čist?« »Aha. Ja krećem prema grotlu.« Dubois je skroz otvorio vrata, nečujno ušetao unutra u svojim crocsicama. »Ne shvaćam kako to radiš. Jedino tebi ne trebaju mirisne soli da dodeš k sebi nakon što imaš posla s njim.« »On uopće nije problematičan, zapravo.« Dubois puhne kroz nos. »Nemoj me pogrešno shvatiti. Stvarno ga jebeno poštujem, stvarno da.

Ali ne želim ga naljutiti.« Stavila je ruku kolegi na rame. »Ljudima teško pada pritisak. Ti si popustio prošli tjedan, sjećaš se?« »Da, imaš pravo«, Dubois se nasmiješio. »Barem više ne baca stvari.«

SV

~ 63 ~

Sedmo poglavlje Hitna služba T. Wibblea Jonesa u Medicinskom centru svetog Francisa bila je vrhunski opremljena zahvaljujući velikodušnoj donaciji svog imenjaka. Otvoren prije godinu i pol, kompleks od pedeset tisuća kvadrata sagrađen je u dva dijela, od kojih je svaki imao po šesnaest dvorana za liječenje. Hitni pacijenti primani su u A ili B hodniku, nakon čega bi ostajali s timom koji ih je primio dok nisu bili otpušteni, primljeni ili poslani u mrtvačnicu.

Kroz sredinu zgrade protezao se hodnik koji je osoblje nazivalo grotlo. U grotlu su zaprimani jedino hitni slučajevi, a njih su postojale dvije vrste: »na kotačima«, koji su dolazili s ambulantnim vozilom, ili »krovaši«, koji su slijetali na pistu jedanaest katova iznad njih. Krovaši su načelno bili žešći slučajevi dovezeni helikopterom iz udaljenosti radijusa od dvjesto četrdeset kilometara oko Caldwella. Za te pacijente postojalo je posebno dizalo koje se spuštalo ravno u grotlo i koje je bilo dovoljno veliko da u njega stanu dvoja bolnička kolica i deset medicinskih tehničara.

Zgrada traume imala je šest otvorenih operacijskih dvorana opremljenih rendgenom, opremom za ultrazvuk i kisik, medicinskim zalihama, kao i s dovoljno prostora za kretanje. Operacijski centar ili kontrolni toranj bio je ravno u središtu, kao spoj kompjutora i osoblja koje je nažalost uvijek bilo u pokretu. U bilo koje doba bio je dežuran barem jedan liječnik, četiri stažista te šest medicinskih sestara, koji su obavljali poslove, a obično su dva do tri kreveta uvijek bila popunjena.

Caldwell ni približno nije bio velik kao Manhattan, ali događalo se dosta nasilja povezanih s bandama, pucnjava povezanih s drogom i automobilskih nesreća. Usto, na gotovo tri milijuna stanovnika bilo je tu bezbroj varijacija ljudske pogrešne procjene: čavao iz pištolja završi nekome u trbuhu jer je frajer odlučio njime popraviti patentni zatvarač; strijela završi nekome u lubanji zato što je netko želio dokazati da savršeno gada, a bio je u krivu; muž zaključi kako bi bila dobra ideja popraviti štednjak i završi spržen zato što ga nije iskopčao iz struje.

Jane je živjela u grotlu i vladala njime. Kao šefica Traume, bila je administrativno odgovorna za sve ono što se događalo u tih šest dvorana, ali bila je i dežurni doktor u hitnoj, i kirurg u traumi, pa je sudjelovala u svemu što se događalo. Svakog je dana zvala kako bi obavijestila tko treba otići na gornji kat na operaciju, a u mnogim prilikama pomagala bi i sa šivanjima. Čekajući na pacijenta s prostrijelnom ranom, pregledavala je kartone dvaju pacijenata koji su trenutačno bili liječeni te nadgledala osoblje i

SV

~ 64 ~

medicinske sestre dok su obavljali svoje poslove. Svakog člana tima u Traumi odabrala je Jane, a prilikom biranja nije bilo nužno da budu s najelitnijih fakulteta, unatoč tomu što je i sama završila Harvard. Tražila je odlike dobrog vojnika, ili kako je ona to nazivala... mentalni sklop onih koje ne možeš zajebavati: inteligencija, izdržljivost i rezerviranost. Pogotovo rezerviranost. Ako si mislio funkcionirati u grotlu, trebao si znati kako ostati staložen u krizi.

Ali to nije značilo da empatija nije bila izuzetno važna u svemu što su radili.

Načelno, većini pacijenata u Traumi nije trebala utjeha ni držanje za ruku. Većinom su bili nadrogirani ili šokirani jer je iz njih liptala krv na sve strane kao iz cjediljke, ili im je komad tijela bio u hladnjaku, ili im je bilo spaljeno sedamdeset pet posto površine kože. Ono što su ti pacijenti uistinu trebali, bilo je da oko svojih kolica imaju dobro istrenirane, staložene ljude koji znaju što rade.

Njihove obitelji i voljeni uvijek su doduše trebali ljubaznost, empatiju i ohrabrenje ako ga je bilo moguće pružiti. Svakog su dana u grotlu životi bivali uništeni i ponovno sastavljani, a to se nije odnosilo samo na pacijente u kolicima koji bi prestali disati pa zatim ponovno počeli. Čekaonice su bile pune ljudi na koje je to utjecalo: muževi, žene, roditelji, djeca.

Jane je znala kako je to izgubiti nekoga tko je dio tebe, pa je uvijek pri obavljanju medicinskog dijela svog posla bila svjesna i humane strane medicine i tehnologije. Pazila je da ljudi koji rade za nju misle na isti način; ako si želio raditi u grotlu, trebalo je znati obaviti obje strane posla, imati mentalni sklop potreban za ratište, ali i biti podrška pacijentu. Uvijek je govorila svom osoblju da nikada nije na odmet nekoga držati za ruku i slušati brige ili ponuditi rame za plakanje, jer se u tren oka može dogoditi da upravo ti budeš taj kome će to trebati. Na kraju krajeva, nesreća ne bira, a hirovi sudbine na sve jednako utječu. Neovisno koje si boje kože, koliko novca imaš, neovisno jesi li gej ili straight, ateist ili vjernik, svi smo jednaki, što se nje ticalo. I svi smo voljeni od nekoga, negdje. Prišla joj je sestra. »Dr. Goldberg javlja da je bolestan.« »Ona gripa?« »Da, ali pokriva ga dr. Harris.« Blagoslovljen bio Goldberg. »Treba li našem čovjeku nešto?« Sestra se nasmiješila. »Rekao je da je njegova žena bila oduševljena time što ga konačno vidi kada je budna. Sarah mu užurbano kuha pileću juhu.«

SV

~ 65 ~

»Dobro. Treba mu malo odmora. Šteta što neće moći uživati u njemu.« »Da. Spomenuo je kako će ga natjerati da gledaju sve blesave filmove koji su izašli u posljednjih šest mjeseci na DVD-u.« Jane se nasmijala. »Od toga će mu biti samo lošije. E, da, slušaj, želim napraviti analizu slučaja Robinson. Za njega nismo mogli više ništa učiniti, ali mislim da svejedno moramo ponovno proći autopsiju.« »Imala sam osjećaj da ćeš to željeti napraviti. Pripremit ću to za dan nakon što se vratiš s puta.« Jane nježno stisne sestrinu ruku. »Zlatna si.« »Ma ne, samo poznajem svoju šeficu.« Sestra se nasmiješila. »Nikad ih ne otpuštaš a da ne provjeriš dvaput je li se nešto moglo učiniti drugačije.« To je bila istina. Jane se sjećala svakog pacijenta koji je umro u grotlu, neovisno o tome je li ga ona zaprimila ili ne, a u glavi je čuvala popis preminulih. Kada po noći nije mogla spavati, imena i lica prolazila su joj pred očima kao starinski mikrofilm, dok joj se ne bi učinilo da će poludjeti od te liste. Taj popis mrtvih bio joj je najjača motivacija, i neka bude prokleta ako će ova prostrijelna rana završiti na njemu.

Jane je prišla kompjutoru i izvukla informacije o cjelokupnom stanju pacijenta. Ovo će biti bitka. Osim metka u prsnom košu, imali su i ubodnu ranu, a uzevši u obzir mjesto gdje je nađen, mogla se kladiti da je bio diler koji je obavljao posao na tuđem terenu ili prevareni kupac. Kako god bilo, teško da je imao zdravstveno osiguranje, a čak ni to nije bilo važno. U Svetom Francisu primali su sve pacijente, neovisno o tome jesu li si to mogli priuštiti.

Nakon tri minute, širom su se otvorila dvokrilna vrata i krizno stanje uletjelo je poput metka: za kolica je bio zavezan gospodin Michael Klosnick, golemi bijelac u kožnim hlačama s gomilom tetovaža i kozjom bradicom.

Medicinski tehničar pokraj njegove glave upuhivao ga je, dok je drugi pridržavao opremu i gurao kolica. »Dvorana 4«, rekla je Jane medicinskim tehničarima. »Kako stojimo?« Tip koji je upuhivao započeo je: »Dvije infuzije otopine s elektrolitima. Tlak je 60/40 i pada. Puls je 1/40.

Disanje je 40. Intubiran. Na putu do ovdje srčana aritmija. Stresli smo ga s 200 džula. Sinusna tahikardija 1/40.« Medicinski tehničari zaustavili su kolica u dvorani 4 dok se okupljalo osoblje iz traume. Jedna je sestra sjela za mali stol da sve snimi. Dvojica su bila u stanju pripravnosti da na Janeinu zapovijed donosu opremu, a četvrti

SV

~ 66 ~

je bio spreman razrezati kožne hlače. Dvoje stažista motalo se kako bi promatrali, te po potrebi pomogli. »Kod mene je novčanik«, rekao je medicinski tehničar, predajući ga sestri sa škarama. »Michael Klosnick, trideset sedam godina«, pročitala je. »Slika na osobnoj je mutna, ali... mogao bi to biti on ako je obojio kosu u crno i pustio bradicu nakon što je fotka snimljena.« Predala je novčanik kolegici koja je pisala zapisnik, a zatim nastavila sa skidanjem hlača. »Pogledat ću ima li ga u sustavu«, objavila je druga žena dok se logirala u kompjutor. »Našla sam ga... čekaj, je li ovo... Ovo mora biti pogreška. Ne, adresa je točna, ali godište je krivo.« Jane je opsovala ispod glasa. »Možda je problem u novome elektronskom sustavu podataka pa ove podatke neću uzeti u obzir. Odmah ćemo mu provjeriti krvnu grupu i napraviti rendgen prsa.« Dok su mu vadili krv, Jane je na brzinu obavila početni pregled.

Prostrijelna rana bila je mala okrugla rupica pokraj nekakva ožiljka na njegovu prsnom mišiću. Izvana se nije vidjelo ništa osim malog traka krvi, koji nije odavao ništa od mogućeg nereda koji ih je čekao unutra. Ubodna rana bila je slična. Izvana se nije vidjelo mnogo. Nadala se da organi nisu bili ozlijeđeni.

Bacila je pogled na ostatak tijela, na sve one tetovaže... vou. Tu je bila jedna stara gadna ozljeda prepona. »Dajte mi rendgensku snimku i ultrazvuk njegova srca...« Operacijsku dvoranu proparao je vrisak.

Janeina glava trznula se ulijevo. Sestra koja je skidala pacijenta bila je na podu, grčeći se. U ruci je držala crnu rukavicu koju je nosio pacijent.

Na djelić sekunde svi su se zamrznuli. »Samo je dotaknula njegovu ruku i pala«, netko je rekao. »Idemo dalje!« odsjekla je Jane. »Estevez, ti se pobrini za nju. Želim znati odmah kako je. Ostali, priberite se. Odmah!« Osoblje se trgnulo čuvši njezine zapovijedi. Svi su povratili koncentraciju nakon što je sestra odnesena u susjednu dvoranu gdje se Estevez, jedan od stažista, pobrinuo za nju.

Rendgen prsnog koša bio je relativno dobar, ali je iz nekog razloga ultrazvuk srca bio iznimno loše kvalitete. No i jedno i drugo otkrivalo je ono što je Jane i očekivala: perikardijalna tamponada od prostrijelne rane desne klijetke; krv je ušla u perikardijalnu duplju, onemogućivši srce da normalno funkcionira i pumpa krv.

SV

~ 67 ~

»Treba nam ultrazvuk abdomena, a ja ću nam za to vrijeme kupiti malo vremena sa srcem.« Nakon što je ozbiljnija ozljeda utvrđena, Jane je željela više informacija o ubodnoj rani. »I čim se to obavi, želim da se oba stroja pregledaju. Neke od ovih snimki prsa imaju sjenku.« Dok je stažist prelazio ultrazvukom po pacijentovu trbuhu, Jane je uzela spinalnu iglu kalibra dvadeset jedan i ugurala je u špricu od pedeset mililitara. Nakon što je sestra premazala pacijentova prsa otopinom s jodom, Jane je probila kožu i pronalazeći put među kostima probila perikardijalnu šupljinu te izvukla četrdeset mililitara krvi kako bi olakšala tamponadu. U međuvremenu naredila je da se pripremi operacijska dvorana 2 na gornjem katu, te da se pripremi tim za srčanu premosnicu.

Predala je iglu sestri da je baci. »Da vidimo ultrazvuk.« Stroj se definitivno ponašao neobično i slike nisu bile dovoljno oštre.

Unatoč tomu, pokazale su dobre vijesti, što je ustvrdila opipavši to područje. Činilo se da ni jedan od ključnih organa nije ozlijeđen. »O. K., abdomen se čini u redu. Odmah ćemo ga prebaciti gore.« Izlazeći iz grotla, glavom je provirila u dvoranu u kojoj je Estevez liječio sestru. »Kako joj je?« »Dolazi k sebi.« Estevez je odmahnuo glavom. »Srce joj se stabiliziralo nakon što smo je tretirali defibrilatorom.« »Srce je fibriliralo? Kriste.« »Kao i onome tipu s telefonom koji nam je došao jučer. Kao da ga je netko stresao jakom strujom.« »Jesi li nazvao Mikea?« »Aha, muž dolazi.« »Dobro. Pazi na našu curu.« Estevez je kimnuo i spustio pogled na kolegicu. »Uvijek.« Jane je uhvatila pacijenta dok ga je osoblje guralo kroz grotlo u dizalo koje je vodilo do operacijske dvorane. Dok su ga kat iznad medicinske sestre postavljale na stol, ona se pripremala za operaciju. Na njezin zahtjev doneseni su instrumenti za kardiološki zahvat, stroj za izvantjelesni krvotok, a na kompjutorskom zaslonu bili su prikazani ultrazvuk i rendgen uzeti s donjeg kata.

Držeći ruke u gumenim rukavicama daleko od sebe, ponovno je pogledala snimke prsa. Istini za volju, bile su ispod prosječne kvalitete, iznimno zrnate i sa sjenom, ali bile su dovoljne za orijentaciju. Metak se

SV

~ 68 ~

zaglavio u mišiću na njegovim leđima, a tamo će ga i ostaviti: rizici vađenja bili su manji od onih da ga ostave tamo gdje je, i zapravo je većina žrtava pucnjave napuštala grotlo zajedno sa svojim olovnim trofejem, gdje god on bio.

Namrštila se i nagnula bliže zaslonu. Zanimljiv metak. Bio je okrugao a ne cilindričan kakve je viđala u svojim pacijentima. Ali unatoč tomu, činilo se da je napravljen od najobičnijeg olova.

Jane je prišla stolu na kojem je pacijent bio priključen na anesteziološke strojeve. Prsa su mu bila pripremljena za operaciju, a okolno područje obloženo bolničkom tkaninom. Zbog narančastog premaza antiseptika izgledao je kao da se premazao lošom kremom za samotamnjenje. »Bez premosnice. Ne želim gubiti vrijeme. Imamo li pripremljenu krv za njega?« Oglasila se jedna od sestara s lijeve strane. »Imamo, iako nismo mogli odrediti krvnu grupu.« Jane baci pogled na pacijenta. »Niste mogli odrediti?« »Nalaz uzorka nije se dao očitati. Ali imamo osam litara grupe 0.« Jane se namrštila. »O. K., idemo na posao.« Laserskim skalpelom napravila je rez duž pacijentovih prsa, zatim prepilila prsnu kost te retraktorom za rebra rastvorila prsni koš, otkrivši...

Jane dahne. »Blagi...« »Bože«, netko dovrši. »Usišite.« Uslijedila je pauza i ona podigne pogled prema sestri koja joj je asistirala. »Jacques, usišite. Nije me briga na što sliči, ja ga mogu popraviti... ako jasno vidim tu prokletinju.« Tijekom usisavanja krvi začulo se šištanje, nakon čega je jasno ugledala fizičku anomaliju koju do tada nikada nije vidjela: u ljudskim prsima nalazilo se srce sa šest klijetki. »Fotke!« viknula je. »Ali molim vas, požurite!« Dok su snimali fotografije, pomislila je: Čovječe, na Kardiologiji će biti ludi od sreće. Nikada nije vidjela ništa slično... iako joj je probijena rupa u desnoj klijetki bila poznata. Takvih je vidjela mnogo. »Šavovi«, rekla je.

Jacques je u njezin dlan položila iglodržač, instrument nehrđajućeg čelika koji je držao zakrivljenu iglu s crnim koncem.

Lijevom rukom Jane je podignula srce, prstom začepila izlaznu ranu, a

SV

~ 69 ~

ulaznu zašila. Sljedeći potez bio je izvaditi srce iz perikardijalne šupljine i učiniti isto s donje strane.

Ukupno vrijeme ispod šest minuta. Zatim je izvadila retraktor, vratila prsni koš na mjesto, a zatim spajalicama od nehrđajućeg čelika spojila prsnu kost. Krenula je pacijenta spajati od dijafragme do ključne kosti kad je začula anesteziologa i pištanje strojeva. »Krvni tlak je šezdeset s četrdeset i pada.« Jane je proglasila protokol za oživljavanje, a zatim se nagnula nad pacijenta. »Da ti nije palo napamet«, prasnula je. »Ako umreš, stvarno ću se naljutiti.« Odjednom, usprkos svim medicinskim objašnjenjima, muškarčeve oči zatrepću i on je pogleda.

Jane je ustuknula. Blagi Bože... njegove šarenice bile su prozirne poput dijamanta, a njihov sjaj podsjećao ju je na mjesec u vedroj zimskoj noći. Po prvi put u životu bila je zabezeknuta. Činilo joj se kao da su se njihovi ukršteni pogledi spajali, uvijali te isprepletali njihova tijela kao da su bili jedno... »Ponovno ventrikularna fibrilacija«, viknuo je anesteziolog.

Jane se razbudila. »Ostani sa mnom«, naredila je pacijentu. »Čuješ me? Ostani sa mnom.« Mogla se zakleti da je tip kimnuo prije nego su mu se spustili kapci. A ona se ponovno bacila na spašavanje njegova života. »Stvarno bi se trebao prestati ljutiti zbog onog incidenta s ispaljivanjem krumpira«, rekao je Butch.

Phury je zakolutao očima i udobnije se smjestio u sjedalu. »Razbili ste mi prozor.« »Naravno da jesmo. V. i ja u njega smo i ciljali.« »Dvaput.« »Što samo dokazuje da smo obojica sjajni strijelci.« »Sljedeći put budite dobri pa odaberite nečiji tuđi...« Phury se namrštio, odvojivši čašu martinija od usana. Zbog nikakva očitog razloga njegova su se čula uzbunila poput automata za klađenje kad dobiješ na njemu. Sijevnuo je pogledom po VIP dijelu, tražeći i najmanji dašak nevolje. »Ej, murjače, osjećaš li i ti...« »Nešto ne valja«, rekao je Butch protrljavši sredinu svojih prsa, te iz majice izvadi masivni zlatni križ. »Što se dovraga događa?« »Nemam pojma.«

SV

~ 70 ~

Phury je ponovno uperio pogled prema gomili. Čovječe, kao da se u prostoriju uvukao neki grozan miris, obojivši zrak nečime zbog čega si poželio ne imati nos. A opet, sve se činilo kao da je u najboljem redu. Phury je izvadio mobitel i nazvao svog blizanca. Nakon što ga je dobio, prva stvar koju je Zsadist pitao Phuryja bilo je je li u redu. »Z., ja sam O. K„ ali i ti znači osjećaš?« Nasuprot njemu, Butch je držao mobitel prislonjen uz uho. »Mala? Je li sve u redu? Jesi li dobro? Da, ne znam... Wrath želi pričati sa mnom? Da, naravno... daj mi ga... Ej, frajeru. Da. Phury i ja. Da. Ne. Rhage je s tobom? Dobro. Da, sad zovem Vishousa.« Nakon što je murjak poklopio, ukucao je drugi broj, ponovno prinijevši mobitel uhu. Butcheve se obrve namršte. »V.? Nazovi me. Čim dobiješ ovu poruku.« Završio je poziv u isto vrijeme kad je Phury prekinuo vezu sa Z.-om.

Obojica su se zavalila u sjedala. Phury je prtljao oko svog pića. Butch se igrao s križem. »Možda je otišao u penthouse obraditi ženku«, rekao je Butch. »Rekao mi je da to planira večeras.« »O. K. Znači možda je usred seanse.« »Da. Odmah će nas nazvati.« Unatoč tomu što su svi mobiteli kojima se Bratstvo koristilo imali GPS čip, V.-ov nije radio kad ga je imao sa sobom, te nije imalo smisla zvati kompleks da prate njegovu Motorolu Razr. V. je krivio svoju prokletu ruku, jer je ono zbog čega mu je šaka svijetlila izazivalo električne ili magnetske smetnje što je utjecalo na funkciju mobitela. Definitivno je utjecalo na kvalitetu poziva. Kad god su razgovarali s V.-om, čuo se šum, čak i kad se koristio fiksnim telefonom.

Phuryju i Butchu trebalo je oko minute i pol prije nego li su se pogledali, istodobno progovorivši. »Što kažeš da samo skočimo do...« »Daj, samo idemo...« Obojica su ustala krenuvši prema stražnjim požarnim vratima. Vani na ulici, Phury je pogledao noćno nebo. »Želiš da se nabrzinu dematerijaliziram do njega?« »Da. Učini to.« »Treba mi adresa. Nikad nisam bio tamo.« »Ulica Commodore. Zadnji kat na jugozapadnoj strani. Čekam te ovdje.« Phuryju je trebao trenutak da se nađe na vjetrovitoj terasi otmjenog penthousea, deset ulica udaljenog u smjeru rijeke. Nije se trudio ni prići

SV

~ 71 ~

staklenim vratima. Osjećao je da njegov brat nije bio ovdje, pa je u tren oka ponovno bio pokraj Butcha. »Ne.« »Znači da lovi...« Murjak je zastao, a na licu mu se pojavio neobičan, dalek izraz lica. Glava mu se naglo trznula udesno. »Degradi.« »Koliko?« upitao je Phury raskopčavši jaknu. Nakon Butcheva susreta s Omegom, mogao je osjetiti ubojice kao što detektor metala nalazi novčiće. »Dvojica. Ovo ćemo obaviti brzo.« »Da.« Degradi su se pojavili iza ugla, i ugledavši Butcha i Phury postavili se u položaj spremnosti. Ulica iza ZeroSuma nije bila najbolji izbor za borbu, no srećom noć je bila hladna i vani nije bilo ljudi. »Ja ću počistiti«, rekao je Butch. »Dogovoreno.« Obojica su se bacila na neprijatelja.

SV

~ 72 ~

Osmo poglavlje Dva sata poslije Jane je širom otvorila vrata odjela za Intenzivnu kiruršku njegu. Bila je spremna krenuti kući, na ramenu noseći svoju kožnu torbu, u ruci držeći ključeve auta, odjevena u svoju vjetrovku. Ali prije nego što ode, morala je prvo vidjeti svog pacijenta s prostrijelnom ranom.

Dok je prilazila sestrinskoj sobi, žena s druge strane pulta podignula je glavu. »Bok, doktorice Whitcomb. Došli ste provjeriti svog pacijenta?« »Da, Shalonda. Znaš mene... ne mogu ih pustiti same. U koju ste ga sobu smjestili?« »U sobu šest. Faye ga sada ušuškava.« »Sad vidiš zašto vas volim. U cijelom gradu nema boljeg osoblja intenzivne njege. Da, je li mu netko došao u posjetu? Jesmo li našli nekoga od uže obitelji?« »Nazvala sam broj u medicinskom izvješću. Tip koji mi se javio rekao je da posljednjih deset godina živi u tom stanu i da u životu nije čuo za Michaela Klosnicka. Znači da je adresa bila lažna. Oh, i jeste li vidjeli oružje koje je imao? Puna ratna sprema.« Dok je Shalonda okretala očima, obje se u isti glas složiše »Povezano s drogom.« Jane je odmahnula glavom. »Nisam iznenađena.« »Ni ja. S onim tetovažama na licu ne može izgledati kao da radi u državom inspektoratu.« »Osim ako ne sređuje papire profesionalnim hrvačima.« Mahnuvši Shalondi koja se smijala, Jane je krenula hodnikom Soba broj šest bila je na samom kraju s desne strane, pa je prolazeći hodnikom provjerila još dvoje svojih pacijenata, jednoga kome je tijekom liposukcije probijeno crijevo, i drugoga koji je prilikon motociklističke nesreće završio naboden na ogradu.

Sobe za intenzivnu njegu bile su četrdeset kvadrata čiste poslovnosti.

Svaka je imala staklenu stijenu preko koje se mogao navući zastor za privatnost. To nisu bile sobe s prozorima, s reprodukcijama Monetovih slika ili s televizorom na kojem se vrtio zabavni program. Ako si bio dovoljno zdrav da razmišljaš o televizijskog programu, ovdje ti nije bilo mjesto. Jedini zasloni i slike bili su oni od medicinske opreme koja je okruživala krevet.

U sobi šest Faye Montgomery, prava veteranka, provjeravala je pacijentovu infuziju.

SV

~ 73 ~

»Dobra večer, doktorice Whitcomb.« »Faye, kako ste?« Jane je spustila torbu i posegnula za medicinskim kartonom koji je bio zataknut u držaču pokraj vrata. »Ja sam dobro, i prije nego što pitate, on je stabilno. Što je začuđujuće.« Jane je prolistala posljednje podatke. »Stvarno jest.« Taman je željela zatvoriti karton kad se namrštila vidjevši broj u lijevom kutu. Broj pacijenta od deset znamenaka bio je skroz drugačiji od onih koji su se davali novim pacijentima, pa je provjerila datum otvaranja kartona: 1971. Prelistavajući našla jei dva prijama u hitnu: jedan zbog ubodne rane, drugi zbog predoziranja; 71. i 73.

Ah, događalo se to i prije. Nule i sedmice znaju nalikovati kad ih se napiše brzo. Bolnica je digitalizirala bazu podataka tek 2003., a prije toga sve je pisano rukom. Očito je procesor koji je bilježio podatke zamijenio brojeve koji su bili tamo: umjesto 01. i 03., osobu je smjestio u sedamdesete.

Osim što... datum rođenja nije imao smisla. Prema onome što je upisano, pacijent je imao trideset sedam godina prije tri desetljeća. Zatvorila je karton, položivši dlan na njega. »To kopiranje podataka mora biti točnije.« »Znam. I ja sam primijetila istu stvar. Nego, želite li da vas ostavim nasamo s njime?« »Aha, to bi bilo sjajno.« Faye je zastala pred vratima. »Čula sam da ste večeras bili sjajni u operacijskoj dvorani.« Jane se malko nasmiješila. »Tim je bio sjajan. Ja sam samo odradila svoj dio. Da, zaboravila sam reći Shalondi da na proljeće navijam za UK Bi li...« »Aha. I prije nego što pitate, da, ona opet ove godine navija za Duke.« »Odlično, moći ćemo se zlostavljati međusobno još šest tjedana.« »Zato ih je i odabrala, kao uslugu javnosti, tako da vas mi možemo gledati kako se mlatite i zabavljati se. Vas dvije ste tako velikodušne.« Nakon što je Faye otišla, Jane je navukla zastor i prišla krevetu.

Pacijent je bio intubiran pa je disao preko stroja, a razina kisika bila je prihvatljiva. Krvi tlak bio je ujednačen, ali nizak. Otkucaji srca bili su spori i na monitoru su izgledali čudno, no opet, ipak je imao šest klijetki.

Kriste, to njegovo srce.

Nagnula se nad njega kako bi promotrila njegove crte lica. Bijelac, vjerojatno podrijedom iz srednje Europe. Bio je zgodan, ali to uostalom nije bilo važno, iako su ga malo nagrđivale te tetovaže na sljepoočnicama.

SV

~ 74 ~

Primaknula se bliže kako bi proučila crtež na koži. Morala je priznati da je složeni crtež koji je nalikovao na kombinaciju kineskih simbola i hijeroglifa bio vješto izveden. Pretpostavila je da su ti simboli povezani s bandama, iako nije izgledao kao dečko koji se igra rata; izgledao je opakije, poput pravog vojnika. Možda su tetovaže imale veze s borilačkim vještinama?

Bacivši pogled na cijev koja mu je bila u ustima, primijetila je nešto čudno. Palcem je podignula njegovu gornju usnu. Očnjaci su mu bili izraženi. I neobično oštri. Kozmetički usadci, bez sumnje. Danas su ljudi činili svakakve čudne stvari sa svojim izgledom, a već je ionako tetovirao lice.

Podignula je tanku plahtu koja ga je pokrivala. Zavoj na prsima bio je u u redu, pa je odgurujući plahtu nastavila pregledavati ostatak tijela.

Pregledala je zavoj na ubodnoj rani, a zatim opipala abdomen. Dok je nježno opipavala njegove unutarnje organe, pogledala je tetovaže iznad pubične kosti, zatim se usredotočivši na ožiljak na preponama.

Bio je djelomično kastriran.

Uzevši u obzir neuredan ožiljak, u pitanju nije bio kirurški pothvat, nego prije rezultat nesreće. Barem se nadala da je u pitanju nesreća, jer bi jedino drugo objašnjenje bilo mučenje.

Pokrivajući ga, promatrala je njegovo lice. Nesvjesno je stavila ruku na njegovu nadlakticu, nježno je pritisnuvši. »Imao si težak život, zar ne?« »Da, ali mi je koristilo.« Jane se naglo okrenula. »Isuse, Manello. Uplašio si me.« »Oprosti. Samo sam ga došao provjeriti.« Šef je obišao krevet, očima prelazeći preko pacijenta. »Znaš, mislim da pod tuđim rukama ne bi preživio.« »Jesi li vidio snimke?« »Srca? Aha. Poslat ću ih dečkima na Columbiji da ih malo prouče. Moći ćeš ih pitati za mišljenje kad budeš tamo.« Odlučila je ne odgovoriti na to. »Nismo uspjeli utvrditi krvnu grupu.« »Ozbiljno?« »Ako uspijemo dobiti njegov pristanak, mislim da bi ga trebali proučiti do posljednjeg kromosoma.« »Ah, da, tvoja druga velika ljubav. Geni.«

SV

~ 75 ~

Smiješno da se toga sjetio. Možda je samo jednom spomenula da je gotovo završila u genetskom istraživanju.

S ovisničkom navalom adrenalina, Jane je zamislila unutrašnjost pacijenta, njegovo srce u njezinoj ruci, osjetila je organ u svojoj šaci dok mu je spašavala život. »On bi mogao biti fascinantna prilika za medicinu. Bože, tako bih ga voljela proučiti. Ili barem sudjelovati u proučavanju.« Činilo se kao da se nježan zvuk medicinske opreme nadima u tišini između njih dvoje, te joj je nakon nekoliko trenutaka određena vrsta spoznaje zagolicala stražnju stranu vrata. Podignula je pogled. Manello ju je gledao ozbiljnog lica, zategnute teške čeljusti i namrštenih obrva. »Manello?« Namrštila se. »Jesi li u redu?« »Nemoj ići.« Da izbjegne njegov pogled, spustila ga je na plahtu koju je jednom je preklopivši uredno složila ispod ruke pacijenta. Nesvjesno je zagladila bijelu površinu... dok je to nije podsjetilo na nešto što je njezina majka uvijek činila. Umirila je ruku. »Naći ćeš drugog kirurg...« »Jebeš odjel. Ne želim da ideš, zato što...« Manello je provukao ruku kroz gustu tamnu kosu. »Isuse, Jane. Ne želim da ideš jer ćeš mi stvarno jebeno nedostajati i zato što... sranje, trebam te, O. K.? Trebam te ovdje. Da budeš uz mene.« Jane je trepnula poput idiota. U posljednje četiri godine nije postojao ni jedan nagovještaj da je tipu bila privlačna. O. K., bili su bliski i to. I ona je bila jedina koja ga je mogla smiriti nakon i što bi on izgubio živce. I O. K„ da, cijelo su vrijeme pričali o tome: kako funkcionira bolnica, čak i nakon radnog vremena. I svaki put kada su bili u smjeni jeli su zajedno i... on joj je pričao o svojoj obitelji i ona njemu o svojoj...

Sranje.

Da, ali tip je bio najbolji komad u bolnici. A ona je bila ženstvena kao... kao recimo operacijski stol. Svakako je imala isto toliko oblina. »Ajde, Jane, koliko možeš biti naivna? Da mi pokloniš samo malo pozornosti, već bih ti u sljedećem trenutku bio u hlačama.« »Jesi li lud?« Dahnula je. »Ne.« Vjeđe su mu otežale. »Poprilično sam lucidan.« Janein mozak je otišao na godišnji, suočen s tim strastvenim izrazom lica. Samo je odlepršao iz njene lubanje. »Neće dobro izgledati«, izvalila je. »Bit ćemo diskretni.«

SV

~ 76 ~

»Svađamo se.« Dovraga, što je to ona govorila? »Znam.« Njegove pune usne izvile su se u osmijeh. »To mi se sviđa.

Nitko drugi mi se ne suprotstavlja osim tebe.« Zurila je u njega preko pacijenta, zapanjena i ne znajući što uopće reći.

Bože, u njezinu životu tako dugo nije postojao muškarac. U njezinu krevetu.

U njezinoj glavi. Tako prokleto dugo. Godinama se sama vraćala kući, u svoju garsonijeru, sama se tuširala i sama spavala u krevetu, sama se budila i sama odlazila na posao.

Budući su joj oba roditelja bila mrtva, nije imala obitelji, a zbog gomile vremena koje je provodila u bolnici nije imala vanjski krug prijatelja. Jedina osoba s kojom je pričala bio je... pa, Manello.

Dok ga je sada promatrala, shvatila je da je upravo on bio razlog zbog kojeg odlazi, a to nije bilo samo zato što joj je bio prepreka na poslu. Na nekoj razini znala je da će doći do ovog otkrivanja duše pa je željela pobjeći prije nego što se to dogodi. »Tišina«, rekao je prigušeno, »sada nije dobra stvar. Osim ako ne namjeravaš reći nešto tipa: Manny, voljela sam te godinama, idemo kod tebe doma provesti sljedeća četiri dana u horizontali.« »Sutra radiš«, rekla je automatski. »Reći ću da sam bolestan. Da imam onu gripu. A kao tvoj šef, naredio bih i tebi da učiniš isto.« Nagnuo se naprijed preko pacijenta. »Ne idi sutra na Columbiju. Nemoj ići. Daj da vidimo kako nam ide.« Jane je spustila pogled, shvativši da je zurila u Mannyjeve ruke... u njegove jake, masivne ruke koje su namjestile toliko kukova i ramena i koljena, koje su spasile karijere i sreću tolikih sportaša, profesionalaca i amatera. Osim toga, nije samo liječio mlade ljude u formi. Spašavao je pokretljivost starijih, kao i onih ozlijeđenih ili oboljelih od raka, pomažući im da nastave funkcionirati.

Pokušala je zamisliti te ruke na svojoj koži. »Manny...« prošaptala je. »Ovo je ludost.« Na drugom kraju grada u ulici iza ZeroSuma, Phury je ustao od nepokretnog tijela sablasno bijelog degrada. U njegovu vratu zjapila je rana koju je Phury napravio svojim crnim bodežom te je iz nje na bljuzgom prekriven asfalt u naletima istjecala sjajna crna krv. Instinkt mu je govorio da ubojici probode srce i tako ga pošalje nazad k Omegi, ali to je bio stari način. Novi način bio je bolji.

Iako je Butch za njega platio cijenu. I to visoku. »Ovaj je spreman za tebe«, rekao je Phury, odstupivši.

SV

~ 77 ~

Butch je prišao bliže, čizmama krčkajući zaleđene lokvice. Lice mu je bilo mračno, očnjaci izduženi, a njegov miris sladak poput mirisa dječjeg pudera njihovih neprijatelja. Završio je s ubojicom s kojim se borio, odradio ga, a sada će to ponoviti.

Nakon što se spustio na koljena, s obje ruke uzeo degradovo kao kreč bijelo lice i nadvio se nad njega, izgledao je istodobno i voljno i rastrzano bolom. Otvorivši usta postavio se iznad ubojičinih usana te zatim sporo i duboko udahnuo.

Degradove su oči bljesnule dok je crna magla iz njegova tijela bivala usisana u Butcheva pluća. To udisanje nije bilo prekinuto, tok nije stao, već je zlo u neprekinutom mlazu prešlo iz jednog nositelja u drugog. Na kraju se tijelo njihova neprijatelja raspalo u sivi pepeo koji je hladni vjetar raznio u oblak fine prašine.

Butch je posrnuo, a zatim se srušio na mokru cestu. Phury mu je prišao ispruživši ruku... »Ne diraj me.« Butchev glas bio je jedva čujan. »Razbolit ćeš se od mene.« »Daj mi da te...« »Ne!« Butch se podignuo odgurnuvši se od zemlje. »Samo mi daj minutu.« Phury je stajao nad murjakom, stražareći i pazeći u slučaju da ih naiđe još. »Hoćeš li otići kući? Ja idem potražiti V.-a.« »Jebote. Ne.« Murjak je podignuo svoje smeđe oči. »On je moj. Ja ću ga naći.« »Jesi li siguran?« Butch se podignuo na noge, i unatoč tomu što mu se tijelo klatilo poput krpe, bio je spreman za akciju. »Idemo.« Uhvativši njegov ritam, Phuryju se nije sviđao izraz na Butchevu licu dok su prolazili Ulicom Trade. Murjak je izgledao pijan kao majka, i kao da ne misli prestati piti dok se ne onesvijesti.

Nakon što su pretražili urbani centar Caldwella bez rezultata, postalo je jasno da je zbog ove situacije s V.-om Butchu sve lošije. Bili su na samom rubu centra, zašli su čak do Avenije Redd kad je Phury zastao. »Trebali bismo se vratiti. Sumnjam da je išao ovako daleko.« Butch je stao. Pogledao uokolo. Potmulo je rekao »Ej, vidi. U ovoj zgradi je Beth prije živjela.« »Moramo se vratiti istim putem.«

SV

~ 78 ~

Murjak je odmahnuo glavom, protrljavši prsa. »Moramo nastaviti.« »Ne kažem da ga više nećemo tražiti. Ali zašto bi išao ovako daleko?

Ovdje već ima stambenih zgrada. Za borbu je ovdje previše očiju, teško da je došao nešto tražiti ovdje.« »Čovječe, Phury, što ako su ga oteli? Večeras nismo vidjeli još degrada. Što ako je u pitanju bila neka veća akcija, što ako su ga pokupili?« »Ako je bio svjestan, i uzevši u obzir onu njegovu ruku, to nije vjerojatno. Jebena obrana, čak i da je ostao bez bodeža.« »Što ako je onesviješten?« Prije nego što je Phury stigao odgovoriti, pokraj njih je u punoj brzini projurio televizijski kombi Kanala Šest. Dvije ulice niže upalio je žmigavac i skrenuo ulijevo.

Jedina pomisao u Phuryjevoj glavi bila je: Sranje. Televizijski kombiji nisu žurili zato što je mačka neke starice zapela na drvetu. No možda je to bilo neko ljudsko sranje, poput koljaže između dvije bande.

Nevolja je bila u tome što je Phury imao grozan i zastrašujući osjećaj da to nije slučaj, a kad je Butch nastavio hodati u tom smjeru, on ga je pratio.

Nisu razmijenili ni riječi što je značilo da je murjak mislio isto što i on: Molim te, Boe, samo da je u pitanju nečija tuđa tragedija, ne naša.

Kad su stigli do mjesta gdje je bio parkiran televizijski kombi, naišli su na tipičnu scenu iz CSI-a, s dva auta caldwellske policije parkirana na ulazu u slijepu ulicu koja je izlazila na Dvadesetu aveniju. Dok se novinar osvijetljen reflektorom obraćao kameri, muškarci u uniformama motali su se u krugu omeđenom žutom vrpcom, ispred koje se skupila publika koja je lešinarila i brbljala.

Nalet vjetra koji se kotrljao ulicom sa sobom je nosio miris V.-ove krvi te slatki miris dječjeg pudera. »O, Bože...« Butcheva tjeskoba izletjela je u hladan noć zrak, dodajući cijeloj mješavini mirisa i aromu šelaka. Murjak je nagrnuo prema traci, ali Phury ga zaustavi zgrabi ga za ruku, a zatim problijedi. Zlo u Butchu bilo je toliko jako da je prostrujalo Phuryjevom rukom skroz do njegove utrobe, te mu je pozlilo. No i dalje je držao svog prijatelja. »Ti se jebeno udalji. Vjerojatno si radio s nekim od ovih uniformi.« Čim je murjak otvorio usta, Phury ga je prekinuo. »Podigni ovratnik, spusti šilt i priberi se.« Butch je navukao svoju Red Sox kapu i uvukao čeljust. »Ako je mrtav...«

SV

~ 79 ~

www.balkandownload.org »Šuti i razmišljaj o tome kako ćeš ostati na nogama.« Što će predstavljati izazov budući je Butch bio u groznom stanju. Isuse... saznanje da je V. mrtav ubilo bi Braću, no za murjaka bi to predstavljalo još veći problem. Nakon one priče s usisavanjem zla, V. Je bio jedini koji je to mogao izvući iz njega. »Ajde, Butch. Previše si izložen. Otiđi.« Murjak se udaljio nekoliko metara, u sjeni se naslonivši na parkirani auto. Uvjerivši se da će tip ostati na mjestu, Phury je prišao bliže, pridruživši se dokoličarima uz rub žute vrpce. Prva stvar koju je primijetio pregledavajući mjesto zločina bili su ostaci mjesta gdje je degrad ispario.

Policija na sreću nije obraćala pozornost na njih. Vjerojatno su mislili da je blistava lokvica razliveno ulje automobila ili ostatak vatre koju je naložio neki beskućnik. Ne, uniforme su bile usredotočene na središte mjesta zločina gdje je očito ranije ležao Vishuous u lokvi crvene krvi.

O... Bože.

Phury je bacio pogled na prvog čovjeka do sebe. »Što se dogodilo?« Tip je slegnuo ramenima. »Pucnjava. Neki obračun.« Uzbuđenim glasom, kao da je ovo najjebenija stvar koja se ikada dogodila, oglasio se neki klinac odjeven kao da je krenuo na rave party. »Dobio je u prsa. Vidio sam kad se to dogodilo, i ja sam pozvao hitnu.« Mahnuo je mobitelom kao da je trofej. »Policija želi da ostanem na ispitivanju.« Phury ga je pogledao. »Što se dogodilo?« »Čovječe, za ne povjerovati. Bilo je kao iz one emisije s najšokantnijim stvarima uhvaćenim na videu. Znaš tu emisiju?« »Da.« Phury je proučio zgrade s obje strane ulice. Nije bilo prozora. On je očito bio jedini svjedok. »I što se onda dogodilo?« »Pa, ja sam hodao Ulicom Trade. Frendovi su me ostavili u Screamer'su, a nisam imao prijevoz kući, kužiš? I sad ja hodam i ispred sebe vidim bljesak svjetlosti. Kao da je u ulici neki golemi stroboskop. Požurio sam jer sam htio vidjeti što se događa i onda sam čuo pucanj. Kao da je nešto puknulo.

Zapravo, nisam ni znao da je to pucanj dok se nisam približio. Čovjek bi pomislio da će biti glasniji...« »Kad si pozvao hitnu?« »Pa, pričekao sam neko vrijeme, jer sam mislio da će netko istrčati iz ulice i nisam htio pobrati metak. Ali, ono, nitko nije izlazio, pa sam zaključio ~ 80 ~

da su otišli nekim drugim putem. I onda, kad sam došao ovdje skužio sam da nema drugog puta. Pa ono, možda je sam sebe upucao, kužiš?« »Kako je tip izgledao?« »Žrtva?« Klinac se nagnuo naprijed. »Tako policija zove ove koji nastradaju. Čuo sam ih.« »Hvala na objašnjenju«, promrmljao je Phury. »Onda, kako je izgledao?« »Tamna kosa. Kozja bradica. U kožnim hlačama. Stajao sam nad njim dok sam zvao hitnu. Krvario je, ali bio je živ.« »Nisi vidio nikog drugoga?« »Ne. Samo je bio on. I, znaš, ispitat će me policija. Za ozbiljno. Jesam ti to rekao?« »Aha, čestitam. Sigurno si oduševljen.« Čovječe, Phury se jedva suzdržavao da malog ne odalami po faci. »Ej, zašto si takav? Ovo je skroz kul.« »Tipu koji je upucan sigurno nije.« Phury je još jednom promotrio mjesto zločina. V. barem nije bio u degradovim rukama i nije bio mrtav prije negoli su ga našli. Vjerojatno je ubojica upucao V.-a, ali je brat prije nego što se onesvijestio imao dovoljno snage da ispari gada.

Ali čekaj... pucanj se čuo nakon bljeska. Ovdje je morao biti još jedan degrad. S lijeve strane začuo se glas s dobrom dikcijom; »Ovo je Bethany Choi za Kanal Šest... javljam vam se uživo iz centra grada s mjesta još jedne pucnjave. Prema policijskim izvorima, žrtva, Michael Klosnick...« Michael Klosnick? Očito je V. pokupio degradovu osobnu nakon čega su je pronašli kod njega. »... u kritičnom je stanju prevezen u Medicinski centar Svetog Francisa s prostrijelnom ranom prsa...« O. K., ovo će biti duga noć: Vishous je ozlijeđen i u ljudskim rukama. A zora je svitala za četiri sata.

Bilo je vrijeme za brzu intervenciju.

Dok je prilazio Butchu, Phury je nazvao veliku kuću. Dok je telefon zvonio, Butchu je prenosio stanje. »Ranjen je i živ u Svetom Francisu.« Butch je posrnuo, rekavši nešto kao Hvala Bogu. »Znači idemo po njega?« »Nego što.« Zašto se Wrath ne javlja? Ajde, Wrath... javi se. »Sranje... mora da su se oni prokleti ljudski liječnici iznenadili kao nikad u životu nakon što su ga otvorili... Wrath? Imamo problem.« Vishous se nakon gubljenja svijesti i ponovnog osvještavanja konačno potpuno osvijestio, no bio je zarobljen u kavezu uspavanog mesa i kostiju.

SV

~ 81 ~

Nije mogao pomicati ni ruke ni noge, kapci kao da su mu bili zalijepljeni smolom, te mu se činilo da je sluh još jedino što ga služi: iznad njega vodio se razgovor. Dva glasa. Nepoznata, ženski i muški.

Ne, čekaj. Jedan mu je bio poznat. Jedan mu je prije nešto zapovjedio. Ženski. Ali zašto?

I zašto joj je to dovraga dopustio?

Slušao ju je kako govori, ne prateći riječi. Ton njezina glasa bio je poput muškoga. Direktan. Autoritativan. Zapovjednički.

Tko je bila ona? Tko...

Spoznaja ga je opalila poput pljuske, ulijevajući mu razum. Kirurginja.

Ljudska kirurginja. Kriste, bio je u ljudskoj bolnici. Završio je u rukama ljudi nakon... Sranje, što se dogodilo?

Panika ga je osvijestila... bez osobite svrhe. Njegovo tijelo bilo je komad mesa, a imao je osjećaj da su mu pluća radila zbog cjevčice u ustima priključene na aparat. Očito su ga nakljukali sedativima.

O, Bože. Koliko je još imao do zore? Morao se jebeno maknuti odavde.

Kako će to učiniti...

Odjednom su mu proradili instinkti, preuzeli kontrolu te su svi njegovi planovi za bijeg naglo pali u vodu. U njemu se nije budio ratnik. U njemu se budila ona mužjačka posesivnost koja je kod njega bila uspavana, ona o kojoj je čitao ili su mu o njoj pričali, ili koju je vidio, a za koju je smatrao da je rođen bez nje. Na to ga je potaknuo miris u sobi, miris mužjaka koji je žudio za seksom... sa ženkom, s V.-ovom kirurginjom.

Mojom.

Ta riječ pojavila se niotkuda sa sobom vukući prikladnu prtljagu potrebe za ubijanjem. Od bijesa su mu se širom otvorile oči.

Okrenuvši glavu ugledao je visoku ljudsku ženku s kratkom čupom plave kose. Nosila je naočale bez okvira i nije bila našminkana niti je nosila naušnice. Na njezinoj je bijeloj kuti u crnom kurzivu pisalo Jane Whitcomb, doktorica medicine Odjela za traumu. »Manny«, rekla je, »ovo je ludost.« V. je prebacio pogled na ljudskog mužjaka tamne kose. Tip je isto nosio bijelu kutu na kojoj je s desne strane revera pisalo Manuel Manello, doktor medicine, primarijus, Odjel za kirurgiju. »To nije ludost.« Tipov glas bio je dubok i zapovjednički, a oči su mu bile sasvim usredotočene na V.-ovu kirurginju. »Znam što želim. I želim tebe.« Moja, V. je pomislio. Ne tvoja. Moja. »Ne mogu sutra ne otići na Columbiju«, rekla je. »Čak da među nama nešto i postoji, svejedno moram otići ako želim biti na čelu odjela.«

SV

~ 82 ~

»Nečega među nama.« Gad se nasmiješio. »To znači da ćeš razmisliti o tome?« »Tome?« »Nama.« V.-ova gornja usna povukla se s očnjaka. Dok je režao, u mozgu mu se vrtjela samo jedna riječ, a ta je riječ bila poput bombe; pred detonaciju: Moja. »Ne znam«, rekla je V.-ova kirurginja. »Jane, to nije ne, zar ne. Jane? To nije ne.« »Ne, nije.« »Dobro.« Izgledao je iznenađeno nakon što je njegov pogled; pao na V.-a. »Netko nam se probudio.« Jebeno jesam, pomisli V. A ako je dotakneš, zubima ču ti odgristi jebenu ruku.

SV

~ 83 ~

Deveto poglavlje Faye Montgomery bila je praktična žena zbog čega je bila izvrsna medicinska sestra. Kao što je od rođenja bila crne kose i crnih očiju, tako je bila i staložena, pa je izvrsno reagirala u krizi. Nakon dvanaest godina rada na intenzivnoj njezi, s mužem marincem i dvoje djece, nije ju moglo mnogo toga uzdrmati.

Sjedeći iza pulta sestrinske sobe na intenzivnoj njezi, ovog puta bila je uzdrmana. S druge strane pulta stajala su tri tipa veličine kamiona. Jedan je imao dugačku raznobojnu kosu i nestvarno svijetle oči žute boje. Drugi je bio toliko lijep da joj je zastao dah i toliko seksualno privlačan da se morala podsjetiti kako je u sretnom braku s čovjekom koji joj je još uvijek zgodan.

Treći je bio malo iza s nabijenom kapom Red Soxa na glavi i sa sunčanim naočalama te s aurom zla koju je širio oko sebe, a koja nije pristajala njegovu naočitom licu.

Je li je netko od njih nešto pitao? Bila je sigurna da je. Činilo se da su ostale sestre izgubile moć govora pa je Faye promucala: »Oprostite? Mmm... što ste rekli?« Onaj s prekrasnom kosom... Bože, je li bila prava?... malko se nasmiješio. »Tražimo Michaela Klosnicka koji je primljen na hitnu. Na prijamu su nam rekli da je nakon operacije preseljen Bože... te su šarenice bile poput sunca, duboke zlatne boje. »Vi ste član obitelji?« »Mi smo njegova braća.« »U redu, ali žao mi je, on je upravo izašao iz operacijske dvorane i mi ne...« Iz nepoznatog razloga Fayein odgovor promijenio je smjer, kao dječji vlakić koji s jedne tračnice podigneš i prebaciš na drugu. Začula se kako govori: »Ovim hodnikom, soba šest. Ali samo jedan može ući i to nakratko.

Oh, da, i trebate pričekati da njegov doktor...« U tom trenu za pultom se pojavio doktor Manello. Pogledao je muškarce i upitao: »Je li ovdje sve u redu?« Faye je kimnula, a njezina su usta odgovorila: »Da, sve u redu.« Manello je ukrstio poglede s muškarcima, namrštivši se. Zatim se trgnuo i protrljao sljepoočnice kao da ima glavobolju. »Faye, ako me trebate, bit ću u svom uredu.« »U redu, doktore Manello.« Ponovno je pogledala muškarce. Što je ono

SV

~ 84 ~

govorila. Da, tako je. »Morat ćete pričekati dok kirurg ne ode, O. K.?« »On je sada tamo?« »Da, ona je sada tamo.« »U redu, hvala.« One žute oči netremice su piljile u Fayeine... i odjednom se više nije mogla sjetiti je li uopće itko u sobi šest. Je li? Čekaj... »Recite mi«, rekao je čovjek, »koje je vaše kodno ime i lozinka?« »Molim?« »Za kompjutor.« Zašto bi on... pa naravno da mu je trebala ta informacija. Apsolutno. I ona mu ju je trebala pružiti ovdje.« »FM0NT2 velikim slovima je kodno ime, a lozinka je llEddiell. E je velikim slovom. »Hvala vam.« Upravo mu je htjela reći Nema na čemu, kad joj je odjednom sinula ideja da je vrijeme za sastanak osoblja. Ali, zašto bi bilo? Već su ga održali na početku... Ne, sasvim sigurno je bih vrijeme za sastanak osoblja. Pod hitno su to trebali obaviti. Odmah...

Faye je trepnuvši shvatila da zuri u pregradu iznad pulta sestrinske sobe. Čudno, mogla se zakleti da je upravo s nekime razgovarala. S nekim muškim i...

Sastanak osoblja. Odmah.

Faye protrlja sljepoočnice, osjećajući se kao da joj škripac pritišće čelo.

Nije običavala imati glavobolje, ali dan je bio kaotičan, popila je mnogo kave i pojela premalo hrane. Bacila je pogled preko ramena na ostale tri sestre koje su izgledale zbunjeno. »Cure, idemo u sobu za sastanke. Moramo obaviti analizu pacijenta.« Jedna se od Fayeinih kolegica namrštila. »Zar nismo to već učinile večeras?« »Moramo ponoviti.« Sve su ustale i otišle u sobu za sastanke. Faye je dvokrilna vrata ostavila otvorena, zasjevši na čelu stola kako bi mogla pratiti što se događa u hodniku, kao i na monitorima koji su prikazivali stanje svakog pacijenta na katu...

Faye se ukočila u stolcu. Koji vrag? U sestrinskoj sobi nad tipkovnicom bio je tip s raznobojnom kosom. Faye je namjeravala ustati, pozvati osiguranje, ali tada je tip pogledao preko svog ramena. Nakon što je njegov žuti pogled sreo njezin, odjednom više nije znala zašto je loše da je on za kompjutorom. Osim toga, zaključila je da sad mora nešto reći o pacijentu iz

SV

~ 85 ~

petice. »Sad ćemo analizirati stanje gospodina Hausera«, izgovorila je glasom koji je privukao pozornost svih u prostoriji.

Nakon što je Manello otišao, Jane je u nevjerici zurila u svog pacijenta.

Unatoč svim sedativima koje su mu upucali u vene, njegove oči bile su širom otvorene, a njegovo ju je grubo tetovirano lice promatralo potpuno lucidno.

Bože... te oči. Nikada nije vidjela takve oči, neprirodno bijelih šarenica s rubom mornarski plave boje.

To nije normalno, pomislila je. Srce sa šest klijetki koje mu je kucalo u prsima nije bilo normalno. Oni dugački zubi u njegovim ustima nisu bili normalni.

On nije bio čovjek.

Ali to je bilo smiješno. Koje je bilo prvo pravilo medicine?; Kad čuješ topot, pomisli na konje, ne na zebre. Kolika je bila mogućnost da postoji još jedna vrsta humanoida? Žuti labrador, a ne zlatni retriver Homo sapiensa?

Sjetila se pacijentovih zubi. Da, ti zubi su u odnosu na ljudske kao doberman prema pinču.

Pacijent je uzvratio pogled, izgledajući prijeteće unatoč tomu što je ležao dva sata nakon operacije, intubiran u krevetu.

Dovraga, kako je tip bio budan? »Čuješ li me?« upitala je. »Kimni ako čuješ.« Rukom, onom tetoviranom, zagrebao je vrat, a zatim zgrabio cijev koja mu je izlazila iz usta. »Ne, to mora ostati tu.« Nakon što se nagnula, posegnuvši kako bi maknula njegovu ruku, on je povuče što je mogao dalje od nje. »Tako. Nemoj me tjerati da te zavežem.« Njegove oči užasnuto se rašire, a njegovo se golemo tijelo počne tresti u krevetu. Usne su mu pomicale kao da pokušavai vrisnuti, te je njegov strah dirne: u njegovu očajanju postojala je i neka animalna crta, kao da je vuk kojemu je noga zapela u stupici: Pomozi mi i oslobodi me, i možda te neću ubiti. Stavila je ruku na njegovo rame. »Sve je u redu. Neću te vezati. Ali cijev mora...« Vrata sobe su se otvorila i Jane zanijemi.

Dvojica muškaraca koja su ušla bila su potpuno odjevena u crno, izgledajući kao netko tko nosi skriveno oružje. Jedan od njih bio je najkrupniji i najzgodniji plavušan kojeg je ikada vidjela. Drugi ju je plašio.

Nosio je nisko spuštenu šiltericu Red Soxa, a oko sebe širio je groznu zloćudnu auru. Nije mu mogla dobro vidjeti lice, ali sudeći prema bljedilu,

SV

~ 86 ~

nije mu bilo dobro. Ugledavši taj dvojac, Janeina prva pomisao bila je da su došli po pacijenta i to ne samo u posjetu.

Druga pomisao bila je da joj treba osiguranje, i to odmah. »Izađite«, rekla je. »Odmah.« Tip sa šiltericom skroz ju je ignorirao, i krenuo ravno prema krevetu.

Nakon što su se on i pacijent pogledali, Red Sox ispruži ruku, ukrstivši dlanove s pacijentom. Hrapavim glasom Red Sox je rekao: »Kurvin sine, mislio sam da sam te izgubio.« Pacijentove su se oči napele kao da pokušava komunicirati. Zatim je samo s jedne na drugu stranu jastuka odmahnuo glavom. »Vodimo te doma, O. K.?« Nakon što je pacijent kimnuo, Jane je zaključila da je dosta igranja na fino. Jurnula je prema gumbu za sestrinsku sobu, i to onome koji je signalizirao srčani zastoj, znajući da će tako pola kata nahrupiti ovdje.

Nije uspjela.

Red Soxov frend, onaj lijepi plavušan, pomaknuo se brže od njezinih očiju. U jednom trenutku bio je na dovratku, u drugom ju je zgrabio s leđa, srušivši je s nogu. Pokušala je vikati, ali začepio joj je usta rukom, obuzdavši je lako kao da je u pitanju dijete koje divlja.

U međuvremenu, Red Sox je s pacijenta sustavno skidao opremu: cijevi za intubaciju, infuziju, kateter, kardijalne žice, monitor za kisik.

Jane je poludjela. Nakon što su se začuli alarmi aparat podignula se na noge, petom opalivši svog otmičara po cjevanici Plavokosi je behemot zagunđao, a zatim toliko snažno pritisnuo njezin prsni koš da je jedino čime se mogla baviti bilo disanje, izvođenje nogometnih faula.

Barem će alarmi...

Prodorno je pištanje utihnulo, iako aparate nitko nije dotaknuo. Imala je grozan osjećaj da nitko s druge strane hodnika neće doći!

Jane se borila sve snažnije dok joj od napora nisu zasuzile oči. »Polako«, plavušan joj je rekao na uho. »Za minutu odlazimo. Samo se opusti.« Da, mo’š mislit'! Oni će ubiti pacijenta...

Pacijent je sam uvukao duboki dah. Zatim ponovno. I ponovno. A onda su se njegove jezive oči boje dijamanata prebacile na nju, te se ona, kao pod njegovim utjecajem, umiri. Potrajala je minuta tišine. A zatim je grubim glasom taj čovjek kojemu je spasila život izrekao riječi koje će joj promijeniti sve...njezin život i njezinu sudbinu: »Ona ide sa mnom.« U sestrinskoj sobi,Phury je na brzinu hakirao bolnički računalni sustav.

SV

~ 87 ~

S tipkovnicom nije bio brz i učinkovit kao V., ali bio dovoljno dobar. Locirao je podatke pod nazivom Michael Klasnick te kontaminirao Vishousovu dijagnozu i naputke o liječenju, rezultate svih pretraga, skenove, rendgenske snimke, digitalne fotografije, vrijeme, naputke nakon operacije... sve je postalo nečitko. Zatim je utipkao kratku primjedbu da je Klosnick siromašan i nema zdravstveno osiguranje.

Bože, kako je volio ujedinjene digitalizirane medicinske podatke. Čista ljepota.

Također je izbrisao pamćenje većine, ako ne i sveg, hitnoga medicinskog osoblja. Na putu prema gore, skočio je do operacijske dvorane da kratko popriča sa sestrama koje su tada bile u smjeni. Imao je sreće. Smjena se nije promijenila pa su svi koji su bili s V.-om još uvijek bili prisutni tako da ih je bilo moguće obraditi. Ni jedna se sestra neće moći prisjetiti što je vidjela dok je brat operiran.

Naravno, to nije bilo savršeno brisanje. Do nekih ljudi nije uspio doći, a postojala je i mogućnost da postoje ispisane kopije podataka. Ali to nije bio njegov problem. Zbrka koja će nastati nakon V.-ova nestanka samo će se utopiti u kaotična zbivanja užurbane gradske bolnice. Sigurno će uslijediti analize stanja pacijenata, ali tada više neće moći naći V.-a, a to je jedino bilo važno.

Nakon što je Phury završio s kompjutorom, prošetao je katom intenzivne njege. Prolazeći, kvario je stropne sigurnosne kamere koje su snimale u pravilnim intervalima, te se sada na njima jedino vidio snijeg.

Vrata sobe šest upravo su se otvorila kad je stigao do njih. Butch je u naručju držao Vishousa koji je nalikovao na smrt: blijed, drhtav i rastrzan bolovima, glave zarinute pod glavom murjaka. Ali disao je, a oči su mu bile otvorene. »Daj da ga uzmem«, rekao je Phury pomislivši kako ni Butch ne izgleda mnogo bolje. »Mogu ja. Ti se pobrini za problem s osobljem i riješi kamere.« »Kakav problem s osobljem?« »Vidjet ćeš«, promrmljao je Butch krenuvši prema vatrogasnim vratima na drugom kraju hodnika.

Sekundu poslije Phury je shvatio o čemu je bila riječ: u hodniku se pojavio Rhage za vrat čvrsto držeći napižđenu ljudsku ženku. Borila se rukama i nogama, a njezini su zagušeni povici nagovještavali da ima jezik kao kočijaš. »Brate, moraš je onesvijestiti«, rekao je Rhage, a zatim zagunđao. »Ja je ne želim ozlijediti, a V. je rekao da ona ide s nama.«

SV

~ 88 ~

»Ova akcija nije uključivala i otmicu.« »Prejebeno kasno. A sad budi dobar pa je onesvijesti.« Rhage je ponovno zagunđao, a zatim maknuo ruku s njezinih usta kako bi uhvatio jednu od njezinih ruku kojima je mlatila po zraku. Jasno i glasno začuo se njezin glas. »I neka mi Bog pomogne, ja ću...« Phury je rukom uhvatio njezinu bradu i podignuo je prema gore. »Opusti se«, rekao je meko. »Samo se opusti.« Svoj pogled ukrstio je s njezinim, pokušavajući je umom natjerati da se smiri... natjerati da se smiri... natjerati da... »Jebi se!« ispljunula je. »Neću vam dopustiti da ubijete mog pacijenta!« O. K., ovo nije funkcioniralo. Iza onih naočala bez okvira i tamno zelenih očiju stajao je impresivan um, stoga je uz psovku zaključio da je potrebno nešto ozbiljnije, te ju je potpuno onesposobio. Opustila se poput krpe. Skinuo joj je naočale, preklopio ih i stavio u džep na prsima kute. »Idemo prije nego što se osvijesti.« Rhage je podignuo ženu, i položio je na svoje golemo rame kao šal. »Uzmi njezinu torbu iz sobe.« Phury je ušao, podignuo golemu kožnu torbu i fascikl na kojem je pisalo Klosnick, i zatim brisnuo iz sobe. U hodniku je Butch naletio na medicinsku sestru koja je izašla iz sobe jednog pacijenta. »Što to radite!« rekla je.

Phury se brzo prihvatio posla, skočio pred nju i omamio je pogledom, te joj usadio potrebu za hitnim sastankom osoblja. Kad je konačno dostignuo ostale, žena u Rhageovim rukama ponovno se počela odupirati Phuryjevoj kontroli uma, klimajući glavom dok se tresla u ritmu Hollywoodovih koraka.

Stigavši do vrata ispred požarnih stuba, Phury vikne: »Čekaj, Rhage.« Brat se zaustavi u mjestu te Phury rukom stisne jednu stranu ženina vrata, potpuno je onesvijestivši stiskom. »Bez svijesti je. U redu je.« Žurno su krenuli niz požarne stube. Vishousovo hroptanje bio je jasan znak da ga je ova ekspresna akcija spašavanja ubijala, ali držao se čvrsto kao i uvijek, bez obzira na to što je bio lijepe zelene boje.

Na svakom katu Phury je izvodio mali trik sa sigurnosnim kamerama, onesposobljavajući ih električnim udarom. Nadao se da do Escaladea neće naletjeti na zaštitare. Ljudi nikada nisu bili meta Bratstva. Ali ako je postojao rizik otkrivanja vampirske rase, nisu prezali ni od čega. A budući da je hipnotiziranje velikih skupina agresivnih i uznemirenih ljudi vrlo često

SV

~ 89 ~

bilo neuspješno, tada je jedino preostajala borba. I njihova smrt. Osam katova niže došli su do kraja stepenica te Butch zastane ispred metalnih vrata. Znoj mu je klizio niz lice i tijelo mu se ljuljalo, ali oči su mu bile čvrste kao u vojnika: namjeravao je izbaviti svog prijatelja i ništa ga neće spriječiti u tome, pa čak ni vlastita fizička slabost. »Ja ću srediti vrata«, rekao je Phury probivši se na čelo kolone.

Pobrinuvši se za alarm na vratima, pridržao je komad metala da ostali prođu. S druge se strane protezao labirint hodnika s komunalijama. »O, sranje«, promrmljao je. »Dovraga, gdje smo?« »U podrumu«, murjak je marširao dalje. »Dobro ga poznajem. Ovdje je mrtvačnica. Na starom poslu ovdje sam provodio dosta vremena.« Oko stotinjak metara ispred njih, Butch ih je uveo u nizak prolaz koji je više nalikovao na okno prepuno ventilacijskih cijevi nego na hodnik.

I tamo ih je čekalo spasenje u obliku izlaza za nuždu. »Escalade je vani«, murjak je rekao V.-u. »Samo nas čeka.«« »Hvala... Bogu.« V. je ponovno stisnuo usnice kao da pokušava ne povratiti.

Phury je ponovno skočio na čelo, a zatim opsovao. Alarm na ovim vratima bio je drugačiji od ostalih, kompleksnijega operacijskog sustava. Što se moglo i očekivati. Brave na vanjskim vratima uvijek su bile kompleksnije od onih unutarnjih. Nevolja je bila u tome što njegovi mentalni trikovi u ovom slučaju neće funkcionirati, a nije mogao uzeti vremena koje je bilo potrebno za deaktivaciju alarma.; V. je izgledao pregaženo. »Ovo će biti glasno«, rekao je Phury, i zatim stisnuo kvaku na vratima.

Alarm je zadrečao poput harpije.

Dok su jurili u noć, Phury se okrenuo i uperio pogled prema stražnjoj strani bolnice. Pronašao je položaj sigurnosnih kamera iznad vrata, onesposobio ih pogleda uperenog prema crvenom oku kamere, a V. i ljudska ženka istodobno su ukrcavani u Escalade.

Zatim je Rhage sjeo za volan automobila. Butch je sjeo na suvozačko mjesto, a Phury je uskočio na stražnje sjedalo zajedno s teretom. Pogledao je na sat. Ukupno vrijeme od kad su ovdje parkirali auto do trenutka kad je Hollywood nagazio na gas bilo je dvadeset devet minuta. Cijela operacija bila je izvedena relativno čisto. Jedino što je još trebalo učiniti bilo je dovesti ih u jednom komadu do kompleksa i skinuti tablice s auta.

Postojao je samo jedan problem.

Phury je bacio pogled na ljudsku ženku.

Jedan golemi problem.

SV

~ 90 ~

Deseto poglavlje Dok je čekao u veličanstveno obojenom predvorju velike kuće, John je bio nervozan. On i Zsadist uvijek su izlazili iz kuće sat prije zore, a koliko je znao, promjene plana nije bilo. Ali Brat je kasnio gotovo pola sata.

Da ubije vrijeme, John je još jednom prošetao preko mozaika na podu.

Kao i uvijek, osjećao se kao da ne pripada u tu raskoš, ali cijenio ju je i volio.

Predvorje je bilo toliko besramno urešeno, te se osjećao kao da je u kutijici s nakitom: stupovi od crvenog mramora i neke vrste zeleno-crnog kamena držali su zidove urešene vitičastim girlandama pozlaćenim zlatnim listićima i svjetiljkama s kristalima.

Stubištem iznad njega protezao se veličanstven crveni tepih, kao jedan od onih na kojem su stajale filmske zvijezde u dramatičnoj pozi, nakon čega bi se spustile na elegantnu zabavu. Slika ispod njegovih nogu predstavljala je stablo jabuke u cvatu, blistavih i žarkih boja proljeća koje su činile milijuni komadića obojenog stakla.

No njemu je najdraži bio svod. Tri kata iznad njega protezala se zadivljujuća naslikana scena s ratnicima na pastusima koji s crnim bodežima hitaju u bitku. Izgledali su toliko stvarno da se činilo kao da je moguće pružiti ruku prema njima i dotaknuti ih. Toliko stvarni da se činilo kako možeš biti jedan od njih.

Sjetio se kada je sve to vidio po prvi put. Tohr ga je vodio na upoznavanje s Wrathom.

John je progutao. Bio je s Tohrmentom tako kratko. Samo nekoliko mjeseci. Nakon što se cijelog života osjećao iskorijenjen, nakon što je dva desetljeća svog života proveo bez obitelji koja mu pružila utočište, dobio je tračak onoga što je oduvijek želio. I onda je s jednim metkom nestalo i njegove pomajke i očuha.

Volio bi da je bolja osoba nego što jest i priznati kako mu je drago što je to vrijeme proveo s Thorom i Wellsie, ali to bi bila laži Želio je da ih nikada nije upoznao. Njihov gubitak bolio ga je više od sveprisutne boli dok je bio sam.

Baš i nije bio mužjak od posebne vrijednosti, zar ne?

Bez ikakva upozorenja, Z. je domarširao prošavši kroz sakrivena vrata ispod stubišta, i John se ukoči. Nije si mogao pomoći. Bez obzira na to koliko je puta već vidio Brata, njegova pojava uvijek bi ga iznenadila. I to ne samo zbog ožiljka preko lica i obrijane glave.

Bilo je to zbog ubojite aure koju nije izgubio, unatoč tomu što je bio združen te se spremao postati otac.

SV

~ 91 ~

Osim toga, večeras je izraz Z.-ova lica bio napet, a tijelo još napetije. »Spreman za pokret?« John se namrštio i znakovnim jezikom pokazao: Što se događa? »Ništa što bi tebe trebalo brinuti. Idemo.« To nije bilo pitanje, već zapovijed.

Nakon što je John kimnuo i zakopčao svoju zimsku jaknu, njih dvojica su kroz predvorje izašla van.

Večer je bila crvenkasto siva, zvijezda zastrtih tankim slojem oblaka obasjanih punim mjesecom. Prema kalendaru, dolazilo je proljeće, ali prema izgledu krajolika to se činilo samo teorijom: fontana ispred velike kuće još uvijek nije radila, te je prazna čekala na ponovno punjenje. Drveće je nalikovalo na crne kosture koji svoje koštunjave ruke pružaju prema nebu, kao da mole sunce da ojača. Snijeg je još uvijek prekrivao travnjak, tvrdoglavo se držeći zamrznutog tla.

Dok su on i Zsadist kretali udesno, šibao ih je leden vjetar, a kamenčići kojima je bilo posuto dvorište škripili su pod njihovim čizmama. U daljini se vidio sigurnosni zid kompleksa visok šest metara te širok gotovo metar, koji je poput bedema okruživao posjed Bratstva. Zid je bio načičkan sigurnosnim kamerama i detektorima pokreta poput dobrog stražara s gomilom municije.

Ali zapravo su sve to bile sitnice. Ono što je uistinu onemogućivalo nepoželjne da udu, bila je bodljikava žica pod naponom od 120 volta.

Sigurnost je bila na prvom mjestu. Uvijek.

John je pratio Z.-a preko travnjaka djelomično prekrivenog snijegom, prolazeći pokraj pokrivenih gredica s cvijećem i ispražnjenog bazena iza kuće. Nakon blage kosine došli su do ruba šume. Na ovom mjestu je monstruozni zid naglo skretao i spuštao se niz obronak. Nisu ga pratili, već su zašli medu drveće.

Ispod gustih borova i razgranatih javora bio je sag otpalih iglica i listova, bez mnogo raslinja. Ovdje je zrak mirisao na zemlju i hladnoću, a od te kombinacije škakljala ga je unutrašnjost nosa.

Kao i obično, Z. je vodio. Putevi kojima su išli svake noći bili su različiti, čineći se nasumičnima, ali uvijek su završavali na istome mjestu, kod niskog vodopada: potok koji je silazio niz planinu rušio se s male litice, te se skupljao u plitkom jezercu širokom oko dva metra.

John mu je prišao, gurnuvši ruku pod žuboravi brzac. Nakon što je dlanom probio tok, prsti su mu utrnuli od hladnoće.

U tišini preskačući s kamena na kamen, Zsadist je prešao potok. Sklad Bratovih pokreta tekao je poput vode, dočekivao se na noge tako sigurno da

SV

~ 92 ~

je bilo jasno kako je precizno znao kako će njegovo tijelo reagirati.

Prišao je vodopadu s druge strane, i stao sučelice Johnu.

Sreli su im se pogledi. O, čovječe, Z. je večeras nešto imao reći.

Započeli su s tim šetnjama nakon što je John napao jednog kolegu, udarcem ga srušivši u svlačionici pod tuševima. Te šetnje bile su Wrathov uvjet da John ostane u programu, te ih se on isprva užasavao, misleći da će mu se Z. pokušati uvući u glavu. Ali do sada je uvijek vladala tišina.

Večeras to neće biti slučaj.

John je povukao ruku, spustivši se malo nizvodno gdje je prešao na drugu stranu bez Zsadistove sigurnosti i spretnosti. Nakon što je prišao Bratu, Z. je rekao: »Lash će se vratiti.« John je prekrižio ruke preko prsa. Divno, to je bio idiot kojeg je John strpao u bolnicu. Istina, Lash kao da je sam to tražio, cijelo vrijeme maltretirajući Johna, izazivajući ga, gurajući i daveći Blaya. Ali svejedno. »I prošao je prijelaz.« Sjajno. Jebeno. Sad osim pika na njega, gad ima i mišiće.

Kada? John je pokazao. »Sutra. Dao sam mu do znanja da će biti izbačen ako izvede neko sranje.

Ako budeš imao problema s njime, reci meni, jasno?« Sranje. John se želio sam brinuti za sebe. Nije želio da netko pazi na njega kao na nekog klinca. »John? Reći ćeš meni. Kimni glavom.« John je to polagano i učinio. »Pizduna nećeš napadati. Nije me briga što on kaže i napravi. Samo zato što te izaziva, ne znači da moraš reagirati na to.« John je kimnuo jer je imao osjećaj da će mu Z. reći da ponovi ako to ne učini. »Neće ti se svidjeti ako te uhvatim da se ponašaš kao Dirty Harry.« John je zurio u bujicu koja se pjenušala. Bože... Blay, Qhuinn i sada Lash. Svi su se promijenili. Uhvatila ga je panika i on pogleda Z.-a. Što ako ne prođem kroz prijelaz? »Proći ćeš.« Kako možemo biti sigurni? »Zbog biologije.« Z. je kimnuo prema golemu hrastu. »Nakon što dođe sunce, drvo će prolistati. Ono tome ne može pripomoći, a isto sranje vrijedi i za tebe. Hormoni će ti opako proraditi i tada će se to dogoditi. Već ih i osjećaš, zar ne?« John je slegnuo ramenima.

SV

~ 93 ~

»Da, osjećaš. Drugačije jedeš i spavaš. Kao što se i drugačije ponašaš.

Misliš da bi prije godinu dana srušio Lasha na pločice i mlatio ga dok ne počne pljuvati krv?« Ne, definitivno. »Gladan si, ali ne voliš jesti, zar ne? Nemiran i iscrpljen. Kratkog fitilja.« Isuse, kako je Brat sve to znao? »I ja sam to prošao, sjećam se.« Koliko još? upitao je John. »Dok ne dođe? Mužjaci to obično nasljeduju od oca. Darius je to prošao malo ranije. Ali zapravo nikad ne znaš. Neki su u tvojoj fazi godinama.« Godinama? Sranje.

Kako ti je bilo nakon toga? Nakon što si se probudio?

U tišini koja je uslijedila, Brat je prošao kroz neobičnu promjenu. Kao da se u njega uvukla magla te je nestao... iako je John jasno vidio svaki detalj njegova oštećenog lica i krupnog tijela. »To pitaj Blaya i Qhuinna.« Oprosti. John se zacrvenio. Nisam želio zabadati nos. »Kako god. Gle, ne želim da se brineš oko toga. Layla je spremna za tebe da se njome hraniš i bit ćeš na sigurnom. Neću dopustiti da ti se dogodi išta loše.« John je promatrao uništeno lice ratnika, pomislivši na kolegu kojeg su izgubili.

Ali, Hhurt je umro. »Da, to se događa, ali Laylina krv je iznimno čista. Ona je Odabranica.

To će ti pomoći.« John je pomislio na lijepu plavušu. I na to kako je ispred nje skinula svoj haljetak kako bi on odobrio njezino tijelo. Čovječe, još uvijek nije mogao vjerovati da je to učinila.

Kako ću znati što trebam činiti?

Z. je protegnuo vrat, uperivši pogled prema nebu. »Ne treba se brinuti oko toga. Tvoje tijelo će preuzeti. Ono će znati što želi, što mu treba.« Z. je spustio svoju obrijanu glavu i bljesnuo očima, te su njegove žute oči prorezale kroz tamu kao sunčeva svjetlost kroz oblake. »Neko će vrijeme tvoje tijelo vladati tobom.« Iako se toga sramio, pokazao je: Mislim da se bojim. »To znači da si pametan. Ovo je zajebana stvar. Ali kao što sam rekao... neću dopustiti da ti se išta loše dogodi.«

SV

~ 94 ~

Z. se okrenuo kao da mu je neugodno, te John promotri mužjakov profil ispred pozadine drveća. Dok je u Johnu jačala zahvalnost, Z. ga je prekinuo prije nego što se uspio pripremiti da je izrazi. »Bolje da krenemo kući.« Dok su prelazili preko rijeke i kretali prema kompleksu, John se uhvatio kako razmišlja o ocu kojeg nikada nije upoznao. Izbjegavao je pitanja o Dariusu jer je on bio Tohrov najbolji prijatelj, a Braći je bilo teško pričati o bilo čemu što je bilo vezano za Tohrmenta.

Poželio je da postoji netko s kime može pričati o svome tati.

SV

~ 95 ~

Jedanaesto poglavlje Nakon što se Jane probudila, sinapse u njezinu mozgu nasumce su treperile poput jeftinih božičnih žaruljica te se potom gasile: prepoznavala je zvukove, koji bi zatim nestali i ponovno se pojavili.

Usta su joj bila suha i bilo joj je toplo, iako se tresla. Duboko udišući, shvatila je da djelomično sjedi. I da ima užasnu glavobolju. Ali nešto je dobro mirisalo. Bože, oko nje se širio fantastičan miris... kombinacija duhana, kao onog koji je pušio njezin otac, i začina, kao da se nalazi u indijskom dućanu.

Podignula je kapke. Vid joj nije funkcionirao, vjerojatno jer nije nosila naočale, ali vidjela je dovoljno da može zaključiti kako se nalazi u tamnoj, praznoj prostoriji koja je... Isuse, posvuda su bile knjige. Osim toga, otkrila je da se njezin stolac nalazi pokraj radijatora, što je moglo objasniti navale vrućine. Usto, glava joj je bila pod lošim kutom što je objašnjavalo glavobolju.

Njezin prvi instinkt bio je da se uspravi u stolcu, ali nije bila sama u prostoriji te se odluči ne micati: na drugom kraju sobe stajao je čovjek s raznobojnom kosom, nad bračnim krevetom na kojem je ležalo tijelo. Tip je bio obuzet onime što je radio... stavljao je rukavicu na ruku...

Njezina pacijenta. Na krevetu je ležao njezin pacijent, do struka pokrivenom plahtom, prsa prekrivenih njezinim zavojmu Kriste, što se dogodilo? Sjećala se da ga je operirala... i da je naišla na zadivljujuću srčanu anomaliju. Zatim je pričala s Manellom na intenzivnoj i onda... Sranje, oteo ju je tip koji je stajao kod kreveta zbog seksa, i još neki koji je nosio kapu Red Soxa.

Obuzela ju je panika s finom dozom napižđenosti, ali činilo se kao da se emocije ne mogu povezati s njezinim tijelom, kao da se nalet osjećaja rastapa u letargiji koja ju je obuzimala. Žmirnula je pokušavajući se fokusirati a da ne privuče pozornost na sebe..

Oči joj se širom rastvore.

Tip s kapom Red Soxa ušao je u sobu s nevjerojatno lijepo ženom plave kose. Stajao je blizu nje i iako se nisu dodirivali, bilo je jasno da su par.

Jednostavno su pripadali jedno drugome. Začuo se promukli glas pacijenta. »Ne.« »Moraš«, rekao je Red Sox. »Rekao si mi... da ćeš me ubiti ako ikada...« »Izvanredne okolnosti.« »Layla...«

SV

~ 96 ~

»Ovo popodne nahranila je Rhagea, a bez natezanja s Upraviteljicom nećemo moći dobiti još jednu Odabranicu. Što bi nam uzelo previše vremena koje ti nemaš.« Žena plave kose prišla je pacijentovu krevetu te polagano sjela. Bila je odjevena u crno odijelo s hlačama na crtu, nalikujući ili odvjetnicu ili poslovnu ženu, no zbog duge, raskošne kose bila je nevjerojatno ženstvena. »Iskoristi me.« Postavila je zglob ruke nad usta pacijenta, odmah iznad usana. »Ako ni zbog čega onda zato što moraš ojačati da se pobrineš za njega.« Bilo je jasno na koga se odnosilo to »njega«. Red Sox je izgledao lošije nego kad ga je Jane prvi puta ugledala, a medicinar u njoj pitao se što se podrazumijevalo pod »pobrinuti za njega«. U međuvremenu, Red Sox se povlačio unatrag dok nije došao do zida. Obgrlio se rukama. Blagim glasom plavuša je rekla: »On i ja smo pričali o ovome. Toliko si učinio za nas...« »Nisam... za tebe.« »Zbog tebe je živ. Znači učinio si sve.« Plavuša je ispružila ruku kao da će pogladiti pacijentovu kosu, no povukla ju je nakon što se on lecnuo. »Daj nam da se mi pobrinemo za tebe. Barem jednom.« Pacijent je pogledao prema drugom kraju sobe gdje je bio Red Sox. Nakon što je Red Sox kimnuo, pacijent je uz psovku zaklopio oči. Nakon toga otvorio je usta...

Jebote! Njegovi su se izraženi očnjaci produžili. Prije su bili oštri, ali sada su nalikovali na ralje.

O. K., ovo je očito bio san. Tako je. Jer to kozmetički ugrađeni očnjaci nisu radili. Nikada.

Nakon što je pacijent ogolio svoje »ralje«, čovjek s raznobojnom kosom stao je ispred Red Soxa, obje ruke oslonivši o zid, nagnuvši se tako da su im se prsa gotovo dodirivala. Ali tada je pacijent odmahnuo glavom, okrenuvši je od zgloba. »Ne mogu.« »Moraš«, prošaptao je Red Sox. »Loše mi je od onoga što radim. Trebam te.« Pacijent je zaustavio pogled na Red Soxu, s moćnom žudnjom u dijamantnim očima. »Samo zbog... tebe... ne zbog mene.« »Zbog obojice.« »Zbog svih nas«, dodala je plavuša.

Pacijent je duboko udahnuo, a zatim... Kriste!... zagrizao plavušin zglob.

SV

~ 97 ~

Ugriz je bio brz i odlučan poput kobrina, nakon čega je žena poskočila i potom uzdahnula, kako se činilo... s olakšanjem. Na drugom kraju sobe Red Sox se tresao, uništen i očajan, dok ga je onaj drugi s raznobojnom kosom blokirao bez dodira Pacijentova glava počela se ritmički pomicati, kao djetetu koje se hrani na prsima. Ali nije se mogao mogao hraniti iz vene, zar ne?

Da, očito ipak je.

San. Ovo je sve san. Malo lud san. Zar ne? O, Bože, nadala se da jest.

Jer je u suprotnome očito zapela u nekakvoj gotičkoj noćnoj mori.

Nakon što je završio, pacijent se naslonio na jastuke, a žena je liznula mjesto gdje su bila njegova usta. »Sada se odmori«, rekla je, okrenuvši se prema Red Soxu. »Jesi O. K.?« Mahnuo je glavom gore-dolje. »Želim te dotaknuti, ali ne mogu. Želim u tebe, ali... ne mogu.« Oglasio se pacijent. »Lezi pokraj mene. Odmah.« »Nećeš to moći izdržati«, rekao je Red Sox jedva čujnim glasom. »Trebaš me sada. Spreman sam.« »Vraga jesi. I moram leći. Vratit ću se nakon što se odmorim. ..« Vrata su se ponovno širom otvorila, te se u prostoriji razlije svjetlo iz nekakva hodnika, a zatim uleti golemi čovjek sa zatamnjenim naočalama i crnom kosom koja mu je sezala do struka. Mirisalo je na nevolju. Njegovo okrutno lice nagovještavalo je da uživa u mučenju ljudi, a zbog ljutnje u njegovim očima pitala se hoće li odmah početi s time. Kako bi izbjegla njegovu pozornost, zatvorila je oči, trudeći se ne disati. Njegov glas bio je grub kao i ostatak njegove pojave. »Da već nisi u krevetu, sam bih te u njega spremio. Koji ti je kurac bio da je dovedeš ovdje?« »Mi idemo«, rekao je Red Sox. Začulo se šuštanje koraka i zatvaranje vrata. »Pitao sam te nešto.« »Morala je doći s nama«, rekao je pacijent. »Morala? Morala? Zar si ti sišao s uma?« »Da... ali ne zbog nje.« Jane je otvorila jedno oko, kroz trepavice promatrajući tipa veličine mamuta koji je gledao u onog s fantastičnom kosom. »Želim da svi budete u mom uredu za pola sata. Moramo odlučiti što ćemo s njom.« »Ne... bez mene...« rekao je pacijent, pojačavajući ton glasa.

SV

~ 98 ~

»Tebe se to ne tiče.« Pacijent se rukama odupro od madraca i sjeo, unatoč tomu što su mu se ruke tresle od toga. »Stvari koje imaju veze s njom jedino se mene i tiču.« Golemi tip upro je prstom u pacijenta. »Jebi se.« Odjednom je u Jane proradio adrenalin. Bio to san ili ne, trebala se uključiti u ovaj veseli razgovor. Uspravila se u stolcu i pročistila grlo.

Sve oči sijevnuše prema njoj. »Želim van«, prozborila je nadajući se da će više zvučati kao faca, ali umjesto toga zadrhtao joj je glas. »Odmah.« Veliki čovjek stavio je ruku na korijen nosa, podignuo naočale i protrljao oči. »Zahvaljujući njemu, to trenutačno nije moguće. Phury, molim te, pobrini se za nju ponovno.« »Hoćete li me ubiti?« žurno je upitala. »Ne«, rekao je pacijent. »Bit ćeš u redu. Imaš moju riječ.« U jednom djeliću sekunde mu je i povjerovala. Što je bilo ludo. Nije znala gdje je, a ovi muškarci očito su bili protuhe...

Onaj s lijepom kosom stao je ispred nje. »Sada ćeš se malo odmarati.« Žute oči spojile su se s njezinima i ona se ugasila poput televizora kojem je iz zida iskopčan kabel.

Vishous je promatrao svoju kirurginju dok je ponovno tonula naslonjaču na drugom kraju sobe. »Je li ona u redu?« pitao je Phuryja. »Nisi je valjda spržio? »Nisam, ali ima jak um. Moramo je podhitno izvući odavde.« Wrathov glas prerezao je zrak. »Ona uopće nije ni treba biti ovdje.« Vishous je oprezno legao na krevet, osjećajući se kao da mu komad betona zabio u prsa. Nije se osobito brinuo zbog Wrathovog paničarenja.

Njegova kirurginja morala je biti ovdje, i to je bilo to.

Doduše, mogao je ponuditi neko objašnjenje. »Ona mi može pomoći da se oporavim. S Haversom će biti komplicirano zbog situacije s Butchem.« Iza njegovih zatamnjenih naočala, Wrathov pogled bio je, ravnodušan. »Misliš da će ti željeti pomoći nakon što si je oteo? Mislim da to Hipokratova zakletva ne pokriva.«

SV

~ 99 ~

www.balkandownload.org »Ja sam njezin.« V. se namrštio. »Mislim, brinut će se za mene jer me operirala.« »Hvataš se za sitnice kako bi opravdao...« »Ma daj? Upravo mi je operirano srce jer sam dobio metak u prsa. To mi se ne čini kao sitnica. Želiš li riskirati komplikacije?« Wrath je pogledao kirurginju, a zatim još jednom protrljao oči. »Sranje. Koliko dugo?« »Dok mi ne bude bolje.« Kraljeve naočale spustile su se na njegov nos. »Brate, brzo ozdravi. Neka te sredi i onda je vani.« Wrath je napustio sobu zalupivši vratima. »Dobro je prošlo«, rekao je V. Phuryju.

Phury je na svoj diplomatski način promrmljao nešto kako su svi pod stresom, bla, bla bla, nakon čega je otišao do ormarića kako bi promijenio temu. Vratio se do kreveta s nekoliko cigareta, jednim V.-ovim upaljačem i pepeljarom. »Znam da ćeš ih se zaželjeti. Što će joj trebati za tvoje liječenje?« V. je napamet složio popis stvari. S Marissinom krvi u sebi, brzo će biti na nogama, budući da je njezino podrijetlo bilo gotovo čisto: kao da je spremnik automobila napunio najboljim gorivom.

Ali shvatio je da ne želi ozdraviti što prije. »Trebat će joj i odjeća«, rekao je. »I hrana.« »Pobrinut ću se za to.« Phury je krenuo prema vratima. »Hoćeš nešto za jelo?« »Ne.« Nakon što je brat izašao u hodnik, V. mu je rekao: »Pogledaj kako je Butch.« »Naravno.« Kad je Phury otišao, V. je usmjerio pogled prema ljudskoj ženki. Nije bila toliko lijepa, zaključio je, koliko je bila privlačna. Lice joj je bilo uglato, a crte lica gotovo muške: nije imala napućene usne. Ni guste trepavice. Nije imala visoke i ženstveno zaobljene obrve. Ispod njezine liječničke kute nisu se nadimale velike grudi, niti je mogao primijetiti ikakve osobite obline.

A želio ju je kao da je gola miss ljepote koja preklinje da je se opsluži.

Moja. V.-ovi kukovi su se zakrenuli, a ispod kože raširila mu se toplina, iako nije imao ni blizu dovoljno energije za seks. Bože, istina je bila da se uopće nije kajao što ju je oteo. Zapravo, to je bilo gotovo predodređeno. Baš i kao što mu se, nakon što su se Rhage i Butch pojavili u bolničkoj sobi, ukazala prva vizija nakon više tjedana. Vidio je svoju kirurginju kako stoji u dovratku, okružena prekrasnim bijelim svjetlom. Prizivala ga je s ljubavlju ~ 100 ~

na licu, privlačeći ga prema hodniku. Njezina dobrota bila je topla i meka poput kože, umirujuća poput mirne vode i snažna poput sunčeve svjetlosti koju više nije poznavao.

No, iako se nije kajao, krivio se za strah i gnjev koji su se ukazali na njezinu licu nakon što se osvijestila. Zahvaljujući svojoj majci, dobro je znao kako je to kad te netko prisili na nešto, a on je upravo napravio istu stvar onoj koja mu je spasila život.

Sranje. Pitao se što bi učinio da je nije vidio u viziji, da mu se njegovo prokletstvo predviđanja budućnosti nije ponovno javilo.

Bi li je ostavio tamo? Bi. Naravno da bi. Ostavio bi je u njezinu svijetu unatoč tomu što mu je kroz glavu prolazila riječ moja.

Ali jebena vizija zapečatila je njezinu sudbinu.

Sjetio se prošlosti. Prisjetio se svoje prve vizije...

Pismenost, budući da nije bila nešto čime je moguće ubijati, nije bila na cijeni u ratničkom kampu.

Vishous je naučio čitati Stari jezik samo zato što je jedan vojnik koji je imao nekakvo obrazovanje bio zadužen za bilježenje osnovnih podataka u kampu. Bio je šlampav i taj mu je posao bio dosadan, pa se V. ponudio za izvršavanje njegovih obveza ukoliko ga mužjak nauči čitati i pisati. To je bio savršen dogovor. V. je oduvijek bio očaran mogućnošću da se događaj prenese na stranicu, čime on prestaje biti prolazan i postaje nepromjenjiv. Vječan.

Naučio je brzo, a zatim je pretražio cijeli kamp u potrazi za knjigama, i našao ih nekoliko na čudnim, zaboravljenim mjestima, ispod staroga slomljenog oružja ili u napuštenim šatorima. Skupljao je to ofucano blago u kožnim uvezima, skrivajući ga uz rub kampa gdje su se čuvale životinjske kože. Vojnici tamo nikada nisu zalazili, jer je to bio teritorij za ženke, a one su tamo dolazile samo da pokupe kožu za odjeću ili poplune. To mjesto nije bilo sigurno samo za knjige, već je bilo savršeno i za čitanje, jer je strop špilje na tom mjestu bio nizak, a tlo je bilo kamenito: onaj tko je dolazio morao se sagnuti te je bilo moguće odmah čuti njegov dolazak.

Doduše, postojala je jedna knjiga za koju ni njegovo skrovište nije bilo dovoljno sigurno.

Najvrjednija knjiga u njegovoj bijednoj zbirci bio je dnevnik mužjaka koji je prije trideset godina došao u ratnički kamp. Podrijetlom je bio iz aristokratske obitelji, ali zbog obiteljske tragedije završio je u ratničkom kampu. Dnevnik je bio ispisan prekrasnim rukopisom, pun važnih riječi o čijem je značenju V. mogao samo nagađati, koje su opisivale tri godine mužjakova života. Razlika između dva dijela, prvog koji je opisivao događaje

SV

~ 101 ~

prije njegova dolaska ovamo i drugog koji je opisivao događaje nakon toga, bila je nevjerojatna. Na početku je mužjakov život bio ispunjen sjajnim događajima glimerina društvenog kalendara, prepun balova, divnih ženki i finih manira. Tada je svemu tome došao kraj. Očaj, s kojim je i Vishous živio, prevladavao je na stranicama koje su uslijedile nakon promjene u njegovu životu: koja se dogodila netom nakon njegova prijelaza.

Vishous je ponovno i ponovno iščitavao dnevnik, osjećajući srodnost s tugom njegova pisca. A nakon svakog čitanja zatvarao je korice i prstima prelazio preko reljefa njegova imena.

Darius, sin Marklonov.

V. se često pitao što je bilo s mužjakom. Bilješke su prestale na dan kada se ništa značajno nije dogodilo, te je bilo teško zaključiti je li umro u nesreći ili je samo otišao. V. se nadao da će jednom saznati ratnikovu sudbinu, ako i sam dovoljno dugo pozivi da se oslobodi kampa.

Budući da bi ga gubitak dnevnika iznimno pogodio, čuvao ga je na mjestu gdje nijedna duša nije zalazila. Prije nego što je ovdje smješten kamp, špilju je nastanjivala neka vrsta drevnih ljudi, a ti su prijašnji stanovnici iza sebe ostavili primitivne crteže na zidovima.

Snovite prikaze bizona, konja, po jednog oka i otiske dlanova, ratnici su smatrali prokletima pa ih je izbjegavalo i veliko i malo. Iako je bilo moguće slikarije jednostavno prebojiti, umjesto toga ispred njih je podignuta pregrada, a Vishous je znao zašto njegov otac to nikada nije učinio. Koljač je želio da u kampu vlada neuravnoteženog i nervoza, te je i ratnike i ženke plašio prijetnjama o duhovima tih životinja, koji bi ih mogli opsjesti, ili time da će slike očiju ili dlanova oživjeti s bukom i bijesom.

V. se nije bojao slikarija. Volio ih je. Jednostavni prikazi životinja posjedovali su snagu i eleganciju, a svoje dlanove rado je prislanjao o otiske na zidu. Uistinu je bilo utješno da je ovdje prije njega živio netko drug.

Možda je njima bilo bolje.

V. je sakrio dnevnik između dva veća prikaza bizona, u pukotinu koja je bila dovoljno široka i duboka da ga unutra može smjestiti.

Tijekom dana, dok su svi počivali, on bi se zavukao iza pregrade, podesio svoje oči da sjaje i čitao da umiri svoju osamljenost.

Knjige su uništene godinu dana nakon što ih je Vishous pronašao.

Uništen je njegov jedini užitak, kako se uvijek i pribojavao da će se dogoditi.

Nije teško pogoditi tko je to učinio.

Tjednima se osjećao loše jer mu se bližio prijelaz, ali on to tada nije znao. Ne mogavši zaspati, ustao je i odšuljao do skrovišta, i odlučio za bajke.

S knjigom u krilu je i zaspao.

SV

~ 102 ~

Nakon što se probudio, ispred njega je stajao predprijelaznik. Dječak je bio jedan od agresivnijih, hladnih očiju i mršava tijela. »Dok mi radimo, ti ljenčariš«, dječak se rugao. »Je li to knjiga u tvojim rukama? Možda bih je trebao prijaviti, jer te sprječava u izvršavanju obveza.

Ako to učinim, možda ću dobiti više za svoj želudac.« Vishous je svoju zbirku dublje zagurao u skrovište, i ustao bez riječi.

Borit će se za svoje knjige, kao što se borio za ostatke hrane kojima je punio svoj želudac, ili odbačenu odjeću kojom je pokrivao svoju kožu. A predprijelaznik pred njim borit će za svoje pravo da razotkrije njegove knjige.

Uvijek je bilo tako.

Dječak je bio brz, te je gurnuo V.-a u zid špilje. Iako je snažno udario glavom te mu je ponestalo zraka, svejedno je uzvratio, knjigom udarivši protivnika u lice. Dok su ostali predprijelaznici trčali kako bi gledali, V. je ponovno i ponovno zadavao udarce svom protivniku. Učili su ga da se koristi čime god može kao oružjem, ali nakon što je srušio drugog mužjaka na pod, poželio je zaplakati jer se najdragocjenijom stvari koristio kako bi ozlijedio nekoga drugoga. No trebalo je nastaviti. Ako izgubi prednost, mogao bi izgubiti te tako izgubiti i knjige prije nego što ih uspije preseliti na drugo skrovište.

Na koncu je drugi dječak ležao mirno, krkljajuči, natečenoga i uneređenog lica, a V. mu je stiskao vrat. Korice knjige bajki labavo su se držale za hrbat, te je s njih kapala krv. To se dogodilo nakon iscrpljujuće borbe. Čudno peckanje prostrujalo je V.-ovom rukom, završivši u dlanu kojim je prikovao protivnika za tlo špilje. Zatim se pojavila neobična sjena nastala od svjetlosti iz V.-ova dlana. U istom se trenutku tijelo preprijelaznika ispod njega počelo bacakati kao da je cijelo prožeto bolom.

V. je otpustio stisak s užasom gledajući svoju ruku.

Vratio je pogled na mužjaka i vizija ga je pogodila poput udara, te V.-a ostavila zaprepaštenog i obnevidjelog. Snovita slika prikazivala je dječakovo lice, šibano jakim vjetrom koji mu je povlačio kosu s lica, a oči su mu bile prikovane za neku točku u daljini. Iza njega bile su stijene koje su formirale planine, a zatim je zasjalo sunce obasjavši njih i predprijelaznikovo mirno tijelo.

Mrtav. Dječak je bio mrtav.

Predprijelaznik je odjednom prošaptao. »Tvoje oko... tvoje oko... što se dogodilo?« Iz V.-a su provrle riječi prije nego što ih je uspio zaustaviti: »Smrt će te naći na planini, a vjetar koji će puhati, odnijet će i tebe.« V. podigne glavu začuvši iznenađeni uzdah. Jedna ženka stajala je u

SV

~ 103 ~

blizini, užasnutog lica kao da se obratio njoj. »Što se ovdje događa?« začuo se dubok glas.

V. je skočio s predprijelaznika kako bi mogao izmaknuti a mužjaka zadržati na oku. Koljač je stajao s otkopčanim hlača, očito netom nakon što je uzeo jednu od ženki iz kuhinje. Što je objašnjavalo njegovu prisutnost u ovom dijelu kampa. »Što držiš u ruci?« zahtijevao je Koljač, približivši se V. »Daj mi to ovog trenutka.« Suočen s očevim gnjevom, V. nije imao izbora nego predati knjigu. Uzeta mu je uz psovku. »Jedina mudrost bila je kada si ga odlučio istući time.« Lukave oči zaustavile su se na udubini u kožama gdje se V. Naslanjao o njih. »Ljenčario si iza ovih koža, zar ne? Ovdje si trošio vrijeme.« Nakon što V. nije odgovorio, njegov se otac približi za još jedan korak. »Što radiš ovdje? Čitaš i druge knjige? Mislim da je to tako i mislim da ćeš mi ih dati. Mislim da bih i ja mogao čitati umjesto da se bavim korisnim stvarima.« V. je oklijevao... i zaslužio pljusku od koje je završio na stražnjici.

Odsklizao se i skotrljao s gomile koža, te se spustio na koljena ispred svoje preostale tri knjige. Krv iz njegova nosa kapnula je na korice jedne od njih. »Je li potreban još jedan udarac? Ili ćeš mi dati što sam od tebe zatražio?« Koljač je zvučao kao da se dosaduje, kao da je bilo koji razvoj događaja prihvatljiv, jer će i jedan i drugi V.-u zadati bol, a njemu zadovoljstvo. V.je ispružio ruku, i pogladio meki kožni uvez. Prsa mu je razdirala bola zbog tog rastanka, ali osjećaji su bili potpuno beskorisni, nisu li? Stvari do kojih mu je stalo bit će na neki način uništene i to će se dogoditi neovisno o njegovim postupcima. Kao da nikada nisu ni postojale.

V. je preko ramena pogledao prema Koljaču, u tom trenutku ugledavši istinu koja će mu promijeniti život: njegov otac uništit će sve i svakog u kome će V. tražiti utjehu. Mužjak je to već na nebrojene načine učinio već nebrojeno mnogo puta, a to će činiti i dalje. Ove knjige i ovaj događaj bili su samo jedan dio dobro utabanog puta koji je išao u beskraj.

Nakon tog otkrivenja, V.-ova bol je nestala. Samo tako. Za njega više nije postojala svrha za emocionalnim vezivanjem, samo bol koja može uslijediti nakon njegova uništenja. Zato više neće osjećati.

Vishous se suočio s ocem, podignuvši prema njemu knjige koje je satima i satima oprezno držao u rukama. Knjige koje su bile njegovo jedino spasenje predao je ne osjećajući ništa. Kao da ih nikada prije nije vidio.

SV

~ 104 ~

Koljač nije vidio promjenu u njemu. »Sine, daješ li mi to?« »Dajem.« »Da... hm. Znaš, možda uopće neću čitati. Možda ću se ipak boriti kao što to mužjaci čine. Za svoju rasu i svoju čast.« Svojom golemom rukom pokazao je prema jednom ognjištu u kuhinji. »Odnesi ih tamo. Spali ih.

Toplina je od velike vrijednosti tijekom zime.« Dok je V. mirno prilazio vatri i bacao knjige u plamen, Koljačeve su se oči suzile. Nakon što se okrenuo prema ocu, mužjak ga je pozorno promatrao. »Što je dječak rekao o tvom oku?« promrmljao je Koljač. »Mislim da sam čuo kako ga je spomenuo.« »Rekao je: >Tvoje oko, tvoje oko, što se dogodilo?<« V. je odgovorio ravnim tonom. U tišini koja je uslijedila, jedino je krv kapala iz V.-ova nosa, polagano se u toplom mlazu slijevajući niz njegove usne i bradu. Boljela ga je glava, kao i ruke od udaraca koje je zadao. No ništa ga od toga nije smetalo.

Obuzela ga je neobična snaga. »Znaš li zašto je to dječak rekao?« »Ne znam.« Dok se oko njih skupljala publika znatiželjnika, on i njegov otac zurili su jedno u drugo. Koljač je rekao gomili: »Čini se da moj sin voli čitati. A kako želim biti upoznat s interesima moga mladoga, volio bih da mi se javi ako netko vidi da on to čini. Smatrat ću to osobnom uslugom, koju ću nagraditi svojom milošću.« V.-ov se otac okrenuo uokolo zgrabivši ženku za ruku, zatim je odvukavši prema glavnom ognjištu. »A sada slijedi natjecanje u sportu, moji ratnici! Prema vatri.« Iz gomile mužjaka podignuo se zvuk oduševljenja te se gomila rasprši.

Dok ih je V. gledao kako odlaze, shvatio je da ne osjeća mržnju.

Nakon što bi mu njegov otac okrenuo leđa, Vishous je puštao da se mržnja prema mužjaku rasplamsa. Sada nije bilo tako. Kao da je gledao svoje knjige prije nego što ih je predao. Osjećao je... ništa.

V. je spustio pogled na mužjaka kojeg je pretukao. »Ako ikada više priđeš, slomit ću ti obje noge i ruke i udesiti te tako da nećeš vidjeti ništa pred sobom. Čuješ me?« Mužjak se smijao, iako su mu usta bubrila kao da ga je ubola pčela. »Što ako prije tebe prođem prijelaz?« V. je stavio dlanove na koljena, nagnuvši se naprijed. »Ja sam sin svog oca. Sposoban sam učiniti bilo što. Neovisno o svojoj veličini.«

SV

~ 105 ~

Dječakove su se oči raširile jerje istina nesumnjivo postala očita: ovako isključen kakav je bio, nije postojalo ništa što ne bi podnio, ništa u čemu ne bi uspio, ništa od čega bi prezao kako bi ostvario što želi.

Vishous je postao onakav kakav je njegov otac oduvijek bio, samo hladno promišljanje pokriveno kožom.

Sin je naučio lekciju.

SV

~ 106 ~

Dvanaesto poglavlje Jane se probudila iz užasne noćne more u kojoj je ono što nije postojalo bilo živo, zdravo i u istoj sobi u kojoj se nalazila i ona: prisjetila se pacijentovih oštrih očnjaka, njegovih usta na ženinu zglobu i kako je pio iz njezine vene.

Taj nejasan i bizaran prizor bio joj je urezan u pamćenje i činio je uspaničenom kao da je u stupici koja se kreće jer je nešto ispod nje. Nešto što će je ozlijediti.

Nešto što će je ugristi.

Vampir.

Nije bila često uplašena, ali sada dok se pridizala u sjedalu, uistinu jest.

Ogledavajući se po toj spartanskoj sobi, s užasom je shvatila da nije sanjala otmicu. A ostatak? Nije bila sigurna što je stvarno, a što nije, jer je imala previše rupa u sjećanju. Sjećala se operacije na pacijentu. Sjećala se njegova prijama na intenzivnu njegu. Sjetila se čovjeka koji ju je oteo. Ali nakon toga? Sve je bilo mutno.

Duboko je udahnula i namirisala hranu, a zatim primijetila pladanj pokraj svog stolca. Podignula je srebrni poklopac s... Kriste, s uistinu lijepog tanjura. Japanski porculan kakav je imala i njezina majka. Mršteći se, primijetila je da je obrok gurmanski: janjetina s mladim krumpirom i tikvicom. Komad čokoladne torte te čaša i vrč sa strane.

Zar su oteli i Jamiea Olivera, tek tako iz zabave?

Pogledala je prema svom pacijentu.

Pod svjetlošću lampe koja je stajala na stoliću do kreveta, ležala je mirno zatvorenih očiju na crnim plahtama, rasute crne kose i jastuku, masivnih ramena koja su izvirivala iznad pokrivača. Disao je mirno i ujednačeno, u licu je imao boje, a na njemu nije bio vidljiv znoj od vrućice.

Iako je bio namršten i usnice je stisnuo u crtu, izgledao je...

Zdravo. Što je bilo nemoguće, osim ako je tjedan dana bila bez svijesti.

Jane se ukočeno ustala, protegnula ruke iznad glave izvinuvši kralježnicu da je vrati na mjesto. Tiho je prišla čovjeku i izmjerila mu puls.

Ujednačen. Jak. Sranje. Ništa od toga nije bilo logično. Ništa.

Ustrijeljeni i izbodeni pacijenti kojima je srce dvaput stalo, a zatim je operirano, nisu se ovako oporavljali. Nikada.

Vampir.

Daj šuti više s tim.

SV

~ 107 ~

Bacila je pogled na digitalni sat na stoliću pokraj kreveta i primijetila datum. Petak. Petak? Kriste, bio je petak, deset sati, ujutro. Operirala ga je prije jedva osam sati, a on je izgledao kao da se oporavljao već tjednima.

Možda je ovo san. Možda je zaspala na vlaku za Manhattan te će se probuditi tek kad stigne na Penn Station. Nasmijat će se svemu tome, popit će šalicu kave i otići na Columbiju na razgovor kako je bilo i planirano, a za cijelu ovu priču okrivit će hranu iz automata. Čekala je. Nadajući se da će je iz sna prenuti neravnina na tračnicama.

Umjesto toga, minute na digitalnom satu i dalje su prolazile.

O. K. Vratimo se na varijantu da je sve ovo stvarno. Osjećajući se potpuno samom i prestravljenom, Jane je prišla vratima i pokušala okrenuti kvaku kad je shvatila da je zaključano. Baš neočekivano. Bila je u iskušenju da lupa po vratima, ali čemu? Tko god je s one druge strane, neće je pustiti da ode, a osim toga, nije željela da netko od njih zna kako je budna.

Bilo je ključno ispitati sobu: prozori su s druge strane stakla imali nekakvu čvrstu pregradu kroz koju se nije probijao ni trak svjetlosti. Na vrata očito nije mogla računati. Zidovi su bili čvrsti. Nije bilo telefona. Nije bilo kompjutora.

U ormaru je bila jedino crna odjeća, velike čizme i još jedan ormarić otporan na vatru. Koji je bio zaključan lokotom.

Iz kupaonice se također nije moglo pobjeći. Nije bilo prozora ni ventilacijskog otvora dovoljno velikog da se ugura kroz njega.

Izašla je. Čovječe, ovo nije bila spavaća soba. Ovo je bila ćelija s madracem.

A ovo nije bio san.

Probudile su se njezine adrenalinske žlijezde te joj srce počne mahnito tući u prsima. Uvjeravala se kako je sigurno već traži policija. Moralo je biti tako. Sa svim onim sigurnosnim kamerama i osobljem u bolnici, netko je vidio da nju i pacijenta izvlače iz bolnice. Osim toga, počet će pitanja jer se nije pojavila na razgovoru za posao.

Da malo dođe k sebi, Jane se zatvorila u kupaonicu s čijih je vrata bila skinuta brava, naravno. Nakon što je upotrijebila zahod, umila se i zgrabila ručnik koji je visio na vratima. Uguravši nos u nabore, uhvatila je prekrasan miris od kojeg se smrznula. Bio je to miris njezina pacijenta.

Očito se koristio tim ručnikom prije nego što je zaradio onaj metak u prsa.

Zatvorila je oči, duboko udahnuvši. Prva i jedina stvar koja joj je pala napamet bio je seks. Bože, kad bi ovi momci počeli prodavati ovaj miris, svoje bi narkomanske i kockarske navike mogli sponzorirati čistim novcem.

Zgađena nad samom sobom, bacila je ručnik kao da je smeće i ugledala

SV

~ 108 ~

bljesak iza zahodske školjke. Spustila se na mramorni pod i našla žilet s ravnom oštricom, onakav staromodni, koji, je podsjećao na vesterne.

Podignula je sjajnu oštricu, zureći u nju.

Bome, ovo je dobro oružje, pomislila je. Prokleto dobro oružje.

Spustila ga je u svoju bijelu kutu, u isti tren začuvši kako otvaraju vrata spavaće sobe.

Dok je izlazila iz kupaonice, ruka joj je bila u džepu, a pogled joj je bio oštar. Vratio se Red Sox s dvije velike torbe. Nisu se činile teškima, pogotovo ne nekome krupnome kao što je bio on, ali ipak se borio s njima. »Ovo će biti dovoljno za početak«, rekao je promuklim, umornim glasom, izgovorivši početak s klasičnim bostonskim naglaskom »Početak čega?« »Liječenja.« »Molim?« Red Sox se sagnuo i otvorio jednu torbu. Unutra su bile kutije sa zavojima i kolutima gaze. Gumene rukavice. Plastične noćne posude. Bočice s lijekovima. »Rekao nam je što će ti trebati.« »Je li?« Prokletstvo. Nije bila zainteresirana za igranje doktora. Uloga žrtve otmice bila joj je dovoljna. Tip se oprezno ustao, kao da ga hvata vrtoglavica. »Ti ćeš se brinuti za njega.« »Hoću li?« »Hoćeš. I prije nego što pitaš, da, izaći ćeš odavde živa.« »Ako ga budem liječila, je li?« »Pa, više-manje da. Ali ja se ne brinem. To bi ionako učinila, ne bi li?« Jane je zurila u tipa. Ispod one šilterice slabo mu se naziralo lice, ali oblik njegove čeljusti bio joj je poznat. Kao i njegov bostonski naglasak. »Poznajemo li se?« upitala je. »Više ne.« U tišini ga je promotrila. Njegova koža bila je blijeda i sive boje, obrazi upali, a ruke su mu se tresle. Izgledao je kao da je dva tjedna pijančevao te se sada isprekidano dišući ljuljao na nogama. I kakav je to bio miris? Bože, podsjećao ju je na njezinu baku: etilni alkohol i puder. Ili... na nešto drugo, nešto što ju je podsjećalo na studij medicine... da, prije to. Zaudarao je na formalin s patologije.

Svakako je bio blijed poput leša. Zapitala se bi li ga uspjela savladati u tom stanju.

Opipavši žilet u svom džepu, mjerila je udaljenost između njih dvoje i

SV

~ 109 ~

zaključila da je ipak bolje pričekati. Iako je bio slab, vrata su bila zatvorena i zaključana. Ako bi ga napala, samo bi riskirala ozljedu ili smrt, a tako sigurno neće biti bliže slobodi. Najbolja šansa joj je bila čekati pokraj dovratka dok neki od njih ponovno ne uđe. Trebat će joj element iznenađenja, jer bez toga će je sasvim lako nadvladati.

Samo, što će nakon što se nađe s druge strane vrata? Je li kuća u kojoj se nalazila bila velika? Mala? Imala je osjećaj da su zabarikadirani prozori standard u cijeloj kući. »Želim van«, rekla je.

Red Sox je uzdahnuo kao da je iscrpljen. »Za nekoliko dana vratit ćeš se svom životu, bez sjećanja na ovo.« »Aha, sigurno. Načelno se ljudi sjećaju otmice.« »Vidjet ćeš. Ili ne, kako god bilo.« Nakon što je Red Sox prišao krevetu, prvo se uhvatio za ormarić, a zatim za zid da ostane na nogama. »Izgleda bolje.« Željela je viknuti na njega da se makne od njezina pacijenta. »V.?« Red Sox je oprezno sjeo na krevet. »V.?« Trenutak poslije su se otvorile pacijentove oči, a kut njegovih usana se trznuo. »Murjače.« Dvojica muškaraca u istom su trenu posegnuli za rukom onoga drugoga, te je promatrajući ih zaključila da su braća... iako su bili skroz drugi tip.

Možda su bili samo jako bliski prijatelji? Ili, ljubavnici?

Pacijentove oči kliznu prema njoj promotrivši je uzduž i poprijeko kao da se želi uvjeriti da nije ozlijeđena. Zatim je pogledao hranu koju nije ni taknula te se namrštio kao da negoduje. »Zar ovo nismo već odradili?« promrmljao je Red Sox pacijentu. »Samo što sam ja bio u krevetu. Što kažeš na to da sad budemo kvit i da konačno prestanemo s ozljeđivanjem?« Ledeno svijetle oči prešle su s nje na njegova prijatelja. I dalje se mrštio. »Izgledaš očajno.« »A ti kao miss Amerike.« Pacijent je izvukao drugu ruku iz plahte, podignuvši je kao da je teška tonu. »Pomozi mi da skinem rukavicu...« »Zaboravi. Nisi spreman.« »Pogoršava ti se.« »Sutra...« »Ne. Sada.« Pacijentov glas spustio se do šapta. »Još jedan dan i nećeš

SV

~ 110 ~

moći stajati na nogama. Znaš što ti se događa.« Red Sox je spustio glavu, te je izgledao kao da mu vreća brašna visi o vratu. Opsovao je ispod glasa, posegnuvši za pacijentovom pokrivenom rukom.

Jane je uzmicala dok nije došla do stolca u kojem je sjedila kad je bila bez svijesti. Zbog te je ruke njezina medicinska sestra završila na podu u grčevima, a opet, njih dvojica su se ponašala kao da kontakt s tom rukom ne predstavlja nikakav problem.

Red Sox je nježno povukao kožnu rukavicu, otkrivši ruku prekrivenu tetovažama. Blagi Bože, činilo se da mu koža sjaji. »Dođi ovdje«, rekao je pacijent, raskrilivši ruke prema drugome muškarcu. »Legni sa mnom.« Jane je zastao dah u prsima.

Cormia je bosa prolazila hodnicima hrama. Dok se kretala, čak je i njezina bijela haljina bila nečujna, a i zrak koji je udisala nečujno je izlazio iz njezinih usta. Kretala se onako kako je Odabranica i trebala, bez sjene i bez zvuka.

No, ona je imala osobnih potreba, a to je bilo pogrešno. Kao Odabranica u sva doba je služila Čuvardjevi, a njezina jedina potreba bila je Ona. No, unatoč tomu, Cormijina namjera nije se mogla izbjeći.

Hram Knjiga bio je na kraju duge kolonade, a dvokrilna vrata koja su vodila u nj uvijek su bila otvorena. Od svih objekata u svetištu, čak i hrama s draguljima, ovaj je sadržavao najveće bogatstvo: ondje su bili Čuvardjevini spisi o rasi, njezin dnevnik bezgraničnog opsega u kojem su bile ovjekovječene tisuće godina. Njezina Svetost to je diktirala posebno uvježbanim Odabranicama, a taj plod ljubavi svjedočio je o povijesti i vjeri.

Pod zidovima od bjelokosti i svjetlom bijelih svijeća, Cormia je tapkala preko mramornog poda, prolazeći pokraj nebrojenih polica knjiga, brzajući kako se njezina nervoza pojačavala. Svesci dnevnika bili su poslagani kronološki, a unutar svake godine i prema društvenoj klasi, ali ono što je ona tražila nije bilo tamo.

Bacivši pogled preko ramena i uvjerivši se da u blizini nema nikoga, zašla je u hodnik i zastala ispred uglačanih crvenih vrata. Na sredini je bio prikaz dva ukrštena crna bodeža s dršcima prema dolje. Oko drška, na Starom jeziku u pozlati je pisalo:

Bratstvo crnog bodeža Služi i brani Našu majku, našu rasu, naše bratstvo

SV

~ 111 ~

Ruka joj se tresla kad ju je spustila na zlatnu kvaku. Pristup ovim prostorijama bio je ograničen, i uhvati li je tko, bit će kažnjena, ali ona nije marila. Iako se plašila svojih namjera, nije više mogla podnijeti nedostatak znanja.

Prostorija je bila velebna, s visokim stropom pozlaćenim zlatnim listićima i uglačanim crnim umjesto bijelim policama. Knjige koje su prekrivale zidove bile su uvezane u crnu kožu, pozlaćenih hrbata o koje se reflektirala svjetlost svijeća obojenih poput sjena. Tepih na podu bio je boje krvi i mekan poput životinjske kože.

Ovdje je zrak imao neobičan miris koji je podsjećao na začine. Imala je osjećaj da je to zato što su Braća povremeno navraćala u ovu prostoriju po knjige, možda o sebi ili svojim precima. Pokušala ih je zamisliti ovdje, ali nije mogla jer ih nikada nije vidjela. Zapravo, uživo nikada nije vidjela ni jednog mužjaka.

Cormia je hitro pokušala otkriti redoslijed svezaka. Činilo se da su poslagani prema godini... Ne, čekaj. Postojao je odjeljak s biografijama.

Kleknula je. Svaki je svezak bio obilježen brojem i imenom Brata, te imenom njegova oca. Prvi svezak bio je drevna knjiga s arhaičnim simbolima kojih se sjećala iz najstarijih dijelova Čuvardjevina dnevnika. Taj prvi ratnik imao je nekoliko knjiga koje su nosile njegovo ime i broj, a sljedeća dva Brata njega su navodila za svog oca.

Iz niza je nasumce izvadila jednu knjigu i otvorila je. Na prvoj stranici bio je veličanstven obojeni portret Brata, okružen tekstom s njegovim imenom, datumom rođenja i prijamom u Bratstvo, kao i njegova vještina u borbi s oružjem i strategiji. Na sljedećoj stranici bilo je obiteljsko stablo koje se protezalo generacijama unatrag, nakon kojeg je slijedio popis ženki s kojima se pario, te mladih koje je začeo. Zatim je poglavlje za poglavljem detaljno bio opisan njegov život, i u borbi i izvan nje.

Ovaj Brat, Tohrture, očito je živio dugo i borio se dobro. O njemu su bile tri knjige, a jedna od posljednjih bilješki svjedočila je o mužjakovu veselju nakon što je njegov posljednji preživljeni sin, Rhage, primljen u Bratstvo.

Cormia je vratila knjigu i nastavila, kažiprstom prateći korice i dotičući imena. Ovi su se mužjaci borili kako bi ona bila sigurna; oni su se došli boriti za Odabranice nakon što su napadnute prije toliko desetljeća. Oni su također branili i civile od degrada. Možda će odabrani Primužjak ipak biti u redu. Zašto bi je netko čiji je poziv bio branjenje nedužnih povrijedio?

Ne znajući koliko njezin odabranik ima godina ili kad se priključio Bratstvu, provjerila je svaku knjigu. A bilo ih je toliko, pune police...

Njezin prst zaustavio se na hrptu debele knjige, prvom svesku od četiri.

SV

~ 112 ~

Koljač 356

Smrznula se od imena Primužjakova oca. Čitala je o njemu u povijesti rase, i draga Djevice, možda je bila u krivu. Ako su priče bile istinite, čak su i oni koji su se časno borili mogli biti okrutni.

Bilo je čudno to što nije pisalo ime oca. Nastavila je, prateći imena po hrptovima.

Vishous Sin Koljačev 428

Postojala je samo jedna knjiga i bila je tanja od njezina prsta. Izvukla ju je, i dok joj je nabijalo srce, dlanom je prešla preko korica. Knjiga je bila kruta nakon što ju otvorila, kao da ju je rijetko tko otvarao. Što uostalom i jest bilo tako. Nije bilo portreta, ni pažljivo ispisanih hvalospjeva o njegovoj ratnoj vještini, samo njegovi datum rođenja koji je kazivao da će mu uskoro biti tristo trideset treća, te bilješka kad je zaprimljen u Bratstvo. Okrenula je stranicu. Nije bilo spomena o krvnoj liniji njegova oca, osim Koljača, a ostatak knjige bio je prazan.

Vrativši je na njezino mjesto, vratila se svescima o njegovu ocu, izvadivši treću knjigu. Čitala je o ocu, nadajući se da će tamo naći nešto o njegovu sinu što bi ublažilo njezine strahove, ali ono na što je naišla bila je razina okrutnosti zbog koje se nadala da je Primužjak više na majku, tko god ona bila. Ime Koljač uistinu je pristajalo mužjaku, jer je bio okrutan prema vampirima kao i prema degradima.

Prelistavši do kraja knjige, na zadnjoj je stranici našla datum smrti, ali ne i bilješku o tome kako se dogodila. Izvadila je prvi svezak i otvorila stranicu s portretom. Otac je imao kao ugalj crnu kosu, lice obraslo bradom i oči zbog kojih je poželjela spremiti knjigu i nikada je više ne otvoriti.

Nakon što je vratila knjigu na mjesto, sjela je na pod. S krajem Čuvardjevina osamljenja, Koljačev će sin doći po Cormiu da uzme njezino tijelo kao nešto što mu s pravom pripada. Nije mogla zamisliti što je taj čin podrazumijevao niti što je mužjak činio, te se užasavala poduke iz seksa.

Barem će on kao Primužjak lijegati i s ostalima, tješila se. S mnogima, a neke su od njih bile učene kako zadovoljiti mužjake. Bez sumnje će mu se one više svidjeti. Ako ima imalo sreće, rijetko će je posjećivati.

SV

~ 113 ~

Trinaesto poglavlje Dok je Butch lijegao na Vishousov krevet, iako se sramio priznati, V. se pitao koliko je dana proveo razmišljajući kako bi to bilo. Kakav bi to bio osjećaj. Kakav bi to bio miris. Sada kad je to bila stvarnost, bilo mu je drago što se mora koncentrirati na Butchevo ozdravljenje. Imao je osjećaj da bi u bilo kojem drugom slučaju to bilo preintenzivno za njega i da bi se morao odmaknuti.

Kad su njegova prsa dodirnula Butcheva, pokušao se uvjeriti kako mu to uopće ne treba. Pokušao se praviti da mu nije potrebno osjećati nekoga pokraj sebe, da mu nije laknulo što leži tijelo uz tijelo s drugom osobom, da mu nije stalo do osjećaja topline i težine tuđeg tijela uz njegovo.

Da ozdravljenje murjaka nije liječilo i njega.

Ali to su naravno sve bila sranja. Sve mu je to trebalo, te on rukama obgrli Butcha kako bi u sebe prihvatio Omegino zlo.

Nakon majčine posjete i pucnjave, žudio je za bliskošću s drugom osobom, trebale su mu ruke koje će uzvratiti zagrljaj. Trebalo mu je srce koje će tući uz njegovo.

Proveo je toliko vremena ne dotičući nikoga, držeći se dalje od ostalih.

Zapekle su ga oči jer se konačno opustio s jedino osobom kojoj je vjerovao.

Bilo je dobro što nikada nije plakao, inače bi mu sad obrazi bili mokri poput kamenja u rijeci.

Nakon što se Butch s olakšanjem stresao, Vishous je osjetio drhtaje u mužjakovim ramenima i bokovima. Znajući da je to preintimno, ali u nemogućnosti da se zaustavi, V je svoju tetoviranu ruku zakopao duboko u Butchev zatiljak. Murjak je ispustio jedan jecaj, još mu se više približivši, te V. usmjeri pogled prema kirurginji.

Stajala je pokraj stolca i gledala ih širom otvorenih očiju blago razmaknutih usana.

Jedini razlog zbog kojeg V.-u nije bilo grozno neugodno bio je taj što se ona ničega neće sjećati nakon što ode, kao ni ovog intimnog trenutka. Inače to ne bi podnio. Ovakva sranja nisu se događala često u njegovu životu... većinom zato što on to nuje dopuštao. I prije će biti proklet nego dopustiti da se stranci upleću u njegove privatne poslove.

Samo... ona se nije činila stranom.

Ruka njegove kirurginje krenula je prema njezinu grlu, i ona potone u stolac. Dok je vrijeme sporo promicalo, razvlačeći se poput lijenog psa u sparnoj ljetnoj noći, njezine oči netremice su ga gledale, a ni on nije odmaknuo pogled.

SV

~ 114 ~

Ponovno mu se vratila ona riječ: moje.

Samo, na koga je on to mislio? Na Butcha ili na nju?

Na nju, shvatio je. Ženka na drugom kraju sobe u njemu je poticala tu riječ.

Butch se pomaknuo, preko plahte nogama dotaknuvši V.-ove. Uz ubod krivnje, V. se prisjetio koliko se puta zamišljao s Butchem, zamišljao ih upravo ovako kako sada leže, zamišljao ih... pa, bez cijele priče s ozdravljenjem. Bilo je to čudno. Sad kad se to konačno dogodilo, V. o Butchu nije imao nikakvih seksualnih misli. Ne... seksualni poriv i riječ združivanje bili su usmjereni prema tihoj ljudskoj ženki na drugom kraju sobe koja je očito bila šokirana.

Možda nije mogla podnijeti prizor dvojice muškaraca zajedno? Ali to se ionako nikada neće dogoditi između njega i Butcha. Zbog nekog debilnog razloga, V. joj je rekao: »On je moj najbolji prijatelj.« Izgledala je iznenađeno što joj je pokušao pružiti neko objašnjenje. I sam se tome začudio.

Jane nije mogla maknuti pogled s kreveta. Pacijent i Red Sox su sjajili, iz njihovih je tijela izbijalo nježno svjetlo, a među njima se nešto događalo, neka vrsta prijenosa. Kriste, onaj slatki miris je nestajao.

Najbolji prijatelji? Promotrila je pacijentov dlan koji je bio zakopan u Red Soxovoj kosi te njegove krupne ruke koje su obgrlile muškarca. Naravno da su bili prijatelji, ali koliko je to išlo daleko?

Nakon bog zna koliko vremena, Red Sox je duboko udahnuo i podignuo glavu. Vidjevši da im lica dijeli samo nekoliko centimetara, Jane se pripremila za ono što je mislila da će uslijediti. Nije imala problema s time da muškarci budu zajedno, ali zbog nekoga ludog razloga nije željela gledati svog pacijenta kako ljubi svog prijatelja. Ni ikoga drugoga. »Jesi u redu?« upitao je Red Sox. Pacijentov glas bio je tih i mek. »Aha. Umoran sam.« »Ne sumnjam.« Red Sox gipko je ustao s kreveta.

Dovraga, izgledao je kao da je proveo mjesec dana u toplicama. Ten mu je bio normalan, a oči su mu bile budne i nezamagljene. A ona aura zla je nestala.

Pacijent se ponovno smjestio na leđa. Zatim s drhtajem prebacio na bok.

A onda opet pokušao leći na leđa. Cijelo to vrijeme pod plahtom je radio nogama, kao da pokušava pobjeći tom osjećaju koji je imao u tijelu.

SV

~ 115 ~

»Boli li te?« upitao je Red Sox. Nakon što nije bilo odgovora, tip ju je pogledao preko ramena. »Možeš li mu pomoći?« Željela je reći ne. Poželjela je iz sebe izbaciti još nekoliko psovki i zahtijevati da je se pusti. I željela je tog predstavnika svih Red Soxa opaliti u jaja jer se zbog njega i ovog što se upravo dogodilo pogoršalo stanje njezina pacijenta. Hipokratova zakletva podignula ju je iz stolca, usmjerivši prema torbama. »Ovisi o tome što si mi donio.« Prekopala je torbu i naišla na pravu ljekarnu sa svim mogućim tabletama protiv bolova. Budući da su svi bili upakirani, zaključila je kako očito imaju veze u bolnicama: tako upakirane tablete sigurno nisu bile dugo na crnom tržištu. Dovraga, ovi tipovi jesu bili crno tržište. Želeći se uvjeriti da nije zanemarila još neku opciju, pogledala je i u drugu torbu... gdje je našla svoju omiljenu trenirku za jogu..i ostatak stvari koje je upakirala za svoje putovanje na Manhattan i razgovor na Columbiji.

Bili su joj u kući. Ti gadovi bili su u njezinoj kući. »Morali smo ti odvesti auto«, objasnio je Red Sox. »Pa smo zaključili da će ti trebati čista odjeća. Ovo je bilo spremno.« Vozili su njezin Audi, hodali su po njezinim sobama i prčkali po njezinim stvarima.

Jane je ustala, nogom odbacivši torbu na drugi kraj sobe. Nakon što su joj se stvari rasule po podu, gurnula je ruku u džep i zgrabila žilet, spremna Red Soxu prerezati vrat. Pacijentov glas bio je jak. »Ispričaj se.« Naglo se okrenula, pogledom ošinuvši krevet. »Za što? Odvedete me bez mog pristanka...« »Ne ti. On.« Red Soxov glas bio je ponizan dok je brzo govorio: »Oprosti što smo ti kopali po stvarima. Samo smo željeli da ti ovo bude lakše.« »Lakše? Bez uvrede, ali odjebi sa svojom isprikom. Znate da će ljudi primijetiti da me nema. Tražit će me policija.« »To smo sredili, kao i sastanak na Manhattanu. Našli smo željezničke karte i plan puta. Ne očekuju te.« Od bijesa je na tren izgubila glas. »Kako se usuđujete?« »Kad su čuli da si bolesna, sa zadovoljstvom su prebacili sastanak.« Kao da je zbog toga to bilo u redu.

Jane je otvorila usta spremna obrušiti se na njega, no tada joj je sinulo

SV

~ 116 ~

da je potpuno u njihovoj milosti. Ponašati se neprijateljski prema svojim tamničarima nije bio pametan potez. Uz psovku je pogledala pacijenta. »Kad ćeš me pustiti?« »Čim budem na nogama.« Proučavala je njegovo lice, od kozje bradice do dijamantnih očiju i tetovaža na njegovoj sljepoočnici. Bez razmišljanja je rekla: »Daj mi svoju riječ. Zakuni se na život koji sam ti vratila. Zakuni se da ćeš me pustiti neozlijeđenu.« Nije oklijevao. Nije čekao ni da udahne. »Kunem se svojom časti i krvlju u svojim venama, slobodna si čim mi bude bolje.« Izgrdivši i samu sebe i njih, izvadila je ruku iz džepa, a zatim iz veće torbe izvukla lijekove protiv bolova. »Nema igala.« »Imam ja.« Red Sox je prišao s paketom sterilnih igala. Kad ih je pokušala uzeti, još uvijek ih je čvrsto držao. »Znam da ćeš ih iskoristiti mudro.« »Mudro?« Zgrabila je paket igala iz njegove ruke. »Ne, iskopat ću mu oko iglom. Zato što su me jedino tome naučili na studiju medicine.« Sagnuvši se ponovno i kopajući po torbi, našla je par gumenih rukavica, mokre maramice s alkoholom, te gazu i zavoje za previjanje rane na prsima.

Iako je pacijentu preko infuzije već dala preventivne antibiotike, te je rizik od infekcije bio nizak, svejedno je pitala: »Možeš li mi nabaviti antibiotike?« »Sve što ti zatreba.« Da, definitivno su imali veze u bolnici. »Možda će mi ti ciprofloksacin ili amoksicilin. Ovisno o tome što se događa ispod zavoja.« Odložila je iglu i bočicu kao i ostale potrepštine na noćni ormarić, navukla je rukavice, a zatim rastvorila paketić. »Doktorice, čekaj čas«, rekao je Red Sox. »Molim?« Njegove oči bile su fiksirane na nju kao okulari snajpera. »Uz sve dužno poštovanje, moram napomenuti da ću te ubiti vlastitim rukama ako ga namjerno ozlijediš. Iako si žena.« Dok joj se užas penjao kralježnicom, sobu je ispunio zvuk režanja, nalik na onaj velikoga psa prije napada.

Oboje su u nevjerici spustili pogled na pacijenta.

Njegova gornja usna bila je povučena unazad, a oni njegovi oštri očnjaci

SV

~ 117 ~

bili su dva puta veći nego do sada. »Nitko je ne smije taknuti. Nije me briga što učini i kome.« Red Sox se namrštio kao da je njegov prijatelj pobrkao lončiće. »Cimeru, znaš naš dogovor. Ja pazim na tebe dok ti sam to ne možeš. To ti se ne sviđa? Ozdravi što prije pa se sam brini za nju.« »Nitko.« Uslijedio je trenutak tišine; zatim je Red Sox naizmjence pogledao nju pa pacijenta, kao da pokušava shvatiti neki zakon fizike, a ta jednadžba zadaje mu problem.

Jane je uskočila, osjetivši potrebu da smiri situaciju prije nego se ozbiljno zahukta. »O. K., O. K. Dosta tog mačo preseravanja, može?« Obojica su je iznenađeno pogledala, još se više iznenadivši nakon što se laktom progurala pokraj Red Soxa. »Ako misliš biti ovdje, prestani biti agresivan. Time mu ne pomažeš.« Pogledom je prostrijelila pacijenta. »A ti... ti se samo opusti.« Zavladala je zaglušujuća tišina u kojoj je Red Sox pročistio grlo, a pacijent navukao rukavicu i zaklopio oči. »Hvala«, promrmljala je. »Momci, što kažete na to da me pustite da radim svoj posao, i što prije otiđem odavde?« Pacijentu je ubrizgala Demerol, nakon čega su se njegove zategnute obrve počele opuštati kao da im je netko olabavio vijke. Dok mu je napetost napuštala tijelo, skinula je flaster s njegovih prsa, a zatim podignula gazu i izvadila kompresu. »Blagi... Bože«, dahnula je.

Red Sox je pogledao preko njezina ramena. »U čemu je problem? Savršeno je zaraslo.« Nježno je prepipala red metalnih spajalica i ružičasti šav ispod njih. »Već ih sada mogu izvaditi.« »Trebaš pomoć?« »Ovo jednostavno nije normalno.« Pacijentove oči otvore se kao da je bilo jasno kako zna što je pomislila: vampir.

Ne gledajući Red Soxa, rekla mu je: »Molim te, donesi mi kirurške škare i hvataljke iz torbe. Ah, da, i donesi mi antibiotski sprej za lokalnu primjenu.« Začuvši šuštanje s drugog kraja sobe, prošaptala je: »Što si ti?« »Živ sam«, odgovorio je pacijent. »Zahvaljujući tebi.« »Izvoli.« Jane je poskočila kao lutka kojoj je netko povukao konce.

SV

~ 118 ~

Red Sox joj je pružao instrumente od nehrđajućeg čelika, ali ona se nikako nije mogla sjetiti zašto ih je zatražila. »Spajalice«, promrmljala je. »Molim?« upitao je Red Sox. »Vadim spajalice.« Uzela je škare i hvataljke, i poprskala pacijentova prsa antibiotikom.

Unatoč tomu što joj se mozak preokretao u lubanji, uspjela je prerezati i izvaditi svih dvadesetak spajalica, te ih baciti u koš za smeće pokraj kreveta. Nakon što je završila, obrisala je kapljice krvi koje su navrle iz ulaznih i izlaznih ranica, a zatim je antibakterijskim sprejem ponovno poprskala njegova prsa.

Susrevši njegove blistave oči, sa sigurnošću je zaključila nije čovjek.

Vidjela je nutrine tolikih tijela, kao što je i prečesto svjedočila borbi za ozdravljenje da bi pomislila suprotno. Jedino što nije znala bilo je kako će to utjecati na nju. Kao i na ostatak ljudske rase.

Kako je to bilo moguće? Kako je bilo moguće da postoji druga vrsta s toliko ljudskih osobina? No opet, valjda su tako i ostali sakriveni.

Jane je prekrila sredinu njegovih prsa tankim slojem gaze, nježno je pritisnuvši rukom. Dok je ona završavala, pacijent je složio grimasu, a rukom, onom u rukavici, primio se za želudac. »Jesi li u redu?« upitala ga je Jane dok mu je nestajalo boje iz lica. »Mučno mi je.« Iznad gornje usne izbile su mu kapljice znoja.

Pogledala je Red Soxa. »Mislim da bi bilo dobro da izađeš.« »Zašto?« »Povratit će.« »U redu sam«, pacijent je promrmljao zaklapajući oči.

Jane je otišla do torbe po noćnu posudu, usput govoreći Red Soxu: »Slobodno otiđi. Ja ću se brinuti za njega. Za ovo nam neće trebati publika.« Prokleti Demerol. Bio je sjajan za suzbijanje bolova, ali nuspojave su pacijentima katkada zadavale goleme probleme.

Red Sox je oklijevao dok pacijent nije zastenjao i počeo instinktivno gutati. »Hmm, O. K. Čuješ, želiš da ti donesem nešto svježe za jelo prije nego odem? Želiš nešto posebno?« »Zezaš me, je l' da? Da samo zaboravim na otmicu i prijetnju smrću i naručim nešto za jelo?« »Nema razloga da ne jedeš dok si ovdje.«

SV

~ 119 ~

www.balkandownload.org Uzeo je pladanj. Bože, taj njegov glas... taj grubi duboki glas s bostonskim naglaskom. »Poznam te. Definitivno te znam od nekuda. Skini kapu. Želim ti vidjeti lice.« Tip je krenuo prema drugom kraju sobe noseći ustajalu hranu. »Donijet ću ti nešto drugo za jelo.« Nakon što je zatvorio i zaključao vrata, spopala ju je djetinjasta potreba da potrči i počne šakama lupati po njima.

Pacijent je zastenjao i ona ga pogleda. »Hoćeš li se konačno prestati suzdržavati od povraćanja?« »Jebo... me...« Pacijent se okrenuo na bok i počeo povraćati. Noćna posuda nije bila potrebna, jer nije imao ničega u želucu, stoga se Jane odvukla u kupaonicu, sa sobom uzevši ručnik koji je prinijela njegovim ustima. Dok se očajnički naprezao, držao se za sredinu prsa kao da želi spriječiti da mu se rastvori rana. »U redu je«, rekla je položivši ruku na njegova glatka leda. »Dovoljno je zaraslo. Šav se neće rastrgati.« »Osjećam... se... kao... Jebemti...« Bože, patio je, teško dišući i sav obliven znojem, lica crvenog od napinjanja. »U redu, samo pusti da prođe. Što se manje opireš, bit će ti lakše. Da... tako je... diši između. O. K., sada...« Dok ga je gladila po kralježnici i držala ručnik, nije si mogla pomoći da ga ne tješi. Kad je bilo gotovo, pacijent je ležeći mirno disao na usta, s rukom u rukavici čvrsto držeći komad plahte. »Ovo uopće nije bilo zabavno«, rekao je hrapavo. »Moramo ti naći drugi lijek protiv bolova«, rekla je prigušeno, maknuvši mu kosu iz očiju. »Znači, Demerol nije za tebe. Slušaj, želim ti pregledati rane, O. K.?« Kimnuo je, a nakon što se ponovno smjestio na leđa, činilo se kao da mu prsa zauzimaju cijeli prokleti krevet. Oprezno je odlijepila flaster i nježno podignula gazu.

Blagi Bože... koža koja je prije petnaest minuta bila izbodena spajalicama, sada je potpuno zarasla. Sve što je ostalo bila je ta ružičasta linija duž prsne kosti. »Što si?« izvalila je.

Njezin pacijent se okrenuo prema njoj. »Umoran.« ~ 120 ~

Bez razmišljanja ponovno ga je počela gladiti. Trljanje njene ruke koja se kretala gore-dolje po njegovoj koži proizvodilo je zvuk. Nije joj trebalo mnogo da primijeti kako su mu ramena čisti mišići... i da je ono što je doticala bilo toplo i iznimno muževno.

Povukla je dlan. »Molim te.« S drugom ju je rukom uhvatio za zglob... iako su mu oči bile zatvorene. »Diraj me ili... sranje, zagrli me. Ja...plutam. Kao da nestajem.

Ne osjećam ništa. Ni krevet... ni tijelo.« Pogledala je na mjesto gdje ju je primio, zatim izmjerila njegov biceps i širinu njegovih prsa. Palo joj je pamet da je bio u stanju slomiti joj ruku samo tako, ali znala je da on to ne bi učinio. Bio je spreman odgristi glavu svojem najdražem i najbližem prijatelju samo da je zaštiti...

Prestani.

Nemoj se osjećati sigurno s njim. Štokholmski sindrom ti ne treba. »Molim te«, rekao je drhtavo, glasa utišanog sramom.

Bože, nikada joj nije bilo jasno kako su žrtve otmica uspijevale razviti odnos sa svojim otmičarima. To je bilo protivno logici i svim zakonima samoočuvanja; tvoj neprijatelj ti ne može biti prijatelj.

Unatoč tomu bilo joj je nezamislivo uskratiti mu malo topline. »Morat ćeš mi vratiti ruku.« »Imaš dvije. S drugom ćeš.« Rekavši to, sklupčao se oko njezina dlana koji je držao, te mu se plahta povukla s torza. »Onda moram promijeniti stranu«, promrmljala je i izvukla svoj dlan iz njegova stiska, zamijenila ruke, te zatim oslobođenu položila na njegovo rame.

Koža mu je bila glatka i zlatno smeđe ljetne boje... čovječe, stvarno je bila glatka i meka. Penjući se linijom kralježnice, stigla je do njegova zatiljka, i prije no što je shvatila što radi, gladila je njegovu sjajnu kosu. Iza je bila kraća, a oko lica duža... pitala se je li se tako šišao da sakrije tetovažu na sljepoočnici. Ali one su služile tome da se vide... zašto bi inače i bile na takvu mjestu?

Proizveo je grleni zvuk nalik, predenju koji se zakotrljao kroz njegova prsa i gornji dio leđa; zatim se odmaknuo povukavši je za ruku. Očito je želio da se ispruži pokraj njega, ali nakon što je pružila otpor, opustio je stisak.

Zureći u svoju ruku u čvrstom stisku njegova bicepsa, pokušala se prisjetiti kada je posljednji put bila ovako isprepletena s nekim muškarcem.

Prošlo je dosta vremena. A iskreno, nije bilo ovako dobro.

U umu su joj iskrsnule Manellove tamne oči... »Nemoj misliti na njega.«

SV

~ 121 ~

Jane se stresla. »Kako si znao o čemu razmišljam?« Pacijent je opustio stisak, polagano se okrenuvši od nje. »Oprosti. To nisu moja posla.« »Kako si znao?« »Pokušat ću sada malo odspavati, O. K.?« »O. K.« Nakon što je Jane ustala, uputila se nazad prema svom stolcu razmišljajući o njegovu srcu sa šest klijetki. O krvi kojoj nije bilo moguće odrediti grupu. O njegovim očnjacima na zglobu one plavuše. Bacivši pogled prema prozorima, pitala se nisu li pregrade osim za zaštitu služile i tome da ne ulazi sunčeva svjetlost.

U kakvu ju je to poziciju stavljalo? Zaključanu u sobi s... vampirom?

Njezina racionalna strana odbila je tu ludu pomisao, ali u dubini svog bića oslanjala se na logiku. Odmahnuvši glavom, sjetila se svoga omiljenog citata iz Sherlocka Holmesa, parafrazirajući ga: eliminiraš sva moguća objašnjenja, tada je odgovor ono nemoguće.

Logika i biologija ne lažu, zar ne? To je bio jedan od razloga zašto je postala liječnik.

Pogledala je prema svome pacijentu, gubeći se u mogućim posljedicama.

Njezin um se okrenuo prema evolucijskim mogućnostima, pritom pokušavajući uzeti u obzir i praktične probleme. Sjetila se lijekova u torbi i činjenice da je njezin pacijent ranjen u opasnom dijelu grada. Osim toga, oteta je. Kako je uopće mogla vjerovati njemu ili njegovoj riječi?

Jane je spustila ruku u džep i opipala žilet. Odgovor na to pitanje bio je lak.

Nije.

SV

~ 122 ~

Četrnaesto poglavlje Phury je u svojoj sobi u velikoj kući sjedio leđima oslonjen o uzglavlje kreveta, nogu prekrivenih plavim baršunastim pokrivačem. Nije imao protezu, a u teškoj staklenoj pepeljari pokraj njega dimio se joint. Iz skrivenih zvučnika lelujao je Mozart.

Knjiga o vatrenom oružju nije služila kao štivo, već kao daska za crtanje. Debeli list bijelog papira bio je položen na nju, ali trebalo mu je neko vrijeme prije nego što je svojom olovkom iscrtao ijednu liniju. Sada je portret bio gotov. Završio ga je prije sat vremena, a sada je skupljao hrabrost da ga zgužva i baci.

Iako nikada nije bio zadovoljan svojim crtežima, ovaj mu se gotovo i sviđao. Iz zasljepljujuće praznine papira u grafitu se pomaljalo žensko lice, vrat i kosa. Bellin pogled bio je upućen lijevo, s malim osmijehom na usnama i pramenom tamne kose preko obraza. Uhvatio je taj prizor večeras tijekom posljednjeg obroka. Gledala je Zsadista, što je objašnjavalo igru na njezinim usnama.

U kojoj god bi je pozi crtao, Phury bi uvijek njezin pogled usmjerio negdje drugdje. Kao da bi bilo neumjesno da ga gleda ravno s lista papira.

Dovraga, bilo je neumjesno uopće je crtati.

Položio je dlan preko njezina lica, spreman zgužvati papir. U posljednjem je trenutku njegova ruka poletjela prema jointu jer mu je srce prejako tuklo te mu je trebalo umjetno umirenje.

U posljednje vrijeme pušio je mnogo. Više no ikada. Iako mu se oslanjanje na kemijski uvjetovan mir činilo prljavim, nikada mu nije palo napamet prestati. Nije mogao zamisliti preživjeti dan bez pomoći.

Nakon što je udahnuo još jedan dim, te ga držao u prsima, prisjetio se svoga kratkog susreta s heroinom. Skok u heroinski pakao prošlog prosinca nije bio spriječen snagom njegove volje, već time što je John Matthew imao dobar osjećaj kad treba zasmetati.

Phury je izdahnuo, bacivši pogled na vrh jointa. Vratilo se iskušenje za nečim jačim. Jačao je poriv da ode do Rehva te da od mužjaka traži vrećicu punu žešće droge. Možda će konačno tada imati malo mira.

Na vratima se začulo kucanje, a zatim i Z.-ov glas: »Mogu li ući?« Phury je zagurao crtež negdje u sredinu knjige o vatrenom oružju. »Da.« Z. je ušao, ne rekavši više ni riječi. S rukama na bokovima hodao je gore-dolje, gore-dolje uz uzglavlje kreveta. Phury je zapalio još jedan joint, a

SV

~ 123 ~

zatim promatrao kako njegov identični blizanac pravi krugove u tepihu.

Z.-a nisi nagovarao da priča, kao što ni ribu nisi molio da sama proguta udicu. Tišina je bila najbolji mamac. Konačno je brat zastao. »Ona krvari.« Phuryju je poskočilo srce, a ruka mu poletjela preko korici knjige. »Koliko i kako dugo?« »Krila je to od mene pa ne znam.« »Kako si otkrio?« »Našao sam one Always zagurane u dnu ormarića pokraj zahoda.« »Možda su stari.« »Posljednji put kad sam izvadio aparat za brijanje, nisu bili tamo.« Sranje.

Onda mora otići kod Haversa.« »Pregled joj je tek sljedeći tjedan«, Z. je ponovno počeo koračati. »Znam da mi ništa ne govori jer se boji da ću poludjeti.« »Možda se koristi njima iz nekoga drugog razloga.« Z. je zastao. »Aha, da. Sigurno. Kao da su ta sranja multifunkcionalna. Kao štapići za uši ili tako nešto. Gle, hoćeš li pričati s njom?« »Molim?« Phury je brzo uvukao dim. »To je osobna stvar. Između vas dvoje.« Z. je protrljao vrh svoje obrijane glave. »Tebi bolje idu ta sranja nego meni. Posljednja stvar koja joj treba je da se raspadnem pred njom ili počnem urlati na nju jer sam na smrt prestravljen i nisam u stanju biti razuman.« Phury je pokušao duboko udahnuti, ali jedva je uspijevao ugurati zrak u dušnik. A stvarno je želio razgovarati s njom. Želio se spustiti niz hodnik sa skulpturama sve do sobe u kojoj je bio par, posjesti Bellu i od nje čuti cijelu priču. Želio je biti junak. Ali to nije bila njegova uloga. »Ti si njezin helren. Ti moraš obaviti taj razgovor.« Phury je ugasio posljednji centimetar jointa, zamotao sljedeći i ponovno upalio upaljač.

Začuo se hrapavi zvuk kremenog kotačića nakon čega je poskočio plamen. »Ti to možeš.« Zsadist je opsovao, još malo koračao, a zatim konačno krenuo prema vratima. »Razgovor o cijeloj toj trudnoći samo me podsjeća na to koliko sam sjeban ako je izgubim. Osjećam se grozno bespomoćno.« Nakon što je njegov blizanac otišao, Phury je pustio da mu glava padne unazad. Dok je pušio, promatrao je kako se vrh jointa žari, lijeno se pitajući

SV

~ 124 ~

je li to za cigaretu orgazam.

Isuse. Ako izgube Bellu, i on i Zsadist upast će u jednu onih emocionalnih kriza iz kojih mužjake nije bilo moguće spasiti. Osjetio se krivim pomislivši to. Stvarno ne bi smio toliko brinuti o ženki svog blizanca.

Nakon što ga je uhvatila tjeskoba zbog koje se osjećao kao da je progutao roj skakavaca, odlučio je emocije utopiti u dimu jointa, no tada mu pogled padne na sat. Sranje. Za sat vremena trebao je održati predavanje iz vatrenog oružja. Bilo bi najbolje da se otušira i otrijezni.

John se probudio zbunjen, s nejasnom sviješću da ga boli lice i da se u sobi čuje nekakvo blejanje. Podignuo je glavu sa svoje bilježnice i protrljao hrbat nosa. Spiralni uvez ostavio je uzorak na njegovoj koži koji ga je podsjetio na Worfa iz Star Treka: Nova Generacija. A zvuk je proizvodila budilica.

Tri i pedeset popodne. Predavanja počinju u četiri.

John je ustao od stola, odgegao se do kupaonice i stao nad zahodom.

Nakon što je zaključio da to iziskuje previše truda, okrenuo se i sjeo.

Bože, bio je iscrpljen. Posljednjih nekoliko mjeseci spavao je u Tohrovu naslonjaču u uredu centra, ali nakon što je Wrath to zabranio, ponovno se preselio u veliku kuću i u pravi krevet. Čovjek bi pomislio da će se u krevetu osjećati sjajno. Umjesto toga, bio je potrgan.

Nakon što je pustio vodu, upalio je svjetla i trznuo se od iznenadne svjetlosti. Prokletstvo. Bila je loša ideja riješiti se tame, i to ne samo zato što su ga oči ubijale. Ispod prigušenog svjetla njegovo sitno tijelo izgledalo je očajno, sama blijeda koža na jako vidljivim kostima. Uz grimasu rukom je pokrio svoju muškost veličine palca da je ne mora gledati, i zatim ugasio svjetlo.

Nije imao vremena za tuširanje. Na brzinu je oprao zube, pljusnuo lice s malo vode, a s kosom se i nije zamarao. Vrativši se u sobu, poželio se zavući među plahte, ali navukao je traperice dječje veličine i namrštio se nakon što je zatvorio smičak. Hlače su mu bile labave na kukovima i vrećaste unatoč tomu što se trudio jesti.

Sjajno. Umjesto da prođe kroz prijelaz, on se smanjivao.

Nakon što ga je uhvatila još jedna runda što-ako-mi-se-to-nikada-nedogodi straha, počelo mu je nabijati u glavi. Sranje. Osjećao se kao da su mu u obje očne šupljine čovječuljci s čekićima koji mlate po njegovim očnim živcima.

Zgrabivši knjige sa stola, ugurao ih je u svoj ruksak i izašao. Izašavši iz hodnika, rukama je pokrio lice. Od žarko osvijetljenog predsoblja glava ga je

SV

~ 125 ~

ubijala, i on posrne unatrag i udari u grčki muški kip. Tada je shvatio da nije obukao majicu.

Poslavši sve dovraga i natrag, vratio se u sobu, nabacio na sebe majicu, te se spustio niza stepenice bez zapletanja o vlastite noge. Čovječe, sve mu je išlo na živce. Zvuk njegovih nikeica preko poda predsoblja zvučao mu je kao skvičanje gomile miševa koja ga prati. Zvuk otvaranja skrivenih vrata tunela činio se glasnim poput pucnja. A njegov podzemni put do centra bio je beskonačan.

Ovo neće biti osobito dobar dan. Već su mu proradili živci, a sudeći prema posljednjih mjesec dana, znao je da što se to prije dogodi, toliko će mu teže biti suzdržati se poslije.

A čim je ušao u predavaonicu, znao je da je zaglibio.

U zadnjem redu u osamljeničkoj klupi, koja je bila Johnov dom prije nego što se sprijateljio s ostalim dečkima, sjedio je... Lash.

Koji se sada pojavio u velikom šupačkom pakiranju. Tip je bio golem i popunjen, građen kao boksač. Uz prijelaz, očito je prošao i kroz promjenu imidža. Prije je nosio upadljive odjevne marke i skupe satove vrijedne malo bogatstvo; sada je nosio crne vrećaste hlače i plastičnu usku crnu majicu.

Njegova plava kosa bila je prije dovoljno duga da je skupi u rep, a sada je bila vojnički izbrijana. Činilo se kao da je njegova taština nestala jer je sad bio svjestan da je ono što mu treba u njemu samome. Jedna stvar nije se promijenila: njegove su oči i dalje bile čelično sive boje i usredotočene na Johna... koji je bez tračka sumnje znao da može očekivati jedino bol ako ga tip uspije uhvatiti nasamo. Posljednji put uspio je dobiti Lasha, ali to se neće ponovno dogoditi, a još važnije, Lash će ga dohvatiti kad-tad. Namjera da mu vrati milo za drago bila je jasna u položaju onih njegovih golemih ramena i u podrugljivom osmijehu koji mu je govorio jebi se.

John je sjeo pokraj Blaya, prestravljen kao da se našao u mračnoj uličici. »Ej, stari«, rekao je njegov prijatelj tiho. »Nemoj se brinuti zbog toga gada, O. K.?« John nije želio izgledati prestrašeno kao što se osjećao, pa je samo slegnuo ramenima i otvorio ruksak. Bože, ta ga je glavobolja razvaljivala. No opet, otvorena prijetnja bez mogućnosti bijega, i to na prazan želudac, i nije mogla djelovati na glavobolju kao doza Aspirina.

Qhuinn se nagnuo naprijed, spustivši ceduljicu pred Johna.

Pisalo je samo: Pazimo na tebe.

SV

Dok je vadio knjigu o vatrenom oružju, John je brzo trepnuo, osjećajući ~ 126 ~

zahvalnost, pitajući se što će učiti danas. Bilo je prikladno da to budu pištolji. Osjećao se kao da mu je jedan uperen u stražnju stranu lubanje.

Pogledao je prema kraju prostorije. Kao da je čekao da im se pogledi sretnu, Lash se nagne naprijed oslonivši se na stol nadlakticama. Njegove ruke polagano su se skupile u dvije šake koje su izgledale velike kao Johnova glava, a zatim se nasmiješio, otkrivši nove očnjake oštre poput noževa i bijele kao smrt.

Sranje.

Ako uskoro ne prođe prijelaz, John je mrtav čovjek.

SV

~ 127 ~

Petnaesto poglavlje Nakon sto se Vishous probudio, prva stvar koju je vidio bila je njegova kirurginja u stolcu na drugom kraju sobe. Očito ju je i u snu imao na oku.

I ona je njega isto gledala. »Kako si?« Njezin glas bio je tih i ujednačen. Profesionalan i topao, pomislio je. »Bolje mi je.« Iako mu je bilo teško zamisliti kako bi se osjećao da mu je lošije nego kad je povraćao. »Boli li te?« »Da, ali ne smeta me. Zapravo je bol slaba.« Prešla je pogledom preko njega, ali više na profesionalan način. »Boja ti je dobra.« Nije znao što reći na to. Jer što duže on izgledao očajno, to će ona duže ostati. Zdravlje mu je samo odmagalo. »Sjećaš li se ičega?« upitala je. »Što se tiče pucnjave?« »Ne baš.« Što je samo djelomično bila laž. U glavi je imao samo bljeskove događaja, poput zasebnih isječaka umjesto cijeloga novinskog članka: sjećao se ulice. Borbe s degradom. Pucnja pištolja. A zatim sebe na njezinu operacijskom stolu i bijeg iz bolnice s Braćom. »Zašto bi te netko želio ustrijeliti?« upitala je. »Gladan sam. Ima tu kakve hrane?« »Jesi li ti diler? Ili svodnik?« Protrljao je lice. »Zašto misliš da sam išta od to dvoje?« »Upucan si u ulici koja izlazi na Ulicu Trade. Medicinski tehničari rekli su da si imao oružje.« »Nije ti palo napamet da sam možda policajac u civilu?« »Murjaci u Caldwellu ne nose bodeže. A tvoji se sigurno ne bi upuštali u to.« V. je suzio oči. »Moji?« »To bi bilo preupadljivo, zar ne? Osim toga, teško da bi se zamarali uvođenjem reda u drugu rasu?« Čovječe, stvarno nije imao snage započinjati raspravu o vrstama. Osim toga, neki dio njega nije želio da ona misli kako je drugačiji. »Hrana«, rekao je, bacivši pogled na pladanj koji je ležao na ormariću. »Mogu li dobiti malo?«

SV

~ 128 ~

Ustala je i položila ruke na bokove. Imao je osjećaj da će mu reći nešto poput: Uzmi si sam, izrode. Umjesto toga odšetala je na drugi kraj sobe. »Ako si gladan, jedi. Nisam dirala ono što mi je Red Sox donio, a nema smisla da se to baci.« Namrštio se. »Neću uzeti hranu koja je namijenjena tebi.« »Ja je neću pojesti. Od otmice sam izgubila apetit.« V. je opsovao ispod daha, prezirući se jer ju je doveo u tu situaciju. »Žao mi je.« »Umjesto tog žao mi je, mogao bi me jednostavno pustiti da odem.« »Još ne.« Nikada, promrmljao je neki ludi glas.

O, Bože, ne opet s...

Moje.

Odmah nakon te riječi opsjela ga je neodoljiva želja da je označi. Želio ju je skinuti i imati ispod sebe, ući u nju i prekriti je svojim mirisom. Mogao je to vidjeti: njih dvoje na krevetu, kožom uz kožu, njega na njoj sa široko raširenim nogama kako bi mogla primiti njegove bokove i njegov kurac.

Dok mu je prilazila s pladnjem, porasla mu je temperatura, a ona stvar među nogama luđački mu je pulsirala. Potajno je nagužvao pokrivač kako se ništa ne bi vidjelo. Odložila je hranu i podignula srebrni poklopac s tanjura. »Koliko se moraš oporaviti da ja mogu otići?« Njezine oči prešle su preko njegovih prsa s procjenjivačkim izrazom, kao da pokušava izmjeriti što je ispod zavoja.

A, dovraga. Želio je da ga gleda kao mužjaka. Želio je da te oči pregledavaju njegovu kožu, ne zato da prouče ranu, nego zato što želi na njega staviti ruke, neodlučna gdje uopće početi.

V. je zatvorio oči i otkotrljao se na bok, istodobno gunđajući zbog boli u prsima. Uvjeravao se da je to bol od operacije. No imao je osjećaj da je to imalo veze s kirurginjom. »Neću jesti. Sljedeći put kad uđu, zamolit ću još.« »Tebi ovo treba više nego meni. I brinem se koliko unosiš tekućine.« Bio je dobro što se nahranio. S dovoljno krvi vampiri su mogli preživjeti više dana bez hrane. Što je bilo sjajno. Štedio je vrijeme provedeno na zahodu. »Želim da pojedeš ovo«, rekla je zureći u njega. »Kao tvoja liječnica...« »Neću uzeti ništa s tvog tanjura.« Za Boga dragoga, ni jedan mužjak vrijedan poštovanja ne bi svojoj ženki uskratio hranu, čak i da je izgladnio toliko da mu se vrti u glavi. Njezine potrebe uvijek su bile na prvome mjestu...

SV

~ 129 ~

V. je poželio ugurati glavu u automobilska vrata i desetak puta dobro izmlatiti njima. Otkud mu te upute iz priručnika za združivanje? Kao da mu je u mozak instaliran novi program. »O. K.«, rekla je okrenuvši se. »Dobro.« Sljedeće što je začuo bilo je lupanje. Lupala je šakom o vrata. V. se uspravio. »Kojeg vraga radiš?« Butch je uletio u sobu, gotovo srašivši V.-ovu kirurginju. »Što se događa?« V. je uletio: »Ništa...« Kirurginja ih je nadglasala obojicu s mirnoćom i autoritetom. »On treba hranu, a neće pojesti što je na onom pladnju. Donesi mu nešto jednostavno i lako probavljivo. Rižu. Piletinu. Vod. Krekere.« »O. K.« Butch se nagnuo na stranu i pogledao V.-a. Nastala je duga tišina. »Kako si ti?« Sjeban u glavu, hvala. »Dobro.« Na kraju je ipak sve dobro završilo. Murjak se vratio u normalu, oči su mu bile bistre, tijelo se držalo uspravno, a njegov miris bio je kombinacija Marissina mirisa oceana i njegova mirisa združivanja. Očito je bio zaposlen.

Zanimljivo. Kad god bi V. pomislio na njih dvoje zajedno osjećao se kao da su mu prsa omotana bodljikavom žicom. A sada?

Bilo mu je drago što je njegov prijatelj dobro. »Murjače, izgledaš sjajno.« Butch je zagladio svilenu košulju na tanke crte. »Svi izgledaju tako kada odjenu Gucci.« »Znaš na što mislim.« One poznate smeđe oči su se uozbiljile. »Da. Hvala... kao uvijek.« U tom nelagodnom trenutku u zraku su ostale lebdjeti riječi koje nije bilo moguće izreći pred publikom. »Pa... vratit ću se s juhom.« Nakon što su se vrata zatvorila, Jane je bacila pogled preko svog ramena. »Koliko ste dugo ljubavnici?« Njezin pogled susreo je njegov i nije bilo načina da izbjegne to pitanje. »Nismo.« »Jesi siguran?« »Vjeruj mi.« Ni zbog kakvoga posebnog razloga pogledao je njezinu

SV

~ 130 ~

bijelu kutu. »Dr. Jane Whitcomb«, pročitao je. »Trauma.« To je imalo smisla.

Imala je tu vrstu samopouzdanja. »Znači da sam bio u lošem stanju kad sam stigao?« »Aha, ali spasila sam ti dupe.« Obuzeo ga je nalet strahopoštovanja. Ona je bila njegova ralman, njegova spasiteljica. Bili su vezani... Da, kako god. Upravo se u ovom trenutku njegova spasiteljica odmicala od njega zaustavivši se tek kad je došla do zida. Zaklopio je kapke, shvativši da su mu oči svijetlile. Povlačenje i užas na njezinu licu pekli su ga poput rane. »Tvoje oči«, rekla je tankim glasom. »Ne brini zbog toga.« »Koji si ti vrag?« Ton njezina glasa odavao je da je riječ nakaza bila ona koju je tražila, i Bože, ne bi bila daleko od istine. »Što si ti?« ponovila je.

Pomisao da izmisli neku priču bila je primamljiva, ali nije bilo šanse da povjeruje u nju. Osim toga, osjećao se prljavo lažući joj. Usredotočivši se na nju, izgovorio je tihim glasom. »Znaš što sam. Dovoljno si pametna da to znaš.« Duga tišina. A zatim: »Ne mogu vjerovati.« »Prepametna si za to. Dovraga, već si i sama to natuknula.« »Vampiri ne postoje.« Ćud mu se rasplamsala iako Jane to nije zaslužila. »Ne postojimo? Onda mi objasni kako si se našla u ovoj jebenoj bajci?« Bez daha je uzvratila: »Reci mi nešto... zar tvojoj vrsti ljudska prava ne znače ništa?« »Opstanak je važniji«, odbrusio je. »No opet, mi smo gonjeni već generacijama.« »Znači za vas cilj opravdava sva sredstva. Strašno plemenito.« Njezin glas bio je oštar kao i njegov. »Uvijek se koristite tim opravdanjem kad otimate ljude?« »Ne, ja ih ne volim.« »Aha, osim što mene trebaš pa ćeš me iskoristiti. Baš dobro što sam iznimka.« Pa, sranje. Ovo ga je uzbuđivalo. Što se više ona otvoreno suprotstavljala njegovoj agresiji, to mu se tijelo više ukrućivalo. Čak i u ovako oslabljenom stanju, njegovo uzbuđenje snažno je pulsiralo u njegovim preponama dok ju je zamišljao savijenu preko kreveta ni s čim na sebi osim s tom bijelom kutom... i sebe kako joj gura odzada.

Možda će joj biti zahvalan zbog njezina odbijanja. Baš mu je trebalo

SV

~ 131 ~

petljati se sa ženkom...

Odjednom mu se pred očima s kristalnom jasnoćom pojavila noć pucnjave. Prisjetio se veseloga majčinog posjeta i njezina sjajnoga rođendanskog poklona: Primužjak. Odabran je za Primužjaka.

V. je napravio grimasu, i rukama prekrio lice. »O... sranje.

Ljutitim ga je glasom upitala: »Što nije u redu?« »Moja prokleta sudbina?« »Stvarno? Ja sam zaključana u ovoj sobi. Ti barem možeš slobodno ići kuda želiš.« »Vraga mogu.« Nezainteresirano je frknula, a zatim ni jedno ni drugo nisu prozborili ni riječi dok se pola sata poslije nije vratio Butch s još jednim pladnjem.

Murjak je znao da je pametno brzo otići i ne govoriti mnogo... kao što je bio i dovoljno mudar da tijekom dostave hrane drži vrata cijelo vrijeme zaključana. To je bilo pametno. V.-ova kirurginja namjeravala je pobjeći.

Pratila je murjaka kao da procjenjuje metu, a desnu ruku držala je u džepu svoje kute.

Imala je neko oružje. Dovraga.

Dok je Butch odlagao pladanj na noćni ormarić, V. je pozorno promatrao Jane, zdušno se nadajući da neće učiniti nešto glupo. Primijetivši da joj se tijelo napelo i težina prebacila naprijed, sjeo je u krevetu, spreman baciti se na nju jer nije želio da je dira itko osim njega. Ikada.

No ništa se nije dogodilo. U kutu oka primijetila je promjenu njegova položaja, a ta smetnja bila je dovoljna da Butch izađe iz sobe i zaključa vrata. V. se zavalio na jastuke i promatrao oštru liniju njezine brade. »Skini kutu.« »Molim?« »Skini je.« »Ne.« »Želim da je skineš.« »Načekat ćeš se. Meni je svejedno, ali tebi će barem brže proći vrijeme.« Erekcija mu je nabijala. O, sranje, trebao bi je naučiti da neposlušnost ima svoju cijenu, a kakva bi to tek bila poduka. Borila bi se rukama i nogama prije nego što bi se predala. Ako bi to uopće napravila.

Vishousova kralježnica izvinula se sama od sebe, a kukovi su mu se zakrenuli dok mu se pod plahtama povećavala erekcija.

SV

~ 132 ~

Kriste... Bio je toliko uzbuđen da je bio na rubu svršavanja.

Ali još uvijek ju je trebao razoružati. »Želim da me nahraniš.« Njezine obrve poskoče. »U stanju si sam.« »Nahrani me. Molim te.« Krevetu je prišla profesionalno i u lošem raspoloženju. Rastvorila je ubrus i...

V. je skočio u akciju. Uhvatio je njezine ruke i povukao je na svoje tijelo, time dobivši na elementu iznenađenja, onesposobivši je samo privremeno... stoga je morao biti brz. Skinuo joj je kutu što je nježnije mogao unatoč tomu što se bacakala da se oslobodi.

Sranje, nije si mogao pomoći da je ne ukroti. Odjednom ju je počeo dirati, ne kako bi spriječio njezine ruke da dosegnu što god je imala u džepu, nego zato što ju je želio pribiti uz krevet te je natjerati da osjeti njegovu moć i snagu. U jednoj ruci držao je njezina oba zgloba, rastegnuvši joj ruke iznad glave, bokovima prikovavši njezine prepone. »Pusti me!« Zubi su joj bili ogoljeni, a u njezinim tamnozelenim očima prelijevala se srdžba. Posve uzbuđen, nagnuo se prema njoj i upio njezin miris, zatim se smrznuo. Njezin miris nije bio gust i sladak kao u ženke koja je žudila za seksom. On je uopće nije privlačio. Ona je bila samo ljutita.

V. ju je isti čas pustio, otkotrljavši se od nje, no svejedno se pobrinuo da joj oduzme tu kutu. Oslobodivši se, iste je sekunde skočila s kreveta kao da madrac gori, zatim se okrenula prema njemu. Kosa joj je bila zapetljana do vrhova, košulja razdrljena, jedna nogavica joj je bila podignuta do koljena.

Zurila je u svoju kutu teško dišući od napora. Kopajući po džepovima našao je jedan od svojih žileta. »Ne možeš mi biti naoružana.« Pažljivo je preklopio kutu i položio je na uzglavlje kreveta, svjestan da mu se neće približiti čak ni da joj plate. »Da si napala mene ili nekog od moje braće s nečim ovakvim, nastradala bi.« Opsovala je teško izdahnuvši. Zatim ga je iznenadila. »Kako? si znao?« »Kad je Butch donio pladanj, rukom si posegnula u džep.« Obgrlila se rukama. »Sranje. Mislila sam da sam bila neprimjetna.« »Ipak imam određenog iskustva sa sakrivenim oružjem.« Posegnuo je prema ladici svoga noćnog ormarića i otvorio je. Nakon što je žilet spustio u nju, začuo se tup udarac. Zatvorivši je, umom je zaključao bravu.

SV

~ 133 ~

Kad je podignuo pogled, ona je brzo otrla obraze. Kao da je plakala.

Brzo se okrenula od njega, ovješenih ramena i lica usmjerenog u kut. Nije proizvela ni zvuk. Njezino tijelo nije se micalo. Njezin ponos ostao je nedirnut.

Prebacio je noge preko kreveta, položivši stopala na pod. »Ako mi se približiš«, rekla je hrapavim glasom, »pronaći ću način kako da te ozlijedim. Vjerojatno ne mnogo, ali na ovaj ili onaj način sredit ću te nečime. Je li jasno? Ostavi me jebeno na miru.« Oslonio se rukama o krevet i spustio glavu. Osjećao se grozno dok ju je tako slušao kako plače bez glasa. Radije bi da ga je netko izmlatio čekićem.

On je uzrok svemu ovome.

Odjednom se naglo okrenula prema njemu, duboko udahnuvši. Da nije bilo crvenih krugova oko njezinih očiju, ne bi ni znao da je plakala. »O. K. Ta priča s jedenjem... stvarno možeš sam jesti ili ti treba pomoć s vilicom i nožem?« V. je trepnuo.

Ja sam zaljubljen, V. je pomislio promatrajući je. Ja sam se stvarno zaljubio.

Kako se predavanje bližilo kraju, John se sve više osjećao kao govno na štapiću... sve ga je boljelo. Bilo mu je mučno. Bio je iscrpljen i nemiran. A glava ga je tako boljela da se osjećao kao da mu gori skalp. Škiljeći kao da gleda u farove automobila umjesto u ploču suho je progutao. Već neko vrijeme nije ništa zabilježio u bilježnicu i više i nije bio siguran o čemu je Phury uopće pričao. Jesu li još uvijek bili na vatrenom oružju? »Ej, Johne?« Blay je prošaptao. »Stari, jesi O. K.?« John je kimnuo jer je to bio običaj kad te netko nešto pita. »Hoćeš leći?« John je odmahnuo glavom, zaključivši da je i to dobar odgovor, ali želio je malo proširiti odgovore. Nema smisla da sve ostane na klimanju.

Bože, što nije bilo u redu s njime? Mozak mu je bio kao šećerna vuna, kao pjena koja je zauzimala prostor, ali je zapravo bila prazna. Ispred je Phury zatvorio knjigu iz koje ih je podučavao. »A sada ćete uživo isprobati oružje. Zsadist je večeras s vama u streljani, a mi se vidimo sutra.« U prostoriji se podignuo žamor kao nagli nalet vjetra, te John odvuče ruksak na svoj stol. Barem danas nemaju neki fizičkitrening. Činilo se da će i samo ustajanje iz stolca i spuštanje do streljane biti golem pothvat.

SV

~ 134 ~

Streljana je bila iza dvorane, a na putu do nje stvarno nije bilo teško uočiti da ga Blay i Qhuinn prate kao tjelesni čuvari. Johnov ego to je teško podnosio, ali njegova praktična strana bila je zahvalna. Na svakom koraku osjećao je Lashev pogled, imajući dojam kao da u džepu nosi dinamit.

Zsadist ih je čekao kod čeličnih vrata streljane, a dok ih je otvarao, rekao je, »Ajmo, dame, poredajte se uza zid.« John je pratio ostale, naslonivši se o bijelo okrečen cement.

Prostorija je bila izgrađena kao kutija za cipele, dugačka i uska s više od dvanaest kabina za strijeljanje koje su gledale prema naprijed. Mete su bile u obliku glava i torza, viseći s traka koje su se protezale sa stropa.

Svakom od tih meta bilo je moguće upravljati iz upravljačke kabine, kako bi bile u pokretu ili na određenoj daljini.

Lash je ušao zadnji i podignute glave odmarširao na kraj reda, kao da je znao kako će ih sve razvaliti u gađanju. Nikoga nije pogledao u oči. Osim Johna.

Zsadist je zatvorio vrata, a zatim namršten posegnuo za mobitelom na svom boku. »Oprostite.« Otišao je u kut sa svojom Motorolom, a kad se vratio, izgledao je blijed. »Promjena učitelja. Danas će vam predavati Wrath.« Sekundu poslije, kao da se dematerijalizirao ispred vrata, ušao je kralj.

Bio je krupniji čak i od Zsadista, odjeven u crne kožne hlače i crnu košulju zavrnutih rukava. Wrath i Z. trenutak su nešto pričali; zatim je kralj pljesnuo Brata po ramenu, stisnuvši ga s ohrabrenjem.

Bella, pomislio je John. Ovo je sigurno imalo veze s Bellom i njezinom trudnoćom. Sranje, nadao se da je sve u redu.

Zatvorivši vrata nakon što je Z. otišao, Wrath je stao ispred grupe prekriživši tetovirane podlaktice na prsima, namećući se svojim stavom.

Dok je promatrao jedanaest učenika, izgledao je nepokolebljivo kao i zid o koji se John oslanjao. »Večerašnje je oružje devetmilimetarski pištolj s automatskim punjenjem. Izraz poluautomatski netočan je za ovo oružje. Pucat ćete iz glockova.« Posegnuo je prema donjem dijelu leđa i izvukao smrtonosni komad crnog metala. »Obratite pozornost na to da je sigurnosni zaponac na ovom oružju na okidaču.« Izložio je parametre pištolja i metaka, nakon čega su dvojica slugana dogurala kolica veličine bolničkih nosila. Na njima je ležalo jedanaest pištolja iste marke i modela, a pokraj svakoga bio je šaržer. »Večeras ćemo vježbati držanje i ciljanje.«

SV

~ 135 ~

John je zurio u pištolje. Dao bi se kladiti da mu gađanje neće ići, kao što mu nije išlo ništa što su trenirali. Planuo je bijesom te ga je samo još jače počela boljeti glava. Želio je samo jednom u nečemu biti dobar.

Samo jednom.

SV

~ 136 ~

Šesnaesto poglavlje Dok je pacijent čudno zurio u nju, Jane nabrzinu provjeri odjeću koju je nosila, pitajući se visi li joj što. »Što«, promrmljala je i zatresla stopalom kako bi spustila nogavicu.

Doduše, uopće nije trebala ništa pitati. Takvi frajeri kao on nisu imali naviku podnositi žene koje plaču, a ako je u tome bila stvar, tko mu je kriv.

Nikome ne bi bilo lako u njezinu položaju.

Nikome.

No umjesto da joj počne govoriti o tome kako su oni koji plaču slabi ili o tome kako je ona slaba, podignuo je tanjur s piletinom s pladnja i počeo jesti.

Zgađena njime i cijelom situacijom vratila se natrag svome stolcu.

Oduzimanjem žileta njezina je tajna pobuna ostala bez ključne stavke, i unatoč tomu što je po prirodi bila borac, bila je prisiljena na igru čekanja.

Da su je željeli ubiti, već bi to bili učinili; jedino je pitanje bilo kako naći izlaz. Molila se da ga ubrzo nađe. Kao to da on nema veze s upraviteljem nekoga pogrebnog poduzeća i s limenkom za kavu napunjenom njezinim pepelom.

Nakon što je pacijent zarezao pileći zabatak, odsutno je pomislila kako ima lijepe ruke.

O. K„ sada se gadila samoj sebi. Dovraga, tim ju je rukama obuzdao i skinuo joj kutu kao da je nekakva lutka. A samo to što je pažljivo složio nešto što je bilo njezino, nije ga činilo junakom.

Tišina se rastegnula, a zvuk srebrnine koja meko udara o tanjur podsjeti je na groznu tišinu dok bi večerala s roditeljima.

Bože, ti obroci u onoj zagušljivoj blagovaonici u stilu devetnaestog stoljeća bili su bolni. Njezin je otac poput nezadovoljnog kralja sjedio na čelu stola, nadgledajući na koji se način hrana soli i jede. Prema dr. Williamu Rosedaleu Whitcombu, solilo se jedino meso, nikada povrće, a budući da je to bio njegov stav o tome, i ostali su ukućani trebali pratiti njegov primjer.

Teoretski. Jane je bila čest kršitelj pravila o soljenju te je naučila brzim potezom krišom posoliti kuhanu brokulu ili grah, ili tikvice sa žara.

Odmahnula je glavom. Nakon što je prošlo toliko godina od njegove smrti više se ne bi smjela ljutiti... to je bilo uzaludno trošenje osjećaja. Osim toga, trenutačno bi bilo bolje da se brine o drugim stvarima. »Pitaj me«, odjednom je rekao pacijent. »Što?« »Pitaj me što želiš znati.« Obrisao je usta bogato urešenim ubrusom koji je zastrugao po njegovoj bradi i kozjoj bradici. »Time ću si otežati posao na

SV

~ 137 ~

kraju, ali barem sada nećemo u tišini slušati zvuk moga pribora za jelo.« »A koji je točno tvoj posao na kraju?« Molim te da to ne bude kupnja torbe za raskomadane dijelove moga tijela. »Ne zanima te što sam?« »Ajde ovako, nakon što me pustiš, pitat ću te sve živo o tvojoj rasi. Ali do tada ću biti malo rastresena pitajući se kako će ovaj moj krasni godišnji završiti.« »Dao sam ti svoju riječ...« »Da, da. Ali upravo si me srušio. Ako mi namjeravaš reći da je to bilo za moje vlastito dobro, neću biti odgovorna za svoj odgovor.« Jane je spustila pogled na svoje kratko odrezane nokte i pogurnula zanokticu. Nakon što je to napravila na cijeloj lijevoj ruci, podignula je pogled. »Znači taj tvoj posao... trebaš lopatu za njega?« Pacijentove oči spustile su se na njegov tanjur te on vilicom počne nabadati po riži. »Moj posao... ako se to tako može reći jest da se pobrinem da se ti ničega od ovoga ne sjećaš.« »Ovo sam čula već drugi put i da budem skroz iskrena... mislim da je to sranje. Teško mi je zamisliti da se nakon što ovo preživim neću s toplim i ugodnim mislima prisjećati kako me tip stavio na rame i odvukao iz moje bolnice, nakon čega ste me unovačili kao tvoga osobnog liječnika. Molim te, reci mi kako ću to zaboraviti?« Njegove se dijamantne oči podignu. »Ja ću ti uzeti ta sjećanja. Samo ih izbrisati. Kao da ja nikad nisam postojao, a ti nikada nisi bila ovdje.« Zakolutala je očima. »Aha...« Počela ju je boljeti glava te ona s grimasom položi vrhove prstiju na sljepoočnice. Spustivši ruke pogledala je pacijenta i namrštila se. Koji vrag?

Jeo je, ali ne s pladnja koji je prije bio tamo.

Tko je donio svježu hranu? »Moj frend s kapom Red Soxa«, rekao je pacijent brišući usta. »Sjećaš se?« Sve joj se odjednom vratilo: Red Sox ulazi, pacijent joj uzima, žilet, ona plače. »Blagi... Bože«, Jane je prošaptala.

Pacijent je nastavio s jelom kao da brisanje pamćenja nije, ništa egzotičnije od pečenog pileta koje je jeo. »Kako?«

SV

~ 138 ~

»Manipulacija nervnih puteva. Krpanje zapravo.« »Kako?« »Kako misliš, kako?« »Kako nalaziš sjećanja? Kako ih izdvajaš? Je li...« »Moja volja. Tvoj mozak. To je dovoljno određeno.« Suzila je oči. »Jedno brzo pitanje. Dolazi li kod tvoje vrste ta čarolija sa sivom tvari zajedno s potpunim nedostatkom osjećaja kajanja ili si jedino ti rođen bez savjesti?« Spustio je pribor za jelo. »Molim?« Stvarno je nije bilo briga što se uvrijedio. »Prvo ste me oteli i sada ćete mi izbrisati sjećanja, a ti ne osjećaš nikakvo žaljenje? Kao da sam nekakva lampa koju si posudio...« »Pokušavam te zaštititi«, prasnuo je. »Doktorice Whitcomb, mi imamo neprijatelje. Koji bi saznali da znaš za nas, koji bi te našli i odveli na neko skriveno mjesto gdje bi te ubili... nakon nekog vremena. Neću dopustiti da se to dogodi.« Jane je ustala. »Slušaj Prinče Šarmeru, cijela je ta retorika sa zaštitom divna i krasna, ali za njom ne bi bilo potrebe da me vi niste oteli.« Spustio je pribor za jelo na hranu, te se ona pripremi na to da će početi vikati na nju. Umjesto toga tiho je rekao: »Gle... morala si ići sa mnom, O. K.?« »Ah. Je li? Znači da sam na guzici imala obješen znak Otmi me koji si samo ti vidio?« Stavio je tanjur na noćni ormarić i gurnuo ga sa strane kao da mu se hrana gadi. »Imam vizije«, promrmljao je. »Vizije.« Nakon toga više ništa nije rekao i ona se sjeti mađioničarskog trika s brisanjem pamćenja koji je izveo s njezinim mozgom. Ako je mogao to... Kriste, je li on mislio na gledanje u budućnost? Jane je teško progutala. »Te vizije, one nisu divne i krasne s vilama i tako nečime, zar ne?« »Ne.« »Sranje.« Pogladio je bradicu kao da pokušava odlučiti koliko joj reći. »Prije su se pojavljivale cijelo vrijeme, a onda su samo nestale. Nije ih bilo... doduše, prije dva mjeseca u jednoj se pojavio moj prijatelj te sam slijedeći je uspio spasiti njegov život. I ti si mi se pojavila u viziji, pa kad su

SV

~ 139 ~

www.balkandownload.org moja braća došla po mene, rekao sam im da te otmu. Govoriš o savjesti? Da je nemam, ostavio bih te tamo.« Ponovno se prisjetila kako je postao agresivan prema svome najdražem i najbližem prijatelju zbog nje. I činjenice da je čak bio pažljiv prema njoj kad joj je uzimao kutu i žilet. I kako se sklupčao pokraj nje tražeći utjehu.

Bilo je moguće da smatra kako čini pravu stvar. To nije značilo da mu je oprostila, ali... pa, to je svakako bilo bolje nego da ju je oteo bez trunke grižnje savjesti. Nakon trenutka neugode, rekla je: »Pojedi tu hranu do kraja.« »Gotov sam.« »Ne, nisi.« Kimnula je prema tanjuru. »Ajde.« . »Nisam gladan.« »Nisam te pitala jesi li gladan. I nemoj misliti da ti neću sama nagurati tu hranu u usta.« Uslijedila je kratka tišina, a tada joj se... Kriste... tada joj se nasmiješio.

Negdje iz sredine kozje bradice podignuli su se kutovi njegovih usana, a oči su mu se namreškale.

Dah joj je zastao u grlu. Tako nasmiješen stvarno je bio lijep, pomislila je, pod prigušenim svjetlom lampe koje je padalo na njegovu oštru čeljust i sjajnu crnu kosu. Iako su njegovi dugački očnjaci i dalje izgledali malo čudno, izgledao je mnogo... ljudskije.

Bliskije. Poželjnije.

A, ne. Ne idemo u tom pravcu. Nema šanse.

Jane zanemari činjenicu da ju je oblilo blago rumenilo. »Što je s tim smiješkom? Misliš da se šalim što se tiče hrane?« »Ne, ali nitko tako ne priča sa mnom.« »Pa, ja pričam. Imaš problema s time? Onda me možeš pustiti. A sada jedi ili ću te nahraniti kao dijete, a teško mi je zamisliti da će ti se to svidjeti.« Osmijeh mu je još uvijek bio na licu nakon što je stavio tanjur u krilo, polagano dovršavajući večeru. Nakon što je završio, prišla je i uzela čašu iz koje je iskapio vodu. Ponovno ju je napunila u kupaonici te je donijela. »Popij još.« I jest, i to sva dva decilitra. Nakon što je odložio čašu na noćni ormarić, ona promotri njegova usta te znanstvenik u njoj postane fasciniran njime. U jednom trenutku povukao je usne s prednjih zubi. Pod svjetlom lampe njegovi očnjaci uistinu su blistali. Bili su oštri i bijeli. »Oni se produžuju, zar ne?« upitala je naginjući se nad njime. »Kad se hraniš, oni postanu duži.« ~ 140 ~

»Da.« Zatvorio je usta. »Ili kad postanem agresivan.« »A nakon što to prođe, oni se uvuku. Molim te, ponovno otvori usta.« On je to učinio i ona stavi prst na vrh zuba... od čega se trznuo cijelim tijelom. »Oprosti.« Namrštila se i povukla ruku. »Bole li te zbog intubacije?« »Ne.« Zatvorili su mu se kapci, a ona je pretpostavila da je to zbog umora...

Bože, kakav je to miris? Duboko ga udahnuvši, prepoznala je mješavinu začina koju je namirisala na ručniku u kupaonici. Odmah je pomislila na seks. I to onaj bez inhibicija. Onaj koji osjećaš još danima poslije.

Prestani. »Svakih osam tjedana ili tako nešto«, rekao je. »Oprosti? Ah, toliko često se...« »Hranim. Ovisi o stresu. I o tome koliko se krećem.« O. K., to je definitivno ubilo pomisao na seks. U gnjusnom nizu scena kao iz Drakule Brama Stokera zamislila ga je kako prati i vreba ljude, a zatim ih sažvakane ostavlja na ulicama. Očito je njezino gađenje bilo vidljivo jer njegov glas očvrsnuo. »Nama je to prirodno. Nije odvratno.« »Ubijate ih? Ljude koje lovite?« Pripremila se na odgovor. »Ljude? Prije vampire. Hranimo se od članova suprotnog spola. Iz naše rase, ne vaše. I nema nikakvog ubijanja.« Podignula je obrve. »Oh.« »Onaj mit o Drakuli takvo je sranje.« Um joj je vrvio pitanjima. »Kako je to? Kakva je okusa?« Suzile su mu se oči, a zatim odlutale s njezina lica na vrat.

Jane je brzo prinijela ruku vratu. »Ne brini se«, rekao je grubo. »Nahranio sam se. Osim toga, ljudska krv ne funkcionira. Preslaba je da bi me zanimala.« O. K. Da. Dobro.

Koji vrag? Kao da evolucijski nije bila dovoljno dobra? Da, baš, stvarno je gubila razum, a ova tema pri tome joj nije pomagala. »Slušaj... željela bih ti provjeriti zavoj. Zanima me možemo li ga potpuno skinuti.« »Samo izvoli.« Pacijent se odgurnuo od jastuka te su mu se krupni mišići napeli ispod kože. Zastala je nakon što mu je plahta pala s ramena.

SV

~ 141 ~

Činilo se kao da je postao veći nakon što se oporavio. Veći i... seksualniji. Njezin um ustuknuo je shvativši u kojem je smjeru krenula s tom primisli, hvatajući se medicinskih pitanja kao da su spas. Rukama je mirno i profesionalno potpuno uklonila plahtu s njegovih prsa, zatim skinula ljepljivu traku s gaze između njegovih prsnih mišića. Podignula je zavoj, odmahnuvši glavom.

Fascinantno. Jedino oštećenje na njegovoj koži bio je ožiljak zvjezdasta oblika koji je već bio tamo. Ostaci od operacije bili su svedeni na blagu diskoloraciju, a ako je izvana rana zacijelila, bilo je logično pretpostaviti da je i iznutra. »Ovo je normalno?« upitala je. »Brzina oporavka?« »U Bratstvu, jest.« Čovječe. Kad bi mogla proučavati regeneraciju njegovih stanica, možda bi uspjela otkriti tajne u procesima starenja ljudi. »Zaboravi.« Stisnuo je čeljust, prebacivši noge na drugu stranu kreveta. »Nećeš nas iskorištavati kao pokusne kuniće za tvoju vrstu. Ako nemaš ništa protiv, sada se idem otuširati i zapaliti cigaretu.« Prekinuo ju je nakon što je otvorila usta. »Ne obolijevamo od raka pa me poštedi propovijedi, O. K.?« »Ne obolijevate od raka? Zašto? Kako to...« »Poslije. Trebam vruću vodu i nikotin.« Namrštila se. »Ne želim da pušiš dok sam ja u istoj prostoriji.« »Zbog toga ću to činiti u kupaonici. Tamo je ventilacija.« S njega je skliznula plahta nakon što je ustao, i ona brzo odvrati pogled.

Za nju muška golotinja nije bila nešto novo, ali zbog nekog razloga on joj je bio drugačiji.

Ma daj. Bio je visok dva metra i građen kao tenk.

Vratila se do svog stolca i sjela, a zatim začula nekakvo komešanje i tupi udarac. Uznemireno je podignula pogled. Pacijent je još uvijek bio slab na nogama pa je izgubio ravnotežu i zaletio se u zid. »Trebaš li pomoć?« Molim te, reci ne. Molim te, reci... »Ne.« Hvala ti, Bože.

S noćnog ormarića zgrabio je upaljač i ručno smotanu cigaretu, posrćući preko sobe. Iz stolca u kutu imala je dobar pregled pa je čekala i gledala, spremna pružiti mu oslonac ukoliko mu bude trebao.

Da, O. K., promatrala ga je i iz drugih razloga osim kako bi spriječila da licem poljubi pod: imao je fantastična leđa, jakih elegantnih mišića koji su

SV

~ 142 ~

se širili preko njegovih ramena granali se niz njegovu kralježnicu. A guza mu je bila...

Jane rukom pokrije oči, ne spuštajući je dok nije začula zatvaranje vrata. Nakon toliko godina u medicini i kirurgiji, dio Hipokratove zakletve koji je kazivao Ne upucavaj se svojim pacijentima, bio joj je i više nego jasan.

Pogotovo ako ju je dotični pacijent oteo. Kriste. Događa li se ovo uistinu?

Nekoliko trenutaka poslije začuo se zvuk puštanja vode u zahodu te je očekivala da će uskoro čuti šum vode u tušu. Kad se to nije dogodilo, zaključila je da je prvo odlučio zapaliti...

Vrata su se otvorila i pacijent je izašao ljuljajući se kao bova na valovima. Rukom u rukavici uhvatio je dovratak kupaonice te mu se napne podlaktica. »Jebote... vrti mi se.« Jane se prebacila na liječnički način razmišljanja i otklonila činjenicu da je gol i da je dvaput veći od nje, te da je prije dvije minute zurila u njegovu guzicu kao da stoji u izlogu. Provukla je ruku oko njegova čvrstog struka, uguravši se ispod njegova tijela, oslonivši se o svoj bok kako bi se pripremila za teret. Njegova težina bila je golema te ga je jedva uspjela prenijeti do kreveta.

Ispružio se uz psovku, a ona se nagnula preko njega i zgrabila plahtu, čime je dobila dobar pogled na ožiljke među njegovim nogama. Uzevši u obzir brzinu kojom se oporavio od operacije bez posljedica, zapitala se zašto su ti ožiljci ostali na njegovu tijelu.

Brzo povukavši poplun, istrgnuo joj je pokrivač iz ruku i on ga prekrije kao crni oblak. Stavio je ruku preko očiju te se vidio jedino vrh njegove kozje bradice.

Bilo ga je sram.

U tišini između njih dvoje, njega je bilo... sram. »Želiš li da te okupam?« Zaustavio je dah, i nakon što dugo ništa nije rekao, očekivala jc da će odbiti. No tada je jedva pomaknuvši usta rekao. »Učinila bi to?« Zamalo mu je odgovorila ozbiljnim tonom. No imala je osjećaj da bi to samo pogoršalo njegovu neugodu. »Da, pa što da ti kažem. Namjeravam biti svetica, to mi je novi cilj u životu.« Malo se nasmiješio. »Podsjećaš me na Bu... moga najboljeg prijatelja.« »Misliš na Red Soxa?«

SV

~ 143 ~

»Aha, on je uvijek svakom loncu poklopac.« »Jesi li znao da je dosjetljivost znak inteligencije?« Pacijent je spustio ruku. »U tvoju nikada nisam sumnjao. Ni na trenutak.« Jane je morala zaustaviti dah. U njegovim očima sjalo je takvo poštovanje, i upijajući ga istodobno se proklinjala. Ništa joj nije bilo privlačnije nego kad se frajer palio na pametne žene.

Sranje.

Stockholm. Stockholm. Stocholm... »Uživao bih u kupki«, rekao je. A zatim dodao: »Molim te.« Jane je pročistila grlo. »O. K. Dobro.« Iz torbi s medicinskim zalihama iskopala je veliku noćnu posudu i krenula prema kupaonici. Napunivši cijelu posudu toplom vodom i zgrabivši ručnik, vratila se i sjela na noćni ormarić s lijeve strane kreveta. Zvuk vode ispunio je tišinu sobe dok je cijedila višak vode iz namočena ručnika.

Oklijevala je. Ponovno je namočila ručnik. Iscijedila ga.

No daj, ajde, otvorila si njegova prsa i ušla u njega. Možeš ovo. Bez problema. Razmišljaj o njemu kao o poklopcu automobila, on je samo površina koju treba oprati. »O. K.«, Jane je ispružila ruku i stavila toplu tkaninu na, njegovu nadlakticu te on zadrhti. Cijelim tijelom. »Prevruće?« »Ne.« »Što je onda s tom facom?« »Ništa.« U nekim bi drugim okolnostima ustrajala na pitanju, ali imala je svojih problema. Njegov biceps bio je i više nego impresivan, a tamna koža otkrivala je linije svakog mišića. Isto je vrijedilo za njegovo krupno rame i kosinu koja se spuštala do njegova prsnog mišića. Bio je u izvrsnom fizičkom stanju, bez grama masnoće, vitak kao trkaći konj, mišićav kao lav.

Nakon što je prešla preko jastučića njegovih prsnih mišića, zastala je na ožiljku koji je bio na onom lijevom. U meso je bio utisnut krug, kao da ga je netko tamo uklesao. »Zašto ovo nije zaraslo?« upitala je. »Sol.« Promeškoljio se kao da je želi potaknuti da nastavi s kupkom. »Ona zapečati ranu.« »Znači da je to bilo namjerno?« »Da.« Umočila je ručnik u vodu, iscijedila ga, zatim se nelagodno naslonila

SV

~ 144 ~

preko njega kako bi dosegnula njegovu drugu ruku. Kad je ručnikom prišla ruci, on se odmaknuo. »Ne želim da se približavaš toj ruci. Čak i ako je u rukavici.« »Zašto je...« »Neću pričati o tome. Pa radije nemoj pitati.« Dooobro. »Znaš, gotovo je ubila jednu moju medicinsku sestru.« »Nisam iznenađen.« Očima je ošinuo rukavicu. »Da mogu, odrezao bih je.« »Ne bih ti to preporučila.« »Naravno da ne bi. Ti ne znaš kako je živjeti s tom noćnom morom na kraju svoje ruke...« »Ne, mislim, da sam na tvome mjestu, dala bih nekome drugome da je odreže. Tako ćeš biti sigurniji da će posao biti obavljen.« Uslijedio je trenutak tišine; a zatim je pacijent prasnuo u smijeh. »Pametnjakovićka.« Jane je s još jednim namakanjem i ispiranjem sakrila osmijeh koji joj se ukazao na licu. »Samo iznosim medicinsko mišljenje.« Dok je ručnikom brisala njegov trbuh, smijeh je prostrujao kroz njegova prsa i trbuh od čega su mu mišići prvo očvrsnuli poput kamena, a zatim se opustili. Kroz frotirnu tkaninu mogla je osjetiti toplinu njegova tijela i snagu u njegovoj krvi.

Odjednom se više nije smijao. Iz njegovih usta začulo se nešto nalik siktanju, nakon čega su mu se napeli trbušni mišići, a donji se dio tijela pomaknuo ispod pokrivača. »Boli li te ona ubodna rana?« upitala je.

Nakon što je proizveo nekakav zvuk nalik na neuvjerljivi ne, ona se osjeti loše. Bila je toliko opterećena ranom na prsima da uopće nije obraćala pozornost na ubodnu ranu. Odignuvši zavoj s njegova boka, zaključila je da je potpuno zarasla, a tamo gdje je bila ozljeda, vidjela se jedino tanka ružičasta linija. »Ovo ću ti maknuti.« Ogulila je bijelu gazu, preklopila je i bacila u kantu za smeće pokraj kreveta. »Nevjerojatan si, znaš? Ta moć zarastanja je... da.« Ponovno umočivši ručnik, razmišljala je o tome želi li krenuti dalje prema jugu. Baš južno. Onako... skroz južno. Stvarno joj nije bila potrebna još jedna spoznaja o tome koliko mu je tijelo savršeno, ali željela je dovršiti započeto... ako ni zbog čega, tada zato da si dokaže kako on nije nimalo

SV

~ 145 ~

drugačiji od njezinih drugih pacijenata.

Mogla je to.

Ali on je zadržao pokrivač na mjestu nakon što ga je ona pokušala spustiti. »Mislim da to ne želiš.« »Ništa što već nisam vidjela.« Nakon što su mu se spustili kapci, a on nije odgovorio, rekla je tiho: »Operirala sam te i znam da si djelomično kastriran. Nismo na spoju, ja sam tvoja liječnica. Obećavam ti da o tvom tijelu nemam nikakvo drugačije mišljenje osim liječničkoga.« Trznuo se prije nego što je uspio sakriti reakciju. »Nemaš mišljenje?« »Samo me pusti da te operem. To nije neka velika stvar.« »Dobro.« Dijamantni pogled se suzio. »Kako hoćeš.« Odgurnula je plahte. »Nemaš se čega.. .« Sranje! Pacijent je imao erekciju. Golemu erekciju. Stršeći s donjeg dijela njegova trbuha, protežući se od prepona do iznad pupka, njegovo uzbuđenje bilo je spektakularno. »Nije velika stvar, sjećaš se?« naglašeno je rekao. »Ah...« Pročistila je grlo. »Pa... samo ću nastaviti.« »Nemam ništa protiv.« Nevolja je bila u tome što se nije mogla točno sjetiti što da učini s tim ručnikom. I zurila je. Stvarno je zurila. Što je i bilo jedino normalno kad dobiješ priliku vidjeti muškarca obdarenog palicom za bejzbol.

O, Bože, nije valjda upravo to pomislila? »Kad si već vidjela što mi je učinjeno«, rekao je suho, »mogu jedino pretpostaviti da sad provjeravaš imam li u pupku mucica.« Da. Sigurno.

Jane se ponovno uhvatila posla, ručnikom brišući njegova rebra. »Pa... kako se to dogodilo?« Kad nije odgovorio, bacila je pogled na njegovo lice. Njegove, oči bile su usmjerene prema drugom kraju sobe, prazne, beživotne. Već je vidjela taj izraz lica na napadnutim pacijentima i znala je da je ponovno proživljavao isti užas. »Michael«, prošaptala je. »Tko te povrijedio?« Namrštio se. »Michael?« »To ti nije ime?« Stavila je ručnik ponovno u posudu. »Zašto se tome ne

SV

~ 146 ~

čudim?« »V.« »Molim?« »Zovi me V. Molim te.« Prinijela je ručnik bočnoj strani njegova tijela. »V., znači.« Nagnula je glavu promatrajući kako se njezina ruka diže uz njegov torzo, a zatim ponovno spušta. Zavlačila je i nije išla niže. Jer je unatoč smetenosti zbog ružne prošlosti i dalje imao erekciju. Potpunu erekciju.

O. K., vrijeme je da se krene prema dolje. Pa, bila je odrasla osoba.

Liječnica. Imala je dvojicu ljubavnika. Ono čemu je upravo svjedočila bila je samo biološka reakcija zbog koje se krv slijevala u njegov nevjerojatno velik...

To nije bio pravac u kojem su njezine misli trebale ići.

Dok mu je Jane brisala bok, pokušavala je ignorirati činjenicu da se on pomicao pod njezinim potezima izvijajući leda, a istodobno se ona njegova golema erekcija na njegovu trbuhu podizala i ponovno padala.

Vrh je bio vlažan od sjajne, primamljive suze.

Podignula je pogled prema njemu... i zamrznula se. Njegove oči su bile na njezinu vratu, plamteći žudnjom koja nije samo bila seksualna. Bilo kakva privlačnost koju je osjećala prema njemu nestala je. On je bio mužjak druge vrste, on nije bio muškarac. I bio je opasan.

Njegov pogled spustio se na ručnik u njezinoj ruci. »Neću te ugristi.« »Dobro, jer ne želim da to učiniš.« U to je bila sigurna. Dovraga, bilo joj je drago što ju je tako pogledao jer ju je vratilo u stvarnost. »Čuješ, nije da želim iskusiti na svojoj koži, ali boli li to?« »Ne znam. Nikada me nitko nije ugrizao.« »Mislila sam da si rekao...« »Ja se hranim od ženki. Ali nitko se nije hranio od mene.« »Zašto?« Usne su mu se čvrsto stisnule i ona slegne ramenima. »Nema razloga da mi ne kažeš. Ionako se ničega neću sjećati, zar ne? Ništa te ne košta da mi ispričaš.« Dok se tišina produbljivala, ona je izgubila strpljenje s njegovom zdjelicom i odlučila započeti odozdo od njegovih stopala. Uz kraj kreveta brisala mu je tabane, a nakon što je prešla preko njegovih prstiju, poskočio je kao da je škakljiv. Prešla je na njegove zglobove. »Moj otac nije želio da se razmnožavam«, rekao je pacijent iznenada.

Raširile su joj se oči kad je to začula.

SV

~ 147 ~

»Molim?« Podignuo je ruku koja je bila u rukavici, a zatim se potapšao po tetoviranoj sljepoočnici. »Ja nisam u redu. Znaš, nisam normalan. Pa je to moj otac pokušao srediti kao sa psom. Naravno, slučajno je to bila i zgodna kazna.« Nakon što je ispustila uzdah suosjećanja, uperio je kažiprst u nju. »Samo me počni sažalijevati i još jednom ću promisliti o onom obećanju o negriženju od maloprije.« »Bez sažalijevanja. Obećavam«, tiho je lagala. »Ali kakve to veze ima s nehranjenjem ženki...« »Samo ne volim davanje.« Sebe, pomislila je. Ikome... osim možda Red Soxu.

Lagano je prešla ručnikom preko njegove cjevanice. »Za što si kažnjen?« »Mogu li te zvati Jane?« »Da.« Ponovno je namočila ručnik, a zatim ga lagano provukla ispod lista njegove noge. Dopustivši mu pravo na privatnost, pustila ga je nakon što je ponovno zapao i utonuo u tišinu. Za sada.

Njegovo koljeno savilo se pod njezinom rukom, nakon čega se u senzualnom pokretu njegovo bedro zategnulo, a zatim ponovno opustilo. Pao joj je pogled na njegovu erekciju i ona teško proguta. »Znači, vaš sustav razmnožavanja funkcionira isto kao naš?« upitala je. »Više-manje.« »Jesi li ikad imao ljudsku ljubavnicu?« »Ljudi mi nisu napeti.« Nelagodno se nasmiješila. »Onda te neću pitati o kome sad razmišljaš.« »Dobro. Mislim da ti odgovor neće biti ugodan.« Sjetila se kako je gledao Red Soxa. »Jesi li gej?« Suzio je oči. »Zašto pitaš?« »Čini se kao da si jako blizak sa svojim prijateljem s bejzbolskom kapom.« »Znaš ga od nekuda, zar ne? Od prije?« »Da, izgleda mi poznato, ali nigdje ga ne mogu smjestiti.« »Bi li ti to smetalo?« Ručnikom je prošla uz bedro do spoja njegovih kukova, i zatim nastavila dalje.

SV

~ 148 ~

»To da si gej? Uopće ne.« »Zato što bi se tada osjećala sigurnije, zar ne?« »I zato što nemam predrasuda. Kao liječnica i više nego dobro znam kako smo unatoč svojim sklonostima iznutra svi jednaki.« Pa, barem ljudi. Sjela je na krevet i ponovno rukom prošla duž njegove noge. Kada se približila njegovu uzbuđenju, on je zadržao dah, a njegov se kruti ud trznuo. Podignula je pogled nakon što su mu se bokovi počeli okretati. Zagrizao je donju usnicu i očnjake duboko zarinuo u meko meso.

O. K., to stvarno...

Nije bila njezina stvar. Ali, čovječe, očito upravo zamišlja neku vruću scenu s Red Soxom.

Uvjeravajući se kako je ovo samo jedna uobičajena kupka, ali ni na trenutak ne vjerujući svojoj laži, rukom je prešla preko njegova abdomena uz nabrekli glavić, a zatim okolo na drugu stranu. Siknuo je nakon što je samim rubom ručnika dotaknula njegovu muškost. I pomozi joj, Bože, učinila je to ponovno, polagano prolazeći oko njega, dopustivši da samo rubom dotakne njegovu erekciju. Ruke su mu se zategnule na plahtama, a zatim je hrapavo rekao: »Ako nastaviš s ovime, saznat ćeš kolika je sličnost između mene i ljudskog muškarca.« Blagi Bože, željela ga je vidjeti... ne, nije.

Da, je.

Glas mu se produbio. »Želiš li da doživim orgazam?« Pročistila je grlo. »Naravno da ne. To bi bilo...« »Neumjesno? Tko će znati? Ovdje smo samo ti i ja. A iskreno, dobro bi mi došlo malo užitka.« Zaklopila je oči. Znala je da s njegove strane to nema veze s njom. Osim toga, nije da je namjeravala skočiti na krevet i iskoristiti ga. Ali je li željela vidjeti kako dobro izgleda dok. »Jane? Pogledaj me.« Njezin se pogled podigne prema njemu, kao da je pod njegovom kontrolom. »Ne moje lice, Jane. Gledat ćeš moju ruku. Sada.« Pristala je jer joj nije palo napamet odbiti. A čim je to učinila, njegova ruka u rukavici ispustila je pokrivače iz svoga samrtnog stiska i obujmila njegov debeli ud. U brzini je ispustio dah dok je rukom klizio gore-dolje niz svoju motku. U crnoj rukavici koja ja bila u suprotnosti s tamno ružičastom bojom njegove muškosti.

O... moj... Bože.

SV

~ 149 ~

»Želiš mi ovo raditi, zar ne?« rekao je grubo. »Ne zato što me želiš. Nego zato što te zanima kakav je osjećaj i kako izgledam dok svršavam.« Dok se on dirao, ona je potpuno otupjela. »Zar ne, Jane?« Njegovo disanje se ubrzalo. »Zanima te kakav sam na dodir. Kakve zvukove proizvodim. Kako miriše.« Nije klimala glavom, zar ne. Sranje. Je, klimala je. »Jane, daj mi svoju ruku. Pusti me da te stavim na sebe. Čak i ako te ovo zanima samo iz medicinskih razloga, želim da me dovršiš.« »Mislila sam... mislila sam da ne voliš ljude.« »Ne volim.« »Što misliš da sam ja?« »Daj mi svoju ruku, Jane. Odmah.« Nije voljela da joj itko govori što da čini. Bili to muškarci, žene, svejedno. Ali kada joj je prigušenim glasom to naredila veličanstvena muška životinja poput njega... pogotovo sada, dok je bio tako ispružen pred njom, uzbuđen... bilo je nemoguće odbiti.

Poslije će biti uvrijeđena naredbom. Ali sada će učiniti što joj je rečeno.

Jane je spustila ručnik u noćnu posudu i u nevjerici ispružila ruke prema njemu. Primio je njezinu ponudu, uzeo ono što je zahtijevao od nje, a zatim ju je povukao prema svojim ustima. Sporo i s užitkom svojim je toplim i mokrim jezikom polizao sredinu njezina dlana. Zatim je njezino meso stavio na svoju erekciju.

Oboje dahnu. Bio je tvrd poput kamena, vruć poput vatre i širi od njezina zgloba. Dok se pomicao u njezinu stisku, jedan dio nje pitao se što to dovraga radi, dok je drugi, onaj seksualni, oživio. Zbog toga se uspaničila.

Potisnula je osjećaje, koristeći se emocionalnom rezerviranošću koju je usavršila tijekom godina bavljenja medicinom... i ostavila je ruku tamo gdje je i bila.

Gladila ga je, osjećajući meku, nježnu kožu kako se pomiče preko krutog središta. Usne su se mu rastvorile dok se izvijao na krevetu, a ona nije mogla skinuti pogled s luka njegova tijela. Sranje. .. On je bio čisti seks, neokaljan inhibicijama ili neugodom, samo nakupljanje orgazma.

Spustila je pogled na mjesto gdje ga je obrađivala. Njegova ruka u rukavici bila je toliko erotična dok je ležala odmah ispod njezina stiska, prstima lagano dodirujući korijen, skrivajući brazde oštećene kože. »Kako je dirati me, Jane?« pitao je promuklo. »Činim li se drugačijim nego muškarci?«

SV

~ 150 ~

Da. Boljim. »Ne. Isto je.« Njezine oči prešle su na njegove očnjake koje je zario u punu donju usnicu. Činilo joj se da su mu se očnjaci produžili i imala je osjećaj da su seks i hranjenje povezani. »Naravno, izgledaš drugačije nego oni.« Nešto se pojavilo na njegovu licu, nekakva sjena, te njegova ruka klizne niže između njegovih nogu. Prvo je pretpostavila da je trljao ono što je visjelo dolje, ali zatim je shvatila da se skrivao od njezinih očiju.

U prsima je osjetila ubod boli kao udarac kremena, ali tada je zajecao iz dubine grla, zabacivši glavu, a njegova modrocrna kosa raširila se po crnom jastuku. Njegovi su se bokovi izvinuli prema gore, trbušni mišići u naletu su se zategnuli, a tetovaže na njegovim preponama raširile su se te se zatim vratile u prvotni položaj. »Brže, Jane. Sad ćeš mi to morati raditi brže.« Podignuo je nogu, nakon čega su se njegova rebra snažno počela nadimati. Njegova putena glatka koža oblik se znojem i zasjala pod prigušenim svjetlom lampe. Bio je blizu... i što je bio bliže, to je ona bila svjesnija da mu to radi zato što želi. Ta medicinska znatiželja bila je laž: bila je fascinirana njime iz drugih razloga.

Nastavila je pomicati ruku gore-dolje, koncentrirajući trenje na njegovu glaviću veličine šljive. »Nemoj stati... Sranje...« izbacivši riječ, vrat i ramena počeli su mu se naprezati, a njegovi prsni mišići iskočili su van.

Odjednom mu se rašire oči zasvijetlivši žarko poput zvijezda.

Ogolio je očnjake koji su narasli do svoje pune veličine, a dok se oslobađao, vikao je. Dok je svršavao, gledao je u njezin vrat, a njegov orgazam bio je beskonačan i ona se zapita jesu li to bila dva. Ili više. Bože... bio je zadivljujuć, a dok je trajao njegov užitak, prekrasan miris začina ispunio je cijelu sobu te je umjesto zraka udisala njega.

Nakon što se umirio, ispustila ga je i ručnikom obrisala njegov trbuh i prsa. Nije se zadržavala na njemu. Umjesto toga ustala je, poželjevši malo vremena za sebe. Pogledao je kroz spuštene vjeđe. »Vidiš«, rekao je grubo. »Isti smo.« Ni blizu. »Jeste.« Navukao je poplun preko svojih bokova i zaklopio oči. »Otuširaj se ako želiš.« U neorganiziranoj žurbi Jane je odnijela ručnik i noćnu posudu u kupaonicu. Oslonivši se rukama o umivaonik, zaključila je kako će joj

SV

~ 151 ~

trebati nešto više od tople vode i četkanja leđa da joj pročisti glavu... jer je trenutačno pred očima mogla vidjeti jedino njega kako svršava po njezinim rukama i po sebi.

Preplavljena osjećajima, vratila se natrag u spavaću sobu, izvadila nešto svojih stvari iz manje torbe, podsjećajući se kako ova situacija nije stvarna, da ona nije dio njezine stvarnosti. To je bila zabuna, čvor u niti njezina života, kao da je njezina sudbina poludjela.

Ovo nije bilo stvarno.

Nakon što je završio s predavanjem, Phury se vratio u sobu presvući se iz svoje učiteljske odjeće, koja se sastojala od crne svilene majice i hlača od kašmira boje pijeska, u svoju borbenu kožnu kombinaciju. Večeras nije bila njegova smjena, ali bez V.-a koji je ležao, dobro će im doći još jedan par ruku. Što je njemu odgovaralo. Bolje da je na ulici u lovu nego da se petlja u situaciju sa Z.-om i Bellom i njezinom trudnoćom.

Na prsima je učvrstio korice, spremio u njih dva bodeža s dršcima prema dolje, a na kukove zakačio po jedan SIG Sauer. Na izlazu iz sobe zgrabio je svoj kožni kaput, potapšavši unutarnji džep kako bi bio siguran da sa sobom ima dovoljno jointova i upaljač.

Dok je brzo silazio niz velebno stubište, molio se da ga nitko ne primijeti... ali uhvaćen je baš na izlazu iz kuće. Zakoračio je u predvorje kad je začuo Bellu kako doziva njegovo ime, a zvuk njezinih cipela preko mozaika u predvorju značio je da je trebao stati. »Nisi bio na prvom obroku«, rekla je. »Imao sam predavanje.« Bacio je pogled preko ramena s olakšanjem ustanovivši da ona izgleda dobro, da nije blijeda i da su joj oči bistre. »Jesi li uopće jeo?« »Jesam«, slagao je. »O. K... pa... zar ne bi trebao pričekati Rhagea?« »Naći ćemo se poslije.« »Phury, jesi li dobro?« Rekao si je kako nije na njemu da išta kaže. Ohrabrivši Z.-a već je propustio tu mogućnost. Ovo se njega stvarno nije...

Kao i uvijek u njezinoj blizini, ni sada se nije mogao kontrolirati. »Mislim da moraš razgovarati sa Z.-om.« Glava joj se nagnula na jednu stranu te joj kosa padne niže niz rame.

Bože, njezina kosa bila je divna. Tako tamna, a opet nije bila crna.

Podsjećala ga je na fini pažljivo uglačani mahagonij, koji je isijavao crvene i tamnosmeđe boje.

SV

~ 152 ~

»O čemu?« Sranje, on ovo ne bi smio raditi. »Ako nešto kriješ od Z.-a, bilo što... trebala bi prestati.« Suzila je oči, a zatim se odmaknula kako je promijenila svoj položaj prebacivši težinu s jedne na drugu nogu te prekriživši ruke na prsima. »Ja... ah, neću te pitati kako znaš, ali pretpostavljam da je to zato što on zna. Oh... dovraga. Namjeravala sam razgovarati s njim nakon što večeras vidim Haversa. Imam dogovoreno.« »Je li jako? Krvarenje?« »Nije jako. Zato nisam ništa željela govoriti dok ne vidim Haversa. Bože Phury, znaš Z.-a. Već je ionako nervozan zbog mene i toliko opterećen pa se bojim da na terenu neće dovoljno paziti i da će se ozlijediti.« »Da, ali vidiš, lošije je ovako kada ne zna što se događa. Razgovaraj s njime. Moraš. Bit će smiren. Ostat će smiren zbog tebe.« »Je li bio ljut?« »Možda malo. Ali više zabrinut. On nije glup. Zna zašto mu ne želiš reći ako nešto nije u redu. Gle, neka večeras ide s tobom. Neka bude tamo.« Oči su joj zasuzile. »U pravu si. Znam da si u pravu. Samo ga želim zaštititi.« »On to isto osjeća prema tebi. Neka ide s tobom.« U tišini koja je uslijedila, znao je da je nesigurnost u njezinim očima nešto s čime se ona sama mora suočiti. On je svoje rekao. »Bella, ostani dobro.« Nakon što se okrenuo, zgrabila ga je za ruku. »Hvala ti. Zato što se ne ljutiš na mene.« Na trenutak je zamislio da je mlado u njezinoj utrobi njegovo, da je može privinuti k sebi i s njom ići kod doktora, a poslije je držati u svom naručju. Phury je nježno primio njezin zglob, odvojivši se od njezina stiska te njezina ruka sklizne s njegove kože s mekim dodirom koji je pekao poput bodlji. »Ti si voljena moga brata blizanca. Nikada ne bih mogao biti ljut na tebe.« Dok je kroz predvorje izlazio u hladnu vjetrovitu noć, shvatio je da se stvarno ne može ljutiti na nju. Na sebe pak? Bez problema.

Nakon što se dematerijalizirao u centru grada, znao je da ide ususret nečemu, nekom zidu. Nije znao gdje, nije znao od čega je on bio, niti hoće li se sam sudariti s njime ili će ga netko ili nešto navesti na to.

Ali taj zid čekao ga je u potpunom mraku. A dio njega pitao se nije li na njemu golemim slovima bilo ispisano slovo H.

SV

~ 153 ~

Sedamnaesto poglavlje V. je promatrao Jane kako ulazi u kupaonicu. Nakon što se okrenula da odloži svoju čistu odjeću na ormarić, profil njezina tijela činio je lijepo S na koje je morao staviti svoje ruke. Svoja usta. U njega staviti svoje tijelo.

Vrata su se zatvorila te se začuje tuš i on opsuje. Bože... njezin stisak bio je tako ugodan, odnio ga dalje od bilo kojeg seksa u posljednje vrijeme.

Ali bilo je jednostrano. Ona uopće nije mirisala po uzbuđenju. Za nju je to bila samo biološka funkcija koju je željela proučiti. Ništa više od toga.

Iskreno, mislio je kako će je možda napaliti njegovo svršavanje. .. što bi bilo poremećeno uzevši u obzir što se događalo ispod njegova struka. Nitko normalan ne bi pomislio: Uuu, vidi frajer s jednim testisom, njam.

Zbog toga tijekom seksa nikada nije skidao hlače.

Dok je slušao šum tuša, njegova se erekcija spustila, a očnjaci su se povukli nazad u čeljust. Smiješno, iznenadio je samog sebe dok ga je obrađivala. Želio ju je ugristi... ne zato da se nahrani jer je gladan, nego zato što je želio osjetiti njezin okus u svojim ustima i svojim ugrizom označiti njezin vrat. Obično je grizao ženke samo zato što je morao, i to mu se nikada nije osobito sviđalo.

Ali s njom? Jedva je čekao probiti joj venu i usisati u sebe ono što je prolazilo kroz njezino srce.

Dok se tuširala, mogao je misliti jedino o tome kako bi volio biti s njom u kupaonici. Mogao ju je zamisliti golu i mokru i rumenu od vrućine. Čovječe, želio je saznati kako izgleda stražnja strana njezina vrata. I koža između njezinih lopatica. I udubina na kraju njezine kralježnice. Želio je ustima kliziti od njezine ključne kosti do pupka... a zatim uživati među njezinim preponama.

Sranje, opet mu se dizao. A to je bilo poprilično beskorisno. Ona je zadovoljila svoju znatiželju prema njegovu tijelu, i teško će poželjeti ponovno ga obraditi. A čak i da ju je privlačio, ionako je već imala nekoga. Uz režanje sjetio se onog tamnokosog doktora koji ju je čekao u njezinu stvarnom životu. Tip ne samo da je bio njezine vrste nego vjerojatno i potpuno muško.

Od same pomisli da se taj gad brine za nju, ne samo po danu nego i po noći među plahtama, osjetio je ubod u prsima.

Sranje.

V. je stavio ruku preko očiju pitajući se kad mu je točno presađena druga osobnost. Jane je operirala njegovo srce, a ne glavu, ali od kad je završio na njezinu stolu, nije bio svoj. Nije mogao ne željeti da ga ona vidi

SV

~ 154 ~

kao mužjaka... iako je to bilo nemoguće iz više razloga: on je bio vampir koji je bio nakaza... koji će unutar nekoliko dana postati Primužjak.

Pomislio je na ono što ga očekuje na Drugoj Strani, unatoč tomu što se nije želio vraćati u prošlost, ali nije si mogao pomoći. Vratio se na ono što mu je učinjeno prisjetivši se događaja koji su prethodili mučenju nakon kojeg je ostao samo pola mužjaka.

Tjedan dana nakon što je njegov otac spalio njegove knjige, Vishous je uhvaćen kako izlazi iza pregrade koja je skrivala slikarije na zidu špilje.

Njegova propast ležala je u dnevniku ratnika Dariusa. Danima je izbjegavao najvrjedniju stvar koju je posjedovao, ali na kraju je podlegnuo kušnji.

Njegove ruke žudjele su za težinom korica, njegove oči za riječima, njegov um za slikama, a njegovo srce za povezanosti koju je osjećao s piscem.

Bio je usamljen i nije mogao odoljeti.

Vidjela ga je kuhinjska kurva te su se oboje zaledili na mjestu kad se to dogodilo. Nije znao njezino ime, ali imala je lice kao i sve ostale ženke u kampu: prazne oči, naboranu kožu i stisnute usnice. Na njezinu vratu bili su otisci zubi mužjaka koji su se hranili od nje. Rub njezina haljetka bio je prljav i poderan. U jednoj ruci nosila je grubo obrađenu lopatu, a iza sebe vukla je ručna kolica s napuklim kotačem. Očito je izvukla deblji kraj pa je bila prisiljena očistiti jame s izmetom.

Njezin pogled pao je na V-ovu ruku kao da procjenjuje oružje.

V. je namjerno skupi u šaku. »Bila bi uistinu šteta da nešto kažeš.« Problijedjela je i pobjegla, u trku ispustivši lopatu.

Vijest o tome što se dogodilo između njega i drugog predprijelaznika pročula se u cijelom kampu, što uopće nije bilo loše jer su ga se počeli bojati.

Da zaštiti svoju jedinu knjigu nije se libio prijetiti, čak ni ženkama, te se toga uopće nije sramio. Zakon njegova oca bio je da nitko u kampu nije siguran: V. je bio prilično uvjeren da će ženka upotrijebiti u svoju korist ono što je vidjela. To je i bilo tako.

Vishous je izašao iz špilje kroz jedan od tunela izbušenih u planini, i izronio u šipražju. Zima je dolazila brzo pa je od hladnoće zrak bio gust poput kosti. Ispred sebe začuo je šum potoka i poželio se napiti, ali ostao je skriven uspinjući se uz kosinu obraslu borovinom. Kadgod bi izašao, uvijek se držao podalje od vode i to ne samo zato što su ga tome učili pod prijetnjom kazne, već i zato što u ovom stanju predprijelaza nije bio dorastao ničemu što bi ga moglo napasti, bilo vampiru, čovjeku ili životinji.

Na početku svake večeri, predprijelaznici su pokušavali napuni svoje

SV

~ 155 ~

prazne trbuhe na potoku pa ih je i sada čuo kako love ribu Dječaci su se skupili na širem dijelu potoka, gdje se s jedne strane vodi skupljala u bazen.

Da ih izbjegne, izabrao je mjesto niže uzvodno.

Iz kožne vrećice izvukao je klupko konopa na čijem je kraju bila zavezana gruba kuka i svjetlucavi mamac od srebra. Bacio je svoju bijednu udicu u žuboravu vodu i osjetio zatezanje konopa. Sjeo je na kamen i omotao konop oko komadića drva, držeći ga između dlanova. Čekanje mu je bilo tako, ni teško, ni užitak, a kada je nizvodno začuo svađu, to ga nije zainteresiralo. Okršaji su također bili dio života u kampu i on je znao oko čega su se ostali predprijelaznici svađali.

Ako uspiješ izvući ribu iz vode, ne znači da je možeš i zadržati.

Zurio je u pjenušavu bujicu kad je na stražnjoj strani vrata osjetio nešto neobično... kao da ga je netko potapšao po zatiljku.

Skočio je na noge ispustivši udicu, ali iza njega nije bilo nikoga.

Omirisao je zrak, očima pregledao drveće. Nije bilo ničega.

Nakon što se sagnuo po udicu, drvce poleti izvan dosega njegovih ruku, a zatim i s obale jer je riba očito zagrizla. V. skoči za udicom, ali jedino je mogao promatrati kako grubi držak odnosi voda. Uz psovku je potrčao za njim, skačući s kamena na kamen, prateći ga sve niže nizvodno.

Gdje se našao oči u oči s drugim predprijelaznikom.

Predprijelaznik kojeg je zatukao knjigom prilazio je uzvodno s pastrvom u ruci, koja je sudeći prema izrazu njegova zadovoljstva bez sumnje bila ukradena. Zaustavio se ugledavši V.-a i drvce s V.-ovim ulovom koji je otplovilo pokraj njega. Uz trijumfalni uzvik, u džep je zagurao ribu koja se još uvijek bacakala i krenuo za V.-ovim ulovom, iako ga je to vodilo natrag prema njegovim progoniteljima.

Možda su se zbog V.-ove reputacije ostali dječaci maknuli s njegova puta kad je on krenuo za predprijelaznikom, ostavili se lova za njim i postali publika.

Predprijelaznik je bio brzi od V.-a jer je nemarno prelazio s kamena na kamen, dok je V. bio mnogo pažljiviji. Kožni potplati njegovih čizama bili su mokri, a mahovina koja je rasla na kamenju bila je skliska poput svinjske masti. Iako je njegova lovina bila u prednosti pred njim, pazio je gdje staje.

Na mjestu na kojem se potok širio u bazen u kojem su ostali lovili ribu, predprijelaznik je skočio na ravan zaobljen kamen na domet V.-ovoj ulovljenoj ribi. Ali nakon što se protegnuo da zgrabi drvce, njegova se težina prebacila i njegova noga klizne ispod njega.

Poput pera sporo je i elegantno pao na glavu u bujicu. Zvuk udarca sljepoočnice o kamen nekoliko centimetara ispod površine vode bio je glasan

SV

~ 156 ~

kao udarac sjekire o deblo, a dok je život napuštao njegovo tijelo, drvce je zajedno s udicom otplovilo dalje.

Prišavši dječaku, V. se prisjetio svoje vizije. Očito nije bila točna.

Predprijelaznik nije umro na vrhu planine osunčan suncem i s vjetrom u kosi. Umro je ovdje u zagrljaju vode.

Osjetio je to kao nekakvo olakšanje.

Vishous je promatrao kako struja povlači tijelo u tamni rukavac. Prije nego što je potonuo, okrenuo se licem prema gore.

Dok su se mjehurići probijali između mirnih usana podižući se na površinu da uhvate mjesečinu, V. se divio smrti. Nakon nje sve je bilo mirno.

Kakvo god vrištanje, vikanje i akcija prethodili odlasku duše u Sjenosvijet, ono što je slijedilo bilo je tiho poput snijega koji je padao.

Bez razmišljanja spustio je desnu ruku u ledenu vodu.

Odjednom se bazenom razlilo svjetlo koje je dopiralo iz njegova dlana... obasjalo je predprijelaznikovo lice kao sunčeva svjetlost. V. je dahnuo.

Njegova vizija ostvarila se upravo onako kako ju je vidio: izmaglica koja je mutila sliku bila je zapravo voda, a dječakova kosa nije se vijorila zbog vjetra, nego zbog struja iz dubina bazena. »Što radiš u vodi?« upitao je glas.

V. je podignuo pogled. Ostali su dječaci zurili u njega stojeći uza zakrivljenu obalu rijeke.

V. hitro povuče ruku iz vode i sakrije ju iza leđa da je nitko ne vidi.

Nakon što ju je izvadio, svjetlost je nestala ostavljajući mrtvog predprijelaznika tamnim dubinama vodenoga groba. V. se podignuo na noge zureći u njih i znajući da mu oni više nisu samo konkurencija za hranu i odjeću, nego i neprijatelji. Dok su okupljeni dječaci stajali tako rame uz rame u jedinstvu, shvatio je da su unatoč sukobima unutar suhe utrobe špilje oni ovdje bili kao jedan.

A on je bio izopćen.

V. je trepnuo prisjetivši se što se dalje događalo. Smiješno je kako su očekivanja uvijek potpuno drugačija od ishoda. Pretpostavio je da će ga ostali predprijelaznici izbaciti iz kampa, da će jedan po jedan prolaziti kroz prijelaz i da će se zatim svi zajedno okomiti na njega. Ali sudbina je voljela iznenađenja.

Otkotrljao se na bok, odlučan u namjeri da malo odspava.

Ali morao je otvoriti oči nakon što su se otvorila vrata kupaonice.

Jane se presvukla u bijelu majicu na gumbiće i donji dio trenirke za jogu. Lice joj se oblilo rumenilom od topline tuša, a pramenovi njezine kose

SV

~ 157 ~

bili su vlažni. Izgledala je fantastično.

Bacila je brz i letimičan pogled na njega te on zaključi kako pretpostavlja da je zaspao; zatim je prešla sobu i sjela u stolac u kutu.

Privukla je noge k sebi, obgrlila koljena rukama i spustila na njih bradu.

Tako se činila iznimno krhkom, kao zamotuljak mesa i kostiju obgrljen stolcem.

Osjetivši se užasno, zatvorio je oči. Njegova savjest koja je svih ovih stoljeća bila isključena, sada je bila budna i mučila ga: nije se mogao pretvarati kako unutar šest sati neće biti potpuno zdrav. Što je značilo da će njezina svrha ovdje biti ispunjena i da će je morati pustiti nakon što večeras zapadne sunce.

No što je s vizijom u kojoj mu se ukazala? Kako stoji na dovratku obasjana svjetlošću? Ah, dovraga, možda je to bila halucinacija. ..

Uhvativši miris u sobi, V. se namršti. Koji vrag?

Duboko udišući naglo se ukrutio, a njegov se kurac poveća i postane težak na njegovu trbuhu. Pogledao je na drugi kraj sobe prema Jane.

Njezine su oči bile zatvorene, usne malo rastvorene, a glava spuštena... i bila je uzbuđena. Možda joj nije bilo skroz ugodno, ali definitivno je bila uzbuđena.

Je li mislila na njega? Ili na ljudskog mužjaka?

V. joj se umom pokušao uvući u glavu bez neke nade da će uistinu u tome i uspjeti. Nakon što su presušile njegove vizije, nestalo je i izvještaja o mislima drugih ljudi: i onih koje je htio i onih koje je birao sam...

Vizija u njezinu umu bio je on.

O, jebote, da. To je definitivno bio on: izvijao se na krevetu, trbušni mišići su mu se zatezali, a bokovi se izdizali dok je svoj ud gurao u njezin dlan. Ovo je bilo malo prije nego što je svršio, kad je maknuo ruku s onoga što je skrivao ispod svog kurca i zgrabio poplun.

Njegova ga je kirurginja željela iako je bio djelomično uništen, nije bio njezine vrste i držao ju je protiv njezine volje. A ona je žudjela. Ona je žudjela za njim.

V. se nasmiješio i očnjaci su mu izvirili preko ruba usana.

Pa, sad je bio pravi trenutak da se pokaže kao dobri Samaritanac. I da je odriješi te patnje...

Phury je raširenih nogu i s rukama stisnutim u šake uz tijelo stajao nad degradom kojeg je upravo ružno opalio u sljepoočnicu. Gad je potrbuške ležao u rastopljenom snijegu raširenih nogu i ruku, a na leđima mu je jakna bila razderana od borbe.

SV

~ 158 ~

Phury je duboko udahnuo. Postojao je džentlmenski način kako ubiti neprijatelja. Čak i u jeku rata postojao je častan način kako donijeti smrt onima koje si mrzio.

Pogledao je niz ulicu, a zatim onjušio zrak. Nije bilo ljudi. Nije bilo degrada. Nije bilo njegove braće. Kleknuo je do ubojice. Da, nakon što si onesposobio neprijatelja, trebalo se držati nekih pravila ponašanja.

Ovaj put to neće biti tako.

Phury je podignuo degrada za njegov kožni remen i blijedu kosu i zavitlao ga naglavce u cigleni zid zgrade kao da je ovan za probijanje. Začuo se prigušen, mesnat zvuk kada se prednji dio lubanje smrvio, a kralježnica se zabila u degradov zatiljak. Ali to još uvijek nije bilo mrtvo. Ubojicu je trebalo ubosti u prsa da bi ga se ubilo. Da ga pusti ovako, gad bi se samo nastavio raspadati dok Omega ne bi na koncu došao po tijelo.

Phury je tu nemrtvu stvar odvukao za ruku iza kontejnera, a zatim isukao bodež. Nije iskoristio oružje kako bi ubojicu vratio njegovu gospodaru. Njegov bijes, osjećaj koji nije volio imati, sila kojoj nije dopuštao da se veže uz ljude ili događaje, počeo je urlati.

A taj nagon nije mogao utišati.

Okrutnost njegovih postupaka okaljala je njegovu savjest. Iako je njegova žrtva bio nemoralni ubojica koji je prije dvadeset minuta bio spreman uzeti život civilu, ono što je Phury učinio svejedno je bilo pogrešno.

Civil je bio spašen. Neprijatelj nadvladan.

Njegov kraj trebao je biti čist.

Nije se zaustavljao.

Dok je degrad urlao od bola, Phury je nastavio s onime što je radio toj stvari, rukama i bodežom prolazeći kroz kožu i organe koji su mirisali kao dječji puder. Crna sjajna krv razlila se po pločniku i umrljala Phuryjeve ruke, čizme i kožne hlače. Dok je nastavljao, ubojica je postao boksačka vreća za njegov bijes i mržnju prema samome sebi, samo objekt pomoću kojeg je izbacio svoje osjećaje. Naravno da se zbog ovoga još više mrzio, ali nije se zaustavljao. Nije se mogao zaustaviti. Njegova je krv bila poput benzina, njegovi osjećaji vatra, a nakon što je frcnula iskra, sagorijevanje nije bilo moguće zaustaviti.

Obuzet svojim gnjusnim projektom, nije čuo drugog degrada koji mu je prišao s leđa. Uhvatio je dašak dječjeg pudera trenutak prije nego što je stvar udarila, te se on jedva izmakne bejzbolskoj palici namijenjenoj njegovoj glavi.

Njegov bijes prebacio se s onesposobljenog ubojice na onoga koji je još uvijek bio na nogama te ga je napao dok mu je u venama ključalo njegovo

SV

~ 159 ~

www.balkandownload.org ratničko naslijeđe. Sagnuo se nisko s bodežom u ruci i zamahnuo prema abdomenu ubojice. Nije uspio. Ubojica ga je zakačio palicom po ramenu, a zatim ga u istom zamahu odvalio po zdravoj nozi, taman po potkoljenici.

Phury je posrnuo, pokušavajući ne ostati bez bodeža, ali ubojica je baratao svojim aluminijskim oružjem kao profesionalni igrač. Nakon još jednog zamaha palice, bodež mu poleti iz ruke i završi na drugom kraju mokrog pločnika.

Degrad je skočio na Phuryjeva prsa, uhvatio ga za vrat i jednom ga rukom stegnuo stiskom jakim poput žice. Stisnutog dušnika, Phury je dlanom udario po ubojičinom krupnom zglobu, ali odjednom se pojavio veći problem od gušenja. Ubojica je jače stisnuo palicu i dok ga je nastavio gušiti uhvatio ju je po sredini i visoko podignuo ruku te s ubojitom preciznošću zagurao obli kraj palice ravno Phuryju u lice.

Bol mu je eksplodirala u obrazu i oku, a zatim se poput užarenih šrapnela raširila njegovim cijelim tijelom.

I to je bilo... neobično dobro. Nadvladala je sve. Jedino o čemu je razmišljao bio je udarac od kojeg mu je zastalo srce i električno pulsiranje koje je uslijedilo nakon toga.

Svidjelo mu se.

Kroz oko koje je još radilo, ugledao je degrada kako ponovno podiže palicu, poput klipa. Phury se nije ni pripremio na udarac. Samo je promatrao kretanje kinetičkih sila, znajući da će se mišići koji su upravljali tim komadom uglačanog metala zategnuti, te mu ga ponovno spusti u lice.

Završni udarac, pomislio je mračno. Jagodica i čeona kost najvjerojatnije su mu bili smrskani. Još jedan udarac i više ništa neće štititi njegove sive stanice.

Na pamet mu je pao Bellin crtež te on shvati što je uspio ovjekovječiti na papiru: ona sjedi za stolom u blagovaonici okrenuta prema njegovu blizancu, a ljubav između njih dvoje tako je meka i lijepa kao svila, snažna i neuništiva kao obrađeni čelik.

Na Starom jeziku izrekao je drevnu molitvu za njih i njihovo mlado, kojom im je zaželio sve dobro dok se jednom daleko u budućnosti ponovno ne sretnu u Sjenosvijetu.

S krajem Dok ne oživimo ponovno.

Phury ispusti ubojičin zglob, ponovno i ponovno ponavljajući te riječi, mračno se pitajući koja će mu biti zadnja. Samo što udarac nikad nije stigao.

Degrad je nestao s njegovih prsa, kao lutka čije je konce netko povukao.

Phury je ležao jedva dišući nakon čega su se začuli jecaji, a zatim je zasjalo jako svjetlo. Kad su mu se endorfini razbudili, osjetio se lagano kao ~ 160 ~

da je napušen i kao da isijava zdravljem, ali to je zapravo bio dokaz da je duboko u govnima.

Zar mu je degrad već zadao završni udarac? Je li onaj prvi bio dovoljan da mu mozak počne krvariti?

Kako god bilo. Osjećao se dobro. Od cijele te stvari osjećao se dobro i zapitao se je li seks sličan tomu. Odnosno ono nakon njega. Ništa doli umirenje i opuštenost.

Prisjetio se kad mu je Z. prišao na onoj zabavi prije nekoliko mjeseci s torbom u jednoj ruci i s paklenskim zahtjevom u očima. Phuryju se gadilo ono što je njegov blizanac tražio od njega, ali otišao je sa Z.-om u dvoranu gdje mu je ponovno i ponovno i ponovno zadavao udarce.

Nije bilo prvi put da je Zsadistu bilo potrebno takvo olakšanje.

Phury je uvijek mrzio bratove zahtjeve i nikada nije shvaćao što je gonilo taj njegov mazohistički nagon, ali sada mu je bilo jasno. Ovo je bilo sjajno. Ništa nije bilo važno. Činilo mu se kao da je stvarni život udaljena grmljavina koja mu se nikada neće približiti jer se maknuo s njezina puta.

Rhageov duboki glas također je doplovio iz daljine. »Phury? Pozvao sam da dođu po tebe. Moraš kod Haversa.« Phury je pokušao govoriti, ali njegova je čeljust odbila obaviti svoj posao kao da ju je netko zalijepio. Očito je već nastao hematom pa je samo odmahnuo glavom. Rhageovo lice pojavilo se u njegovu asimetričnom vidokrugu. »Havers će...« Phury ponovno odmahne glavom. Večeras će Bella biti u klinici zbog djeteta. Ako je postojala mogućnost da pobaci, on nije želio pogoršati njezino stanje time što će se pojaviti tamo kao hitni slučaj. »Ne... Havers... « rekao je promuklo. »Brate, tvoje stanje nećemo moći riješiti priborom za prvu pomoć.« Rhageovo savršeno lice bila je maska hinjene mirnoće. To je značilo da je tip stvarno bio zabrinut. »Kući.« Rhage opsuje, no prije nego što je uspio ponovno započeti priču s odlaskom k Haversu, u ulicu je skrenuo automobil i obasjao je prednjim svjetlima. »Sranje.« Rhage je krenuo u akciju, podignuo je Phuryja s pločnika i brzo ga sakrio iza kontejnera. Što ih je dovelo ravno do oskvrnutog degrada. »Koji kurac?« dahnuo je Rhage dok je pokraj njih prolazio Lexus s kromiranim naplatcima, iz kojeg je treštao rap.

SV

~ 161 ~

Nakon što je prošao, Rhageove bliješteće tirkizne oči skupile su se. »Jesi li ti to učinio?« »Loša... borba... to je to«, prošaptao je Phury. »Vodi me doma.« Nakon što je zaklopio oko, shvatio je da je večeras nešto naučio. Bol je bila dobra, a pod pravim okolnostima bila je manje ponižavajuća od heroina.

Također, lakše je mogao doći do nje jer je bila uobičajena nuspojava njegova posla.

Uistinu savršeno.

Jane je spuštene glave i zatvorenih očiju sjedila u stolcu nasuprot pacijentovu krevetu. Nije mogla prestati razmišljati o onome što mu je radila... i što se dogodilo nakon toga. Zamišljala ga je upravo u trenutku ekstaze, zabačene glave i blistavih očnjaka dok se njegova erekcija pomicala u njezinu stisku, a njegov dah isprekidano ulazio u njegova pluća, a zatim se vraćao kao jecaj.

Promeškoljila se od vrućine. Koja nije bila od upaljenog radijatora.

Bože, nije mogla prestati u glavi ponovno proživljavati tu scenu, i dotle je došlo da je morala otvoriti usta kako bi došla do daha. U jednom trenutku osjetila je kratak ubod u glavi, kao da joj je vrat zapeo u lošem položaju, a zatim utone u san.

Naravno, njezina podsvijest nastavila je tamo gdje je stalo njezino sjećanje.

San je počeo nakon što je nešto toplo i teško dotaknulo njezino rame.

Opuštao ju je način na koji se to nešto spustilo niz njezinu ruku, preko zgloba pa sve do dlana. Njezini prsti bili su u nečijem stisku, te su se raširili kako bi primili poljubac u sredinu njezina dlana. Osjetila je meke usnice, topao dah i baršunastu kozju bradicu.

Uslijedila je pauza, kao da je se pita za dopuštenje.

Točno je znala o kome sanjari. I točno je znala što će se u toj fantaziji dogoditi ako dopusti da se dalje razvija. »Da«, šapnula je u snu.

Ruke njezina pacijenta bile su na njezinim potkoljenicama te ih on spusti sa stolca, nakon čega je medu njezina bedra došlo nešto široko i toplo.

Njegovi bokovi i... o, Bože, osjetila je njegovu erekciju u svom središtu, njegov kruti ud gurao je kroz tanke hlače koje je nosila. Ovratnik njezine majice bio je pomaknut u stranu, a njegove usne bile su na njezinu vratu sišući ga dok je njegov ud započeo ritmičku igru guranja i povlačenja. Ruka je našla njezinu dojku, a zatim se spustila na trbuh. I niže na bok. Još niže, tamo gdje je bila njegova erekcija.

SV

~ 162 ~

Jane se zajecavši izvinula, nakon čega su dvije oštrice kliznule od kraja njezina vrata do ruba njezine čeljusti. Očnjaci. Strah joj je preplavio žile.

Kao i nalet seksualnog uzbuđenja visoke napetosti.

Prije nego što je uspjela pomiriti ta dva ekstrema, njegova usta napustila su njezin vrat i preko majice spustila se na njezinu dojku. Dok ju je sisao, krenuo je prema njezinu središtu, milujući ono što se pripremalo za njega, što je žudilo za njime. Dahnuvši, otvorila je usta, osjetivši nešto u njima... palac. Očajnički ga se uhvatila, sišući ga i zamišljajući što je još moglo biti u njezinim ustima.

Bio je gospodar, onaj ko je vodio i upravljao. Točno je znao što joj radi te su je njegovi prsti nasuprot mekim hlačama i mokrim gaćicama gurali prema rubu.

Glas u njezinoj glavi... njegov... rekao je: »Jane, svrši za mene. ..« Odjednom njezino lice obasja jarko svjetlo i ona se uspravi rukama odgurnuvši pacijenta ispred sebe.

Samo što on nije bio tamo. Bio je u krevetu. I spavao je.

A što se tiče svjetlosti, ona je dopirala iz hodnika. Red Sox je otvorio vrata spavaće sobe. »Ljudi, žao mi je što vas budim. Imamo problem.« Nakon što se uspravio u krevetu, pacijent je bacio pogled na Jane.

Pogledi su im se sreli, oblilo ju je rumenilo te ona skrene pogled. »Tko?« upitao je pacijent. »Phury.« Red Sox je kimnuo prema stolcu. »Treba nam liječnik.

Odmah.« Jane je pročistila grlo. »Zašto gledaš...« »Trebamo te.« Prva pomisao bila joj je kako nema šanse da se još petlja s njima. Ali zatim je progovorio liječnik u njoj. »Što se događa?« »Gadna situacija. Pretučen je bejzbolskom palicom. Možeš li doći sa mnom?« No umjesto nje odgovorio je pacijent, smrtno ozbiljnim režanjem povukao je oštru crtu: »Ako ide ona, idem i ja. Koliko je loše?« »Dobio je u glavu. Loše. Odbija otići k Haversu. Kaže da će tamo biti Bella i da je on takav izubijan ne želi uzrujati.« »Jebeni brat baš mora biti junak.« V. pogleda Jane. »Hoćeš li nam

SV

~ 163 ~

pomoći?« Trenutak poslije protrljala je lice. Dovraga sa svime. »Da, hoću.« John je spustio cijev posuđenoga glocka, zureći u metu udaljenu petnaestak metara. Bez riječi zakočio je sigurnosni otponac. »Isuse«, rekao je Blay.

U nevjerici je stisnuo žuti gumb sa svoje lijeve strane te do njega poput dozvanog psa dozuji komad papira formata A4. U sredini je u obliku cvijeta bilo poslagano šest rupa od metaka. Jebote. Do sada je bio loš u svemu što su učili iz borbe, ali sada je konačno bio najbolji u nečemu.

Glavobolju je skroz smetnuo s uma.

Osjetio je tešku ruku na ramenu, a u Wrathovu glasu začuo se ponos. »Bio si dobar sine. Stvarno dobar.« John je ispružio ruku i skinuo metu. »U redu«, rekao je Wrath. »To je to za danas. Dečki, vratite svoje oružje.« »Ej, Qhuinn«, viknuo je Blay. »Jesi vidio?« Qhuinn im je prišao i predao svoj pištolj jednom od slugana. »Vou. Pa ovo je u stilu Dirty Harryja.« John je presavinuo papir i ugurao ga u stražnji džep svojih hlača.

Položivši pištolj na kolica, pokušavao je dokučiti po čemu će ga prepoznati sljedeći put kad bude vježbao. Ah... iako su serijski brojevi bih oguljeni, na cijevi je bila plitka ogrebotina. Bez problema će ga ponovno naći. »Idemo«, rekao je Wrath, naslonivši svoje golemo tijelo na vrata. »Čeka vas bus.« Nakon što je John vratio pištolj i podignuo pogled, iza njega je mrko i prijeteći stajao Lash. Glatkim pokretom tip se nagnuo naprijed spustivši svoj glock s cijevi okrenutom prema Johnovim prsima. Kako bi naglasio poantu, zaustavio je kažiprst na okidaču.

Blay i Qhuinn stanu pored Johna, blokirajući put. To su učinili iznimno opušteno, pa je izgledalo kao da se samo žele družiti, ali njihova poruka bila je jasna. Slegnuvši ramenima, Lash je podignuo ruku s glocka, u prolazu svojim ramenom okrznuvši Blaya. »Pizdun«, Qhuinn je promrmljao.

Trojica prijatelja krenula su prema svlačionici gdje su pokupili svoje knjige i zajedno izašli van. Budući da se John vraćao tunelom u veliku kuću, zastali su pred vratima prijašnjeg Tohrova ureda. Dok su prolazili njihovi kolege, Qhuinn je govorio tihim glasom.

SV

~ 164 ~

»Moramo večeras izaći. Jedva čekam.« Napravio je grimasu i promeškoljio se kao da ima pijeska u gaćama. »Već sam lud za ženkom, ako znate na što mislim?« Blaya je oblilo blago rumenilo. »Ja... da, dobro bi mi došlo malo akcije. Johne?« John je kimnuo ohrabren uspjehom u streljani. »Super.« Blay je podignuo hlače. »Moramo otići do ZeroSuma.« Qhuinn se namrštio. »Zašto ne u Screamer'sa?« »Ne, ja želim u ZeroSum.« »Dobro. Idemo autom.« Qhuinn prebaci pogled. »Johne, zašto ti ne bi busom otišao do Blaya?« Ne bih li se trebao presvući? »Možeš posuditi njegovu odjeću. Za ZeroSum moraš dobro izgledati.« Lash se pojavio niotkuda, kao podmukli udarac. »Johne, idete; u grad? Stari, možda se vidimo tamo.« Onako isklesan s ružnim podsmijehom produžio je dalje, klateći mišićavim ramenima kao da se sprema za meč. Ili je to barem namjeravao. »Lash, čini se da ti baš nedostajemo«, viknuo je Qhuinn. »To je dobro, jer ako nastaviš s ovakvim sranjima, najebat ćeš, stari.«.

Zastavši, Lash je bacio pogled prema njima te se po njemu razliju svjetla sa stropa. »Ej, Qhuinne, pozdravi oca. Ionako sam mu uvijek bio draži od tebe. No, ja sam barem normalan.« Lash se srednjim prstom potapšao pokraj oka i nastavio dalje, Qhuinnovo se lice naočigled zatvorilo i pretvorilo u masku. Blay je položio ruku na stražnju stranu njegova vrata. »Slušaj, daj nam četrdeset minuta da odemo do mene doma, O. K.?

Nakon toga te pokupimo.« Qhuinn nije odgovorio odmah, ali kad konačno jest, glas mu je bio tih. »Da. Nema problema. Ispričajte me na trenutak.« Qhuinn je spustio knjige i krenuo nazad prema svlačionici. Vrata su se zatvorila i John pokaže: Lasheva i Blayeva obitelj su bliske? »Njih dvojica su prvi rođaci. Njihovi očevi su braća.« John se namrštio. Zašto je Lash pokazao svoje oko? »Ne brini se zbog...« John je zgrabio njegovu podlakticu. Reci mi.

Blay je protrljao svoju crvenu kosu kao da pokušava složiti odgovor. »O. K.... znači ovako... Qhuinnov je tata velika faca u glimeri, O. K.?

SV

~ 165 ~

Kao i njegova mama. A glimera ne podržava defekte.« To je rekao kao da je time sve objašnjeno.

Ne shvaćam. Što ne valja s njegovim okom? »Jedno je plave boje. Drugo je zelene. Zbog toga što nisu iste boje, nikada neće biti združen... i, kužiš, cijeli život njegov ga se otac srami. To nije baš zgodna situacija, pa smo zbog toga uvijek kod mene doma. On se mora maknuti od svojih roditelja.« Blay je pogledao prema vratima svlačionice kao da svog prijatelja vidi kroz njih. »Nisu ga izbacili jer su se nadali da će se to riješiti nakon prijelaza. Zato su mu dali nekoga poput Marne. Njezina krv je jako dobra pa su mislili kako bi to moglo pomoći.« Nije. »Ne. U jednom trenutku vjerojatno će ga zamoliti da ode. Već imam spremnu sobu za njega, ali sumnjam da će to iskoristiti. Jako je ponosan. I ne bez razloga.« Johnu je pala napamet grozna pomisao.

Kako je dobio masnicu? Onu na licu nakon prijelaza?

U tom trenutku otvorila su se vrata svlačionice i pojavio se Qhuinn sa širokim osmijehom na licu. »Gospodo, krenimo.« Dok je podizao knjige, opet je bio razmetljiv kao i inače. »Pokrenimo se prije nego što sve dobre budu razgrabljene.« Blay je pljesnuo tipa po ramenu. »Maestro, izvolite krenuti.« Krećući se prema podzemnom parkiralištu, Qhuinn je bio na čelu, Blay na začelju, a John u sredini.

Popevši se po stepenicama Qhuinn je nestao u busu i John potapša Blaya po ramenu.

To mu je učinio otac, zar ne?

Blay je oklijevao. Zatim jednom kimnuo.

SV

~ 166 ~

Osamnaesto poglavlje O.K., ovo je bilo ili strašno kul ili samo strašno.

U podzemnom tunelu Jane se činilo kao da se nalazi u filmu Jerryja Bruckheimera. Ambijent je izgledao kao visokobudžetni hollywoodski set: čelični hodnik slabo osvijetljen ugrađenim neonskim svjetlima protezao se u beskonačnost. Očekivala je kako će svakog trenutka projuriti bosonogi Brace Willis u prljavoj potkošulji sa strojnicom u rukama.

Podignula je pogled prema neonskim pločama u stropu, a zatim prema uglačanom metalnom podu. Mogla se kladiti da su zidovi bili debljine petnaest centimetara. Čovječe, ovi tipovi imali su love. Gomilu love. Više nego što su mogli zaraditi prodajom lijekova bez recepata na crnom tržištu ili dilanjem kokaina, cracka ili trave. Ovakvim novcem raspolagale su vlade te ona nasluti da vampiri nisu bili samo druga vrsta; oni su bili dio druge civilizacije.

Začudila se što je nisu vezali. No opet, pacijent i njegov frend bili su naoružani pištoljima... »Ne.« Pacijent je odmahnuo glavom prema njoj. »Nećeš pobjeći, zato nisi vezana.« Janeina usta širom se otvore. »Nemoj mi čitati misli.« »Sori. Nisam htio, samo se dogodilo.« Pročistila je grlo pokušavajući ne razmišljati o tome koliko dobro izgleda uspravan. Donji dio pidžame bile su karirane zeleno-plave hlače, a gornji dio bila je crna potkošulja, te se kretao polagano s prijetećim samouvjerenjem koje je bilo užasno seksi.

O čemu su ono bili pričali? »Kako znaš da neću pobjeći?« »Nećeš napustiti nekoga kome je potrebna liječnička skrb. To nije u tvojoj prirodi, zar ne?« Pa... sranje. Dobro ju je poznavao. »Tako je, poznajem«, rekao je. »Prestani s time.« Red Sox je pogledao pacijenta preko Jane. »Ponovno možeš čitati misli?« »Njoj? Katkad.« »Hm. A ostalima?« »Ne.« Red Sox namjestio je kapu.

SV

~ 167 ~

»Pa... reci mi ako mi ponovno počneš čitati misli, O. K.? Ipak želim da neke stvari ostanu osobne, me kužiš?« »Nema beda. Iako si katkad ne mogu pomoći.« »Zbog toga ću, kad te vidim, početi razmišljati o bejzbolu.« »Hvala kurcu da nisi Yankee.« »Ne izgovaraj riječ na Y. Vidiš da smo u miješanom društvu.« Osim toga ništa drugo nije rečeno dok su nastavljali tunelom, i Jane se zapitala gubi li razum. U ovom podzemlju, okružena dvojicom golemih vampira, trebala je biti prestravljena. Ali nije. Iz nekoga čudnog razloga, osjećala se sigurnom... kao da će je njezin pacijent zaštititi zbog obećanja koje joj je dao, a da će Red Sox učiniti isto zbog veze s pacijentom.

Kakva je to bila logika, pitala se.

Idemo S! Idemo T! O! C! K! I idemo još H-O-L-M! Što je to. Sjebana u mozak.

Pacijent se nagnuo prema njezinu uhu. »Ne činiš mi se kao tip navijačice. Ali u pravu si, što god te uplaši, nas dvojica bi to ubili.« Pacijent se ponovno uspravio, kao hodajuća banka testosterona u kućnim papučama. Jane ga je potapšala po podlaktici i pozvala ga kažiprstom da se ponovno sagne. Nakon što i jest, šapnula mu je: »Bojim se miševa i paukova. Ali tim pištoljem nećeš morati propucati rupu u zidu ako naletimo na kojeg, u redu? Ljepljive trake i smotane novine jednako su učinkovite. Uostalom, nakon toga nećeš morati zvati majstore.

Samo ti kažem.« Još ga je jednom potapšala po ruci i usmjerila pogled ispred sebe prema tunelu. V. se počeo smijati, prvo kao da mu je čudno, a zatim dublje, te ona osjeti Red Soxov pogled na sebi. S oklijevanjem je susrela njegov pogled, očekujući da će naići na negodovanje. Umjesto toga, naišla je na olakšanje.

Olakšanje i odobravanje u očima čovjeka... mužjaka... Kriste, čega god... dok je promatrao nju i svog prijatelja.

Jane je odvratila pogled, zarumenivši se. Činjenica da tip nije imao ljubomorni ispad oko V.-a nije trebala biti bonus. Nikako.

Nakon devedesetak metara naišli su na plitke stepenice koje su vodile prema vratima zaključnima mehanizmom sa zasunom veličine njezine glave. Pacijent je istupio i unio lozinku, ona već zamisli da će se naći pred nekom scenom kao iz Jamesa Bonda...

Ali, ni približno. To je bio ormar s policama punim rokovnika i boja za printer, i kutija sa spajalicama. Možda s druge strane... Ne. Tamo je bio samo ured. Uobičajeni rukovodstveni ured s kompjutorom, stolom i stolcem

SV

~ 168 ~

koji se okretao.

O. K., ovo baš i nije bilo u stilu Umri muški Jerryja Bruckheimera. Prije u stilu reklame za osiguranje. Ili kreditnog poduzeća. »Ovuda«, rekao je V. Prošli su kroz staklena vrata, a zatim se spustili niz bijeli hodnik do još jednih dvokrilnih vrata od nehrđajućeg čelika. Iza njih nalazila se sportska dvorana dovoljno velika da se u njoj održi profesionalna košarkaška utakmica, hrvački dvoboj i odbojkaška utakmica istodobno. Na uglačanom podu boje meda bile su plave strunjače, a ispod tribina bile su obješene boksačke vreće.

Mnogo love. Jako mnogo love. I kako su to uspjeli sagraditi a da netko s ljudske strane nije primijetio? Očito je vampira bilo mnogo. Kako inače? Bili su potrebni radnici, arhitekti i obrtnici... koji su se mogli uvući među ljude ako su to htjeli.

Genetičaru u njoj zavrtjelo se u glavi od pitanja. Ako su čimpanze i ljudi dijelili devedeset osam posto DNK, koliko smo ih dijelili s vampirima? I gledano evolucijski, u kojem se trenutku ova vrsta odvojila od Homo sapiensa i primata? Da... vou... dala bi sve samo da prouči spiralu njihove DNK. Medicina će propustiti toliko toga ako joj uistinu obrišu pamćenje prije puštanja na slobodu. Pogotovo zbog njihove sposobnosti regeneracije i imunosti na rak.

Kakva prilika.

Na drugom kraju dvorane zastali su ispred još jednih čeličnih vrata na kojima je pisalo Oprema/Trening. Unutra su se nalazile police prepune oružja: arsenal mačeva i nunčaka. Bodeža zaključanih u ormare. Pištolja.

Surikena. »Blagi... Bože.« »Ovo je samo za trening«, rekao je V. nonšalantno. »S čime se onda borite?« Dok su joj se pred očima vrtjele sve moguće scene iz Rata svjetova, osjetila je poznati miris krvi. Zapravo, polupoznati. Miris je imao drugačiju aromu, nešto pikantno. Prisjetila se arome vina koju je osjetila u operacijskoj dvorani kada je bila s pacijentom.

Preko puta širom su se otvorila vrata na kojima je pisalo Fizikalna terapija. U dovratku se pojavila glava prekrasnog plavušana koji ju je iznio iz bolnice. »Hvala Bogu da ste došli.« Njezini su liječnički instinkti proradili čim je ušla u popločanu prostoriju i ugledala par potplata čizama kako vise s ruba bolničkih kolica.

SV

~ 169 ~

Progurala se između muškaraca, odgurnuvši ih kako bi joj napravili dovoljno mjesta da priđe tipu koji je ležao na stolu.

To je bio onaj koji ju je hipnotizirao, onaj sa žutim očima i fantastičnom kosom. I stvarno mu je trebala pomoć. Cijela lijeva strana lica bila mu je udubljena i dva puta veća nego što je trebala biti, a kapak tako natečen da ga je jedva otvarao. Imala je osjećaj da mu je jagodična kost pukla, kao i ona iznad očne duplje.

Položila je ruku na njegovo rame, pogledavši ga u oko koje je mogao otvarati. »U gadnom si stanju.« Slabo se osmjehnuo. »Nemoj mi reći.« »Ali pokrpat ću ja tebe.« »Misliš da možeš?« »Ne«, odmahnula je glavom. »Znam da mogu.« Ona nije bila plastični kirurg, ali uzevši u obzir njihovu sposobnost regeneracije, bila je uvjerena da će moći izliječiti njegove ozljede bez nagrđivanja njegova izgleda. S pretpostavkom da ima sve ono što joj je za to potrebno.

Vrata se ponovno širom otvore i Jane se smrzne. O, Bože, to je bio onaj div s crnom kosom i zatamnjenim naočalama. Bila se pitala je li ga sanjala, ali očito je bio stvaran. Potpuno. I bio je glavni. Držao se kao da posjeduje sve i svakoga u prostoriji i kao da bi ih sve mogao zatući jednim zamahom ruke. Samo je bacio pogled prema njoj kako stoji pokraj tipa i rekao: »Recite mi da se ovo ne događa.« Jane se instinktivno povukla prema V.-u, istog časa osjetivši kako joj je prišao bliže. Iako je nije dotaknuo, znala je da tu. I da je spreman obraniti je. Tip crne kose odmahnuo je glavom u smjeru ozlijeđenog tipa. »Phury... jebote, moramo te odvesti k Haversu.« Phury? Kakvo je to, dovraga, bilo ime? »Ne«, glasio je slabašan odgovor. »Dovraga, zašto?« »Bella je tamo. Ako me vidi ovakvog... poludjet će... već ionako krvari.« »Ah... sranje.« »A ovdje već imamo nekoga«, procijedio je tip. Njegovo jedno oko usmjerilo se prema Jane. »Je l' da?« Crnokosi je očito popizdio nakon što su se svi pogledi usmjerili prema njoj. Uopće nije očekivala da će pitati: »Hoćeš li izliječiti našeg brata?«

SV

~ 170 ~

Izrekao je pitanje s poštovanjem i neprijeteće. Očito je bio uzrujan zbog mogućnosti da njegov brat ne bude izliječen. Pročistila je grlo. »Da, hoću. Ali što imam od opreme? Morat ću ga staviti pod narkozu...« »Ne brini zbog toga«, rekao je Phury.

Dobacila mu je upitan pogled. »Želiš da ti krpam lice bez opće anestezije?« »Da.« Možda je njihov prag boli bio drugačiji... »Jesi li ti poludio?« promrmljao je Red Sox. O. K., ili nemaju.

Ali dosta s pričom. S pretpostavkom da se i ovaj tip s Rocky Balboa facom regenerirao jednako brzo kao i njezin pacijent, trebala je odmah početi s operacijom kako kosti ne bi počele zarastati, zbog čega bi ih morala lomiti ponovno.

Ogledavši se po sobi, ugledala je ormarić sa staklenim vratima pun zaliha, usrdno se nadajući da će uspjeti operirati s onim što nađe. »Pretpostavljam da nitko od vas nema medicinskog iskustva?« Začula je V.-ov glas, odmah do svog uha, blizu kao što je bila odjeća na njoj. »Ja ti mogu asistirati. Išao sam na medicinski tečaj.« Promotrivši ga preko ramena, kroz nju prođe nalet vrućine.

Whitcomb, priberi se. »Dobro. Imate li kakvu lokalnu anesteziju?« »Lidokain.« »Nekakve sedative? Ili možda malo morfija. Ako se pomakne u krivo vrijeme, mogla bih ga oslijepiti.« »Da.« Nakon što je V. krenuo prema redovima ormarića od nehrđajućeg čelika, primijetila je da nije siguran na nogama. Šetnja kroz tunel bila je duga, no iako je izvana izgledao potpuno zaliječen, ipak mu je prije dva dana operirano srce. Zgrabila ga je za ruku i povukla ga nazad. »Ti ćeš sjesti.« Bacila je pogled na Red Soxa. »Nađi mu stolac. Odmah.« Prije nego što je pacijent uspio odgovoriti, ona ga je prekinula odjurivši na drugi kraj prostorije. »Ne zanima me. Trebat ćeš mi za operaciju, a ovo bi moglo potrajati. Bolje ti je, ali nisi tako jak kako misliš da jesi, pa spusti dupe i reci gdje ću naći ono što mi treba.« Uslijedio je trenutak tišine, a zatim je netko prasnuo u smijeh i njezin pacijent je opsovao. Onaj koji je izgledao kao kralj, cerio se.

Red Sox dogurao je stolac V.-u ispod potkoljenica.

SV

~ 171 ~

»Sparkiraj se, frajeru. Po uputama liječnika.« Nakon što je pacijent sjeo, rekla je: »E sada, trebat će mi sljedeće.« Navela je standardni skalpel, hvataljke, pribor za usisavanje, zatim žicu i konac, antiseptičku otopinu, otopinu za ispiranje, komprese i gumene rukavice...

Začudilo ju je kojom su se brzinom snašli, no ipak su njih dvoje bili na istoj valnoj duljini. Njegove upute bile su jezgrovite, predviđao je što bi joj moglo zatrebati i nije trošio riječi uzalud. Bio je savršena medicinska sestra.

Kad su našli kiruršku bušilicu, ispustila je golem uzdah olakšanja. »Pretpostavljam da imate povećalo za glavu?« »Ormarić pokraj kolica za oživljavanje«, rekao je V »Donja ladica. S lijeve strane. Želiš da asistiram?« »Aha.« Pronašla je povećalo. »Imamo rendgen?« »Ne.« »Sranje.« Stavila je ruke na bokove. »Nema veze. Ići ću na slijepo.« Dok je ona stavljala povećalo na glavu, V. je oprao ruke i podlaktice nad umivaonikom u kutu. Nakon što je on završio i ona je oprala ruke, a zatim su oboje navukli rukavice. Ponovno je prišla Phuryju gledajući ga u njegovo otvoreno oko. »Ovo će vjerojatno boljeti čak i s lokalnom anestezijom i s malo morfija.

Vjerojatno ćeš izgubiti svijest i bolje je da se to dogodi prije nego kasnije.« Krenula je po injekciju, osjetivši onaj poznati osjećaj moći koji ju je obuzimao kad je trebalo popraviti uništeno... »Čekaj«, rekao je. »Bez lijekova.« »Molim?« »Samo to učini.« U njegovu otvorenom oku osjećalo se nekakvo užasno iščekivanje koje joj se činilo pogrešnim na više razina. On je želio da ga boli. Suzila je oči.

Zapitala se je li dopustio da mu se ovo dogodi. »Oprosti.« Jane je iglom probušila gumeni poklopac na bočici lidokaina.

Dok je izvlačila ono što joj je trebalo, rekla je: »Nema šanse da ću te operirati bez anestezije. Ako se s time ne slažeš, predlažem ti da nađeš drugog kirurga.« Odložila je staklenu bočicu na čelični pladanj i nadvila se nad njegovo lice s injekcijom u ruci. »Što kažeš? Ja i ovaj umak za nesvjesticu ili... hm, ni jedno ni drugo?« Iz onog žutog pogleda izbijala je ljutnja kao da ga je prevarila ili nešto slično. Ali zatim se oglasio onaj koji je izgledao kao kralj. »Phury, ne budi blesav. Tvoj vid je ovdje u pitanju. Šuti i pusti je da radi

SV

~ 172 ~

svoj posao.« Žuto oko se zatvorilo. »Dobro«, promrmljao je.

Dva sata poslije, V. je zaključio da je u nevolji. Velikoj nevolji. Zureći u crne šavove na Phuryjevu licu, bio je bez riječi od divljenja.

Da. Stvarno je bio u golemoj nevolji.

Doktorica medicine, Jane Whitcomb, bila je izvrsna kirurginja. Bila je umjetnica. Njezine ruke bili su elegantni instrumenti, njezin pogled oštar kao skalpeli kojima se koristila, njezina koncentracija nepokolebljiva i potpuna kao ona u ratnika. Na trenutke je radila sa začuđujućom brzinom, a katkad toliko polagano da se činilo kao da se uopće ne miče: kosti cijele jedne strane Phuryjeva lica bile su slomljene na više mjesta, te ga je Jane krpala korak po korak, vadeći komadiće bijele poput školjaka, bušeći lubanju i provlačeći žicu između komadića, te stavljajući mali vijak u jagodičnu kost.

Dok ga je zatvarala, bila je mrka i V. je znao da nije potpuno zadovoljna sa završnim rezultatom. A kad ju je pitao u čemu je bio problem, rekla mu je kako bi joj bilo draže da je stavila pločicu u Phuryjev obraz, ali budući da nisu imali takvu opremu, mogla se jedino nadati da će kost brzo zarasti.

Od početka do kraja, sve je imala pod kontrolom. Do te mjere da ga je to napaljivalo, što je istodobno bilo apsurdno i besramno.

Ali do sada nikad nije upoznao takvu ženku... ženu. Upravo se pobrinula za njegova brata s takvom vještinom kakvu V. nikad ne bi uspio svladati.

O, Bože... Stvarno je bio u jebenoj nevolji. »Kakav mu je krvi tlak?« upitala ga je. »Ravnomjeran«, odgovorio je.

Phury se onesvijestio prije deset minuta, ali disanje mu nije oslabjelo, kao ni njegov tlak.

Dok je Jane brisala područje oko njegova oka i jagodične kosti, oblažući ga kompresom, Wrath s dovratka pročisti grlo. »Što će biti s njegovim vidom?« »To nećemo znati dok nam on ne kaže«, rekla je Jane. »Ne mogu ustvrditi je li mu oštećen očni živac, šarenica ili rožnica. Ako se išta od toga dogodilo, morat će to riješiti u nekoj ustanovu i to ne samo zbog nedostatka opreme. Ja nisam očni kirurg i uopće se ne želim upuštati u takvu operaciju.« Kralj je pogurnuo naočale malo više na svome ravnom nosu. Kao da je razmišljao o svome slabom vidu, nadajući se da se Phury neće morati suočiti

SV

~ 173 ~

s takvim problemom.

Nakon što je Jane obložila tu stranu Phuryjeva lica kompresom, oko glave mu je omotala zavoj poput turbana, a zatim stavila instrumente kojima se koristila u stroj za sterilizaciju. Da je prestane tako opsesivno promatrati, V. se zaposlio bacanjem iskorištenih šprica, kompresa, igala i cjevčica za usisavanje. Jane je skinula svoje rukavice. »Što se tiče infekcija: koliko im je tvoja vrsta sklona?« »Nije baš.« V. se spustio natrag u svoj stolac. Morao si je priznati da je umoran, iako mu je to užasno išlo na živce. Da ga nije natjerala da sjedi, sada ne bi bio stanju stajati na nogama. »Naš imunitet je jak.« »Bi li mu vaš liječnik dao antibiotike ili profilaktike?« »Ne bi.« Prišla je Phuryju zureći u njega kao da mu pokušava očitati vitalne znakove bez pomoći stetoskopa i tlakomjera. Ispružila je ruku i zagladila onu njegovu ekstravagantnu kosu. Ta gesta i osjećaj vlasništva u njezinim očima mučili su V.-a više nego što je trebalo: naravno da se interesirala za njegova brata. Upravo mu je ponovno spojila facu.

Ali ipak.

Sranje, združeni mužjaci stvarno su bili totalna gnjavaža, nisu li?

Jane se prignula do Phuryjeva uha. »Bio si dobar. Sve će biti u redu. Ti se samo odmaraj i pusti da ta tvoja regeneracija odradi svoje, O. K.?« Nakon što ga je potapšala po ramenu, isključila je lampu iznad kolica. »Bože, što bih voljela proučiti tvoju vrstu.« S Wrathovim riječima iz kuta je došao i nalet hladnoće: »Doktorice, za to nema nikakve šanse. Nećemo izigravati pokusne kuniće za ljudsku rasu.« »Nisam se ni nadala.« Sve ih je obuhvatila pogledom. »Ne želim da ostane bez nadzora, tako da ako ja ne ostanem, netko drugi mora. Ako idem, trebala bih ga obići ponovno za dva sata.« »Mi ćemo ostati ovdje«, rekao je V. »Izgledaš kao da ćeš se srušiti.« »To neću sigurno.« »Samo zato što sjediš.« Pomisao da pred njom izgleda slabo dodala je oštrinu njegovu glasu. »Ženko, ne brini se za mene.« Namrštila se. »O. K., iznijela sam činjenicu, mene nije briga. Radi što god hoćeš.« Jao. Da... jao. »Kako god. Bit ću tamo.« Hitro je ustao.

SV

~ 174 ~

Iz hladnjaka u prostoriji s opremom izvadio je bocu vode, a zatim se izvalio na jednu klupu. Dok je otvarao čep, bio je nejasno svjestan kako su Wrath i Rhage došli i nešto govorili, ali on ih nije pratio. Želja da se Jane brine za njega izluđivala ga je. Osjećaj povrijeđenosti jer ona to nije učinila bio je dodatan udarac njegovu egu.

Zaklopio je oči i pokušao razmišljati logično. Tjednima nije spavao.

Mučila ga je ona noćna mora. Gotovo je umro.

Upoznao je svoju divnu mamicu.

V. je progutao gotovo cijelu bocu vode. Definitivno nije bio dobro i zbog toga je počeo imati osjećaje. Ovo uistinu nije imalo veze s Jane. Tako se situacija složila. Njegov život bio je u jebenom rasulu i to je bio razlog zašto je bio takva pičkica pokraj nje. Bilo je i više nego jasno da s njezine strane nema ničega. Odnosila se prema njemu kao prema pacijentu i medicinskom čudu. A onaj orgazam koji je zamalo doživjela? Bio je sto posto siguran da se to ne bi ni dogodilo da je bila budna: oni prizori s njim bili su samo ženska fantazija o seksu s opasnim čudovištem. To nije bilo zato što ga je željela u stvarnom životu. »Ej.« V. je otvorio oči i iznad sebe ugledao Butcha. »Ej.« Murjak je gurnuo V.-ove noge ustranu, a zatim se smjestio na klupi. »Čovječe, napravila je jeben posao s Phuryjem, zar ne?« »Da.« V. je bacio pogled prema otvorenim vratima sobe za fizikalnu terapiju. »Što se događa tamo?« »Pregledava sve ormariće. Rekla je da želi znati što imamo u inventaru, ali mislim kako joj je to izgovor da se mota oko Phuryja.« »Ne treba cijelo vrijeme paziti na njega«, promrmljao je V. Čim je ta rečenica izletjela iz njega, nije mogao vjerovati da je ljubomoran na svoga ozlijeđenog brata. »Ono što sam mislio...« »Mah. Ne brini. Kužim te.« Nakon što je Butch počeo krckati zglobovima, V. opsuje bez glasa, razmišljajući o tome da ode. Nakon tih zvukova obično bi uslijedio ozbiljan razgovor. »Što je?« Butch je raširio ruke te se Gucci košulja zategne preko njegovih ramena. »Ništa. Samo što... želim da znaš da odobravam.« »Što?« »Nju. Vas dvoje.« Butch ga je na brzinu pogledao, a zatim odmaknuo

SV

~ 175 ~

pogled. »Dobra ste kombinacija.« U tišini koja je uslijedila V. je promatrao profil svoga najboljeg prijatelja, od tamne kose koja je padala preko njegova visokog čela, do slomljenog nosa i jake čeljusti. Po prvi put u mnogo vremena nije žudio za Butchem. Što je trebao smatrati poboljšanjem. Umjesto toga samo se osjećao lošije iz drugih razloga. »Stari, nas dvoje ne postojimo.« »Glupost. Bilo je jasno odmah nakon što si me izliječio. A vaša povezanost jača iz sata u sat.« »Nema tu ničega. Časna riječ.« »O. K., pa... i kakva ti je voda?« »Molim?« »Nil* ti je pretopao u ovo doba godine?« Ignorirajući njegovo podbadanje, V. se koncentrirao na Butcheve usne.

Tihim glasom rekao je: »Ti znaš... da sam se stvarno želio seksati s tobom?« »Znam.« Butch je okrenuo glavu i njihovi se pogledi sretnu. »Sada je to prošlo, nije li?« »Mislim da je. Da.« Butch je kimnuo prema otvorenim vratima sobe za fizikalnu terapiju. »Zbog nje.« »Možda.« V. je pogledao na drugi kraj prostorije s opremom, i uhvatio Jane kako kopa po ormariću. Ona se presavinula u struku i njegovo je tijelo reagiralo, pa je morao pomaknuti kukove kako njegov glavić ne bi bio stisnut poput naranče. Dok je bol gasnula, sjetio se što je osjećao prema svom cimeru. »Moram ti reći, bio sam strašno iznenađen kako si to prihvatio. Iako bi se u nekom trenutku usrao ili nešto.« »Čovjek ne može promijeniti svoje osjećaje.« Butch je zurio u svoje ruke, provjeravajući svoje nokte. Kopču na svome skupom satu. Položaj platinastih karika na svojoj ruci. »Osim toga...« »Što?« Murjak je odmahnuo glavom. »Ništa.« »Reci.« »Neću.« Butch je ustao, protegnuo se i izvinuo svoje golemo tijelo. »Ja idem do Rupe...« ______________________________________

* neprevodiva igra riječi: Denial (eng.) znači poricanje stvarnosti, a The Nile je Nil, rijeka u Egiptu. Te se riječi vrlo slično izgovaraju

SV

~ 176 ~

»Želio si me. Možda ipak malo.« Butch je ispravio kralježnicu i pustio da mu ruke padnu uz tijelo, a glava na svoje mjesto. Namrštio se i lice mu se nabralo. »Ali nisam gej.« V. je razjapio čeljust i pravio se blesav: »Ma, da stvarno? To je baš iznenađenje. Bio sam siguran da je cijela ta priča ja sam dobar katolik i Irac s juga samo maska.« Butch uperi u njega srednji prst. »Što god. I O. K. sam s homoseksualcima. Što se mene tiče, ljudi bi trebali moći jebati koga god žele i na koje god ih načine to uzbuđuje, dok god oni koji sudjeluju u tome imaju više od osamnaest godina i nema ozlijeđenih.

Samo što se meni sviđaju ženke.« »Opusti se. Samo te podjebavam.« »I bolje ti je. Znaš da nisam homofob.« »Znam da nisi.« »Onda, jesi li?« »Homofob?« »Gej ili bi?« Izdahnuvši, V. je poželio da mu je u ustima cigareta, te se instinktivno potapše po džepu, utješen činjenicom da ih ima nekoliko sa sobom. »Gle, V., znam da se ševiš sa ženkama, ali to uvijek uključuje kožu i vosak. Je li drugačije kada si s tipovima?« V. je pogladio bradicu svojom prokletom rukom. Uvijek je osjećao da ne postoji stvar o kojoj Butch i on ne bi mogli pričati. Ali ovo... ovo je bilo teško.

Ponajviše zato što nije želio da se između njih nešto promijeni, a uvijek se bojao da će postati prečudno ako o njegovim seksualnim podvizima budu pričali preotvoreno. Istina je bila da je Butch bio hetero po prirodi, ne samo po ponašanju. A ako je tu i tamo osjetio nešto drugačije prema V.-u? To je bilo odstupanje zbog kojeg mu je vjerojatno bilo neugodno.

V. je među dlanovima kotrljao bocu vode. »Koliko me dugo već želiš pitati to pitanje? O tim gej stvarima?« »Neko vrijeme.« »Bojao si se što ću odgovoriti?« »Nisam, jer mi i ovako i onako to nije važno. Ja ću biti dobar s tobom volio ti mužjake, ženke ili oboje.« V. je pogledao u oči svog prijatelja i shvatio... da ga Butch uistinu neće osuđivati. Između njih je bilo sve u redu, neovisno o bilo čemu.

Uz psovku V. protrlja sredinu svojih prsa, a zatim trepne. Nikada nije plakao, ali osjećao se kao da bi se to u ovom trenutku moglo dogoditi.

SV

~ 177 ~

Butch je kimnuo kao da zna što je na stvari. »Stari, kao što rekoh, stvarno nije važno. Ti i ja? Sve isto, koga god jebao. Iako... ako se pališ na ovce, to je malo prežestoko. Ne znam bih li to mogao podnijeti.« V. se morao nasmiješiti. »Ne palim se na domaće životinje.« »Ne podnosiš slamu u hlačama?« »Ili vunu među zubima.« »Ah.« Butch je ponovno pogledao preko ramena. »I, koji je onda tvoj odgovor?« »Što ti misliš?« »Mislim da si bio i s mužjacima.« »Da. Jesam.« »Ali, pretpostavljam...« Butch je mahnuo prstom. »Pretpo- stavljam da ti se ne sviđaju ništa više od ženki kojima dominiraš. Oba spola su ti nevažna u pogledu nečega dugoročnog jer ti zapravo ni do koga nije bilo stalo. Osim do mene. I... tvoje kirurginje.« V. je spustio pogled ne podnoseći što je tako proziran, ali to ga ni najmanje nije čudilo. Kod njega i Butcha to je bilo tako. Tajne nisu postojale.

Pa nastavljajući u tome tonu... »Murjačc, možda bih trebao nešto priznati.« »Što?« »Jednom sam silovao mužjaka.« Nastupila je zaglušujuća tišina.

Nakon nekog vremena Butch je potonuo nazad na klupu. »Zar jesi?« »U ratničkom kampu, nakon pobjede u sparingu izjebao bi svog protivnika ispred ostalih vojnika. A ja sam pobijedio u prvoj borbi nakon svog prijelaza. Taj mužjak... moglo bi se reći da je na neki način pristao.

Mislim, pokorio se, ali to nije bilo u redu. Ja... da, ja mu nisam to želio učiniti, ali nisam se zaustavio.« V. je izvadio cigaretu iz džepa, zureći u bijeli tanki zamotuljak. »To je bilo netom prije nego što sam napustio kamp.

Netom prije... dogodile su mi se neke druge stvari.« »To ti je bio prvi put?« V. je izvadio upaljač, ali nije ga upalio. »Jeben početak, ha.« »Kriste...« »Uglavnom, nakon što sam već neko vrijeme bio vani u svijetu, eksperimentirao sam s gomilom sranja. Bio sam stvarno ljut i... da, skroz

SV

~ 178 ~

napižđen.« Pogledao je Butcha. »Malo toga nisam probao, murjače. I većina je bila poprilično žestoka, ako kužiš na što mislim. Uvijek je bilo s pristankom, ali bilo je, još uvijek jest na granici.« V. se napeto nasmiješio. »I lako se zaboravlja.« Butch je neko vrijeme bio tih. Zatim je rekao: »Mislim da mi se zato Jane sviđa.« »Ha?« »Kad je gledaš. Uistinu je vidiš, a kad se to posljednji put dogodilo?« V. se uspravio i duboko se zagledao u Butcheve oči. »Vidio sam tebe. Iako je to bilo krivo. Tebe sam vidio.« Sranje, zvučao je tužno. Tužno i... osamljeno. Zbog toga poželio promijeniti temu. Butch je pljesnuo V.-a po bedru i ustao kao da točno zna o čemu V. razmišlja. »Čuj, ne želim da se osjećaš loše. To je zbog moga životinjskog magnetizma. Neodoljiv sam.« »Pametnjakoviću!« V.-ov osmijeh bio je kratak. »Stari, nemoj da se tvoja romantična strana ponada u vezi sa mnom i Jane. Ona je čovjek.« Butchu se objesila čeljust i on odmahne glavom u nevjerici. »Ma ne, stvarno? To stvarno nisam očekivao! Ja sam mislio da je ovca.« V. je prema Butchu usmjerio jebi se pogled. »Ne sviđam joj se na taj način. Nikako.« »Jesi li siguran u to?« »Aha.« »Hm. Pa, da sam ja na tvome mjestu, prije nego je pustim ispitao bih tu teoriju.« Butch je provukao rukom kroz svoju kosu. »Čuješ, ja.... sranje.« »Što?« »Drago mi je da si mi rekao. O tim stvarima u vezi sa seksom.« »Ništa od toga nije neka novost.« »Istina. Ali pretpostavljam da si mi rekao jer mi vjeruješ.« »Vjerujem. A sada odvuci dupe nazad u Rupu. Marissa će vjerojatno uskoro doći doma.« »Da.« Butch je krenuo prema vratima, no zatim se zaustavio i pogledao preko ramena. »V.?« Vishous je podignuo pogled. »Da?« »Mislim da bih ti trebao reći, nakon ovih dubokoumnih razgovora...« Butch ozbiljno odmahne glavom. »Svejedno ne hodamo.« Obojica prasnuše u smijeh, a murjak se cerekao i nakon što je nestao u

SV

~ 179 ~

www.balkandownload.org dvorani. »Što je tako smiješno?« upitala je Jane.

V. se pripremio prije nego što ju je pogledao, nadajući se da ne zna koliko mu je teško praviti se kako je sve u redu. »Moj frend se samo ponaša kao budala. Time se bavi u životu.« »Svima nam treba neka svrha.« »Istina.« Sjela je na klupu nasuprot njemu, a on ju je proždirao očima kao da je bio godinama u tami, a ona je bila svjetlo. »Hoćeš li se trebati ponovno hraniti?« upitala je. »Sumnjam. Zašto?« »Boja ti nije kako treba.« Pa ono, kad me ovako stišće u grudima, nije ni čudo. »Dobro mi je.« Uslijedila je duga tišina. Zatim je rekla: »Bila sam zabrinuta dok smo radili.« Zbog iscrpljenosti u njezinu glasu uspio je zanemariti privlačnost koju je osjećao prema njoj, primijetivši da su joj ramena spuštena, da su joj oko očiju tamni kolutovi, i da su joj spuštene vjeđe. Očito je bila potpuno iscrpljena.

Moraš je pustiti, pomislio je. Uskoro. »Zašto si bila zabrinuta?« upitao je. »To je vrlo nezgodno područje za operaciju u terenskim uvjetima. Što je ovdje bio slučaj.« Protrljala je lice. »Inače, bio si sjajan.« Poskočile su mu obrve. »Hvala.« Zastenjavši, podvukla je stopalo ispod guze, kao što je učinila i na stolcu u spavaćoj sobi. »Brine me njegov vid.« Čovječe, poželio joj je izmasirati leđa. »Da, ne treba mu još jedna slabost.« »Zar je već ima?« »Nožna proteza...« »V.? Trebam popričati s tobom sekundu.« V. naglo okrene glavu prema vratima koja su vodila u dvoranu: Rhage se vratio i još uvijek je bio odjeven za borbu. | »Ej, Hollywoode. Što ima?« Jane je spustila nogu na pod. »Ja mogu otići u drugu...« ~ 180 ~

»Ostani«, rekao je V. Ničega se ionako neće sjećati, pa nije bilo važno što čuje. Uostalom... jedan dio njega... onaj glupi zbog; kojeg bi se najradije lupao bocom po glavi... želio je iskoristiti svaki trenutak koji još ima s njom. Nakon što se ona ponovno opustila na svome mjestu, V. kimne svom bratu. »Pričaj.« Rhage je bacio pogled prvo na njega, a zatim na Jane, a bio je prepronicav za V.-ov ukus. Zatim tip slegne ramenima. »Večeras sam našao onesposobljenog degrada.« »Kako onesposobljenog?« »Izrezane utrobe.« »Od njihove strane?« Rhage je bacio pogled prema vratima sobe za fizikalnu terapiju. »Ne.« V. pogleda u tom smjeru namrštivši se. »Phury? Ma daj, on nikad ne bi izveo neko Clive Barker sranje. Očito je borba bila žestoka.« »V., ovdje se radilo o rasporenoj utrobi. O kirurškim rezovima. Teško da je ta stvar progutala Phuryjeve ključeve od auta, a on ih je samo želio nazad.

Mislim da je to učinio bez ikakva povoda.« Pa... to nije bilo dobro. Unutar Bratstva Phury je bio džentlmen, onaj koji se borio časno i koji se ponašao kao izviđač. Držao se raznih standarda, a čast u borbenoj areni bio je jedan od njih čak i ako njegovi neprijatelji nisu to zaslužili. »Ne mogu vjerovati«, promrmljao je V. »Mislim... sranje.« Rhage je iz džepa izvadio lizalicu, skinuo omot s nje i ugurao je u usta. »Stvarno me zaboli ako želi izreckati te jebače kao porezne izvatke. Ono što me muči jest razlog koji potiče takvo ponašanje. Ako se tako bori, onda je u pitanju neka užasna frustracija. Osim toga, ako mu je večeras netko razbio glavu zato što je bio prezaposlen igrajući se Ralja 2, tada je to i sigurnosni problem.« »Jesi li rekao Wrathu?« »Još nisam. Prvo ću pričati sa Z.-om. Ako večeras sve prođe dobro s Bellom kod Haversa.« »Ah... pa to je onda Phuryjev zašto, zar nije? Ako se išta dogodi ženki ili mladome u njezinoj utrobi, s obojicom ćemo imati probleme o kakvima smo samo čitali.« V. opsuje u sebi, odjednom se prisjetivši svih trudnoća koje ga čekaju u budućnosti. Jebote. To sranje s Primužjakom će ga ubiti.

SV

~ 181 ~

Rhage je zagrizao lizalicu, a zvuk lomljenja prigušio je njegov savršeni obraz. »Phury mora prestati s tom opsjednutosti njome.« V. spusti pogled prema podu. »Da može, bez sumnje i bi.« »Slušaj, idem pronaći Z.-a.« Rhage izvadi bijeli štapić iz usta, i omota ga ljubičastom folijom. »Vas dvoje trebate nešto?« V. pogleda Jane. Njezine oči bile su na Rhageu, promatrajući ga na način na koji bi to činio liječnik, mjereći kompoziciju njegova tijela, u glavi računajući njegovu unutarnju matematiku. Barem se V. nadao da je to bilo na stvari. Hollywood je bio zgodan gad.

Dok su V.-ovi očnjaci prijeteći pulsirali, pitao se hoće li ikada ponovno uspostaviti svoj mir. Činilo se kao da je ljubomoran na sve živo u hlačama u Janeinoj blizini. »Ne, sve je u redu«, rekao je svom bratu. »Hvala, stari.« Nakon što je Rhage otišao i zatvorio vrata, Jane se promeškolji na klupi i ispruži noge. U blesavom naletu zadovoljstva, shvatio je da sjede u istom položaju. »Što je degrad?« upitala je.

Gledajući u nju,, govorio si je kako je jadan. »Nemrtvi ubojica koji pokušava izloviti moju vrstu do izumiranja.« »Nemrtvi?« Podignula je čelo kao da njezin mozak želi odbaciti ono što je upravo čula. Kao da se radi o proizvodu koji nije prošao kontrolu kvalitete. »Kako nemrtvii« »Duga priča.« »Imamo vremena.« »Toliko nemamo.« Toliko stvarno nemamo. »To je pucalo u tebe?« »Aha.« »I napalo Phuryja?« »Aha.« Uslijedila je duga tišina. »Tada mi je drago što je izrezao jednoga od njih.« V.-ove obrve poskoče do granice njegove kose. »Je li?« »Genetičar u meni prezire izumiranje. Genocid je... nešto potpuno neoprostivo.« Ustala je i prišla vratima da pogleda Phuryja. »Ubijate li ih?

Degrade... ?« »Tome i služimo. Moja braća i ja uzgajani smo za borbu.«

SV

~ 182 ~

»Uzgajani?« Njezine tamnozelene oči okrenule su se prema njemu. »Kako to misliš?« »Genetičar u tebi to točno zna.« Dok mu se riječ Primužjak odbijala unutar lubanje kao zalutali metak, pročistio je grlo. Sranje, stvarno mu se nije žurilo pričati ženi s kojom je uistinu želio biti o svojoj sudbini rasplodnog bika Odabranica. A ona je odlazila. U sumrak. »A ovo je ustanova u kojoj trenirate još ovakvih kao što ste vi?« »Pa, vojnike koji će nam pomagati. Moja braća i ja smo malo drugačiji.« »Kako?« »Kao što rekoh, mi smo uzgajani za veću snagu, izdržljivost i regeneraciju.« »Tko vas je uzgajao?« »Još jedna duga priča.« »Iskušaj me.« Nakon što nije odgovorio, pokušala je još jednom: »Ajde.

Bolje da pričamo, a tvoja vrsta stvarno me zanima.« Ne on. Njegova vrsta.

V. je progutao psovku. Čovječe, da je još veća pičkica, lakirao bi nokte.

Uistinu je želio zapaliti cigaretu koju je držao u ruci, ali to nije namjeravao učiniti u njezinoj blizini. »Uobičajena stvar. Najsnažniji mužjaci združivani su s najmudrijim ženkama. Zbog toga su nastali tipovi poput mene, koji služe za zaštitu rase.« »A ženke koje bi se rodile nakon tih združivanja?« »One su bile temelj duhovnog života vrste.« »Bile? Znači da se takva vrsta selektivnog razmnožavanja više ne održava?« »Zapravo... ponovno počinje.« K vragu, stvarno mu je trebala cigareta. »Ispričavam se.« »Kuda ideš?« »Zapaliti u dvoranu.« Stavio je cigaretu među usne i ustao, a zatim izašao kroz vrata prostorije za opremu. Naslonivši se na betonski zid dvorane, položio je bocu vode do nogu i upalio upaljač. Pomislivši na svoju majku izdahnuo je jebote u oblaku dima. »Metak je bio neobičan.« V. naglo okrene glavu. Jane je stajala u dovratku, ruku prekriženih na prsima, plave kose zamršene kao da je provukla rukom kroz nju. »Molim?« »Metak koji te pogodio. Koriste li se oni drugačijim oružjem?« Ovog puta dim je ispuhnuo u drugom smjeru, suprotnom njezina.

SV

~ 183 ~

»Kako neobičan?« »Meci su obično stožastog oblika, a njihovi su vrhovi ili ušiljeni, ako se radi o pušci, ili tuplji, ako se radi o pištolju. Ovi su bili okrugli.« V. ponovno povuče dim. »To si vidjela na rendgenu?« »Da, i koliko sam mogla vidjeti, izgledalo je kao normalno olovo. Rubovi metka bili su nejednaki, ali to je vjerojatno nastalo zbog odbijanja unutar tvoga prsnog koša.« »Pa... sam Bog zna kakvim se novim tehnologijama bave degradi. I oni imaju igračke, kao i mi.« Spustio je pogled na vrh svoje cigarete. »Kad već pričamo o tome, trebao bih ti zahvaliti.« »Zbog čega?« »Zbog toga što si me spasila.« »Nema na čemu.« Blago se nasmiješila. »Bila sam tako iznenađena tvojim srcem.« »Jesi?« »Nikada nisam vidjela nešto slično.« Kimnula je prema sobi za fizikalnu terapiju: »Želim ostati s vama dok tvoj brat ne ozdravi, O. K.? Imam loš osjećaj u vezi s njim. Ne znam točno zbog čega.., Izgleda dobro, ali moji instinkti zvone na uzbunu, a kad se to dogodi, uvijek mi je žao ako ih ne poslušam. Uostalom, ionako se u stvarni život moram vratiti tek u ponedjeljak.« V. se zamrznuo prinijevši cigaretu usnama. »Što je?« upitala je. »Postoji li neki problem u vezi s time?« »Ah... ne. Nema problema. Nikakvih.« Ostat će. Još malo duže.

V. se nasmiješio sam za sebe.

Znači ovakav je bio osjećaj dobiti lutriji.

SV

~ 184 ~

Devetnaesto poglavlje U redu ispred ZeroSuma zajedno s Blayem i Qhuinnom John nije bio niti sretan niti mu je bilo ugodno. Čekali su za ulazak u klub oko sat i pol, a jedina dobra stvar u cijeloj priči bilo je to što noć nije bila prehladna pa im se jaja nisu smrznula. »Stvarno ne postajem ništa mlađi dok čekam ovdje.« Qhuinn je zatoptao nogama. »A nisam se bezveze sredio da pridržavam zid kluba.« John je morao priznati da je tip izgledao super večeras: crna majica s dubljim izrezom, crne traperice, crne čizme, crna kožna jakna. Onako crnokos s različitim očima privlačio je pozornost ljudskih ženki. Recimo, upravo sada je pokraj njih prošetala jedna crvenokosa cura s dvije brinete, i pazi čuda, sve tri okrenule su se za Qhuinnom. Na svoj prepoznatljiv i besraman način odvratio im je pogled. Blay je opsovao. »Moj frend bit će mi prijetnja, zar ne?« »Nego što da hoću.« Qhuinn je podignuo hlače. »Umirem od gladi.« Blay je odmahnuo glavom i promotrio ulicu. Učinio je ovo već nekoliko puta, a cijelo to vrijeme držao je svoju desnu ruku u džepu jakne. John je znao što je držao u dlanu: devetmilimetarski pištolj. Blay je bio naoružan.

Rekao je kako je taj pištolj dobio od svog rođaka i da je to tajna. I morala je biti. Jedno od pravila programa bilo je da vani nisu smjeli nositi oružje. To je bilo dobro pravilo, stvoreno prema teoriji da je malo znanja opasno, a vježbenici se ne bi smjeli praviti kao da imaju pojma o borbi.

Unatoč tomu Blay je zaključio da u grad ne ide bez oružja, a John se pravio kako nema pojma što mu je u džepu.

Uostalom, jedan dio njega smatrao je da to nije loša ideja ako negdje nalete na Lasha. »Ej, cure«, rekao je Qhuinn. »Kuda ćete?« John je bacio pogled. Dvije plavuše stajale su ispred Qhuinna, promatrajući ga kao da je štand sa slatkišima ispred kino dvorane, a one se ne mogu odlučiti je li bolje početi s čokoladicama ili s gumenim bombonima.

Desna, kojoj je kosa dopirala do guzice i koja je na sebi imala suknjicu veličine papirnatog ubrusa, nasmiješi se. Njezini zubi sjajili su poput bisera koliko su bili bijeli. »Krenule smo prema Screamer'su, ali... ako ćete vi biti ovdje, možda promijenimo planove.« »Svima nam olakšajte i pridružite nam se u redu.« Naklonio se, mahnuvši rukom pred sobom.

Plavuša je pogledala svoju prijateljicu, a zatim poput Betty Boop

SV

~ 185 ~

zamahnula bokovima i kosom. Taj pokret bio je fino uvježban. »Stvarno volim džentlmene.« »Takav sam u duši.« Qhuinn je ispružio ruku, Betty ju je prihvatila, i on je povuče u red. Nekoliko se tipova namrštilo, ali bio je dovoljan jedan pogled na Qhuinna da prestanu s tim sranjima, što je uostalom bilo i razumljivo. Qhuinn je od njih bio viši i širi, kao da je on kamion, a oni su kabrioleti. »Ovo su Blay i John.« Djevojke zabljesnu Blaya osmijesima i njegovo lice poprimi boju njegove kose, nakon čega su njih dvije bacile letimičan pogled prema Johnu. Njega su počastile brzim pokretom glavom, ponovno usmjerivši svoju pozornost na njegove prijatelje.

Zaguravši ruke u vjetrovku koju je posudio, maknuo se kako bi se Blayeva prijateljica mogla ugurati pokraj njega. »Johne? Je li sve u redu?« upitao je Blay.

John je kimnuo i pogledao prijatelja, hitro pokazavši: Samo sam odlutao. »O, dragi Bože«, rekla je Betty.

John je brzo zagurao ruke u svoje džepove. Sranje, sigurno je primijetila da se koristio znakovnim jezikom te će ovo sada krenuti u jednom od dva smjera: ili će misliti da je sladak. Ili će ga žaliti. »Ajme, kako ti je sat super!« »Hvala, dušo«, rekao je Qhuinn. »Baš sam ga nabavio. Iz Urban Outjitersa je.« Ah, naravno. Ona uopće nije ni primijetila Johna.

Dvadeset minuta kasnije konačno su uspjeli doći do vrata i bilo je pravo čudo što je i John uspio ući. Izbacivači na ulazu provjerili su njegovu osobnu na sve moguće načine, i upravo su namjeravali odmahnuti glavom kad se pojavio treći koji ih je, bacivši samo jedan pogled prema Blayu i Qhuinnu, sve zajedno pustio unutra.

Sekundu nakon što je ušao, John zaključi da nije to za njega. Posvuda su bili ljudi koji su bili odjeveni kao na plaži. I je li se onaj par tamo... sranje, je li njegova ruka ispod njezine suknje?

Ne, to je bila ruka tipa iza nje. Tipa s kojim se nije ljubila.

Svuda oko njega nabijala je techno glazba, glasno odjekujući zrakom zagušenim mirisom znoja, parfema i nečega mošusnog za što je pretpostavio da je seks. Laseri su sjekli mrak, očito ciljajući točno u njegove oči, jer gdje god bi on pogledao, oni bi ga zaslijepili.

Poželio je da ima sunčane naočale i čepiće za uši.

SV

~ 186 ~

Bacio je pogled nazad prema paru-trojcu. Nije bio siguran, ali činilo mu se da su ženine ruke bile obojici u hlačama.

Možda ne bi bio loš ni povez za oči, pomislio je.

S Qhuinnom na čelu, njih petero prošlo je pokraj prostora ograđenog konopom, koji su čuvali izbacivači veličine automobila. S druge strane barikade od gorila, odvojena od gužve zidom tekuće vode, u kožnim je separeima sjedila fina ekipa koja se odijevala u dizajnersku odjeću i pila pića čija imena John vjerojatno uopće nije znao ni izgovoriti.

Qhuinn je krenuo prema stražnjem dijelu kluba kao navođena raketa, izabravši mjesto uza zid s kojeg se lako dolazilo do šanka te se dobro vidjela situacija na plesnom podiju. Uzeo je narudžbe od djevojaka i Blaya, ali John je samo odmahnuo glavom. Ovo nije bila dobra okolina za ikakvo opuštanje.

Sve ga je to podsjećalo na vrijeme prije nego što je došao živjeti s Bratstvom. Dok je bio sam na svijetu bio je naviknut na osjećaj da je najmanji, a to je ovdje bilo i više nego istinito. Svi su bili viši od njega, pa čak i žene. To je probudilo sve njegove instinkte. Ako nisi imao fizičkih sredstava kojima si se mogao zaštititi, tada si se morao osloniti na svoja dobra osjetila: dvije noge i bježanje glavom bez obzira bila je strategija koja ga je uvijek spašavala.

Gotovo uvijek, osim ono jednom. »Bože... tako si čvrst.« U Qhuinnovoj odsutnosti, cure su se posvetile Blayu, pogotovo Betty koja ga je očito zamijenila za grebalicu.

Blay očito nije bio u igri, budući da nije ništa odgovorio na to. Ali zasigurno ih nije odbijao, dopustivši da Bettyne ruke idu kuda god ona to želi.

Qhuinn se došetao sa šanka uza zvuk fanfara. Kriste, stvarno je bio u elementu s po dva piva u svakoj ruci, očiju uperenih u djevojke. Kretao se kao da se već seksa, mičući bokovima u ritmu koraka, klizeći ramenima kao tip kojem su svi dijelovi radili i bili spremni za upotrebu. Čovječe, cure su stvarno gutale ta sranja pa su ga promatrale blistavih očiju dok je prolazio kroz gomilu. »Cure, mislim da sam zaslužio malu pohvalu za svoj trud.« Jedno pivo dao je Blayu, od drugoga je otpio, a posljednja dva zadržao je iznad glave. »Dajte mi malu pusu.« Betty nije oklijevala, pa je stavila ruke na njegova prsa, istegnuvši se.

Qhuinn je malo nagnuo glavu, ali osim toga nije joj mnogo pomogao. Zbog čega se ona samo još više trudila. Nakon što su im se usne spojile, Qhuinnove su se podignule u osmijeh... te on ispruži raku prema dragoj djevojci i privuče je sebi. Činilo se da to Betty uopće ne smeta pa je i sama

SV

~ 187 ~

pomogla prijateljici da se priključi. »Idemo u toalet«, prošaptala je dovoljno glasno da je svi čuju.

Qhuinn se nagnuo preko Betty utisnuvši njezinoj prijateljici francuski poljubac. »Blay? Hoćeš li nam se pridružiti?« Blay je nagnuo svoje pivo i teško progutao. »Ne, ostat ću čilati ovdje.« Njegove su ga oči izdale nakon što je na trenutak bacio pogled na Johna. Što je Johna naljutilo.

Ne trebam bejbisitera. »Stari, znam.« Djevojke su se, onako obješene o Qhuinnova ramena poput para zavjesa, namrštile kao da im John uništava zabavu. A nakon što se Qhuinn odmaknuo malo od njih, izgledale su bijesno. John je uperio u svog prijatelja oštar pogled.

Nemoj da ti padne napamet odjebati ih. Nikada više neću pričati s tobom.

Betty naglo zamahne glavom i njezina se plava kosa razlije po Qhuinnovoj podlaktici. »Što nije u redu?« John je pokazao: Reci joj da je sve u redu i odi ševiti. Qhuinn, jebeno sam ozbiljan.

Qhuinn mu je odgovorio: Ne sviđa mi se ostaviti te. »Nešto nije u redu?« Betty je cvrkutala.

Ako ne odete, ja idem. Otići ću iz kluba, Qhuinne, za ozbiljno.

Qhuinnove oči na trenutak se zaklope. A prije nego što je Betty ponovno uspjela pitati što nije u redu, rekao je: »Idemo cure. Vratit ćemo se odmah.« Nakon što se Qhuinn okrenuo, a s njime i djevojke, John je pokazao, Blay, otiđi ševiti. Ja ću čekati ovdje. Kad njegov prijatelj nije odgovorio, pokazao je: Blay? Pokreni guzicu!

Oklijevao je na trenutak. »Ne mogu.« Zašto? »Zato što... ah, zato što sam obećao da te neću ostaviti.« John se smrznuo.

Obećao kome?

Blaylockovi obrazi zacrvenjeli su se kao svjetla na semaforu.

SV

~ 188 ~

»Zsadistu. Odmah me nakon prijelaza poslije predavanja pozvao sa strane i rekao mi da ako ikada izađemo s tobom... znaš.« Johnu je počelo brujati u glavi od ljutnje koja mu je navirala u nju. »Johne, samo do prijelaza.« John je samo mahao glavom, zato što je to jedino mogao kad nije imao glas, a želio je vrištati. Odjednom mu je ponovno počelo nabijati iza očiju.

Ajde, ovako, pokazao je. Ako se brineš za mene, daj mi svoj pištolj.

U tom trenutku pokraj njih je prošla prezgodna brineta u korzetu i hlačama koje su bile toliko uske da će ih valjda morati oguliti sa sebe pomoću špahtle. Blayeve su je oči pratile i zrak oko njega se promijeni, a iz njegova tijela počne izbijati vrućina.

Blay, što mi se ovdje može dogoditi? Čak i ako dođe Lash... »Njemu je zabranjen ulaz u klub. Zato sam i želio doći ovdje.« Kako... daj da pogodim... Zsadist. Zar ti je rekao da možemo dolaziti samo ovdje? »Možda.« Daj mi pištolj. Kreni.

Brineta se smjestila za šank i pogledala preko ramena. Ravno u Blaya.

Ne ostavljaš me. Obojica smo u klubu. I stvarno mi već ideš na kurac.

Uslijedila je pauza. Zatim je pištolj prešao iz jednih u druge ruke, a Blay je eksirao pivo kao da je užasno nervozan.

Sretno, pokazao je John. »Jebote, nemam pojma što uopće radim. Nisam ni siguran da to želim.« Želiš to. I skužit ćeš. A sada otiđi prije nego nade nekoga drugog.

Nakon što je konačno ostao sam, oslonio se na zid i prekrižio svoje sitne gležnjeve. Promatrajući gomilu, bio je ljubomoran.

Ne mnogo kasnije, protresao ga je šok prepoznavanja, kao da je netko zazvao njegovo ime. Pogledao je oko sebe, pitajući se jesu li ga zvali Qhuinn ili Blay. Ne. Qhuinn i plavuše nisu bili na vidiku, a Blay se oprezno naginjao prema brineti za šankom.

Ali bio je siguran da ga je netko zvao.

John se ozbiljno posvetio traženju, koncentrirajući se na gomilu koja je bila ispred njega. Svuda su bili ljudi, no opet, nitko poznat nije bio u blizini, i mislio je da je poludio kad je ugledao stranca kojega je dobro poznavao. Ženka je stajala u sjenama na kraju šanka, jedva osvijetljena ružičastim i plavim sjajem koji su bacale osvijetljene boce alkohola. Visoka i građena poput muškarca, imala je ultrakratko ošišanu tamnu kosu i izraz lica koji je jasno i glasno davao do znanja da je zajebancija s njom bila na osobni rizik. Njezine oči bile su ubojito inteligentne, ozbiljne kao u ratnika

SV

~ 189 ~

i... usmjerene prema njemu.

Njegovo je tijelo isti čas poludjelo, kao da mu je netko istodobno trljao kožu i lupao ga daskom po guzici: odmah je ostao bez daha, zacrvenio se i uhvatila ga je vrtoglavica, ali barem je zaboravio na glavobolju.

Isuse Kriste, dolazila je ovamo.

Hodala je samouvjereno i moćno, kao da se prikrada lovini, pa su joj se i muškarci koji su težili više od nje sklanjali s puta poput miševa. Dok je prilazila, John je prtljao sa svojom vjetrovkom, pokušavajući izgledati muževnije. Što je bilo stvarno šaljivo. Glas joj je bio dubok. »Ja sam šefica osiguranja ovog kluba i morat ću te zamoliti da kreneš sa mnom.« Uzela ga je za ruku ne čekajući na njegov odgovor te ga odvukla u tamni hodnik. Prije nego što je shvatio što se uopće događa, ugurala ga je u nešto što je očito bila soba za ispitivanje, a zatim pribila o zid kao da je slika.

Dahnuo je nakon što mu je podlakticom stisnula dušnik i počela ga pretraživati. Brzo i nametljivo rukom je prelazila preko njegovih prsa pa niže prema njegovim bokovima.

John je zaklopio oči i zadrhtao. Sranje, ovo ga je napaljivalo. Kad bi mogao imati erekciju, bio je siguran da bi mu sada bio krut kao kamen. A zatim se sjetio da je u stražnjem džepu posuđenih hlača bio Blayev neoznačeni pištolj.

Sranje.

U spremištu za opremu, Jane je sjedila na klupi s koje je mogla vidjeti tipa kojeg je operirala. Čekala je da V. popuši cigaretu, a blag dašak njegova egzotičnog duhana škakljao ju je u nosu.

Bože, onaj san. Način na koji se njegova ruka kretala među njezinim...

Osjetila je škakljanje pa je prekrižila noge i stisnula ih. »Jane?« Pročistila je grlo. »Da?« Njegov glas dolebdio je kroz otvorena vrata, dubok, senzualan i bestjelesan. »O čemu razmišljaš, Jane?« Da, sigurno će mu reći o čemu je maštala... Čekaj čas. »Već znaš, zar ne?« Bio je tih i ona se namršti. »Je li to bio san? Ili si ti...« Nije bilo odgovora.

Nagnula se naprijed da vidi kroz dovratak. Izdisao je dim i gurao čik u

SV

~ 190 ~

bocu vode. »Što si mi učinio?« zahtijevala je.

Bocu je čvrsto zatvorio čepom zbog čega su mu se zategnuli mišići podlaktice. »Ništa što ti nisi željela.« Iako je nije gledao, uperila je prst u njega poput pištolja. »Već sam ti rekla. Ne ulazi mi u glavu.« Njegove oči prebacile su se na nju. O... Bože... bile su bijele poput zvijezda, a iz njih je isijavala vrućina kao od sunca. Čim su se susrele s njezinima, njezino središte rascvalo se za njega poput usta spremnih da ih se nahrani. »Ne«, rekla je, iako joj nije bilo jasno zašto se uopće trudi. Njezino tijelo govorilo je samo za sebe, a on je to jako dobro znao.

V.-ove usne razvukle su se u usiljeni osmijeh i on duboko udahne. »Sada mi se jako sviđa tvoj miris. Zbog njega bih ti radio mnogo više od onoga što si zamišljala.« Dobro, očito je uz frajere volio i žene.

Ali odjednom mu je nestao taj izraz lica. »Ali ne brini. Neću to učiniti.« »Zašto ne?« Izvalivši pitanje, Jane opsuje. Nakon što si rekla tipu da ga ne želiš, a on je rekao kako se neće seksati s tobom, reakcija koja je uslijedila nije trebala zvučati kao protest. V. se nagnuo kroz vrata i bacio bocu u kantu za smeće na drugom kraju prostorije. Boca je s nepogrešivom točnošću završila u kanti, kao da osjeća olakšanje što je opet doma nakon poslovnog puta. »Ne bi ti se baš svidjelo sa mnom. Nikako.« Bio je strašno u krivu. Šuti! »Zašto?« Sranje! Bože dragi, što je ona to govorila? »U stvarnoj situaciji sa mnom ti se ne bi svidjelo. Ali drago mi je što se ono dogodilo dok si spavala. Jane, bila si savršena.« Poželjela je da prestane izgovarati njezino ime. Svaki put kad bi se otkotrljalo s njegovih usana, osjećala se kao da je vuče kroz more koje nije razumjela i uvlači u mrežu u kojoj se jedino mogla koprcati dok se ne ozlijedi. »Zašto mi se ne bi svidjelo?« Prsa su mu se ponovno proširila i ona je znala da udiše njezino uzbuđenje. »Zato što volim kontrolu, Jane. Razumiješ li što ti govorim?«

SV

~ 191 ~

»Ne, ne razumijem.« Okrenuo se prema njoj i ispunio dovratak, i njezine oči, kao prave izdajice padnu na njegove bokove. Jebote, bio mu je dignut. Uzbuđen potpuno. Jasno je vidjela njegov debeli ud kako se gura o flanelsku pidžamu koju je nosio na sebi.

Zaljulja se iako je sjedila. »Znaš li što je dom« pitao je niskim glasom. »Dom... kao...« Vou. »Seksualno dominantan?« Kimnuo je glavom. »Sa mnom je seks takav.« Janeina usta rastvore se i ona odmakne pogled. Ili to ili bi puknula.

Nije imala nikakvog iskustva s tim alternativnim životnim stilovima. K vragu, nije imala vremena za običan seks, kamoli baviti se s nekonvencionalnim. Dovraga i s njom, ali opasan i divlji seks s njime trenutačno joj je bio jebeno privlačan. Možda i zato što ovo nije bio stvarni život, unatoč tomu što je bila budna. »Što im radiš?« upitala je. »Mislim... vežeš li ih?« »Da.« Čekala je da nastavi. Kad nije, prošaptala je. »Još nešto?« »Da.« »Reci mi.« »Ne.« Znači, u to je bila uključena bol. Prije jebanja bi ih ozlijedio. Vjerojatno i tijekom. No opet... prisjetila se s kolikom je nježnosti držao Red Soxa u naručju. Možda je s muškarcima bio drugačiji?

Sjajno. Biseksualni dominantni vampir sa zvanjem otmičara. Čovječe, razlozi zbog kojih prema njemu ne bi trebala osjećati ono što jest samo su se gomilali. Jane pokrije lice rukama, ali to ju je samo onemogućilo da ga vidi.

Nije mogla pomoći onome što se događalo u njezinoj glavi. Ona... željela ga je. »Dovraga i sve«, promrmljala je. »Što je bilo?« »Ništa.« Bože, baš je bila lažljivica. »Lažljivice.« Super, i to je znao. »Ne želim se osjećati ovako kako se trenutačno osjećam, O. K.?« Uslijedila je duga tišina. »A kako se osjećaš, Jane?« Nakon što nije odgovorila, prošaptao je: »Ne

SV

~ 192 ~

sviđa ti se što me želiš. Zato što sam perverznjak?« »Da.« Riječ je samo izletjela iz njezinih usta iako nije bila istinita. Da bude potpuno iskrena prema sebi, problem je bio dublji... ona se uvijek ponosila svojom inteligencijom. Davanje prednosti razumu pred emocijama i logičko donošenje odluka nikada je nisu iznevjerili. A eto, upravo je željela nešto za što su joj instinkti govorili da se toga kloni.

Nakon duge tišine, ona spusti jednu ruku i pogleda prema vratima. Više nije stajao u dovratku, ali osjećala je da je u blizini. Nagnula se naprijed i ugledala ga. Stajao je uza zid, zureći u plave strunjače kao da zamišljeno promatra more. »Oprosti«, rekla je. »Nisam to tako mislila.« »Da, jesi. Ali to je O. K. Ja sam ono što jesam.« Stegnuo je ruku u rukavici i njoj se učini da je to bilo nesvjesno. »Zapravo...« Započela je rečenicu i on i ne pogledavši je podigne obrvu.

Pročistila je grlo. »Zapravo, samoočuvanje je dobra stvar koja bi trebala upravljati mojim reakcijama.« »A to se ne događa?« »Ne... uvijek. S tobom ne uvijek.« Kutovi usana blago mu se podignu. »Prvi put u životu drago mi je što sam drugačiji.« »Bojim se.« Isti čas se uozbiljio i uperio svoje dijamante oči u nju. »Nemoj. Ja ti neću učiniti ništa nažao. I neću dopustiti da to itko drugi učini.« U djeliću sekunde pala je njezina obrana. »Obećavaš?« upitala je promuklo.

Položio je svoju prokletu ruku na srce koje je ona spasila i izgovorio bujicu prekrasnih riječi koje nije razumjela. Zatim je preveo: »Kunem ti se svojom časti i krvlju u svojim venama.« Odvrativši pogled od njega, ugledala je ni manje ni više nego policu s nunčakama. Oružje je bilo obješeno na kuke, ovješenih crnih ručki koje su poput ruku visjele s lančanih ramena, spremno počiniti štetu. »Nikada se u životu nisam ovako bojala.« »Sranje... Jane, oprosti. Oprosti zbog svega ovoga. Pustit ću te. Zapravo, slobodna si otići kad god to poželiš. Samo reci i ja ću te odvesti kući.« Ponovno ga je pogledala i promotrila njegovo lice. Oko kozje bradice počela mu je rasti brada, osjenčavajući njegovu čeljust i jagodične kosti zbog čega je izgledao još zlokobnije. Samo zbog tetovaže oko oka i njegove veličine

SV

~ 193 ~

pobjegla bi glavom bez obzira da ga je srela u nekoj uličici, i da čak ne zna da je vampir.

A opet, bio je ovdje i vjerovala mu da će je čuvati.

Jesu li njezini osjećaji bili stvarni? Ili je već duboko zaglibila u Stokholmski sindrom. Promatrala je njegova široka prsa, uske bokove i dugačke noge. Bože, što god bilo od toga dvoje, željela ga je kao nikada prije.

Meko je zarežao. »Jane...« »Sranje.« I on je opsovao, a zatim pripalio još jednu cigaretu. Dok je izdisao dim, rekao je: »Postoji još jedan razlog zbog kojeg ne smijem biti s tobom.« »A to je?« »Jane, ja grizem. I ne bih se mogao zaustaviti. Ne s tobom.« Iz sna se prisjetila mekoga grebanja dok su joj očnjaci klizili vratom.

Tijelo joj oblije vrućina iako joj nije bilo jasno zašto bi uopće željela tako nešto.

V. je ponovno stao u dovratak u prokletoj ruci držeći cigaretu. Traci dima uzdizali su se s vrška cigarete kao fini uvojci ženske kose. Ukrstivši pogled s njom, on je slobodnom rukom kliznuo preko svojih prsa i trbuha, sve do teške erekcije iza tanke flanelske pidžame. Nakon što se primio, Jane je teško progutala, a nalet požude gotovo ju je srušio s klupe. »Ako mi dopustiš«, rekao je tiho. »Ponovno ću ti doći u snu. Naći ću te i završiti ono što sam započeo. Jane, bi li to voljela? Želiš li svršiti za mene?« Odjednom se iz sobe za fizikalnu terapiju začulo stenjanje. Ustajući s klupe da vidi svog pacijenta, Jane se spotaknula. Njezin bijeg bio je očit, ali nije imalo veze... ionako je izgubila razum pa njezin ponos više uopće nije bio važan.

Phury se na bolničkim kolicima previjao od bolova, prtljajući po zavoju na jednoj strani svog lica. »Ej... polako.« Položila je dlan na njegovu ruku da ga zaustavi. »Polako.

U redu si.« Gladila ga je po ramenu i tješila ga dok se nije smirio. »Bella...« rekao je.

Potpuno svjesna da V. stoji u kutu, upitala je: »To je njegova žena?« »Žena njegova brata blizanca.« »Oh.« »Da.«

SV

~ 194 ~

Jane je uzela stetoskop i tlakomjer, i na brzinu mu provjerila vitalne znakove. »Za tvoju je vrstu normalan niži krvni tlak?« »Da, kao i sporiji otkucaji srca.« Stavila je ruku na Phuryjevo čelo. »Topao je. Ali vaša tjelesna temperatura viša je od naše, zar ne?« »Jest.« Pustila je da joj prsti kliznu u Phuryjevu raznobojnu kosu, i zagladila je zapetljane uvojke. U kosi je bila nekakva crna uljna tekućina... »Ne diraj to«, rekao je V. Naglo je povukla ruku. »Zašto? Što je to?« »Krv naših neprijatelja. Ne želim je na tebi.« Brzo joj je prišao, uzeo je za zapešće i odveo do umivaonika. Stajala je mirno i poslušno poput djeteta dok joj je sapunao ruke i prao ih, iako je to bilo u potpunoj suprotnosti s njezinom prirodom. Osjećaj njegova golog dlana i kožne rukavice kako joj klize preko prstiju... dok je pjena umanjivala trenje... i toplina vode koja je tekla i kojom joj je polijevao ruke, učinili su je neopreznom. »Da«, rekla je zureći u ono što joj je radio. »Da, što?« »Dođi mi ponovno u snu.«

SV

~ 195 ~

Dvadeseto poglavlje Kao šefica osiguranja u ZeroSumu, Xhex nije podnosila nikakvo oružje na svom teritoriju, a pogotovo sitnu gamad s fetišima na metal koja trčkara naokolo naoružana do zubi. Tako su se događali pozivi policiji. A ona je mrzila imati posla s Caldvvellskom policijskom upravom.

Uzevši to u obzir, bez pardona grubo je pretražila ovo sitno govance, i na njemu pronašla oružje koje je uzeo od crvenokosog pokraj sebe. Izvadila je devetmilimetarski pištolj iz klinčevih hlača, otkačila kućište i izbacila metke glocka na stol. Kućište s mecima zagurala je u džep svojih kožnih hlača, a zatim je izvukla njegovu osobnu. Dok ga je pretraživala, mogla je osjetiti da je njezine vrste, a to ju je još više napizdilo.

Doduše, za to nije postojao razlog. Kao da su ljudi jedini imali monopol na glupost.

Naglo ga je okrenula i gurnula u stolac, držeći ga za rame dok mu je prekapala po novčaniku. Na vozačkoj je pisalo John Matthew, a prema datumu rođenja imao je dvadeset tri. Adresa je bila u dijelu grada s obiteljskim kućama za koje se mogla kladiti da ih nikad u životu nije vidio. »Vidim što piše na tvojoj osobnoj, ali tko si zapravo? Tko je tvoja obitelj?« Nekoliko je puta otvorio usta, ali iz njih ništa nije izlazilo jer se očito usrao od straha. Što je imalo smisla. Bez svog oružja bio je samo ništavni predprijelaznik sjajnih plavih očiju koje su na njegovu blijedom licu bile velike poput lopti.

Da, baš je bio opak. Klik, klik, beng, beng i slična gangsterska sranja.

Kriste, bilo joj je dosta ovakvih pozera. Možda je bilo vrijeme da ponovno slobodno radi ono što je najbolje znala. Na kraju krajeva, plaćeni ubojice uvijek su bili traženi u određenim krugovima. A budući je bila simpat, zadovoljstvo na poslu bilo je garantirano. »Govori«, rekla je, bacivši novčanik na stol. »Znam tko si. Tko su tvoji roditelji?« Izgledao je još iznenađenije, iako mu to nije pomoglo razvezati jezik.

Prešavši preko tog novog šoka, samo je počeo mahati rukama ispred sebe. »Nemoj se igrati sa mnom. Ako si dovoljno muškarac da nosiš oružje, nema razloga da se sada praviš kukavica. Ili to uistinu i jesi, a oružje je od tebe trebalo napraviti muškarca?« Usta mu se sporo zatvore, a ruke mu padnu u krilo. Oči su mu se spustile, a ramena se uvukla kao da iz njega istječe zrak. Otegnula se tišina i ona prekriži ruke na prsima.

SV

~ 196 ~

»Gle, mali, imam vremena cijelu noć i strpljiva sam. Možeš nastaviti šutjeti koliko god hoćeš. Ja ne idem nikuda, a bome ne ideš ni ti.« Xhexina slušalica je zazvonila, i nakon što je izbacivač sa šanka prestao govoriti, ona je rekla: »U redu, dovedi ga.« Pola sekunde kasnije na vratima se začulo kucanje. Nakon što je odgovorila, njezin je posilni ušao s crvenokosim vampirom koji je malom dao pištolj. »Hvala, Mac.« »Nema problema, šefice. Ja sam kod šanka.« Zatvorila je vrata i promotrila crvenokosog. Prošao je prijelaz, ali nedavno: kretao se kao da još uvijek nije svjestan svoje veličine. Nakon što je stavio ruku u unutarnji džep svog sakoa od jelenje kože, rekla je: »Ako izvadiš išta drugo osim osobne iskaznice, pobrinut ću se da završiš na hitnoj.« Zastao je. »To je njegova osobna.« »Već mi ju je pokazao.« »Nije pravu.« Tip ispruži ruku. »Ovo je prava.« Xhex je uzela plastificiranu karticu i proučila pismena na Starom jeziku ispod nove fotografije. Zatim je pogledala dječaka. On je odbijao susresti njezin pogled; sjedio je obgrlivši se rukama kao da bi najradije da ga stolac cijeloga proguta. »Sranje.« »Rečeno mi je da vam pokažem i ovo«, rekao je crvenokosi. Predao je debeli komad papira preklopljenog u kvadrat i zapečaćenog crnim voskom.

Ugledavši pečat, poželjela je ponovno opsovati.

Kraljevski grb.

Pročitala je prokleto pismo. Dvaput. »Crveni, hoće ti smetati ako uzmem ovo?« »Ne. Samo izvoli.« Preklopila je pismo i upitala ga: »Imaš ti osobnu?« »Da.« U ruke joj je došla još jedna plastificirana kartica. Pogledala ju je, a zatim vratila obje kartice. »Sljedeći put kad dođete ovdje, ne čekajte u redu. Samo izbacivaču kažite moje ime. Ja ću doći po vas.« Podignula je pištolj. »Ovo je tvoje ili njegovo?«

SV

~ 197 ~

»Moje. Ali mislim da je bolje da ga ima on. On je bolji strijelac.« Ubacila je kućište u glock i pružila ga tihom klincu s cijevi prema dolje.

Ruka mu se nije tresla dok ga je uzimao, ali pištolj je i dalje izgledao pregolemo za njega. »Ne koristi se njime ovdje, osim ako se ne moraš obraniti. Jasno?« Klinac je jednom kimnuo, podignuo guzicu sa stolca i ugurao poluautomatski pištolj u džep iz kojega ga je izvukla.

Dovraga... On nije bio bilo kakav predprijelaznik. Sudeći prema njegovoj osobnoj, to je bio Tehrror, sin ratnika Dariusa iz Bratstva crnog bodeža. Za njezine straže ništa mu se nije smjelo dogoditi. Posljednje što je njoj ili Rehvu trebalo bilo je da klinac nastrada na posjedu ZeroSuma.

Super. Kao da u svlačionici prepunoj ragbijaša čuva kristalnu vazu.

A kao šlag na kraju, bio je nijem. Odmahnula je glavom. »Pa, Blaylock, sine Rockov, pazi na njega, a bome ćemo i mi.« Nakon što je crvenokosi kimnuo, klinac je konačno podignuo glavu prema njoj, a nakon što se susrela s njegovim blistavim plavim pogledom, postane joj iz nekog razloga neugodno. Kriste... bio je star. Oči su mu bile drevne i ona na trenutak ostane bez riječi. Pročistila je grlo i prišla vratima.

Nakon što ih je otvorila, crvenokosi je rekao: »Čekaj, kako se zoveš?« »Xhex. Izgovori ga bilo gdje u klubu i ja ću te odmah naći. To mi je posao.« Nakon što su se vrata zatvorila, John je zaključio da je poniženje nalik sladoledu: postojale su razne vrste, od njega si dobivao žmarce i tjerao te na kašalj. Kao recimo sladoled s keksima. Upravo se gušio u tom sranju.

Kukavice. Bože, zar je to bilo tako očito? Nije ga ni poznavala, a to joj je bilo jasno. On je definitivno bio kukavica. Slabić i kukavica čiji mrtvi nisu bili osvećeni, koji nije imao glasa, s tijelom na kojem mu ne bi pozavidio ni desetogodišnjak.

Blay je vukao svoja golema stopala, čizmama proizvodeći meki zvuk koji se činio glasnim kao da netko viče. »Johne? Želiš li da idemo kući?« Sjajno. Kao da je petogodišnjak koji se umorio na zabavi za odrasle.

Bijes je u njemu zaurlao poput grmljavine i John osjeti kako ga ta poznata težina učvršćuje i puni energijom. Čovječe, dobro je poznavao ovaj osjećaj. Zbog ovakve vrste pakosti John je tukao lice onog dječaka dok pločice nisu postale crvene.

Nekim su čudom posljednja dva racionalna neurona u Johnovoj glavi zaključila da bi bilo najbolje otići kući. Ako ostane ovdje, samo će u sebi

SV

~ 198 ~

ponovno i ponovno ponavljati riječi one ženke, sve dok stvarno konačno ne popizdi i ne napravi nešto uistinu glupo. »Johne? Idemo doma.« Jebote. Ovo je trebala biti Blayeva velika večer. Skroz mu je uništena šansa za dobru i poštenu ševu.

Ja ću nazvati Fritza. Ti ostani s Qhuinnom. »Ne, idemo zajedno.« Odjednom John poželi zaplakati.

Koji vrag je pisao na onom papiru? Onom koji si joj dao?

Blay se zacrvenio. »Zsadist mi ga je dao. Rekao mi je da ga pokažem ako ikad upadnemo u sranje.« I što tamo piše? »Z. je rekao da je to od Wratha, kao kraljevska riječ. Nešto u vezi s tim da je on tvoj gvardijan.« Zašto mi nisi rekao? »Zsadist je rekao da to pokažem samo ako moram. Uključujući i tebi.« John je ustao iz stolca zagladivši posuđenu odjeću koju je nosio.

Gle, želim da ostaneš i da se ševiš i zabaviš... »Došli smo zajedno. Odlazimo zajedno.« John je piljio u svog prijatelja.

Samo zato što ti je Z. rekao da me moraš paziti.

Po prvi put u pisanoj povijesti Blayevo je lice postalo ozbiljno. »Jebi se... ionako bih to napravio. I prije nego što me namlatiš, želio bih napomenuti da kad bi se uloge zamijenile, i ti bi učinio isto. Priznaj.

Jebemti, stvarno bi. Prijatelji smo. Podržavamo se. I dosta. Prestani srati.« John je poželio udariti stolac na kojem je sjedio. Gotovo pa i jest.

Umjesto toga rukama je ispisao: Sranje.

Blay je izvadio svoj Blackberry, i utipkao broj. »Samo ću reći Qhuinnu da ću ga doći pokupiti kad god želi.« Čekajući, John je na trenutak pokušao zamisliti što je Qhuinn radio na nekom mračnom i polujavnom mjestu s jednom ili s obje ljudske ženke.

Barem je njemu večer bila dobra. »Ej, Qhuinn? Da, John i ja krećemo doma. Molim... ne, sve je u redu.

Samo smo imali blizak susret s osiguranjem... Ne, ne trebaš... Ne, sve je u redu. Stvarno je. Qhuinn, ne trebaš prestati... halo?« Blay je zurio u svoj mobitel. »Naći će se s nama na glavnim vratima.« Njih su dvojica napustila malu sobu, provlačeći se među vrućim i znojim

SV

~ 199 ~

www.balkandownload.org ljudskim tijelima te se John odjednom osjeti strašno klaustrofobično... kao da je živ zakopan i udiše zemlju.

Nakon što su se konačno dokopali glavnih vrata, Qhuinn je tamo već stajao s lijeve strane uz crni zid. Kosa mu je bila razbarušena, stražnji dio majice virio mu je iz hlača, a usne su mu bile crvene i malo natečene.

Mirisao je po parfemu.

Dvije vrste parfema. »Jesi dobro?« upitao je Johna.

John nije odgovorio. Nije mogao podnijeti pomisao da im je uništio večer pa je samo nastavio prema vratima. Dok ponovno nije začuo onaj čudni poziv. Zastavši s dlanom na kvaki, pogledao je preko ramena. Šefica osiguranja stajala je tamo promatrajući ga svojim pametnim očima. Ponovno je bila među sjenama, te John zaključi da je to bilo mjesto koje joj je najviše odgovaralo. Mjesto koje joj je uvijek išlo u korist.

Dok mu je tijelo drhtalo od glave do pete, poželio je šakom razbiti zid, razbiti vrata, razbiti nečiju gornju usnicu. Ali znao je da mu to ne bi donijelo zadovoljenje za kojim je žudio. Sumnjao je kako posjeduje dovoljno snage da probije i sportski dio u novinama.

Ta ga je pomisao naravno još više raspizdila.

Okrenuo joj je leđa i izašao u hladnu noć. Nakon što su mu se Blay i Qhuinn pridružili na pločniku, pokazao je: Malo ću se prošetati. Ako želite, možete sa mnom, ali nećete me uspjeti odgovoriti od toga. Nema Boga koji će me sad natjerati u auto i onda kući.

Jasno?

Kimnuvši, prijatelji su ga pustili da vodi, ostajući nekoliko koraka iza njega. Očito im je bilo jasno da mu treba malo prostora kako ne bi kompletno poludio.

Dok su prolazili Desetom ulicom, čuo ih je kako tiho razgovaraju iza njega, šapću o njemu, ali bolio ga je kurac. Bio je samo vreća bijesa. I ništa više.

Ali kako je i mogao očekivati od svoje slabe građe, njegova prosvjedna šetnja nije dugo trajala. Vrlo brzo ožujski je vjetar propuhao odjeću koju mu je posudio Blay, a njegova glavobolja toliko se pogoršala da je škrgutao zubima. Zamišljao je kako će odvesti svoje prijatelje sve do Caldwellskog mosta pa i dalje, i da je njegov bijes toliko snažan da će ih toliko izmoriti da će ga oni prije zore preklinjati da se vrati.

Samo što je, naravno, izvedba bila daleko ispod njegovih očekivanja.

Stao je.

Idemo nazad. ~ 200 ~

»Kako god kažeš, Johne.« Qhuinnove raznobojne oči bile su nevjerojatno drage. »Što god ti želiš.« Krenuli su prema autu koji je bio parkiran na otvorenom parkiralištu dvije ulice dalje od kluba. Zašavši za ugao, zamijetio je da su na zgradi pokraj parkirališta izvođeni radovi pa je gradilište bilo zatvoreno preko noći; teški su strojevi mirno spavali, a cerade lelujale na vjetru. Johnu se mjesto učinilo napuštenim.

Ali on je bio u stanju na livadi punoj ivančica opet vidjeti samo sjene.

Ova večer nije mogla lošije završiti.

Nije.

Bili su pedesetak metara od automobila kad je do njih na laganom povjetarcu doplutao sladak miris dječjeg pudera. Skriven iza kontejnera, ispred njih zakoračio je degrad.

SV

~ 201 ~

Dvadeset prvo poglavlje Phury se osvijestio, ali nije se micao. Što je imalo smisla, uzevši, u obzir činjenicu da ga jedna strana lica paklenski pekla. Nekoliko je puta duboko udahnuo, položivši ruku na izvor pulsirajuće boli. Zavoji su se protezali od njegova čela do čeljusti. Vjerojatno je izgledao kao statist na setu Hitne službe.

Polagano je sjeo, a cijela glava boljela ga je kao da mu je netko nagurao pumpu u nos te je sada snažno upuhuje. Bio je to dobar osjećaj. Prebacivši noge preko ruba bolničkih kolica, razmišljao je o gravitaciji, pitajući se je li dovoljno snažan da se nosi s njom. Odlučio je iskušati sreću, i vidi vraga, uspio se dogegati do vrata.

Primijetila su ga dva para očiju, jedne blještave poput dijamanata i druge duboke zelene boje. »Bok«, rekao je.

V.-ova ženka prišla mu je skenirajući ga pogledom. »Bože, ne mogu vjerovati koliko si se brzo zaliječio. Ne bi trebao biti ni pri svijesti, a kamoli stajati uspravno.« »Želiš pogledati svojih ruku djelo?« Nakon što je kimnula, on sjedne na klupu, a ona oprezno odlijepi flaster. Trznuvši se, pogledao je preko nje u Vishousa. »Jesi li pričao Z.-u o ovome?« Brat je odmahnuo glavom. »Nisam ga vidio, Rhage ga je pokušao dobiti na mobitel, ali bio mu je isključen.« »Znači, nikakvih vijesti od Haversa?« »Koliko ja znam, ne. Ali sat vremena je do zore pa bi se trebali uskoro vratiti.« Doktorica je zazviždala ispod daha. »Kao da se njegova koža spaja ravno ispred mojih očiju. Hoće li ti smetati ako ti stavim novi zavoj?« »Kako god želiš.« Nakon što se vratila u sobu za fizikalnu terapiju, V. je rekao: »Stari, moramo pričati.« »O čemu?« »Mislim da znaš.« Sranje. Onaj degrad. A pred V.-om se nije mogao praviti glup. Iako je laganje uvijek bila otvorena opcija. »Borba je postala žestoka.« »Sereš. Takvim potezima se ne koriste.«

SV

~ 202 ~

Phury se prisjetio događaja od prije nekoliko mjeseci kad je na neko vrijeme postao svoj blizanac. Doslovno. »V., ležao sam na njihovu stolu i oni su me obrađivali. Uvjeravam te da se uopće ne zamaraju pravilima ratne igre.« »Ali večeras si dobio po glavi zato što si filetirao ubojicu. Zar nije tako?« Jane se vratila s potrepštinama. Hvala Bogu. Nakon što je završila s previjanjem, on je ustao. »Idem ja u svoju sobu.« »Trebaš pomoć?« V. je upitao oštrim tonom. Kao da guta potrebu za žestokim ispitivanjem. »Ne. Znam put.« »Pa budući da se i mi vraćamo, možemo svi skupa kući pjevajući. A ti polako.« Što je bila jako dobra ideja. Glava ga je razvaljivala.

Bili su već na pola tunela kad je Phury shvatio da na doktoricu nitko niti pazi niti stražari nad njome. No jebiga, i nije izgledala kao da namjerava zbrisati. Zapravo, ona i V. su hodali jedno pokraj drugoga.

Pitao se jesu li uopće svjesni da nalikuju na par.

Stigavši do vrata koja su vodila u veliku kuću, Phury ih je pozdravio izbjegnuvši V.-ov pogled, a zatim se uspeo plitkim stubama koje su iz tunela vodile u predvorje kuće. Činilo mu se da je njegova soba na drugom kraju grada, a ne na vrhu glavnog stepeništa, a iscrpljenost koju je osjećao govorila mu je kako je vrijeme da se nahrani. Što je bila takva gnjavaža.

Nakon što je stigao u sobu, otuširao se, a zatim ispružio na svome golemom krevetu. Znao je da bi trebao nazvati jednu od ženki od kojih se hranio, ali stvarno mu se to nije dalo. Umjesto da podigne telefonsku slušalicu, zaklopio je oči dopustivši da mu ruke padnu uz tijelo, te mu dlan završi na knjizi o vatrenom oružju iz koje je večeras predavao. U kojoj je bio crtež.

Njegova vrata otvorila su se bez kucanja. Što je značilo da je to bio Zsadist. S vijestima.

Phury se uspravi tolikom brzinom da mu se mozak uzbibao unutar lubanje, plutajući uokolo, prijeteći da će mu se izliti na uši. Položio je ruku na zavoj nakon što je kroz njega prostrujao bol. »Što je bilo s Bellom?« Z.-ove oči bile su crne rupe na njegovu uplašenom licu. »Koji ti je kurac pao napamet?!« »Molim?« »Dopustiti da te zaskoči zato što...«

SV

~ 203 ~

Nakon što se Phury trznuo, Z. odluči stišati frekvenciju svoga glasa, a zatim zatvori vrata. Ali relativna tišina nije popravila njegovo raspoloženje.

Prosiktao je: »Ne mogu jebeno vjerovati da si dobio po glavi zato što si se zabavljao izigravajući Jacka Trbosjeka...« »Molim te, reci mi kako je Bella.« Z. je uperio prst ravno u Phuryjeva prsa. »Trebao bi se malo manje brinuti o mojoj šelan, a malo više o vlastitoj guzici, kužiš me?« Zbog navale bola, Phury čvrsto stisne svoje zdravo oko. Brat je naravno bio potpuno u pravu. »Sranje«, u tišini Z. ispljune. »Ne znam... sranje.« »Potpuno si u pravu.« Phury primijeti da rukom stišće knjigu o vatrenom oružju, i prisili se da je pusti.

Začulo se klikanje i Phury je podignuo pogled. Z. je uporno palcem otvarao i zatvarao poklopac svoje Motorole. »Mogao si poginuti.« »Nisam.« »I to mi je neka utjeha. Barem za nekoga od nas dvoje jest. Što ti je s okom? Je li ga V.-ova doktorica uspjela spasiti?« »Ne znam.« Z. je prišao jednom prozoru. Odgurnuvši težak baršunasti zastor, zurio je u terasu i bazen. Nemir je bio jasno vidljiv na njegovu uništenom licu s onako stisnutom čeljusti i namrštenim obrvama. Čudno... prije je uvijek Z. bio na rubu ludila. Sada je Phury stajao na tom tankom, skliskom rubu, pretvorivši se iz onoga koji se brine u onoga koji je razlog za zabrinutost. »Bit ću O. K.«, slagao je, nagnuvši se u stranu kako bi dohvatio vrećicu svoga crvenog duhana i rizle. Brzo je smotao debeli joint i zapalio ga te ga obuzme lažna mirnoća na koju je njegovo tijelo bilo dobro naučilo. »Nije bila dobra večer.« Z. se nasmije, ali to je više zvučalo kao psovka nego kao izraz sreće. »Bili su u pravu.« »Tko?« »Osveta je kurva.« Zsadist je duboko udahnuo. »Ako dopustiš da tamo vani nastradaš, ja ću...« »Neću.« Ponovno je udahnuo, ne želeći ništa više obećati. »Sada mi, molim te, ispričaj što je s Bellom.« . »Mora biti u krevetu.« »Oh, Bože.«

SV

~ 204 ~

»Ne, u redu je.« Z. je protrljao svoju obrijanu glavu. »Mislim, nije izgubila mlado, a ako bude mirna, i neće.« »U tvojoj je sobi?« »Aha. Otići ću uzeti joj nešto za jelo. Dopušteno joj je biti na nogama sat vremena svaki dan, ali ne želim joj dati izgovor da hoda naokolo.« »Drago mi je što...« »Jebote, brate. Je li ovako bilo i tebi?« Namrštivši se, Phury otrese joint nad pepeljarom. »Molim?« »Cijelo sam vrijeme sjeban u glavu. Kao da je sve ono što radim iz trenutka u trenutak gotovo nestvarno zbog svih onih sranja zbog kojih se brinem.« »Bella...« »Nije to samo zbog nje.« Z.-ove oči, sada ponovno žute boje jer se malo smirio, prešle su na drugi kraj sobe. »I zbog tebe je.« Phury si je dao vremena da prinese joint ustima i udahne. Dok je izdisao dim, tražio je riječi kojima bi utješio svog brata blizanca.

Ničemu se nije domislio. »Wrath želi da se nađemo nakon što padne mrak«, rekao je Z., zureći kroz prozor kao da je jako dobro znao kako neće dobiti nikakvu utjehu. »Svi.« »O. K.« Nakon što je Z. otišao, Phury je otvorio knjigu i izvadio Bellin crtež.

Palcem je gladio prikaz njezina obraza zureći u nju svojim zdravim okom.

Tišina ga je pritiskala i stezala mu prsa.

Kad bolje razmisli, moguće je da je već pao s ruba litice, da već sada pada niz planinu uništenja, udarajući o stijene i drveće, odbijajući se o njih i lomeći udove u iščekivanju onoga završnog smrtnog udarca.

Ugasio je joint. Propadanje je poput zaljubljivanja: oba ti pada sve oduzmu i ostave te ogoljenoga do srži. A sudeći prema njegovu skromnom iskustvu, oba su iskustva bila jednako bolna.

Dok je zurio u degrada koji se pojavio niotkuda, John se nije mogao pomaknuti. Nikada nije doživio automobilsku nesreću, ali slutio je da su bile nalik ovome. Ideš svojim putem, a zatim sve ono o čemu si razmišljao prije sudara bude pogurano u drugi plan, zamijenjeno događajem koji ti je postao jedini prioritet. Čovječe, stvarno su mirisali na dječji puder.

Srećom, ovome kosa još nije pobijeljela, što je značilo da je tek

SV

~ 205 ~

unovačen. I to je vjerojatno bio jedini razlog zbog čega su John i njegovi prijatelji izvukli živu glavu.

Qhuinn i Blay istupili su naprijed, blokirajući mu put. Ali tada je iz sjene, poput šahovske figurice koju pomiče nevidljiva ruka, istupio drugi degrad. I njegova je kosa bila tamna.

Bože, bili su golemi.

Prvi je pogledao Johna. »Sine, trči dok možeš. Ovo nije mjesto za tebe.« Jebote, oni uopće nisu znali da je predprijelaznik. Mislili su da je običan čovjek. »Da«, rekao je Qhuinn, gurnuvši Johnovo rame. »Mali, dobio si svoju travu, a sad briši.« Samo što nije mogao ostaviti svoje... »Rekao sam, gubi se odavde.« Qhuinn ga grubo odgurne i John zatetura u gomilu svitaka izolacijskog papira velikih poput trosjeda. Sranje. Ako potrči, ispast će kukavica. Ali ako ostane, samo će biti gore.

Prezirući se, on potrči ravno prema ZeroSumu. Kao posljednji idiot ostavio je svoj ruksak kod Blaya pa nije mogao zvati kući. A uistinu nije imao dovoljno vremena da uokolo traži nekoga od Braće u nadi da love u blizini. Postojala je samo jedna osoba koja mu je sada mogla pomoći.

Odmah je prišao izbacivaču ispred kluba.

Xhex. Trebam Xhex. Zovite... »Mali, koji kurac izvodiš?« rekao je izbacivač. John je uporno ustima oblikovao Xhex, istodobno pokazujući rukama. »O. K., ideš mi na živce.« Izbacivač se nadvio nad Johna. »Briši odavde ili zovem mamicu i taticu.« Podrugijivci koji su čekali u redu izluđivali su Johna.

Molim te! Trebam Xhex...

John je iz daljine začuo zvuk koji je bio ili škripa automobilskih guma ili vrisak, a kada se okrenuo prema njemu, osjetio je težinu Blayeva glocka na tijelu. Nije imao mobitel da pošalje poruku. Nije mogao komunicirati.

Ali u stražnjem je džepu imao pakovanje olova.

John je potrčao natrag prema parkiralištu, teško dišući, mičući se među parkiranim autima što je brže mogao. Glava mu je bubnjala, a od napora bol se toliko pogoršala da mu je pozlilo. Okrenuo je za ugao, kližući se po šljunku.

Jebemu! Blay je bio na podu s degradom na prsima, boreći se za nešto što je nalikovalo na nož. Qhuinn se držao protiv svog ubojice, ali omjer snaga bio je presličan za Johnov ukus. Prije ili kasnije jedan će od njih

SV

~ 206 ~

dvojice...

Qhuinn je dobio desnom šakom u lice te mu se glava poput zvrka zavrti na kralježnici, a cijelo njegovo tijelo okrene se oko svoje osi.

U tom trenutku nešto je ušlo u Johna, u njegov stražnji dio glave, kao duh koji ga je zamijenio u njegovoj koži. Rukom mu je upravljalo znanje, onakvo koje dolazi s godinama iskustva koje on još nije proživio. Zgrabio je glock, izvukao ga iz džepa, a zatim ga primio s obje ruke. S prvim potezom podignuo je oružje. S drugim je naciljao degrada koji se s Blayem borio oko oštrice. S trećim je John potegnuo okidač... i odvalio pola glave onom degradu. S četvrtim okrenuo se prema ubojici koji je stajao nad Qhuinnom i namještao bokser u ruci.

Beng!

Crna krv prosula se kao fina maglica nakon što je John degrada pogodio u sljepoočnicu. Ubojica se stropoštao na koljena i srušio se licem na Qhuinna... koji je bio toliko omamljen da je jedino uspio odgurnuti tijelo sa sebe.

John je bacio pogled na Blaya. Tip je šokirano zurio. »Isuse Kriste... Johne.« Degrad koji je ležao pokraj Qhuinna grgljavo je dahnuo poput vrča za kavu koji kipi.

Metal, John pomisli.

Trebao je neku vrstu metala. Nož za koji se Blay borio nije bio na vidiku. Gdje bi mogao naći...

Pokraj rovokopača nalazila se rastvorena kutija puna šiljaka za krov.

John je prišao, izvadio jedan iz kutije, a zatim se približio degradu pokraj Qhuinna. Visoko podignuvši ruke, John je unio sav svoj bijes i svoju težinu u oštricu, a u bljesku se stvarnost promijenila poput pustinjskog pijeska: držao je bodež, a ne komad čelika... i bio je krupan, krupniji od Blaya i Qhuinna... i ovo je već učinio nebrojeno mnogo puta. John je zabio šiljak u prsa degrada, a bljesak svjetlosti bio je jači nego što je očekivao, te ga zaslijepi i prostruji njegovim tijelom poput vala vrućine.

Ali njegov posao nije bio gotov.

Prekoračio je preko Qhuinna, osjećajući se kao da lebdi nad asfaltom.

Blay je nepokretan i bez glasa gledao kako John ponovno podiže šiljak. Dok ga je spuštao, John je ovog puta otvorio usta u bezglasnom urliku, u ratnički poklič koji nije bio ništa manje moćniji od onoga koji je bilo moguće čuti.

Nakon bljeskova svjetlosti, postao je mutno svjestan zvuka sirena.

Očito su ljudi, začuvši pucnjeve, pozvali policiju. John je pustio ruke da mu padnu uz tijelo, i ispustio šiljak koji je zazvečao na asfaltu.

SV

~ 207 ~

Ja nisam kukavica. Ja sam ratnik.

Napadaj ga je spopao naglo i snažno, srušivši ga na cestu, prikliještivši ga nevidljivim rukama te on poželi iskočiti iz vlastite kože dok nije izgubio svijest i dok ga nije progutala tama.

SV

~ 208 ~

Dvadeset drugo poglavlje Nakon što su se Jane i V. vratili natrag u spavaću sobu, ona je sjela u stolac koji je počela smatrati svojim, a V. se ispružio na krevetu. Čovječe, ovo će biti duga noć... hm, dan. Bila je umorna i nervozna, što nije bila dobra kombinacija. »Trebaš hranu?« »Znaš što bi mi baš sad trebalo?« Zijevnula je. »Vruća čokolada.« V. je podignuo telefonsku slušalicu, utipkao tri broja, a zatim pričekao. »Naručuješ mi je?« upitala je. »Aha. Kao i... ej, Fritz. Trebao bih sljedeće...« Nakon što je V. poklopio, morala mu se nasmiješiti. »To je bome bogata trpeza.« »Nisi jela od...« Zaustavio se kao da nije želio spomenuti dio s otmicom. »O. K. je«, promrmljala je, odjednom bez razloga osjetivši tugu.

Ne, razlog je postojao. Uskoro je odlazila. »Ne brini, nećeš me se sjećati«, rekao je. »Nakon što odeš, nećeš ništa osjećati.« Oblilo ju je rumenilo. »Ah... kako točno uspijevaš čitati misli?« »Slično je kao kada hvataš radio frekvenciju. Prije mi se to događalo cijelo vrijeme, htio ja to ili ne.« »Prije?« »Očito mi se slomila antena.« Na licu mu je osvanula gorka grimasa i zaoštrila mu pogled. »Ali iz pouzdanih izvora znam da će se sama od sebe popraviti.« »Zašto je prestalo?« »Zašto je tvoje omiljeno pitanje, je l' da?« »Ja sam znanstvenik.« »Znam.« Izgovorio je to predući, kao da mu je upravo rekla kako nosi seksi donje rublje. »Volim tvoj um.« Jane osjeti nalet zadovoljstva, potom se potpuno zadubi u vlastite misli.

Kao da je osjetio njezin unutarnji sukob, zaključio je sa: »Prije sam vidio i budućnost.« Pročistila je grlo. »Da? Na koji način?« »Većinom su vizije nalikovale na snove. Samo isječci događaja bez kronološkog reda. Specijalizirao sam se za smrti.« Smrti? Smrti?

SV

~ 209 ~

»Aha, znam kako će umrijeti sva moja braća. Samo ne znam kada.« »Isuse... Kriste. To je...« »Imam i drugih trikova.« V. je podignuo ruku u rukavici. »Eto, imamo i ovo.« »Htjela sam te pitati o tome. Dok si bio u Hitnoj, tvoja je ruka onesvijestila jednu od mojih medicinskih sestara. Skidala je tvoju rukavicu nakon čega se srušila kao da ju je pogodila munja.« »Nisam bio pri svijesti kada se to dogodilo, je li?« »Nisi.« »To je valjda jedini razlog zašto je preživjela. Nasljedstvo koje sam dobio od majke poprilično je smrtonosno.« Stisnuo je šaku, a glas mu je otvrdnuo i riječi su mu postale odrješite. »A uzela si je pravo i na moju budućnost.« »Kako?« Nakon što nije odgovorio, neki ju je nagon naveo da kaže: »Da pogodim, dogovorenim brakom?« »Brakovima. Ni manje ni više.« Jane se trznula. Iako za njezin život u dugoročnom smislu njegova budućnost uopće nije bila važna, od pomisli na to da će on postati nečiji muž... muž više njih... okrenuo joj se želudac. »Hm... koliko je to žena u pitanju?« »Ne želim razgpvarati o tome, O. K.?« »O. K.« Desetak minuta kasnije u sobu je ušao starac odjeven u englesku livreju, gurajući pred sobom pladanj prepun hrane. Trpeza je izgledala kao da je s jelovnika Four Seasorisa: tu su se našli belgijski vafli s jagodama, kroasani, kajgana, vruća čokolada, svježe voće.

Bilo je lijepo samo to gledati.

Janein želudac ispustio je urlik, i prije nego što je uopće bila svjesna što radi, već je mljackala iz natrpanog tanjura kao da hranu nije vidjela tjednima. Nakon što je smazala već pola svoje druge porcije i treću vruću čokoladu, smrznula se s vilicom pred ustima. Bože, što će V. misliti o njoj?

Izgledala je kao prasica... »Strašno mi se to sviđa«, rekao je. »Da? Sviđa ti se što trpam u sebe kao pubertetlija?« Kimnuo je blistavih očiju. »Volim te gledati dok jedeš. Oduševljava me to. Želim da nastaviš jesti dok ne zaspeš u svom stolcu.« Očarana njegovim dijamantnim očima rekla je: »I... što bi se dogodilo nakon toga?« »Odnio bih te do kreveta pazeći da te ne probudim i pazio na tebe s

SV

~ 210 ~

bodežom u ruci.« O. K., te primitivne mačo priče ne bi smjele biti toliko privlačne. Na kraju krajeva, mogla se brinuti sama za sebe. Ali, čovječe, ta ideja da netko pazi na nju... bila je jako lijepa. »Pojedi do kraja«, rekao je pokazavši prema njezinu tanjuru. »I iz termosice si uzmi još vruće čokolade.« Dovraga i sve, ali učinila je kako joj je rekao. Uključujući i to da si je nalila četvrtu šalicu čokolade. Zavalivši se u svoj stolac sa šalicom vruće čokolade u rukama, osjećala se blaženo i sito. Odjednom je rekla bez nekog razloga: »Jasna mi je ta priča s nasljedstvom. Moj je otac bio kirurg.« »Ah. Znači da je oduševljen tobom. Sjajna si.« Janeina je brada potonula. »Mislim da bi moju karijeru smatrao zadovoljavajućom. Pogotovo ako dobijem posao na Columbiji kao predavač.« »Smatrao?« »On i moja majka su umrli.« Nastavila je, zaključivši da mora. »Prije deset godina srušili su se u malom avionu. Išli su na medicinsku konferenciju.« »Sranje... stvarno mi je žao. Nedostaju li ti?« »Ovo će zvučati grozno... ali ne baš. Oni su bili stranci s kojima sam morala živjeti kad nisam bila u školi. Ali još mi uvijek nedostaje moja sestra.« »Bože, ona je isto umrla?« »Imala je urođenu srčanu manu. Jedne noći sve je bilo gotovo. Moj je otac uvijek mislio da sam se odlučila za medicinu zbog njega, ali ja sam to učinila jer sam bila ljuta zbog Hanne. Ljuta sam još uvijek.« Otpila je gutljaj iz šalice. »Uglavnom, otac je uvijek smatrao da je medicina najkvalitetnija i najbolja odluka u mom životu. Sjećam se, kad sam imala petnaest, pogledao me i rekao mi da sam sretna što sam tako pametna.« »Znači da je znao kako možeš učiniti mnogo.« »Nije to mislio. Rekao je da se s obzirom na moj izgled neću moći dobro udati.« Nasmijala se kad je V. oštro udahnuo. »Otac je u sedamdesetim i osamdesetim godinama živio kao u devetnaestom stoljeću. Možda zato što je podrijetlom bio Englez, tko bi ga znao. Uglavnom, smatrao je da se žene moraju udati i brinuti se za veliku kuću.« »Reći to mladoj djevojci nije bilo baš u redu.« »On bi rekao da je to bilo pošteno. Vjerovao je u poštenje. Uvijek je govorio da je Hannah ljepša. Naravno, smatrao ju je lakomislenom.« Bože,

SV

~ 211 ~

zašto je pričala o tome? »Uglavnom, roditelji znaju biti problematični.« »Aha. To mi je jasno. Kristalno jasno.« Imala je osjećaj da je i on nakon što su zašutjeli u glavi prelistavao obiteljski album.

Nakon nekog vremena, kimnuo je prema televizoru ravnog ekrana na zidu. »Želiš pogledati neki film?« Okrenula se u stolcu s osmijehom. »Oh, da. Ne mogu se sjetiti kad sam to posljednji put učinila. Što imaš od filmova?« »Imam kabelsku pa imamo sve.« Bez nekog predumišljaja on kimne prema jastucima pokraj sebe. »Zašto ne sjedneš ovdje? Odande nećeš baš dobro vidjeti.« Sranje. Željela je biti pokraj njega. Željela mu je biti... blizu.

I dok joj je mozak još uvijek prežvakavao situaciju, ona je prišla krevetu i smjestila se do njega, prekriživši noge i ruke na prsima. Bože, bila je nervozna kao da je na spoju. Leptirići u želucu. Znojni dlanovi.

Pozdrav nadbubrežnim žlijezdama. »Što voliš gledati?« upitala je zgrabivši daljinski koji je imao valjda dovoljno gumba za lansiranje svemirskog broda. »Danas mi se gleda nešto dosadno.« »Ozbiljno? Zašto?« Kad ju je pogledao svojim dijamantnim očima, kapci su mu bili toliko nisko da nije bilo moguće pročitati njegov pogled. »Bez nekog razloga. Izgledaš mi malo umorno, pa zato.« S Druge Strane Cormia je sjedila na svom ležaju. I čekala. Ponovno.

Rastvorila je ruke koje su joj bile položene u krilu, Ponovno ih je skupila. Poželjela je imati knjigu kako bi se razonodila. Sjedeći u tišini, pitala se kako bi bilo imati svoju knjigu. Možda bi na korice stavila svoje ime kako bi ostali znali da je njezina. Da, voljela bi to. Cormia. Ili još bolje, Cormijina knjiga.

Ako bi je njezine sestre željele posuditi, naravno da bi ona to učinila. Ali dok bi je držali drugi dlanovi i čitale je tuđe oči, ona bi znala da su korice i uvez i priče njezine. To bi znala i knjiga. Prisjetila se knjižnice Odabranica i šume polica i njezina divnog slatkog mirisa kože i one goleme raskoši riječi.

Taj prostor bio je njezino utočište ispunjeno radosnim otuđenjem. Postojalo je toliko priča koje je trebalo znati, toliko različitih mjesta za koja se nije ni nadala da će ikada vidjeti, a voljela je učiti. Veselila se učenju. Žudila za

SV

~ 212 ~

znanjem.

Gotovo uvijek.

Ovoga puta nije bilo tako. Dok je sjedila na svom ležaju i čekala, nije se radovala učenju koje ju je čekalo: stvari koje je trebala znati ona nije željela učiti. »Pozdrav, sestro.« Cormia je podignula pogled. Odabranica koja je odignula bijeli veo s vrata bila je primjer požrtvovnosti i služenja, uistinu čestite ženke. Cormia je zavidjela Laylinu izrazu lica koji je govorio o unutarnjem zadovoljstvu i miru.

A to nije bilo dopušteno. Ako si osjećala ljubomoru, značilo je da si odijeljena od cjeline, da si individua, i to još sitničava. »Pozdrav.« Cormia je ustala na nesigurna koljena, užasavajući se njihova odredišta. Iako je mnogo puta poželjela vidjeti što je u Primužjakovu hramu, sada bi najradije da nikada nogom ne stupi unutar tih mramornih zidova.

Obje su se naklonile jedna drugoj i zadržale pozu. »Moja je čast biti od pomoći.« Sitnim glasom Cormia je odgovorila: »Ja sam... ja sam zahvalna na tvojoj pomoći. Molim, povedi.« Uspravivši se te podignuvši glavu, Layline svjetlozelene oči bile su pune razumijevanja. »Možda bi bilo bolje da ovdje popričamo prije nego što se spustimo u hram.« Cormia teško proguta. »To bi mi bilo drago.« »Sestro, mogu li sjesti?« Nakon što je Cormia kimnula, Layla je prišla ležaju i sjela te se bijela haljina rastvorila na njezinu bedru. »Pridruži mi se.« Cormia je sjela na madrac koji joj se učinio tvrdim poput kamena. Nije mogla disati, nije se mogla kretati, jedva je treptala očima. »Sestro moja, voljela bih odagnati tvoje strahove«, rekla je Layla. »Uistinu ćeš početi uživati u vremenu provedenom s Primužjakom.« »Sigurno.« Cormia je prema sebi povukla nabore svoje haljine. »Posjećivat će i druge, zar ne?« »Ti ćeš mu biti najvažnija. Kao njegova prva ženka, ti ćeš imati prednost. Za Primužjaka među jednakima postoji rijetka hijerarhija, a ti ćeš biti prva među svima nama.« »Ali kada će početi posjećivati ostale?«

SV

~ 213 ~

Layla se namrštila. »To će on odlučiti, iako će ovisiti i o tebi. Ako ga zadovoljiš kako treba, možda neko vrijeme bude samo s tobom. Događalo se to i prije.« »Ali ja bih mu mogla reći da posjećuje i druge?« Layla je svoju savršenu glavu nagnula na stranu. »Uistinu, sestro, svidjet će ti se ono što će se zbivati između vas dvoje.« »Znaš tko je on, zar ne? Znaš ime Primužjaka?« »Zapravo, ja sam ga i vidjela.« »Jesi li?« »Jesam.« Layla je dotaknula rukom punđu, te Cormia zaključi kako ta gesta znači da ženka pažljivo bira riječi. »On je... onakav kakav bi ratnik i trebao biti. Snažan. Inteligentan.« Cormia suzi oči. »Ne govoriš mi sve da ne potakneš moj strah. Zar ne?« Prije nego što je Layla stigla odgovoriti, Upraviteljica je odmaknula veo u stranu i ne uputivši ni riječ Cormiji prišla je Layli i šapnula joj nešto.

Layla je ustala obraza oblivenih rumenilom. »Krenut ću odmah.« Okrenula se prema Cormiji, s neobičnim uzbuđenjem u očima. »Sestro želim ti sreću dok se ne vratim.« Po običaju, Cormia je ustala i poklonila se, s olakšanjem što su lekcije iz kojega god razloga odgođene. »Budi dobro.« No Upraviteljica nije razmijenila pozdrave s Laylom. »Odvest ću te u hram gdje ćeš nastaviti s uputama.« Cormia se obgrlila rukama. »Zar ne bih trebala čekati Laylu...« »Propitkuješ moju riječ?« rekla je Upraviteljica. »Upravo to činiš. Možda bi onda trebala napraviti i plan svojih predavanja kad već toliko znaš o povijesti i značaju položaja za koji si odabrana. Uistinu bih i sama voljela učiti od tebe.« »Oprostite mi, Upraviteljice«, Cormia je odgovorila ponizno. »Nemam ti što oprostiti. Kao Primužjakova prva ženka ti ćeš meni zapovijedati, pa je možda dobro vrijeme da se naviknem na to. Reci mi, želiš li da na putu prema hramu hodam nekoliko koraka iza tebe?« Navrle su joj suze. »Molim vas ne, Upraviteljice.« »Molim vas, što?« »Pratit ću vas«, prošaptala je Cormia spuštene glave. »Neću voditi.«

SV

~ 214 ~

Ishtar je bio savršen izbor, pomislio je V. Dosadan kao sam vrag. Trajao je sto godina. Vizualno zanimljiv kao... »Ovo je najveće sranje koje sam vidjela u životu«, rekla je Jane ponovno zijevnuvši.

Bože, stvarno je imala lijep vrat.

V.-u su se produžili očnjaci, a nakon što mu je napamet pala scena kako se u klasičnoj pozi poput Drakule nadvija nad njezinim tijelom, morao se prisiliti da gleda Dustina Hoffmana i Warrena Beattyja kako se probijaju kroz pijesak. Odabrao je to sranje u nadi da će ona zaspati... kako bi joj se mogao uvući u san i obljubiti je. Jedva je čekao imati je u ustima, čak i samo u carstvu snova. Čekajući da od dosade utone u dubok san, uhvatio se kako zureći u pustinjski pejzaž razmišlja upravo o suprotnom... zimi... zimi i njegovu prijelazu.

Nekoliko tjedana nakon što je predprijelaznik pao u rijeku i umro, V. je prošao svoj prijelaz. Prije toga već je neko vrijeme bio svjestan promjena u svom tijelu: mučile su ga glavobolje. Cijelo je vrijeme bio gladan, ali kad bi nešto pojeo, bilo mu je mučno. Nije mogao spavati iako je bio iscrpljen.

Jedina stvar koja se nije promijenila bila je njegova agresija. U kampu je uvijek bilo potrebno biti spreman na borbu, pa se izraženija agresivnost nije posebno isticala u njegovu uobičajenom ponašanju.

Dok je vani bjesnjela okrutna i rana mećava, on se ponovno rodio u svome muškom obličju.

Zbog naglog pada temperature zidovi špilje bili su zaleđeni, tlo je bilo toliko hladno da su se noge smrzavale i u krznenim čizmama, a zrak tako leden da je dah iz usta lebdio poput oblaka bez neba. Zbog toga su i ratnici i ženke iz kuhinje spavali u velikim gomilama, ali ne zbog seksa, nego zato da tijelima zadržavaju toplinu.

V.je znao da mu se sprema prijelaz jer ga je probudila vrućina. Isprva je ta toplina bila ugodna, ali nakon što mu je tijelo obuzela razdiruća glad, dobio je vrućicu. Previjao se na tlu od bolova, nadajući se olakšanju koje nikako nije dolazilo.

Nakon vrućice kroz bol je začuo Koljačev glas. »Ženke te neće hraniti.« V. je otvorio oči iz svoje omamljenosti. Koljač je kleknuo. »Sigurno znaš zašto.« V. je progutao kroz grlo koje je bilo stisnuto poput šake.

SV

~ 215 ~

»Ne znam.« »Kažu da su te obuzele slikarije. Da su u tvoju ruku ušli duhovi zatočeni u zidovima. Da tvoje oko više nije tvoje.« Kad V. nije odgovorio, Koljač je nastavio: »Ne poričeš?« Kroz maglu u svojoj glavi, Vishous je pokušao procijeniti kakav će utjecaj imati jedina dva moguća odgovora. Odlučio se za istinu, ali ne zbog pravednosti već zbog brige za vlastitu kožu. »Ja... poričem.« »Poričeš ono što oni govore?« » Što... oni... govore?« »Da si svoga druga ubio svojom šakom.« To je bila laž i ostali dječaci koji su bili tamo znali su to jer su vidjeli da je predprijelaznik pao zbog svoje krivnje. A ženke su to mislile zato što je V. u trenutku njegove smrti bio u blizini. Ali zašto su onda ostali mužjaci širili priču o V.-ovoj snazi?

A možda je to išlo njima na ruku? Ako V. nema ženku od koje će se hraniti, umrijet će. A za ostale predprijelaznike to ne bi bio loš razvoj događaja. »Koji je tvoj odgovor?« zahtijevao je njegov otac.

V.-u je bilo potrebno izgledati snažnije, pa je promrmljao: »Ja sam ga ubio.« Koljačeva se usta široko rašire u osmijeh. »Slutio sam. A za tvoj trud dovest ću ti ženku.« I uistinu mu je dovedena i on se nahranio. Prijelaz je bio težak, dug i iscrpljujuć, a nakon što je sve bilo gotovo, njegovo tijelo prepunilo je njegov ležaj te je skvrčenih ruku i nogu ležao na hladnom podu poput svježeg ulova.

Iako mu se nakon prijelaza pobudio seksualni nagon, ženka koja je bila prisiljena nahraniti ga, nije željela imati veze s njim. Dala mu je dovoljno krvi da preživi prijelaz, ostavivši ga kako bi mu u miru pucale kosti te se i mišići rastezali do pucanja.

Nitko nije pazio na njega, a dok je patio, u mislima je zvao svoju majku koja ga je rodila. Zamislio ju je kako mu prilazi obasjana svjetlošću te mu s ljubavlju gladi kosu i govori kako je sve u redu. U njegovoj jadnoj viziji nazvala ga je svojim voljenim lewhlenom.

Darom.

Volio bi biti nečiji dar. Darove se cijenilo, brinulo se o njima i štitilo ih se. Dnevnik ratnika Dariusa bio je V.-ov dar, iako onaj koji ga je darovao nije znao da je učinio..., no opet.

Dar.

SV

~ 216 ~

Nakon što je V.-ovo tijelo prošlo kroz svoju promjenu, odspavao je i probudio se sa željom za mesom. Zbog prijelaza odjeća mu je bila rastrgana, pa se omotao životinjskom kožom i bosonog otišao do kuhinjskih prostorija.

Nije našao mnogo: oglodao je bedrenu kost, našao kore kruha te pojeo šaku brašna. Lizao je bijeli prah s dlana kad je iza sebe začuo očev glas: »Vrijeme je za borbu.« »O čemu razmišljaš?« upitala je Jane. »Napet si.« V. se trznuo natrag u sadašnjost. I iz nekog razloga nije lagao. »Razmišljao sam o svojim tetovažama.« »Kad si ih napravio?« »Prije gotovo tri stoljeća.« Zazviždala je. »Bože, vi živite tako dugo?« »Duže. Ako ne poginem u borbi ili ako vi glupi ljudi ne raznesete planet, trebao bih živjeti još sedamsto godina.« »Vou! Pa to na stranku umirovljenika baca sasvim drugačije svjetlo.« Sjela je naprijed. »Okreni glavu. Želim vidjeti crtež.« Još uvijek uznemiren svojim uspomenama, učinio je kako mu je rekla jer nije bio u stanju ni pomisliti drugačije. Ali kad mu je prišla rukom, trznuo se. Spustila je ruku ne dotaknuvši ga. »Ovo ti je netko učinio, zar ne? Otprilike u isto vrijeme kad i kastraciju, zar ne?« V. se povuče u sebe, ali od nje se ne odmakne. Uopće mu nije bila ugodna ta ženska suosjećajnost, ali Janeino pitanje bilo je iskreno. Izravno.

Pa je mogao i odgovoriti iskreno i izravno. »Aha. U to vrijeme.« »Pretpostavljam da su to upozorenja, budući da ih imaš na ruci, sljepoočnici, bedrima i preponama. Pretpostavljam da imaju veze s energijom u tvojoj šaci, s tvojim šestim čulom i problemom stvaranja potomstva.« Kao da bi trebao biti iznenađen njezinom dedukcijskom vještinom. »Istina.« Glas joj se spustio. »Zato si se uznemirio kad sam ti rekla da te moram zavezati. U bolnici u hitnoj. Oni su te zavezali, je li tako?« Pročistio je grlo. »V., je li tako?« Uzeo je daljinski od TV-a u ruke.

SV

~ 217 ~

»Želiš gledati nešto drugo?« Dok je prelistavao programe, vladala je tišina. »Na sestrinom sam sprovodu povratila.« V.-ov palac zastao je na daljinskom i zaustavio se na Kad jaganjci utihnu. Pogledao ju je. »Nisi valjda?« »Najneugodniji i najsramotniji trenutak u mom životu. I ne samo zbog toga što mi se to dogodilo. Nego i zato što sam se ispovraćala po ocu.« Dok je Clarice Starling sjedila ispred Lechterove ćelije, V. je žudio za još informacija o Jane. Želio je znati cijeli tijek njezina života, od rođenja do sada, i želio ga je znati odmah sada. »Ispričaj mi što se dogodilo.« Jane je pročistila grlo kao da se priprema, a on nije mogao zanemariti sličnost između filma i ove situacije u kojoj je on zatvoreno čudovište kojemu Jane kao simbol dobrote daje komadiće sebe da ih on proždre.

Ali morao je to znati, kao što je trebao i krv kako bi preživio. »Jane, što se dogodilo?« »Pa, znači... moj je otac čvrsto vjerovao u prednost zobene kaše.« »Zobene kaše?« Kad nije nastavila, rekao je: »Ispričaj mi.« Jane je prekrižila ruke na prsima, zureći u svoja stopala. Zatim je njezin pogled susreo njegov. »Samo da znaš, ovo spominjem tako da mi ti ispričaš što se tebi dogodilo. Mijenjamo se. Kao da pokazujemo jedno drugome ožiljke. Znaš, kao kad padneš s kreveta na kat u ljetnom kampu. Ili kao kad se porežeš na aluminijsku kutiju, ili kad udariš glavu o...« Namrštila se. »O. K.... možda to nisu baš najbolji primjeri, s obzirom na to kako se regeneriraš, ali surađuj sa mnom.« V. se morao nasmijati. »Kužim poantu.« »Mislim da je to jedino tako pošteno. Ja ispričam, pa ti. Dogovoreno?« Sranje... Ali morao je slušati o njoj. »Očito da je.« »O. K., znači moj otac i njegova zobena kaša. On...« »Jane?« »Molim?« »Sviđaš mi se. Jako. Morao sam to spomenuti.« Nekoliko je puta trepnula. A zatim je ponovno pročistila grlo. Čovječe, baš lijepo izgleda tako rumena. »Pričala si o zobenoj kaši.«

SV

~ 218 ~

»Da... tako je... kao što rekoh, moj je otac bio čvrsti zagovornik zobene kaše. Moja mama, moja sestra i ja morale smo jesti to sranje zbog njega, a on je očekivao da pojedeš sve što je u zdjelici. Promatrao bi nas kako jedemo kao da igramo golf, a on nadgleda da slučajno zamah ne bi bio pogrešan.

Kunem se, pratio je kako sjedim i držim li žlicu kako treba. Za večerom bi...« Zastala je. »Skrenula sam s teme.« »A ja bih te mogao slušati satima, tako da zbog mene ne trebaš točno ispričati priču.« »Da, pa... točnost je važna.« »Samo ako si mikroskop.« Blago se nasmiješila. »Vratimo se na zobenu kašu. Moja sestra umrla je za moj rođendan, jednog petka navečer. Sprovod je organiziran brzo zato što je moj otac sljedeće srijede morao letjeti za Kanadu na seminar. Poslije sam saznala da je tu prezentaciju dogovorio to jutro kad smo Hannu našli mrtvu, bez sumnje zato da sve ubrza. Uglavnom... jutro prije sprovoda, ustajem se i osjećam se užasno. Baš satrano. Mučila me mučnina. Hannah... Hannah je bila jedino što je u toj kući bilo drago i lijepo. Bila je neuredna i glasna i vesela i... strašno sam je voljela, i nisam mogla podnijeti da je zakapamo. Ne bi joj se nikako svidjelo biti tako zatvorena. Da... uglavnom, za sprovod majka mi je kupila crnu haljinu koja je sprijeda imala velike gumbe. Nevolja je bila u tome što mi haljina nije pristajala kad sam se to jutro spremala za sprovod. Bila mi je premala i jedva sam disala u njoj.« »Naravno, samo ti je bilo još mučnije.« »Aha, a nisam mogla ništa povratiti i tako sam se spustila na doručak.

Kriste, još uvijek se sjećam kako su njih dvoje izgledali, na suprotnim krajevima stola, izbjegavajući se pogledati u oči. Majka je izgledala kao keramička lutkica s tvorničkom pogreškom... bila je našminkana, imala je frizuru, ali nešto je bilo krivo. Njezin ruž bio je krive boje, nije imala rumenila, a iz punđe su joj virile ukosnice. Otac je čitao novine, a zvuk, listanja stranica bio je glasan kao pucanj pištolja. Ni jedno ni drugo mi nisu rekli ni riječi.

I tako sjedim ja za stolom i ne mogu prestati gledati prazno mjesto meni nasuprot. Preda mnom se pojavljuje zdjelica zobene kaše. Naša spremačica Marie, dok je stavljala zdjelicu pred mene, položila je ruku na moje rame, i tada sam se gotovo raspala. Ali tada je moj otac prasnuo stranicom novina kao da sam psić koji se posrao na sag, pa sam uzela žlicu te počela jesti.

Trpala sam u sebe tu kašu dok se gotovo nisam ugušila. A zatim smo otišli na sprovod.«

SV

~ 219 ~

V. ju je želio dotaknuti i umalo je ispružio ruku prema njoj. Umjesto toga, upitao je: »Koliko ti je bilo godina?« »Trinaest. Uglavnom, crkva je bila krcata jer su svi u Greemvichu poznavali moje roditelje. Moja je majka bila odvratno ljubazna, a moj je otac imao zamrznuti stoički izraz lica, tako da su izgledali kao i inače. Sjećam se... kako sam pomislila da se ponašaju kao da je sve normalno, osim što je majka bilo grozno našminkana, a otac se igrao sa sitnišem koji je imao u džepu. To nije bilo uobičajeno. Mrzio je bilo kakve pozadinske zvukove, pa me iznenadilo što mu ne smeta to uzastopno zveckanje. Očito mu nije smetalo jer je on kontrolirao taj zvuk. Mislim, mogao je prestati kad god je htio.« Nakon što je zastala zagledavši se prema drugom kraju sobe, V. je poželio ući u njezin um kako bi mogao točno vidjeti ono što je proživljavala.

Nije... i to ne samo zato što nije bio siguran kako bi to funkcioniralo. Stvari koje je odlučila podijeliti s njime bile su mu dragocjenije od onoga što bi uzeo od nje. »Prvi red«, promrmljala je. »U crkvi smo bili u prvom redu, odmah ispred oltara. Hvala Bogu da je lijes bio zatvoren, iako je Hannah vjerojatno bila prekrasna. Moja je sestra imala kosu boje jagode. Raskošnu i valovitu kao Barbie lutka. Moja je ravna kao slama. Uglavnom...« V. je palo napamet da se koristila riječju uglavnom kao spužvom kojom je brisala ispisanu ploču. Izgovorila bi je kad god je trebalo obrisati stvari koje je podijelila s njime kako bi napravila mjesta za druge. »Da, prvi red. Počela je misa. Svirale su orgulje... a stvar s time je da te cijevi vibriraju i kroz pod. Jesi li ikad bio u crkvi? Vjerojatno nisi...

Uglavnom, kad bi počela glazba, baš se osjetio bas. Naravno da je misa bila velika i formalna, a orgulje su valjda imale više cijevi od caldwellske kanalizacije. Bože, dok su svirale, imao si osjećaj da si u avionu koji polijeće.« Nakon što je zastala i duboko udahnula, V. je shvatio da je ta sjećanja iscrpljuju, vodeći je tamo gdje nije zalazila ni često ni s voljom. Nastavila je promuklim glasom. »I tako... prošlo je pola mise, haljina mi je preuska, želudac me razvaljuje, a ona se jebena očeva kaša raširila i prilijepila po cijeloj mojoj utrobi. Svećenik je stao za postolje i započeo posmrtni govor. Izgledao je upravo onako kako i treba, sijede kose, dubokoga glasa, odjeven u bijelozlatnu halju. Mislim da je bio episkopalni biskup za cijeli Connecticut.

Uglavnom... i započne on priču o milosti koja nas čeka u raju i o svim

SV

~ 220 ~

onim sranjima o Bogu i Isusu i Crkvi. To je više nalikovalo na nekakvu reklamu za kršćanstvo i nije imalo nikakve veze s Hannom.

I tako ja sjedim i ne pratim baš, te mi padne pogled na majčine ruke.

Bile su spojene u njezinu krilu, potpuno bijelih zglobova. .. kao da je na vožnji u zabavnom parku, iako se uopće nije kretala. Pogledala sam nalijevo prema ocu. Dlanove je položio na koljena, skvrčivši prste, osim malog prsta desne ruke koji je tapkao po finoj vuni njegovih hlača. Taj mali prst tresao se kao da otac ima Parkinsonovu bolest.« V. je znao nastavak priče. »A tvoje«, pitao je meko. »Što je bilo s tvojima?« Jane je izdahnula kroz blagi jecaj. »Moje... moje su ruke bile potpuno mirne, potpuno opuštene. Nisam osjećala ništa osim te zobene kaše u svom želucu. O... Bože, moja sestra je bila mrtva i moji roditelji koji uopće nisu imali osjećaje bili su pogođeni. Ja? Ništa. Sjećam se kako sam pomislila da bi Hannah plakala da ja ležim u satenskom lijesu. Ona bi plakala za mnom. Ja? Ja nisam mogla.

Nakon što je svećenik završio s propagandnim porukama kako je Bog sjajan i koliko je Hannah sretna što je s njim, bla, bla bla, zasvirale su orgulje. Vibracije orgulja uspele su se kroz pod i moje sjedalo, pogodivši dobru frekvenciju. Ili očito krivu. Povratila sam tu zobenu kašu po ocu.« Jebote, pomislio je V. Posegnuo je i uzeo je za ruku. »Dovraga...« »Aha. Tada je majka ustala da me odvede, ali otac joj je rekao da ostane.

Odveo me do jedne službenice u crkvi, rekao joj da me odvede u zahod, a zatim je i sam otišao u muški. Ostala sam sama u tom zahodu oko deset minuta, a onda se vratila službenica, ugurala me u svoj auto i odvezla kući.

Nisam bila na pogrebu.« Uvukla je dah. »Nakon što su se roditelji vratili, nisu me uopće došli pogledati. Cijelo sam vrijeme čekala da netko od njih dvoje uđe. Čula sam ih kako se kreću po kući dok se nije sve utišalo. Na kraju sam sišla dolje, izvadila nešto iz hladnjaka i pojela stojećki za šankom jer nije bilo dopušteno nositi hranu na gornji kat. Ni tada nisam plakala, iako je bila vjetrovita noć što me uvijek plašilo, i kuća je bila mračna i osjećala sam se kao da sam uništila sestrin sprovod.« »Siguran sam da si bila u šoku.« »Aha. Baš smiješno... zabrinula sam se da će joj biti hladno. Znaš, hladna jesenska noć. Hladna zemlja.« Jane je mahnula rukom. »Uglavnom, sljedeće jutro otac je otišao prije nego što sam ustala i vratio se kući tek nakon dva tjedna. Uporno je zvao moju majku i govorio da ide na

SV

~ 221 ~

konzultacije vezane za još jedan teški slučaj negdje drugdje u zemlji. U međuvremenu majka bi svako jutro ustala, odjenula i odvela me u školu, ali zapravo nije bila prisutna. Postala je kao vijesti. Jedino je pričala o vremenu i o tome što je pošlo krivo u kući ili s osobljem dok sam ja bila u školi. Moj se otac konačno vratio, i znaš kako sam znala da se bliži njegov povratak? Po Hanninoj sobi. Svake noći odlazila sam u Hanninu sobu i sjedila među njezinim stvarima. Nisam mogla shvatiti kako su tamo njezina odjeća i njezine knjige i crteži, a nje nema. Nije se nikako slagalo. Njezina soba postala je poput automobila bez motora: sve je bilo na svome mjestu, ali samo je stajalo. Ništa od toga neće biti ponovno korišteno.

U noći prije očeva povratka otvorila sam vrata njezine sobe i... u njoj nije bilo ničega. Majka je izbacila njezine stvari i promijenila pokrivače i zastore. Hannina soba sada je bila gostinska. Tako sam znala da se moj otac vraća kući.« V. je palcem protrljao stražnji dio njezina dlana. »Isuse... Jane.« »Eto, to je bilo priznanje. Izbljuvala sam se umjesto da sam plakala.« Znao je da je nervozna i da bi radije da je šutjela, i znao je kako se osjeća, zato što je on činio isto u onih nekoliko intimnih situacija. Nastavio joj je gladiti ruku dok ga nije pogledala. U tišini koja se otegnula, znao je što ona čeka. »Da«, promrmljao je. »Bio sam zavezan.« »I bio si pri svijesti tijekom cijeloga tog događaja, zar ne?« Glas mu se istanjio. »Da.« Dodirnula je njegovo lice i kliznula dlanom preko njegova obraza koji je obrastao bradom. »Jesi li ih ubio zbog toga?« Podignuo je svoju prokletu ruku. »Ovo je to preuzelo. Svjetlost je prostrujala cijelim mojim tijelom, a budući da su njihove ruke bile na meni, samo su popadali kao klade.« »I bolje.« Sranje... Stvarno ju je volio. »Ti bi bila sjajna ratnica, znaš?« »I jesam. Moj je neprijatelj smrt.« Da, tako je. Bože, stvarno je bilo jasno zašto se povezao s njom. Bila je borac... kao i on. »Tvoj skalpel je tvoj bodež.« »Aha.«

SV

~ 222 ~

www.balkandownload.org Zastali su tako ukrštenih ruku i pogleda. Sve dok ona bez ikakva upozorenja nije palcem kliznula preko njegove donje usnice.

Nakon što je siknuvši izdahnuo, prošaptala je: »Znaš, ne moram ja spavati.«

KRAJ 9.KNJIGE

~ 223 ~