Julie kenner most wanted 1 želim te

1

J. KENNER

Želim te

2

1.

ZNAM TOČNO kad se moj život promijenio. Točan trenutak u kojem su nam se pogledi susreli i u njegovim očima vise nisam vidjela nešto dobro poznato, nego opasnost i zar, požudu i glad.

Možda sam se trebala okrenuti i otići. Možda sam trebala pobjeći.

Ali nisam. Željela sam ga. I više od toga: trebala sam ga. I njega i vatru koju je rasplamsao u meni.

U njegovu sam pogledu vidjela da i on treba mene.

U tom se trenutku sve promijenilo.

Ali je li se promijenilo nabolje ili nagore... to ćemo još vidjeti. Čak i pokojni, moj stric Jahn znao je kako napraviti super zabavu.

Njegov stan na najvišem katu nebodera uz obalu jezera u Chicagu pucao je po šavovima, krcat šarolikim društvancem, od kojih je većina bila slila u sebe toliko vina iz slavnog podruma Horda Jahna da je sva žalost koju su sa sobom donijeli bila ugodno zamagljena, a ove karmine ili okupljanje, ili kako god mi to nazvali, nimalo žalobno. Političari su čavrljali s bankarima koji su čavrljali s umjetnicima i akademicima, svi su se smiješili, smijali i nazdravljali pokojniku.

Prema njegovoj želji, ceremonijalnog pogreba nije bilo. Samo ovo okupljanje prijatelja i obitelji, hrana i piće, glazba i veselje. Jahn - mrzio je ime Howard - živio je vedro i dinamično, a to nikad nije bilo vidljivo kao sada, kad više nije bio živ.

Jako mi je nedostajao, ali nisam plakala. Nisam ni vrištala ni bulaznila. Zapravo nisam činila ništa; dane i noći provodila sam izgubljena u izmaglici osjećaja, otupjela uma. Omamljena tijela.

Uzdahnula sam i prešla prstima preko privjeska na srebrnoj narukvici. Stric mi je darovao maleni motocikl prije nešto više od mjesec dana i tim darom izmamio osmijeh na moje lice. Nisam spominjala svoju želju za motociklom otkako sam navršila šesnaestu. Dosta je godina prošlo i otkako sam se vozila s nekim dečkom, ruku čvrsto obavijenih oko njegova struka, kose što je vijorila na vjetru.

Ali stric Jahn poznavao me bolje nego bilo tko drugi. Vidio je djevojku koja se skrivala iza princeze. Djevojku koja je oko sebe izgradila zidove jer je morala, ali koja ih se očajnički željela osloboditi. Koja je čeznula za time da navuče iznošene traperice, zgrabi ofucanu kožnu jaknu i malo poludi.

Ponekad bi točno to i činila. A ponekad to ne bi završilo nimalo dobro. Čvršće sam stisnula privjesak i preplavilo me sjećanje na Jahna - na obećanje da će čuvati moje tajne - i konačno mi izmamilo suze na oči. Trebao bi biti uz mene, dovraga. Odjednom mi je od žamora smijeha i riječi koji je ispunjavao sobu bilo pomalo mučno.

Iako sam znala da je Jahn želio upravo ovo, jedva sam se suzdržavala da šamarom ne uzvratim ljudima koji su me grlili i mrmljali da je Jahn sada na boljem mjestu i da je baš krasno kako je proživio tako ispunjen život. Totalno sranje.

Jahn još nije bio navršio ni šezdesetu. Dobrodržeći muškarci u pedesetima ne bi trebali pasti na mjestu mrtvi zbog aneurizme i nema te suosjećajne prigodne poruke iz brzojava koja bi me mogla uvjeriti u suprotno.

Nemirno sam cupkala na mjestu, premještajući težinu sad na jednu, sad na drugu nogu. Na drugoj strani prostorije nalazio se šank, a ja sam se namjerno udaljila od njega što sam više mogla, jer sam sve vrijeme željela osjetiti žarenje tekile. Željela sam se osloboditi svega ovoga, eksplodirati iz čahure obamrlosti koja me stezala. Pobjeći. Osjećati.

3

Ali ništa od svega toga. Preko mojih usnica večeras neće prijeći ni kap alkohola. Na kraju krajeva, ja sam Jahnova nećakinja, a time i svojevrsna domaćica pa ne smijem pobjeći iz stana. Tristo sedamdeset četvornih metara, a ja se usred svega toga osjećam kao da mi se prijeteći približavaju slikama ukrašeni zidovi. Željela sam potrčati spiralnim stubama do terase na krovu i skočiti preko ograde u nebo što je postajalo sve tamnije. Željela sam letjeti nad jezerom Michigan i nad cijelim svijetom. Željela sam razbijati, vrištati, urlati i proklinjati vražji svemir jer je uzeo tako dobra čovjeka.

Sranje. Zadržala sam dah i pogledala majstorski izrađenu bilježnicu starinskog izgleda što je stajala u staklenoj vitrini na koju sam bila naslonjena. Ta u kožu uvezana bilježnica bila je vrhunski izrađena kopija nedavno pronađene bilježnice Leonarda da Vincija. Takozvana Bilježnica stvorenja, sadržavala je šesnaest stranica s crtežima životinja, a u vitrini je stajala otvorena na sredinu, na stranicu s veličanstvenim crtežom koji je izradio još mladi da Vinci - studiju poznatoga, ali nikada pronađenoga štita sa zmajem. Jahn je bio pokušao kupiti original bilježnice i sjećam se kako je bio bijesan kad mu je ga je ispred nosa oteo Victor Neely, čikaški poslovni čovjek čija je zbirka umjetnina bila gotovo jednako bogata kao njegova. U to sam vrijeme upravo počinjala studij na Sveučilištu Northwestern - političke znanosti i povijest umjetnosti. Nisam posebno nadarena, ali crtam cio život i umjetnost, a naročito Leonardo da Vinci, očarava me otkako su me roditelji kao trogodišnju curicu prvi put odveli u muzej.

Mislila sam da je Bilježnica stvorenja nevjerojatno cool i bila ljutita u Jahnovo ime kad je ostao bez originala, a novine se raspisale o fantastičnom ulovu Victora Neelyja.

Otprilike godinu poslije Jahn mi je pokazao ovu kopiju bilježnice, novu novcatu i izloženu u samo za nju izrađenoj staklenoj vitrini. Moj stric inače nije volio kopije. Ako ne bi mogao dobiti original - bio to Rembrandt, Rauschenberg ili da Vinci - jednostavno bi zaboravio na to. Kad sam ga upitala zašto je napravio iznimku baš za Bilježnicu stvorenja, slegnuo je ramenima i odgovorio da su crteži jednako zanimljivi kao i onaj tko ih je nacrtao. “Uostalom, osoba koja može uspješno kopirati da Vincija i sama je stvorila remek-djelo.”

Iako bilježnica nije bila autentična, bila mi je draža od svih stričevih starih dokumenata i umjetnina, i dok sam stajala dlanova oslonjenih na staklo vitrine, na neki sam se način osjećala kao da je on pokraj mene.

Duboko sam udahnula, svjesna da se moram pribrati, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što sam rastrojenim izgledom samo privlačila uzvanike da mi priđu i pokušaju me oraspoložiti. A nisam čak ni izgledala pretjerano rastrojeno. Kad ste Angelina Hayden Raine, kći američkog senatora i majke koja sjedi u upravnim odborima desetak internacionalnih neprofitnih organizacija, vrlo rano u životu naučite razliku između lica koje pokazujete u javnosti i onoga koje je vaše, privatno. Pogotovo kad i sami imate tajne.

“Ovo je toliko sjebano da mi dođe vrištati.”

Usnice su mi se razvukle u jedva primjetan smiješak pa sam se okrenula i našla licem u lice s Kat, čije su oči bile crvene.

“Kvragu sve, Angie”, rekla je. “Ne bi trebao biti mrtav.”

“Bio bi bijesan da zna da si plakala”, rekla sam, trepćući da i sama rastjeram posljednje tragove suza.

“Ma jebeš to.”

Malo je nedostajalo da se nasmijem. Katrina Laron uvijek je imala talent za svođenje sranja na minimum.

Nisam sigurna koja je od nas prva krenula prema drugoj, ali našle smo se u čvrstom zagrljaju.

Nakon nekoliko trenutaka odmaknula sam se, šmrcajući. Možda sam užasna, ali bilo mi je puno bolje već i od same činjenice da je cijela ova situacija još nekome odurna.

“Svaki put kad uđem u neku sobu imam osjećaj da ću ga ugledati”, rekla sam. “Možda bi bilo bolje da sam ostala u svome starom stanu.”

4

U stričev stan uselila sam se prije četiri mjeseca, kad mu je otkrivena aneurizma. Uzela sam i stanku od posla - što i nije teško kad radite za strica. Njegovala sam ga dva tjedna nakon što je izašao iz bolnice, a kad su liječnici rekli da se oporavio - ma sjajna li zaključka - prihvatila sam njegovu ponudu da se uselim. Zašto ne? Sićušni stan koji sam dijelila sa svojim najstarijim prijateljem Flynnom nije bio oličenje luksuza. A koliko god ja voljela Flynna, s njim nije bilo lako živjeti. Predobro me poznaje, a meni je uvijek nelagodno kad ljudi iščačkaju ono što želim sakriti.

Sad su mi nedostajale i utjeha moje skučene sobice i Flynnova neprestana prisutnost. Volim ovaj stan, ali bez strica je hladan i pust i u njemu se osjećam kao da ću se slomiti. Krhko kao da ću se svakoga trenutka rasprsnuti na milijune djelića.

Kat me promatrala toplo i s puno razumijevanja. “Znam. Ali volio je što živiš s njim. Sam Bog zna zašto”, dometnula je nestašno se osmjehujući. “S tobom uvijek samo nevolje.”

Zakolutala sam očima. Katrina Laron starija je od mene svega četiri godine, ali to je nimalo ne sprječava da se pravi pametnija kad god joj se ukaže prilika. Tome možda kumuje i činjenica da smo se sprijateljile pod nesumnjivo sumnjivim okolnostima.

Kat je radila u jednom od kafića u Evanstonu u kojem sam ja ispijala kave tijekom svoje prve godine na Northwesternu.

Nekoliko smo puta razmijenile koju riječ - najčešće u stilu “molim dvostruku porciju šlaga, imala sam ogavan dan” - ali bile smo tek poznanice.

To se promijenilo kad smo naletjele jedna na drugu jednoga dana kad dvostruka porcija šlaga ni bilo kakva druga - ne bi mogla popraviti stvari. Svratila sam u robnu kuću “Neiman Marcus” na Aveniji Michigan po svoju dozu adrenalina, prijeko mi potrebnu da se riješim napetosti posebno groznog dana. To je značilo da sam popustila svojim osobnim demonima i razveselila se neprimjetno spuštajući u torbicu neplaćene naušnice od jedva petnaest dolara. Samo što nisam bila toliko neprimjetna koliko sam mislila.

“Ti si totalna amaterka”, prošaptala je Kat, gurajući me prema odjelu sa ženskim cipelama. “S takvom usranom tehnikom, pravo je čudo da te još nisu uhitili.”

“Uhitili!” procijedila sam, kao da bi ta riječ, da je izgovorena naglas, mogla poletjeti ravno do mog sveznajućeg oca u Washingtonu. Strah da će me uhvatiti bila je dio privlačnosti. Činjenica da bi me mogli uhvatiti nije bila nimalo privlačna. “Ma nisam... mislim...”

Na taj moj pokušaj poricanja, Kat je ležerno odmahnula rukom. “Samo ti želim reći da budeš pametna. Ako već riskiraš, neka ti se barem isplati. Te naušnice i nisu nešto.”

“Nije stvar u naušnicama”, obrecnula sam se, a potom se stresla. Te su riječi izletjele iz mene, ali zapravo su bile istinite. Naušnice doista nisu bile važne. Bio je važan moj otac, bio je važan fakultet i razgovor o karijeri, bila je važna neizrečena istina da što god ja radila, moja bi sestra u tome bila bolja.

Bio je važan iscrpljujuće težak teret mog života i moje budućnosti koji mi se navalio na ramena i postajao sve teži, dok nisam shvatila da me, ne učinim li nešto da ga se barem nakratko riješim, čeka krah.

Kat je pogledala moju torbicu kao da kroz meku kožu s logom Coach vidi ukradene naušnice.

Potom je polako podigla pogled prema meni. Tišina je lebdjela medu nama gotovo punu minutu.

Tada je kimnula glavom. “Ne brini se. Sve shvaćam.” Nagnula je glavu i pokazala mi vrata.

“Idemo.”

Preplavilo me olakšanje, a u udove koji su se bili sledili od straha i srama počeo se vraćati život.

Odvela me do svog automobila, Mustanga boje trešnje, i krenule smo brzinom svjetlosti. Vijugajući nas je provela Avenijom Michigan, uletjela na Prilaz Lake Shore i vozila se toliko blizu drugim automobilima gurajući se iz trake u traku, da sam se čudila kako njezin kabriolet nije ostao bez gornjih slojeva laka. Drugim riječima, bilo je fantastično. Krov je bio spušten, vjetar mi je bacao kosu u usta i oči, a ja sam samo zabacila glavu i smijala se.

Kat je odlučila riskirati naše živote i dobacila mi pogled usred vožnje. “O, da”, rekla je. “Nas dvije ćemo se jako dobro slagati.”

5

Od tog sam je trenutka obožavala. Sad kad sam doživjela težak udarac shvatila sam da je volim - ali i da se oslanjam na nju.

“Stvarno mi je drago što si tu”, rekla sam.

“A gdje bih bila?” Osvrnula se po sobi. “Jesu li tvoji mama i tata ovdje?”

“Nisu stigli. Zapeli su u inozemstvu.” Ponovno me obuzela već poznata obamrlost kad sam se sjetila majčinih histeričnih jecaja i duboke boli u glasu mog oca kad je doznao za smrt svojega polubrata. “Poziv je bio užasan”, prošaptala sam. “Kao kad sam im morala reći za Gracie.” “Žao mi je.” Kat nije poznavala moju sestru, ali znala je cijelu priču. Barem priču za javnost, ali znala sam da doista suosjeća sa mnom.

Nekako sam skupila snagu za slabašan osmijeh. “Znam. To mi puno znači.”

“Sve je ovo užasno”, rekla je Kat. “I nije fer. Tvoj je stric bio previše cool za smrt.” “Čini se da se svemiru čisto fućka za to tko je cool.”

“Svemir je povremeno luda kučka”, rekla je Kat. Potom je glasno uzdahnula. “Želiš li da noćas spavam ovdje, da ne budeš sama? Možemo dugo ostati budne i toliko se naliti da nema šanse da sanjamo bilo što.”

“Hvala, ali mislim da ću biti dobro.”

Sumnjičavo me promotrila. Kat je bila jedna od rijetkih kojima sam ispričala o svojim noćnim morama, ali iako sam cijenila njezinu sućut, ponekad sam mislila kako bi bilo bolje da sam šutjela.

“Stvarno”, rekla sam iskreno. “Kevin je ovdje.”

“A da? I kako to ide? Jeste li se već zaručili?”

“Nismo baš”, rekla sam suho. Kevin je valjda bio moj dečko, jer već smo dvaput spavali zajedno, ali zasad sam izbjegavala razgovore o tome tko je kome što. Nisam bila sigurna zašto sam toliko suzdržana. Seks nije bio za raspametiti se, ali bio je u redu. A i Kevin mi se doista sviđao.

Ipak, proteklih sam ga nekoliko mjeseci držala na sigurnoj udaljenosti, govoreći mu da se moram posvetiti Jahnovoj operaciji, a nakon toga oporavku.

Očigledno nisam mislila na to da bi mogao iznenada umrijeti.

Koliko sam grozna zato što mislim da sad kad Jahna više nema, nemam ni izgovora za Kevina.

Još uvijek pokraj mene, Kat je izvila vrat i ogledavala se po gomili. “A gdje je on?”

“Morao je izaći obaviti telefonski razgovor. Danas bi zapravo trebao raditi.”

“I što ćeš sad?” upitala je.

“U vezi s Kevinom?” Iskreno, nadala sam se da još neko vrijeme, neću morati baš ništa.

“U vezi s poslom”, odvratila je. “U vezi s krovom nad glavom. U vezi sa životom. Jesi li smislila što ćeš dalje?”

“Aha”, objesila sam ramena. “Ne. Nisam baš.” Posao u odjelu za odnose s javnošću Jahnove tvrtke možda plaća račune, ali daleko je od mojega životnog sna, a Kat je bila jedna od rijetkih kojima sam povjerila tu mračnu tajnu. Ali sad nisam željela razgovarati o tome. Na sreću, Kat je odvratilo pozornost nešto na drugom kraju prostorije i iste je sekunde zaboravila na moju neodlučnost i nedostatak smisla U životu.

Stala je uspravnije i kutovi usana razvukli su joj se gotovo u pravi osmijeh. Zaintrigirana, okrenula sam se u smjeru njezina pogleda, ali nisam vidjela ništa osim hrpe odijela, haljina i mora crnine. “Što je? Kevin?” upitala sam, moleći se da nije Kevin.

“Cole August”, rekla je. “Barem sam mislila da sam ga spazila.”

“Aha”, liznula sam usnice, odjednom suhe. “Je li Evan s njim?” Prisilila sam se zvučati ležerno, ali srce mi je ludo udaralo. Ako je Cole tu negdje, prilično je izvjesno da je i Evan.

Tada sam se sjetila koji je danas dan i srce je usporilo, zakočeno razočaranjem. “Nije li večeras presijecanje vrpce za ono bolničko krilo koje je Evan financirao?”

Kat me nije ni pogledala, još je pogledom pretraživala gomilu. “Nisam sigurna.” Dobacila mi je kratak pogled. “Je, da. I pozvala si me na to, sjećaš se, prije nego što se ovo dogodilo.”

6

Zatreptala sam potisnuti suze što su me odjednom zapekle. “Evanu će teško pasti što je propustio ovo. Jahn mu je bio poput oca.”

Kat je zakoračila korak unatrag i prepala me. “Što je?”

Odlijepila je pogled od gomile i namršteno me pogledala. “Ovaj... Ajoj, sranje. Moram obaviti jedan poziv. Odmah se vraćam, može?”

“Aha... U redu...” Koga to baš sad mora nazvati? Tim se pitanjem nisam stigla pomnije pozabaviti, jer sam ugledala Colea. A tik do njega Evana - koji je izgledao kao da je vlasnik cijelog svijeta i svega na njemu.

Iste sekunde nešto me stegnulo u grudima i kožom mi se proširio električni naboj. Možda ga jesam prvo ugledala, ali moje se tijelo probudilo prije mojih očiju. Tek kad sam ga osjetila, zapravo sam ga primijetila.

Bogme je bio prizor i pol.

Cole je možda utjelovljenje seksepila, ali Evan Black je polagana muka grijeha i zavodljivosti - a večeras je bio u posebno dobrom izdanju. Sigurno je ovamo došao ravno iz bolnice, jer je još uvijek bio u smokingu, pa iako posve neprikladno svečano odjeven, izgledao je kao da mu to ni najmanje ne smeta. Kad je riječ o Evanu, on sam jedino je što ljudi primijete, bez obzira na to je li u smokingu ili trapericama.

Evan posjeduje klasičnu ljepotu koja bi mu zajamčila slavu u Zlatno doba Hollywooda te samopouzdanje i držanje koji bi ga zadržali na vrhu. Preko lijeve obrve ima mali ožiljak, koji njegovu anđeoskom licu daje vragolastu notu.

Potječe iz imućne obitelji, a i sam se obogatio i to se vidi u njegovu držanju, u tome kako je dovoljno da pogleda po bilo kojoj prostoriji i ovlada svime u njoj.

Ima oči sive poput vučjih i kosu boje trešnjeva drva - tamnosmedu, koja na svjetlu blista tonovima crvene i zlatne. Straga je dulja, dodiruje mu ovratnik, i valovita poput grive, što samo pojačava dojam da je dotični gospodin pomalo divlji.

Divlji ili pitom, poželjela sam mu se približiti. Željela sam zavući prste u tu njegovu kosu i osjetiti je na koži. U mojim je mislima ta kosa mekana i ujedno jedini dio njega koji je mekan. Sve je ostalo poput čelika; stroge crte njegova lica i tijela odaju opasnost što se krije pod svom tom ljepotom.

Ne znam je li ta opasnost stvarna ili tek privid, ali nije me ni briga. Želim samo dodir, uzbuđenje.

Ona moja očajnička želja za letom koja me progoni cijelu večer? Jao meni, ali poželjela sam da taj let završi u Evanovu naručju.

Trebam uzbuđenje. Čeznem za njime. Želim njega.

Prava šteta da on ne osjeća ništa od svega toga.

7

2.

EVANA BLACKA poznajem već osam godina, ali zapravo ga ne poznajem uopće.

Baš sam bila navršila šesnaest godina kad sam ga prvi put vidjela, jednoga pakleno vrućeg ljeta tijekom kojega sam puno toga iskusila po prvi put. Prvo ljeto koje sam provela u Chicagu. Prvo ljeto koje sam provela daleko od roditelja. Prvi put da sam se poševila s nekim. Jer to je točno to i bilo, nikakva slatka tinejdžerska romansa. Jednostavno tek užitak, ništa više. Užitak, bijeg i zaborav.

A zaborav mi je bio prijeko potreban, jer to je bilo prvo ljeto bez sestre, koja je ostala u Kaliforniji, ispod dva metra suncem okupane zemlje.

Nakon njezine smrti bila sam izgubljena. Moji roditelji - koje je mučila vlastita bol - trudili su se držati me uza sebe, pomoći mi, utješiti me. Ali ja sam izmigoljila, previše opterećena osobnim gubitkom da bih mogla podnijeti toliko bliskosti. Previše opterećena osjećajem krivice da bih mogla prihvatiti njihovu pomoć ili nježnost.

Od moga malog kutka pakla spasio me Jahn. Pojavio se na vratima naše kuće u La Jolli prvog petka ljetnih praznika i iste sekunde odvukao moju majku u kućni ured tamnih zidova, u koji je meni pristup bio zabranjen. Kad su izašli dvadesetak minuta kasnije, u očima moje majke bilo je svježih suza, ali radi mene se uspjela osmjehnuti. “Podi spakirati torbu”, rekla je. “Ideš u Chicago sa stricem Jahnom.”

Utrpala sam u torbu tri majice bez rukava, kupaći kostim, haljinu, jedne traperice i obukla kratke hlače, u kojima sam provela let. Očekivala sam da ću tamo provesti vikend. Ostala sam cijelo ljeto.

Jahn je tada većinu vremena provodio u kući na obali jezera Michigan, u Kenilworthu, apsurdno bogatom predgrađu Chicaga. Cijela dva tjedna nisam radila baš ništa, samo sam sjedila u sjenici i promatrala jezero. To je bilo posve neuobičajeno za mene - za prethodnih sam posjeta znala sjesti na jet ski, voziti skateboard ili spustiti se niz Ulicu Sheridan posuđenim biciklom s Flynnom, dečkom s kojima sam se kasnije poševila, koji je živio dvije kuće od naše i imao divlju crtu posve sličnu mojoj. Kad sam imala dvanaest godina, iz spavaće sam sobe spustila uže i pričvrstila ga na najudaljenijoj strani bazena pa se hitro spustila niz njega popraćena majčinim zgražanjem, urlanjem i psovanjem kad me vidjela kako klizim užetom i poput topovske kugle padam u bazen.

Grace je zavrištala na mene sa svoje ležaljke-prijestolja, optužujući me da sam joj uništila kvalitetan primjerak Ponosa i predrasuda. Majka mi je naredila da ostatak dana provedem u sobi.

Stric Jahn nije rekao ni riječi, ali kad sam prolazila pokraj njega, u njegovu sam pogledu ugledala tračak veselja i nešto što je vrlo lako moglo biti poštovanje.

Onog ljeta kad sam navršila šesnaest, nisam vidjela nijedno od toga. Gledao me samo zabrinuto.

“Svima nam nedostaje”, obratio mi se jednog poslijepodneva. “Ali ne možeš žalovati zauvijek.

Ni ona to ne bi željela. Uzmi bicikl. Odvezi se u centar. Pođi do parka. Odvuci Flynna u kino.”

Uhvatio me za bradu i podigao mi glavu da ga pogledam. “Izgubio sam jednu nećakinju, Lina. Ne dvije.”

“Angie”, ispravila sam ga, donoseći upravo u tom trenutku odluku da se zauvijek riješim tog nadimka. Lina je bila moja stara ja. Cura koja je uvijek bila važnija od svega, koja je stalno imala potrebu za uzbuđenjem. Koja je bila suviše živa da bi bila smirena ili oprezna. Glupača koja je pušila iza škole i iskradala se u klubove. Mala blesavica koja se ljubakala s dečkima jer joj je nedostajalo uzbuđenja, koja se vozila s njima na motociklima iz istog razloga. Lina je bila cura koju su gotovo suspendirali na puna dva tjedna zbog gluposti koju je izvela ni tjedan nakon polaska u prvi srednje. Lina je bila razlog zbog kojeg je moja sestra mrtva.

8

Živjela sam kao Lina cio život, ali nisam više željela biti ona.

“Angie”, ponovila sam, nanoseći tako još jedan sloj žbuke na prvu ciglu zida koji sam počela podizati oko sebe. Potom sam ustala i otišla unutra.

Stric Jahn me nije gnjavio do kraja toga dana, a ni idućega, iako sam znala da je zabrinut i zbunjen. U subotu ujutro rekao mi je da je pozvao na roštilj uz bazen nekoliko studenata nižih godina kojima je predavao financije i da će mu biti drago ako im se pridružim. Nije navaljivao.

Nisam sigurna što me navelo da tog poslijepodneva izronim iz mračne špilje u koju sam bila pretvorila svoju sobu, samo znam da sam ipak sišla, odjevena u odrezane traperice i stričevu majicu Rolling Stonesa obučenu preko bikinija. Mislila sam ostati samo sat. Pojesti hamburger. Podsjećati se da ne smijem potajno popiti pivicu, jer takvo što izvela bi Lina, a ne Angie.

Ali kad sam sišla do bazena, svaka je pomisao na hamburger i pivo iščezla, otjerana čistom, dekadentnom, očajničkom požudom. I to ne nekakvom tinejdžerskom verzijom požude. A, ne: ugledala sam Evana Blacka, bez majice, u kupaćim bermudama koje su mu prianjale uz tijelo na pravi način da rasplamsaju hormone šesnaestogodišnjakinje. Kosa mu je bila mokra, začešljana od lica i stajao je uz roštilj mašući metalnom lopaticom za meso, smijući se s drugom dvojicom, za koje sam kasnije doznala da se zovu Cole August i Tyler Sharp.

Sva trojica izgledali su mlade od ostalih studenata koji su se motali raskošnim vrtom. Kasnije sam saznala da je moja procjena bila točna. Ostali su pohađali završnu godinu diplomskog studija, dok je Evan bio na preddiplomskom i slušao stričev predmet uz posebno odobrenje. Tyler i Cole čak nisu ni polazili Northwestern - Tyler je bio brucoš na Loyoli, a Cole, godinu stariji od Tylera, upravo se bio vratio s nekakve jednogodišnje prakse u Rimu. Njih je doveo Evan, koji je, kao i ostatak pozvanih studenata, slušao stričev seminar o financijama.

Tyler, Cole i Evan bili su švedski stol krasota koje su znale cijeniti čak i moje relativno neiskusne oči. Ali Evan je bio jedini s tog stola kojeg sam poželjela probati. Čula sam kako me stric doziva, a potom su njih trojica pogledali prema meni. Kad se Evanov pogled zaustavio na meni, prestala sam disati, ali njegov se izraz lica nije promijenio dok me odmjeravao i odmah se potom ležerno vratio okretanju hamburgera.

Nisam sigurna kakav sam film tada vrtjela u podsvijesti. Vjerojatno nešto divlje i romantično, jer kad se tako okrenuo od mene, preplavio me užareni val razočaranja. Koji je, naravno, brzo zamijenila prestravljenost. Nije valjda shvatio o čemu razmišljam? Hoće li me sad zapamtiti kao Jahnovu pohotnu nećakinju? Srednjoškolku koja se zatreskala u njega?

Kvragu i dovraga, kakva strašna pomisao.

“Hej, Angie”, povikao je Jahn, na što sam se ispravila kao da sam lutka, a on povlači konce.

“Pridružit ćeš nam se na roštilju?”

“Ja...” Riječi su mi zastale u grlu i znala sam da ne mogu ostati. Trebalo mi je mira. Trebalo mi je zraka, dovraga. “Mislim... mislim da mi nije dobro”, promucala sam, a potom se okrenula i zbrisala natrag u kuću, sigurna da su mi obrazi toliko zažareni da bi mogli izazvati požar.

Pokušala sam se usredotočiti na televiziju. Pa na knjigu. Pa na zujanje internetom. Ali ništa mi nije moglo odvratiti misli.

Njima se motao samo Evan i naposljetku sam rano otišla u krevet. Ne zato što mi stvarno nije bilo dobro, nego zato što sam željela uživati u tami. Uživati u tome da kliznem prstima preko vlastitog trbuha i zavučem ih pod rub gaćica, da se dodirujem zaklopljenih očiju, zamišljajući Evanove prste na sebi. Njegove prste, njegov jezik, svaki dekadentni djelić Evana.

Ta mi je fantazija postala najdraža zabava prije spavanja i tijekom idućih sam je godina ponovila mnogo puta. Na sreću, ono što nisam ponovila bilo je skvičanje i bijeg svaki put kad bih ugledala Evana. To je bilo dobro, jer Jahn je svu trojicu uzeo pod svoje i počeli su stalno dolaziti k njemu.

Meni se nije dalo provoditi ljeto u kući pa sam se odvažila i izašla. Do kolovoza su mi Tyler i Cole postali poput starije braće. Što se Evana tiče - za njega sam znala da ga nikada neću smatrati bratom, ali barem smo mogli razgovarati a da ne zamišljam njegove usne na svojima.

9

Jahn ih je zvao trima vitezovima, jer mušketiri nisu bili dovoljno originalni za nekoga poput njih. “Uostalom”, našalio se jedne večeri, prebacujući ruku preko mojega ramena i osmjehujući se dečkima, “tako imam i vitezove i princezu.”

Evan me pogledao svojim sivim očima, očigledno pozorno razmišljajući o toj opasci. “A to si ti, dakle?”

Ja sam se ukočila, posve zatečena tim pitanjem. Uvijek je Grace bila princeza, a ja dvorska luda.

Ali sad je Grace bila mrtva i ja sam navukla njezin plašt, koliko god se u njemu osjećala nelagodno i čudno.

Evan me promatrao - njegov se pogled zaustavio na mom licu, dok sam ja panično pokušavala smisliti odgovor. Na trenutak sam pomislila da je vidio djevojku ispod fasade, iza prezimena.

Pomislila sam da je vidio mene.

Ali tada se ležerno nasmiješio i čarolija je nestala. “Pitam zato jer u bajkama princezu uvijek ostave kao mamac za zmaja.”

Nisam imala pojma što odgovoriti na to i osjetila sam nelagodu koja je u meni probudila bijes koji je eksplodirao kad su se Tyler i Cole počeli cerekati, a Evan im dobacio širok zločest osmijeh koji je značio dobio sam ovu rundu.

“Ne brini se ti za mene”, rekla sam hladno. “Ja nikada nikoga ne mamim.”

“A ne?” Odmjerio me od glave do pete i morala sam iz sebe izvući posljednju mrvicu snage da ostanem mirno stajati dok je prelazio pogledom preko mene. “Vidjet ćemo”, rekao je pa se okrenuo i otišao.

Promatrala sam ga kako odlazi, nervozna i nezadovoljna. Osjećala sam se kao da me Evanov polagan, izazivački pogled užario do točke vrenja.

Kao? Ma daj, molim te. Sad sama sebi sereš? Znala sam točno kako se osjećam - ili bolje rečeno, znala sam točno što i koga želim. A dotični se lijepo okrenuo i otišao, u jednakoj mjeri nezainteresiran za mene koliko sam ja bila luda za njim.

Suzdržala sam se da se ne namrštim i vidjela kako me stric promatra neobična izraza lica pa prvi put shvatila da zna moju tajnu: da su moji osjećaji prema Evanu Blacku više od obične srednjoškolske zatreskanosti i da ću na bilo koji način poduzeti nešto u vezi s tim.

Patnički sam uzdahnula, pogleda još uvijek prikovanog na gotovo čaroban prizor Evana u smokingu. Nisam znala jesam li šarmantno optimistična ili sramotno otužna. Znala sam samo da iako je prošlo mnogo godina, moja opčinjenost Evanom Blackom nije oslabjela.

Na jedan jedini trenutak dopustila sam si luksuz fantaziranja. Njegov prst pod mojom bradom.

Nježan dodir dok mi podiže lice prema svojemu, nježan, ali odlučan. Njegov muževni, omamljujući miris. “Angie”, rekao bi mi. “Zašto, dovraga, ovo nismo ranije probali?”

Otvorila bih usta odgovoriti mu, ali preduhitrio bi me poljupcem, vrućim, dubokim i toliko žestokim da bih se stopila s njime. Naša bi tijela privuklo električno strujanje koje bi izviralo iz mene, između mojih bedara, navodeći me na meškoljenje, na žudnju. “Eto te.”

Lecnula sam se, naglo istrgnuta iz sanjarenja karamelnim zvukom muškoga glasa. Okrenula sam se i osmjehnula savršeno skladnoj mrcini od stotinjak kilograma koja se odazivala na ime Cole August. Na prvi je pogled Cole izazivao strah, iako je zapravo bio savršeno lijep. Sav u mišićima i oštrim crtama, držao se dovoljno prijeteće da otjera svakoga kome bi palo na pamet zajebavati se s njim. Odrastao u gadnom čikaškom kvartu South Side, Cole je još uvijek ispod fino krojenih odijela i ukrasa koje sa sobom donosi uspjeh bio pomalo grubijan.

Dijete iz miješanog braka, bio je blagoslovljen kožom savršene boje, ni svijetle ni tamne, zlaćanog sjaja, te tamnim očima boje ebanovine. Te su oči bile pravo ogledalo u kojima se vidjelo kakav je zapravo: golem i strašan, to svakako, ali i nepokolebljivo odan.

Ispružio je ruke i spremno sam prihvatila poziv na zagrljaj. “Kako se držiš, Mamac?”

10

“Ne baš najbolje”, uzdahnula sam, jer njegov me miris podsjetio na strica Jahna, mošusni miris po svoj prilici muškoga parfema, koji je isto tako mogao biti i dio DNK-a ovih muškaraca koje sam obožavala. “Drago mi je da si ovdje. Mislila sam da nisi u gradu.”

“Vratili smo se, nego što si mislila.” Pod ovim je mi, znala sam, mislio na sebe i Tylera Sharpa.

“Morali smo biti ovdje radi Jahna”, dometnuo je Cole. Čedno me poljubio u čelo. “I radi tebe.”

“Tyler se skriva negdje u gomili?” Nisam željela spomenuti da sam već bila spazila Evana.

“Bio je tik iza mene. Ali dočepala ga se vitka plavuša koja je izgledala kao da bi se najradije omotala oko njega.”

Morala sam se nasmijati. Čak i na sprovodu, Tyler je bio magnet za žene.

Cole se široko osmjehnuo. “Ah, čuj, nemoj joj zamjeriti, (igledala mi je kao da se već satima tješi cugom.”

“Znam kako joj je.”

Nato me ozbiljno pogledao, pogledom u kojem odjednom Ilije bilo ni traga šaljivosti. “Što god ti treba, samo reci.”

Kimnula sam, ali nisam ništa rekla. Jedino što mi je trebalo bilo je malo divljanja. Trebala sam se riješiti tereta boli, zbrisati, izgubiti se u izmaglici adrenalina. To bi bilo dovoljno - jako sam dobro znala da bi to bio najbolji način da otupim bol i gubitak koji su me izjedali. Ali znala sam da se ne smijem prepustiti, koliko god željela.

Cole je dozivao Tylera. Malo sam se odmaknula od njega i promatrala kako nam prilazi treći Jahnov vitez. Cole je bio golem, a Tyler čista suprotnost, vitak i elegantan. Nije bio napadno zgodan, ali bi ljudi nakon nekog vremena shvatili koliko je privlačan, a usto je bio toliko šarmantan da ih je mogao navesti da za njega učine bilo što i pritom misle da je sve njihova zamisao.

Dohvatio je moju ruku i čvrsto je stisnuo. “Samo nam reci što trebaš.”

“Ništa”, slagala sam. “Samo vas dvojicu.” Stala sam uspravnije. “Ozbiljno. Odmah mi je bolje kad ste vi uz mene.”

“Gdje je Evan?” upitao je Tyler i iako je to pitanje bilo upućeno Coleu, i ja sam se osvrnula potražiti ga. Ali Evana nije bilo na vidiku.

“Ah, dovraga. Pa maloprije je bio tik do mene.” Cole se osvrtao oko sebe. “Ali nećemo ga teško naći. Još uvijek je u onom glupom smokingu.”

“Nije želio gubiti vrijeme na presvlačenje”, rekao je Tyler pa me pogledao. “Ali vidjela si ga, zar ne?”

“Ja... ne”, odgovorila sam. “Mislim, da, vidjela ga jesam, na drugom kraju sobe. Ali nismo razgovarali. Još ne.”

“A ne?” Tyler se namrštio. “Poslao mi je poruku kad je krenuo s ceremonije u bolnici. Rekao je kako ide ravno ovamo, da se želi uvjeriti da si dobro.”

“Zbilja?” Osjetila sam kako mi se lagan dašak zadovoljstva uspinje leđima.

“Da, rekao je... čekaj. Eno ga. Evane!” Njegov je glas zaorio sobom i nekoliko se glava okrenulo prema nama. Ali ja sam vidjela samo njegovo lice. Njegove oči. I bila sam sigurna da me gledaju točno onako vrelo kako sam zamišljala.

Zadržala sam dah, a onaj dašak zadovoljstva preselio se na znatno zanimljiviji dio mojega tijela.

Zapiljila sam se u pod, govoreći sama sebi da se priberem. Kad sam podigla pogled, vidjela sam Evana kako nam prilazi, dozvan Tylerovim upornim domahivanjem. U pogledu mu više nije bilo ničega od maloprije, zbog čega sam se zapitala jesam li onu vrelinu samo umislila.

Prilazio nam je odmjerenim, dugačkim koracima. Okupljeni su se nesvjesno razmicali pred njim, kao da je otvaranje puta ovom čovjeku jednako prirodno kao uzmicanje pred okrunjenim glavama.

Kad je stigao do nas, nije me pogledao. Ni na trenutak. Posve se usredotočio na Tylera i Colea.

Progovorio je odrješito, jako poslovno. “Je li u Kaliforniji sve kako treba?”

11

“O tome ćemo kasnije”, odvratio je Tyler. “Ali jest, sve je u redu.”

“Fino”, rekao je Evan. Odmaknuo se pola koraka unatrag, kao da se namjerava odmah udaljiti od nas. “Čujem da filmske zvijezde luduju za tvojim burritom”, izvalila sam. Nisam znala čime se njih trojica bave, ali ipak sam primijetila kad su kupili kalifornijski lanac brze hrane u koji sam često odlazila kao srednjoškolka. Tada je bio takva prljava rupa da je pravo čudo da sam tinejdžerske godine preživjela bez hepatitisa, ali njih su ga trojica ne samo temeljito doveli u red nego i uspjeli proširiti poslovanje na nekoliko drugih saveznih država.

Ali mene nije bilo briga ni za burrito ni za Kaliforniju - samo sam željela Evanov topao pogled na sebi. Kvragu, bilo bi dovoljno da me samo pogleda ili se osmjehne - a na moje riječi točno su to učinili Tyler i Cole. Njihova me reakcija nije previše zanimala, zanimao me samo Evan. A dobila sam tek ledenu nezainteresiranost.

To mi uopće nije imalo smisla. Na stranu sad moja požuda, ali Evana sam poznavala godinama i uvijek smo mogli razgovarati. Na kraju krajeva, ja sam bila pravi majstor u skrivanju tajni.

Rekla sam samoj sebi da mu je glava vjerojatno u poslu, ili nisam baš povjerovala u to. Njegova šutnja bila je poput uvrede. Kao da me namjerno odbija pogledati. Iskreno, takvo ponašanje na današnji dan silno me razljutilo.

Bila sam toliko usredotočena na ljutnju na Evana da nisam ni primijetila kako nam se približava Kevin sve dok nije stao tik do mene i čvrsto me zagrlio.

“O, bok.” Kratko sam mu se osmjehnula, nadajući se da ne izgledam razočarano što ga vidim.

“Bok i tebi.”

Prignula sam se po poljubac. Sram me priznati da sam, dok su Kevinove usnice dodirivale moje, razmišljala samo o lome gleda li nas Evan.

Odmaknula sam se i prisilila se zadržati pogled na čovjeku koji me upravo poljubio. “Je li sve kako treba? Ne moraš u ured?”

“Nigdje ni tračka krizi”, rekao je. “Pravda, istina i američki san mirno će se nastaviti i bez mene.”

Nježno me poljubio u sljepoočnicu i dok sam pogledavala sad njega, sad Evana, morala sam se zapitati zašto, dovraga, otežem s ovim. Imam nevjerojatno dragog i pažljivog muškarca koji je jasno dao do znanja da želi da s povremenog viđanja prijeđemo na ozbiljniju vezu, a ja se još bavim prastarim tinejdžerskim fantazijama? Ozbiljno: može li se uopće naći poželjniji i pametniji izbor od agenta FBI-a? Budući da nas je upoznao moj otac, Kevin već ima i moje roditelje na svojoj strani.

Svjesnim pokretom privila sam se uz njega, obavijajući ruke oko njegova struka, pa nagnula glavu pogledati ga. Kevinova je valovita plava kosa bila uredno podšišana, a njegove modre oči šarmantne, vedre. Sve u svemu, izgledao je kao dobar dečko, kao zgodan sportaš koji možda nije seksi poput tipa u kožnoj jakni s nabrijanim autom, ali je svejedno privlačan. “Hvala ti od srca što si uz mene.”

“Rekao sam agentu Burnettu da moram danas biti uz tebe”, odvratio je, govoreći o svojemu šefu. Potom je pogledao Colea, Tylera i Evana. “Već se sutra vraćam lovu na kriminalce.”

“A koga trenutačno progonite, agente Warnere?” upitao je Evan. U glasu mu se čula šaljivost, ali zvučao je kao da pomno važe svaku riječ. Njegovu su napetost očito primijetili i Tyler i Cole, jer su ga i jedan i drugi ošinuli kratkim pogledom. Učinilo mi se da se Cole sprema nešto reći, ali predomislio se.

“To odlučuju dokazi”, rekao je Kevin. “Ako dovoljno dugo slijedite dokaze, kad-tad vas dovedu do gada.”

“Dokaze”, rekao je Evan, kao da duboko razmišlja. “Ja sam mislio da ste se vi dečki odavno prestali zamarati dokazima. Zar nije aktualna metoda nabacivanje optužbama naslijepo?”

“Ako pod time želite reći da ne biramo način kako bismo prikupili dokaze”, počeo je Kevin ležerno, “onda ste u pravu.”

12

U tom razgovoru sada više nije bilo ni traga šaljivosti. Lecnula sam se, prisjetivši se da je FBI prije otprilike pet godina gnjavio trojac. Čitala sam o tome u novinama, a potom i pitala Jahna o svemu. Rekao je da se ne zabrinjavam - jedan ih je konkurent optuživao za sve i svašta, ali vitezovi će se brzo izvući iz toga. Tada sam bila usred ispita i nisam se više bavila time, a kako novine kasnije više nisu pisale o tome, sve sam zaboravila.

Evan očigledno nije zaboravio i zrakom oko nas odjednom su frcale iskre. Sirila se neugodna napetost.

Nakašljala sam se, odlučna u namjeri da promijenim temu. “Kakva je bila ceremonija u bolnici?”

“Naporna”, obrecnuo se Evan. Gurnuo je ruke u džepove, potom duboko uzdahnuo i nije bilo teško primijetiti da se jedva suzdržava da ne plane. “Oprosti”, rekao je potom, nježnije.

Okrenuo se i po prvi put otkako nam je prišao pogledao prema meni. “Ta mi je ceremonija... ma kakva ceremonija, to mi je bolničko krilo važno, a isto tako i djeci za koju je građeno, ali morao sam biti ovdje.” Nakratko me pogledao ravno u oči i osjetila sam kako mi dah zastaje posred grla. “Bio je dobar čovjek”, rekao je Evan i bol koju sam čula u njegovu glasu podsjetila me na vlastitu.

“Nedostajat će nam.”

“Hoće”, javio se Kevin. Njegov je glas pak bio uštogljen i krut, i jedva sam se svladala da se ne odmaknem od njega, jer mi je zasmetalo što ništa ne razumije. Ali kako bi i mogao? Nije zapravo poznavao mojega strica, nije doista shvaćao Što sam izgubila.

Pokušala sam progutati čvor koji mi je zapeo u grlu, ali odjednom su mu se pridružile i suze. Čvrsto sam stisnula šake, kao da ću se čistom snagom volje oduprijeti tuzi.

Ali nije bilo pomoći. Osjećala sam se izgubljeno. Nisam znala kamo krenuti, nisam znala za što se uhvatiti... Znala sam tek da bih svakog trenutka mogla izgubiti kontrolu.

Kvragu.

A tako mi je dobro išlo - Jahn mi je nedostajao, to da, ali nisam se prepustila samosažaljenju.

Nekako sam se držala i zbog toga sam bila ponosna na sebe.

E pa, sad se više ne držim dobro. Evanova hladnoća izbacila me iz takta i odjednom sam postala nemirna i sva sjebana. Željela sam iskoračiti iz bizarnog trokuta na čijim smo vrhovima stajali ja, Evan i Kevin, ali nisam se mogla pomaknuti.

Samo sam znala da mi je stric Jahn uvijek bio spas. Uvijek me razumio. Uvijek bi mi pritekao u pomoć.

A sad ga nije bilo pokraj mene - i na svoj golemi užas, osjetila sam suze.

“Angie”, rekao je Evan tiho. “Dušo, sve je u redu.”

Nemam pojma kako je do toga došlo, ali odjednom se moje lice našlo pritisnuto uz Evanova prsa. Grlio me, milovao po leđima i tješio, govoreći mi da se pošteno isplačem. Da će sve biti dobro.

Da ću ja biti dobro.

Stisnula sam se uz njega, upijajući utjehu koju je nudio. Tijelo mu je bilo čvrsto i snažno i nisam ga željela pustiti. Željela sam prigrabiti tu njegovu snagu i pretvoriti je u svoju.

Ali tad mi je nos počeo curiti pa sam se odmaknula, strahujući da ću zaprljati taj njegov smoking od tko zna koliko tisuća dolara. “Hvala”, rekla sam, ili barem pokušala reći. Mislim da se ta riječ ipak nije odlijepila s mojih usna, jer kad sam pogledala prema Evanu, na njegovu licu nisam vidjela prijateljsku zabrinutost, nego požudu. Želju. Živu, jasnu i neporecivo prisutnu.

I dovoljno divlju da me zažari u nutrini.

Zadržala sam dah i to kao da je u Evanu pokrenulo nekakvu reakciju. Vatra je nestala - jednako brzo kao što se pojavila - ostavljajući za sobom hladnoću, gubitak i očajničku zbunjenost.

“Potreban si joj”, rekao je Evan gurkajući me prema Kevinu, koji me prigrlio, iako mu je licem proletjela sjena.

“Nisi li želio reći nešto okupljenima?” upitao je Cole i njegov me glas podsjetio da on i Tyler stoje tek nekoliko centimetara od nas i pomno nas promatraju.

13

“Jesam”, odvratio je Evan, bezizražajna lica i poslovnoga glasa, kao da bi time mogao izbrisati nekoliko prethodnih sekunda. Ali bilo je prekasno - odjednom je sve bilo drukčije. Zamijetila sam onaj pogled.

Samo zamijetila? Oborio me s nogu.

Ali okrenuo se i otišao, a ja sam stojeći i držeći Kevina za ruku gledala kako se udaljava - i shvatila da ću morati nešto poduzeti ako ga uistinu želim.

Jer Evan Black će se svaki put okrenuti i otići, U trenutku iznenadne spoznaje, shvatila sam zašto je to lako.

14

3.

UPISALA SAM SE kao brucošica na Northwestern upravo u vrijeme kad se Evan ispisao, već tad previše uspješan u raznoraznim poslovnim pothvatima da bi gubio vrijeme na nešto tako prizemno kao što je diplomski studij.

Te je jeseni zrak odisao mirisom jorgovana, a Jahn je priredio jedan od svojih glasovitih tuluma.

Evan je bio pozvan, naravno, a s njim i Tyler i Cole, po običaju. Sjedila sam s njima uz bazen, stopala u vodi, odgovarajući na pitanja kako preživljavam prve tjedne fakulteta.

Razgovor je tekao lako i opušteno i bila sam ponosna na sebe što sam tako cool. Ili sam barem bila ponosna dok me Jahn nije zamolio da odem s njim u kuću i pomognem mu odabrati bocu vina.

“Znaš da si mi poput kćeri”, rekao je kad smo se našli u njegovoj lijepoj svijetloj kuhinji s golemim prozorom koji je gledao na bazen.

“Naravno”, rekla sam veselo. Tada sam zapazila izraz na njegovu licu i namrštila se. “Nešto nije u redu?”

Odmahnuo je glavom, jedva primjetno. Ali sjena u njegovu pogledu govorila je suprotno od njegovih riječi. “Samo se nadam da znaš da bih učinio sve za tebe. I zaštitio te od svega i svakoga.”

Stegnulo me u grudima i osjetila sam kako mi se nad usnicom skupljaju kapljice znoja. “Što se zbiva?” Glavom su mi prolazili prizori noževa, prijetnji, napada i silovanja. “O, Bože, Be. Pa sigurno...”

“Ne.” Jahnov je glas bio čvrst koliko i stisak kojim je uhvatio moj zglob. “Ne”, ponovio je, ovoga puta malo nježnije. “Ne govorim o tome. Ne mislim ni na što takvo.”

Moj je strah polako popuštao. “Nego o čemu?”

“Primijetio sam kako te gledaju, Angie.”

“Oni?” Na sekundu sam bila iskreno zbunjena. A tada sam shvatila i obrazi su mi se zarumenjeli od nelagode.

“Ti će dečki uvijek paziti na tebe”, nastavio je, ne obazirući se na moju nelagodu. “Bdjet će nad tobom dokle god bude potrebno, jer si važna meni. Ali dalje od toga ne smiju. Nijedan od njih.”

Glas mu je sada bio strog, zapovjednički i ozbiljan, a to je bila prava rijetkost za Jahna. “Obećao sam da ću te štititi”, rekao je. “Čak i ako to znači da te treba štititi od tebe same.”

“Nemam pojma o čemu...”, počela sam, ali oštro me prekinuo.

“Oni nisu muškarci za tebe”, rekao je odlučno. Gledao me ravno u oči, smrtno ozbiljan. “I znaju da im je pristup tebi zabranjen.”

Otvorila sam usta nešto kazati, ali ih odmah i zatvorila, jer koga sam vraga uopće mogla reći?

Sve mi je ovo bilo krajnje nestvarno.

Instinkt mi je govorio da poričem i poričem i poričem. Ali znatiželja je bila jača od instinkta. “A zašto su oni tako loši?” upitala sam.

“Nisu uopće loši.”

“Zašto onda vodimo ovaj razgovor?” Okrenuo se leđima od prozora i naslonio na kamenu radnu plohu, ruku prekriženih na grudima. Suzio je oči i pogledao me kao da me procjenjuje, a ja sam se nesvjesno ispravila kao da mi sude.

Ali brzo je skrenuo pogled. “Prestari su za tebe.”

Došlo mi je da prasnem u smijeh. “Stvarno? U tome je problem? Pa tata je trinaest godina stariji od mame i nitko nikad nije pravio problem oko toga.”

15

Kad me ponovno pogledao, bilo je to kao sa žaljenjem. “Sarah je posebna”, rekao je.

“A ja nisam?” Zezala sam ga, da, ali sam bila i ozbiljna. “Evan je jedva šest godina stariji od mene, a on je najstariji od njih trojice. Ma daj, striče J. Što se zbiva?”

Umjesto da mi odgovori, dograbio je otvarač za boce sa šanka i posvetio se jednoj od boca vina koje je bio pripremio za večerašnju zabavu. Promatrala sam ga bez riječi, napola se zabavljajući, napola frustrirana, kako si natače čašu, otpija gutljaj pa natače još jednu. Kad mi ju je pružio, morala sam se suzdržati da se drsko ne nasmiješim. Nisam bila dovoljno stara za alkohol.

Kad je konačno ponovno progovorio, glas mu je bio tih i u njemu se čulo žaljenje. “Kad si me posljednji put vidjela sa suprugom?”

To je pitanje bilo toliko neočekivano da sam odgovorila bez razmišljanja. “Već godinama nisam.” Njegovu najnoviju suprugu, jednu u dugačkom nizu, doista nisam jako dugo vidjela. Znala sam da uvijek na kraju one ostave njega, ali nisam znala zašto. A kako se ni s jednom od njih nisam bila sprijateljila, nisam imala priliku pitati ih o tome.

“Previše tajni upropasti vezu”, rekao je.

“Nemam tajni.” Naravno da sam ih imala.

Jahn je malo šutio i na trenutak sam pomislila da će mi jasno i glasno reći kako zna da lažem.

Ali tada je kimnuo, gotovo ležerno, kao da je posve siguran da govorim istinu. “Možda nemaš. Ali on ima. I vlastitih i onih koje čuva za druge.”

On. Ta se kratka riječ praćakala po mojoj glavi i gotovo mi se zavrtjelo. Jer sam znala što točno znači: da ne govorimo o svoj trojici, nego samo o Evanu. O činjenici da baš njega želim - i da Jahn to zna.

Progutala sam čvor u grlu. Bilo mi je neugodno, ali sam na neki način i odahnula. Jahn me poznaje - možda bolje od bilo koga drugoga.

Ali ipak je pogriješio - meni tajne ne smetaju. Kako bi mi mogle smetati kad ih i sama imam toliko?

Dok sam stajala u velikom salonu Jahnova stana i slušala Evana kako o njemu govori okupljenima, osjećala sam se kao da uz mene stoji Jahnov duh, kao u filmovima, povlačeći me u prošlost, sve do onog poslijepodneva. Dosad nisam bila sigurna, mislila sam da me Evan, kao i njegovi najbolji prijatelji, doživljava kao sestru.

Ali više nisam vjerovala u to.

Jahnova lekcija onog poslijepodneva nije bila tek upozorenje da se držim podalje od Evana. Bila je i obavijest da je i njima naredio isto, i Evanu i Tyleru i Coleu. Ali dok Coleu i Tyleru taj zahtjev nije bilo teško izvršiti, znala sam da sam vidjela vatru u Evanovu pogledu. Želi me, kvragu. Želi me, ali je toliko prokleto odan mojemu stricu da baš ništa ne namjerava poduzeti.

“Howard Jahn volio je svoj život.”

Evanov dubok glas ispunio je sobu, jasan i opčinjavajući. “U kratkom vremenu što ga je proveo na ovome svijetu ne samo da je proživio cio jedan život nego je naučio druge kako živjeti.

Promijenio je živote toliko mnogo ljudi, od kojih su neki večeras ovdje. Govorim iz iskustva. Ja sam jedan od sretnika koje je uzeo pod svoje.”

Sklonila sam pogled s Evana dovoljno dugo da se osvrnem po salonu. Svi su bili jednako očarani kao ja, opčinjeni u jednakoj mjeri Evanovom karizmom i njegovim riječima. Promatrala sam ga - čovjeka koji se obogatio tako mlad - i odjednom shvatila kako se uzdigao do položaja jednog od najmoćnijih ljudi u Chicagu. Da je lažni propovjednik, mogao bi ljudima izmusti milijune.

Zapravo je jedini kojeg nije opčinio bio Kevin. Nisam sigurna je li još bio ljutit zbog maloprijašnjega rata riječima s Evanom ili je naslućivao moje požudne namjere. Budući da je ova druga mogućnost bila dovoljna da se odmah osjećam kao krivac, uhvatila sam Kevina za ruku - a potom osjetila nov nalet krivice, jer sam shvatila da sam lažnjak.

16

“Howard Jahn me naučio promatrati svijet na drukčiji način. Spasio me više puta i ni na sekundu nije digao ruke od mene.” Dok je govorio, promatrao je uzvanike, ali sada se njegov pogled zaustavio na meni. “Danas smo se okupili odati počast uspomeni na Jahna”, nastavio je, a glas mu je zvučao neobično žestoko. “Sjećanju na njega. Njegovim željama. Njegovu naslijeđu.”

Zastao je i na trenutak je zrak između nas postao toliko gust da sam jedva disala. Pravo je čudo da se svi pogledi u prostoriji nisu okrenuli prema nama, da svi nisu uživali u vatrenom spektaklu koji smo im priredili. Jer vatra se ponovno pojavila. Osjećala sam je - i osjećala, i željela joj se prepustiti.

Ne znam što je govorio nakon toga. Sigurno je nastavio govoriti, jer su se nekoliko trenutaka kasnije čaše uzdigle i uzvanici su nazdravili, suznih očiju. Čarolija koja me bila obavila raspršila se i bez daha sam promatrala Evana kako nestaje među ljudima. Rukovao se lijevo i desno, a gosti su ga utješno tapšali po ramenu, kao da njegova nazočnost tješi i njih.

Sve to vrijeme nije skidao pogled s mene.

Tada je krenuo prema meni odmjerenim i smirenim korakom, odlučna izraza lica. Jedva sam bila svjesna da Kevin stoji pokraj mene i da su nam prsti još uvijek isprepleteni.

U tom trenutku na mom svijetu nije bilo ničega osim Evana Blacka. Željela sam ponovno osjetiti njegov dodir. Željela sam da me privuče k sebi. Da mi šapatom kaže kako razumije što sam izgubila s Jahnovom smrću. Željela sam da mi nježno dodirne usnice svojima kako bi me utješio, ali odmah potom da zaboravi na svaku pristojnost i ljubi me toliko žestoko i divlje da se sva tuga i žaljenje rasplinu od vreline naše strasti.

Uistinu me jako ljutilo što se ništa od svega toga neće dogoditi zbog obećanja koje je dao pokojniku.

Nisam baš znala što time želim dokazati, ali naglo sam se okrenula i zavukla u Kevinovo naručje. “Što...”

Zatvorila sam mu usta poljupcem koji je počeo nelagodno i zbunjeno, ali potom je Kevin valjda zaključio da mi je prijeko potreban, da me je žalovanje bacilo u očaj i da je jedini izlaz ovakvo napadno javno iskazivanje nježnosti.

Obuhvatio je moj zatiljak dlanom i prikovao usne za moje. Što se ljubljenja tiče, Kevin zaslužuje čistu peticu. U teoriji je zapravo sve u vezi s njim za čistu peticu, ali nije on za mene. Ni blizu. Ne budi u meni nikakvu vatru, nikakav žar. Ne osjećam leptiriće u želucu, ne žudim za još. Upravo obrnuto: zbog Kevina samo osjećam koliko sam iznutra neispunjena. Osjećam glad - žudnju - koju ne mogu zadovoljiti koliko god se trudila.

Evan, pomislila sam i zapanjilo me koliku su žudnju u meni pobudila ta dva sloga. Kontrola koju sam sama sebi nametala godinama nestala je, kao da me tuga gurnula s ruba litice, i po prvi put poželjela sam da mogu izbrisati Evana Blacka iz misli. Bila sam nemoćna. Mahnita i podivljala.

Za curu kao što sam ja to je bila opasna kombinacija.

Kad je Kevin prekinuo poljubac i odmaknuo se od mene, poželjela sam ga ponovno privući.

Ljubiti ga dok moja suluda odlučnost ne popusti. Dok od te iskre ne zapalimo vatru. Jer točno mi je to trebalo. Trebala sam pobjeći. Trebala sam se prepustiti Kevinu sve dok se užareni pečat koji je na meni ostavio Evan Black ne pretvori u staru opeklinu na mojemu srcu.

Ali znala sam da se to nikada neće dogoditi.

Kevin mi je spustio dlan na obraz i nježno se osmjehnuo. “Draga, izgledaš iscrpljeno.”

Kimnula sam. Bio je u pravu. Samo nije znao pravi razlog.

Osvrnula sam se po salonu, pogledom tragajući za Evanom. Željela sam se uvjeriti da nas je vidio. Željela sam vidjeti da proživljava iste muke kao ja.

Ali već je bio otišao.

17

“Angelina, zlato, ona draga mlada konobarica rekla je da bih te mogao ovdje pronaći. Doista je lijepo ponovno te vidjeti, čak i u ovakvim okolnostima.”

Ležeran južnjački naglasak prelio se preko mene poput plime pa sam razvukla usnice u osmijeh. Bila sam zbrisala u kuhinju - u koju je gostima ulazak zapravo bio zabranjen - u nadi da ću barem na trenutak biti sama. Ali to se očigledno neće dogoditi.

S osmijehom političarove kćeri okrenula sam se od šanka i suočila s Edwinom Mulberryjem, kongresnikom iz Alabame ili Mississippija ili neke treće savezne države koja ni u kojem slučaju nije bila nigdje osim posred Juga.

“Kongresniče Mulberry, lijepo je vidjeti vas”, slagala sam. Prisilila sam se na još srdačniji osmijeh. “Nisam znala da ste poznavali mojega strica.”

Kongresnik je bio prosijed, njegov osmijeh uvijek spreman za publiku i samo napola iskren, bila sam sigurna. “Tvoj je stric bio velik čovjek”, rekao je. “S jako dobrim vezama. Kad sam se jučer čuo s tvojim ocem i kad mi je rekao da neće moći biti ovdje, znao sam da moram doći.”

“Cijenim to”, rekla sam. Mulberry je bio u Kongresu, a ciljao je na Senat, pa iako je moj otac tek služio svoj prvi šestogodišnji mandat, imao je mnogo moćnih saveznika, a među njima i nekoliko onih koji su ga spominjali kao potencijalnog kandidata za mjesto dopredsjednika. Nisam trebala primijeniti ništa naučeno na fakultetu političkih znanosti da bih pogodila kako je Mulberry ovdje da bi se ulizivao popularnijem političaru, a ne odao počast mojemu stricu.

“Nismo se vidjeli koliko... možda pet godina? Moram reci da si izrasla u krasnu mladu damu.”

“Hvala”, rekla sam, uspijevajući se i dalje osmjehivati, iako je to postajalo sve teže. “A nismo se vidjeli gotovo osam godina”, dodala sam, jer ovo ipak nisam mogla prešutjeti. Mulberryja sam posljednji put vidjela na sestrinu pogrebu, a sjećanje na taj dan spojilo se s današnjim osjećajima i odjednom mi je bilo hladno. Osjećala sam se posve prazno.

Obavila sam ruke oko sebe nastojeći se prisjetiti lekcija iz dobra ponašanja, ali bila sam previše izgubljena da bih spremno pristala na čavrljanje. “Pa, dakle”, rekla sam, a potom zašutjela, odjednom nesposobna dodati i jednu jedinu riječ.

Spasio me Evan.

“Kongresniče Mulberry?” Stariji se muškarac okrenuo prema Evanu, koji je stajao na vratima sav mračan i tajanstven poput jezera usred noći. “Traži vas jedna mlada dama. Čini se kao da baš žarko želi razgovarati s vama.”

“Ah, da?” Kongresnik je živnuo i popravio kravatu, a ja sam suzbila cerek.

“Duga plava kosa, kratka crna haljina.” Evan je ušao li kuhinju i približio nam se. “Kad sam odlazio, kretala je prema radnoj sobi.”

“Dakle”, rekao je Mulberry. Okrenuo se prema meni. “Bilo je lijepo vidjeti te, zlato, ali ta je mlada dama dio mojega glasačkog tijela i mislim da bih joj morao pružiti priliku tla porazgovara sa mnom.”

“Naravno”, rekla sam. “Drago mi je da smo se vidjeli. Hvala što ste došli.”

Iste sekunde kad je izašao okrenula sam se prema Evanu. “Da znaš da si vješt lažac.”

“Očigledno ne toliko vješt koliko mislim da jesam ako si me tako brzo prokužila.”

“Možda te samo dobro poznajem”, rekla sam drsko.

Neko me vrijeme samo promatrao, a potom je prišao korak bliže. Dah mi je zastao, bilo se ubrzalo i kad je posegnuo rukom prema meni ukipila sam se, iščekujući dodir - ali nisam ga dočekala. Posegnuo je za bocom vina, a ne za mnom.

Glupačo, glupačo, glupačo. Ali barem mogu početi disati.

“Predobro?” rekao je, natočio čašu pinota i pružio mi je. “Znači da si otkrila sve moje tajne?”

Prsti su nam se dodirnuli dok sam primala čašu iz njegove ruke i zadrhtala sam zbog te iskre koja kao da je projurila ravno kroz mene, od vrhova ručnih prstiju do onih na nogama.

18

U njegovim sam očima vidjela da je bio svjestan moje reakcije i došlo mi je da sama sebi opalim šamar. Ne znam ja njegove tajne - on zna moje. A ja sam sva zbunjena i prozirna i čita me kao knjigu.

“Tajne?” ponovila sam. Malo sam se uspravila, odlučna u namjeri da povratim malo kontrole.

“Poput tajnovitog razloga zbog kojeg mi cijele večeri nisi rekao više od dvije riječi? I zašto gledaš sve osim mene?”

Nagnuo je glavu u stranu kao da razmišlja o mojim riječima, a potom i sebi natočio čašu vina pa polagano otpio dugačak gutljaj. “Evo sad te gledam.”

Progutala sam pljuvačku. Njegove sive oči boje oblaka bile su prikovane za moje lice i vidjela sam da mu je tijelo napeto, kao da se bori sa silovitom olujom.

Iako sam dobro znala da ne bih trebala, otpila sam gutljaj. Možda sam večeras trebala ostati bistre glave, ali više od toga trebala sam malo hrabrosti. “Gledaš”, složila sam se. “I što vidiš?”

“Lijepu ženu”, rekao je i od njegova je glasa moje srce zatreperilo jednako koliko i od njegovih riječi. “Lijepu ženu”, nastavio je, “koja bi trebala zastati i zapitati se koga vraga radi i zašto to radi.”

“Molim?” Glas mu je zvučao tek malo drukčije, ali ta je silna promjena bila dovoljna da utiša treperenje. “Molim?” rekla sam još jednom, previše zbunjena da bih mogla smisliti bilo koju drugu riječ.

“Dosta si lošega proživjela, Angie”, rekao je. “Zaslužuješ biti sretna.”

Vrtjela sam stapku čaše medu prstima, pokušavajući smisliti što točno smjera. Da mi možda ne namjerava reći da će me on usrećiti? Od te su me pomisli prošli žmarci iščekivanja, ali znala sam da to ne može biti istina. Evan je bio sad topao, sad hladan i sve me vrijeme zbunjivao. Znala sam da iz njega neću izvući baš ništa osim ako mu ne postavim izravno pitanje.

“Zašto misliš da nisam sretna?”

Kratko je slegnuo, samo napola, jednim ramenom. “Jasno mi je zašto se viđaš s Warnerom”, rekao je. “Otac političar. Dečko agent FBI-a. Sve je jasno. Sve je kako treba. Savršena kći u savršenoj slagalici slike savršenog života.”

Posve sam se ukočila, napeta, stegnuta grla i s težinom na grudima. Osjećala sam se kao pokretna meta na koju je upravo objesio crvenu točku za lakše ciljanje.

“Nije da se to tebe uopće tiče, ali Kevin je divan”, rekla sam hladno, odlučna u namjeri da sakrijem koliko je tom opaskom pogodio istinu.

“Ne”, rekao je Evan. Mirno smo stajali uz kuhinjski šank, posve sami. Pokraj nas je prošao tek pokoji konobar koji je došao po pun pladanj. Prišao mi je korak bliže i mogla sam se zakleti da sam osjećala kako između nas struje molekule napetosti. “Možda je divan, ali nije za tebe.”

“A što ti znaš o tome?” Pokušala sam zvučati uzvišeno i uvrijeđeno. Ni izbliza nisam uspjela.

“Znam dovoljno”, rekao je pa se još malo približio. “Znam da ti je potreban snažan muškarac, koji će znati kako s tobom. Koji će znati što ti je potrebno, u krevetu i izvan njega.” Izvinuo je usnice u zavodljiv seksi osmijeh. “Potreban ti je muškarac koji će te zapaliti jednim pogledom. Angie”, rekao je, “znam da Kevin Warner nije taj muškarac.”

Jao meni. Na zatiljku su mi izbile kapljice znoja. Jedva sam disala, srce mi je sumanuto udaralo.

Osjećala sam svaki atom vlastitoga tijela. Svaku sitnu dlačicu na ruci - a sve su stajale uspravno.

Snažnu želju medu nogama. Bila sam vlažna - to sam znala bez sumnje. I jedino što sam željela bile su Evanove ruke na mojemu tijelu.

Prikupila sam svu snagu koju sam mogla pronaći da mu odgovorim pa onda izvukla i posljednju mrvicu da ga pogledam u oči. “Ako to nije Kevin, tko je?”

Podigao je ruku i zataknuo mi iza uha neposlušan pramen, a od laganog dodira njegova prsta na svojoj koži umalo sam se rastopila. “To ćeš ipak morati otkriti sama.”

19

4.

IDUĆI SAM SAT provela kružeći stanom, čavrljajući s gostima, prisjećajući se Jahna. Colea sam opazila dvaput, Tylera jednom. Evana nijednom, i nisam bila sigurna je li to dobro ili loše. S jedne strane, svidjelo mi se kako me gledao. Svidjelo mi se brujanje koje bi me prožimalo svaki put kad bi se našao blizu mene.

S druge strane, naš je razgovor u kuhinji bio toliko nestvaran da sam ga željela izbjegavati dok ne posložim u glavi točno što mi je rekao. Nisam željela još jednu lekciju o Kevinu, pogotovo zato što je svaka riječ koju je Evan rekao bila istinita.

Kad smo već kod Kevina, on se gotovo nije odvajao od mene od trenutka kad sam izašla iz kuhinje. Igrao je ulogu dečka punog podrške s tolikim entuzijazmom da sam jedva uspjela uhvatiti nekoliko sekunda mira. Naposljetku sam zbrisala pod izgovorom da moram u zahod, ali zapravo sam samo trebala biti sama nekoliko minuta i mirno disati.

Nisam otišla u zahod, nego sam se hitro uspela na Jahnovu terasu na krovu zgrade. Ta mi je terasa najdraži dio njegova stana, a do nje se stiže spiralnim stubištem na sjevernoj strani salona.

Jahn ju je uredio jednako pomno kao i stan pa su i otvoreni i natkriveni dijelovi terase bili krcati udobnim stolcima i naslonjačima. Bilo je tamo kutaka za intimniji razgovor i prelijepih biljaka zbog kojih je terasa izgledala poput parka ili je nalikovala terasama najljepših europskih hotela s pet zvjezdica.

Većina gostiju okupila se oko naslonjača ili oko šanka s pićima u rukama, ali ja sam se odmaknula od njih. Stala sam između dviju velikih ciglenih posuda uz rub terase u kojima su bile zasađene jele i naslonila dlanove na staklo, ogradu postavljenu da zaštiti i mene i druge od pomisli da bismo baš mogli raširiti ruke i poletjeti te jednom zauvijek dokazati da možda izgledamo kao ljudi, ali smo nešto drugo - tek zrak, dah, užitak u pokretu i ništa nam se ne može dogoditi na noćnom nebu, jer će nas zrak uvijek uhvatiti u padu.

“Nadam se da ne razmišljaš o skoku.”

Ironija je bila da sam razmišljala upravo o tome. Osjećala sam se kao da ću iskočiti iz kože od želje za skokom i ruka mi je poletjela prema grlu. Srce mi je udaralo dvostruko brže nego što je normalno, ali nisam mogla dokučiti je li tome razlog iznenađenje ili muškarac koji mi se tako neprimjetno prišuljao.

Duboko sam udahnula u nadi da će me to smiriti, a potom se okrenula prema Evanu.

“Razmišljam”, priznala sam. “Ali ne brini se. Ne kao samoubojice.”

“Ne”, rekao je kratko, bezizražajno me promatrajući. “Presnažna si ti za to.”

“To je čisto sranje”, odbrusila sam mu bez razmišljanja, . iživcirana time koliko me lako može izbaciti iz takta. Kad je Gracie umrla, ljudi su mi govorili iste riječi, a čak su me i tada živcirale kao da netko grebe noktima po ploči. Ti si toliko snažna, tako dobro podnosiš sve ovo. Totalno sranje, jer sve sam to jedva podnosila.

Preživljavala sam dane polumrtva poput zombija, jedva uspijevajući funkcionirati. Dani su možda bili grozni, ali svaka noć bi me gotovo ubila.

Drhtavo sam udahnula. “Samo zato što preživiš, ne znači da si snažan”, rekla sam. “To znači samo da te smrt još jednom zaobišla.”

Lecnula sam se, jer čim sam izgovorila te riječi postalo mi je jasno da sam rekla previše. Ajoj.

Ponovno sam se okrenula prema staklu i zagledala u svijet s druge strane. Nisam se okrenula ni kad sam čula da mi prilazi i staje pokraj mene, uz staklo. Zapravo sam po prvi put dosad poželjela da se Evan Black makne od mene.

20

“Žao mi je”, rekao je tiho i smireno. Svidjelo mi se kako je njegov glas djelovao na moje misli.

Ali nisam se okrenula. Nisam bila sigurna je li mu žao zbog mog strica ili se ispričava zbog svojih riječi - a do isprike mi nije bilo ni najmanje stalo.

“A zašto si ti ovdje?” upitala sam naposljetku, još uvijek okrenuta leđima. “Slijedio si me da mi održiš još jednu lekciju o dečku?”

“Vjerovala ili ne, ne provodim previše vremena razmišljajući o Kevinu Warneru.”

Sad sam se ipak okrenula, upitno podignute obrve. “A ne? Maloprije mi se u kuhinji činilo da se često baviš njime.”

“Ne zanima mene Kevin”, rekao je kratko, “nego ti.”

“Aha”, progutala sam pljuvačku, uživajući u tome kako su te riječi zvučale iz njegovih usta. Ti. Nekoliko smo trenutaka šutjeli. Nisam znala što bih rekla. Nisam znala što želi. Nisam znala ni zašto je ovdje ni što se događa, ako se uopće išta događa. Čekala sam da on prvi nešto kaže, ali njemu, čini se, tišina nije smetala. Samo je stajao blizu mene, a ja sam se odjednom počela osjećati kao u zamci, kao da me zarobio tim svojim upornim i nepokolebljivim pogledom.

Iz čistog sam očaja odlučila prva progovoriti. “Nisi u pravu”, rekla sam, promatrajući vlastite nokte kako bih izbjegla njegov pogled. “Uopće nisam snažna.” Razmišljala sam o tome koliko sam željela izbjeći ovaj dan. Koliko sam željela vratiti strica u život. Koliko sam silno željela plakati i koliko sam se silno trudila zadržati svu tu bol u sebi.

Više od svega, koliko sam bila sigurna da neću sve to izdržati cijelu noć. Da ću, koliko god se trudila, naposljetku eksplodirati i da će sve što sam trpala u sebe na neki način iz mene izletjeti.

“Jesi. Promatrao sam te”, rekao je ozbiljno. “Mislim, svih ovih godina. Jako se dobro kontroliraš, Angie. A za to je potrebno puno snage.”

Silno sam željela da to bude istina. Ali, naravno, nije bila. Godinama sam se nastojala kontrolirati, ali što sam se više trudila, to mi se više činilo da mi kontrola curi kroz prste.

Prigušila sam uzdah i ponovno se okrenula od njega pa se zagledala u jezero Michigan i brodove na njemu, koji su odavde bili tek sićušne točke svjetla u daljini. “Onda me valjda nisi pomno promatrao”, rekla sam.

“Baš naprotiv”, rekao je tiho, ali s toliko žara da se moje protivljenje rasplinulo i prije nego što sam ga stigla izraziti. “Promatrao sam te vrlo pomno. Kao sve drugo što mi je važno.”

“Aha.” Glas mi je bio tih, jedva glasniji od šapata.

Ne približavajući se, podigao je prst do moje brade i okrenuo moje lice prema svojemu. Vrelina tog dodira projurila je kroz mene i gotovo sam se zapitala hoću li, kad se pogledam u ogledalo, na bradi ugledati opeklinu.

Potom je maknuo ruku, a meni je došlo da se pobunim. “Morat ćeš mi vjerovati na riječ, Lina. Ja znam ponešto o samokontroli.”

Progutala sam pljuvačku, ne baš potpuno sigurna o čemu sad razgovaramo. Pogotovo mi nije bilo jasno zašto me odjednom zove starim nadimkom, ali na vlastito iznenađenje, shvatila sam da mi se to svidjelo. Još mi se više svidio način na koji me promatrao. Pomislila sam da bih mogla zauvijek ostati tako: ispod mene jezero i grad, iznad mene noćno nebo, a tek nekoliko centimetara od mene ovaj tajanstveni muškarac.

Otvorio je usta kazati nešto i pomislila sam kako lijepe usnice ima. “Nije znak slabosti poželjeti se prepustiti”, rekao je. “Poželjeti izvesti nešto opasno. Poželjeti osjetiti uzbuđenje.”

Zbunjeno sam zatreptala. “Kako znaš...”

“Pssst.” Nasmiješio se polagano, ležerno, a na licu mu se stvorila rijetko viđena jamica.

“Potrebno ti je ovo. Cijelu si večer provela sputana, na rubu si. Zarobljena u boli. Oslobodi se sad.

Zaklopi oči i okreni se.”

“Ali...”

Ponovno je podigao prst i njime mi pritisnuo usnice. “Ne buni se. Hajde.”

21

Bespogovorna poslušnost inače mi nije u krvi, ali iznenađujuće, poslušala sam ga. Zaklopila sam oči, prepustila se tami, a potom se ponovno okrenula licem prema staklu. Da sam otvorila oči, preda mnom bi bilo noćno nebo. Ovako sam vidjela samo Evana i u mojim je mislila bilo mjesta samo za njega.

“Tako treba.”

Kosa mi je te večeri u slobodnim valovima padala na ramena i kad se Evan nježno odmaknuo, a potom položio dlan na moja leda, zadržala sam dah. Zadrhtala sam od tog dodira, ali odmah se potom i stresla od nelagode, svjesna da je vjerojatno primijetio onu prvu reakciju. Palcem mi je nježno prelazio preko kože i nisam znala radi li to svjesno ili je to tek refleks. Kako god bilo, taj me dodir izluđivao pa sam zagrizla donju usnicu, sretna što stoji iza mene i ne vidi da me još malo rastrojio.

Kad je progovorio, glas mu je bio promukao. “A sad položi dlanove na staklo.”

Bila sam zbunjena i nervozna. Ali kvragu sve, bila sam i uzbuđena. Nadala sam se da ne vidi kako mi se ispod grudnjaka naziru bradavice i da u mraku nije primijetio rumenilo mojih obraza.

Prije nego što sam uopće uspjela učiniti što je rekao, stao je iza mene, uhvatio moje ruke i položio ih na staklenu ogradu. Taj je dodir za mene bio pravi šok - moc'na i bijesna vrelina proširila se mnome. Opustila sam se, uživajući u nevjerojatnom osjećaju prepuštanja ovom muškarcu.

“Osjećaš li ti to, Angie? Taj pritisak stakla? Uzvraća ti, zadržava te. Drže te ovdje, na sigurnome, uz mene.”

Jedva sam razumjela što govori, znala sam samo to da me njegov glas miluje poput kiše poljubaca što mi je obasipala tijelo. Osjećala sam samo dodir njegovih ruku na svojima, milovanje njegova daha na koži, izazovno i primamljivo poput ljetnih sunčevih zraka. “Što bi bilo da se staklo rasprsne?” Govorio je tiho i nježno, kao da čavrljamo o najobičnijim sitnicama. “Ne bi pala, Angie. Poletjela bi.”

Još sam čvršće stisnula oči. Moje tijelo već ga je spremno slušalo, ali ga je počeo slušati i moj um.

“Možda ne bi namjerno gurnula staklo, ali da samo od sebe nestane, uživala bi u tome. Raširila bi ruke, veselila se padu. Udisala bi taj zrak i osjećala vjetar kako struji oko tebe, podiže te. Izdiže iznad svega. O tome si razmišljala, zar ne? Ne o skoku. Ne o padu...”

Kratko sam uzdahnula, glasno, prislanjajući se uz njega, naslanjajući stražnjicu uz njegovo medunožje. Bio je krut, a ja, koliko god se toga sramila, potpuno vlažna. “Želiš letjeti, Angie”, prošaptao je, a potom ovlaš usnicama dodirnuo vršak mojega uha.

Zadrhtala sam znajući da ću, dodirne li me još jednom tako, svršiti, da će moje tijelo eksplodirati i poletjeti prema zvijezdama.

Nisam se mogla pomaknuti, samo sam tako stajala osjećajući se kao da gorim zbog tog dodira, u sebi se moleći da nikada ne prestane. Da ovom trenutku nikada ne dode kraj.

Premjestio je ruke na moja ramena, a potom kliznuo dlanovima niže, prema mojim rebrima, zadržavajući palčeve na leđima, ali jagodice drugih prstiju spustio je na rub mojih grudi. Zagrizla sam donju usnicu, odlučna ne zaplakati i ne pomaknuti se. Ne učiniti išta što bi ga omelo, što bi prekinulo ovu nevjerojatnu fantaziju.

Spustio je dlanove još niže, obuhvaćajući me oko struka. Nisam krhke grade, ali tog sam se trenutka osjećala točno tako, svjesna da bi me mogao slomiti ako to poželi. Smlaviti me, slatko i strasno.

“Angie”, rekao je i počeo me okretati prema sebi. Zaklopila sam oči, uživajući u trenutku. Ali prije nego što sam se uspjela okrenuti prema njemu - prije nego što sam uopće stigla razmotriti mogućnost da me namjerava poljubiti - trenutak se rasplinuo, rastjeran prodornim cijukom mojega telefona.

Evan je povukao ruke i u tom sam trenutku začula još jedan zvuk - žaloban jecaj.

Prilično sam sigurna da je došao od mene.

22

Otvorila sam oči i vidjela kako se izraz Evanova lica mijenja u ozbiljan i nečitak. Ne znam kako me dotad gledao, ali zamišljala sam da mu je pogled bio pun strasti.

Osjećala sam kao da mi je nešto snažno stisnulo srce kad je naš posebni trenutak tako prekinut.

Bila sam bolno svjesna da ga nikad, nikad nećemo dobiti natrag.

“Trebala bi se javiti”, rekao je.

“Na što?”

Oborio je pogled prema sićušnoj torbici koju sam nosila uza se jer na haljini nisam imala džep za telefon.

“Joj”, već sam bila zaboravila na telefon. “To je samo poruka.” Nakon malo petljanja izvukla sam telefon iz torbice i pogledala zaslon.

“Kevin?”

“Flynn”, rekla sam, ne želeći uvući Kevina u razgovor. “Sjećaš se njega? Klinac koji je živio u istoj ulici kao stric Jahn u Kenilworthu.”

“Vjerojatno više nije klinac”, rekao je Evan ljubomornim tonom koji me u sekundi rastopio i od kojeg sam u sebi zaplesala od zadovoljstva.

“Ne”, rekla sam ležerno. “I nije baš.”

Nisam skidala pogled s njegova lica i na trenutak mi se učinilo da će opet posegnuti za mnom.

Da će me privući k sebi i poljubiti toliko strastveno da ćemo oboje poletjeti preko ograde.

Ali naš je trenutak prošao i Evan se okrenuo od mene, zagledavši se u tamu prema jezeru.

Neko smo vrijeme samo stajali bez riječi. Tada je progovorio, tiho i smireno. “I ja razmišljam o skoku.”

“Samoubilačke misli?” upitala sam izazivački.

“Ne.” Okrenuo se prema meni i ono što sam ugledala na njegovu licu nisu bile ni strast ni požuda, nego čista odlučnost. “Arogantne.”

Zbunjeno sam se namrštila.

“Dovoljno sam arogantan da mislim kako mogu upravljati vlastitim padom”, pojasnio je.

“Ali ne možeš”, rekla sam, razmišljajući o sestri, o životu, o stricu. “To nitko ne može.”

Osmjehnuo se široko, jako seksi, jako tužno. Podigao je ruku i nježno me pomilovao po obrazu.

“Samo me gledaj.”

I jesam - ali gledala sam ga kako odlazi. Ostala sam sama na terasi, sama sa svojom zbunjenošću i nelagodom. I desetak gostiju koje sam jedva poznavala. Svi smo stajali na ovoj terasi u Chicagu, leteći kroz prostor, vrijeme i svemir.

Gledala sam za njim ne mičući se. Ne razmišljajući. Iza mojih leda blistao je vatromet odaslan s mornaričkoga doka i odjednom je nebo zasjalo različitim bojama. Ništa do svega toga nisam zapravo primijetila. Jedina boja koju sam vidjela bila je Evanova, koja se isticala u sivilu što me okruživalo.

Bilo mi je potrebno punih pet minuta da shvatim kako još uvijek držim telefon u ruci.

Otvorila sam poruku i usprkos raspoloženju nasmiješila se.

Upravo sletio. Sve u redu?

Natipkala sam odgovor: Držim se, barem mislim, ali nisam ga odmah poslala. Željela sam napisati još nešto - reći Flvnnu što se upravo dogodilo s Evanom, o kojem sluša dan i noć od naše šesnaeste godine. Reći mu da vidim strica Jahna gdje god se okrenem. Da mrzim smrt i sprovode i želim da sam od onih koji džogiraju, jer bih mogla navući teniske na noge i samo krenuti.

Ali nisam napisala ništa od svega toga. Samo sam poslala onaj prvi odgovor.

Eto me za 10.

To mi je izmamilo osmijeh na lice. Stvarno me dobro poznaje.

23

Ne trebaš. Ljudi se razilaze.

Ne želim da ideš doma sama.

Kevin me vodi k sebi.

Sljedeća poruka nije odmah stigla i dobro sam znala zašto. Previše sam večeri provela žaleći se Flvnnu da je Kevin u teoriji savršen, a ja idiot što uopće razmišljam da ga se riješim.

A to želiš?

Naravno da ne želim. Želim Evana. Njegov glas u svom uhu. Njegov dlan na svojim leđima. Željela sam se vratiti na nebo, gdje smo zajedno bili maločas, i odjednom me preplavio snažan strah da je on jedini koji me može onamo podići.

Obrušila sam se na tipkovnicu mobitela. Nije mi do psihoanalize porukama. Nema šanse.

Moram ići. Čujemo se kasnije.

Isključila sam sve obavijesti o porukama i pozivima na telefonu i utrpala ga natrag u torbicu.

Ako mi Flynn išta odgovori na to, ne želim znati. Podigla sam pogled u pravom trenutku da vidim kako Kevin izlazi na terasu i ogledava se u potrazi za mnom, lica koje je odavalo zbunjenost. To me nije iznenadilo. Bila sam na rubu snaga, a da ni ne spominjem kako sam još uvijek bila pod dojmom - nezadovoljna pomalo se osjećajući krivom zbog ugodnog, neobičnog i posve neočekivanog bliskog susreta s Evanom. Nažalost, nisam stigla sakriti izraz lica prije nego što me Kevin spazio.

“Izgledaš umorno”, rekao je, nježno se osmjehujući i hvatajući me za ruku. “Idemo.”

“Pod 'umorno' misliš 'zgaženo'?”

“A što da kažem? Sinonimi su moja specijalnost.”

Na ovo sam se iskreno nasmijala. “Dobar ste vi čovjek, agente Warnere”, rekla sam. “I zaslužujete bolju curu od mene. Ja sam izgubljen slučaj.”

“Možda volim izgubljene slučajeve.” Podigao je naše spojene ruke i poljubio moje prste. “Moraš se maknuti odavde. Dodi. Već sam kazao Petersonu da ću te oteti”, rekao je, govoreći o stričevu uvijek prisutnom, ali najčešće nevidljivom batleru. “On će ispratiti ostale goste.”

Dopustila sam mu da me odvuče do vrata. Neki su uzvanici već odlazili i nekoliko me njih uspjelo zagrliti, reći mi koju riječ utjehe. Kat nam je pritrčala dok smo hodali prema vratima stana.

“Odlazite?”

“Mora biti negdje drugdje noćas”, rekao je Kevin. “Odvest ću je k sebi.”

“Super”, odvratila je Kat bezizražajnim glasom, ali pogled joj je bio upitan. Da sam joj bar mogla odgovoriti na neizrečeno pitanje. Možda je to klišej, ali bila bi mi jako dobro došla djevojačka večer s lakiranjem noktiju, sladoledom i pričama o dečkima.

“S vremenom će biti sve lakše”, rekla je i zagrlila me.

“To mi svi govore.”

“Sutra ćemo otići na kolače, može?”

“Nego što”, rekla sam, jer tko može odbiti kolače i suosjećanje od najbolje prijateljice?

Nisam vidjela ni Tylera ni Colea, pa kako sam već bila pristala nestati što prije, poslušno sam hodala prema vratima, zaključivši da ćemo se ionako vidjeti za nekoliko dana kod odvjetnika. Čekala me još jedna trauma: čitanje oporuke. Možda ću se nakon toga moći početi oporavljati.

Evana sam prvo čula, a tek potom vidjela; njegov je duboki glas bio jedinstven, privlačan poput viskija. Preplavila me želja da skrenem s puta kojima sam bila krenula. Na moju nevolju, stajao je tik do ulaznih vrata.

“Sve razumijem”, govorio je. “Ali ovo nije pravo mjesto za to.”

24

“Stvar je u tome da bez vražje dozvole za točenje alkohola ne mogu ostvariti promet kakav nam treba, a dozvolu ne mogu dobiti bez...”

Sad sam ga i ugledala pa nastavila promatrati dok je debeljuškastom muškarcu lasičjeg lica davao do znanja da je razgovoru došao kraj znakovitim spuštanjem ruke na rame. “A ni pravo vrijeme. Obećavam ti da ću to srediti.”

“Ozbiljno?”

Vidjela sam kako Evanov obraz poigrava kad je stegnuo mišić. “Sumnjate u moju riječ?”

Lasicu je prestravila pomisao da je možda uvrijedio Evana. “Ne, ne. Nisam mislio reći da...”

“Nije to nikakav problem”, rekao je Evan smireno, prekrivajući spokojem Lasičino uspaničeno petljanje. “Neki mi ljudi duguju usluge. Sredit ćemo mi to.”

Lasica je kimnuo. “Dugujem vam. Znam da vam dugujem.”

Vidjela sam točno u kojem me trenutku Evan primijetio. Njegov se pogled na djelić sekunde premjestio s Lasice na mene, ali odmah i vratio. “Sutra”, rekao je. “Sutra ćemo o tome.” Potom se okrenuo prema meni, dajući Lasici znak da je razgovor gotov, na što je ovaj šmugnuo kroz najbliža vrata, ramena opuštenih od olakšanja.

“Angie.” Njegov me glas pomilovao poput snažne, čvrste ruke i tijelom mi se proširila vreline uspomene na njegov dodir. Zatim je skrenuo pogled prema Kevinu. “Agente Warnere.”

“Lijepo ste govorili”, rekao je Kevin, pružajući mu ruku. “Znate se izražavati.”

“U mom poslu isplati se biti uvjerljiv”, odvratio je Evan.

Na trenutak sam pomislila da neće prihvatiti Kevinovu ispruženu ruku. Ali tada ju je ipak prihvatio i dok su se rukovali primijetila sam Evanove zglavke - bili su crveni, zguljeni. Nisam mogla vjerovati da ih ranije nisam zamijetila, ali krivicu za to svalila sam na mrak i na činjenicu da sam bila previše zaokupljena njegovom blizinom, dodirom i vlastitim podivljalim hormonima.

“Evane! Što se dogodilo?”

“Tučete se na ulici, gospodine Black?” upitao je Kevin vjerojatno se šaleći, ali meni je to više zvučalo kao uvreda.

“Ako se i tučem”, odvratio je Evan bez razmišljanja, “onda drugi sigurno prođe gore.” Pridigao je ruku licu i promotrio je. “Meni se čini da sam se dobro izvukao.”

Nekoliko su trenutaka jedan drugoga samo promatrali, a prostor između njih kao da se ispunio ljepljivom, nelagodnom napetošću. Povijesni Rat ruža nije ništa prema Ratu mužjaka, a meni je bilo pomalo mučno pri pomisli da sam tom ratu vjerojatno ja povod.

“Ma baš si dobro prošao”, obrecnula sam se. “Evane, stvarno, idi da ti to pregledaju. A ti, Kevine, za Boga miloga, zašto si tolika budala?”

Dobacio mi je kratak pogled. “Oprosti.”

“Dobro sam”, rekao je Evan. “Pomagao sam prijatelju oko auta. Nespretno sam se naslonio i dodirnuo još vruć motor. Nije ugodno, ali preživjet ću.”

“Trebali biste biti oprezniji”, rekao je Kevin.

“Oprezan sam ja”, Evan je i dalje bio smiren. “Ali ponekad se sranje jednostavno dogodi.”

Tu je bio u pravu. Sranje poput smrti strica Jahna.

Nakratko smo zašutjeli, a potom me Kevin zagrlio oko ramena. “Imala je naporan dan. Vrijeme je da odemo.” Čekala sam da mi Evan zaželi laku noć, a malo se i nadala da će se pobuniti i ustrajati u tome da prenoćim u stričevu stanu, jer kako me tek tako pušta da odem s Kevinom? Ali samo je stajao ne govoreći ništa.

Nigdje ni traga - ni najmanjeg traga - muškarcu koji me na terasi onoliko uzbudio. Muškarcu čiji mi je glas rekao da poletim i čiji me dodir toliko zapalio da mi je samo onaj vatromet bio ravan.

Moji su um i tijelo bili previše iscrpljeni da pokušavam shvatiti takvo ponašanje. Samo me rastužilo.

25

“Hoćeš li pozdraviti Tylera i Colea od mene?”

“Naravno”, rekao je, pa iako mu je glas bio nježniji nego što sam očekivala, primijetila sam da nije rekao da ćemo se brzo čuti ni da se vidimo za dan-dva. Sve je bilo drukčije. Jahn je bio naša dodirna točka, a sad kad njega više nije bilo, osjećala sam se kao da sam otplutala daleko na pučinu.

Zgrabila sam Kevinovu ruku i izjurila iz stana prije nego što su potekle suze koje sam potiskivala cijele večeri. Čim smo se našli u dizalu, Kevin se obrušio na tipku za predvorje zgrade kao da će time ubrzati spuštanje. “Smrt tvoga strica ima barem jednu dobru posljedicu”, rekao je smrknuto.

“Kako, molim?”

“Više se nećeš morati družiti s tom trojicom.”

“Ma što to govoriš?” Obrušila sam se na njega poput biča, ali nije me bilo briga za njegove osjećaje. Što se mene tiče, ništa, baš ništa dobro nije proizašlo iz Jahnove smrti, a vjerojatno je najgora posljedica bio upravo gubitak trojice muškaraca koje sam smatrala prijateljima.

“Oprosti”, rekao je kratko.

“I trebaš se ispričati. A sad da čujem kako ti takvo što uopće pada na pamet.”

“Kvragu, Angie, nemoj. Nisam to uopće trebao spominjati.”

“Nisi, ne. Ali ipak jesi. I sad ćeš mi reći zašto.”

“Angie...”, rekao je i zašutio.

Prekrižila sam ruke na grudima. Nisam mu namjeravala dati da se tako lako izvuče. “Ima li to možda veze s onom vašom usranom istragom otprije nekoliko godina? Mislim, stvarno, Kevine. Bio si bezobrazan večeras.”

“Usranom istragom? Znaš li uopće o čemu govoriš?”

“A ti?” Nisam se dala smesti. Kevin je za FBI radio tek četiri godine, a istraga protiv dečki, o kojoj sam sve doznala od Jahna, završila je punu godinu ranije.

“Burnett zna i dovoljno mi je rekao. Znam da si odrasla s njima, ali to ne znači da su dragi i pošteni. Preprodavali su ukradenu robu, Angie.”

Zaprepašteno sam ga pogledala. “Pa to nema nikakva smisla! Oni su poslovni ljudi, kao i moj stric.”

“Bave se svakakvim poslovima, to da.”

Pogledala sam ga suzivši oči, iživcirana arogancijom u njegovu glasu. “Da je to što govoriš istina, bili bi iza rešetaka, a ne ponos Chicaga. Daj, molim te, Kevine. Pa njih su trojica najugledniji, a da ni ne spominjem najpopularniji ljudi u Chicagu. Nije da vode nekakvu sumnjivu zalagaonicu punu ukradenih uređaja.” Kakvu to igru Kevin igra, dovraga?

“Kažeš da su poslovni ljudi?” rekao je Kevin. “Ne kažem da nisu. Ali nisu svi poslovi legalni i ti to jako dobro znaš.”

Zaustila sam kako bih mu odgovorila, ali sam se suzdržala, jer koliko god mu nisam željela popustiti, morala sam priznati da je donekle u pravu. Moj je otac kroz godine javne službe sudjelovao u stvaranju nekoliko zakona i vodio velik broj federalnih radnih skupina za sprječavanje zločina. Nikad nije bio od onih koji posao ne donose doma pa sam čula svakakve sočne detalje. I doista sam jako dobro znala da legalne tvrtke često služe kao paravan za nezakonite radnje. Ali Evanova tvrtka? I Tylerova i Coleova? Željela sam udariti nogom o pod i reći Kevinu da govori gluposti. Da njihove tvrtke ni na koji način ne zaslužuju negativnu pozornost saveznih vlasti. Ali ostala sam nepomično stajati. Jer sad kad je rekao zašto je sumnjičav, morala sam priznati da za to možda ima razloga.

Najsumnjiviji mi je bio klub Destiny, naravno - ekskluzivni klub za gospodu čiji su vlasnici bila sva trojica i koji je bio glavna tema prepirki između dečki i moga strica, jer je vjerovao da je klub rupa bez dna koja im usto narušava ugled. S tim se njegovim mišljenjem oni ili nisu slagali ili ih nije bila briga.

26

Dečki su osim kluba posjedovali i tvrtku Knights Enterprises koja je kupovala i prodavala druge tvrtke, a uspješnost u tom poslu pretvorila ih je u višestruke milijunaše. Molila sam Jahna da mi objasni čime se točno bavi Knights Enterprises, ali rekao mi je samo osnovno: svodilo se na kupovanje kompanija, manjih i većih, autopraonice, trgovine pićima, agencije za zapošljavanje, sve i svašta. Neke bi zadržali, kao onaj restoran poznat po burritu, zaposlili direktore da njima upravljaju i jednostavno ih pridodali poslovanju svoje tvrtke. Druge bi prodali i zaradili na njihovu inventaru ili nekretninama.

Drugim riječima, bavili su se svojevrsnom kockom: ulagali su u tvrtke koje su dobro poslovale. I u tome su, čini se, bili vrlo uspješni.

Sve mi se to prije svega deset minuta činilo savršeno legalnim. Ali sad me Kevinova sumnjičavost navela da u tome vidim preprodavanje, krijumčarenje i pranje novca. Jesam li dosad bila slijepa? Ili je Kevin kreten?

Obje su me mogućnosti ljutile pa sam odgovorila oštrije nego što sam namjeravala. “Da ste imali ikakvih dokaza, istraga ne bi bila zatvorena. Prošlo je pet godina, Kevine. Sav si nabrijan zbog istrage koja je neslavno završila prije pet godina.”

“Tko kaže da je neslavno?” odvratio je. “I tko kaže da je to jedini razlog zbog kojeg želim da se držiš dalje od njih? Dovraga, Angie. Stalo mi je do tebe. Ne želim da se družiš s takvim tipovima.”

Dizalo se zaustavilo, vrata su se otvorila i izašli smo. Krenuo je prema izlazu, ali ja s tim razgovorom nisam bila još gotova. Zgrabila sam ga za rukav i povukla za sobom u malu nišu u blizini sandučića za poštu. “Nećeš se izvući”, rekla sam. “Kažeš da su loši... reci mi zašto.”

“Znaš da ti ne mogu reći detalje, Angie.”

“Sranje”, ispalila sam, jer sam shvatila što mi time želi reći. Optužbe otprije pet godina možda su nestale, ali FBI još uvijek drži oko na Jahnovim vitezovima. “Ako su takvi zločinci, zašto FBI, vojska ili tko već nisu upali k njima i uhitili ih?”

Kevin me samo pogledao kao da mi želi poručiti da sam naivna. Tu je valjda u pravu. “Dokaza ima”, rekao je. “Imamo i strategiju. I to je sve što ću ti reći. Već sam ionako rekao više nego što bih trebao, ali ti si mi važna, Angie.”

“O čemu je ovdje zapravo riječ? Ne sviđa ti se da se družim s dečkima općenito? Ili da sam razgovarala s Evanom?”

“Razgovarala? Plakala si mu na ramenu, Angie.”

Pokušala sam se pobuniti, reći mu da mi je Evan samo prijatelj, ali te su mi riječi ostale ležati na vrhu jezika, gorke, i nikako nisu željele izaći.

Kevin je prišao korak bliže i sad je stajao posve blizu mene. Prvi sam put shvatila da usprkos vitkom stasu zapravo posjeduje urođenu snagu. “I ne, to mi se uopće ne sviđa. A ne sviđa mi se ni kako te gleda. Ne vjerujem mu. Iskreno, Angie, mislim da se ni tvom stricu to ne bi svidjelo.”

Njegove posljednje riječi zaustavile su mi dah. Naravno, u pravu je. Jahn nije želio da budem s Evanom. Je li to bilo zbog ovoga? Jer je Evan opasan? Jer su opasna sva trojica. Zar su doista kriminalci?

Dovraga, nikad mi nije palo na pamet da bi optužbe otprije pet godina mogle biti istinite. A ako pretpostavimo da su doista istinite, je li moguće da je Jahn to znao? Je li jednostavno zanemario činjenicu da trojica koju voli kao sinove sjede na čelu kriminalne skupine?

Ili se moj stric možda na neki način pomalo divio genijalnosti koja im je omogućila da uvijek budu korak ispred zakona? Je li možda čak bio mrvicu ljubomoran zbog uzbuđenja koje su njih trojica sigurno osjećali svaki put kad bi prekršili zakon i izvukli se nekažnjeno?

Opasan život, to da. Riskantan, da.

Ali bogme i uzbudljiv.

Zadrhtala sam i vidjela da me Kevin promatra jako zaštitnički. “Znam”, rekao je. “Njih trojica su opasni. Drži se dalje od njih. Od sve trojice.”

Kimnula sam bez riječi, ali samo zato što sam znala da bih trebala.

27

Jer nisam zadrhtala od straha, nego od ushićenja. Zbog mogućnosti da bi uzbuđenje koje tražim moglo biti utjelovljeno u jednom muškarcu, u nekome koga želim u vlastitom krevetu. U muškarcu koji me ionako dovodi do ludila.

Ne znam što to govori o meni, ali iskreno rečeno, nemam želje za preispitivanjem vlastite podsvijesti. Kako god okrenemo, zapravo se ništa nije promijenilo. I dalje želim Evana Blacka. Želim njegov dodir, njegov poljubac. Želim da me posve obuzme, pomete s nogu.

Kvragu sve, želim poletjeti s njime.

Ali to se nikada neće dogoditi. Možda ne znam sve Evanove tajne, ali i te kako znam da je odan.

Dao je obećanje stricu Jahnu i znam da ga ništa neće nagovoriti da ga prekrši. Možda ne znam kakvu je igru igrao na terasi, ali apsolutno sam sigurna da na kraju te igre nećemo završiti u krevetu.

Koliko god mi je to mrsko priznati, to je vjerojatno i dobro. Možda čeznem za uzbuđenjem, ali bolje od bilo koga znam da moji porivi nisu bezopasni - i da su me doveli u opasnost već previše puta.

28

5. “ČEKAJ”, rekla sam kad se Kevin počeo izvlačiti iz svoje Toyote Prius. “Ne idemo još gore, može?”

Sjedili smo u garaži Kevinove stambene zgrade, nedaleko od Avenije Michigan. Ne kažem da je garaža Kevinove zgrade loša, ali svejedno nije mjesto u kojem bi se čovjek zadržao zbog ugodne atmosfere pa ne čudi što me Kevin iznenađeno pogledao.

“Jesi li dobro?” Pružio je ruku prema mojoj. “Dan ti je bio naporan.”

“Jest”, složila sam se. “Možemo li malo izaći, molim te?”

“Izaći kamo?”

“Možda da napravimo krug-dva?” Iskreno, za krug-dva draži bi mi bili kabriolet i peta brzina.

“Ili da odemo do Ledgea? Misliš da je još otvoren?” Iako je uvijek krcato ljudima, to mi je mjesto na vrhu nebodera najdraže u gradu. Znam da je sigurna koliko i prizemnica, ali svejedno me obuzme uzbuđenje kad se nađem na prozirnoj platformi na 103 kata iznad tla ne uspijevajući shvatiti kako ne propadam u dubinu.

Kevin me pogledao istodobno zabrinut i zbunjen. “Draga, jesi li dobro?”

“Ne”, rekla sam pomalo tužno. “Već danima nisam dobro.” Sve sam držala u sebi. Igrala ulogu koja mi je namijenjena, jer ipak sam ja ožalošćena nećakinja. Senatorova kći. Predstavnica svoje obitelji u Chicagu. Dva puta dala sam izjavu novinarima - doduše, nakon uputa koje su mi dali nadređeni u odjelu za odnose s javnošću Jahnove tvrtke, a isto sam tako prošetala hodnicima tvrtke s njegovom tajnicom, da uvjerim zaposlenike kako je sve u redu. To je zapravo bilo apsurdno, jer Howard Jahn Holdings & Acquisitions ne bih mogla voditi ni da mi život ovisi o tome.

Pa ipak, igrala sam svoju ulogu i bila dobra u tome. Ali sad mi je trebao mali predah.

“Samo mi reci što ti je potrebno”, rekao je.

“Pa govorim ti”, i sama sam čula frustraciju u vlastitom glasu i pokušala je obuzdati. Morala sam se podsjetiti da me Kevin ne poznaje - iako smo dva puta spavali zajedno i iako je moj otac bio na njegovoj strani. Nije znao koliko se moram truditi da bih bila ovakva kakva jesam. Nije znao koliko se moram obuzdavati. Kako bi i mogao kad mu nisam rekla ništa o tome?

Ali nisam ni Evanu. A on me razumio. Prisjetila sam se kakav su osjećaj u meni pobudile njegove riječi, njegovo vrelo tijelo uz moje. U tom mi je trenutku dao sve što mi je trebalo. Strast, riječi, razumijevanje. Dao mi je da sve to okusim, ali sad sam željela još.

“Hej”, rekao je Kevin, hvatajući me čvršće za ruku i ispreplećući nam prste. “Slušam te.”

Zadržala sam dah, osjećajući se posramljeno. Jer Kevin me doista slušao, doista se trudio. A ja sam sjedila do njega i fantazirala o tome da bi mi trebao čitati misli.

“Jesi li ikada pomislio kako ti je svega dosta?” upitala sam ga. “Kako sve trpaš u sebe, ali povremeno pomisliš da bi se trebao ispuhati? Jer ako se ne ispušeš, eksplodirat ćeš, a to bi bilo mnogo gore.”

“Treba ti ventil”, rekao je, a obruč koji me stezao oko grudi malo je olabavio.

“Da. Da, točno to”, nisam mogla vjerovati da me razumio.

“Draga”, rekao je pa mi pustio ruku da me pomiluje po obrazu. “Idemo unutra.”

“Ja...”, počela sam s protestom, ali sam se zaustavila. Jer nudio je točno ono što sam htjela, zar ne? Nije mi trebala zabava, nego sloboda od svega, gubitak kontrole. Ma kakav gubitak - bila sam spremna dragovoljno je pustiti iz ruku.

Zaklopila sam oči, zamišljajući trenutak kad ćemo ući u stan. Neće stići ni vrata zatvoriti i već će me pritisnuti uza zid, prikovati mi ruke iznad glave i prisloniti se uz mene. Zaklopila bih oči, 29

prepuštajući se osjećajima koji bi me preplavili dok mi drži zglavke jednom rukom, a drugom prelazi po grudima. Približila bih se njegovu dodiru, ali ne previše. Držao bi me zarobljenu, ali samo koliko mu dopustim, izgubljenu u osjećajima, u dekadentnom zagrljaju prepuštanja, sve dok ne bih otvorila oči u želji da u njegovima vidim vlastitu strast i suočila se s neizbježnim.

Jer ne bih ugledala Kevinovo lice, nego Evanovo.

Zadrhtala sam i otvorila oči pa vidjela Kevina kako me znatiželjno promatra, a lijepo mu je lice napeto zbog zabrinutosti.

“Angie? Hej, jesi li dobro?”

Kimnula sam. “Samo sam umorna. To je sve.”

“Razlog više da pođemo unutra.”

Opet sam kimnula. Nisam željela razgovarati, nisam željela razmišljati. Krivnja i tuga su mi zamagljivale misli i nisam bila sigurna što da radim.

Uspeli smo se dizalom do njegova stana na osamnaestom katu i dok smo prolazi kroz vrata shvatila sam da zadržavam dah - ali nisam znala činim li to jer čeznem za njegovim dodirom ili ga se plašim.

Ali to i nije bilo važno, jer se samo okrenuo i zatvorio vrata za nama. “Kako ti zvuči šalica toplog čaja?” upitao je nakon što je zaključao obje brave i navukao zasun.

Zvučalo je jezivo, ali ipak sam potvrdno kimnula. Čaj zvuči smirujuće. Utješno. Ali ne treba meni smirenje. Meni trebaju nečije ruke na mom tijelu. Treba mi napon. Trebam se izgubiti u mahnitoj oluji, raspasti se od strasti. Trebam ch.ia. nestati u užitku toliko moćnom da izbriše sve s mene, poništi užasne posljednje dane i otjera ih iz mojih misli.

Ali ovo - ovo ne trebam.

A ne trebam ni Kevina. “Žao mi je”, prošaptala sam.

“Ma ne ispričavaj se. Pa nije mi problem.” Već se okrenuo prema maloj kuhinji, ali sigurno je ugledao nešto u mom pogledu i vratio se k meni. “Angie?”

Bi li sve ispalo drugačije da me tada poljubio? Da sam vidjela žar u njegovu pogledu, bih li ostala? Bih li se izgubila u njegovu dodiru, iskoristila seks kao drogu? Bih li mu dopustila da me upravo on povede kamo sam željela ići - i bih li ostala s njim?

Ne znam. Mislim da ne bih. Nisam sumnjala da je Kevin dobar čovjek, ali nije bio onaj kojega sam željela, a znala sam da zaslužujem bolje od utješne nagrade. Baš kao i sam Kevin. “Žao mi je”, ponovila sam. “Nisam trebala doći ovamo. Nisam trebala...” Odmahnula sam glavom kao da želim rastjerati ostatak riječi. “Večeras se doista osjećam užasno. Ali želim biti sama.”

“Ne”, moje su ga riječi potaknule na akciju pa je posegnuo za mnom i uhvatio me oko zglavka.

“Uzrujana si, jasno mi je. Ostani. Brinut ću se za tebe.”

Zadrhtala sam, jer upravo sam to željela. Da se netko brine za mene, da se jednostavno mogu isključiti i izgubiti u najvećem užitku, u nestajanju. Ali nisam željela čaj, kekse i mirisnu kupku s mjehurićima. To mi nikada nije bilo dovoljno. “Čut ćemo se sutra”, obećala sam, već krećući prema vratima, pokušavajući pobjeći zidovima koji kao da su se približavali. “Ali sad moram ići.”

Već sam bila povukla kvaku na izlaznim vratima kad me uhvatio za lakat. “Ne puštam te onamo. Večeras ne. Ne dok si ovakva. Tuga može pomutiti pamet ljudima, draga. Stalno to viđam.”

“Odmah ću zaspati”, slagala sam. “Ali želim spavati u vlastitom krevetu. A i ovo nije tvoja odluka”, dometnula sam, vidjevši da je spreman na prepirku. “Znam da mi želiš pomoći, ali treba mi malo mira.”

Samo je stajao, ne mičući prste s moje gole kože izložene u crnoj haljini bez rukava.

“Kevine...” U vlastitom sam glasu čula ispriku, ali i preklinjanje.

30

“Ah, dovraga... neka ti bude.” Pustio me i podigao ruke raširenih dlanova. U tom mi je trenutku izgledao baš poput agenta FBI-a koji svisoka razgovara s osumnjičenim, govori mu da se primiri i da je sve kako treba.

Možda nisam bila poštena prema Kevinu razmišljajući tako, ali zbog tog sam prizora samo još više željela pobjeći.

“Idem”, rekla sam. “I to odmah.”

“Odvest ću te.”

“Ne.” Odlučno sam udahnula, pokušavajući potisnuti paniku koja me počela obuzimati. Kako ne vidi da moram otići - samo otići. “Stvarno... moram biti sama. Molim te.”

Trebao se izvikati na mene, reći mi da lažem i da mu se gubim s očiju. Ali samo me nježno pogledao i kimnuo. “U redu. Ali barem ću ti taksi pozvati. A sutra”, rekao je, nježno me milujući po obrazu, “sutra ćemo razgovarati.”

Taksiju je trebalo punih sedam minuta da stigne - znam to jer sam čekajući pogledala na sat točno sedam puta. Cupkala sam s noge na nogu i osvrtala se oko sebe po mračnoj ulici. Čak je i moja najdraža zalogajnica, Yolk, bila u mraku, a već od samog pogleda na nju oglasio mi se želudac.

Shvatila sam da nisam ništa pojela od jutra i morala si priznati kako je možda glad pridonijela mojoj ćudljivosti.

Prema zgradi skrenuo je crni Lexus zatamnjenih stakala pa se bešumno zaustavio pred otmjenom trgovinom Fox & Obel nedaleko od mene. Primijetila sam ga jer uvijek - uvijek primjećujem što se zbiva oko mene. Ali kako nema ništa loše ili opasno u automobilu koji samo stoji uz pločnik, a i Kevin je stajao pokraj mene, nisam se previše obazirala na njega. Potom sam ga posve zaboravila kad je s East Granda skrenuo žuti taksi i stao tik ispred nas.

Kevin mi je otvorio vrata pa sam ušla, osjećajući se kao da mi je s ramena spao golem teret.

Prignuo se i poljubio me u obraz, a potom snažno zalupio vratima. Mislila sam da će to biti to pa sam se iznenadila kad je otvorio suvozačka vrata. Nisam željela svađu i nisam odmah reagirala, ali svakako sam bila spremna na reakciju ako odluči pogaziti riječ i otpratiti me kući. Ali Kevin je samo vozaču rekao kamo da me odveze i platio mu unaprijed.

“Imam gotovine”, rekla sam.

“Već sam platio”, odvratio je odlučno, a ja sam mu ipak popustila, kad sam već odbila čaj. Čim se taksi odmaknuo od pločnika, odahnula sam s olakšanjem. Kevin je drag, nema sumnje, i znam da mu je doista stalo do mene. Ali ne daje mi što trebam. S druge strane, ni ja zapravo nisam sigurna što trebam, iako je pri samom vrhu liste ipak nastavak onoga što mi je Evan priredio na terasi.

Neko sam se vrijeme bavila fantazijom da bih mogla pokucati na Evanova vrata, baciti mu se u naručje i prekinuti negodovanje poljupcima. Ali između fantazije i stvarnosti golema je razlika.

A i nemam pojma gdje Evan živi. Kvragu!

Nestrpljivo sam se promeškoljila u sjedalu. Već smo bili na prilazu Lake Shore, posve blizu stana, ali nisam željela ići onamo. Željela sam otići nekamo gdje je dovoljno glasno da ne čujem vlastite misli. Nekamo gdje ću moći biti netko drugi, ne Angelina Raine, dobra cura. Senatorova kći.

Poslovnjakova nećakinja. Prestani više.

Zadržala sam dah i prisilila se zavaliti u sjedalu, zaklopiti oči i uživati u vožnji. Bila sam svjesna da ne smijem biti ona: morala sam biti Angie, a ne Lina, koja bi se prepustila tuzi, frustraciji i žudnji.

Moram pohvaliti samu sebe: dospjela sam do zgrade. Ali kad se taksi zaustavio pred ulazom, ipak sam se predomislila. Nisam se mogla vratiti onamo. Ne tako rastrojena, tako iscrpljena.

“Nastavite dalje”, rekla sam promuklim glasom. “Samo vozite dalje.”

Taksist me pogledao u retrovizoru. “Jeste li sigurni, zlato? Onaj vaš bio je jako odlučan, a imam i stotku koja to dokazuje.”

Glasno sam izdahnula kroz nos. Trebala sam znati da mu je Kevin dao više od običnih uputa.

Izvukla sam iz novčanika vlastitu stotku i pružila mu je. “Samo vozite.”

31

Poslušao me. Dok smo se uključivali u promet, primijetila sam crni Lexus parkiran uz pločnik na drugoj strani ulice. Isti onaj od maloprije? Premjestila sam se bliže prozoru kako bih ga bolje pogledala, ali taksist je želio znati kamo da me odveze i odvukao mi pozornost.

“Na neko glasno mjesto”, rekla sam. “S plesnim podijem. I tekilom. Gdje nema nikoga koga poznajem.”

“Morat ćete mi reći malo više od toga, zlato.”

Izvukla sam mobitel. “Samo sekundu”, rekla sam, pitajući se kako su ljudi preživjeli bez pametnih telefona.

Klub Poodle Dog Lounge izgledao je kao fantastičan spoj nekoliko tipova klubova. Nalazio se u relativno zapuštenoj četvrti na rubu Wrigleyvillea, ali ipak dovoljno dobro osvijetljenoj da se nisam bojala izaći iz taksija i utrčati u klub. Trebalo mi je malo uzbuđenja, da - ali ne i bježanje od nasilnika po mračnim uličicama ili susretanje s dilerima droge.

Za slučaj da klub nema dogovor s nekom taksi-službom, uzela sam posjetnicu svoga taksista. “I moj je prijatelj uzeo vašu posjetnicu, zar ne?”

“Nego što, zlato.”

Izvadila sam dvadeset dolara. “U tom slučaju ovo je za poruku. Ako vas nazove, recite mu da ste me iskrcali doma i gledali kako ulazim u predvorje zgrade.”

“Ne znam baš sviđa li mi se to, mlada damo.”

Prisilila sam se ne zakolutati očima pa izvukla još jednu. “A sad?”

Uzeo je obje novčanice. “Zlato, sad sam lud za tim.”

Malo sam stajala na pločniku kako bih se snašla i iznenadila se kad mi je visoki izbacivač koji je stajao na vrhu reda za ulazak domahnuo da smijem ući. Iskreno, iznenadilo me da se za ovaj klub stvara red, pogotovo srijedom navečer. Nisam baš odabrala ekskluzivni u klub u elitnom dijelu grada. A svaki klub koji je imao ambicije postati cool barem se trebao praviti da je ekskluzivan. Ovaj je to namjeravao postići niskim cijenama alkohola srijedom i živom glazbom perspektivnih mladih bendova.

“Sama si, ljepotice?”

Podigla sam obrvu. “Pa što ako jesam?”

Izbacivač je mahnuo rukom prema vratima. “Dame koje imaju takvu guzu ulaze kad god žele.”

Malo sam dvojila bih li trebala negodovati ili mu zahvaliti, ali na kraju nisam učinila ništa od toga. Samo sam prihvatila ponudu i krenula prema ulazu, praćena nezadovoljnim pogledima cura iz reda za ulaz - od kojih su neke bile same kao i ja - koje su šibale moju očigledno privlačnu pozadinu.

Iznutra je klub bio upravo onakav kakav sam se nadala da će biti: mračan, glasan i nekako sumnjiv. Oko šanka i na plesnom podiju vladala je gužva. Malo sam odskakala od drugih u svojoj haljini za sprovod i konzervativnim cipelama, ali nije me bila briga. Željela sam piće. Željela sam glazbu. Željela sam se izgubiti plešući, zaklopljenih očiju i tijela u pokretu, dok mi mašta ludo radi. Željela sam zbrisati, kvragu sve. U tom trenutku klub je bio najbolje mjesto za to.

Uvukla sam trbuh i postrance se provukla kroz gomilu do šanka, što se pokazalo gotovo jednako opasnim koliko i prelazak preko Prilaza Lake Shore dok je crveno svjetlo. Kad sam se konačno probila do ulaštenog, ali i ljepljivog šanka od hrastovine, podigla sam prst kako bih privukla barmenovu pozornost i brzo shvatila da me moja zgodna guza možda uvela u klub, ali za šankom ne znači baš ništa.

“Kvragu”, opsovala sam nakon što je barmen po treći put prošao ispred mene ne pogledavši me ni na trenutak. Vjerojatno sam bila ljuta više nego što sam trebala biti pa sam shvatila da nisam toliko živčana samo zato što se ne mogu dočepati pića, nego i zato što sam općenito bijesna. Na strica jer je umro. Na svemir jer ga je uzeo. Na Evana jer me uzbudio. Na sebe jer sam fantazirala o muškarcu kojeg nisam mogla dobiti ni smjela željeti. I na Kevina, jer nije čovjek kojeg želim.

32

“Jebeš to”, zaključila sam i odmaknula se od šanka. Ne treba meni alkohol, treba mi samo uzbuđenje. Probila sam se do plesnog podija i stisnula se do plavuše koja je bila na najboljem putu da je odjeća osramoti. Plesala je ne s jednim, nego s dva dečka - ili točnije, oni su plesali s njom. Ona je žmirila, glave zabačene unatrag. Meni je izgledala kao da nema pojma koliko pozornosti privlači.

Pustila sam svoje tijelo da upija glazbu, osjećajima da se stope s brujanjem glazbe, ritmu da prodre u mene i uvukla se malo dublje u gomilu, sve do mišićavog tipa vojničke frizure i golih ruku na kojima su se ponosno isticale impresivne tetovaže pune zmija i noževa. Uhvatio je moj pogled i iscerio se s dobro mi poznatim gladnim izrazom lica. Bila sam u pravom raspoloženju za takvo što pa sam se malo približila plešući, ruku podignutih iznad glave, njišući bokovima. Bliže, ali bez dodirivanja. Izazivajući, igrajući se.

Tetovirani je, čini se, bio spreman za više od igre, jer se i on približio. Mirisao je po alkoholu, duhanu i požudi, pa iako me ni najmanje nije privlačila pomisao na zabavu udvoje, ovakvo plesno očijukanje bilo mi je zanimljivo. Osjećala sam krv kako mi juri žilama, osjećala sam se živom. Jer mi je bilo dosta, stvarno preko svake mjere dosta osjećaja obamrlosti, pa kad mi je spustio ruke na bokove i naglo me privukao još bliže, zaklopila sam oči i nastavila pratiti glazbu tijelom. Jer nisam zapravo bila tamo. Bila sam negdje drugdje. S nekim drugim.

Možda sam i bila netko drugi, kvragu sve.

Točno je u tome i bila stvar. Da se prepustim struji i prestanem biti ja. Da se izvučem iz oklopa krivnje i boli i svih tih prokletih laži i... kvragu!

Spremna učiniti točno to, posve sam se primaknula Tetoviranom. Zadovoljno je zagundao i spustio dlanove na moju stražnjicu, privlačeći me dovoljno blizu da osjetim koliko je napaljen.

Zadržala sam dah i zabacila glavu. Vidjela sam mu požudu u pogledu. Vidjela sam kako se smiješi. Saginjao se bliže k meni, prema mojim usnicama ili da mi prošapće kako bismo trebali nestati. Nisam željela njega, potpunog stranca. Željela sam sve što sam bila izgubila i sve što nisam mogla imati, željela sam pobjeći.

Ali kako pobjeći od sebe?

Ukočila sam se, očekujući njegov prijedlog, posve svjesna da ću prihvatiti što god ponudi... i prezirati se zbog toga ujutro.

A tada je sve otišlo kvragu. Čula sam vlastiti vrisak kad je Tetovirani odgurnut u stranu pa glasno uzdahnula ugledavši onoga tko ga je tako junački odgurnuo. Evana.

Stajala sam posve nepomično, a Evan mi je prišao olujnoga lica. Ispod sveg tog bijesa ugledala sam vrelinu koja je pojurila prvo u moj želudac, a potom niže. Jao meni! Pa ovo je moja fantazija, to je to. Dok je dio mene uživao i likovao, drugi se dio zabrinuo da haluciniram. Jer ovo ne može biti stvarno. Kako bi, do vraga, ovo moglo biti stvarno!

“Koji kurac, frende?” Tetovirani je zarežao, gurnuo Evana i priskrbio mi nepobitan dokaz da ovo nije samo moj san. “A da se makneš od moje cure?”

Zaustila sam reći da ja ni u kojem slučaju nisam njegova cura, ali u Evanovu pogledu zasjala je još žešća vatra pa sam zaključila kako bi bilo mudrije šutjeti.

“Ona nije tvoja cura”, rekao je Evan smireno, “a ja ti nisam frend.”

Tetovirani ga je pozorno pogledao suzivši oči i vidjela sam da steže šaku. “Mislim da ti treba lekcija iz bontona, ljepotane.”

Evan je nakratko pogledao protivnikovu šaku, a potom mu se zagledao u oči. “Ja bih promislio da sam na tvome mjestu.”

“Jebi se”, rječito je odvratio Tetovirani pa zamahnuo šakom jednako brzo koliko i jezikom.

Pokretom dostojnim Jamesa Bonda, Evan se izmaknuo i od udarca nije bilo baš ništa. “Ja ne bih pokušao još jednom.” Djelovao je opušteno i cool, ali u tom je držanju ipak bilo nečega što je davalo do znanja da je najopakiji tip u klubu i da je to spreman dokazati svakom izazivaču.

33

Tetovirani je izgubio ravnotežu nakon neuspjelog udarca i posrnuo, pogledavajući plesače oko nas, koji su konačno počeli primjećivati da se nešto događa. Oblizao je usnice i vidjela sam da se bori između zdrava razuma i junačenja. Naposljetku mu se izraz lica opustio pa je ležerno slegnuo ramenima. “Ma kako god, stari. Droca ionako nije vrijedna pažnje.”

Brže nego što sam mislila da je moguće, Evan je ispružio ruke prema njemu, zgrabio ga za ovratnik i privukao k sebi.

“Ispričaj se dami”, rekao je ledenim tonom, “i možda ćeš izaći odavde na vlastitim nogama.”

Pred mojim očima iz lica Tetoviranog nestala je i posljednja kap krvi i odjednom je izgledao ispijeno, polumrtvo. “Aha. Sranje, može, da. Nisam mislio ništa loše. Samo sam kreten. Sori, mala.”

Uputio je Evanu pogled pun preklinjanja, na što ga je ovaj odmjerio s potpunim prezirom, još ga jednom prodrmao i pustio. “Nestani mi s očiju.” Čim se Tetovirani izgubio u masi tijela, okrenula sam se prema Evanu. “Koji kurac?”

Evan je i dalje stajao mirno kao da stoji u učionici i sprema se održati predavanje. “Tip je kreten.”

“Pa?” Mislim, nisam mu namjeravala proturječiti. “Plesala sam s njim, nismo krenuli prema oltaru.”

Prišao mi je korak bliže i iako sam bila uzrujana, srce mi je brže zakucalo. “A sad nećeš ni jedno od toga.”

“Aha.” Ta mi se riječ otela s usana, više nalik na uzdah nego na govor. Ni u kojem slučaju nisam namjeravala reći baš to. Željela sam pitati zašto. Zašto je ovdje? Zašto je otjerao Tetoviranoga? Pratio me ovamo, naravno. Šanse da se slučajno našao baš u ovom klubu bile su minimalne. Ali zašto? Da nije požalio što me onako ostavio na terasi? Možda je ljubomoran na Kevina? Ili možda na Tetoviranoga?

Ili jednostavno pazi na mene? Bdije nada mnom kao što je Jahn rekao da hoće?

“Tip je bio opasan, Angie”, rekao je Evan, vodeći me prema rubu plesnog podija. “Uostalom, koga vraga radiš ovdje?”

Ošinula sam ga pogledom i odgovor je izletio iz mene prije nego što sam mogla razmisliti je li baš pametan. “Možda volim opasne dečke.”

Oklijevao je jedva koju sekundu prije nego što je i on odgovorio, ali i da je taj odgovor planirao godinu dana, ne bi smislio nešto što bi me više pogodilo. “Možda ne bi trebala.”

Bez razmišljanja sam zamahnula, namjeravajući mu opaliti šamar. Nisam stigla. Zgrabio me za zglavak i privukao posve blizu k sebi. Preplavila me združena vrelina naših tijela, toliko snažna da sam pomislila kako bismo se mogli zapaliti.

Bio je tridesetak centimetara viši od mene i dok smo stajali tako blizu, moje su usnice gotovo dodirivale udubljenje u dnu njegova vrata. Mirisao je grešno i koliko god bila ljuta na njega, morala sam se odupirati želji da ga liznem i okusim.

Prignuo je glavu i osjetila sam njegov dah na uhu kad je progovorio. “Sve razumijem”, rekao je.

Ukipila sam se. “Što točno razumiješ?”

“Da si tužna zbog njega.”

Osjećala sam se posve sledeno, dah mi je zastao u grlu. Nekako sam uspjela odgovoriti. “Kako to misliš?”

Nešto me dodirnulo po kosi i iako nisam bila sigurna, zamislila sam da su to njegove usnice.

Neko mi vrijeme nije odgovorio, samo me držao. Ritam glazbe što je tutnjao kroz mene bio je ništa u usporedbi sa zvukom bujice krvi u mojim žilama. Poželjela sam zauvijek ostati tako, izgubljena u vrtlogu osjećaja, izgubljena u njegovu naručju.

Ovo sam trebala. Ovo sam došla potražiti. Ne klub, glazbu, alkohol. One je obamrlosti nestalo i sva su mi osjetila divljala.

34

Znala sam da bi glazba i ples imali takav učinak. Da bi me odveli onkraj zastora i priuštili mi trenutak-dva stvarnih, pravih osjećaja, iako bi mi većina njih kliznula kroz prste, neuhvatljiva poput pijeska.

Ali ovo nisam ni mogla zamisliti. Nisam znala za koliko sam osjećaja sposobna. Da mogu znati doista znati - da sam živa.

Progutala sam pljuvačku. Dio mene nije želio progovoriti, u strahu da ću prekinuti ovu čaroliju.

Ali drugi dio mene jednostavno je morao znati. “Evane?” prošaptala sam, ne znajući hoće li me uopće čuti zbog silne buke oko nas. “Što to razumiješ?”

“Tebe”, jednostavno je rekao i iako sam znala da to ne može biti istina, znala sam i da je to ujedno najbolje što mi je u tom trenutku mogao reći.

“Nedostaje mi”, rekla sam hrapavim glasom, kao da ću time objasniti što radim u sumnjivom klubu umjesto da sam doma pod dekicom i plačem držeći šalicu kakaa u ruci.

“Znam”, rekao je i protrnula sam, jer sam znala da govori istinu. Evan zna. Ne zna za moju obamrlost. Ne zna koliko sam puta bila na rubu i morala se pošteno potruditi da ostanem na nogama. Ali zna koliko sam večeras tužna i koliko sam izgubila. Zna da se osjećam mrvicu bolje ovako u gomili neznanaca, dok mojim venama bruji glasna glazba. Zna da to donekle ispunjava crnu rupu tuge i gubitka koju nosim u sebi. Čini je podnošljivijom.

Ne razumijem kako, ali Evan to zna. Sve što Kevin o meni ne vidi na prvi pogled, Evan vidi.

Odmaknula sam se kako bih ga mogla pogledati i suočila se s njegovim sivim očima. Oči vuka, pomislila sam ranije, a sad mi se ta usporedba činila još uvjerljivijom. U njima sam vidjela opasnost.

Glad. Kao da bi me mogao progutati u trenu.

Silno sam željela da to doista i učini. “Željela si poletjeti. A ja sam želio biti siguran da se nećeš i srušiti.”

“Pa paziš na mene?” Nastavila sam ga gledati u oči, crpeći za to snagu iz žudnje koja je iz njegovih očiju isijavala prema meni. “Ili si mi došao pomoći da se odignem od tla?”

Odgovorio je polako, odmjerenim tonom. “Princeza nikad ne bi smjela izazivati zmaja.”

“Tko kaže da ga izazivam?”

“Ne bi ga trebala ni dovoditi u iskušenje.”

“A zašto ne?” Glas mi je bio zadihan, pun želje.

“Jer zmaj riga vatru. I ostavlja ožiljke.”

“A što ako to meni ne smeta?”

Nije odgovorio, ali pogled mu je postao mračniji i shvatila sam da i on želi ovo.

“Evane.” Nisam ni shvatila da izgovaram njegovo ime dok nisam čula vlastiti glas, tih kao da molim.

Polagano je odmahnuo glavom. “Ne.” To je izgovorio čvrsto i nepokolebljivo - i ni na sekundu mu nisam povjerovala. Ovo je moja prilika. Moja velika šansa. Ne bih trebala navaljivati, to znam. Nisam li si već rekla da neću prijeći ovu granicu? Da se moram držati pod kontrolom. Da ne smijem pretjerati.

Ali kvragu sve, kad sam ga pogledala u oči, shvatila sam da bih s Evanom mogla poletjeti. Da se odluči poletjeti sa mnom, potpuno sam uvjerena da ne bi dopustio da budem povrijeđena. I sam je rekao: zna kako zadržati kontrolu. A ja je toliko silno želim prepustiti nekome drugome.

Strah, požuda i neobična nelagoda kovitlali su se u meni. Morala sam ga imati. Ili u najmanju ruku, morala sam ga pokušati dobiti. “Molim te”, jednostavno sam rekla.

“Već godinama si ne dopuštam nepromišljenost”, odvratio je Evan odlučno, čvrstim tonom.

“Takva sranja čovjeka samo dovedu u nevolje.”

Progutala sam pljuvačku. Svaki djelić razuma u meni govorio mi je da je u pravu, da se moram povući. Da moram prestati, usporiti i brojiti do deset, otići doma. Jebeno se primiriti.

35

Ali nisam učinila ništa od toga. Upravo suprotno, prišla sam mu korak bliže. “Znači, sad si odjednom pobornik samokontrole?”

Vidjela sam kako mu se trznuo mišić na obrazu. “Jesam”, odgovorio je kratko, ali znala sam da se silno trudi ostati pribran. Vidjela sam koliko je napet i preplavila me navala ženskog zadovoljstva jer sam bila posve uvjerena da bi popustio da ga još samo malo izazovem.

Pružila sam ruku i nježno je spustila na njegove grudi. Osjećala sam se divlje. Kvragu sve, osjećala sam se nepromišljeno - i uviđala ironiju tog osjećaja. “U redu”, rekla sam, naginjući glavu da ga pogledam u oči i susrela se s njegovim zažarenim pogledom. “Onda preuzmi kontrolu nada mnom.”

“Dovraga, Angie”, zarežao je i znala sam da sam pobijedila.

“Evane”, rekla sam tiho i ta je riječ bila poput prinošenja šibice dinamitu: vidjela sam kako se u njemu pali iskra. Kliznuo je rukom niže, preko mojih leda, i privukao me k sebi. Privila sam se uz njega, toliko vrela od želje da je pravo čudo kako se nisam pretvorila u hrpicu pepela. Osjećala sam njegovu erekciju na svojemu tijelu i došlo mi je da zavapim od jednostavne spoznaje da me on želi koliko i ja njega.

Nisam nikada osjećala ovakvo što. Kao da je svaka moja žila, svaka vlas, svaki atom mojega tijela postojao isključivo iz jednog razloga: doživjeti užitak, toliko snažan užitak da nisam bila sigurna mogu li ga podnijeti. Ovo je bilo sve što sam željela. Sve što sam mislila da ću osjećati kad me Evan konačno dodirne. Ali svi ti osjećaji preplavili su me toliko brzo, naglo i moćno, da sam bila na rubu eksplozije.

Jedina je druga mogućnost bila skinuti se i povući ga na pod ovdje i sad.

A to vjerojatno nije bio najpametniji plan.

Teško dišući, odmaknula sam se korak unatrag da malo povećam udaljenost između naših tijela. Vidjela sam da me upitno gleda, smrknuto zbog tako nagla prekida dodira, i prije nego što su me stigli obuzeti grižnja savjesti, zdrav razum ili odgovornost, ponovno sam mu se približila i privila uz njegova prsa, spustivši mu ruke na stražnjicu. Tek sam sada primijetila da se u međuvremenu bio presvukao. Više nije bio u smokingu. Stajao je tamo u običnim trapericama i još običnijoj bijeloj majici kratkih rukava koja je otkrivala tetovažu oko podlaktice.

Izgledao je mlado, seksi i posve jebozovno pa me još jednom oborila s nogu spoznaja da stoji preda mnom. Sa mnom. Da se doslovno ostvarila moja fantazija.

Osjećala sam brzi ritam njegova srca i shvatila da je stvaran. Zanjihala sam se u ritmu glazbe i postala svjesna činjenice da se Evan njiše sa mnom. “Pleši sa mnom”, zamolila sam ga, krećući se unatrag prema plesnom podiju.

Polako je prelazio pogledom preko mene, zbog čega sam se osjećala kao gola, ali me i uhvatila još veća čežnja. “Ja ne plešem.”

“Aha.” Stegnulo me u grudima i odjednom me prožeo strah da će sve ovo, što god to bilo, nestati.

Tada je polako izvinuo usnice u senzualan osmijeh i prešao rukama preko mojega struka, preko mojih bokova, a između nas su doslovno frcale iskre. “Ali mislim da ti plešeš dovoljno dobro za nas oboje.”

“A je li?”

“Pleši za mene, Angie.” Glas mu je bio dubok, ton odlučan, a naredba u njemu jasno raspoznatljiva.

Točno sam to dosad i radila, ali sada su moji pokreti postali svjesniji, senzualniji.

Bila sam svjesna Evanova pogleda na sebi, vreline koja me žarila u nutrini i davala mi poticaj da ga zavodim, preklinjem, izazivam, sve u ritmu glazbe. Nikada u životu nisam bila toliko svjesna svojega tijela ili učinka koje je ono imalo na nekog muškarca.

36

Kvragu i Jahnove želje, strahovi ili zabrane. U tom me trenutku ni za što od svega toga nije bilo briga. Nisam imala nikakve namjere pustiti Evana Blacka da mi večeras izmakne iz ruku. Trebalo mi je ovo. Kvragu, trebao mi je on.

A ako je bilo suditi po tome kako me gledao, bila sam prilično sigurna da se i on osjećao jednako kao ja.

Plešući, prišla sam mu još bliže, dodirujući grudima njegove, obavijajući jednu ruku oko njegova vrata. Popela sam se na prste i pritisnula usnice uz njegovo uho. “Postoji mnogo vrsta plesa”, prošaptala sam pa položila drugu ruku na njegovo medunožje, osjećajući njegovu erekciju ispod traperica tvrdu kao čelik. “Reci mi, Evane. Jesi li baš siguran da ne želiš plesati sa mnom?”

37

6.

POGLEDAO ME SMRKNUTO i prestrašila sam se da sam otišla predaleko, da će se prenuti pa ćemo odjednom postati samo dvoje ljudi na plesnom podiju sumnjivoga noc'nog kluba, ostati bez ove vreline i žudnje koja nas je vukla jedno drugome.

Ali tada je spustio dlanove na moj zatiljak i privukao me bliže. Zadržala sam dah, udišući aromu uzbudenosti, i njegove i svoje. Prignuo je glavu i zadrhtala sam kad mi je pomalo grubo zagrizao ušnu resicu.

“Tako mi svega, Angie. Ti si meni kao kriptonit... uništavaš me.” Odmaknuo se, premještajući dlanove na lijevu i desnu stranu moje glave, zavlačeći mi prste u kosu i držeći me trunku prečvrsto, posve zarobljenu u svojemu stisku.

Teško sam disala, tijelo mi je bridjelo. Malo sam rastvorila usnice i pokušala mu se približiti, magnetski privučena. Ali držao me čvrsto na mjestu i u tom sam trenutku shvatila da je ona moć koju sam maloprije imala nad Evanom Blackom varljiva. Mogao je preokrenuti situaciju u tren oka.

O, da, Evan je opasan. I moj.

“Puno sam sranja u životu napravio”, rekao je. “Ali ovo... ovo ovdje... vjerojatno je najgore od svega.”

Pokušala sam odmahnuti glavom, ali još uvijek ju je čvrsto držao. “Ne vjerujem u to”, rekla sam.

“Ja vjerujem.” Premjestio je jedan dlan na moj zatiljak pa, još uvijek me čvrsto držeći, prešao palcem druge ruke preko moje donje usnice. Nesvjesno sam otvorila usta, teško udišući, a cijelo mi je tijelo zadrhtalo. U tom trenutku nisam mogla ništa sakriti od njega, ali nisam ni željela. Zrak je medu nama bio gust od vreline i požude, i iako sam stajala pred njim potpuno odjevena, nikad se u životu nisam osjećala toliko ogoljeno.

Rub njegova palca i dalje je mučio moju usnicu. Zavukao ga je u moja usta, samo vršak, i jedan je zločesti djelić mene želio ostati cool, ali za to nije bilo nikakve šanse. Zaklopila sam usnice oko njegova prsta, ispitujući ga jezikom, sišući.

Zatvorila sam oči, bolno svjesna težine u grudima i požudnog pulsiranja u pički. Zastenjala sam, jedva vjerujući da me tako lako napaliti, jer jedini je tjelesni dodir medu nama trenutačno bio njegov palac u mojim ustima i njegov dlan na mom zatiljku.

“Da znaš što bih ti sad radio, pobjegla bi.” Govorio je tiho i gotovo prijeteći, glasom oštrim poput noža, i točno je tako prošao kroz mene, otvarajući u meni bolan procjep.

Pokušala sam odgovoriti, ali nisam uspijevala proizvesti ikakav zvuk. Prizvala sam svu snagu koju sam uspjela skupiti i pokušala ponovno, i riječi su ipak nekako izašle iz mene. “Ne namjeravam pobjeći.”

Gledao me mračnim, olujnim pogledom. Na licu sam mu vidjela da se u njemu odvija bitka.

Kako je djelomično bio u sjeni, izgledao je još opasnije i na djelić sekunde ipak nisam bila sigurna želim li da bitku sa sobom dobije ili izgubi.

Tada je moja dvojba prestala biti važna jer je zarinuo prste u moju kosu i grubo me privukao bliže. U djeliću sekunde njegove su usnice zarobile moje. Oko nas su drugi plesači uzvikivali i veselili se, ali ja sam ih jedva čula od tutnjanja vlastitog krvotoka u ušima.

Rastvorila sam usnice i njegov je jezik kliznuo u moja usta, obuhvaćajući me cijelu. Imao je dekadentan okus, poput najfinije čokolade, poput omamljujućeg pića. Držala sam ga čvrsto, prstiju izgubljenih u svilenkastim valovima njegove kose, ne odvajajući tijelo od njegova. Osjećala sam se

38

kao da sam lakša od zraka i bila sretna što me toliko čvrsto drži, pomislivši da bih, da me kojim slučajem pusti, odlebdjela sve to do stropa.

Ljubio me strastveno i divlje, grickajući i izazivajući. Okusila sam i krv, ali nije me bilo briga. Željela sam okusiti sve, dati sve. Uzeti sve. Osjećala sam se euforično, kao da mi je potrebno sve, svaki njegov dodir, svaki njegov osjećaj, svaki djelić njega, i da ću, ako sam na trenutak popustim, odmaknem se, izgubiti sve to. Strahovala sam da će se sve ovo pokazati kao san, pogreška, maštarija...

Mislila sam da to ne bih izdržala. Bio je poput droge, a sad kad sam ga okusila, znala sam da ga se nikada neću moći odreći.

Tada se odmaknuo od mene, brzo i glasno dišući. Zacviljela sam u znak protesta, prestravljena da je gotovo. Ali moj je strah iščeznuo kad sam ga pogledala u oči. Nije namjeravao prestati, o, ne.

Kad sam ugledala vatru u njegovu pogledu, pomislila sam da nikada nećemo prestati.

Jedan beskrajno dugačak trenutak netremice smo se gledali i počela sam zamišljati kako nestajem u njemu, u njegovim očima, stapam se s njime, spajam i zauvijek živim s ovim osjećajem.

Moje srce tuklo je toliko snažno da sam vidjela kako mi haljina poskakuje u ritmu protoka krvi. Željela sam ga preklinjati da me ponovno dodirne, da me ponovno poljubi, ali istodobno nisam željela da me prestane tako gledati, jer sam se od njegova pogleda osjećala življe, stvarnije i ispunjenije nego već godinama.

Ne znam jesmo li tako stajali satima ili tek nekoliko sekunda. Nisam čula glazbu niti sam vidjela plesače. Postojao je samo Evan, samo njegov pogled. Njegova želja.

On se prvi pribrao, uhvatio me za ruku i nestrpljivo povukao preko plesnog podija. Spremno sam ga slijedila kroz mračni hodnik, sve do odškrinutih požarnih vrata. Otvorio ih je nogom pa me povukao van, u jedva osvijetljenu uličicu iza kluba. Odmah sam osjetila smrad ustajalog piva i prženog krumpira, ali nije me bilo briga. Željela sam njega. Ovaj trenutak. Željela sam mu se predati.

Glavom mi je prošla frustracija koju sam osjećala zbog Kevina, ali s Evanom nisam imala tih problema. On je uzimao što je želio, davao što sam trebala. Snagu, kontrolu, moć.

Jednim me pokretom leđima prislonio uza zid i opkolio me rukama oslonivši se na njih.

“Bože, Angie. Prelijepa si.”

“Evane.” Ta je jedna jedina riječ bila sve što sam uspjela izgovoriti. Jedini zvuk koji sam uspjela progurati iz sebe kroz vrtlog osjećaja što su mi se nakupljali u grlu.

“Imaš li ti pojma koliko dugo...” “Što?” upitala sam kad je zašutio. Ta je riječ zvučala poput molbe. Bila je tek šapat. Molitva.

“Oprosti mi”, rekao je i ošinuo me strah, sledio. “Oprosti mi.”

Pružila sam ruku i zgrabila ga za majicu, ne dopuštajući mu da ode. Tada sam shvatila da ni ne namjerava otići, da se ne ispričava meni. Možda sam bila u krivu. Niti sam to znala niti me je bila briga, jer kome god se ispričavao, na što god u tom trenutku mislio, nije pokazivao namjeru otići.

Shvatila sam to po tome koliko su se žurno i željno njegove usnice obrušile na moje, po tome kako je ugurao koljeno između mojih nogu. Po tome kako je njegova blizina zgusnula zrak između nas toliko da je bio topao, tekuć, nabijen i ugodan.

Prekinuo je poljubac dovoljno dugo da me pogleda u oči. Oči su mu bile zamračene požudom.

Moje su, sigurna sam, bile širom rastvorene od iznenađenja i užitka.

Otvorila sam usta nešto kazati, iako nisam točno znala što.

Odmahnuo je glavom, a potom nježno prešao usnicama preko mojih. “Ne govori. Ni ne razmišljaj.”

Odmahnula sam glavom, potom kimnula pa ponovno odmahnula glavom. Da ne razmišljam?

Dovraga, kao da bih mogla. Ni tad, a pogotovo ne kad je usnicama dodirnuo moje lice i spustio ruku na moje grudi. Bila sam sposobna samo za glasan uzdah.

39

Prelazio je palcem preko moje bradavice, krute ispod grudnjaka. Što sam, dovraga, mislila?

Trebala sam ga odavno baciti. Ili obući čipkasti. Ili nikakav.

“Prokleta odjeća”, promrmljao je i gotovo sam prasnula u smijeh, uživajući u pomisli koliko slično razmišljamo. Ali taj je mjehurić smijeha brzo nestao, raspršen riječima koje su uslijedile, baršunastim muškim glasom koji mi je govorio da me želi dodirnuti, grickati moje bradavice, povući mi suknju gore, gaćice dolje, zavući prste u mene, milovati me.

Ne, u meni više nije bilo ni traga smijehu. Bila sam posve ispunjena rastaljenom lavom. Vrelom.

Gustom. Željela sam da me cijelu obavije. Željela sam se rastopiti pod njegovim dodirom. Dopustiti mu da me povede kamo god želi.

Uzdahnula sam od užitka, pomičući bokove prema njemu u znak odgovora. Izvinula sam leda, bez riječi zahtijevajući još njegovih dodira. Još njega.

“Evane”, rekla sam opet, ali ovoga puta to nije bilo tek ime, nego preklinjanje. Kvragu, možda i naredba.

Mrsio mi je kosu prstima, povlačio je, prisiljavajući me da zabacim glavu i pogledam ga u oči.

Osjećala sam se kao drogirana, opijena, a pogled na njegove tamne sive oči, pogled smekšan požudom, još je pojačavao taj dojam.

“Angie”, rekao je nekako bezizražajno, ali gotovo žalosno. Vidjela sam kako mu požuda nestaje iz pogleda, a na njezino mjesto dolazi nešto vrelo i grubo. Prije nego što sam uopće uspjela razmisliti o toj promjeni, pustio je moju kosu i šakom udario cigleni zid iza mojih leda. Poskočila sam, iznenađena i zbunjena takvim obratom.

“Dovraga”, rekao je pa nastavio nježnije. “Bože, koji sam ja kreten.”

Stresla sam glavom kako bih mu pokazala da se ne slažem. Nisam željela da prestane i nisam shvaćala zašto je prestao.

Ne, to nije istina. Znala sam zašto je prestao, ali samo sam željela da sve to ne stane između nas.

Obećanja. Odanost. Ništa se od toga nije trebalo ispriječiti između nas. Ne sad. Kako bi i moglo, kad bi vatra koja je plamtjela sve to mogla svesti na pepeo?

“Reci mi”, počela sam tiho. Zadihano, ali odlučno. “Rekao si kako bih pobjegla da znam što želiš. Zato mi reci, dovraga, jer nemam namjeru još pobjeći.”

“Da ti kažem?” ponovio je hrapavim, nesigurnim glasom, kao da se pokušava suzdržati, a gubi kontrolu. “Da ti kažem kako te želim skinuti? Ispuniti dlanove tvojim grudima, stisnuti bradavice prstima dok ne vrisneš od užitka i boli?”

Zadrhtala sam, a bradavice su mi se ukrutile već od tih obećavajućih riječi.

“Ili da ti kažem kako želim osjetiti žarenje dlanova na tvojoj goloj stražnjici dok se ne zacrveni, a pička ti se ne ovlaži?” Prignuo se bliže, šapatom mi žareći uho. “Želim te golu, Angie. Golu, svezanu i vlažnu za mene. Želim vidjeti tvoje noge raširene, tvoje tijelo preda mnom. Želim te gledati. Želim te okusiti. Želim svoja usta na tebi, želim te izluditi jezikom. Želim da ne osjećaš ništa osim mene i užitka koji ti pružam. Želim vidjeti kako će ti oči zablistati kad ti konačno dopustim da svršiš.”

Teško sam disala, gaćice su mi bile potpuno mokre, bedra vlažna i drhtava. Njegove su me riječi zatekle, ali i uzbudile.

Naslonila sam se na zid, povećavajući razmak između nas. Udaljenost koja nas je sad dijelila činila se beskrajnom, ali nisam imala izbora. Mogla sam se osloniti na grubi cigleni zid ili se svaliti na tlo, jer više nisam bila u stanju stajati uspravno.

Ali čim sam se naslonila, njegovim je licem preletjela sjena. “Kao što rekoh, kreten sam.”

Iako me posve smlavio, iako su se svaka kost, svaki mišić i tetiva u mom tijelu pretvorili u želatinu, nekako sam uspjela jedva primjetno odmahnuti glavom i proizvesti gotovo nečujan zvuk.

“Nisi.”

40

S mukom sam udahnula, a potom nastavila malo glasnije. “Nisi. I ne namjeravam pobjeći.

Nikamo ja ne idem.” Liznula sam iznenada suhe usnice i oborila pogled. Odjednom mi je bilo neugodno. Ali ne toliko da prestanem. Ni izbliza.

Pokraj zabačene uličice prolazili su automobili, a i kroz čvrste zidove kluba osjećala sam ritam glazbe. No ti zvuči nisu zapravo dopirali do mene. Uličica mi se činila tihom i mirnom, kao da se svijet prestao okretati i sve je stalo - i moje i Evanovo postojanje, i cio svemir - dok nisam ponovno progovorila.

Odlučno sam ispravila ramena. “Sve što si rekao... i ja želim sve to.”

Obrazi su me toliko pekli da sam bila sigurna kako su zažareni poput neona, a ni dalje nisam dizala pogled, u strahu da ću susresti njegov i spontano se zapaliti.

“Angie. Isuse, Angie.” Dlanovima je obuhvatio moju glavu, zavlačeći ponovno prste medu moje uvojke, povlačeći je unatrag da ga mogu vidjeti. “Raspamećuješ me.” U njegovu je glasu bilo toliko strasti da je zvučao gotovo bolno i ta čujna strast protresla me do srži. “Reci mi da me želiš. Reci mi da želiš ovo”, kazao je promuklo, požudno. “Moram to čuti.” “Želim te”, rekla sam, ali te su riječi zvučale suviše blijedo da opišu osjećaje koji su stajali iza njih.

Na trenutak me samo gledao, kao da na mojemu licu traži trag prevare. Nisam ni trepnula.

Znala sam što vidi: sebe, svoj vlastiti odraz.

Palcem me pomilovao po obrazu, slatkim dodirom koji je bio u suprotnosti sa žestinom riječi kojima je opisao što bi mi radio. Taj nježni dodir još me više rastopio.

Evan je bio sve što sam željela. Sve što sam trebala. Dovraga, pa bio je i više nego što sam mogla zamisliti. U tom sam trenutku shvatila da bih učinila sve što treba da ga zadržim uza se. “Želim te”, ponovila sam. “I želim ovo.”

“Ovo?” ponovio je pa se sagnuo i spustio niz poljubaca laganih poput perca na moj vrat, a potom niz ključnu kost. Taj je dodir bio lakši od zraka, ali kroz mene je protutnjao poput ritmičnog bubnjanja što je postajalo sve snažnije.

“Ili možda ovo?” prešao je dlanovima preko mojih ruku, a potom isprepleo naše prste.

Pritisnuo me tijelom, tragajući usnama za mojim, prodirući jezikom između mojih usnica, šireći naše spojene ruke kao da se spremamo poletjeti. Ljubio me sve žešće, istražujući jezikom, uzbuđujući me zubima, grickajući mi usnice. Istodobno nam je podigao ruke pa izvukao prste iz mojih. “Ili možda želiš ovo?” rekao je i preklopio mi ruke tako da sam jednom držala zglavak druge.

“Evane, ja...”

“Ne.” Prešao je usnicama preko mojega uha, ali glas mu je bio toliko tih da sam ga i tako jedva čula. “Ne govori. Ne miči se. Drži ruke tako. Kimni ako si razumjela.”

Liznula sam usnice.

“Kimni”, ponovio je.

Kimnula sam, toliko izgubljena u njemu da bih ga, da mi je kojim slučajem rekao da se svučem do kraja i odmah raširim noge, bez oklijevanja poslušala. Bila sam posve opčinjena.

Evan je opasan, u to nema sumnje - ali dovraga, točno za takvom opasnošću čeznem.

“Dobra cura”, rekao je, a potom posve nježno prešao usnicama preko mojih. “Mislim da smo otkrili što želiš”, dometnuo je, spuštajući dlanove na moje.

Drhtavo sam udahnula, svjesna da je u pravu. Imao me u zamci - možda ne stvarno, ali ipak me zatočio obećanjem poslušnosti koje sam dala. Rezultat je bio isti. Bila sam napaljena, očajnički i snažno.

“Uživaš u ovome”, rekao je. “Spremna si za mene... spremna si za svijet. Spremna na sve i svašta, u mračnoj ulici u kojoj se svašta i može dogoditi.” Ponovno se nagnuo bliže kako bi mi šaptao u uho. Ponovno sam bila zapanjena koliko me razumije. “Ovo te uzbuđuje, zar ne? To što ne

41

znaš što slijedi. Što se sprema. Tko bi mogao naići iza ugla. Što ne znaš hoću li te poljubiti ili pojebati.” Nakratko je zašutio, a od riječi kojima je nastavio glasno sam zastenjala. “E pa, reći ću ti.”

Nisam zamijetila kad je maknuo jednu ruku s mojih, ali sam i te kako osjetila da mi prelazi prstima uz bedro, polako podižući rub moje haljine sve više i više.

Tiho sam zacviljela, ali čvrsto je držao moje ruke i samo kratko odmahnuo glavom. Tek jedan kratak pokret. Ne. Zaklopila sam oči i prepustila se neizrečenoj zapovijedi i vlastitoj želji, silno snažnoj želji da uživam u ushićenju. Pritiskao me tijelom uza zid, držeći me prikovanu svojim krupnim dlanom.

Tijelo mu je bilo tik uz moje i osjećala sam njegovu vrelinu. Njegova druga ruka klizila je sve više, sve bliže mojim sad već potpuno mokrim gaćicama, mojemu nadraženom klitorisu, mojoj pički vlažnoj od uzbuđenja.

Svaki je djelić razuma u meni vrištao da otvorim oči i kažem mu da prestane. Da moram otići.

Da mu kažem kako je ovo loša ideja i da bih to trebala odavno znati. Da sama sebi ionako stalno govorim kako si ne smijem dopustiti da podivljam. Da se ništa dobro iz svega ovoga ne može izroditi.

Da ću ujutro požaliti.

Ali sad mi nije bilo žao. Ni mrvicu.

Promeškoljila sam se i malo raširila noge - i za taj pokret bila nagrađena njegovim strastvenim, promuklim, odobravajućim uzdahom. Prstima je polako prelazio uz rub mojih gaćica, klizeći u obliku slova V. Zacviljela sam dok me tako izazivao bez milosti, draškajući me prstima preko rastezljive svile, jedva dodirujući vrškom prsta nježnu kožu mojih bedara.

“Nešto te muči, ljepotice?” promrmljao je.

Glava mi je bila zabačena, disanje ubrzano. “Jesi li ti lud?” povikala sam u mislima. U stvarnosti sam jedva uspjela išta odgovoriti. “Isuse, Evane. Molim te.”

Raširio je prste i sad me dražio s obje strane gaćica, po oba bedra, polako, ali odlučno, ni u jednom trenutku ne dodirujući mekanu kožu pod svilom ni moj nabrekli klitoris.

Pokušavala sam osloboditi ruke iz njegova stiska, žudeći dovršiti ono što je on započeo. Ali držao me prečvrsto i došlo mi je da opsujem, da mu naredim, da se spustim na koljena i preklinjem.

Ali uspjela sam samo uzdahnuti, dok mi je tijelo drhtalo, a svaki osjet, svaki osjećaj slijevao se između nogu u iščekivanju dodira koji mi je tako odlučno uskraćivao. “Što me moliš?” upitao je, a ja sam zagrizla donju usnicu. “Molim te”, ponovila sam. “Sve.” Zadovoljno se nasmijao, tiho, i taj se smijeh prelio mojim tijelom toliko nadražujuće kao da me dodirnuo percem.

“Diraj me”, rekla sam odlučno.

Prignuo se bliže i poškakljao me po obrazu. “Pa diram te.” Protresla sam bokovima, pokazujući mu što želim. “Znaš što mislim.”

“Znam”, rekao je. “Ali želim čuti kako to izgovaraš.” Liznuo je vršak mog uha pa sam zagrizla usnicu u strahu da bih mogla zavrištati i od uzbuđenja i od frustracije. “Želim...” Progutala sam pljuvačku i pokušala ponovno. “Želim te u svojim gaćicama.”

Moram priznati da me spremno poslušao. Uzdahnula sam od užitka kad su njegovi prsti prešli mojom klizavom, nabreklom kožom, posve golom. Tek sam nedavno otkrila brazilsku depilaciju i dodir njegovih prstiju na mojoj glatkoj koži dovodio me do ludila.

Ali ni jedan jedini put nije dodirnuo moj klitoris, nije utažio očajničku, snažnu, sve jaču žudnju u meni.

Ponovno sam se promeškoljila, pokušavajući mu micanjem bokova dati do znanja što želim.

“Zahtjevna si, ha?” upitao me izazivački. “Kvragu, Evane, sad si već bezobrazno zločest.”

42

“Možda”, lagano je prešao prstom preko mojega klitorisa i cijelo mi se tijelo naelektriziralo. “Ali uživam u tome.” Kliznuo je prstima u mene i zadržala sam dah, a moji su se mišići stegnuli oko njega, uvlačeći ga još dublje. “To je to, dušo. To želiš, zar ne? Želiš da te pojebem.”

Stisnula sam šake i smogla točno toliko snage da mu odvratim: “To si tek sada shvatio?”

Tiho se nasmijao, ali zadovoljstvo koje sam nakratko osjetila zbog svoga komentara rasplinulo se pod polaganim, ritmičnim napadom njegovih ruku na moje tijelo, uvlačeći prste sve dublje u mene, ostavljajući me bez daha napaljenu i jako blizu.

Kad je izvukao ruku, doslovce sam zacviljela, a kad je gurnuo vršak prsta - vlažan od mojega uzbuđenja - između mojih usnica, zastenjala sam i uvukla ga, zaklapajući oči, sišući i poigravajući se, zamišljajući da je u mojim ustima njegov kurac.

“O, Bože, ovo je opako”, prošaptao je. Primaknuo se još bliže i osjetila sam njegov ukrućeni ud uz svoj trbuh, tvrd i velik ispod traperica. “Želim te, Angie. Želim podići tu haljinu i strgnuti tvoje jebene gaćice. Želim se zabiti u tebe i gledati tvoje lice dok svršavaš!”

Nisam rekla ni riječi, samo sam ga privukla još bliže, uživajući u stenjanju kojim je odgovorio na taj pokret.

“Ali ne ovdje... ne na ulici.” Izvukao je prst iz mojih usta pa sam zatreptala od iznenađenja i otvorila oči. “Vodim te kuci. Pojebat ću te, Angie, ali obavit ćemo to pošteno. Reci da, dušo.”

Bez riječi sam kimnula. “Želim te čuti.”

Glupavo sam još jednom kimnula. “Da”, uspjela sam izvaliti nakon što sam se pribrala.

“Dobra cura.” Dao mi je trenutak da se još malo priberem, dovoljno da mogu hodati, pa me poveo ulicom prema mjestu na kojem se parkirao, kako sam pretpostavila.

Jedva smo uspjeli napraviti dva koraka prema križanju uličice s drugom ulicom kad je na pločnik pala sjena, a potom stupilo i tijelo koje ju je bacalo - i koje sam odmah prepoznala.

Tetovirani.

Pokraj njega bio je mršav, visok tip, koji se kretao s onim razbijačkim stavom što je pokazivao svijetu da može premlatiti svakoga ako želi.

Prožela me panika, poput brzog, okrutnog i ledenog biča. Kako se ovo moglo dogoditi? Uvijek sam jako oprezna dok hodam gradom, a pogotovo mračnim uličicama. Sada nisam uopće bila svjesna svijeta oko sebe. Nisam ništa vidjela, čula, primijetila. Od trenutka kad smo izašli iz kluba vidjela sam samo Evana. Prepustila sam se njemu, poletjeli smo - i sve je otišlo dovraga. Jebi ga.

“To je onaj koji ti je oteo curu?” upitao je visoki mršavi.

“Moju curu? Moju drocu možda.” Tetovirani me pogledao svojim sitnim očima. “Što bi ti mama rekla da zna kako te ovaj kreten pipa u mračnoj uličici?”

“Jebi se”, obrecnula sam se. Ili sam barem pokušala, jer su mi riječi zapele u grlu, blokirane pogledom na nož u ruci Tetoviranoga. Cijelim su mi tijelom prošli žmarci, a ledeni prsti uspeli su mi se uz kralješnicu. Zadržala sam dah i osjetila slanu vodu. Zaklopila sam oči i vidjela krv.

Ovo se ne događa. Ovo nije moguće.

Nisam ni shvatila da sam bila zakoračila unatrag dok nisam osjetila Evanovu ruku kako steže moju, zadržavajući me na mjestu. Sledila sam se, plitko dišući, pokušavajući se usredotočiti na smirujući osjećaj njegova dodira. On je bio red u mom kaosu, smiraj u mojoj oluji. Strah je možda mene posve obuhvatio, ali Evan mu je iskliznuo iz zagrljaja. Cijela je uličica - kvragu, cijela situacija - bila u njegovim rukama.

“Mislim da duguješ ispriku dami”, rekao je bezbrižno.

“Jebi se.”

“Radije ne bih”, rekao je Evan. “A sad mi se miči s jebenog puta.” Glas mu je bio ozbiljan, držanje jednako. Zakoračio je samo korak prema njima, povlačeći mene za sobom. Zagrizla sam donju usnicu i okusila krv. Vidjela sam da se usta Tetoviranoga miču, ali nisam čula što govori. Iako sam znala da je preda mnom slabo osvijetljena uličica Chicaga, vidjela sam stupove koji su držali 43

mol prekrivene priljepcima. Čula sam ocean kako se prelijeva preko plaže. Imala sam osjećaj da sam upala u jednu od svojih noćnih mora i nisam znala kako iz nje izaći.

Tada je Tetovirani skočio prema nama, ispruživši ruku u kojoj je držao nož, i prodoran vrisak vratio me u stvarnost. Trebalo mi je malo da shvatim kako je to moj vlastiti vrisak, a u tom je djeliću sekunde Evan uspio pustiti moju ruku, podići svoju i zaustaviti nalet noža.

“Dovraga, Chrise!” povikao je mršavi kad je Evan izvinuo Tetoviranome - Chrisu - ruku na leda i izbio mu nož.

“Pederčino!” vrisnuo je Chris, ali nije se opirao, a mogla sam i vidjeti zašto: Evan ga je držao toliko čvrsto i spretno da bi mu ruka pukla poput grančice da se samo pomaknuo.

“Sad si se sjebao, ljepotane”, zarežao je mršavi, već hitajući prema Evanu s vlastitim nožem u ruci.

Pokretom kakve holivudski redatelji vjerojatno smišljaju tjednima, Evan je odgurnuo Chrisa, okrenuo se prema mršavome, udario ga po ruci kojom je držao nož, a potom vršak noža koji je oteo Chrisu stavio mršavome pod vrat. Chris je opsovao i dao se u bijeg niz uličicu, ostavljajući kompanjona na milost i nemilost Evanu.

Evan ga nije ni pogledao, bio je posve usredotočen na mršavoga, koji je još uvijek nervozno trzao nožem. “Samo mi daj razlog”, rekao je Evan. “Jedan jedini razlog da te razrežem kao da si od maslaca.”

“Jebi se.”

“To nije dobar razlog.” Toliko brzim pokretom da ga nisam uspjela pratiti pogledom, Evan je zgrabio mršavoga u kravatu, bijesna lica. Cijela je oštrica noža bila prislonjena mršavome uz vrat i ugledala sam kapljicu krvi. “Samo trebam trznuti rukom”, prošaptao je Evan toliko tiho i prijeteće da sam imala osjećaj kako sam to samo zamislila.

Mršavi je čvrsto stisnuo oči i nož koji je dotada držao konačno je uz zveket pao na pločnik.

Osjetila sam snažan smrad urina i shvatila da se mršavi uneredio.

Začula sam tih glasić, tanak poput dječjega. Prvo sam mislila da potječe od mršavoga, pritisnutog Evanovim rukama. Ali tada sam shvatila da je potekao od mene.

Vidjela sam kako se Evanovi mišići stežu, promatrala kako mu se izraz lica mijenja, a bijes stišava. Kako mu se prsa podižu i spuštaju, kako pogledava prema meni i smiruje se. Polako, jako polako, odmaknuo je nož i morala sam se zapitati što bi se dogodilo da sam šutjela. Ta me pomisao trebala prestraviti. Ali nije. To je Evan, a kao i Jahn, učinio bi sve da me zaštiti.

“Gubi se odavde”, rekao je Evan glasom koji je zvučao kao udaljena grmljavina.

Mršavi nije gubio vrijeme. Zbrisao je niz uličicu, gotovo se spotičući o vlastite noge u trku.

Evan je polako otišao do kante za otpatke i bacio nož. Potom je krenuo prema meni, pomalo bojažljivo, kao da sam kakva ranjena životinja. Nisam shvatila zašto mi se toliko oprezno približava dok nije kleknuo pred mene. Tek sam tada shvatila da sam i ja na tlu, koljena privučenih na prsa.

“Hej”, rekao je glasom nježnijim nego ikada prije. “U redu je. Dobro si.” Ispružio je ruku i pomilovao me po kosi.

“Otišli su. Neće mi nauditi, a ubio bih ih da pokušaju nauditi tebi.”

Kimnula sam, zahvalna zbog toga dodira. Valovi koje sam još uvijek čula u glavi polako su se stišavali u tihe, jedva čujne valiće.

Pružila sam ruku prema njemu da mi pomogne ustati, ali odmahnuo je glavom. “Ne. Dopusti meni.”

Prije nego što sam se uspjela pobuniti, zavukao je ruke pod moje noge i iza leda. Mislila sam kako bih trebala protestirati, ali nisam imala snage za to. Samo sam se privinula uz njega, puštajući njegovu smirenost i snagu da umire bol mojih sjećanja.

Ne znam točno otkuda, ali čim smo zakoračili iz uličice, uz pločnik se zaustavio dobro mi poznati crni Lexus. Iz njega je iskočio krupan muškarac nadlaktica širine mojih bedara i otvorio vrata Evanu, koji me spustio na mekanu kožu pa se oprezno odmaknuo.

44

“Ne idi”, prošaptala sam, osjećajući kako se vraćaju ledene bodlje i grubi čvorovi straha.

“Ne bih nikad”, odvratio je i sjeo pokraj mene. Tada sam se ponovno našla u njegovu zagrljaju, na sigurnom i toplom. Zaklopljenih očiju, privinula sam se uz njega. Čula sam kad su se vrata zatvorila, a potom i zvuk Evanova dlana na prednjem sjedalu. Znak da krenemo, shvatila sam, jer sam odmah nakon toga osjetila kretanje, kad se Lexus odvojio od pločnika.

Evan nije ništa govorio i na tome sam mu bila zahvalna. Nisam željela razgovarati. Nisam željela objašnjavati. Čak nisam željela ni da me tješi. Željela sam samo da me grli, a upravo je to i činio, obavijajući me rukom, prstima nježno milujući moje rame. Glavu sam naslonila na njegovo rame i iako mislim da sam osjetila njegove usnice na kosi, nisam bila sigurna, ali ni dovoljno jaka podignuti glavu i otvoriti oči.

Bila sam umorna. Moje tijelo bilo je iscrpljeno, mišići mlohavi. Sve se svalilo na mene munjevitom brzinom. Nisam željela ništa osim osjećati Evanove ruke oko sebe i da se mene pitalo, ostala bih tako, u toplini njegova zagrljaja, zauvijek.

45

7.

ZAUVIJEK JE i prebrzo završilo.

Motor Lexusa prebrzo se ugasio i stali smo pred Jahnovu zgradu. Sanjivo trepćući, primijetila sam kako automobilu pritrčava Tony, vratar. Otvorio nam je vrata i Evan je izašao, a potom se prignuo i pružio mi ruku.

“Mogu i sama.” Disala sam drhtavo i znala da zvučim djetinjasto, ali nisam si mogla pomoći.

“Dovezao si me u stričev stan.”

Pogled njegovih sivih očiju bio je ozbiljan i pun razumijevanja. “Mislio sam da bi ti dobro došla poznata okolina.”

Kimnula sam, iako sam znala da griješi. Nije mi trebalo ništa poznato. Kvragu, ja sam si bila poznata, a nisam li se upravo od toga pokušala odmaknuti? Pobjeći od sebe same koliko god daleko mogu? Više nisam ni sama znala. Samo sam znala da se već godinama osjećam izgubljeno.

Odnosno, da sam se tako osjećala do večeras, dok me Evan nije dodirnuo. Sada sam znala da je lutanju došao kraj.

Ali nisam imala namjeru priznati mu to. Možda sam ushićena, prestrašena, raznježena i još svašta, ali još uvijek nisam dovoljno nerazumna da sve to objavim čovjeku kojeg želim zadržati.

Zato sam samo mudro šutjela dok me on vodio ulaštenim predvorjem prema otmjenom dizalu.

Dizalo je stiglo i ušli smo. Počela sam prekapati po torbici u potrazi za karticom koja otvara vrata Jahnova stana, ali Evan je već bio izvukao svoju. Ne znam zašto me to iznenadilo. On je bio blizak Jahnu koliko i ja. Možda i više. Godinama je bio uz njega svaki dan, dok sam ga ja posjećivala samo tijekom ljeta, a kasnije kad bih stizala zbog fakultetskih obveza.

Kad smo ušli u stan, dočekala nas je samo tišina, sušta suprotnost bučnom brujanju glasova gostiju što je ovaj prostor ispunjavalo samo nekoliko sati prije. Nije bilo čak ni Petersona. Iako je on cio dan bio na raspolaganju Jahnu, nije živio u istom stanu, nego kat niže, u stanu povezanom s ovim privatnim stubištem.

Drugim riječima, Evan i ja bili smo sami. Iako sam se još živo i sa slasnom jasnoćom sjećala dodira njegova tijela uz moje u onoj uličici, trenutačno mi nije bilo do takvog dodira. Trebalo mi je samo da bude uz mene i govori mi da će sve biti u redu.

Kao da mi čita misli, odveo me do udobnog, kožom presvučenog naslonjača pa me pokrio mekanom dekicom. “Skini cipele”, rekao je. “Potom ćeš mi reći istinu.”

Naglo sam ga pogledala, ne znajući jesam li već spremna objasniti mu zašto sam se onako raspala.

“Jesi li za vruću čokoladu, vino ili nešto mnogo jače?”

Nasmiješila sam se, što me iznenadilo. “Kakao, molim.” Prijeteći sam ga pogledala. “Ali samo ako radiš dobar kakao. Imam ja standarde, znaš.”

Osmjehnuo se ležerno, ali u pogledu sam mu opazila olakšanje.

“Slušam te”, rekao je, sjedajući na naslonjač do mene.

Sjedila sam prekriženih nogu, držeći jastuk u krilu i obavijena dekom. Njegovo je bedro bilo prislonjeno uz moje koljeno i to je bila jedina točka mojega tijela koje sam bila svjesna. Bilo je jako teško usredotočiti se na njegovo pitanje, ali znala sam da moram. Iako sam inače prilično suzdržana, imala sam osjećaj da bih Evanu mogla svašta priznati, a znala sam da ne bih trebala. Znala sam i da samo zato što ga želim poševiti, to ne znači da mu želim i vjerovati. Povjeriti sve. A pogotovo to.

Otpila sam gutljaj pa ga pogledala s izrazom oduševljenja. “Dodao si rakije od mente.”

46

“Jednom si mi rekla da voliš tu kombinaciju.”

To me zateklo. Jedan sam Božić provela s roditeljima kod Jahna. Evan, Cole i Tyler posjetili su ga jedne večeri, zajedno s ostalim studentima koji su te godine slušali Jahnov seminar i nekoliko susjeda. Jahn je poslužio kakao s rakijom od mente. Nikada prije nisam probala tu kombinaciju i sjećam se da sam pomislila kako bi to mogao biti jedan od rajskih napitaka. “Zapamtio si?”

Nije skidao oka s mene. “Zapamtio sam ja puno toga.”

“Aha.” Oborila sam pogled, odjednom sramežljiva, pa otpila dugačak gutljaj, uživajući u tome kako je kliznuo niz moje grlo, grijući me iznutra.

“Angie”, rekao je nježno. “Tko te povrijedio?”

Naglo sam digla pogled, shvaćajući što misli. Da sam žrtva bila ja. Da su me progonile uspomene na nekakav strašni napad.

Nasmijala sam se, ali ne veselo. “Ja.” Da sam ga time pokušala šokirati, ne bih uspjela. Nije se ni pomaknuo niti je trepnuo. Nije me gledao nimalo iznenađeno. Samo suosjećajno.

“Reci mi”, naredio je. “Mogu ti pomoći.”

“Ne tražim da mi pomogneš.”

“Ne tražiš, ne.” Omotao je pramen moje kose oko svoga prsta. Čekala sam da kaže još nešto, ali šutio je. Samo je sjedio uz mene sve dok više nisam mogla podnijeti teret tišine.

“Nisi upoznao Gracie”, rekla sam tonom koji je tim riječima davao prizvuk optužbe.

“Nisam, ali Jahn mi je pričao o njoj.”

“Da je umrla?” upitala sam otrovnije nego što sam namjeravala.

“Da je bila krasna djevojka koju je jako volio. Da mu nedostaje. Da nedostaje svima vama.”

Kimnula sam, boreći se s navalom suza. “Nedostaje mi svakoga dana.” Udahnula sam da se priberem. “Je li ti ispričao kako je umrla?”

“Nije. Nisam ga ni pitao. Angie”, rekao je, “pitam tebe. Je li je netko napao? U mračnoj uličici?”

Pažljivo je uzeo šalicu iz mojih ruku. Tek sam u tom trenutku shvatila da se tresem, a kakao leti na sve strane po mojoj svilenoj haljini, ostavljajući mokre mrlje.

“Nema veze”, rekao je Evan i znala sam da ne misli na haljinu.

“Nije se to dogodilo u uličici”, konačno sam uspjela izgovoriti. “Napali su je pod dokovima.

Najmanje trojica, s noževima. Odvukli su je u kombi. Silovali. Isjekli. I tri dana poslije izbacili iz kombija.” Niz obraz mi je kliznula suza. “Nisu je ubili. Ostavili su je da iskrvari. Umrla je sama samcata u jarku blizu Miramara.”

“Gadovi prokleti.” Glas mu je bio varljivo miran, ali u njemu sam čula oštrinu. “Tko je to bio?

Jesu li ih uhvatili?”

Ja. Ja. Ja sam kriva. Željela sam vrištati odgovor, jer to je i bila istina, zar ne? Da nije bilo mene, Grace bi još bila živa i ništa što bih mogla reći, ništa čemu bih se mogla nadati, ništa za što bih mogla preklinjati to ne bi promijenilo.

Pokušala sam zamisliti trenutak u kojem Evanu govorim cijelu istinu. Naslanjam glavu na njegove grudi, osjećam dodir njegove ruke na leđima dok mu govorim ono što sam ispričala samo jednoj osobi. Ne ocu. Ne majci. Čak ni policiji. Samo stricu Jahnu, a sad kad je on mrtav, moja je tajna ponovno samo moja.

Mogla sam taj trenutak zamisliti, ali to je bilo sve.

“Je li napad imao kakve veze s politikom? S poslom tvog oca?”

“Ne znam tko je bio kriv”, rekla sam, pogleda oborena na deku ispod koje su moje šake bile čvrsto stisnute. “Ali policija je okrivila bande. Moj je otac tada još bio u zakonodavstvu, ali čini se da napad nije bio politički motiviran. Nisu poslali nikakve zahtjeve. Policija nije nikoga uhitila. Moj je otac angažirao privatnog istražitelja, ali ni on nije ništa uspio otkriti.”

“Ti si bila s njom?”

47

Odmahnula sam glavom, spremna na to da me pogleda kao da sam barem malo luda.

“Nisam trebala izaći noćas”, rekla sam. Ako je i mislio da je ovakav zaokret u temi neobičan, nije ništa rekao.

“Nema ništa loše u povremenoj potrebi za slobodom.”

Obrisala sam nos rukom i šmrcnula, osjećajući se jako sitno, mlado i izgubljeno. “Čak ni kad zbog toga netko bude ozlijeđen?” Slegnula sam ramenima. “Ti umalo jesi.”

Usta su mu se trznula, a na obrazu mu se pojavila jamica. “Nisam siguran bi li mi trebalo laskati što se brineš, ili me vrijeđati što tako loše misliš o mojim sposobnostima.”

“Laskati”, rekla sam sa slabim osmijehom.

Uzvratio je osmijehom, koji mu se sada vidio čak i u očima. Prignuo se i podigao moju šalicu s poda pa mi je pružio. “Pij svoj kakao.” Široko sam se osmjehnula, odjednom se osjećajući dobro. “Što je?”

“Osjećam se kao da si mi dadilja.”

Podigao je obrvu, onu s ožiljkom, i to mu je dalo seksi i istodobno arogantan izgled. Malo se nagnuo i prije negoli sam stigla razmisliti što me čeka, zgrabio me i poljubio, duboko i strastveno.

Uzdahnula sam, smekšana od potrebe, a u meni je tutnjala želja. Naša su se tijela dodirivala u svega dvjema točkama - koljenima i usnama - ali ipak je svaki centimetar mojega tijela pucketao od napona, kao da je Evan oluja u koju sam iznenada upala.

Odmaknuo se jednako brzo kako me i zgrabio, ostavljajući me bez daha. “Nisi dijete, Angie. Ne znam jesi li ikada i bila. A posve sigurno znam da ja nisam.”

Nisam imala pojma što odgovoriti na to pa sam samo šutjela, držeći svoju šalicu, pitajući se peckaju li me usnice od rakije u kakau ili od njegova poljupca.

Nakon nekog vremena ustao je i pružio mi ruku. Spustila sam šalicu na pod, prihvatila njegovu ruku i ustala.

Bez riječi me poveo do moje spavaće sobe. Okrenuo me i polako otkopčao zatvarač na mojoj haljini. Drhtavica koja me tresla i loša sjećanja nestali su u trenu, rastjerani vrelinom njegove blizine.

Upijala sam tu vrelinu, puštala je da se prelije preko bolnih dijelova, a tijelom su mi letjele i frcale iskrice. Taj je jednostavni dodir bio dovoljan. Ispunio me cijelu.

Nježno je pomilovao moja ramena. “Skini se”, rekao je. “I zavući pod pokrivač.”

“Ja...”

“Ne prepiri se. Poslušaj me.” Otišao je do kupaonice, a ja sam ga doista poslušala, puštajući haljinu da sklizne s mene i padne mi oko gležnjeva. Malo sam oklijevala pa raskopčala grudnjak i pustila da i on padne. Gaćice sam zadržala; svila i čipka nešto su od čega se rijeko odvajam.

Duboko sam udahnula i uvukla se pod pokrivač.

Vratio se brzo, noseći čašu vode. Pružio mi ju je i otpila sam dugačak gutljaj, razmišljajući je li žalosno što je izmislio razlog da pobjegne iz sobe dok se svlačim ili impresivno da je takav gospodin.

Zaključila sam da je gospodin. “Hvala ti”, rekla sam.

“To je samo voda”, odgovorio je, ali nasmiješio se kao da zna na čemu mu zahvaljujem. Kimnuo je glavom, pokazujući krevet. “A sad spavaj.”

“Ja...” Nisam znala kako dovršiti rečenicu. “Ne želim biti sama.”

Sagnuo se i nježno me pomilovao po čelu. “Bit ću blizu.” Gledala sam ga dok se smještao u naslonjač cvjetnog uzorka blizu staklenog zida kroz koji je pogled sezao na tamu jezera prošaranu tek pokojim brodićem čija su svjetla sjala poput zvijezda. “Spavaj”, rekao je ponovno i ja sam kimnula, odjednom svjesna težine vlastitih kapaka.

Uvukla sam se duboko pod pokrivač i otplutala.

Bilo mi je toplo. Bila sam na sigurnom. Bila sam zaštićena.

48

Barem dok nisu došle sjenke.

Vrisak se prolomio zrakom, toliko glasan, oštar i bolan da me prenuo iz sna.

Obavile su me snažne ruke i pohlepno sam udahnula, prestravljena, tek u tom trenutku shvaćajući da je vrisak bio moj.

“Diši duboko, dušo. Držim te. Samo duboko diši. Na sigurnom si. Sa mnom si i na sigurnom.”

Evanov se glas prelio preko mene, topao i zapovjednički, kao da će mi odmah biti dobro ako bude dovoljno uvjerljiv. Sjedila sam uspravno na krevetu, čvrsto ga grleći. Moje su ruke bile obavijene oko njega, moji prsti isprepleteni iza njegovih leda.

Plahta je bila skliznula s mene, omotala mi se oko struka i grudi su mi bile gole. Njegovi dlanovi, veliki, topli i snažni, milovali su moja leda dok sam brzo disala, pokušavajući potjerati pipke straha koji su me još dodirivali, hladni i prijeteći.

“Sad si na sigurnom”, ponovio je nježno. “Sve je u redu.”

Kimnula sam, shvaćajući da polako počinjem vjerovati u te riječi. Budna sam. Na sigurnom, u Evanovu toplu zagrljaju.

Nisam sigurna koliko me dugo tako grlio. Znam samo da je u meni, kad se konačno odmaknuo, bilo dovoljno snage da ostanem mirna i bez njega.

“Jesi li bolje?”

Potvrdno sam kimnula pa se malo uspravila, podvivši jednu nogu pod sebe. Prihvatila sam maramicu koju mi je pružao i ispuhala nos.

“Sanjala si Gracie?”

Zaklopila sam oči, odgovarajući mu bez riječi. “Kao da sam bila tamo. Njih trojica su je napadali. Imali su noževe. Navaljivali su na nju. A ja nisam mogla ništa učiniti. Nisam se mogla ni pomaknuti. Nisam bila tamo... ne zapravo. Ali morala sam gledati. Morala sam gledati, jer ona nije ni trebala biti tamo. Ja sam trebala... ja.”

Suze su mi ponovno potekle i Evan me privukao u zagrljaj. Pomislila sam da bih se trebala odmaknuti i sklupčati, reći mu da me barem nakratko ostavi samu dok ne dođem k sebi. Ali nisam to učinila. Nisam mogla smoći snage za to, a još važnije, nisam to ni željela.

Toliko sam se dugo sama borila protiv noćnih mora. Biti u Evanovu naručju, dobivati iz njega snagu i utjehu, za mene je bilo ravno razmotavanju najvećeg poklona na božično jutro.

Polako me milovao po leđima, ali u tom sam dodiru osjećala napetost. “Trebao sam otići.”

Nisam shvatila o čemu govori i odmaknula sam se na sekundu, tek toliko kako bih ga upitno pogledala.

“Večeras, u uličici”, pojasnio je. “Trebao sam te uvesti u klub. Trebao sam okrenuti leđa tim kretenima i otići. Ući. Pozvati izbacivače. Smiriti se. Bilo kako te maknuti odande.” Prislonio je dlan na moj obraz. “Nisam razmišljao. Želio sam te... kvragu, toliko sam te želio, da uopće nisam razmišljao što ćeš vidjeti. O čemu ćeš razmišljati.”

Zapanjeno sam ga pogledala. “Ne, Evane, za Boga miloga. Bio si fantastičan. Bio si genijalan.”

“Nisam bio genijalan kad sam te vidio kako se treses sjedeći na ulici. Ili sad, kad si se vrišteći probudila iz noćne more.”

Na licu mu se vidjelo koliko je uznemiren, ali i koliko je frustriran. Evan je čovjek od akcije, ali kako se boriti protiv straha i noćne more? Znala sam da će pokušati i to. Ako za to postoji bilo kakav način, Evan će se poput pravog viteza upustiti u bitku kako bi me obranio od toga.

Ta je pomisao bila gotovo dovoljna da mi na lice izmami osmijeh.

Ali ipak nije. Umjesto toga, nastavila sam. “Sanjam isto svake večeri. Dio su mene. Nisi ti izazvao moje noćne more, Evane. Ni izbliza.” Promeškoljila sam se, odjednom oživljena željom da mu objasnim. “Ali ono što si učinio kod kluba... da je barem Gracie imala nekoga kao ti one noći.

49

Nekoga tko bi je zaštitio. Tko bi...” Glas mi je zastao u grlu i osjetila sam kako mi niz obraz klizi jedna jedina suza.

Evan ju je obrisao palcem. “Smlavio bih ih iste sekunde da mogu.” Glas mu je bio toliko napet da sam mislila da bi mogao eksplodirati. “Zbog toga što su učinili tvojoj sestri. Što su uzeli tebi. I zbog straha koji su ti ostavili.”

Progutala sam pljuvačku, zatečena surovošću koju je jedva prikrivao. Životinjskom odlučnošću koja je bila toliko sirova, toliko divlja, da me ostavila bez daha. Pogledi su nam se susreli i na trenutak sam pomislila da ću propasti u njega, da ćemo oboje nestati iz stvarnosti i upasti u neki samo naš svijet.

Tada me grubo privukao i znala sam da moramo ostati ovdje. U ovom svijetu. U ovoj stvarnosti.

Ali s Evanom uz sebe, možda bih to i mogla podnijeti.

“Angie”, rekao je, a potom prislonio usnice na moje. Taj je poljubac bio grub, potpuna suprotnost njegovu nježnom dodiru. Uzvratila sam mu jednako silovito, obuzeta mahnitom željom, moćnom. Očajnički sam željela izgubiti se u njemu, pobjeći na mjesto na kojem nema ni razuma, ni sjećanja, ni straha, ni žaljenja. Ostaviti za sobom sve osim stvarnosti u kojoj postoje Evan i Angie, vrelina i želja.

Ovo je točno ono što sam željela. O čemu sam maštala. O ovome muškarcu u svom krevetu. O njegovom čvrstom tijelu uz svoje. O njegovim rukama na svojemu tijelu, o njegovu jeziku.

Bili smo divlji i mahniti. Kao da smo oboje sačinjeni od strasti. Jedan je dlan stavio na moj zatiljak, držeći mi glavu na mjestu dok smo jedno drugo proždirali poljupcima. Drugom me milovao po leđima, ispruženim dlanom, a svaki djelić moje kože koji je dodirivao iskrio je od tog dodira toliko da sam pomislila kako sigurno sjajim poput sunca.

Bila sam spremna za njega na mnogo načina i kad sam osjetila kako spušta ruku na moje grudi, glasno sam uzdahnula od slatkog užitka onoga što je sad bilo neizbježno. “Da”, promrmljala sam.

“Da, molim te, da.”

Premjestio je dlanove na moja ramena, a potom me milovao po rukama, prelazeći pogledom po mojemu tijelu. Kad je spustio pogled na moje grudi, bradavice su mi se ukrutile. “Bože, Angie, imaš li ti uopće pojma...”

Nisam znala o čemu bih to trebala imati pojma jer je zašutio pa me bacio na leda na krevet i prebacio nogu preko mojih bokova. Bila sam zarobljena pod njim, međunožja su nam se dodirivala.

Na sebi sam imala samo gaćice, sad već toliko vlažne da sam bila sigurna kako su zalijepljene na mene poput druge kože.

Bila sam spremna za njega - potpuno spremna. U tom mi je trenutku mogao napraviti što god je želio. Uzeti me kako god poželi. Bila sam potpuno njegova i samo njegova, i od te mi se spoznaje bilo ubrzalo, a koža zaiskrila. Zadržala sam dah, ne znajući što slijedi, ali ipak čeznući za tim. Čeznući za njim.

Nježno je prešao usnicama po mojemu uhu, spustio se niz mekanu kožu mojega vrata, dovodeći me do ludila tim jedva primjetnim dodirom. Polako je prelazio vrškom jezika preko moje ključne kosti, a potom se počeo spuštati još niže.

Zastenjala sam od divljeg užitka kad je zaklopio usnice oko moje dojke, dražeći moju bradavicu zubima i sišući je, odašiljući mojim tijelom vatrene munje koje su me žarile od grudi do medunožja, uzavrelog i željnog.

“Evane.” Nisam sigurna da sam izgovorila njegovo ime, bilo je to više kao molitva, preklinjanje.

I dok su se njegova vrela usta spuštala niz moj trbuh, izazivački kružila oko pupka i naposljetku se preselila na rub mojih gaćica, morala sam priznati da je ta riječ i zahvala. Možda me iz sna probudila noćna mora, ali sad je se gotovo nisam ni sjećala. Osjećala sam samo Evana. Razumjela samo njegov dodir. Željela samo ga“Uf”, promumljao je, zavlačeći prste pod čipku mojih gaćica.

Promeškoljila sam se, odižući bokove dok ih je povlačio nadolje. Nemam pojma je li ih bacio u stranu ili su samo završile u dnu kreveta, medu plahtama. Bila sam previše usredotočena na to kako 50

me zgrabio za bedra pa kružio palcima opasno blizu mojega spolovila. Raširio mi je noge, razmičući ih daleko jednu od druge, pa se sagnuo i polizao svaki moj intimni djelić.

On me prvi ovako dodirnuo nakon što sam obavila depilaciju i dodir njegova jezika na mojoj goloj koži pogurnuo me jako blizu vrhuncu. Bio je to fantastičan osjećaj kojem je ravno bilo tek poigravanje njegova jezika s mojim klitorisom u zamamnim malim pokretima koji su me podizali prema raju.

Poželjela sam vrištati od užitka, ali nisam željela da prestane pa sam zagrizla vršak palca sve dok više nisam mogla izdržati. Dok slatki, dekadentni pritisak u meni nije postao presnažan da bih ga mogla podnijeti i morala sam vrisnuti, a moje tijelo eksplodiralo je drhteći pa se vratilo iz raja na zemlju, natrag k Evanu, kao što je i obećao.

“Evane... o, moj Bože, Evane.”

“Pssst.” Primaknuo se bliže, a potom me privinuo k sebi i obgrlio me. Još je uvijek bio u trapericama i majici kratkih rukava, ali osjećala sam kako se njegov ukrućen ud pritišće uz moju stražnjicu kad je prebacio ruku preko mojih bokova da me privuče posve blizu. “Želiš li?...” “Želim te grliti. Želim zaspati uz tebe, osjećajući tvoj okus u ustima, tvoj miris posvuda oko sebe. Želim da otplutaš u san ne misleći ni na što osim na užitak koji sam ti pružio. Razumiješ li me, dušo?”

Sjetila sam se svega što je rekao u uličici. Željela sam sve to... očajnički.

Ali ne sad. U ovom sam trenutku željela samo sigurnost njegova zagrljaja.

Kimnula sam, a da nisam bila toliko iscrpljena, uspjela bih se i nasmiješiti. Evan Black je još jednom znao točno što mi je potrebno.

“Dobra cura. A sad zaklopi oči.” Glas mu je bio nježan, kao da će mi ispričati priču za laku noć, i poslušala sam ga.

Inače ne mogu brzo zaspati, ali s Evanom uza se osjećala sam se kao da sam odmah pala u san.

Odlebdjela sam u naručju tog opasnog muškarca.

I nikada u životu nisam se osjećala sigurnije.

51

8.

OSTATAK NOĆI protekao je mirno i probudila sam se osjećajući se toliko živo, svježe i poletno da sam se nasmijala naglas. Nikad nisam prospavala noć bez mora. Nikad. Čak ni kad bi se uvukle u moje snove neprimjerno, toliko male i tihe da ih se ujutro ne bih sjećala, znala sam da su mi se ipak motale po glavi, šuljajući se rubom moje podsvijesti poput kakve napasti.

Ali u Evanovu naručju bila sam zaštićena od njih, kao da je on stajao na straži i branio me od zmajeva, čuvajući me poput pravog viteza.

Polako sam se prevrnula na leda, pazeći da ne probudim Evana, čija je ruka još uvijek bila prebačena preko mene. Lice mu je bilo smireno, spokojno, ali na njemu se ipak vidio mračan trag opasna muškarca koji me zaštitio u uličici iza kluba. Oštri obrisi njegova lica. Sjenka jednodnevne brade. Ožiljak koji se isticao kao podsjetnik na što je Evan sve spreman. A tome sam i sama svjedočila, zar ne? Da su ona dvojica nastavila putem kojim su krenuli - da su me pokušali ozlijediti - Evan bi ih bez razmišljanja ubio. Poput anđela osvetnika, pomislila sam. Mojega anđela.

U tom sam trenutku poželjela nastaviti gdje smo stali. Pružiti njemu isti onakav užitak kakav je on pružio meni.

Polako sam se uspravila u krevetu pa prebacila nogu preko njega i zabila koljena u madrac uz njegove bokove. Pokrivač je kliznuo niz moje tijelo i hladan zrak prelio se preko mojih golih leda i grudi. Sad sam bila gola, a moje su gaćice bile nekamo iščezle kad ih je skinuo prošle noći.

Ostala sam tako nekoliko trenutaka, ne skidajući pogled s njegova lica. Grudi su mi bile teške, bradavice krute. Disala sam isprekidano, uzbuđeno. Spustila sam ruku preko svojega trbuha, zaklopila oči i pronašla prstima spolovilo, vrelo i vlažno. Drhtavo sam udahnula kad su mi se u misli vratili ostaci sinoćnjega sna. Evan je rastjerao moje noćne more, to da. I zamijenio ih snom koji je bio sladak, očajnički uzbudljiv.

Ali tada sam provukla ruku. Moje tijelo možda je na rubu, ali ne želim sama sebe gurnuti u ponor. Želim da to učini Evan, samo Evan. Sagnula sam se i povlačila nadolje dok mi se usta nisu našla u visini njegova medunožja. Već je i taj dodir bio dovoljan da se svaki atom u mom tijelu probudi i poleti, sudarajući se s drugima i poskakujući u fantastičnom iščekivanju.

Spustila sam ruke na krevet, oslanjajući se na raširene dlanove položene sa svake strane njegove glave. Spustila sam se nisko, toliko nisko da su moje grudi dodirivale njegovu pamučnu majicu, što je za moje potpuno ukrućene bradavice bilo gotovo bolno. Disala sam teško, isprekidano, a cijelo se moje tijelo pretvorilo u želju i ništa više.

Spustila sam nježan poljubac na njegove usne i potom gledala kako se budi, trepćući. Zadržala sam dah pa izdahnula tek kad je potpuno otvorio oči i kad sam se susrela s tajanstvenim sivilom njegova pogleda.

“Angie”, promrmljao je i već mi je to bilo dovoljno. Spustila sam se u tren oka, obuhvaćajući njegove usnice u željnom, vrelom, uzbudljivom poljupcu.

Otvorio je usnice pod mojima i osjetila sam njegov okus. Gurnula sam jezik duboko u njegova usta, uživajući. Odjednom je prekinuo poljubac, hvatajući zrak, a ja sam se malo odmaknula da ga pogledam u oči. Uzvratio je pogled i u njemu sam vidjela sebe. Vlastitu potrebu i vlastitu želju.

Vidjela sam godine potiskivane želje i u tom sam trenutku osjetila drugačiji tip zadovoljstva - barem dok između nas nije stala nekakva sjenka.

“Isuse, Angie”, rekao je, okrećući pogled u stranu. U tom se trenutku moj svijet razlomio na djeliće poput stakla.

“Evane”, rekla sam, ali time sam zapravo željela reći “molim te”.

52

Nije ni bilo važno. Bio je sa mnom - uz mene - i odjednom mi počeo izmicati. Panično sam zgrabila ovratnik njegove majice da ga prikujem na mjestu. “Želim ovo”, rekla sam. “Želim dovršiti ono što smo sinoć počeli. Sve što si rekao. Kako to ne vidiš? Još sam ovdje. Ne bježim.”

Ponovno me pogledao, ali ovoga puta u njegovim očima nije bilo strasti. Samo žaljenje i nepokolebljiva odlučnost. “Znam da ne bježiš.” Nježno je spustio dlan preko moje ruke pa je odmaknuo. “Ali možda bi trebala.”

Glasno je uzdahnuo, a potom se promeškoljio i izvukao ispod mene. Ležala sam posve obamrla, gledajući ga kako sjeda na rub kreveta. Leda su mu bila ravna poput daske, ramena potpuno ukočena. Imala sam osjećaj da gledam vojnika koji tek što nije krenuo u bitku. Odlučnog usprkos oklijevanju.

Bilo mi je jasno što radi, samo mi nije bilo jasno zašto.

“Evane.” Moj je glas bio jedva čujan, kao da bih ga glasnijim riječima mogla potjerati. “Oboje to želimo. Ja želim, a znam da i ti želiš.”

Ustao je, okrenuo se i pogledao me. Povukla sam pokrivač sve do ispod brade nastojeći sakriti barem dio sebe. Već sam mu ionako previše pokazala.

“Zar ne želiš?” rekla sam preklinjući, jer on još uvijek nije ništa govorio. Glas mi je bio prožet čujnom nesigurnošću i mrzila sam se zbog toga. Gledala sam kako mu licem lete osjećaji poput oblaka tjeranih vjetrom i presjekao me strah.

“Nećeš me valjda pogledati i reći da sam u krivu? Osjetila sam to, Evane. Osjetila sam tebe.”

Lice mu je sad bilo posve bezizražajno, ali pogled, koji je konačno pronašao moj, posve olujan.

“Učinio sam puno toga što bi smatrala vrijednim prezira, a tako ću i nastaviti. Ali ti nikada neću lagati, baš nikada.”

Stresla sam glavom, odjednom zbunjena i uznemirena.

“Prošla je noć... i ono što se dogodilo iza kluba.” I on je stresao glavom. “To je bila pogreška”, rekao je i ta mi je riječ otkrila sve što sam trebala znati. Što god je vidio u meni - što god je želio uspjela sam to uništiti. Možda je sinoć privremeno izgubio kontrolu, ali naposljetku je ipak zaključio da sam ja najobičniji mamac za zmaja. Slabašna damica koja treba nekoga da je štiti. Ali ne i princeza koju je Evan Black želio. Nikada to nisam ni bila.

“Pogreška”, ponovila sam bezizražajno. Prisjetila sam se osjećaja koji me obuzeo u njegovu naručju. Spoznaje da je otjerao moje noćne more.

O, da, možda je to bila pogreška. Jer uspio mi je dati mir - a mir ni u kojem slučaju ne zaslužujem.

“Ti si jebena glupača, to ti je valjda jasno?”

Otvorenih usta pogledala sam Flynna preko ruba šalice kave koju sam pijuckala da pokušam otjerati pomahnitalu glavobolju. “Ma koji vrag?”

Prvo sam bila pozvala Kat na kolače i sućutan razgovor, ali morala je hitno do kafića, zamijeniti kolegu. Tako sam završila s Flynnom, zaključivši da je on osoba koja me može oraspoložiti, ako takva osoba uopće postoji. Ali njegova me tehnika dosad uopće nije impresionirala. “Kad si rekao da dođem k tebi, mislila sam da me želiš utješiti.”

“To je bilo prije nego što sam čuo cijelu priču... i doznao da ga namjeravaš pustiti da ti zbriše.

Kao što sam rekao. Jebena. Glupača.”

“Pustiti da zbriše? Zbrisao je sam od sebe!” Provukla sam prste kroz kosu. “Ne želi me. A ni ja ne bih trebala željeti njega.”

Ulio je malo ljutog umaka u Bloody Mary koji je miksao pa ga nalio u čašu i poslao je prema meni šankom.

Podigla sam svoju šalicu iz koje se dizala para. “Već me boli glava.”

“Vjeruj mi, ovo će je srediti bolje nego bilo kakva kava.”

Zakolutala sam očima. Flynn čvrsto vjeruje u ljekovita svojstva votke. Ali iako ja u to sumnjam, otpila sam gutljaj koktela - i morala mu priznati da je stvarno jako dobar.

53

Sjedila sam u kutu u kojem smo inače doručkovali, povezanim sa šankom. U ovih osam mjeseci koliko smo živjeli zajedno vikende smo obično počinjali upravo ovdje. Ja nisam zvijezda u kuhinji, ali Flynn može od bilo čega napraviti fino jelo. Sad je stajao tamo i tukao jaja za kajganu, pržio pogačice od krumpira i kobasice pa je kuhinja mirisala kao raj.

Skakutao je između kuhinjskog otoka i štednjaka opušteno i vješto, odjeven u sivu trenirku i majicu s logom obližnjeg puba. Izgledao je jako dobro s tim svojim dubokim očima i bujnom kosom koja mu je stalno padala preko čela, iako ju je uporno sklanjao. Fanatična posvećenost trčanju i biciklu održavala ga je u formi i davala mu čvrstu guzu i bicepse uz koje se i najsnažnija cura mogla osjetiti slabašno. Bio je dobar kuhar, što je, ako se mene pita, veliki plus, a i dobro sam znala koliko je zabavan u krevetu. je?”

Preokrenuo je kobasice, a potom se okrenuo prema meni pa mi uputio sumnjičav pogled. “Što Nevino sam podigla ruke, raširenih dlanova.

“Znam taj pogled. Nešto ti se mota po glavi.”

“Ma kakav pogled?” pobunila sam se.

“Znam te sto godina. Vjeruj mi, znam taj pogled.”

“E pa, ne gledam te. A i da te gledam, bilo bi to totalno zbunjeno.”

“A zbunilo te...”

“To što se ti uopće usudiš nekome davati savjete oko veza. Prilično sam sigurna da si otišao na jedan spoj sa svakom ženskom u Chicagu, ali isto tako mislim da nisi otišao na previše drugih spojeva.”

“Jer sam jako izbirljiv”, rekao je. Skočio je i sjeo na granitnu radnu plohu. “Ovo nije nekakav dramski eksperiment, je li tako? Nećeš mi sad izvaliti da iako godinama veneš za Evanom, sad odjednom shvaćaš da zapravo želiš mene?”

“Ne laskaj si”, rekla sam. “A i krumpiri ti gore.”

“Ma vraga gore”, rekao je, ali svejedno skliznuo s radne plohe i isključio štednjak pa počeo vaditi hranu na tanjure.

Flynna volim više od većine, ali nisam zaljubljena u njega ništa više nego on u mene - dakle nimalo. Nisam nikada ni bila. To me, naravno, nije spriječilo da prije mnogo godina spavam s njim.

On je bio ljut na oca. Ja sam bila ljuta na cio svijet. Ukrao je ocu ključeve Harleyja pa smo odjurili niz Ulicu Sheridan i nismo se zaustavili sve do Wisconsina.

Ne sjećam se tko je od nas dvoje prvi počeo. Znam samo da sam se željela poseksati i da sam željela pobjeći. A više i od jednog i od drugog željela sam obaviti taj prvi put. Riješiti se fantazije da će Evan biti taj. Jer ako uspijem zaboraviti tu fantaziju, možda ću uspjeti zaboraviti i ostale.

Ali nije upalilo. Na sreću, naš eksperiment sa seksualnim rješavanjem problema nije narušio naše prijateljstvo. Otprilike tjedan dana nelagodno smo se osjećali jedno uz drugo. Onda smo se napili na plaži, priznali jedno drugome da je sve to bilo zabavno i ugodno, ali da ne želimo to ponoviti pa nastavili kao da se nije ni dogodilo. Sad smo svojemu prijateljstvu dodali i razgovore o seksu, a perspektiva heteroseksualca i njegovi savjeti o curama i vezama pokazali su se zgodnim dodatkom.

“Vratimo se malo na to da sam glupača”, počela sam kad je spustio pun tanjur pred mene.

“Pravi se da si frajer...”

Nakrivio je glavu, zgrabio se za medunožje i podigao obrvu.

Zakolutala sam očima. “Pravi se da si frajer koji je upravo otpilio curu koja mu se sviđa.”

“Ne da mi se raspravljati o tome, Angie. Nije te otpilio jer si se raspala kad su vas neki debili napali noževima. Otpilio te jer je tvom jebenom stricu dao jebenu riječ.” “Što je bio u potpunosti spreman zaboraviti u istoj toj uličici prije nego što su se debili tamo nacrtali.”

“Jer je razmišljao kurcem.”

54

“A kad me lizao, onda nije?”

Otvorio je usta nešto odgovoriti, ali na kraju je samo slegnuo ramenima. “U redu, jedan nula za tebe.”

Rascvala sam se zbog te pobjede, iako je očigledno išla na moju štetu. Ali iskreno, nije ni bilo važno. Na jedan fantastičan trenutak mislila sam da ću konačno dobiti muškarca o kojem sanjam cijeloga života, a onda je sve otišlo kvragu.

Ali mogla sam i misliti da će tako završiti.

“Ali znaš što?” rekao je Flynn, mašući znakovito lopaticom za palačinke. “Ako je baš zapeo za držanje riječi, onda neka održi obećanje koje je tebi dao.”

Nisam imala pojma o čemu govori, što se očito i vidjelo na mom licu, jer je samo sažalno odmahnuo glavom.

“A što ti misliš da se dogodilo u klubu? U uličici? Da ni ne spominjem tvoj krevet.” “Što god bilo, nije bilo dovoljno”, progunđala sam.

Podigao je svoj Bloody Mary kao da nazdravlja. “Istina, ali htio sam reći da je i to na neki način bilo obećanje, zar ne? Obećao ti je ludu zabavu, a onda ti je uskratio. Znaš kako to izgleda kad vi nas ostavite na suhom.”

“Znam”, rekla sam bezizražajno.

Kratko se nasmijao. “Ali bogme je i sebe ostavio na suhom. Mislim, stvarno, napalio te, skinuo... i onda te nije poševio. Imaš li ti pojma koliko je samokontrole potrebno za takvo što? Taj tip je jebeni superjunak.”

To me nasmijalo. Znala sam da je povratak u naš nekad zajednički stan bila dobra zamisao. Već mi je bilo bolje. “Možda mu se jednostavno ne sviđam”, rekla sam, prisiljavajući se da se ne nasmijem.

“E, sad već samo žicaš komplimente.”

Osmijeh koji sam pokušavala potisnuti ipak mi se proširio licem. “Ah, čuj. S tobom ne spavam, sjećaš se? Koga ćeš mi onda vraga ako od tebe ne mogu izvući ni kompliment?”

“U redu, to kužim.” Ubacio je posljednji zalogaj kajgane u usta pa ustao ostrugati i posljednje mrvice iz tave. “Ti si iznimno privlačna cura, fantastično vješta u krevetu. Imaš dobar ukus za filmove, nemaš ukusa za deserte, ali miksaš nevjerojatno dobar Manhattan, zahvaljujući mojoj stručnoj poduči, razumije se.”

“Zahvaljujem”, rekla sam dražesne “Ali nisi u pravu za gumene bombone. Ipak te volim.”

“Imaš i zašto. A što se tiče Evana Blacka...” Tu je zastao, žalosno odmahujući glavom. “On je seronja koji ne održava obećanja.”

“Nije”, rekla sam.

Flynn je prasnuo u smijeh. “Ajoj. Ti si se stvarno zataškala.”

Uzdahnula sam. Jer je bio u pravu. Jesam se zatreskala.

Flynn je ubacio u usta posljednji komadić kobasice pa se zagledao u moj jedva dirnut doručak.

“Jedem, jedem”, rekla sam pa utrpala oveći komad pogačice u usta. “Kamo ćemo ovaj vikend?” upitala sam, ne obazirući se na dobar odgoj i govoreći punih usta.

Naša tjedna ophodnja po muzejima počela je prošloga svibnja, isti dan kad smo postali cimeri nakon moje diplome. Prije toga živjela sam u studentskom domu, a Flynn sa svojima, u stanu za upravitelja imanja, jer to je bio posao njegova oca na imanju nekoliko kuća dalje od kuće strica Jahna u Kenilworthu.

Flynnov otac, koji je rijetko izlazio iz svojega svijeta cvijeća, drveća i grmlja, onoga dana kad smo se nas dvoje uselili u ovaj stan sjeo je u vlak za grad. Ogledavao se po stanu, kimnuo s odobravanjem, a potom snažno zagrlio sina. Prilično sam sigurna da sam vidjela i pokoju suzu.

Tada sam u želucu osjetila ugriz ljubomore. Naša je četvrt skupa i sigurna, jer jedino je to moglo zadovoljiti moje roditelje, ali mi smo unajmili najjeftiniji jednosobni stan koji smo uspjeli pronaći. I 55

Flynn i ja željeli smo nešto što ćemo moći sami plaćati, a moja plaća početnika u HJH&A-u nije bila impresivna. Ni Flynn nije zarađivao puno više, pola je vremena radio kao barmen, a pola kao stjuard. Ipak, zaključili smo da ćemo se nekako snaći: ja sam dobila spavaću sobu, Flynn kauč u dnevnoj, a plaža u Ulici Oak bila je udaljena svega nekoliko minuta biciklom.

Flynnov otac bio je ponosan na sina zbog ovakva života, ali moj otac nije prestao prigovarati da bi mi radije kupio stan, da samo moram reći da ga želim.

Još uvijek nisam rekla ni riječi.

Stari, kako Flynnov otac voli da ga zovemo, doveo nas je na doručak, a potom na vlak. Nismo ga ništa pitali, pustili smo da nas vodi. Stali smo na postaji Roosevelt, a zatim nas je poveo prema muzejima, kupio nam hotdog na ulici i odveo pred Prirodoslovni muzej. “Kad imate slobodan dan...”, rekao je. “Ovdje je jedan. Tamo je jedan”, rekao je pa glavom pokazao prema akvariju.

“Tamo je Institut za umjetnost, sjednete u vlakić i vodi vas kroz cijeli muzej. U istraživanje. Na učenje. Na upoznavanje svijeta kojeg ste i vi dio, u kojem živite. Kužite me?” Prstom je bocnuo Flynna u prsa. “Posebno ti. Kakve ti se samo prilike otvaraju dok letiš po cijeloj zemlji. Po cijelom svijetu.” Šmrcnuo je pa izvukao maramicu i glasno ispuhao nos. “Da te bar mama može vidjeti.”

Flynn mi je dobacio pogled, djelomično zabavljen, djelomično posramljen. Ali meni se svidjela pomisao da smo dio svijeta. Pogotovo zato što sam se ponekad pribojavala da sam posve zaboravila kako žive normalni ljudi.

Sad je Flynn trpao posude u perilicu, da je uključi prije nego što krenemo. “Idemo ovaj put do akvarija.”

“Radije bih u Institut za umjetnost.”

“Tamo smo bili prošloga tjedna.”

Slegnula sam ramenima.

Odmjerio me nekako iskosa. “Ako si već znala kamo želiš, koga me vraga uopće pitaš?”

“Jer sam predobro odgojena?”

“Da pogodim: prozori.”

Uhvatila sam ga za ruku i veselo se nasmiješila.

Meni su Chagallovi prozori ono što su nekima crkva Notre Dame ili katedrala u Washingtonu ili Westminsterska opatija. Ima nečega u iskustvu promatranja obojenog stakla, neobično razlomljenih slika koje kao da su nasumično spojene, što hrani moju dušu.

Otkrila sam ih slučajno, dok sam jednoga dana tražila kafić u toj četvrti. Okretala sam se oko sebe i odjednom ih ugledala. Samo sam stala i zagledala se u njih, gledajući kako svjetlo prelazi preko čarobnih tonova plave boje.

Znam da Flynn ne razumije tu moju opčinjenost. Njega privlače Monet, Rembrandt, pa čak i mračnija umjetnost Ivana Albrighta. Svejedno svaki put ide sa mnom i stoji uza me promatrajući me kako promatram prozore.

“Valjda znaš da ti to staklo neće dati odgovore”, rekao je nakon što smo otprilike pola sata stajali pred prozorima.

“Moglo bi”, nisam se složila s njim. Okrenula sam se i pogledala ga. “Kako znaš da već nije?”

“A, da? I što ćeš sad?”

Slegnula sam ramenima, ne znajući kako riječima izraziti sve ono što se gomilalo u mojim mislima dok sam stajala i gledala prozore u svojoj privatnoj maloj meditaciji. Plavetnilo neba. Slike koje lebde kroz vječnost, lete i nikad ne padaju. Evanov glas koji mi govori da se prepustim. Da poletim.

I vlastite strahove koji me drže vezanu za tlo. Ali kad ovako razmislim o svemu, shvaćam da nemam što izgubiti.

“Pokušat ću”, rekla sam naposljetku, svodeći sve te misli na jedan jedini zaključak.

“Ma gle ti nju. Angelina ponovno jaše.”

56

“Ne budi seronja.”

“Ni ne pokušavam. Ozbiljno. Ponosan sam na tebe. Tip te želi. Ti njega želiš od pamtivijeka.

Zato kreni u napad. Reci mu da samo budala održava obećanje dano pokojniku. Da time samo kažnjava tebe, a sebi uskraćuje zabavu. I da, ako nastavi tako, dokazuje da je kreten koji te zapravo ne zaslužuje.”

“Točno tako.”

Podvukao je ruku ispod moje. “Dođi. Idemo do Muzeja moderne umjetnosti, a onda ću ti kupiti čašu vina u Terzo Piano.”

“Maloprije smo doručkovali.” “Što time želiš reći?”

Morala sam priznati da moj prigovor doista nema smisla. Na kraju krajeva, podne je već bilo prošlo, a iako je bio četvrtak, ni Flynn ni ja nismo morali na posao.

Uostalom, jedno pićence moglo bi mi uliti potrebnu dozu hrabrosti.

57

9.

PRIJE NEGO što sam muzeje počela obilaziti jednom tjedno s Flynnom, u Institut za umjetnost redovito sam dolazila s Jahnom. On ga je volio koliko i ja, a njegova je zaklada - koju je osobnu osnovao i vodio - čak donirala novac tom muzeju. Umjetnost je bila njegova strast - pronalaženje umjetnika koje je trebalo financirati, institucija kojima je trebala gotovina za kupnju ili restauraciju remek-djela ili prastarih rukopisa. Mnoge sam večeri ostala dokasna u Jahnovu uredu, slušajući ga kako govori o svojim planovima i razlozima zašto je odabrao neko umjetničko djelo. To službeno nije bio dio moga posla, ali svaki je takav razgovor s Jahnom bio najbolji dio tog dana.

Dok smo Flynn i ja šetkali po najdražim nam muzejima i galerijama, nisam se mogla othrvati nostalgiji koja me obuzela kad sam shvatila da više nikada neću tako šetati s Jahnom. Ali ta je nostalgija bila pomiješana i s ponosom, jer znala sam da je Jahnova velikodušnost omogućila neke od izložbi koje smo razgledali - i druge, diljem svijeta. Kad malo bolje razmislite, to je stvarno jako cool.

Već smo bili prošli slavnu sliku Američka gotika Granta Wooda i krenuli prema mračnim Vratima Ivana Albrighta, kad se začula “I'm Just a Bill” iz emisije Schoolhouse Rock i brzo sam izvadila mobitel,, okrećući se od uznemirujuće, neobične slike na zidu. “Tata!” Javila sam se prigušenim glasom, odmičući se nekoliko koraka od slike. “Vratio si se u Sjedinjene Države?”

“Ne samo to, nego smo u Chicagu.”

“Stvarno? Gdje? Kod Jahna?”

Ovdje su? upitao je Flynn bez glasa.

“Nismo u stanu”, odgovorio je moj otac, a ja sam kimnula Flynnu. “Tvoja je majka inzistirala na hotelu. Previše uspomena.”

“U kojem ste hotelu?”

“Drake. Ali ostajemo samo jednu noć. Do sutra u podne moram biti u Washingtonu.”

“Već sutra?” namrštila sam se, pitajući se jesam li nešto pogrešno shvatila. “Ali sutra moramo biti kod odvjetnika, na čitanju oporuke strica Jahna. Ne dolazite?”

“Nisam medu nasljednicima.”

“Aha.” Nisam mogla zamisliti zašto bi Jahn isključio brata iz oporuke. Doduše, bili su polubraća, ali moj je otac bio s Jahnom od njegova rođenja i od prvog su dana bili bliski. “Aha”, ponovila sam glupavo.

“Tvoja majka ima rezervacije za čaj u Palm Courtu u tri. Doći ćeš?”

“Doći ću.” Volim čajanke, a Drake ima jednu od najboljih čajana u gradu. Ali više od čaja veselila sam se što ću vidjeti mamu i tatu.

Dovršili smo razgovor i sustigla sam Flynna. On je sada stajao pred drugom slikom, jednako uznemirujućom kao i prethodna. Bezvezno odjevena žena po imenu Ida, tužna lica i ružne sive kože. Pogledala sam sliku, a potom i druge oko nje. Svaka je bila jednako neprivlačna, prikazujući neugodnu stranu ljudskog postojanja, svu njegovu ružnoću.

Točno su mi zbog toga Albrightove slike bile odbojne, naravno. Podsjećale su me da će s vremena na vrijeme, kad se budem najmanje nadala, netko vidjeti kroz sve moje slojeve i otkriti moje prljave tajne.

Stresla sam se. “Dođi”, rekla sam Flynnu. “Idemo odavde.”

Ipak nismo otišli na piće - nisam imala vremena, jer u čajani sam morala biti u tri. “Ideš sa mnom?” upitala sam, sigurna da mojim roditeljima Flynn ne bi smetao.

58

“Čaj, minijaturni sendviči i zvuci harfe? A da ni ne spominjem tvoje starce, koji me gnjave jer sam odustao od faksa? Ne bih, hvala. Uostalom, ako si zauzeta do kraja dana, možda nazovem pub i vidim mogu li dobiti popodnevnu smjenu.”

Kimnula sam, osjećajući se pomalo krivom. Sad kad više ne živim s Flynnom, znam da teže izlazi na kraj sa stanarinom. “Jesi li našao cimera? Znam da Kat razmišlja o preseljenju u središte grada.”

“Mislim da ne bih bio spreman živjeti u tako malom stanu ni s kim osim s tobom”, rekao je.

“Hoćeš li se morati preseliti?” Sad sam se već osjećala potpuno krivom.

“Neću. Sve sam već smislio.”

Sišli smo u predvorje muzeja i ja sam zastala. “Ozbiljno?”

“Ma što je? Ne izgledam ti kao tip koji zna zaraditi?”

“Jesi li dobio povišicu?” Široko se osmjehnuo. “Gledaš gospodina kojeg očekuje velika lova.”

“Bravo”, rekla sam, zaključivši da se stvarno radi o povišici.

Brzo smo izašli iz muzeja, trepćući iznenađeni svjetlom, i Flynn je zaustavio taksi za mene.

Zagrlila sam ga, još jednom upitala želi li da ga povezem barem do hotela, a potom rekla taksistu kamo da me odveze.

Ušli smo u gusti gradski promet na Aveniji Michigan i zavalila sam se u sjedalu. Pred nama je ležala Fantastična Milja i uzdahnula sam, obuzeta željom da taksistu kažem da samo vozi i ne staje.

Da vozi dok ne budem sigurna da smo iza sebe ostavili sve probleme koji su mi zagorčavali život.

Volim hotel Drake, volim svoje roditelje, ali znala sam da će ta kombinacija prizvati mnoga sjećanja.

Svakoga dana otkako je Jahn preminuo bilo mi je mrvicu lakše. Ali tada bih skrenula iza kakva ugla i ponovno bi postalo teško. Osjetila bih na nekome miris njegove kolonjske vodice, čula nečije ime tamo gdje ga nisam očekivala.

Ili vidjela suze u majčinim očima.

Zažmirila sam i duboko udahnula da se smirim. Drake je jedan od tih neočekivanih uglova iza kojih me čekaju uspomene. Moram se smiriti prije nego što uđem. Moram biti snažna, podržati roditelje kao što oni uvijek podržavaju mene.

Izvana je Drake oličenje stila Art Deco, koji sam oduvijek voljela. Mogu zamisliti cure u haljinama s resicama kako su se ovuda motale dvadesetih godina prošloga stoljeća, na veliko veselje uštogljenih poslovnih ljudi koji su sigurno uživali u pogledu na sve te duboke izreze i kratke haljine.

Iako je izvana veseo i zamaman, Drake je iznutra još ljepši, upravo bajkovit. Nije napadno luksuzan. Jednostavno je elegantan. Iz prizemlja vode široke stube, na vrhu kojih vas čekaju dva golema cvjetna aranžmana i svijećnjaka. Ne vidite ništa drugo dok se penjete tim stubištem koje kao da je izašlo iz bajke.

Uspela sam se stubištem pa zastala na njegovu vrhu, okrenula se i pogledala čajanu Palm Court u svoj njezinoj ljepoti. Roditelji su Grace i mene prvi puta doveli ovamo kad sam imala sedam, a Grace deset godina, i ja sam pomislila da smo mi sigurno nekakva kraljevska obitelj. Cijela je čajana blistala, sve je bilo bijelo - svilom omotani ukrasni stupovi, presvučeni stolci, slapovi cvijeća koji kao da su doista tekli zajedno s vodom iz fontane u središtu prostorije.

Nekoliko sam trenutaka stajala, nastojeći potisnuti uspomene, a potom se uputila prema domaćici. “Očekuju me roditelji”, rekla sam, iako je moja majka već ustajala, diskretno mi mašući, stojeći uza stol blizu fontane.

“Senatorov stol. Izvolite za mnom.”

Slijedila sam domaćicu, dobro se zabavljajući. Mog su oca na položaj izabrali glasači Kalifornije, ali čak i ovdje u Chicagu svi su ga poznavali.

59

“Draga, izgledaš mi umorno”, rekla mi je majka čvrsto me grleći, a potom se odmaknula i odmjerila me od glave do pete.

Slegnula sam ramenima i osjećajući se kao da mi je ponovno sedam godina poravnala haljinu pa popravila vestu na kopčanje koju sam obukla jer je u muzejima prohladno. “Dobro sam”, rekla sam.

“Samo ne spavam najbolje. Zbog sprovoda i tako...”

Još se uvijek sjećam izgleda zaprepaštene nemoći na licu moje majke kad sam joj nakon Graciena sprovoda rekla da me muče noćne more. Jedva sam podnijela činjenicu da joj zadajem još briga, a već je toliko užasa opterećuje pa kad me ponovno upitala, slagala sam da su me loši snovi prestali mučiti. Vidno je odahnula pa sam zaključila da je odricanje od utješnih majčinih zagrljaja i riječi mala cijena za takvu pomoć, koliko god malena bila.

“Gdje je tata?” upitala sam, nastojeći promijeniti temu.

“Naletjeli smo na predsjednika tvrtke Traycor Transportation.” Pokazala je glavom prema drugom dijelu čajane, gdje je moj otac stajao uz nečiji stol, čavrljajući sa sjedokosim gospodinom i dvjema djevojčicama koje su mu očigledno bile kćeri. “Brzo će se vratiti, a ti i ja u međuvremenu možemo naručiti.”

Naš je stol bio dovoljno daleko od fontane i harfistice da smo mogle tiho razgovarati. Naručile smo užinu i Earl Grey za sve troje, a potom se mama bacila na prepričavanje sitnica iz svakodnevnice. Ja sam se zavalila u stolac i slušala je, uživajući u toplini i jednostavnosti tog razgovora.

“Kako je Flynn?” upitala je. Ispričala sam joj kako radi na dva mjesta, a ona je na to odgovorila tipično majčinskim mrštenjem. “Reci mu da bi ozbiljno trebao razmisliti o fakultetu. Previše je inteligentan da se tako lako odrekne obrazovanja.”

Suspregnula sam osmijeh, prisjećajući se zašto je Flynn odbio moj poziv. “Reći ću mu.”

“Zašto ti i ja ne bismo skoknule doma? Otići na odmor, malo se opustiti. Možda se odvesti do obale i skoknuti u šoping.”

“U La Jollu?” upitala sam, znajući što mama misli pod riječju dom. Iako su se i ona i moj otac jako dobro uklopili u društvo Washingtona, još uvijek se nisu do kraja preselili u glavni grad. “Baš bih to voljela”, rekla sam iskreno. “Ali već cio tjedan nisam bila na poslu pa kad se vratim čekat će me sto stvari.”

“Sigurna sam da ćeš se već nekako snaći”, rekla je ležerno, kao da problemi koje bih mogla imati zbog izostajanja s posla nisu vrijedni spomena. Podigla je ruku i široko se osmjehnula. “Evo tate.”

Ustala sam i bacila se tati u zagrljaj, a utjeha koju sam u njemu pronašla odmah je izbacila majčino čudno ponašanje iz mojih misli.

Na sreću, roditelji nisu ni jednom riječju spomenuli strica Jahna, sprovod ili oporuku. Kao da su shvaćali koliko mi je potreban predah od svega toga. Koliko su mi jednostavno potrebni oni. Tako smo čavrljali o maminim pokušajima prikupljanja novca za raznorazne dobrotvorne udruge, o najnovijem zakonu koji je tatin ured pokušavao progurati i o tome kako se dobro snalazi njegov novi pomoćnik.

Dok smo razgovarali, osoblje nam je donijelo čaj i užinu i sad sam posegnula za posljednjom pogačicom, bogato je namazala šlagom i zagrizla u nju nimalo damski.

Mama i tata razmijenili su kratak pogled. “Što je?” upitala sam, u strahu da će me pozvati na red zbog lošeg ponašanja. “Jesam li nešto skrivila?”

“Kad smo već kod mojega novog pomoćnika”, počeo je tata, “to me podsjetilo da sam želio razgovarati s tobom o nečemu.”

“Podsjetilo te”, ponovila sam, brišući usta ubrusom i otpijajući gutljaj čaja. Potom sam se naslonila na stolac i zagledala u oca. Nije tip osobe koja se iznenada sjeti nečega jer ju je nešto

60

podsjetilo na to. Odjednom sam shvatila da ću upravo čuti pravi razlog zbog kojeg su došli u Chicago. “U redu, slušam.”

“Sjećaš li se kongresnika Wilsona?”

Polako sam odmahnula glavom. “Ne.” Na sekundicu je moj otac izgledao živčano. “E pa, on se tebe sjeća. Trenutačno je usred drugog mandata u Washingtonu, ali prije toga je radio u Sacramentu sa mnom. Svake je godine bio dio osoblja kampa za buduće pravnike u koji je dolazila tvoja sestra. Čak joj je bio mentor na onom programu mladih ambasadora.”

“Aha.” Kimnula sam, jer sve se to činilo posve uvjerljivim - iako se kongresnik očito sjećao moje sestre, a ne mene. “I čime se gospodin kongresnik bavi?”

“Važnim stvarima, da ti pravo kažem. Medu najperspektivnijima je u Kongresu. Ali bilo kako bilo, nedavno je zaposlio novu pomoćnicu”, rekao je tata i s osmijehom se zagledao mene, ali ja sam zbunjeno odmahnula glavom. “Tebe, Angie.” Prignuo se i kratko me zagrlio pa me pustio da i mama može učiniti isto, samo s druge strane. “Čekaj. Mene?” upitala sam kad su me pustili iz zagrljaja i prestali ljubiti. “Kako mu ja mogu biti pomoćnica? Pa ni ne poznajem ga.”

“Morao sam ga malo nagovarati”, rekao je tata. “Ali i on je diplomirao na Northwesternu pa zna koliko je tamo težak studij politologije. A i nije ti naškodilo što si imala mrvicu bolji prosjek čak i od njegova.”

“Točno ti takav posao treba, draga”, rekla je mama.

Automatski sam kimnula. Ali bila je istina da nisam imala pojma što meni treba; nikad si nisam ni dopustila o tome malo dulje razmisliti. Ipak, bili su u pravu. Točno sam takav posao željela.

Tome sam se nadala kad sam upisivala fakultet.

Najvažnije od svega, to je željela Gracie.

“To je savršen posao za mladu djevojku koja tek počinje karijeru”, rekao je moj otac.

“I zvuči sjajno, tata. Samo nisam sigurna bih li trebala napustiti Chicago tako brzo nakon stričeve smrti.”

Malo se namrštio. “Ako misliš da ne bi trebala, nemoj. Ali moraš znati da je taj posao doista perspektivan. Kongresnik je već zapažen, a i u Bijeloj kući znaju za njega. Obećavam ti, draga, da ćeš napredovati uz njega - a tvoja majka i ja pazit ćemo na tebe na svakom koraku.”

Otac je pružio ruku i spustio je na moju. Da ga ne poznajem tako dobro bila bih pomislila da su mu u očima zablistale suze. “Volim te, Angelina”, rekao je, a mene je srce stegnulo na te riječi, jer sam znala da su istinite, ali i jer sam znala da ta rečenica nije gotova. Završavala je s: jer si sve što mi je ostalo.

Odbila sam očevu ponudu da me njegov vozač od veze kući. Rekla sam mu da ću otići malo kupovati, ali zapravo sam samo željela biti sama. Šetati i razmišljati. Željela sam reći ocu kako nisam spremna preseliti se u Washington. Iako odnosi s javnošću nisu moj posao iz snova, na neki me način moj trenutačni posao privlači. Htjela sam mu reći da bi dvadesete trebale biti pravo vrijeme u životu za istraživanje. Za razne pokušaje.

Ali tada sam pomislila na Gracie, koja je valjda još u maternici znala da će se baviti politikom.

Još pamtim njezine dugačke razgovore s tatom za kuhinjskim stolom, tijekom kojih sam ja kimala glavom i pretvara se da razumijem o čemu govore, silno se trudeći navesti tatu da me pogleda s onoliko ponosa s koliko je gledao Gracie.

Tada je umrla i srce mi se slomilo od pomisli da će tatina sreća umrijeti s njom. Ali nije, jer sam ga uspjela spasiti. Gracie možda nisam spasila niti sam je mogla vratiti u život. Ali sam se kandidirala za školsko vijeće. Uključila u debatnu skupinu. Tijekom ljeta volontirala u državnoj upravi u Sacramentu. I odlučila se za studij politologije na Northwesternu.

A to je održalo žar sreće u mom ocu.

Mala cijena, zar ne? Za njega sam žrtvovala snove, ali zapravo nisam znala koji su moji snovi.

61

Brzo sam hodala Avenijom Michigan, a noge su mi letjele kao u skladu s mislima. Zaobilazila sam turiste i ulične svirače, namjerno promatrajući lica stranaca koji su prolazili pokraj mene i izloge s precijenjenom robom, sve samo da pokušam isključiti mozak. Ali nisam uspijevala pa sam ubrzala hod, nadajući se da će se sva moja mentalna energija usmjeriti na brzinu i gledanje kamo hodam, da ne pokosim kakva pješaka. Morala sam naći načina da pobjegnem vlastitim mislima. Da izbrišem sve misli o tome kako mi je Evan zbrisao i kako mi otac bira životni put.

Obuzeo me poznat osjećaj - nemir, snažan i neugodan. Govorila sam sebi da mogu izdržati sve to, da mi nije potreban ventil, da samo moram izdržati do kuće. Da moram izbjegavati trgovine, paziti što radim, ne donositi glupe odluke.

Kad sam ušla u predvorje svoje stambene zgrade, kosa mi je bila raščupana, mišići bolni, bila sam sva ljepljiva od znoja, a želudac mi je glasno negodovao. Toliko o pogačicama i sendvičima. Ali barem nisam mislila na probleme.

Peterson je čekao u predvorju kad sam izašla iz dizala i ušla u penthouse. “Gospodin Warner čeka vas na terasi. Biste li željeli da vam pripravim ranu večeru?”

Odmahnula sam glavom, a raspoloženje mi se vratilo na staro. Želudac mi se skvrčio i odjednom mi je hrana bila posljednja briga. “Koliko me dugo već čeka?”

“Otprilike jedan sat. Rekao sam gospodinu da nisam siguran kad ćete se vratiti, ali zamolio je da vas pričeka. Rekao je da ionako ima materijala za čitanje i da će uživati na terasi. Nadam se da nisam pogriješio.”

“Niste”, slagala sam. Potom sam se, iako sam se silno željela okrenuti i otići, prisilila na pokret i uspela spiralnim stubištem što je vodilo do terase. Gurnula sam staklena vrata pa zastala. Upravo sam bila stigla izvana i znala sam da je prohladno, ali na terasi se činilo još hladnije. Vidjela sam dio jezera; površina je blistala, na njoj su se bijelila jedra. Je li moguće da sam prošle noći s ovoga mjesta promatrala zvijezde, dok mi je Evanov glas u uhu obećavao da će me povesti do njih?

Zaklopila sam oči, duboko udahnula i potjerala tu uspomenu daleko od sebe pa skrenula lijevo i uputila se prema natkrivenom dijelu terase. Kevina sam zatekla na stolcu od kovana željeza u blizini vanjske kuhinje. U ruci je držao nekakav dokument, pred njim je ležala mapa za papire, do nje prijenosno računalo. Pokraj računala je stajala čaša bijelog vina i to mi je zasmetalo. Kevin inače ne pije dok radi.

“Bok”, rekla sam, prilazeći malom hladnjaku i vadeći dijetnu Coca-Colu, a potom sjela na stolac nasuprot Kevinovu. Nije ni podigao pogled s dokumenta koji je čitao. Prekrižila sam noge i zavalila se pa otvorila svoje piće. Zvuk oslobađanja pritiska iz bočice odjeknuo je poput male eksplozije pa sam se prenula - i razljutila. Bila sam nervozna, nije mi bilo ugodno, a s obzirom na to da smo se nalazili u mom domu, ta me nelagoda razbjesnila.

“Kevine?” rekla sam, nastojeći zvučati vedro. “Što radiš ovdje?”

Odložio je dokument, a potom polako okrenuo glavu prema meni. Promatrao me s izrazom razočaranog roditelja i morala sam se pošteno potruditi da se ne promeškoljim na stolcu kad sam se sjetila svojega malog izleta prošle noći. “Došao sam prije sat-dva. Želio sam provjeriti kako si.”

“Aha.” Otpila sam gutljaj Coca-Cole. “Pa mogao si me jednostavno nazvati.”

“I jesam. Dvaput. A s obzirom na to kakva si bila sinoć, zabrinuo sam se kad se nisi javila.”

“Dvaput?” Tek mi je tad palo na pamet provjeriti telefon pa sam ga izvukla iz torbice. Sinoć sam ga bila podesila tako da propušta samo pozive s telefona mojih roditelja i s posla, a odonda ga nisam vratila na staro.

Bacila sam pogled na zaslon i vidjela da imam tri propuštena poziva. Dva od Kevina i jedan od Kat. I nijedan od Evana.

“Jutro sam provela u Institutu za umjetnost”, rekla sam Kevinu. “S Flynnom. Nakon toga sam se našla s roditeljima na čaju, u Drakeu.” Slegnula sam ramenima kao da ništa od toga ne predstavlja neki problem. Jer zapravo i nije predstavljao. Nismo u braku. Nismo zaručeni. Nismo čak ni rekli da se nećemo viđati s drugima. A sinoć mu nisam ništa obećala.

62

Ipak, nijedna od svih tih izlika nije mogla umanjiti osjećaj krivnje i nelagodu koji su mi grčili želudac.

Kevin me nekoliko sekunda gledao bez riječi. “Tako, dakle”, rekao je naposljetku i usprkos krivnji koja me izjedala, još sam se više razljutila.

“Dakle, što? Jesam li se ogriješila o zakon posjetom muzeju? Ili užinom u čajani?” “Želiš li mi nešto reći?” upitao je, a njegov potpuno smiren ton na mene je djelovao poput nokata na ploči. “Zbiva li se možda nešto između tebe i Flynna?”

“Naravno da se ne zbiva”, odgovorila sam bez razmišljanja pa tek tada shvatila da sam možda trebala odgovoriti drugačije. Ako želim prekinuti s Kevinom, savršena je metoda izmisliti vezu s Flynnom.

Zakolutala sam očima, gadeći se sama sebi. Ma zar sam ja u srednjoj školi?

“Onda se možda nešto zbiva između tebe i Evana Blacka”, nastavio je Kevin. Nije promijenio držanje, ali u glasu sam mu opazila oštrinu, a odmah potom ljutnju i povrijeđenost u očima.

“Ma koga ti vraga govoriš?” upitala sam, ali pravednička uvrijeđenost koju sam pokušala izraziti nekako je zazvučala kao krivica.

“Kvragu, Angie. Ako si stvarno htjela izaći, mogla si sa mnom. Ali Poodle Dog Lounge?” “Čekaj malo. Ti si mene pratio?” Skočila sam na noge od bijesa.

“Ako želiš da za tebe netko laže saveznom agentu, moraš mu platiti više od četrdeset dolara.”

“Kurvin sine”, rekla sam i stala bijesno koračati lijevo--desno. “Prokleti kurvin sine!”

Moj ga bijes nije dirao. “Bio sam zabrinut za tebe. Čini se da sam imao razloga.” Podigao je čašu vina i iskapio sve što je bilo u njoj, samo time pokazujući da nije miran koliko izgleda. “Evan Black nije osoba kojoj se može vjerovati, Angie. Mislio sam da sam ti to objasnio sinoć. Takve kao on zanimaju samo oni sami.”

I dalje sam jurcala amo-tamo između kuhinjice i stolića za kavu, ali tada sam stala pred njega.

“Stvarno?” rekla sam podrugljivo. “Jer sinoć mi je trebalo malo ludovanja, a Evan Black je bio uz mene. Ne sjećam se da sam tebe vidjela.”

Nagnuo se naprijed pa zarinuo glavu u ruke i provukao prste kroz kosu. “Kvragu, Angie”, rekao je. Podigao je glavu i pogledao me, a moj se bijes istopio pred iskrenom boli koju sam ugledala. “Što misliš kako je meni kad pobjegneš od mene da bi dobila što ti treba?”

Svalila sam se na svoj stolac, odjednom iscrpljena. Moj se bijes raspršio, ali sad sam samo bila prazna, pogotovo kad sam shvatila da možda govorimo o tome što meni treba, ali da zapravo Kevin govori o sebi. O tome kako bih ja njega trebala tješiti jer sam zaključila da on nije ono što trebam da ublaži moju bol. “Ne da mi se sad o tome.”

“Tako si dobro odgovaramo na toliko mnogo načina”, nastavio je kao da nije čuo moje riječi.

“Isuse, Angie. Samo želim da mi se povjeriš. Samo želim da mi kažeš što trebaš.”

“Mislila sam da i jesam.”

Polako je udahnuo pa dugo i oprezno izdahnuo. “U redu. To ti priznajem.” Ustao je i zaobišao sto pa stao iza moga stolca i položio ruke na moja ramena. “Trebao sam te slušati. Trebao sam te izvesti nekamo. Drugi put ću se više truditi, bit ću bolji.” Sagnuo se i poljubio me u tjeme. “Želim da uspijemo.”

Jedva je dodirivao moja ramena, ali ja sam se osjećala kao da me pokušava ugurati na mjesto gdje ne pripadam i odjednom sam shvatila da će me, ako mu dam dovoljno vremena, izmoriti i uspjeti. Utrpat će me u taj svoj kalup i pretvoriti u tko zna što, ali to posve sigurno više neću biti ja.

“Kevine”, rekla sam tiho. “Moramo razgovarati.”

“Dobro.” Stao je pokraj mog stolca kako bi me gledao.

“Možda bi trebao sjesti.”

Sumnjičavo me pogledao, ali nije protestirao. Sjeo je u naslonjač, a ja sam udahnula da se ohrabrim.

63

Trebala sam mu reći da je gotovo s nama. Da on želi da uspijemo, ali ja ne želim. No ja sam se izvukla kao kukavica. Kao tipična princeza, pustila sam taticu da riješi moj problem.

“Odlazim”, rekla sam. “Selim se u Washington.”

“Washington...”, ponovio je.

“Dobila sam posao pomoćnice jednog političara”, objasnila sam. “I neću imati vremena za vezu. Žao mi je, Kevine.” Ustala sam da mu još malo pojasnim kako stvari stoje. “Oprosti, ali ovo ipak neće uspjeti.”

64

10.

ALAN PARKER odvjetnik je mog strica otkad pamtim. Prastari gospodin s najljepšim uredom u zgradi pravne tvrtke koja vodi poslove HJH&A. U taj sam ured uletjela užurbana, ljepljiva od znoja i deset minuta nakon što sam trebala, jer sam slomila potpeticu, a vožnja dizalom natrag do stana pa ponovno dolje trajala je duže nego što sam mislila. Nakon toga sam vjerojatno trebala sjesti u taksi, ali željela sam prošetati i mislila da ću stići na vrijeme.

Krivo sam mislila.

Dok me recepcionistica vodila hodnikom prema prostoriji za sastanke, osjećala sam se užasno.

Bluzica mi je bila prilijepljena za leda pod laganom vestom, a i bila sam sigurna da je moja gusta kosa posve raščupana.

Malo me tješilo to što sam pretpostavljala da ću biti jedna od desetaka nasljednika pa u punoj prostoriji nitko neće obraćati previše pozornosti na mene.

Ali kad sam ušla, zatekla sam samo jednu osobu.

Evana.

Ustao je, doimljući se u jednakoj mjeri sređeno i otmjeno koliko sam ja izgledala zgužvano i jadno. Samo je pristojno kimnuo u znak pozdrava, a potom ponovno sjeo. Nigdje ni traga muškarcu s plesnog podija. Nigdje ni traga muškarcu koji mi je napravio kakao i zagrlio me. Čak ni onome koji je ujutro otišao od mene.

Ovog Evana nisam poznavala i rekla sam sama sebi da je tako i bolje. Moja objava Kevinu da se selim u Washington možda je bila pokušaj da se izvučem iz gadne situacije, ali čini se da je ipak bila prava odluka. Odjednom me obuzela želja da i Evanu kažem kako odlazim i da sam jako sretna zbog toga, hvala na pitanju.

Ali prije nego što sam uspjela, ušao je Alan Parker, a s njim dvoje mladih odvjetnika, čija su lica, frizure i držanje bili jednako otmjeni koliko i njihova odijela.

Sjela sam nasuprot Evanu, a Alan i suradnici smjestili su se na čelo stola. Netremice sam ih promatrala, odlučna u namjeri da ne pogledam Evana. “Čekamo li ostale?”

“Ne”, odvratio je odvjetnik. “Svi su nasljednici prisutni.”

“Aha.” Alanova ženska pomoćnica nešto je zapisala, a potom mi se osmjehnula neprirodno bijelim osmijehom. “Velik je dio imovine vašega strica u zakladama i ne ulazi u tijelo oporuke.”

Kimnula sam glavom kao da sam razumjela što mi je rekla.

Alan se nakašljao. “Kao što oboje znate, Howard Jahn tijekom života skupio je popriličan broj umjetničkih djela i sličnih artefakata, koji su uz gotovinu, vrijednosne papire i nekretnine njegova ostavština.”

Budući da živim u stričevu stanu - koji izgleda kao muzej - ovog sam puta suvereno potvrdila.

“Nedugo prije smrti gospodin Jahn izmijenio je oporuku. Puno je toga pridodao nasljedstvu koje ostavlja Zakladi Jahn. Sve od gotovine, do najmanjeg novčića u svojoj numizmatičkoj zbirci.

Toliko je darovao zakladi da ova oporuka ima svega tri točke. Ovdje smo da bismo ih raspodijelili medu vama.” Nakašljao se, otvorio mapu pred sobom i počeo čitati.

“Mojemu dragom prijatelju Evanu Blacku ostavljam niklovani revolver Colt sa šest metaka koji je nekoć pripadao Alu Caponeu, u nadi da će ga on podsjećati da uvijek pazi na sebe i da ništa ne uzima zdravo za gotovo.”

65

Suspregnula sam ironičan osmijeh. Znala sam da se Evan uvijek divio tom revolveru, koji je Jahn držao u vitrini u svojoj radnoj sobi. Ali ako je Kevin u pravu što se tiče Evanovih poslova, možda je ovakva ostavština i korisna, a ne samo zgodna.

Evan se također razveselio kad je čuo taj dio oporuke, ali odmah uozbiljio kad je Alan dodao da mu je Jahn ostavio i pismo. “Predao mi ga je onog dana kad je unio izmjene u oporuku i zamolio me da vam ga predam na dan kad ona bude pročitana.”

“Jesam li samo ja dobio pismo?” upitao je Evan, pa iako je njegova rečenica tamo završila, bila sam sigurna da želi pitati jesu li pisma dobili i Tyler i Cole, čije je odsustvo bilo krajnje sumnjivo.

Alan je domahnuo glavom. “Niste. Predao mi ih je nekoliko. Možemo li nastaviti?”

Evan je kimnuo.

“Mojoj obožavanoj nećakinji...” “Čekajte.”

Oboje smo pogledali Evana.

“Ne bismo li prvo trebali dovršiti sa mnom?”

Alan je pogurnuo naočale više na nos. “I jesmo, gospodine Black. Kao što sam pojasnio, gospodin Jahn unio je izmjene u oporuku prije nekoliko tjedana i dosta imovine preselio u vlasništvo zaklada.”

“Razumijem”, rekao je Evan, iako je bilo očito da ne razumije. Alan ga je nekoliko trenutaka promatrao, a potom kimnuo kao da je sad zadovoljan i okrenuo se prema meni.

“Svojoj obožavanoj nećakinji, Angelini Raine, zvanoj i Angie i Lina, ostavljam svoj stan, uključujući i pripadajući stan za poslugu, sa svim namještajem i svom drugom imovinom.” Alan je podigao pogled s oporuke i pogledao me. “Prvo morate shvatiti da je većina vrijednih predmeta u stanu uključena u ostavštinu zakladama. Vama pripadaju jednostavni kućanski predmeti: namještaj, posude, ručnici. Oporuka predviđa i zakladu za isplatu Petersona, koji će dobiti i jednokratni bonus, kao i plaćanje godišnjih poreza na imovinu i mjesečne troškove održavanja. Ja ću upravljati tim sredstvima u vaše ime, a stan će biti upisan na vas kao vlasnicu. Ako se odlučite dati ga u najam ili prodati, smijete, ali ako to učinite, sredstva za održavanje stana pripast će zakladama koje su naslijedile umjetnine umanjena za svotu namijenjenu Petersonu.”

“O.” U glavi mi je brujalo. “U redu.”

“Uz navedeno, stric vam je ostavio još jedan posebno istaknut predmet. Iako se dotični nalazi u stanu i nije pripao zakladi, gospodin Jahn želio je jasno istaknuti da taj predmet treba pripasti vama i da nitko drugi na njega ne može polagati prava.” Potražio je mjesto na kojem je bio stao pa se nakašljao i nastavio. “Svojoj voljenoj Lini također ostavljam kopiju Bilježnice stvorenja Leonarda da Vincija, budući da sam shvatio kako će ona bez sumnje razumjeti i znati cijeniti istinsku vrijednost tog predmeta i moje želje da njoj pripadne.”

“Lina?” promrmljala sam. “Zašto me, pobogu, naziva tim nadimkom?

Ali to moje tiho izrečeno pitanje nitko nije čuo, jer ga je nadglasao Evanov vrlo glasan ispad.

“Vi to mene zajebavate?” Bio je na nogama, življi nego dosad. “Ostavio je da Vincijevu bilježnicu Angie?” “Što tebe točno muči?” obrecnula sam se. “Znao je da je volim. Zašto mi je ne bi ostavio?”

Evan uopće nije obraćao pozornost na mene, netremice je promatrao Alana, i to toliko napeto da sam se zapitala zašto odvjetnik još nije bacio dokumente i pobjegao koliko ga noge nose.

“Kad?” “Molim?”

Promatrala sam Evana kako duboko udiše pa se sa zamjetnim naporom smiruje. “Kad je Howard unio izmjene u oporuku?”

Zaprepašteno sam shvatila da sam tri koraka iza svih drugih u prostoriji. Evan nije bio uzrujan jer sam ja dobila bilježnicu. Bio je uzrujan jer bi je dobio on, da stric nije izmijenio oporuku.

66

Alan je dobacio pogled svojim suradnicima, na što su se oboje hitro bacili na prelistavanje dokumenata. “Prije otprilike mjesec dana”, prvi se javio muškarac. “Trećega travnja.”

“Razumijem”, rekao je Evan, ali po tome kako me čudno pogledao - a to je ujedno bio i prvi put cijelog dana da me uopće pogledao - vidjela sam da još jednom ništa ne razumije.

Ali zato sam pomislila da sam ja nešto shvatila i naglo udahnula. Toga me dana Jahn izvukao iz zatvora. Toga sam mu dana rekla istinu o Gracie.

Sada sam se, naravno, zapitala što ga je u tom mojem priznanju navelo da mi oporučno ostavi tako neobičan, iako prekrasan predmet. Je li tako želio reći da mi vjeruje? Da bez obzira na sve što sam učinila ne misli da sam neodgovorna glupača? Ili možda...

“Gospođice Raine!”

Naglo sam podignula glavu, odjednom svjesna da mi Alan pokušava privući pozornost.

“Oprostite”, rekla sam. “Zamislila sam se.”

Alan je kimnuo i nastavio, ali Evanov pogled zadržao se na meni. Neskriveno me proučavao, namršten. Poželjela sam da sam dovoljno odvažna da mu vratim istom mjerom, ali nisam bila.

Samo sam pognula glavu i počela crtati gluposti po bloku koji je odvjetnička tvrtka mudro postavila na svako mjesto za stolom u dvorani za sastanke.

Ostatak sastanka proveli smo potpisujući raznorazne dokumente o prijenosu vlasništva, a ja sam sve to odradila jedva prisutna. Poput zvijezde zasićene slavom potpisivala sam papir za papirom ne gledajući što potpisujem, prihvaćajući dokument za dokumentom.

Naposljetku smo bili gotovi i rečeno nam je da smijemo otići. Prva sam izjurila iz dvorane u želji da se dočepam dizala prije svih i sama. Nisam željela hodati uz Evana, u oblaku zaglušne tišine.

Nije upalilo. Nacrtao se pokraj mene prije nego što je dizalo stiglo pa kad sam ja ušla, ušao je i on. Tišina je bila teška i nelagodna, ali mislila sam da ću izdržati. Mislim, koliko uopće dugo može trajati vožnja do predvorja? A i stajala sam na drugom kraju dizala, daleko od njega, koji je stajao oslonjen na rukohvat, malo pognute glave. Izgledao je kao da je potpuno zadubljen u vlastite misli i pretpostavila sam da će ostati u tom položaju dok se vrata ne otvore i uspijem šmugnuti.

Prevarila sam se.

Dizalo je jedva krenulo kad se odlijepio od rukohvata i prišao meni, koja sam stajala blizu kontrolne ploče. Bio je u odijelu i iz njegovih su kretnji izbijali samopouzdanje i snaga, pa iako sam mu željela pobjeći, nisam mogla poreći da su mi koljena drhtava, a srce mi poskakuje.

Prignuo se bliže k meni i mojim je tijelom prošla električna iskra potaknuta njegovom blizinom. Čvrsto sam stisnula vilicu, Ijutita na vlastito tijelo što tako reagira na Evana, dok mu moj mozak pokušava pokazati srednji prst.

Mislila sam da će me dodirnuti, ali nije, nego je podigao ruku preko mojega ramena i pritisnuo tipku za zaustavljanje dizala.

Stali smo uz snažan trzaj pa sam posrnula, naglo pružajući ruku da pokušam pronaći oslonac.

Moj je dlan sletio ravno na Evanove grudi i šok od tog dodira odjeknuo je mojom nutrinom. Čim sam se snašla, povukla sam ruku natrag, ali bilo je prekasno. Već sam osjetila sve. Dodir. Potrebu.

Peckavi užitak. O, Bože, u kakvim sam nevoljama.

Prisilila sam se prkosno se uspraviti. “Koga ti to vraga...”

Ušutkao me spuštanjem prsta na moje usnice i odmahivanjem glavom. Prišao je korak bliže i tako mi svega, čula sam sirene za uzbunjivanje. Bio je toliko blizu da smo se gotovo dodirivali, a zrak između nas bio je gust, vreo. Oslonila sam se rukama na rukohvat iza svojih leda, stežući ga čvrsto, sva u strahu da bih, pustim li rukohvat, mogla ruke premjestiti na Evana. Ukloniti i posljednji centimetar udaljenosti između nas i zatražiti da me ponovno poljubi. Da dovrši ono što smo bili počeli.

Jednu kratku, divnu, čarobnu sekundu pomislila sam da se i njemu ista zamisao mota glavom.

Nagnuo je glavu prema mojoj, spuštajući usnice blizu mojega uha. “Zašto?” počeo je. “Zašto je Jahn tebi ostavio bilježnicu, dovraga?”

67

“Molim?” Naglo sam se odmaknula, uz trzaj, odjednom preplavljena zbunjenošću i sramom.

Istodobno sam shvatila kako se nije približio da me zavede, nego da ga čujem. Sirene za uzbunu nisu, doduše, zavijale zbog toga, ali su zato ipak bile stvarne: kad je zaustavio dizalo, uključio je zvučni alarm.

Dizalom je iznenada odjeknuo metalni glas. “Gospodine? Gospođo? U čemu je problem?”

Evan je podigao glavu prema rešetki ventilacijskog otvora na stropu dizala, u kojem je, kako sam pretpostavila, bila nadzorna kamera koja je snimala našu malu dramu. “Isključite taj vražji alarm”, rekao je.

“Morate mi reći u čemu je problem. Gospodo, prijeti li vam ovaj čovjek?”

Shvatila sam kako naša situacija vjerojatno izgleda iz perspektive zaštitara. “Ne”, rekla sam.

“Sve je u redu.”

Nekoliko sekunda čuo se samo zvuk alarma. Tada smo ponovno čuli zaštitarov glas, odlučan i napet. “Gospodine, morat ćete pustiti dizalo da nastavi kretanje.”

“Za trenutak, dovraga”, rekao je Evan. “Isključite jebeni alarm.”

“Gospodine...” Ali Evan je brzo pružio ruku i jednostavno isključio ton interkoma.

Malo kasnije alarm je prestao zavijati. Dizalo je ponovno krenulo, a ja nisam znala bih li trebala odahnuti ili se nasmijati.

Zaključila sam da se ipak zabavljam. “Čini se da imaju tipku za nadzor”, rekla sam sa širokim osmijehom.

“Jebem im sve”, rekao je Evan i iako nisam sigurna, mislim da se i on smijao sebi u bradu.

Na zaslonu je pisalo da smo na trideset drugom katu. Evan je još jednom prinio ruku komandnoj ploči, ali ovog je puta pritisnuo tipku za trideseti kat. Malo kasnije dizalo je stalo i vrata su se otvorila. Nisam imala pojma što izvodi, ali tada me zgrabio za ruku i povukao iz dizala.

Hodnik je bio prazan: s lijeve je strane završavao staklenim vratima odvjetničkog ureda, a s desne drvenima, na kojima je ime tvrtke pisalo malim zlatnim slovima. Vjerojatno neka manja tvrtka. Činilo se kako danas nemaju puno prometa.

“Sad ćemo porazgovarati”, rekao je Evan. “Bez prisluškivanja zaštitara, bez zvučnih efekata.”

“No da”, rekla sam. “To sam i sama shvatila.” Prekrižila sam ruke na prsima. “Onda počni.” “Želim znati zašto ju je tebi ostavio.”

“Ne znam.”

“Sereš. Vidio sam ti izraz lica.”

Tu mu nisam mogla proturječiti pa sam promijenila tijek razgovora. “A zašto se to tebe tiče, uostalom?”

“Imam svoje razloge.”

“A da? Sigurna sam da je i Jahn imao svoje.” Provukla sam prste kroz kosu, što se pokazalo kao pogreška, jer sam se odmah sjetila koliko raščupano izgledam. To me oneraspoložilo, jer preda mnom je bio ET'an, koji je po običaju izgledao grešno seksi.

“Znaš što?” rekla sam nakon nekog vremena. “Nije ni važno. On je otišao, a i ti si, koliko mi se čini.” Nagnula sam glavu u stranu kao da sam se upravo tada nečega sjetila. “Čekaj, jesam li rekla otiša? To i nije najprikladnija riječ, jer da bi iz nečijeg života otišao, prvo u njemu moraš biti, a ti u mojemu nikad nisi ni trebao. Ja sam samo jedna velika pogreška, zar ne?”

Nije ništa odgovorio, ali po načinu na koji je stegnuo vilicu vidjela sam da se ne namjerava opravdavati.

Suze su mi zapekle oči i mrzila sam samu sebe zbog toga. “Proklet bio, Evane.” Pokušala sam pozvati dizalo, ali bio je brži od mene. Zgrabio me za ruku i zaustavio.

Oborila sam pogled na svoje zapešće. “Pazi što radiš, mogao bi me slomiti.” Pogledala sam ga u oči. “Jer točno to ti misliš o meni, je li tako? Da sam nekakva porculanska princezica? Da me sve ono što si rekao šokiralo? Da bi me slomio da malo pretjeraš?”

68

“Angie...” Žaljenje u njegovu glasu dirnulo me i čvršće sam prigrlila svoj bijes, ne dopuštajući mu da ode jer sam iz njega crpila snagu.

“Ma ni ne pokušavaj. Vidio si kako se raspadam, nakon toga si me malo prerevno tješio i na kraju zbrisao brzinom svjetlosti. E pa, znaš što, Evane: ti si budala. Ne možeš me slomiti. Već sam slomljena.” Ono što mu nisam rekla jest da se bojim kako je on možda jedini koji me može ponovno sastaviti. U svakom je slučaju jedini uz koga se osjećam potpuno.

“Misliš da vjerujem da si krhka? Misliš da te ne želim? Imaš li ti pojma koliko je bilo teško maločas sjediti tamo i ne dodirnuti te? One je noći bilo gadno, Isuse, Angie. Doći onoliko blizu koliko smo došli i onda prestati? Kao da sam okrenuo jebeni Titanik od ledene sante, eto koliko teško!”

Gledala sam ga širom otvorenih očiju, srce mi je ludo udaralo, koža me peckala. Izgovarao je riječi koje sam željela čuti pa sam samo šutke stajala i u sebi ga preklinjala da nastavi. “Želiš od mene čuti kako je dovoljno da te pogledam i sav se rastopim? Da te želim okusiti koliko i ti mene? Da te želim slomiti, vidjeti kako se raspadaš poda mnom? Dovraga, Angie, želiš li to čuti?”

Da, Bože dragi, da.

U mislima sam glasno izviknula taj odgovor, ali zapravo sam bila previše u šoku, previše zapanjena, previše jebeno napaljena da kažem bilo što. Ali nisam ni morala. Kao i uvijek, Evan me razumio.

Izraz lica mu se smekšao i napetost smirila u strastveni žar. “Reći ću ti to sad, jer mislim da to oboje trebamo čuti. Želim te, Angelina. Želim te od prvog trenutka kad sam te ugledao. Želim tvoju vatru i taj progonjeni pogled u tvojim očima. Želim da me gledaš točno tako kako me sad gledaš.

Godinama se želim izgubiti u tebi. Slomiti te i vidjeti što se krije iznutra.”

“Mogao bi”, prošaptala sam, iako nisam sigurna kako sam uopće uspjela pustiti glasa od sebe.

“Mislim da si jedini koji bi me mogao slomiti.”

“Možda.” Podigao je ruku kao da će me dodirnuti, ali samo je prošao zrakom iznad mojega lica, kao da želi osjetiti toplinu što isijava iz moje kože, kao da se plaši da bismo, spusti li ruku još samo tih nekoliko milimetara, oboje mogli buknuti i izgorjeti.

Možda me nije dodirnuo, ali možda i jest, i kad je povukao ruku, začula sam vlastiti jecaj.

Polako je zavukao obje ruke u džepove. “Ne gubim san zbog stvari koje sam činio”, rekao je.

“Na kraju krajeva, ne mogu biti nitko drugi, samo ja... i nastaviti putem koji sam si prokrčio. Ali svatko od nas ima svoje principe, dušo. Kako ih mogu pogaziti, a i dalje mirno spavati?”

Shvatila sam da odmahujem glavom u pokušaju da mu proturječim. “Jebe se meni za tvoje principe”, rekla sam, ali nježno, posve suprotno oštroj poruci tih riječi. A tada, odjednom ohrabrena, nagnula sam se prema Evanu i spustila usnice na njegove. Čula sam kako je zastenjao i osjetila njegove dlanove na svojim ramenima. Želudac mi se stisnuo, a slatko peckanje probadalo me između bedara.

Ali sve je to nestalo kad me polagano odgurnuo od sebe.

“Ne čini to”, rekao je. “Ne izazivaj me.”

“Možda te želim izazivati.”

“Nisam ja ono što želiš.”

“Jesi”, rekla sam iskreno.

“Moguće. Ali nisam ono što trebaš.”

Lecnula sam se, jer bio je potpuno u krivu. Lako je moguće da je on jedino što mi treba.

“Kako ti znaš što ja trebam?” upitala sam oštro. “Misliš kako je dovoljno da si dao obećanje nekome tko više nije živ?”

69

Vidjela sam kako se trznuo i obrušila se još jače, znajući da sam otkrila njegovu slabu točku.

“Ne misliš valjda da ne znam zašto bježiš od mene? I ja sam ga voljela, ali više ga nema. A čak i da je još živ, ne bi nam on određivao sudbinu.” Čekala sam da odgovori bilo što. Da me privuče u zagrljaj. Da mi kaže da sam blesava. Da se jednostavno okrene i ode.

Ali nije ništa odgovorio. Nije ništa učinio.

Moj je bijes buknuo.

“Ma znaš što? Jebi se, Evane.”

Pružila sam ruku i udarila po tipki za pozivanje dizala. Ovoga me puta nije zaustavio.

“Jebi se”, ponovila sam.

Stajala sam i čekala dizalo, tresući se od bijesa. Naposljetku su se vrata otvorila i zakoračila sam kako bih ušla. Zastala sam kad su se njegovi prsti obavili oko moje nadlaktice.

Nisam se okrenula.

“Tako je najbolje”, rekao je toliko tiho da sam ga jedva čula. “Tvoj je stric bio u pravu. Nije pametno kladiti se na mene.”

Pričekala sam jednu sekundu, potom još jednu. Zatim sam se oslobodila njegova stiska, ušla u dizalo i otišla ne gledajući ga više.

70

11.

MORALA SAM se izgubiti. Morala sam se osloboditi. Glava mi je brujala od svega što se svalilo na mene - Jahn, moji roditelji, Kevin. I Evan. U središtu svega bio je Evan. Njegova blizina. Njegova želja. Njegova strast. Njegovo odbijanje.

Osjećala sam se kao da moj um - dovraga, moj život - pokušava pronaći neku određenu frekvenciju, a nailazi samo na šum. Kao da lebdim stratosferom bez sigurnosnog užeta, bez nekoga na tlu tko bi me povukao u svijet kojem pripadam.

Bila sam nervozna, uznemirena, zbunjena i sluđena. Bio mi je potreban ventil jednako koliko mi je bilo potrebno i sidro. Trebala sam smiriti svoje demone. Trebala sam...

Ah, kvragu sve, nisam imala pojma što trebam. Ali znala sam da će adrenalin smiriti sve moje potrebe, kakve god one bile. Kad bih barem mogla na neki način proizvesti onaj divlji osjećaj ushićenja, možda bi sav taj šum nestao iz moje glave. Možda bi mi sve postalo jasnije. Možda bih mogla početi razmišljati.

Jer trenutačno za to nisam bila sposobna. Bez ijedne misli u glavi jurcala sam ulicama, gurala se kroz gužvu drugih pješaka, prelazila cestu ne obazirući se na semafor i samo gutala put koracima.

Nisam razmišljala ni kad sam ušla u robnu kuću. Odsutno sam prelazila prstima preko majica, traperica, torbica, preko uzoraka mirisa.

Ali dok sam tako lutala - dok se moj mozak počeo baviti različitim idejama kako stvoriti taj jedinstveni osjećaj uzbuđenja koji bi mi povratio mir i pomogao da se priberem - u jednom sam trenutku postala svjesna svojega okruženja. Shvatila sam gdje se nalazim i što bih tamo mogla učiniti. Što sam trebala učiniti da razbistrim misli.

Robna kuća Odjel s nakitom.

Hajde.

Osjetila sam žmarce u prstima, srce mi je brže zakucalo. Bilo bi tako lako. Tako brzo, tako jednostavno. Tako savršeno.

Mislim, naravno, možda sam prije zabrljala. Ali to ne znači da ću i ovoga puta. Ovog se puta možda sve posloži kako treba. c.hia Ovog me puta možda uzbuđenje izvuče iz ovog stanja. Kvragu sve, možda i potraje dok ne odem u Washington.

A potom... ah, potom ću se jednostavno morati naučiti svladavati. Jer ću tada biti drugačija.

Nova ja. Potpuno nova Angie.

Hajde.

Zadržala sam dah, prisiljavajući se da se malo primirim. Ja sam obična cura u šopingu. Samo razgledavam, moji prsti ležerno lete preko pultova. Uzela sam naušnice i podigla ih do uha pa provjerila kako mi stoje.

Nisu mi se svidjele.

Dohvatila sam sunčane naočale pa i njih brzo vratila. Ni one mi nisu stajale.

Bila sam sama, nitko me nije gledao i kad sam uzela narukvice pa ih krenula bezbrižno spustiti u torbicu, bila sam uvjerena da to nitko neće primijetiti.

Nemoj.

Glas u mojoj glavi bio je odlučan i uvjerljiv, ali nisam bila sigurna jesam li ga doista čula.

71

Dovraga, nemoj.

Udahnula sam i zadržala dah, a potom vidjela da prodavačica s odjela cipela pogledava prema meni. Ukipila sam se, odjednom prestravljena, pa spustila narukvice natrag na pult. Do izlaza sam imala jedva dvadeset metara i prisilila sam noge da me povedu u tom smjeru, jer sam morala izaći na sigurno prije nego što padnem u nesvijest.

A bila sam posve sigurna da ću pasti u nesvijest.

To je bilo apsolutno najteže što sam u životu učinila, ali nekako sam uspjela izaći iz robne kuće prije nego što su me noge izdale. Svalila sam se na tlo, leđima naslonjena na hladno pročelje zgrade, vjerojatno nepovratno uništavajući fine lanene hlače na prljavom pločniku.

Turisti i mještani jurili su pokraj mene, neki nimalo se ne obazirući na mene, neki dobacujući mi sumnjičave i oprezne poglede. Jedva sam vidjela išta od svega toga, jer oči su mi bile zamagljene suzama, zbunjenošću, žaljenjem i kajanjem.

Možda sam izdržala u robnoj kući, to da, ali ne bih to nazvala pobjedom. Bila sam u kaosu.

Jezivom, užasnom, sjebanom kaosu. Mislila samo na to kako bi mi Evan mogao pomoći. Kako bi me tješio. Kako bi držao noćne more daleko od mene. Još više, kako bi rastjerao moje demone. One koji me progone noćima i čekaju iza prvog ugla danju.

Evan je ono što želim. Još više od toga, on je ono što trebam.

Ali ne mogu ga dobiti. I ta će me jednostavna istina na kraju slomiti.

••• Trebalo mi je nekoliko sati da dođem k sebi, a to sam vrijeme provela besciljno lutajući najduljom ulicom u gradu i onima oko nje. Čak ni nakon toga nisam se osjećala posve oporavljeno. Trebala sam izaći nekamo, razgovarati s nekim o svemu što se kovitla u meni. Trebala sam nešto poznato, trebala sam pomak naprijed. Naravno, nazvala sam Kat. Nisam joj priznala da sam umalo ukrala narukvice, ali rekla sam joj da sam na rubu - i da me Evan doveo do ruba. Evan, moj otac i Kevin. Sve te katastrofe bujale su u meni i bile na najboljem putu eksplodirati.

Kao najbolja najbolja prijateljica, Kat je znala što mi treba: žensko druženje.

Ostale smo doma i ispekle kolače, polizale nepečenu smjesu s posuda, pile pivo i razgovarale o glupostima, a sve me to zajedno vratilo u nešto slično normali. Možda čak i malo više od toga.

Sad smo se izležavale pred Jahnovim kućnim kinom, s tek natočenim čašama piva u ruci i pladnjem još toplih kolača između nas. Kat je držala daljinski upravljač, jer kućno kino mog strica za mene je bilo i ostalo misterij. Pregledavala je što se nudi na iTunes. Odjednom je odložila daljinski i okrenula se da me može pogledati ravno u oči, a svaki je djelić njezina tijela glasno i jasno objavljivao da se sprema s ležernog prijeći na ozbiljan razgovor.

“Nije pametno kladiti se na njega?” rekla je Kat, ponavljajući Evanove posljednje riječi. “Koga bi vraga to trebalo značiti?”

“Nemam pojma”, rekla sam, iako to nije bilo do kraja točno. Spojila sam Evanove riječi s Kevinovim optužbama i nije mi bilo potrebno previše napregnuti moždane vijuge da zaključim kako je Kevin vjerojatno u pravu. Evan, Cole i Tyler nisu čisti. Samo još ne znam čime se točno bave.

“Ma daj”, rekla je Kat. “Pa znate se sto godina.”

“Ne baš”, rekla sam. “Znamo se od moje šesnaeste.”

“No, dakle, sto godina. Sigurno imaš neku ideju o tome što je pod time mislio.”

“U redu”, odvratila sam. “Znamo se sto godina. Isto ga toliko dugo želim. Ali to što se znamo i to što ga želim ne znači i da znam njegove mračne tajne, kužiš? Mislim, pa čak ni ne znam gdje živi.”

“Ozbiljno? A Cole? Što znaš o njemu?”

Dobacila sam joj upitan pogled, ali samo je slegnula ramenima.

72

“Isto toliko”, rekla sam. “Znači, ne previše. Njih trojica bili su Jahnovi prijatelji, ne moji. Ja sam još bila u srednjoj školi kad smo se upoznali, a u Chicagu sam provodila samo nekoliko tjedana tijekom ljeta. Najviše sam se družila s mapom za crtanje i pravila se da nešto skiciram kad bi ga Evan, Cole i Tyler posjetili. Kad bismo ipak porazgovarali, nismo vodili smislene razgovore pune dubljeg značenja. Mislim, razgovarali bismo o školi, filmovima ili što Jahn okreće na roštilju, kužiš?”

“Da, ali tada si krenula na faks i negdje putem Evan se malo zagrijao za tebe. To znači da se vas dvoje bavite jedno drugim već dosta dugo, zar ne?”

Sve u svemu, morala sam zaključiti da je Kat u pravu. Negdje usput Evan se zagrijao za mene koliko i ja za njega. “Istina, ali ja o tome nisam imala pojma”, rekla sam joj. “Iako sam živjela blizu grada, mislim da sam njih trojicu viđala još rjeđe nakon što sam krenula na Northwestern. Nisam živjela u Jahnovoj kući, a raspored na faksu bio mi je užasan. Proveli smo zajedno nekoliko vikenda, ali nije da smo se redovito viđali.”

Uzdahnula je. “To je tako romantično”, rekla je dramatično. “Bijaste poput dva broda što mimoilaze se u tami.”

Zakolutala sam očima. “Nešto o njemu ipak znam. Recimo, znam da voli odrezak srednje pečen, jer tako ga je uvijek pekao kad je on bio zadužen za roštilj. I znam da voli operu, jer ga je Jahn nekoliko puta poveo. I nekakav finski heavy-metal bend, jer su on i Cole poludjeli od sreće kad su uspjeli nabaviti karte. Ali nemam pojma koju pastu za zube koristi, koji mu je predmet bio najdraži na fakultetu, kako mu se zvao prvi kućni ljubimac i je li prošlog tjedna prekršio zakon.”

“Prekršio zakon?”

Odmahnula sam rukom kao da je to beznačajno. Još nisam rekla Kat ništa o Kevinovim optužbama. Nisam bila sigurna zašto sam toliko oklijevala s time, ali mislim da je razlog tome bio što sam u njih počela vjerovati.

Prava je istina bila da Evan možda i ima mračne tajne o kojima ja ništa ne znam. Na kraju krajeva, kad bolje razmislim, osim sitnica koje sam pokupila iz razgovora u Jahnovoj dnevnoj sobi i dvorištu, o Evanu zapravo znam otprilike koliko i o bilo kome drugom u Chicagu.

Možda nije pred očima javnosti u jednakoj mjeri koliko je to moj otac, ali zbog svojega položaja u društvu i dobrotvornih donacija, Evan je poznat u Chicagu, a ja sam pročitala svaki članak napisan o njemu od prvog do posljednjeg slova. Svi su počinjali njegovom tragičnom prošlošću.

Otac mu je poginuo u požaru u kojem je ozlijeđena njegova mlada sestra Melissa. Evan je radio tijekom cijele srednje škole da pomogne majci s računima i troškovima liječenja, prihvaćao sve poslove koje je mogao dobiti i tako stekao mnoge vještine koje su mu kasnije pomogle da postane uspješan poduzetnik.

Ali ništa od svega toga nije mi objasnilo zašto sam sebe smatra nesigurnom okladom.

“Je li ti to uopće važno?” upitala je Kat nakon što sam joj sve ovo ispričala. “Ti i nisi tip cure koja igra na sigurno. Ma što?” upitala je nevina izraza lica kad sam prekrižila ruke i podigla obrve.

“Samo kažem da voliš uzbuđenje. Nema u tome ništa loše.”

“Ionako nije važno. Neću biti ovdje dovoljno dugo da vidim hoće li biti išta od svega toga.”

Kat se namrštila. Ispričala sam joj o svojemu planu preseljenja u Washington i malo je reći da nije bila presretna. “Stvarno si sigurna da to želiš?”

“Za to sam se školovala.”

“To nije odgovor.”

Uzdahnula sam i dohvatila jedan kolač. Povukla sam prst kroz kremu pa ga liznula, razmišljajući što da joj odgovorim. U tome je nevolja s prijateljima koji vas razumiju. Ponekad vas i predobro razumiju.

“Da”, rekla sam. “Sigurna sam. To je dobar posao u području koje razumijem. Odrasla sam uz politiku. Studirala sam politiku.” Time ću usrećiti roditelje. Ovo posljednje nisam izgovorila. Samo sam slegnula ramenima. “Ima smisla. Mislim, ne može svatko od malih nogu znati što želi biti kad odraste. Neki od nas neplanirano se nadu u nekom poslu.”

73

Kat je otpila dugačak gutljaj svojega Heinekena. “E pa, ja nemam plan. Ja samo imam cilj.”

“Lovu”, rekle smo uglas pa se nasmijale.

“I kako napreduješ s time?” upitala sam. “Čini mi se da put prema bogatstvu nije popločen filtrima za kavu. Barem ako nisi tip koji je otvorio Starbucks. Ali imam nekoliko asova u rukavu.”

“Stvarno? Da čujem.”

Odmahnula je rukom. “Ništa važno. Samo neki poslići sa starim.”

Namrštila sam se, ali nisam ništa rekla. Sudeći po onome što mi je ispričala o ocu, on i nije netko koga bi trebalo imati za uzor. Ali s druge strane, ipak ima kuću u Winnetki i stan u Palm Beachu pa možda ipak zna zaraditi.

“Moraš ga poševiti”, rekla je Kat. “Molim?” napravila sam grimasu, ali tada sam shvatila da Kat ponovno govori o Evanu.

“Mislim da je on odlučio da se to neće dogoditi.”

“Samo jednom ili ćeš zauvijek žaliti. Uostalom, tvoj je stric samo rekao da Evan nije pravi za tebe, je li tako? Nije rekao da ga ne smiješ poševiti. A i nije da biste se ženili.”

Otpila sam gutljaj piva. “Ti stvarno jako izopačeno razmišljaš”, rekla sam. “Super mi je to.”

Nasmijala se. “Godine uporne vježbe. A i poznajem te.” “Što ti sad to znači?”

Slegnula je ramenima. “Samo to da tebe pali uzbuđenje. Evan se ne da lako? Briga tebe. Tako ti je samo još zanimljiviji. I mnogo uzbudljiviji od krade jeftinih naušnica.”

Zavalila sam se u naslonjaču. “To više ne radim”, rekla sam, namjerno ne skidajući pogled s ekrana i ne gledajući Kat, jer nisam željela da mi pročita istinu iz očiju. Nisam željela da vidi koliko sam blizu tome došla prije svega nekoliko sati. “Rekla sam ti.” Nisam joj rekla zašto. Nisam joj rekla za uhićenje. Djelomično zbog toga što nisam željela razgovarati o tome. Djelomično jer me bilo sram što su me uhvatili. Ali više od svega, zato što je Jahn preokrenuo nebo i zemlju da me izvuče bez posljedica, jer je mene toliko užasavala pomisao da će moja greška ukaljati očev besprijekoran ugled i uništiti mu šanse da postane potpredsjednik.

A to je značilo da ne smijem reći nikome. Čak ni najboljoj prijateljici.

Još važnije, činjenica da sam danas ponovno došla toliko blizu istoj toj pogrešci samo je istaknula koliko sam blizu ruba.

Pomislila sam na Evana. Na mir koji sam osjetila u njegovu naručju. Na to kako sam prespavala cijelu noć bez ijedne noćne more blizu uzglavlja.

Očajnički sam željela još jednom osjetiti takvo što. Sad sam se osjećala dobro, ali znala sam da hodam po rubu i da bi me i lagan povjetarac mogao gurnuti u provaliju. Željela sam ga. Trebala, zapravo. A zbog toga me bol koju sam osjećala zbog njegova odbijanja još više pekla.

Kat je sjedila pokraj mene blaženo nesvjesna mojih turbulentnih misli, ali ipak je došla gotovo do identičnog zaključka. “Stvar je u tome da bi tebi bilo dovoljno uzbuđenje namamiti u krevet nekoga kao što je Evan Black.”

“Bi”, priznala sam, jer doista nisam mogla poreći. Ali to ni u kojem slučaju nije značilo da namjeravam trčati za njim.

Približila sam se Kat spremna na tračanje, djelomično kako bih joj privukla pozornost, a djelomično jer sam željela vidjeti njezinu reakciju. “Kevin kaže da FBI istražuje Evana. Tylera i Colea isto.”

Kat se promeškoljila, očito zaintrigirana. “Stvarno? Misliš da imaju razlog? Kladim se da imaju.

Njih trojica i izgledaju kao zločesti dečki.” Nasmiješila se jednim kutom usana. “Pogotovo Cole.”

“Nisi nimalo suptilna, da znaš.”

“Ma što je? Pa on je seksi.”

74

“U tome se slažemo. Kvragu, svi su oni seksi.”

“Ali jesu li i kriminalni geniji?” Ovo je izgovorila kao da najavljuje intrigantan dokumentarac.

“Možda. Ne znam.” Slegnula sam ramenima. “Vjerojatno nisu.”

“O, kladim se da jesu”, rekla je. “Policajci su najčešće u pravu u takvim stvarima. Samo ne uhvate svaki put loše dečke. Naravno, tu je i pitanje definicije 'lošeg dečka'.” Zavalila se u naslonjač izraza lica jako bliskoga samodopadnom.

Namrštila sam se, jer pomisao da bi Evan mogao završiti iza rešetaka bila mi je neporecivo uznemirujuća. S druge strane, pomisao da je dovoljno cool i dovoljno pametan da može izbjeći zakonu... pa, mogu samo reći da mi je od te pomisli krv brže zakolala. Otprilike kao kad se igrate tko će kasnije skočiti s tračnica pred nadolazećim vlakom ili surfate na krovu automobila u vožnji.

Ili čak kao kad ukradete par jeftinih naušnica iz robne kuće.

Nasmijala se. “Ajoj, da vidiš izraz svojega lica. Sve govori.”

Iscerila sam se, ali nisam porekla.

“Bilo kako bilo”, nastavila je Kat, “ništa od toga ionako nije važno.”

“Ja sam sada već potpuno zaboravila što jest važno.”

“Važno je da moraš pokušati. Ako se doista seliš u Washington - a znam kakva si kad je tvoj tata u pitanju pa te neću ni pokušavati odgovoriti od toga - onda moraš pokušati.”

“Pokušati što?” upitala sam, iako sam jako dobro znala na što misli - i jako mi je malo nedostajalo da se složim s njom.

“Poduzmi nešto, Angie. Ne moraš u Washington još dva tjedna, je li tako? Zato lijepo izvuci čarobni štapić, začaraj Evana i odvuci ga u svoj krevet. Ako ne probaš barem jednom, žalit ćeš zauvijek.”

Bila je u pravu. Ne samo da bih požalila nego nisam sigurna da bih preživjela sljedećih nekoliko tjedana. Da bih se mogla dovoljno pribrati i nastaviti živjeti u stanu koji je nekoć bio pun Jahnova smijeha i glasa. Pakirati se za preseljenje u grad u kojem nisam željela živjeti zbog posla za koji nisam bila sigurna da će mi se svidjeti, ali u kojem bi Gracie uživala.

Noćne more vratit će se snažnije nego ikad. Dovraga, već sam osjećala kako me bockaju, poput noževa što proviruju kroz mrak kulisa.

Hoću li izdržati tri tjedna bez potrebe da pobjegnem?

U Evanovu bih naručju mogla - u to sam bila sigurna.

Ali bez njega...

Bez njega bih se mogla jednostavno raspasti.

Ali Katin prijedlog nije mi bio zanimljiv samo zbog toga. Istina je da sam ga jednostavno željela. Željela sam Evana i bila uvjerena da i on želi mene.

Tada sam se sjetila kako me odbio. Kako je zaustavio i mene i sebe.

Odmahnula sam glavom. “Ne znam...”

“Ma što imaš ne znati? Nije da će te uhititi - iako možda završiš na videozapisu osiguranja.”

“A to bi me, kao, trebalo ohrabriti?”

Pravila se da nije čula moj slabašan protest. “Budući da te već jednom odbio, ako te odbije još jednom, nećeš izgubiti ništa novo. S druge strane, ako kaže da, na konju si. Stvarno, Angie, što možeš izgubiti?”

Prisjetila sam se dodira njegovih ruku na svojemu tijelu u uličici iza kluba, koji me zapalio, naveo da se otvorim.

Prisjetila sam se mirisa kakaa koji mi je skuhao, toga kako me nježnost u njegovu pogledu zagrijala još više od topla napitka. Prisjetila sam se buđenja idućeg jutra, nakon noći bez mora. Što mogu izgubiti?

Odgovor na to pitanje jednostavan je: ništa. Osim svojega srca.

75

Pokazalo se da je plan “pokušavanja s Evanom Blackom” malo složeniji nego što smo mislile, ponajprije zato što sam shvatila da ne znam kako stupiti u kontakt s njime osim da ga nazovem u ured. To sam i učinila, ostavljajući poruku njegovu pomoćniku. Ali kako me nije odmah nazvao, a zapravo sam očekivala da mi uopće neće uzvratiti poziv, odlučila sam preokrenuti Jahnov stan naglavačke u nadi da ću negdje pronaći broj Evanova mobitela, nakon toga ga nazvati i nadati se da će se javiti.

E pa, peh, stara moja: nisam pronašla baš ništa. Nigdje ni traga brojevima mobitela nijednog od njih trojice. Doduše, pronašla sam hrpetinu albuma s obiteljskim fotografijama u najnižoj ladici Jahnova noćnog ormarića pa provela najmanje dva sata sjedeći na njegovu krevetu i okrećući stranice albuma, upijajući sjećanja i osjećajući se sjetno.

Na većini fotografija bili su rođaci čija su mi lica odnekud bila poznata, ali čija imena nisam znala. Bake i djedovi koji su preminuli prije mog rođenja, sestrične u trećem koljenu koje sam upoznala na dodjeli diplome, vjenčanja, sprovodi. I dva puna albuma posvećena isključivo našem malom dijelu obitelji. Pronašla sam fotografije sebe i Gracie u kući u Kenilworthu. Sebe i Gracie na jedrilici nasred jezera Michigan. Sebe i Gracie u Disneylandu.

Mama i tata bili su s nama na svim tim fotografijama, ali bilo je i starijih, na kojima nije bilo Gracie i mene i koje su izgledale dovoljno staro da budu snimljene prije našega rođenja. Mama je bila na svima, tata na rijetkima. Na nekima je stric Jahn bio s mamom, ruke prebačene preko njezina ramena, a mama je naslanjala glavu na njegovo rame, nasmijana i vesela.

Pitala sam se je li tata snimio te fotografije, ali obuzeo me neobičan osjećaj da nije, da sam voajerka nabasala na nešto što nisam trebala vidjeti.

Melankolično sam zaklopila albume, vratila ih u ladicu i “zapisala” si u glavu da ih moram poslati mami.

Još sam malo tragala po Jahnovoj sobi i pronašla prastari adresar u kojem je bilo Evanovo ime, ali kad sam birala broj koji je bio zapisan pokraj njega, dočekala me poruka da je broj isključen. Bila sam spremna nazvati ured i upitati Jahnovu tajnicu zna li broj, ali bila je subota, a ovo i nije bila stvar radi koje bih je gnjavila kod kuće.

Baš sam se spremala dići ruke od potrage i nazvati Flynna ili Kat, kad sam shvatila da još nisam provjerila na jednome mjestu. Dohvatila sam mobitel i potražila broj telefona Destiny pa nazvala.

“Destiny”, javio se zavodljiv ženski glas. “Vaša fantazija nama je užitak.”

“Ovaj, da. Bok.” “Kako vam mogu pomoći?” Ona je zvučala posve uglađeno, a ja kao idiot.

“Trebala bih Evana Blacka. Biste li mi mogli reći je li trenutačno tamo?” “Žao mi je, gospodin Black neće doći još jedan sat. Želite li ostaviti svoj broj da vas nazove?”

“Ovaj, ja, ne. Hvala, nazvat ću kasnije.”

Palcem sam prekinula vezu, osjećajući se poput špijunke. Ali sad sam već imala plan.

Odmjerila sam samu sebe i shvatila da na sebi imam trenirku i majicu s logom Northwesterna koju sam kupila na prvoj godini. Nekamo neprikladno za posjet striptiz klubu. Ali s druge strane, nemam pojma što bih trebala obući za posjet klubu za gospodu, jer iako sam imala priliku doznati na faksu, nisam je prihvatila.

Moja je cimerica na drugoj godini mislila kako bi bilo super da nas nekoliko cura ode u striptiz klub i bacila oko baš na Destiny, za koji je čula da je najveći, najljepši, najmanje ljigav klub u gradu.

Ja sam bila ekstremno znatiželjna, ne samo zato što sam znala da taj klub pripada Jahnovim vitezovima nego i zato što sam željela znati što se događa na takvim mjestima. Jesu li plesačice potpuno gole? Što točno uključuje ples u krilu? I postoje li doista privatne sobe u koje muškarci dolaze na tri martinija i pušenje tijekom stanke za ručak?

Za kraj, iako ovo posljednje nisam podijelila s prijateljicama, željela sam malo materijala za vlastite maštarije. Jer iako nisam doista znala što se događa u striptiz klubovima, iz filmova i s

76

televizije znala sam da seksi djevojke plešu i napaljuju muškarce. Mame ih, izazivaju i kao nagradu dobivaju novčanice u tange i navalu adrenalina.

Govorila sam sebi da samo želim otići potpaliti vlastitu maštu. Ali nije lako lagati samome sebi.

Bila je zapravo istina da nisam željela fantaziju, nego uzbuđenje. Strahovala sam da bih, potaknuta s dovoljno nagovaranja i alkohola, mogla dopustiti prijateljicama da me pogurnu na pozornicu, očekujući da pocrvenim, zacvilim i zbrišem. Mogle bi se iznenaditi koliko uživam u praćenju glazbe tijelom. Koliko me napaljuje što su svi ti pogledi upereni u mene, a nitko me ne smije dodirnuti.

Sve me to previše zaintrigiralo i naposljetku sam odustala. Izvlačila sam se zadaćom koju sam morala napisati. Ali zapravo sam jednostavno bila odlučna ne učiniti ništa što bi ugrozilo moju reputaciju cure koja ima sve pod kontrolom i igra po pravilima.

Večeras me ta pravila nisu zanimala. A to je otvorilo vrata mnogim zanimljivim mogućnostima.

Ako ništa drugo, malo ću se zabaviti s odjećom.

77

12.

NA KRAJU sam se odlučila za prozirnu bijelu bluzicu kratkih rukava, crveni grudnjak i crnu suknju koja mi je padala do pola bedara i u kojoj sam, ako smijem sama sebi dati kompliment, izgledala slatko, zavodljivo i totalno seksi.

Obula sam sandale s remenčićima i deset centimetara visokim potpeticama i uzela crvenu torbicu da poveže sve to u skladnu cjelinu. Provela sam više vremena nego što sam spremna priznati na razmišljanje o tome što da poduzmem u vezi sa svojom prebujnom i divljom kosom pa se na kraju odlučila samo je skupiti na vrhu glave i pustiti nekoliko pramenova da mi padaju oko lica - zavodljivo, nadam se.

Nisam se previše našminkala, samo sam stavila crveni ruž i malo sivog sjenila.

Stala sam pred veliko ogledalo i procijenila rezultat svojega truda. Morala sam biti spremna.

Puna samopouzdanja. Seksi.

Morala sam izgledati tako da me pogleda i odmah mu se digne. Da me pogleda i odmah požali što je onako otišao.

Više od svega, morala sam izgledati tako da me pogleda i ni ne primijeti što imam na sebi, da ova odjeća koju sam tako pomno birala završi zgužvana na podu, nemarno odbačena dok me Evan gura prema svojemu krevetu.

Udahnula sam, namjestila se u najbolju pozu i zaključila da ako ne uspijem dok ovako izgledam, neću nikada.

Bavila sam se mišlju zamoliti Petersona da pozove Jahnova vozača - jer koliko god se ja na to jedva privikavala, sve je to sad bilo na raspolaganju meni - ali zaključila sam da moram više vjerovati u vlastite sposobnosti. Vozač bi me čekao da me odveze kući, a ja nisam namjeravala otići iz kluba nikako osim s Evanom.

Zato sam pozvala taksi pa se zavalila i pripremila za vožnju prema zračnoj luci Midway i klubu.

Većinu vožnje provela sam zadubljena u misli, ali kad smo sišli s autoceste Stevenson, prenula sam se iz razmišljanja. Neko smo vrijeme išli ravno, prolazeći pokraj raznih gradskih četvrti, a potom smo skrenuli u poslovnu zonu.

Ne znam što sam očekivala - napadan neonski znak i gole žene možda? - ali kad je taksi konačno stao ispred goleme zgrade, morala sam priznati da sam zadivljena. Bila je velika poput skladišta, nije imala prozore i bila je posve okružena velikim parkiralištima. Jedva je bilo tri i bila je subota, ali većina je parkirnih mjesta bila zauzeta.

Znak kluba bio je neupadljiv, čak otmjen. Crni kamen s imenom Destiny ispisanim crvenim slovima koja su se isticala na tamnoj pozadini. Znak mi je na prvi pogled izgledao kao kamen, ali odmah sam shvatila da nije, jer je njegov donji dio bio golemi LED zaslon na kojem su bliještali tjedni specijaliteti. Danas je, kako sam doznala, “Subotom Samo Šest”, što je, pretpostavila sam, cijena upada.

Sve u svemu, klub je izgledao neprimjetno i posve se lijepo uklapao u poslovnu četvrt, u kojoj sam vidjela i nekoliko uredskih zgrada, jednu dostavnu kompaniju, vatrogasnu postaju i trgovinu mješovitom robom.

Taksist me doveo do ulaznih vrata, a potom se okrenuo prema meni. “Ovamo ste željeli?”

“Nego što”, odvratila sam.

Platila sam i izašla iz taksija pa odlučno odmarširala do ulaznih vrata. Nisam oklijevala, jer to bi značilo da pokazujem slabost. Samo sam spustila ruku na mjedenu kvaku i povukla je. Usprkos

78

tome što je bio vedar i sunčan dan, našla sam se u mračnoj unutrašnjosti nečega što je izgledalo poput kockarnice, osjećajući se jednako zapanjeno kao da sam zakoračila u drugu dimenziju.

Mojim je očima bilo potrebno nekoliko trenutaka da se priviknu na promjenu svjetla. Vidjela sam jedino mračan hodnik i blještava svjetla što su dopirala kroz vrata od mutnog stakla te vijugave vrpce neona što su plesale po zidovima, nadahnute oblinama ženskog tijela. S moje desne strane bila je otmjena recepcija koja je izgledala kao da pripada kakvu hotelu. Za njom je stajala žena blistave plave kose odjevena u usku majicu koja je naglašavala njezine grudi bez grudnjaka i riječ koja se širila preko njih: Destiny.

Na stropu su se jasno isticale dvije nadzorne kamere, čija su crvena svjetla nepokolebljivo sjajila kao da žele dodati još malo težine znaku istaknutom na vratima što su odavde vodila u unutrašnjost kluba: Zbog sigurnosti naših zaposlenika ovaj je prostor pod videonadzorom 24 sata na dan.

Prigušena glazba probijala se iz kluba, ali ovo je predvorje izgledalo kao spona između svakodnevnice izvan zgrade i obećanja zabave iza staklenih vrata.

“Upad je šest dolara”, rekla je plavuša. “Osim ako ne želite sudjelovati u natjecanju u mokrim majicama.” Okrenula se i pogledala na sat. “Počinje u sobi s pjenušcem za manje od jednoga sata.”

Oborila sam pogled na svoje košarice: jedva B. “Što je soba s pjenušcem?”

“To vam je totalno super. Više platite ulaz, ali dok ste tamo, pijete koliko god pjenušca želite.

Ne možemo samo zaliti cure vodom za natjecanje, to nije zabavno.” Nasmijala se, očigledno ju je ta pomisao jako zabavila. Nasmijala sam se i ja, jer njezino je raspoloženje bilo zarazno.

“Mislim da ipak ne bih”, rekla sam, iako sam bila pomalo zaintrigirana. “Zapravo nekoga tražim.”

“Aha.” Temperatura u prostoriji kao da je odjednom pala pa sam požurila objasniti. “Ne, ne. Nisam nečija bijesna cura koja pokušava uhvatiti dečka ovdje. Ništa takvo. Samo tražim Evana Blacka.”

Sagnula se iza pulta i izvukla hrpu papira. “Želite se prijaviti za posao?”

Nasmijala sam se. “Ne.” “Aha.” Podigla je obrve i odmjerila me od glave do pete, a u pogledu sam joj vidjela znatiželju.

“Očekuje li vas?” Glas joj je sad bio poslovno ozbiljan i pomalo hladan.

“Ne”, rekla sam. “Samo sam odlučila navratiti.” Umalo sam bubnula da sam mu prijateljica, ali u posljednjoj sam sekundi zatvorila usta. Nisam li došla ovamo postati točno ono što gospodična misli da već jesam?

Nakašljala sam se. “Dakle, ovaj, je li tu?”

Odgovorila je s takvim uvježbanim osmijehom da sam pomislila kako će joj se obrazi raspuknuti. “U ovom trenutku nije u lokalu, ali ako...”

Staklena vrata naglo su se otvorila i prekinula je usred rečenice. Prišao nam je Cole, sav otmjen i moćan, utjelovljenje vatre i snage. “Želiš li mi možda reći koga vraga radiš ovdje?”

Nakostriješila sam se. “Kako, molim?”

Iskosa je pogledao plavušu. “Pođi na stanku.”

Kimnula je začuđeno nas odmjeravajući pa nestala kroz vrata koja su dotad bila skrivena baršunasto crnom bojom zida u kojem su se nalazila.

“Ovo nije mjesto za tebe”, rekao je Cole, netremice me promatrajući.

“A ne?” Prekrižila sam ruke i ukopala se na mjestu. “A baš se osjećam kao doma.”

Prišao je malo bliže, a licem su mu bjesnjeli osjećaji. “Kvragu, Angelina.”

Prisilila sam se ne ustuknuti dok mi je prilazio. Još sam se jače ukopala na mjestu, govoreći sama sebi da ga dobro poznajem. Da iako je odrastao družeći se s uličnim bandama - i iako bi me mogao slomiti na dva dijela kao da sam grančica - meni nije prijetnja. Upravo suprotno - znala sam da bi me Cole štitio u svakoj situaciji.

“Ozbiljna sam”, rekla sam. “Ne odlazim dok ne dobijem odgovore.”

79

“Odgovore?” Nakrivio je glavu, promatrajući me pomalo sumnjičavo. “Na koja to točno pitanja?”

“Evan”, rekla sam jednostavno. “Što s Evanom?”

Očajno sam uzdahnula. Sve me ovo previše podsjećalo na srednjoškolsku dramu. “Kao prvo, želim znati kako mogu doći do njega. A budući da ne znam njegovu adresu, ovo mi je bilo najbolje rješenje.”

“A zašto ga točno želiš naći?”

Malo je nedostajalo da mu odbrusim kako ga se to ni najmanje ne tiče, ali bilo mi je dosta igranja igrica. “Ma daj, Cole”, odvratila sam umorno. “Duguje mi nešto. A ne čini mi se da je Evan tip koji bježi od dugova.”

“Duguje ti nešto?” rekao je Cole, a ja sam pomislila kako imam sreće što su svjetla ovako prigušena i ne vidi koliko se crvenim.

Nakon nekoliko sekunda kimnula sam glavom, a Cole se iscerio. Dobila sam osjećaj da je pogodio što mi to Evan duguje. “Ma gle ti malu princezu kako je odrasla. U redu, pobijedila si.

Uđi.” Kimnuo je glavom prema staklenim vratima.

Odahnula sam s olakšanjem i krenula za njim. S obzirom na jednostavan ulazni dio, pretpostavila sam da će glavni prostor kluba biti lijep, ali nisam očekivala ništa toliko golemo i raskošno. Bio je velik poput kockarnica Las Vegasa i Atlantic Cityja do kojih sam znala skoknuti s prijateljima na faksu, samo što je umjesto stolova za Blackjack imao povišene pozornice za plesačice - izbrojila sam ih šest, rasutih po klubu. Na svakoj je bila šipka, uza svaku šipku plesačica. Uz rub svake pozornice bio je šank, a na visokim stolcima uz njega sjedili su muškarci, ustajuči povremeno, tek dovoljno dugo da uspiju zataknuti novčanicu za rublje - jedva vidljivo - koje su plesačice imale na sebi. Rublje je zapravo nedostatna riječ za njihovu opremu - neke su bile u bikinijima, neke samo u tangama, ali neke posve gole, izuzev podvezice kojoj je očigledna svrha bilo pospremanje zarađenog novca.

Gostima kojima nije bilo do toliko bliskog pogleda na raspolaganju su bili okrugli stolovi okruženi udobnim naslonjačima, koji su također bili raspoređeni po cijelom prostoru. Dugačak šank iza kojeg su stajale tri oskudno odjevene konobarice zauzimao je najdalji dio prostora, a opazila sam i vrata privatnih prostorija. Zaključila sam da se iza jednih od tih vrata krije soba s pjenušcem i nisam mogla ne zapitati se što se onda krije iza ostalih.

Glavni je dio kluba bio osvijetljen svjetlima razmještenom oko pozornica pa su kutovi bili prilično mračni. Bila sam sigurna da bih, ako se pošteno zagledam u jedan od tih mračnih kutova, vidjela i taj famozni ples u krilu koji me toliko zanimao.

Iskreno, bila sam na najboljem putu da točno to i napravim.

Sve su svemu, klub je izgledao privlačno. Ne otmjeno poput čajane Palm Court, ali lijepo na svoj način. A i djevojke su bile lijepe. Ni premršave ni izmorene. Imale su obline, lijepo su se kretale i izgledale kao da doista uživaju u plesu. Dok sam slijedila Colea prema drugoj strani glavne prostorije, nisam vidjela nikakve neprimjerene dodire i reakcije gostiju. Doduše, vidjela sam jednoga koji se ponašao pomalo pijano, ali vrlo brzo se izbacivač koji je izgledao kao da se do jučer bavio ragbijem obrušio na njega poput obada i uljudno ga otpratio do izlaznih vrata.

Naposljetku je Cole stao pred jednim stolom, domahnuo konobarici i pridržao stolac da sjednem. “I što ti se čini?”

“Zgodno je”, rekla sam iskreno. “Otmjenije nego što bih mislila.”

“Mislila si da nas trojica imamo prljaviji ukus?”

“Ne, nego...”, počela sam, ali i zašutjela kad sam vidjela kako se ceri. “Idi kvragu, Cole, ne zezaj me. Nisam baš u svom elementu ovdje.”

Grohotom se nasmijao. “Vidim da nisi, malecka.”

Sjela sam i ogledala se oko sebe, razmišljajući o svojim riječima - i o laži koju sam u njih sakrila.

Možda nikad prije nisam kročila u striptiz klub, ali atmosfera mi je bila i te kako privlačna, opojna.

80

Promatrala sam djevojke kako plešu oko šipke i mogla zamisliti i sebe na jednoj od tih pozornica.

Svi pogledi upereni u mene. Moje noge obavijene oko čelika, plešem dodirujući ga, praveći se da dodirujem Evana.

Progutala sam pljuvačku i oborila pogled na stol pa nastavila gledati pred sebe dok se nisam uvjerila da mi se nikakve misli ne odražavaju na licu. Podigla sam pogled tek kad mi je prišla konobarica. Imala je na sebi kratku majicu bez rukava, koja se zapravo sastojala od dva komadića prozirnog materijala prebačenih ukriž preko grudi. Oko struka je imala zavezan još jedan takav komadičak ničega, pomalo nalik na pareo za plažu, samo što ispod njega nije imala kupaći kostim.

Spustila je pred mene Coca-Colu i čašu crnoga vina. “Shiraz”, rekla je. “Nadam se da je to u redu?”

“Savršeno. Kako ste...”

“Beth sve zna”, rekao je Cole.

Beth se nasmiješila. “Znam čak i da je stigla zaliha pića. A gospodin Sharp je već otišao pa...”

“Da, da. Poslat ću Frankieja da provjeri račun. Reci mu da stižem za minutu.”

Kimnula je i brzo otišla na drugi kraj kluba.

Zavalila sam se u svoj stolac. “Dakle, kako to ide? Vas trojica radite u uredu u središtu grada tijekom tjedna, a vikendima se zabavljate ovdje?”

“Jebeš to”, rekao je Cole. “Evan je jedini koji se pali na poslovne nebodere. Tyler i ja idemo u ured samo kad moramo, ali pretežno radimo odavde.

Nakrivila sam glavu. “Znači, ovo i nije mjesto po Evanovu ukusu?”

Cole me sumnjičavo pogledao, ali ja sam se samo nevino nasmiješila. “To nisam rekao, malecka.

Ali naš Evan ima mnoge poroke... i mnoge vrline. Pretpostavljam da bismo mogli reći da ima mnogo lica.”

“Mogli bismo, da.”

Cole je ispio posljednji gutljaj svojega pića pa se zavalio, ispruženih nogu. “Hoćeš li mi sad reći što tražiš ovdje? I što ti to Evan duguje?”

“Cole, volim te do groba, ali grdno se varaš ako misliš da ću ti prepričavati svoje osobne stvari.”

Nasmijao se. “Ima u tebi više stričevog nego što ljudi misle.”

“Ozbiljna sam. Želim vidjeti Evana. Kada dolazi?”

“Samo ti pokušavam pomoći, malecka. A i znam da se između tebe i Evana trenutačno događaju nekakve stvari, ispričao mi je što se dogodilo.”

“Rekao ti je za da Vincijevu bilježnicu?” upitala sam, jer nisam mogla zamisliti da bi Evan prijatelju ispričao što se dogodilo u uličici iza kluba.

Možda sam to samo umislila, ali učinilo mi se da se Cole malo uspravio, zainteresiran. “Misliš na Bilježnicu stvorenja? Što s njom?”

Namrštila sam se, pitajući se zašto Colea toliko zanima ta bilježnica. I Evan je bio ludo zainteresiran za nju. “Jahn ju je oporučno ostavio meni, a Evan se nadurio zbog toga.” Pogledala sam Colea. “A sad i ti, čini se. Ali tebi je ovo, izgleda, novost, što znači da ti Evan nije pričao o tome.

O čemu ti je onda pričao?”

Na trenutak mi se učinilo da neće odustati od teme bilježnice. Ali tada se predomislio. Ležerno je slegnuo ramenima. “O onome iza kluba.”

Nisam sigurna kakvu je reakciju vidio na mome licu, ali nasmijala ga je. “Poodle u srijedu, naš fini klub danas. Širiš horizonte, princezice.”

Do tog trenutka nisam zapravo shvaćala što znači podbadanje, ali sad sam se osjećala kao da me ubo nečim oštrim. “U redu”, obrecnula sam se. “Sve si shvatio. Širim horizonte i želim da ih Evan još malo proširi. Želim da dovrši što je počeo. I došla sam ovamo uvjeriti ga da bi trebao.”

Dovršila sam svoj mali govor, ulila u sebe ostatak vina i ošinula ga pogledom, izazivajući ga da mi uputi još koju provokaciju.

81

Ako je i bio šokiran mojim riječima, nije to ničim pokazao. Samo se ponovno opušteno zavalio i odmjeravao me. Sve to izgledalo je vrlo zanimljivo. Cole koji me netremice promatra, upitna izraza lica. Polugole djevojke kruže uokolo noseći pića, još razgolićenije plešu na pozornicama oko nas.

Kao da sam sletjela u začaranu zemlju. Samo sam čekala da mi netko pruži bočicu na kojoj piše: Popij me.

Baš kad sam pomislila da mi uopće neće odgovoriti, ipak je progovorio. “Tu bitku nećeš dobiti, malecka. Evan se ni u snu neće suprotstaviti željama tvog strica. Pogotovo zato što svi znamo da je Jahn bio u pravu.”

“E pa, ja ne znam.”

Po prvi put dosad pogledao me poput starijeg brata. “Samo ćeš nadrapati, Angie. A to nitko od nas trojice ne želi. Sranje.” Prošao je prstima preko svoje kratko podšišane kose. “Iskreno, dobro je da je baš Evan poludio za tobom”, rekao je, a moje se tijelo počelo topiti od spoznaje da me Evan želi i da je to priznao prijateljima.

“Nije da nama nisi slatka”, nastavio je Cole široko se osmjehujući. “Ali nisi moj tip.” “Što misliš pod time da je to dobro?” upitala sam oprezno.

“Mislim da od nas trojice Evan ima najveću sposobnost samokontrole i najspremniji je odreći se puno toga za opće dobro. Ti si draga, Angie, ali Evan nije tip za drage cure. Ako misli da će njegova djela povrijediti ljude do kojih mu je stalo, onda od toga radije odustane. I to je to. Vjeruj mi, Angie. Što god misliš da ti Evan duguje od tog dana iza kluba, odustani od toga. Taj dug nećeš naplatiti.”

“Draga”, ponovila sam. “Evan misli da sam draga?” U glavi mi je brujalo. Nakon svega što mi je napričao o letenju i bijegu? O tome kako me želi prikovati za krevet i ševiti do besvijesti?

Nakon onoga kako je njegov jezik plesao po mojem klitorisu? I nakon onoga kako sam svršila?

Nakon svega toga misli da sam slatka} “Zar nisi?” upitao je Cole i u glasu sam mu čula smijeh.

Nisam odgovorila, samo sam dozvala Beth i zamolila je da mi donese nekoliko čašica tekile.

Donijela mi je tri i ispila sam ih jednu za drugom, dok me Cole promatrao.

“Ti to nešto pokušavaš dokazati?” upitao je.

“Baš ništa. Samo mi je tekila draža od vina. Zašto?” upitala sam nevino. “To nisi znao?” prislonila sam kažiprst na bradu. “Hm, možda ipak ne znaš sve o meni?”

“Angie...” Zvučao je kao da me namjerava ukoriti pa sam ga odmah presjekla.

“Ništa Angie. Već sam ti jednom rekla da nisam samo princezica koju ostave kao mamac za zmaja i to sam i mislila. Nemaš pojma što bi mene moglo povrijediti i zato me ne gledaj kao da doista vjeruješ da ste vas trojica još u Jahnovoj službi i morate bdjeti nada mnom. Jer to je najobičnije sranje.” Oštro sam ga pogledala. “I nemoj pokušavati pogoditi što mi treba.”

Da slatka.

Ta mi je riječ zasmetala, što je zapravo bilo ironično jer sam točno tu ulogu igrala već gotovo osam godina. Ali Evanu nisam željela pokazati slatku Angie. Zapravo sam bila sigurna da je već” vidio što se skriva ispod moje slatke površine. Divlja, slasna i opasno kalorična Angie. Čini se da sam se prevarila. Čini se da ću to morati popraviti.

Nažalost, nisam imala pojma kako.

Cole je pružio ruku preko stola i spustio je na moju. “Idem se pobrinuti za onu dostavu pića, a onda te lijepo odvesti doma. Možemo porazgovarati putem.”

“Ne idem ja nikamo. Čekat ću Evana, a do razgovora mi zapravo i nije.”

“Dobro. Ali ja se svejedno idem pozabaviti dostavom. Ti možda želiš sjediti i čekati, ali koliko se sjećam, ja sam vlasnik ovoga, a ne ti. Zato te lijepo vozim doma, a ti prigovaraj cijelim putem ako želiš.”

“Cole...”

82

“Nemoj ti meni Cole. A što se razgovora tiče, možemo o glazbi. O filmovima. Možemo i o prokletoj Bilježnici stvorenja. Ali doma ću te odvesti kako bih znao da si na sigurnom. Zato se ne miči odavde dok se ne vratim, može?”

Kimnula sam, previše poražena da bih mu se suprotstavljala. Evana nije bilo, a koliko god sam se bila ukopala na mjestu, Cole me uspješno uzdrmao.

Drugim riječima, sredio me. Plan B nisam imala, barem ne u tom trenutku.

Cole je otišao do stražnjih vrata, pokraj kojih ga je čekao neki tip, po svoj prilici onaj Frankie, s nekakvim papirima.

Sjedila sam, bjesnjela u sebi i ogledavala se oko sebe. Nekoliko muškaraca pogledavalo je prema meni, ali nitko mi nije prilazio, po svoj prilici zato što su me vidjeli da sjedim s Coleom. Meni to nije smetalo, nisu me zanimali. Nije me zanimalo ništa od svega što se događalo u klubu. Požude je bilo na sve strane, to da. Požude, vreline i privlačnosti. Ali nigdje iskre. Nigdje uzbuđenja. Atmosfera se svodila na seks i tjelesni užitak, što mi nije smetalo, ali me nije ni privlačilo.

Ja sam željela Evana. Snagu, eksploziju. Željela sam ponovno osjetiti ono što sam iskusila u njegovu naručju, željela sam da me povede kamo je obećao.

Dovraga i on i sve, bila sam bijesna što ništa od svega toga nisam mogla dobiti.

A tada - kao u snu - odjednom sam ga ugledala. Evan.

Zatreptala sam pokušavajući se uvjeriti da je ono što vidim doista preda mnom. Jer kako je moguće da su ga moje strastvene želje prizvale ovamo?

Ali oči me nisu varale. Bio je stvaran i bio je tamo. Usprkos prigušenom svjetlu u klubu vidjela sam obrise njegovog lica i mračnu vatru njegovih očiju. Gledao je ravno u mene - i nije izgledao sretno.

E pa, tko mu je kriv.

Ustala sam pa brzo ponovno sjela kad se okrenuo od mene i uputio prema jednom od mračnijih kutova kluba, prstom dozivajući sitnu crvenokosu djevojku, koja je krenula za njim zračeći seksualnim samopouzdanjem koje sam ja tako očajnički pokušavala proizvesti u sebi.

Znala sam da ne bih trebala, ali nisam si mogla pomoći. Ustala sam i prešla preko prostorije pa se smjestila za stol blizu njegova kuta.

Gledala sam ga sa strane, nisam vidjela izraz na njegovu licu, ali zapravo nisam ni trebala. Jer lice crvenokose djevojke vidjela sam savršeno. Zavodljivo se osmjehujući prebacila je nogu preko njegovih i zajahala ga. Kad je spustio ruke na njezine bokove, zagrizla je donju usnicu. Spustila se niže, dodirujući njegovo medunožje sićušnim komadićem tkanine koji je prekrivao njezino. Potom se malo uspravila pa nagnula prema njemu, dodirujući grudima njegova prsa, promatrajući ga požudno.

Gledala sam ih i kipjela.

Istodobno sam bila i nekako bizarno očarana. Željela sam biti ona. Željela sam ga dodirivati tijelom, napaljivati, osjećati kako se ukrućuje. Željela sam ja biti ta koja ga izluđuje. Ja, a ne netko drugi.

Definitivno ne ta mala crvenokosa glupača.

Ustala sam, ne znajući točno što planiram, ali posve svjesna da nemam što izgubiti. Izvukla sam pedeseticu iz torbice pa im prišla odlučnim korakom. Kad se djevojka okrenula prema meni, Evan nije ni podigao pogled.

Pružila sam joj novčanicu. “Nestani.” Dobacila je pogled Evanu, koji je samo kratko kimnuo.

Zbrisala je u tren oka, a ja sam se razvedrila zbog te sitne pobjede.

Zaobišla sam stolac i stala pred njega. “Ne bi trebala biti ovdje”, rekao je, ali ja sam se samo nagnula prema njemu i pritisnula mu kažiprst na usnice.

“Ne”, rekla sam.

83

“Što ne?”

Samo sam odmahnula glavom, zahvalila se u sebi što suknja koju sam obukla ima dovoljno tkanine da prikrije svakakve grijehe pa se smjestila u njegovo krilo. Zapravo, bilo bi točnije reći da sam se smjestila iznad njegova krila, jer su me u potpunom spuštanju zaustavila vlastita koljena, koja su se zabila u mekanu kožu naslonjača. Jedva smo se i dodirivali, moja koljena bila su pritisnuta uz vanjsku stranu njegovih bedara.

Ali to mi nije bilo važno. Već sam bila vlažna, moje medunožje uzavrelo, gaćice slijepljene za njega. Ono malo hladnijeg zraka što se uspijevalo probiti kroz nabore suknje nije moglo ugasiti vatru što se rasplamsala u meni.

Nagnula sam se prema njemu, oslanjajući se na naslon preko njegova ramena. Gledala sam ga ravno u oči i uzvraćao mi je jednakom mjerom. “Što ne?” ponovio je. Glas mu je bio tih, oči prikovane za moje.

“Ne pretvaraj se da me ne želiš.” Nije ni trepnuo niti se pomaknuo. “Možda ne želim.” Nagnula sam se još malo bliže. Polako. Zavodljivo. “Sereš.”

Izraz lica nije mu se uopće promijenio, ali osjetila sam da se u sebi smije.

Ja sam se također nasmiješila, istodobno se spuštajući sve niže, dok nismo bili toliko blizu da su nas dijelili samo saten mojih gaćica i pamuka njegovih hlača. Držeći se za naslon stolca, pomicala sam se naprijed-natrag, stvarajući trenje koje me pomalo izluđivalo. “Mislio si da ću pobjeći?” upitala sam tihim glasom. “Mislio si da ću zbrisati šokirana pogledom na tebe i onu malu?”

Prignula sam se i prešla vrhom jezika preko njegova uha. “Ništa od toga. Nisam je ni vidjela. Znaš li zašto?”

“Zašto?” upitao je, ali ta je riječ zazvučala više kao rezanje nego kao govor.

“Jer, što se mene tiče, nije ni bila tu. Vidjela sam sebe na tvojemu krilu”, rekla sam, kružeći bokovima. “Ja sam te dodirivala. Ja sam te napaljivala.”

Kliznula sam rukom između naših tijela i spustila je na njegov ukrućen ud.

Dok sam gledala kako mu u očima bukti strast, preplavilo me gotovo arogantno zadovoljstvo.

Shvatila sam da sam, bez obzira na sve, u ovoj rundi ja pobijedila.

84

13.

“NIŠTA OD TOGA, ANGIE”, rekao je, raspršujući moj osjećaj trijumfa kao da otpuhuje sjeme maslačka, “Varaš se”, rekla sam.

“Ja se rijetko varam.”

“Bahat si, vidim. To volim kod muškaraca.” Prignula sam se, približivši usnice njegovu uhu.

“Samo te želim poševiti”, rekla sam, a usnice su mi se razvukle u osmijeh kad sam osjetila kako mu se kurac ukrućuje na te prljave, ali iskrene riječi. “Ne tražim od tebe prsten. Ne tražim vječnost. Ne tražim ni vezu. Ma molim te, pa ne tražim čak ni izlazak. Tražim samo ovo”, rekla sam, dodirujući ga. “Samo želim dovršiti ono što smo počeli.”

“To nije dobra zamisao”, rekao je, a u glasu sam mu čula da se suzdržava.

“A ja baš mislim da mi je to jedna od najboljih zamisli u životu”, promrmljala sam. “Što si ono govorio dok si bježao iz stana? Nešto o obećanju koje si dao mojemu stricu? Tako te jako brine zadana riječ. E pa, znaš što, Evane? I meni si nešto obećao. Možda ne riječima, ali...”, rekla sam i zastala, dopuštajući tijelu da dovrši tu rečenicu, klizeći preko njegova krila, osjećajući se divlje, nepromišljeno. Evan je u pravu - ne bismo trebali ovo činiti. Ali kako da prestanem kad ga već toliko dugo želim? Kad ga toliko očajnički trebam?

Prešla sam usnicama preko njegovih. Osjećala sam se moćno, bila sam uvjerena da je pobjeda blizu i nisam namjeravala popustiti ni sekundu.

Malo sam se odmaknula, ne odvajajući pogled od njegova. “Želim ono što si mi obećao.”

“Dovraga, Angie...”

“Kažeš da si nesigurna oklada?” navaljivala sam, odlučna u namjeri da ga prekinem svaki put kad mi se pokuša suprotstaviti. “Briga me. Ne kladi se svatko da bi pobijedio. Neki se klade jer je to zabavno.”

“Ja volim pobjeđivati.” Grubost u njegovu glasu odaslala je žmarce niz moja leda.

“Onda mene smatraj svojom nagradom. Ne”, rekla sam, pritišćući prste preko njegovih usnica prije nego što se stigne ponovno pobuniti. “Želim podivljati s tobom, Evane. Poletjeti s tobom.

Jednom. Možemo li oboje riskirati bar jednom?”

“To je neodgovorno”, rekao je, podižući ruku na moj zatiljak.

“Možda.”

“I požalit ćeš”, promrmljao je, milujući drugom rukom moje golo bedro.

Disala sam sve brže. “Neću.”

“Neću biti nježan. Ako se prepustim, ne namjeravam se suzdržavati.”

“To ni ne tražim.” Grlo mi se stegnulo, ali osjećala sam se pobjednički. Grudi su mi bile bolno napete, a medunožje mi je pulsiralo, zahtijevajući sve ono što je obećavao. “Kako još ne razumiješ? Želim sve. Želim poletjeti.”

“Poletjeti?” rekao je, klizeći rukom naviše, a sa svakim je milimetrom odašiljao iskrice cijelim mojim tijelom. U glasu mu se sad više nije čulo oklijevanje, samo snaga i strast, toliko žestoka da sam shvatila kako je sva kontrola za koju sam vjerovala da je u mojim rukama odjednom prešla u njegove.

“Koliko visoko želiš poletjeti?” Prešao je prstom uz rub mojih gaćica. “Ovoliko?” rekao je pa zavukao prst pod rub i prešao preko moje kože.

85

Nisam mogla suspregnuti uzdah koji mi se oteo s usnica dok sam se gubila u užitku njegova dodira.

“O, draga”, promrmljao je milujući me i izazivajući prstima. “Ali još mi nisi odgovorila. Želiš poletjeti...”, gurnuo je prst duboko u mene i suspregnula sam vrisak, stežući ga u sebi, bez riječi ga preklinjući za još, “ali nisi mi rekla koliko visoko.”

Nisam bila sposobna ni za kakav odgovor. U tom sam trenutku mogla samo osjećati, samo postojati. Sva snaga koju sam osjećala još prije nekoliko trenutaka bila se rasplinula. Bila sam slabašna poput mačića i posve prepuštena Evanu.

Pomaknula sam se, podižući se malo da mu oslobodim pristup i, priznajem, da mu pokažem kako želim još.

Zadovoljno se osmjehnuo pa dodao još jedan prst. Bio je duboko u meni, nježno palcem dražeći moj klitoris dok su me njegovi prsti ispunjavali. Bila sam posve vlažna, kružeći bokovima u ritmu njegova dodira. Bila sam utjelovljenje želje i žudnje. Posve me uništio.

“Podići ću te do nebesa, Angie. I kad eksplodiraš, samo će te moj dodir držati vezanu za tlo.”

Zacviljela sam i pomaknula se. Negdje u pozadini mojih misli razum je vrištao da moram pobjeći prije nego što svršim, ali u isto vrijeme nisam željela da prestane.

Nagnuo se prema meni i poklopio mi usnice poljupcem, držeći ruku na mom zatiljku, ljubeći me sve dublje, jezikom oponašajući pokrete prstiju u meni. Bila sam izgubljena, lebdeći i iskreći od tih osjeta. Kad se odmaknuo, zastenjala sam, nezadovoljna.

Na trenutak sam se vratila u stvarnost i osvrnula oko sebe, shvaćajući da smo u javnosti. Naš je kutak bio mračan, a oko nas nije bilo nikoga, ali na sve je strane bilo konobarica i plesačica, a negdje je - iako ne na vidiku - bio i Cole.

“Evane”, počela sam, ali zaustavilo me tiho ne.

“Ti si ovo počela”, rekao je s osmijehom koji je istodobno bio nestašan, ali i zapovjedan. “Sad se smiri i nitko neće znati.” Dok je to govorio, milovao me, klizeći prstima iz moje pičke do napetog, osjetljivog klitorisa. Čvrsto sam zaklopila oči, toliko napaljena da me gotovo boljelo. Osjećala sam se kao da gorim, svaki je djelić mene bio užaren. Ali tada se sve to skupilo u jednu masu osjećaja, elektriciteta, užitka, poput moćne oluje.

Evan je potpuno kontrolirao moje tijelo i osjetila. Bez njegova dodira nije bilo užitka ni strasti bez njegova milovanja. Sve je vodilo k jednome, svaki je osjećaj u meni brzo jurio prema jednome.

Prema eksploziji.

Gotovo sam vrisnula kad se orgazam proširio mnome, ali uspjela sam se suzdržati. Držao me čvrsto dok sam se rasipala poput kiše zvijezda i naposljetku naslonila na njega, drhteći od siline užitka koji je izazvao u meni.

Disala sam isprekidano i iako sam mu željela vidjeti lice, nisam se htjela pomaknuti. Moja je glava bila naslonjena na njegove grudi, njegova je ruka počivala na mojim leđima. Potpuno me iscrpio.

Na kratak, divan trenutak, ja sam bila u vodstvu. Ali tada je spretno okrenuo igru u svoju korist i nikada dosad nisam bila ovoliko sretna što sam kao potpuno i temeljito pobijeđena.

“Rekao sam ti”, prošaptao je tiho u moje uho, priginjući se posve blizu. “Ja volim kontrolu. Želiš li letjeti sa mnom noćas, Angie? Samo pod tim uvjetom.”

Podignula sam glavu da ga mogu pogledati u oči i u njegovu pogledu vidjela vlastitu strast.

“Večeras?” upitala sam izazivački. “Želiš još?”

To ga je zateklo nespremnog pa se nasmijao, glasno i iskreno. “Mala, jedva smo počeli.”

“Ja... oho.”

“Idemo odavde.”

Poslušno sam kimnula. Znala sam samo da želim još. Željela sam njega, željela sam vidjeti kamo će me odvesti.

86

Pažljivo je vratio moje gaćice i suknju na mjesto - a ti su pokreti mnome odaslali električne impulse užitka. Osjetila sam zadovoljstvo kad je popravio i vlastitu odjeću. Pomislila sam da sigurno nije previše ugodno hodati uokolo ukrućena uda i osjetila popriličan ponos što sam ga baš ja dovela u takvu nelagodu.

Uhvatio me za ruku i poveo prema stražnjim vratima, zastajkujući usput nešto kazati konobaricama, plesačicama, barmenu. Kao da je sve normalno. Kao da je ovdje radi posla. A ja sam mislila da bih mogla iskočiti iz kože ako stane na samo još jednu sekundu.

Napokon smo prošli i prostorijama za zaposlenike pa kroz garderobu, dvoranu za sastanke, nekoliko ureda i kuhinju te stigli do stražnjih vrata zgrade. Gurnuo ih je i otvorio, i na trenutak me zaslijepilo sunce koje je navrlo kroz njih. Spazila sam Colea kako izlazi iz jednog od ureda. Bila sam sigurna da je i on vidio nas. A bila sam sigurna i da mu se licem odmah proširila nezadovoljna g rimasa.

Nisam imala previše vremena za razmišljanje o tome odobrava li Cole ovo. Blještavo poslijepodnevno sunce otjeralo je iz mojih misli sve osim užitka tog trenutka i kad smo stigli do Evanova automobila, veselo sam se nasmijala.

“Imaš kabriolet.”

Izgledao je uvrijeđeno. “Ne bilo kakav kabriolet. Thunderbird iz 1962. Ovo je klasik.”

“Fantastičan je”, rekla sam, a to sam i mislila. Bio je žive plave boje, otmjenih crta. Ali najvažnije od svega, krov je bio spušten. Pridržao je vrata dok sam ulazila i izmamio mi osmijeh na lice uglađenim ponašanjem, koje je bilo sušta suprotnost divljaštvu s kojim mi je prije svega nekoliko minuta na javnome mjestu gurnuo prste u gaćice.

Pomislila sam da je Evan Black sazdan od suprotnosti još i više nego što sam mislila. Na kraju krajeva, takva sam i ja.

Smjestila sam se u auto i zavalila u toplo sjedalo presvučeno kožom. I prije nego što je pokrenuo motor, zamislila sam njegovu ruku, brzinu i vjetar što mi mrsi kosu.

“U pretincu za rukavice imaš šal ako ti treba”, rekao je kao da mi čita misli. Pokrenuo je motor i spremao se skrenuti s parkirališta.

“Ni u ludilu”, odbrusila sam. Ipak sam otvorila pretinac za rukavice i provirila. Unutra je bilo nekoliko šalova, svi različiti. “Za tvoj harem?” upitala sam izazivački, ali osjećajući žalac ljubomore.

Mislim stvarno, Evan je prezgodan, poželjan i sam. Samo zato što nikada nije nikoga doveo na jedno od Jahnovih druženja ne znači da ga na svakom uglu čeka nova ženska. Ona crvenokosa baš se lijepo raskomotila na njegovu krilu.

Ta mi pomisao nije najbolje sjela.

“Puno toga ja imam”, rekao je Evan, ubrzavajući. “Ali harem nije jedna od njih.”

Nisam odgovorila na to, ali dok sam se namještala u sjedalu da mogu uživati u vožnji, nasmiješila sam se.

Promet je bio gadan pa nam je do Lake Shorea i stana strica Jahna - odnosno, mojega stana trebalo punih četrdeset pet minuta.

Evan je upravljao automobilom nježno, ali odlučno, kao što je upravljao mnome, a Thunderbird je uživao u tome koliko i ja. Jednu je ruku Evan opušteno držao na upravljaču, a drugu prebacio preko mojega bedra i zadržao je tako veći dio vožnje. Samo ju je ostavio tamo, naizgled nesvjesno milujući palcem moju kožu, ali dobro sam znala da je taj pokret posve proračunat.

Iskreno, uopće nisam primjećivala vjetar u kosi ni sunce na ramenima. Sa svakim kilometrom, svakim metrom, svakim centimetrom bliže stanu sve sam više željela izaći iz auta i uvući se Evanu u zagrljaj. Iščekivanje me ubijalo i usprkos tome što me tijekom vožnje jedva dodirivao, moje je tijelo bilo spremno - ritam motora, vibriranje asfalta i Evanova blizina držali su me na slasnom rubu.

Kad smo bili ulicu udaljeni od stana, a moja se zgrada uzdizala u daljini poput kakvoga bajkovitog monolita, Evan me pogledao. “A da samo zbrišemo? Nastavimo do Ulice Sheridan? Pa Wisconsinom sve dok ne prijeđemo granicu s Kanadom?”

87

Nema šanse, željela sam viknuti, izderati se na njega što se uopće tako šali. Ali već sam mu prepustila toliko bodova u našoj igri da sam se sad samo ležerno zavalila, opušteno zaklopila oči i slegnula ramenima kao da me to i ne zanima previše. “Kako god želiš”, rekla sam. Otvorila sam oči tek na sekundu-dvije, vidjeti njegovu reakciju. “Kontrola je u tvojim rukama, zar ne?”

Nato se kratko nasmijao pa ubrzao i nastavio tako sve dok nismo projurili pokraj moje zgrade.

Suspregnula sam psovku, ne vjerujući da je prozreo moj blef. Ali tada me pogledao iskosa, ravno u oči, pa nagazio kočnicu.

“Evane!”

“Zaboravi Kanadu”, rekao je, naglo skrećući ulijevo i jureći natrag prema mojoj zgradi. Dok smo prilazili ulazu na parkiralište, pogledao me vatreno. “Želim te golu.”

“Oho!” Dok mi je zaposlenika parkinga otvarao vrata, Evan je otvorio prtljažnik i izvukao kožnu poslovnu torbu. Dobacio je ključeve zaposleniku pa me uhvatio za lakat i poveo prema ulazu.

Poznajem ovu zgradu kao vlastiti džep, pobogu, živim u njoj, ali sad mi se svaki njezin djelić činio novim i uzbudljivim. Vratar je djelovao otmjenije, recepcionar više prijateljski. Ulašteni mramorni zidovi blistali su, a čelična vrata dizala svjetlucala su pozivajući nas. Promatrala sam cio svijet drugačije sad kad sam iščekivala nešto fantastično.

Evana.

Nikoga nije bilo ni pred dizalom ni u njemu. Čim smo ušli, Evan mi se približio, dlanovima se naslanjajući na drveni zid dizala, zatvarajući me kao u kavez svojim tijelom sa svih strana. “Sjećaš li se onoga iza kluba?”

Samo me suzdržana senzualnost njegova glasa sprječavala da ne prasnem u smijeh. Sjećam li se?

Kako bih to mogla zaboraviti?

Ali nisam rekla ništa od toga. Samo sam šutke kimnula.

“Sjećaš li se kad sam ti rekao što bih ti želio raditi?”

Odjednom me spopala sramežljivost i nisam ga pogledala u oči. Ali kimnula sam. Sjećala sam se svake njegove riječi.

“Da čujem.” Želudac mi se stegnuo od nervoze, ali ostatak mojega tijela vibrirao je već i od same pomisli na ono što slijedi. “Molim?”

Prignuo se k meni i osjetila sam dodir njegovih usnica na uhu kad je progovorio, a taj je dodir slio sve one vibracije ravno medu moje noge. “Da čujem što sam rekao. Reci mi što ti želim napraviti.”

“Ja...” Željela sam negodovati, ali i jedan pogled na njegovo lice bio je dovoljan da odustanem od te zamisli. Kad sam progovorila, glas mi je bio toliko tih da nisam znala čuje li me uopće. “Rekao si da me želiš skinuti. Da želiš moje grudi u svojim rukama i moje bradavice medu svojim prstima.”

Kao da odgovaraju na te riječi, moje su se bradavice ukrutile, a grudi iznenada otežale.

Podigao je ruku i izvukao kopču kojom sam bila skupila kosu. Prosula mi se po ramenima, a on je provukao prste kroz nju pa se prignuo još bliže i spustio usnice na moj vrat. Zadrhtala sam, misleći da ću se raspasti iste sekunde.

“Zadivljen sam”, promrmljao je. “I što još?”

“Rekao si... rekao si da me želiš udariti po stražnjici. Zavezati me.” Disala sam isprekidano, ali pribrala sam se i ohrabrila dovoljno da se malo odmaknem i pogledam ga u oči, iz kojih je izviralo jednako vreline kao i iz mojih. “Rekao si da me želiš dovesti do vrhunca.”

Od tih riječi pogled mu je postao još strastveniji, kao da bi svaka moja reakcija mogla izazvati eksploziju. Na trenutak smo samo promatrali jedno drugo, zrak između nas podrhtavao je, a cijelo moje postojanje svelo se na to hoće li me dodirnuti ili neće.

88

Kad je konačno progovorio, glas mu je bio grub poput rezanja. “Rekao sam sve to. A želim puno više od toga.” Prešao je prstom preko moje vilice. “Rekla si da i ti to želiš.” Zastao je, puštajući naboj medu nama da raste. “Želiš li to još uvijek?”

Kimnula sam, a dizalo se malo zanijelo i stalo. “Da čujem.”

Otvorila sam usta, ali bila su posve suha. Progutala sam i pokušala ponovno. “Da”, rekla sam upravo kad su se vrata otvorila. “O, Bože, da.”

Uhvatio me za ruku i poveo iz dizala, ali zastao je prije nego što je otvorio vrata stana. Neko me vrijeme samo promatrao. Toliko dugo, zapravo, da mi je postalo nelagodno. “Što je?”

“Sve ovo vrijeme...”, rekao je, ali nije nastavio. Odmahnula sam glavom, u znak nerazumijevanja.

“Sve ovo vrijeme, sve ove godine.” Namrštio se, promatrajući moje lice kao da je ono zagonetka koja čeka da je riješi. “Uvijek sam mislio da ima nešto u tebi... Nisam mogao shvatiti što.”

“Vidiš me”, rekla sam kratko. “Jednostavno vidiš mene. Mislim da uvijek i jesi.”

Njegov je osmijeh bio polagan, nježan i slatko seksi. “Zašto bih gledao išta drugo?”

Osjetila sam kako mi se obrazi žare od tog komplimenta. Potom sam krenula za njim unutra, odjednom se osjećajući pomalo nelagodno. Poput tinejdžera na prvom izlasku.

Evana, s druge strane, nije mučilo ništa takvo. Prošao je hodnikom do ploče interkoma kao da je stan njegov, a potom pritisnuo tipku i pozvao Petersona. “Gospođica Raine i ja ne želimo da nas itko ometa neko vrijeme, Petersone. Uzmite slobodno ostatak večeri i sutra.”

“U redu, gospodine.”

Začuđeno sam promatrala Evana, ne znajući bih li se trebala naljutiti što tako zapovijeda mojemu batleru ili bih trebala biti uzbuđena što je rezervirao dvadeset četiri sata za mene.

Odlučila sam se za sram, kad sam shvatila da je time zapravo Petersonu nacrtao što ćemo raditi.

“Nisi mogao malo suptilnije?” progundala sam.

Samo se nasmijao. “Vjeruj mi, mogu ja biti jako diskretan kad prilika to zahtijeva. Ali sad si moja. I baš me briga tko to zna.”

“Aha.” Progutala sam pljuvačku i ponovno me obuzela nervoza prvog spoja. “Nego, želiš li čašu vina?”

“Ne”, rekao je kratko i jasno. “Već sam ti rekao što želim. Tebe, golu.”

Moje bradavice ukrutile su se pod crvenom čipkom grudnjaka. “Ja... oh.”

Pokazao je glavom prema spavaćoj sobi. “Na krevet. Na leda. Dolazim za minutu. Ili možda želiš da odem?” dometnuo je jer se nisam ni pomaknula.

Lagano sam odmahnula glavom, a onda se bez riječi okrenula i zakoračila prema spavaćoj sobi.

Hodala sam polako, pitajući se jednim dijelom mozga zašto toliko oklijevam. Ovo je točno ono što sam željela - čak i više. Htjela sam nekoga tko bi preuzeo kontrolu, tko ne bi molio, nego naređivao, tko ne bi oklijevao, nego odlučivao.

Ne, ispravila sam se. Ne nekoga. Evana.

Za mene oduvijek postoji samo Evan.

Još uvijek nisam mogla do kraja vjerovati da je ovdje - a kako sasvim sigurno nisam željela da ode, učinila sam što mi je rečeno. Skupila sam hrabrost i raskopčala suknju. Razmišljala sam bih li je trebala uredno složiti, ali svidjela mi se bezbrižnost s kojom sam je svukla na pod pa na nju bacila i svoje vrlo vlažne gaćice.

Odbacila sam cipele u stranu i krenula prema krevetu, još uvijek u bluzici i grudnjaku.

Klimatizacijski sustav bio je uključen i povjetarac iz ventilatora nada mnom zagolicao je moju kožu.

Odjednom sam shvatila koliko je vrela.

89

Polako sam raskopčala dugmad bluzice, prelazeći nježno prstima preko grudi. Napipala sam kopču grudnjaka i raskopčala je. Zaklopila sam oči, uživajući u trenutku. Uvijek sam bila divlja, željela avanturu, ali nikad nisam napravila nešto ovakvo. Željela sam ovo - o, Bože, kako sam samo željela - ali nisam mogla zanemariti peckanje živaca ili sitne kapljice znoja na zatiljku i pod rukom.

Duboko sam udahnula kako bih se ohrabrila, a potom izmigoljila iz bluzice i nehajno je odbacila na rub kreveta. Potom sam, prije nego što stignem previše razmišljati, svukla i grudnjak pa ga položila na uzglavlje kao da je i on ležerno odbačen dok sam se užurbano svlačila.

I to je bilo to. Bila sam gola.

Bila sam gola, sama i nekako nervozna.

Kleknula sam na rub kreveta, jer mi se to učinilo čednim. Potom sam se sjetila da je rekao kako me želi na leđima. Razmišljala sam trebam li ipak ostati klečati, ali još sam u mislima čula onaj njegov nehajni komentar o tome da bi baš mogao i otići.

No dobro. Idemo onda na leda.

Legla sam i ispružila se, stišćući noge toliko čvrsto jednu uz drugu kao da su zalijepljene.

Pokušala sam opustiti ruke uz tijelo, ali u tome sam uspjela otprilike šesnaest sekunda prije nego što sam ih prekrižila preko grudi. Željela sam biti zavodnica, doista jesam. Željela sam se opružiti i uživati u dodiru svile na goloj koži. Željela sam raširiti noge. Osloniti se na dlanove kad Evan ude pa ga mamiti prstom i tajanstvenim osmijehom.

Nažalost, te maštarije nikako nisam uspijevala pretvoriti u stvarnost. Jer moja stvarnost bila je paralizirana mojom nervozom.

“Prelijepa si”, rekao je stojeći na vratima.

Podigla sam glavu tek toliko da ga mogu vidjeti i ugledala ga kako stoji ležerno oslonjen na dovratak, s čašom crnog vina u ruci. Nije se smiješio. Promatrao me s toliko žudnje da je uzbuđenje odmah nadjačalo moju nervozu.

Oblizala sam usnice i nekako se uspjela osmjehnuti. “Mislila sam da ne želiš vina.”

Nije odgovorio. Samo je zakoračio u sobu i istog je trenutka soba postala njegova koliko je bila moja. Bilo je dovoljno da ude u nju i odmah se našla pod njegovom kontrolom. Pripada mu.

Odjednom mi je sinulo da bi Evan mogao dobiti što god želi, kad god želi. Ali ovdje je, sa mnom.

Podigao je kut usana u lagan osmijeh i na trenutak sam se zapitala može li mi čitati misli.

Vjerojatnije je ipak bilo da je bio zadovoljan koliko sam doslovno ispunila njegove naredbe. “Želio sam vino”, rekao je. “Ali tebe sam želio više.” Otpio je gutljaj i pustio pogled da polako prelazi mojim tijelom. Da me mogao milovati pogledom, ne bi bilo dijela mojega tijela koji nije pomilovao tijekom tog dugačkog, pomnog pregleda. Gorjela sam od žudnje. I da, bila sam spremna.

“Zabaci glavu”, rekao je nježno, “i zaklopi oči.” Iako mi je pomisao da ga neću moći gledati bila mrska, poslušala sam.

“Imaš savršene grudi”, rekao je tiho. “Ne skrivaj ih. Spusti ruke uz tijelo.”

Ruke su mi sve vrijeme bile prekrižene na grudima i sad sam ih polako spustila, podsjećajući se da sam sve ovo željela. Istodobno nisam mogla prestati razmišljati o tome kako bi bilo bolje da nije poslijepodne, da sunce ne nadire kroza stakleni zid. Osjećala sam se ogoljeno - a točno je to Evan i želio.

“Raširi noge, draga.”

“Evane...” Nisam rekla ništa osim toga, ali negodovanje u mojemu glasu bilo je čujno. “Raširi noge.”

Još sam čvršće stisnula već zaklopljene oči i poslušala ga. Isprva je rashlađeni zrak ugodno prešao preko mojega vrelog spolovila, ali taj je osjećaj brzo nestao. Moja su bedra bila zažarena i odjednom sam postala bolno svjesna koliko sam izložena. Koliko sam potpuno, predivno, fantastično vlažna. Mišići su mi se stegnuli u iščekivanju, a moj je klitoris bio krut i željan.

“O, draga”, rekao je. “Izgledaš slasno.”

90

“Samo navali”, prošaptala sam, šokirana ne samo time da sam uopće uspjela nešto izgovoriti nego i što sam rekla nešto tako izazovno i primamljivo.

Nasmijao se. “Strpljenje.”

Zacviljela sam, posve sigurna da ću ako ne poduzmem nešto i riješim se napetosti koja je rasla u meni, vrlo brzo eksplodirati. “Želiš li dodir?” upitao je. Njegov je glas sada dopirao iz veće blizine i shvatila sam da je ušao dublje u sobu. “Da.” “Želiš li osjetiti vršak prsta na sebi? Osjetiti kako se poigrava tvojim klitorisom dok se bližiš orgazmu? Osjetiti kako ti draži bradavice dok se ukrućuju?”

Mišići mojega medunožja na ovo su odgovorili pulsiranjem i čula sam kako se smije kad je nastavio. “Tako sam i mislio, mala. No, kreni onda. Dodirni se.” “Što?” Nije moguće da je rekao to što sam čula.

“Kreni preko bedra, a potom klizni do raja.” U glasu mu se čulo da se zabavlja, ali taj ton nije zasjenio onaj ozbiljni, koji je naređivao.

Oklijevala sam tek trenutak, a potom ga polako poslušala. Moj je dodir bio lagan poput perca i jednako toliko uzbudljiv. Prešla sam preko bedra, prvo s vanjske, a potom s unutarnje strane. Moj prst kao da je slijedila rijeka iskrica, poput malog jata krijesnica. Držala sam oči zaklopljene - ne zato što mi je Evan to naredio ni iz nelagode, nego zato što sam tako vidjela ono što sam željela. A vidjela sam Evana kako me dodiruje.

“O, Angie”, rekao je, dok sam prelazila vrškom prsta preko nježne kože između bedra i spolovila. Glas mu je bio promukao, u njemu je bilo čak i boli i nisam mogla suspregnuti osmijeh kad sam zamislila erekciju koja mu sigurno napinje hlače.

“Miluj se”, rekao je. “Izazivaj malo svoju pičku. Osjećaš li kako je vlažna?”

“Da”, odgovorila sam uzdahnuvši. “Zamisli da su to moji prsti...”

“Već zamišljam.”

Zastenjao je pa tek onda nastavio s uputama. “Zamisli da se ja poigravam tobom. Uvlačim prst duboko u tebe. Dražim ti klitoris. Milujem te, nalazim savršen ritam.”

Moja se ruka micala u skladu s njegovim riječima i jače sam raširila noge, dok je pritisak u meni rastao. Zamišljala sam da me on dodiruje, ali istodobno sam osjećala i uzbuđenje znajući da me ne dodiruje. Da samo gleda. I da ga pogled na mene napaljuje.

“Molim te”, rekla sam, sad već posve blizu. “Molim te, želim da me dodirneš.”

“I ja to želim”, rekao je. “Ali trenutačno jako uživam u ovom pogledu. A po tome kako tvoja ružičasta pičkica blista, rekao bih da uživaš i ti.”

Zagrizla sam donju usnicu i u znak protesta i u znak slaganja.

“Reci mi, Angie, uživaš li?” Njegov je seksi glas bio poput oralnog zavođenja.

Kimnula sam. U tom trenutku nisam bila sposobna za govor.

“Sviđa ti se što te gledam?”

“Da”, nisam sigurna jesam li doista odgovorila riječju.

“Napaljuje li te to što ja vidim koliko si uzbuđena?”

“Da”, rekla sam, dok su moji prsti i dalje plesali.

“Svrši za mene, draga.” Ta je naredba bila tiha i puna vreline, i dok su se njegove riječi prelijevale preko mene, orgazam koji se bližio konačno je došao posve blizu, ispunjavajući me i rastući sve dok me nije potpuno ispunio i morao se osloboditi. “Želim te gledati kako eksplodiraš i znati da sam ja tome razlog čak i ako te nisam dodirnuo.”

Kao po naredbi, moje se tijelo zgrčilo i eksplodiralo. Orgazam me prožeo istodobno kad i njegove riječi, toliko me razarajući da nisam bila sigurna hoću li ikada više biti cijela.

91

Kad sam se konačno smirila, još uvijek teško dišući, Evan je sjeo pokraj mene, milujući me, dodirujući više iz obožavanja nego kao da istražuje. “Fantastična si”, rekao je, a potom spustio usne na moje i poljubio me toliko duboko i požudno da sam gotovo još jednom svršila.

Neuspješno sam pokušavala smiriti bubnjanje srca da mu mogu odgovoriti kad me prestane ljubiti i ponovno sjedne. Ali moje srce nije se smirivalo. Nikad nisam iskusila nešto ovakvo i sve što sam željela bilo je još. Sve što sam željela bilo je sve.

“Molim te”, uspjela sam procijediti. “Što me moliš?”

“Ja... želim ostalo. Želim sve što si obećao.” “Želiš?”

Počela sam se uspravljati, ali odmahnuo je glavom, nježno me rukom zadržavajući na leđima.

“Nešto me zanima”, rekao je. “Nosiš li najlonske čarape? Ili možda tajice zimi?”

To me pitanje zbunilo. “Ovaj, da.”

“Gdje su?”

“U ladici. Srednjoj, u ormariću tamo lijevo.” Tek kad je ustao s kreveta i otišao do ormarića shvatila sam što planira.

“Evane, nisam sigurna da je to dobra...”

“Ja jesam”, rekao je i samo sam kimnula. Barem zasad njegovo mi je mišljenje dovoljno jamstvo.

Uzeo je dva para tajica i prišao dnu kreveta. Nježno je podigao moju lijevu nogu. Zaklopila sam oči, prepuštajući se senzualnosti trenutka. Pomaknuo je moju nogu prema rubu kreveta, daleko od druge, otvarajući me. Osjetila sam rastezljivu tkaninu kad je omotao tajice oko mojega gležnja. Čvrsto ih je stegnuo, a potom provjerio kako je obavio posao zavlačeći prst između tkanine i moje kože.

“Je li ti udobno?”

Otvorila sam oči kako bih ga pogledala i susrela se s njegovim pogledom, toliko intenzivnim da me posve paralizirao. Uspjela sam samo kratko kimnuti.

Osmjehnuo se samo očima, a potom povukao tajice i s njima moju nogu sve do ruba kreveta.

Zatim je kleknuo i izmaknuo mi iz vidokruga. Da nisam osjetila zatezanje oko noge, ne bih imala pojma što radi. Ovako sam shvatila da je rastegnuo tajice i kao užetom me njima vezao za nogu kreveta.

Cio je postupak ponovio s mojom drugom nogom pa sam se našla vezana i posve raširena.

Posve otvorena pred njim. Potpuno na milost i nemilost njemu.

Zagrizla sam donju usnicu, sretna što su mi barem ruke slobodne. Vjerujem Evanu, to da, ali pomisao da budem posve svezana, posve ranjiva... bila je u jednakoj mjeri uzbudljiva i zastrašujuća.

Tada se vratio do ormarića i izvukao par najlonskih čarapa.

Nisam ga morala pitati što će mu. Znala sam. “Za ruke”, rekla sam.

“Digni ih iznad glave”, naredio je.

Poslušala sam ga, zastavši tek dovoljno dugo da drhtavo udahnem. Svezao mi je zglavke jedan za drugi, a potom ih nekako sputao tako da ni uz najbolju volju ne bih mogla spustiti ruke i prekriti njima tijelo. “Želim te dodirnuti”, rekla sam, blago negodujući.

“I ja silno želim da me dodirneš. Ali doći ćemo do toga. Sada miruj”, rekao je kad sam otvorila usta pobuniti se pa me ušutkao poljupcem.

Taj me poljubac, zaključila sam kasnije, lansirao u svemir. Jer upravo je taj poljubac pokrenuo lančanu reakciju. Bio je dugačak i dubok pa me rastopio, pretvorio u nešto mekano i podatno, pretvorio moje tijelo u tek nešto više od nakupine osjeta. Potom je Evan iskoristio situaciju i polako bolno polako - krenuo u istraživanje, spuštajući se poljupcima niz moj vrat i ključnu kost.

92

Kad je došao do grudi, zaklopio je usnice i usisao jednu, dražeći nježno bradavicu zubima, izluđujući me jezikom, istodobno polako kružeći prstima druge ruke po drugoj.

Svaki dodir kao da je bio pojačan, svaki dodir jezika intimniji, svako milovanje senzualnije. Kad me svezao, kao da je okrenuo neki prekidač u meni i sad kad nisam mogla pomicati tijelo kako bih mu dala do znanja da želim još nečega, da nešto ne želim, jedino što mi je preostalo bilo je iskusiti sve što je odlučio raditi.

Zastenjala sam i od užitka i od nestrpljivosti kad je odmaknuo usne s mojih grudi i krenuo niže, ljubeći me niz trbuh.

“O, Bože, Evane”, prošaptala sam, pokušavajući se pomaknuti ususret tom dodiru koliko su mi spone dopuštale.

Odgovorio je nerazumljivim mumljanjem tik uz moju kožu pa su mu se usnice našle na rubu moje pubične kosti i odmah potom krenule niže, bez zaustavljanja, bez izazivanja po unutarnjem dijelu bedara. Bio je to napad svim snagama na moja osjetila dok je jezikom prelazio preko moga klitorisa, spuštajući se još niže.

Izvila sam leda prožeta užitkom kad je gurnuo jezik u mene jednako vješto i snažno kao što je to ranije učinio prstima. Držao je ruke na mojim bokovima da me pritisne uz krevet, ne skidajući usta s mene, kušajući i izazivajući, ližući, stenjući od užitka i tako samo ubrzavajući val koji je nadirao u meni.

“Znaš li kakav fantastičan okus imaš? Koliko si nadmašila sva moja očekivanja, sve fantazije?”

Ali slatke riječi nisu me zanimale u tom trenutku. “Molim te”, rekla sam, dok su mi bokovi požudno plesali. “Molim te, nemoj prestati.”

“Nikad”, rekao je pa vratio usta na moju glatku pičku.

Poigravao se, grickao, lizao i sisao. Sa svakim dodirom i potezom osjećala sam kako orgazam raste, nadire i buja poput valova tik pred oluju, sve više i više, dok nije preostalo ništa drugo pa sam poletjela u noćno nebo, a potom se poput zapjenjenog vala svalila na žal.

“O, Bože”, rekla sam, jer ništa smislenije nisam mogla izgovoriti. “O, Bože, o, Bože.”

Legao je pokraj mene i zagrlio me, ali ruku je zadržao medu mojim nogama, nježno me milujući prstom. Nisam znala pokušava li me namjerno zadržati u tom stanju napetosti, ali nije me ni zanimalo. U tom je trenu mogao raditi sa mnom što je god želio.

“Ovo je bilo nevjerojatno”, rekla sam pa se okrenula i nježno ga poljubila. “Ali ti nisi... mislim, meni je bilo savršeno, ali nisi li malo...”

“Frustriran?”

“Pa, da.”

“Jako”, rekao je. Pomaknuo je ruku pa me još jednom naveo da zadrhtim prelazeći po samom vrhu mojega bedra, ondje gdje bi bio rub gaćica.

“Aha”, rekla sam, razmislivši o tome. “Sviđa mi se kako razmišljaš.”

Nasmijao se.

“Hoćeš li me sad odvezati?”

“Mala moja”, rekao je toliko obećavajućim glasom da sam gotovo još jednom svršila. “Ni izbliza nisam gotov s tobom.”

93

14.

PROBUDILA SAM SE u mrklom mraku, slatko opuštena i posve zadovoljena. Evan me doveo do vrhunca još dvaput, prstima i jezikom, toliko se trudeći zadovoljiti me da je sve drugo nestalo.

Razum. Promišljenost. Cijeli prokleti svijet.

Ali nešto od onoga što je obećao još uvijek nije učinio. Nije me poševio. Posve se usredotočio na mene, pokazao mi za što je sve spremno moje tijelo, obrušio se na svaki milimetar moje kože, na svaki živac koji je mogao mnome odaslati slatki užitak. Posve me iscrpio i kad sam došla do kraja snaga, nježno me odvezao i zagrlio, puštajući me da padnem u san, izgubljena.

Ali sad...

Sad sam već bila budna. Željela sam uživati gledajući Evana kako svršava. Željela sam osjetiti kako se pomiče u meni - i kad sam se preokrenula na krevetu da ga dodirnem, morala sam potisnuti snažan val straha koji me preplavio kad sam shvatila da Evan nije tamo.

“Evane?” uspravila sam se u krevetu, govoreći sama sebi da to što nije ovdje ne znači i da je otišao. Mogao bi biti u kupaonici. Možda negdje telefonira. Mogao bi biti bilo gdje.

Ali ja sam željela da bude pokraj mene.

Ustala sam i otišla do kupaonice. Nije bio tamo pa sam dohvatila kućni ogrtač s vješalice na vratima, čvrsto omotala frotir oko sebe i krenula niz hodnik u potragu za Evanom.

Pronašla sam ga u salonu, u mraku. Na sebi je imao hlače, ali ne i majicu. Jedino svjetlo dopiralo je iz staklene vitrine u kojoj je stajala kopija da Vincijeve Bilježnice stvorenja. Stala sam na ulazu u salon, izgubljena u tami, i promatrala Evana kako stoji nad vitrinom, gledajući stranice Bilježnice, dok mu nježno svjetlo odozdol obasjava lice i njegovu neobičnu vitičastu tetovažu, dajući mu gotovo magičan izgled.

Stajala sam potpuno nepomično. Taj mi je trenutak djelovao nekako osobno. Na kraju krajeva, sve donedavno Evan je vjerovao da će Bilježnica stvorenja pripasti njemu i nisam se mogla ne zapitati je li možda malo i ljut na mene. Ta me pomisao dovoljno uznemirila da izađem iz sjene i krenem prema njemu. “Evane?”

Podigao je glavu, ali nisam bila sigurna je li me vidio. Izgledao je kao da je negdje daleko, potpuno izgubljen u vlastitim mislima. Tada mu se lice razvedrilo pa se nasmiješio, pružajući ruku u znak poziva, koji sam odmah prihvatila. “Bok, ljepotice. Izgledaš kao da si se pošteno odmorila.”

Podigla sam glavu da me poljubi. “Vi ste me, gospodine, pošteno izmorili. Ali na najbolji mogući način.”

Osmjehnuo se i na licu su mu se stvorile jamice, čiji je šarm bio u snažnom kontrastu s opasnošću koju je nagoviještao ožiljak iznad obrve. “Drago mi je što to čujem. Jesi li gladna?”

“Pretežno gladna tebe”, rekla sam, očekujući da se nasmije i ostala razočarana kad je smijeh koji mu se stvorio na usnicama bio slabašan i namješten.

Nakašljala sam se. “Da ti pravo kažem, umirem od gladi.” Čim sam to izgovorila, shvatila sam da sam zapravo rekla istinu. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put jela.

“Osim za roštiljem, grozan sam kuhar”, priznao je. “Kako ti stojiš s kulinarskim vještinama?”

“Još gore nego ti”, priznala sam i ja. “Meni je čak zabranjeno prići roštilju osim ako unaprijed ne obavijestim najbližu vatrogasnu postaju.”

“Onda se čini da nećemo na brzinu pripremiti nabujak.” “Što misliš o pecivu iz frižidera i siru za mazanje?”

94

“Je li ti i toster zabranjen?” upitao je.

“Ne samo da smijem”, pohvalila sam se, “nego dok se tost peče, mogu skuhati i kavu. Espresso ti je najdraži, je li tako?” dometnula sam.

“Draga”, rekao je s osmijehom koji je rastjerao sve moje brige, “upravo si mi uljepšala večer.”

Uspjela sam napraviti pravu malu gozbu od preprženog peciva, sira za mazanje, pekmeza od jagoda, svježih borovnica i tučenog vrhnja. Sjedili smo za malim stolom u kuhinji i dok smo jeli u ugodnoj tišini, osvrtala sam se po kuhinji, koja je sada bila moja. Čak i ovdje zidovi su bili ukrašeni umjetničkim djelima. Alan mi je rekao da će osoblje zaklade uskoro doći zapakirati i odnijeti sve što im je oporučno pripalo i nisam mogla suspregnuti tugu pri pomisli da će ta lijepa platna uskoro završiti u skladištu, izgubljena dok osoba koja vodi zakladu ne pronađe za njih novi dom. “Što je?” upitao je Evan i kad sam podigla glavu, vidjela sam da me promatra preko ruba šalice s kavom, namršteno kao da pokušava u glavi riješiti nekakav zapetljan problem.

Malo sam se pribrala i namazala pekmeza po pecivu. “Ništa. Samo sam razmišljala.”

“O nečemu jako ozbiljnom, čini se.”

Nasmijala sam se. “Ne znam baš koliko ozbiljnom”, rekla sam. “Ali sjetnom, to da.”

Pružio je ruku i prstima prešao preko mojih, koji su još uvijek držali nož s pekmezom. “Da čujem.”

“Samo sam razmišljala o svemu ovome”, počela sam, pogledavajući prema umjetninama na zidovima. “Jahn mi je govorio o svojim planovima za zakladu. O tome kako posluje s minimalnim budžetom, ali kako želi da nakon njegove smrti procvate.” Sve sam ovo izgovarala hladnokrvno, poslovno, ali iznutra sam bila na rubu plača. Ono što me najčvršće povezivalo sa stricem bila je ljubav prema umjetnosti, a spoznaja da će sve ove lijepe slike otići iz mojega doma samo je pojačala već snažnu bol izazvanu Jahnovom smrću. Duboko sam udahnula pa polako izdahnula, trudeći se ne briznuti u plač. “Znala sam da ovo slijedi - preseljenje slika u zakladu, mislim. Ali nisam mislila da će se dogoditi toliko brzo.”

“Znam.” Ta je riječ bila kratka i jednostavna, ali bila je nabijena značenjem. Jer Evan je doista znao. I on je volio Jahna. Bili su bliski jednako kao Jahn i ja i zapitala sam se je li i njih povezala ljubav prema umjetnosti ili nešto drugo.

Otpila sam gutljaj kave. “Zašto si se nastavio družiti s njim? Nakon što si odslušao njegovo predavanje, mislim.”

Zavalio se u stolcu. “Radije bi da nisam?”

“Ni u ludilu. Samo sam razmišljala o povezanosti. Jahn je bio moj stric, ali to je bila samo slučajnost, zar ne? Ono što nas je zbližavalo bila je umjetnost pa me zanimalo što je povezivalo vas.”

“I ja volim umjetnost”, rekao je, “ali nije mi najveća ljubav. Ne kao Coleu. Ali nije bila ni tvom stricu, znaš”, rekao je.

“Misliš da nije? Nego što onda? Biznis?”

Nije odmah odgovorio, nego je ustao i otišao si natočiti novu šalicu kave. U njegovim pokretima nije bilo ničega neprirodnog, ali nekako mi se činilo da odvaguje što reći.

Naposljetku se okrenuo i nekako tajanstveno osmjehnuo. “Pobjeđivanje.”

“To znam. Mislim, toliko je pobjesnio kad mu je Neely zgrabio Bilježnicu stvorenja ispred nosa da je čak dao naručiti kopiju.”

“Istina”, rekao je Evan, ali bilo je nečega u njegovu glasu što me navelo na pomisao da tim riječima ne potvrđuje ono što sam ja rekla, nego se sjetio nečega što su samo on i Jahn znali. Ili možda samo skriva nezadovoljstvo. S obzirom na okolnosti, vjerojatno je bilo posve netaktično od mene uopće spomenuti Bilježnicu.

“Oprosti”, rekla sam.

Kao i uvijek, odmah je znao za što se ispričavam. “Što misliš zašto je promijenio oporuku? Znao je da želim Bilježnicu. I posljednji put kad smo razgovarali o tome jasno je rekao da mi je namjerava ostaviti.”

95

“Ne znam”, rekla sam iskreno. “Meni je nije ni spominjao. Ali znao je da je volim i da mi je jedan od najdražih predmeta u njegovoj zbirci. A i mislim...” Oklijevala sam, ali onda brzo dovršila rečenicu. “Mislim kako je želio da znam da mi vjeruje i da me voli.”

Evan me netremice promatrao. “Nešto se dogodilo. Nešto se promijenilo upravo u vrijeme kad je Jahn unio izmjene u oporuku. Što to?”

Oborila sam pogled na stol. “Sjebala sam. A Jahn mi je pomogao.” Podigla sam glavu pogledati Evana i shvatila da mi je vid zamagljen. Zatreptala sam i s užasom shvatila da mi niz obraz klizi suza. “Sranje”, rekla sam i obrisala je. “Samo... bila sam loše. Mislim kako mi je Jahn ostavio Bilježnicu da mi poruči kako je sve u redu.”

“Angie...”

Pružio je ruke prema meni, ali ja sam se odgurnula od stola i ustala, odlučna u namjeri da vratim razgovor na pravi put. Daleko od sebe i svojih tajni. “A zašto tebi?”

“Kako to misliš?”

“Zašto bi je namjeravao ostaviti tebi? Ne bi li imalo više smisla ostaviti je Coleu?” Dok sam to izgovarala, bila sam okrenuta prema aparatu za kavu, ali ipak sam krajičkom oka uspjela opaziti da se na te riječi lecnuo.

“Zašto to kažeš?” Zvučao je odmjereno, glas mu je bio suzdržan i nisam imala pojma čime sam ga navela na taj oprez.

“Jer je Cole taj koji je lud za umjetnošću. Mislim, on je odradio praksu u Rimu, on drži predavanja u kulturnom centru.” Slegnula sam ramenima. “Ne znam. To bi mi imalo više smisla.”

“Valjda bi”, rekao je Evan.

“Pa zašto si je onda ti želio?”

Usredotočio se na razmazivanje sira po pecivu i na trenutak sam pomislila da neću dobiti odgovor. Ali tada je ipak progovorio. “Jer ta bilježnica nešto znači. Predstavlja nešto jako važno.”

“Misliš na štit sa zmajem? Ili na nešto drugo?” Kao mlad umjetnik, da Vinci je navodno oslikao jedan štit fantastičnom slikom zmaja. Bila je toliko nevjerojatna da njegov otac nije prodao štit naručitelju, a potom je nekako nestao. Pretpostavljala sam da Evan ipak ne govori o tome.

“Bilježnica pokazuje kako je da Vinci vidio svijet. Vidio je ono čega u stvarnosti nije bilo. Vidio je ispod površine. Vidio je svijet kakav jest i nije se prepao.”

Gledala sam ga razjapljenih usta. “Što je?” upitao je.

“Samo... ne vjerujem da si upravo to rekao. Točno to je ono zbog čega se meni sviđa Bilježnica.

Zapravo, točno to mi se sviđa kod većine da Vincijevih djela.”

Kut usana na trenutak mu se izvinuo u osmijeh, ali tada mu je licem ponovno zavladala bezizražajna nezainteresiranost.

Namrštila sam se. “Evane...” “Želio bih otkupiti Bilježnicu od tebe, Angie.”

“Molim?” Bila sam sigurna da nisam dobro čula. “Želim je. Trebam je. Da budem iskren, trebam je više nego ti.” Zvučao je smireno, poput poslovnog čovjeka usred pregovora.

Ja nisam bila ni blizu smirenosti. “Ti to mene zajebavaš? Pa sad sam ti rekla koliko mi Bilježnica znači.”

“I poslužila je svojoj svrsi. Što god ti je Jahn njome želio poručiti, poručio je. Nije važno hoće li Bilježnica ostati kod tebe.”

“Naravno da je važno”, rekla sam. A tada sam - sa šokom ravnim šamaru - shvatila.

“Sranje.” Poskočila sam od stola, a škripanje stolice koju sam odgurnula naglasilo je užas trenutka. “Kurvin sine!” povikala sam. “Gade jebeni! Jesi li se zato predomislio? Jesi li zato popustio u klubu? Zato si ovdje? Da me pokušaš zavesti i nagovorit me da ti dam Bilježnicu?”

96

Djelovao je šokirano, ali nisam mogla dokučiti je li ga zapanjila moja optužba ili činjenica da sam ga prozrela. A ja sam već i previše rekla da bih sada stala.

“E pa jebi se, Evane. Moja je.” Željela sam ga ošamariti, ali umjesto toga dohvatila sam svoju kavu i zavitlala je preko kuhinje. Šalica je tresnula o pod i razbila se, a kapljice kave razletjele su se po sivim pločicama i bež zidovima.

Glasno sam uzdahnula, a tada se okrenula da pobjegnem iz kuhinje. Željela sam se baciti na krevet i plakati. Željela sam udariti Evana Blacka u medunožje. Željela sam istrčati iz zgrade koja mi se odjednom činila malenom poput krletke i jednostavno nestati. Željela sam pobjeći od sebe, ali nisam znala ni kamo nestati ni tko bih postala.

Ionako ništa od svega toga ne bih ni mogla, jer Evan me zgrabio za ruku i silovito povukao prema sebi. Potom je ščepao i moju drugu ruku. Držao me nepomično, stišćući moje nadlaktice dok sam se ja borila s porivom da mu pljunem u lice.

“Ne”, rekao je. Potom je ponovio, samo žešće. “Kvragu, Angie, ne.”

Pokušala sam se osloboditi, ali prečvrsto me držao. Bila sam sigurna da ću ujutro imati masnice po rukama.

“Nisam zato ovdje.” Grubost u njegovu glasu presjekla me. “Ovdje sam jer želim tebe, kvragu i ti, a ne jer želim nešto od tebe.” Željela sam mu vjerovati, očajnički sam željela vjerovati u njegove riječi, ali nisam znala kako.

Odmahnula sam glavom. “Sereš, Evane. Obećao si mom stricu da se nećeš spetljati sa mnom. I bio si nepokolebljivo spreman održati to obećanje... dok nisi doznao da sam ja naslijedila Bilježnicu.”

Vidjela sam da se lecnuo na te riječi i znala da sam nabasala na nešto. “Kevin je bio u pravu”, nastavila sam. “Tebe zanimaš samo ti.”

“Ne uvlači tog gada u naš razgovor.”

“Više me ni ne zanima ovaj razgovor”, rekla sam umorno. “Samo se gubi odavde.”

“Neću.”

“Kako, molim?”

“Ne idem ja nikamo. Barem dok me ne saslušaš.”

“Rekla sam ti da se gubiš i to mislim. Imaš li ti pojma koliko tipki za alarm imam u stanu? Ako misliš da ih neću upotrijebiti...”

Još me čvršće stisnuo i sjetila sam se muškarca kojeg sam vidjela one noći iza kluba. Onoga koji je onako nemilosrdno prislonio nož na napadačevo grlo.

Istina je bila da nemam nikakve šanse doći do tipke za alarm ako me ne pusti. Ne mogu pobjeći.

Ne mogu pozvati pomoć. Ne mogu ništa - mogu se samo predati. Iako sam znala da bih trebala biti preplašena, nisam bila. Bila sam bijesna, to svakako, ali nisam se nimalo bojala ovog čovjeka. Ni mrvice.

“Samo daj”, rekao je nježno. “Izbaci me, vrišti i zovi Petersona. Radi što god želiš. Ali prvo me saslušaj.”

Uzvratila sam mu ubojitim pogledom.

“Molim te”, rekao je, ali više od te riječi uvjerio me način na koji ju je izgovorio.

“U redu”, prošaptala sam. “Govori.”

“Pustio je moje ruke i odmaknuo se korak unatrag. “Moram ti nešto pokazati. Pođi sa mnom.”

Krenula sam za njim, osjećajući se izgubljeno i poraženo. Željela sam samo da svemu ovome dođe kraj. Ušli smo u salon i otišao je ravno do torbe koju je donio, a koja je sada ležala pokraj naslonjača. Sagnuo se i otvorio je pa iz nje izvukao pismo. “Prepoznaješ li ga?”

Odmahnula sam glavom. “Zar bih trebala?”

“Alan mi ga je dao. To je pismo koje mi je Jahn ostavio.”

“Aha.” Došlo mi je da ga upitam kakve veze pismo ima s bilo čim, ali šutjela sam. Očito mi ga pokazuje s razlogom, a odlučio je jako polako doći do dogovora.

97

Pružio mi je omotnicu. “Pročitaj ga.”

Oprezno sam pružila ruku, preplavljena nesigurnošću.

Nisam odmah otvorila omotnicu. Ruke su mi se tresle, da budem iskrena. Nisam mogla pogoditi što je Jahn napisao Evanu, ali znala sam da je važno i da se nekako tiče i mene.

Rasklopila sam presavijeni papir i pročitala rečenicu nažvrljanu dobro mi poznatim Jahnovim rukopisom: Imao sam svoje razloge.

Pročitala sam je još jednom pa pogledala Evana. “Što to znači?”

Provukao je prste kroz kosu. “Znači da smijem zaboraviti na obećanje da ću se držati podalje od tebe. Ali ne znam zašto.”

Premetala sam njegove riječi po glavi. “Čekaj... kako znaš da to znači? Gdje to piše?”

“Jednostavno znam”, rekao je Evan. “Kako?” ponovila sam.

Okrenuo se od mene i krenuo do staklenog zida kroz koji se pogled pružao do sivila jezera i neba. “Jer ništa drugo ne može značiti.”

Zbunjeno sam odmahnula glavom. “Meni tu ništa nije jasno.”

Pogledao me i njegove su me divlje sive oči posve zarobile.

“Mora značiti to, jer ništa drugo nije prihvatljivo. Bio sam dobro dok te nisam dodirnuo, Angie.

Dok nismo konačno prešli tu granicu. Ali sad kad sam osjetio tvoju kožu na svojoj, kad znam kakav okus ima, sad nema šanse da održim to obećanje. Zato Jahnova poruka mora značiti to. Kao u Monopolyju, kartica za izlaz iz zatvora. Ovdje sam zbog tebe - jer želim tebe. Nisam ovdje zbog proklete Bilježnice.”

“Aha.” Svalila sam se na naslonjač i pokušala uvesti malo reda u misli. U tom trenutku moj je razum bio potpuno ugašen. Glava mi je bila puna osjećaja i samo osjećaja, a najsnažniji medu njima bila je sreća.

Sreća, da. Ali i zbunjenost. “Ali u Destinyju... odbio si me. Nisi me samo odbio, nego i izveo cijelu onu predstavu s onom crvenokosom.” Čula sam ljubomoru u vlastitom glasu, a po smiješku koji je bljesnuo na njegovu licu znala sam da ju je čuo i on. “Ne mutim s curama iz kluba”, rekao je, a moje se tijelo opustilo od olakšanja.

“Nikad?”

“Mislim da sam spomenuo kako imam svoja pravila. Držanje podalje od zaposlenica visoko je na listi tih pravila.”

“Zna li mala crvenokosa za ta tvoja pravila?” upitala sam zločesto, ali požalila iste sekunde, jer se Evan nasmijao.

“Oprez”, rekao je. “Ljubomorno zelena nije tvoja boja.”

“Kvragu, Evane, ja...”

“Tiho.” Prišao je i sjeo pokraj mene pa me nježno pomilovao po obrazu i zataknuo mi pramen kose iza uha. “Christy je izvela malu predstavu, da. Zbog tebe, da. Ali radili smo mi to i prije.

Mislim da povremeno moram izvesti nešto takvo, zbog vlastitog imidža.”

“Ali ona zna da je to samo gluma?”

“Zna”, rekao je pa me nježno poljubio u vrh nosa. “A zna i Maria.”

“Tko je Maria?”

“Njezina cura.”

“Aha”, nacerila sam se. “Aha”, ponovila sam kad mi je konačno doprlo do mozga što je rekao.

Ipak sam morala istjerati stvar na čistac. “Svejedno mi nije jasno zašto si to morao izvesti... cijelu tu predstavu da me udaljiš od sebe. Zašto se toliko trudiš odbiti me. Pa već si pročitao pismo. Znaš da ti je Jahn ostavio karticu za izlaz iz zatvora.”

98

“Znam”, rekao je. Uhvatio me za ruku i odsutno prelazio prstom po mojoj koži. “Još uvijek nije dobro kladiti se na mene, Angie. Nijedan od razloga za to nije nestao.”

“I nijedan od tih razloga još mi nisi rekao.”

“Nisam. Niti namjeravam.”

Promatrala sam ga, uvjerena da znam njegove razloge. Sigurno imaju veze s Kevinovim optužbama. Upetljan je u nekakve kriminalne gluposti, a lagala bih kad bih rekla da me ne zanima kakve. U opasnosti ima slatke privlačnosti. Liznula sam usnice, razmišljajući trebam li nastaviti navaljivati. Trebala bih ga upitati kakvim se to aktivnostima bavi. Trebala bih ga gnjaviti dok mi ne kaže sve o svojim zločinima, sadašnjim i onima otprije pet godina. Ali šutjela sam. Takva tema možda bi ga otjerala, a bila sam dovoljno sebična da ga želim zadržati bez obzira na sve. Željela sam ga u svojemu krevetu, a maštanje o njegovoj divljoj i opasnoj strani bilo je samo bonus.

“Ako je tako opasno kladiti se na tebe”, rekla sam umjesto svega toga, “zašto si onda uopće popustio?” Spustio je usnice na moje, lagano. “Sama si sve rekla. Bez obveza, bez budućnosti. Samo ti i ja i jedan vikend. Kvragu, Angie, imaš li uopće pojma koliko te već dugo želim dodirnuti? Kad smo već kod toga, znaš li koliko sam blizu došao tome da prekršim zadanu riječ nakon onoga iza kluba? Ozbiljno sam mislio ono: ti si moj kriptonit i totalno si uništila cio moj obrambeni sustav.”

Njegove riječi obrušile su se na mene poput primamljive oluje, izazivajući me koliko god me on odbijao. Uostalom, zar nisam već znala da bih s njim mogla poletjeti - da bi on mogao osloboditi iz mene divljinu i bez lude vožnje i bez krade po dućanima? S Evanom sam ponovno mogla biti Lina, čak i ako sam za sve druge morala biti Angie. Ona koja ću morati postati za tri kratka tjedna. Kad uđem u svijet politike, morat ću biti čista, jer bilo što drugo moglo bi stajati karijere moga oca, a da ni ne govorim o ugledu.

Ovo je bila moja posljednja prilika. Za bijeg. Za let. Za Evana, za kojim sam žudjela.

Samo ti i ja i jedan vikend.

Zvučalo je savršeno. Zamamno.

I jebeno prekratko.

Duboko sam udahnula, pokušavajući malo srediti misli. Jer istina je bila da s Evanom želim provesti više od jedne noći. Želim povezanost. Želim da vrijeme koje nam je preostalo bude stvarno, nezaboravno i prekrasno.

Trebala sam ga i vjerovala mu, ali sad sam se plašila da su moje nepromišljene optužbe o tome da mi pokušava ukrasti Bilježnicu stvorenja ubacile medu nas sjenku nepovjerenja. A nju sam mogla otjerati jedino tako da Evanu kažem zašto je Jahn Bilježnicu ostavio meni.

“Ranije ove godine”, počela sam, “kad je Jahn hitno odveden na operaciju, nije se iz narkoze probudio kad je trebao. Činilo se da je operacija pošla po krivu. Bilo je grozno.”

“Sjećam se.”

“Bila sam u komi.”

“I toga se sjećam”, rekao je, a ja sam kimnula. Evan, Tyler i Cole u bolnici su proveli jednako vremena koliko i ja, a ja sam bila zahvalna kad bismo tamo bili zajedno, jer sam iz njihove prisutnosti crpila snagu.

“Ne sjećam se previše detalja iz tih dana. Sve mi je u magli. Ali čim su liječnici rekli da se izvukao, da će se oporaviti, zbrisala sam iz bolnice. Morala sam jednostavno pobjeći, razumiješ me?

Osloboditi se sveg tog straha i brige koji su se gomilali u meni dok sam se šetkala bolničkim hodnicama i ludjela čekajući ishod. Morala sam to nekako izbaciti iz sebe. Pa sam, ovaj... ukrala dijamantnu narukvicu.”

Podigao je onu obrvu s ožiljkom. “U redu”, rekao je. “Sad si me zainteresirala.”

“Nitko me nije skužio, barem sam tako mislila. Ali draguljarnica je imala nadzorne kamere.

Trebalo im je mjesec dana da me pronađu.”

Zadrhtala sam, prisjećajući se koliko sam bila užasnuta kad su me policajci dočekali u predvorju zgrade. Bio je prvi travnja. Jahn je bio otpušten iz bolnice otprilike tjedan prije, ali još uvijek mu 99

liječnici nisu dopustili da se vratio na posao. Vraćala sam se iz trgovine, kamo sam bila skoknula po sladoled, i dočekali su me. “Provela sam noć u pritvoru, a idućeg dana ispričala Jahnu sve... i zašto sam to učinila.”

“Pa zašto si?”

“Da osjetim uzbuđenje”, rekla sam, gledajući ga u oči. “Ponekad, kad bi mi postalo preteško, kad bih se morala nekako riješiti neizdržive napetosti, ponekad... ponekad bih nešto zdipila.”

“Sve mi je jasno”, rekao je Evan i znala sam da mu ne moram ništa objašnjavati. “I tako si završila u pritvoru”, nastavio je. “Što je Jahn učinio?”

“Sve je sredio, a da nije ni nogom kročio iz stana. Mislim da bi mogao otići u tu policijsku postaju i nijedan policajac ni danas ne bi priznao da me vidio ikad u životu. Ova je godina važna za mog oca, priča se da je na listi kandidata za potpredsjednika.”

“I tada je promijenio oporuku”, rekao je Evan, znajući točno kamo moja ispovijest vodi.

“Jest”, potvrdila sam. “I ostavio Bilježnicu meni. Meni umjesto tebi. Mislim kako mi je time želio reći da će vjerovati u mene koliko god ja sjebem. Vjerovat će meni i poštovati me.” Slegnula sam ramenima. “Voljela sam Bilježnicu, znao je to. Mislim da je tim potezom zapravo želio reći da me voli.”

Evan je polako kimao glavom. “Zašto mi ovo govoriš upravo sada?”

Oklijevala sam, uzimajući malo vremena da skupim hrabrosti. “Jer želim da razumiješ zašto ti je neću dati. I zato što...” “Što?”

“Zato što želim tri tjedna”, objavila sam hrabro. “Mislila sam da zaslužuješ istinu prije nego što ti kažem.”

“O čemu to govoriš?” Pomno me promatrao, a pri korijenu nosa stvorila mu se borića zbog koje je izgledao kao da pokušava riješiti težak problem. A taj sam problem, čini se, bila ja.

Udahnula sam i zadržala dah. “Selim se u Washington. Otac mi je dogovorio posao u uredu jednog senatora. Zato sam došla u Destiny.” Obrazi su mi gorjeli, što je s obzirom na sve što smo učinili u posljednjih nekoliko sati bilo apsurdno. “Željela sam te. Samo jednom, kao što si i ti rekao. Željela sam završiti ono što smo počeli. Ali više od svega toga željela sam osjećaj koji mi daješ.”

“Ali?” Glas mu je imao čudan prizvuk, nisam prepoznala koji je osjećaj skrivao.

“Ali jednom nije dovoljno. Sad želim još”, rekla sam odlučno. “Upitao si me koliko visoko želim? To ti je moj odgovor: koliko god me visoko možeš podići prije nego što odem. I tko zna: možda tako izbacimo jedno drugo iz glave.”

Jedva sam disala, ne skidajući pogled s njega. Kvragu sve, već je i pričanje o tome što želim bilo dovoljno da me napali. Moje su bradavice bile potpuno krute pod frotirom kućnog ogrtača i odjednom sam postala svjesna vreline koja mi se skupila medu nogama.

“Ne”, rekao je.

Pogledala sam ga oštro, spremna na prepirku, ali nisam imala prilike ni otvoriti usta prije nego što je nastavio.

“Ne”, ponovio je. “Mislim da ja tebe neću nikada izbaciti iz glave. A to koliko te visoko mogu ponijeti...”

Zadržala sam dah dok je podizao ruku prema meni pa prešao prstom niz ovratnik mojega ogrtača.

“Već smo prilično daleko otišli”, prošaptao je. Polako je povukao pojas ogrtača pa raširio gornji dio i otkrio moja ramena i grudi. “Ali, je li to dovoljno?” upitao je. Prešao je palcem preko moje već krute bradavice. “U pravu si, draga. Mogu te odvesti još puno više.” Maknuo je palac s moje bradavice i preselio ga na moju donju usnicu pa mi ga polako ugurao u usta. Otvorila sam ih i sisala, uživajući u okusu zaklopljenih očiju.

100

Željela sam ga - o, Bože, koliko sam ga željela. Željela sam potpuno i apsolutno podivljati s njim.

Ali nemir u mojim grudima rastao je. Duboka uznemirenost. Jer što sam više shvaćala što se događa, to su moji stari strahovi prilazili bliže površini.

Jedan je dio mojega bića vrištao da sam ja sve ovo počela, da šutim i uživam. Ali drugi dio mene nije mogao izdržati. Sve su moje sumnje - i svi moji strahovi - poput mjehurića doplivali do površine.

“Evane...”, zaustila sam, ali i zastala. Nisam željela početi tu raspravu.

“Molim?”

“Ništa. Nije važno. Samo sam blesava.” Ali nisam ga mogla pogledati u oči.

“Hej”, rekao je. “Slušam.”

“Samo... Stvar je u tome da ponekad malo podivljam”, počela sam polako, osjećajući se glupo.

Zatražila sam od njega tri tjedna, koga vraga onda sad izvodim?

“Mislim, želim ja ovo... želim tebe. Ali...” Zašutjela sam, sjetivši se Grace, koja je životom platila to što sam ja jedne noći podivljala, sjetivši se svoje noći u pritvoru, koja je mojega oca mogla stajati karijere, sjetivši se čak i Evana, koji je zbog mene napadnut iza kluba. Sve to izazvala je moja želja da podivljam.

“Ah, kvragu sve. Samo se bojim da izazivamo sudbinu”, rekla sam neuvjerljivo. “Uostalom, nisi li ti i sam rekao da se na tebe ne bih trebala kladiti?”

“Ne”, rekao je.

“Ne?” ponovila sam, zbunjena.

“Ne. Ne razmišljaj, ne smišljaj izlike, a više od svega, ne izvlači se. Ja sam čovjek koji dobiva što želi, draga, čak i ako to treba zgrabiti. I točno ću to učiniti. Nazovimo to darom, čak oproštajnim darom.”

“Darom”, ponovila sam glupavo.

“Fantastičan dar”, rekao je odlučno. “I za sve ću ja preuzeti odgovornost. Nisi ti ta koja se nepromišljeno baca u avanturu, ja te u nju uvlačim. Nisi ti ta koja je podivljala, ja te vodim sa sobom. Ne”, ponovio je kad sam otvorila usta pobuniti se. Prislonio je kažiprst na moje usnice.

“Nema rasprave. Nemaš pravo glasa. Iduća tri tjedna padamo zajedno, samo se prepusti.”

“To je samo pitanje semantike”, rekla sam, ali nisam mogla obuzdati oblak blaženstva koji me prekrio. Dar. Možda. Možda...

“Nije samo pitanje semantike”, odvratio je odlučno, “nego ćemo jednostavno malo drugačije gledati na stvari.”

Obliznula sam usnice - zvučalo je primamljivo.

“Reci da, Angie. Past ćemo zajedno.”

Udahnula sam, pogledala ga u oči i skočila. “One večeri na krovu nazvao si me Lina”, rekla sam tiho. Odjednom sam bila posve ogoljena i napola svjesno prekrižila sam ruke na prsima kao da se pokušavam sakriti.

“Jesam li? Valjda sam pomislio da ti to ime bolje pristaje.” Prelazio je dlanovima preko mojih golih ramena. “Svidjelo ti se?”

Nisam odmah odgovorila. Trebala bih reći, trebala bih biti Angie. “Da”, prošaptala sam kad je spustio dlanove preko mojih. “Svidjelo mi se.”

“I meni.” Ustao je i pružio mi ruku. “Dođi, Lina”, rekao je, nježno me povlačeći na noge. Moj se ogrtač rastvorio i samo sam iskoračila iz njega, ostavši potpuno gola.

Nekoliko sekunda borila sam se sa željom da se sagnem i podignem ga, ali brzo me prošla.

Prava je istina da sam željela biti gola s Evanom. Željela sam biti divlja s njim. Željela sam biti Lina.

Mogu ja to. Mogu pristati na tri tjedna. Evan će me sigurno znati zadržati na pravoj strani, sigurno se neće dogoditi ništa loše.

101

“Pođi sa mnom”, rekao je pa me poveo natrag prema spavaćoj sobi. Sjeo je na rub kreveta i posjeo me pokraj sebe.

Kleknula sam na krevet pa podigla glavu prema njemu i izazovno ga pogledala. “Nisam sigurna da je Lina toliko poslušna kao Angie.”

Osmjehnuo se polako, nekako pobjednički. “Ma je li?”

“Mhm.” “A što bi onda Lina učinila?” upitao je.

“Lina je odvažna”, rekla sam i prišla bliže. “Ako Lina nekoga želi, Lina ga jednostavno uzme.”

Spustila sam ruku na njegovo medunožje i zadržala dah kad sam osjetila kako mu se kurac pretvara u čelik. “Ili bi ga možda samo izludila”, rekla sam, pomičući ruku gore-dolje, polako. “Dovela bi ga do ruba i gurnula, uživajući u spoznaji da je ona odgovorna za njegov pad.”

“Lina”, glasno je udahnuo. Pružio je ruku prema meni, ali odmahnula sam glavom.

“Ne. Legni na leda. Sad Lina zapovijeda.”

Kratko se osmjehnuo i poslušno ispružio. “Tako treba”, rekla sam, raskopčavajući prvo dugme, a potom i patentni zatvarač njegovih hlača. “Diži guzicu”, naredila sam mu pa mu svukla i hlače i bokserice u jednom potezu. Kad sam ga posve svukla, vratila sam se na krevet i napadno zagledala u njegov kurac, prebacivši nogu preko njegovih bedara.

Pogled mu je već bio zamagljen od užitka i kad sam se sagnula i prešla jezikom preko vrška njegova penisa, osjetila sam da je zadrhtao. Obuzeo me pravi pravcati ponos pri spoznaji da ga je do toga doveo moj dodir. Da sam ga ja napalila.

I dalje se ne odvajajući od njegova kurca, malo sam opustila tijelo i spustila se na njega pa se počela ritmično micati, dražeći vlastiti klitoris i raspaljujući vatru koja je već tinjala u meni.

“Isuse, draga”, rekao je kad sam se jezikom spustila od vrha do dna pa ponovno otišla do vrha.

Cijelo mu je tijelo bilo tvrdo, kruto, spremno na eksploziju koju sam mu se spremala priuštiti.

Otvorila sam usta i uvukla ga, prvo samo vršak, jer sam ga željela dovesti do ruba izdržljivosti.

Budimo iskreni, željela sam čuti kako me preklinje. Potom sam ga uvukla malo dublje, uživajući u reakciji njegova tijela, u uzdasima užitka koji su se prelijevali preko mene. Pušenje nikada nije bilo moja specijalnost, ali u ovom trenutku osjećala sam se moćno. Kvragu, osjećala sam se savršeno.

“Lina”, prostenjao je. “Isuse, Lina, ovo je nevjerojatno.”

Bio je jako blizu, ali ja sam imala drugi plan za njega i njegov fantastični kurac pa sam polako podigla usta s njega, a potom se uspravila. Zajahala sam ga i polaganim, pažljivim pokretima kojima sam planirala izluditi i sebe i njega povlačila vršak njegova kurca preko svoje glatke pičke.

Bila sam jebeno spremna - ovo je za mene bilo jednako mučenje koliko i za njega. Ali dok sam nas tako dražila uskraćujući si užitak koji bi me ispunio da se naglo spustim i žestoko nabijem na njega, osjećajući kako me potpuno ispunjava u jednom jedinom potezu, shvatila sam kako je dosad izdržao da me ne pojebe. Ovo je iščekivanje bilo jednako uzbudljivo koliko i sam taj čin, i da sam bila imalo snažnijeg duha, mogla sam ga ovako izazivati zauvijek, uživajući samo u tome.

Ali nisam bila toliko snažna. Što je ono Cole rekao? Da Evan posjeduje nevjerojatnu sposobnost samokontrole? E pa, ja je ne posjedujem. I želim ga. Trebam ga. Moram ga dobiti odmah, jer sva moja osjetila na rubu su eksplozije i jedino što me može spriječiti da se ne raspadnem jest Evan u meni.

Kvragu sve. Nisam više mogla čekati ni sekunde i spustila sam se na njega, vrisnuvši kad se moje tijelo raširilo da ga primi. Malo sam se podigla pa ponovno spustila^ naginjući se unatrag da se pridržim za njegove noge, a on je podigao ruke i spustio ih na moje bokove, povlačeći me na sebe brže, dublje, žešće.

Bio je blizu. Osjetila sam to po sve većoj napetosti njegova tijela dok smo se ritmično micali pa sam se izvila unatrag, stenjući od zadovoljstva dok me ispunjavao, a potom vrisnula od iznenađenja i zadovoljstva kad me čvrsto uhvatio i preokrenuo nas, tako da sam se našla pod njim, a da se nismo razdvojili.

102

“Evane!”

Poljubio me žestoko i grubo i time mi jako učinkovito začepio usta. “Nisi čekala da odem po kondom.”

“Na piluli sam”, rekla sam. “A ti si čist, pretpostavljam.”

“Jesam”, rekao je. “Znači, zato nas kočiš?”

Nasmijao se. “Još sam u tebi. Čini ti se da sam nagazio kočnicu?”

“Ne, ali...”

Prislonio je kažiprst na moje usnice. “Mislim da sam ti rekao da volim biti glavni.”

“Ah, da. Moguće”, priznala sam, meškoljeći se pod njim. “Ali mislila sam da bi ti se moglo svidjeti malo pustiti mene da budem glavna.”

“Oprez. Za takve se izjave dobije kazna.”

“Ma je li?” upitala sam izazivački.

“Nego što”, rekao je, uzvraćajući mi osmijehom, a potom se posve smirio. Još je bio u meni i još je bio krut, ali nije se micao. Zarežala sam u znak protesta pa bez riječi pokušala pomaknuti bokove kako bih mu dala do znanja što želim. Ali nisam se mogla ni pomaknuti, posve me zarobio.

Počelo mi je svitati što je mislio pod tim 'kazna'.

Nacerio se, svjestan što mi prolazi kroz glavu. “Nešto te muči, Lina?” “Čak i da me muči, ne bih ti priznala.”

Nasmijao se bez suzdržavanja i zvuk njegova smijeha razveselio me. “Kako tebi to polazi za rukom?”

“A što to?” upitao je, počevši se polako pomicati u meni.

“O, hvala nebesima. Konačno”, rekla sam, podižući se bliže k njemu u neizrečenoj molbi da ude još dublje. “Ali nisam mislila to. Kako ti polazi za rukom izazvati sve te osjećaje u meni?” Morala sam se pošteno potruditi da sve to iz mene izađe koliko-toliko smisleno. “Dovedeš me do ruba, osjećam se kao da sam samo tijelo koje uživa. A onda sve to preokreneš i nasmiješ me.” Zastala sam na sekundu. “Ne sjećam se da mi je ikad prije bilo ovoliko zabavno u krevetu.”

Pomaknuo se malo uvis i nježno me poljubio. “Ni ja. Naravno”, dometnuo je ozbiljnijim glasom, prelazeći prstom preko mojih grudi, “mislim da smo već ustanovili kako smo tek zagrebli površinu onoga što ja tebi mogu učiniti.” Dok je to govorio, palcem i kažiprstom trljao je moju bradavicu, još je više ukrućujući. Potom ju je stisnuo, a bol se pomiješala s užitkom.

“A tako, znači?” Uživala sam u dodiru njegovih prstiju, u tom pomalo bolnom, ali krajnje ugodnom dodiru koji kao da je sadržavao sažetak svega onoga što sam željela iskusiti. Prisjetila sam se što je rekao u uličici iza kluba. Da želi uštinuti moje bradavice - i raspaliti me po stražnjici.

Osjetila sam kako se moji mišići stežu oko njega, već spremni na bujicu novih osjeta.

Po tome kako se nasmiješio znala sam da je osjetio reakciju mojega tijela - i znao točno što ona znači. “Moja Lina nešto želi”, rekao je.

Oblizala sam usnice i malo okrenula glavu u stranu, da ne gledam izravno u njega. “Samo sam razmišljala o onome što si rekao. O tome da me treba kazniti.”

“Stvarno? Zanimljivim se mislima baviš. Želiš li možda nešto dometnuti? Nešto me zamoliti?”

Pogledala sam ga iskosa. “Nešto si mi obećao.”

“Zar jesam? A da mi malo osvježiš pamćenje?”

Pustio je moju bradavicu pa krenuo prstom niže, sve niže, do mjesta na kojem su naša tijela bila spojena. Polako se pomaknuo u meni, spuštajući istodobno prst na moj klitoris, pa sam zagrizla donju usnicu, udišući kratko i isprekidano.

Potom je maknuo prst i ponovno se smirio, pogledavši me samodopadno.

“Gade”, rekla sam nadureno.

“Nešto želiš, Lina?”

103

“Želim... mislim, nikad prije nisam... Jebeš to: želim da me udariš.”

“A zašto?”

“Jer sam bila zločesta”, promrsila sam, sigurna da je želio čuti upravo to. “Jer me treba kazniti”, dometnula sam, okrećući glavu od njega, jer to je zapravo bila istina.

“Dobra cura”, rekao je pa se počeo polagano kretati u meni. Osjetila sam kako valovi užitka bujaju i zaklopila oči, želeći se izgubiti pod njima. “Ne. Gledaj me.”

Ne baš zadovoljna, otvorila sam oči.

“Odgovor je bio dobar, ali nisam to želio čuti.” Nastavio se kretati, medu nama je iskrilo sve žešće trenje, nadirući polagano, toliko slasno i intenzivno, da sam se jedva mogla usredotočiti na njegove riječi. “Ne znam zbog čega misliš da zaslužuješ kaznu, ali to nije ni važno. Ovo između nas nema veze s kaznom. Kontrola, vezivanje, udarac, čak i bol - sve je to samo dio puta, Lina. Puta koji vodi do užitka. Ubrzanje prije pada. Priprema za vrhunac.”

Prelazio je prstom preko moje bradavice, preselio ga na moje usnice pa ga naposljetku nježno uvukao u moja usta. Spremno sam ga usisala, dok je prstom oponašao pokrete svojega kurca.

“Zovi to kako god želiš”, nastavio je. “Ali cilj je užitak. Nije smisao nanijeti bol. Nije smisao kazniti te. Samo ti želim pružiti užitak.”

Izvukao je prst iz mojih usta, što sam shvatila kao dopuštenje da mu odgovorim. “Hajde”, prošaptala sam.

“Bit će okrutno, draga, ali obećavam ti da ćeš uživati. Ali ne želim te nikako drukčije. Ne nakon svih tih godina žudnje. I ne sad kad znam da odlaziš. Moram znati da mi se potpuno predaješ.”

“Predajem. Hoću.” U tom sam trenutku bila spremna pristati na bilo što, samo da se konačno pomakne.

Ipak, nije se pomaknuo. Upravo obrnuto, izvukao se iz mene i doslovno sam zacviljela od razočaranja.

Nasmijao se pa mi pružio obje ruke i povukao me u klečeći položaj na rub kreveta. “Želim znati da ćeš biti moja do dana kad odeš iz grada. I želim čuti da i ti to želiš.” “Želim”, rekla sam. “Želim to.”

Sišao je s kreveta i stao pred mene. Potom je napravio kružni pokret prstom, “Okreni se. Sagni se. Dlanove na krevet.”

Otvorila sam usta upitati zašto, ali tada sam shvatila koliko je to pitanje glupo i jednostavno ga poslušala. Čula sam kako je uzdahnuo. “O, draga”, rekao je odmah potom. Tada sam osjetila zažareni dodir njegova dlana na svojoj stražnjici, a odmah potom i utješan dodir istoga tog dlana koji je trljanjem rastjerivao peckavu bol prethodnoga dodira. “Sad malo uvjerljivije”, rekao je. U glasu mu više nije bilo ni traga nježnosti. “Želim to”, ponovila sam, a potom čvrsto stisnula oči kad me zapekao još jedan dodir dlana na stražnjici. Udarao me prilično snažno i iako me peklo - čak bih mogla reći i boljelo - odmah sam shvatila što je mislio kad je rekao da je to put u užitak. Grudi su mi bile napete, bradavice krute, medunožje vlažno, vrelo. Željela sam još - kvragu, željela sam sve.

Protrljao je moju stražnjicu snažnim, polaganim pokretima i prignuo se bliže. “Što želiš, Lina? Želiš li da prestanem? Ili želiš da nastavim?”

“Nastavi”, rekla sam, blizu plača već pri samoj pomisli da bi mogao prestati. “Molim te, nastavi.”

Odgovorio je još jednim peckavim udarcem. “Reci mi još jednom što želiš.” “Želim da me udariš.” Želim da me pojebeš.

“Reci mi što želiš.” Još jedan udarac. Malo sam raširila noge, trznuvši se. Stražnjica mi je gorjela, ali i ostatak tijela također. Željela sam ga u sebi i bila na najboljem putu preklinjali ga za to. “Reci mi”, ponovio je, poprativši te riječi još jednim udarcem.

104

“Tebe. Želim tebe, Evane. Oduvijek želim tebe.” Čvrsto sam stisnula oči, u strahu da sam previše otkrila. Ali Evan je samo zastenjao od zadovoljstva, kao da su mu moje riječi donijele jednako snažan užitak kao moja usta oko njegova kurca malo ranije. “Želim te odmah, Lina. Ne mogu izdržati više ni sekundu bez tebe.”

Pokušala sam odgovoriti da se slažem, ali nisam ni trebala. Nije mi dopustio da se okrenem prema njemu. Držao je ruke na mojim bokovima i povukao me unatrag toliko snažno da su mi se koljena u tren oka našla na samom rubu kreveta. Osjećala sam njegov kurac na sebi, klizio je preko moje vlažne, željne pičke. Raširila sam noge bez riječi, pokazujući mu koliko ga trebam, pa podigla stražnjicu prema njemu i kao poziv i kao naredbu. Nedostajalo je još samo nekoliko sekundi ovog mučenja da ga počnem preklinjali, ali nisam morala jer je još čvršće stegnuo moje bokove i povukao me prema sebi, približavajući se i sam.

Ušao je u mene jednim jedinim dugačkim pokretom i vrisnula sam od mješavine užitka i boli.

Sa svakim me pokretom razarao, uništavao, razbijao. Bila sam na rubu da se raspadnem i nikad u životu nisam se osjećala toliko savršeno kao sad, dok je on bio u meni. Sa svakim me pokretom uzdizao sve više. Svaki put kad bi tiho zastenjao, sve smo se više bližili.

Nadvio se nad mene, pomičući bokove nezaustavljivo, ritmično. Prihvatila sam taj ritam i naša su se tijela uskladila, ali tada je pustio moje bokove. Isprva sam požalila što me prestao dodirivati, ali tada sam shvatila da je zavukao ruke pod nas, spustio jednu na moj klitoris, a drugom zgrabio moju dojku, zabijajući se u mene sve žešće i žešće, sve dublje i dublje, dok konačno nisam poletjela do raja posve obavijena Evanovim čvrstim zagrljajem.

Još sam letjela i tek počela dolaziti k sebi, kad nas je potresao njegov orgazam. Eksplodirao je u meni, čvrsto me držeći.

“Evane.” Njegovo sam ime izgovorila poput molitve.

Nekoliko me sekunda tako držao, tijela priljubljenog uz moje, držeći jednu ruku oko mene, a drugom se naslanjajući na krevet. Osjetila sam kako se opušta u meni, obasuvši moja leda nizom nježnih poljubaca.

“Lina”, promrmljao je, ali glas mu je bio toliko tih da nisam bila sigurna je li uopće želio da to čujem.

Nakon nekog vremena izvukao se iz mene pa me odmah obgrlio i pridigao k sebi kao da sam sitna poput mačića. Potom je spustio lagan poljubac na moje usnice.

Odjednom mi se spavalo, bila sam posve iscrpljena i samo sam se prepustila njegovu naručju dok me nosio u kupaonicu i tuširao nas oboje. Nakon toga me odnio natrag u krevet, legao pokraj mene i privukao me uza se.

Zaklopila sam oči i tik prije nego što sam utonula u san čula: “Prelijepa si.”

105

15.

“NEMAM NOĆNE MORE kad spavaš pokraj mene”, prošaptala sam kad sam se probudila u Evanovu naručju. Kroz prozore je dopirala jedva primjetna svjetlost, do zore je nedostajalo tek nekoliko minuta.

“Drago mi je.” Protegnuo se, odmah razbuđen. Pomilovao me po kosi. “Ali nije mi drago da te ikad muče. Da ih barem mogu izbrisati. Nisu stvarne, znaš. Muči te krivnja jer si preživjela, draga.

Znam da ti nedostaje sestra, shvaćam da si ostala bez nje na užasan način, ali ne moraš se gristi što si ti ostala živa.”

“Ni ne grizem”, odgovorila sam promuklo. “Ne zato što sam ja živa.” Kratko sam uzdahnula.

“Nego zato što Gracie te noći uopće nije trebala izaći iz kuće.”

Govorila sam šapatom, toliko tiho da nisam znala čuje li me uopće. Ovo još nisam bila ispričala nikome osim Jahnu. Iako je dio mene urlao da šutim, da zadržim tajnu za sebe - da se ne vežem za nekoga koga ću za tri tjedna morati napustiti - prava je istina bila da sam Evanu već vjerovala, uz njega se osjećala sigurno. I još važnije, znala sam da je dovoljno snažan da izdrži sve što sam se spremala istresti.

“U to sam vrijeme često znala zbrisati iz kuće”, nastavila sam. “Naći se s društvom, piti, pušiti i izvoditi svakakva sranja, znaš već. A Gracie je lagala za mene, iako me istodobno pokušavala uvjeriti da bih trebala prestati. Ali ja to nisam namjeravala. Ona je uvijek bila savršena. Prelijepa i prepametna starija kći, a ja tolika glupača da sam joj rekla da gleda svoja posla.”

“Ali te je noći pošla za tobom.”

“I te su je noći zgrabili.” Glas mi je pukao i zajecala sam. “Nisam znala. Nisam znala ni da je izašla iz kuće za mnom, sve do idućeg jutra, kad smo shvatili da nije u svojoj sobi, a kasnije su pronašli njezino tijelo i nitko nije mogao shvatiti zašto bi izašla iz kuće usred noći. Osim mene. Ja sam znala.” Pogledala sam ga u oči, sigurna da su moje pune krivice i srama. “Nikome to nisam rekla.”

“Nije ni važno”, pomilovao me po kosi. “Nisi ti kriva”, rekao je tiho. “Svemir je sjeban i ne igra po pravilima.”

“Ali prestala sam s time, znaš. Istoga sam dana prestala bježati, divljati i ludirati se. Potpuno sam se promijenila.”

“Promijenila si sebe ili svoje ponašanje?” upitao je.

Nisam odgovorila, ali bio je u pravu i mislim da je i on to znao. Ništa se u meni zapravo nije bilo promijenilo. Samo sam zaključala dio sebe.

Uspravio se pa me povukao u svoje krilo. Naslonila sam se na njega i uzdahnula. Nisam uživala u ovom ispovijedanju, ali istodobno je bilo dobro s nekim podijeliti svoje tajne. Ili bolje rečeno, bilo je dobro podijeliti tajne s Evanom.

“Ja sam ti skroz sjebana, znaš”, rekla sam. “Sigurno će te proglasiti svecem jer si me trpio.”

Njegov je prigušeni smijeh zatutnjao kroz mene. “Sumnjam. I nisi sjebana, znaš.”

“O, da, jesam.” Uzdahnula sam i zaklopila oči. “Kažeš da me već dugo želiš, ali mislim da me ne vidiš kakva zapravo jesam.”

“Ne? Mislio sam da si rekla da te samo ja vidim.”

“Mislim da sam se samo nadala da je tako.”

“Ne”, rekao je odlučno, jednostavno i kao da sve razumije. “Bila si u pravu. Vidim te. Vidim te točno takvu kakva jesi.”

106

“A kakva sam to?” upitala sam, prezirući samu sebe zbog nesigurnosti i preklinjanja u vlastitom glasu, ali morala sam znati. Morala sam to čuti.

“Prelijepa, puna života, pametna. Nesebična. Suosjećajna. I iako možda nisi uvijek u pravu, uvijek napraviš pravu stvar. A čini se i da si prilično nadarena u krevetu”, dometnuo je sa zločestim osmijehom.

Na ovo posljednje nasmijala sam se na sav glas.

“Vidim ja tebe”, ponovio je. “Vidim što je u tebi, Lina. U tvom srcu. Samo se nadam da i ti vidiš mene, jer moj je oklop možda blistav i sjajan, ali pod njim se krije jako mnogo tame.”

“A ispod te tame?”

“Opet sam blistav”, rekao je. “Ali kroz tu tamu teško je probiti se. Osim Tylera i Colea, mislim da je samo Jahn uspio prodrijeti kroz nju.”

Uspravila sam se da ga bolje vidim. “To je žalosno”, rekla sam, na pola te izjave shvaćajući da bi se njegova opaska mogla primijeniti i na mene. Koliko je ljudi prodrlo do mene? Iskreno, vjerojatno nitko osim Jahna. Čak ni Kat. Čak ni Flynn.

“A tvoja majka i sestra?”

Polako je kimnuo. “Možda. Djelomično. Ali one nisu uz mene. Odselile su se prije mnogo godina. Jedva ih viđam.” “Žao mi je.” Požalila sam što sam to uopće spomenula. Prisjetila sam se da sam u nekim intervjuima pročitala kako se namučio da bi ih mogao poslati nekamo drugamo, da ljepše žive. On je ostao u Chicagu i naporno radio kako bi njima bilo bolje.

“Sigurno ti je bilo teško”, rekla sam. “Tako odrastati. Prvo smrt oca, potom sve što se svalilo na tebe, tako mladog.”

Gorko se osmjehnuo. “Koliko si točno članaka pročitala o meni.”

Slegnula sam ramenima. “Sve, rekla bih.”

Kao što sam se i nadala, nasmijao se.

“Nisu spisatelji jedini koji izmišljaju zaplete, Lina”, rekao je.

“Znači, to nije istina? To da si se brinuo za majku i sestru?”

Izraz lica bio mu je istodobno grub i tužan. “Jesam... i uvijek hoću. Učinit ću sve da se pobrinem za svoju obitelj. Nema rizika, nema žrtve koju ne bih podnio, nema toga što ne bih učinio da uspijem u tome. I nikad neću požaliti ništa što sam učinio za njih dvije.”

Strast kojom su bile prožete te riječi odjeknula je kroz mene i u glavi mi se ukazala slika mladog Evana na kojeg je pao toliki silni teret. Ne samo da je preživio nego je postao ovako uspješan, dokazujući time koliko je poseban.

“Svemir je sjeban”, prošaptala sam iste one riječi koje je on maloprije rekao meni, pitajući se o kakvim rizicima i žrtvama govori, kako je točno uspio.

“Da”, rekao je suho. “Jest.” Pogledao me u oči. “Ne budi naivna, Lina. Što god si pročitala o meni, što god misliš da znaš, imaj na umu da ono što novinari pišu nema nikakve veze s istinom.”

Namrštila sam se, svjesna da mi se pružila prilika. Ja sam njemu ispričala o Gracie; ako ga zamolim, možda mi kaže istinu. Što se dogodilo nakon što mu je umro otac? Na kakve me tajne upozoravao Jahn? O čemu je govorio Kevin?

Ali nisam ga ništa upitala. Nisam rekla ni riječi.

Nisam posve sigurna zašto sam se suzdržala. Znala sam samo da je taj seksi, mračni, opasni muškarac o kojem sam toliko dugo maštala konačno u mojemu krevetu i da će tu i ostati iduća tri tjedna. Želim li doista dovesti to u opasnost postavljajući pitanja o stvarnosti?

Samo sam nastavila šutjeti, nježno milujući njegovu ruku. Članci prstiju već su mu gotovo posve zacijelili, ali još uvijek su bili crveni, a koža osjetljiva. “Jedna cura koja radi u De~ stinyju imala je nekih problema”, rekao je, iako ga nisam čak upitno pogledala. “Pa sam malo pročavrljao s tipom koji joj je stvarao probleme. Sad više nema problema.”

107

Pomislila sam na ono što je učinio iza kluba i mogla ga lako zamisliti kako štiti svoje cure.

Nadala sam se da lice tipa koji im je stvarao probleme izgleda puno gore od Evanovih prstiju.

Poljubila sam ga u kut usana. “Drago mi je.”

Pogledao me u oči i ostao tako neko vrijeme, a pogled mu je bio pun značenja. Imala sam osjećaj kako odobrava moje riječi, ali i da sam prošla nekakav test. Nasmiješio se jedva primjetno pa zabacio glavu i zaklopio oči. Privila sam se uz njega. Iako je bilo jako rano, znala sam da neću moći ponovno zaspati. Još se nisam bila posve razbudila, ali svejedno sam već prštala od energije.

Pustila sam prste da lutaju njegovim tijelom, preko prsa, uz nadlakticu. Živa zelena boja njegove tetovaže vidjela se čak i pri slabom svjetlu pa sam prešla prstom duž cijele tetovaže, opuštena, lijena i posve smirena. “Znači li ovo nešto?”

Okrenuo je glavu prema meni pa me pogledao jedva otvorenim očima.

“To je podsjetnik”, rekao je. “Recimo da mi šapće što ne smijem zaboraviti.” Čekala sam da mi kaže još nešto, ali samo je ponovno zabacio glavu i zaklopio oči.

Sjetila sam se nečega što mi je Jahn rekao prije mnogo godina: da Evan skriva mnoge tajne.

Svoje, ali i tuđe.

Neke od njegovih tajni mogla sam pogoditi, ali dok sam promatrala Evana kako smireno leži pokraj mene, morala sam priznati da ga zapravo uopće ne poznajem.

Ali željela sam ga upoznati. Kvragu sve, više od svega željela sam ga upoznati.

Ponovno sam se probudila nekoliko sati kasnije, izvučena iz sna nevjerojatnim mirisom kave i još nevjerojatnijim osmijehom muškarca koji je sjedio pokraj mene.

“Bok”, rekao je, pružajući mi šalicu. “Popij ovo. Obuci se. Izlazimo.”

Pogledala sam ga trepćući da se razbudim. “Izlazimo? Kamo idemo?”

“Vjeruješ li mi?”

“Vjerujem”, rekla sam bez oklijevanja.

“Onda ćeš vidjeti kad onamo stignemo.”

Otpila sam dugačak gutljaj kave i osjetila kako se život vraća u mene. “Imam li vremena za tuš?”

“Samo brzo”, rekao je.

“Imam li vremena za tuš s tobom?”

Nasmijao se. “To ne bi bilo brzo.” Prignuo se bliže i poljubio me, tako dugo, duboko i slasno da sam protrnula, i malo, sasvim malo se napalila. Ne, pomislila sam, to stvarno ne bi bilo brzo. “A sad se diži”, rekao je pa mi uzeo šalicu iz ruke i strgnuo pokrivače s mene. Vrisnula sam i u tren oka izletjela iz kreveta.

Pljesnuo me po stražnjici dok sam protrčavala pokraj njega pa sam zastala točno toliko dugo da mu dobacim zamaman osmijeh. “Gola i skliska od sapuna”, rekla sam. “Ali tebi to valjda nije ni najmanje privlačno.”

“Namigušo”, rekao je i nasmijao se.

Kad je stric Jahn preuređivao stan, zaključio je da želi da se svaki gost osjeća kao u vlastitom domu pa nije štedio na uređenju gostinjskih soba. Svaka je soba zapravo bila pravi apartman, s golemom spavaćom sobom i ostakljenim zidom koji je gledao ili na jezero ili na središte grada. Do spavaće sobe nalazio se raskošno namješten salon, u njemu bar, a do njega ono najvažnije od svega: kutak za pripremu kave.

Jahnova velikodušnost možda je bila najočitija u kupaonicama. Za razliku od kuća u kojima samo vlasnik ima veličanstvenu kupaonicu opremljenu poput hotelske, u Jahnovu je stanu svaki gost bio kralj. A kupaonica koja je postala moja kad sam se uselila k stricu i odabrala sobu bila je bez imalo sumnje meni najdraža prostorija u cijelom stanu.

108

Zidovi su bili obloženi tamnom tikovinom i bijelim mramorom prošaranim ružičastim žilicama pa je već na prvi pogled izgledala i otmjeno i neobično. Tuš-kabina bila je veća od cijele kupaonice u stanu koji sam dotad dijelila s Flynnom, a voda je izbijala iz otvora postavljenih po njezinim stjenkama od stropa do poda, ali i iz dva tuša iznad glave, tako da je zapravo dopirala sa svih strana. Uz dva zida kabine bile su postavljene klupice od tikovine, vrata i jedan zid bili su stakleni, a druga dva zida od istoga onog mramora koji mi se toliko sviđao.

Stakleni je zid gledao na saunu, koja se nastavljala na tuš-kabinu, a do nje je bila i prostorija za paru. Za kraj, baš kao u wellness centrima, u kupaonici je bila i hidromasažna kada, a Jahn je dodao i veliki televizor koji se skrivao iza još većeg ogledala, te kutak za pripremu pića s malim hladnjakom za vina i bocom za mineralnu vodu.

Iz kupaonice se ulazilo u garderobu - u koju se komotno mogla smjestiti peteročlana obitelj - pa je cijeli taj prostor bilo uvredljivo nazvati lijepim, jer je bio jebeno nevjerojatan.

Mogao je biti još nevjerojatniji da je u njemu sam mnom bio Evan, ali navodno smo bili u žurbi i morala sam priznati da je vjerojatno dobro što je odbio moju ponudu.

Ipak... nije mi izlazio iz glave dok sam otvarala tuš iznad glave, a potom stajala i prala zube, čekajući pravu temperaturu. Kad sam zakoračila pod toplu vodu, u mojoj je glavi ostao samo Evan.

Zabacila sam glavu, prepuštajući lice vodi što se slila preko moje kože i natopila mi kosu. Na zidu je visjela bočica šampona pa sam nalila malo i utrljala ga u kosu. Moja je kosa toliko gusta da je potrebno poprilično šampona i truda da je pošteno zapjenim, a potom još više strpljenja da sve to isperem iz nje. Zaklopila sam oči i pustila vodu da mi se prelijeva licem i klizi niz tijelo u toplim potočićima.

Nisam čula kad je ušao, ali i prije nego što me dodirnuo, znala sam da je pokraj mene. Možda ga je odao neki zvuk. Možda promjena svjetla. Ili smo možda već bili toliko povezani da sam ga osjećala. Možda mi je bio bliskiji nego itko prije njega.

Znam samo da nisam bila nimalo iznenađena kad se privio uz mene, kad sam osjetila njegovu erekciju na sebi i njegove dlanove na grudima.

Ni on ni ja nismo rekli ni riječi, ali prislonila sam se leđima uz njega kad me počeo milovati.

Njegove snažne ruke poigravale su se mojim grudima, njegovi prst izazivali su moje bradavice.

Jednom je rukom kliznuo niz moj trbuh i potom niže, pronašavši me glatku, vlažnu i spremnu.

Milovao me prstima, uvlačio ih u mene, prelazio preko mojega osjetljivog klitorisa pa mi je zastao dah kad se zadržao na njemu, a mnome se proširili valovi vreline.

Plesao je prstima polagano, senzualno, zavodljivim pokretima kojima je jedini cilj bio izluditi me, ne prestajući sve dok nisam pomislila da je prava sreća što me pridržava uza se, jer noge su mi postale toliko slabašne da sam znala kako bih odmah pala da me pusti.

Bila sam toliko blizu vrhunca da sam gotovo zacviljela kad je maknuo ruku, ali nije još bio gotov sa mnom. Malo me odmaknuo od sebe, nježno pogurnuo da se sagnem u struku pa mi spustio dlanove na zid. I dalje nije ništa govorio, ali ja sam se nasmiješila stojeći tako oslonjena na topao mramor, stražnjice pritisnute uz Evana. Milovao me po leđima, a potom spustio oba dlana niz moje tijelo sve do bokova. Gurnuo je koljeno medu moje noge da ih malo raširi, a tada - baš kad sam zaklopila oči u slatkom iščekivanju - gurnuo kurac duboko u mene.

Bila sam toliko vlažna, toliko spremna za njega, da je ušao lako, a moji su ga mišići odmah stegnuli i uvukli još dublje, kao da je dio mene. Kao da je u onom kratkom vremenu koliko je prošlo otkako smo posljednji put bili ovako spojeni meni nedostajao dio vlastitoga tijela. Zabijao se u mene duboko, snažno i nezaustavljivo. Osjećala sam kako napetost u njegovu tijelu raste dok je dolazio sve bliže i bliže.

Maknula sam jednu ruku sa zida i spustila je medu noge pa počela milovati svoj klitoris sve brže i žešće, u skladu s Evanovim ritmom. Voda se prelijevala preko nas, ali jedva sam je primjećivala. Osjećala sam samo svoju ruku medu nogama i Evanov kurac u sebi. Jedino što sam osjećala bilo je uzbuđenje seksa i orgazma koji je nadirao. Naboj koji mi se nakupio medu nogama rastao je iz žive, vibrirajuće točke, pulsirao i prijetio da će me razoriti, kao da toliko užitka nije moglo postojati u tako malo prostora, i u čemu manjem od svemira.

109

Tada je Evan svršio, stežući još čvršće moje bokove kad me privukao još bliže sebi i naša su tijela ludo udarala jedno u drugo dok je svršavao u mene, gurajući me preko ruba u vlastiti orgazam, oslobađajući sav onaj naboj i prožimajući moje tijelo srećom i užitkom sve do vrhova prstiju.

Pritisnula sam oba dlana na zid, dašćući, posve izmorena. Nisam bila sigurna da ću se ikada više moći pomaknuti. Tada se Evan izvukao iz mene i okrenuo me prema sebi, a ja sam mu poslušno dopustila da radi što hoće, obavijajući ruke oko njegova vrata, oslanjajući glavu na njegova prsa dok nas je sapunao, a potom otvorio vodu iz svih tuševa da nas ispere.

“Mislila sam da nekamo kasnimo”, promrmljala sam kad je bio gotovo sa svime.

“Rekao bih da i kasnimo”, potvrdio je. Poljubio me toliko žestoko da je moje tijelo ponovno oblila vrućina. “Ali isplatilo se.”

Aha, pomislila sam, privijajući se čvrsto uz njega, bogme se isplatilo.

Još sam uvijek bila mlohava kao da nemam ni jedne kosti u tijelu kad smo nekoliko trenutaka kasnije izašli iz tuš-kabine. Svalila sam se pokraj njega na klupicu pa naslonila glavu na njegovo rame. “Rastopio si me”, rekla sam, ali u toj izjavi nije bilo nimalo žaljenja.

“Ni ti mene nisi štedjela”, rekao je. “Da otkažem ono iznenađenje?”

“Je li ugodno?”

“Nema ugodnijeg”, rekao je.

“U tom slučaju nemoj.” Sa silnim naporom ustala sam pa mu pružila ruku da i njega uspravimo na noge. “Ali moram te upozoriti: imam jako visoke standarde. Ako me iznenađenje razočara, snosit ćeš posljedice.”

“Imat ću to na umu”, odvratio je ozbiljno.

Budući da mi nije želio reći kamo idemo, izbor odjeće pokazao se zahtjevnim zadatkom. Ali zakleo se da su lepršava haljina i sandale za koje sam se odlučila pun pogodak. Kosu sam svezala u rep pa izvukla nekoliko pramenova oko lica, stavila malo maškare i sjajila, zaključivši da sam konačno spremna.

“Savršeno”, rekao je kad se vratio u moju sobu. I on je bio otišao presvući se i sad je na sebi imao traperice i mokasine te ležerni sako preko obične bijele majice.

“Nema šanse da si sve to donio u onoj torbi.”

“I nisam. Bilo je u mojoj sobi.”

“Tvojoj sobi? Da sam znala da imaš svoju sobu, ne bih ti dala da zauzimaš mjesta u mojoj prošle noći.”

“Ni u šali ne želim čuti da bi me izbacila iz kreveta. Ali da, Tyler, Cole i ja često smo dolazili ovamo. Jahn nam je dao prostor u svom stanu. Svakome svoju ladicu.”

“Ladicu, ha?” rekla sam šaljivo. “Ozbiljno je to.”

“I bilo je”, odvratio je. “Jahn mi je bio poput oca.”

Ja sam se možda šalila, ali vidjela sam da je Evan potpuno ozbiljan. “A što je s tvojim pravim ocem? Mislim, nisi bio malen kad je umro. Sigurno ga se sjećaš?”

“Sjećam ga se”, rekao je ledenim glasom. “Bio je prokleti gad.” “Žao mi je”, rekla sam, svjesna nedostatnosti tih riječi. Novine su pisale o sretnoj obitelji pogođenoj tragedijom. Sad sam pokušala prepraviti taj dojam u sliku neskladne obitelji koju je dokrajčila smrt Evanova oca. Čovjeka koji, koliko sam mogla pogoditi, i nije bio nekakva potpora svojoj supruzi i djeci.

Pokušala sam zamisliti kako bi meni bilo da nemam oca i već je ta pomisao stvorila u meni golemu prazninu.

Prišla sam Evanu i uhvatila ga za ruku pa se propela na prste i poljubila ga. “U tom slučaju”, rekla sam, “još mi je draže da si imao Jahna.”

110

Izašli smo i na moje iznenađenje, Evan je zaustavio dizalo u predvorju umjesto da smo sišli u podzemnu garažu. “Ne idemo autom?”

“Prilično je blizu. Uzet ćemo taksi.”

“Blizu”, rekla sam, premećući razne mogućnosti po glavi. “Ne trudi se. Samo ćeš me razočarati ako pogodiš.”

Nasmijala sam se. “U redu, to je pošteno”, rekla sam kad se pred nama zaustavio taksi. Evan mi je pošao otvoriti vrata, potom zaobišao taksi i ušao s druge strane.

“Nešto sam ti zaboravio spomenuti”, rekao je kad se smjestio pokraj mene. “Molim te da staviš ovo.” Zavukao je ruku u džep i izvukao crnu masku za spavanje s elastičnim povezom.

Sumnjičavo sam odmjerila masku. “Ti to ozbiljno?”

Samo me gledao, ne odgovarajući.

“Evane!”

“A čuj, ako ne želiš...” Zašutio je pa se nagnuo prema naprijed i rekao taksistu da nas odveze natrag do zgrade.

Pogledala sam ga kao da je poludio. “Što izvodiš?”

“Pravila su pravila.”

“U redu”, rekla sam i zgrabila masku iz njegovih ruku. Stavila sam je preko očiju. U posljednjem trenutku prije nego što je svijet privremeno iščeznuo, mislim da sam u retrovizoru spazila vozačev smiješak.

“Je li sad bolje?” upitala sam.

“Puno bolje”, odvratio je Evan.

“I nećeš mi reći ništa o tome kamo idemo?”

“Ni riječi.”

“Prilično dobro poznajem ovaj dio grada. Vjerojatno mogu brojiti semafore i skretanja.

Pogledala sam dovoljno špijunskih filmova da znam kako se to radi.”

Nasmijao se. “Dobro zboriš.” Neko smo vrijeme sjedili u tišini, a onda sam osjetila kako mi prebacuje nešto preko koljena. “Izgledaš kao da ti je malo hladno”, rekao je. “Daj da te ugrijemo.”

Baš sam mu mislila reći da mi nije hladno kad sam osjetila njegov dlan na svojemu bedru. Dok je polako milovao moju kožu - klizeći prstima sve više i više od ruba moje haljine - shvatila sam da mi nije prebacio sako preko nogu da me utopli, nego da nam stvori malo privatnosti.

Povukao je moju haljinu uvis i jedva sam se suzdržala da glasno ne uzdahnem. Osjećala sam se kao da gorim, moja su bedra žudjela za njegovim dodirom, moje spolovilo bilo je toliko osjetljivo da je već i trljanje mojih gaćica izazvano poskakivanjem automobila bilo dovoljno da me napali.

Moram priznati da je i činjenica da sam imala povez preko očiju i sjedila na stražnjem sjedalu taksija, ni metar i pol od vozača, bila nekako uzbudljiva.

“Evane”, rekla sam jer sam mislila da bismo trebali prestati s time iako to nisam željela. Iako sam željela ovu vrelinu. Ovo uzbuđenje.

“Hmm?” “Što radiš?”

“Odvraćam ti pozornost da ne možeš brojiti semafore”, rekao je pa zavukao prst pod sićušnu krpicu materijala koja je sačinjavala prednji dio mojih jednako sićušnih tangi.

“Oh”, uzdahnula sam glasno, a potom promucala ostatak odgovora dok je zavlačio prst u mene. “Aha, može, dobro.” Nasmijao se. “Samo se ti opusti, draga. Blizu smo.”

“Aha”, rekla sam, jer bio je u pravu. I ja sam bila blizu, jako, jako blizu, ali namjerno me držao na rubu, uvlačeći prst i izvlačeći ga, od čega sam postajala sve vlažnija i vlažnija. Poigravao se, izazivao i milovao vrhom prsta posvuda, po bedrima, po nježnoj koži između pičke i bedara. Iako je njegov dodir palio moja osjetila pa sam žudjela za još toga, upravo to još nije mi želio dati.

111

Namjerno je izbjegavao moj klitoris, a ja se nisam mogla pobuniti. Nisam mogla reći ni riječi, čak ni pomaknuti bokove da mu bez riječi dam do znanja što želim, jer bih time samo vozaču otkrila što se događa na stražnjem sjedalu. Istina je da je dosad možda već i sam shvatio, ali ja sam imala povez na očima i mogla sam se pretvarati da i dalje samo vozi u blaženom neznanju.

Ali to je značilo da moram ostati sjediti savršeno mirno dok se Evanovi prsti poigravaju mnome kao da sam ja instrument, a on virtuoz, dok mi vrelina u tijelu raste, dok svaki centimetar moje kože postaje toliko osjetljiv da svaki dodir izaziva u meni kišu iskrica.

Kad se taksi konačno zaustavio pred našim tajanstvenim odredištem, bila sam spremna, napeta i posve napaljena.

Nisam znala kamo idemo, ali usrdno sam se nadala da je dio današnjeg programa i svlačenje odjeće.

“Mislim kako nije povjerovao da mi je hladno”, rekla sam stojeći i dalje na pločniku s povezom na očima - barem sam pretpostavljala da stojim na pločniku. “Jutros je više od dvadeset stupnjeva, a čak ni klima nije bila uključena.”

Evan me uhvatio za lakat i poveo naprijed. “Možda si u pravu. Ali želio sam to učiniti pa sam i učinio.”

“Hmm”, izjavila sam s pomalo kritičkim prizvukom.

“Nemoj mi reći da nisi uživala.”

Namrštila sam se. “Pozivam se na pravo da se branim šutnjom.”

Prasnuo je u smijeh. “Neka ti bude. Ali znam istinu. Jer si mi je rekla, sjećaš se? Ti si cura koja se voli prepustiti. Koja voli podivljati. Koja žudi za time.”

Očajnički sam poželjela skinuti masku s lica i pogledati ga. “Istina”, rekla sam. “Ali to me i plaši.”

“To je i smisao ovoga, Lina. Sa mnom si. A sa mnom možeš sve.” Prignuo se posve blizu k meni i osjetila sam njegove usnice na svojemu uhu. “Sve. Jer ću uvijek biti uz tebe. Ako padneš, uhvatit ću te.”

Nisam znala što da mu odgovorim. U tren oka pretvorio je ovaj trenutak u nešto drugo. Od usputnog seksualnog trenutka u trenutak čiste intimnosti.

“Evane”, rekla sam okrećući se naslijepo prema njemu pa napipala njegovo lice. Privukla sam ga bliže k sebi da ga poljubim, dugačko, čeznutljivo i nježno.

Kad sam se odmaknula, nježno me pomilovao po obrazu. “Čime sam to zaslužio?”

“Time kamo me vodiš ili što mi spremaš, jer znam da će biti fantastično. I čisto za slučaj da kasnije budem previše pod dojmom, želim ti odmah zahvaliti.”

“Nema na čemu.” Uhvatio me za ruku. “Jesi li spremna ući?”

Kimnula sam i pustila da me povede.

“Pod dojmom, ha?” rekao je kad smo ušli u poprilično hladan prostor. “Nemam pojma čime bih mogao ostaviti takav dojam na tebe.” Široko sam se osmjehnula, potpuno oduševljena ovim muškarcem, ovim jutrom, cijelim svijetom.

Znala sam da ne smijem pitati gdje smo. Pod cipelama sam osjetila kamen, bez tepiha, a prostorom u kojem smo se nalazili zvuk se širio kao da je velik i prazan. Pretpostavila sam da je riječ o nekakvom predvorju. Moje su se pretpostavke pokazale točnima kad sam začula zvonce dizala. Trenutak poslije ušli smo u dizalo pa se počeli uspinjati visoko, vrlo visoko. “Često pričamo o letenju”, rekla sam. “Ali ako misliš da ćemo se na letjelici baciti s krova kakvog nebodera, mislim da ću upotrijebiti svoje pravo veta.”

“To nam je na rasporedu za sutra”, rekao je. “Ali danas je nedjelja pa sam mislio da bismo se mogli zabaviti nečim mirnijim.”

112

Poželjela sam se izvikati na njega od jada i frustracije jer nisam imala ni najblažeg pojma koga mi vraga sprema, ali jednako tako nisam mu željela pružiti to zadovoljstvo. Zato sam ostala mirna, držala se opušteno i sakrila svoju znatiželju jako, jako duboko.

Dizalo je naposljetku stalo. Vrata su se otvorila i začula sam korake oko nas, ali nije ih bilo previše. Čula sam i zveckanje pribora za jelo, a potom - s velikim oduševljenjem - osjetila miris kave.

“Znaš li sada gdje smo?”

“U privatnom klubu? Došli smo na doručak?” Stric Jahn bio je član kluba Metropolitan i odveo je Flynna i mene na piće i zakusku da proslavimo Flynnov prvi let.

“Nije loše”, rekao je. “Ali nije točno.”

“U tom slučaju odustajem.”

“Nema veze. Ionako nećeš morati još dugo čekati.”

Hodala sam oprezno, Evanova ruka na mojemu laktu vodila me i sad me je uputio da malo skrenem. Pod nogama sam osjetila promjenu teksture, a potom čula povlačenje stolca po podu.

“Izvoli”, rekao je, pomažući mi sjesti. Stao je iza mene pa mi spustio ruke na ramena. Prignuo se i njegov je dah otpuhnuo moju kosu kad me tiho, vrlo tiho upitao: “Jesi li spremna?”

“Mislim da jesam.” Nisam imala pojma za što bih točno trebala biti spremna, a Evan je očigledno očekivao da se zapanjim kad skinem povez. Na trenutak sam se pobojala da bi ga moja reakcija mogla razočarati, ali moj je strah brzo iščeznuo. Ako me itko može zapanjiti, to je Evan.

“Jesam”, rekla sam uvjerljivije. “Spremna sam.”

“Zaklopi oči.”

Poslušala sam ga i nestalo je onih malih tračaka svjetla koji su se probijali ispod maske. Njegovi su prsti kliznuli po mojoj kosi dok je skidao masku uvis s mojega lica. “Dobro”, rekao je tiho. “Sad ih otvori.”

Otvorila sam oči i glasno uzdahnula od iznenađenja i oduševljenja.

Nisam ni shvatila da ustajem i u tren oka našla sam se na nogama - a ispod njih našao se cijeli Chicago. Grad je bio posvud oko mene, a moje je srce ludo udaralo, jer visjeli smo iznad grada i nisam mogla zamisliti bolje mjesto na koje me mogao odvesti. “Skydeck”, rekla sam. “Doveo si me na Ledge.”

“Jesam”, rekao je prilazeći mi pa stao pokraj mene. Stajala sam posve blizu ruba i podigla dlanove na staklo, ali nisam gledala pred sebe, nego dolje, promatrajući svijet pod nogama iz staklene kutije obješene na bok nebodera Willis.

“Jesi li spremna za doručak?”

“Molim?” upitala sam tupavo.

Uhvatio me za ramena i nježno okrenuo. Vidjela sam da stolac na koji me bio posjeo stoji pred stolom prekrivenim bijelim stolnjakom i postavljenim za doručak, s posuđem i blistavim srebrnim loncem za kavu.

Na trenutak sam se namrštila. “Doručak? Želim doručkovati ovdje otkako su otvorili restoran, ali mislila sam da je nedjeljom zatvoren.”

“I jest”, potvrdio je Evan. “Ali organiziraju privatne zabave.”

“Privatne zabave?” podigla sam obrvu.

“Jako privatne”, rekao je. “Želite li mi se pridružiti na doručku u ovo lijepo nedjeljno jutro, gospođice Raine?” upitao je, pružajući mi ruku i privlačeći me k sebi kad sam je prihvatila.

“Bih, gospodine Black. S oduševljenjem.”

Pridržao je stolac dok sam sjedala i smjestila se, ponovno gledajući grad ispod nas. Svijet kao da se vrtio oko mene, osjećala sam laganu vrtoglavicu i ushićenje, srce mi je istodobno bilo stisnuto od straha i letjelo je. Ali u svakom sam trenutku znala da neću tresnuti na tlo. Ovdje sam bila sigurna.

Sigurna na rubu, sigurna uz Evana.

113

“Hvala ti”, rekla sam. “Ovo je nevjerojatno. Čak i više od nevjerojatnog, zapravo. Savršeno je.”

“Rekao sam ti da ćeš sa mnom poletjeti.”

“Da”, složila sam se. “Jesi.”

Esther Martin uletjela je u moj kutak ureda nasmiješenih usana i tužnih očiju. Pretrčala je preko malenog prostora u dva koraka, raširenih ruku, pa me dograbila u topao i iskren zagrljaj kakav je ženama Estherina imovnoga stanja i društvenog statusa najčešće potpuna nepoznanica.

“Nedostajala si nam”, rekla je kad me pustila. “Kako se držiš?”

“Nedostaje mi. Ali držim se”, kimnula sam glavom.

“O, dušo. Svima nam nedostaje.” Odmaknula se malo i odmjerila me od glave do pete. “Dobro mi izgledaš. Malo si bila na suncu.”

Kimnula sam. “Veći dio nedjelje provela sam na otvorenom.” Slegnula sam ramenima. “Bilo je lijepo.”

Lijepo je bila nedovoljno dobra riječ. Nakon doručka medu oblacima Evan i ja proveli smo dan lebdeći poput latica na povjetarcu, lutajući gradom i istražujući bez nekog određenog cilja. Pošteno smo se najeli pa prošetali od Willisa sve do Fantastične Milje, a nakon toga i do plaže u Ulici Oak. Kad sam to predložila, mislila sam da će odbiti, jer ne dijele svi moju sklonost lutanju velikim gradovima, upijanju atmosfere i uživanju u energiji. Ali Evan se nije bunio, iako smo samo do prvog odredišta vrijednog pozornosti prvo morali prehodati oko pet kilometara.

Usput sam mu pokazivala meni najdraža mjesta u gradu, medu njima i neobični vodeni toranj.

Pravi pravcati, funkcionalni, a ne samo onaj koji se tako zove, ali skriva trgovački centar. Doduše, nije da imam nešto protiv višekatnice pune trgovina.

“Dvorac usred grada”, rekla sam Evanu, povlačeći ga za rukav da stane kad smo stigli do zgrade koja je čudom preživjela trodnevni požar krajem 19. stoljeća. Uvukla sam ga unutra iako se pretvarao da radije ne bi i neko smo vrijeme stajali dlanova oslonjenih na pleksiglas, zagledani u opremu za pumpanje vode, a potom otišli u trgovački centar.

“Mogu li vam kako pomoći? Imate li kakvih pitanja?” upitao je zaposlenik kad smo ušli.

Potpuno ozbiljan, Evan mu je rekao da smo turisti, da ćemo u Chicagu provesti samo trideset šest sati i da želimo iskusiti što više možemo. Zaposlenik, svaka mu čast, shvatio ga je ozbiljno i predložio nam neke zgodne aktivnosti pa nas poslao dalje ruku prepunih brošura, s planom razgledavanja koji je počinjao najmom bicikala na jednom od štandova rasutih po cijelom gradu.

Potom smo nastavili prema plaži, ostavivši bicikle parkirane, pa bosi krenuli u šetnju pijeskom.

“Nemam najdraži dio grada”, rekla sam, “ali da imam, mislim da bi to bila ova plaža.

Nevjerojatno je da se nalazimo posred kontinenta, a hodamo pješčanom plažom.”

Skupljali smo kamenje i bacali ga u vodu, popili pivo u restoranu koji je izgledao poput kolibe u tropima, promatrali postarijeg čovjeka kako detektorom metala traži kovanice izgubljene u pijesku.

Potom smo krenuli u suprotnom smjeru, prema hotelu Drake, gdje smo u trgovini darova kupili dva jeftina ruksaka. Nakon toga srno se vratili po unajmljene bicikle i njima krenuli uz obalu jezera, vijugajući kroz parkove, te naposljetku završili kod poznate skulpture Cloud Gate. Pravili smo grimase i smijali se odrazu u ostakljenoj površini skulpture, prošli ispod nje držeći se za ruke pa na kraju prislonili glavu na nju da zavirimo u unutrašnjost, koja je meni izgledala poput crne rupe.

“Kamo sada?” upitao me Evan. “Čekaj, daj da pogodim: Institut za umjetnost?”

Stala sam pokraj svojega bicikla i široko se osmjehnula, sretna što me toliko dobro poznaje. “A nego kamo drugamo? Na kraju krajeva, dobro nam pristaje u današnji tematski program.”

“A mi imamo tematski program?”

Prišla sam mu i uhvatila ga za obje ruke pa se pridigla na vrhove prstiju da ga poljubim. “Uz umjetnost se osjećam kao da letim, a danas se s tobom cijeli dan osjećam upravo tako. Visjeli smo nad gradom za doručak, lutali uokolo držeći se za ruke. Sad letim gledajući te u oči.”

“Oprez”, rekao je, zadirkujući me. “Još ću se zarumenjeti.”

114

Glasno sam se nasmijala. “No, to bih htjela vidjeti.”

Ostavili smo bicikle na idućem štandu i nastavili šetati Milenijskim parkom prema Institutu.

“Jesi li kad bio u Europi?” upitala sam.

“Nekoliko puta”, odvratio je.

“Ja nikad. Oduvijek sam željela, naravno. Želim vidjeti Louvre i Sikstinsku kapelu. Želim ući unutra i osjetiti snagu kojom takvo nešto zrači, jer je trajna i neuništiva i jer...” Tu sam zastala, tresući malo glavom. “Što?” upitao je.

“Ništa. Nije važno.”

Uhvatio me za ruku i malo povukao.

“Ma ništa, stvarno. Samo moje blesave misli.”

“Blesave su misli najbolje za nedjeljne šetnje.”

“No dobro”, rekla sam odmahujući glavom, pretvarajući se da negodujem. “Razmišljala sam o svojemu tati. Volim ga, to svakako. Ali politika je svijet bez strasti. Barem što se mene tiče. Odradila sam ja svoje, stekla diplomu, ali nikad se nisam poistovjetila s time, razumiješ me? Jer politika ne stvara, nego troši. Smisao je politike prigrabiti nešto što je netko drugi stvorio i razgrabiti to.”

“Ipak si prihvatila posao u Washingtonu.”

Okrenula sam pogled u stranu i slegnula ramenima. “To je izvanredna prilika.”

“Jest”, rekao je.

Dobacila sam mu pogled. “Ali?” “Samo se pitam je li to izvanredna prilika za tebe.”

Nisam mu odgovorila. Možda sam Evanu rekla da me on doista vidi, ali tek sam sada shvaćala što to doista znači i nisam bila sigurna sviđa li mi se to. Jedna je stvar kad odmah shvati što želim u krevetu. Nešto je posve drugo kad vidi u moju nutrinu kao da sam prozirna.

U tom sam trenutku njegove riječi odbacila kao najobičniji komentar. Sitan i beznačajan. Nimalo važan.

Budući da nisam željela razgovarati ni o umjetnosti, ni o politici, ni o bilo čemu što bi moglo imati veze sa smislom mojega života, predložila sam da zaboravimo Institut i odvezemo se taksijem do zoološkog vrta u parku Lincoln. To se pokazalo savršenim rješenjem. Ostavili smo iza sebe razgovore o mojemu poslu i mojim željama pa proveli ostatak dana držeći se za ruke, šećući, pijući sok i jedući sladoled da se osvježimo, fotografirajući životinje mobitelima i razmjenjujući slike.

Bilo je šašavo. Bilo je zabavno. Bilo je upravo ono što mi je trebalo.

Nakon večere na svježem zraku u malom talijanskom restoranu, vratili smo se u stan. Dok smo se vozili, maštala sam o divljim seksualnim avanturama. O vezivanju ruku, dlanovima na stražnjici i svakojakim novim slastima izravno iz Evanove erotske riznice. Sva su me ta razmatranja zapalila i bridjela sam od iščekivanja. Ali kad smo se vratili u stan, ostatak večeri nije krenuo kako sam zamišljala. Umjesto svega toga lijeno smo vodili ljubav pod tušem pa uzeli bocu vina i otišli na terasu. Smjestili smo se na naslonjač za dvoje, spustila sam glavu u Evanovo krilo i on mi je milovao kosu dok smo prepričavali dogodovštine dana, razgovarali o životu, o svačemu i ničemu.

Mislim da je to bio najromantičniji dan u mom životu. Iako me na Evanu prvotno privukla njegova divlja strana, sad me hvatao strah da je ova novootkrivena, romantična strana daleko opasnija za mene.

Sad kad sam stajala u svom malom uredu, sjećanje na taj dan vratilo se i obgrlilo me. Nisam ga željela odbaciti, ali ni podijeliti s Esther, jer sam se zapravo bojala da bi prepričavanje moglo umanjiti živost tog sjećanja u mojim mislima.

Samo sam se nasmiješila i rekla joj da sam se dobro odmorila pa je upitala gdje želi da danas počnem. “Ispričavam se što me toliko dugo nije bilo. Pretpostavljam da me čeka hrpa posla?”

115

“Ma ne pričaj gluposti. Jahnu si bila potrebna, a mi smo se nekako snašli i bez tebe.” Izvukla je moj stolac i sjela pa sam se sa naslonila na rub stola. “Da budem iskrena, stvari su se usporile otkako se Jahn razbolio. Koliko god to bešćutno zvučalo, željeli smo se malo pritajiti. Previše priče o nama izvuklo bi istinu o Jahnu, a to bi možda uplašilo ulagače.”

“Znači, sad je vrijeme za novu strategiju”, odvratila sam, pokazujući joj time da sam shvatila što je željela reći. Howard Jahn Holdings & Acquisitions bavi se kupnjom i prodajom kompanija, a iako je Jahn pronašao najbolje i najpametnije zaposlenike koji su za njega diljem svijeta pronalazili najbolje poslovne prilike, on je bio javno lice tvrtke. Njegova će smrt imati posljedice za tvrtku - u to nema sumnje. Nisam mogla zamjerati odjelu za odnose s javnošću što je želio zatajiti koliko je stricu loše. Ali sad kad je preminuo, nismo više mogli izbjegavati stvarnost.

“Jest”, rekla je. “Ali mislim da se snalazimo. Zapravo sam te mislila upitati bi li se počela baviti zakladom. Tamo je sad gusto.”

“Zbog transfera?”

Kimnula je glavom pa mi detaljnije objasnila. “Naš je zadatak stvarati zaradu za zakladu”, počela je, “a potom je raspodijeliti u razne programe. Obrazovanje, očuvanje, restauracija. Tvoj je stric najviše pozornosti poklanjao mladima, umjetnosti i povijesti. Previše je na svijetu djece kojima nije dostupno obrazovanje koje zaslužuju, a isto tako ima i previše umjetničkih djela i povijesnih dokumenata koja su u toliko lošem stanju da neče preživjeti ni ovo desetljeće, a kamoli još koje tisućljeće.”

“Slažem se”, rekla sam, iako sam sigurna da sam zvučala nepovjerljivo. Ako sam je dobro shvatila, ovo je uvod u molbu da počnem i službeno raditi za zakladu. Iskreno, to bi bio moj posao iz snova.

Tada se na mene svalila stvarnost. Toliko me zatekla da sam osjetila vrtoglavicu i bilo mi je drago što sam oslonjena na stol. “Esther”, rekla sam mrzovoljno, “sigurna sam da je taj tvoj plan fantastičan. Ali ja se selim. Odlazim u Washington”, rekla sam, pa joj i pojasnila dok me gledala razrogačenih očiju i napola otvorenih usta. “Radit ću na Capitol Hillu.”

“Aha.” Na nekoliko sekunda samo me zapanjeno promatrala, ali tada joj se licem proširio osmijeh. “Dušo, pa to je divno! Tvoj stric bi bio ludo ponosan na tebe.”

“Doista?” upitala sam, nadajući se da ne zvučim onoliko očajno koliko sam se osjećala.

Ako je i primijetila išta čudno u mom glasu, nije ništa rekla. “Bože moj, pa naravno. Svog je brata volio i divio mu se. Bio bi oduševljen da zna da si odlučila krenuti očevim stopama, u politiku.”

“Drago mi je”, rekla sam, a to sam i mislila.

“Naravno, ja sam se nadala... Ali to sada više nije važno. Samo brbljam. A i nisam ja važna. Jako sam ponosna na tebe, Angelina.”

“Hvala.”

“Dakako, ovo mijenja stvari.” Otvorila je mapu s dokumentima i stala ih sređivati. “Dok radiš za nas, ostat ćeš u odjelu za odnose s javnošću. Idemo stoga u sobu za sastanke i malo ćemo razmisliti kako da zadržimo povjerenje klijenata.”

Krenula sam za njom i iduća dva sata provele smo razgovarajući o tome kako da umirimo ulagače i dioničare HJH&A te spriječimo paniku koja bi mogla nastati kad postane očito da se Jahn više neće vratiti na čelo kompanije. Iskreno, ne sjećam se najbolje o čemu smo razgovarale; previše sam bila zadubljena u misli o prilici koju ću morati propustiti.

Zapravo sam se u stvarnost vratila tek kad je Esther glasno uzdahnula, zatvarajući mapu.

“Mislim da smo dosta obavile za danas. Ali moram te zamoliti još nešto. Doduše, tiče se zaklade, pa ako želiš odbiti, razumjet ću. Budući da poznaješ mnoge Jahnove prijatelje...” “Što je?”

Objasnila mi je da je zaklada otkako, je Jahn preminuo imala u planu samo jedan javni događaj: dobrotvornu zabavu na kojoj je trebao biti objavljen početak prikupljanja sredstava. “Željeli bismo

116

time označiti ovaj početak u novoj fazi djelovanja zaklade. Nekako povezati Jahnov odlazak s time, ali s puno takta. Na kraju krajeva, zaklada je njegovo nasljeđe.”

“Kako vam mogu pomoći?”

“Moramo pronaći pravu lokaciju za zabavu. Iskreno, već nam se javilo nekoliko gradskih kompanija i filantropa, svi bi željeli biti domaćini naše večeri. A ako odaberemo jednog od njih, uvrijedit ćemo druge...” “... i izgubiti njihov financijski doprinos.”

“Zato to treba izvesti diplomatski”, rekla je Esther, jedva susprežući osmijeh. “A rekla bih da mlada žena na pragu političke karijere može smisliti pametan način kako proći tim minskim poljem.”

“Ili možda sve upropastiti pa zbrisati u Washington?”

Nasmijala se. “Ili to.”

Morala sam se i sama nasmijati. Barem je iskrena. A i morala sam si priznati da je, bez obzira na diplomaciju koja me čekala, taj zadatak zvučao zabavnije od sastavljanja optimističnih izvještaja za ulagače.

“Može”, rekla sam. “Pristajem.”

“Sjajno.” Dok je skupljala stvari, zazvonio je moj mobitel. “Idem ja, javi se. I zato da...”, rekla je, uperivši u mene prst s crveno lakiranim noktom, “... da budem daleko kad se predomisliš.”

Zakolutala sam očima i dohvatila mobitel, a srce mi je zaplesalo kad sam ugledala Evanov broj.

“Bok”, javila sam se. “Nisi mogao nazvati u bolje vrijeme.”

“Točno sam tako i planirao, naravno.”

“Bih li zvučala kao zadnja jadnica ako ti kažem da je svaki trenutak savršen za tvoj poziv?”

“Ako sam te ja doveo u stanje očaja, neću se buniti.”

Nasmijala sam se. “No dobro. Sad i to znaš. Što ima?”

“Ti i ja. Kod mene. Večeras u sedam.”

“Može”, rekla sam. “Ali ja nemam pojma gdje je kod tebe.”

“Poslat ću auto po tebe. Pred stan ili pred ured?”

“Pred stan. Moram se malo srediti prije spoja.”

“Doista? U tom slučaju, jedva čekam vidjeti rezultate tog sređivanja.”

“Aha”, odvratila sam. “I ja bih da sam na tvome mjestu.”

Kad sam prekinula vezu, shvatila sam da se smiješim. Možda odlazim iz grada radi posla koji ne želim, ali barem zasad moj je život poprilično u redu.

117

16.

“OVDJE? Ozbiljno?” Virkala sam kroz prozor Lexusa koji je Evan poslao pred mene. Upravo smo bili skrenuli na prilaz luci Burnham, a sad smo već manevrirali medu dokovima. “Mislila sam da me vozite u stan gospodina Blacka.”

Vozač, koji se predstavio kao Red, pogledao me u retrovizoru. “I vozim, gospođice Raine.”

“Stvarno? Živi na brodu?” Morala sam priznat da to zapravo i zvuči poprilično evanovski.

Mislim, on je prepun iznenađenja. A to mi je, da vam iskreno kažem, baš cool. Samo pojačava iluziju da bi svakog trenutka mogao poletjeti - i povesti me sa sobom, kamo god odlebdio.

Zavalila sam se u svojemu sjedalu široko se osmjehujući, promatrajući brodove pokraj kojih smo prolazili. Igrala sam igru sama sa sobom, pokušavajući pogoditi koji je od tih brodova Evanov, ali svaki put kad bismo se približili nekom koji je izgledao spektakularno, Red bi samo prošišao pokraj njega. Već sam pomislila da je skrenuo u krivi dio luke i sad je previše ponosan priznati pogrešku, kad smo stigli do posljednjeg mjesta na doku.

Evanov je brod stajao usidren u samom dnu luke. Kad sam izašla iz Lexusa, ugledala sam ga kako stoji i čeka me, u kratkim hlačama i polo-majici. Vjetar mu je mrsio kosu i izgledao je kao da po cijele dane samo plovi. Ali što ja znam, možda i plovi.

“Pozdrav, kapetane!” viknula sam, a on se osmjehnuo poput malog dečka, sav pun veselja i života. “Pa ti živiš na brodu.”

“Tvojoj moći opažanja nema ravne.” Prišao je mostiću koji je bio spušten na dok da se po njemu uspnem pa me dočekao na pola puta. Došla sam s ruksakom - u njega sam utrpala rezervnu odjeću, četkicu za zube i nešto šminke - koji mi je uzeo s ramena. Možda mi se samo učinilo, ali mislim da je shvatio što je u ruksaku i bio jako zadovoljan time.

Pravo je čudo da se nisam spotaknula hodajući uz mostić, jer sam poput teleta piljila u brod. Bio je golem, posve bijel, otmjenih linija i nekako futuristički. Ne znam previše o brodovima, ali znam da je ovaj bio jako velik. I znam da je vjerojatno stajao cijelo bogatstvo.

“Kako si se odlučio živjeti na brodu?” upitala sam kad sam se dočepala palube. Morala sam priznati da sam ovdje provela tek nekoliko minuta, ali već mi je ta pomisao bila privlačna. Paluba je bila prostrana, lijepo namještena svime potrebnim za izležavanje, uživanje u jelu, ribolov ili plivanje.

“Tek tako”, rekao je. “A to nije nalik na mene: ja inače planiram svaki svoj potez, kako poslovni, tako i privatni.”

“A da? A što si isplanirao za mene?”

“Svakakve divote”, rekao je. “Obećavam da nećeš biti razočarana.”

“Oho”, progutala sam pljuvačku. Odjednom mi je bilo vruće.

“Ipak ti moram reći”, nastavio je, vraćajući nas na temu broda, “da ovo možda jest brod, ali da bi većina ljudi ovakvu damu nazvala jahtom.” Slegnuo je ramenima. “No ja je ne zovem ni tako.

Meni je ona His Girl Friday.”

Nasmijala sam se, oduševljena. “Super ime.” Nakrivio je glavu. “Drago mi je što ti se sviđa.”

“Ali još mi nisi rekao zašto.”

“Vjerojatno zato što se tako djelomično ostvarila moja želja da postanem gusar. Slobodan otploviti kad god poželim. I, naravno, ovdje imam mnoge skrivene pretince za nezakonito stečen plijen.”

118

“Naravno, nego što”, rekla sam vedro, ali ipak sam se pitala što je pod time mislio. “Čemu uopće kupovati brod ako ga čovjek pošteno ne opremi?”

“Znao sam da ćeš me ti razumjeti.”

Nagnuo je glavu prema pramcu. Ili prema krmi? Nautički izrazi nikad mi nisu bili jasni. Bilo kako bilo, krenuo je, a ja za njim, kroz drvena vrata i ravno u raskošni salon koji je bio uređen kao u luksuznim stanovima. Iz njega se ulazilo u blagovaonicu, iza koje se, pretpostavljam, nalazilo upravljačko mjesto, ali do njega nismo stigli, jer me Evan poveo niz male stube na donju palubu.

Cijela je paluba bila golema kabina. To mi se nije nimalo svidjelo, jer sam iste sekunde pomislila na sve one žene koje je Evan nesumnjivo već ugostio ovdje - žene koje nisu došle u prijateljski posjet i prespavale u vlastitoj kabini. Mislim, stvarno... “Želiš li vidjeti moj stan?” provjerena je fora. “Želiš li vidjeti moju jahtu?” daleko je bolja fora od te. “Što je?” upitao me. “Nekako si se zamislila.”

“Laži i obmane”, rekla sam. “Nikad ne razmišljam, to nije dobro.”

Poljubio me u vrh nosa. “Ili možda i previše razmišljaš.”

Namrštila sam se. Ta je izjava bila i previše točna.

Na sreću, zazvonio je Evanov mobitel i spriječio ga u pokušaju da dozna o čemu ja tako napeto razmišljam. Bacio je pogled na zaslon pa pogledao mene. “Oprosti, moram se javiti. U gornjoj lijevoj ladici ima kupaćih kostima. Hoćeš li se presvući i sačekati me na palubi?”

“Naravno”, rekla sam, iako sam u sebi psovala. Činilo se da sam bila u pravu. Ne samo da i inače dovodi žene ovamo nego ih još dovodi toliko da im je potrebna i garderoba.

“Hej”, rekao je u telefon i izašao. “Slušam.”

Tada je nestao, a ja sam ostala sam u golemoj vlasničkoj kabini, spremajući se obući kupaći kostim neke druge žene. Ali kad sam otvorila ladicu i počela pretraživati, shvatila sam da su svi kostimi još uvijek zapakirani. Bacila sam pogled prema vratima, kao da je još uvijek tamo. Kao da bih ga tim pogledom mogla prizvati natrag i proniknuti u sve njegove tajne.

Ladica s kostimima bila je vrlo prostrana pa sam uzela malo slobode, izvadila svoje stvari iz ruksaka i premjestila ih u nju. Odlučila sam se za smaragdno zeleni bikini, presvukla se i krenula stubama prema salonu.

Kad sam stigla, još uvijek je razgovarao, stojeći leđima okrenut prema meni i licem prema jezeru. “Ma daj, čovječe. Pa poznaješ me, znaš da te ne bih ostavio na cjedilu. Da, mislim da će nam trebati oko dvije godine od početka do kraja. Ali prvo moramo srediti ovo sranje u Kaliforniji. Znam da je stanje loše, ali postat će još gore ako su glasine istinite i namjeravaju nas srediti. No, da, moramo biti sigurni.”

Nasmijao se. “Baš si budaletina. Dobro, da čujem i ostalo.” Čula sam kako je tiho zazviždao. “Neely je seronja, ali u pravu si. Ovo bi moglo postati problem. Cole je dobar, ali... da, znam. Ne bih se trebao ni šaliti s time. Daj mi malo vremena da nam smislim neke opcije pa ću te nazvati. A što se tiče svih drugih... molim? Jako dobro znaš da što se stvari više zakuhavaju, to brže želim van. Nego što. Pod stare dane postajem nesklon riziku. Oko tridesete čovjek promijeni perspektivu.”

Kratko se nasmijao pa nastavio tiše. “Jebi se, ne zanimaju me tvoji prigovori. Već smo razgovarali o mojim razlozima. Ne smijem joj sjebati stvari.”

Namrštila sam se, osjećajući se kao voajer, ali istodobno pokušavajući razmrsiti ovaj jednostrani razgovor. Mislim da nije primijetio kad sam izašla na palubu. A ja nisam imala pojma kojoj to njoj Evan ne želi pokvariti poslove. Ta je riječ visjela iznad njegove glave poput balončića u stripu, crvena i blještava. Nisam željela biti ljubomorna - ovo medu nama nije moglo biti ništa drugo osim privremenog dogovora, tako smo i rekli. Ali iako je moj mozak to znao, ostatak mene polako je zbog ljubomore postajao zeleniji od mojega bikinija.

E pa, jebi ga.

119

Baveći se ljubomornim mislima propustila sam dio razgovora pa kad sam se pribrala, Evan je već stajao pokraj mene. “Nisam čuo kad si se uspela.”

“Imam jako lagan korak”, rekla sam ne baš prijateljski.

“Zar stvarno?” upitao je pa me privukao k sebi držeći moju desnu ruku svojom lijevom, a desnu na mojim leđima kao da se spremamo zaplesati valcer.

Sav je nemir iz mene ispario. “Evane!”

Zavrtio nas je palubom i slijedila sam ga koliko-toliko uspješno - jer ne plešem najbolje ni uz glazbu, a kamoli bez nje - čestitajući mu u mislima što uspijeva izbjegavati opasnost mojih nimalo laganih plesnih koraka.

“Nisam prisluškivala”, rekla sam, “ali što si to govorio o Neelyju?”

“O Neelyju?”

Nasmijala sam se. “Aha, sjećaš se njega? Striček koji se dočepao Bilježnice stvorenja. Maloprije si ga spomenuo u razgovoru. Kao što rekoh, nije da sam prisluškivala, ali njegovo sam ime ipak čula.

Ima li to neke veze s da Vincijem?”

“Zašto bi imalo veze s da Vincijem?” upitao je, a zapravo je to i bilo dobro pitanje. Ali prije nego što sam mu to priznala, zavrtio me pa teatralno nagnuo unatrag. Nasmijala sam se, uživajući u ovoj bezbrižnoj verziji Evana. Potom me povukao da se uspravim i poljubio, a moje lepršavo raspoloženje pretvorilo se u nešto žešće. Rastvorila sam usnice, a moje tijelo odmah je prožela vatra, baš kao i svaki put kad bi mi se Evan približio. Jedan dodir, jedan pogled i ja bih se napalila. Imala sam osjećaj da sam brava, a Evan jedini ključ koji u nju pristaje. Kao da smo dvije polovice iste karte s blagom.

Kao da ga čekam cio život.

Odmaknula sam se, malo zbunjena.

“Lina?”

U glasu sam mu čula zabrinutost pa sam se prisilila na osmijeh. “Oprosti. Mislim da mi se malo zavrtjelo kad si me onako nagnuo.”

“Sjedi”, rekao je, vodeći me do ležaljke. “Donijet ću ti malo vode.”

Nestao je prije nego što sam stigla odbiti, ostavljajući me samu s mojom laži. Jer istina je bila da što sam bolje upoznavala Evana, to je fantazija koju sam o njemu gradila još od tinejdžerskih dana više blijedjela, povlačeći se pred stvarnošću.

Stvarnost.

Zanimljiva riječ.

Sjetila sam se kako je Jahn rekao da Evan ima tajne. Sjetila sam se Kevinovih optužbi. Sjetila sam se mračnog Evana koji se na trenutke ukazao u uličici iza kluba i sjetila sam se kako je i sam rekao da se na njega nije sigurno kladiti. Svi su se ti elementi u mojoj glavi spojili u fantastičnu sliku zločestog dečka koji je uvijek korak ispred zakona.

Ali sad... Sad sam željela više od fantazije. Željela sam vidjeti kakav je u stvarnosti.

Ja sam njemu ispričala mračne tajne koje sam samo ja znala i sad sam se ponadala da će i on učiniti isto.

“Hej”, rekao je, žurno mi prilazeći. Nosio je čašu mineralne vode s limetom i nakon što mi ju je pružio, kleknuo je pred mene pa položio dlan na moje čelo.

Nisam se mogla suzdržati i nasmijala sam se. “Zavrtjelo mi se”, pobunila sam se. “Nemam vrućicu.”

“Možda samo tražim izlike da te dodirnem”, rekao je.

Nasmiješila sam se. “Ne trebaju ti izlike.”

“Ne? Jako mi je drago što to čujem.” Osvrnuo se prema stubama što su vodile na donju palubu.

“Mogu li te namamiti s malo briea?”

“Nego što, obožavam brie”, rekla sam iskreno.

120

“Znam. Jahn je uvijek kupovao hrpe sira prije nego što bi ti došla preko ljeta.”

“I ti se toga sjećaš?” upitala sam, cereći se kao idiot.

“Svačega se ja sjećam. Mahune omotane slaninom. Pečeni krumpir bez maslaca, ali zato s hrpetinom kiselog vrhnja. I srednje pečen odrezak.”

Sumnjičavo sam ga pogledala. “Mislila sam da ne znaš kuhati.”

“Za tebe sam se potrudio.”

Pružila sam mu ruke i dopustila da me povuče na noge. Potom sam ga privukla na poljubac polagan, senzualan i vlažan. “Mogu li zaključiti da sam posebna ili kuhaš svim ženama koje dovodiš na brod?” zadirkivala sam ga, ali odgovorio je savršeno ozbiljno.

“Nikad prije nisam doveo nijednu ženu na brod.”

“Oh.” Malo sam zadrhtala u njegovu naručju, lagano se rastapajući pred njegovim pogledom.

Gledao me kao da ne namjerava prestati. Odjednom sam bila posve izgubljena. Ne mogu si objasniti kako Evan djeluje na moj um i moje tijelo. Znam samo da mi ga nikada nije dosta. “Evane”, njegovo mi se ime otelo s usnica. “Evane, želim ja sir... stvarno želim. Ali trenutačno želim samo da me pojebeš.”

Usnice su mu se podigle u polagan, seksi osmijeh i u tom sam trenutku mislila samo jedno: taj osmijeh pripada meni. Koliko god trajalo, ovaj je muškarac moj. Svaki slasni, čvrsti djelić njega.

Polako je prešao prstom uz rub gaćica mojega bikinija. Zagrizla sam donju usnicu, želudac mi se stegnuo, a koža zaiskrila od iščekivanja trenutka kada će zavući prst ispod tkanine pa ga pogurnuti malo niže, pa još niže...

Odmaknuo je ruku i kad sam ga optužujući pogledala, iscerio se. “Strpljenje je krasna vrlina, Lina. A iščekivanje nevjerojatan afrodizijak.”

“Moguće”, rekla sam nadureno. “Ne znam jesi li primijetio, ali s tobom mi nije potreban nikakav afrodizijak.”

“Lijepo je znati.” Prišao mi je korak bliže pa pustio pogled da luta mojim tijelom. Pokušala sam ostati hladnokrvna, ali kvragu sve, moje su se grudi odmah probudile, a bradavice ukrutile. Kad je njegov pogled dolutao do mjesta na kojem se spajaju moja bedra, pička mi se stegnula od neispunjene želje - jer me taj gad nije ni dodirnuo. “Trebao bih te uvijek držati u ovome stanju”, rekao je tiho i zavodljivo. “Vrelu, vlažnu i željnu.”

Progutala sam s mukom i malo mi je nedostajalo da zavučem vlastitu ruku u prokleti bikini.

“Takva sam ti ja uvijek”, odvratila sam, djelomično zato jer je to već znao, a djelomično zato što njemu nije imalo nikakvoga smisla nešto kriti.

“Baš mi je drago što to čujem”, rekao je. “Pogotovo zato što je i meni tako. Sav izgaram zbog tebe, Lina.”

Prešao je vršcima prstiju preko mojega ramena i zadrhtala sam. Tada je, upravo kad sam zaklopila oči, ponovno maknuo ruku s mene.

Zatreptala sam da mu dam do znanja kako želim još, ali samo je odmahnuo glavom. “Mislim da bi zasad bilo dosta”, rekao je samodopadno.

“Ti si seronja, Evane. Znaš to i sam, zar ne?”

“Vjeruj mi, malena, čuo sam ja i gore.” Nježno me povukao. “Idemo početi spremati večeru.”

“Mogla bih te čekati ovdje. Ona je ležaljka prilično udobna. Mogla bih dovršiti što si počeo.”

“A ne, ne bi.” Zgrabio me za ruku i privukao k sebi. “Želim te frustriranu, mala moja. Ne diraj.

Tvoja pička pripada meni. Želim osobno biti odgovoran za svaku sekundicu užitka koju iskusiš. Je li ti jasno?”

Kimnula sam, odjednom pomalo lelujava - i to ne zbog valova. Morala sam priznati da je, usprkos frustraciji koju sam u tom trenutku doista osjećala, obećanje u njegovu glasu bilo dovoljno da mi nadoknadi patnje.

121

Zgrabila sam frotirni ogrtač s naslona ležaljke i krenula za njim u kuhinju, za koju sam bila sigurna da se na brodu nekako drugačije zove. Kao što je i obećao, dočekao me najdraži sir pa sam sjela. Grickali smo ga s krekerima i voćem dok je Evan pripremao večeru, rezuckao krajeve mahuna, provjeravao kako krumpir napreduje u pećnici, začinjavao odreske.

Promatrala sam ga bez riječi, pitajući se koliko lica ima Evan Black, vidljivih i nevidljivih. Željela sam ih upoznati sva i prije nego što sam stigla samu sebe odgovoriti od toga, postavila sam pitanje koje me najviše mučilo. “Evane”, rekla sam, “zašto tvrdiš da nisi sigurna oklada?”

Podigao je pogled s boce vina koju je upravo otvarao. “Iz više razloga”, odgovorio je i u glasu sam mu Čula tračak opreza.

“Voljela bih ih čuti.”

“Da nećeš možda odustati od preseljenja u Washington?”

“Molim?” odmahnula sam glavom, zbunjena. “Ne. Zašto me to pitaš?”

Neko me vrijeme samo gledao u oči, ali iako sam pokušavala pogoditi o čemu razmišlja, nisam to mogla zaključiti iz njegova pogleda. “Nema veze”, rekao je tada. “Zaboravi.”

Prihvatila sam čašu vina koju mi je ponudio i otpila gutljaj. Bavila sam se mišlju da odustanem od svega. Na kraju krajeva, u pravu je. Za tri tjedna odlazim. Koliko će tada biti važno što nisam zagrebla dublje ispod površine i upoznala muškarca koji se tamo krije?

Ali sad je bilo važno.

“Kažeš li to zbog poslova kojima se baviš?”

“Misliš na striptiz-klub?”

“Mislim na sve poslove zbog kojih bi mogao biti rizična oklada.”

Oslonio se na radnu plohu iza sebe i otpio malo vina, ne skidajući pogled s mene. “Mislim da poznajem jednog agenta FBI-a koji ti je stavio bubu u uho.”

Oblizala sam usnice, odjednom ne tako uvjerena da sam trebala početi ovaj razgovor. “Čuj, nije važno. Ne bih nam htjela pokvariti večeru.”

“Nisam još ni zagrijao tavu za odreske. Imamo vremena.” Odložio je čašu i prišao mi bliže, stajući točno nasuprot meni, s druge strane šanka. “Što ti je Kevin ispričao?”

Razmišljala sam ne odgovoriti na to pitanje, ali dovoljno poznajem Evana da sam znala kako ne bi tek tako odustao. “Da vas FBI motri. Da se bavite svakakvim sumnjivim stvarima. Nije rekao točno kakvim.”

“I ti mu vjeruješ.” Ovo je izgovorio bez osjećaja. Nigdje ljutnje. Nigdje povrijeđenosti.

“To nisam rekla. Samo sam te pitala zašto tvrdiš da nisi sigurna oklada.”

“Jer je to istina.”

“Evane...” “Što je?” Ton mu se jedva promijenio, ali ipak je bio nekako grublji. “Želiš da ti natočim još vina i ispričam pričicu za laku noć? Nešto što će te uzbuditi? Nešto što će te zbližiti s tipom koji te vodi u divlju avanturu?”

Okrenula sam glavu, jer znala sam da je ovo možda počelo kao divlja avantura, ali sad želim više.

“Nešto uzbudljivo, ha? Možda da ti ispričam pričicu o klincu čija se obitelj raspala dok je još bio u srednjoj školi? Koji je radio što god je mogao kako bi zaradio nešto love da ne bi morali živjeti na ulici? Prodavao drogu. Ukradenu robu. Ukradene aute. Čega god se mogao dočepati. Možda to ipak nije triler, nego tragedija, ne čini ti se?”

Govorio je brzo, ali svaka je njegova riječ bila odmjerena. Prestala sam disati, gutajući njegove riječi, svjesna da mi daje priliku da zavirim u stvarnoga Evana Blacka, trudeći se razaznati što je od svega toga što govori istina.

“Možda ga tako jednoga dana uhite i pošalju u jedan od onih popravnih kampova za maloljetnike. Da ga isprepadaju dovoljno da se vrati na pravi put. Ali nemojmo podleći klišeju: 122

nećemo napisati klasičan završetak. Neka im s ovim klincem to ne uspije. Ubacimo i malo ironije: neka upravo tamo upozna druga dva klinca. I sprijatelji se s njima. Ali pravi put? Na to ćemo zaboraviti.”

Cole. Tyler.

Sjetila sam se da mi je Jahn jednom prilikom rekao kako su se njih trojica upoznali u nekakvom kampu. Sranje.

“A onda se njih trojica lijepo opamete”, nastavio je, odmičući se od šanka, zaobilazeći ga. “I nauče kako zeznuti sustav. Kako riskirati. Kako napraviti što god je potrebno da prežive, jer već sva trojica znaju da svemir ne igra pošteno.” Sad je stajao tik preda mnom, utjelovljenje snage i samokontrole. “A ako svemir ne igra po pravilima, zašto bi, dovraga, morali oni?”

“Ne bi”, rekla sam, a srce mi je zakucalo toliko snažno da su mi otkucaju tutnjali u ušima.

Pomilovao me po golim podlakticama i shvatila sam da stojim ogoljena pred njime iako sam na sebi imala frotirni ogrtač. “Ne želiš ti sigurnu okladu, Lina”, rekao je tiho. “Zar ne?”

“Ne.” “Ti želiš nekoga tko živi na rubu. Takve stvari tebe napaljuju, zar ne?” Poigravao se patentnim zatvaračem mojeg ogrtača, tik ispred grla.

“Da”, priznala sam, a Evan je odgurnuo ogrtač s mojih ramena. Pao je na pod i okružio moja stopala kao da stojim u lokvici frotira. Evan je prešao dlanovima preko mojih ruku, gore pa dolje, ali vrelina koja me prožela nije bila izazvana samo tim dodirom.

“Ti želiš nekoga tko voli letjeti”, rekao je, prelazeći vrškom prsta preko mojih grudi, uz rub bikinija.

Disala sam isprekidano. Koža mi je bila zažarena. Ispod tog komadićka tkanine moje su bradavice bile potpuno krute.

“Ti želiš malo opasnosti.” Zavukao je prst ispod tkanine i prešao preko moje bradavice, od čega mi je dah posve zastao. “Želiš znati da u krevetu imaš muškarca koji ne igra po pravilima.” Isti je taj prst sad klizio niz moj trbuh, prema rubu donjeg dijela mojega bikinija.

Malo sam se pomaknula, šireći noge, i osjetila kako mi se obrazi žare. Evan se nato kratko nasmijao.

“Reci mi da sam u pravu”, zatražio je, iako je već znao moj odgovor.

“U pravu si”, odvratila sam.

“Reci mi da želiš da te pojebem.” “Želim.” Osjetila sam se kao da je mnome prošla struja, kao da sam dodirnula žicu. Zaklopila sam oči. “Želim te, Evane. Želim da me pojebeš.”

“Skini gornji dio”, rekao je.

Otvorila sam oči i shvatila da ne promatra moje grudi, nego me gleda u oči. Pogledi su nam se susreli i silina osjećaja koje sam vidjela u njegovim očima posve me svladala. Podigla sam ruku na leda, razvezati vezicu bikinija. Potom sam podigla ruke i odmaknula kosu u stranu pa povukla vezicu da razvežem i mašnu na vratu, jedinu koja je još držala moj bikini na mjestu. Pustila sam ga da padne i ostala stajati tako pred Evanom, golih i teških grudi, krutih bradavica koje kao da su preklinjale da ih dodirne.

Prišao je malo bliže pa prislonio palac na usta i navlažio ga, a potom ga spustio na moju bradavicu i protrljao. Od njegova dodira mnome se proširio naboj, postala sam nemirna i sav mi se užitak slio u medunožje, rastaljen i zamaman.

Spustio je ruke na moje grudi pa se sagnuo i počeo sisati toliko polako i požudno da sam se morala osloniti na stolac iza leda da me noge ne izdaju.

Kad se odmaknuo, osjetila sam hladnoću zraka na vlažnim bradavicama i vidjela kako se Evan zadovoljno osmjehuje. Prešla sam zubima preko donje usnice, pitajući se koji će dio mojega tijela sada dodirnuti.

123

Nisam se iznenadila kad mi je rekao da skinem i gaćice kostima. Poslušala sam bez oklijevanja i vidjela mu vatru u pogledu. A vidjela sam i izbočinu ispod njegovih hlača.

Kleknuo je pred mene i prešao mi prstom od stidne kosti naniže. Bila sam posve gola pred njim, svaki djelić izložen, nabujao od želje. Bila sam spremna na dodir - prokleto spremna - pa kad se prignuo bliže i otpuhnuo topao dašak preko mojega klitorisa, pomislila sam da ću iste sekunde svršiti.

“Dobra cura”, rekao je. “Obožavam te promatrati.” Prignuo se još bliže pa me polako polizao cijelom dužinom, sve do pupka, a od tog erotičnog, neočekivanog dodira vrisnula sam, ne uspijevajući više potiskivati žmarce užitka koji su mi potresali tijelo.

Ustao je i poželjela sam mu glasno narediti da ne prestaje. Željela sam još. Željela sam njegov jezik na sebi, njegove prste kako me miluju, njegov kurac u sebi. Željela sam sve to iste sekunde, odjednom. Željela sam da me sve to obuzme toliko da zaboravim na sebe, da samo odlebdim, ponesena Evanom.

Ali njemu se nije žurilo. Koliko god sam ja željela da se baci na mene, on je užitak odlučio dozirati i morala sam priznati da je to bilo privlačno.

Pružio mi je ruku pa me poveo prema stubama. “Kamo idemo?”

“Na palubu”, rekao je, a iako sam razmišljala o tome da se pobunim - jer što ako nas netko vidi?

- šutjela sam.

Bila sam prilično sigurna da smo sami. A i da nismo, moram priznati da je opasnost od promatrača na neki način zapravo bila uzbudljiva.

“Vrijeme je za desert.”

“Oh.” Odlučila sam ne pitati što je bilo s večerom. “A što je za desert?”

“Ti”, rekao je s tajanstvenim smiješkom.

Izašli smo na palubu i poveo me do jedne od niza velikih ležaljki s jastucima. Sunce je već bilo zašlo i jezero je bilo tamno.

“Legni”, rekao je. Poslušala sam ga, zagledavši se u noćno nebo bez zvijezda.

Prešao je prstom cijelom dužinom mojega tijela, usporivši kad je stigao do medunožja pa raširio dlan preko njega i potom uvukao dva prsta duboko u mene. Malo sam raširila noge, željela sam još, znala sam kako sam dovoljno važna da primim i više njega, da bi me mogao raširiti koliko god želi.

Ali nije. Umjesto toga prestao je i odmaknuo se, smiješeći se, pa ustao i otišao unutra.

Ostala sam ležati na ležaljci, ponovno frustrirana.

Kako se nije odmah vratio, spustila sam ruku medu noge i počela polako kružiti po klitorisu u želji da se riješim nemira koji je Evan unio u mene.

“Zloćo”, do mene je dopro Evanov glas, tih, jer je stajao na suprotnom kraju palube. “To samo ja smijem dirati.”

“Ja...”

“I jako pazim na svoje vlasništvo”, rekao je. “Ali kasnije ću razmisliti kako te kazniti. Sad imam poslasticu za nas.”

Prišao je bliže i vidjela sam da nosi zdjelicu jagoda. Pod rukom je imao i nekakvu limenku i trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim kako je donio tučeno vrhnje.

Nasmijala sam se pa naglo prestala kad je spustio kažiprst na moje usnice. Uzeo je jednu jagodu i pružio mi je. Bila je zrela i ukusna pa sam uzdahnula od užitka.

“A sad lijepo zaklopi oči”, rekao je. “I možda ti dam još koju.”

Suspregnula sam osmijeh i poslušala ga. Potom sam čula kako trese limenku vrhnja, a onda šištanje šlaga koji je izlazio.

Spustio se na moje grudi, hladan, mekan i vlažan, pa niz trbuh, sve do medunožja.

“O, Bože, Evane. Isuse, kako je to dobro. Čudno, ali dobro.”

“Baš mi je drago što to čujem. A sad otvori oči, ali se ne miči.”

124

Poslušala sam i prepustila se uživanju kad je Evan uzeo jagodu, umočio je u šlag na mojim grudima pa ubacio u usta. Potom je pojeo još jednu, isto tako, pa još jednu. Ja sam samo mirno ležala, jer mi je zabranio da se mičem.

“Malo sam te zaprljao”, rekao je vragolasto se smiješeći. “Mislim da moram počistiti za sobom.”

Spustio je usta na moje grudi i zastao mi je dah. Nisam mogla mirovati dok je lizao s mene i posljednju kapljicu šlaga, posve me izluđujući.

Tada je uzeo još jednu jagodu i prešao njome niz moj trbuh.

Moji su se mišići napinjali sve čvršće kako se spuštao, moje medunožje pulsiralo je. Bila sam toliko vrela da sam zaključila kako me rastopio. Ali Evanu se opet nije žurilo. Prelazio je jezikom preko mojega tijela, lizao šlag, stenjao od zadovoljstva kušajući, grickajući, sišući.

Pred sobom sam vidjela panoramu grada, nebodere što su svjetlucali poput dragulja na noćnom nebu i na trenutak sam se osjećala poput njih - osvijetljena iznutra na onim komadićima kože koje je dodirnuo njegov jezik.

Izazivajući me i dražeći, spuštao se sve niže dok konačno nije došao do trokuta medu mojim nogama, a tada sam osjetila samo dodir njegova jezika na svojoj glatkoj koži te pjenu vlastitih sokova i slatkoga vrhnja.

Njegov me jezik milovao duboko i uporno, kao da je Evan želio polizati i posljednju kapljicu šlaga, a sa svakim potezom njegova jezika osjetila sam kako orgazam u meni još malo raste, prilazi sve bliže i bliže i bliže, dok konačno nisam poletjela, izdigla se iznad nebodera i zablistala barem jednako snažno kao zvijezde.

“Uh”, rekla sam mu kad sam se vratila na zemlju. “Sviđa mi se tvoja verzija deserta.”

Gladno sam ga odmjerila, primjećujući njegovu erekciju ispod kratkih hlača. “Imaš li još šlaga?” upitala sam pa teatralno oblizala usnice. “Jer ako imaš, mislim da i ja želim desert.”

Njegov je smijeh odjeknuo u meni. “Malena”, rekao je raskopčavajući hlače. “Samo ti navali.”

125

17.

IDUĆIH NEKOLIKO NOĆI provela sam s Evanom na brodu, svraćajući u stan svega nekoliko puta, tek toliko da potvrdim Petersonu da sam još živa i uzmem nešto čiste odjeće. Večeri smo pretežno provodili na brodu, vodeći ljubav pod zvijezdama, opuštajući se uz čašu vina na palubi ili zagrljeni u kabini, gledajući filmove - pogledali smo Terminatora, Mamurluk i Nedodirljive. Ušli smo u udobnu rutinu u kojoj sam uživala i jedini trenuci u kojima sam se osjećala nezadovoljno ili nesigurno bili bi oni kad bih se sjetila da će svemu tome doći kraj - i to prilično brzo.

“Evane”, rekla bih mu tad i on bi odmah shvatio što mislim, samo iz mojega glasa. Privukao bi me u zagrljaj i poljubio, rekao mi da je jedina važna sadašnjost. Dok bi vodio ljubav sa mnom polako i nježno, silno sam se trudila - silno, silno - vjerovati da je u pravu.

Ponekad bih gotovo i uspjela.

Ipak, nismo se posve povukli u pustinjački život. Jedne sam večeri bila njegova pratilja na primanju za sve studente kojima je Cole predavao, u centru za obrazovanje u Wrigleyvilleu. Na zidovima dvorane bili su izloženi njihovi radovi: od mrtve prirode do murala koji su graničili s grafitima ili do delikatnih crteža olovkom. Dok je Cole kružio kroz gomilu poput ponosnog roditelja, Evan ga je promatrao, ništa manje ponosan.

“No, što ti se čini, malecka?” upitao me Cole, privlačeći me u zagrljaj.

“Zadivljena sam”, rekla sam. “A tvoji studenti izgledaju kao da se dobro zabavljaju.” To je bila istina. Studenti, koji su imali između osam i osamdeset godina, odgovarali su na pitanja o svojim radovima poput zvijezda. Zaključila sam da je Coleova priredba najvažniji događaj godine za sve njih. “Gdje je Tyler?” upitala sam, shvaćajući tek tad da njegovo lice nisam pronašla u gomili.

“U Kaliforniji”, odvratio je Evan.

Sjetila sam se onog telefonskog razgovora od neku večer. “Imate problema?”

“Nikakvih koje Tyler ne bi mogao riješiti.” Uhvatio me za ruku. “Idemo pronaći nešto za piti”, rekao je Cole. “Obavio si super posao, kompa.”

“Hvala, stari.”

Ogledala sam se po golemoj dvorani dok me Evan vodio prema šanku. “Možda bih i ja trebala smisliti nešto ovakvo za našu dobrotvornu zabavu”, rekla sam. “Umjesto da odaberem domaćina, sve organizirati na neutralnom terenu.”

“Tko se bori za tu čast?” upitao je Evan dok smo čekali da nam barmen natoči pića.

“A tko se ne bori? Čim odaberem jednoga, ostali će to shvatiti kao da sam im rekla da odjebu.

Ne znam koga manje želim razbjesniti, svi su kandidati jednako ugledni. Javio nam se Thomas Claymore. Reginald Berry. Mislim, lista je dugačka kao moja ruka. I Victor Neely je na njoj, a znaš koliko njega volim.” Napravila sam grimasu.

“Posve te razumijem, draga.”

“Moram priznati da on ni kod zaklade ne stoji dobro. Ne samo da ga stric Jahn nije podnosio nego čak nije ponudio donirati nešto iz svoje zbirke. Čini se kako je već Analizirao dogovor da svoj rukopis donira jednom muzeju u Belgiji. A mislim i da je British Museum na listi potencijalnih primatelja nekih njegovih slika.” Pogledala sam Evana. “Što je?” “Čuo sam glasine, samo nisam znao da je to s belgijskim muzejom već dogovoreno.”

“I odmah si se sjetio Bilježnice stvorenja, je li tako?”

Nasmiješio se nekako neveselo pa uzeo viski od barmena i meni pružio vino. “Kako me samo dobro poznaješ.”

126

“Ah, čuj, i ja sam je se sjetila. Voljela bih se dočepati originala za zakladu. Čak sam zamolila Esther da ga upita bi li razmislio.”

“Da? I što je rekao?”

“Da nema šanse. Nisam bila previše iznenađena. Platio je golemu svotu kako bi spriječio Jahna da je kupi za svoju privatnu zbirku i nisam ni mislila da bi je sad tek tako darovao zakladi.”

“Da, zvuči nemoguće”, rekao je Evan. Mrštio se kao da razmišlja o nekakvom posebno gadnom poslovnom problemu. “Što je?”

“Samo ne volim Neelyja.” Osvrnuo se po dvorani i vidjela sam da je pronašao Colea. “Moram ići o nečemu porazgovarati s Coleom. Hoćeš li se snaći sama nekoliko minuta?”

Nasmijala sam se. “Ja sam kći čovjeka koji će biti medu kandidatima za idućeg potpredsjednika države”, rekla sam. “Vjeruj mi, mogu se snaći na zabavi bilo gdje na svijetu.”

Dok sam ga promatrala kako odlazi, nisam mogla ne zapitati se što je toliko hitno da baš sada mora ići razgovarati s Coleom - i zašto ga je na to podsjetila Bilježnica stvorenja.

Ali nisam imala previše vremena za takve misli. Cole se pošteno potrudio i na zabavu pozvao popriličan broj pripadnika visokog društva pa sam se uskoro našla pokraj Thomasa Claymorea, koji mi je - praveći se da samo ugodno čavrljamo - ponudio da upravo on bude domaćin dobrotvorne zabave stričeve zaklade.

Pristojno sam ga saslušala, a potom nekako uspjela zbrisati pa porazgovarala s jednom Coleovom studenticom i s nekim niskim čovjekom u savršeno krojenom odijelu, koji mi je pružio ruku da se upoznamo.

“Gospođice Raine”, rekao je bezizražajno. “Drago mi je da se srećemo.”

“Hvala”, rekla sam. “Oprostite, nisam čula kako se zovete.”

“Larry”, rekao je, još uvijek ne puštajući moju ruku.

Polako sam povukla ruku da je oslobodim, ali Larry je pojačao stisak. Namrštila sam se, misleći da je jedan od onih koji nikad nisu naučili kako se treba rukovati sa ženom. Ali tada je još jače stegnuo šaku i čak i prije nego što je progovorio osjetila sam kako mi se dlačice na stražnjem dijelu vrata dižu od nelagode.

“Reci svojemu dečku i njegovim kompićima da odustanu”, rekao je, ne pretjerano prijeteći. Ali upravo zbog tog naizgled ugodnog tona ovaj je razgovor odjednom postao uznemirujući. “Reci im da će biti nevolja ako ne odustanu. Još više nevolja. I da im to obećavam. Jesmo li se razumjeli?”

“Ja...” Željela sam ostati hladnokrvna, dobaciti mu u lice neki briljantan odgovor, pokazati mu da se ni malo ne bojim. Ali to nije bila istina, a ja sam loša glumica. Tako sam ga samo gledala otvorenih usta, izgledajući poput kakve uspaničene ribe uhvaćene na udicu.

Nije skidao pogled s mojega lica, a bezizražajnost njegova govora zamijenila je sad otvorena prijetnja. “O, da, mislim da jesmo.”

Tada je naglim pokretom povukao ruku, pozdravio me kratkim potezom glave i izgubio se u gomili. Ostala sam stajati kao skamenjena. Krv mi je bila toliko ledena da me hladila iznutra. Evan.

Prisilila sam se pokrenuti. Morala sam pronaći Evana. Morala sam ga upozoriti. Pokazati mu ovog tipa, ovog Larryja. Upitati ga koji se vrag događa. Miči se, kvragu, miči se.

I pomaknula sam se. Jedan korak, pa još jedan. Onda još jedan, sve dok mi se tijelo nije vratilo u normalu.

Ali kad sam konačno uspjela doći do drugoga kraja dvorane, nisam pronašla Evana, nego Kevina.

Natjerala sam se na osmijeh. “Bok. Nisam znala da si ovdje.”

“Angie”, rekao je. “Nedostaješ mi.”

Samo sam se još jednom osmjehnula, osjećajući se nelagodno jer mu nisam mogla reći ono što je očekivao - da i on nedostaje meni.

127

Jer i nije. Nije mi ni najmanje nedostajao. Zapravo sam željela da konačno zaboravi na mene.

Nažalost, Kevin nije shvaćao što ja želim. Uostalom, to je bio jedan od naših problema od početka veze.

“Nego, s kim si to maloprije razgovarala?” upitao je.

Onaj osjećaj nelagode ponovno me prožeo. “Ovaj... ne znam. S nekim uzvanikom.”

“Mislio sam da se možda poznajete”, rekao je Kevin, a iz njegova se tona čulo da vrlo dobro zna tko je Larry - i zašto je večeras ovdje. “Izgledao mi je poprilično napeto.” Prišao je korak bliže.

“Malo je nedostajalo da vam pridem i upitam te trebaš li pomoć. Jesam li trebao? Jesi li trebala pomoć, Angie?”

Natjerala sam se pogledati ga u oči i sakriti strah.

Mogla sam se samo nadati da sam u tome i uspjela. “Ne, nisam. To je samo neki gost.” Slegnula sam ramenima. “Mislim da si nešto umislio, Kevine.”

“Misliš?” Objesio je usta i namrštio se. “Ne znam baš.” Šutio je dovoljno dugo da sam već pomislila kako ćemo se pozdraviti i otići svatko svojim putem. Ali nisam bila te sreće. “Čini se da to između tebe i Blacka postaje ozbiljno.”

Nisam ništa rekla na to, ali bila sam prestravljena. Nije bilo teško pogoditi zašto je baš to rekao.

Larry je kriminalac.

Dio života koji Evan skriva preda mnom. A Kevin radi za FBI. “Mislio sam da se seliš u Washington”, nije odustajao.

“I selim”, odvratila sam oprezno. Je li moguće da će me pustiti da se izvučem? “Mama me planira odvesti u šoping čim doputujem u grad, a tata mi je poslao popis otprilike milijun stanova za najam.”

Cerila sam se kao da sam slaboumna i bila sigurna da izgledam potpuno namješteno. “Što je onda ovo s Blackom?” upitao je, uništavajući moju iluziju da sam ga zavarala. “Izlet dobre cure medu loše dečke?”

“Koji vrag, Kevine?” Ovo sam namjeravala izgovoriti oštro, odjebati ga i završiti razgovor, ali zvučala sam izmoreno i pomalo preplašeno.

“Još mi je uvijek stalo do tebe. Ali još važnije, zabrinut sam.”

Podigla sam dlan. “Dosta mi je ovog razgovora.” Morala sam otići. Morala sam se maknuti od njega. Ali kad sam krenula, zgrabio me za lakat. “Isuse, Kev...”

“Ako se odmah ne makneš od njega, ne znam hoću li ti kasnije moći pomoći.”

“Nemam pojma o čemu govoriš”, obrecnula sam se. Nije to baš bila čista laž, ali bogme ni istina.

“Znaš.”, odvratio je. “Jer sam ti rekao, a ionako sam ti rekao više nego što smijem. On je loš, Angie. A isti su takvi i Cole August i Tyler Sharp. Makni se od njih.”

Srce mi je udaralo toliko zaglušno da sam jedva čula vlastite riječi. “Znaš što, Kevine? Rekla bih ti da mi je drago što smo se vidjeli, ali to bi bila golema laž. A sad me ispričaj, idem pronaći svojega partnera.”

Ali nisam otišla potražiti Evana. Izašla sam iz glavne dvorane i ušla u jednu od manjih prostorija pa se naslonila na zid zaklopljenih očiju i usredotočila se na pravilno disanje u pokušaju da se priberem.

Koji je meni vrag?

Gotovo od početka znam da je to što Kevin govori o Evanu istina. Da su njegovi poslovi mutni i vjerojatno nezakoniti. Uostalom, nije li mi Evan umalo - umalo - to i priznao? A mene pametnu ta je mogućnost napalila? Zbog mogućnosti da krši zakon i ruga se FBI-u, meni je postao još zanimljiviji.

Uzbudljiviji. Privlačniji. Neodoljiv.

Ali sad...

Sad kad su mi prilazili ljigavci poput Larryja, a Kevin me držao na oku...

128

O, Bože, sad je sve to odjednom bilo suviše stvarno za mene. Previše zastrašujuće.

Prisjetila sam se snažnog, razornog straha koji me obuzeo kad sam uhićena. Ne, ne straha užasa. Spoznaje da bi sve što volim i za što sam se trudila moglo nestati u sekundi, biti mi istrgnuto iz ruku, zamijenjeno rešetkama, hladnim podovima i osudujućim pogledom svijeta koji zna da sam sjebala.

Nisam željela da tako završi ni Evan ni bilo koji od Jahnovih vitezova.

Još važnije, nisam tako željela završiti ni ja. Nisam se željela izložiti riziku da moram svjedočiti.

Sjediti u nekakvoj sobici i odgovarati na kišu pitanja. Nisam se željela izložiti riziku da ostanem bez nekoga koga volim.

Volim. Čvrsto sam stisnula oči, odgurujući tu pomisao daleko od sebe, duboko dišući, pokušavajući spriječiti potpuni raspad.

Tiho kucanje na dovratku toliko me prepalo da sam gotovo iskočila iz kože. Otvorila sam oči i okrenula glavu, suočivši se s Evanom. “Što nije u redu?”

Slabašno sam se osmjehnula. “Zar sam toliko prozirna?”

“Poznajem te.”

“E pa poznaje me i neki tip po imenu Larry.” Dok sam to govorila, promatrala sam ga i primijetila da se lecnuo.

“Ima poruku za tebe. Kaže ti da odustaneš.” Zadržala sam dah. “Hoćeš li mi reći tko je on?”

Neko vrijeme nije ništa odgovorio, a tada je podigao ruku i pokazao mi zglavke. “Već sam ti pričao o njemu”, rekao je. “To je onaj gad koji gnjavi naše cure.”

“Aha.” Malo sam razmislila i zaključila da ne želim postavljati dodatna pitanja. Što god se zbiva, Evan zna sve o tome. U pogledu mu nisam vidjela ni tračak straha. Ono što sam vidjela, s druge strane, bila je iskra bijesa kad je pružio ruku i nježno me pomilovao po obrazu.

“Preplašio te.”

“Bio je strašan”, priznala sam. “Ali sad sam dobro.” Pogledala sam ga u oči i shvatila da je to istina. Koliko god otrcano zvučalo, bila sam dobro - jer je sad Evan bio uz mene.

“Vidio sam i da si razgovarala s Kevinom.”

“Ma blago meni.”

“I s njim je sve u redu?”

Kimnula sam. A što sam drugo mogla? Reći mu da sam shvatila kako se bojim za njega i da nekako mislim kako sam pomalo zaljubljena? Zato sam samo rekla: “Aha. Sve je u redu. I on je vidio da sam razgovarala s Larryjem.”

Pogledi su nam se susreli i iako je samo kimnuo, znala sam da je razumio što sam mu doista željela reći. Budi oprezan. Molim te, budi oprezan.

“I što je još rekao?”

“Da mu nedostajem.”

“A tako.” Vidjela sam ranjivost u njegovu pogledu i morala suspregnuti uzdah zbog iznenadne spoznaje. Evan je možda sve ono za što ga Kevin optužuje. Možda je opasan. Ali u ovom trenutku ja ga mogu povrijediti.

Pružila sam ruku i prešla prstima preko njegovih usnica. “Ja sam njemu rekla da ne dijelim njegov osjećaj”, kazala sam.

Gledao me u oči na trenutak dugačak poput vječnosti. U tom sam pogledu vidjela olakšanje. A vidjela sam i nešto za što bih željela vjerovati da je ljubav.

Nakon nekoliko trenutaka prenuo se. “Moram ići nešto srediti”, rekao je tiho i iako nisam ništa pitala, dobila sam osjećaj da je Larry razlog toj promjeni planova. “Ne bi trebalo dugo potrajati. Čekaš me na brodu?”

129

Moj je osmijeh bio blijed. “Mislim da ću otići doma”, rekla sam. “Želim biti sama sa svojim mislima na poznatom teritoriju.”

Evan me oprezno pogledao. “Sigurna si da je sve u redu?”

Prignula sam se bliže i poljubila ga polako i duboko. “Sve je u redu. Tata mi je poslao hrpu slika stanova za najam. Morala bih ih pogledati, znaš.”

Pogledao me malo hladnije. “Naravno. Sigurno očekuje da mu odgovoriš.”

“Hoćeš li svratiti kasnije?” “Čim sve riješim.”

“Fino”, rekla sam.

“Reći ću Redu da te odveze doma. Mene će povesti Cole.”

Vožnja je trajala tek nekoliko minuta i uskoro sam se našla u dizalu, pa u stanu, pa s čašom vina u ruci - sve u manje od jednoga sata. Na telefonu me dočekala Evanova poruka i shvatila sam da je vjerojatno nazvao u onih nekoliko sekunda koliko sam bila bez signala u dizalu.

“Promjena planova. Moram odletjeti u Indianu pobrinuti se za nekoliko stvari, ali vraćam se sutra. Želim ti ugodan dan na poslu. Mislit ću na tebe.”

Odnijela sam vino u krevet, ponavljajući Evanove riječi u mislima. I ja ću misliti na njega.

Razmišljati o njemu. O prijetnjama, zločinu i FBI-u. O Washingtonu.

I da: o letenju.

Ostala sam budna koliko god sam izdržala, boreći se protiv sna. Posljednjih nekoliko dana nisam imala noćne more. Ali noćas, kad Evana nema pokraj mene, znala sam da će se vratiti. Snovi što mirišu na morsku sol i kojima odjekuje vrisak moje sestre. Snovi koji me zgrabe i probude, toliko uporni da me idućega dana prate na posao i zbog kojih sjedim umornih očiju, pokušavajući se usredotočiti na Katin glas što je jedva čujan i metalan dopirao do mene kroz telefon.

“Kevin je seronja”, rekla je. “Samo maše okolo svojom značkom da se osjeća moćno.”

“Možda. Ne znam.” Ispričala sam joj što je rekao Kevin, ali ne i o Larryju. “Ali ne želim uopće razmišljati o Kevinu.” Uzdahnula sam. “Evan mi se danas još uopće nije javio. Treba mi nešto da mi odvrati misli. Jesi li za piće? Flynn večeras radi. Mogle bismo otići u bar gnjaviti ga.”

“Zvuči zabavno. Vidimo se tamo oko osam?”

“Savršeno.”

Flynnu sam ostavila poruku da nas očekuje čim sam stigla kući s posla. Potom, budući da sam imala nekoliko sati praznoga hoda prije nego što se nađemo u baru, odlučila sam uzeti čašu vina i blok za crtanje pa otići na terasu.

Skicirala sam Evanovo lice po sjećanju kad se interkom na šanku oglasio i iz njega je dopro Petersonov uglađen glas. “Gospodin Black vas treba. Smijem li ga pustiti gore?”

Pritisnula sam tipku da odgovorim. “Ovdje je? Ili je tek nazvao da provjeri?”

“Stoji pokraj mene.”

Moje srce zakucalo je brže. “Pošaljite ga gore.” Bila sam toliko ushićena da sam se osjećala glupo. Nije ga bilo manje od dvadeset četiri sata, a ja sam se osjećala kao da ga nisam vidjela godinu dana.

Drugim riječima, silno mi je nedostajao.

Drugim riječima, za tjedan dana naći ću se u golemim nevoljama.

Opasan. O, da. Evan Black jako je opasan. Čula sam kad je otvorio vrata i potrčala u tom smjeru, zaustavivši se tek kad sam ga ugledala.

Izgledao je opušteno, kosa mu je bila razbarušena vjetrom i bio je vraški seksi. Željela sam samo stajati i upijati njegovu ljepotu. Željela sam živjeti u tom trenutku, u kojem smo postojali samo mi, u kojem nije bilo tajni i laži.

130

Potom je pružio ruke i ja sam se zatrčala u njegovo naručje, preplavljena iznenadnim i sveobuhvatnim osjećajem da sam stigla kući.

Ali taj je osjećaj bio iluzija.

Znala sam tek površinski djelić njegovih tajni, i to samo one koje mi je odlučio otkriti. Iako sam si govorila da ionako nije važno jer odlazim - da je zapravo tako i bolje - činjenica je da sam željela više. Željela sam puno više.

Jer sam shvatila da nisu moja maštanja o Evanu Blacku ono što mi je dalo toliko željeno uzbuđenje - nego on sam. Njegova blizina, njegov smisao za humor, njegova nježnost. Čak i njegove tajne.

U tom trenutku željela sam samo jedno - poznavati ga. Istinski i potpuno poznavati Evana. “Što je?” upitao je, odmičući se korak unatrag, promatrajući me dugo i upitno.

Napola sam se nasmijala. Što sam mu ono rekla? Da me vidi? Čini se da sam u tome bila apsolutno u pravu: od njega ne mogu ništa sakriti.

Poželjela sam ga preklinjati da mi otkrije svoje tajne, ali silno sam se bojala da će me odbiti. A nisam to željela čuti, ne sad. Ne kad je konačno prošao kroz moja vrata.

Tako sam zadržala svoju malu tajnu, skrivajući svoje stvarne potrebe iza lažnog osmijeha.

“Ništa”, rekla sam. “Samo te nisam očekivala večeras pa već imam planove s Kat i Flynnom u pabu.

Ali mogu ih otkazati.”

“Nemoj, ići ću s tobom. Cole je ionako rekao da bismo večeras mogli otići na piće. Reći ću mu da se vidimo tamo.”

“Da?” Nisam mogla suspregnuti osmijeh. Bilo je tako dobro - tako normalno - planirati večernji izlazak s prijateljima. “A Tyler?”

“Tyler misli da ti i ja ne bismo trebali petljati jedno s drugim.”

Kimnula sam, a u grudima me stegnulo. Volim Tylera kao brata i ne sviđa mi se što sam ga ovime na neki način razočarala. “A Cole ne misli?” Kad smo razgovarali u Destinyju, nikako nije bio na našoj strani.

Evan je podigao kut usnica. “Ni njemu se ovo ne sviđa. Ali on shvaća da uskoro odlaziš. Kaže da onda baš i možemo izbaciti jedno drugo iz glave kad nam se već pruža ovakva prilika.”

“Tako, dakle.” Moj je želudac odjednom bio težak kao da je napunjen kamenjem. “Kužim. No da. Uvijek sam i mislila da je Cole mudar.” Osmjehnula sam se pomalo nesigurno. “Malo zabave prije Washingtona. Zvuči kao loš reality show.”

Pokušala sam se široko osmjehnuti, ali Evan me promatrao bez imalo podrške tom pokušaju.

Podigao je ruku i pomilovao me po bradi. “To se nikada neće dogoditi, znaš. Neću te nikada izbaciti iz glave. Možeš odmah otići nekamo daleko i mogu te nikada više ne vidjeti, ali uvijek ćeš mi ostati u mislima.”

Kamenje iz mojega želuca raspršilo se i osjećala sam se lakše od zraka. Nisam mogla smisliti ni izgovoriti pametan odgovor na to, ali kad sam se pridigla na prste i spustila usnice na njegove, mislim da je razumio što želim reći. Imao je okus po metvici i iako smo bili razdvojeni tek jednu noć, ludo mi je nedostajao. Nisam uopće željela razmišljati o tome kako ću preživjeti Washington.

Ako ništa drugo, pretpostavljala sam da će kongresnik Winslow dobiti najboljeg vražjeg zaposlenika svih vremena, jer sam se namjeravala baciti na posao svim snagama, da mi ne preostane ni vremena ni energije za razmišljanje o bilo čemu drugome, pa čak ni o muškarcu u kojeg sam se zaljubljivala.

Zadrhtala sam u njegovu naručju, konačno si priznajući činjenicu koju sam pokušala zanemariti na izložbi. Prije mnogo godina poludjela sam za Evanom Blackom. Ali u njega sam se zaljubila u posljednjih nekoliko dana. Kad budem morala otići, čeka me potpuno nova nevolja.

“Hej”, rekao je, prekidajući naš poljubac i naginjući glavu da mi spusti lagan poljubac na vrh nosa. “Da čujem o čemu razmišljaš.”

“O tome da te želim u sebi”, rekla sam.

131

Bacio je kratak pogled na sat pa se vratio na mene. Osmjehnuo se polako i senzualno, posve me rastopivši. “Kad moramo biti u tom baru?”

“Doista te briga ako i zakasnimo?”

“Ni govora”, rekao je.

“U tom slučaju, koga je briga kad.” Privinula sam se uz njega. “Idemo u spavaću sobu.”

“Idemo”, složio se. “Ali ne želim se micati.”

“Onda ne idemo.” “Želim nešto divlje”, rekla sam. “Nikakve govorancije, nikakva šaputanja. Samo tebe u sebi i to što prije.”

“Isuse, Lina”, zarežao je pa me podigao tako da su mi noge završile oko njegova struka. Stajali smo svega nekoliko metara od kuhinje i odnio me do radne plohe, skidajući mi usput suknju, a potom je raskopčao traperice toliko silovito da je pravo čudo kako dugmad nije poletjela na sve strane. Raširila sam noge, iščekujući ga, ne želeći čekati ni jedne sekunde, pa počela skidati gaćice.

“Ne”, rekao je. Upitno sam ga pogledala, ali samo ih je povukao i nestrpljivo ih maknuo u stranu. Gurnuo je dva prsta u mene toliko grubo i brzo da sam zastenjala, a potom se približio i gurnuo kurac tamo gdje su mu dotad bili prsti. Već sam bila vlažna, ali kad sam oborila pogled i vidjela nas spojene - vidjela ga kako se kreće u meni, kako ga moje tijelo uvlači - još sam se više ovlažila. “Žešće”, naredila sam dok se zabijao u mene, držeći me na mjestu za bokove, pa se nagnula unatrag i oslonila dlanovima na plohu. “Da, molim, još.” Iz mene je isparila svaka sposobnost oblikovanja smislenih rečenica. Postala sam želja. Postala sam žudnja.

A tada, brže nego ikada prije u životu, svršila sam i raspršila se u atome, spajajući se s Evanom u svakom svojemu djeliću.

“Draga”, uzdahnuo je, još uvijek drhteći dok sam se privijala uz njega.

Nakon nekoliko sekunda nevoljko sam se odmaknula. “Trebala bih se presvući prije nego što izađemo.”

“Ne”, rekao je dok sam dohvaćala ubruse da nas obrišem. “Ostani i u toj suknji i u tom vešu.”

“Stvarno?”

“Sviđa mi se to”, rekao je. “Volim znati da si svježe pojebana, da su prije nekoliko minuta tvoje noge bile raširene, a ja duboko u tebi. Sviđa mi se kako sjediš u toj uredskoj odjeći i izgledaš savršeno čedno, a znam da su ti gaćice mokre zbog mene. To me podsjeća da si moja. Barem još nekoliko dana.”

“Tvoja sam”, potvrdila sam. I uvijek ću biti.

Ovo drugo nisam izgovorila, ali znala sam da on to već zna. Kako i ne bi znao? Nisam li se već uvjerila da me Evan Black poznaje bolje od bilo koga?

“Ja sam ozbiljna”, rekla je Kat, držeći u ruci svoje treće pivo. “Ja mislim da biste vas dvoje trebali skočiti padobranom.”

Dobacila sam pogled Evanu, kojeg je moja pripita prijateljica poprilično zabavljala.

“A zašto, molit ću lijepo?”

“Zato što naša mala Angie povremeno voli podivljali , ako još nisi primijetio”, rekla je Kat, naslanjajući se preko cijelog stola, ozbiljna lica.”

“Ma ne”, odvratio je Evan s lažnim iznenađenjem na licu.

“Da, da.” Kat je kimnula nekoliko puta previše, izgledajući poput lutkice s oprugom u vratu. “A ti si dužan pobrinuti se da ona sve to izbaci iz glave prije nego što se preseli u Washington, jer kad bude tamo, bit će dosadna za krepati. Zbog tatice”, dometnula je, praveći se da šapće. “Ozbiljno ti kažem. Stvarno.”

132

“Ozbiljno je samo to da nema šanse da voziš doma”, rekla sam, trudeći se smiješiti se i šaliti, ali zapravo sam željela udaviti prijateljicu. Preseljenje mi se približavalo munjevitom brzinom i nisam željela da me itko podsjeća na to, hvala lijepa. Još važnije, nisam željela da Evan na to misli. “Želiš reći da sam pijana?”

“Pijana ili ne”, javio se Evan, “mislim da tvoja prijateljica ima super ideju. Da rtam sredim skok iz aviona?”

“Da ti nije palo na pamet.”

“A ja sam mislio da ti želiš poletjeti.”

Ispod stola sam nježno položila ruku na njegov kurac i slatko se nasmiješila. “Za to imam tebe”, rekla sam. Možda sam zvučala kao da se šalim, ali mislila sam to što sam rekla.

Kako bismo zadržali barem privid pristojnosti pomaknula sam ruku, ali poklopio ju je dlanom i vratio tamo gdje je bila. Pogledao me u oči i kad sam vidjela da ga sve to dobro zabavlja, nisam mogla suspregnuti osmijeh.

“Dama je u pravu”, nastavio je Evan i to me nasmijalo. Nisam ja jedina koja se pali na rizik.

“Pa ona tebe mota oko malog prsta”, rekla je Kat. “Istina”, složio se Evan veselo, a Kat mi je dobacila blistav i odobravajući osmijeh.

“Nego, gdje je Cole?” nastavila je Kat, domahujući konobarici da nam donese još jednu rundu.

“Već je skoro pola devet.”

“Poslao sam mu dvije poruke”, rekao je Evan. “Nije odgovorio.”

Nas dvoje kasnili smo svega deset minuta, zahvaljujući Evanovoj sposobnosti da upravlja Thunderbirdom nevjerojatno spretno i brzo. Ali nismo morali žuriti. Colea još uvijek nije bilo, a Flynn je zapeo u još jednoj šihti i tako je sat vremena koji je trebao uzeti slobodno i sjesti s nama provodio za šankom, radeći punom parom. A dok nije trčao uokolo i natakao pića, pozornost mu je privlačila žena koja je izgledala kao da je na pragu četrdesete, koja ga je pozivala k sebi svakih nekoliko minuta.

Kat ju je prva primijetila i pokazala mi je. Sad smo oboje promatrale što se zbiva, pokušavajući shvatiti u kakvom su odnosu ona i Flynn. Ja sam zaključila da se ne poznaju - da je samo ženska koja je svratila u pub i želi se poševiti sa zgodnim barmenom. Vjerojatno je nedavno razvedena.

Vjerojatno je imala šugav dan na poslu.

“Mislim da je došla po malo zabave dok joj je muž izvan grada”, nagađala je Kat dok smo hodale prema toaletu.

“Nadam se da nije. Flynnu ni najmanje ne treba ljubomoran suprug koji pravi probleme.”

Tko god bila, privlačila je Flynnovu pozornost. Jedva je jednom došao do nas, i to tek da bi se upoznao s Evanom. Nadala sam se da će ga kasnije zamijeniti drugi barmen, pa kad stigne Cole, moći ćemo se družiti.

“Eno ga”, rekao je Evan gledajući prema ulazu. Ali tada se odgurnuo od stola i ustao. “Nešto nije u redu.”

Kako sam za glavu niža od Evana, nisam vidjela Colea kako nam se približava, ali čim sam ustala, shvatila sam da je Evan u pravu. Cole je hodao prema nama izgledajući poput oluje u pokretu. Izraz lica bio mu je bijesan. Čak je i iz njegovih inače smirenih očiju sijevala ljutnja, koju čak nije ni pokušavao sakriti. “Što se zbiva?” upitao ga je Evan, očito zbunjen koliko i ja.

Cole mi je dobacio pogled. “Oprosti, malena, trebam ga na minutu.” Pokazao je Evana. “Imamo problem.” “Što se događa?” pokušala sam, ali Cole je već odlazio, a odmah za njim i Evan, već s telefonom na uhu.

“Koji vrag?” upitala je Kat.

133

“Valjda nešto u vezi s poslom. Evan je rekao da im u Kaliforniji netko radi probleme.” Nastojala sam zvučati opušteno, ali bila sam zabrinuta, a glavom su mi odzvanjale Larryjeve prijetnje i Kevinov glas.

Nije ih bilo otprilike pet minuta kad nam se Flynn konačno pridružio za stolom. “Kamo su otišli?”

“Na parkiralište, mislim.” Osvrnula sam se i vidjela da je njegova zavodnica otišla. “Gdje ti je prijateljica?”

“Ma jebeš nju”, rekao je Flynn.

Kat se nasmijala. “Mislila sam da ti je točno to u planu. Što se dogodilo?”

“Malo smo pregovarali”, rekao je Flynn. “I nismo se mogli dogovoriti.”

“Još poslovnih sranja”, rekla sam pa ispila posljednji gutljaj svojega caberneta, a Kat i Flynn su se nasmijali. “Još jedna runda?”

“Nego što”, rekao je Flynn pa podigao ruku da dozove jednu od konobarica. “Slobodan sam punih trideset šest sati.”

Popila sam još dvije čaše vina i kad se Evan vratio, bila poprilično pripita. Cole nije bio s njim i vidjela sam kako se Kat odmah oneraspoložila, a potom posve smrknula kad je Evan odbio objasniti zašto nam se Cole neće pridružiti. “Ima posla”, rekao je, što nije ni na koji način zadovoljilo našu znatiželju.

Još je gore od toga bilo što je ostatak večeri u mislima bio negdje drugdje. Bio je ljubazan prema mojim prijateljima, govorio točno što je trebao, smijao se njihovim šalama, plaćao rundu za rundom.

Ali bio je nekako odsutan. Nisam ništa rekla dok nismo izašli, ali kad smo sjeli u auto, željela sam odgovore. “Što se događa, Evane?”

“Posao”, odvratio je. Stajali smo na raskrižju i pogledao me iskosa. “Proći će.”

“U čemu je onda problem?”

“Problemi”, rekao je. “Nešto s Destinyjem.”

Liznula sam usnice, prisjećajući se njegovih razderanih članaka na rukama. “Opet onaj? Onaj Larry? Cure su dobro?”

Gledao je cestu pred sobom. “Dobro su. Sređujemo stvari.”

Vidjela sam da ga moja pitanja počinju živcirati, ali nisam odustajala. “Znači, muči vas nešto normalno i zakonito, je li tako? Ili da se počnem zabrinjavati da će se FBI obrušiti na vas?”

Trznuo je upravljač ulijevo i nagazio na kočnicu. Zacviljela sam, a zvuk mojega glasa bio je jednak cviljenju guma kad se naglo zaustavio na parkiralištu. Ugasio je motor.

Pogledala sam ga u šoku.

“Mislim, stvarno”, rekao je glasno. “Koji kurac?”

Stresla sam glavom. “Što se događa, Evane? Da te nije Cole mlatnuo po glavi? Jer raspoloženje ti se preokrenulo u sekundi i nemam pojma koji se vrag događa, ali sad se već iskaljuješ na meni.”

“Ostaješ li?”

“Ostajem li?” ponovila sam, jer tek me sad zbunio do kraja.

“Ostaješ li u Chicagu ili za tjedan dana odlaziš u Washington?”

“Ja...” Liznula sam usnice. “Pokaži mi da smo bliski, Evane. Cole je uletio u pub i otrčao si za njim, a kad si se vratio, kao da si oko sebe imao zid. Jasno mi je da postoje stvari o kojima ne možeš razgovarati - stvari koje oboje izbjegavamo i znamo da ih izbjegavamo, što je i moja pogreška, jer ih ni ja nisam izvukla načistac.” Zadržala sam dah, ne znajući kuca li mi srce toliko ludo zbog mojih vlastitih riječi ili se još uvijek nije smirilo od njegove sumanute vožnje. “Ne želim da se više pretvaramo. Ne želim alegorije ni što-bi-bilo-kad-bi-bilo. Želim tebe, Evane. Pravog tebe.”

Izgovorila sam sve što sam dotad skrivala, promatrajući njegovo lice u potrazi za nježnošću, za prihvaćanjem, za olakšanjem.

134

Ali vidjela sam samo hladnoću i zatvorenost. Vidjela sam i žaljenje, a to se obrušilo na mene poput ledenih iglica straha.

Okrenuo je glavu i zagledao se u nešto s druge strane stakla. “I ja to želim”, rekao je naposljetku.

Izdahnula sam s olakšanjem i čekala da nastavi. Da mi kaže istinu. Da mi konačno pokaže što skriva ispod svojega viteškog oklopa.

Ali nisam dočekala.

“Ostaješ li u Chicagu?” ponovio je, ovog puta polako, razgovijetno, naglašavajući svaku riječ.

“Ili za tjedan dana odlaziš u Washington?”

“Dovraga, Evane!” povikala sam, gubeći i posljednju kap strpljenja. “Zašto me to uporno pitaš?”

Još je uvijek gledao pred sebe, ali odgovorio je jednako napeto koliko i ja. “Odgovori mi na pitanje.”

“Ja... da”, ispalila sam. “Znaš da me čeka posao. A za nekoliko dana čekat će me i stan.”

Upalio je motor i ubacio u brzinu pa se izvezao s parkirališta. Sjedila sam nepomično, sigurna da smo upravo prekoračili neku zamišljenu granicu - granicu za koju nisam ni znala da smo je postavili. Kad smo stigli do mojega stana, prošao je pokraj ulaza i stao malo dalje, uz pločnik. Sjedio je bez riječi i bilo mi je potrebno nekoliko sekunda da shvatim kako čeka da izađem.

“Koji kurac, Evane?”

“Nisi iskrena prema sebi samoj, Lina”, rekao je, okrećući se kako bi me pogledao u oči. “Ne očekuj od mene više nego što sama sebi daješ.”

135

18.

NISI ISKRENA prema sebi samoj.

Ostatak te noći i idućeg dana Evanove su mi se riječi kotrljale po mislima poput kakve grozne dječje brojalice koja vam ude u glavu i ne izlazi.

Nisi iskrena prema sebi samoj.

Isprva sam bila bijesna. Uzrujano sam hodala po stanu, pila i suzdržavala se da ne bacam stvari oko sebe, ali samo zato što mi se svaki predmet u Jahnovu stanu sviđao i što sam zbog Evana Blacka već bila žrtvovala jednu šalicu za kavu.

Zato sam se pokušala riješiti bijesa izgaranjem kalorija i bijesno jurcala po stanu, razgovarajući sama sa sobom poput luđakinje, smišljajući usput neke posve zgodne psovke.

Nisi iskrena prema sebi samoj.

Potom sam sjela i pokušala gledati televiziju da bih ušutkala iritantni glasić koji mi se neprestano vraćao u mislima, govoreći mi da je Evan u pravu.

Ali taj je glasić postajao sve glasniji i nisam se mogla usredotočiti na program. Ni na CNN ni na maraton Buffy. Čak ni na uvijek zanimljivog Gordona Ramsayja, koji je poput olujnog oblaka grmio na kandidate u svojoj emisiji.

Nisi iskrena prema sebi samoj.

Jebeni Evan Black. Koji je u pravu.

Koji je u pravu, ali mene je strah promjene. Toliko dugo živim onako kako to drugi žele da nisam sigurna znam li živjeti bilo kako drugačije. Zapravo, da budem iskrena, nemam pojma znam li uopće biti ja.

Bože dragi, kakav sam nered napravila. Moji roditelji nisu izgubili samo jednu kćer, nego obje.

Jer ni Angelinu više nisu poznavali. Toliko sam se silno trudila biti Gracie zbog njih da sam potpuno izbrisala njihovu mladu kćer.

Nisi iskrena prema sebi samoj.

Blago rečeno. A trebala sam se samo zaljubiti da vidim koliko je to istinito.

“Gospođice Raine?”

Stajala sam na terasi uz staklenu ogradu, zagledana u jezero koje zapravo nisam ni vidjela.

Petersonov glas me prenuo. “Molim?”

“Mogu li vam nešto donijeti? Trebali biste jesti.”

“Nisam gladna.”

“Niste ni doručkovali.” Malo je šutio. “Mogu li vam možda pomoći na neki drugi način?”

“Ne.” Nije mi mogao pomoći, a i ja sam sebi jedva mogla pomoći. Isto sam tako jedva uspijevala uvesti red u svoje misli.

Znala sam što želim - ostati u Chicagu. Biti s Evanom. Raditi za zakladu. Željela sam biti iskrena prema sebi. Ali plašila sam se sići s puta kojim sam dosad koračala. Bila sam prestravljena da ću time razočarati roditelje.

Samo mi je jedna osoba mogla pomoći. Samo me jedna osoba mogla zagrliti i podržati dok ja kročim riskantnim novim putem za koji sam se odlučila.

Morala sam skočiti u nepoznato - i bila sam posve uvjerena da sam za to sposobna samo ako je Evan uz mene.

136

“Petersone”, rekla sam i okrenula se, zaustavljajući ga baš na vratima. “Čekajte. Možete mi pomoći.” “Što god trebate, gospođice Raine.”

“Trebam automobil.”

Vozač me prvo odvezao u Evanov ured u središtu grada, ali ako je bilo za povjerovati da mi njegova tajnica ne laže, nije bio u zgradi.

Iduće je odredište bio brod, ali ni tamo ga nisam pronašla.

“Da vas odvezem doma, gospođice?”

“Ne”, rekla sam odlučno. Izvadila sam telefon i umalo birala Evanov broj. Ali nisam mu željela dati priliku da mi kaže da se držim dalje od njega. “Idemo u Destiny”, rekla sam pa se zavalila na sjedalu. Žarko sam se nadala da je u klubu, jer ako ne bude, moja je potraga gotova. Iako sam bila dovoljno očajna preklinjati Colea da mi pomogne, to sam željela izbjeći po svaku cijenu.

Dok smo prilazili nisam vidjela Evanov auto, ali isto tako nisam uspjela pregledati cijelo parkiralište. Zahvalila sam vozaču pa mu - ponesena optimističnim razmišljanjem - rekla da me ne mora čekati. Potom sam ušla, platila ulaz - ovoga puta sitnoj brineti - i zaputila se u glavni dio kluba.

Izgledao je isto kao i kad sam prvi put bila tamo. Djevojke su i dalje plesale. Muškarci su ih i dalje promatrali. Sve mi se činilo identično kao i prošloga puta. Jedino sam ja bila drugačija.

“Vi ste mi poznati.”

Osvrnula sam se i ugledala plavušu u sićušnoj mini suknji i ničemu više. I ona je meni izgledala poznato.

Trebalo mi je malo vremena, ali tada sam se sjetila da je ona djevojka koja je radila na ulazu kad sam prvi put posjetila klub. “Bok”, rekla sam. “Tražim Evana.”

“Opet?”

“Molim?”

Slegnula je ramenima. “Trenutačno je na sastanku”, rekla je, a ja sam se u sebi razveselila.

Barem je negdje blizu. “Čekat ću za šankom.” Krenula sam u tom smjeru pa se smjestila. Djevojka se svalila na stolac do mojega.

“Ovaj, smijem li pričekati?”

Nije odgovorila, samo me odmjerila od glave do pete. “Znači, ti si zabava mjeseca.”

Pogledala sam je u nevjerici. “Kako, molim?”

“Evan ševi puno cura. Nijednu od nas, naravno. Ima pravila i takva sranja. Ali dovodi svoje cure ovamo. Da ih napali, kužiš?”

Nisam rekla ni riječi.

“Uglavnom, ono što želim reći jest da nijedna ne potraje. Mislim, nije da ti govorim nešto što ne znaš, je li tako? To ti je i sam rekao, zar ne? Da si privremena zabava.”

Osjećala sam se kao da mi u želucu leži golem kamen. “Govorite li vi meni ovo iz nekog određenog razloga?” Sve mi je bilo nadrealno. Sjedila sam za šankom i razgovarala o seksu s Evanom sa ženom čije su mi gole grudi stajale tek nekoliko centimetara od lica. Koji se vrag događa?

Slegnula je ramenima. “Recimo da te želim obavijestiti. Jer ako ti on nije rekao, netko mora. Zato što za Evana postoji samo jedna žena. Možda se on zabavlja s mnogima, ali na kraju se uvijek vrati njoj, svaki jebeni put. Mislim, stvarno - pa ima njezino ime istetovirano na ruci.”

“Istetovirano... čekaj. Što?”

137

“Ivy”, rekla je plavuša. “Tetovaža na njegovoj ruci. Njezino ime. Čekaj... nisi znala za to?”

“Znala sam”, rekla sam pa ustala. “A znam i da sad moram porazgovarati s njim.”

Nije me ni pokušala zaustaviti dok sam prolazila istim vratima kao onaj put kad me Evan izveo iz kluba. Sjetila sam se da sam u prolazu vidjela urede, a kako nisam imala boljih ideja, zaključila sam da bih ga mogla potražiti u jednom od njih.

Ušla sam u taj dio zgrade, a kako me nitko nije zaustavljao, samo sam nastavila hodati u potrazi za Evanom.

Ivy? Koji vrag? Čak sam ga i pitala što tetovaža znači i nije mi rekao da ima veze s nekom ženom.

Sranje.

Znači li to da mi je Evan lagao - ili da je plavuša lažljivica?

Znala sam koji odgovor želim. Znala sam što vjerujem da je istina.

Samo nisam znala vjerujem li u pravu stvar.

Iza vrata dvorane za sastanke začula sam glasove i zastala, prislonila glavu na njih i pokušala razaznati je li i Evanov glas medu njima.

Tada su se vrata naglo otvorila i Evan se našao preda mnom. Poskočila sam toliko visoko da sam umalo udarila glavom o strop.

“Lina?”

“Isuse mili, Evane!” povikala sam, ali više zato što mi je bilo neugodno jer me uhvatio u prisluškivanju nego zato što me doista prepao.

Iza njega vidjela sam Tylera i Colea, sjedili su za stolom gotovo prekrivenim nekakvim nacrtima zgrada i drugim skicama.

Sva trojica izgledali su zapanjeno. I nijedan od njih nije izgledao zadovoljno što me vidi. “Što ti radiš ovdje?” upitao me Evan.

Progutala sam pljuvačku, osjećajući se kao da me netko spustio na pozornicu usred predstave, a ja nemam pojma koji je moj tekst. Nisam ovo ovako zamišljala. U mojoj verziji pronašla bih Evana, priznala mu da je bio u pravu pa mu se bacila u zagrljaj.

Sad sam se pitala jesam li mu uopće nedostajala.

Sad sam se pitala tko je Ivy. “Pogriješila sam”, rekla sam, gurajući te riječi iz sebe pokraj suza što su mi se počele nakupljati u grlu. “Oprosti. Nisam trebala doći ovamo.”

Spazila sam bljesak zabrinutosti u njegovu pogledu, ali nisam imala vremena razmišljati o tome.

Okrenula sam se i potrčala prema vratima, snažno ih gurnula i istrčala u blještavilo poslijepodnevnog sunca.

Iste sam sekunde shvatila da sam pogriješila. Zgrada je bila golema, a ja sam istrčala na stranu najudaljeniju od ulice. “Sranje”, opsovala sam, iako sam bila sama i nitko me nije čuo. Prekopavala sam po torbici u potrazi za telefonom pa krenula zaobići zgradu. Morala sam pronaći taksi. Morala sam nazvati Petersona. Morala sam poduzeti bilo što da se maknem odavde, jer nisam mogla ostati ni sekundu dulje. Ali isto tako nisam se mogla ni pomaknuti s mjesta, jer su mi potekle suze, svijet mi je bio mutan i željela sam samo sjesti na asfalt i plakati dok ne isplačem svu bol iz sebe.

“Malena.”

Evanove ruke ovile su se oko mene, snažne i čvrste, i iako sam ih željela odmaknuti od sebe, pustila sam da me grli i svalila se na rub pločnika.

“Draga, što radiš ovdje?”

Odmaknula sam se od njega, ali tada sama obgrlila sebe, jer čim me više nije grlio, osjetila sam se posve izgubljeno.

“Lina? Isuse, Angie, reci mi što se zbiva. Sad me već plašiš.”

138

Udahnula sam duboko i drhtavo, odmaknula kosu s lica pa se okrenula prema njemu. “Tko je ona?” upitala sam ozbiljno, pokušavajući zadržati smirenost u glasu. “Tko je Ivy?” Vidjela sam da ga je pitanje zateklo, a kad je odgovorio, glas mu je bio oprezan, kao da sam ja bomba koja bi svakoga trenutka mogla eksplodirati. “Zašto me to pitaš?”

Uvjeravala sam sama sebe da nec'u početi vrištati. Da ću zadržati pribranost. Da vjerujem Evanu i da neću biti jedna od onih žena koje pošandrcaju i urlaju zbog ljubomore.

Govorila sam sve to sama sebi, ali pretvaranje riječi u djelo bilo je težak zadatak.

Ispružila sam ruku i dodirnula njegovu nadlakticu. Tetovaža je bila sakrivena ispod rukava, ali osjećala sam se kao da mi pali kožu kroz tkaninu. “Moram znati da se nisi samo poigravao mnome, Evane. Mislim... pretpostavljam... ako i jesi, sama sam kriva. Ja sam rekla da je sve ovo samo privremeno, zar ne? Ja sam rekla da će ovo trajati samo tri tjedna.”

Ustala sam i okrenula se prema Evanu. Osjećala sam kako mi suze klize niz lice, ali više nisam jecala. Osjećala sam se užasno, ali barem sam sav taj užas držala pod kontrolom.

“Ali pitao si me ostajem li u gradu i pomislila sam da... mislim, možda sam se malo ponadala...” “Što?” upitao je.

Rekao je samo tu jednu riječ, ali u nju je unio toliko nade da me time ohrabrio.

“Došla sam ti reći da si bio u pravu. Nisam iskrena prema sebi. Želim umjetnost, a ne politiku.

Ljepotu, a ne zakone i lobiranje. Zato sam došla ovamo razgovarati s tobom. Jer, jer...” Odmahnula sam glavom, ne znajući kako da sročim sve što želim izraziti. “Ali možda sam previše umislila. Jer nisam znala za nju. Nisam znala za...”

“Ivy”, rekao je i morala sam zaklopiti oči da zaustavim bol koju je u meni izazvala ta jedna jedina riječ.

Spustio je ruke na moja ramena. “Pogledaj me”, rekao je.

Oklijevala sam, ali ipak otvorila oči. Na njegovu sam licu vidjela toplinu. Toplinu, želju i nešto što je bilo iznenađujuće nalik na sreću. Mislim da sam vidjela i ljubav.

Tada se sagnuo i bez ikakva upozorenja, posve iskreno chia me poljubio, toliko nježno da sam umalo ponovno zaplakala.

“Dođi”, rekao je kad smo se razdvojili. Isprepleo je prste s mojima i krenuo prema svojem autu.

“Kamo idemo?”

“Moram ti dosta toga ispričati”, rekao je. “A mislim da ćemo početi s Ivy.” Vozili smo se u tišini, uglavnom zato što je Evan šutio kao riba, pa sam ja slijedila njegov primjer. Činilo se da mu odgađanje razgovora ne smeta. Ja sam se bojala prekinuti tišinu, jer bilo je moguće da sam pogriješila. Možda sam samo umislila da sam vidjela sreću u njegovim očima. A ako me vodi upoznati svoju dragu koju drži negdje u bjelokosnoj kuli, ne želim to znati što je dulje moguće.

Ipak, jača od tih razloga bila je moja želja da se prepustim. Uzrujala sam se zbog nečega što mi je sad počinjalo izgledati kao nesporazum. Vlastiti sam život već ionako izobličila zbog krivnje i straha. Morala sam se odmaknuti - i nastaviti vjerovati Evanu.

Nadala sam se da ne griješim.

Ali kad smo stigli do Evanstona, nisam više mogla izdržati. “Koliko još?”

“Pet minuta.”

Progutala sam pljuvačku i kimnula. “U redu”, rekla sam, iživcirana vlastitim slabašnim glasićem. Pogledala sam ga iskosa. “Nemoj mi slomiti srce.”

“Nikad”, rekao je toliko čvrsto i uvjerljivo da mi je jedna neposlušna suza pobjegla iz oka i kliznula niz obraz.

Obrisala sam je, ljuta na sebe zbog te nerazumne emotivnosti.

139

Sad smo se vozili blizu mojega fakulteta i naposljetku je Evan skrenuo s ceste, ušao u stambenu četvrt pa prišao dvorišnim vratima prelijepe kuće savršeno uređenog travnjaka.

“Stigli smo”, rekao je i utipkao zaporku za otvaranje vrata. Širom su se otvorila i uvezli smo se, a dok smo se vozili vijugavom prilaznom cestom, vidjela sam bazen, teniski teren i kućicu za goste.

“Gdje smo?” upitala sam.

“Kod mene doma”, rekao je i ugasio motor.

“Kod tebe?” Ovo nisam očekivala. “Ali brod...”

“Radije boravim tamo.” Otvorio je vrata i izašao. “Dođi.”

Duboko sam udahnula i krenula za njim, ne znajući što očekivati, ali posve sigurna u jedno: ako pokušam pogoditi, bez ikakve ću sumnje pogriješiti.

Prednja vrata otključavala su se pomoću male tipkovnice i Evan je utipkao zaporku pa ušao.

Slijedila sam ga i ogledala se oko sebe u tihom divljenju. Odrasla sam u lijepom domu, a stan u kojem sad živim prekrasan je. Ali unutrašnjost Evanova doma bila je apsolutno savršen spoj ljepote i udobnosti. Odražavala je bogatstvo i dobar ukus, imala je atmosferu doma. Bila je ugodna, izražavala je dobrodošlicu. Zbog svega mi je toga bilo još neobičnije da ne želi ovdje živjeti sve vrijeme.

“Ja sam!” povikao je glasno, iznenadivši me. “Ima li koga doma?”

Trenutak poslije prišla nam je krupna žena odjevena u crne hlače i košulju nalik na one koje nose medicinske sestre, brišući ruke o krpu. “Gospodine Evane! Zašto nas niste nazvali? Pripremila bih vam večeru.”

“Ne brini se, Ava, skuhat ću nam ja nešto kasnije.” Okrenuo se prema meni. “Ovo je Angelina Raine. Provest će večer s nama.”

Prije nego što sam stigla reći bilo što o tom prijedlogu, Ava me uhvatila za ruku i nježno je prodrmala. “Kako lijepo! Čuli smo puno o vama!”

Iznenađeno sam pogledala Evana. “Hvala. I hvala vam što ste me primili ovako bez prethodne najave.”

Odmahnula je rukom kao da želi reci da to nije nikakav problem. Pomislila sam da će još nešto dodati, ali u tom je trenutku pozornost svih nas privukao topot koraka. Nakon koraka začuli smo i ženski glas: “Evane! Evane!”

Pretpostavila sam da je to Ivy, ali u njezinu je glasu bilo nečega čudnog. Čega točno, to nisam mogla zaključiti.

Tada se sjurila niza stube s uzbuđenjem djeteta koje očekuje darove. Kosa joj je bila duga i nepočešljana, visjela joj je preko lica. Bila je odjevena u ružičastu majicu dugih rukava s golemim ljubičastim srcem i tenisice marke Converse. Doklizala je do nas i stala pa sklonila kosu s lica - a ja sam se morala suzdržati da ne razjapim usta od šoka.

Djevojčino lice bilo je toliko puno ožiljaka da se jedva razaznavalo da je riječ o ženskome licu.

Imala je pola nosa, uopće nije imala obrve, a usne su joj bile izvijene u nekakvu grimasu nalik na osmijeh. Ali i tako iskrivljen, taj je osmijeh zračio s toliko oduševljenja što vidi Evana da je sjajila, a mene su zapekle suze. Stajala je tako nekoliko sekunda, a potom se bacila Evanu u zagrljaj, vičući, “Nedostajao si mi! Što si mi donio? Što si mi donio?”

“Nešto jako cool”, rekao je, zavlačeći ruku u džep. Izvukao je novčanik, otvorio ga pa izvukao novčanicu od dva dolara. “Znaš li što je ovo?” upitao je.

Pažljivo se zagledala u novčanicu. “Novac.”

Nasmijao se. “Da, dobro. Ali koliko novca?”

Njezine ožiljcima okružene oči malo su se suzile. “Dva! Oho! Nikad prije nisam vidjela dva! Je li pravi? Je li to dosta za gumene bombone?”

“Da i da.”

“Hvala ti!” Ovila je ruke Evanu oko vrata. “Volim te! Nedostajao si mi!”

140

“I ja tebe volim, i ti si meni nedostajala. A pogodi što još imam za tebe”, rekao je kad ga je pustila iz zagrljaja. Pokazao je na mene. “Novu prijateljicu.”

Okrenula se prema meni i nasmijala se, otkrivajući savršene zube. “Bok. Lijepa si!”

Morala sam se nasmijati. “Hvala ti”, rekla sam. “I ti si”, dometnula sam i kao zahvalu dobila još jedan lijep osmijeh. “I ja volim gumene bombone.”

“Stvarno? Super! Koliko imaš godina?”

“Još malo pa dvadeset četiri”, odgovorila sam.

“Ozbiljno?” upitala je, kao da je to najbolja stvar na svijetu. “Ja imam dvadeset! To su dva i nula, jer su to zapravo dvije desetice, a desetica ima nulu... je li tako, Evane?”

“Točno tako. Ovo je Angelina”, dometnuo je, pokazujući na mene. “Lina, dopusti da ti predstavim svoju sestru... Melissu Ivy Black.”

141

19.

IDUĆIH NEKOLIKO SATI proveli smo u dvorištu s Ivy, igrajući se frizbijem, pa u pješčaniku, pa pričajući dječje viceve. Nisam Evana ništa pitala - nisam znala gdje bih počela. Sad sam znala da bi mi rekao za ovo kad bi bio spreman.

“Ivy!” povikala je Ava iz kuhinje. “Vrijeme je za lijek i krevet!”

“Smijem li gledati Spužvu Boba?” upitala je Evana.

“Ako Ava kaže da smiješ”, odgovorio je, ustajući. “Dođi, otpratit ćemo te.” Uhvatio ju je za ruku, a kad je ona pružila ruku i meni, prihvatila sam je. Lice joj je bilo prekriveno ožiljcima, a imala sam osjećaj da bih i ispod njezine odjeće ugledala ožiljke. Sve me to silno rastužilo.

Ali Ivy je bila vesela i skakutala je medu nama kao dijete. “Hoćeš li doći i sutra?” upitala me.

Dobacila sam pogled Evanu.

“Ostat ćemo na doručku”, odgovorio joj je. “A potom se moram vratiti na posao.”

“Previše radiš”, rekla je.

Nasmijao se. “Pokušavam to popraviti. Čim u tome uspijem, imat ću više vremena za tebe.”

“Jupi!” veselo je pljesnula dlanovima pa otrčala k Avi u kuhinju.

“Krasna je”, rekla sam kad je otišla.

“Mentalno ima šest godina”, rekao je s ljubavlju. “Što znači da je večeras možda krasna, ali sutra ujutro će nadureno vikati.”

Uhvatio me za ruku i nasmiješila sam se. “Nitko ne zna za nju”, rekao je. “Samo Tyler i Cole.”

“I Jahn je znao?”

Evan je potvrdno kimnuo.

Prisjetila sam se kako je rekao da ne vjeruje ljudima tek tako i shvatila koliko mi je povjerenja upravo poklonio. I ne samo povjerenje - nego i uvid u stvarnog Evana.

“Mislila sam da tvoja majka i sestra žive u drugoj državi.”

“A ja se silno trudim da svi misle točno to.”

“Zašto?”

Stigli smo do stuba trijema i Evan je sjeo pa se pomaknuo u stranu napraviti mjesta i za mene.

“Kako bi bile na sigurnome”, odvratio je. “Moji poslovi nisu bez rizika. Ponekad nastradaju i obitelji.”

“Misliš, tvoji nezakoniti poslovi”, rekla sam otvoreno.

“Da”, rekao je. “I da, sve ću ti reći. Ali prvo želim znati kako si doznala za Ivy. Ne valjda od Kevina?”

“Ne”, rekla sam, odmah shvaćajući čega se boji. “Od jedne cure koja radi za tebe. Plavuša.

Radila je na ulazu kad sam prvi put došla.”

“Donna”, rekao je. “Ona je pomalo gadura, a pokušava mi se uvući u krevet dulje od godine dana.”

“Mislila sam da ne spavaš sa zaposlenicama.”

“I ne spavam”, odvratio je. “A ni Cole ni Tyler. Tyler se bio spetljao s jednom konobaricom nedugo nakon što smo kupili klub. Nije dobro završilo.” Okrenuo se i pogledao me u oči. “Tek toliko da sve bude jasno: izašao sam s puno žena i pojebao sam puno žena. Ali nijedna mi nije bila više od dobre zabave i društva uz večeru. Razumiješ li što ti govorim?”

142

Liznula sam usnice, čekajući da mi se smiri srce, koje je tutnjalo. “Nisam sigurna. Ne želim nagađati i opet pogriješiti.”

Toplo se nasmiješio. “Želim reći da za mene nikad nije bilo druge žene. Samo ti, Lina. Čak ni dok to još nisam shvaćao, ti si bila u meni.”

Zaklopila sam oči i zadržala dah, svjesna da se osjećam smireno po prvi put otkako je neki dan Cole onako uletio u pub i izvukao Evana na parkiralište. “Nedostajao si mi”, rekla sam. “Već si satima pokraj mene, ali svejedno si mi nedostajao.”

“I ti si meni nedostajala”, odvratio je pa ustao i povukao i mene na noge.

“Hoćeš li mi reći što se dogodilo Ivy?” “Da”, rekao je, vodeći me u kuću pa na kat. “Ispričat ću ti sve.”

Soba u koju me odveo bila je mala, imala je krevet, radni stol i tek pokoju sitnicu uz to. “Ovo je bila moja soba dok sam odrastao”, rekao je. “Nisam je preuredio, ali spavam u njoj kad sam ovdje.”

“A tko spava u najvećoj?”

“Trenutačno nitko. Moja je mama preminula prije otprilike godinu dana, a Ivy i ja ne ulazimo često u nju.” “Žao mi je”, rekla sam.

“Hvala.” Ispružio se na krevetu, podbočen na lakat. Sjela sam pokraj njega prekriženih nogu pa se i sama nalaktila. “Sve ovo počinje i završava s Ivy - zato sam želio da je prvo upoznaš. Pročitala si o požaru?”

“Naravno, spominju ga u svakom članku. Žao mi je zbog tvojega oca.”

“Zbog njega ti ne treba biti žao”, rekao je Evan grubo. “Ali Ivy...” Tu je zastao, a potom duboko udahnuo kao da se mora malo primiriti. Ili pronaći hrabrost.

“U redu je”, rekla sam. “Ako ne želiš o tome, sve razumijem.”

Ispružio je ruku i spustio je na moje koljeno, a taj je nježni dodir u sebi nosio jednako intimnosti kao sav naš dosadašnji seks. “Želim da znaš”, rekao je. “Ivy je tada imala šest godina, a kako je rođena s autoimunom bolesti, nisu mogli poduzeti previše rekonstruktivnih zahvata. Njezino je tijelo odbacivalo presađenu kožu. A i nadisala se dima. Zapravo je bila mrtva oko minutu i pol prije nego što su je reanimirali. Zbog toga je pretrpjela oštećenje mozga i mentalno će imati šest godina jako, jako dugo. U najboljem slučaju napredovat će do devet, ali to je sve. Iskreno, meni se čini da neće, a isto misle i ljudi koji rade s njom. Ali volim je i bez obzira na sve, uvijek ću se brinuti za nju.”

“Požar je izbio zbog neispravnih žica, zar ne?”

“To smo izmislili majka i ja.”

Namrštila sam se. “Kako to misliš?”

“Mislim da se moj jebeni otac pokušao ubiti i umalo poveo i Ivy sa sobom.”

Gledala sam ga užasnuto.

Uspravio se i naslonio na uzglavlje kreveta. Više me nije dodirivao. Jednu je ruku podigao iznad glave i čvrsto stisnuo jednu od šipaka okvira kreveta. Drugom je gužvao posteljinu. Ne znam je li bio svjestan ijedne od tih dviju radnji.

“Bavio se bankarstvom. Zaradio je bogatstvo, a kad ga je izgubio, zaključio je da to ne može podnijeti i bio prevelika kukavica da se pokuša spasiti. Pa se ubio. Otišao je u kućicu za goste i odnio sa sobom bočicu tableta za spavanje. Ali pušio je i zapalio posteljinu. Ivy se znala igrati u toj kući. U tom je trenutku bila tamo.”

“Bože moj.” Nisam mogla ni zamisliti kako je samo preplašena morala biti. “Sjeća li se ičega?”

“Ne previše, hvala Bogu.”

“A tvoja majka?”

“Ona je bila preslaba za to. Nije radila ni dana u životu, a ispostavilo se da je moj genijalni otac podigao kredit na temelju vlastitog životnog osiguranja pa nam nakon njegove smrti nije ostalo ništa osim hrpe dugova i još veće hrpe bolničkih računa.”

143

“U novinama je pisalo da je tvoja mama nešto naslijedila i da ste tako preživjeli.” Pogledala sam ga. “O, sranje. I to ste izmislili.”

“Nije nam ostalo ništa, ali trebala nam je priča. Nisam želio da ljudi pobliže promotre čime se bavim.”

“A čime si se točno bavio?” upitala sam, iako sam bila prilično sigurna da bih ovaj put mogla pogoditi. Možda ne detalje, ali dovoljno da zaključim kako nije radio za minimalac u sendvič-baru.

“Moja je sestra gotovo živjela u bolnici, a mama se počela opijati. Imao sam petnaest godina i bio sam tipični razmaženi bogati klinac. Davali su mi previše love, kupovao sam alkohol s krivotvorenom osobnom i s prijateljima pušio travu iza škole. Nakon tragedije mogao sam ostati seronja ili se pribrati i postati glava obitelji. Odabrao sam ovo drugo.”

“Ali većina petnaestogodišnjaka zaposli se u McDonald'su. A time ne biste mogli platiti račune.”

“Ne”, rekao je. “Ne bismo.”

“A kako svemir ne igra pošteno...” Počela sam, prisjećajući se što mi je rekao. “Ne moramo ni mi.”

“Nastavi”, sjela sam malo bliže njemu i spustila dlan na njegovu nogu. “Želim čuti kako si preživio.”

“Jer sam morao i jer sam bio na adrenalinu”, rekao je pa se iscerio. “Svaki put kad bih izveo nešto opasno i izvukao se, osjećao sam se kao da sam pobijedio u još jednoj rundi sa svemirom i postao jači. Uskoro sam počeo riskirati i zbog novca, ali i zbog zabave. Radio sam sve i svašta.

Provaljivao u aute, dilao drogu. Čak sam bio na glasu kao kvartovski provalnik - naravno, nitko nije znao da sam to ja.”

“Nisi se bojao?”

“Baš obrnuto.” Osmijeh mu je bio dječački. “I ja volim opasnost.”

Nastavio je govoriti, ispričavši kako se srednja škola pokazala savršenom jer je mogao istraživati o svemu i svačemu, pa je čak naučio kako upaliti auto bez ključa ili onesposobiti alarm.

Bavio se i krivotvorenjem. A sve je vrijeme pažljivo zapisivao što radi, gledajući čime je najviše zaradio i koja je aktivnost najunosnija.

“Ali u četvrtom sam srednje zajebao. Počeo sam se družiti s krivim klincima, koji nisu bili ni upola toliko oprezni kao ja.”

“I uhićen si?”

“I osuđen.”

“Stvarno?” Zgrabila sam jastuk i zagrlila ga. Srce mi je skakalo u grudima pri sjećanju na moje vlastito uhićenje i nisam mogla vjerovati da on o tome priča toliko smireno. “Nisi se bojao?”

“Nisam uživao, ako me to pitaš. Ali promijenilo mi je život.”

Nije završio u zatvoru, nego u programu za maloljetne prijestupnike. Poslali su ga u kamp, gdje je upoznao Tylera i Colea. “Lekcije koje su nas naučili u popravnom domu nisu se primile”, rekao je. “Ali prijateljstvo jest.”

“Drugim riječima, tri najuzornija poslovna čovjeka u Chicagu nisu nimalo uzorni.”

“Rekao bih da je tako”, odvratio je osmjehnuvši se. “Doduše, ja polako napredujem. Polako prodajem svoj udio u nezakonitim poslovima Coleu i Tyleru. I ozakonjujem vlastite poslove. Da budem iskren, u ovom me trenutku podjednako uzbuđuje pregovaranje s nepokolebljivim takmacom koliko i krađa njegovih dionica dok ne gleda. Možda čak i više.”

“Kako to?”

“Kako to da me uzbuđuje?”

“Kako to da se popravljaš?”

“Upoznala si moj razlog”, odvratio je. “Ivy.” Kimnula sam, ali još mi nije bilo do kraja jasno. “Ali zašto sad?”

144

“Jer je naša majka umrla. Dok je bila živa, znao sam da Ivy ima obitelj. Ali sad kad je više nema, želim biti siguran da neću biti iza rešetaka ako me Ivy zatreba.”

“Ali čak i ako sve ozakoniš, mogu te uhititi zbog nečega iz prošlosti.”

Nasmijao se. “Hvala ti što me podsjećaš.”

Lecnula sam se. “Oprosti. Samo sam se sjetila kako je meni bilo jedan dan u pritvoru. Pomisao da bi te mogli uhititi užasava me.”

Dohvatio je moju ruku. “I mene užasava. U tome i jest stvar. Zato i želim prestati.”

“Evane...” Njegovo je ime bilo pravi užitak. Svijet je bio pravi užitak. Da, možda se malo plašim za njega, ali ako doista želi prestati...

“O čemu razmišljaš?” upitao je, primijetivši da se zamišljeno mrštim.

“Samo mislim, ako prestaješ, onda si vjerojatno na sigurnom. Mislim, ako si se nakon popravnog doma bavio samo poslovnim prijevarama, onda ih vjerojatno ne zanima ono otprije, je li tako? A i kad-tad će nastupiti zastara. Zar ne? Mislim, samo o tome sad govorimo, je li tako? O poslovnim muljažama?”

Kimnuo je.

“Dakle, čime se baviš? Bolje rečeno, čime si se bavio?”

“Počeli smo sa sitnicama, ali proširili smo posao na sve i svašta, uključujući pranje novca, krijumčarenje, nezakonito kockanje. Drogom se ne bavimo - tu povlačimo crtu. A kad smo se povezali s tvojim stricem, popeli smo se stubu više. On nas je uveo u svijet umjetnosti. I u njegovo podzemlje.” “Čekaj, stani malo. Čekaj... stric Jahn? Molim?” Nisam mogla vjerovati što ga pitam. “Moj stric Jahn bio je u dosluhu s vama trojicom?”

“Ili obrnuto, malena. Tvoj je stric bio naš mentor, a usto i najpametniji čovjek kojeg sam upoznao. Njegov seminar? Fasada. Držao je predavanja, ali kad bi netko radio za njega, upisao bi ga na seminar da bi ga mogao viđati, a da nitko ne postavlja pitanja. Sve je išlo kao po loju i nitko nije skužio što radimo.”

“Koliko se dugo time bavio?''' upitala sam, tek sada svjesna da sam ustala i ushodala se amotamo po sobi.

“Otprilike osam godina držao je seminar, ali dugo prije toga počeo je s krijumčarenjem, krivotvorenjem i drugim stvarima. Iz onoga što je nama ispričao čini mi se da je počeo s kradom umjetnina oko trinaeste.”

“Isuse.” Pod radnim stolom bila je stolica. Izvukla sam je i svalila se na nju.

“Kako je moguće ne poznavati nekoga koga toliko voliš? Tada sam se sjetila što je rekao o bivšim suprugama i razlozima zašto su ga napuštale. Tajne. “Isuse”, ponovila sam. Moj je stric vodio tajni život o kojem čak ni oni koji su mu, barem se tako činilo, bili najbliži nisu ništa znali. Ta me spoznaja rastužila. Pogotovo zato što sam i sama imala previše tajni.

“Koliko si blizu tome da se izvučeš iz svega ovoga?” upitala sam. Željela sam da prestane sa svime. Željela sam da se izvuče. Nisam sigurna jesam li zbog toga loša osoba, ali zapravo nisam željela da prestane s kriminalom iz moralnih razloga. Ne, željela sam da se makne od svega toga jer sam znala da mu je Kevin nacrtao metu na leđima. Željela sam da prestane privlačiti pozornost zakona na sebe.

“Blizu”, odvratio je i odahnula sam. “Već znaš nešto o problemima s klubom?”

“Larry”, rekla sam i stresla se. “Zapravo i ne znam. Samo da netko gnjavi cure, je li tako?”

Kimnuo je. “Neke od njih prije su se bavile prostitucijom... ne brini se, ne za nas. Destiny posluje zakonito, iako ga koristimo za pranje novca.”

Podigla sam obrvu. “U tom slučaju baš bih voljela čuti tvoju definiciju zakonitog poslovanja.”

“Dobro kažeš. Uglavnom, s time namjeravam prestati. Ne želim prepustiti vlasništvo Coleu i Tyleru, a oni ne žele postati anđeli preko noći. Zato sele pranje novca.”

145

“Kamo?”

“Ne znam”, odvratio je. “I namjeravam ustrajati na tome da ni ne doznam.”

“Ozbiljan si.”

“Jesam.” Ozbiljno me pogledao. “Imam ozbiljnu motivaciju.”

“Vjerujem ti. I drago mi je.” I dalje ću se brinuti zbog Colea i Tylera, ali morala sam priznati da mi je najviše stalo do Evana.

“Uglavnom, cure su sad samo striptizete, a po ugovoru od nas dobivaju i dio školarine ako žele studirati. To uvijek razbjesni njihove nekadašnje svodnike kad čuju.” Podigao je šaku, na kojoj su zglavci sad već bili potpuno zarasli. “Imamo osiguranje i redare, ali ponekad mi je jednostavnije osobno riješiti problem. To je dio našeg problemčića od neki dan. Zbog toga me Cole izvukao iz puba.”

Samo sam odmahivala glavom, pokušavajući shvatiti što sam sve čula. “Što je?” upitao je, pružajući ruku prema meni. “O čemu razmišljaš?”

“O čemu razmišljam?” prignula sam se bliže i uhvatila ga za ruku pa mu dopustila da me podigne sa stolca i povuče k sebi na krevet. “Razmišljam kako se brinem za tebe jer te FBI drži na oku. Razmišljam o tome da nema mnogo petnaestogodišnjaka koji počnu graditi poslovno carstvo.

Još je manje onih koji bi to carstvo potom srušili da bi nekoga zaštitili.” Pomilovala sam ga po licu.

“Ti si nevjerojatan čovjek, Evane.”

Prešao je prstom preko moje ključne kosti. “Imam još jedan razlog zašto želim srušiti svoje carstvo.”

“Misliš, osim Ivy.” “Da”, rekao je.

“A to je?”

“Jedna lijepa žena”, rekao je s toliko vreline u pogledu da sam pomislila kako bi me mogao zapaliti. “Doista? Da čujem o njoj.”

“Izvanredna je, uz nju želim biti bolja osoba.” Bila sam odjevena u laganu pamučnu košulju i Evan je počeo polako otkopčavati dugmad. “Jednom sam joj rekao da se na mene nije pametno kladiti. A sad zbog nje to želim promijeniti. Zbog nje želim budućnost.” Skinuo mi je košulju s ramena. “Zbog nje želim”, prošaptao je.

Zadrhtala sam kad su njegovi prsti raskopčali kopču mojega grudnjaka. “Želiš što?”

“Sve”, rekao je pa spustio usnice na moje grudi. Izvinula sam tijelo da mu se još približim, uživajući u dodiru. Ali željela sam i više od toga - željela sam njega pa sam spustila ruke, raskopčala mu traperice i povukla ih preko bokova.

“Skini ih”, rekla sam preklinjućim glasom. “Molim te, želim osjetiti tvoju kožu na svojoj.”

Nije se usprotivio i dok je svlačio traperice i majicu, ja sam brzo skidala ostatak odjeće sa sebe.

Spustio se na mene, njegovo čvrsto tijelo spojilo se s mojim mekim oblinama i osjetila sam se dekadentno i jako ženstveno. “Želim da idemo polako”, rekla sam. “Ali bez predigre. Ništa od toga večeras. Želim te u sebi. Želim osjećati kako se mičeš u meni sve dok ni ti ni ja to više ne budemo mogli izdržati. Molim te, Evane. Želim vidjeti gdje su nam granice, ne želim da ovo ikad završi.”

“Oh, draga”, rekao je kad sam raširila noge i podigla koljena da može ući u mene, polagano i duboko. “To je to”, rekla sam pa prebacila jedan gležanj preko drugoga iza Evanovih leda. Moji su se mišići napinjali u skladu s njegovim pokretima, polaganim i nježnim, pa sve bržim, pa ponovno polaganim kako se bližio vrhuncu.

Suzdržavao se zbog mene i spoznaja da zaustavlja vlastiti užitak kako bi zadovoljio mene bila mi je posve erotična.

“Brže”, prošaptala sam. “Žešće.”

Nije oklijevao i odmah se počeo brže zabijati u mene, a moje se tijelo stegnulo oko njegovog kao da ga želi zadržati u sebi zauvijek. Držao je ruke na mojim bokovima i kretali smo se u zajedničkom

146

ritmu koji je bio smiren i lud u isto vrijeme čak i kako sam prilazila sve bliže i bliže, sve do trenutka kad više nisam mogla izdržati. Vrisnula sam njegovo ime, a svijet oko nas razletio se u eksploziji.

Raspadala sam se, više nisam postojala. Preostalo je samo ono što sam osjećala. Evan me ipak uspijevao držati i ulazio je u mene sve dublje i dublje dok konačno i on nije eksplodirao. Prodrmao ga je orgazam još snažniji od mojega, spojivši nas dok su se naša tijela tresla, spremna i osjetljiva, zajedno izvlačeći svaki atom užitka iz trenutka koji smo dijelili.

Zadržala sam dah, spuštajući se natrag na zemlju, sigurna u Evanovu naručju. U naručju ovoga opasnog muškarca koji je vodio ljubav sa mnom toliko divlje, a toliko nježno. “Evane”, prošaptala sam. “Što je?” upitao je i kad sam otvorila oči, vidjela sam da me promatra smiješeći se.

“Samo sam razmišljala koliko sam sigurna uz tebe. S obzirom na okolnosti, to je pomalo ironično.”

“Ne mislim tako”, rekao je, izgledajući ozbiljnije nego ikada dosad. “Učinit ću sve što treba za tvoju sigurnost, Lina. Moraš to znati.”

“Znam”, rekla sam pa se malo uzdigla i spustila mu poljubac na usnice. Potom sam ponovno legla. “Toliko sam sretna da bi to trebalo biti protuzakonito.”

Zakolutao je očima pa sam se glasno nasmijala.

“Nisi mi rekao ono drugo”, kazala sam, odjednom se prisjećajući.

“Koje drugo?”

“Rekao si da se moraš izvući iz dvije stvari prije nego što tvoj kriminalni život postane tvoj bivši život. Jedno je ovo što radite u Destinyju, ali drugo mi još nisi rekao.”

“Nisam, čini se.”

“Pa što je, dakle?”

“Jedan poslić za koji smo mislili da je gotov, ali iskrsnulo je nešto novo. Nešto što bi nas moglo skupo stajati.”

“Možete li to srediti?” upitala sam, odjednom zabrinuta. “Pokušavam. Ali ne uspijevam.”

“Zašto?” upitala sam, a njegov me kratki odgovor zatekao poput šamara. “Zbog tebe.”

147

20.

“MOŽEŠ LI MI OBJASNITI što dovraga pod time misliš?” Skočila sam iz kreveta i dohvatila košulju.

Evan je sjedio u krevetu, još uvijek gol, ali u tom trenutku nije mi trebalo takvo odvraćanje pozornosti. “Malena, smiri se.”

“Da se smirim? Upravo si rekao da se zbog mene ne možeš izvući iz kriminala! Mogu li biti smirenija?”

Gledao me netremice i osjetila sam kako mi adrenalin pomalo odlazi iz tijela.

“U redu”, rekla sam. “Možda se mogu još malo smiriti.” Uvukla sam ruke u rukave i svalila se na krevet. “Slušam.”

“Bilježnica stvorenja.”

Podigla sam obrvu. “Ako mi kažeš kako me sve vrijeme jebeš samo zato da se dočepaš te Bilježnice, ozbiljno ćemo se posvađati, Evane.”

“U napasti sam da ti to kažem samo zato jer mi se čini da bi bila jebeno zabavna u krevetu da te tako razbjesnim. Ali ne. Činjenica je da sam mogao smisliti način da izvučem Bilježnicu od tebe ili te romantično nagovoriti da mi je daš, ili ti je, na kraju krajeva, samo ukrasti. Ipak nisam to učinio.”

“Zašto?”

“Zato što si to ti. Zato što ju je Jahn ostavio tebi. I zato što ti toliko znači.”

Namrštila sam se, pokušavajući ostati korak ispred njega. “Ali zbog toga što mi je nisi uzeo sad imaš problem.”

“Tako nekako.”

“Objasni”, rekla sam strogo.

“Komplicirano je”, rekao je.

“Onda pojednostavni.”

“No dobro”, rekao je. “Tvoj je stric želio Bilježnicu stvorenja. Ali Neely je se dočepao. Zato je Jahn zaposlio Colea da mu napravi kopiju.”

“Colea?” ponovila sam.

“A da me prvo pustiš da završim?”

Podigla sam dlanove kao da se predajem.

“Zamijenili smo original kopijom. To znači da je original u tvojemu salonu, a Neely se sprema donirati kopiju muzeju u Belgiji.”

“Cole je doista izradio kopiju? Sigurno je jako vješt.” Bila sam uistinu zadivljena. Mislim, provela sam dosta vremena proučavajući krivotvorine i znala sam koliko je takav zadatak težak.

“No, daj me slušaj, draga”, rekao je Evan. “Ovo nije bio problem dok je Neely držao svoju bilježnicu u privatnoj zbirci. Ali sad će je darovati muzeju. Stručnjaci će je pregledati i analizirati.

Iako mislim da je Cole prilično nadaren, vjerojatno je da će shvatiti kako je riječ o krivotvorini. A ako shvate...” “...Cole će nastradati”, dovršila sam. “Da, sve mi je jasno.”

“Ne, nije”, rekao je Evan. “Jer neće nastradati samo Cole. Povezat će ga s Jahnom. A to će upropastiti njegov posao, njegov ugled i njegovu zakladu. Da ni ne spominjem da će dohvatiti i Tylera i mene.”

“Pa što želite učiniti?”

148

“Želimo da nam daš Bilježnicu”, rekao je bez okolišanja. “Potom ćemo je zamijeniti s kopijom.”

“U redu”, rekla sam. “Kako vam mogu pomoći?” Odmahnuo je glavom. “Sad sam ti rekao. Daj nam Bilježnicu.”

“A potom?”

“Ne”, rekao je. “Nema šanse. To je upravo onakav tip problema kakvog te stric želio poštedjeti.

Upravo ono od čega te želio zaštititi.”

“Ne bih rekla”, suprotstavila sam se. Uspela sam se na krevet do njega i spustila mu dlanove na prsa. “Mislim da bi želio da vam pomognem.”

Evan je nakrivio glavu i zagledao se u mene, a po izrazu njegova lica shvatila sam da pokušava zaključiti muljam li mu. “Zašto to misliš?”

“Zbog trenutka kad je promijenio oporuku”, rekla sam. “Zbog poruke koju ti je ostavio”, dometnula sam. “I zbog toga što je meni ostavio kopiju, a ne original.”

Evan me sumnjičavo promatrao i znala sam da sam mu dala za misliti. “Misliš da je porukom tebi dao svoj blagoslov”, nastavila sam, “ali ja mislim da ona znači i više od toga. Mislim da su poruka tebi i ostavština meni zajedno znak da je Jahn mislio kako smo ti i ja dobar tim.”

“Nastavi”, rekao je Evan. Malo sam se nagnula unatrag i odmaknula ruke s njegovih grudi, ali uhvatio ih je i privukao me bliže, polako odmahujući glavom. “Ostani tako”, rekao je. “I nastavi.”

Smjestila sam se bliže njemu i uhvatila ga za ruku. “Kako ne razumiješ? Jahn me poznavao bolje od bilo koga drugoga - a sad kad si mi rekao čime ste se svi zajedno bavili, još sam više uvjerena da sam u pravu. Očekivao je da se udružimo. Želio je da se udružimo.”

“Moguće”, rekao je popustljivo.

“Postoji još jedan razlog zbog kojega bi trebao prihvatiti moju pomoć.”

“A to bi bio?”

“Ako je ovo posljednje što stoji između tebe i ispravnog života, od toga da ti FBI više ne visi za vratom, onda želim pomoći. Meni je to važno, Evane. Jako važno. Molim te. Molim te, nemoj me odbiti.”

“Malena”, rekao je, podižući moje prste k usnicama. “Kako bih ti mogao išta odbiti?”

“Nema jebene šanse”, rekao je Cole. “Mislim, malecka, nemoj se uvrijediti, ali nema jebene šanse.”

Sjedila sam pokraj Evana na kožom presvučenom naslonjaču. Uhvatila sam ga za ruku u nadi da će stati uz mene, a on mi je stisnuo ruku u znak podrške. Svi smo bili u mojemu stanu. Evan i ja smo doručkovali s Ivy pa odigrali četiri partije Candy Landa. Dok smo se vozili, Evan je nazvao ostale i rekao nam da nas sačekaju u stanu. Da moramo porazgovarati o važnim stvarima.

“Ima jebene šanse”, rekla sam, na što je Cole zakolutao očima. “A znaš što još? Jutros sam preselila Bilježnicu u sef u HJH&A. Pa ako me ne pustite da sudjelujem u ovome, onda ovoga neće ni biti. Kužiš?”

Tyler je pogledao Evana. “Koji kurac?”

“Za koga vraga mene gledaš? Jahn je njoj ostavio Bilježnicu, ne meni. Osim ako ne očekujete od mene da je svežem, ne mogu je spriječiti da s njome radi što želi.” Okrenuo se prema meni vragolasto se smiješeći. “A opet, to i nije tako loša zamisao.”

Upozoravajuće sam ga pljesnula, a Tyler je zgadeno zarežao. “Isuse, Evane. Angie mi je kao mala sestra. Možemo li ne spominjati takve stvari?”

Evan i ja nasmijali smo se uglas pa je Evan kimnuo da razuvjeri prijatelja. “Mi ih možemo ne spominjati”, rekao je ozbiljno, gledajući Colea i Tylera. Potom je napadno okrenuo glavu prema meni. “Ali što ćemo mi raditi, to je već druga stvar.”

Tyler je zakolutao očima, a Cole se samo nasmijao.

“Dajte, dečki”, javila sam se, osjećajući se pomalo kao da smo svi u srednjoj školi. “O mom prijedlogu uopće nećemo raspravljati. Evan me već pokušao razuvjeriti, ali nije uspio. On i ja 149

zajedno smo u ovome. A pozvani ste ovamo samo zato da se izjasnite jeste li i vi s nama.” Nato sam se slatko nasmiješila. “Jesmo li se razumjeli?”

Tyler je dobacio pogled Evanu. “Jesi li siguran da je želiš? Stvarno je naporna.” “Želim”, odvratio je Evan. “I za ovaj poslić i nakon toga.”

“Velik je to zaokret za tebe, stari moj”, javio se Cole. “Zar nisi tvrdio da se moraš držati podalje od nje da je ne ukaljaš svojim prljavim životom?”

Evan mu je pokazao srednji prst.

“Možda voli kad sam prljava”, rekla sam i sva trojica prasnuli su u smijeh. “Gledajte”, počela sam prije nego što se Tyler i Cole snađu. “Znam da pazite na mene, ali ništa neće poći po krivu.

Učinit ću sve što je potrebno da uspijemo. Zato ne gledajte na mene kao na najslabiju kariku. Jer to i nisam. Ja sam vam adut, eto što sam, jer vam mogu pomoći da riješite najveći problem. Jer imam pristup krivotvorini.”

Pogledala sam prvo Evana, koji me gledao s neskrivenim ponosom, pa Colea i Tylera. Nakon nekoliko sekunda Tyler je prekrižio ruke na prsima, zavalio se u naslonjaču i ispružio noge ispred sebe. “Ne kažem da pristajem, ali saslušat ću što želiš reći.” Što se mene ticalo, to je već bio pristanak. Nisam imala nikakve namjere predati im Bilježnicu ako odluče krenuti u posao bez mene. Ali željela sam da me prihvate kao člana tima. Ako se budu plašili da ću zabrljati, ni oni se neće moći usredotočiti. Svi ćemo zabrljati. U tom slučaju ne čeka me uzbuđenje, nego najobičniji strah.

“U redu”, rekla sam, ustajući, osjećajući se nervozno kao da sam na audiciji za školsku predstavu. “Evan mi je prepričao o čemu ste jutros razgovarali. Znam da Neely drži svoju bilježnicu u vitrini u privatnoj galeriji na najvišem katu svoje kuće u Winnetki. Znam da ta vitrina ima starinsku bravu za koju je potreban ključ pa se ne možemo osloniti na elektronički upad. Ali znam i da vitrina nema nikakvog drugo osiguranje osim toga ključa. Ako je uspijemo otvoriti i zamijeniti rukopise, na konju smo.”

Pogledala sam ih da vidim jesam li što zaboravila. Cole mi je samo glavom dao znak da nastavim.

“Problem je u galeriji. Bilježnica stvorenja samo je jedan od desetina izložaka koje Neely posjeduje, a drži ih zaključane u galeriji u koju je gotovo nemoguće provaliti.”

“Ne bi bilo nemoguće da imamo više vremena”, rekao je Tyler. “Imam i tlocrt kuće i tehničke podatke. Znam da bih mogao smisliti kako zaobići sigurnosni sustav.”

“Ali nemamo vremena”, rekao je Evan. “Bilježnica se seli u muzej za dva tjedna. Za takav poslić potrebna su nam najmanje tri mjeseca planiranja.”

“Znači, moramo naći načina da navedemo Neelyja da isključi sigurnosni sustav”, rekla sam. “A ja sam ga našla.”

“Slušam”, rekao je Cole.

“Sutra ujutro Neelyja će nazvati Esther Martin iz Zaklade Jahn i reći mu da smo smislili uzbudljivi novi plan za dobrotvornu večeru. Budući da nam se kao domaćin ponudilo toliko Jahnovih prijatelja, odlučili smo večeru podijeliti na nekoliko dijelova. Odabrali smo šest lokacija, a na svakoj će biti poslužen jedan dio večere. Zaklada će uzvanike od lokacije do lokacije prevoziti luksuznim limuzinama. Želimo da Neelyjeva kuća bude prva lokacija. Tamo ćemo poslužiti predjelo: sireve i vino.

“Impresioniran sam”, rekao je Tyler. “Nastavi.”

Nekoliko sekunda cvala sam od ponosa i uživala u kratkom stisku Evanove ruke. “Nećemo moći zamijeniti bilježnice tijekom večere, jer se ona održava tek nakon što donacija bude poslana u Belgiju. Zato ćemo dogovoriti posjet kući. Esther će mu reći da ću mu se ja, njezina pomoćnica, javiti kako bismo se dogovorili za termin - da se dođem uvjeriti kako je kuća dovoljno prostrana za broj gostiju koje očekujemo, fotografirati prostor za potrebe osiguranja i tako to. Sve je to istina. Ali

150

Esther i Neely neće znati da ćemo mi iskoristiti posjet kući da zamijenimo bilježnice. Uzet ćemo kopiju, zaklada će održati super večeru i svi sretni.”

“I sve je to tvoja ideja?” upitao je Tyler gledajući me izraza lica koji nisam mogla odgonetnuti.

“Ovaj, da.”

Tyler je pogledao Colea, koji je kimnuo. Tada je ponovno pogledao mene. “Dobar posao, mala.

Stvarno opako dobar posao.”

Osjetila sam kako mi se licem prelijeva osmijeh.

“Rekao sam vam”, javio se Evan, “da će nam dobro doći. A sad se bacimo na detalje.”

“Prvi je problem brava”, rekao je Cole. “Nećemo imati mnogo vremena. Ne stignemo je obiti.”

“Ne”, složio se Evan. Pogledao je Tylera. “Tu ti upadaš.” Tyler se osmjehnuo široko i vragolasto. “Pretpostavljam da se radi o ženi?”

“Dobro pretpostavljaš. Neely drži ključ u noćnom ormariću. Sobu posprema sobarica po imenu Renee. Evo ti detalji”, dometnuo je, izvlačeći omotnicu iz torbe i pružajući je Tyleru. “Obori je s nogu, i to brzo. Napravi otisak ključa da izradimo kopiju.”

“Obožavam svoj posao”, rekao je Tyler s tako opakim osmijehom da sam se glasno nasmijala.

“A kako ćemo ih zamijeniti?” upitao je Cole. “Angie je dosad bila jako pametna, ali ne možemo ovo tražiti od nje.”

“Zato ćemo to obaviti mi”, rekao je Evan. “I to svi zajedno.”

“Nemoguće”, odvratio je Tyler. “Koga bismo vraga svi tamo trebali tražiti?”

“BAS Security besplatno će odraditi osiguranje za dobrotvornu večeru, eto zašto”, rekla sam.

Evan mi je rekao za tu njihovu tvrtku - ime je sastavljeno od početnih slova njihovih prezimena; Black, August i Sharp - koja posluje legalno. Donekle, doduše, jer kad moraju upasti u nečiji sustav elektroničkog nadzora, koriste BAS. “To ima smisla”, nastavila sam. “Svi znaju koliko ste vi i Jahn bili bliski. To savršeno objašnjava izbor zaklade i otvara vam vrata Neelyjeve nadzorne sobe.”

“Sredit ćemo da tijekom večere snimke nadzornih kamera dolaze na naša računala. A kad instaliramo taj program kod njih, ubacit ćemo i petlju od trideset sekunda. Ali više od toga ne možemo”, rekao je Evan gledajući Colea. “Je li ti to dovoljno?”

“Ako bude trideset, da”, odgovorio je.

“Bit će. Angie će se zalijepiti za Neelyja, odvlačiti mu pozornost razgovorom o koktelima. Tyler će stajati između Neelyja i Colea, za slučaj da treba malo pokriti Colea. A ti, Cole, samo zamijeni rukopise. Otvori krivotvorinu na pravu stranicu, kopiju izvadi iz vitrine i ubaci u torbu. I to je to.

Gotovi smo. Sigurni smo. A s nama i Jahnov ugled.” Pogledao nas je sve redom. “Ima li pitanja?”

Nije ih bilo.

“Javite nam kad ste dogovorili posjet kući”, rekao je Tyler. Bacio je pogled na sat pa ustao.

“Rado bih još ostao, ali čeka me spoj sa sobaricom.”

“Idem ti pripremiti stvari za uzimanje otiska ključa”, rekao mu je Cole i pogledao mene. “A ti idi po rukopis, za Boga miloga.”

Iscerila sam se pa otvorila ladicu stolića za kavu. Iz nje sam izvukla Bilježnicu, zaštićenu u maloj prozirnoj kutiji.

“Možda sam se poslužila malim trikom”, rekla sam i kamen mi je pao sa srca kad su se nasmijali, Ispratili smo ih.

“Ideš s nama?” upitao je Tyler Evana.

“Ni u ludilu”, odvratio je Evan, grleći me. “Bila je dobra. Zato ću ostati ovdje i nagraditi je za trud.”

Moji su se obrazi zažarili, ali Tyler i Cole samo su se nasmijali.

“A kako ćeš me to točno nagraditi?” upitala sam čim smo ostali sami u stanu.

151

“Pomislio sam da bih te mogao pojebati”, rekao je.

“Oh. Ja... dobar plan.”

“Ali ne odmah”, nastavio je pomalo hrapavim glasom. “Prvo ću se uvjeriti da me želiš.”

Liznula sam usnice. Već sam ga željela, ali odlučila sam mu to ne reći. Željela sam vidjeti što mi sprema.

“Prvo ću te svezati, Lina. Zavezat ću ti zglavke zajedno i onda ih užetom privezati za nešto.

Znaš li zašto želim da ti ruke budu zajedno?”

Odmahnula sam glavom, premještajući se s noge na nogu, pokušavajući smanjiti pritisak koji mi je rastao medu nogama.

“Zato da te mogu baciti na leda i spustiti usnice na tvoje grudi. Da te mogu ljubiti, sisati i spustiti se niz tvoje tijelo sve do tvoje slatke, vlažne pičke.”

Progutala sam pljuvačku. Mislim da sam čak i glasno uzdahnula.

“I da te potom mogu okrenuti, udariti po stražnjici dok me ne počneš preklinjati da te jebem, a tada se zabiti duboko u tebe odostraga, ispuniti te dok više ne budeš mogla izdržati pa nastaviti još dublje.” Prignuo se bliže meni pa mi zavodljivo gricnuo uho i nastavio šapatom. “Onda, draga?

Zvuči li ti to kao dovoljna nagrada?”

“Da”, rekla sam, teško dišući zbog želje. Pička mi je već pulsirala, a bradavice bile bolno krute pod majicom. “Da, molim.”

“Pa što onda čekamo?” upitao je, uhvatio me za ruku i sagnuo se dohvatiti svoju torbu.

Očekivala sam da me povede u spavaću sobu, ali uputio se prema spiralnom stubištu. “Evane?”

“Tiho”, rekao je i zašutjela sam, vjerujući da je to što planira nešto što će se i meni svidjeti.

Kad smo izašli na terasu, odveo me do ruba. Svaku je staklenu ploču ograde na mjestu držala po jedna čelična šipka s ukrasnim vrhom. “Ovdje”, rekao je, mičući posudu s biljkom da nam napravi mjesta. “Skini se.”

Pogledala sam ga u oči. Željela sam biti podjednako odvažna kao on. Željela sam mu pokazati koliko i ja ovo želim. Ovaj trenutak. Ovog muškarca. I da, ovu avanturu pred nama.

Namjerno polaganim pokretima skinula sam majicu, prelazeći prstima nježno po vlastitoj koži dok sam je prevlačila preko glave, a zatim je spustila na pod. Potom sam prstima prešla preko grudi, tik iznad tkanine grudnjaka.

Liznula sam usnice, ne skidajući pogled s Evanova lica. Izgledao mi je kao da se suzdržava pa kad sam oborila pogled i primijetila da šake drži čvrsto stisnute, nisam mogla zaustaviti zadovoljstvo koje me obuzelo pri spoznaji da je na sto muka jer me ne smije dodirnuti. Barem ne još.

Raskopčala sam grudnjak, vrlo polagano, pa ga objema rukama podigla s grudi. Podigla sam ramena da s njih skinem naramenice, ali nisam pustila grudnjak da padne na pod, nego sam ga pustila da mi visi s jednog prsta.

“Isuse, Lina”, rekao je.

Samo sam se nasmiješila, apsolutno uživajući, pa mu ga dobacila. Sa zadovoljstvom sam promatrala kako hvata grudnjak i zadržava u ruci. Protrljala sam dlanovima grudi, a potom zaklopila oči i lagano uštinula bradavice, zamišljajući da su na meni Evanove ruke, a ne moje.

Iskričava žudnja bljesnula je u mojim grudima i spustila mi se sve do pičke, vrele i vlažne od želje.

Začula sam stenjanje i shvatila da potječe od mene. Namjeravala sam ga napaliti, okrenuti stvari u svoju korist i preuzeti kontrolu, ali sad sam stajala pred njim puna žudnje za njegovim dodirom, toliko napaljena da bih vjerojatno svršila i da se samo prigne bliže i prošapće moje ime.

Toliko o mojemu velikom planu.

S druge strane, nisam se mogla požaliti na smjer kojim su stvari krenule. Evan je izgledao jednako očajno koliko sam se i ja osjećala pa sam zato, samodopadno se smiješeći, polako počela raskopčavati dugmad svojih traperica, jedno po jedno. Imala sam uske traperice, posve pripijene, i morala sam poprilično zaplesati da izmigoljim iz njih, a taj sam ples još malo začinila za Evana.

152

Već sam bila bosa pa kad sam konačno skinula traperice i iskoračila iz njih, našla sam se pred Evanom samo u tangama - vrlo seksi tangama, jer sam počela obraćati posebnu pozornost na rublje otkako je Evan ušao u moj život... i moj krevet.

Susrela sam njegov pogled i zadržala ga pa zavukla jedan prst pod rub tangi i počela vući gaćice nadolje.

“Ne”, rekao je, a taj je čvrsti ton zaustavio moju ruku. “To je moj zadatak.” Prišao je bliže, a zrak medu nama zadrhtao je, kao i svaki put kad bismo bili blizu. “Ruke gore”, rekao je, “i stani onamo.”

Poslušala sam, a on je u jednom dahu izgovorio: “Bože moj, Lina. Imaš li ti uopće pojma koliko si lijepa?”

“Samo me zanima jesam li lijepa tebi.”

“Jesi”, rekao je. “Prelijepa.” Sagnuo se i izvukao nešto iz torbe, a kad se uspravio, vidjela sam da je to komad užeta. Zavezao ga je oko mojih zglavaka, a potom omotao oko šipke iznad moje glave.

“Neću ti vezati noge”, rekao je. “Ali očekujem da ih držiš kako ti kažem.”

Kimnula sam. “U redu.” “Šire”, naredio je i malo mi raširio noge. “Lijepo.” Kliznuo je rukom preko mojega medunožja, koje je sad pokrivala tek tanka tkanina gaćica.

“Drži noge kako jesu”, rekao je. “Ne miči se dok ti ne dopustim.”

Kimnula sam pa zaklopila oči kad mi se približio, prelazeći mi prstima preko tijela, izazivajući me tim laganim dodirom. Poigravao se mojim grudima, mojim usnicama, mojim prstima. Tada me pomilovao po unutarnjoj strani bedra i taj je dodir bio toliko erotičan da sam se promeškoljila, prisiljavajući se istodobno ostati na mjestu.

“Okreni se”, rekao je i ja sam ga poslušala. “Drži oči otvorene. Želim da gledaš grad dok te dodirujem. Želim da vidiš točno koliko smo visoko dok letimo zajedno.” Prislonio se uz mene i iako je još uvijek bio odjeven, osjetila sam njegov ukrućen kurac u dnu leda. Potom je spustio ruke niz moje tijelo i silovito mi razderao gaćice.

Moja je prva reakcija na to bila želja da spustim ruke i pokrijem se, ali nisam to mogla učiniti.

Bila sam privezana za ogradu, gola, s Evanom iza sebe. Prošaptao je. “Znaš li koji je smisao ovoga?” rekao je. “Znaš li zašto te želim ovako? Znaš li što ti želim učiniti i zašto?”

“Ja... reci mi.”

“Kontrola”, rekao je. “Danas si bila sjajna. Imala si plan i dobila si što si željela. Okrenula si igru u svoju korist i uvjerila Colea i Tylera, a na neki način i mene.” Sagnuo se malo niže i njegove su usnice dodirnule moje uho kad je progovorio. “To je u redu pred drugima, malena. Ali kad smo sami, moja si. Ako i uzmeš stvari u svoje ruke, to je zato što ti ja prepuštam kontrolu. Razumiješ li me?”

Kimnula sam. Njegove su me riječi ostavile bez daha. Srce mi je skakalo kao pomahnitalo, a pička pulsirala. Ovo je bila prava stvar, točno ono što sam željela. Predati se muškarcu kojem vjerujem i znati apsolutno i bez ikakve sumnje da će me zadovoljiti.

“Mi smo ekipa”, rekao je. “Tim. Tebi je potrebno uzbuđenje, a ja ti ga trebam dati. Ti se želiš prepustiti, a ja sam ovdje da te uhvatim.”

Glasno sam uzdahnula, iznenađena njegovim riječima. “Kako si znao?”

“Jer te vidim, Lina. Oduvijek te vidim.”

“Hoćeš li...” “Što?”

“Nije važno.” Željela sam ga upitati hoće li me dodirnuti. Ali znala sam da tek što nije i dok sam čekala, moje su se bradavice ukrutile, a pička mi je tutnjala. Bila sam vlažna i željna i požuda koja je u meni rasla bila je divna. Eksplozija, kad dođe, odbaciti će me u nebesa.

Stajao je iza mene, ali čula sam šuštanje odjeće dok se skidao. Potom sam osjetila njegov kurac na svojoj stražnjici. Spustio je dlanove na moju stražnjicu pa kliznuo njima naprijed, u mene, a potom ponovno prema gore i vlažne od mojega uzbuđenja prislonio ih na mišić moje stražnjice.

153

“Evane...”

“Pssst.”

Malo se odmaknuo, a odmah potom osjetila sam pritisak na istome mjestu, samo ovoga puta nije ga stvarao njegov prst. Prislonio je uz mene nešto tvrdo i podmazano govoreći mi da se opustim, da mu vjerujem, da se prepustim. Duboko sam udahnula, puštajući ga da gurne to nešto u mene. “Jesi li ikada prije to radila s čepom?”

“Ne.” “Osjećat ćeš se savršeno dok te budem jebao. A i prilično dobro kad te udarim.”

Zaklopila sam oči i sagnula se, nesvjesno ga pozivajući da to i učini.

Preko mene se prelio Evanov tih smijeh. “Sviđa ti se ovo”, rekao je, a ja sam osjetila kako mi se obrazi žare.

“Sviđa mi se sve što mi radiš”, rekla sam jer je to bila istina i jer nisam željela da se suzdržava.

Ni sad ni ikad uopće. “Sagni se još malo”, rekao je. “Koliko god možeš.”

Poslušala sam pa zadržala dah kad je nešto tvrdo i plosnato jednom snažno udarilo po mojoj stražnjici, potom još jednom, prije nego što je Evan prislonio dlan na moju zažarenu kožu, trljajući je da rastjera bol, da je pretvori u užitak, a zatim užitak u snažnu žudnju, koju je dodatno pojačavao čep, koji kao da me sa svakim udarcem još više izazivao.

“O, draga”, rekao je. “Ne želim prestati.”

“Ni nemoj.”

“Moram. Ne mogu čekati. Moram te imati. Sva si ružičasta, vlažna, spremna i vidim koliko me želiš. I ja želim tebe. Moram te pojebati, Lina. Mislim da neću izdržati više ni minute bez tebe.”

Zavrtjelo mi se u glavi od njegovih riječi i bila sam samo napola svjesna njegovih pokreta kad je stao iza mene i rekao mi da raširim noge. Stražnjica me peckala, a to je samo pojačavalo užitak kad se namjestio iza mene. Spustio je jednu ruku na moje grudi, potom me raširio da se može zabiti u mene, sve dublje i dublje dok sam se ja saginjala, zagledana u svjetla grada ispod nas, izgubljena kao i Evan u meni.

Spustio je jednu ruku pred mene pa mi počeo milovati klitoris, imitirajući pokretima ruke pokrete svojeg tijela u meni, a ja sam samo gledala grad ispod nas, osjećajući kako se svaki atom od kojeg je sačinjena Angelina Raine mahnito vrti i vrije, svjesna da postojim samo kao osjećaj. Ništa drugo, samo utjelovljenje osjeta. Što god je želio od mene, to je mogao i dobiti, sve dok mi bude davao ovaj osjećaj, ovo zadovoljstvo. Ovo dopuštenje da se prepustim posve sigurna i zaštićena.

Jer za mene nije bilo boljega mjesta od Evanova naručja.

I dok sam eksplodirala nad svjetlima Chicaga, znala sam da ću zauvijek pripadati ovome čovjeku.

Posjet Neelyjevoj vili bio je dogovoren za subotu i cijelo sam subotnje jutro provela u mješavini straha i uzbuđenja. Morala sam dva puta promijeniti majicu koliko sam se znojila i naposljetku sam uvukla Evana pod tuš, natjeravši ga da me jebe do besvijesti samo da ne mislim na ono što me čeka.

Upalilo je, ali samo dok se nisam ponovno obukla.

“Hvala nebesima da je sastanak rano”, rekla sam, provjeravajući na mobitelu koliko je sati. “Da moram čekati do poslijepodne, mislim da ne bih izdržala.” Ljutito sam pogledala Evana. “A kako si ti tako smiren, molit ću?”

“Imam godine prakse”, rekao je. “A i samo izgledam smireno. Malo je nervoze prije posla dobro. Od toga je čovjek oprezniji.”

“U tom slučaju ja sam trenutačno najopreznija osoba na svijetu.”

Privukao me k sebi i strastveno poljubio. “Sve će proći dobro. Sjeti se da radiš s jako iskusnom ekipom.”

“Zbog toga samo ispadam najslabija karika.”

154

“Ali i najpoletnija.” Telefon mu se oglasio i pogledao ga je. “Pred zgradom su”, rekao je.

“Idemo.”

Cole i Tyler dočekali su nas u kombiju BAS Security i zajedno smo se dovezli do doma Victora Neelyja u Winnetki. Pozdravio nas je na vratima, sav se raspadajući od pristojnosti i preočitih komplimenata mojemu pokojnom stricu pa nas naposljetku poveo do galerije.

Uhvatila sam Evanov pogled dok smo se penjali stubištem i vidjela da je pomislio što i ja: ni meni ni njemu Neely se nije sviđao i na trenutak sam poželjela da možemo odustati od svega ovoga.

Na kraju krajeva, ako naš poslić uspije, Neely će dobiti originalnu Bilježnicu stvorenja, a nama će ostati krivotvorina.

To uopće nije izgledalo pošteno.

Stigli smo do galerije i ušli čim je Neely isključio sigurnosni sustav. “Prekrasan prostor”, rekla sam, a Evan se odvojio od nas i otišao porazgovarati s Neelyjevim mršavim šefom osiguranja koji nas je dopratio do galerije. Cole i Tyler također su ušli pa su se sad ogledavali po prostoriji, postavljajući Neelyju pitanja o dimenzijama i mjerama osiguranja, uvjeravajući ga da sva njihova pitanja imaju veze s njihovim zadatkom.

Neely je odgovorio na sva pitanja bez oklijevanja i kad sam osjetila kako mi telefon vibrira u džepu, dajući mi dogovoreni znak, rekla sam Neelyju da želim porazgovarati o tome gdje bismo trebali smjestiti hranu i piće s obzirom na kretanje gostiju galerijom. “Mislila sam da bismo mogli postaviti mali šank za koktele ovdje”, rekla sam, vodeći ga prema zidu na kojem su bili izloženi razni povijesni rukopisi, svi uokvireni. Stala sam leđima okrenuta prema zidu, tako da je Neely stajao licem okrenut prema meni, a leđima prema galeriji i Coleu.

“Mogli bismo hranu i piće rasporediti uza zidove prostorije”, nastavila sam. “Da se uzvanici mogu lakše kretati oko izložaka.”

“Kako god želite”, rekao je ležerno - i jako brzo. Čak i prebrzo, jer bilo je prošlo tek dvadeset sekunda. Namjeravao se okrenuti i nastaviti hod. A da je to učinio, odmah bi vidio Colea ruku u navodno zaključanoj vitrini i svi bismo gadno nadrapali.

Tyler je potražio moj pogled i u djeliću sekunde shvatila sam da samo ja mogu spasiti stvar - pa iako nisam imala pojma kako da nas izvučem iz ove neprilike, odmah sam se bacila na posao.

Zakoračila sam unaprijed i namjerno se spotaknula pa u padu zgrabila Neelyjevu podlakticu. Pala sam, ostala bez cipele i pošteno ogrebla koljeno na grubom drvenom podu.

“Ispričavam se”, rekla sam, a Neely je zastao napola okrenut prema galeriji pa se odmah sagnuo i počeo mi pomagati. “Potpetice ovih cipela su...”

“Molim vas”, počeo je, “ne ispričavajte se. Jeste li dobro?” Ponovno je bio okrenut leđima Coleu pa sam napravila bolnu grimasu da mu zadržim pozornost, iako je već bilo prošlo i više od trideset sekunda, ali sa svojega položaja na podu nisam vidjela kako Cole napreduje.

Tada su se Cole i Tyler nacrtali pokraj nas, Neely me uspravio na noge, Cole i Tyler su me ispitivali jesam li dobro i svi smo polako krenuli iz galerije. Cole, Tyler i ja zahvalili smo Neelyju na gostoprimstvu, a on se uporno ispričavao, uvjeravajući me da na dan dobrotvorne večere podovi neće biti ulašteni, kako bi dame lakše hodale u cipelama visokih potpetica.

“Isuse Bože”, rekla sam kad smo se vratili u kombi. Bacila sam se Evanu oko vrata. “Isuse Bože, Isuse Bože!”

Spremala sam se i na treću rundu uzvika kad me Evan poljubio, čvrsto i odlučno.

Ljubio me duboko i dugo, kao da me pokušava smiriti, ali zapravo je postigao suprotan učinak.

“Ovo je ludnica”, rekla sam.

“Bila si sjajna”, rekao je Evan.

“Ozbiljno”, javio se Cole. “Spasila si mi dupe.”

“Pa čuj, tvoje dupe vrijedno je spašavanja”, rekla sam i Tyler se nasmijao. “Tako sam nabrijana”, nastavila sam, puna energije, živahna i sigurna da ću eksplodirati ako ne nađem način da izbacim iz

155

sebe svu tu živčanu energiju. “Ovo je ludnica!” rekla sam. “Imam osjećaj da sam popila litre kave. Je li uvijek ovako uzbudljivo ili je pomoglo to što nas je gotovo uhvatio?”

“To nije važno”, odvratio je Evan, “jer ti je ovo posljednji put da radiš nešto ovakvo.”

Glasno sam se nasmijala. “Istina”, rekla sam. “Ne moram krasti antikne dokumente da ovako poludim.” Zgrabila sam njegov ovratnik i privukla ga bliže. “Za to imam tebe.”

“O, Isuse”, javio se Tyler. “Eto njih opet. Neka mi netko skrati muke.”

Dao mi je toliko važan dar time što je samo bio sa mnom da sam više od svega željela čuti da i ja njemu toliko značim. Da i ja njemu mogu darovati toliko duboko zadovoljstvo.

“Osjećam li se i ja tako s tobom?” rekao je. “Bože moj, Lina, kako to ne znaš? Ti si najveće uzbuđenje mojega života. Najluđa vožnja. Najveća ludnica. Ti si sve što sam ikad želio i sve što sam mislio da ne zaslužujem. Ti si iznimna. Prelijepa. Moja. I volim te.”

Zatreptala sam, tek tada shvaćajući da plačem. “Možeš li to ponoviti, molim te?”

Rastegnuo je usta u širok osmijeh. “Volim te”, rekao je, spuštajući se niz moje tijelo, ostavljajući trag poljubaca na mojoj goloj koži. “Hoćeš li da ti pokažem točno koliko?”

Opružila sam se na leda, raširenih ruku i nogu, posve otvorena za njega. “Da”, rekla sam sretno se cereći. “Lijepo molim.”

156

21.

IDUĆEG JUTRA odvezli smo se do Evanstona na nedjeljnu užinu s Ivy. Previše sam jela, predugo ostala igrati se na suncu i na povratku doma bila pospana i sretna.

“Moram srediti neke stvari u Destinyju”, rekao je Evan. “Smeta li ti to?”

“Naravno da ne smeta. Mogu se pakirati dok te ne bude. Ali svejedno te očekujem na večeri, je li tako? Imam avion u osam ujutro, zato želim provesti noč s tobom.”

“Dogovoreno”, potvrdio je. “Vraćaš se u srijedu, točno?”

Kimnula sam. Odlučila sam roditeljima osobno priopćiti svoju odluku. A budući da se osjećam udobnije na domaćem terenu, zaključila sam kako je najbolje da odem do njih ovaj tjedan, jer su trenutačno u našem domu u Kaliforniji.

“Vratit ću se do sedam”, obećao je Evan, ostavljajući me pred stanom. Presvukla sam se u traperice i majicu pa sjela u taksi i otišla po hranu u Fox & Obel. Kupila sam dvije pune vrećice, više nego što smo trebali, sigurna sam, ali željela sam da sve bude savršeno.

Upravo sam bila spustila jednu od vrećica na tlo da mogu pritisnuti tipku za pozivanje dizala kad je u predvorje ušao Kevin.

Evan mu je pokazao srednji prst, a potom me poljubio dugim i nježnim poljupcem kojim je samo dokazao moje riječi. Da, pomislila sam. Kome je potrebna krađa kad imam njega?

“Idemo li na ručak?” upitao je Tyler, a meni je došlo da zavrištim od jada i nevjerice. Stvarno, kako oni mogu biti ovako smireni?

“Ja sam za”, rekao je Cole.

“Ja nisam”, rekla sam pa znakovito odmjerila Evana od glave do pete. “A nisi ni ti.” “Čini se da ja već imam planove za ručak”, rekao je Evan, a u glasu mu se čuo smijeh.

Vidjela sam kako se Cole i Tyler smješkaju kao da im je sve jasno, ali nije me bilo briga.

Namjeravala sam se baciti na Evana Blacka čim izađemo iz ovog kombija i nije me se nimalo ticalo tko to zna.

“Sigurna si da ne želiš ručak?” upitao je Evan čim smo se našli sami na njegovu brodu. “Mislim da imam smrznute pizze, mogao bih je podgrijati.”

“Ni ne pokušavaj zavlačiti”, rekla sam. “Ne želim pizzu. Ne želim nikakvu hranu. Samo želim tebe. Odmah. Ovdje.”

“Baš ovdje?” upitao je, gledajući stol u blagovaonici.

“Nego što.” Raskopčala sam bluzicu i skinula je pa svukla i majicu ispod nje. Evan me promatrao kao da se jako dobro zabavlja, a to me je samo još više raspalilo. Pokazat ću ja tebi što je zabava.

Raskopčala sam suknju i pustila je da mi padne oko gležnjeva zajedno s gaćicama, a potom sjela na rub stola.

“Pa ti si ozbiljna”, rekao je, a ona šaljivost nestala je iz njegova glasa, zamijenjena vrelinom.

“Molim te”, rekla sam. “Očajnički te želim.”

“Mislim da mi se sviđaš kad si očajna”, rekao je prilazeći mi i raskopčavajući traperice. Skinuo ih je i smjestio se između mojih nogu. Teško sam disala, jedva iščekujući taj divlji trenutak kada će konačno biti u meni.

157

Spustio se na koljena i bila sam na rubu frustracije od tog odgađanja, ali tada je prebacio moje noge preko svojih ramena i zarinuo jezik u mene. Vrisnula sam, mrseći mu kosu prstima dok me lizao i sisao - i odjednom, bez ikakva upozorenja, prestao i ustao.

Prije nego što sam stigla usprotiviti se ili pogoditi što slijedi, stao je pred mene i privukao me sasvim blizu, namještajući kurac da se može zabiti u mene žurno i grubo.

Izvinula sam leda, vrisnula, a moje je tijelo vapilo za još. Dublje. Žešće. “Da!” vrisnula sam, a potom: “Žešće, Evane, molim te, dublje. O, da, to.”

Pritisnula sam se uz njega, gurajući se ususret njegovu tijelu dok se zabijao i zabijao, posve izgubljena u želji, potpuno opijena ushićenjem. Kad me orgazam potresao, samo sam se čvrsto držala za muškarca koji je u meni probudio sve osjećaje odjednom.

Odmaknuo se, povlačeći i mene sa sobom pa smo se svalili na tepih. “Trebali bismo se premjestiti”, rekla sam nakon što smo neko vrijeme ležali.

“Kvragu i to”, rekao je i privukao me uza se.

Privila sam se uz njega, a svi moji osjećaju bujali su tik ispod površine. Moja želja da mu se još više približim bila je gotovo opipljiva.

“To je isti osjećaj, znaš”, rekla sam naposljetku, polušapatom. “Što to?”

“Uzbuđenje koje sam danas osjetila u Neelyjevoj kući. Uzbuđenje koje sam osjećala u krađi u dućanima. I uzbuđenje koje osjećam dok si u meni.” Nalaktila sam se da ga bolje vidim. “Uz tebe se osjećam živom, Evane. Uz tebe se osjećam kao ja.” I to je bila istina. Uz Evana sam mogla biti kakva sam zapravo. Bez tajni. Bez suzdržavanja. Nikad nisam razumjela što je sloboda dok se nisam našla u njegovu zagrljaju. “Osjećaš li se i ti tako sa mnom?” upitala sam.

“Daj da ti pomognem”, rekao je, podižući vrećicu. “Ne treba, hvala.” Zgrabila sam je. “Što želiš, Kevine?”

“Moramo razgovarati.”

“Mislim da ti i ja nemamo o čemu razgovarati.”

Izvukao je značku. “O, da”, rekao je. “Imamo.”

“Ja... oh!” Oblio me strah. Da možda ne zna za Neelyja? Za rukopis? Silno sam se trudila zadržati glas smirenim. “A o čemu to?”

“O tvojemu dečku”, rekao je grubo. “Idemo gore.”

Kimnula sam bez riječi pa ušla za njim u dizalo. Čim smo ušli u stan, krenula sam prema kuhinji, nadajući se da ću iskoristiti to malo vremena da se priberem, ali kad sam se vratila u salon, nisam se osjećala nimalo pribrano. Ukočeno sam sjela na stolac, zagledala se u Kevina i rekla mu da počne bez uvoda.

“Mogu ih srediti”, rekao je.

“Koga?”

“Nemoj se ni pokušati pretvarati da me ne razumiješ”, odvratio je. “Evan Blacka, Tylera Sharpa, Colea Augusta.” Svako je ime grubo ispljunuo i sa svakim se moje srce još malo više stegnulo.

“Srediti ih?” upitala sam, nastojeći zvučati kao da mi je sve ovo pomalo dosadno i kao da sam sva puna samopouzdanja. “A za što to, molit ću?”

“Za povredu zakona Mann”, rekao je i prestravila sam se.

Poželjela sam mu reći da nemam pojam što to znači, ali to bi bila očita laž. Moj je otac bio član niza radnih skupina i više sam ga puta čula kako spominje zakon Mann, koji se bori protiv modernog ropstva.

“Ma što ti točno želiš reći?” upitala sam ledeno.

“Da ta đubrad trguje ljudima, prostitutkama. Prevoze ih preko granice da bi ih prodavali za seks. A imam osjećaj da ćemo, kad odškrinemo vrata i još malo zagrebemo ispod površine, otkriti

158

kako su još prljaviji. Bijelo roblje. Droga. Svakakva sranja. U govnima su do grla, Angie. A što dulje ostaneš s njima, to ćeš se dublje i ti uvaliti.”

Vrtjelo mi se u glavi i shvatila sam da se tresem, vjerojatno još od trenutka kad je počeo govoriti.

“Zašto mi sve ovo govoriš?”

“Jer moraš znati”, rekao je. “I jer ćeš mi pomoći.”

“Ne.” Ustala sam. “Nisi u pravu. Nema nikakve šanse da je Evan upleten u takvo što, a nema ni šanse da ti pomognem zlostavljati ga.”

“Sjedaj”, rekao je odsječno.

Sjela sam.

“Imam nekoliko svjedoka koji su spremni progovoriti, ali treba mi više.”

Svjedoka. Ta riječ zabljesnula je u zraku poput neonskog znaka. Ništa od ovoga ne može biti istina. Kako onda ima svjedoke?

Shvatila sam da nije prestao govoriti. “Molim?” Zatreptala sam, prenuvši se. “Čekaj, vrati se malo.”

“Rekao sam da trebam i tebe. Nosit ćeš prislušni uređaj.”

“Vraga hoću.”

“Razgovarat ćeš sa svojim dragim”, nastavio je kao da ja nisam ništa rekla. “I navesti ga da prizna što radi. Tada ćeš vidjeti da sam u pravu.”

“Nisi”, rekla sam. Ne bih nikada povjerovala da se Jahnovi vitezovi bave takvim gadarijama.

Kevin je nastavio kao da ja nisam ništa rekla. “A znam da ćeš na sve ovo pristati jer si do grla u svemu ovome. On je tvoj dečko, zar ne? Tako si lijepo i ti upetljana u sve. A to je jako loše, Angie. O tvome ocu da i ne govorim”, dometnuo je, a od tih riječi sledila sam se. “Pogotovo ne sad kad se namjerava kandidirati za potpredsjednika. Ako se novinari dočepaju nečega ovakvog, bit će gadno.”

“Ti si gad kakvog nema.”

“Nisam ja gad. Evan je gad. I on i njegovi prijatelji.” Ustao je. “Sutra ću se vratiti po tvoj odgovor. I Angie”, dometnuo je, “bolje bi ti bilo da pristaneš.”

Ostala sam sjediti dok je Kevin izlazio i sjedila satima, sve dok nije došao Evan. Nisam čula kad ga je Peterson pustio u stan. Nisam ni shvatila da je ušao sve dok nije sjeo na rub stolića za kavu, tik ispred mene.

Sjedila sam ogrnuta dekom, ali ispod te tople tkanine bila sam ledena i obamrla.

“Jesi li bolesna?” upitao je Evan, priginjući s k meni, prislanjajući svoju toplu ruku na moje čelo.

Odmahnula sam glavom. “Žele da nosim prislušni uređaj”, rekla sam i vidjela kako su mu ramena klonula kad je shvatio.

“Kevin”, rekao je. “Taj jebeni mali gad.”

“Kaže da se bavite prostitucijom. Da trgujete ljudima. Da vas moram motriti... špijunirati te. I da će, ako ne pristanem, uvući mojega oca u sve ovo.”

Kliznuo je sa stola i kleknuo pred mene, nježno me promatrajući. “Malena”, rekao je. “Sredit ćemo ovo.”

Odmahnula sam glavom pa ga pogledala u oči. “Ovo bi moglo uništiti tatu.”

Oprezno me pogledao. “Što to radiš, Lina?”

“Ono što moram”, odvratila sam. “Ono što mogu.”

“Da čujem.”

“Idem u Kaliforniju, kao što sam i namjeravala. Putem ću nazvati Kevina i reći mu da si prekinuo sa mnom, da se selim u Washington kao što sam i trebala. To znači da mu nikakav prislušni uređaj na meni ne bi bio od koristi. Ostavit će mojega oca na miru, a ako ti i dečki dovoljno brzo sredite Destiny, ostavit će na miru i vas.”

159

“Lina, sranje.” Provukao je prste kroz kosu. Pogled mu je bio divlji, očajan. Na neki način zavidjela sam mu na tome. Ja sam bila posve obamrla.

“Draga, slušaj me.” Uhvatio me za ruke i čvrsto ih stisnuo. “Nitko te ne kažnjava. Ovo nije kazna zato što si malo podivljala. Ne moraš ništa platiti, nikakvu pokoru odraditi. Možemo sve srediti.”

Nagnula sam se prema njemu i poljubila ga. “Volim te”, rekla sam. “I znam da ovo nije kazna.

Stvarno znam.” Spustila sam dlan na njegov obraz. “Barem bi ti trebao shvatiti što radim.”

“O čemu govoriš?”

“Ovo je isto ono što si ti napravio za svoju mamu i Ivy. Silno si se žrtvovao za njih, zato što ih voliš. E pa, ja volim tebe. I volim svojega tatu. Ne bih mogla živjeti sa spoznajom da nisam učinila sve što sam mogla da budete na sigurnom.”

“Kvragu, Lina...”

“Ne.” Ta je riječ iz mojih usta izašla brzo, odlučno i posve nepokolebljivo. “Molim te”, nastavila sam. “Već sam odlučila. Poznajem Kevina. A sad ga i razumijem. Osvetoljubiv je. Ako ostanem s tobom, nikada neće odustati. Želiš li biti na sigurnome radi Ivy? Želiš da sve čega si se odrekao uopće ima smisla? U tom slučaju pusti me da ovo učinim.”

Nije ništa rekao. Samo me promatrao olujnim pogledom u kojem je bilo toliko žaljenja da ga nisam mogla izdržati.

“Oprosti mi”, rekla sam, ustajući. “Jako te volim. I zato moram otići.”

Bilo je lijepo vratiti se u Kaliforniju mami i tati, ali Evan mi je silno nedostajao. Svaki put kad bi ta bol postala presnažna podsjetila bih se da imam dobar razlog za to što činim. Evana. Svoje roditelje.

Pa čak i sebe na neki način - jer konačno sam pronašla nešto što mogu učiniti za njih, čak i ako nisu svjesni koliku žrtvu podnosim za njih.

Ali nisam se mogla potpuno pokopati pa sam skupila hrabrost, sjela s roditeljima i rekla im da ne želim raditi u Washingtonu.

“Mislim da je sve to fascinantno”, rekla sam. “Ne žalim što sam studirala političke znanosti ni što sam provela sve te godine upoznajući se s tim svijetom. Ali nije to za mene.”

“Ali zašto si onda...”, počela je moja majka, ali otac ju je ušutkao nježno spuštajući ruku na njezinu.

“Uvijek sam i mislio da politika više zanima tvoju sestru”, rekao je. Govorio je bezizražajno, ali u očima sam mu vidjela da je sve razumio. Mislim da sam tek tada shvatila kako je moj otac rođen za politiku.

“Gracie je obožavala politiku”, složila sam se. “Meni se sviđa. Mislim da je sve to zanimljivo.

Ali ne volim taj svijet, tata. Ne kao ti. Ne kao Gracie.”

Polako je kimnuo. “A što voliš?”

“Umjetnost”, rekla sam bez oklijevanja.

Nakrivio je glavu. “Nisam ni trebao pitati, pa ti si rođena s olovkom i blokom u ruci.” “Šteta što još uvijek crtam kao dijete.”

“Ma gluposti”, rekla je moja mama odano poput prave mame. “Ja mislim da si jako nadarena.”

Nasmijala sam se i zagrlila je. “Nisam”, odvratila sam. “Ali znam prepoznati nadarene. Mislim da bih jednoga dana voljela imati svoju galeriju. Ili raditi kao restaurator. Ne znam. Da budem iskrena, ne znam koji sve poslovi postoje u umjetnosti. Ali mislim da se želim vratiti na fakultet i doznati.” Napravila sam grimasu i zadržala dah, pokušavajući vidjeti kakav je dojam sve ovo ostavilo na njih.

Prva je progovorila mama. “Ujutro ću nazvati Candace... sjećaš se Candace? Ona je dvije godine stažirala u Louvreu. Ako itko zna koji fakulteti imaju dobar program, onda je to Candace.”

160

Pokušala sam nešto reći, ali nisam uspijevala odgovoriti grla punog suza. Samo sam se osmjehnula poput maloumnice i pogledala oca. Odmahnuo je glavom, praveći se da je razočaran.

“Sada dugujem jako puno usluga ljudima u Washingtonu”, rekao je. “A kongresnik Wilson nikada neće pronaći tako sposobnog pomoćnika kao što bi to bila ti.” Bacila sam se na njega i zagrlila ga.

I po prvi put u gotovo osam godina osjetila kao da doista ja sjedim s roditeljima, a ne samo utjelovljeni duh moje sestre.

“Jesi li razmišljala o povratku u Chicago?” upitala me majka nekoliko dana kasnije, dok smo šetkale galerijama u La Jolli. “Mislim da neka tamošnja sveučilišta imaju dobar program.”

“Imaju”, odvratila sam. “Ali mislim da se neću vratiti. Ne želim živjeti u istom gradu s Kevinom.”

Mama je iznenađeno podigla obrve. “Onaj mladi agent s kojim te tata upoznao?”

“Nemoj reći tati, ali ispao je kreten.”

“Doista? Ili si možda upoznala nekoga drugog?”

Namrštila sam se. “Jesam”, odvratila sam. “Ali nismo uspjeli.”

“Zašto ne?” upitala je, a ja sam se u mislima ošamarila jer sam joj pružila priliku da me ispituje o tome.

“Iz više razloga.” “Želiš li razgovarati o tome?”

Odmahnula sam glavom. “Ne.” Neko smo vrijeme šetale bez riječi. “Jesi li ga voljela?” upitala je.

Umalo sam slagala, ali nisam mogla Evanu napraviti takvo što. Iako više nije dio mojega života, ne mogu lagati o tome što osjećam prema njemu. “Da”, rekla sam. “Volim ga.”

Pogledala me iskosa i očekivala sam da me krene majčinski bodriti. Ali rekla je nešto drugo.

“Tvoj otac nije bio prvi muškarac kojeg sam voljela.”

“Nije? A tko jest?”

Osmjehnula se jedva primjetno. “To nije važno. Ali bio je uzbudljiv, odvažan i uz njega sam se osjećala kao da je sve moguće.”

“Poznajem taj osjećaj”, rekla sam. Evan je bio uzbuđenje koje mi je potrebno u životu, ono nešto što sam trebala kako bih znala da doista živim. A sad sam znala da sam to i ja bila njemu. “Osjećaš li se tako i s tatom?”

“Doista volim tvojega oca, ali naš je odnos mnogo mirniji”, rekla je. “Više je partnerstvo. A to je sasvim u redu, Angie. Ali ako uspiješ pronaći i strast i partnerstvo...” Tu je zašutjela, a na usnama joj se pojavio nesiguran osmijeh. “O ovakvim stvarima majke ne bi trebale razgovarati s kćerima. Ali želim da ti život bude najbolji što može.”

“Zašto se nisi udala za njega? Za onoga prvog, mislim.”

“Nije me želio. Ili bolje rečeno, nije želio nas.”

“Zašto ne?”

“Bio je upetljan u nekakve sumnjive poslove. Rekao je da to nije život za mene.”

Stala sam na mjestu i okrenula se prema izlogu da mi ne vidi lice. Jahn. Zato u njegovu albumu ima onoliko slika njih dvoje, bez mojega oca. Jer je Jahn bio prije njega.

“I ti si pristala na to?” upitala sam tiho.

“Nisam si ni dopustila razmišljati o tome”, rekla je, ali nisam joj povjerovala. “Mislio je da me spašava. Da podnosi nekakvu junačku žrtvu kako bi me zaštitio. Zapravo je samo povrijedio i mene i sebe. I mislim da je to požalio.”

Osjećala sam se posve prazno. “Kako znaš?

161

“Zbog nečega što je rekao godinama kasnije, kad smo se ponovno vidjeli.” Odmahnula je rukom. “Nije važno. Nikada neću sa sigurnošću znati.”

Ali ja znam, shvatila sam. Zato je sačuvao sve one fotografije. A što mi je ono rekao prije mnogo godina? Sarah je posebna.

Da, pomislila sam. I jest. Iako obožavam oca, nisam mogla ne osjećati golemu tugu zbog svojega strica, majke i ljubavi koju nisu uspjeli zadržati.

Pokušavala sam ne misliti na Evana, na žrtvu koju podnosim zbog njega. Žrtvu koju podnosim usprkos njegovu protivljenju. Žrtvu koju ću, sad sam se već bojala, požaliti. Ali još uvijek nisam znala imam li drugog izbora. Ne mogu ni Evana ni svojega oca baciti vukovima, jer znala sam da Kevin jedva čeka da pogriješimo i bila sigurna kako bi ta dva muškarca koje volim završila u njegovim raljama.

Ostatak šetnje s majkom prisilila sam se biti bolje raspoložena i kad smo se vratile kući ruku punih vrećica, obje smo bile nasmijane, veselo se prisjećajući groznih kombinacija koje smo isprobavale u buticima.

“Trebala si kupiti onu ružičastu”, rekla je mama.

“Jesi li ti normalna? Pa izgledala bih kao gumeni bombon!” Baš sam joj namjeravala uzvratiti istom mjerom i predložiti da se vrati po jezivi plavi kaftan, kad smo stigle do salona i stala sam kao ukopana. U njemu je sjedio Evan. S njim je bio moj otac, a uz njega još trojica muškaraca u odijelima koje nisam prepoznala.

“Ovaj, bok. Što se zbiva?”

“Imao sam nekog posla s tvojim ocem”, rekao je Evan, a meni ta izjava nije imala nikakvog smisla. “Ali mislim da smo sve riješili.” Ustao je i pružio ruku mojemu ocu. “Gospodine senatore, bilo mi je zadovoljstvo.”

Pozdravio se i s ostalima, a potom krenuo prema vratima. “Angie, možemo li razgovarati?”

Vidjela sam da je moja majka shvatila tko je on, ali sad nije bilo vrijeme ni da joj to potvrdim ni da poreknem. Slijedila sam ga, osjećajući se lakše nego već danima - ali istodobno i ljuta što je došao ovamo upravo kad sam se polako počela miriti sa svojom boli. Ništa se nije promijenilo. Nas dvoje još uvijek nemamo budućnost - ne dok je karijera mojega oca ugrožena - a pogled na njega samo otvara još svježe rane.

“Koji se vrag ovdje događa?” upitala sam odlučno.

“Već je sve gotovo”, rekao je. “Ona prijetnja istragom - sređeno i pokopano.”

Pogledala sam ga zapanjeno. “Kako?”

“Nagodili smo se. Cole. Tyler. Ja.” “Nagodili ste se?” Strah i gađenje zgrčili su mi želudac, bila sam posve skamenjena od nevjerice. “Znači, Kevin je bio u pravu? Stvarno ste...”

“Naravno da nismo”, odvratio je. “Upravo suprotno. Jedna kriminalna skupina ovdje u Kaliforniji i Meksiku bavi se točno time za što je Kevin optužio nas: namame cure pa ih otmu i prisile na prostituciju. Doznali snio za to i neko ih vrijeme ometali u poslovanju - preotimali im cure i legalno ih zapošljavali u Destinyju. Nismo kršili zakon, barem što se toga tiče. Ali razbjesnili smo tu grupicu, Larry je jedan od njihovih slugana... i nakon što si mi ispričala što ti je Kevin rekao, shvatio sam da su sigurno prijetnjama natjerali cure da lažno svjedoče. Zato sam doputovao ovamo i sastao se s tvojim ocem - on je več godinama u radnoj skupini koja pokušava pohvatati baš ovakve zločince. U zamjenu za zaštitu od Kevinovih optužbi, Cole, Tyler i ja ćemo surađivati na ovome s FBI-om i mjesnim vlastima.”

“Drugim riječima, Kevinu ostaje figa u džepu”, rekla sam. “Nema dokaze protiv tebe, nema ništa čime može prijetiti tati. A budući da ti i tata surađujete na ovome, ako Kevin počne dizati buku, izgledat će kao ljubomorni bivši dečko.”

Nacerio se. “Vidi se da si političarova kći.”

162

“Ali... ovo je nevjerojatno.” I bilo je, i to toliko nevjerojatno da sam se morala nasloniti na njegov unajmljeni automobil. “Hvala ti”, rekla sam mu. “Hvala ti što si izvukao mojega oca iz ovog sranja.”

“Nema na čemu, ali moram priznati da sam imao i sebičnije motive. Nisam te želio izgubiti.”

“Ne želim ni ja izgubiti tebe”, rekla sam. “Toliko si mi nedostajao.”

“Ali ipak ti jedno mora biti jasno. Kevina će ovo razbjesniti, bit će još žedniji osvete. Prestajem s kriminalom, to sam ti već rekao. Pokušat ću ozakoniti sve svoje poslove, a onih koje ne budem mogao ozakoniti riješit ću se. Pozatvarati ih ili prodati svoj udio Coleu i Tyleru. Već neko vrijeme radim na tome, još otkako je umrla moja mama, i mislim da nisam ostavio ni najmanji dokaz koji bi Kevin mogao upotrijebiti. Ali ništa od toga ne mijenja činjenicu da sam svašta radio i da bi stvari mogle podivljati u svakom trenutku. Neće mi ništa uspjeti dokazati, ali to ne znači da nam ne može zagorčavati život.”

Uhvatio me za ruku i podigao je k usnama. “Drugim riječima, sve dok je Kevin odlučan u namjeri da čačka po mojim poslovima, neću biti sigurna oklada.”

Promatrala sam ga i razmišljala o tome koje osjećaje budi u meni. Razmišljala o tome što je sve požalio moj stric. I moja majka.

Ali više od svega toga razmišljala sam o tome što želim.

A željela sam njega.

“Volim te, Evane. I želim doma. Spremna sam prihvatiti bilo kakav rizik.” Udahnula sam. “Ne želim nikada biti bez tebe.”

“I nećeš”, rekao je pa me privukao k sebi i poljubio dugačkim poljupcem začinjenim onim posebnim evanovskim osjećajem koji sam toliko voljela. “Želiš li se odmah vratiti u Chicago?” upitao je.

Namrštila sam se, ne posve sigurna zašto me to pita. “Zašto? Ti želiš neko vrijeme ostati u Kaliforniji?”

“Samo sam mislio da bismo mogli malo skrenuti na putu kući”, rekao je. “Možda na vikend u Italiji? Ili posve podivljati i provesti cio tjedan ovdje? Što kažeš?”

Nasmijala sam se, oduševljena Evanom, planetom i cijelim svemirom.

“Meni to zvuči savršeno.”

163

Epilog NA MOJU SREĆU, Esther još nije bila pronašla direktora zaklade i tako sam lako dobila taj posao.

Zaklada i predavanja oduzimali su mi dosta vremena, ali uživala sam. Najviše sam uživala u svakoj večeri i povratku kuci, k Evanu.

Na dan kad sam i službeno dobila posao u zakladi, roditelji su mi poslali cvijeće, a Evan me odveo na čajanku u Drake da proslavimo.

Nakon toga prošetali smo do plaže iako sam ja bila u haljini i cipelama visokih potpetica, a Evan u odijelu. Skinuli smo cipele i krenuli bosi pijeskom sve do vode.

“Moram ti nešto reći”, počeo je, ne gledajući mene, nego jezero pred nama.

Njegov je ton odmah privukao moju pozornost i odjednom me preplavio bezrazložan, ali snažan strah. Prestala sam nožnim prstima crtati po pijesku i zagledala se u njega. “U redu”, rekla sam, govoreći sama sebi da će sve biti kako treba, što god mi sad rekao. Na kraju krajeva, ovo je Evan. Ovo je čovjek kojeg volim. “Reci mi.”

“Zamolio sam dečke da se malo raspitaju u Kaliforniji. Imamo veze u nekoliko policijskih uprava. Za nas su malo istražili neke bande. I dobili smo provjerene informacije. Kad sam bio u Kaliforniji, pozabavio sam se time.”

Odjednom sam bila napeta. “Gracie.”

Naši su prsti još uvijek bili isprepleteni i sad je podigao moju ruku do svojih usana. “Jahn ih je pronašao”, rekao je. “Nemam pojma kako, ali pronašao je tri kurvina sina koji su ubili tvoju sestru.”

“Oh.” Noge su mi odjednom bile mlohave poput raskuhanih rezanaca i čvrsto sam držala Evanovu ruku da ne padnem. “Kako? Kada?”

“Prije pet godina. Nije nikome rekao ni riječi, samo je otišao i osvetio nećakinju. Kako... nisam siguran. Ali uspio je. Pronašao ih je i ubio dvojicu. Trećega je smjestio u bolnicu. Taj je ozdravio i onda se počeo hvalisati okolo. Tako smo mi doznali za njega.”

“Ja...” Udahnula sam i shvatila da je s mojih ramena nestao barem djelić tereta koji sam osam godina nosila sa sobom. “Jesu li ga uhitili?”

“Ne”, rekao je Evan, čvrsto stežući vilice.

Oblizala sam usnice. “Jeste li ga vi ubili?”

Pogledao me, a njegove su sive oči bile posve bezizražajne. “Nismo”, rekao je. “Protivnička banda sredila ga je prije šest mjeseci.” Glasno je udahnuo i zadržao dah. “Nikad nisam ubio, ali u Kaliforniju sam otišao upravo s tom namjerom. Pronaći to smeće i dokrajčiti ga. Razumiješ li što ti govorim?”

Kimnula sam, posve obamrla.

“Ostavio sam mnogo prošlosti iza sebe. Za tebe. Za Ivy. Za sebe. Ali imam svoja pravila i ako se netko obruši na mene i moje, uzvratit ću istom mjerom. Ako bude potrebno, ubit ću da zaštitim ljude koje volim.”

“Misliš li da me to plaši?” upitala sam. “Već bi me trebao bolje poznavati. Ti nisi ubojica, Evane.

Ti si zaštitnik. I nikad se nisam osjećala sigurnije nego s tobom.”

“Dobro”, rekao je, gledajući me s olakšanjem, ali i nervozno. “Morao sam znati razumiješ li to prije nego što...”

Nagnula sam glavu, zbunjena tim naglim prekidom usred rečenice. “Prije nego što...”

“Prije nego što te zaprosim”, dovršio je.

164

“Evane!”

Na trenutak sam pomislila da se šali. Ali tada je zavukao ruku u džep i izvukao prsten. Pružio mi ga je, spuštajući se na jedno koljeno u pijesku. “Volim te, Angelina Raine. Želim provesti ostatak života s tobom. Hoćeš li se udati za mene?”

Podigla sam pogled s prstena prema muškarcu kojeg volim i shvatila da su obojica zamagljeni, po svoj prilici mojim suzama. Šmrcnula sam i nasmijala se, a potom stavila prst na prsten i kleknula na pijesak pa ga bacila na leda. Poljubila sam ga žestoko i strastveno, svojega Evana. I dok smo ležali na pijesku pod vrelim ljetnim suncem, rekla sam jedino što je ostalo neizrečeno.

Rekla sam da.

Chiarissima

165

Zahvale PUNO HVALA ELLE, Christie i Dani. Iskreno sam vam zahvalna što ste našle vremena za čitanje i komentare, pogotovo s obzirom na to koliko se brzo sve odvijalo! Šaljem vam zagrljaje, puse i hrpe smajlića!

Od srca hvala i mom bivšem šefu Steveu, koji mi je dopustio da koristim njegov stan u Chicagu i iskusim život u tom gradu, te Jimu iz In Chicago Sedan and Limousine, koji je bio nevjerojatan i koristan turistički vodič.

Zahvaljujem svojoj kćeri Catherine (koja ovu knjigu neće smjeti čitati još godinama!), koja mi je bila sjajna suputnica i nije se žalila kad je mama tražila da se hoda okolo i upoznaje atmosferu grada!

Zahvaljujem i svojoj divnoj agentici Kim, kao i Shauni i Gini i svim krasnim ljudima u Bantamu čija me potpora i entuzijazam oduševljavaju.

Najviše od svega zahvaljujem svim svojim fantastičnim čitateljima, koji mi se javljaju putem moje web stranice, društvenih medija i poštom, prilaze na konferencijama i prilikom potpisivanja knjiga.

166