25 minute read
Ivan Peklić jiDoprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
Dr. sc. Ivan Peklić UDK: 930.2(497.5) Zavod za znanstvenoistraživački Izvorni znanstveni rad i umjetnički rad Primljeno: 7.9.2017. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Prihvaćeno: 12.9.2017. Koprivničko križevačke županije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3 48260 Križevci
Advertisement
U svojem radu autor je istražio život i djelo Ljudmila Hauptmanna s posebnim osvrtom na njegov doprinos hrvatskoj historiografi ji. U uvodnom dijelu rada na temelju literature ukratko je prikazano Hauptmannovo školovanje i njego rad na gimnaziji austrijskom gradiću Fürstenfeldu i slovenskom gradu Ljubljani. Nakon toga je prikazan njegov rad na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Navedeni su njegovi najraniji radovi do 1920. radi kojih je i primljen na Filozofski fakultet. Na temelju arhivske građe posebna pozornost je posvećena njegovom radu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i njegov doprinos razvoj historiografi je. Opisano je i njegovo djelovanje u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (JAZU), današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). U radu je autor proveo analizu nekih njegovih historiografskih djela koja se odnose na hrvatski povijest te do sada nepoznati i neobjavljeni tekst o povijesti Zagreba. Na temelju provedenih istraživanja u ovom je radu istaknut doprinos Ljudmila Hauptmana hrvatskoj historiografi ji.
Ključne riječi: Hauptmann, hrvatska historiografi ja, povijest Zagreba,
Ljudmil Hauptmann se rodio se u Grazu 5. veljače 1884. godine1 otac Franc je potjecao iz Svetog križa kod Maribora i bio je vezan uz svoje imanje u tom mjestu. Valja istaknuti da mu je otac bio srednjoškolski profesor matematike i fi zike te pisac knjiga iz matematike, metodičkih priručnika za prirodoslovlje i fi zike na njemačkom i slovenskom jeziku.2 Godine 1902. je završio gimnaziju, a studij povijesti i zemljopisa disertacijom 1907. godine od kada je sređivao Auerspergov arhiva u gradu Losensteinleitenu.3 Gimnazijski je profesor u Grazu od 1906 do 1911. godine. 4
Suplementom za povijesnicu geografi ju i slovenski jezik imenovan je 16. rujna 1907., a sljedeće je godine položio profesorski ispit u Grazu.5 U svom je radu bio pod utjecajem svoga profesora Antona Kaspspreta.6 Od 1911. do 1913.7 je gimnazijski profesor u Fürstenfeldu, a potom do 1918. u Beču.8 Nakon Prvoga svjetskoga rata je otpušten te je prešao u Realnu gimnaziju u Ljubljani i tu je radio do 1920. godine.9 Prema ocjeni komisije nije trebao polagati habilitaciju već je te godine na temelju svojih radova imenovan prvim, izvanrednim profesorom Filozofskog fakulteta u Ljubljani, i to za povijest srednjeg vijeka i starije slovenske povijesti.10
Do 1920. je objavio velik broj radova što je vidljivo iz njegove bibliografi je koju je objelodanio Bogo Grafenauer.11 Slijede neki naslovi: 1.Lang Alois, Acta SalzburgoAquilegensia. Quellen zur Geschichte der ehemaligen Kirchenprovinz Salzburg u. Aquileja. Bd. 1. Die Urkunden über die Beziehungen der päpstlichen Kurie zur Provinz u. Diözese Salzburg.1. Abt .1316-1352. Graz, Verlagsbuchhandlung Styria 1903. Časopis za zgodovinu in narodopisje(dalje ČZN) I, 1904, str. 204-205; 2. Schreuer Hans, Untersuchungen zur Verfassungsgeschichte der böhmischen Sagenzeit. Leipzig 1902. (Staats und ocialwissenschaftliche Forschungen herausgeg. von G. Schmoller X
1 Vjekoslav KLAIĆ, „Dr. Ljudmil Hauptmann“, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1925/26 i 1926/27. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1927) str. 137. 2 Bogo GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici Ljudmila Hauptmana“, Razprave slovenske akademije znanosti i umjetnosti 5(1966) str. 3. 3 V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137. 4 Ferdinand TREML, „400 Akademische Gymnazium in Graz“ u Blätter für Heimatkunde Herausgegben vom
Historischen Verein für Steiermark 47(1973), br 4., 100-105. 5 V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137. 6 Bogo GRAFENAURER, „Ljudmil Hauptmann“ Ljetopis Slovenske akademije znanosti in umetnosti, 1968. knjig. 19. (Ljubljana: Založila Slovenske akademije znanosti in umetnosti, 1969), 51. 7 Isto, 3. 8 V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137. 9 Isto. 10 B. GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici Ljudmila Hauptmana“, Razprave slovenske akademije znanosti i umjetnosti 5(1966), 4. 11 Isto, 11-15. DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
X , 4). ČZN I, 1904, 206; 3. oc. Hoernes Moritz Dr. : Der diluviale Mensch in Europa. Die Kulturstufen der älteren Steinzeit. Braunschweig, Verlag von Friedrich Vieweg u. Sohn , 1903. ČZN I, 1904, str. 206-207 ; 4. oc . Kossina G. : Die indogermanische Frage , archaeologisch beantwortet. Sonderabdruck der Zeitschrift für Ethnologie 1902, Berlin 1903. ČZN I, 1904, str. 210; 5. oc. v . Zahn , Styriaca. Gedrucktes u. Ungedrucktes zur steier. Geschichte u. Culturgeschichte. 3. zv. Gradec, 1905. ČZN II, 1905, str. 174-175; 6. oc. Pirnat Makso : Ivan Vajkhard Valvazor , slavni kranjski zgodopisec. Življenjepis . Koledar Družbe sv. Mohorja . 1905, str. 65-72 . ČZN II, 1905, str. 177-178 ; 7. oc . Kos F. : Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku . Prva knjiga (1.501-800). V Ljubljani 1902. Carinthia I 95, 1905, str. 177-181; 8. Die eiszeitliche Vergletscherung der Bösensteingruppe in den Niederen Tauern (mit 1 Karte und 6 Textfi guren), von Dr. Ludmil Hauptmann und Dr . Franz Heritsch Sitzungsberichte der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaft , Mathemat.-naturwissenschaftl. Kl .CXVII , 1908, str. 405-43, (Hauptmannov tekst str. 408-41 2 ter str. 420-430 , skupen tekst str. 430437) ; 9. Die Freileute . Carinthia I 100, 1910. str. 12-34 ;10. Das Schöff entum auf slowenischem Boden . ZHVSt 10, 1912, str. 181-207; 11. Pirchegger H., Karantanien u. Unterpannonien zur Karolingerzeit, MIÖG 33, 372-319 , v ZHVSt 10, 1912, str. 280-285 ; 12. Über den Ursprung von Erbleihen in Österreich, Steiermark und Kärnten. Forschungen zur Verfassung und Verwaltungsgeschichte d. Steiermark VIII, 1913, str. 93; 13. Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten . MIÖG 36, 1915, str. 229-287 ; 14. Die neuere slowenische Geschichtsforschung . Österreich . Zeitschrift für Geschichte I, 1918, str. 160-164.12 U privatnom životu profesora Hauptman valja istaknuti sa su mu se 7. V. 1916. rodio mu se sin Erik, a 11. V.1919. sin Ferdo.13
Redovitim profesorom imenovan je 1921., a dekanom ljubljanskog fakulteta bio je u studijskoj godini 1924./25., a prodekan 1925./26.godine.14 U akademskoj godini 1919./20. predavao je povijest staroga vijeka.15 Od 1920. počeo je predavati opću povijest srednjega vijeka i stariju slovensku povijest.16
Zbog otpora njegovoj koncepciji srednjovjekovnog razvoja Slovenaca prešao je, na poziv Vjekoslava Klaića, 1926. na Filozofski fakultet u Zagrebu. Na katedri u Ljubljani naslijedio ga je Milko Kos.17 Međutim, iz dopisa koji se čuvaju u dosjeu
12 Isto, 11-12. 13 Arhiv Rektorata zagrebačkog Sveučilišta (dalje ARZS), Dokument br. 1633. 14 B. GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici…”, n. dj., 4. 15 Zbornik Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani 1919-2009. (Ljubljana: Znanstvena založba Univerze v
Ljubljani,2009), 45. 16 Isto, 489. 17 Isto; ARZS, Dokument br. 3394/1926.
Ludmila Hauptmana vidljivo je da je on prvo imenovanje koje potvrdio kralj Aleksandar Karađorđe 23. srpnja 1926. odbio istaknuvši da se imenovanje dogodilo na nepredviđen način.18 Naime, iz daljnje prepiske vidljivo je da ljubljanski Univerzitet nije dobio ukaz o imenovanju Hauptmanna na novo radno mjesto.19 Tek 5. listopada je rektorat zagrebačkog Sveučilišta uputio dopis Rektoratu sveučilišta u Ljubljani dopis kojim moli da se Hauptmann razriješi dužnosti na tamošnjem Sveučilištu.20 Dana 22. listopada dekanat Filozofskog fakulteta ga je imenovao redovnim profesorom sa plaćom od 36.000 dinara sa dodacima za ženu Mariju i sinove Erika i Ferdu.21 Iz dokumenata je vidljivo da se ovi dodaci mijenjali. Hauptmann je tražio od rektorata zagrebačkog Sveučilišta avans za seobu na novu adresu Račkoga 4 u Zagrebu.22
Dana 18. ožujka 1927. Hauptmann je podnio molbu ministarstvu za unapređenje u drugu grupu prve kategorije.23 Da je unaprijeđen vidljivo je iz dekreta koji je upućen ministarstvu fi nancija 14. travnja 1927. o povećanju isplate.24 Rektora zagrebačkog Sveučilišta zamolio je 3. ožujka 1930. za dopust da bi mogao za JAZU (današnja HAZU) pregledati spise u dalmatinskim arhivima,25 a već ranije je sličan dopis uputio i Ministarstvu prosvjete.26 Rektorat mu je odobrio dopust.27 U srpnju te godine izabran je za redovnog profesora,28 a u svezi s time u kolovozu mu je povećana plaća29, ako i u travnju 1931. godine.30 U srpnju 1931. je otputovao u inozemstvo,31 kao i u veljači sljedeće godine.32 U Grazu je boravio od 5. do 7. travnja 1933.33 Rektorat Sveučilišta u Zagrebu odobrio je u svibnju te godine 3.000 dinara za sudjelovanje na kongresu povjesničara u Varšavi.34 Iz dopisa također je vidljivo da je sudjelovao na kongresu povjesničara u Rimu.35 U studenome te godine je putovao u Šabac na maturu (vjerojatno
18 ARZS, Dokument br. 1.308/1926. 19 Isto,, Dokument br. 3335. 20 Isto, Dokument nema broja. 21 Isto, Dokument br. 1633. 22 Isto, Dokument od 6. II. 1927. nema broja 23 Isto, Dokument od 18. III. 1927. br. 1054. 24 Isto, Dokument od 14. IV. 1927. 25 Isto, Dokument od 3. III. 1930. 26 Isto, Dokument od 1. III. 1930. 27 Isto, Dokument od 7. III. 1930. 28 Isto, Dokument od 28. VII. 1930. 29 Isto, Dokument od 27. VIII. 1930. 30 Isto, Dokument od 25. IV. 1931. 31 Isto, Dokument od 15. VII. 1931. 32 Isto, Dokument od 27. II. 1932. 33 Isto, Dokument od 1. IV. 1933. 34 Isto, Dokument od 15. V. 1933. 35 Isto, Dokument od 28.VII. 1933.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
u svojstvu ispitivača).36 Tijekom 1934. je također putovao što je vidljivo iz priloženih dopisa o isplati putnih troškova.37 Gradska uprava u Ljubljani tražila je u srpnju 1936. podatke o Hauptmannu od zagrebačkog Rektorata.38 U prosincu 1936. Rektorat mu je odobrio novac za nabavu literature.39 Sudjelovao na konferenciji Međunarodne unije akademija u Bruxellesu u svibnju 1937. godine,40 a također i u svibnju41 i prosincu1938.42 Kao član Nacionalnog odbora Međunarodne unije akademija ekscerpirao je izvore za novo izdanje Du Cangea, od čega je dio ušao u uzorni specimen Glossarium mediae Latinitatis A-Dis (Zagreb 1939), a ostatak je postupno uvrštavan u izdanje Novum glossarium (Bruxelles 1955. i dalje)43 .
U svibnju 1939. mu je obustavljeno plaćanje dječjeg doplatka jer je sin Erik navršio 23 godine.44 U ljeto 1941. bio je bolestan, a u prosincu sljedeće godine je putovao u Bohinj i Beč45 dok je pak u veljači 1943. radi predavanja otputovao u Graz i Beč. 46 Na bolovanju je bio zbog operacije oka od kolovoza do listopada 1943.47, a u prosincu te godine mu je produljen dopust.48 Sa dužnosti dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu razriješen je 18. siječnja 1944.49 U rujnu i listopadu te godine također je bio na dopustu zbog liječenja50, ako i u prosincu.51 U ožujku 1945. neki vojnik je pucao iz ambulante u knjižnicu u kojoj je profesor Hauptman držao seminar.52 U veljači 1946. pozvan je na Sud časti Filozofskog fakulteta.53
O posljednjim danima profesora Hauptmanna na Filozofskom fakultetu i njegovu odlasku sa fakulteta sjećao se njegov nasljednik na Katedri za srednji vijek Miroslav Brandt. On je zapisao sljedeće: „… Kod njega sam potkraj rata polagao ispit iz toga predmeta, a kad je nakon svršetka rata nova vlast organizirala općestudentski miting
36 Isto, Dokument od 7. XI. 1933. 37 Isto, Dokument od 6. VI. 1934., 6. VIII.1934 38 Isto, Dokument od 1. VII. 1936. 39 Isto, Dokument od 3. XII. 1936. 40 Isto, Dokument od 18. V. 1937. 41 Isto, Dokument od 1. V. 1938. 42 Isto, Dokument od 3. XII. 1938. 43 Mladen Švab, „Ljudmil Hauptman“, (natuknica) Hrvatski biografski leksikon sv. 5. Gn-H, (Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002), str. 461. 44 Isto, Dokument od 30. V. 1939. 45 Isto, Dokument od 23. XII. 1942. 46 Isto, Dokument od 12. II. 1943. 47 Isto, Dokument od 23. VIII. 1943. 48 Isto, Dokument od 6. XII. 1943. 49 Isto, Dokument od 18. I. 1944. 50 Isto, Dokument od 14. IX. 1944. 51 Isto, Dokument od 23. XII. 1944. 52 Isto, Dokument od 27. III. 1945. 53 Isto, Dokument od 18. II. 1946.
kojemu je bila zadaća da javno obilježi profesore koji su se za vrijeme okupacije ponašali nedostojno, bio je i prof. Hauptmann optužen za kolaboraciju s njemačkim okupatorom. Ja o tome nisam ništa znao, a imao sam najbolje moguće mišljenje o njemu kao profesoru. Stoga sam na tome mitingu ustao i rekao da sam za vrijeme okupacije slušao njegova predavanja i da nikada nije bilo ni najmanjeg iskazivanja simpatije za hitlerizam. Naprotiv, profesor je u jednom svome predavanju, kad je davao pregled teoretskih pogleda na historiografi ju, veoma povoljno govorio o marksističkom historijskom materijalizmu. Isto tako, uvijek je povoljno i nepristrano govorio o slavenskim narodima, uključujući i Rusiju, a s vidnom je ogorčenošću isticao progone Židova na početku križarskih ratova. To je skup primio s pažnjom, a među studentima - partizanima povratnicima s fronte, bilo je i pojedinaca koji su me poznavali iz predratnih godina (Mirko Peršen i dr.). Život se nastavio, a jednoga dana, uskoro zatim, dolazeći na predavanje, negdje s proljeća 1948. (možda u početku lipnja) susreo sam na hodniku prof. Hauptmanna, i on me je pozvao u svoj kabinet. Bio je on na neki način gord čovjek, koji nije lako stvarao osobne kontakte s mladima. U svom kabinetu rekao mi je da mi zahvaljuje na mome iskazu na mitingu. Bilo je to vrijeme kad ga je policija saslušavala, a nakon mitinga to je prestalo. Bilo mi je veoma teško slušati sijeda starca koga su detektivi ponižavali, pa sam promucao da je to bila samo moja dužnost, jer nisam rekao ništa što ne bi bilo istina. Nakon toga brzo sam pobjegao iz kabineta. Nažalost nedugo iza toga saznalo se da je Hauptmanna saslušavao i sveučilišni Sud časti, kojemu je predsjedao profesor Šumarskog fakulteta, Srbin dr. Nenadić. On je donio odluku da se prof. Hauptmann prijevremeno umirovi, i to je onda Ministarstvo i učinilo. Otada je njegova katedra za više godina ostala vakantna, a ja sam sada pristao da na njoj budem asistent jer na toj dužnosti nisam morao biti podložan nikakvom šefu, nego sam mogao raditi samostalno.“54
Kao redoviti profesor predavao je i opću historiju, bio je predstojnik historičkog seminara, dopisni član JAZU, član znanstvenog društva za humanističke vede u Ljubljani.55 Dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu je u akademskoj godini 1930./1931.56 i akademskoj godini 1942./43.57 i zimskom semestru akademske godine 1943./44.58
54 Miroslav BRANDT, Život sa suvremnicima: Političke uspomene i Svjetonazor, (Zagreb: Naklada Pavičić, 1996) str. 49-50. 55 Akademičke vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Sveučilištu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu, ( Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1927.) 56 Univerziteske vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Univerzitetu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, ( Zagreb:
Univerzitet u Zagrebu, 1930.) 57 Sveučilišne oblasti i red predavanja u hrvatskom sveučilištu u Zagrebu (Zagreb: Rektorat hrvatskog sveučilišta, 1943. 58 Isto, 1944. DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
Bio je i član Univerzitetskog vijeća u akademskoj godini 1932./33.59, te član Nižeg disciplinskog suda Filozofskog fakulteta.60 Bio je i izvanredni član JAZU, član dopisnik Srpske Kraljevske akademije, član Odbora JAZU za istraživanje historijskih kolekcija ia za folklor, član stalne komisije za profesorske ispite, etnografske komisije Poljske akademije u Krakowu, dopisnik Slovanského Ǖstavu u Pragu, Češke společnosti nauk u Pragu.61 Do 1954, radio je honorarno u Arhivu grada Zagreba.
Preminuo je 19. travnja 1968. te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Djelovanje u JAZU
Godine 1926. postao je dopisni član JAZU u Zagrebu62, a od 1940. je dopisni član Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani.63 Od 1935. je i dopisni član Srpske kraljevske akademije nauka u Beogradu.64 Od 1941. je redoviti član JAZU-a u „Razredu poviestno-jezikoslovnom“,65 te je bio imenovan u Odbor za sakupljanje i izdavanje „poviestnih, poviestno-pravnih i književnih spomenika“.66 Također se nalazio u Odboru za istraživanje hrvatskih naselja i u Odboru za orijentalnu zbirku.67 Valja istaknuti da je Hauptman 25. siječnja 1942 prisustvovao konstituirajućoj sjednici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.68 Nazočio je sjednicama svojega razreda: 29. siječnja, 12. svibnja, 26. lipnja, 31. listopada 1942. godine te 19. siječnja, 20. ožujka 1943. godine.69 Bio je i sjednicama Odbora za izdavanje Knjižnice za obću naobrazbu 4. srpnja i 19. studenoga 1942., te 2. ožujka i 29. travnja 1943.70 na Glavnoj sjednici HAZU-a je 4. srpnja 1942.71, a 29. travnja 1943. na glavnoj godišnjoj skupštini HAZU-a.72Glavni tajnik Akademije izvijestio je skupštinu da je zaprimljen njegov rad Podrijetlo hrvatskog
59 Univerziteske vlasti, osoblje…n. dj., 1933. 60 Isto, 1935. 61 Sveučilišne vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Sveučilištu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, ( Zagreb:
Sveučilište u Zagrebu, 1938.) 62 Vjekoslav Klaić, „Dr. Ljudmil Hauptmann“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1925/26 i 1926/27. (Zagreb,1927) svezak 40., 137,138. 63 „Ljudmil HAUPTMANN“ Ljetopis akademije znanosti in umetnosti v Ljubljani prva knjiga 1928.-1942. (Ljubljana,1943), 166,167. 64 Isto, 166. 65 Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1941/43. svezak 54. (Zagreb 1943), 8. 66 Isto, 7. 67 Isto. 68 Isto, 19. 69 Isto, 22-24. 70 Isto, 34-40. 71 Isto, 60. 72 Isto, 87.
plemstva. 73 Na glavnoj skupštini HAZU-a 29. travnja 1943. izvješteno da je taj rad objavljen.74 U razdoblju od 7. lipnja 1940. do 12. srpnja 1941. sudjelovao je u radu tadašnjega JAZU-a.75
O doprinosu hrvatskoj historiografi ji
Hauptmann je dao veliki doprinos hrvatskoj historiografi ji djelima koja se odnose na hrvatsku povijest, i to: 1. Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten (Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1915), 2. „Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen Herrscher.“ (Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924) „Koje su sile hrvatske povijesti odlučivale u vrijeme narodne dinastije“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 165-186. 3. „Dolazak Hrvata“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 86-127. ovo je prijevod rada kojeg je 1924. Hauptmann objavio u Bulićevom zborniku. „Prihod Hrvatov“ Bulićev zbornik (Narodne novine, Zagreb – Split 1924) str. 515-545. 4. „Karatanska Hrvatska“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 296-317. 5. „O postanku hrvatske granice prema Kranjskoj“, Šišćev zbornik, 1929. str. 97-100. 6. „Konstantin Porfi rogenit o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa“ Zbornik Milana rešetara 1931. 17-24. 7. „Seoba Hrvata i Srba“ Jugoslavenski historijski časopis 3(1937) str. 30.61 8. „Porijeklo hrvatskoga plemstva“ Rad jugoslavenake akademije znanosti i umjetnosti knjiga 124. (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1942) str. 9.„Hauptmannova kritika gotske teorije o podrijetlu Hrvata“ (Neue Ordnung, 1942, 36–37)
73 Isto, 62. 74 Isto, 87. 75 Isto, 190,191,197,198,201,202,203.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
10. „Die Kroaten in Wandel der Jahrunderte“ Kroaten, Berlin 1944. 11. „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950)
Smatram da je potrebno ovdje navesti mišljenje koje Vjekoslav Klaić imao o Hauptmannovim tekstovima koji se odnose na hrvatsku povijest. Odmah na početku svojega prikaza Hauptmannovih djela Klaić o njemu piše čak prevelike pohvale prafrazirajući Bibliju. Mnogo je zvanih, (naročito samozvanih) a malo odbabranih.76 Klaić najprije analizira članak Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten77 te naglašava da je Hauptmann u svojem radu nije samo reproducirao izvore nago da služio fi lologijom, sociologijom, antropologijom i geografi jom u tumačenju svojih teza.78 Kalić smatra osobito važnim da je Hauptmann podvrgnuo kritici Salzburškog Anonima te između ostalog tvrdi da nam nikakvih dokaza da knez Sam bio Slaven. također je ustvrdio da je Samova kneževina dopirala do Vukovara i obuhvaćla i Srijem.79 Za hrvatsku historiografi ju osobito je važno tvrdi Klaić da je Hauptmann u navedenom članku ustvrdio da su državu Karatanaca osnovali Hrvati, što izvodi iz Konstantina Porfi rogeneta. Konstantin Porfi rogrnet piše da su Hrvati iz dalmatinske Hrvatske provalili na sjever ovladali panonijom i Ilirikom došli u karantaniju te ondje stvorili svoju državu i zaveli instalaciju svojih knezova na Gosposvetskom poljuKlaić je zatim poduzeo analizi drugoga Hauptmannovg članka Dolazak Hrvata. Klaić i Hauptmann se ovdje slažu u mišljenju te je tako Klaić samo iznio Hauptmannov zaključak na kraju članka, a koji je djelomično Hauptmann, preuzeo od Klaića.80 Potkraj šestoga veka počeli su Sloveni pod vodstvom avara prodirati na dalmatinska zemljišta. Već u prvim godinama cara Heraklija uspelo im je zauzeti glavni grad Solin i oterati Romane na otoke. Kad su pak Avari godine 626. potučeni pod carigradom i kad su pokoreni narodi najednput ustali protiv njih, tada jeprodrlo u Dalmaciju pleme ralačkih Belih Hrvata, savladalo Avare i mesto njih kao plemstvo zavladalo podložnim Slovenima.81
Klaić je analizirao i treći Hauptmannov članak Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen Herrscher. 82 To je zapravo prikaz Šišićeve Povijesti hrvatskog naroda. Hauptman Šišiću najviše zamjera dvije teze. Prvo mu zamjera što odbacuje Dümmlerove navode da je kazivanje cara Konstantina
76 V. KLAIĆ, „Dva slovenska učenjaka o starijoj historiji Hrvata do 1102. godine“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1925) str. 200. 77 Objavljeno u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1915 78 Isto, 2001. 79 Isto, 2002. 80 V. KLAIĆ, „Hrvatska plemena od XI. do XVI. stoljeća“ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti knj.130. (Zagreb, 1897.), 15. 81 Lj. HAUPTMAN, „Dolazak Hrvata“ u Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1925.), 127. 82 Objavljeno u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924.
o sedmogodišnjem ratu Hrvata pod knezom Porinom za slobodu ne tiče dalmatinskih nego posavskih Hrvata pod vodstvom kneza Ljudevita. Hauptman ponovno analizira Konstantina Porfi rogeneta i smatra da ni sam Konstantin Porfi rogent ne misli na dalmatinske Hrvate.83 Hauptmann također zamjera Šišiću tezu da je prvotna Bosna bila zemlja oko rijeke Bosne prije pripadala Hrvatskoj a ne Srbiji. Hauptmann svoje izlaganje zaključuje: Denn es ergibt sich dann mit Gewissheil, dass Altbosnien ursprünglich ein selbständiges Gaufürstendum war, sich aber noch im Laufe des neuten Jarhunderis dem serbischen Karnelande anschoss und auch sessen Schicksale teilte, als Simeon um 924 den serbische Staat zerschlung. Wenn der Serbe Časlav um 950 Altbosnien wieder besass, so hatte er es daher den Bulgaren entrissen und nicht dem vervallenden Reich der Kroaten. Diese bekamen das Ländchen vielmehr erst etwa zehn Jahre später, als Miroslav Bruder, Mishael Kresimir II den Bürgerkrieg glücklich beendt hatte und in Srbien Časlav gestorben war.84 Osim polemike sa Šišićem Hauptmann je istaknuo da hrvatski narod tri problema. prvi da je poput patuljka stisnut između dva gorostasa sa istoka i zapada. Drugo je da je hrvatska država podijeljena na panonsku i dalmatinsku Hrvatsku. Treće da je sama dalmatinska Hrvatska podijeljena između romanskog i bizantskog utjecaja. Hauptmann smatra da je hrvatski narod nakon tristo godina izvršio samo jednu zadaću ujedinio dalmatinsku i panonsku Hrvatsku.85
Tome je zoran opis polemike između Nade Klaić i Hauptmana. Nakon objavljivanja Hauptmanova rada „Hrvatsko praplemstvo“86 Nada Klaić je napisala svoj kritički članak u Historijskom zborniku. 87 Hauptman je u svojem članku želio oboriti feudalnu teoriju o postanku hrvatskog plemstva M. Barade. Nada Klaić ističe da je već Bogo Grafenaurer ustvrdio da je pobijanje „feudalne teorije“88 od u najmanju ruku preuranjeno . N. Klaić piše da je već sam Barada89 napustio kasnije u svojim člancima ovu teoriju. Čak štoviše Nada Klaić naglašava da je sam Hauptmann u svojim ranijim radovima Porijeklo hrvatskog plemstva smatrao da je Pacta conventa fasifi kat: Ali dodatak, kako istakosmo već
83 V. KLAIĆ, „Dva slovenska učenjaka…“, n. dj., 205. 84 Lj. HAUPTMAN, „Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen
Herrscher“ Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924. str. 29-30. 85 V. Klaić, „Dva slovenska učenjaka…“, n. dj., 207. 86 Lj. HAUPTMAN, „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950) 87 Nada KLAIĆ „Ljudmil Hauptman, Hrvatsko pralemstvo Rasprve SAZU I Ljubljanja 1950.“ Hiistorijski zbornik 9(1956) br.1-4, str. 209-220. Napominjem da je Nada Klaić u istom broju Historijskog zbornika objavila članak „Plemstvo dvanaestero plemena Kraljevine Hrvastke“, Hiistorijski zbornik 9(1956) br.1-4, str. 83-100. u kojem se također kritički osvrće na Hauptmanov članak. 88 B. GRAFENAUER, „Ljudmil Hauptman hrvatsko praplemstvo“ Zgodovinski časopis 5(1951), 374,375; Isti, „Ljudomil Hauptman. Staroslavenska družba in obred na knežjem kamnu“ Zgodovinski časopis 8(1954), 174-176. 89 Miho BARADA „ Lapčani“ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 300, Zagreb, 1954.), 473-535.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
prije, nije prijepis ugovora nego najviše nezgrapan i dockan izvadak; bilješka pak pogotovo ne odiše duhom starohrvatskog doba, već samo oligarhiskim ambicijama hrvatskih velikaša 14. stoljeća, koji su sanjali o izbornom kraljevstvu. 90 Nada Klaić upozorava da je već Šufl aj smatrao da je Pacta conventa falsifi kat. Ona tvrdi da teorija o dvanaest plemena javlja te u 14 stoljeću tek nakon 1350. godine. Hauptmann da sumiramo zastupa dakle dualistički teoriju po kojoj najprije dolaze Avari i Slaveni a potom Hrvati, tj. 12. hrvatskih plemena koji su pokorili prijašnje stanovništvo te imaju privilegije i postali tako prvo hrvatsko plemstvo(praplemstvo). Hauptman tvrdi: Hrvati pa so samo propadniki dvanaestih plemen. Samo ti so pravi, pravi in prirodni plemići.91 Nada Klaić je u svojoj kritici odbacila i druge dokumente. tako je odbacila jedan dokument iz 14. stoljeća o jednoj sudskoj parnici između cetinskih plemića i Nelipčića, smatrajući da se parnica vodi za zemlju a ne za priznavanje plemstva.92 Nada Klaić tvrdi da nobilitet dvanaest plemena ne počiva na plemštini od korijena nego na posebnim pravima, naravno oprost od poreza koji su im dodijeljeni.93 Druga važna stvar koju je pobijala Nada Klaić je da tzv dualna teorija prema kojoj su se Hrvati doselili kasnije i bili osvajači-plemići, a slaveni koji su se prije naselili podložnici. Nada Klaić smatra niti jedan dokument iz doba narodne dinastije nije autentičan, dok je Hauptam upravo suprotno smatrao da sigurnost za njegovu teoriju daju dokumenti prije 1102. godine.94 Svoju polemiku Nada Klaić zaključuje „Međutim riješiti taj zadatak ne će biti lako. Svaki historičar, koji će pristupiti rješavanju pitanja, u kojoj se mjeri razvilo plemstvo u doba narodne dinastije u Hrvatskoj, mora biti svjestan činjenice, da odgovor na to pitanje ne smije tražiti samo u izvornom materijalu iz doba narodne dinastije, nego i u kasnijem razvoju, ne ograničit se isključivo na problem postanka institucije dvanaestero plemena.“95
Ovom prigodom još ću također istaknuti i njegovo neobjavljeno djelo Počeci Zagreba. 96 Djelo je pisano na 57 stranica te obuhvaća period od osnutka grada do 1262. godine. Djelo je pisano sa potrebnom znanstvenom metodologijom. Na početku svojega rada Hauptmann je prikazao povijesne okolnosti u trinaestom stoljeću u Hrvatsko ugarskom kraljevstvu naglašavajući potpunu feudalnu anarhiju.97 Glavan teza koju je iznio Hauptmann o postanku hrvatskih gradova je kralj davanjem privilegija dobija sigurne prihode, a gradovi sigurnost. Druga važna stvar kralju je bilo suzbijanje moći
90 Lj. HAUPTMAN, „Porijeklo hrvatskog plemstva“ “ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 273, Zagreb, 1942), 104, 105. 91 Lj. HAUPTMANN „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950.), 114. 92 N. KLAIĆ „Ljudmil Hauptman, Hrvatsko pralemstvo Rasprve SAZU i Ljubljana 1950.“, 213. 93 Isto. 94 Isto. 95 Isto, 220. 96 Lj. HAUPTMAN, Počeci Zagreb Državni arhiv u Zagrebu, Fond 1134. Zbirka rukopisa 97 Isto, 1-5.
plemstva. Hauptmann piše: „Zaključak, što ga je otuda izvukao Bela, pokazuje gomila gradskih privilegija, koje je dijelio po čitavoj državi, kako bi što prije požurio spori razvitak građanstva protiv plemstva.“98
Slovensku historiografi ju utemeljuje na razini europske historiografi je usmjerujući je od dotadašnjega kritičkog skupljanja vrela na nivo problemske analize.99 Hauptmann je također zaslužan za slovensku historiografi ju. Utvrdio je više valova doseljavanja Slovenaca i njihovu povezanost s Avarima, pripadnost Karantanije Samovoj državi te postojanje karantanskog plemstva. Više radova posvetio je nastanku i razvoju krajina u franačko doba dokazavši samostalnost Donje Panonije za Kocelja i posebno obradivši Kranjsku krajinu. Povezujući politički s društvenim razvojem (odnos Avara i Slavena), obrađivao je strukturu „staroslovenskog“ društva, agrarne prilike u franačko i rano njemačko doba te razvoj nižeg plemstva u XII. i XIII. stoljeća u kontekstu povećanja podložničkih podavanja. Proučavanje odnosa Avara prema slavenskom stanovništvu bilo mu je poticajem da u seriji opsežnih rasprava obradi doseljenje južnih Slavena. Teorija o postanku kasaškog sloja, vezanog uz doseljenje Hrvata među alpske Slavene, uputila ga je da u brojnim raspravama dokaže posebni kolonizacijski val u kojem su se Hrvati doselili u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju.
U zaključku se može naglasiti da je Hauptmann svojim radom dao veliki doprinos slovenskoj, a napose hrvatskoj historiografi ji. Svojim istraživanjima na povijesnim izvorima dao je nove teorije o doseljenju slavenskih plemena na ove prostore. Pri tome je njegova znanstvena metodologija bila daleko ispred njegova vremena.
98 Isto, 17. 99 M. ŠVAB, „Ljudmil Hauptman…“, n. dj. 461.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
Sažetak
Životom i djelovanjem Ljudmil Hauptmann je dao golem doprinos hrvatskoj historiografi ji. Svojim istraživanjima na povijesnim izvorima postavio je nove teorije o doseljenju slavenskih plemena na ove prostore. Pri tome je njegova znanstvena metodologija bila daleko ispred njegova vremena. Svojim djelovanjem kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za povijest te kao dekan ostavio je dubok trag i u prosvjetno-znanstvenom djelovanju. Godine 1926. postao je dopisni član JAZU u Zagrebu, a od 1940. je dopisni član Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Od 1935. je i dopisni član Srpske kraljevske akademije nauka u Beogradu,a od 1941. je redoviti član JAZU-a. Na temelju provedenih istraživanja doprinos Ljudmila Hauptmana hrvatskoj historiografi ji puno značajniji nego se to do tada znalo.
Zusammenfassung
Im meiner Arbeit erforschte ich Leben und Schaff en von Ljudmilo Hauptmann mit besonderem Rückblick auf seinen Beitrag zur kroatischen Historiographie. Am Anfang der Arbeit stellte ich aufgrund der Literatur Hauptmanns Bildung und seine Arbeit am Gymnasium Fürstenfeld und Ljubljana dar. Danach stellte ich deine Arbeit an der Philosophischen Fakultät in Ljubljana dar und zählte seine frühesten Werke bis 1920, wegen ihnen wurde er auf der Philosophischen Fakultät aufgenommen, vor. Augrund des Archivstoff es widmete ich seinem Übergang zur Philosophischen Fakultät in Zagreb und seinem Beitrag zur Entwicklung der Historiographie an dieser eine besondere Aufmerksamkeit. Ebenfalls beschrieb ich sein Wirken an der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaften und Künsten, später der Kroatischen Akademie der Wissenschaften und Künsten. Ich machte eine Analyse einiger seiner historiographischen Werke, die sich auf die kroatische Geschichte beziehen und beschrieb seine Diskusion mit Nada Klaić. Kruz stellte ich seinen bis jetzt unbekannten und nicht veröff entlichten Text über die Geschichte von Zagreb vor. Aufgrund durchgefürten Forschungen kann ich feststellen, dass der Beitrag von Ljudmilo Hauptman zur kroatische Historiographie viel bedeutender war als man das bis jetzt dachte.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi ji
