54 minute read
Ludwig Bauer Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost podunavskošvapske građe
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Ludwig Bauer, književnik UDK: 821.163.42.09 Zagreb Izlaganje sa znanstvenog skupa Njemačka zajednica Osijek Primljeno: 12.9.2017. Prihvaćeno: 12.9.2017.
Advertisement
Autor ovim tekstom analizira književni potencijal podunavskošvapske građe. Osvrtom na niz romana koji su se od devedesetih godina prošlog stoljeća pojavili u hrvatskoj književnosti, autor pokazuje afi rmaciju bitnih istina o sudjelovanju i doprinosu Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj povijesti.
Ključne riječi: književna građa, Podunavski Švabe, roman, Slobodan Šnajder, suvremena hrvatska književnost
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Roman Doba mjedi Slobodana Šnajdera u kratko je vrijeme dobio cijeli niz književnih nagrada u Hrvatskoj i u susjedstvu, a vrlo brzo preveden je i objavljen u Njemačkoj što unaprijed ukazuje i na književnu izvrsnost toga romana. Slobodan Šnajder zreo je pisac koji je svoj talent i spisateljsku visoku vrijednost pokazao u različitim oblicima književnoga stvaranja od dramskog izraza preko esejistike do proze, i uspjeh koji je postigao romanom Doba mjedi ne bi smio biti iznenađenje. Tom uspjehu svakako je, dakle, na prvome mjestu pridonijelo književno majstorstvo autora, ali ne bi trebalo zanemariti ni relevantnost književne građe koju roman obrađuje. U središtu je romana lik Podunavskog Švabe, a fabula je dobrim dijelom fokusirana na zbivanja u Drugom svjetskom ratu kada vjetrometina tragičnih povijesnih zbivanja tog junaka/ antijunaka baca po ratištima istočne Europe, dijelom u zloglasnoj uniformi SS-a koju mora nositi nezavisno od vlastite afi lijacije i izbora. Autor tog svoga književnog junaka, a predložak je biografi ja autorova oca, stavlja i u širi povijesni kontekst – u uvodnom se dijelu romana prikazuju na sažet, duhovit i gotovo dramski intoniran način, glavne crte povijesti Podunavskih Švaba na ovim prostorima, posebice njihov dolazak, ali i prilagodba novoj sredini.
O produktivnosti književne građe može se raspravljati s različitih aspekata, ali nedvojbeno je da značajno utječe na poetiku, kao i na recepciju književnoga djela. U tom pogledu posebno su značajne ratne teme koje a priori privlače značajniju čitateljsku pažnju pa su i recepcijski markantnije. U poetičkom smislu takva vrsta građe nameće dinamičniji prozni izraz što se i opet ogleda u recepcijskoj razini. Primjeri takve građe susreću se u prozama Mihaila Šolohova, Isaka Babelja, Guyja de Maupassanta, Antona Pavloviča Čehova ili suvremenoga hrvatskog pisca Miljenka Jergovića. Nesumnjiva privlačnost takve tematike koja se kod ovakvih majstora književnosti i adekvatno ogleda u obradi znatno pridonosi ugledu tih književnih oblika. Pritom je nekom hipotetičkom ocjenjivaču ili kritičaru teško odrediti koliko je za privlačnost takvih djela pa i njihovu literarnu valjanost presudno majstorstvo autora, a koliko neporecivi magnetizam književne građe. Je li Šolohov doista tako neprikosnoven majstor ratne proze ili je i tema ono što značajno utječe na fi nalni književni produkt – gotovo je nemoguće razlučiti. Tako postavljeno pitanje može se smatrati i sekundarnim – književno djelo nakon realizacije egzistira neovisno u odnosu na autora pa je za doživljaj toga djela, ali čak i za njegovu objektivnu književnu vrijednost, ako takva postoji, put do ostvarenja određene razine kvalitete. U svakom slučaju autorima koji se s uspjehom prihvaćaju tako privlačne tematike ne možemo negirati i priznanje za izbor efektne građe.
Izbor građe književnoga djela može imati i dalekosežnije kulturološke ili socijalne posljedice. Da bi bilo jasnije na što time aludiram, spomenut ću djela Mati Maksima Gorkog i Germinal Emilea Zole. U širem kontekstu ta su djela imala funkciju analize i isticanja društvene nepravde i, u većoj ili manjoj mjeri, svojevrsne mobilizacije na borbu protiv te nepravde. Može se smatrati da je činjenica što su gimnazijalci u Jugoslaviji prije Drugoga svjetskog rata mogli dospjeti u zatvor ako bi se kod njih našao primjerak
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
romana Mati – iznimno afi rmativna kritika autorove tendencije ugrađene u roman. Ipak, pitanje koliko takva upotreba građe, odnosno takva mjera angažiranosti kao što je to slučaj s Maksimom Gorkim umanjuje potencijalno objektivnu književnu kvalitetu, umjetničku sugestivnost djela, ostaje otvoreno.
Povijest Podunavskih Švaba i pojedinaca koje može obuhvatiti takav zajednički naziv u posljednje se vrijeme pokazuje konstruktivnom i u određenoj mjeri privlačnom književnom građom. Time ne želim ustvrditi da su književna djela s takvom tematikom brojna, ali u posljednja dva-tri desetljeća takva se djela objavljuju, a prije ih nije uopće bilo i cijeli kompleks tema koji bi kao osnovu koristio dotičnu problematiku bio je zamagljen i zamračen nimbusom tabua i političke laži. Kada govorim o tabuiziranju ove tematike, onda u prvom redu aludiram na našu neposrednu okolinu, dakle, hrvatski kontekst i još više prethodni, jugoslavenski, ali se to u podjednakoj mjeri može odnositi i na cijelu istočnu Europu, nekadašnji Sovjetski Savez, pa čak i ostatak svijeta. Ipak, tunica est propior pallio, hrvatski se kontekst u okvirima o kojima je u ovom tekstu riječ nameće kao dobar primjer, ali i relevantan dio i pokazatelj onoga što se događa u nekoj mjeri i na široj europskoj skali.
O potencijalu podunavskošvapske književne građe pisao sam u nekoliko navrata. Dio tih razmatranja odnosio se na pitanje identiteta. Nakon egzodusa Podunavskih Švaba iz područja bivše Jugoslavije, preostali pripadnici toga etničkog korpusa, odnosno njihovi potomci morali su prihvatiti sveopću šutnju o tom povijesnom događaju. On je bio izbrisan iz dnevno-političkog života, ali također i iz pamćenja pripadnika većinskoga naroda. Nametnuta etiketa o krivnji nametala je pak neizbježno mimikriju. Nitko od preostalih Švaba više nije bio Nijemac, svi su bili eventualno njemačkoga podrijetla. Pripadnost labavom i fl eksibilnom jugoslavenstvu, uz nacionalnu pripadnost većinskom narodu, uz postojanje republičkog državljanstva bili su dovoljno komotan okvir da se problem pripadnosti ne osjeća kao posebno naglašen i akutan. Stanje uoči raspada Jugoslavije i razdoblje raspada bili su popraćeni jačanjem nacionalizama, nacionalnih mitova, fanatizma i šovinizma. O tome da je nacionalni identitet rezidualnih etničkih Nijemaca bio nasilno potisnut govori zanimljiv odnos triju generacija prema njemačkom jeziku. Pri kraju 20. stoljeća najstarija generacija još je uvijek znala i čuvala njemački jezik, iako se njime rijetko služila, srednja generacija, njihovi sinovi, nisu znali njemački jezik, ali su djeca tih sinova ponovno učila i usvajala jezik svojih djedova. Određena mjera demokratizacije društvenih odnosa dovela je do toga da se među pripadnicima svih triju generacija počne intenzivnije razmišljati o identitetu. U Godišnjaku Njemačke zajednice iz Osijeka (2002: 89) objavio sam esej pod naslovom Kulturni identitet Podunavskih Nijemaca kao književni izazov. Pojam kulturnog identiteta, kako sam tada zaključio, bio je adekvatniji stanju stvari od naglašavanja nacionalnog.
Razmatranje kulturnog identiteta bio je također dobar put prema otkrivanju prikrivenih činjenica prešućene povijesti. A prešućivanje je bilo tako temeljito i djelotvorno da, primjerice, gotovo cijela generacija hrvatskih građana koja je započinjala
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
svoj radni vijek petnaestak godina poslije rata uopće nije imala predodžbe o tome kako su u Hrvatskoj značajan postotak stanovništva nekada predstavljali Podunavski Švabe i potomci Nijemaca i Austrijanaca. O tome su nešto znali oni doseljenici u Slavoniju i u Srijem koji su stigli s juga i uselili se u kuće koje su njihovi vlasnici uglavnom prisilno napustili posljednjih dana Drugoga svjetskog rata ili neposredno nakon njega. Nitko nije spominjao i uglavnom nije ni znao da je jedna od prvih uredbi nove Jugoslavije bila ona koja je svoje građane njemačkoga i austrijskog podrijetla lišila državljanstva, proglašavajući ih suradnicima okupatora.
Naravno, preostali pripadnici, ili bolje rezidualni pripadnici njemačke i austrijske manjine ponešto su više i točnije znali o sudbini etničkoga korpusa iz kojega su potekli, ali su podjednako dobro znali da je o tome pametnije šutjeti, nerado su se ili nimalo poistovjećivali sa suradnicima okupatora, a o toj navodnoj ulozi suradnika okupatora znali su vrlo malo. Uvjeti za nacionalnu identifi kaciju s precima bili su nepostojeći. Ovo posljednje promijenilo se dakle, ili se počelo mijenjati devedesetih godina dvadesetog stoljeća s intenzivnijim buđenjem nacionalizma i nacionalnih mitova u posljednjim danima jugoslavenske multietničke zajednice.
Godine 1990. godine u Sarajevu1 je objavljen moj roman Kratka kronika porodice Weber, a objavljivanje toga romana općenito se smatra početkom širega kulturnog interesa za sudbinu Nijemaca i Austrijanaca u novijoj hrvatskoj povijesti. Buđenjem toga kulturnog interesa smatramo i utemeljenje simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, što je uslijedilo neposredno nakon objavljivanja moje knjige, a koji je kasnije postao tradicionalni, kao jedan od najznačajnijih oblika kulturnog djelovanja njemačke i austrijske manjine u Hrvatskoj.
Iako je Kratka kronika porodice Weber, a u nešto promijenjenom društvenopolitičkom i kulturnom kontekstu otvorila vrata beletrističkoj obradi uvjetno rečeno naših njemačkih tema, trebalo je proći dosta vremena od pojave toga romana da se ta vrsta građe ponovno realizira u obliku romana. Vitalnost teme djelomično je potvrđena drugim izdanjem Kratke kronike porodice Weber, u Zagrebu 2001., što je pobudilo zanimanje za nepoznatu temu, ali i podjednako skrivena od očiju javnosti autora koji je bio prisiljen objavljivati u Sarajevu.
Tek 2008. godine u Osijeku je objavljen sljedeći roman s podunavskošvapskom tematikom – Sretni Martin Tome Živka. O važnosti kulturnog doprinosa izdavanjem takvog romana govori činjenica da ga je Njemačka zajednica iz Osijeka objavila dvojezično, i na hrvatskom i na njemačkom jeziku.
Godine 2009. objavljen je roman Ivane Šojat Kuči Unterstadt. Roman je dobio povoljne kritike, a još povoljnije ocijenjena je dramatizacija toga romana koja je odnijela
1 Roman nije mogao biti objavljen u Hrvatskoj jer ga je u rukopisu pratio glas antikomunističke proze. Roman je 1991. godine dobio nagradu Svjetlosti za roman godine.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
više nagrada. Roman je ponovno pobudio veliko zanimanje za podunavskošvapsku tematiku, odnosno građa koju roman obrađuje još jednom je otkrivena. Uslijedio je čitav niz publicističkih ili novinarskih tekstova kojima se otkrivalo postojanje nekih tamo Podunavskih Švaba i njihovo prisustvo u nedavnoj povijesti Hrvatske.
Moj roman Zavičaj, zaborav objavljen je 2010. i predstavlja svojevrsnu književnu summu2 svega onoga što sam svojim književnim i publicističkim interesom želio obraditi u području donaušvapske tematike. Tu valja podsjetiti da je ona fragmentarno prisutna i u nekim drugim mojim romanima u kojima je u najmanju ruku glavni književni lik njemačkog podrijetla. Roman je dobio visoke ocjene i vrijedne književne nagrade, među kojima je možda najznačajnija nagrada Meša Selimović s obzirom na to da se odnosi na područje kultura onih jezika koji se razumiju bez prevođenja; dakle, regionalna nagrada.
I roman i nagrada pobudili su u izvjesnoj mjeri ozračje senzacije. Ponovno je podunavskošvapska tema ispala sasvim nepoznata i nova, ponovno je otkrivena mračna stranica povijesti – progon Podunavskih Švaba, ponovno je otkriven čak i autor o kojem je već ranije književna kritika izrekla sud prema kojemu bi slika hrvatske književnosti devedesetih godina bila sasvim drugačija da Bauerovi romani nisu bili objavljivani izvan Hrvatske i tada u Hrvatskoj praktički nedostupni.
Uslijedili su intervjui, uslijedili su tekstovi o tragičnoj sudbini Podunavskih Švaba koji su bili prognani pod uglavnom neopravdanom tvrdnjom da su bili suradnici okupatora. Kada kažem neopravdanom, onda time ne želim umanjiti zločine onih pripadnika toga etničkoga korpusa koji su zaista počinili strašne zločine. Ostaje pak činjenica da su žrtve poslijeratnih progona većinom bili oni ljudi njemačkoga ili austrijskog podrijetla koji se nisu uprljali zločinima fašizma; poraženi fašisti povukli su se, pobjegli ili izginuli ranije.
Zanimanje za podunavskošvapsku tematiku pružilo je priliku da se i na izvanknjiževnom planu kaže ponešto o onome o čemu je roman govorio, primjerice o doprinosu kulture njemačkoga jezika stvaranju moderne europske hrvatske kulture i civilizacije. Unutar kratkoga vremenskoga perioda mi koji o svemu tome nešto znamo dobili smo priliku da to i kažemo i napišemo. Roman je dakle probudio slojevito razumijevanje problematike, ali i književnosti koja se tom problematikom bavi. Ipak, kao što obično biva razumijevanje je popraćeno i apriornim nerazumijevanjem pa se primjerice u nekom pregledu suvremenoga hrvatskog romana pojavila ocjena da roman ima četiristo i nešto stranica i da predstavlja ljevičarsko skretanje ili zastranjivanje. Ljevičarstvom je dakle proglašeno parodiranje nekih režimskih ceremonijala iz vremena socijalizma, kao i središnji problem opisan u romanu: neopravdani progon Podunavskih Švaba. Dotični je pregled objavljen u časopisu Forum koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti!
2 Sintagma preuzeta iz prikaza Lidije Dujić Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer, Zavičaj, zaborav objavljenog u Godišnjaku Njemačke zajednice (2011: 167-176).
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Popularni Miljenko Jergović objavio je 2013. godine opsežan roman Rod, roman biografskog karaktera koji se gradi na sudbini porodice njemačkoga podrijetla. Imajući u vidu Jergovićevu spomenutu popularnost i ugled sasvim je razumljivo što je roman dočekan s velikom pažnjom. Ponovno su uslijedili valovi zanimanja za povijest Podunavskih Švaba i uopće Nijemaca i Austrijanaca kao sudionika hrvatske povijesti i civilizacije. Ponovno je s čuđenjem u javnosti otkriveno da je nekada u Hrvatskoj živjela brojna njemačka i austrijska manjina i da ostaci te manjine još uvijek postoje. S obzirom na to da je Jergović jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca nije neobično da je roman ubrzo preveden na njemački, a čini se da je i ondje pobudio slično čuđenje i obnavljanje svijesti o prognanoj njemačkoj manjini, iako je najveći broj pripadnika te manjine dospio poslije rata upravo u Njemačku.
Najveći uspjeh romana koji se temelji na podunavskošvapskoj građi postigao je roman Slobodana Šnajdera Doba mjedi koji je objavljen 2015. godine i ubrzo je dobio čak pet književnih nagrada, a gotovo je odmah i preveden na njemački, što se logički nadovezuje i na dotični broj nagrada i na prethodnu afi rmiranost Šnajderovu na njemačkom govornom području. Šnajderov uspješni roman, koji je zapravo i svojom pojavom i uspjehom povod ovom razmatranju, fabulativno se odvija na dvije razine. Prva je razina posvećena dolasku dijela Podunavskih Švaba na prostore Hrvatske. Ta razina ispričana je u maniri legende u kojoj se miješa stvarno i fantastično, a takvo je pripovijedanje u funkciji toga da otpočetka plansko preseljavanje Nijemaca u područja uz Dunav koja su opustjela nakon protjerivanja Turaka čitatelji dožive kao svojevrsno prokletstvo. Vrlo svjesno agitator preseljenja oslikan je kao mitološki đavao. Obećanja koja su Nijemci dobivali pokazat će se nakon dolaska u tobožnju obećanu zemlju lažnima. Kao što je to u poslovici bilo odavno sažeto, prvu generaciju čekala je smrt, drugu nevolja, a treća se tek mogla najesti vlastita kruha; na njemačkom krilatica glasi: Tod – Not – Brot. Šnajder bilježi kako su pri ulasku lađa, tzv. ulmskih kutija s njemačkim migrantima u Austriju – predstavnici austrijskih vlasti uništavali njihove protestantske biblije i bacali ih u Dunav. Na taj su način doseljenici bili označeni kao buduće žrtve i kao svojevrsno roblje. Druga razina fabule povezana je s biografi jom Đure Šnajdera, u stvarnosti autorova oca. Ta je biografi ja s jedne strane utemeljena na stvarnim činjenicama što je i prilično jasno objašnjeno, ali je s druge strane i izrazito simbolična. Za simboličan smisao biografske priče značajno je da se junak romana sasvim asimilirao u sredinu u kojoj se rodio, on je tipičan Slavonac, zapravo tipičan bekrija iz hrvatskoga lokalnog folklora. On ne drži previše do svoga njemačkog podrijetla, iako ga se ne odriče, on ne govori i gotovo uopće ne zna njemački, njemu nacizam nije nimalo blizak, nego je naprotiv suprotan njegovim životnim nazorima. Ipak, nakon njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, njega proglašavaju Nijemcem i mobiliziraju u SS. Tu nije bilo nikakva izbora. Šnajder u romanu naprosto je igračka surove povijesti. Ta druga, u većoj mjeri faktička priča fokusirana je na Šnajderovu sudbinu u ratnim godinama, uglavnom na području
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Poljske. Šnajder – junak romana opire se tome da sudjeluje u zvjerstvima esesovaca pa ubrzo postaje sumnjiv, a na kraju zbog toga, a i po logici svoje savjesti dezertira iz njemačke nacističke vojske i pridružuje se poljskim ustanicima. Kasnije će ga ratni vihor pridružiti ubačenim sovjetskim partizanima gdje će dobiti i svojevrsnu potvrdu o borbi protiv fašista, i ta će ga potvrda u novoj Jugoslaviji ne samo osloboditi progona zbog toga što je bio mobiliziran u SS, nego će mu pružiti i uvjete za nešto povoljniji start u novo društvu, odnosno – učinit će ga čovjekom od povjerenja, čovjekom koji se potvrdio u borbi protiv fašizma.
Moguću linearnost ili eventualnu patetiku autor majstorski izbjegava razbijanjem monolitnosti teksta, uvođenjem zapravo sebe, budućega, još nerođenog junakova sina koji komentira očevu anabazu, ponekad i s ironijskim odmakom. Slobodan Šnajder koristi ovdje iskustvo uspješnoga dramskog pisca dajući svojoj prozi efektnu dozu drame.
Šnajderovim romanom, kao najnovijim u nizu onih koji se koriste podunavskošvapskom građom, na rječit se način zaokružuju književni dometi te građe, ciljevi na koje je ona imanentno usmjerena, kao i književna istina o povijesnoj sudbini Podunavskih Švaba. Time ne želim reći da je tematska podloga ovim romanom iscrpljena, želim samo naglasiti da je zahvaljujući ovom romanu postala puno shvatljivijom i u književnom i u izvanknjiževnom, najširem smislu.
Bilo bi ovdje umjesno sada se osvrnuti na razloge relevantnosti podunavskošvapske građe, i to u svjetlu činjenice da četiri i pol desetljeća nije funkcionirala kao književni temelj, a u novije se vrijeme predstavila književnoj publici i široj javnosti u nizu romana. Među korijenima današnje relevantnosti te građe svakako valja istaknuti da je progon njemačke i austrijske nacionalne manjine već zbog svoje nezakonitosti i okrutnosti bio prešućivan i zataškavan. Podaci o logorima u koje su dospjeli građani odjednom lišeni svih prava i proganjani naprosto zato što ih se moglo povezati s njemačkim porijeklom tako su temeljito bili skrivani da se tek danas, naporom povjesničara stekao uvid u broj i lokacije tih logora dok se broj onih koji su u logorima izgubili živote uopće ne može točno utvrditi.
Na to se zataškavanje stvarnosti nadovezuje i poslijeratna indoktrinacija. Većinski su narodi na jugoslavenskim prostorima doista vjerovali da su svi etnički Nijemci i Austrijanci bili fašisti. Iako se uopće ne smiju zanemariti besprimjerni zločini koje su nacistički orijentirani folksdojčeri počinili, velikim dijelom i nad svojim susjedima, povijesna je istina vjerojatno bliže tome da su pripadnici njemačke manjine u manjem postotku aktivno sudjelovali u fašističkim formacijama nego pripadnici većinskih naroda, primjerice četnici i ustaše. U tom kontekstu bilo je komfornije vjerovati da su svi Švabe bili najveći fašistički krvoloci. Ta dva srodna faktora urodila su trećim: potrebom da se nakon vremenske distance artikulira puna istina, prvo književna, zatim društvena. Tu potrebu aktualiziralo je i kulturno djelovanje njemačke i austrijske manjine, ali i sama činjenica da se ta manjina usudila upozoriti na vlastito postojanje. Povjesničar
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Vladimir Geiger i političar Goran Beus Richembergh u nekoliko su navrata naznačili da je u tom kontekstu i objavljivanje romana Kratka kronika porodice Weber djelovalo poput otponca.
Moram naglasiti da sam i svojim književnim i publicističkim tekstovima ciljano i svjesno nastojao zastupati istinu o Podunavskim Švabama, i Nijemcima i Austrijancima uopće na našim prostorima. Smatram da je svojstvo podunavskošvapske građe i u tome da, kao što sam prethodno naznačio, imanentno predstavlja usmjerenje prema nekoliko esencijalnih ciljeva. Riječ je naravno prije svega o razobličavanju postojećih predrasuda koje su se u različitim vremenima od Drugoga svjetskog rata naovamo pojavljivale u prilično sličnim varijacijama. Smatram da bi se ono čemu podunavskošvapska građa objektivno, po sebi teži moglo svrstati pod četiri međusobno povezana zajednička nazivnika.
Nadovezujući se na germanofobiju koja je stoljećima bila jedna od karakteristika europske civilizacije, stvorila se svijest o krivici baš svakog pripadnika njemačkoga naroda za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Pojednostavljeno rečeno, ishodišna zabluda ili, blaže rečeno, predrasuda mogla se sažeti u jednadžbu: NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Dakle, prvi je imanentni cilj korištenja podunavskošvapske građe upravo razobličavanje takve zablude.
Drugi cilj i bitno obilježje donaušvapske građe kao književnog materijala jest u tome što naglašava potrebu da se jasno pokaže kako su progoni Nijemaca bili bez razumnoga i moralnog opravdanja, a njima su i Podunavski Švabe postali žrtve nacizma.
Treći cilj koji ova građa nameće jest potreba ukazati na grubu istinu prema kojoj su Podunavski Švabe žrtve povijesti i političkih strategija sve od vremena Marije Terezije i polaska iz Ulma. Naseljeni u napuštena i nezdrava područja, oni su bili prepušteni sami sebi, a nakon uspostave prve Jugoslavije postali su građani drugog reda da bi nakon stvaranja nove jugoslavenske vlasti poslije Drugoga svjetskog rata postali neprijatelji. Ni u prvom niti u drugom slučaju odgovornost matičnih zemalja, Njemačke i Austrije, nije mogla dobiti oblik koji bi pripadnicima manjine pružio potpunu zaštitu.
S obzirom na to da je prisustvo Nijemaca na današnjim hrvatskim prostorima nešto što datira od dvanaestog stoljeća na ovamo, kao i na to da su između njemačkoaustrijskih doseljenika koje su ovamo dovodili drugačiji ciljevi i kolektivno doseljavanih Podunavskih Švaba neizbježno postojale prirodne i logične veze, podudarnosti i miješanje, podunavskošvapska književna građa nalaže argumentirano ukazivanje na konstruktivan doprinos Nijemaca, Austrijanaca i pripadnika kulture njemačkoga jezika modernoj hrvatskoj kulturi, kao esencijalno europskoj, utemeljenoj na nacionalnom preporodu.
Kada su me okolnosti navele da budem prvi koji će u književnosti probijati led, u vrlo dramatičnom smislu toga frazema jer bilo je to povezano i s ozbiljnim rizikom,
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
izrazito švapskom i do tada tabu temom3, bio sam svjestan karaktera, potencijala i naboja građe koju sam želio uobličiti u književnu istinu. Moj angažman bio je svjestan i programiran. Kratka kronika porodice Weber, uza sve ambicije da bude valjana književna struktura koja će publici pružiti čitateljski užitak, angažirano je željela promovirati književnu istinu koja pobija onu zlokobnu jednadžbu NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Opsežnim romanom Zavičaj, zaborav želio sam afi rmirati književnu istinu koja govori o tri značajne spoznajne cjeline, ili shvaćanja što se spominju u gornjem tekstu kao imperativi koji pak proistječu iz korištenja, odnosno književne obrade podunavskošvapske građe u najširem smislu te riječi.
Na ovome mjestu ne mogu se upustiti u analizu vrijednog doprinosa koji su cijelom ovom tematskom kompleksu dala djela Tome Živka, Ivane Šojat i Miljenka Jergovića. Ovaj tekst potaknut je prvenstveno pojavom najnovijeg romana u toma nizu – Doba mjedi. Mogu sa zadovoljstvom konstatirati da je svojom sugestivnošću i blistavom obradom građe Slobodan Šnajder dao velik doprinos afi rmiranju onih književnih i objektivnih istina koje tematski krug nameće. Možda je najrječitije od svih nas opisao dovođenje njemačkih naseljenika – na prijevaru i bez sustavne brige o njima – u dijelove Podunavlja koje je Eugen Savojski očistio od Turaka. Posredno, ali vrlo uvjerljivo razobličena je i laž o profašističkom uvjerenju i djelovanja potomaka tih žrtvovanih doseljenika. Nije se uklopilo u koncept romana prikazivanje njemačkog doprinosa hrvatskoj civilizaciji i kulturi, ali ako imamo na umu da i autor romana Slobodanu Šnajder nosi u sebi barem nešto od poslovičnih vrlina njemačkih predaka – a pritom ne ciljam na krv ili na genetiku nego na vrline poput odgovornosti, ustrajnosti, dosljednosti koja se prenosi primjerom na nove generacije – onda smijemo i ovo književno djelu smatrati takvim prvorazrednim doprinosom.
3 Zbog te činjenice među pripadnicima njemačke i austrijske manjine, a prihvatio je to i poneki kritičar, o nizu romana sa srodnom tematikom kolokvijalno se govori kao o Bauerovom žanru.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...
Sažetak
Polazeći od primjera višestruko nagrađenoga romana Slobodana Šnajdera Doba mjedi, esej analizira pojavu niza romana koji se u proteklih četvrt stoljeća bave položajem i sudbinom Podunavskih Švaba i drugih Nijemaca u Hrvatskoj. Tabuiziranje tih tema kroz dugi niz godina istaknuto je kao jedan od glavnih razloga potrebe da se o njima progovori u književnom obliku. Autor pokazuje i da korištenje takve građe nameće kao glavne ciljeve demaskiranje službenih laži, i to prvenstveno da se svi Nijemci u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata mogu gledati kao nacisti i suradnici okupatora. Tekst također upozorava na otkrivanje istine o tome da su Nijemci nakon rata bili neopravdano protjerani iz novostvorene Jugoslavije – upozorava na to da su i povijesno Podunavski Nijemci bili žrtve visoke politike jer ih se doseljavalo na prijevaru. Pažnja je posvećena i prešućivanom doprinosu Nijemaca i Austrijanaca nastanku moderne hrvatske, esencijalno europske kulture.
Der Roman ZEIT DES MESSINGS/DOBA MJEDI von Slobodan Šnajder und die literarische Produktivität des donauschwäbischen Stoff es
Zusammenfassung
Von dem Beispiel des mehrfach belohnten Romanes von Slobodan Šnajder Zeit des Messings /Doba mjedi ausgehend analysiert das Essay die Erscheinung einer Reihe von Romanen, die in dem letzten Viertel des Jahrhundertes die Lage und das Schicksal der Donauschwaben und anderer Deutschen in Kroatien behandeln. Das Tabuisieren dieser Th emen durch eine lange Reihe von Jahren wurde als einer der Hauptgründe des Bedürfnisses, von ihnen in literarischen Form zu sprechen, betont. Der Autor zeigt auch, dass der Gebrauch solchen Stoff es als Hauptziel die Enthüllung ofi zieller Lügen fordert, und zwar hauptsächlich jener, dass alle Deutschen in Kroatien zur Zeit des Zweiten Weltkrieges als Nazisten und Kolaborationisten der Besatzungskräften betrachtet werden können. Der Text weist auch auf die Enthüllung der Wahrheit darüber, dass die Deutschen nach dem Krieg ungerechterweise aus dem neuerschaff enen Jugoslawien vertrieben wurden, hin – macht darauf aufmerksam, dass auch durch die Geschichte die Donauschwaben Opfer der hohen Politik waren, weil sie betrügerish angesiedelt wurden. Auch auf den verschwiegenen Beitrag der Deutschen und Österreicher zum Entstehen der modernen kroatischen, im Wesentlichen europäischen Kultur, wird Aufmerksamkeit geschenkt.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
Dr. sc. Dina Marković
UDK: 821.163.42(091) Osijek Izlaganje sa znanstvenog skupa e-mail: dinamarkovic@net.hr Primljeno: 29.9.2017. Prihvaćeno: 30.9.2017.
Koristeći se znanstvenim čitanjem i uporištem u znanosti o književnosti rodova, vrsta i njezinoj literaturi, autorica pronalazi da je Heineovo pričanje Priča iz Zlatnoga vola, suvremeno novelističko domišljanje. Premda oblikotvorje svoga pričanja Heine popularno oslovljuje pričom, znanstvena terija suvremene književnosti novelu i noveliranje zorno razlikuje od priče i pričanja tipičnim, novelistički naglim kompozicijskim obratom sadržaja radnje koji uvijek završava iznenađujućom poantom. Istraživanje pokazuje da je upravo novelističko domišljanje najpogodniji lutajući sadržaj i oblik 64 novele u novelističkom ciklusu Priča iz Zlatnoga vola, čiji sadržaj ima široko metonimijsko značenje, kako u opisivanju unutrnjega grada Tvrđe, tako i dijelovima osječke gradske cjeline; Gornjega i Donjega grada s esekerskim sudbinama i njezinom poviješću 18. i 19. stoljeća.
Ključne riječi: Ervin Heine, domišljato uokvireno noveliranje
Uvod
Uvodni dio ovoga rada promiče Heineov1 predgovor knjizi Priče iz Zlatnog vola2 u kojemu hrvatski pisac Ervin Heine upućuje čitatelje svojim „skitnjama po starim osječkim ulicama i vremenima“; svojoj opservaciji o „dvjesto godina jednog imena“ koje se „spominje u Zapisniku općine Osijek – Tvrđa već 1745. godine u kontinuitetu kao „zum Goldenen Ochsen“ ili „K Zlatnom volu“; svratištu koje je njemu, kao piscu, “najpogodnije odmorište.“ (2:5) Heine “najpogodnijim lutajućim sadržajima“ iz povijesti i novinskih izvješća o starom Esseggu, ali asocijativnim iskricama i o novom Gornjem i Donjem gradu Osijeku, prvenstveno i najčešće promatrajući i domišljajući osječki unutarnji grad; urbanu Tvrđu – njezine ulice, trg, kazalište, apotekarnicu, javnu kuću „N“, svratišta, gostionice i najučestalije pišući o svratištu „K Zaltnom volu“ kao središnjem i glavnom mjestu radnje i izvorištu „urnebesnih zbivanja“; svratištu čije ime dominira naslovom knjige, uokvirujući izunutra 64 novele .
Naslovnim sintagmatskim dijelom riječi “priče“ pripovjedač, fi gurativnom slobodom, zamjenjuje riječ „novele“ kojima oblikuje svoje novelističko domišljanje. Književnoznanstvenom metodom autorica obrazlaže i primjerima potkrepljuje razlikovnost priče od novele i pričanje od noveliranja. Većini je čitatelja novelu „teško razlikovati od nekih jednostavnih oblika“3 kao što je priča pa ju i pisac pojednostavljuje rasprostranjenom upotrebom sintagme „pričanje priče“, premda je priča podređen pojam noveli analogijom pričanja naprama noveliranju budući su oblikotvorno priča i pričanje kraći od novele i noveliranja jer novela i noveliranje fabulativno kompozicijskim tijekom u svom trećem i završnom dijelu naglo skraćuje radnju koja se bitno razlikuju od priče i pričanja svojim poantiranjem kojim novela i noveliranje postižu nagli kompozicijskosadržajni obrat, ističući čitatelju nešto iznenađujuće novo i neočekivano.
1 Ervin Heine je rođen 19. travnja 1952. u Osijeku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Politologiju je studirao i diplomirao u Zagrebu pa se je zatim zaposlio u Osijeku i radio nekoliko godina kao profesor na
CUO „Braća Ribar“ . Na Radio Baranji radi 1993. te od 1994. kao vanjski suradnik dnevnih novina „Glas
Slavonije“, objavljujući većinu svojih priča. Izdavačka kuća Pan liber 1996. objavljuje mu knjigu Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, a 1997. Njemačka narodonosna zajednica/Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u
Hrvatskoj, objavljuje njegovu knjigu Priče iz Zlatnoga vola. Najkoncizniju misao o njegovu stvaralačkom radu, kao „hrvatskom politologu Ervinu Heineu koji je povijesno literarno i publicistički osvijestio srednjoeuropsku kulturu grada Osijeka“, napisao je i ocijenio Anđelko Milardović 1996. u svom nakladničkom pogovoru knjizi
Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, na 179.-181. stranici. Heine je zadnje desetljeće svoga života ostao bez stalnoga posla i fi nancijske sigurnosti, razbolio se je i umro nezbrinut i zaboravljen. Brižno se je starao o svojoj majci koja je živjela u starčkom domu od čije je mirovine živio dok je bila živa. Gradski su ga službenici našli, već duže vrijeme, mrtvoga u svojoj bijednoj dvorišnoj sobici bez grijanja, u Donjem gradu, te prema izjavi, gradske službenice, gospođe Ljerke Hedl i zahvaljujući njezinoj inicijativi, Grad ga je Osijek dostojanstveno ispratio na vječni počinak i podmirio sve troškove. Nitko od nadležnih ne zna gdje se nalaze izvornici njegovih rukopisa kao i njegovi zadnji književni rukopisi. Nitko ne zna tko je, tijekom smrtnoga uvida i pripreme za sprovedbeni pokop, pokupio ostavštinu u njegovu stanu i kod koga se sada nalazi. 2 Ervin Heine, Priče iz Zlatnoga vola, Njemačka narodnosna zajednica. Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 1997. 3 Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, ¸1977.164.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
Razradba
Premda u svima 64-ima novelama postoji nagli kompozicijskonovelistički obrat, čime se priča rezlikuje od novele, slijede odabrani primjeri u kojima je najočitije novelističko uporište i uzor Heineova domišljanja. 2.1. Otresita Margareta. 4 Susretu Margarete i Filipa u Sakuntale parku, u Gornjem gradu Osijeka, Heine pripisuje ljubav na prvi pogled, pokazujući trenutak Filipove zbunjenosti i njegovo nerazumno „bacanje čička“ u Margaretinu „neobično plavu i meku kosu ... satkanu od pahuljastoga pamuka“. Da bi postigao razlog naglom kompozicijskom obratu Margaretina post traumatska „odsijecanja kose“ Heine sudbonosno povezuje odluku s iznenađujućom poantom. (4:219.-212.) Primjer svjedoči da priča i novela biraju slobodno svoju temu širokoga područja ljudskih sudbina, događaje i zapažanja o životnim prilikama, ali novela uobičajeno donosi samo dobro omeđeni isječak poput Margaretine lijepe kose kao uobičajeni vremenski trenutak iz svakodnevlja koji čitetelja uvodi u samo središte zbivanja. 2.2. Šutljiva Ema5 Emina životna lokacija tragično vodi izvan zidina unutarnjega grada Tvrđe sve do mosta na Dravi i rijekom Dravom do stare vodenice. Dok lijepa Ema T. samoubojstveno u „lepršavoj vjenčanici skače i pada s mosta* u Dravu“, vodeničar Franjo H. uspijeva spasiti nesretnu ženu i osigurati joj, od napasnih znatiželjnika, miran tromjesečni oporavak na svojoj vodenici. Čitatelj ne doznaje što se zbivalo u tromjesečnom oporavku. Znatiželjnicima, među koje je Heine uvrstio i čitatelje, Franjo priča ono što novela kao novus novelus ili novina mora domisliti, naglo zaokrenuvši fabularni tijek :“Tek nakon deset godina, kada je Ema T umrla“ Franjo je ispričao Eminu sudbinu i razloge njezine „šutljivosti“ u vodenici, u kojoj je rodila dvoje djece i s Franjom izgradila „obiteljski“ dom. (5:175.–177.)
Upravo proznu kratkoću kako priče tako i novele teško je razlikovati pa obje moraju svojim osobitim načinom pripovijedanja odrediti razlikovnost u komponiranju radnje kako sadržajno, tako i kompzicijski različitom fabulom svojih pripovjednih završetaka. U prvom primjeru središnja fabula o kosi dostiže svoj kulminacijsi tijek u odsijecanju kose kao realističnom detalju - isječku nečijega života na način da se naglo skraćuje i obrće tijek u novi i sudbonosno iznenađujući završetak. Na „krabuljem plesu u Gradskom vrtu“ Filip se „odjenuo u Caricu Mariju Tereziju samo zato da bi na glavu stavio dugačku periku nježne plave kose koju je zapamtio u Sekuntala parku“ . Slijedi
4 Otresita Margareta, Priče iz Zlatnoga vola, str. 209. – 212. 5 Šutljiva Ema, Priče iz Zlatnoga vola, Školska knjiga, str. 175. -177. * Most je mitsko mjesto i ključ za razumijevanje nesvjesnosti u samoubojstvenom ritualno-mitskom uzletu kao okrilatjele i poletjele s visina pri čemu je sudbonosna točka i sjecište skoka povezana s nebom gdje se tka njezina sudbina i gdje će se njezina duša ritualno-mitološkim pročišćenjem u vodi uzdignuti iz smrti u život.
nagli zaokret: „ Kada ju je zamolio za ples njene sive oči čudno su ga pogledale. On se nasmijao i rekao: „ Za čičke ćemo se kasnije pobrinuti. Margareti ispadne cigara iz ustiju i njih dvoje ponese glazba. U toj ludoj noći nikom nije bilo neobično što se carica i njen podanik zaljubljeno gladaju.“ (5:212.) Stoga novela u prvi plan usmjerava sažetost na način stanovita čitateljeva očekivanja upavo tolikom mjerom kratkoće fabulativnog komponiranja kojim se postiže razlikovna cjelovitost koja u konačnici naglo mora iznenaditi, očuditi i neočekivano se okrenuti.
3. Prostori i sudbine
Heine je novelističkim, sadržajno-tematskim, domišljanjima uprizorio raznoliki život staroga Eseka/Osijeka najviše u unutarnjem dijelu tvrđave – grada koji pisac, u svim novelama, naziva Tvrđom; odnosno „Nutarnji grad“6 kakav se je izgradio tijekom 18. stoljeća na ruševinama otomanskoga carstva kao snažan fortifi kacijski sustav, kasnije proširen izvan zidina unutarnjega grada, na sjeveru, prema Dravi s Vodenim vratima i širokim kanalom ispunjenim vodom. Uzvodnom lokacijom rijeke Drave, Heine novelistički objelodanjije garnizonsko kupalište s pontonima, sa sandolinama veslačkih klubova „Gusar“ i „Neptun“ ( 2:167-8), s parobrodima, sa željezničkim mostom preko Drave. Novela „Pod mostom“ ilustrira život dvaju beskućnika koji komično ovisi o brzini zauzimanja podmostovne pozicije u starom buretu i o brzini otimanja papirnatih kartona kojim su se pokrivali stari ekerski beskućnici. (2:32.-35) Dravom su plovili putnički parobrodi i mnoge privatne brodice kao i čamci kojima se plovilo uzvodno od Gornjega, a nizvodno do Donjega grada. (2: 99,126.-7) Logitudinalno se zapadnim dijelom Drave išlo u Gornji grad Osijek sve do Retfale (2:32,84) Izvanjski dio Tvrđe, Gornji grad, imao je željznički kolodvor s Guttmanovom željznicom, gornjogradsko groblje i gradsku klaonicu „koju su Esekeri popularno zvali „Pakao“ u kojem je odrasla mala Irma s nepunih pet godina nakon majčine smrti i „postala ljubimica svih radnika gradske klaonice“, ali novelistička joj je sudbina promijenila životni tijek u simbolični „vijenac od ljubičica“ ( 2:78.-80) Istočnim dijelom stari su Esekeri mogli konjskim tramvajem ili kočijama u Donji grad, na Jelačićev trg s tržnicom, a s njega pješke do „donjogradskog groblja“. (2:80) Tvrđavsko je groblje bilo na pola puta između Donjeg i Gornjeg grada na Državnom drumu gdje je bila poznata gostionica i svratište „ Kod Topalovića“ (2:14) Grad Esek/Osijek je vrlo brzo razvio raznovrsni obrt (primjerice, Heine navodi zanat najstarijega fotografa g.Knitela čije su fotofrafi je „nezaobilazne i samo one mogu dočarati dio vremena koje je nepovratno prošlo i značajan su element u zaokruživanju slike o nestalom svijetu.“ (2:92.-94.) U novelama su zabilježeni
6 Kao interpretaciju novovjekovno zvezdasto urbane forme renesansno-baroknoga urbanizma s glavnim trgom, pravokutnom uličnom mrežom stambenih zgrada s pročeljima reduciranog baroknog izričaja čija je izgradnja započela i dovršena tijekom 18. stoljeća (1712.- 1742.) temeljem završnoga projekta koji je izgradio austrijski arhitekt Maximilian Gosseau de Henef, zanesenjački zaljubljen u slavonski ambijent; trajno živio, umro i pokopan u današnjem Nuštru“ napisao je u svom predgovoru Vesentinov grad, akademik Andrija Mutnjaković u knjizi: Helena Sablić Tomić, U osječkom Nutarnjem gradu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb - Osijek, 2017. na str. 7.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
mnogobrojni cehovi i tvornice kao Tvornicu žigica „Drava“, Povischilova tvornica namještaja, Osječka tvornica svile, Šećerana i malu Reinitzova tvornica sapuna, donjogradska ciglana i posebice trgovina Osječke fi lijale zemaljskoga koncerna „Duhan“. (2: 74,76,77,87,95,195) Čitajući novele čitatelj doznaje da je, zahvaljujući gospodarstvenoj i poduzetničkoj učinkovitosti, Esek/Osijek nadogradio i kulturu u ujedinjenim trima općinama sjedinjenoga grada Osijeka koji je 1809. godine dobio pravni i politički status slobodnoga kraljevskoga grada u sklopu Austro – Ugarskoga Kraljevstva pa je temeljem toga postao grad političkoga i socijalnoga pluralizma i bio je poželjno mjesto boravka u Kraljevstvu7 u kojim su se, svakodnevno mogla čitati novinska glasila, „Slawonische press“ o crnoj kronici i dnevne osječke novine „Die Drau“. (2:61, 94-95.) Tim svima, predhodno nabrojanim, interesantnim povijesnim činjenicama Heine najžešće novelistički domišlja neočekivanu sudbinu pa „ U esekerskoj pivnici“, primjerice riječima „umirovljenoga glumca“ koji naglas čita „noticu“ kako su „ na dan ujedinjenja triju osječkih općina ... gradonačelnik i veliki virovotički župan viđeni zajedno u novom Hrvatskom narodnom kazalištu na premijeri „Romea i Julije“ i zatim, poslije predstave, sa suprugama u separeu Hotela „Central“, natjećući se tko će više počastiti prisutne goste rundama piva, svježih kobasica, krvavica i čvaraka i tako sve do ... jedan sat iza ponoći, prepirući se svojim uvjeravanjima o plaćanju računa“ i to prvo hoće platit samo gradonačelnik, ali mu neda župan virovitički jer želi samo on platit cijeokupan račun i tako „tvrdoglavo i ustrajavši pri svome!“ (2:148 ) Kako obična priča ne bi završila pričom nego novelom Heine zaokreće radnju u suprotnom, neočekivanom i vrlo iznenađujućem smjeru, dovodeći „ gosta građanina s hrpom sitnih i krupnih novčanica natkonobaru, namirivši račun i obraćajući se, istovremeno, dvama „veleštovanim čelnicima“ jer je „vrijeme za spavanje“ pri čemu čelnici „slatko nasmijani“ glasno obećavaju da “nikada više neće dopustiti da građani plaćaju njihove cehove i to sa željom da će se „na godinu ponovo naći na istom mjestu, ali ovaj put u režiji čelnika Virovitičke županije i grada“ što su, kuloarske priče i potvdile da se njihovo „obećanje ostvarilo... gozbom kakva se nije pamtila još od rimskih vremena“ da bi Heine, na kraju, šokirao „zlim jezicima“ koji su tvrdili „da im je to uspjelo jer su tijekom godine novac pomalo izvlačili iz džepova građana.“ (2: 152.-3.) Stari su Esekeri mogli, poput mnogobrojnih europskih građana, boraviti, ne samo u kavanama po uzoru na bečke kavane nego i u gradskim parkovima Donjega i Gornjega grada, posebice u vrtovima od kojih je najveći bio Gradski vrt. (2: 65,69,99,188,212) Mogli su se voziti konjskim tramvajem s glavnim polazištem iz Tvrđe prema Gornjem i Donjem gradu pa su mogli na gornjogradsku tržnicu koja je bila na glavnom osječkom trgu zvanom Žitni trg ili su mogli na donjogradski Trg bana Jelačića s tržnicom koju su okruživali kaldrmasti drumovi kojima su jurile kočije s konjima. (2: 14,87,98,100,124,125,136,165,171) Zanimljivo je da Heine spominje samo jedamput i Novi grad, odnosno „Nojštat.“ (2:66) kao o sjedinjenom
7 Fridrich Wilhelm von Taube¸ Slavonija i Srijem, 1777./1778., Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2012. str. 153.-159.
dijelu grada Eseka/Osijeka. Čitatelji postaju svjedoci kako pripovjednim načinom iz novele u novelu, najzanimljivije detalje esekerskoga života pisac locira u dvama prostorima; prvo u najstarijim dijelu Tvrđe i drugo iznan Tvrđe u Gornjem gradu; odnosno dvama prevladavajućim smjerovima; prvim u unutarnjem gradu Trgom svetoga Trojstva i drugim smjerom u izvanjskom gradu, gornjogradskim Žitnim trgom - prvoom gradskom tržnicom (2: 51,60,218,250, ) prema dvama kavanama „Grand“ i „Royal“. (2:93,151) Često su stari Esekeri posjećivali gostionice sa svratištima izvan Tvrđe: „K Mostu“, „Kod Tačkovića“, i „Crvenom kokotu“ (2:13,15,112.168,220), ali su najradje i najčešće išli „K Zlatnom volu8 koji se je nalazio u unutarnjem gradu Tvrđe, blizini Glavnoga trga ili trga svetoga Trojstva; u blizini samoga srca ortogonalno barokne urbanističke koncepcije, prvotno zvanoga Vinski trg koji je na svom istočnom dijelu nekada imao i dodatni Solarski trg i to na mjestu današnje Ekonomske škole, nekadašnje Ženske gimnazije. Na sjevernom dijelu, Franjevačkom su ulicom stari Esekeri mogli ulaziti u Trg Vatroslava Lisinskog da bi zapadnim dijelom Glavnoga trga mogli doći, bivšom Patkinom ulicom, danas J. Bosendorferovom, u treći i najmanji trokutasti trg, u negdašnji Jezuitski trg, danas Trg Jurja Križanića sa spomeničnom skulpturom sv. Ivanu Nepomuku ispred Crkve svetoga Mihaela arhanđela, ispred lijepe barokne crkve ispod čijih se temelja nalazi Kasim pašino grobište s negdašnjom Kasim pašinom džamijom. (2:227.) Upravo je Heineu kao piscu Priča iz Zlatnoga vola, najprivlačnije odredište Trg svetog Trojstva9 ; centar zvjezdanoga grada i Heineovo novelističko središte svijeta - mikrokozmos u kojem je sjedinuo sve Esekere/Osječane s pridošlicama u slobodi njihovih ulaženja i izlaženja simboličnim prostorom kulturnoga hrvatskoga i multinacionalnoga ishodišta i uhodišta; u prvotnom začetku širjeg franc – jozefskog konteksta s čežnjom prepoznavanja bečke atmosfere urbanoga života10 i ulazišta svih i svega prema svemu i svima. Stoga pisac nije slučajno, prvom novelom, svoje čitatelje i novelističke sudionike uputio i doveo na Trg svetoga Trojstva i s glavnoga trga uputio ih njihovim staleškim statusom ravno u prvo, najstarije esekersko kazalište u zgradi Generalkasarne, na „njihova mjesta“, omogučivši građanima da gledaju predstavu, ali i neprimjetno ostvaruju svoju skrivenu urbanu slobodu „noćima u kočijama“, u „ajnfortima ili zamračenim kutovima noćnih birtija“. (2:11,101,108,179,186) Primjerice, oni u „foajeima hofi raju“ poput udane barunice P, koja u kazalištu, premda je majka četvero djece, podrhtava pred dvadesetogodišnjim „uzdrhtalim mladićem“ i to prvenstveno s piščevim razlogom razotkrivanja skrivenoga iza građanske uglađenosti starih Esekera. (2:110,114,216) Heine, ne samo kao novelist, nego i kao putopisac najčešće vodi „stare Esekere“ u esekerske pivnice, (2:148:153) u gostionice svratišta
8 O čemu u knjizi piše na sljedećim stranicama: 9, 17, 20, 24, 26, 27, 39, 48, 49, 62, 63, 90, 91, 92. 106, 107, 110, 135, 137, 162, 184, 187, 189 i 220. 9 Spomenutoga na sljedećim stranicama: 27, 84, 109, 183. i 184. 10 Kojega Heine opisuje u istoimenoj noveli Ostvareni san. Premda je „Frediju ... knjiga omogućila da se vine u gledalište teatra s kojeg je slušao zamišljene dijaloge koji su odzvanjali u njegovoj glavi “neostvarena čežnja za odlasci-ma u novo „ bajkovito uređeno kazalište“ koje mu je omogućila „milostiva Gita“. (2:170)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
gdje su mogli prepričavati i fi lozofi rati, nadmudrivati se i ogovarati jedni druge. Pustio ih je slobodno i svakodnevno hodati trgom, a nedjeljom šetati do kasno u noć, lutati bez straha jedva osvijetljenim ulicama i uličicama Tvrđe, živjeti u njezinim kućama, svađati se u njezinim „haustorima“ i dvorištima ili se bar jedamput u životu provozati konjskim tramvaje iz Tvrđe u Gornji i Donji grad. (2:236) Beskućnike je udomio ispod dravskoga mosta, a maskirane je „švalere“, poslije osječkoga Karnevala, „potpuno anonimne“ uveo je u javnu kuću „N“ u Tvrđi. (2:20.-22.,32.-35,134,139,140,141) Potiho je ulazio i izlazio iz njihovih skrivenih intima s dozom čaplinovskoga humora s kojim je uvijek u svim novelama, iznenađujuće, postizavao nagle obrate u kompozicijskim završetcima radnje; očuđujući poantom koju čitatelji nisu očekivali. (2:40.-42.) U unutranjem gradu Tvrđe; glavno i najposjećenije mjesto je svaratište „K Zlanom volu“, čiji je vlasnik bio Džozef, upisan kao Jozo i kršten u kao Josef. ( 2:188, 191) On je u svome svratištu osigurao umjetnicima četverokutni „stamtisch“. (2:110.) Za razliku od kazališta, koje je bilo stalno mjesto visoke, bogatije i obrazovanije srednje građanske klase koja je živjela lagodnijim životom rezerviranih i privilegiranih mjesta kako u kazalištu, tako i svuda u gradu gdje se nije moglo besplatno ući, siromašnija srednja i niža klasa mogla je cijele dane uz pivo u pivnicama, uz dim, uz buku i razbijanje po gostionicama i svratištima razmatrati političko i socijalno stanje grada i pričati svoje komične i tragične životne priče.
3.1. Esekersko kazalište i Plavooki Romeo
Sudbine starih Esekera, Heine najčešće povezuje sa stvarnim urbanim prostorima; često s Trgom svetoga Trojstva na kojemu dominira sjeverno pročelje najveće zgrade glavnoga Generalata u kojem se je smjestilo prvo glumište unutarnjega grada Tvrđe, koje je, staleški, bilo mnogima „nedostignuta čežnja za ostvarenim snom“. (2:171) Bilo je to mjesto s kojega se širio građanski duh pa je već prvom novelom Heine zorno opisao nevidljivi život kazališta11 kao mjesto igre i tipičan fenomen urbane kulture obrazovanoga građanstva bez koga nema grada pa je Heine kazalište pokazao kao svojevrsni uvid u društvenu igru života sa svojim vremenom. Upravo zato Heine zorno, glavnom glumcu Romeu, u prvoj noveli „Plavooki Romeo“ domišlja novu, iznenađujuće neočekivanu sudbinu što pričanje u priči nikada ne ostvaruje. (2:7.-9.) Romeo je glumac provincijskoga i putujućega bečkoga kazališta. Odsjeo je u svratištu „K Zlatnom volu“ i zaigrao u predstavi Romeo i Julija, ne osvajajući svojom dramskom ulogom i riječima velikoga dramskoga pisca nego prvenstveno priupitnim izvanknjiževnim ukusom; on “ljubičasto-plavim“ očima osvaja srca esekerskih dama. Kako je očima u cijelosti osvojio i biljeterku Agnezu, tako je osvojio i ravnatelja koji je sam sebi priznao da osječko kazalište nema glumca poput lijepookoga bečkoga Romea koji može napuniti
11 Vlado Obad, Njemačke putujuće držine na pozornici osječkog kazališta, u: Krležini dani u Osijeku 2007., 100 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku/Povijest, teorija, praksa – hrvatska dramska književnost i kazalište. Zagreb – Osijek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU; Odsjek za povijest hrvatskog kazališta; Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku; Filozofski fakultet Osijek, 2008. str. 30.-5.
blagajnu. Da bi esekersko kazalište imalo takovoga korisnoga glumca, radi kojega je kazalište uvijek prepuno Osječana, ravnatelj je domislio plan kako zauvijek zadržati plavookoga glumca u Osijeku s razlogom svjesnoga napora da se publika pridobije, a blagajna napuni pod svaku cijenu. Umjesto da se plavooki glumac vrati, sa svojom bečkom, putujućom družinom. u Beč što bi bio logičan kraj kratke priče, pisac noveli domišlja nagli i neočekivano iznenađujući obrat kompozicijskim završetkom. Takav tipični novelistički kompozicijski završetak slijede i sve ostale 64 novele u knjizi, utemeljujući piščevo domišljanje redovitoga zbivanja, suprostavljanjem protivzbivanja pa će ostarjeli esekerski glumac Johann, prema ravnateljevu naputku, odigrat svoju zadnju, „veliku životnu ulogu“ prijetnje plavookom ljepotanu na način da neće moći stići na svoj „posljednji randevu s Agnezom“ dok će ga ravnatelj štititi i skrivati „preko Drave, u Krunskoj utvrdi tri dana“ od naoružana razbojnika, pri čemu će bečko putujuće kazalište napustiti Osijek bez svoga glumca. (2:9) Ubacivanjem novoga protivzbivanja, tihi se i ravan fabulativni tijek uznemiruje i naglo preokreće u nepredvidljivo i novo zbivanje koje će prouzročiti neočekivano poantiranje. Slijedi „novelistička poanta s naglim isticanjem nečega što je osobito značajno za ono što obrađuje novela“. (3: 164) Heine je novelistrički iznenadno promijenio, ne samo pripovjedni tijek nego i tijek ljudske sudbine što je u sadržajno novelističkom smislu temeljni cilj autorova novelističkoga domišljanja; plavooki će Romeo zauvijek ostati u Osijeku „u stalnom angažmanu“ esekerskoga kazališta Generalathaus – Th eatera u zgradi Generalkasarne na Trgu sv. Trojstva u Tvrđi, ne samo kao glavni esekerski profi tabilni glumac nego i kao Agnezin suprug i zadovoljan otac koji je „stoički nosio teret popularnosti među osječkim damama“. (2:7.-9.)
Heine je, temeljem povijesne faktografi je kazališnoga života12 18. i 19. stoljeća, gradio domišljajuće poveznice između pojedinačnih ljudskih sudbina i općeg kazališnoga značaja u kulturnom ozračju unutarnjega grada Tvrđe.. Međuodnosi novelističkih likova djeluju istinito, ne zato što njihova pojedinačna obilježja odgovaraju stvarnoj povijesti nego zato što su opisani vrlo prijemčivo sa znalačkim zapletima radnje kao da su likovi stvarni, kao da su preslikani iz stvarnosti, pri čemu Heine najviše nastoji naglim kompozicijskim zaokretima zaprepastiti svoje čitatelje.
3.2. Esekeri na Glavnom trgu Unutarnjega grada
Heineu je Glavni trg ili Trg svetoga Trojstva, bio široko otvoren, simbolično uređen i povijesno stilizirani urbani prostor unutarnjega grada Tvrđe, okružen dominantnim zgradama javnih funkcija sa sjedištem političke, gospodarske i kulturne moći čiji su ciljevi uvijek bili usmjereni očuvanju urbane demokracije o uzajamnosti komunikacije ili u najgorjem slučaju sa suprotnim ciljevima koji su se, u povijesnom smislu, uvijek ispisivali po spomeničnim pločama svoga vremena s raznovrsnim sretnim i manje
12 Kamilo Firinger, Prvih 85 godina osječkog kazališta; Osječko kazalište u prvoj polovici 19. stoljeća/Spomen – knjiga o pedesetoj godišnjici narodnog kazališta u Osijeku, Osijek, 1957.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
sretnim događanjima jakih društveno-političkih i socijalno-psiholoških obilježja kolektivne svijesti i njezina identiteta. Trg svetoga Trojstva je simbolizirao raskrižje povezano s ulicama okolo trga kojima su u središte dovodile i odvodile dolaznike i odlaznike prema mogućim susretima, okupljanjima i javnim objavama, odmorištima i komunikaciji o najbitnijim događanjima u gospodarskom i kulturnom životu. Trgom su najčešće prolazili i dokoni prolaznici prema mjestima dokolice kada bi sjeli i promatrali koje je mjesto u gradskoj uličnoj kavani slobodno, moguće slobodno u pivnici ili moguće i u kušaonici vina. Sva ta privlačna mjesta nalazila su se na Trgu svetoga Trojstva; prvotno Vinskom trgu iz 1729. godine koji je nastajao uporedno s izgradnjom vojne tvrđave. Isti je Glavni trg, tijekom svoje političke povijesti, simbolično mijenjao svoje nazive te je imao, osim naprijed opisana uobičajena obilježja, i uslužnu ulogu trga na kojem se je prodavalo i kušalo vino, a u sjeverozapadnom kutu bio je i Solarski trg s uslužnim uredom i skladištem za prodaju soli. Kvadratičnog i geometrijski skladnoga baroknoga oblika s osam ulica imao je i još danas ima, u srcu svoga središta, spomeničnu skulpturu Svetoga Trojstva iz 1877. godine kao zaštitnički znak zavjeta protiv kuge koja je, osim u mnogim europskim i hrvatskim gradovima, harala Osijekom i Slavonijom. Kip svetoga Trojstva okružuju fontanski zdenci djetelinačno oblikovani baroknim obličjem sa crvenim kamenovima oko kojih je bio uređen prvi javni perivoj 1700. godine. Kraj jednog od zdenaca, Heineovom novelističkom domišljenosti „ ...stajala je na trgu Neva, čekajući, kao i svi ostali okupljeni, znak za početak nastave.“ Promatrao ju je Roko koji se je, još kao školarac, zaljubio u Nevu, baš na Trgu svetoga Trojstva na kojem je „mladež žučno prepričavala protekle ljetne raspuste.“ a Roko je sada držao u ruci „Pismo od Neve.“. Sve je to Roko zapisao u svojoj „džepnoj bilježnici“ svojevrsnom „dnevniku“ kojega je mnogo godina kasnije „prelistavao u kutu „Zlatnoga vola“ okružen „znatiželjnicima koji su ga natjerali da ga njima pročita“ premda je već bio u „šepavom braku“ , a „Neva davno s roditeljima u Pešti“ ali, uslijedit će Heineovo kompozicijsko iznenađenje o Nevi koja je „tu negdje“ i koja „će zauvijek ostati u gradu na Dravi.“ (2:184: 8.) Gradski se magistrat i komorska direkcija, u baroknom stilu iz 1702. godine, nalazila gdje se i danas nalazi Gradski muzej na istočnoj strani trga. Do Magistrata bila je kuća prvoga osječkoga gradonačelnika Daniela Vesentina, a susljedno od 1722. do 1728. godine na zapadnom dijelu trga barokna je zgrada Glavne straže – sjedište garnizonske blagajne i komande grada, upravo na mjestu srušenoga otomanskoga carstva negdašnje poznate Sahat kule koja južnim dijelom ide do južnoga kuta Biskupsko dječačkog sjemeništa s grbom J.J.Strossmayera u gornjem kutu prvoga kata zgrade, danas glazbene škole. Ovom povijesnom faktografi jom unutarnjega grada Tvrđe, Heine ne opterećuje svoju novelističku meditaciju kao što ju je logično morao koristiti u svojim putopisnim opservacijama budući faktografi ja povijesnoga preobilja ometa noveliranje koje je pisac znalački usmjerio samo na isječke iz života starih Esekera, na sudbonaosni detalj koji u nekom iznenađujućem sklopu mijenja životni smjer u neočekivanom pravcu. Osim kazališta i zanimljivih sudbina u najstarijoj kazališnoj kući, poput „ljubavnoga trokuta“ Karčike, Gertrude i Jozrfa „u dramskom ansamblu“ (2:108.-111.) Generalske vojarne,
stari su Esekeri mogli ponekada gledati predstavu putujućih družina ili u svatištima ili i u „konjskom tramvaju“ u „sajamskim danima kada su glumci iz Hrvatskoga sokola u tramvaju ismijavali „glavonje“ iz državne vlasti pa isti nisu mogli izbjeći „batini tajne policije“ (2:98.-101.) Konjski je tramvaj razlog kompozicijskom obratu „kada je kondukter na brzinu pokupio nekoliko deka u donjogradskim tramvajskim štalama ... radi napadalog, pravog sibirskoga snijega“ (2:137) Heineov razlog humoristična stila „Nespretnih okolnosti“ s kojima se je preljubnik Karlo B., u svratištu K Zlatnom volu, borio pišući i čitajući ljubavno pismo uz pomoć dušebrižnih prijatelja. Heineov humorizam osvaja i simbolično naslovljenom novelom Kuće „N“ u Tvrđi koju pisac niti locira, niti, opisuje, niti imenuje pravim imenom nego u nju dovodi maskiranog mladića Augusta P. Gusta da „prvi put“, poput starijeg brata, bude u „društvu bijele žene“. S odmjerenom dozom humora čitatelj prati preplašenoga, promrzloga i pripitoga Gusta koji prikuplja snagu u „Zlatnom volu“ uz dušebrižničkoga, besposličara Pepe, koji Gustinom ispijanju čaja preporuča „treću rundu mornarskoga pića“ od kojega se Gusta jedva drži na nogama i kao takav ulazi u kuću „N“ i pada u obzirni zagrljaj iskusne žene od koje je odmah htio pobjeći, ali nije jer mu Heine novelistički domišlja sudbonosni zaokret kojim je „maskirami švaler“ odmah zaspao u krevetu žene, a ona je odlučila da „ionako ne želi noćas više raditi“ pa je Gusta ujutro „ u žurbi izletio iz kuće „N“ samo poljubivši „neobično nježan i bijeli ten.“ ( 2:20.-2.) Na istom je trgu u Tvrđi, Heine novelistički domislio zanimljivu sudbinu ljekarniku Erihu i njegovoj jedinoj ljekarnici u Tvrđi ne određujući joj lokaciju nego je dopustio čitateljevoj mašti naslutiti pomoću sklopljenih riječi „ na jednom kraju Tvrđe“ jer njegovoj ljekrnici prijeti konkurencija „nove ljekarne“ na „drugom kraju Tvrđe“ i to s “mladom i lijepom apotekaricom Anom N.“ koja je „nedvojbeno stigla iz Praga“ i koja je pedesetogodišnjem Erihu postala opasna „ugroza“ . I u ovoj noveli „raspoloženi“ dušebrižnici čekaju u „Zlatnom volu„ središnjem i prometno najfrekventnijem mjestu, kako u Tvrđi, tako i u Pričama iz Zlatnoga vola, u kojemu se kroje i pretresaju sve informacije pa tako i oko tajanstveno i zagonetno „uporne samoće Ane N“ o kojoj stari Esekeri nisu uspjeli ništa doznati osim što su zaključili da se s njom „ druže tamne, nečastive sile“. Kada je Erih odlučio „ispitati stvar“ jedne je „nedjelje ujutro otišao Ani N objasnivši joj da je vrijeme da ode“, a ona se je tomu “razveselila“. U Heineovu domišljnju zatim slijedi znalački fabularnonovelistički zaokret – vrlo stručno kompozicijsko preusmjeravanje novim, šokantnim sadržajem koji je Heine tako presložio da je Anu i Eriha odveo u Anin dom, u „praški bordel – inače njezino radno mjesto“ otkuda je došla u osječku Tvrđu pa se je Erih, nakon „svoje borbe s nečastivim“ i zalugom Heineova humoristična stila, sretno vratio svom poslu u preostalu, jedinu ljekarnicu u Tvrđi. (2 : 20.-2.)
Zanimljivo je napomenuti da, o tom istom, nekad zvanom Glavnom trgu, nema niti jednog Heineovog novelističkoga domišljanja o sudbinama, gore opisanog lokaliteta Biskupskoga dječačkoga sjemeništa ili bilo kojega sjemeništa isusovačkoga reda, posebice franjevačkoga u kojima je bilo jako žarište kulture i obrazovanja, premda pod udarom
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
jozefi nske reforme i carske odluke 1783. godine i unatoč njoj, mnogi su sjemeništarci, studenti i profesori bezbrojno puta i dalje prolazili Trgom svetoga Trojstva, iz dvaju i prema dvama smjerovama u trgove pred svojim sjemenišnim rezidencijskim zgradama i školama, čuvajući brižno svoje, od javnosti nedostupno skrivene sudbine do kojih nije mogao ili nije htio moći dosegnuti domišljajni humoristični um Ervina Heinea koji se je bio, pretežito, usmjerio urbanim posjetiteljima središnjice žarišnoga izvorišta svojih Priča iz Zlatnoga vola; gostionici i svratištu „K Zlatnom volu“ što je i naglasio naslovom svoje knjige.
3.3. K Zlatnom su volu
Najviše su dolazili i odsjedali u Džozefovom svratištu „K Zlatnom volu“ razni gosti i glumci putujućih glumišta, najčešće svakodnevno stari Esekeri, srednjeg staleža koji su raspravljali o najnovijim događajima u gradu Trojednoga kraljevstva. Ponekad su umniji ljudi imali pravi razlog razgovarati o, primjerice, „nastanku fotoaparata i o dugogodišnjim naporima koji su stvorili mogućnost izrade fotografi ja“ i „o portretima jednog od najstarijih esekerskih fotografa g. Knitela“ (2:91.-94.) Često bi ljudi, poput Wilima N. dolazili ispijati “jutarnju kavu“ (2:48.) Mnogi su besposličari dolazili nadmudrivati se, prepirati i svađati. Bilo je i „pripitih žena“ poput „razočarane Karoline koja je već prijepodne gucnula rakije“ (2:38). I preljubnici su se skrivali u svratištu. Okupljali bi se i oni koji su sve o svemu i svakomu htjeli doznati, posebice o „onom što ne bi trebali da znaju“. ( 2:34.) U „Zlatnom volu“ plesao se je na momačkim večerima „bećarac sve do jutra“. (2:107) Najviše su dolazili ljubitelji dramske umjetnosti plitkih džepova. Gledali su predstave amarterskih dramskih družina koje bi se zatekle u svratištu i čiji bi glumci imali rezervirana sjedišta u „četverokutnom stamtischu“ u kojem su se krojile sudbine, otkrivali i potvrđivali talenti, predviđale se glumačke karijere i ogovarale ili klevetale nedostupne i nedostižne osobnosti.
Zašto je, primjerice „Karlo B. treći dan došao u „Zlatni vol“ bez svoje nježnije polovice“ i kako je svoje razloge „pismom opravdavao“ sa „skupinom“ dušebrižnika oko sebe „nagnutih nad otvorenim pismom“ odgovor je dao Heineov domišljajni, šaljivi i šarmantni stil . (2:135.-138.) Zašto inspektor Lagani, ključna lančana veza u kompoziciji svi 64 novelističkih domišljanja, često razmišlja, traži odgovore i razrješava kriminalne probleme starih Esekera, baš „za stolom u „Zlatnom volu“ ( 2:62,162) domislio je samo sveznajući autor svojih novela, Ervin Heine uvijek iznenadivši neočekivanim novelističkim završetkom koji se temelje na dvama konstruktivnim metodama; prvo na unutarnjem povezivanju novele sa zanimljivim zgodama iz esekerskoga života i iznenađujuće promjenljivim ljudskim sudbinama, koje Heine sve povezuje, najčešće u najpoznatijem svratištu gostionice unutarnjeg grada Tvrđe „K Zlatnom volu“ i drugom metodom vanjskoga uokviravanja Heine ciklizira šezdesetčetiri, sadržajno, različite novele u jedinstvenu cjelinu vremena i prostora osječkoga urbanoga milieua; u često oslovljenoj prostornoj sredini svratišta i gostionice“ K Zlatnom volu“.
Zaključak
Ići, hodati prostorima unutarnjega grada Tvrđe, Gornjim i Donjim gradom Osijeka; njezinom poviješću, zapisima i novinskim izvješćima o starom Eseku, značilo je Heineu, kao piscu, živjeti život u domišljanju, u doticanju i oživljavanju davno usnulih Esekera i događaja iz njihovih života. Fakciji povijesne i novinske građe Heine domišlja fi kciju te nerazdvojivo isprepliće prošlost iz promatračkoga rakursa sadašnjosti u metonimiji suživota i zajedništva, u solidarnosti prošlosti sa sadašnjosti i obrnuto budući je autor Ervin Heine ugradio svoj duhovno domišljajući udjel o suživotu s ljudima što bijahu zauvijek napustili svoj Osijek, svoje zanimljive ili nezanimljive živote i omiljena esekerska mjesta poput Glavnog trga i na njemu najstarijeg kazališta, apotekarnice, kuće „N“, gostionica i svratišta i u unutarnjem gradu tvrđe najposječenije svratište „K Zaltnom volu“ u kojem su, novelističkom domišljenosti pisca, svi oživjeli i nadišli tu prostorno-vremensku razdvojenost i zauvijek ostali u domišljenom književnom životu.
Taj Heineov iskorak iz sebe samoga i zakoračaj prema dalekim ljudima esekerske prošlosti piščeva rodnoga grada znak su Heineove neuvjetovane privrženosti Osijeku u kojem, i čitatelji, sudjeluju u imaginarnom oživljavanju njezine povijesti, putujući njezinim urbanim krajolikom i recepcijski komunicirajući s odabranim predhodnicima novelističkoga svijeta Heineovih Priča iz Zlatnog vola.
Literatura
Firinger Kamilo, Prvih 85 godina osječkog kazališta; Osječko kazalište u prvoj polovici 19. stoljeća /
Spomen - knjiga o pedesetoj godišnjici narodnog kazališta u Osijeku, Osijek, 1957. Heine Ervin, Priče iz Zlatnoga vola, Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 1997. Mutnjaković Andrija, Vesentinov grad; u knjizi: Helena Sablić Tomić, U osječkom Nutarnjem gradu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u
Osijeku, Zagreb – Osijek, 2017. Obad Vlado, Njemačke putujuće družine na pozornici osječkog kazališta, u: Krležini dani u Osijeku 2007., 100 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku/Povijest, teorija praksa – hrvatska dramska književnost i kazalište, Zagreb – Osijek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU; Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku; Filozofski fakultet, Osijek, 2008. Solar Milivoj, Teorija književnosti, Školska knjiga, zagreb, 1977. Taube von Friedrich Wilhelm, Slavonija i Srijem 1777./1778. Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2012. DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
Sažetak
Heineova čežnja za proučavanjem povijesti svoga rodnoga grada Osijeka i namjera da povijest umjetnički rekonstruira, duboko je ukorijenjena u intelektu i u imaginaciji pisca. Svakodnevno putopisno lutanje i promatranje unutarnjega grada - Tvrđe, prelistavanje muzejsko arhivske rađe sa starim fotografi jama, čitanje starih novinskih izvješća „Die Drau“ kao i događaja iz crne kronike „Slawonische pressa“, proučavanje znanstvenopovijesnih otkrića u povezanosti materijalne i duhovne sveze, suočavanje s otkrivenim i skrivenim kulturnim pamćenjem, pronašli su književno utočištu u novelističkom domišljanju Priča iz Zlatnoga vola, nadmašujući jednostavnost priče složenošću kompozicijsko fabularnoga tijeka koji redovito u svima 64-ima naovelama iznenaduje poantom svojih naglih sadržajnih obrata U njima je Heine stare Esekere 18. i 19. stoljeća novelistički domišljeno smjestio u osječki urbani krajolik, u ambijent unutarnjeg grada Tvrđe s njezinim ulicama, kućama i sudbinama na glavnom Trgu svetoga Trojstva na kojem je bilo najstarije kazalište Generalathaus – Th eatera u zgradi Generalkasarne, najstarija ljekarnica, pošta, javna kuća „N“, dućani i škole, gostionice, svratišata i najposjećenije svratište „K Zlatnom volu“. U svim tim prostorima Heine je novelistički domislio iznenađujuće i neočekivano nove sudbine. Obrazac naglih novelističko kompzicijskih obrata zorno se obrazlaže i tumači u sljedećim novelama: Otresita Margareta, Šutljiva Ema i detaljno prvom novelom „Plavooki Romeo“ sa zanimljivim kompozicijskim zaokretom radnje kada bečki glumac, lijepooki Romeo, postaje esekerski glumac i novi Eseker. Isti novelistički obrazac je u svima 64-orima novelama; u noveli Ljekarnik, u kojoj Erih, u najstarijoj ljekarnici Tvrđe s razlogom postaje glavni subjekt Heineova humoristična domišljnja. Zanimljiv je zaokret i u noveli Maskiran švaler u kojoj mladi Gusta prvi put dolazi u javnu kuću “N“, ali je još zanimljiviji način Heineove domišljatosti kojom je Gusta izjurio iz kuće „N“. Najposjećenije je svratište „K Zlatnom volu“ u kojem se susreću stari Esekeri, novelistički odmjeravajući kulturne i nekulturne doseze gradskih urnebesnih zbivanja. Heine nije umanjio niti zanimljive veze s izvanjskim dijelom Tvrđe; u jedinstvenom i slobodnom kraljevskom gradu Osijeku; u Gornjem i Donjem gradu; sa Žitnim trgom u Gornjem gradu i Jelačićevim u Donjem gradu; s kavanama Grand hotela i Royala, novim Hrvatskim narodnim kazalištem, Glavnim kolodvorom i Gutmanovom želejznicom, Sakuntale parkom, Gradskim vrtom blizu kojega je Sirotište za napuštenu djecu i u svakom imenovanom prostoru po jedna iznenadujuće preusmjerena ljudska sudbina. Novelističku vezu Donjeg s Gornjim gradom sve do lijepoga Gradskoga vrta na sjevernom dijelu Osijeka povezivao je, kako u povijesnoj zbilji, tako i u Pričama iz Zlatnoga vola, poznati osječki konjski tramvaj i u tramvaju glumačka ekipa Hrvatskoga sokola, koja uveseljava stare Esekere, ismijavajući političke prilike i „glavonje“ u Trojednom kraljevstvu, zaradivši batine koje nisu uspjeli izbjeći tajnoj policiji. Paralelno su kamenitim drumovima jurili konji s kočijama u kojima se je vozio viši stalež, lako i domišljeno, zajedno sa autorom Priča iz Zlatnoga vola, prelijećući u novelističkom domišljanju, ne samo prostorne granice nego i vremenske budući je Heineu vrijeme put bez pravca po kome se kreće amo tamo; uzdužnim i poprećenim presjecima.
Zusammenfassung
Heines Sehnsucht nach der Erforschung der Geschichte seiner Geburtsstadt Osijek und sein Vorhaben, die Geschichte künstlerisch zu rekonstruieren ist tief in dem Intellekt und der Imagination des Schriftstellers verwurzelt. Das alltägliche reisebeschreiberische Herumwandern und Betrachten der Innenstadt – der Festung, das Blättern des musealisch-archivistischen Stoff es mit alten Fotografi en, das Lesen alter Zeitungsberichte „Die Drau“ sowie der Ereignisse aus der schwarzen Chronik der „Slawonischen Presse“, die Erforschung der wissenschafts-historischen Entdeckungen in der Verbundenheit des materiellen und gestigen Bandes, die Konfrontierung mit entdecktem und verborgenem Kulturgedächtnis fanden literarischen Fluchtort im novelistischen Erdenken der Geschichten aus dem Goldenen Ochsen, die Einfachheit der Geschichten durch die Verwicklung des kompositions-fabularen Laufes, der regelmäßig in allen 64 Novellen durch die Poante ihrer jähen inhaltlichen Wendungen überraschen, übetreff end. In ihnen placierte Heine die alten Esseker des 18. und 19. Jahrhundertes novelistisch bedacht in die osijeker städtische Umwelt, in das Milieu der Innenstadt der Festung mit ihren Straßen, Häusern und Schiksalen auf dem Hauptplatz der Heiligen Dreifaltigkeit, auf dem das älteste Th eater war, das Generalathaus – Th eater im Gebäude der Generalkaserne, die älteste Apotheke, die Post, das Bordel „N“, Geschäfte und Schulen, Gatshäuser, Gasthöfe und der meistbesuchte Gasthof „Zum goldenen Ochsen“. In allen diesen Räumen erdachte Heine novelistisch die überraschende und unerwartete neue Schicksale. Das Muster jäher novelistischen Kompositionswendungen wird in folgenden Novellen anschaulich begründet und erläutert: Die barsche Margarete, Die schweigsame Ema und genau mit der ersten Novelle „Blauäugiger Romeo“ mit interessanter Kompositionswendung der Handlung, als der wiener Schauspieler, der schönäugige Romeo, essekerischer Schauspieler und neuer Esseker wird. Dasselbe novelistische Muster ist in allen 64 Novellen vorhanden; in der Novelle Der Apotheker, in welcher Erich, in der ältesten Apotheke der Festung mit Grund zum Hauptsubjekt von Heines humoristischen Erdenken wird. Interessant ist die Wendung auch in der Novelle Der maskierte Liebhaber, in welcher der junge Gusta zu ersten Male in das Bordel “N“ kommt, aber noch interessanter ist die Art von Heines Findigkeit mit welcher Gusta aus dem Hause „N“ rennt. Der meistbesuchte Gasthof ist „Zum goldenen Ochsen“, in welchem sich die alten Esseker treff en, novelistisch die kulturellen und nichtkulturellen Reichweiten der städtischen Ereignissen erörternd. Heine verminderte auch die interessanten Verbindungen mit dem äußeren Teil der Festung nicht; in der einheitlichen und freien königlichen Stadt Osijek; in der Ober- und Unterstadt; mit dem Weizenmarkt in der Oberstadt und dem von Jelačić in der Unterstadt; mit den Cafés des Grand Hotels und Royals, mit dem neuen Kroatischen Volkstheater, dem Hauptbahnhof und der Gutmanschen Bahn, dem Sakuntala-Park , dem Stadtpark in dessen Nähe das Heim für verlassene Kinder ist und in jedem genannten Raum ist ein überraschend umgeleitetes Menschenschicksal. Die novelistische Verbindung der Unter- und Oberstadt ganz bis zum schönen Stadtpark in dem nördlichen Teil von Osijek verband, wie in der historischen Wirklichkeit so auch in den Geschichten aus dem goldenen Ochsen, die bekannte osijeker Pferdestraßenbahn und in der Straßenbahn die Schauspielgruppe des Kroatischen Falken, welche die Osijeker unterhielt, die
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
politischen Umständen und die „Großköpfe“ im Dreifaltigen Königsreich auslachend und Prügel von der Geheimpolizei verdienend, der sie nicht ausweichen konnten. Paralel damit rasten auf den Steinstraßen Pferde mit Kutschen, in denen die höheren Stände fuhren, leicht und erdacht, zusammen mit dem Autoren der Geschichten aus dem goldenen Ochsen, in novelistischen Erdenken nicht nur die räumlichen sondern auch die zeitlichen Grenzen überfl iegend, da für Heine die Zeit ein Weg ohne Richtung ist, auf dem er sich hin und her bewegt; in längs und quer gestellten Schnittpunkten.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola
