44 minute read
Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno-stručne škole u Zagrebu (1914.-1920
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
Smiljana Lazić-Marinković, UDK: 745/749:069(497.5 Zagreb)(091) profesorica povijesti i fi lozofi je, Prethodno priopćenje u mirovini Primljeno: 25.9.2017 Tratinska 55, Zagreb Prihvaćeno: 25.9.2017. slazicmarinkovic@gmail.com
Advertisement
Tema za ovaj rad nastala je u vrijeme istraživanja povijesti Obrtne škole u Zagrebu u vrijeme Velikoga rata. Budući da je Gustav Baldauf, inženjer građevinarstva iz Osijeka, u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskoga rata bio ravnatelj Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole, neki rezultati spomenutoga istraživanja korišteni su i za ovaj rad. Rad je nastao na temelju relevantne literature i podataka iz pismohrana Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu, Državnog arhiva u Zagrebu te izviješća zagrebačkih novinara onovremenih dnevnih i tjednih listova.
Ključne riječi: Gustav Baldauf, Kraljevska zemaljska Obrtna škola, Građevno-stručna škola, Prvi svjetski rat, Ortopedski zavod, Škola za naobrazbu invalida u obrtima.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
Biografski podaci
Gustav Baldauf sin je tokarskog obrtnika evangeličke vjere Gustava Baldaufa [starijeg] rođenoga 1844. godine u gradu Pozsony [Požun/Bratislava], a preminuloga u Osijeku 1932. godine. Majka Gustava Baldaufa [mlađeg] bila je Marija Baldauf, rođena Hazenai u Osijeku 1855. godine i preminula u rodnom gradu 1940. godine. U njihovom je braku rođeno šestoro djece. Sva su djeca rimokatoličke vjere i uživaju zavičajno pravo u gradu Osijeku, po ocu na temelju odluke Gradskog poglavarstva u Osijeku od 11. svibnja 1891. godine1 .
Gustav Baldauf [mlađi] rođen je u Osijeku 1878. godine. Osnovnu i srednju školu polazio je u Osijeku, studirao je na Politehnici [Műeegyetem] u Budimpešti i diplomirao 1899. godine kada postaje inženjer građevinarstva. Već od 1899. godine djelovao je kao inženjerski pristav [pripravnik] županije u Ogulinu, zatim kao kotarski inženjer u Sušaku2 te kao „kraljevski nadinžinir“ u „građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade“3 u Zagrebu. Djelujući u struci napisao je u Vijestima Društva inžinira i arhitekta izvještaje o projektima i izvedbama Novi Lomost u Ogulinu i sistem Hennebique4 (1901.), Nakapnica u Banju kod Kraljevice (1907.), a u Samoborskom listu članak „Pitanje vodovoda“ (1911.).5
Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole i s njom spojene Građevnostručne škole te njoj pridijeljena internata i Muzeja za umjetnost i obrt. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. Tijekom tog ratnog razdoblja ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja. Nastojao je za školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se angažirao da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima. Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata bavio se pitanjima tehničke nastave i
1 Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., ur. Stjepan Sršan / Vilim Matić, Osijek, 2003., 58. 2 Leksikografski zavod Miroslav Krleža (dalje: LZMK), Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http:// enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.) 3 Hrvatski školski muzej (dalje: HŠM), inv. br. 3153, „Osobne vijesti - br. 23.722.“, Službeni glasnik kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu [32] (dalje: Službeni glasnik), (Zagreb 1914.), Komad [br.]
X., 3. X. 1914., 311. 4 „Francois Hennebique bio je francuski inženjer koji je napravio veliki doprinos građevinskoj industriji; osmislio je način jačanja betona. Ovaj je sustav dizajniran da izdrži zatezne sile protiv kojih je običan beton slab.“ https://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=en&u=https://aehistory.wordpress.com/1892/10/05/1892hennebique-method-of-reinforced-concrete/&prev=search (pristup: 26. 08. 2017.) 5 LZMK, Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
osposobljavanja u tehničkoj struci. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata6 za naučnu osnovu Više tehničke škole osnovane 1918. godine u Zagrebu.7 Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata.8
Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu.9 Preminuo je u Zagrebu 1924. godine.10
Značenje Gustava Baldaufa kao ravnatelja
Nakon terenskih iskustava u građevinarstvu, u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata Gustav Baldauf svoju djelatnost usmjerava na pedagoške i organizacijske probleme škola povjerenih mu na upravu. Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole, školskog internata i Muzeja za umjetnost i obrt te Građevno-stručne škole koja se nalazila pod neposrednom upravom ravnateljstva Kraljevske zemaljske obrtne škole. Službeni glasnik kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, u rubrici „Osobne vijesti“, donosi vijest o imenovanju: „Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo je previšnjim rješenjem od 3. rujna t. g. građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade na službovanje
6 „Naziv: Društvo inženjera i arhitekata u Zagrebu. (...) Povijest: Društvo je osnovano 1878. pod nazivom Klub inžinirah i arhitektah. Izmjenom pravilnika 1884. mijenja naziv u Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, da bi 1894. naziv bio promijenjen u Društvo inžinira i arhitekata Hrvatske i Slavonije. Godine 1906. mijenja naziv u Hrvatsko društvo inženjera i arhitekata. Nakon osnivanja zajedničke države Kraljevine SHS 1919. nosi naziv Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, Sekcija Zagreb. (...) Djelatnost: Svrha osnivanja bila je ujedinjenje tehničke inteligencije u Hrvatskoj i Slavoniji u korist unapređenja strukovnog rada. Cilj
Društva bio je štititi i poboljšavati ekonomsko stanje, socijalni položaj, radne uvjete, ugled i čast inženjera. (...) Društvo se brinulo o stručnoj izobrazbi inženjera, pomoćnog osoblja i radnika.“ http://arhinet.arhiv.hr/ details.aspx?ItemId=3_8071 (pristup: 26. 08. 2017.) 7 „Godine 1918. osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu, u kojoj je 1919. započela nastava u četiri odsjeka. Ona je 1926. kao Tehnički fakultet ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu.“ (Sveučilište u Zagrebu, Povijest Sveučilišta, Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata) http://www.unizg.hr/osveucilistu/sveuciliste-jucer-danas-sutra/povijest-sveucilista/ (pristup: 26. 08. 2017.) 8 Hrvatski inženjerski savez (dalje: HIS): „Svi predsjednici HIS-a“, http://his-hr.hr/his/blog/2012/04/13/svipredsjednici-his-a/ (pristup: 26. 08. 2017.) 9 „Naziv: Građevinska direkcija Ministarstva građevina Kraljevine SHS (...) Povijest: Uredbom o ustrojstvu
Ministarstva građevina, odnosno ukazom ministra od 25. lipnja 1919. godine, stvorena je najviša građevinska vlast na cjelokupnom teritoriju Kraljevine SHS. (...) Naredbom bana od 17. svibnja 1920. br. VIII-2050 oglašeno je da Građevna direkcija u Zagrebu počinje djelovati 1. lipnja 1920. Građevinska direkcija Zagreb djelovala je do uspostave Savske banovine, kada je 7. studenoga 1929. njezine poslove preuzelo Odjeljenje za trgovinu, obrt i industriju Savske banovine. (...) Djelatnost: Direkcija je provodila građevinsku upravu na teritoriju
Hrvatske, Slavonije i Međimurja i bila je najviša građevinska oblast na svojem teritoriju. (...) Unutarnji ustroj:
Građevinskom direkcijom upravljao je direktor koji je bio odgovoran za sve poslove. Postavljao je, unapređivao, otpuštao i kažnjavao osoblje svoga područja, te odobravao dopuste. Brinuo se za izdatke i materijalne potrebe preko računovodstva Ministarstva. Tražio je otvaranje kredita (do sto tisuća dinara) i izdavao naloge za isplatu.“ http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_8416 (pristup: 26. 08. 2017.) 10 LZMK, Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
pridijeljenoga kr. nadinžinira Baldaufa Gustava, premilostivo imenovati ravnateljem kr. zemaljske obrtne škole u Zagrebu sa sustavnim berivima“.11
U istom Službenom glasniku nalazimo i naredbu od 21. rujna 1914. godine, kojom se izdaje novi Ustrojni statut internata kraljevske zemaljske obrtne škole u Zagrebu, u kojoj stoji da je: „§2. Ravnatelj kr. zemaljske obrtne škole ujedno je i ravnatelj internata. §3. Internat je smješten u zgradi kr. zemaljske obrtne škole“.12 Budući da su ravnatelj Internata Pavao Frankl i upravitelj Muzeja za umjetnost i obrt Levin pl. Horvat bili pozvani u vojsku, ravnatelj Obrtne škole Gustav Baldauf preuzeo je i te dužnosti. Primopredaja ravnateljske dužnosti s uputama dotadašnjeg ravnatelja Hermanna Bolléa trajala je do 2. listopada 1914. godine. 13 Još u vrijeme primopredaje stigla je 29. srpnja 1914. godine naredba da „ravnateljstvo imade na zahtjev vojničke ili građanske vlasti staviti sve školske prostorije na neograničeno raspolaganje u vojničke i ratne svrhe“.14 Centralni položaj Obrtne škole u Zagrebu, njezina veličina i mogućnost brze prenamjene, osobito internata u južnom krilu zgrade, odredili su njezinu sudbinu tijekom Velikoga rata. Svjetski rat prekinuo je rad Obrtne škole, a školska zgrada prenamijenjena je u bolnicu Crvenog križa15. U školske prostorije smješta se i Društvo Crvenog križa te ostaje svih ratnih godina.
Neposredno nakon imenovanja novi ravnatelj Baldauf morao se boriti za opstanak škole i muzeja. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole, koja se pod neposrednom upravom ravnateljstva kr. zem. obrtne škole nalazi od samog osnutka, 15. kolovoza 1897. godine. U Ustrojnom statutu građevno-stručne škole spojene s kraljevskom zemaljskom obrtnom školom zapisano je: „I. Opće ustanove. §1. Za naobrazbu mladića u građevnoobrtnoj struci, ustrojena je uz kr. zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu: ‘Građevna stručna škola’. §2. Građevna stručna škola stoji pod neposrednom upravom ravnateljstva kr. zem. obrtne škole, a vrhovnu upravu i nadzor vodi kr. zemaljska vlada odjel za bogoštovlje
11 HŠM, „Osobne vijesti - br. 23.722.“, Službeni glasnik [32] (Zagreb 1914.), Komad [br.] X., 3. X. 1914., 311. 12 HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 21. rujna 1914. br. 24.669“, Službeni glasnik [32] (Zagreb), Komad [br.] X., 3. X. 1914., 305. 13 Zrinka Tatomir, 111 godina naše škole, Od Obrtne škole do Škola primijenjene umjetnosti i dizajna (dalje: 111 godina naše škole), Škola primijenjene umjetnosti i dizajna , Zagreb 1993., 39. 14 Tatomir, 111 godina naše škole, 34.-35. 15 U „Izvješće o radu Upravnog odbora pričuvne bolnice br. 10 Društva Crvenog križa u Zagrebu, za razdoblje od početka rata do konca g. 1916. podastrtog predsjedništvu Društva Crvenog križa u Zagrebu“ stoji: „U prvi mah uredio je upravni odbor dvije bolnice, prvu u zgradi obrtne škole sa 200 postelja, (...). Bolnica u zgradi obrtne škole primila je prve ranjenike dne 25. kolovoza 1914.,“. (Zdravko Židovec, Hrvatski Crveni križ,125 godina u službi humanosti, „povijesni pregled“ (Zagreb 2003.), 44.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
i nastavu. §3. Polaznici građevno-stručne škole, da si pribave potrebitu ručnu vještinu radit će u radionicama kralj. zem. obrtne škole pod vodstvom dotičnih poslovođa.“ 16
Ravnatelj i učitelji Obrtne škole obučavali su đake [pitomce] i u Građevno-stručnoj školi. U Izvještaju Građevno-stručne škole, u poglavlju „G. Učiteljski zbor“, u rubrici „Ime i svojstvo učitelja“, pod tekućim brojem 1. naveden je „Baldauf Gustav, diplom. inženjer, ravnatelj kr. zem. obrtne škole,“. Obučavao je u predmetu geodeziji, u razredu IV., 2 sata na tjedan. U rubrici „Bilješka“ navedeno je: „Predavao je u obrtnoj školi 6 sati na nedjelju“.17
Novi ravnatelj imao je pune ruke posla. Zemaljskoj vladi predlaže novu naučnu osnovu [program rada] škole kojom bi se teorijski predmeti reducirali na minimum. Do tada je tražio nove prostorije za održavanje nastave Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole. Novi ravnatelj „na brojne upite učenika kada će škola početi s radom nije znao odgovoriti do 28. XII. 1914. Tada su učenici obaviješteni putem novina, a i direktno pismima, neka se zaposle kod dobrih majstora kako ne bi izgubili godinu,“.18 Obrtna škola cijele školske godine 1914./1915. ne radi jer je školska zgrada prenamijenjena je u bolnicu Crvenog križa. Novine su svakodnevno donosile iscrpne vijesti o stanju u gradu, tako Jutarnji list od 6. siječnja 1915. godine u rubrici „Domaće viesti“, pod naslovom „Obrtna škola u Zagrebu“, donosi vijest: „Na predstavku trgovačko-obrtničke komore zagrebačke, da bi se omogućilo otvorenje kr. zem. obrtne škole u Zagrebu, izjavila je kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, da se ta želja na žalost ne može za sada ostvariti, i to s razloga, što je zgrada rečene škole zapremljena od družtva ‘Crvenog Križa’, a naći zgodnih prostorija, gdje bi se mogla smjestiti ta škola sa svojim radionicama i internatom u današnjim je prilikama sasvim nemoguće“.19 Graditeljska škola ipak je počela radom 9. prosinca 1914. godine i to za učenike drugog, trećeg i četvrtog razreda, jer te godine učenici nisu upisivani u prvi razred. Školska godina 1915./1916. započela je 1. rujna 1915. godine i to za učenike prvog, trećeg i četvrtog razreda. Drugog razreda nije bilo jer školske godine 1914./1915. nije bilo prvog razreda. Naredbom kraljevske hrvatskoslavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 31. prosinca 1915. godine, propisana je „nova naučna osnova za odjel ‘Graditeljska škola’ građevne
16 Muzej za umjetnost i obrt (dalje MUO), inv. br. 1280, „A. Ustrojni štatut građevno stručne škole spojene sa kr. zemaljskom obrtnom školom izdan naredbom kr. zemaljske vlade odjela za bogoštovlje i nastavu, od 15. kolovoza 1897. br. 13.433, a promjenjen naredbom od 23. srpnja 1908. br. 29.147.“, Izvještaj Građevnostručne škole spojene sa kralj. zem. obrtnom školom u Zagrebu, koncem školske godine 1915.-1916. (dalje: Izvještaj
Građevno-stručne škole 1915.-1916.) (Zagreb 1916.), 3. 17 MUO, „G. Učiteljski zbor“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 61. 18 Mira Kolar Dimitrijević, „Zagreb, stogodišnjica obrtne škole“. „Fragmenti iz kronike“, Kaj 15 (Zagreb 1982.), br. 3, 87-88. 19 „Obrtna škola u Zagrebu“, Jutarnji list 4 (Zagreb), br. 982, 6. I. 1915., 4.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
stručne škole spojene s kr. zemaljskom obrtnom školom u Zagrebu.“20 Prema novoj naučnoj osnovi u školi se uče 22 predmeta raspoređena kroz četiri godine, 40 sati tjedno u I. i II. razredima i 42 sata tjedno u III. i IV. razredima.21
U Izvještaju Građevno-stručne škole iz 1915./1916. godine napisano je: „U zgradi kr. zemalj. obrtne i graditeljske škole nalazi se još sveudilj bolnica društva ‘Crvenoga križa’. Poradi toga bila je Graditeljska škola i ove školske godine 1915./16. smještena izvan vlastite zgrade i to u I. polugodištu u unajmljenom stanu u Vodnikovoj ulici br. 1, a u II. polugodištu u novoj zgradi zemalj. sirotišta na Josipovcu. I na jednom i na drugom mjestu tekla je obuka nesmetano [...].“22 Isti Izvještaj donosi i vijest da je škola za građevno-obrtne poslovođe tada bila zatvorena. „Poradi vanrednih prilika bila je školske godine 1915./16. škola za građevno-obrtne poslovođe zatvorena. Malone svi polaznici ove škole obavljaju vojničku odnosno pučko-ustašku službu. Ravnateljstvo će svojedobno putem javnih glasila objaviti početak školske godine i rok upisa. Ravnateljstvo kr. zemalj. obrtne škole i s njom spojene građevne stručne škole. U Zagrebu, dne 27. lipnja 1916. Baldauf, ravnatelj“.23
Ravnatelj Baldauf nastojao je za Obrtnu školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se osobno angažirao u osnivanju Zemaljskoga odbora za liječenje i naobrazbu hrvatsko-slavonskih ratnih invalida u Zagrebu. Predložio je da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima, što je i prihvaćeno. U Liečničkom viestniku dr. Miroslav Čačković24 izvješćuje da se na liječničkim sastancima tijekom prosinca 1914. godine intenzivno raspravljalo o skrbi za ratne invalide i osnivanju odbora za liječenje i naobrazbu hrvatsko-slavonskih
20„Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada, odio za bogoštovlje i nastavu, nalazi propisati novu naučnu osnovu za
Graditeljsku školu i podjedno izvan snage staviti naučnu osnovu propisanu naredbom od 23. lipnja 1908. broj 11.908.“ (HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 31. prosinca 1915., br. 24.284“, Službeni glasnik [34] (Zagreb), Komad [br.] II., 29. II. 1916.), 53.); Naredba se nalazi i u
Izvještaju Građevno-stručne škole: „18. Naredbom od 31. prosinca 1915. br. 24.284 se propisuje nova naučna osnova za Graditeljsku školu“, (MUO, „E. Važniji otpisi i naredbe kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu.“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 58.) 21 HŠM, „Pregled učevnih sati za pojedine predmete i razrede“, Službeni glasnik [34] (Zagreb), Komad [br.] II., 29.
II. 1916., 76; „Pregled učevnih sati za pojedine predmete i razrede“ nalazi se i u Izvještaju Građevno-stručne škole, (MUO, „A. Ustrojni štatut građevno stručne škole. Pregled učevnih sati“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 3-8.) 22 MUO, „F. Ljetopis zavoda“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 59. 23 MUO, „P. Škola za građevno-obrtne poslovođe“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 83. 24 Miroslav pl. Čačković-Vrhovinski (Zagreb, 28. rujna 1865. – 29. lipnja 1930., Zagreb), hrvatski kirurg, profesor, rendgenolog, pisac. Studij u Beču završio je 1895. i po povratku u Zagreb dobiva zaposlenje u Bolnici milosrdnih sestara, gdje je proveo svoj čitav radni vijek. Od 1905. do 1914. vrši dužnost primariusa, a od 1914. do 1928. šefa odjela kirurgije. U siječnju 1917. objavljuje članak u Liječničkom vjesniku u kojem traži osnutak Medicinskog fakulteta pri Sveučilištu u Zagrebu. Već krajem iste godine odlukom hrvatskog Sabora počinje upis studenata i održavanje nastave. Početkom 1918. izabran je za prvog dekana fakulteta. Niz godina obavljao je dužnost glavnog urednika Liječničkog vjesnika. Književne uratke objavljuje pod pseudonimom Ladislav Ladanjski. https://library.foi.hr/m3/mda1.php?B=1&H=&A=0000013425&mgr=1&O=1, (pristup 19. 09. 2016.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
ratnih invalida. Na trećem liječničkom sastanku održanom u Zagrebu 19. prosinca 1914. godine u operacionoj dvorani bolnice Crvenoga križa u Obrtnoj školi, osim uglednih liječnika dr. Božidara pl. Spišića, ravnajućeg liječnika dr. Artura Langa i mnogih drugih, važno mjesto zauzimao je ravnatelj Obrtne škole ing. Gustav Baldauf koji je čak putovao u Beč i Budimpeštu kako bi proučio uređenje tamošnjih škola za invalide.25 Ministarstvo rata naložilo je Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, da u Zagrebu ustroji Ortopedski zavod pod upravom dr. Božidara Spišića. Zavod je uređen 1. lipnja 1915. godine u bolnici Društva Crvenoga križa u Obrtnoj školi i bio je spojen sa školom za invalide. U podrumu bolnice otvorena je ortopedska radionica za proteze i ortopedska pomagala. Liečnički viestnik donosi iscrpne vijesti o liječenju i naobrazbi ratnih invalida u Ortopedskom zavodu osnovanom u Obrtnoj školi. Piše: „Prihvaćen je predlog dra. Spišića i ravnatelja obrtne škole ing. Baldaufa, da se u obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u savezu s ovime i škola za naobrazbu invalida u obrtima. [...]. U radionicama obrtne škole naučali bi pod vodstvom ravnatelja njezini učitelji invalide u tom kako da tjelesno manje sposobni može dalje vršiti svoj obrt ili prihvatiti drugi, koji je za njegove funkcionalne odnošaje povoljniji. [...]. One obrte, za koje u obrtnoj školi ne ima učitelja, poučavati će neki majstori u svojim radionicama.“26 No, kako za smještenje Ortopedskog zavoda i škole za invalide u zgradi Obrtne škole nije bilo dovoljno prostorija, to je „preuzv. gosp. ban dozvolio da se nuždne nadogradnje odmah iz zemaljskih sretstava izvedu“.27 Škola za invalide mogla je početi s radom tek nakon dogradnje, koja je radi nestašice građevnog materijala mogla započeti tek 1. srpnja [1915. godine]. No, uskoro se moralo tražiti novo rješenje jer su te prostorije bile za ortopedski zavod sasvim nedostatne.
Obrtna škola u zgradi sirotišta na Josipovcu i povratak u dio svoje zgrade
Obrtna škola cijele školske godine 1914./1915. ne radi. Tek školske godine 1915./1916. smještena je u novo sagrađenu zgradu sirotišta na Josipovcu. Ponovni rad škole uspostavljen je oglasom od 17. prosinca 1915. godine. Jutarnji list od 19. prosinca 1915. godine u rubrici „Školske viesti“ u članku „Upisivanje u Obrtnu školu“ donosi
25 „Skrb za ratne nemoćnike“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 3, 63., https://library.foi.hr/m3/pregled. aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD3-DDD-SSDD63&od=&do=&B=1&vrsta=&grupa=&
H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.); „Skupštine i kongresi“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 9, 192.-193., https://library.foi.hr/m3/pregled.aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DD
DD9-DDD-SSDC92&od=&do=&B=1&vrsta=&grupa=&H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.) 26 Č[ačković], „Skrb za ratne invalide“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 4, 82., https://library.foi.hr/m3/ pregled.aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD4-DDD-SSDD82&od=&do=&B=1&vrsta=&gr upa=&H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.) 27 Č[ačković], „Skrb za ratne invalide“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 5, 103. https://library.foi.hr/ m3/pregled.aspx?z=100&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD5-DDD-SSDCD3&B=1&C=&vrsta=&grupa=&
H=METELGRAD&X=S01101&oo=, (pristup 19. 09. 2016.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
iscrpne vijesti o upisima u Obrtnu školu i razlozima zašto upisa nije bilo u protekloj godini, pa kaže: „Zbog ratnih događaja i upotrebe zgrade obrtne škole u Zagrebu i internata uz tu školu u bolničke svrhe, ostao je taj zavod, kao što je poznato, zatvoren u školskoj godini 1914./1915. Školske godine 1915./16. otvara se obrtna škola u novoj zgradi zemaljskoga sirotišta na Josipovcu u Zagrebu, u kojoj su privremeno uređene učionice i radionice. [...]. Upisivanje u obrtnu školu biti će od 5. do 8. siečnja 1916. [...] u uredu zavodskoga ravnateljstva (nova zgrada zemaljskog sirotišta na Josipovcu)“.28 Nastava je počela 10. siječnja 1916. godine za nauk bravarstva, klesarstva, stolarstva i dekorativnog slikarstva. Odaziv je bio porazan. U sva četiri razreda upisuje se svega 13 učenika. U školu se uglavnom upisuju siromašni učenici. Stipendijama su često rješavani socijalni slučajevi, pa se na taj način u Obrtnu školu upisuju slabi i nemotivirani učenici. Ravnatelj Baldauf se kod Kraljevske zemaljske vlade zalagao da „kod podjeljivanja stipendija [...] nema biti mjerodavno samo veliko siromaštvo moliteljevo već da bi i na to trebalo misliti da li postoje preduvjeti za budući razvitak dotičnika kao obrtnika“.29 U Objavi za školsku godinu 1916.-1917., ravnatelj Baldauf piše: „Da se siromašnijim mladićima olakoti polazak zemalj. obrtne škole, ustrojene su mnoge stipendije, potpore i besplatna mjesta u internatu. (...). Ukupan broj učenika obrtne škole, ne nadmašuje 150, pa se vidi, da je broj stipendija toliki, da na svaka 3 učenika otpada barem jedan stipendista“30
U sirotištu na Josipovcu škola je radila u nemogućim uvjetima. Nastava se nije mogla odvijati zbog nedostatka potrebnih prostorija i radionica, koje su u sirotištu bile improvizirane. Uz nedostatak školskog prostora, rat i izostanak učenika, ambicije su ravnatelja bile da i pored svih nedaća, održi neku razinu škole. Od Odjela za bogoštovlje i nastavu tražio je i dobio sitne pogodnosti za učenike. Tražio je [primjerice] zastore za južne prozore zgrade sirotišta, s obrazloženjem da „risanje i svaki rad u izravnom sunčanom svjetlu ne samo da nije moguć, već je i za oči upravo opasan“.31 Nastava je na Josipovcu održavana samo školske godine 1915./1916. i to od 10. siječnja do kraja srpnja. U novoj školskoj godini 1916./1917. Obrtna škola je ponovo u sjevernom dijelu svoje zgrade budući da je taj dio Društvo Crvenog križa ispraznio. Zgrada je bila opustošena, inventar nestao, a zbirke uništene. Mnogo se truda ulagalo da školske radionice dođu u ono stanje u kojem su bile prije rata. Te je školske godine broj nastavnih sati snižen na 48 sati tjedno32 umjesto ranijih 54 sata. Obrazloženje ravnatelja je da u školu više
28 „Upisivanje u Obrtnu školu“, Jutarnji list 4 (Zagreb), br. 1346, 19. XII. 1915., 4. 29 DAZ, fond 135, Opći spisi, 57/1916; Tatomir, 111 godina naše škole, 36. 30 HŠM, Inv. br. 502, „Stipendije i potpore“, Kr. zemalj. obrtna škola u Zagrebu, Objava za školsku godini 1916.1917. (Zagreb 1916.), 6-7. 31 DAZ, fond 135, Opći spisi, 148/1916; Tatomir, 111 godina naše škole, 36. 32 HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 26. siječnja 1917. br. 29.663 ex 1916., kojom se mijenja broj obučnih sati naučne osnove za odjel za naučnike (šegrte) kr. zemaljske obrtne škole u Zagrebu, propisane naredbom od 17. prosinca 1915. br. 30.584 ex 1914.“, Službeni glasnik [35] (Zagreb),
Komad [br.] I., 26. I. 1917., 7-8.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
ne dolaze „krepki momci“ već „slabašni dječaci“ koji ne mogu izdržati dnevnu nastavu od 9 sati te su na večernjim satovima „posve iznemogli i smalaksali“33 .
Internat te godine nije bio otvoren nego su se učenici morali sami pobrinuti za stan, opskrbu i odijevanje.34 Društvo Crvenog križa do kraja rata ostalo je u južnom dijelu zgrade, u prostorijama internata, a za potrebe internata uređeni su gornji katovi poprečnog krila zgrade. Po završetku rata južno krilo zgrade ustupljeno je tek osnovanoj Visokoj tehničkoj školi dok je sjeverno krilo zauzela Srednja tehnička škola koja se razvila iz Građevne stručne škole. Središnji dio zgrade u pročelju obuhvaćao je prostorije Muzeja za umjetnost i obrt koji se već 1916. osamostalio. Tek u preostali dio zgrade bila je smještena Obrtna škola. Tako je škola ostala bez vlastite zgrade, bez potrebnih zbirki, bez uređenih radionica, stisnuta u nekoliko prostorija.35
Zaključak
Cilj rada je otkrivanje i produbljivanje spoznaja o Gustavu Baldaufu, inženjeru građevinarstva iz Osijeka, koji je u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata živio i radio u Zagrebu i odigrao presudnu ulogu u opstanku Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole i Muzeja za umjetnost i obrt. Opsežna je Baldaufova društveno-kulturna i pedagoška djelatnost. Po završetku rata bavio se pitanjima tehničke nastave. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata za naučnu osnovu Više tehničke škole [od 1926. Tehničkog fakulteta] u Zagrebu. Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu [1918]. Gustav Baldauf preminuo je u Zagrebu 1924., u 46. godini života.36
Na temelju izvorne arhivske i novinske građe te znanstvene i stručne literature, u radu su naznačene neposredne i dalekosežne posljedice koje je Veliki rat imao za Gustava Baldaufa, inženjera građevinarstva i ravnatelja Obrtne škole, školskog internata i Muzeja za umjetnost i obrt te Građevno-stručne škole u Zagrebu. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja.
33 Kolar Dimitrijević, „Fragmenti iz kronike“, 90. 34 HŠM, „Stipendije i potpore“, Objava za školsku godini 1916.-1917. (Zagreb 1916.), 6. 35 Danas, 135 godina nakon osnivanja „kraljevske i zemaljske Obrtne škole“, njena nasljednica „Škola primijenjene umjetnosti i dizajna“ smještena je u sjevernom krilu glavne zgrade i dvorišnim zgradama. 36 Smrt Gustava Baldaufa 1924. godine nije zabilježena u školskim arhivima. Vjerojatno je pokopan u medijskoj tišini, a gdje se nalazi njegovo grobno mjesto/grobnica nije mi poznato. To bi trebala biti dodatna tema za istraživanje.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
Sažetak
Gustav Baldauf rođen je u Osijeku 1878. godine. Osnovnu i srednju školu polazio je u Osijeku, studirao je na Politehnici [Műeegyetem] u Budimpešti i diplomirao 1899. godine kada postaje inženjer građevinarstva. Već od 1899. godine djelovao je kao inženjerski „pristav“ županije u Ogulinu, zatim kao kotarski inženjer u Sušaku te kao „kraljevski nadinžinir“ u „građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade“ u Zagrebu. Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole te njoj pridijeljena internata i Muzeja za umjetnost i obrt. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja. Nastojao je za školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se angažirao da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima.
Gustav Baldauf, inženjer građevinarstva iz Osijeka, koji je u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata živio i radio u Zagrebu, nesumnjivo je odigrao presudnu ulogu u opstanku Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole i Muzeja za umjetnost i obrt.
Opsežna je Baldaufova društveno-kulturna i pedagoška djelatnost. Po završetku rata bavio se pitanjima tehničke nastave. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata za naučnu osnovu Više tehničke škole [poslije Tehničkog fakulteta] u Zagrebu. Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu [1918]. Gustav Baldauf preminuo je u Zagrebu 1924., u 46. godini života.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
Gustav Baldauf, Direktor des Handwerkerschule und der Bau-Fachschule in Zagreb (1914-1920)
Zusammenfassung
GustavBaldauf wurde in Osijek 1878 geboren. Die Grund- und Mittelschule besuchte er in Osijek, studierte an der Politechnik [Műeegyetem] in Budapest und sein Diplom machte er 1899, als er Bauingenieur wurde. Schon seit 1899 wirkte er als „Ingenieueradjunkt“ der Gespanschaft in Ogulin, dann als „Kreisingenieur“ in Sušak sowie als „königlicher Oberingenieur“ in der „Bauabteilung der kön. Kroat. Slaw. Dalm. Landesregierung“ in Zagreb.1914 wurde er zum Direktoren der Handwerkerschule und der mit ihr verbundenen Bau-Fachschule sowie des ihr zugeteilten Internates und des Museumes für Kunst und Gewerbe ernannt. Unmittelbar nach dem Antritt zur Tätigkeit des Direktors musste er um das Überleben der Schule und des Museumes kämpfen, weil den größten Teil des Gebäudes das Rote Kreuz und das Krankenhaus des Roten Kreuzes besetzten. Während des Krieges richtete sich die Tätigkeit des Direktors auf die Erhaltung des Statusses der Schule und des Museumes. Er bemühte sich, für die Schule wenigstens einige Räume im eigenen Gebäude zu erhalten, daher setzte er sich dafür ein, dass in der Handwerkerschule ein Orthopädischen Institut eingeführt wird und damit auch eine Schule zur Ausbildung von Invaliden in Gewerben.
Gustav Baldauf, Bauingenieur aus Osijek, der zur entscheidenden Zeit des Ersten Weltkrieges in Zagreb lebte und arbeitete, spielte unzweifelhaft eine entscheidende Rolle bei der Erhaltung der Handwerkerschule und der mit ihr verbundenen Bau-Fachschule sowie des Museumes für Kunst und Gewerbe.
Umfangreich ist Baldaufos gesellschaftlich-kulturelle und pädagogischen Tätigkeit. Nach Kriegsende befasste er sich mit den Fragen des technischen Unterrichtes. Er war Mitglied des Ausschusses der Gesellschaft der Ingenieuere und Architekten für wissenschaftliche Grundlage der Höheren technischen Schule (später Technische Hochschule) in Zagreb. 1919 ist er Präsident der zagreber Sektion des Vereines jugoslawischer Ingenieure und Architekten. In demselben Jahr wurde er zum Direktor der Baudirektion in Zagreb (1918) ernannt. Gustav Baldauf verstarb in Zagreb 1924, im 46. Lebensjahr.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
Darko Mrkonjić, UDK: 316.74 Društvo za interpretaciju baštine Prethodno priopćenje u turizmu Istočne Hrvatske Osijek Primljeno: 1.10.2017. dmrkonjic@ff os.hr Prihvaćeno: 3.10.2017.
Vitez slavonske ravni
U radu se, na primjeru romana Vitez slavonske ravni, razmatraju mogućnosti korištenja literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, u odnosu na neke druge aktualne pristupe. Radnja romana događa se u vrijeme 18. st., a čitatelj, napeto prateći dirljive ljubavne zaplete i dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Retfali i Valpovu. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja je moguće posjetiti, a u tome su osobito živopisni prikazi turistički atraktivnih tvrđavskih ulica i gostionica. Stoga je na temelju takvih djela moguće izgraditi dobru, dirljivu, napetu, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na ne-mjesta, negirajući identitet i živu kulturu odredišta.
Ključne riječi: Marija Jurić Zagorka, Osijek, turizam, nemjesta, konzumerizam.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
Uvod
Cilj je rada, na primjeru romana Vitez slavonske ravni1 i drugih književnih djela, sagledati mogućnosti upotrebe literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, u usporedbi s drugim načinima predstavljanja koji su dio turističko-razvojnih projekata u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji, a koji se ne mogu uvrstiti u održivi turizam.
Radnja romana Marije Jurić Zagorke2 smještena je fi ktivno u vrijeme carice Marije Terezije (1717. − 1870.)3, no vrlo realistično, prema sadržajnoj analizi, čak i topografski precizno, u urbane i ruralne prostore Slavonije. Napeto prateći dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, koje tada haraju Slavonijom, te dirljive ljubavne zaplete, čitatelj upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Iloku, Retfali i Valpovu, kao i način života plemstva i puka onoga doba. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja još uvijek postoje i u velikom broju slučajeva moguće ih je posjetiti i razgledati. U tome su osobito živopisni prikazi turistički atraktivnih tvrđavskih ulica i nekadašnjih vrlo brojnih gostionica. Zagorkinom se romanu, kao osnovica za razvitak literarnog, odnosno književnog turizma, svakako mogu pribrojiti i jednako životni opisi Osijeka i Slavonije, Vilme Vukelić4, Roda Rode5, te suvremenih autora poput Zlate Živaković-Kerže6. Na temelju takve literature moguće je stoga izgraditi dobru, dirljivu, napetu pa i zavodljivu7, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, te ostvariti svojevrsni afektivni spoj8 s turističkim odredištem.
Opisani pristup razvitku kulturnog turizma postavlja se nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na nemjesta9, negirajući identitet i živu kulturu odredišta. Komparativni je primjer projekt Tematski park Sulejmana Veličanstvenog u Dardi10 koji se planira urediti u blizini mjesta na kojem se pretpostavlja da je završavao tzv. Sulejmanov (osmanlijski) most, iako za tu činjenicu postoji tek vjerojatnost, ali ne postoje nikakvi vidljivi tragovi. Što je još važnije, na širem prostoru regije ne postoje tragovi nematerijalne kulture, odnosno to povijesno razdoblje nema kontinuiteta i doticaja s lokalnom populacijom i njihovim
1 Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987 2 Isto. 3 Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=38929 4 Mrkonjić, Darko. Kulturno nasljeđe Nijemaca i Austrijanaca, DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 257-270 5 Vlado Obad. Slavonska književnost na njemačkom jeziku, Čakovec, 1989. 6 Živaković-Kerže, Zlata. Svaštice iz Staroga Osijeka, Hrvatski institut za povijest, Studio HS, Osijek 2016. 7 Filip Breton. Izmanipulisana reč. Biblioteka Multimedia, Clio 2000. str. 75.-76. 8 Isto. str. 83. 9 Auge, Marc. Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 10 Latinović, Vesna. Nova turistička ruta koja povezuje Hrvatsku i Mađarsku, Glas Slavonije, 28.10.2016.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
načinom života i običajima11. Dakle, stvara se novi turistički proizvod u obliku mjesta, tj. Augeovog ne-mjesta, nepovezanog s lokalnim identitetom, „popisanog, klasifi ciranog, zabranjenog, promoviranog kao mjesta sjećanja, pripisanog ograničenom prostoru“12, ili „eksteritorijalnog“ prostora, kako ga opisuje Tomislav Šola, kojem lokalna ekonomija pruža „tek jedva nešto više od zraka i vode...“13. Na taj se način razvija turistička ponuda koja se danas promatra kao upitna u pogledu učinaka na lokalnu ekonomiju i društvo14 pa tako i na kulturnu baštinu.
Književni turizam
Uvodno navedene primjere potrebno je sagledati u kontekstu posebnih oblika turizma kojima se nastoje izbjeći oni negativni učinci koji se danas općenito pripisuju konvencionalnom turizmu, uvažavajući činjenicu da i turisti teže odgovornom pristupu turizmu15. Pri tome treba imati na umu i činjenicu da je stavljanje kulturne baštine u funkciju turizma i vid njezina održanja pa u nekim slučajevima ona može upravo ovisiti o ponudi posjetiteljima odnosno stavljanju u turističku funkciju16 .
Predmetni književni turizam javlja se kao oblik kulturnog turizma u kojem putnici posjetitelji traže mjesta opisana u romanima, bilo da se radi o povijesnim ili manje povijesnim djelima, putopisima i autobiografi jama ili samo mjestima u kojima je autor ili glavni junak romana rođen ili sahranjen. Najkraće, prema I. Smithu, to je oblik turizma koji se temelji na mjestima i događajima povezanim s nekim piscem ili njegovom djelom17. Takav je oblik turizma, prema našem mišljenju, moguće razviti na temelju navedenog Zagorkina romana.
Vitez slavonske ravni
Kako se navodi u predgovoru knjige, radnja romana18 Marije Jurić Zagorke događa se u Slavoniji, a čitatelj će zaključiti da je to u vrijeme carice Marije Terezije19, dakle u 18. st., iako se to u samom tekstu eksplicite ne navodi, već samo naslućuje20. S druge
11 BIT Hrvatska, Osvrt na članke u Glasu Slavonije, Nova tematska turistička ruta Zrinski – Sulejman i Skup o
EU projektu tematski put Zrinski – Sulejman, od 29.kolovoza i 01.rujna 2016., BIT Hrvatska, pismohrana,
Osijek 02.rujna 2016. 12 Auge, Marc, Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 13 Tomislav Šola, Javno pamćenje, Zagreb, 2014. str. 133. 14 I. Spilanis / H. Vayanni, „Sustainable Tourism. Utopia or Necessity?“, Coastal Mass Tourism, Bramwell, B.,
Clevedon UK, Cromvell Press, 2004., 270 15 UNESCO, http://www.unesco.org/education/tlsf/mods/theme_c/mod16.html 16 David Th rosby, Th e Economics of Cultural Policy, New York, 2010., 153. 17 Yvonne Smith, Literary Tourism as a Developing Genre, University of Pretoria , Pretoria, 2012., 1. 18 Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987. 19 Hrvatska enciklopedija. Marija Terezija, hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica (Beč, 13. V. 1717 –
Beč, 29. XI. 1780). http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=38929 (01.10.2017) 20 “Carica” se u tekstu navodi 77 puta, no nigdje pod imenom.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
se strane, iako je prostorno određenje vrlo precizno, na osnovu više pokazatelja može uočiti da je romanom obuhvaćeno znatno šire povijesno razdoblje.
Na primjer, u romanu se detaljno opisuje Dvorac Pejačevć, u Osijeku, odnosno događanja u njemu, a on je dovršen tek na početku 19. st.21. Sam se početak gradnje, prema dostupnim izvorima, smješta u posljednju deceniju 18. st., vjerojatno 1796., dakle nakon razdoblja Marije Terezije.
Jednako je i s pojedinim elementima same radnje romana, koji se mogu jasno povezati sa stvarnim događajima, ali koji su se zbili u nekom drugom, kasnijem razdoblju, bliže vremenu autoričina života (1873. – 1957.)22, a o kojima je autorica imala više relevantnih izvora. Primjer je za to slučaj hapšenja Mihaela Romanića i njegove razbojničke bande, te njihovog kasnijeg suđenja i pogubljenja o kojem podrobno izvještavaju brojne novine iz 1857. i 1859. godine23, obrađen u kratkom članku Maria Tadića24, a koji se u brojnim detaljima poklapa sa dogodovštinama vezanim uz Zagorkinog lika, razbojničkog harambašu Varnicu25. Događaj s Mihaelom Romanićem zabilježen je i u narodnoj pjesmi koju je zapisao Franjo Kuhač26, a u kojoj se opisuje odnos razbojnika sa svojom majkom27, koji se u odlučujućim činjenicama poklapa s odnosom razbojnika Varnice i njegove majke, a koji Zagorka opisuje u svom romanu28. Također, činjenica da je priča o razbojničkoj bandi Mihaela Romanića prešla u narodnu predaju, te da izvješća o događajima nalazimo i u austrijskom tisku29, poklapa se sa Zagorkinim opisom Varničine bande koja je, prema romanu, bila strah i trepet za
21 Obad Šćitaroci, Mladen, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci. Dvorci i perivoji u Slavoniji, Šćitaroci, Zagreb 1998. str. 270 22 Hrvatska enciklopedija. Jurić, Marija - Zagorka, hrvatska novinarka i književnica (Negovec kraj Vrbovca, 2. III. 1873 – Zagreb, 30. XI. 1957). http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=29566 (01.10.2017) 23 Die Presse 6.1.1857, Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., Carsko-kr. službene Narodne novine 26. kolovoza 1859. g. /br. 193./str. 1.,Carsko-kr. službene Narodne novine 30. kolovoza 1859. g. /br. 197./str. 1.,Morgen-Post 1.9.1859., Fremden-Blatt 2.9.1859.,Carsko-kr. službene Narodne novine 27. rujan 1859. g. str. 1., Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 (izvatke iz novina prikupio Mario Tadić) 24 Tadić, Mario 30 March 2016, Pljačkaška družina Mihaila Romanića, (Prema izvorima: Die Presse 6.1.1857,
Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., Carsko-kr. službene Narodne novine 26. kolovoza 1859. g. /br. 193./str. 1.,Carsko-kr. službene Narodne novine 30. kolovoza 1859. g. /br. 197./str. 1.,Morgen-
Post 1.9.1859., Fremden-Blatt 2.9.1859.,Carsko-kr. službene Narodne novine 27. rujan 1859. g. str. 1.,
Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture, („Mića
Romanić“ Oskar Frimmel) Vlado Obad 2014. g. str. 224) 30 March 2016. https://www.facebook.com/ groups/552628308148972/permalink/980145108730621/ (01.10.2017.) 25 Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987. 9.-332. 26 Hrvatska enciklopedija. Kuhač, Franjo Ksaver (njem. Franz Xaver Koch), hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj (Osijek, 20. XI. 1834 – Zagreb, 18. VI. 1911). http://www. enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34445 (01.10.2017) 27 Iz Kuhačeve zbirke tekstova: Romanić Mijo, razbojnički harambaša (Iz Osijeka u Slavoniji 1859). (Izvadak iz zbirke zahvaljujući Mariu Tadiću) 28 Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987. 85.-134 29 Die Presse 6.1.1857, Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., 1.,Morgen-Post 1.9.1859.,
Fremden-Blatt 2.9.1859., Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 (izvatke iz novina prikupio Mario Tadić)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
cijelu Slavoniju te su njezini odjeci stizali i do Austrije, odnosno do bečkog dvora, pa su smatrani problemom i na državnoj razini.
Slika 1: Članak u bečkom Fremden-Blatt 22. Februar 1857. seite 3. u 4.30
Kako je uvodno istaknuto, nasuprot vremenu radnje koje je postavljeno široko, iako je razvidna autentična podloga događanja koja se opisuju, mjesto radnje zapravo je smješteno i opisano vrlo realistično, prema sadržajnoj analizi čak i topografski precizno, u urbane i ruralne prostore Slavonije31. Prateći dramatične događaje čitatelj se tako susreće s brojnim mjestima u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, ali i okolnim selima te dvorcima u Čepinu, Retfali i Valpovu, kao i s načinom života plemstva i puka
30 Österreichische Nationalbibliothek, Fremden-Blatt, 22. Februar 1857. str. 3-4 http://anno.onb.ac.at/pdfs/
ONB_fdb_18570222.pdf (01.10.2017.) 31 Pojedini se toponimi u romanu vrlo učestalo spominju pa i po više od 100 puta. Tako se navode: Tvrđava (Tvrđa) 182 x, Valpovo 132 x, Retfala 112 x, Dvorac i obitelj Adamović (Čepinski) 51 x, Krčma „Zlatnom volu „ 40 x, Drava 39 x, Čepin 37 x, Donja i Gornja varoš (Donji i Gornji grad Osijek) 23 x, Dvorac i obitelj
Pejačević 18x, Vinkovci 18 x, Bijelo Brdo 17 x, Vodena vrata (Tvrđa) 16 x, Obitelj i Dvorac Prandau 13 x,
Đakovo 11 x, Franjevački samostan u Tvrđi 10 x, Crkva Sv. Mihajla (Mihovila) u Tvrđi 7 x, Ilok 4 x, Tenje,
Vukovarska cesta, Sarvaš, Vladimirovci, Dunav i dr.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
onoga doba. Na taj se način radnja kognitivno povezuje sa stvarnim prostorima koje će čitatelj-turist željeti posjetiti. Opisana mjesta i građevine još uvijek postoje i u najvećem broju moguće ih je i danas posjetiti i razgledati. Osobito su živopisni prikazi Tvrđe i njezinih ulica te zgrada i nekadašnjih vrlo brojnih gostionica.
Primjerice, na kući u Franjevačkoj ulici br. 3 nalazila se krčma „K zlatnom volu“, koja se u romanu spominje čak 40 puta i vrlo je detaljno opisana, a i danas su vidljivi natpisi iz kasnijeg razdoblja koji svjedoče da je zgrada do 20. st. bila restoran. Dapače, prema dokumentaciji Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, kuću je moguće vratiti u prvobitnu funkciju, odnosno: „ukoliko je u prezentaciji Tvrđe potrebno korištenje lokala, moguće je lokal u prizemlju privesti ovoj namjeni“32. Također, Dvorac obitelji Prandau u Valpovu, koji se spominju 13, odnosno 132 puta moguće je posjetiti kao i Muzej Valpovštine koji je u njemu smješten itd.
Uz to je potrebno istaknuti da je, prema istraživanju provedenom među studentima osječkog Sveučilišta33 2015. godine, povijesno razdoblje Austro-Ugarske Monarhije ocijenjeno kao najzanimljivije za domaće i strane posjetitelje Istočne Hrvatske, a osječka je Tvrđa ocijenjena kao najprivlačnija spomenička baština odnosno turistički lokalitet. Dakle, radnja Zagorkina romana prostorno i vremenski obuhvaća turistički najatraktivniju baštinu Slavonije, što ga čini iznimno upotrebljivim za predmetnu namjenu.
Ne-mjesta - tematski parkovi
Opisani pristup razvitku kulturnog turizma, temeljen na priznatim književnim djelima, postavlja se nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti koji, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na ne-mjesta34, negirajući identitet i živu kulturu odredišta.
Mogućoj turističkoj tematskoj ruti temeljenoj na Zagorkinu romanu, komparativni je primjer projekt Tematska ruta Zrinski-Sulejman, odnosno projekt Tematski park Sulejmana Veličanstvenog u Dardi35 koji se planira urediti u blizini mjesta na kojem se pretpostavlja da je završavao tzv. Sulejmanov (osmanlijski) most. Međutim, za pretpostavku o položaju mosta postoji tek vjerojatnost, ali ne postoje nikakvi vidljivi tragovi. Što je još važnije, na širem prostoru regije općenito ne postoje tragovi
32 Kralik, Branimir, „Konzervatorska sanacija, rekonstrukcija, nova namjena“, Konzervatorski odjel u Osijeku,
Dosije kulturnog dobra br. 345-7. 33 Studenti osječkoga sveučilišta, za istraživanje o značaju kulturne i prirodne baštine i infrastrukture za privlačenje turista, od kojeg su ovdje izdvojeni podaci relevantni za predmetnu temu, odabrani su ciljano kao iznadprosječno obrazovana i iznadprosječno informirana skupina, koja ujedno predstavlja i indikator dolazećih trendova, kako poslovnih tako i potrošačkih osobito u domeni kulturnog turizma. 34 Auge, Marc. Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 35 Latinović, Vesna. Nova turistička ruta koja povezuje Hrvatsku i Mađarsku, Glas Slavonije, 28.10.2016.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
nematerijalne kulture osmanlijskog razdoblja, odnosno to povijesno razdoblje nema kontinuiteta i doticaja s lokalnom populacijom i njegovim načinom života i običajima36 .
Dakle, stvara se novi turistički proizvod u obliku mjesta, tj. Augeovog nemjesta, nepovezanog s lokalnim identitetom, „popisanog, klasifi ciranog, zabranjenog, promoviranog kao mjesta sjećanja, pripisanog ograničenom prostoru“37, ili „eksteritorijalnog“ prostora, kako ga opisuje Tomislav Šola, kojem lokalna ekonomija pruža „tek jedva nešto više od zraka i vode...“38. Na taj se način razvija turistička ponuda koja se danas promatra kao upitna u pogledu učinaka na lokalnu ekonomiju i društvo39 pa tako i na kulturnu baštinu.
Dakle, kreiranje Augeovog „mjesta sjećanja“, s obzirom na nepostojanje objektivnih temelja u predmetnom slučaju, počinje medijskom manipulacijom i izmišljanjem tradicije. Primjere za to možemo pronaći u različitim, u teoriji prepoznatim, vidovima kao što su novinske objave, predavanja, osnivanja udruženja građana, tj. akcijskih grupa, te kreiranje „tematskih ruta“ pa u konačnici i planiranoj izgradnji „tematskih parkova“. Tako se u Glasu Slavonije od 9. siječnja 2014. uz naslov „Sulejmanov most mogao bi postati turistički brend Osijeka“ pojavljuje fotografi ja umjetničke grafi ke s prikazom mosta iz 19. st.40, a u članku o predstavljanju koje je u Osijeku održao predstavnik turske razvojne agencije, od 29.kolovoza 2016., između ostaloga raspravlja se o tome koliko su Turskoj važni „spomenici kulturne baštine iz vremena otomanske vladavine i uspomene na njih kao što je Sulejmanov most“41, iako te spomeničke baštine nema, već samo postoje sporadični i proturječni zapisi.
Opisani problem detaljno je elaboriran u reagiranju autora ovoga rada, objavljenom u Glasu Slavonije od 23.siječnja 2014.42, gdje se navodi niz razloga zbog kojih takav projekt nije prihvatljiv u kontekstu razvoja kulturnog turizma. Slavonsko-baranjsko je područje nakon 1687. gotovo u potpunosti očišćeno od tragova osmanlijske kulture, kako se to dogodilo i s ranijom srednjovjekovnom arhitekturom nakon osmanlijskog upada 1526. Tako su i turcizmi, utjecaj na kuhinju i drugi kulturni tragovi vjerojatnije
36 Mrkonjić, Darko. Osmanlijsko razdoblje nema kontinuiteta u osječkoj povijesti i kulturi. Glas Slavonije 23.siječnja 2014. str 33. 37 Auge, Marc, Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 38 Tomislav Šola, Javno pamćenje, Zagreb, 2014. str. 133. 39 I. Spilanis / H. Vayanni, „Sustainable Tourism. Utopia or Necessity?“, Coastal Mass Tourism, Bramwell, B.,
Clevedon UK, Cromvell Press, 2004., 270 40 Latinović, Vesna. Sulejmanov most mogao bi postati turistički brend Osijeka. Glas Slavonije od 13.siječnja 2014. http://www.glas-slavonije.hr/222315/3/Sulejmanov-most-mogao-bi-postati-turisticki-brend-Osijeka (09.01.2017.) 41 Celing, D., Smrtnu kaznu je predložio narod, a šerijat ne uvodimo. Glas Slavonije 29.08.2016. http://www. glas-slavonije.hr/310669/1/Smrtnu-kaznu-je-predlozio-narod-a-serijat-ne-uvodimo (09.01.2017.) 42 Mrkonjić, Darko. Osmanlijsko razdoblje nema kontinuiteta u osječkoj povijesti i kulturi. Glas Slavonije 23.siječnja 2014. str 33.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
došli iz Bosne sa Šokcima, nakon 1687., nego da bi bili ostatak osmanlijskog razdoblja i njegov kulturni kontinuitet, s obzirom na to da na području nema zabilježene osmanlijske nematerijalne baštine43. Radi toga nema ni razloga tom razdoblju u prikazu osječke povijesti davati ni manji ni veći značaj od prethodnog razdoblja od 7. do 16. stoljeća Osmanlijsko razdoblje moglo bi se smatrati i razdobljem svojevrsnog kulturnog diskontinuiteta istočne Hrvatske jer se, primjerice, visoko školstvo i tiskara u Osijeku pojavljuju tek u 18. st., nakon izgona Osmanlija.
Navedenom se u prilog može dodati da su, upravo suprotno nastojanju da se dokaže postojanje osmanlijske tradicije, gotovo dva naredna stoljeća bila obilježena obranom od Osmanlija, što je utjecalo na sve segmente, kulturnog i gospodarskog razvitka te da je u kontekstu razvoja turizma potreban ujednačen i argumentiran pristup u odnosu na povijesni značaj, postojanje povijesne građe i materijalnih ostataka44 .
Kvalifi kaciji da se u predmetnom primjeru projekta tematskog parka, prema Augeovoj defi niciji, radi o ne-mjestu u ovom se slučaju može navezati i opservacija Hajrudina Hromadžića, kako to sažima Jelena Zlatar45, da se prvenstveno radi o mjestima koja se bave prodajom. Iako je ta funkcija dijelom prikrivena činjenicom da je u prvom planu prodaja simbolične vrijednosti, jasno je da se radi o produktima turske kulturne industrije, čiji su ekonomski učinci mjerljivi, kako je to i dokumentirano u članku Suzane Peran46, te su povezani i sa željom Turske da postane lider u regiji na političkome, gospodarskom i kulturnom području. Funkcija prodaje, iako je to u ovom kontekstu od manjeg značaja, očituje se i u činjenici da se u članku iz Glasa Slavonije od 20. kolovoza 2016. o Tarda-festu, festivalu koji se održava na mjestu planiranog Tematskog parka na kojem se predstavljaju „pojedini aspekti turske i otomanske kulture i civilizacije“, te se između ostaloga promiču i putovanja u Tursku: „U posjeti sam Turskoj – gdje ići, što vidjeti?“, te se održavaju radionice izrade turskih suvenira47 .
Dakle, iz navedenoga je jasno da predmetni Tematski park, kao generički sadržaj, nema doticaja s lokalnim stanovništvom i ekonomijom. Umjesto toga ima bitna obilježja „tržnog centra“ koji se na prvom mjestu bavi plasiranjem uvoznih koncepta i inozemnih odredišta, umjesto lokalnih namirnica i recepata, te vrijednosti doživljaja kojeg sobom
43 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Nematerijalna kulturna baština, Lista zaštićenih kulturnih dobara. (stanje na dan 27.kolovoza 2016.) 44 Mrkonjić, Darko. Veliki osječki most, ili neootomanski dernek. Izlaganje sa Znanstvenog skupa Mediji i medijska kultura - europski realiteti, Osijek 4. – 5. svibnja 2017. 45 Zlatar, Jelena. Prikaz knjige: Hajrudin Hromadžić: Konzumerizam. Potreba, životni stil, ideologija. Zagreb,
Naklada Jesenski i Turk, 2008., 110 str.. Sociologija i prostor, 47 (2009) 184 (2): 212–214 46 Suzana Peran. Sapunice, telenovele i slika obitelji. Nova prisutnost 10 (2012) 3, 443-457 47 Celing, D., Predavanje i festival posvećeni Turskoj. Glas Slavonije 20.08.2016. http://www.glas-slavonije. hr/310015/3/Predavanje-i-festival-posveceni-Turskoj (09.01.2017.)
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
nose48. Ili, kako bi to izrazio poznati teoretičar David Th rosby, radi se ponekad o nedostatku znanja, a uvijek nedostatka ukusa49 onih koji su zaduženi za razvitak turizma.
Zaključak
Uvidom u znatan broj predmeta spomeničke baštine i toponima s područja Slavonije, opisanih u Zagorkinom romanu, nasuprot gotovo potpunom odsustvu spomeničke baštine iz osmanlijskog razdoblja, te činjenici da potonji uglavnom nisu u funkciji i nisu na prometnim turističkim pravcima, može se zaključiti da ne pružaju objektivnu podlogu za razvijanje turističke rute.
Stvaranje generičkih sadržaja, temeljenih na izmišljenoj tradiciji i nepostojećoj spomeničkoj baštini, koju bi trebalo ponovo sagraditi, a u konkretnom slučaju tematskog parka Sulejmana I („veličanstvenog“) i izmisliti, zahtijevaju znatna dodatna ulaganja. Pri tome, osim što se u bilanci rashoda i prihoda pojavljuje manja ili nikakva razlika, a na makroekonomskom planu i izvjestan gubitak, ni ulaganja ni takav turizam općenito nemaju učinak istovremenog očuvanja postojeće baštine, što je jedna od njegovih mogućih korisnih funkcija. Upravo suprotno, takav turizam ima erozivno djelovanje na kulturni prostor, što je uvijek u promišljanju turizma potrebno imati na umu kao eksternaliju.
Nasuprot tome, upravo nam Zagorkin roman pruža mogućnost razvijanja korisne tematske rute jer se referira na postojeća mjesta i povijest lokalnog stanovništva, sačuvanu u kulturi, predaji, a najvažnije u sustavu vrijednosti, tradiciji i živim običajima, a što se u gospodarskom kontekstu može sagledati i kao već postojeća, razvijena specifi čna turistička ponuda. Dakle, takva se ponuda temelji na već gotovom proizvodu, koji ne zahtijeva osobita ulaganja i za koju postoje neograničeni resursi u samoj (neiscrpnoj) kulturnoj baštini koja se kroz ovakve oblike turizma, kakav je književni, dodatno osnažuje.
48 Živaković-Kerže, Zlata i Darko Mrkonjić, Interpretacija baštine u turizmu kao čimbenik očuvanja identiteta i posebnosti područja. Kultura, društvo, identitet – europski realiteti, Zbornik radova, Odjel za kulturologiju,
Osijek-Zagreb, 2014., 611. 49 Th rosby, David. Th e Economics of Cultural Policy, New York, 2010. str.151.-152.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
Sažetak
Cilj rada je sagledati mogućnosti korištenja literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, na primjeru romana Vitez slavonske ravni u odnosu na neke druge aktualne pristupe razvitku turističke ponude Istočne Hrvatske.
Radnja romana Marije Jurić Zagorke događa se u Slavojiji, smještena fi ktivno u vrijeme carice Marije Terezije. Napeto prateći dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, koje tada haraju Slavonijom, te dirljive ljubavne zaplete, čitatelj upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Retfali i Valpovu, kao i način života plemstva i puka onoga doba. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja još uvijek postoje i moguće ih je posjetiti, a u tome su osobito živopisni prikazi, turistički atraktivnih, osječkih tvrđavskih ulica i gostionica. Jednako su životni opisi Osijeka i Slavonije, Vilme Vukelić, Roda Rode, te suvremenih autora poput Zlate Živaković-Kerže. Na temelju takvih djela moguće je izgraditi dobru, dirljivu, napetu, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na nemjesta, negirajući identitet i živu kulturu odredišta.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
RITTER DER SLAWONISCHEN EBENE (literarische Deutung des Erbens der habsburger Zeit in Slawonien und touristischen Nicht-Orten)
Zusammenfassung
Ziel der Arbeit ist, die Nutzungsmöglichkeiten literarischer Werken bei der Vorstellung touristischer Bestimmungsorten zu erfassen, auf dem Beispiel des Romanes Ritter der slawonischen Ebene, im Verhältnis zu einige andere Annäherungen der Entwicklung des touristischen Angebotes von Ostslawonien.
Die Handlung des Romanes von Marija Jurić Zagorka entwickelt sich in Slawonien, ist fi ktiv in die Zeit der Kaiserin Maria Th eresia versetzt. Gespannt den dramatischen Kampf des jungen geheimnissvollen Adligen und sener tapferen Gesellschaft gegen Räuberbanden, die zu jener Zeit in Slawonien wüteten, sowie ergreifende Liebesverwirrungen verfolgend lernt der Leser zahlreiche Stellen der osijeker Festung, der Ober – und Unterstadt, die Nachbarsdörfer, sowie die Schlösser in Čepin, Retfala und Valpovo und die Lebensweise des Adels und des Volkes zu jener Zeit kennen. Den Geist jener Zeit fühlt man heute noch, an Orten die es noch gibt und die man besuchen kann, dabei sind die Beschreibungen der touristisch atraktiven osijeker Festungsstraßen und – gasthäusern besonders anschaulich. Ebenso lebenstreu sind die Beschreibungen von Osijek und Slawonien von Vilma Vukelić, Roda Roda, sowie der zeitgenössischen Autoren wie Zlata Živaković-Kerže. Aufgrund solcher Werke ist ein Aufbau einer guten, ergreifenden, spannenden und gleichzeitig glaubwürdigen touristischen Geschichte möglich, im Gegenteil zu den generischen Atraktionen und der gefälschten Geschichte, die, als ein Globalisationsprozess, die Paradigme des Tourismus als Reise an einen gewünschten Ort zu einer Reise in einen Nicht-Ort machen, die Identität und die lebende Kultur des Bestimmungsortes verneinend.
DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...
