Tko kaže da anđeli čuvari ne postoje by Marko Remić

ns J. M. Eva LAGO LOV NA B

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE? (NEKA MI SE JAVI – AKO IMA HRABROSTI!)

Neven Drozdek

Copyright© 2017. Neven Drozdek Objavljeno uz pisano dopuštenje autora. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, pohranjivati u memorijske sustave ili prenositi u bilo kojem obliku na bilo koji način; elektronički, mehanički, fotokopirno, snimanjem, skeniranjem ili drugačije (s iznimkom kratkih navoda u kritičkim osvrtima ili člancima) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Copyright © 2017. za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori, Koprivnica Nakladnik: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori Urednik: Josip Lončar Lektura: Martina Zidarić Grafičko oblikovanje: Momir Blažek Ilustracije i naslovnica: Dario Kukić Tisak: Kerschoffset d.o.o. Knjigu možete naručiti u našoj web-knjižari (www.kristofori. hr), e-poštom (tajnica@figulus.hr) ili telefonom (048/210-104 i 095/206-5421).

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000961056. ISBN 978-953-7378-11-0

Neven Drozdek

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE? (NEKA MI SE JAVI – AKO IMA HRABROSTI!)

Sadržaj 1. Anđeli?.................................................................................... 7 2. Sve je zakuhao Juraj (taj i inače sve zakuhava).....11 3. Neobičan izazov.................................................................15 4. Prvenstvo Zagreba........................................................... 19 5. I dalje mi ništa nije jasno..............................................25 6. Poderana cipela................................................................ 31 7. Iznenađenje........................................................................37 8. Škola u prirodi.................................................................. 41 9. Špilja Veternica i osveta za podmukli napad.......47 10. Kako sam umalo postao kralj ‘Ledistana’.............. 53 11. Balerina i pas..................................................................... 61 12. Kako je Hana Banana promijenila tijek povijesti......67 13. Ljetni praznici...................................................................73 14. Turpsius trancatus..........................................................83 15. Napokon je sve postalo jasno...................................... 91 O autoru i ilustratoru...........................................................97 Pojmovnik.................................................................................98

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

1. Anđeli? Siguran sam da i vi mislite (kao što sam i ja nekada mislio) da su anđeli odjeveni u bijelo. I to u najbjelju bijelu boju koju ste ikada u životu vidjeli. Čak i još malo bjelju od toga. Evo, sad bi to tek bila ona nijansa bijele o kojoj govorim. Siguran sam da jednako tako mislite kako anđeli imaju žuto-zlatnu kosu. I vjerojatno mislite da njihova bijela odjeća nalikuje nekakvoj haljinici kakvu djevojčice nose na prvoj pričesti, i da u ruci nose neku vrstu harfe. Neki od vas možda misle da anđeli u ruci nose trube. Ovdje ne mislim na okruglaste trube nego na one tanke i dugačke. Takve su trube vrlo elegantne, baš poput anđela. Vjerojatno su anđeli u vašoj mašti bosi. Pa tko još zamišlja anđela u tenisicama ili u čizmama? Anđeli ne govore, nemaju ni boju ni ton glasa, ali su uvijek nasmiješeni. Osmijeh im stalno titra na njihovim blijedim lišcima, jesam li u pravu? Joooooj, kako su dosadni ti vaši anđeli! Što bi čovjek s njima? Najbolje što mogu zamisliti je da se anđeo i ja uhvatimo za ruke i da letimo među zvijezdama. To i nije tako loša ideja kad bolje razmislim. No, što ako nas udari neki satelit? Ili pogodi kakav meteorit? Meni će razbit’ nos, izbit’ zub, ali što će biti s mojim anđelom, hoće li se rasprANĐELI?

šiti? Hm... Ma, pustimo šalu na stranu, ljudi! Halooooo, pa anđeli uopće nisu takvi, što vam je? Opet ste gledali previše crtića!!! A kako ti to znaš? – već čujem pitanja; već me prekidate svojom nestrpljivošću. Pa kako ne bih znao kad poznajem jednog anđela. I to ne tamo nekog lijevog susjedovog, ili nekog anđela vanzemaljca... Poznajem svog osobnog anđela. Anđela čuvara. Ma što da vam pričam, pa on uopće nije takav kakvim vi zamišljate anđele! Meni je trebalo nekoliko mjeseci da uopće shvatim kako je moj anđeo čuvar – anđeo, i to sam shvatio tek onda kada sam ga prestao viđati. Možda je tomu razlog to što ja sporo shvaćam, a on mi nije ništa rekao nego je čekao da ja to shvatim sâm? Kako bi, na primjer vama uopće palo na pamet da je najsmješniji klinac kojeg poznajete, a još je k tome malo i smotan, anđeo? Pa još ako ima klempave uši, noge u oks i kosu kojoj, kao što kaže moja baka, „svaka dlaka svoju politiku vodi”?! A da ga vidite kada se počne smijati... Pa on je presmiješan! Mnogi se ljudi smiješno smiju, ali kako se tek on smiješno smije... Da me netko sad upita zašto sam ga izazvao, ne bih znao odgovoriti sa sigurnošću. Možda zato što često tek nakon što kažem nešto važno, promislim o onome što sam rekao. U ovom slučaju nisam pogriješio... Sve je zapravo počelo jednim razgovorom na putu iz škole, a koliko će vama trebati da shvatite u čemu je 8

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

kvaka, i hoćete li u tome biti brži od mene, to nam tek preostaje vidjeti...

ANĐELI?

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

2. Sve je zakuhao Juraj (taj i inače sve zakuhava) Čudne su te zime u gradu posljednjih godina. Moj tata kaže da je u njegovu djetinjstvu bilo toliko puno snijega i toliko je dugo padao da je jedva čekao da okopni. Topio se sporo i dugo, a kada bi se naposljetku otopio, ostavio bi blatne kaljuže svuda za sobom. Poneke su se ledene gromade, odnosno hrpe nabacanog snijega, držale i otapale polako dok je živa na termometru već duže vrijeme stajala visoko iznad 10 celzijevaca. No u moje je vrijeme zima drugačija. Ljeto traje dugo, jako dugo. Onda odjednom počne padati jaka kiša i svi već vadimo zimske jakne iz ormara. Zimi padne nešto snijega i ako imamo sreće, zadrži se na tlu nekoliko dana – i to je to. Već sredinom siječnja temperature znaju biti proljetne; voćke često prerano propupaju pa se smrznu zbog nekog iznenadnog mraza i tako ostanu bez ploda. Nema više dugih proljeća i jeseni kakve pamte naši roditelji, a zime su uglavnom izgubile duža razdoblja snijega. Ova je zima bila upravo takva. Oko Nove godine pao je snijeg. Tri dana sanjkanja i spuštanja niz brijeg iza SVE JE ZAKUHAO JURAJ

škole bila je sva raskoš zimskih radosti koje sam okusio ove godine. Jutra, kada sam išao u školu, bila su jako hladna, dok su dani već bili previše topli za to doba godine. Jednog takvog previše toplog podneva, ako se dobro sjećam bio je ponedjeljak ili utorak, vraćao sam se iz škole sa svojom uobičajenom ekipom. Jurajev tata doživio je prometnu nesreću... Prema Jurajevoj priči, automobil mu se nakon sudara više puta okrenuo na cesti, stigao do samog ruba provalije, ali nije u nju upao. No sada je iz drugog smjera na njega punom brzinom jurio veliki kamion tegljač. Iako je vozač kočio svom snagom, kamion se sa škripom gumâ prijeteći sve više približavao Jurajevom tati upravo kao da je nakanio pregaziti i njega i njegov automobil, kao što bi konj kopitom zdrobio žabu kada bi stao na nju. Jurajev je tata u tim trenucima shvatio da je došao kraj i ti su mu trenuci prolazili beskrajno sporo, kao usporena snimka u nekom filmu. Međutim, posve iznenada, osjetio je kako je netko s njim i više nije osjećao strah. Kamion se čudesno zaustavio svega nekoliko centimetara od njegova automobila. Jurajev tata tvrdi da ga je čuvao i sačuvao njegov anđeo čuvar. „Pih”, Goranu je to bilo glupo i smiješno, „odrastao čovjek, a vjeruje u duhove, vještice, anđele i vragove, ma dajte molim vas! Prije će biti da su ga spasile dobre kočnice na kamionu nego duhovi koji lete po zraku”, posprdno reče i ode kući bez pozdrava. Ivana ta priča nije previše zainteresirala jer je po stoti put 12

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

pregledavao dupliće nove serije samoljepljivih sličica sudionika Europskog prvenstva. Meni međutim ta priča nije dala mira. Stalno me je kopkala i neprestano sam razmišljao o tome što se dogodilo. Ipak poznajem Jurajeva tatu. To je ozbiljan čovjek, crne brade, uvijek uredan i strog; kako bi takvo što mogao izmisliti?

SVE JE ZAKUHAO JURAJ

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

3. Neobičan izazov Svaku večer prije spavanja u obitelji molimo i molitvu Anđele čuvaru mili, našim anđelima čuvarima. Ali da bi taj anđeo mogao biti stvaran, da bi mogao biti djelotvoran i sudjelovati u nečijem životu, to sam toga dana prvi put čuo na takav način i to je bio prvi put da mi je ta ideja uopće pala na pamet. Dakle, uvečer toga dana, kao i svake večeri prije spavanja, molio sam, ovaj put s tatom. Nakon što smo izmolili Anđele čuvaru, upitao sam ga kako mogu znati da anđeo čuvar zbilja postoji. Kako to mogu znati ako ga ne vidim vlastitim očima, ako ga ne dodirnem svojom rukom? Nekako sam, priznajem, očekivao da će se tata naći u neprilici i da mi neće znati odgovoriti, ali on me iznenadio odgovorom. Rekao je: „Pa zašto ga ne izazoveš?” „Kako to misliš da ga izazovem?” odvratio sam. „Pa lijepo, jednostavno mu reci: dosta zezanja, hoću te upoznati, i to smjesta, bez muljanja i izvlačenja. Vidjet ćeš, odgovorit će ti.” NEOBIČAN IZAZOV

„Ali kako će odgovoriti?” „E, na to ti pitanje ne mogu odgovoriti, to ovisi o njemu; ovisi kakav je. Moj je bio pravi zafrkant”, reče, poljubi me u čelo i ode glasno se smijući. Čuj to: anđeo zafrkant, frend moga tate... Moš’ si mislit! Pa pored ove priče ona Jurajeva je smiješna. Ali moj tata se uvijek zeza, pa je vjerojatno to i sad slučaj. Ipak, ja nisam za zezanje. Sklopio sam ruke u znak poštovanja kako to uvijek činim kad molim i rekao poluglasno: „Neću više gubiti vrijeme na tebe ako te nema; izazivam te da se pokažeš!” Ma koja glupost, pomislio sam čim sam izgovorio te riječi, baš bi netko takav imao vremena za mene i za ovakve stvari. Pa tko se može odvojiti od onog predivnog skakutanja po pamučno bijelim oblačićima? Vjerojatno je moj anđeo čuvar baš sad tamo negdje iznad pufastih oblaka gdje lebde velika željezna vrata iznad kojih velikim željeznim slovima piše: RAJ. „Pih”, otpuhnuo sam poluglasno i okrenuo leđa tom danu i svemu što se dogodilo u njemu. Sutra su me čekale nove obveze i vrlo brzo sam zahrk... ovaj... zaspao...

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

4. Prvenstvo Zagreba Subota je brzo svanula. Odnosno kad sam ustao, još nije bilo svanulo. Prvenstvo Zagreba u plivanju počinjalo je u osam sati, a već u 7:15 smo morali biti na rasplivavanju. Bilo mi je to prvo natjecanje i bio sam jako uzbuđen. Svi su se natjecatelji pojavili u klupskim majicama. Najopasnije su izgledali Morski psi koji su na glavama imali kapice s perajom. Njihov se trener prema njima odnosio kao zapovjednik u američkim vojnim filmovima u kojima mladi vojnici uče kako postati specijalcima pa onaj jedan živčani u šeširu na njih viče: „Ajmo još deset sklekova, ajmo!...” Pa onda jedan novajlija ne može napraviti sve sklekove i ovaj ga naravno odmah potjera kući. Ovaj je trener bio točno takav. Ćelav, visok i mišićav s izbuljenim očima i snažnim rukama na kojima su mu poiskakale žile. Prepao sam ga se, doista. Na jednog se dečka koji je zaboravio ponijeti šlape tako izderao da sam zamalo ja otišao kući. Na sreću, ukipio sam se od straha pa sam ostao na bazenu. S druge strane, ti su njegovi klinci jako dobro plivali. Očito strah daje dobre rezultate. Svejedno, ne bih trenirao kod njega. Medvjedi su imali sliku grizlija na majicama. To mi je bila teška fora, iako nisam skužio kakve veze PRVENSTVO ZAGREBA

ima medvjed s plivanjem. Valjda je to neki morski medvjed. Kad sam odmjerio druge plivače, primijetio sam da nisam ni najviši ni najsnažniji. Znao sam da će u mojoj skupini biti starijih dječaka, ali svejedno mi nije bilo ugodno među svim tim mišićavcima. Zbog toga sam se na zagrijavanju htio dokazati, pa sam se previše istrošio za sâmo natjecanje. (Mislim da je to ono na što roditelji misle kada mi kažu da se na pogreškama uči. Ovu sam lekciju bome dobro zapamtio.) Na sâmom sam natjecanju najprije plivao tehnikom dupin. Ona mi zapravo najslabije ide, ali trenerica me stavila u tu disciplinu jer je klub trebao popuniti mjesto. Prolazak mi i nije bio toliko loš: bio sam sedmi od osam natjecatelja i nisam imao tako velik zaostatak. Međutim, petnaestak sekundi nakon završetka, dok sam još hvatao dah i dolazio k sebi, začuo sam glas spikera na razglasu: Marko Babić diskvalificiran zbog nepravilna plivanja. Smrznuo sam se. Oduzele su mi se noge po drugi put u pola sata. Ajoj. Kad sam izašao iz bazena, trenerica me ohrabrila, i to me je malo vratilo u normalu. Rekla je: „Bio si dobar, ali se nisi dobro okrenuo i glavom nisi dobro ulazio pod vodu. To ćemo riješiti na treningu. U svakom slučaju – bravo za tebe!” Još kad sam vidio kako mi moji veselo mašu s tribina, ponovno sam zadobio hrabrost. U drugoj disciplini u kojoj sam se natjecao plivalo se tehnikom kraul. To je onaj najklasičniji način plivanja. Tu sam bio četvrti 20

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

od osam plivača, i neću ništa drugo reći osim da sam opet bio diskvalificiran. Krivo sam završio utrku, nisam dotakao cilj. Moji mi više nisu veselo mahali s tribina. Trenerica me nije hrabrila. Uprskao sam stvar. Poslije ručka slijedio je drugi dio natjecanja. Plivao sam leđno, svoju omiljenu disciplinu. Plivali smo dvije dužine malog bazena. Nas osmorica. Od samog starta grabio sam svom snagom. Bio sam prvi. Do mene je plivao jedan mišićavi s kapom na kojoj se nalazila peraja. Ovaj mu je put peraja bila okrenuta prema dolje jer smo plivali leđno, pa su zato u mene gledali zubi morskoga psa koji su se mom sunatjecatelju nalazili ponad čela. (Ne, to nije bio razlog zašto sam vodio, ako ste to pomislili.) Nakon prvog dijela i okreta osvrnuo sam se i lijevo i desno – vodio sam za pola dužine tijela. Samo sam trebao istim ritmom nastaviti do kraja. Odjednom, pred sâm kraj, odnekud se stvorio taj mali žuti te je plivao u ravnini sa mnom. Iako se to ne radi (kako se ne bi skrenulo), nisam odolio i pogledao sam prema njemu. A taj je frajer, ni pet ni šest, isplazio svoju jezičinu i odjurio kao ispaljen iz puške. Na kraju sam završio treći. Nisam znao bih li se radovao ili zagnjurio tog žutokljunca! Kakvo nesportsko ponašanje, pa to je po mojoj procjeni bilo za doživotnu diskvalifikaciju iz svih bazena na svijetu! Zamislite, beljiti se u samom finišu utrke! Izašao sam van i dok smo išli prema svojim klupama na presvlačenje, vidio sam kako mi tata i mama oduševljeno mašu s tribine. Potom mi je trenerica dala pet. Ne kužim. Rekli su mi da će to biti PRVENSTVO ZAGREBA

dosta bodova za klub; drugo mjesto je velika stvar. Kakvo sad drugo mjesto, pa bio sam treći?! Okrenuo sam se da vidim gdje je ‘beljeći’ žutokljunac, ali nije ga bilo. Na semaforu je pored drugog vremena utrke stajalo moje ime. Više mi ništa nije bilo jasno!

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

5. I dalje mi ništa nije jasno Taj moj tata... Ima on svojih mana... No ne mogu reći nijednu riječ protiv njega... Ipak, ponekad mi stvarno ide na živce! Sto puta sam ga pitao za malog ‘beljavog’ žutokljunca, a frajer se samo smijao. Hvala ti, tata, na kvalitetnom razgovoru! Super. A da se ja njemu izbeljim, on bi se meni još jače i opet nikakve koristi. U školi se nisam jako pravio važan... Dobro, malo ipak jesam. Dobro, možda i malo više od toga. Ali, ruku na srce, nisi baš svaki dan drugi na natjecanju. Još uvijek osjećam bol u lijevom kažiprstu. Naime, prošli nam je tjedan učiteljica pustila filmić o malim znanstvenicima. Izrađivali su klackalicu od magneta i vijaka koji su visjeli na žici spojeni glinamolom na postolju od štapića za roštilj. Prikupili smo materijal i poslije škole smo kod mene, dok sam kod kuće još bio sâm, pokušali napraviti tu neobičnu klackalicu. Kako je žica bila debela i nije se dala svinuti, Juraj (a tko drugi) mi je savjetovao da je zagrijem upaljačem (pronašao sam ga u ‘ladici potrpalici’ iznad perilice, u kojoj ima oko dvije stotine dugmadi, zatim olovaka svih veličina i vrsta, vrećica od šećera, čačkalica, I DALJE MI NIŠTA NIJE JASNO

magnetića, posjetnica, trakica, otvarača i još milijun drugih sitnica). Juraj je tvrdio da će se tako zagrijana žica lako svinuti. Da, Juraj je bio u pravu; žica se lako svinula, ali je od plamena bila tako vruća da sam pošteno opekao prst. Kad sam opečeni prst umočio u hladnu vodu u umivaoniku, voda je od vrućine isparila u oblak koji je doplovio iznad Jurajeve glave a iz njega (oblaka) je počelo bjesnjeti olujno nevrijeme. Desetak gromova udarilo ga je (Jurja) posred čela, a jedan pravo u nos! Stvarnost ili mašta, ne znam, ali tako sam ja to vidio. Znam samo da svojima nisam htio ništa reći da se ne bi ljutili, pa sam uglavnom pazio da pred njima ništa ne dodirujem bolnim prstom. A kad god ne bi gledali, snažno bih puhao u njega tako hladeći opečeno mjesto. * Odjednom se iz kuhinje začuo tatin prodoran glas: „Marko! Marko!” „Molim, što je?” odgovorio sam. „Moraš ić’ u trgovinu i to smjesta!” Obuo sam tenisice, uzeo vrećice, novac, popis i krenuo. „Jesi li siguran da će sve to moći nositi?” upitala je mama tatu. 26

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

„On? Pa to je već muškarac, još mu samo brkovi moraju narasti i možemo ga ženiti”, rekao je tata, pogledao prema meni i namignuo mi. No, nije mi bilo smiješno jer mi je prst pulsirao, nabubrio i bolio me! Teta Sara je napunila obje vrećice do vrha. Litra octa, litra ulja, velika boca mineralne, sok, Vegeta, šećer... Pa jedva sam to nosio! Tek što sam izašao iz trgovine, već sam morao spustiti vrećicu koju sam nosio u lijevoj ruci. Bio sam ljut i žalostan u isto vrijeme. Ponekad život stvarno nije pravedan, razmišljao sam i uto začuo kako mi netko govori: „Trebaš pomoć?” Okrenuo sam se i ugledao ga. Tip je stajao pored mene! Na ulazu u trgovinu vidio je da imam problema. Ma, šta on tu radi??? Otkad on tu živi??? Bio sam potpuno zbunjen. „Može”, odgovorio sam prilično tiho. Tip je jednostavno uzeo moju vrećicu i ponio je. Nizak je, pomislih. U redu, ja jesam najviši u svom razredu, ali on je..., ma je, nizak je za našu generaciju! „Na suhom” izgleda drukčije. Nekako se gega dok hoda. Smiješan mi je. Iznenadio me i nisam se pravo ni snašao, a već smo bili pred ulazom u moju zgradu. Upitao sam ga samo kako se zove. On mi je kratko odgovorio: „Fabijan”, stavio vrećicu na pod i rekao: „Evo”. Nisam se sjetio zahvaliti mu nego sam samo promrmljao: „Vidimo se!” I DALJE MI NIŠTA NIJE JASNO

„U to nema sumnje”, značajno je odgovorio i u sekundi nestao iza ugla. Znam da ponekad djelujem zbunjeno, a da često toga nisam ni svjestan, ali taj put sam u potpunosti bio svjestan da sam zbunjen, i to skroz.

TKO TO KAŽE DA ANĐELI ČUVARI NE POSTOJE?

Siguran sam da i vi mislite (kao što sam i ja nekada mislio) da su anđeli odjeveni u bijelo. (...) I vjerojatno mislite da njihova bijela odjeća nalikuje nekakvoj haljinici kakvu djevojčice nose na prvoj pričesti, i da u ruci nose neku vrstu harfe. (...) Vjerojatno su anđeli u vašoj mašti bosi. Pa tko još zamišlja anđela u tenisicama ili u čizmama? (...) Joooooj, kako su dosadni ti vaši anđeli! Što bi čovjek s njima? (...) Halooooo, pa anđeli uopće nisu takvi, što vam je? Opet ste gledali previše crtića!!!

A kako ti to znaš? – već čujem pitanja... Pa kako ne bih znao kad poznajem jednog anđela. I to ne tamo nekog lijevog susjedovog, ili nekog anđela vanzemaljca... Poznajem svog osobnog anđela. Anđela čuvara. (...) Ulomak iz knjige

30,00 kn