dva špalira (1941.–1945.)
15
prvo poglavlje
Dva špalira (1941.–1945.) Bio sam radoznao dječak niska rasta i morao sam se popeti na ogradu da bih mogao vidjeti preko gustog špalira. Dan ranije, u četvrtak 10. travnja 1941. godine, bilo je tmurno nebo i palo je malo susnježice koja se brzo topila na karlovačkim ulicama. Preko noći se razvedrilo. Veliki petak osvanuo je okupan proljetnim suncem, okićen trobojnim zastavama koje su lepršale s krovova, prozora i balkona. Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ulazak njemačke vojske u grad. Djeca mašu papirnatim zastavicama, a špalirom struji veseli žamor: “Nema rata, a imamo državu!” Prvi tenk njemačke prethodnice zaustavio se na uglu Banije i Kolodvorske ulice, pred improviziranom tribinom. Kraj tribine postrojena vatrogasna limena glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici s tribine recitiraju dobrodošlice. Ne čujem ih, ozvučenje je loše, ali s povišenog mjesta na ogradi, zajedno s prijateljima Tončekom Strzalkowskim i Bogdanom Lasićem, imam lijep pregled i sve dobro vidim. Radoznalosti je udovoljeno, a i osjećaju da nismo utopljeni u mnoštvu špalira, s kojim se ne radujemo današnjem danu. Naš gimnazijski kolega Lončarić, stariji od mene tri-četiri godine, kojeg smo na nogometu zvali “Lonac”, s puškom preko ramena i ve likom kokardom na “šilterici” šepuri se oko špalira, očigledno ponosan što je baš on jedan od onih koji ovdje drže red. Gospodin Livadić,
