SLIKOCRTEŽI Dragana Nuić-Vučković
27.03 - 17.04.2017. IZLOŽBENI PROSTOR SREDIŠNJE KNJIŽNICE
Dr. art. Dragana Nuić-Vučković rođena 1965. godine. Nakon školovanja u Metkoviću, diplomirala na ALU u Zagrebu u slikarskoj klasi prof. Eugena Kokota 1991. godine. Poslijediplomski studij slikarstva završila na ALU u Sarajevu 2010. godine. Članica je HULU Split, ULU En Face i ULUBiH-a. Izlagala na preko četrdeset samostalnih i na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica više strukovnih nagrada za crtež i slikarstvo u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Docentica na ALU Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru.
djeca Sirije
Slikarski ciklus Slikocrteži Dragane Nuić-Vučković odlikuje traganje za primarnim, ishodišnim iskustvima života nataloženim u našim, tako različitim, ali i sličnim djetinjstvima. Ključna riječ koju povezujemo s djetinjstvom je igra. Igra je složena psihofizička aktivnost koja ima značajke stvaralaštva jer dopušta improvizaciju, isprobavanje, pogrešku, odmak od pravila, mnogostruka rješenja, obrat. Sve nam je nabrojeno, uglavnom, nedopustivo i teško ostvarivo u odrasloj dobi. Ali taj potencijal i spremnost na igru opstaju u nama. Neki od igre ne odustaju jer intuitivno ili racionalno shvaćaju njen značaj koji čak može biti i ljekovit. U svom slikarskom poniranju u djetinjstvo Dragana kombinira likovne tehnike i materijale. Pretežno koristi akril, gvaš, flomaster, ugljen, korekturni lak na ljepenki, rendgen papiru ili platnu. Njene su slike hibridi, mješavine crteža i slika. Zbog toga ih naziva slikocrteži. Na većinu promatrača likovni izraz Dragane Nuić-Vučković djeluje paradoksalno jer im je začudno i upitno zašto se umjetnica izražava naoko regresivno i infantilno fiksirajući „izgubljena“ djetinjstva. Ishodište i uporište za ovakav likovni govor pružaju dječje likovno stvaralaštvo i umjetnost društvenih marginalaca. Njih su tijekom dvadesetog stoljeća promovirali najznačajniji likovni umjetnici: Vasilij Kandinsky, Pablo Picasso, Jackson Pollock, Paul Klee, Joan Miró, Cy Twombly te, poglavito, pripadnici Brut Arta, poput Jeana Dubuffeta i našeg Slavka Kopača. Svima njima zajedničko je odustajanje od realnosti ili pojavnosti očiglednog motiva te oponašanja akademskih uzora. Za njih je umjetnički akt apsolutno subjektivni čin u kojem je umjetniku dozvoljena stvaralačka igra. Ona uključuje svekoliki odmak u protegu od sna, mašte do jave, ali i njihov obrat u potrazi za smislom, tj. esencijom umjetničkog djela. Zbog toga i Dragana poseže za ekspresijom, svakovrsnom deformacijom oblika, dekonstrukcijom prostora i degradacijom boje, mijenjajući red stvari, premještajući ih ili jednostavno ih smještajući u nove perspektive. A stvari, odnosno stvarnost u njenim slikama jesu simboli, oni isti kojima smo se izražavali kao djeca tijekom djetinjstva, spontano crtajući lik čovjeka, ptice, aviona, kuće, oka…ili izražavali pokret, samoću, strah… Ti su simboli u našoj individualnoj i kolektivnoj memoriji nerazorivi. Stoga su u suprotnosti s vizijama rata i uništenja. Dragana Nuić-Vučković je angažirana umjetnica. Ona se svjesno odlučuje za likovni praizraz koji uključuje gestu, mrlju, šaru, strugotinu, poneku istrgnutu riječ ili slovo, elementarne oblike poput kruga i njegovih varijacija, crte različitog toka i karaktera te snažan kontrast prevladavajućih akromatskih tonova uz naznake čistih, uglavnom, primarnih boja. Ključni su to elementi i načela njene slikarske igre. Na taj način umjetnica postiže ekspresivan, dramatičan vapaj u ime djece i za djecu, upućen onima koji su potisnuli osobno djetinjstvo nadomjestivši ga zabranama, ugrozama, patnjama. Time su našoj djeci i djeci u nama pokušali oduzeti djetinjstvo. U ovim Slikocrtežima Dragana to im ne dopušta. Dunja Pivac
izgubljeno djetinjstvo
ludi svijet
no war - rock’n’roll
pismo mami i tati
www.gkmm.hr
prekinuta igra