Pisci su slikari su pisci... - katalog izložbe by Gradska knjiznica Marka Marulica

Dino Buzzati Sylvia Plath Henry Miller Victor Hugo Herman Hesse William S. Burroughs Edward E. Cummings Charles Bukowski Helen Beatrix Potter Zvonimir Balog William Blake George Sand Kurt Vonnegut Federico García Lorca Jean Cocteau Charles Baudelaire Edgar Allan Poe Mark Twain § Pisci su slikari su pisci § Izložbene vitrine Središnjice 24. svibnja - 15. srpnja 2017.

PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU

SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU

SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI

SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI SU PISCI SU SLIKARI

Pisci su slikari su pisci...

Pisci su slikari su pisci... Katalog izložbe Izdavač: Gradska knjižnica Marka Marulića Split Za izdavača: Dražen Šaškor Postav izložbe i tekstovi: Milena Bašić Likovno oblikovanje: Mladen Đikić Split, lipanj 2017.

Izložba Pisci su slikari su pisci... predstavlja nam poznate književnice i književnike čija smo djela nebrojeno puta čitali, autore koje je pogonila još jedna strast osim pisanja, a koju su ponekad skrivali pribojavajući se da će ih udaljiti od pisanja crtanje i slikanje. Reprodukcije crteža, akvarela i kolaža u vitrinama Središnje knjižnice, zajedno s knjigama istih autora, otkrivaju nam njihovo drugo lice: pisci postaju slikari. Promatrajući izloške možda se zapitamo da li tu drugu stranu percepiramo kao dio jedne te iste izražajne cjeline? Čini li nam se da crtež piše, a mi ga čitamo kao knjige koje smo čitali (i čitamo), stvarajući u nama slike koje jasno vidimo? A možda po izlasku iz knjižnice krenemo kući nekim drugim putem, kroz ulice kojima nismo do tada nikada prošli i na tren postanemo drugačiji mi... Milena Bašić

Jean Cocteau (1898. - 1963.)

Imao je samo 16 godina kada su se njegove pjesme počele izvoditi pred mondenom i literarnom publikom Pariza. Od tada je stalno pobuđivao interes kod publike. Upoznaje sve umjetnike svog vremena, od Rilkea, Charly Chaplina, Picassa, Edith Piaf, Tzare i drugih umjetnika. S Picassom ga je vezivalo posebno prijateljstvo koje će dugo trajati. Prema njemu će Cocteau osjećati veliku odanost, a Picassovi radovi utjecat će na njegov slikarski rad. U umjetničkim krugovima u poslijeratnom Parizu, bio je jedan od glavnih predstavnika Dade i Nadrealizma. Bio je samouk. Zanimao ga je kubizam, psihoanaliza i kršćanstvo što se može raspoznati u njegovim crtežima. Neumorno je pisao. Osim pjesama pisao je romane i tekstove koji su bili istovremeno baleti i kazališni komadi. Ilustrirao je vlastite knjige, portretirao prijatelje i slikao forme nastale u vlastitoj mašti. Potez mu je čist i ostavlja utisak nečeg što ima veće značenje. Godine 1952. u Monaku se organizira prva izložba slikarskih radova Jeana Cocteaua koja će se ponoviti 1955. u Parizu. Svojim plastičnim radovima uređuje i ukrašava razne kapele, bavi se i keramikom. S Appolinairom, Picassom, Erikom Satieom radi na predstavi Parade koja se izvodi u Parizu 1917. Filmovi koje je stvarao bili su nadrealističkog naboja, kao i dramska djela. Njegovo najpoznatije djelo je dramska groteska Orfej, praizvedena 1926. u Parizu. U ovom djelu on inovativno pristupa mitovima i unosi dramaturške inovacije za ono doba. „Pjesnici ne crtaju, oni razdvoje svoje rukopise i opet ih povežu, ali drugačije.“

William S. Burroughs (1914. - 1997.)

Nakon završetka studija na Harvardu bio je novinar, detektiv i pipničar. Živio je u Meksiku, Južnoj Americi, Tangeru, Parizu, Londonu... Svojim nekonvencionalnim životom i djelima koja istražuju totalitarizam poraća, homoseksualnost i ovisnost o drogi, stječe status kultnog pisca. Blizak je beat-generaciji, pjesnicima Allenu Ginsbergu i Jacku Kerouacu neka je vrsta učitelja. Njegov lik je ovjekovječen u liku Old Bulla u Kerouacovu romanu Na cesti. U svojoj tetralogiji (Goli ručak, Mekani stroj, Ulaznica koja je eksplodirala, Nova Express) koristio je radikalnu eksperimentalnost pisanja. Služio se, po njegovoj vlastitoj terminologiji, tehnikama cut-up (rez) i fold-in (umetak). Djela bi nastajala tako što bi izrezao rukopis i ponovno ga nasumice sastavio. Bio je opsjednut pištoljima i koristio ih je u nastajanju svojih slika: pucao bi u kante boja ispred čistog bijelog platna, ili direktno u platno. Njegov interes za vizualno proširio se i na multimediju s Dreamachin-om, treperavim svjetlosnim uređajem koji se gledao samo jednim okom, a izradio ga je s Ianom Sommervilleom i umjetnikom Brionom Gysinom nakon čitanja knjige Williama Grey Walta Živući mozak. Radio je također i u teatru: surađivao je s majstorom scene Robertom Wilsonom i skladateljem Tomom Waitsom. Inspirirani nadrealizmom stvaraju novu verziju priče libreta Weberove opere Strijelac vilenjak, multimedijalne naravi, a naslov joj je bio Black Rider. U poodmakloj dobi piše djelo Moje obrazovanje: knjiga snova (My education: A book of Dreams), u kojem piše o utjecajima i ljudima koji su oblikovali njegov život i rad. „Nema ništa provokativnije nego ići o svom poslu.“

Helen Beatrix Potter (1866. - 1943.)

Bila je engleska spisateljica, biologinja, konzervatorica i ilustratorica. Najpoznatija je po knjigama za djecu čiji su likovi bile životinje. Još kao dijete mnogo je slobodnog vremena provodila crtajući biljke i životinje. Omiljena tehnika joj je bila akvarel. S 15 godina pisala je dnevnik u šiframa koji je dekodiran 20 godina nakon njene smrti. Odbili su je na studij botanike jer je žena. Kako je jedini način da promatra prirodu bio crtanje, načinila je veliki broj crteža gljiva i lišajeva. Zahvaljujući svojim radovima postaje poznata kao mikologinja-poznavateljica gljiva. Britanska znanstvena akademija odbija objaviti njene znanstvene crteže opet zbog istog razloga jer je žena. U to vrijeme jedino zadovoljstvo su joj predavanja koja drži u Ekonomskoj školi u Londonu. Uspjeh postiže kada objavljuje ilustriranu knjigu za djecu Priča o zecu Peteru i koja se prodaje u nakladi od 28.000 primjeraka. I ostale knjige koje objavljuje nakon toga postižu uspjeh. Postaje ekonomski neovisna. S roditeljima je u stalnom sukobu zbog njenog, za to doba, neprimjerenog ponašanja za jednu ženu. Zbirka od 270 akvarela na kojima su gljive nacrtane s izvanrednom preciznošću nalazi se u knjižnici Armitt u engleskom gradu Ambleside. O njenom životu svjedoče dokumentarni i igrani filmovi, mjuzikli i knjige. Na svojoj farmi u Lake Districtu bavila se uzgajanjem ovaca, u slobodno vrijeme pišući i ilustrirajući knjige za djecu. U svojim zadnjim bilješkama, pred Drugi svjetski rat, užasnuto komentira suvremena zbivanja koja će uništiti prirodu. „Uživaj u malim stvarima u životu... jednog dana ćeš pogledati unatrag i shvatiti da su to bile velike stvari.“

Edward. E. Cummings (1894. - 1962.)

Diplomirao je na Harvardu. S američkim jedinicama sudjelovao u Prvom svjetskom ratu i pogreškom francuske cenzure tri mjeseca proveo u zatvoreničkom logoru. Ta je iskustva iznio u romanu Golema soba, pisanome pod utjecajem francuske avangarde, dadaista i nadrealista, koji se smatra jednim od najvažnijih djela o Prvom svjetskom ratu. U svojim pjesmama služio se neobičnom interpunkcijom, tipografskim eksperimentima i neuobičajenim rastavljanjem slogova. Bio je jedan od najneobičnijih, najeksperimentalnijih i najzagonetnijih pjesnika Amerike. Na Harvardu je studirao engleski i klasične jezike, govorio je tečno francuski, prevodio s grčkoga, pokazivao veliko zanimanje za Shakespearea. Istovremeno je i slikao. Stvorio je na stotine slika i crteža. Pisao je i o umjetnosti. Uređivao je i crtao karikature za avangardni časopis Dial, koji je izlazio u Greenwich Villageu. Slikao bi u popodnevnim satima, a pisao noću. Godine 1931. objavljena mu je kolekcija crteža i slika nazvana CIOPW (charcoal, ink, oil, pencil, watercolor - pastele, tuš, ulje, olovka, akvarel). Često je izlagao po njujorškim galerijama. Kolekcija u Harvardu ima preko 80 njegovih studija i 10.000 crteža. „Jedno nije polovica od dva, a dva su polovica jednoga.“

Dino Buzzati (1906. - 1972.)

Diplomirao je pravo, radio kao novinar, inozemni dopisnik i likovni kritičar. Uzori su mu bili Edgar Allan Poe i Franz Kafka. Pisao je novele, feljtone i kazališna djela, a okušao se i u poeziji, često satiričnoj. Studirao je violinu i klavir. Napisao je nekoliko libreta, radio scenografije. Autor je romansirane Poeme u stripu. Osim što gradi svoju karijeru kao pisac, ne zapostavlja ni slikanje i ilustraciju koje su mu bile strast još iz mladosti. Slikar je nadrealnih i psihopatskih stanja, stvorio je veliki broj slika i skica. Prvu knjigu s vlastitim ilustracijama, dječju bajku Znameniti pohod medvjeda na Siciliji, objavljuje 1945. Njegovo slikarstvo se može podijeliti na tri razdoblja: simbolizam od 1923-1930., figurativni surealizam od 1930-1964., i zadnji, najzreliji i najoriginalniji period, Pop art, od 1964-1974. godine. Uspijeva ostati primijećen od strane kritičara, i prije smrti 1972. g., prirediti nekoliko javnih izložbi. „Za mene su slikarstvo i pisanje ista stvar. Bilo da slikam ili pišem slijedim jedan cilj, a to je ispričati priče.“

William Blake (1757. - 1827.)

Poznati pjesnik, slikar i grafičar velikog talenta, koji je osmislio novu tehniku tiska. Od malena pokazuje veliki talenat za umjetnost i sa deset godina počinje učiti crtanje. Godine 1779. upisuje se u najprestižniju školu za umjetnost Royal Academy of Arts, a već sljedeće godine prima prve narudžbe za posao grafičara. Godine 1783. izdaje svoju ilustriranu knjigu Poetske skice. Cilj mu je stvoriti novu tehniku tiskanja kojom će služeći se jednom pločom tiskati i tekst i ilustracije. Tehniku će nazvati stampa miniata - osvijetljena štampa. To je tehnika obojenog bakropisa kojom ilustrira vlastita djela (Brak raja i i pakla). Ostvaruje i seriju monotipija nazvanih „veliki otisci u boji“, inspirirane Biblijom, Shakespearom i Miltonom. Njegova nova tehnika ne biva prihvaćena s oduševljenjem, kao ni izložba organizirana 1809. godine. Počinje teško razdoblje za Blakea u kojem mu pomaže njegov dugogodišnji zaštitnik Thomas Butts. Kasnije upoznaje i Johna Linnella, svog novog mecenu-zaštitnika koji ga izvlači iz financijskih problema. Zadnje godine života Blakeu prolaze radno i bez turbulencija, u ilustriranju mnogih poznatih književnih djela. Godine 1821. stvara svoje djelo Knjiga o Jobu i table za Božanstvenu komediju, remek-djelo koje ne uspijeva dovršiti. Umire 1827. godine. Svojom mistikom i vizionarskom simbolikom snažno je utjecao na prerafaelite, umjetnost fin-de-siècle i na ekspresioniste. „Kako vidiš, takav jesi“

George Sand 1804. - 1876.)

Godine 1831. George Sand, pravim imenom barunica Aurore Dudevant, ostavlja muža i loš brak i odlučuje se zarađivati za život pisanjem. Počela je s novinskim člancima i pod pseudonimom George Sand postala jednom od najvažnijih književnica 19. stoljeća i jedinstvena pojava u povijesti književnosti. Cijeli život crtala je i slikala imaginarne pejzaže akvarelom na papiru. Izumiteljica je slikarske tehnike dendrite, koju su kasnije preuzeli slikari surealizma. Družila se s mnogim umjetnicima toga doba: Flaubertom, Hugoom, Delacroixom, a s Chopinom je bila u sentimentalnoj vezi. U Parizu se nalazi Musée de la Vie Romantique gdje je jedan kat posvećen George Sand, njezinim privatnim stvarima i akvarelima u tehnici „dendrites“. „Umjetnost radi umjetnosti je prazna fraza. Umjetnost radi istine, umjetnost radi dobrog i lijepog, to je vjera koju tražim“

Charles Bukowski 1920. - 1994.)

Rođen je u Andernachu u Njemačkoj, a kad mu je bilo tri godine s obitelji seli u Los Angeles. Ozbiljnije se počinje baviti pisanjem u svojim četrdesetim godinama. U međuvremenu je radio različite poslove, a najdulje je radio u pošti. Piše roman Pošta o iskustvima iz tog razdoblja. I ostala djela, priče i pjesme, autobiografskog su karaktera. Glavni lik je najčešće Henry Chinaski, piščev alter-ego. Odrastao u siromaštvu i ostao vjeran klasi iz koje je potjecao, i načinom života i tematikom romana. Nije imao podršku velikih izdavača pa su ga izdavale male, nepoznate izdavačke kuće. Ukupno je objavio više od šezdeset knjiga. Samouk, stvorio je u životu preko 1000 slika. Kao i pisana djela i njegova umjetnost pokazuje art-brut vitalnost. Radio je najčešće na papiru u mnogim tehnikama: akriliku, uljanim bojama, pastelima, olovci. Što god mu je došlo pod ruku. Mnogi od tih crteža su bile naslovnice njegovih knjiga u ediciji Black Sparrow Press. Radio je i slike koje nisu bile ilustracije njegovih knjiga, često govoreći da slikanje kao na pokretnoj traci oduzima umjetničku radost. Postoji anegdota koja kaže da je u jednoj prilici uništio veliki broj naručenih slika, jer mu se nisu sviđale. „Razlika između života i umjetnosti je u tome što je umjetnost daleko podnošljivija“

Herman Hesse (1877. - 1962.)

U periodu između 1912. i 1919. godine , kada piše novelu Rosshalde, počinje i slikati. Kao slikar najbolja ostvarenja postiže između 1920. i 1930. godine. Njegovi akvareli jarkih boja prikazuju prostrane pejzaže s jezerima, planinama, selima. Izdavačka kuća u Bernu objavljuje Pjesme slikara, deset pjesama s njegovim crtežima u boji. Slikarstvo je predstavljalo za njega jednu od najvećih radosti. Slikao je prirodu čistim tonovima. Prodaja slika često bi mu pomogla izaći iz financijskih poteškoća. Beat-generacija u SAD-u 60-ih je godina odabrala Hessea za proroka svoga anticivilizacijskoga svjetonazora i u njegovim djelima otkriva recept za oslobođenje. U Hesseovim djelima mladi otkrivaju beskompromisni individualizam kojemu su težili. Hesseova popularnost odrazila se u različitim medijima. Hesse, inače ljubitelj klasične glazbe, postao je uzor mnogim suvremenim glazbenicima (američka rock-grupa Steppenwolf nazvala se po jednom od njegovih napoznatijih djela). Barovi i kavane nazvani su po njegovim romanima, po kojima su snimani filmovi i skladana glazba. Godine 1943, dovršava svoje veliko djelo Igra staklenih perli, koja se objavljuje u Švicarskoj. Igra staklenih perli pojavljuje se usred najgoreg užasa fašizma. Do tada su sva njegova djela bila povučena iz knjižara u Njemačkoj (zbog antimilitarističkog stava). Hesse ostavlja iza sebe više od četrdeset knjiga, romana, pripovjedaka, eseja, rasprava prevedenih na više od četrdeset jezika. Samo petina cjelokupne tiraže otpada na izdanja na njemačkom jeziku. „Slikarstvo je divno; čini vas sretnijim i strpljivim. Nakon slikanja nemate prste kao kod pisanja, već plave i crvene.“

Sylvia Plath (1932. - 1963.)

Pjesme i priče počela je pisati već u srednjoj školi, zatim na studiju u Americi i poslije u Cambridgeu u Engleskoj. Tamo je upoznala engleskog pjesnika Teda Hughesa za kojeg se udala. Objavljeno joj je nekoliko zbirki pjesama. U autobiografskom romanu Stakleno zvono opisuje krizu i liječenje u klinici za duševne bolesti. Izradila je mnogobrojne crteže u kemijskoj olovci i tušu. Njeni crteži podsjećaju na strip. Njezina Pisma kući objavljena su 1975. godine. U jednom pismu majci otkriva da su joj inspiracija Gauguin, De Chirico, Henri Rousseau, Paul Klee. Inspiraciju za svoja pisana djela nalazi više u vizualnoj umjetnosti nego u glazbi. Studirala je umjetnost na Smith koledžu. Pokazivala je interes za dizajn i modu i stvorila nebrojene albume ispunjene kolažima i različitim drugim umjetničkim djelima. Bila je vrlo sensibilna, ali psihički nestabilna. Nakon udaje ne uspijeva se snaći u ulozi domaćice, koja joj je monotona i spriječava je da se afirmira kao pjesnikinja. Oduzima si život 1963. godine. „Crtanje mi daje jedan osjećaj mira, više od molitve, šetnje, bilo čega drugog. Potpuno se mogu zatvoriti u liniju, izgubiti se u njoj.“

Mark Twain (1835. - 1910.)

Pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, obrazovanje je nakon 12. godine života stjecao uglavnom u tiskarama i novinarskim redakcijama. Nakon očeve smrti bio je prisiljen napustiti školovanje da bi prehranio obitelj. Kao putujući tiskar obilazio je Ameriku. Tada je počeo pisati prve novinske crtice. Osim u Americi, živio je u Africi, Francuskoj, Italiji. Nekoliko godina provodi na rijeci Mississippi na kojoj vozi parne brodove. Sva ta putovanja utječu na njegov stil pisanja. Osim kao novinar bavi se i drugim poslovima, kao na primjer kopač zlata, rudar. Iako po karakteru pesimist njegovi radovi su sušta suprotnost. Godine 1865. objavljuje prvu od mnogih duhovitih pripovijesti nadahnutih humorom i usmenom tradicijom. Njegov se pesimizam s godinama pojačava i zbog činjenice da je doživio smrt žene i obiju svojih kćeri. Njegove humoreske i kratke priče bile su upotpunjene skicama i crtežima. Skice, nove i stare (Sketches, New and Old) bila je najambicioznija i najpotpunija kolekcija takvih njegovih radova koja ga je proslavila i doživljela više izdanja. Često se zabavljao skicirajući rebuse i humoristične crteže za svoju ženu i djecu. „Bilo je predivno pronaći Ameriku, ali bi bilo još bolje da su je promašili.“

Zvonimir Balog (1932. - 2014.)

Pjesnik, prozaik, likovni pedagog i umjetnik. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti (slikarski odjel), u Zagrebu upisuje i Pedagošku akademiju. Urednik je revija Modra lasta i Smib. U životu je bio autor mnogih televizijskih serija i voditelj dječjeg programa HRT-a, učitelj, cvjećar, nakladnik, odgajatelj, scenarist i još mnogo toga. Njegova poezija za djecu obiluje humorom i razigranošću. Slikanjem se bavi jednako dugo kao i pisanjem iako je ono, na početku, u sjeni njegovih pisanih radova. Najpoznatiji je po ilustracijama svojih knjiga za djecu. Prvu izložbu imao je 1963. godine u Zagrebu i od tada neumorno niže i samostalne i grupne izložbe. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za svoj rad. Jedna od njih je i Velika nagrada Petog hrvatskog biennala ilustracije. U galeriji Ulrich 2004. godine izlaže četrdesetak radova koje naziva Moje drage životinje. Većina radova nastala je oslikavanjem u kombiniranoj tehnici stranica Vjesnika, koje koristi kao podlogu. Prikazane su životinje naglašenih kontura i izraženih očiju i usta. Na nekim radovima koristi crno-bijelu akromatiku a na nekim intenzivne boje, a potezi su siloviti. Vidljiv je utjecaj enformela, nadrealizma, op-art. Njegov bestijarij pokazuje cijeli dijapazon emocija, od umiljatih i simpatičnih do prijetećih i čudovišnih. Balog reagira i na podlogu i koristi ilustracije u novinama za svoju osobnu interpretaciju i kao dio svog rada. Njegove ilustracije knjiga pune su dosjetki, šale, ritma i slikovitosti. Bavi se i kiparstvom u drvu. „Smijeh je kočnica protiv starenja“

Kurt Vonnegut (1822. - 2007.)

Američki književnik rođen u Indianopolisu. Proživljava užase drugog svjetskog rata. Dvadeset pet godina kasnije piše svoje remek djelo Klaonica 5, opisujući proživljena iskustva. Nakon rata, da bi uzdržavao svoju brojnu obitelj (dvoje biološke djece i troje usvojene setrine djece) piše ljubavne priče, iako žudi za ozbiljnim pisanjem. Kasnije uspijeva napisati svoja najbolja djela s jakom socijalnom i moralnom porukom koja posjeduju i satiričnu notu. Vonnegut je stvorio specifičnu kombinaciju autoportreta/potpisa koju je često koristio. Ilustrirao je svoja djela Doručak za šampiona i Klaonica pet. Kasnije u životu bavio se umjetnošću ozbiljnije, što ga je dovelo do samostalne izložbe u Margo Feiden Gallery u Greenwich Villageu 1983. Njegov interes za dizajn kulminirao je 1995. kad je kreirao reklamni znak za Absolut Vodku. U rodnom Indianapolisu nalazi se knjižnica posvećena Kurtu Vonnegutu Kurt Vonnegut Memorial Library u kojoj se nalaze i njegove osobne stvari. „Želim stajati što bliže ivici a ne prijeći dalje. S ivice se vide mnoge stvari koje se ne mogu vidjeti iz centra“

Federico GarcĂa Lorca (1898. - 1936.)

Pjesnik i dramatičar, najpoznatiji španjolski književnik 20. st. Završava pravo u Granadi, 1923. ali bez oduševljenja. Više ga zanima slikarstvo, poezija i glazba. Glazbu je učio kod M. De Falle, koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i uputio ga u skupljanje narodnog blaga. Živio je u Madridu gdje je upoznao španjolske intelektualce toga doba, putovao je po SAD-u, posjetio i Kubu. Na poziv svojeg granadskog profesora postaje direktorom i umjetničkim animatorom studentskog putujućeg kazališta La Baracca, s kojim obilazi cijelu Španjolsku prikazujući djela španjolskih klasika i provodeći ideju o društvenoj ulozi kazališta. Građanski rat zatekao ga je u Granadi gdje je uhićen i strijeljan. U svojoj poeziji uspješno spaja iskustvo modernog pjesnika i andaluzijsku narodnu pjesmu. Svoj slikarski senzibilitet koristio je kao inspiraciju u pjesništvu. Ilustrirao je vlastite pjesme. Prijateljstvo s L. Buñuelom, S. Dalíjem, J. R. Jiménezom utjecalo je na njegove crteže. Sam je utjecao na Dalija koji se okušao na području poezije. Crteži pokazuju na koji je način osjećao i razmišljao o određenim temama i motivima. Za svoje crteže koristio je tuš i olovke u boji. Surađivao je sa slikarom Manuel Angelesom Ortizem na lutkarskom kazalištu. „Svi mi želimo unaprijed znati što bi nas moglo povrijediti“

Johann Wolfgang von Goethe (1749. - 1832.)

Sa 16 godina napušta rodni grad Frankfurt i odlazi u Leipzig na studij prava. Tamo ga čeka intenzivan kulturni i socijalni život. Pokazuje zanimanje za medicinu, figurativnu umjetnost i crtanje. Počinje pisati prve stihove. Ljubavni susreti koje je imao u životu bili su glavna inspiracija za njegova najljepša djela. Godine 1775. prihvaća položaj učitelja na dvoru u Weimaru. Proučava znanost, najviše minerologiju, botaniku i optiku. Od 1786. g. na putovanju je po Italiji; Rimu, Bologni, Veneciji, gdje je započeo i rad na Ifigeniji. Posjećivao je kazališta, muzeje i razgledavao umjetnička djela. U društvu slikara Christopha Kneipa, koji ga je podučavao crtanju akvarela, posjetio je Siciliju. Slikar Wilhelm Tischbein portretirao je Goethea u više navrata za vrijeme njegovog boravka u Rimu. I jedna zanimljivost: jedno od tih djela, ulje na platnu, Andy Warhol iskoristio je za jedan od svojih plakata. Za vrijeme svog drugog, dužeg, boravka u Rimu, svakodnevno crta, dovršava Egmonta i novu verziju Ifigenije pisane jampskim stihom (sastavljen od jednog kratkog i jednog dugog sloga). Provodi vrijeme s glazbenicima i slikarima. Najveći dio njegovih 3000 crteža nastao je za vrijeme putovanja po Italiji. Goethe je tvrdio da nema talenta za vizualne umjetnosti što ga nije spriječilo da nastavi crtati do kraja života, načešće pejzaže. U zadnjim godinama života njegova kreativnost je na vrhuncu, piše puno, dovršava Fausta. „Slike su tu da ih se gleda, a ne da se o njima govori.“

Henry Miller (1891. - 1980.)

Počeo je slikati prije nego pisati, 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je prvi put vidio slike Williama Turnera. U svom je životu naslikao više od 3000 akvarela. Njegovi pariški rukopisi u tri volumena iz 1930. puni su crteža, slika i ideja. Bio je samouk. Njegova djela, akvareli, pohranjena su u dva muzeja: The Henry Miller Museum of Art u japanskom gradu Omachi, te The Henry Miller Art Museum u kalifornijskom Big Suru. Slikao je iz čistog užitka, veseleći se procesu stvaranja. Njegove su slike prikazane na izložbama u SAD-u, Japanu i Europi. Mnogi njegovi akvareli tiskani su kao litografije, obično u tiražama od 250 do 300 komada. Pisao je o slikarstvu. Jedno od njegovih djela su i To paint is to love again (Slikati znači ponovo voljeti) i Paint as You Like and Die Happy (Slikaj kako želiš i umri sretan). „Kada ujutro krišom pogledam na akvarele nastale dan prije kao da gledam na ljubljenu utonulu u san“.

Pisci su slikari su pisci...