Izložba faksimila i reprint izdanja iz fonda Spalatine GKMM Split by Gradska knjiznica Marka Marulica

Splitska pisana baština IZLOŽBA faksimilA i REPRINT IzDANJA IZ fonda Spalatine GKMM SPLIT

Riječ uredništva

Scripta manent - Ostaje ono što je zapisano čuvena je latinska izreka koja upućuje na to da su pisani spomenici, kao autentični svjedoci prošlosti, temelj svake nacionalne kulture. Imaju iznimnu povijesnu, književnu, dokumentarnu i znanstvenu vrijednost. Ako se zna da su u burnim povijesnim vremenima opstali samo fragmentarno, raspršeni po kulturnim institucijama diljem Europe, često kao dio fonda čuvenih svjetskih knjižnica, njihova je vrijednost još i veća. Da bi se ovi stari tekstovi približili suvremenim čitateljima izrađuju se njihovi faksimili i reprint izdanja. Načinjeni pomoću najnovije tehnologije, na papiru koji imitira teksturu i strukturu autentičnog zapisa, u formatu koji je identičan izvorniku vjerno dočaravaju izvornike i omogućuju uvid u neka od remek-djela svjetskog pisanog naslijeđa.

Iz Splita potječe velik broj starih zapisa i knjiga koji svjedoče o ranom periodu i višestoljetnom kontinuitetu pisane kulture u gradu i okolici. U 2018., Europskoj godini kulturne baštine, povodom Mjeseca hrvatske knjige čiji je naziv Baš baština, izložit ćemo ove dragocjene spomenike splitske i hrvatske pismenosti i podsjetiti čitatelje na najznačajnija djela iz bogate splitske pisane baštine. Predočit ćemo tekstove pisane glagoljicom, bosančicom i latinicom na hrvatskom, crkvenoslavenskom i latinskom jeziku. Predstaviti neke od najznačajnijih autora i njihova književna i stručna ostvarenja iz različitih područja: književnosti, jezikoslovlja, glazbe, teologije, povijesti, prava, politike... koja spadaju među najvrjednija djela kulturne povijesti Splita i govore o visokim dostignućima hrvatske kulture i njezinim europskim dometima.

Evangeliarium Spalatense

Splitski evanđelistar (Evangeliarium Spalatense) je najstarija sačuvana rukopisna knjiga u Hrvatskoj, datirana u 8.-9. stoljeće. To je ujedno najljepše napisana i opremljena srednjovjekovna knjiga i najstariji spomenik hrvatske pismenosti.

Posebnu važnost imaju marginalni zapisi rimskom kurzivnom minuskulom, beneventanom, karolinom, goticom i drugim mlađim pismima iz kojih je vidljiv razvoj pismenosti na hrvatskim prostorima. Knjiga je dokaz visoke razine latinske pismenosti u splitskoj Crkvi.

Sastoji se od 309 pergamentnih folija. Tekst je pisan u dva stupca na stranici, latinskim pismom, poluuncijalom, a naslovi uncijalom. Sadrži četiri evanđelja, po Mateju, Marku, Luki i Ivanu, a koristio se kao liturgijska knjiga iz koje se svečano čitalo i pjevalo nedjeljom i većim blagdanima. Pretpostavlja se da je Splitski evanđelistar služio i za polaganje prisege prigodom krunidbe kralja Zvonimira 1076. u Solinu, a vrlo vjerojatno i prigodom prisega drugih hrvatskih vladara.

Podrijetlo Evanđelistara nije poznato, a prema srednjovjekovnoj legendi napisao ga je sam sv. Dujam, solinski biskup i mučenik. Najnovija istraživanja datiraju ga u 6.–7. stoljeće. Faksimilno izdanje izrađeno je prema izvorniku iz Arhiva splitske prvostolnice. Izdanje Književnog kruga i Splitsko-makarske nadbiskupije u Splitu 2004.

Rimska uncijala i poluuncijala

Uncijala je latinsko pismo nastalo po uzoru na grčko pismo. U upotrebi je bilo od 5. do 9. stoljeća. Pretežno je majuskulno (slova se mogu omeđiti dvjema vodoravnim usporednim crtama), tipično knjižno pismo (od 5. st.), iako se može naći i na kamenim spomenicima (od 3.st.). Slova su karakteristično zaobljena i ovalno stilizirana. U starijim uncijalnim kodeksima nisu rastavljene riječi, pa čak ni rečenice, ali je naglašena razlika tanjih i debljih crta. Kasnije se riječi počinju rastavljati točkicom ili međuprostorom. U mlađim se kodeksima upotrebljava i interpunkcija, ali ne baš dosljedno. Nakon 9. stoljeća, uncijala je istisnuta drugim srednjovjekovnim pismima, ali još uvijek ostaje kao ukrasno pismo naslova.

Poluuncijala je knjižno pismo zaobljenih oblika nastalo od uncijale i rimske kurzivne minuskule; upotrebljavalo se od 5. do 8. stoljeća. Njime su pisani kodeksi pretežito kršćanskog sadržaja te se kao i uncijala, smatrala kršćanskim pismom. Pretežno je minuskulno (sva slova mogu se omeđiti četirima vodoravnim usporednim crtama, koja se očituju u prelascima nekih slova: b, d, g, m, q, r, s iznad i ispod dvocrtovlja). Poluuncijala, stranica Splitskog evanđelistara, 8./9. st. s dodacima od 10. do 13. stoljeća, Split, Riznica katedrale

Trogirski evanđelistar

Trogirski blagdanski evanđelistar (Evangeliarium Spalatense) jedan je od najljepših kodeksa napisanih u Hrvatskoj i jedan od najljepših beneventanskih rukopisa na svijetu. Sadrži odlomke iz evanđelja koji su se u crkvi svečano čitali ili pjevali nedjeljom i blagdanima. Napisan je poluuglatom dalmatinskom beneventanom u benediktinskom samostanu sv. Ivana u Trogiru, u razdoblju od kraja 11. do početka 13. stoljeća. Rad je više pisara, a ukrašen je sa 122 velika inicijala. Ilustriran je s pet većih minijatura koje nisu izrađene kao ukras inicijalnom slovu, već kao zasebne slike i ilustracija samog teksta, što je novost i napredak u načinu iluminiranja liturgijskih kodeksa tog vremena. Napjevi su notirani neumatskim beneventanskim notnim grafemima. Evanđelistar je pokazatelj visokog stupnja razvijenosti umijeća pismenosti, slikarstva i glazbe u srednjovjekovnom Trogiru.

Faksimil cijelog izvornika je izrađen prema izvorniku iz Riznice trogirske katedrale sv. Lovre i otisnut je na posebnom papiru, kako bi se što vjernije prenijele žive boje i zlatni listići koje sadrži kodeks. Izdanje Književnog kruga u Splitu 1997.

Trogirski evanđelistar imao je skupocjen uvez, izrađen od drvenih korica obloženih crvenim baršunom. Korice su učvršćene srebrnim okovima i ukrašene zlatarskim medaljonima. U sredini se nalazi reljefni medaljon sa simbolom sv. Ivana Evanđelista i sv. Mateja.

Beneventana

Beneventana, lat. pismo, (8. st.), zaobljena minuskula. Oblikovala se u drugoj polovici 8. st. u skriptoriju benediktinskoga samostana Montecassino u Beneventu. Odatle se raširila po južnoj Italiji, a brzo se, možda već na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, uobičajila i u Dalmaciji. Pretežno se upotrebljavala kao knjižno, rjeđe kao kancelarijsko pismo u benediktinskim samostanima južne Italije i Dalmacije sve do sredine 13. stoljeća. Karakteristika beneventane je oštra razlika između debljih i tanjih poteza perom, u početku oblih, a kasnije uglastih oblika. U beneventanskim rukopisima sačuvana su, osim kodeksa liturgijskog i teološkog sadržaja, i neka djela rimskih klasika.

Beneventana, stranica Trogirskog evanđelistara, od kraja 11. do početka 13. stoljeća, Trogir

Napjevi u Trogirskom evanđelistaru

Napjevi su u Trogirskom evanđelistaru zapisani beneventanskom neumatskom notacijom u sustavu jedne pomoćne crte, bez ključa. Crta je izvedena crvenom bojom, a neume crnom. Sadrži velik broj notnih znakova. Smatra se jednim od najljepših notnih zapisa sačuvanih neumatskih predložaka u Hrvatskoj.

Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa

Toma Arhiđakon (Thomae Archidiaconi, 1200. - 1268.), splitski svećenik, kroničar i povjesničar, pisac prvog autorskog historiografskog djela. Pretpostavlja se da je potjecao iz patricijske obitelji. Nakon završenog školovanja (Split, Bolonja) vraća se u Split i preuzima dužnost gradskog notara (1227.-1232.), a 1230. izabran je za arhiđakona. Aktivno je sudjelovao u društvenom i političkom životu grada, zalagao se za načelo da Crkva ostane neovisna o svjetovnoj vlasti, te da laici nemaju utjecaja na izbor biskupa u dalmatinskim gradovima i bio pobornik komunalne samouprave i tzv. latinske uprave s latinskim (talijanskim) potestatom (protivio se izboru iz redova hrvatsko-ugarskih velikaša). Krajem 1243. izabran za splitskog nadbiskupa, ali se pod pritiskom odrekao službe i posvetio historiografskom radu.

Njegovo najpoznatije djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium, skraćeno: Historia Salonitana). Ostalo je sačuvano u nekoliko prijepisa. U njemu je opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskog doba do 1266. te donio mnogobrojne vrijedne podatke o hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Djelo istovremeno sadrži i kroniku Splita s imenima hrvatskih kraljeva i knezova na temelju izvora kojih danas više nema. Pretpostavlja se da je Kodeks nastao u splitskom i trogirskom skriptoriju, pisan je na pergameni latinskim beneventanskim pismom, ujedno je i najstariji primjerak koji postoji i čuva se u Arhivu splitske prvostolnice. Faksimil izrađen prema rukopisu Arhiva splitske prvostolnice. Izdanje Književnog kruga u Splitu 2003.

Historia Salonitana maior, dopunjena verzija Tomina djela, potječe iz 16. - 17. stoljeća. Obuhvaća događaje do 1185. godine, građu o splitskim crkvenim saborima (925. i 928.) i opis smrti kralja Zvonimira. O njezinu podrijetlu i nastanku u historiografiji postoje različita tumačenja. Faksimili i pretisak djela Historia Salonitana maior popraćena znanstvenom obradom Nade Klaić u izdanju Naučnog dela, Beograd, 1967.

Statut splitske komune iz 1312.

Statut grada Splita (Statutum civitatis Spalati), srednjovjekovna zbirka pravnih odredbi po kojoj je organiziran život u Splitu. Tu zbirku pravnih odredbi sastavio je gradski potestat Perceval Ivanov iz Ferma 1312. godine, po nalogu splitskog Velikog vijeća (Consilium generale). Prvi gradski statut pod naslovom Capitularium dao je sastaviti 1240. godine splitski potestat Gargan de Arscindis iz Ankone koji je popisao dobre gradske običaje i pridodao im druge pravne norme. Statut se primjenjivao sve do 1420., kada Split potpada pod mletačku upravu, a s kasnijim dopunama i izmjenama bio je osnovicom pravnog uređenja splitske komune sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Po uzoru na statute drugih europskih gradova pisan je latinskim jezikom.

Prvi prijevod Statuta na hrvatski jezik, uz preslik Hanelove latinske redakcije, objavljen je u izdanju splitskog Književnog kruga 1985. Izvorni latinski tekst pretiskan iz Akademijina izdanja 1878. koje je priredio J. J. Hanel.

Missale Hervoiae

Hrvojev misal nastao je oko 1403./1404. godine. Najbogatije je i najljepše iluminiran glagoljski kodeks. Ima 94 minijature i 380 bogato ukrašenih inicijala (neki od njih su u zlatu). Pisan je u dva stupca na 488 stranica, a sadrži i nekoliko glazbenih notnih zapisa. Napisao ga je pisar Butko za Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog vojvodu i splitskog hercega. Iluminator nije poznat. Jedan je od ukupno 17 sačuvanih liturgijskih rukopisa iz 14. i 15. stoljeća, a koji su napisani glagoljicom na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Značajan je ne samo zbog toga što je najljepši i najbogatiji iluminirani kodeks nego i zato što su poznata imena pisca, pisara Butka i primatelja rukopisa, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, hercega splitskog i namjesnika kralja Ladislava Napuljskog u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, koji je za vrijeme nasta-

janja Kodeksa - od 1402. do 1403. godine - bio na vrhuncu svoje moći. Ilustrirane su starozavjetne teme i načinjeni simboli i alegorije mjeseci, označeni prema djelatnostima ljudi. Neki inicijali sadrže najstarije prikaze grada Splita. Knjiga se od 16. stoljeća čuva u Knjižnici turskih sultana (Topkapi Sarayi) u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Istanbul). Nekad je bio uvezan u dragocjene korice, a od 19. stoljeća je u kožnom uvezu. Izdanje Akademische Druck - und Verlaganstalt iz Graza 1973. Potpuno izdanje faksimila u boji je i sadrži 494 stranice (247 listova) u izvornom formatu od 306 x 230 mm, tri cjelostranične minijature i gotovo na svakoj stranici po jednu manju minijaturu ili ukrašene inicijale.

GL AGO LJ ICA

Glagoljica

Glagoljica je, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Stariji su nazivi slavensko pismo, littera Hieronymiana, littera slava, hrvacke knjige... Naziv glagoljica izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na starosl. jeziku. Pismo je uncijalnoga karaktera (slova su pisana između dviju linija, uspravnost, nepovezanost slova, pravokutni odnos linija). Kao rezultat potrebe za bržim pisanjem, javlja se minuskulizacija i poluuncijalni tip pisma (slova se povezuju, osnovne se linije znatnije i češće probijaju, slova se naginju udesno). Za književne tekstove karakterističniji

je tzv. poluuncijalni tip pisma, a za praktične, pravne tekstove, crkvene matice, listine, notarske protokole, isprave – glagoljski kurziv.

Hrvojev misal, Najstariji likovni prikaz dijelova Dioklecijanove palače. Minijatura prikazuje prizor iz Biblije, a u pozadini zidine i vrata Dioklecijanove palače (gore lijevo) Hrvojev misal, stranica (gore desno) Hrvojev misal, stranica kalendara uz mjesec listopad s prikazom pravljenja vina (dolje lijevo) Glagoljica (dolje desno)

Lekcionar Bernardina Splićanina

Bernardin Splićanin (Bernardin Drivodilić, Brač, ? – Pula, 1499.), franjevac u splitskom samostanu sv. Frane na obali. Lekcionar Bernardina Splićanina jedna je od najstarijih hrvatskih latiničnih inkunabula, otisnuta u Veneciji 1495. u tiskari majstora Damjana iz Milana i prva latinicom – goticom - tiskana knjiga na hrvatskom jeziku. Knjiga ima 104 lista, a sadrži evanđelja i poslanice namijenjene za čitanje kroz cijelu crkvenu godinu. Lekcionar je jedan od najvažnijih hrvatskih književnojezičnih spomenika, značajan ne samo zbog toga što je datiran nego i zbog toga što je, s namjerom da bude razumljiv narodu u crkvi, u njemu provedeno pohrvaćivanje starocrkvenoslavenskog jezika u pučku čakavicu (in lingua yllirica). Tekst je zasnovan na sta-

roslavenskom ćirilometodskom prijevodu glagoljskih misala, koji je usklađen s tekstom latinske Biblije. Bio je iznimno popularan pa je tijekom 16. stoljeća doživio još dva izdanja, a godine 1613. objavljena je štokavska adaptacija koja je do 1739. tiskana u još devet izdanja. Poslužio je kao predložak drugim latiničnim i ćiriličnim lekcionairma koji su se upotrebljavali u svim hrvatskim krajevima. Lekcionar Bernardina Splićanina prethodnik je hrvatskih latiničkih izdanja kad latinička slova u humanističkoj ili gotičkoj formi, potiskuju glagoljička ili ćirilička. Za crkvene se potrebe još koriste glagoljica i ćirilica, svjetovna književnost objavljuje se na proširenijoj latinici (Marulićeva Judita 1521., 1522. – goticom).

Sačuvana su dva cjelovita prijepisa i jedan fragment. Sve listove, osim naslovnoga, ima primjerak koji se čuva u Odesi, u Knjižnici „Maksim Gorki”. Drugi cjeloviti primjerak nalazi se u Knjižnici „Juraj Habdelić”, knjižnici zagrebačkoga isusovačkoga kolegija, a fragmentarni kod franjevaca na zagrebačkom Kaptolu. Ovo izdanje priređeno je prema nepotpunom primjerku iz Znanstvene knjižnice Juraj Habdelić i iz knjižnice franjevačkog samostana na Kaptolu, a dva lista reproducirana su iz odeskog primjerka. Izdanje Književnog kruga i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu, 1991.

Gotica, stranica Lekcionara Bernardina Splićanina, 1495., Venecija

Gotica

Latinsko pismo kasnog srednjeg vijeka, koje se u više varijanata upotrebljavalo u skriptorijima i kancelarijama zemalja zapadne Europe. Započelo se razvijati u 11. st. u sjevernoj Francuskoj iz karolinške minuskule, koja već i sama pokazuje izvjesno lomljenje linija pri oblikovanju pojedinih slova. Nastao je mijenjanjem proporcija visine i širine karolinških slova. Ona postaju viša nego šira i pri vrhu se zašiljuju, a ravne crte počinju lomiti. Slova se tijesno zbijaju jedno uz drugo. Potpuno se napušta oznaka za diftong, a sustav kratica se razvio kao ni u jednom drugom srednjovjekovnom pismu i niti jedno nema toliko različitih tipova.

Stare hrvatske početnice i prvotisci

Ofičje svete dieve Marie, Venecija 1512. (hrvatski ćirilički molitvenik) prva je hrvatska knjiga tiskana ćirilicom. Svjedoči o upotrebi hrvatske ćirilice tzv. bosančice, koju Hrvati uvode u tisak početkom 16. stoljeća. Objavljen je u Veneciji u tiskari Giorgio Rusconi. Tiskan je na papiru, crno-crven, ukrašen je inicijalima. Svaka je stranica uokvirena ornamentima obogaćenim životinjskim ili ljudskim figurama. Molitvenik je ukrašen i drvorezima. Sastavljen je od više dijelova, a osnovni sadržaj čini časoslov ili dnevna molitvena služba u čast blaženoj Djevici Mariji. Sadrži: Kalendar, Marijin oficij, Oficij Sv. Križa, Oficij Sv. Duha, Sedam psalama pokornih s litanijama svih svetih, Oficij za mrtve, Molitve). Kalendar za svaki mjesec ima sličicu s prikazom radova koji se objavljuju u polju ili kući.

Sve do početka 17. stoljeća takav tip molitvenika bio je najpopularnija nabožna knjiga za laike, ali i redovno štivo za propisano čitanje i govorenje oficija, psalama i lekcija u samostanima. Faksimil je izrađen po originalnom primjerku, koji se čuva u Parizu u Bibliothèque nationale de FranceW. Stranice koje nedostaju dodane su iz izvornika koji se čuva u Washingtonu (The Chatolic University of America, Mullen Library Rare Books and Special Collections). Izdanje HAZU, NSK i Matice hrvatske, Zagreb, 2013.

BOSANÄ&#x152;ICA

Bosančica (bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, [h]arvacko pismo, poljičica), morfološki i ortografski osobita inačica ćirilice. Koristila se u Bosni, Dubrovniku i srednjoj Dalmaciji (Poljički statut, 1440.; Papalićev prijepis Hrvatske kronike, oko 1510.; Statut poljičke Bratovštine sv. Kuzme i Damjana, 1619. itd.). Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527. Najstarija sačuvana hrvatska, glagoljska početnica je iz 1527. godine, otisnuta u mletačkoj tiskari Andrije Torresanija. Raskošno je izdanje od jedanaest strana u uglednom kvart formatu. Prva stranica ima renesansni okvir. Najvažniji dio sadrži najpoznatije molitve, po uzoru na onodobne latinske abecedare tzv. psaltire, a na posljednjim stranicama su molitve osobne pobožnosti,

koje su se molile uz objed na narodnom jeziku. Ima dva osnovana tipa slova: manja kojima je pisan tekst, i veća, inicijalna, otisnuta crvenom bojom i šest latiničkih slova. Cijela knjiga je bogato ilustrirana drvorezima koji otvaraju nove odjeljke u knjizi. Jezik početnice je straroslavenski jezik hrvatske redakcije. Smatra se da je Početnicu priredio nepoznati pop glagoljaš iz senjske biskupije. Faksimilni pretisak s transliteracijom načinjen je prema faksimiliranom izdanju Hiersemanna iz 1933. koji se čuva u NSK u Zagrebu. Izdanje Grafičkog zavoda Hrvatske, 1983.

Bukvar Slovenskij

Mateo Karaman (Split, 1700. - Zadar, 1771.) Bukvar Slovenskij Mateo Karaman objavio je 1739. glagoljicom i ćirilicom. Popratio ga je raspravom In Alphabetum Illirycum expositio. Prva slika u Bukvaru prikazuje sv. Jeronima i sv. Konstantina Ćirila kako drže krunu nad glavom Majke Božje. Karaman je u skladu s tadašnjim vjerovanjem smatrao sv. Jeronima autorom glagoljice, a sv. Ćirila autorom ćirilice. Bukvar sadrži glagoljičnu i ćiriličnu azbuku, imena njihovih slova kao i imena slova napisana latinicom i latiničnu transliteraciju, tablice sa slovima i njihovim brojnim vrijednostima, a slijede tekstovi s najpoznatijim molitvama. U raspravi navodi razlike između dalmatinskog, bjeloruskog i ukrajinskog izgovora nekih slova. Iako rusificiran (rusificiranje hrvatskoglagoljsih tekstova dosljedno se provodilo u 18. stoljeću), Karamanov

se Bukvar strukturom uklapa u povijest starih hrvatskih početnica. Pretisak izrađen prema drugom izdanju objavljenom u Rimu 1753. Izdanje Ex librisa u Splitu, 2005.

Judita

Marko Marulić Splićanin (Marcus Marulus, Marulus Delmata, Marulus Spalatensis, Pečenić), otac hrvatske književnosti, nacionalni klasik, latinski humanistički pisac (Split, 1450. – Split, 1524.). Marulićeva Judita prvi je autorski ep na hrvatskom jeziku i smatra se kapitalnim djelom za hrvatski kulturni identitet. Marulić je bio cijenjeni europski humanist, a slavu je stekao svojim latinskim djelima. Spada među hrvatske nacionalne klasike, a njegova Judita među najznačajnija djela hrvatske književnosti. Napisao ju je 1501. godine, a objavljena je 1521. Biblijski lik udovice koja spašava svoj grad od neprijatelja je starozavjetna tema, česta inspiracija značajnih likovnih i književnih stvaralaca. Maruliću je svojevrsna metafora domovine Hrvatske od koje se očekuje da spasi katolički svijet od Turaka. Spjev je posvetio svom kumu don Dujmu Balistriliću. Tekst je podijeljen u šest pjevanja, a

sadrži 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Još za Marulićeva života postala je iznimno popularna i u Veneciji su se tiskala čak tri izdanja 1521., 1522. 1523., ukrašena drvorezima za koje se smatra da ih je priredio sam Marulić. Sve do 17. stoljeća, Judita je bila vrlo popularna i rado se čitala. Libar Marka Marulića Splićanina v kom se uzdarži istoria svete udovice Judit v versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibli Marka Marulića, reprint je prvog izdanja Judite otisnutog u Veneciji 1521. u izdanju JAZU u Zagrebu 1950. Kao naslovni lik prvog hrvatskog umjetničkog epa – djela kojim hrvatska književnost iz anonimnog ulazi u autorsko razdoblje, Juditu su ovjekovječili i brojni hrvatski slikari.

Pismo Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI. (Epistola D. Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI: Pont. Max.), 30. travnja 1522. Pismo Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI. je jedina prozna poslanica što ju je Marulić uputio Hadrijanu VI. u kojoj govori o nevoljama svoje domovine, ugrožene nasrtajima Turaka, postizanju jedinstva i mira među svim kršćanskim nacijama radi otpora turskoj prijetnji. Poslanica papi Hadrijanu VI. faksimil je načinjen prema izdanju iz 1522. godine. Tiskana je u povodu dolaska pape Ivana Pavla Drugoga u Hrvatsku, 10. i 11. rujna 1994. godine. Izdanje NSK i Crkve u svijetu, Zagreb-Split, 1994. Tiskana je u 333 numerirana primjerka. Prvi je primjerak namijenjen Svetom Ocu Papi.

Davidijada

Marulićev veliki latinski spjev Davidijada (Davidias) u četrnaest pjevanja, religiozni je junačko-povijesni ep u 14 knjiga sa 6765 heksametara. Ep je napisan po Vergilijevu uzoru u klasičnom latinskom jeziku i smatra se vrhunskim djelom ne samo hrvatskoga nego i europskoga humanizma. U djelu spaja biblijske (priča o kralju Davidu) i antičke motive, ali s izrazito kršćanskom tendencijom, pri čemu je cijelo djelo alegorija: David je Krist, a Šaul predstavlja Židove koji ga progone... a na kraju se djela nalazi ključ za otkrivanje analogije, Tropologica Davidias expositio. Prvi je put izdana kasne 1954. godine. Faksimil izrađen u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1954.

O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga

Ivan Lučić (Lucić, Lucius, Lucich, Lucio), pravnik i povjesničar, otac moderne hrvatske historiografije (Trogir, 1604. – Rim, 1679.). Ivan Lučić autor je brojnih djela kojima je utemeljio hrvatsku povijest. O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam i Frankfurt, 1666.) najvažnije je njegovo djelo. Opisuje povijest hrvatskih zemalja od prapovijesti do 15. stoljeća. Donosi i komentira rijetke izvore (isprave, ljetopise, kronike...), a služi se povijesnim i suvremenim zemljovidima. U knjizi je pokušao rekonstruirati slijed hrvatskih vladara, rodoslovlje hrvatskih knezova i kraljeva. Objavio je i povijest rodnog grada Trogira te Šibenika i Splita.

Pretisak rukopisa iz NSK-a u Zagrebu, R II F – 4 – 47

Današnji Ilirik (Illirycum hodiernum)

Današnji Ilirik (Illirycum hodiernum), iz djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex). Kartu je nacrtao Lučić za svoju Povijest Dalmacije i Hrvatske i posvetio je Petru Zrinskome, banu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Karta je ukrašena grbovima Bosne, Dalmacije, Slavonije i Hrvatske. Pretisak rukopisa iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, R II F-4-47

O crkvenoj državi

Markantun de Dominis (Marko Antun, Marko Antonije), hrvatski teolog, znanstvenik, senjski i splitski nadbiskup (Rab, 1560. – Rim, 1624.). Markantun de Dominis jedan je od najznačajnijih imena europske misli i znanosti s početka 17. stoljeća. Školovao se kao isusovac, a studije je završio u Padovi. U više gradova u Italiji predavao je matematiku, logiku, filozofiju i retoriku. Bio je senjski biskup, a krajem 1602. imenovan je splitskim nadbiskupom. U Splitu je napisao svoje slavno djelo O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica, London, 1617. – 1622.). Nakon sukoba s papom, kaptolom i domaćim plemstvom (zbog podupiranja Mletačke Republike) odlazi u London gdje započinje tiskati prvi svezak svog rukopisa Deset knjiga o crkvenoj državi u kojem iznosi tada

revolucionarne stavove o sjedinjenju svih kršćana i ne miješanju crkve u svjetovne poslove i politiku. Nedugo nakon objavljivanja knjiga je dospjela na popis zabranjenih knjiga Index librorum prohibitorum, a Dominis je inkvizicijskim postupkom osuđen zbog hereze i zatvoren. Nakon smrti, njegovo tijelo i spisi bili su javno spaljeni na Campo di Fiore u Rimu i bačeni u Tiber. Markantun de Dominis autor je brojnih knjiga s područja prirodne filozofije i prirodnih znanosti: O zrakama vida i svjetlosti u prozirnom staklu i dugi (De radiis visus et lucis in vitris, perspectivis et iride, 1611.), gdje je iznosio teoretska objašnjenja leće, dalekozora i duge, zbog čega su ga hvalili Newton, Goethe i dr., te Eurip ili rasprave o pritjecanju i ponovnom otjecanju mora (Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia, 1624.), o nastanku plime i oseke.

Njegovo je posljednje djelo Ponovna razmatranja (Retractationes 1624.), u kojem zaokružuje svoja razmišljanja iznesena u djelu O crkvenoj državi (De republica ecclesiastica), ostalo je u rukopisu sve do objavljivanja 2009. u izdanju Lamaro iz Splita. Pretisak rađen prema primjerku iz NSK, R II F-4- 65; Metropolitana, M 6450

Minijatura

Fra Bone Razmilović (Radmilović) (Split, vjerojatno 1626. – Split, 1678.), hrvatski minijaturist Studirao je u Veneciji, Loretu i Rimu. Od 1668. bio je franjevački redovnik u samostanu na Poljudu u Splitu. Kao minijaturist i zaljubljenik u iluminirane i rukom pisane knjige, prepisao je i ukrasio dva psaltira na pergameni (1670., 1675.), koji se čuvaju u tom samostanu. Pojedini inicijali ili stranice bogato su ukrašeni raskošnim minijaturama i realističnim prikazima cvijeća i kukaca i bujnom ornamentikom. Oba kodeksa potpisao je hrvatski (Fra Bone Rasmilovich) i latinski (F. Bonavent. Spalatensis). Ukrasio je i jedan zbornik liturgijskih napjeva koji se čuva u franjevačkom samostanu u Hvaru. Minijatura fra Bone Razmilovića u Psalteriju iz 1670. godine, Split, franjevački samostan Poljud

Faksimil objavljen u knjizi Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj urednika Anđelka Badurine, prema fotografijama Milana Babića i drugih... Izdanje Kršćanske sadašnjosti i Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, 1995.

Julije Bajamonti

Dr. Julije Bajamonti (Split, 1744. - Split, 1800.), liječnik, hrvatski književnik, skladatelj i polihistor. Smatra se jednim od vodećih intelektualaca srednje Dalmacije krajem 18. st. i jednim od najznamenitijih prosvjetitelja cjelokupne hrvatske povijesti. Osim medicinom (studij medicine završio u Padovi 1773.), bavio se poviješću, arheologijom, matematikom, fizikom, kemijom, meteorologijom, lingvistikom, etnografijom, agronomijom i glazbom. Boravio je u raznim mjestima Italije, Bosne i Hrvatske, a 1790. vratio se u Split, gdje je preuzeo službu orguljaša i zborovođe splitske katedrale. Liječnik postaje 1799. godine. Uz bogat društveni život (sudjelovao je u osnivanju Splitskoga gospodarskog društva), bavio se književnim radom. Pisao je pjesme, putopise te prevodio s latinskoga, grčkoga, engleskoga,

francuskoga i hrvatskoga na talijanski jezik. U dvjema sačuvanim knjižicama ostavio je zapis o 2500 bibliografskih jedinica, među koje je uvrstio i 110 naslova hrvatskih autora. Zaokupljala ga je i filološka znanost; proučavao je bosančicu i staroslavenski jezik, proučavao talijanizme u hrvatskom jeziku. Prikupljao je pučke pjesme i poslovice te se smatra da je prvi upoznao A. Fortisa s tekstom Asanaginice. Prema novijim istraživanjima, na temelju novootkrivenoga rukopisnog priručnika za svladavanje osnova engleskoga jezika, Bajamonti se smatra začetnikom anglistike u Hrvata. Na području historiografije napisao je Povijest sv. Dujma, prvoga solinskog biskupa (Storia di San Doimo, primo vescovo di Salona, 1767), ostavio

je nedovršeno djelo o povijesti Splita Povijesne uspomene grada Splita u Dalmaciji (Memorie della città di Spalato in Dalmazia), u kojem se služio djelima starijih kroničara. Vrijedno je i njegovo medicinsko djelo o kugi Povijest kuge u Dalmaciji 1783. - 1784. (Storia della peste che regnò in Dalmazia negli anni 1783. - 1784., 1786.), koje je napisao na temelju svojeg iskustva u suzbijanju epidemije. Pokušao je sastaviti i enciklopedijski rječnik pa ga se zato može smatrati prvim našim enciklopedistom. Najplodniji je hrvatski skladatelj svojega doba. Na vlastiti libreto skladao je oratorij ili glazbenu dramu Prijenos sv. Dujma (La Traslazione di San Doimo, 1770.), prvo djelo te vrste u nacionalnoj glazbi. Prijenos sv. Dujma (La Traslazione di San Doimo, 1770.)

Uglazbljivao stihove P. Metastasija, a pretpostavlja se da je na vlastite predloške Achille in Sciro i Alessandro nelle Indie počeo skladati opere. Na instrumentalnom polju stvorio je sonate za orgulje, gudački kvartet, simfonije.

Put po Italiji, Dalmaciji, Grčkoj i Bliskom istoku 1675.,1676.

Znanstvene knjige o Dioklecijanovoj palači i Splitu objavljene od 17. do 19. stoljeća Prve knjige u kojima se tekstualno i vizualno opisuje Dioklecijanova palača, sadrže začetke suvremene arheologije proučavanjima, snimanjima i djelomičnim iskapanjima na licu mjesta. Njihovim posredstvom Dioklecijanova palača, s dobro sačuvanim, bogatim ukrasima i oblicima kasnoantičkog graditeljstva, postala je dijelom onodobne europske arhitekture. Knjige su potaknule interes za Splitom i Dalmacijom. Put po Italiji, Dalmaciji, Grčkoj i Bliskom istoku 1675., 1676. (Voyage d’ Italie, de Dalmatie, de Griece 1678.), Jacques Spon (1647. - 1685.), doktor medicine iz Lyona i George Wheler (1650. - 1723.), plemić iz Engleske.

Nakon nekoliko godina boravka i arheoloških istraživanja u Italiji, jadranskoj Hrvatskoj, Grčkoj i Maloj Aziji objavili su dvije inačice putopisa u kojem, među ostalim, opisuju zanimljivosti brojnih hrvatskih gradova. Najviše prostora posvetili su opisu Splita i Solina. Dioklecijanova palača, u doba njihovog dolaska u Split, obuhvaćala je dvije trećine grada i skoro u cijelosti bila očuvana. Knjiga je bila prevedena na nizozemski, njemački, talijanski i engleski jezik. Spon-Whelerov putopis po hrvatskoj obali bio je preteča kasnijih putopisa, naročito onih u 18. stoljeću.

Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji

Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji (Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia, 1764.), Robert Adam (1728. - 1792.), arhitekt. Glasoviti škotski arhitekt Adam, 1754. s francuskim arhitektom i slikarem Clerisseauom (1722. - 1820.) i crtačem A. Zucchiem boravio je u Splitu radi proučavanja Dioklecijanove palače. Crteži i vedute koje su tom prigodom Adam napravili objavljeni su 1764. u Londonu u knjizi Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji. Knjiga je znatno utjecala na recepciju stilskih karakteristika Dioklecijanove palače u Europi i doprinosila razvitku klasicističke arhitekture. Clerisseau je svoje crteže prodao i ruskoj carici Katarini II., a njezini su arhitekti

temeljem njegovih crteža gradili palače u Petrovgradu i Carskom Selu. Bibliofilsko izdanje knjige Ruševine palače cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji reprint je iz 1764.godine. Objavljen je u nakladi od 333 numerirana primjerka u izdanju splitskog Logosa 1996. godine. Sadrži 65 crteža Palače i vedute Splita. (Dar Branka Ivkošića)

Slikovito i historijsko putovanje po Istri i Dalmaciji

Slikovito i historijsko putovanje po Istri i Dalmaciji (Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, Paris, 1802.), Louis-Francois Cassas (1756. – 1827.), priučeni crtač, slikar i grafičar iz Azay-le-Ferrona u središnjoj Francuskoj i Joseph La Vallée (1747. – 1816.), književnik rodom iz Dieppea u Belgiji. Na temelju putovanja po Istri i Dalmaciji i dostupne literature o našim krajevima 1782. godine Cassas i La Vallee riječju i slikom ovjekovječili su svoje putovanje u knjizi Slikovito i historijsko putovanje po Istri i Dalmaciji (Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie, Paris, 1802.). Knjiga se sastoji od tekstualnog dijela, bakropisa i bakroreza. Tekst je napisao Lavallee na temelju Cassasovih crteža, skica i zapisa, kao i drugih izvora, ponajviše Fortisova djela Put po Dalmaciji (Voiaggio in Dalmazia, Mletci, 1774.).

Djelo je bilo iznimno popularno u Francuskoj, prevedeno i objavljeno u više europskih zemalja u različitim formatima. Među brojnim pretplatnicima za pariško izdanje nalazi se i ime Napoleona Bonapartea.

Splitska luka s Dioklecijanovom palačom

Cassasov dalmatinski opus Cassasovi crteži izvorno su rađeni u tehnici akvarela, a kasnije su objavljeni kao gravure i reproducirani na 69 bakrenih pločica u knjizi. Izvorni akvareli nalaze se u Victoria and Albert Museum Londonu. Veduta Splitska luka s Dioklecijanovom palačom smatra se iznimno uspjelom grafikom. Obiluje bogatstvom pojedinosti, kompozicija je vrlo uravnotežena, a planovi su naglašeni gotovo idealnim rasporedom elemenata. Sve vrvi od ljudi, a simetriju postiže brodovima smještenim na lijevoj polovici prikaza.

Godine 1997. u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatski zapisnik iz tiska je izašla knjiga Spon, Adam, Cassas i Lavallee u Hrvatskoj, koja sadrži pretiske sva tri djela s prijevodima na hrvatski, koju je priredio dr. Ljudevit Krmpotić.

Izložena građa Demović, Miho. Trogirski evanđelistar Sv. [1] Sv. [2] . Split : Književni krug, 1997. Uvodna studija, transliteracija djela i transkripcija notnih zapisa u suvremeno notno pismo dr. Mihe Demovića objavljena je u drugom svesku. Izdanje Književnog kruga u Splitu 1997. Nosač zvuka CD kao prilog 2. svesku na kojem interpreti liturgijske glazbe Želimir Puškarić i Marijan Jurišić izvode koralne napjeve zabilježene u kodeksu. 68

Evangeliarium Spalatense. Split : Nadbiskupija splitsko-makarska, 2004. Splitski evanđelistar. Split : Književni krug : Nadbiskupija splitsko-makarska, 2016. Historia Salonitana : povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika ma Arhiđakon = Historia Salonitana : historia salonitanorum atque spalatinorum pontificum. Split : Književni krug, 2003. Toma Arhiđakon. Historia salonitanorum atque spalatinorum pontificum. Split : Književni krug, 2003. Adam, Robert. Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia. Split : Logos, 1996. Badurina, Anđelko. Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj. Zagreb : Kršćanska sadašnjost : Institut za povijest umjetnosti, 1995.

Bratulić, Josip. Hrvatska pisana kultura : izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. Križevci [etc.] : Veda, 2005. Brevijar po zakonu rimskoga dvora iz 1491. Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : Grafički zavod Hrvatske, 1991. Cassas, Louis Francois. Istra i Dalmacija = Istrie et Dalmatie = Istria and Dalmatia : 1782. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ; Split : Direkcija VIII mediteranskih igara, 1979. Dominis, Markantun de. Retractationum M. Antonii de Dominis archiepiscopi Spalatensis libri X in totidem ipsius De republica ecclesiastica libros. Split : Lamaro, 2009. Dominis, Markantun de. De Republica Ecclesiastica libri X. Split : Lamaro, 2003. Evangeliarium Spalatense. Split : Nadbiskupija splitsko-makarska : Književni krug, 2004. Fortis, Alberto. Viaggio in Dalmazia. München : O. Sagner ; Sarajevo : “Veselin Masleša”, 1974. Hrvatski ćirilički molitvenik 1512. Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : Nacionalna i sveučilišna knjižnica : Matica hrvatska, 2013. Hrvatski ćirilički molitvenik 1512 = The Croatian Cyrillic Prayer Book of 1512 = Das kroatische kyrillische Gebetbuch aus dem Jahr 1512 = Le paroissien croate en alphabet cyrillique de 1512. Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : Nacionalna i sveučilišna knjižnica : Matica hrvatska, 2013. Judita u hrvatskoj likovnoj umjetnosti = Judith in Croatian visual arts. Split : Književni krug, 1991.

Marulić, Marko. Poslanica papi Hadrijanu VI. = Epistola ad Adrianum VI. P.M. = Epistle to pope Adrian VI. : 1522. Zagreb : Nacionalna i sveučilišna biblioteka ; Split : Crkva u svijetu, 1994.

Karaman, Matija. Bukvar. Split [etc.] : Ex libris, 2005. Katičić, Radoslav. Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske. Zagreb : Liber : Muzejski prostor, 1987. Kečkemet, Duško. Robert Adam : Dioklecijanova palača i klasicizam. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003. Kulundžić, Zvonimir. Ta rič hrvacka : starinska naša draga--- ča zvoni kroz stolića : rasprave iz starije hrvatske književnosti od Marulića do Matoša. Zagreb : vlast. nakl., 1977-1979. Kurelac, Miroslav. Ivan Lučić Lucius : otac hrvatske historiografije. Zagreb : Školska knjiga, 1994. Lekcionar Bernardina Splićanina : 1495. Split : Književni krug : Zavod za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1991. Marulić, Marko. Davidias. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1954. Marulić, Marko. Judita. Split : Književni krug, 1988. Marulić, Marko. Libar Marka Marula Splićanina v kom se uzdarži istoria svete udovice Judit v versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibli. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1950.

Pelc, Milan. Pismo - knjiga - slika : uvod u povijest informacijske kulture. Zagreb : Golden marketing, 2002. Prva hrvatskoglagoljska početnica 1527. Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti : Nacionalna i sveučilišna knjižnica : Školska knjiga, 2007. Prva hrvatskoglagoljska Početnica 1527. [Zagreb] : Grafički zavod Hrvatske, 1983. Spon, Adam, Cassas i Lavallee u Hrvatskoj. Hannover ; Čakovec : Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997. Statut grada Splita : splitsko srednjovjekovno pravo. Split : Književni krug, 1998. Statut grada Splita : srednjovjekovno pravo Splita. Split : Književni krug, 1985. Statut grada Splita : rukopisi i tiskana izdanja : katalog izložbe o sedamdesetoj obljetnici : 1312-2012. : Muzej grada Splita, 23-29. rujna 2012. Split : Književni krug, 2012.

Splitska pisana baština Izložba faksimila iz fonda Zavičajne zbirke Spalatine Izdavač: Gradska knjižnica Marka Marulića Split Za izdavača: Dražen Šaškor Tekst: Nada Draganja Postav izložbe: Milena Bašić Ivana Salvador Uredništvo: Milena Bašić Nada Draganja Mladen Đikić Maruška Nardelli Ivana Salvador Tehnička priprema i obrada: Mladen Đikić Maruška Nardelli Oblikovanje kataloga: Mladen Đikić Listopad 2018.