Slikovnica mojeg djetinjstva: knjiga sjećanja

Slikovnica mojeg djetinjstva Knjiga sjećanja

Split, 2013.

Gradska knjižnica Marka Marulića Split

biblioteka marulica Knjiga 1 Slikovnica mojeg djetinjstva: knjiga sjećanja Nakladnik Gradska knjižnica Marka Marulića Split Za nakladnika Elli Pecotić Glavna urednica Grozdana Ribičić Uredništvo Grozdana Ribičić, Vesna Mihanović Redakcija kataložnih zapisa Gordana Miolin Lektorica Nada Arar-Premužić Priprema za tisak Tomislav Staničić Logo za Biblioteku Marulica oblikovala Milana Stojić Tisak Školska knjiga d.d., Zagreb Naklada 400 primjeraka Tiskanje dovršeno 2013.

Gradska knjižnica Marka Marulića Split, 2013. © Sva prava pridržana ISBN 978-953-7753-25-2 ISBN za elektroničku verziju 978-953-7753-43-6

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-93-32 SLIKOVNICA mojeg djetinjstva : knjiga sjećanja / <glavna urednica Grozdana Ribičić>. - Split : Gradska knjižnica Marka Marulića, 2013. - (Biblioteka Marulica ; knj. 1) Str. 10-13: Projekt “Slikovnica mojeg djetinjstva” / Grozdana Ribičić.

ISBN 978-953-7753-25-2 1. Ribičić, Grozdana 141230035

Slikovnica mojeg djetinjstva Knjiga sjećanja

Split, 2013.

Gradska knjižnica Marka Marulića Split

Sadržaj Predgovor Grozdana Ribičić 10 Projekt „Slikovnica mojeg djetinjstva“ Slikovnica mojeg djetinjstva Agačević, Ibrahim 14 Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića Alujević, Tonka 16 Vladimir Kirin i bajke Antić, Saša 19 Najljepše bajke svijeta Arar-Premužić, Nada 25 Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine Sunčana gora: kineske narodne bajke i Cvijeta Job Barbarić, Diana 27 Braća Grimm: Pepeljuga Čagalj, Zvjezdana 28 Aleksandr Sergeevič Puškin: Bajka o ribaru i ribici Čapalija, Marina 32 Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja na pikniku Čičin Šain, Nives 34 Ilustracije mojeg djetinjstva Grković-Janović, Snježana 36 Vladimir Čerkez i Ida Bohatta-Morpurgo: Kitica cvijeća, Priča o maloj pečurki, Ujko Palčić kao svratištar, Zimski dani Grković-Janović, Snježana 38 Majkica Held, Jasna 42 Irena Jurgielewiczowa: Slikar i sretan leptir

4

Jerković, Svjetlana 44 Walt Disney: Knjiga o džungli Jacob Grimm: Ivica i Marica Priče iz šume Kalilić, Dunja 46 Vladimir Filipović: Zeko Pjegavko Kuluz, Željko 49 France Bevk: Šareni svijet Lukas Midžić, Hana 51 Enes Kišević i Joško Marušić: Mačak u trapericama Malbašić, Ana-Marija 53 Eva Janikovszky i Laszlo Reber: Bucko i Mucko Malec Utrobičić, Jasna 55 Kuća iz snova Maljković, Zoran 58 Sunčana Škrinjarić i Mladen Veža: Ljeto u modrom kaputu Marušić, Joško 59 Andrija Maurović: Trojica u mraku i Sedma žrtva Matković, Silvana 61 Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja mala mama Matković Mikulčić, Katja 63 Hans Christian Andersen: Djevojčica sa šibicama Molk, Nataša 67 Walt Disney: Big Red Edward Huberman: Indian Stamps Nižetić, Najda 68 Narodne pripovijetke Novak, Sanja 70 Tonči Petrasov Marović: Ča triba govorit Pelaić, Goran 71 Balada o knjizi i knjižničarki Pilić, Sanja 76 Braća Grimm i Vladimir Kirin: Ivica i Marica

5

Plevnik, Danko 78 Wilhelm Hauff: Mali Muk Poljanić, Ingrid 81 Andersenove i Grimmove bajke i priče Premužić, Branislav 84 Branko Ćopić: Ribar i mačak Ribičić, Grozdana 86 Priča o vodenjaku: slovenska narodna pripovijetka i Ančka Gošnik-Godec Roić, Daria 89 Nada Iveljić: Vesele pjesmice Šegvić, Edo 92 Andersenove i druge bajke i priče Škrobica, Vanja 98 Ivana Brlić-Mažuranić: Šuma Striborova Šojat-Kuči, Ivana 102 Pače pustolov Štivić, Vjeruška 104 Walt Disney: Bambijeva djeca Vodopija, Patricija 108 U gradu kukaca Ulaziti, molim Zoković, Marina 112 Poruka

Pogovori Diana Zalar 116 Moć knjige Branka Jakelić 121 Priče i bajke našega djetinjstva

6

Predgovor

9

Projekt „Slikovnica mojeg djetinjstva“ Naš sugrađanin Ibrahim Agačević iz Udruge Noa došao je početkom 2011. godine u našu knjižnicu i ravnateljici izložio svoju ideju, o kojoj je već dulje vrijeme sanjao, da se u Splitu utemelji muzej slikovnica. Za početak u njemu bi bile ne bilo koje slikovnice, nego, kako je rekao, „one najdraže, koje su ostavile najdublji trag na nečije djetinjstvo, one uz koje pojedinca vežu najjače emocije“. U knjižnici je vidio najboljeg partnera za to. U razgovoru smo odlučili krenuti s manje zahtjevnim projektom – prikupit ćemo slikovnice naših Splićanki i Splićana i na Međunarodni dan dječje knjige, koji se obilježava 2. travnja, na dan kad se rodio Hans Christian Andersen, upriličiti njihovu izložbu. Željeli smo time dodatno skrenuti pažnju javnosti, velikih i malih, na važnost dobre slikovnice kao jedinstvenog umjetničkog doživljaja u djetinjstvu, svojstvenog svakome od nas, a ponekad možda i presudnom za naš unutarnji svijet.

Sredinom veljače 2011. godine pozvali smo naše sugrađane da nam se pridruže u akciji prikupljanja slikovnica. Zamolili smo ih da se sjete najdraže slikovnice iz djetinjstva i priču o njoj podijele s nama. Poziv smo uputili preko naših mrežnih stranica, elektroničke pošte, medija, plakata i osobno.

U kratkom vremenu Odjel za djecu i mlade prikupio je tridesetak slikovnica i priča o njima, ali u tome nisu 10

sudjelovali samo građani Splita, jer se glas o ovom projektu proširio cijelom Hrvatskom pa su priče o slikovnicama počele stizati i iz drugih gradova. Mnogi su imali potrebu ispričati nam priču o svojoj najdražoj slikovnici; među njima ima poznatih osoba, naših suradnika i knjižničarskih kolega, ali i ostalih nama dragih građana koji su se rado odazvali našoj akciji. Odlučili smo sve njihove priče i slikovnice uvrstiti u našu izložbu.

Slikovnicu su nam mogli donijeti, darovati ili posuditi dok traje izložba. Davali smo potvrde za posudbu slikovnica jer su neke bile unikatne, raritetne ili samo za vlasnike neprocjenjive.

Neki su poslali samo priče o slikovnicama, koje smo mi potom pokušali pronaći po knjižnicama u Hrvatskoj. Tako smo slikovnice za ovu izložbu dobili iz raznih gradova: Zagreba, Bjelovara, Varaždina... Pronašli su ih knjižničari negdje u spremištima, pokrivene prašinom i zaboravom. A onda kao da su ponovno oživjele, putovale su avionom ili su se u nekoj damskoj torbici vozile našom autocestom i doputovale u našu knjižnicu, na izložbu... Neke nismo mogli pronaći. Tako smo uzalud tražili Lončiću, kuhaj se ili Kozu Zozu, koje bi duboko dirnule i usrećile naše dvije sugrađanke da ih ponovno ugledaju.

Izložbu je postavila kolegica Ingrid Poljanić, a otvorili smo je u povodu Međunarodnog dana dječje knjige.

Za tu prigodu priredili smo Katalog izložbe, koji je grafički oblikovao kolega Mladen Đikić te ga postavio i u digitalnom obliku na našim mrežnim stranicama (http:// www.gkmm.hr/odjel_za_ djecu_i_mlade.htm). Izložba je bila dobro posjećena i medijski popraćena. U Slobodnoj Dalmaciji objavljen je opširan prilog novinarke Merien Ilić1. Novinar HTV-a Šime Kovačević, koji je snimio 1 Ilić, Merien. Slikovnice su naše veze s djetinjstvom. // Slobodna Dalmacija (10.4.2011.), URL: http:// www.slobodnadalmacija.hr/Linija-X/tabid/243/articleType/ArticleView/articleId/134679/Default.aspx ( 2013-116) 11

televizijski prilog, posebno se raznježio ugledavši svoju slikovnicu Knjiga o džungli Walta Disneyja. Popratili su nas i drugi mediji, Radio Split, Radio KL, TV Jadran, Radio Kaštela...

U Katalog izložbe unijeli smo bibliografske podatke o slikovnicama, preslike naslovnica, osnovne podatke o autorima eseja i njihove fotografije, te izvukli iz konteksta karakterističnu misao koja, po našem mišljenju, na najbolji način ilustrira autore i njihov doživljaj. Knjigu eseja, priča i dojmova planirali smo objaviti za mjesec dana, prigodom okruglog stola Zavičajnost u dječjoj književnosti – splitski ilustratori, jer smo se i u pričama koje smo prikupili još jednom osvjedočili koliko je ilustracija bitna djeci za cjelokupan doživljaj priče. Osobito se to odnosi na starije čitatelje, koji u djetinjstvu nisu imali velik izbor štiva i slikovnica. Njihova se mašta mogla dodatno razbuktati tek na pokoju ilustraciju u nekom romanu ili zbirci priča.

I u današnje doba vizualnih tehnologija ilustracija i dalje ima vrlo važno mjesto u produkciji slikovnica i knjiga za djecu i mlade.

Knjigu nismo objavili kad smo planirali. Znali smo da je utemeljiti muzej teška misija, ali smo se osvjedočili da i objaviti knjigu nije ništa manje komplicirano. U međuvremenu smo prikupili još nekoliko slikovnica i priča vezanih uz njih. Dodatno smo zatražili fotografije iz djetinjstva autora priča, kao i njihove biografije.

Evo, knjigu smo pripremili za tisak. Prikupili smo 37 priča o temi Slikovnica mojeg djetinjstva. Budući da smo u pozivu za prikupljanjem slikovnica zadali samo temu, ne i jezičnu i literarnu formu, dobili smo raznovrsne tekstove, jezično i stilski neujednačene. Odlučili smo ih sve zadržati i objaviti. Svatko je izabrao jednu slikovnicu ili više njih i napisao o njima koliko je želio. Drago nam je da je Diana Zalar u svojem pogovoru istaknula to kao vrijednost knjige, pa nam je dodatno dala vjetar u leđa da takvu koncepciju i ostavimo.

Knjigu, koju smo zamislili kao spomenar na naša djetinjstva, završili smo elektroničkom porukom Marine Zoković, 28-godišnje volonterke Odjela za djecu i mlade, koja nam je pomogla u sređivanju tekstova i koju smo također ponukali na traženje 12

njezinih dragih slikovnica. Naime, svim autorima priča zajednička je bila ganutost koja ih je prožela dok su se prisjećali ljepote svojeg djetinjstva, u kojemu slikovnice i čitanje imaju posebno mjesto. Otkrilo se da se ta ljepota pojavljivala na različite načine: u bogatim i maštovitim ilustracijama koje su poticale neke nove doživljaje i duboko se urezivale u naše sjećanje, u čarobnom i čudesnom tkanju priča čije konotacije samo naša podsvijest zna, te u nenadoknadivoj i neprocjenjivoj vrijednosti druženja s dragim osobama tijekom čitanja i prelistavanja tih slikovnica u zlatno doba naših djetinjstava. Marinina poruka na kraju je poziv na tiskanje nove knjige o slikovnicama iz djetinjstva, i to novih, mlađih generacija. Bit će zanimljivo vidjeti koje su to slikovnice njihova djetinjstva, a možda ćemo iz njihovih priča moći iščitati i budućnost slikovnice kao medija.

Zahvaljujemo svima koji su poslali svoje priloge, Diani Zalar i Branki Jakelić za podršku i doprinos pri stvaranju ove knjige, Nadi Arar-Premužić za pomoć u lektoriranju te Školskoj knjizi iz Zagreba, koja će knjigu tiskati i distribuirati.

S ovom je knjigom Odjel za djecu i mlade GKMM-a pokrenuo nakladnički niz pod nazivom Biblioteka Marulica.

Grozdana Ribičić, urednica

13

Agačević, Ibrahim Ivana Brlić-Mažuranić: Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića

Priča mi je kao cjelina ostala potpuno u sjećanju. Pojedinosti priče manje.

Ali do zadnjeg poteza pera zauvijek je ostalo i 14 ilustracija (crteža), od kojih posebice ona na naslovnici sa svjetiljkom nad pustom, tihom i usnulom ulicom i Hlapićem, dječakom malenim kao lakat, veselim kao ptica….

BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Ivana Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića / Ivana Brlić Mažuranić ; [ilustracije Marija Sokač-Houska] . - Sarajevo : Svjetlost, 1957. - 110 str. : ilustr. ; 20 cm. - (Biblioteka Mladi dani)

Prije desetak dana, prvi put nakon pune 54 godine, u ruke sam uzeo Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića, priču o dječaku malenom kao lakat, veselom kao ptica, hrabrom kao Kraljević Marko, mudrom kao knjiga, a dobrom kao sunce. I odmah mi se sve vratilo u sjećanje. I majstor Mrkonja, Crni čovjek, Gita, stari mljekar, košarač… Priče o putovanjima čitao sam baš kao i onda – do oznaka koje sam tada napravio, presavijenih kutova stranica, vidljivih i sada, jednu po jednu, devet noći zaredom.

I opet sam bio u svom krevetu, davne 1957. godine, u sobi koju je obasjavala slaba svjetlost noćne lampe, a studen dopuštala tek nakratko jednoj, pa onda drugoj ruci da drži knjigu toliko dugo dok je trajalo čitanje nekoliko rečenica. S knjigom odloženom na noćnom ormariću vraćali su se i svi ondašnji snovi − majstor Mrkonja kako se, kao ogroman, crn, prijeteći oblak koji samo što ga ne zgromi, nadvija nad sirotim Hlapićem, njega kako se sprema pobjeći u svijet, susret s Bundašem, mljekarom, Gitom i malim pastirima, težacima… I sada mi se još, kao i onda, činilo 14

kako je priča o Hlapiću zapravo trebala biti slikovnica. Morala je biti slikovnica! Toliko je toga u tekstu, pogotovo oni napeti i dramatični njegovi dijelovi, jednostavno vapilo za slikom koje nije bilo i koju sam ja onda, zatvorivši oči i pokrivši se preko ušiju, u tami debelog zimskog pokrivača sâm pokušavao zamisliti, mijenjati je, dopunjavati, igrati se njome… Sve dok ne bih utonuo u san.

Priča mi je kao cjelina ostala potpuno u sjećanju. Pojedinosti priče manje. Ali do zadnjeg poteza pera zauvijek je ostalo i 14 ilustracija (crteža), od kojih posebice ona na naslovnici sa svjetiljkom nad pustom, tihom i usnulom ulicom i Hlapićem, dječakom malenim kao lakat, veselim kao ptica, hrabrim kao Kraljević Marko, mudrim kao knjiga, a dobrim kao sunce.

Ibrahim Agačević profesor je francuskog jezika i književnosti te etnolog. Rođen je 1950. godine u Andrićevu vezirskome gradu Travniku. Autor je devet dramskih predstava, od kojih šest za djecu, sedam slikovnica, kratkih priča, brojnih projekata u kulturi i zaštiti prirode, muzejskih postava, izložaba i koncerata. Predsjednik je splitske udruge Noa, za čuvanje i promicanje hrvatske kulture i baštine, te tajnik udruge Terra iz Splita, za istraživanje, čuvanje i promicanje bioraznolikosti Hrvatske.

15

Alujević, Tonka Vladimir Kirin i bajke

Najprije mi je žaj šta ne mogu donirat svoju prvu slikovnicu jer kad ne bi bilo letrike, tajo je prve priče izvodija iza šterike sa prstima i onda su se na zidu pojavljivale sjene likova, pa bi bilo malo nezgodno da u knjižnicu donesen komad zida od kuće.

GRIMM, Jacob Grimove priče / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Mirko Jurkić. - Zagreb : Naklada Color, [1957?] . – 32 str.: ilustr. ; 26 cm

Vozit se ka u karocu1 Vozit se ka u karocu, to oće reć kako je putovanje iznimno ugodno, nimalo naporno, ćutiš se ka gospodin čovik u bumbak transportu. Taman onako kako miritaš, a ne da te tramakaje ka vriću kumpira pa tučeš glavon, pada valiža na te, ruvina si se, rigaš, cili si se izneredija. Karoca je kočija, a kako skoro svaka naša obitelj u državi ima plemenitaški grb, za zaključit je da nama vožnje u otmjenim carrozzama nisu nepoznato iskustvo. Ali ipak, puno češće se rič „karoca“ dupera kad su u pitanju obična dičija kolica. Ona su naše prvo prevozno sredstvo. Utiraju nas unutra, balimo, ćućamo, spavamo kad triba bit budan, budni smo i pravimo nered onda kad je ura za nanit. I zato su odrasli izmislili priče.

1 Alujević, Tonka. Vozit se ka u karocu. //Slobodna Dalmacija 68, 21579 (subota, 12.3.2011), str. 24. Tekst preuzet uz dopuštenje autorice.

16

Ove dane iz Gradske knjižnice Marka Marulića doša mi je poziv na suradnju. Radi se o izložbi Slikovnica mojeg djetinjstva koja jedan dan može postat i muzej. Namjera in je skrenit pažnju na važnost slikovnice, koja je možda bila presudna za unutrašnji svit svakoga od nas, pa me zamolilo neka se provan i ja sitit jesan li ikad bila malešna i to iskustvo podilin sa drugima. Najprije mi je žaj šta ne mogu donirat svoju prvu slikovnicu, jer kad ne bi bilo letrike, tajo je prve priče izvodija iza šterike sa prstima i onda su se na zidu pojavljivale sjene likova, pa bi bilo malo nezgodno da u knjižnicu donesen komad zida od kuće. Posli, došle su one uobičajene, svima znane bajke i basne. Dežurni pričač mora bi stat atento šta govori, pantit šta mu činu likovi jer slijedila su pitanja: zašto je ovi reka ovo, a oni učinija ono... nije tako bilo... a ne, ne, ne… ponovo! Dosadna čitanja i prepričavanja nisu dolazila u obzir. Tražija se maksimalni kreativni angažman, tako da su se bajke nadožuntavale, minjali su se likovi, ma radilo se dramaturški krvavo na tome. Izbacivalo patuljke, ubacivalo pase i maške, sove. Jezera, snig i patkice su bili prihvatljivi, Ivica sa mrvicama mi je odma odija na živce, vuk je O.K. jer je proguca baku, a bilo je važno da mi niko ne dira didu. Ako me koja priča rastužila, zločesti bi lik svršija u komadiće.

Kad bi na ulicu vidila gobavu staru ženu u crnu robu, vikala san: „Mama, bižmo, evo vještica!“ „Nije ona vještica, to je teta Kate, vridna i dobra žena koja gre u poje kopat.“ „Kako nije kad je ista ka u slikovnicu?“ I aj ti sad objasni! Najviše su na cijeni bile priče iz domaće radinosti kojih nije bilo za kupit. U zadnju bi štufi i pospani roditeji zapovidili: „A sad će doć barba Sanko!“ „Ko će doć?“ „Barba Sanko! Spavaj!“ „Neće doć! Oću priču! Priča! Priča!“ U nas se ne može ozbiljnije govorit o ovome čarobnome mediju bez spomenit Vladimira Kirina, slikara koji je ilustrira skoro sve poznatije bajke. Ovi je Zagrepčanin bija impresioniran dalmatinskin gradovima, naročito Trogiron i Spliton, o čemu govori veliki broj njegovih veduta. A kad se zajubija u svoju ženu, učinija je nacrt vile u Hvaru koju i danas zovemo Vila Kirin. Ona je sva napravjena u stilu tih slikovnica, ne moš nikako falit čigova je, locirana mimo svakoga maritimnoga pravila, doslovno uz more, na sike di strašno pati od juga i posolice. Kraj nje je većina nas naučila plivat, ona je ilustrirala našu stvarnost, bajkovitiju od većine onoga šta dičija literatura poznaje. To nježno, pitomo vrime guralo nas je put naprid ka u karocu.

Karocu je zaminija karusel. Vrti nas ringišpil pa di ko poleti...

17

Tonka Alujević rođena je 1964. godine u Splitu, a djetinjstvo je provela u gradu Hvaru. Završila je Umjetničku školu u Splitu, smjer organizator u kulturnim djelatnostima, a zatim je studirala etnologiju i španjolski jezik. Niz godina radila je kao modna kreatorica i organizatorica modnih revija u diplomatskim krugovima. Izrađuje umjetničke mozaike za hotele, crkve i privatne objekte. Aktivno sudjeluje kao ronilac u nizu arheoloških i hidroarheoloških akcija, kao i u ekološkim akcijama čišćenja i očuvanja podmorja, te je autorica jedinstvenog ekološkog programa koji se provodio na brodu Issa. Autorica je scenarija i serijala Mediteranski krug te redateljica i scenaristica serijala o najmanjem brodu svijeta Pol oriha koji je emitiran na HRT-u. Piše za novine, objavljuje u magazinima i revijama, te je dugogodišnja kolumnistica Slobodne Dalmacije i časopisa Otvoreno more.

Piše dalmatinskim govorom, a služi se humorom, igrom i provokacijom. Godine 2006. napisala je i izdala knjigu Samo moru virujen.

Autorica je i voditeljica putopisne televizijske emisije Nemiran duh.

18

Antić, Saša Najljepše bajke svijeta

To je ona! Vidi, evo, evo unutra je „Mala sirena“. Nje san se plašija jer je bila puno tužna. Plaka san... o, kako san plaka…

NAJLJEPŠE bajke svijeta / [ilustrirali Zdenko Balabanić... et al.] . - Zagreb : Stvarnost, 1971. - 131 str. ; 33 cm

Tonka Alujević: Sašina Mala sirena2 Grozdana Ribičić zvala je nas nekoliko koji se bavimo pisanjen na Dječji odjel, hitno. I svaki je mora odma priznat i prston pokazat koja je to priča ili bajka kriva šta smo ispali ovakvi kakvi jesmo. Ja san odma špijala Pipi Dugu Čarapu i optužila je za sve. Ona me nagovorila da sve činin naopako i drukčije, radi nje se uvik ništo bunin i protestiran, ona me zarazila sa anarhizmon, neposluhon, sa raznin puknutin idejama... I danas mislin da san manje vridna jer neman pjegice po nosu i jer mi nisu razdvojena gornja dva prva zuba. Ona je kriva šta san cili život maštala o letenju u balunu i na kraju to i ostvarila uprkos teškin životnin uvjetima. Sve san učinila kako je Pipi rekla da se mora, jedino još nisan digla konja u ariju. A i to bi se moglo dogodit. Posli mene na pitanja voditeljice odjela odgovara je Saša Antić, stihotvorac TBF pisama. I on je svašta priznava. Da je bajke guta ka orangutan banane i da mu

2 Alujević, Tonka. Sašina Mala sirena. // Otvoreno more, 132(2011), str. 48-49. Tekst preuzet uz dopuštenje autorice.

19

je štivo slatko trajalo kratko, i kako je ždera basne ka bureke masne i haiku toća ka keks u mliku, i još je reka da je i najmanji tekst priče gricka ka štapiće. Sve je to, dakako, bilo kad je bija pišulinac, zato i spominje kekse, banane i štapiće u himni koju je napisa za Knjižnicu Marka Marulića i koja se zove Rižot od plodova knjiga.3 Naravno, radi se o papanju, gutanju, probavljanju dičijega pisanoga materijala. A onda je ujedanput pripozna veliki plavi libar, pokaza ga prston, zaletija se i zgrabija Najljepše bajke svijeta. − To je ona! Vidi, evo, evo unutra je Mala sirena. Nje san se plašija jer je bila puno tužna. Plaka san... o, kako san plaka. Koji horor!!!

Saša je stiska na prsi Sirenu, opet je bija žalostan, govorija je emotivno ka da se radi o obiteljskoj drami, sve me to taklo, morali smo se nać nasamo da mi rastumači, neću ovako isprid svita, nego u četri oka. Kvragu i sirene!

Našli smo se u Bellevueja ka dva druga zavedena drukčijin likovima dičje književnosti. − Objasni mi! − Ma biži, nemoj mi ništa govorit, opet san je nikidan pročita! − I ja ti moju Pipilotu svako malo uvatin u ruke! − E, ma grozno... Mala sirena je žrtvovala svoj lipi rep i prekrasne lustre radi toga jer se zajubila u princa koji nije ima rep. I ona je tila imat noge ka i on i dobila ih je, ali su je strašno bolile, svaki korak ju je bolija. To jon je učinila zla morska vještica i još jon je uzela predivni glas. Sirena bi bila pristala na sve samo da može bit sa onin kojega voli. I na kraju, posli sve te muke morala je umrit... I ja znan, sto posto znan koja je poruka te bajke. Poruka je − ej vi, obične cure, nemate šta gledat ove prinčeve, bogataše, kraje... razumiš... nije to za vas, jerbo ćete teško stradat radi toga!

3 Himnu knjižnice Rižot s plodovima knjiga napisao je Saša Antić u povodu 55 godina dječjih knjižnica u Splitu (2010. godine). Za pjesmu je s grupom TBF snimljen i spot koji je iste godine režirala Filmska grupa GKMM-a (www.gkmm.hr).

20

− Ma tako je, u pravu si, oni prije nisu imali drugi način nego priko bajki širit propagandu. Tako su štitili svoju klasu. A reci mi, je li ti ta bajka ostavila kakve teže posljedice? − Misliš je li me straj plivat u duboko? Nije!

Princ iz te bajke naviga je po moru, uvatila ga je strašna nevera, brod je iša fondo, a njega je spasila Mala sirena. Znan da su Sašin dida i otac imali brode, ali ipak tu je, meni se pari, i princ malo kriv šta je mali pišulinac kasnije uvrtija u glavu studirat brodogradnju. Išla ga je dobro matematika i fizika, šta je odlična stvar ako se čovik misli posvetit ovoj struci. Mislija je, bija je uvjeren kako je brodogradnja malo kreativnija stvar nego šta je. Za testirat sam sebe provea je jedno lito u škveru. To je trajalo jedva dvadesetak dan. Trup broda bija je završen, ali još uvik bez pregrada. Unutra je parija ka utroba kita. Varilo se sve u šesnajest i kad je Saša uša, uznojija se ujedanput, od kolpa, ka nikad u životu.

Rižot s plodovima knjiga

Kad san bija klinac, mali pišulinac Knjige nisan čita, već san ih guta Ka orangutan banane Romane bi lista pa bi ih slistija smista Štivo ukusno i slatko trajalo bi kratko Štivo teško bi gricka malo pomalo doslovno Slovo po slovo, riječ po riječ Rečenicu po rečenicu ka pečenicu Bajke i basne ka bureke masne Priče i crtice glođa ka ptice Huckleberry Finn mi je bija posebno fin A Koko je bija vrlo čoko Oliver Twist ka tviks A uz njih troje šlag na kraju bija je Tom Sawyer Polica knjiga puna ka rerna Marka Twaina i Julesa Verna Knjige jedem i bolje berem Svit oko sebe Zato knjige žderem Knjige papam, nisam papan Nisam promaja Od njih bolja mi je probava

Bija san strah i trepet biblioteka Svaka pripovijetka bila bi kratkog vijeka Kad bi me vidila, teta bi me tirala vanka A ja bi molija bez srama Da mi da bar neku pjesmicu malu Neki haiku da ga točan u mliku Ka keks, ma neki najmanji tekst Barem poglavlje priče da ga grickan ka štapiće O da, knjige san guta i ždera ka voće Ka Moby Dick koće Družinu Pere Kvržice i Junake Pavlove ulice San žvaka ka bublice Kroz pustinju i prašumu faune i flore Pa 20 iljada milja pod morem Gulliver, Jonathan, Don Quijote, i eto prva liga Rižot s plodovima knjiga Knjige jedem i bolje berem Svit oko sebe Zato knjige žderem Knjige papam, nisam papan Nisam promaja Od njih bolja mi je probava

Saša Antić

Ta ga je vrućina potirala, barala i do dandanas je ostalo ogromno divljenje prema škverskin variocima. Pisme koje piše za TBF prepoznatljive su, na sve strane citiraju se refreni po potribi i životnoj situaciji, a svoj nastanak uglavnon duguju životu ulice. Mene je zanimalo koliko u postotcima ima sinjega mora u njegovin svin stihovima do sada. − Pa jedno sedam posto.

Kad san na moru, uputin se pisat o moru, i to možda na licu mista ni ne izgleda tako loše, ali kad se iskrcan, vidin da to nije to. Znaš... isto ka i sumrak... zapada sunce, predivno, savršena stvar, ali kad si to iša slikat, ispadne neprobavljivi kič, ne mo’š od gada gledat.

Liti TBF-ovci gredu u đitu.

Piva se „Diži sidro, počela je đita, diži jidro, uvati vitar, nećemo se doma vratit nikad.“ Biraju se rute, dogovaraju se, lipo se slažu između sebe, điraju od škoja do škoja i bude in lipo. Na pitanje jesu li kad doživili kakovu neugodnost ili, nedajbože, uvredu od strane lokalnoga stanovništva, Saša odgovara: 22

− Pa je, bilo je to na Paklenjacima kod Tonča. Znaš Tonča? Sidili smo, jili, pili. Lipo je svira na gitaru, izvadija svoju pjesmaricu, pivalo se svašta, i naše pisme isto tako, a onda nas je ujedanput ničin izazvan pita: „A vi ste ono iz Zagreba, je li?“ „Koji Zagreb? Mi smo iz Splita!“ A on će ti nama: „Pa to je isto!!“ A najluđa stvar dogodila mi se u Komiži. Iskrcali smo se, gledan oko sebe, dobro zapažan, limuni popadali po tleju, ima ih neviđeno puno, i ja san se automatski zaželija limunade. Sija san u kafić i naručija. A on mi govori kako nema. Ma šta nema? Nema limuna? Jesi ti lud?

Na kraju je konobar popustija prvi i napravija mi limunadu, ali je najprije iša kupit uvozne limune u samoposlugu!!! Šta to nije baza? − Ko je reka da nije? Vrhunska je! A kad ste na brodu, je li šta lovite? Tunjica? Osti?

Parangalić? Vršica? − Na podvodnu pušku smo odlični. Luka je najboji! − I šta je ulovija? − Kokoš! − Kokoš ka kokoš, misliš? Malo san maka, je li to to? − Je, je... malo san maka!!!

Aleksandar Antić Aleksandra, zvanog Saša, mogli bismo nazvati duhovnim ocem The Beat Fleeta jer je gotovo sve njihove pjesme upravo on napisao. Rođen je u Splitu 15. listopada 1973., čitav se život bavi glazbom, a studirao je brodogradnju te sociologiju i filozofiju. S idejnim dvojcem TBF-a Mladenom Badovincem i Lukom Barbićem upoznao se 1993. godine, kad je grupa postojala već tri godine i imala nekoliko demo pjesama. Kako je Saša hip-hop slušao od 1989., kad je i sam počeo pisati pjesme, njegovo druženje s momcima iz TBF-a, razmjenjivanje 23

kaseta i tekstova rezultiralo je i njegovim službenim dolaskom u grupu 1994., a svoj prvi album Ping-pong objavljuju 1997. Slijedi još pet albuma, od kojih je posljednji, Pistaccio metallic, izdan 2011. Pod pseudonimom Alejuandro Buendija izdao je samostalan album Pepermint 2007. godine i 2012. godine novi instrumentalni solo album Šporka posla.

24

Arar-Premužić, Nada Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine Sunčana gora: kineske narodne bajke i Cvijeta Job

No, mudrost koju donose ove bajke, kao i druge, univerzalna je i vjerujem da će nas, ako ih negdje duboko u sebi nosimo cijeli život, ako im dopustimo da njihovo malo svjetlo u nama barem tinja, voditi onim boljim, ispunjenijim životnim putovima i donijeti nam mnogo više blaga od onog „običnog“ koje se krije na Sunčanoj gori.

SUNČANA gora : kineske narodne bajke / ilustrirala Cvijeta Job ; sa ruskog prevela Nada Cekić. - Zagreb : Naša djeca , 1959. - 30 str. : ilustr. ; 25 cm

I danas se jasno sjećam svojeg prvog susreta s knjižnicom. Tada smo živjeli u Zadru i, budući da sam jako voljela čitati, tata me je odveo u knjižnicu da se učlanim. Sjećam se dobro osvijetljene prostorije, širokog pulta i tete knjižničarke sa širokim osmijehom dobrodošlice, svoje čiste radosti i ponosa... Teta knjižničarka malo je ispitala moje afinitete i znanje, a kad je čula što sam sve pročitala (imala sam mnogo slikovnica), dala mi je Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Bila je to moja prva prava knjiga, s malo ilustracija, a puno teksta prekrasnih bajki kroz koje sam danima plovila. Naime, bila sam tada u prvom razredu i, premda sam za svoju dob izvrsno čitala, to je za mene bila opsežna knjiga. Izranjali su svi ti nezaboravni likovi, ribar Palunko, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Regoč, Stribor... Knjiga me je privlačila poput magneta. U to davno vrijeme ja sam, kao i većina djece, morala otići na spavanje u osam sati, poslije crtića. Ali kad bi roditelji otišli na druženja kod susjeda, prekršila bih pravilo, upalila svjetlo i čitala, čitala... I uopće mi se nije spavalo. Te bajke i dalje u meni žive, a kad sam rodila svojeg sina, nije bilo dvojbe — nazvala sam ga Stribor, kako bi sve ono najljepše iz bajki nastavilo živjeti u njemu.

25

Premda on nije sklon čitanju, više voli dinamične aktivnosti, ima u njemu drevne mudrosti. Nomen est omen...

Uz mnoge bajke i priče kojih se sjećam, osim neusporedivih Priča iz davnine još je jedna slikovnica ostavila dublji trag u meni, prije svega zbog prekrasnih ilustracija i pouka koje sam u njoj nalazila. To je knjiga kineskih narodnih bajki Sunčana gora, koju je ilustrirala Cvijeta Job. Imala sam je godinama i jako mi je žao što se izgubila negdje u životnim bespućima. No, u povodu ove akcije prikupljanja sjećanja na omiljene slikovnice ponovno sam je dobila u ruke, i to nakon duge potrage Grozdane Ribičić jer je u knjižnicama više nema. Pritom sam opet osjetila začuđenost, kao da se otvaraju vrata nekog drugog, potpunijeg svijeta koji se u svakodnevici negdje zagubio i postao nevidljiv. Slikovnice nam taj svijet vraćaju, možda je bolje reći - vraćaju nas k njemu. Nepobjediva braća Lju, uporni Jun Su... imena neobična, bajke ispričane drukčije od uobičajenih... No, mudrost koju donose ove bajke, kao i druge, univerzalna je i vjerujem da će nas, ako ih negdje duboko u sebi nosimo cijeli život, ako im dopustimo da njihovo malo svjetlo u nama barem tinja, voditi onim boljim, ispunjenijim životnim putevima i donijeti nam mnogo više blaga od onog „običnog“ koje se krije na Sunčanoj gori.

Nada Arar-Premužić rođena je u Puli 1962. godine. Živi u Splitu i zaposlena je kao lektorica u Slobodnoj Dalmaciji. Naravno, ljubav prema čitanju odvela ju je na studij književnosti, a ilustracije slikovnica koje je kao dijete upijala potaknule su u njoj i drugu sklonost, pa se bavi slikanjem, što joj je hobi i unutarnja potreba.

26

Barbarić, Diana Braća Grimm: Pepeljuga

Moja prva slikovnica koju pamtim bila je „Pepeljuga” i znala sam je gotovo napamet. Poklonila mi ju je mama.

GRIMM, Jacob Pepeljuga / braća Grimm. – Ljubljana: Jugoreklam, 1974. – 11 str. : ilustr. ; 25 cm

Moja prva slikovnica koju pamtim bila je Pepeljuga i znala sam je gotovo napamet.

Poklonila mi ju je mama. Premda se, bidna, u međuvremenu pogubila − ­­­­ prošlo je od tada više od 30 godina − i dandanas točno znam kako je izgledala. Imala je predivne ilustracije, tako da mi poslije ni jedna druga Pepeljuga nije bila tako lijepa.

U toj slikovnici čak su i maćeha i zločeste sestre bile prilično zgodne. Voljela bih je opet imati...

Svojoj sam djeci kupila Ježevu kućicu jer me je oduševilo što ta slikovnica izgleda kao u moje doba. Sretna sam što je i njima jednako draga kao i meni, ali i zato što oboje dijele moju ljubav prema pričama.

Diana Barbarić, novinarka Slobodne Dalmacije 27

Čagalj, Zvjezdana Aleksandr Sergeevič Puškin: Bajka o ribaru i ribici4

I da, za mene je najvažniji osjećaj slobode, slobode zlatne ribice koja čini sve što se od nje traži do trenutka kada joj netko želi uzeti upravo njezino najveće blago − slobodu.

Putujući svijetom mašte, u koji me je najčešće uvodila majka, pritom birajući bajke koje je i sama voljela, što smatram bitnim za prijenos i vjerodostojnost istih, ne mogu ne podvući paralelu između naziva „bajka“ i „majka“, pri čemu mi se stvara asocijacija na jedinu razliku u tim dvjema riječima, početnom slovu, i na um mi pada kako slovo „b“ (za mene) znači „bezbrižnost“, a slovo „m“ „moć“.

Da, bajke su me vodile upravo tim putem, putem bezbrižnosti na kojemu sam znala da će se sve riješiti lijepo i na zadovoljstvo „pozitivaca“, gdje nisam morala strahovati što bi bilo kada se ne bi pojavio lovac ili princ, jer se baš uvijek pojavljivao, i gdje se uvijek negdje na nogostupu nalazilo čarobno sredstvo kao rješenje (poljubac, vilica, ribica...).

Bajkovitost se nije morala analizirati, prihvaćala se upravo takvom − bajkovitom, i ta zemlja u kojoj žive čarobna bića mogla je postati tvojom čim odlučiš uploviti u njezina čuda.

I uvijek je počinjalo sa: „Bila jednom...“, nikada sa: „Sada jest“, a budućnost se izražavala uvijek kroz ideju savršenstva: „... živjeli su sretno sve do svoje smrti!“, pritom

4 „Što se tiče slikovnice i njezina izgleda, samo se sjećam da je bila posebno tiskana kao slikovnica, vjerojatno jedno od prvih izdanja u tom obliku, ali ne znam tko je bio izdavač“, rekla nam je Zvjezdana. Nama je žao da je nismo pronašli pa smo za ilustraciju Zvjezdaninoj priči odabrali novo izdanje Bajke o ribaru i ribici koju je ilustrirao Svjetlan Junaković i za nju dobio nagradu.

Bajka o ribaru i ribici / Aleksandar Sergejevič Puškin ; ilustrirao Svjetlan Junaković ; <prepjev Dobriša Cesarić>. Zagreb : ABC naklada , 1998.

28

stvarajući dojam da je taj dio vječan. „M“ kao majka, kao moć, podvlači razliku između prenesenog i prenositelja, i zbog te „sitne“ anomalije u poistovjećivanju ja pamtim boju glasa kojim mi je sugerirano: „ne boj se, za tebe sam uvijek tu!“; ruku u kosi, blag stisak ruke koji je, misleći da su neki trenuci ipak strašni, davao do znanja: „… znaš, bajke vole djecu, jer djeca vole njih – sve je u redu, ljubavi moja!“; sjećam se mirisa jastuka, prepoznatljivog i punog mojih snova u kojima sam uvijek bila ono sredstvo kojim se može učiniti čudo i pomoći svakome, nikada glavni lik, niti bilo koja osoba − tek sredstvo u rukama odabranih. „M“ (majka) i „m“ (moć) dvije su riječi u kojima se stopila sva ljubav, sigurnost i zaštita moga djetinjstva i kroz koje je narasla moja „odrasla“ duša s odlukom da teče istim tim riječima k mojoj vlastitoj djeci i k svoj djeci kojoj upućujem bajke.

Ne promiče mi primijetiti da je velik utjecaj na mene ostavila Bajka o ribaru i ribici, pa čak i danas često pomislim i primijenim poruku o bahatosti, omalovažavanju, beskrajnom samoprijegoru (rekla bih i nekarakteru djedice koji nije znao reći „dosta“ svojoj beskrajno bahatoj ženi), te iskustvom primjećujem da je prepoznavanje granica i uvažavanje drugih jedini put da se „more ne zapjeni, ne zacrni...“ i da zlatna ribica ne izgubi želju za ispunjavanjem obijesti.

I da, za mene je najvažniji osjećaj slobode, slobode zlatne ribice koja čini sve što se od nje traži do trenutka kada joj netko želi uzeti upravo njezino najveće blago − slobodu.

Upravo su me bajke naučile da nije važno koliko dugo jesi negdje, nego kako i koliko kvalitetno živiš to vrijeme, kakva su tvoja djela.

Ova me je ideja inspirirala u pisanju slikovnice San žutog lista, gdje žuti list odlazi na put u potrazi za vječno zelenom zemljom, u potrazi za besmrtnosti.

Putem su mu svi koje je sretao govorili da takva zemlja ne postoji, što ga je činilo tužnim i nesretnim i, kad se već predao, pomoć zapetljanom leptiru podigla ga je „na staračke noge“ te ga je spasila, ali nije promijenila prirodan tijek života – nije 29

dobio vječnu mladost, ali je zauvijek zatvorio oči sretan što je spasio leptira: „... zaspao je zauvijek umoran, al’ miran / a zelena zemlja osta vječna nada / koju žuto lišće sanja / uvijek kad otpada.“ Na pitanja zašto kraj nije sretan, odgovaram da on upravo jest sretan i prirodan.

Uostalom, ovom su pričom mnogi uspješno rješavali pojam smrti i bol zbog odlaska (umiranja) voljene osobe, a djeca su je doživjela kao i sve dobro prezentirane bajke, te je i ilustrirana upravo kroz njihov doživljaj.

Vječne rasprave, razni forumi koje sam čitala u nevjerici o postojanju tolikog neznanja u današnje vrijeme kada su spoznaje na dohvat ruke, jednako kao i iskustva, nameću pitanje koliko zapravo ljudi (roditelji, djelatnici koji se bave djecom...) znaju o prirodi i učinkovitosti bajke i zašto imaju toliku potrebu mijenjati je, iskrivljavati, pisati svoje fabule na tuđim idejama, misleći pritom kako je to dobro za dijete.

Ukrademo li djetetu svijet mašte, divnih i vječnih likova (primjereno za određenu dob), naučimo li ga da u svijetu vlada samo dobro, da „zločesti vuk“, „zla maćeha“, „zla vještica“... ne postoje kao suprotnost „dobrim vilama“, „dobrim prinčevima“, kako ćemo ga naučiti razlikovati ili, još gore, obraniti se od neminovnosti istih tih likova u stvarnom životu (zlih ljudi, loših karaktera...)?

Mene je Bajka o ribaru i ribici vodila putevima (i stranputicama) poput luči čije svjetlo uvijek tinja u mraku spoticanja, padova, ali i upozorenja, i uvijek bih se sjetila da ništa previše nije dobro, ni prevelika podatnost, ni preveliko samoljublje.

Zvjezdana Čagalj rođena je u Splitu, gdje je završila Filozofski fakultet te stekla zvanje nastavnice predškolskog odgoja. Radi u dječjem vrtiću Radost u Splitu, u područnom objektu Šareni svijet. Uvijek je tražila i birala svoj put i najčešće ga pronalazila, te tako kreirala svoj životopis požrtvovnim radom, ali i prepoznatljivošću i jakom osobnošću, što joj donosi niz pohvala, priznanja i nagrada. Jedna od najznačajnijih je državna nagrada Ivan Filipović za predškolski odgoj, te Nagrada Grada Splita za zaslužnoga građanina, također za predškolski odgoj. U neprekidnom radu na sebi 30

doškolovala se te stekla zvanje profesorice predškolskog odgoja, a sada je na doktorskom studiju. Zbog kvalitete svojega djelovanja već je treći put promovirana u zvanje odgojiteljice savjetnice. Odnedavno je i predsjednica Društva Naša djeca iz Splita, u kojemu također pokreće mnoge akcije kojima nastoji na jednome mjestu povezati svu djecu – onu s teškoćama, iz domova za nezbrinutu djecu i djecu iz obitelji – radi međusobnog uvažavanja, tolerancije, osjećaja prihvaćenosti i uzajamne pomoći.

Pritom nastoji poticati međugeneracijsku povezanost kroz koju sve generacije i daju i dobivaju, a priče i drevne igre prenose se s koljena na koljeno. Pokrenula je veliku humanitarnu akciju za pomoć izgorjelom vrtiću pod nazivom Za svoje dite, Splite, kojoj se priključio i UNICEF te ju je preuzeo, kao i akciju Za tebe, u sklopu koje se na nizu sportskih susreta i koncerata prikupljao novac za kupnju enteroskopa za KBC u Splitu. Objavila je 12 knjiga, od kojih 10 priča, igrokaza i pjesama za djecu: Gibalice zibalice, Kad padne zvijezda, Kad se žutom bojom obojaju oči, Plavi, plavi san, Zasipio bijeli snijeg, A zašto se ljubav u crveno mota, Za odmor zaviri u zelene širine, To moje more, Slova su ti crtice, velike i male i slikovnica San žutog lista, te dvije zbirke poezije za odrasle: Negdje između i Štorije o životu. Piše na štokavskom i čakavskom narječju. Dobitnica je prve nagrade za čakavsku poeziju u Mariji Bistrici, a njezina pjesma Dah mora ušla je među tisuću najljepših pjesama svijeta na natječaju Erato. Pjesme joj se nalaze u čitankama za osnovnu školu. Vodi dječje i odrasle dramske skupine, piše igrokaze, režira i glumi, te ju je HCDO u Zagrebu na temelju njezina dramskog rada promovirao u zvanje dramske pedagoginje. Zbog samoprijegornoga rada prepoznata je u gradu i u udruzi Kvartovski cvit te je predložena za naslov Splitski cvit 2012. godine. Udruga građana Essegg iz Osijeka izdala joj je dvije knjige poezije: Iz žene o ženi i Lebdi jutro. U pripremi su joj još tri knjige poezije, od kojih je knjiga za djecu Trun iz žepa trojezična, prevedena s čakavskog narječja na štokavski i engleski, te je upotpunjena autorskim fotografijama kao svjedočanstvima života u dalmatinskom kraju, spomenicima baštine koji tako žive i obvezuju.

31

Čapalija, Marina Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja na pikniku5

Maja je bila izuzetna djevojčica; mogla je sve što je htjela, bila je vrlo poduzetnog duha, hrabra i odvažna. Sviđalo mi se to što je uspijevala u svemu, zapravo bila je „mala-velika“.

DELAHAYE, Gilbert Maja kuharica / [tekst] Gilbert Delahaye ; [ilustracije] Marcel Marlier . - Zagreb : Mladost, 1979 . – 19 str. : ilustr. ; 26 cm

Nažalost, mojih najdražih slikovnica više nema jer u mojoj se obitelji uvijek prosljeđivalo od starijih mlađima, a mlađi nisu baš uvijek čuvali. Svoje sam djetinjstvo provela na Drveniku, ali svaki je odlazak u grad, Trogir, značio jednu priču. Mama ili tata uvijek su mi rado kupovali slikovnice jer sam počela čitati u vrlo ranoj dobi.

Sjećam se priče o vjeverici Peri, o djevojčici Maji i čitavoj seriji njezinih pustolovina, ali ipak mi se čini da je moj prvi susret s knjigom bio susret s Heidi i prekrasnim Alpama. Sjećam se i jedne trodimenzionalne Pepeljuge koju je tata donio odnekud s broda, a tu su i nezaobilazne Priče iz davnine.

Odlučila sam se za priču, slikovnicu o djevojčici Maji. Bilo je više takvih priča u seriji, 5 Na našu žalost, nigdje nismo pronašli podatak o slikovnici Maja na pikniku. Molimo sve da nam se jave ako je pronađu. Za ilustraciju i uz Marinino dopuštenje („Može, što su žene nego kuharice“, kaže Marina) odabrali smo slikovnicu Maja kuharica.

32

a najviše mi je ostala u sjećanju Maja na pikniku. Maja je bila izuzetna djevojčica; mogla je sve što je htjela, bila je vrlo poduzetnog duha, hrabra i odvažna. Sviđalo mi se to što je uspijevala u svemu, zapravo bila je „mala-velika“. Ako se dobro sjećam, na piknik je ponijela prekrasan pokrivač i još ljepšu košaru iz koje su izvirivale razne slastice. S puno pristojnosti i gracioznosti slasticama je posluživala mace i zečiće, svoje male goste. Ne sjećam se svega, ali čini mi se da ju je mama tražila i na kraju ju je pronašla uspavanu u dnu vrta.

Ilustracije su bile živopisne, sve se odvijalo na nekom idiličnom imanju u pejzažu koji vrlo nalikuje provansalskom. Čini mi se da je Maja bila odjevena u modre hlačice i ružičastu košuljicu... Baš me zanima koliko je moje sjećanje točno, i je li uopće točno.

Marina Čapalija rođena je 1965. na Velom Drveniku. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Živi i radi u Splitu. Objavila je osam zbirki čakavske poezije: Škoj o driva (1995.), Paver sriće (1996.), Umorena moren (1999.), Lemozina srca (2000.), Prtin pute i gren (2003.), Jazikun tic (2006.), Drivo brez škoja (2009.) i Sve ča je san (2011.) te knjigu za djecu Zloćun Pločun – priče o djevojčicama i oblaku (2011.). Hrvatski skladatelj Petar Bergamo uglazbio je sedam naslova iz njezinih prvih zbirki u formi madrigala pod nazivom Spiriti eccellenti. Kao autorica zastupljena je u antologijama Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća Milorada Stojevića i Trogirsko pisništvo (od XI. do XX. vika) Duška Geića.

33

Čičin-Šain, Nives Ilustracije mojeg djetinjstva

Moj brat Igor svirao je violinu i imao ogromnu knjigu s notama, iz tisuću osamsto i neke, koja je bila prekrasno ilustrirana.

Jako sam voljela svoju prvu knjigu, Šegrta Hlapića, no ne sjećam se da je u njoj bila ijedna ilustracija. Budući da moja mama nije imala vremena za čitanje ili pričanje priča prije spavanja, ne sjećam se svoje prve slikovnice i nikada se nisam vezala uz nekog određenog autora. Možda je to razlog zbog kojega sam pronalazila inspiraciju svuda oko sebe. Moj brat Igor svirao je violinu i imao je ogromnu knjigu s notama, iz tisuću osamsto i neke, koja je bila prekrasno ilustrirana. Osim toga, u kući je bilo bezbroj starih razglednica s božanstvenim crtežima, Winner mode s početka 20. stoljeća s divnim modnim i inim ilustracijama, kao i starih knjiga na gotici s prekrasnim ilustracijama... A mama, koja je bila rođena 1918. godine, naučila me je vesti, plesti i ostale ručne radove. Budući da nismo imali televizor, uglavnom sam se zabavljala crtajući i oblikujući nešto rukama.

Nives Čičin-Šain rođena je 23. travnja 1961. u Splitu, gdje je 1979. završila Školu likovnih umjetnosti (ŠLU).

Status samostalnog umjetnika − kipara stječe 1989. godine. Dosad je samostalno izlagala 32 puta, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu, a sudjelovala je na pedesetak skupnih izložaba širom svijeta. Svoj umjetnički izričaj uglavnom temelji na papier mâchéu, a desetljeća istraživanja te likovne tehnike urodila su obostranim usavršavanjima. Održala je niz radionica u Hrvatskoj, Japanu, Njemačkoj, SAD-u, Izraelu i Velikoj Britaniji. U devedesetima sudjeluje u mnogim kazališnim projektima izra34

đujući umjetničke rekvizite, maske i nakit, a ostvarila je tri samostalne scenografije i tri kostimografije. Time je stekla dragocjeno iskustvo, koje se odražava u njezinu današnjem radu. Okušala se u ilustriranju knjiga i dizajniranju razglednica.

Godine 2007. izdala je knjigu Moj papier mâché, koja je prevedena na engleski i njemački jezik. U posljednje vrijeme bavi se grafikom, izradom nakita i fotografijom. Živi i radi u Splitu. Njezine radove možete vidjeti na web-stranici www.nivescicinsain.com.

35

Grković-Janović, Snježana Vladimir Čerkez i Ida Bohatta-Morpurgo: Kitica cvijeća, Priča o maloj pečurki, Ujko Palčić kao svratištar, Zimski dani

Te četiri knjižice uljepšale su moje djetinjstvo, liječile me i zavazda duboko povezale s prirodom. Zatim je u njima uživala moja kći, a onda unuka. Tako je Ujko Palčić razveselio tri ženske generacije u mojoj obitelji, a nije ostario. Spreman je i za četvrtu generaciju, ako Bog da...

ČERKEZ, Vladimir Kitica cvijeća / [stihove napisao Vladimir Čerkez].Sarajevo : Polet, [1952?] . - [26] str. : ilustr. ; 14 cm. – (Dječja poučna slikovnica ; 3)

ČERKEZ, Vladimir Priča o maloj pečurki / [stihove napisao Vladimir Čerkez ]. - Sarajevo : “Polet”, [1952]. – [26] str. : ilustr. ; 14 cm . – (Dječja poučna slikovnica ; 9)

ČERKEZ, Vladimir Ujko Palčić kao svratištar / [stihove napisao Vladimir Čerkez ]. - Sarajevo : “Polet”, [1952] . – [22] str. : ilustr. ; 14 cm . – (Dječja poučna slikovnica ; 1)

ČERKEZ, Vladimir Zimski dani / [prema crtežima I. V. Morpurgo stihove napisao Vladimir Čerkez]. – Sarajevo: „Polet“, [1952] . [26] str. ; 14 cm. - (Dječja poučna slikovnica ; 12). - Ćir.

36

Nemam ni jednu sačuvanu slikovnicu iz vremena mojeg dalekog djetinjstva zbog jednostavnog razloga što ih tada nisam ni imala. Sretno doba medvjedića, zečića i drugih umiljatih dječjih prijatelja provela sam u bolnici za koštanu tuberkulozu u Kraljevici, a ondje nije bilo nikakvih igračaka, slikovnica ni priča, samo bijeli zidovi bez slika, gdje se slatki dječji nered nije mogao ni zamisliti. Kad sam se, kao skoro petogodišnja djevojčica, vratila svome domu, nisam ga ni prepoznala jer je sjećanje na „ono prije“ bilo izgubljeno. Moja se majka, najbolja na svijetu, jako trudila ispuniti prazninu u kojoj je čamilo moje malo ja. U to vrijeme bile su omiljene knjižice − slikovnice s pjesmicama koje su opisivale slike. Bile su na njemačkom jeziku jer ih je pisala i ilustrirala austrijska književnica Ida Bohatta-Morpurgo (1900. – 1992.).

Zapamtila sam svoja prva tri velika slova IBM, u desnom donjem kutu svake slike.

Tek sam poslije doznala koliko su te knjižice bile poznate u svijetu i da su bile prevedene na 16 jezika, čak i na japanski.

Majka je prevodila pjesmice na hrvatski jezik, ali za mene je glavna bila slika iz svijeta trave, lišća u kojem živi sićušni patuljak Ujko Palčić i njegovi prijatelji kukci, redoviti posjetitelji u njegovoj kućici od zemlje i lišća, udobnoj i toploj, gdje on ugošćuje i prima na prezimljavanje sirotane iz trave kojima je ponestalo hrane i skloništa za zimskih mjeseci. U Palčićevoj se urednoj kuhinji kuha za zimske goste, a onda se slavi proljeće među poljskim cvijećem, a ljeti se bube putnici krijepe cvjetnim sokovima i šumskim voćem u malom Ujkovu svratištu. Ujko je na usluzi i malim gljivama dok ne porastu na travanjskoj kiši.

Svijet je to čaroban, svijet sklada i prijateljstva među sitnim bićima skrivenima u travi po kojoj gruba ljudska noga ne gazi. Tada sam jako zavoljela travu i sve što se u njoj kreće. Nikad se nisam bojala kukaca, pa sam ih, i u odrasloj dobi, pažljivo sklanjala sa zidova i puštala da odlete ili otpužu u slobodu. Iznimka su žohari i škorpioni, ali njih nema u travi. Bila je nekoć jedna velika, valovita livada na podnožju planine Trebević, gdje sam kao djevojka odlazila brati lipanjske ivančice. Ondje sam često ležala u travi i prstima milovala zelene vlati, zamišljajući da tu negdje, nevidljiv, još uvijek stanuje Ujko Palčić u svojoj gostoljubivoj kućici.

Ida Bohatta-Morpurgo objavila je mnogo takvih knjižica i ja sam ih imala gotovo sve. I one o kapima kiše, i one o snježnim pahuljicama. No, sve je to otišlo prije nego što sam odrasla. Veliki rat pomeo je sve što smo imali, i knjige, i lutke, i figurice... pa i moju dobru majku. Pedesetih godina, za vrijeme mojeg života i studija u Sarajevu, ugledala sam u izlogu knjižare korice poznate knjižice na kojima je nasli37

kan moj Ujko kako kupa bubamare, uporan da spere crne točkice s crvenih krilašaca jer misli da su se bubice negdje isprljale. Onda sam od svojeg džeparca kupila dvije knjižice, a zatim mi je jednu kupio tata, pa onda još jednu dragi mladić iz vremena prve ljubavi. Pjesmice u izdanju sarajevskog Poleta spjevao je Vladimir Čerkez, ali sličice... sličice su bile one iste. Tražila sam i druge knjižice Ide BohattaMorpurgo, ali nisam ih više našla. Zakasnila sam!

Te četiri knjižice uljepšale su moje djetinjstvo, liječile me i zavazda duboko povezale s prirodom. Zatim je u njima uživala moja kći, a onda unuka. Tako je Ujko Palčić razveselio tri ženske generacije u mojoj obitelji, a nije ostario. Spreman je i za četvrtu generaciju, ako Bog da... Ah, da ne zaboravim! U mojim romanima za djecu ima puno trave, lišća i cvjetova, a ima i jedan dječak koji se privremeno smanjio samo da može posjetiti svoje prijatelje mrave u njihovu mravljem gradu. Ima i patuljaka, istina malo većih od mojeg Ujka, ali isto tako odana i dobra srca.

Majkica Prije sedamdeset i sedam godina sveti je Nikola donio djevojčici, koja je tek prohodala, jednu slikovnicu. Računao je na to da će, kad malo poraste, zavoljeti tu slikovnicu. I nije se prevario. Ali nije predvidio da će je brzo zaboraviti, jer su naišli neki događaji koji su ugasili sjećanje. No, ta čudna knjiga strpljivo je čekala da, nakon dugog vremena, bude pronađena, zametnuta među nekim uspomenama koje je majka djevojčice sačuvala.

Slikovnica je unikat, jer samo jedan primjerak postoji na cijelom svijetu. Sveti ju je Nikola dobio od jedne obitelji – „majkice“ i njezino troje djece, koja su se zvala Tea, Ksenija i Boris. Zajedničkim snagama i maštom oni su rukom napisali pjesmice i nacrtali sličice perom i tintom (kakve danas djeca ne poznaju) i drvenim bojicama na listovima od debelog kartona. Nažalost, ne znamo ime majkice, nismo ni sigurni tko je ona bila. Jedno ipak znamo: poznavala je i jako voljela majku male Totolice; tako su od milja zvali malu Snježanu, po jednoj lutki koju je njezina majka Lujza Janović donijela iz Finske, a propustila je ili nije stigla ispričati svojoj kćeri priču o tom prijateljstvu. Vjerujemo da je majkica bila seoska učiteljica, jer znamo da je mama Lujza odlazila sa svojim medicinskim sestrama u hrvatska sela da tamo poučavaju neuke žene čistoći, pravilnoj prehrani, urednom domaćinstvu. O tome kazuju fotografije na kojima se vidi sestra Lujza okružena seoskim ženama, zabra38

MAJKICA Božić / [nepotpisane pjesme opjevala Majkica; naslovnu stranicu i bojadisanje slikovnice izvela Tea; uredili Majkica i djeca Ksenija, Boris i Tea]. – Zagreb, [vlast. izrada] . - [20] str. : ilustr. ; 22 X 19 cm

Slikovnica je unikat, jer samo jedan primjerak postoji na cijelom svijetu. Sveti ju je Nikola dobio od jedne obitelji – „majkice“ i njeno troje djece, koja su se zvala Tea, Ksenija i Boris. Zajedničkim snagama i maštom oni su rukom napisali pjesmice i nacrtali sličice perom i tintom (kakve danas djeca ne poznaju) i drvenim bojicama na listovima od debelog kartona.

đenima bijelim rupcima i u slavonskoj nošnji. U tom vrijednom poslu medicinskih sestara (koje su se tada zvale sestre pomoćnice) svojski su pomagale učiteljice koje su drage volje odlazile u sela da narodu donesu pismenost. Majkica je svakako bila vješta lijepom pisanju i sastavljanju pjesama, što se vidi iz slikovnice. A što je drugo ta majka mogla biti nego učiteljica koja se susrela s jednom drugom majkom na zajedničkom poslu da se narodu donese znanje? I najmlađi Boris imao je taj dar, potpisao je u toj jedinstvenoj knjizi nekoliko doista dobrih pjesmica za dječaka koji je možda pohađao drugi razred osnovne škole, možda treći. Crtao je dječake onako kako je sebe vidio, barem nam se tako čini. Ksenija je pokazala izrazit dar za crtanje. Pod svaku se sličicu potpisala.

Iz slikovnice se vidi da je to troje djece živjelo u seoskoj prirodi, jer na slikama su guske, žabe, kukci, ježica i ježići. Od ljudskih likova vidimo male dječake u kratkim 39

hlačama, jednu djevojčicu, prodavača kestena i jednog malog Kineza s dugim perčinom. Takvi su onda bili u modi, jer se tih godina dosta pričalo o dalekom Kitaju − zemlji Kini gdje su tada svi muškarci nosili dugu crnu pletenicu − perčin.

Stara knjiga dosta je putovala u kutiji s pismima i fotografijama koja je ostala iza mame Lujze. No njezina kći, koja sada prilaže ovu jedinstvenu slikovnicu − književni proizvod jedne dobre i sretne obitelji − i sama je postala spisateljica knjiga za djecu pa zna cijeniti ovaj prelijepi dar svetog Nikole. Možda joj je tada poklonio i dar pisanja za djecu.

Korice je vrijeme izbrisalo, na njima se više ne može prepoznati slika svetog Nikole.

Ali crveni gajtan još čvrsto drži potamnjele listove od kartona. Žao mi je samo, jako žao, što ne znam kako se zvala majkica koja sigurno više nije u životu, ali vjerujem da ima praunuke koji bi se jako radovali kad bih im mogla pokazati što su crtali i pisali Tea, Ksenija i Boris.

Snježana Grković-Janović rođena je 1933. godine u liječničkoj obitelji, a odrastala je u Zagrebu i Splitu. Učiteljsku školu završila je u Sarajevu 1951. godine. Nakon učiteljske prakse u bosanskom selu, studirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te diplomirala 1958. godine.

Stekla je i diplomu Više škole za socijalne radnike u Beogradu 1960. godine. Zahvaljujući međunarodnoj stipendiji (Cleveland International Program) usavršila se u primjeni grupnog socijalnog rada s djecom i mladima. U Splitu živi od 1970. godine. Dobila je Nagradu Općine Split za osnivanje i razvoj savjetovališta za roditelje i dječjih radionica pri osnovnim školama.

Roman za djecu Striborovim stazama njezino je prvo cjelovito objavljeno djelo (LAUS, Split, 1997.). Zajedno s likovnim umjetnicama Dijanom Nazor i Koraljkom Polaček napisala je priču Tin u zemlji Kilikiki (Hrvatski institut za preporod kulture Filip i Jakov, Samobor, 2001.; drugo izdanje 2003.). Njezin roman Ukradeno proljeće (Školska knjiga, Zagreb, 2002.) osvojio je drugu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić za 2001. godinu. Roman za djecu Velebitske vilin-staze objavila je Naklada Bošković (Split, 2002.; drugo izdanje 2009.), a isti je nakladnik 2003. objavio biografsko i kulturno-povijesno djelo Sestra Lujza, memoarske zapise Čarobni brežuljak, te roman 40

za djecu Čuvar drveta (Split, 2004.). Autoričini eseji Postupajte s bajkom tankoćutno i tetošno i Osam mudrosti Ivane Brlić-Mažuranić, te Rječnik manje poznatih riječi objavljeni su 2004. godine u sklopu Priča iz davnine I. B. Mažuranić u nakladi Golden marketinga (Zagreb) prema izdanju iz 1926. godine. Dugin grad, memoarsku prozu o životu i ljudima Sarajeva (s dvije pridružene duže pripovijetke) objavila je Naklada Bošković (Split, 2006.), a isti je nakladnik objavio bračku povjesticu Svetac na otoku (2006.) te zbirku pripovijedaka Voda koja se smije (2007.). Uredila je i komentarima opremila knjigu Lujzin dnevnik, dnevničke zapise njezine majke Lujze JanovićWagner iz Drugog svjetskog rata (Srednja Europa, Zagreb, 2008.). Naklada Ibis grafika izdala je 2010. godine dramu Ćitra Rabindranata Tagorea u prijevodu Špire Janovića, koju je autorica uredila i popratila pratećim tekstom. Roman za djecu Zlatna vrata objavila je Naklada Bošković (Split, 2010.). Memoarske zapise Boje jednog vremena objavila je nakladnička kuća Srednja Europa (Zagreb, 2011.).

Snježana Grković-Janović članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

41

Held, Jasna Irena Jurgielewiczowa: Slikar i sretan leptir

Moje najdraže priče i bajke bile su u knjigama, ne u slikovnicama, ali ima jedna knjiga za koju bih mogla reći da je slikovnica - „Slikar i sretan leptir“, s prelijepim umjetničkim ilustracijama. Ne znam njezina autora, ali dobila sam je kao rođendanski dar 1970. godine.

JURGIELEWICZOWA, Irena Slikar i sretni leptir / Irena Jurgielewiczowa ; ilustrirao Janusz Grabianski ; [preveo Branko Ćirlić ]. - Zagreb : Mladost, 1963 . - 43 str. : ilustr. ; 22 cm

Zanimljivo, u današnje vrijeme kompjutorizacije i sve moguće tehnologije „starinsko“ je pripovijedanje na nikad većoj cijeni. Tehnologija, koja nas je otuđila jedne od drugih, sada nas na neki začudan način vraća starim dobrim običajima i komunikaciji. Pa je pripovjedačko zanimanje, kako kaže Jasna, jedno od najatraktivnijih u Europi u posljednjih deset godina. − Mi pripovjedači bavimo se tradicijom, onim što se priča više od tisuću godina. Ja sam isključivo pripovjedač narodnih bajki, narodnih priča iz cijeloga svijeta. A ono što mene još uvijek fascinira jest to što sve rečeno u tim pričama još uvijek vrijedi, vrijede osnovne ljudske vrijednosti koje su trajne i koje ljudi prepoznaju dok nas slušaju – rekla je Jasna.6

6 Pavić, Siniša. Pričam bajke za velike i male. // Slobodna Dalmacija (13.4.2008), URL: http://www. slobodnadalmacija.hr/Biznis/tabid/69/articleType/ArticleView/articleId/3734/Default.aspx (2013-1-16) 42

Jasna Held rođena je i živi u Dubrovniku. Od 1994. nastupa kao pripovjedačica bajki i priča te lutkarica. Nastupa za djecu u dječjim vrtićima, osnovnim školama, kazalištima, dječjim domovima, bolnicama (u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Bihaću itd.) te za odrasle u kazalištima, klubovima, raznim domovima za stare i nemoćne, kao i na festivalima širom Europe. Renomirani pripovjedački teatar iz Velike Britanije uvrstio ju je među 10 odličnih europskih pripovjedača izvan Velike Britanije.

43

Jerković, Svjetlana Walt Disney: Knjiga o džungli Jacob Grimm: Ivica i Marica Priče iz šume

Ove tri slikovnice bile su mi najdraže i, iako sam ih najviše čitala, najviše sam i pazila da se ne oštete.

GRIMM, Jacob Ivica i Marica / Jakob i Wilhelm Grimm; ilustrirao V. Kubašta. - Zagreb : Mladost, 1970 . – [11] str.: ilustr. ; 26 cm

DISNEY, Walt Knjiga o džungli / Walt Disney ; prema R. Kiplingu. Zagreb : Mladost, 1970 . – [41] str.: ilustr. ; 24 cm

PRIČE iz šume / priredila Nada Iveljić. Zagreb : Naša djeca, 1987 . - 52 str. : ilustr. ; 24 cm

44

Ove tri slikovnice bile su mi najdraže i, iako sam ih najviše čitala, najviše sam i pazila da se ne oštete. Kad sam dobila nećakinje, čitala sam ih njima, a kad sam postala mama, čitanje mojih starih slikovnica vraćalo me je u dane djetinjstva, u dane stvaranja neraskidive veze s knjigom. Čitajući Priče iz šume uvijek bih se sjećala dana koje sam provela u vrtiću u Čakovcu jer je bila iz tog razdoblja mojeg života. Slikovnicu Ivica i Marica dobila sam od Djeda Mraza i bila je posebna, trodimenzionalna.

Svaki put kad bih je otvorila, otvarao se svijet mašte jer s njom je bila posebna igra.

Knjiga o džungli osobito mi je draga jer sam je dobila kao nagradu za osvojeno prvo mjesto u koturaljkanju djece prvih razreda osnovnih škola Čakovca. Kako sam ja uživala u slikovnicama, a poslije i u knjigama, tako je i moja kći Mari rano ušla u svijet slikovnica i knjiga te uživa u njima.

Svjetlana Jerković rođena je 1965. godine u Čakovcu, gdje je odrasla, završila osnovnu i srednju školu, a zatim je u Zagrebu diplomirala vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža na Agronomskom fakultetu. Ljeta je provodila na selu kod bake u Baniji i na moru.

Roditelji, prosvjetni radnici, usadili su joj ljubav prema knjizi, koju je prenijela i na svoju kćer. Ljubav i posao doveli su je 1999. godine u Split, gdje i danas živi.

45

Kalilić, Dunja Vladimir Filipović: Zeko Pjegavko

Iz nekog mora duboko skrivenog u mojoj nutrini izronio je val i donio mi kapljice.

Dvije. Tri. – Alergija – rekla sam. – U proljeće mi od nekih trava uvijek suze oči.

FILIPOVIĆ, Vladimir Zeko Pjegavko: pustolovine pjegavog zečića koji je tražio hrabrost / napisao Vladimir Filipović ; ilustrirao Branislav Jovanović. – Zagreb: Naša djeca, [1963] – 24 str. : ilustr.; 22 x 24 cm

Svi imamo neku dragu osobu koje se s radošću sjećamo.

Ja imam tetu Anku, kojoj se u svojim mislima uvijek vraćam s osmijehom.

Zajedno s njom listala sam prve slikovnice, učila prva slova, crtala likove koji su iz njih iskakali i šetali po kuhinjskom stolu. Jednoga dana na stolu me je dočekao mali pjegavi zec.

– Teta, a šta ovdje piše? – upitala sam pokazujući na zelenkastu knjigu i na žutu traku s crvenim slovima.

– Zeko Pjegavko! – odgovorila je teta.

– Onda je ovo prvo slovo – slovo Z! – uskliknula sam.

– Je! Bravo, dušo! – potvrdila je moja draga teta Anka.

Kad sam nekidan ušla u Gradsku knjižnicu Marka Marulića, na stolu ispred gospođe Grozdane Ribičić ležala je zelenkasta slikovnica sa žutom trakom i crvenim slovima. Bila je ista kao ona što u meni živi cijeli moj život. Poželjela sam upitati 46

gospođu Grozdanu: „Teta, a šta ovdje piše?“, ali nisam mogla.

Iz nekog mora duboko skrivenog u mojoj nutrini izronio je val i donio mi kapljice.

Dvije. Tri. – Alergija – rekla sam. – U proljeće mi od nekih trava uvijek suze oči.

A gospođa Grozdana potvrdno je kimnula, zagrlila me svojim širokim osmijehom i dohvatila fotografski aparat.

Danas sam pročitala Zeka Pjegavka. Poslije pedeset godina. Isti je! Zamislite – uopće se nije promijenio! On je pjegav, drukčiji od svih ostalih zečeva, i zbog toga je još plašljiviji. Najplašljiviji zec na svijetu!

Strah je snažan, i možda ne postoji ni jedno stvorenje koje ga barem jednom nije upoznalo, ali postoji nešto još jače od straha. Mudrost. Ona nam daje hrabrost.

Zeko Pjegavko to nije znao dok sam nije otkrio. A otkrio je tako što je poslušao savjet starog zeca Bradonje i odlučio potražiti hrabrost.

Pritom je izgovorio i zakletvu:

„Zaklinjem se zečjom čašću, dugim ušima i svojim pjegama, da ću do posljednjeg daha ići po svijetu – sve dok ne nađem hrabrost i postanem dostojan član zečjeg naroda Velike Šume.“

A gdje je sve on to bio, što je sve doživio i kako je priča završila, doznajte sami!

Ako još niste naučili sva slova, počnite od slova Z, poput mene, i neka vam je sa srećom!

47

Dunja Kalilić rođena je u Trogiru, gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju i studij na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu nastavlja u Splitu i Zagrebu. Nakon višegodišnjeg boravka u SAD-u i Italiji, vraća se u Split i počinje objavljivati feljtone i kratke priče u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu. Nekoliko godina bavi se nakladništvom u humanitarne svrhe i uređuje biblioteku Meritum za pomoć mladim talentima. Članica je Društva hrvatskih književnika. Piše za djecu i za odrasle. Zastupljena je u antologijama pjesništva, bajki i kratkih priča. Do sada su joj objavljene knjige: putopis Amerika u Floridi (1988.), bajka Kućica (engl./ hrv. izdanje 1993., poljsko izdanje Malenka 2004.), novele Plava jeka (1995.), roman za djecu Crobinhoodovi (1997.), roman Siva plojka (1998.), drugo prošireno izdanje (2008.), pjesme za djecu Priče iz čarobnog lonca (1999.), novele Sjene (2000.), pjesme za djecu Jedna priča više za mališe i veliše (2001.), slovarica Slova iz snova (2001.), roman za djecu Začarano ljeto (2002.), pjesmopriče Teta Mašta (2003.), roman Vrijeme bresaka (2005.), novele Čuvari (2007.), kratke priče Sve ča nisan moga reć (2007.), kratke priče Šjora Vinka gre u spizu (2009.), priča za djecu Ja mijau te (2011.), pjesme u prozi Snivaju li pupoljci? (2011.), pjesme Neka Ča ne gre Ća! (2012.).

48

Kuluz, Željko France Bevk: Šareni svijet

Ta knjiga, koju mi je donio otac, otvorila mi je prozor u svijet i obogatila me u vrijeme kad mi je to bilo potrebno.

BEVK, France Šareni svijet / France Bevk ; prevela Anđelka Martić ; [ilustrirao Miklavž Omersa] . Zagreb : Mladost, 1958 . - 129 str., [6] str. s tablama : ilustr. ; 26 cm

Djetinjstvo, odnosno prvih 15 godina života, proživio sam u Sućurju na otoku Hvaru. U to vrijeme nije bilo mnogo knjiga, tako da sam istu znao pročitati i nekoliko puta. Iz tih najranijih dana sjećam se knjige Andersenovih priča i bajki koju sam naslijedio od sestara koje su bile nekoliko godina starije od mene, bila je sva raskupusana i bez korica. Zato sam se osobito razveselio knjizi Šareni svijet Franca Bevka, prvoj koju sam dobio na dar i koja je imala korice. Ta knjiga, koju mi je donio otac, otvorila mi je prozor u svijet i obogatila me u vrijeme kad mi je to bilo potrebno.

Koliko se sjećam, to je bila priča o Ljubljani, parku Tivoli, gradovima i životu u gradovima, bogato ilustrirana realističnim crtežima u boji. Priča o nestanku te knjige je tužna, no njezin izgled i sadržaj još uvijek mogu dozvati iz svojih sjećanja, a to mi je dovoljno. Nemam potrebu držati je u ruci, što ne znači da ću odoljeti izazovu ako je ikad sretnem na polici knjižnice ili antikvarijata.

49

Željko Kuluz diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1976. godine. Od 1986. do 1993. godine bio je glavni i odgovorni urednik lista Makarska rivijera, a danas radi u Gradskoj knjižnici Makarska. Objavljivao je pjesme u raznim novinama i časopisima. Njegova jedina objavljena zbirka pjesama pokazala je da lijepi stihovi mogu nastajati i iz ravnateljske fotelje. Željko Kuluz, ravnatelj Gradske knjižnice, od ranog je djetinjstva povezan s knjigom i pisanom riječju.

Književnost i knjižničarstvo obilježili su i njegove studentske dane, i zapravo je svako razdoblje njegova života vezano uz pisanu riječ; nije važno je li riječ o novinarstvu, knjižničarstvu ili poeziji. A upravo je u poeziji Kuluz pronašao onaj ispušni ventil koji treba svakoj umjetničkoj duši „okovanoj“ prizemnijim zanimanjima.

50

Lukas Midžić, Hana Enes Kišević i Joško Marušić: Mačak u trapericama

I ilustracije su bile toliko tople, duhovite i neobične da bi me lako uvlačile u taj drugi svijet, sličan mome, a opet nekako drugačiji.

KIŠEVIĆ, Enes Mačak u trapericama / Enes Kišević ; ilustrirao Joško Marušić. - Zagreb : Školska knjiga, 1979 . - 18 str., [5] str. s tablama : ilustr. ; 25 cm. – (Biblioteka Modra lasta)

Tijekom zadnjeg posjeta mojima u Splitu sasvim smo zaboravili sa sobom donijeti i slikovnice za uspavljivanje našeg malog Melkiora. Rekla sam suprugu kako ćemo sigurno tu naći neku slikovnicu koja bi mogla poslužiti svrsi. Jedina koju smo našli bila je Mačak u trapericama.

Znate kako kažu da ono što preživi test vremena stvarno vrijedi... Doista, i nama su kao djeci čitali tu priču, pjesmu, igru, dramu − sve u jednom. Kad kažem nama, mislim na svoga brata, sebe, svoje rodice i rođake (i našeg psa Homera koji je naganjao motore po Varošu...). Moram priznati da mi onda nije baš sve bilo jasno u toj pjesničkoj fantaziji, ali doživljavala sam da je kroz igru sve moguće, da se likovi vole i uvažavaju, brinu se jedni za druge; da su dobra ekipa, baš kao što smo i mi bili. I ilustracije su bile toliko tople, duhovite i neobične da bi me lako uvlačile u taj drugi svijet, sličan mome, a opet nekako drugačiji.

I tako, nakon prvog večernjeg čitanja našem dvogodišnjem mališanu, suprug mi kaže: „Ajmo mi kupit ovu knjigu i čitat je Melkioru!“ Pa da. Melkiorov rođak Paulo već je zna napamet, naučila ga je teta − moja rodica...

51

Eh, da, ako ste se pitali − i danas smo ostali dobra ekipa. Samo što se ekipa malo proširila :).

Hana Lukas Midžić rođena je u 1980. godine u Splitu. Godine 1998. završava Drugu jezičnu gimnaziju i Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu, a godine 2002. diplomira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Šime Vulasa. Dobitnica je nagrade Zagrebačke banke.

Od 1999. sudjeluje na skupnim izložbama i javnim natječajima. Priredila je nekoliko samostalnih izložbi. Kao poseban projekt ističe se animirani film Plavo, koji je bio uključen u posebni program međunarodnog festivala ženskog animiranog filma Tricky Women, koji se održao 2005. godine u Beču. Od 2003. djeluje kao članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a od 2005. i kao članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Od 2004. do 2007. vodi kreativne likovne radionice (trodimenzionalno oblikovanje, crtanje, modni dizajn) u Studiju Tanay u Zagrebu, a od 2011. vodi likovne radionice za djecu u zagrebačkom Kulturnom centru Peščenica. Ilustrirala je nekoliko knjiga za djecu kao što su Subotnji kvartet, Čarozapisi i Mrežir, ali i autorsku najnoviju knjigu Vrijeme je za basnoslovke. Živi u Zagrebu i radi kao samostalna umjetnica.

52

Malbašić, Ana-Marija Eva Janikovszky i Laszlo Reber: Bucko i Mucko

U priči me je posebno oduševljavalo to što su Bucko i Mucko mirisali po lavandi, jer je vrt tete Barbare bio prepun grmova te mirisne biljke. A Bucko i Mucko svakodnevno su se valjali i igrali skrivača među tim grmovima! Koja uživancija!

JANIKOVSZKY, Eva Bucko i Mucko / Eva Janikovszky ; [ilustrirao Laszlo Reber ; preveo Kalman Mesarić]. - Ljubljana : Mladinska knjiga, 1969 . - [24] str. : ilustr. ; 27 cm

Slikovnica koju sam kao dijete guštala čitati zove se Bucko i Mucko, a napisala ju je Eva Janikovszky. Predivnim svevremenskim ilustracijama opremio ju je Laszlo Reber. Priča je to o jazavčarima blizancima koji veselo i bezbrižno žive kod dobre tete Barbare i stričeka Baltazara. U priči me je posebno oduševljavalo to što su Bucko i Mucko mirisali po lavandi, jer je vrt tete Barbare bio prepun grmova te mirisne biljke. A Bucko i Mucko svakodnevno su se valjali i igrali skrivača među tim grmovima!

Koja uživancija! Ti su prizori tako lijepo opisani i oslikani u slikovnici da sam bila gotovo ljubomorna na te vesele psiće.

Tu moju najdražu slikovnicu, koju sam kao dijete bezbroj puta čitala, izgubila sam i svaki put kad bih je se sjetila bila sam jako tužna, a na neki sam način bila i ogorčena na samu sebe što je nisam uspjela sačuvati. No, prije nekoliko godina čistili smo otpad s tavana i u cijelom tom kršu i neredu odjednom se pojavila moja najdraža slikovnica. Moje je oduševljenje bilo neizrecivo! Slikovnica je sada dezinficirana alkoholom i omotana (ipak je njezina vlasnica knjižnična djelatnica!). Ovaj ću 53

je put staviti na policu s ostalim knjigama i, nadam se, sačuvati.

Ana-Marija Malbašić rođena je u Sisku, gdje i živi. Po struci je pedagoginja i knjižničarka.

Od 1996. godine radi na Dječjem odjelu Knjižnice Gajnice. I dalje uživa u čitanju knjiga za djecu i otkrivanju onih koje je obogaćuju poput mirisnih polja lavande iz slikovnice Eve Janikovszky. Posebno se raduje kada djeca s kojom radi na policama knjižnice otkriju knjigu koja ih veseli i koju će dugo pamtiti.

54

Malec Utrobičić, Jasna Kuća iz snova

Četiri zida moje dječje sobe bila su oslikana likovima i motivima iz dječjih bajki, budila sam se i tonula u san uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i Malu sirenu.

SIGSGAARD, Jens Pale-sam na svijetu / Jens Sigsgard ; preveo Ivan Esih ; [crteži Arne Ungerman]. – Sarajevo : Polet , 1950. – 46 str. : ilustr. ; 21 cm

Kuća mojeg djetinjstva bila je bajkovito carstvo mašte, tako da se iz te čarobne kuće dječje srce moglo samo tražiti i skrivati u šarenim slikovnicama duginih boja.

Bila je to velika kuća okružena dvorištem s brezama, jorgovanom i jasminom, te verandom obraslom grožđem i voćnjakom u produžetku. Tu je, među grmovima ogrozda i ribiza, kraljevala stara marelica, crvenjele su se jagode i žutjeli neveni.

Ja sam bila jedino dijete u kući i zato mažena i pažena kao princeza, ali ipak sramežljiva i od najranijeg djetinjstva povučena u svijet slikovnica, što se mojoj obitelji nije baš sviđalo, makar su i oni pričali svoje omiljene priče, natjecali se u kupovanju darova i okivali me svojim zlatnim lančićima ljubavi.

Još dandanas imam svoju lutku od kaučuka Doli, koju je moja mama tajnim kanalima stavila pod bor na Badnjak, a koštala ju je gotovo pola plaće! Ona je moja najbrža karta za povratak u djetinjstvo, jer miris kaučuka još uvijek je tako jak da me začas tamo vrati strelovitom brzinom.

55

Četiri zida moje dječje sobe bila su oslikana likovima i motivima iz dječjih bajki, budila sam se i tonula u san uz Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i Malu sirenu.

U salonu je bila vitrina s blagom porculanskih figurica, a ogromni stol, komoda i stolci od javorova drva bili su izrezbareni kao u dvorcima, sa zmajevim glavama i lavljim šapama.

Sve je pogodovalo dječjoj mašti, koju sam još dodatno hranila prelijepim slikovnicama i knjigama, i valjda sam zbog svega toga izmislila tajnog prijatelja - prijateljicu: nevidljivo čudesno stvorenje, stvoreno iz svih likova mojih slikovnica i knjiga, bez pravog imena, koje se svakog trena nevjerojatno mijenjalo i pretvaralo u bajkovite pojavnosti.

Nije ulazilo u kuću, igralo se u dvorištu, šuljalo se za mnom kroz voćnjak, sladilo se marelicama i ribizom i penjalo se na vrh najstarije breze, gdje sam čitala sjedeći između tri najdeblje grane, na užas moje bake Dade koja bi izderala grlo skidajući me s breze i na kraju odustala moleći se dragom Bogu da siđem živa i čitava. Tu je bio Petar Pan, pa onda Cvilidreta, Pale sam na svijetu, pa Bijeli jelen, učas Matovilka u kuli, pa Malik Tintilinić... uvijek točan prema časovitoj potrebi usamljenog zahvalnog djeteta.

Pomno sam pazila da me netko iz kuće ne ulovi dok pričam s Nevidljivim, ali osjećali su da se nešto čudno događa pa je striko napravio malu brvnaru između vrta i voćnjaka da dovabi što više djece iz ulice da mi prave društvo, a ja bih im onda čitala i tumačila iz slikovnica i knjiga, glumila i plesala Snježnu kraljicu, a Nevidljivko je lebdio pokraj mene čas kao Kaj, a čas kao Gerda.

Bio je to moj prvi mali teatar, a sva su djeca rado glumila.

Bilo je to divno djetinjstvo i ja, stara nonica, cijeli se život u snovima vraćam u tu kuću i moje vrtove... Lutam od podruma do tavana, šećem kroz breze uz miris jorgovana i jasmina, igram se u voćnjaku s djecom i pamtim mojeg tajnog druga na javi i u zbilji, a u snovima ga ne nalazim... Jednog dana prije mojeg devetog rođendana mama je rodila malog brata i moj je Nevidljivko nestao...

Odlebdio je u dječji tajni svemir i raspršio se u bezbroj malih prijatelja onoj djeci koja su ih dozivajuć’ čeznutljivo stvorila sebi na radost i pomoć u odrastanju.

A ja ga se sjećam cijeli život kupujući slikovnice svojoj djeci, pa unucima... čitajući bajke mojega djetinjstva s koljena na koljeno, a jedan maljušni dio njegove bajke sačuvan je u imenu moje kćeri koja se zove Kosjenka.

56

Jasna Malec Utrobičić rođena je 1944. godine u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju. Diplomirala je na Akademiji za kazališnu umjetnost u klasi profesora Koste Spaića i Georgija Para.

Nakon diplome, prvi angažman dobila je 1968. u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku. Od 1977. godine stalna je članica HNK Split, gdje je tumačila bezbroj uloga u više od tisuću predstava. Godine 1984. i 1985. tumačila je ulogu Desdemone Belle Belinde u predstavi La Ballata di Pulcinella u najpoznatijim talijanskim kazalištima (Piccolo Teatro, Teatro Argentina, Arena del Sole). Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika od 1986. i Hrvatskog društva filmskih djelatnika od 1988. Od svojih uloga s velikog platna izdvaja filmove Sunce tuđeg neba, Breza, Balada o morskom psu i Karneval.

57

Maljković, Zoran Sunčana Škrinjarić i Mladen Veža: Ljeto u modrom kaputu

Na kraju sam ipak bio oduševljen i odličnom i neobičnom pričom i novom autoricom, no najviše njezinim imenom ilustriranim na naslovnici tako da je slovo S u imenu autorice imalo oko sebe narisano sunce, a slovo Š u prezimenu škrinju s blagom.

ŠKRINJARIĆ, Sunčana Ljeto u modrom kaputu / Sunčana Škrinjarić ; ilustrirao Mladen Veža . – Zagreb: Školska knjiga, 1972. -68 str. ; ilustr. ; 32 cm. – (Biblioteka Modra lasta)

Knjiga Ljeto u modrom kaputu Sunčane Škrinjarić bila je prva knjiga koju sam morao pročitati za lektiru, i to u prvom razredu osnovne škole. Knjige i slikovnice koje sam imao kod kuće znao sam napamet i vrlo me je neugodno iznenadila činjenica da moram pročitati knjigu autorice za koju nikada nisam čuo i koju nemam u svojoj osobnoj biblioteci. Osim toga, vjerovao sam da su knjige koje ja imam kod kuće sve knjige koje postoje na svijetu. Strahopoštovanje je izazvala i činjenica da se knjigu posuđenu u knjižnici mora posebno čuvati i nakon nekoliko dana vratiti. Na kraju sam ipak bio oduševljen odličnom i neobičnom pričom i novom autoricom, no najviše njezinim imenom ilustriranim na naslovnici tako da je slovo S u imenu autorice imalo oko sebe narisano sunce, a slovo Š u prezimenu škrinju s blagom. Zbog toga sam zauvijek upamtio i ime ilustratora Mladena Veže, za kojega sam zbog te slikovnice dugo mislio da slika samo za djecu.

58

Marušić, Joško Andrija Maurović: Trojica u mraku i Sedma žrtva7

Ključna slikovnica iz mojeg djetinjstva zapravo je jedan – strip! Izlazio je kao kaiš u „Slobodnoj Dalmaciji“ šezdesetih godina…

MAUROVIĆ, Andrija Trojica u mraku / crta Andrija Maurović ; piše Krešimir Kovačić. - [Pretisak]. Koprivnica : Šareni dućan, 2001 . - [127] str. : ilustr. ; 20X29 cm MAUROVIĆ, Andrija Sedma žrtva: (prema romanu Maxa Branda) : [2. dio romana Trojica u mraku] / riše Andrija Maurović ; piše Krešimir Kovačić. - Koprivnica : Šareni dućan, 2005 . - 151 str. : ilustr. ; 21X30 cm

Ključna slikovnica iz mojeg djetinjstva zapravo je jedan – strip! Izlazio je kao kaiš u Slobodnoj Dalmaciji šezdesetih godina i doista sam živio svakoga dana za čas kad ću u novinama (to tada nije bilo teško jer su bile jako tanke) naći nastavak. Riječ je zapravo o dva stripa koji su se nastavljali jedan na drugi: Trojica u mraku i Sedma žrtva Andrije Maurovića! Poslije puno godina ovi su stripovi doživjeli nekoliko izdanja i relativno ih je lako naći (pogotovo u zbirkama stripova koje je radio Veljko Krulčić).

Moja fascinacija ovim stripovima nije prestala. Dapače! Smatram Maurovića najve7 Pretisak poznatih djela iz 1936. godine, objavljenih u povodu stogodišnjice rođenja (1901.) i dvadesetogodišnjice smrti (1981.) našeg najvećeg strip-umjetnika. Tada su premijerno objavljivani u nastavcima u zagrebačkom dnevniku Novosti, a potom pretiskani u posebnom svesku.

59

ćim hrvatskim medijskim umjetnikom uopće, a tko doista hoće shvatiti fenomen naših različitih umjetničkih „škola“, svakako mora pročitati ova dva prekrasna i poučna stripa nemjerljive grafičke vrijednosti. Za mene osobno i za moju umjetničku karijeru ovi su stripovi imali ključnu ulogu.

I kako je život prekrasan: kad sam odrastao, imao sam prigodu nekoliko puta družiti se s velikim crtačem Maurovićem!

Joško Marušić rođen je u Splitu 1952. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegova je osnovna preokupacija animirani film, ali djeluje i u drugim granama umjetnosti: stripu, karikaturi, ilustracijama, literaturi, filmskoj i TV proizvodnji. Od 1982. do 1989. bio je urednik na Zagrebačkoj TV. Od 1987. do 1990. te od 1995. do 1998. umjetnički je direktor Studija za animirani film Zagreb filma. Od 1993. do 1998. bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Autor je kompletnog elaborata, kao i plana, koncepta i programa četverogodišnjeg studija animacije kao samostalnog odsjeka na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, čiji je i prvi predstojnik. Kao profesor predaje na Akademiji tri teorijska predmeta i gostujući je profesor na mnogim europskim sveučilištima. Bio je član žirija brojnih festivala kratkometražnog filma. Ilustrirao je tridesetak slikovnica za djecu i dvostruki je dobitnik najvećih državnih nagrada u tom žanru Grigor Vitez i Ivana Brlić-Mažuranić. Izdao je i vlastitu knjigu karikatura Koze, vuci i magarci (1981.), Naših deset prstiju (1993.), literarno-esejističku knjigu Pedeset valjanih razloga da djeca grizu nokte (2000.), Istinita priča o Hrvatima (2002.), Alkemija animiranog filma (2004.), Grgur iz Nina (2005.). Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja. Filmografija: Iznutra i izvana (1977.), Perpetuo (1978.), Riblje oko (1980.), Neboder (1981.), Tamo (1985.), Lice straha (1986.), Kod kuće je najbolje (1988.), Okrenut će vjetar (1990.), I Love You Too... (1991.), Zoo – Zoom (1994.), Beter Then Father, (1998.), Miss Link (1999.), U susjedstvu grada (2006.), a 2010. godine realizirao je dugometražni animirani film Duga prema pripovijetkama Dinka Šimunovića.

60

Matković, Silvana Gilbert Delahaye i Marcel Marlier: Maja mala mama

Sjećanja naviru... Upravo vidim mamu sa širokim osmijehom na vratima svoje sobice s netom izgovorenom viješću: „Dobit ćemo bebu!“

DELAHAYE, Gilbert Maja mala mama / Gilbert Delahaye i Marcel Marlier. – Zagreb : Mladost, 1979.- 19 str. : ilustr. ; 25 cm

Sjećanje me vraća u vesele dane moga djetinjstva provedenog u meni najljepšem kvartu u gradu, na Bačvicama. Za sve je „kriva“ slobodna aktivnost − mali knjižničari i moj susret s mnoštvom uredno složenih te pomno razvrstanih slikovnica i knjiga, i jedna nova, iz meni najdražeg niza o Maji, Maja mala mama... Sjećanja naviru... Upravo vidim mamu sa širokim osmijehom na vratima svoje sobice s netom izgovorenom viješću: „Dobit ćemo bebu!“ „Napokon, napokon!“ poskočila sam sva sretna. Napokon ću i ja imati nekoga o kome ću pričati u razredu, opisivati ga u domaćem radu, s kim ću se igrati, koga ću češljati, hraniti, ljubiti, pomalo i zadirkivati.

Rojile su se misli u glavi jedne zamalo osmogodišnjakinje, jedinice i maze, jedine djevojčice u cijeloj obitelji. Izmjenjivale su se slike iz slikovnice: baš će onakvu košaru za spavanje imati naša beba, baš takva kolica, ja ću je čuvati, hraniti, uspavljivati, a zamislite, sve znam zahvaljujući Maji, dobroj, pametnoj i lijepoj djevojčici, spretnoj i spremnoj za sve situacije, koja je ostavila lijepo sjećanje i odluku... Kad narastem, bit ću najbolja mama, baš kao i Maja.

61

Silvana Matković rođena je 1966. godine u Splitu. Djetinjstvo je provela na Pojišanu, gdje je završila dio osnovne škole, a ostatak u Svetom Kaji nakon preseljenja u Mravince. U Centru za odgoj i obrazovanje u brodograđevnoj industriji Split (sadašnja Prva gimnazija), završila je smjer knjižničar − dokumentalist.

Godine 1987. ostvaruje san iz djetinjstva. Volontirajući u knjižnici Arheološkog muzeja, drži u rukama najstarije primjerke knjiga iz fonda. S kratkim prekidima radi na raznim knjižničnim poslovima, indeksiranju (Doba francuske uprave u Dalmaciji, Split, 1989.), a najviše na prikupljanju građe za bibliografiju radova o Saloni (Starohrvatski Solin, Split, 1992.; Salona Christiana, Split, 1994.). Polovinom 1992. godine prelazi u knjižnicu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, gdje je na usluzi djelatnicima i mladim budućim stručnjacima kojima omogućava korištenje rijetke i vrijedne stručne građe.

U svojim ranim dvadesetima bila je aktivna članica Odreda izviđača pomoraca Mirko Kaliterna (sadašnji Brodosplit) u funkciji tajnice posade, a poslije i odreda. Organizirala je akcije Odreda, Saveza izviđača Splita i Hrvatske, i sudjelovala u njima.

Danas je Silvana majka troje djece različitog uzrasta, kojima uz redoviti posao u muzeju posvećuje sve svoje slobodno vrijeme.

62

Matković Mikulčić, Katja Hans Christian Andersen: Djevojčica sa šibicama

Na tavanu moje stare obiteljske kuće, u kojoj još živi moja starica majka, zauvijek su ostale moje prve slikovnice. Danas živim daleko od svog otoka i kao da je mojim odlaskom ondje ostalo ono najljepše – moje djetinjstvo.

ANDERSEN, Hans Christian Andersenove priče / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Vladislav Kušan. - Zagreb : Naklada Color , [1959?]. - [32] str. : ilustr. ; 27 cm

Nani, nani, drogo moje Na tavanu moje stare obiteljske kuće, u kojoj još živi moja starica majka, zauvijek su ostale moje prve slikovnice. Danas živim daleko od svoga otoka i kao da je mojim odlaskom ondje ostalo ono najljepše – moje djetinjstvo.

Moja sestra i ja imale smo sreću da su naši roditelji imali divne prijatelje iz ratnih dana El Shatta koji su nam slali slikovnice i dječje knjige. Gospodin Josip Domazet bio je bibliotekar na Pedagoškoj akademiji u Splitu, a gospodin Zvonko Cviić profesor na Pedagoškoj akademiji u Rijeci i oni su nam poklonili prve slikovnice – Bajke H.C. Andersena i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, koje su nam roditelji s ljubavlju čitali. Još se sjećam toplog izraza lica moga oca i plavetnila očiju moje majke dok su nam s potpunom uživljenošću čitali priče i strpljivo odgovarali na brojne upite koji su se nametali tijekom čitanja. „Zatvorite oči i sanjajte“, govorili su nam roditelji, a onda nas odjednom trgnu neke 63

zločeste vile, okrutni roditelji, nestašni vilenjaci, tužna djevojčica sa šibicama i bezbroj pitanja „A zašto?“, pri čemu su nam roditelji pomagali da shvatimo neke situacije te da sami iz njih izvučemo neku pouku.

Moji su roditelji bili težaci, ali nikada im nije bilo teško nakon napornog rada čitati nam ili pričati priče. To uspavljivanje uz čitanje bio je najljepši dio dana koji su nam oni s ljubavlju darivali. S koliko je niti od ljubavi bilo omotano naše djetinjstvo, možda shvaćam tek sada, u ovim vremenima kada se živi tako ubrzano i kada jedni za druge imamo sve manje vremena.

Ali to nije jedini privilegij moga djetinjstva. Danas se govori o tetama pričalicama koje djeci dolaze čitati priče i bajke. Mi smo imale none pričalice. U hladu stare smokve, koja je godinama bila ispred naše kuće, za lijepih sunčanih dana okupljale su se stare žene iz susjedstva i kao da su se nadmetale koja će nama, djeci iz susjedstva, ispričati ili ispjevati više priča o vilama, zlim ženama, šumskim duhovima ili macićima, a najmanju djecu uspavljivale su toplim uspavankama. Puno sam tih uspavanki zapamtila te sam ih poslije pjevala svojoj kćerki Niki, koja ih je upijala širom otvorenih crnih očiju.

Možda me je ta ljubav prema knjizi, koja mi je usađivana od najranijih dana, usmjerila da se poslije opredijelim za zvanje knjižničara, a taj posao i danas obavljam u jednoj knjižnici.

Ta čarolija koju nam može pružiti knjiga nikad me nije napustila. Obožavam listati stranice slikovnica i dječjih knjiga na čijim stranicama žive vile, čarobnjaci, šumski duhovi, debeljuce, gusari, vještice i brojna mitološka bića. Još uvijek se mogu prepustiti mašti kao nekad u svojem djetinjstvu. Tako mi je jednom pod ruke dospjela dječja slikovnica Hrvatske narodne uspavanke koju je priredila Tanja Perić-Polonijo (Profil, 2000.) i na 64. stranici nađem uspavanku Nani, nani, drogo moje… koju mi je u djetinjstvu kazivala jedna od mojih nonica pričalica Perica Buratović, koja je bila prava škrinjica bajki, uspavanki i narodnih pjesama. Ona je bila živa knjiga našeg djetinjstva. Današnja djeca to sigurno ne mogu zamisliti. Knjigu na CD-u – da; priču za laku noć na televizijskom ekranu – da; crtić-bajku na DVD-u – da, ali nonicu pričalicu u hladu smokve – ne. Tu uspavanku moga djetinjstva uvrstila sam u jednu od svojih priča za djecu koje sam poslije i sama objavila (Priče o malini, Priče o vinovoj lozi i Priče o smokvi).

Ipak, Djevojčica sa šibicama H.C. Andersena bajka je koja me se najdublje dojmila.

64

Svaki sam put bila u stanju zaplakati nad teškim usudom siromašne djevojčice čija sudbina nije dirnula ljudska srca. Zar ta bešćutnost prema siromaštvu i danas nije prisutna u našim sredinama? Sjećam se kako sam toliko puta, slušajući tu bajku, poželjela da mogu pozvati tu siromašnu djevojčicu u kuću da se ugrije i da je nahranim. Djevojčica je umrla i njezina je duša otišla u nebo. I moja je sestra umrla mlada. Svojom je dobrotom sve osvajala. U nebeskim visinama sigurno se druži s djevojčicom sa šibicama, a ja sam joj posvetila knjigu Priče o smokvi kao spomen na naše prekrasno djetinjstvo u jednom lijepom selu na otoku.

Katja Matković Mikulčić rođena je u Vrbanju na Hvaru. Školovala se u Vrbanju, Jelsi i Zagrebu. Radila je u Centru za kulturu Radničkog sveučilišta Moša Pijade na poslovima stručnog suradnika za kulturu. Od 1993. radi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica, prvo na poslovima bibliotekara informatora, a danas je ravnateljica ustanove. Uz redoviti posao kontinuirano se bavi spisateljskim radom, autorica je brojnih priloga u novinama, časopisima i na radiju, te predgovora za knjige i izložbe.

U nekoliko knjiga, zbornika i časopisa pojavljuje se kao autorica priloga: Hvarski zbornik (1978.), Pisanica − hrvatski uskrsni običaji (1991.), Čitaonički i knjižnični pokret u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću (1996.), Turopoljski vjekopisi, biografski leksikon Turopolja (1996.), Gospodarski imenik Grada Velike Gorice i općina Orle, Kravarsko i Pokupsko (1996.). Autorica je tzv. mediteranske trilogije koju čine tri knjige za djecu: Priče o maslini (1995.), Priče o vinovoj lozi (1999.) i Priče o smokvi (2001.), iz kojih su neke priče uvrštene i u školske udžbenike.

U Gradskoj knjižnici Velika Gorica prikuplja građu za Zavičajnu zbirku pa se dosta bavi istraživanjem turopoljske baštine. Recenzirala je brojna izdanja iz tog područja. Autorica je monografije Crkve i kapele Odranskog i Pokupskog dekanata (1998.), knjige Svetom Jurju u pohode (2003.), jedna od urednica prve velikogoričke monografije koja je dobila i županijsku nagradu (2000.), monografije Turopoljski kipci Mate Mihinice (2005.), Obitelj Šenoa i Turopolje (2006.), 65

scenaristica dokumentarnog filma Od kurije do Akademije −120 godina Prve čitaonice u Velikoj Gorici, urednica Leksikona suvremenih velikogoričkih pisaca (2007.) i autorica knjige Otočni kalendar (2008.). Vodila je projekt obilježavanja 400. obljetnice rođenja Jurja Habdelića te uredila Zbornik radova sa znanstvenog skupa (2009.).

Godine 2010. objavila je monografiju Hrast – drvo Turopolja. Njezin je veliki doprinos u približavanju hrvatske i albanske kulture na književnom planu. Knjige joj se nalaze u knjižnicama u zemlji i inozemstvu. Za svoj je rad dobila brojna priznanja institucija, udruga i pojedinaca. Predsjednica je Zagrebačkoga knjižničarskog društva i dopredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva.

66

Molk, Nataša Walt Disney: Big Red Edward Huberman: Indian Stamps

Slikovnice su bile putovanje u svijet mašte.

DISNEY, Walt Big Red / based on the Disney Motion Picture „Big Red.“ ; story adapted by Kathleen N. Daly ; pictures by Mel Crawford . – New York : Golden Press, 1962 . - [24] str. : ilustr. ; 20 cm . – (A little Golden book ; 29 c) HUBERMAN, Edward Indian Stamps / Edward Huberman ; ilustrirao Edwin Schmidt . - New York : Simon and Schuster, 1957 . - [20] str. : ilustr. ; 20 cm

Nataša Molk, članica GKMM-a, s jedne od svojih avantura 67

Nižetić, Najda Narodne pripovijetke

Radoznalo sam prelazila stranicu po stranicu. Ta knjiga uvijek je bila kraj mene. Danju sam je nosila u jednoj izvezenoj torbici ili pod pazuhom, a navečer sam je polagala na kantunal kraj uzglavlja.

NARODNE pripovijetke / uredio Tvrtko Čubelić ; ilustrirao Gattin Ivo. - Zagreb : Školska knjiga, 1952 . - 304 str., [9] str. s tablama : ilustr. ; 21 cm. – (Izbor iz narodne književnosti ; 3)

Umjesto slikovnice Naučila sam čitati i pisati u dobi od četiri i pol godine. Nitko me nije nagovarao na to učenje, ali mene je magično privlačila kućna biblioteka posložena na polici s tordiranim stupićima, koja se vinula do stropa našeg tinela. Onako maloj, biblioteka mi je izazivala strahopoštovanje i predstavljala uzbudljiv izazov. Odlučila sam ga prihvatiti. Zapitkivala sam ukućane i polako svladavala slovo po slovo. Oni su jednog dana u čudu shvatili da znam čitati.

Prebirala sam po policama, premještala knjige, među kojima me je osobito privukla jedna smeđa s crvenim hrptom. Bile su to Narodne pripovijetke Školske knjige iz Zagreba, izdanje 1952.

Svaka pripovijetka imala je inicijal, crno-bijeli crtež u kojemu se obvezno pojavljivalo malo crvene boje. Slovkala bih tekst koji je uvijek završavao poukom. Proučavala bih sličicu pokušavajući zapamtiti pouku. Kako su me se dojmile mudre riječi Nasrudin-hodže i drugih likova koji su znali baš sve lijepo objasniti! Radoznalo sam 68

prelazila stranicu po stranicu. Ta je knjiga uvijek je bila kraj mene. Danju sam je nosila u jednoj izvezenoj torbici ili pod pazuhom, a navečer sam je polagala na kantunal kraj uzglavlja.

Svaku pripovijetku pročitala sam više puta i svaki sam joj se put iznova divila.

Poslije su sve knjige s police bile zapisane u malu crnu bilježnicu, dobile su džepiće s kartonima. I moja je lutka dobila člansku iskaznicu… No, to je bilo kasnije…

Opčinjenost knjigama nikad me nije napustila i često ponovno osjetim onaj dječji zanos i sreću čitajući neku knjigu. Svoju prvu knjigu i danas čuvam, a nedavno sam je pronašla među starim i vrijednim knjigama koje se čuvaju u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Bile su to Narodne pripovijetke (Zagreb: Školska knjiga, 1952.).

Najda Nižetić rođena je u Splitu 1952. godine. Završila je Ekonomski fakultet u Splitu kao prvi diplomant tog fakulteta. Radila je u struci do umirovljenja. Majka je dvoje djece i baka jednog unuka. Naučila je čitati s četiri godine i tog se „poroka“ do danas nije oslobodila pa, ničim izazvana, volontira u Zavičajnoj zbirci GKMM-a. Pjeva u zboru Alumni splitskog Ekonomskog fakulteta. Dugogodišnja je članica GKMM-a, a u Zbirci volontira od 2009. godine. Tijekom 2012. godine radila je na osmišljavanju hemeroteke članaka Slobodne Dalmacije iz ostavštine Anatolija Kudrjavceva.

69

Novak, Sanja Tonči Petrasov Marović: Ča triba govorit

Draga uspomena na barba Tončija, duhovitog i dragog čovjeka, velikog pjesnika, nezaboravnog prijatelja, i na djetinjstvo s njegovom kćeri Mirjanom.

MAROVIĆ, Tonči Petrasov Ča triba govorit / Tonči Petrasov Marović. - Zagreb : Školska knjiga, 1975 . - 29 str. : ilustr. ; 25 cm. – (Biblioteka Modra lasta)

Sanja Novak i njezin djed Anatolij Kudrjavcev 70

Pelaić, Goran Balada o knjizi i knjižničarki8

Imala je poseban odnos prema knjigama. Svakoj je dala broj, svoje mjesto na polici. I sve su bile poredane poput vojnika.

Ona se prema knjizi ponašala kao prema djetetu kojemu je potrebna posebna pažnja, milovanje…

U jednoj knjižnici složno su živjele svakojake knjige. Bile su uredno poredane na policama. Neke su bile žute i u trošnom stanju. No, svejedno su često izlazile van jer su ih mnogi đaci uporno tražili.

Knjige je čuvala stara knjižničarka Vesela. Bila je stroga, naročito kada bi joj nemarni mali čitači vratili uprljanu knjigu. Namjestila bi naočale na tanak nos, prijeteći podigla dug smežuran kažiprst, a na blijedom licu pojavile bi se crvene fleke. − Što si to učinio s mojom knjigom? Zaprljao si je čokoladnom tortom, je li? I uši si joj napravio po listovima! − vrištećim je glasom davala do znanja da će upravo smak svijeta. − Idući put će tvoje uši ovako izgledati ako ne budeš čuvao knjigu. Stotinu sam puta rekla da knjiga nije prilog jelu. Pogledaj što si učinio od njezinih finih stranica.

Ostavio si tragove svojih prljavih prstiju i to…i to na ovaj predivni, najljepši dio priče. Tko će je poslije tebe htjeti? Tko? A bila je tako lijepa i čista kad je došla ovdje – s tugom bi govorila knjižničarka Vesela, te bi potom gladila svaki list i krpom brisala nekad sjajne korice knjige.

Imala je poseban odnos prema knjigama. Svakoj bi dala broj, svoje mjesto na poli8 Goran nam nije poslao slikovnicu, nego priču koju neko vrijeme drži u ladici, a mi smo je, evo, izvukli na svjetlo dana. Nama knjižničarima zanimljiva je i zbog načina na koji nas djeca i odrasli doživljavaju.

71

ci. I sve su bile poredane poput vojnika.

Knjižnica se nalazila u staroj prometnoj ulici i uvijek je bila prepuna djece. Katkad bi svratila nečija mama, baka ili tata, a Vesela bi ih blago i učtivo priupitala što je s dječakom, djevojčicom, zašto oni nisu došli po knjigu. Rastužila bi se kad bi doznala da je netko od njih prehlađen ili ima povišenu temperaturu. − Kamilicu, blagu toplu kamilicu skuhajte! Ili možda još bolje, čaj od svježeg voća.

Neka se dobro ugrije u krevetu i… i neka dobro čuva knjigu!

Knjige povjerene na čuvanje knjižničarki Veseli bile su radosne kad bi otišle u novu kuću na čitanje, i ponosno bi isticale kad bi nekoliko puta bile kod istog čitača. To je bio znak da su voljene. Kad bi knjižničarka kasno navečer ugasila sva svjetla, zaključala vrata i otišla kući, pričale bi jedna drugoj svoje dogodovštine. Život im je bio prepun pustolovina. Njihovi očevi i majke bili su poznati pisci. Neki čak i u cijelome svijetu! Neke su se rodile u mašti, a neke u zbilji. No, sve su bile jednako vrijedne.

Bile su sretne kad bi dospjele u nježne ručice. Još sretnije ako su bile pročitane u jednom dahu. Smrtno bi se uvrijedile kada bi ih u kući nestašni i razmaženi dječak ili djevojčica upotrijebili kao podmetač za šalicu bijele kave, a isto tako ako bi nakon nekoliko pročitanih stranica bile bačene ispod kreveta jer nisu bile po ukusu đaka čitača. No, najviše su se srdile kada bi im netko napravio uši. Posebice lijenčine koji su svaki dan čitali samo po jednu jedinu stranicu.

U većini domova s njima se lijepo postupalo: imale su svoje mjesto i nikad nisu bile same. Katkada bi i koja suza pala na list, koji bi je odmah s ljubavlju upio. Zato su neke stranice bile vlažne. To su stranice s tužnim sadržajem.

Knjige su po cijele noći šaptale o svojim dogodovštinama. I nitko taj žamor nije čuo vani. − Meni je suđeno da više vremena provodim u tuđim kućama nego u knjižnici − rekla je jedna debela knjiga s ništa manje nego pet stotina stranica. − I da vam pravo kažem, sestrice moje drage, srdim se na nakladnika. Moj otac nije želio da budem debela. Napisao je deset najljepših bajki svijeta i svaka od njih mogla je biti tiskana kao zasebna knjiga. A onda i onaj stari knjigovezac, izlijepio je moje kosti raznim ljepilima, prije toga izbo ih iglicama, prišio koncem i sve to skupa stavio u tvrde korice koje se lome od težine. Nitko nije mislio ni na mene ni na jadne dječje ručice. Težak mi je život. Težak… Da su mi barem listovi tanji, bila 72

bih vitkija! − Nije to ništa − pridruži se u noćnoj priči knjiga na kojoj je pisalo Kratke priče. − Nije pošteno što su meni napravili. Moji očevi i majke poznati su svima. Tko nije čuo za njih? A vidite što su bez njihova znanja napravili neki pametnjakovići koji misle da se jedna velika priča može ispričati u dvije stranice. Strašna nepravda, strašna!

Vjerovali ili ne, bilo je knjiga s čijih su stranica glavni junaci noću trčkarali i ludovali na policama knjižnice. Stvarno. Svi su, naime, željeli pokazati svoju ćud, ljepotu, hrabrost, ratobornost.

S petnaeste stranice iskočila bi Pepeljuga i svima pričala kako joj zla maćeha i njezine polusestre čine nepravdu. Sanjala je o princu i o velikom kraljevskom balu.

Pepeljuga je bila tiha, lijepa i bilo je pitanje dana ili noći kad će je princ zaprositi.

Najveću gungulu pravili su likovi čiji je tata bio Zane Gray. Oni su se podijelili na dvije zaraćene strane. Po cijelu su noć pucali iz pušaka, a po podu bi se našle i strelice netom odapete lukom.

O rzanju konja ne treba ni govoriti.

Prava ludnica! − Baš si ružan, baš si ružan − govorili su Andersenovi pačići samo jednom pačiću.

I to svake noći: baš si ružan, baš si ružan. To ružno pače bilo je miljenik cijele knjižnice. Naravno, pače je bilo lijepo. Ništa manje lijepo od umišljenih pačića iz priče.

Andersen je imao puno djece i sve ih je želio pokazati ostalom svijetu knjiga: Malu sirenu, malu princezu, Palčicu, pa i princezu na zrnu graška. Tužnu djevojčicu sa šibicama ostavio bi u knjizi. Naime, nije nimalo uputno u knjižnici paliti vatru. A i njezina je priča tužna pa bi sve ostale knjige plakale.

Na jednoj od polica bila je i knjiga nekog Francuza koji se zvao Jules Verne. Taj gospodin baš je naumio da kroz knjižnicu uroni pravu podmornicu. Mislim da se zvala Nautilius. No, kako je trebala uroniti 20.000 milja pod more i kako je knjiga bila točno na sredini police, knjige s desne i lijeve strane stiskale su korice Verneova djela, pa na svu sreću podmornica nije izašla na vidjelo noći.

Je l’ se kaže na vidjelo dana ili noći? Nije važno. Nek’ stoji kako sam rekao!

U knjižnici je bilo i smiješnih i vragolastih likova. Jedan dječak, mislim da se zvao 73

Petar Pan, ponašao se upravo onako kako je njegov tvorac James Matthew Barrie želio: odlepršao bi noću izvan knjižnice i uredno se ujutro vratio u knjigu.

U jednom kutu sjedila je jedna stara baka i plela crvenu kapicu za svoju unuku.

Nećemo valjda o tome! Uh, to je baš za one male, malešne mališane.

Uglavnom: strka, zbrka, ratovi, kraljevići, princeze, zle maćehe i dobre mame, pačići i tko zna tko ne izlazili su u noćnu šetnju knjižnicom stvarajući veliku frku od koje bi knjižničarku sigurno zaboljela glava da je to znala. No, kad bi rano ujutro Vesela ušla u knjižnicu, sve je bilo mirno i na svome mjestu.

Naravno, u knjižnicu su gotovo svakodnevno pristizale nove knjige. One stare, ali u novom izdanju: isto ime, isti pisac, ista priča, iste korice…

Dostavljač knjiga, mladi vozač, veselo je pozdravio Veselu. Nije donio ni jednu knjigu, nego neku čudnu spravu. − Evo male ispomoći, knjižničarko! − radosno je uzviknuo mladić. − Kakve ispomoći? Nitko meni ne treba! Sa svim knjigama mogu izaći na kraj, sa svom djecom, pa čak i s onom koja prave uši na stranicama mojih knjiga. − Ma nema straha − kaže mladić. − Iz uprave vam šalju novo računalo. − Novo što? − Ra-ču-na-lo − slovkao je mladi dostavljač. − Što će mi to? Meni to ne treba! − Kako ne treba? Pa u njemu možete evidentirati sve knjige da se ne mučite s tim vašim starim bilježnicama i karticama. I s olovkom. Samo jedan klik i - sve je gotovo!

Tu možete pronaći i neke priče, a na internetskim stranicama nema ušiju ni nakon stotinu tisuća pregleda. A znam da vam uši najviše smetaju. Osjetio sam to i na svojim ušima kad sam bio mali. − Zanimljivo − rekla je Vesela. − A reci ti meni, što je s junacima tih knjiga noću?

To mi reci! − Što će biti? Ništa! Junaci ko junaci, stoje na svome mjestu nedirnuti, onako kako ih je pisac smjestio.

74

− Eh, da te sad čuju moje knjige i njihovi glavni junaci koji svake noći žive svoj pravi život u svom pravom domu, zgrozili bi se kakve gluposti govoriš. Zar ne, drage moje? − Znala je Vesela, znala je... − začu se šapat s polica koji je čula samo stara knjižničarka.

Mladić je, poput Petra Pana, već bio odlepršao prema novoj suvremenoj knjižnici.

Goran Pelaić zaplovio je u novinarske i publicističke vode iz svijeta književnosti za djecu. Rođen je u Splitu 15. srpnja 1947. Prve priče za djecu objavljene su mu na Radio Zagrebu 1970. godine u Programu za djecu - Iz ciklusa suvremene hrvatske književnosti za djecu: Priča koju niste čuli.

Priče za djecu objavljivao je u domaćim i stranim časopisima. U novinarskom radu najviše se bavio poviješću glazbe i za te je radove dobio niz priznanja. Uređivao je nekoliko emisija na HR Radio Splitu, a posljednjih nekoliko godina urednik je Nedjeljnog akvarela, rado slušane emisije te radijske postaje.

Uskoro mu izlazi knjiga o Splitu i splitskim susretima, memoarska kronika iskazana na njemu svojstven način, a u pripremi je i knjiga Vela Luko moja, kroz koju će, kako kaže, pokušati iskazati svoje doživljaje i ljubav prema korčulanskim korijenima uz koje je jako vezan.

75

Pilić, Sanja Braća Grimm i Vladimir Kirin: Ivica i Marica

Uživala sam ležati na krevetu i uranjati u maštanje. Voljela bih da i u stvarnosti postoji ljubak i dobrodušan svijet iz Kirinovih slika.

GRIMM, Jacob Grimove priče / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Mirko Jurkić. - Zagreb : Naša djeca , [1957?]. – 28 str.: ilustr. ; 26 cm

Moje najdraže slikovnice iz djetinjstva su Grimmove priče I i II. Osim što sam ih rado čitala, pomno i s uživanjem proučavala sam ilustracije. Ilustracije je napravio Vladimir Kirin i meni su sve bile prekrasne, pune raznih detalja i čarolije. Posebno su mi se sviđali Ivica i Marica. Iako je na slici bila prikazana i vještica, nekako je se nisam bojala. Kućica od kolača jako mi se sviđala, a kako sam znala da bajke imaju sretan kraj, uživala sam čitajući. Sviđao mi se i starinski jezik kojim su pisane i, naravno, zahvaljujući slikama, sasvim sam jasno zamišljala te silne prinčeve, Trnoružice, Pepeljuge, Snjeguljice, patuljke, kočije, bremenske svirače, Crvenkapice... Iako je svaka priča bila ilustrirana samo jednom ilustracijom, ja bih, gledajući je, u glavi odvrtjela čitav film i one bi jednostavno oživjele. Uživala sam ležati na krevetu i uranjati u maštanje. Voljela bih da i u stvarnosti postoji ljubak i dobrodušan svijet iz Kirinovih slika.

76

Sanja Pilić rođena je 1954. godine u Splitu. Osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Objavila je knjige: Ah, ludnica, Tjeskoba šutnje, Ženske pjesme, Faktor uspjeha, Mala torba, velika sloboda, O mamama sve najbolje, Nemam vremena, Mrvice iz dnevnog boravka, E, baš mi nije žao, Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije, Sasvim sam popubertetio, Različitosti, od vrijeđanja do umorstva — priču Leti, Marta, leti, Hoću i ja!, Znala sam da moram izabrati drugačiji život, Ljubavi različite, pjesme razne, Jesam li se zaljubila?, Što mi se to događa?, Zar baš moram u školu?, Što cure govore? Što dečki govore?, Fora je biti faca, zar ne?, Hoću biti posebnaaaaa!, Hej, želim ti nešto ispričati!, Ideš mi na živce!, Vidimo se na Fejsu!, te slikovnice: Vidiš da se moram zabavljati, Znatiželjna koka, Zaljubljeni medo, Jupi, došao je Sveti Nikola, Princeza, Djed Mraz darove nosi, Stigao je brat, Priča o vučiću Grgi, Vuk Grga i njegova obitelj, Maša i gosti, Maša i nova učenica, Maša i životinje, Maša i Božić.

Sanja Pilić dobila je drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču 1981. godine, drugu nagradu za radioigru O kome se to radi Radio Študenta i revije Literatura 1990. (Slovenija), nagradu Grigor Vitez za knjigu O mamama sve najbolje (1990.), nagradu Ivana Brlić-Mažuranić za knjigu Mrvice iz dnevnog boravka (1995.) i za knjigu Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije (2001.) i ponovno nagradu Grigor Vitez za knjigu Sasvim sam popubertetio (2002.), te nagradu Mato Lovrak za roman Što mi se to događa? (2007.).

Roman Jesam li se zaljubila? uvršten je na Časnu listu IBBY-ja za 2008. godinu. Godine 2010. nagrađena je nagradom Kiklop za najbolji roman za djecu i mlade (za knjigu Hoću biti posebnaaaaa!).

Godine 2011. primila je odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića i nagrađena je Kiklopom za najbolju slikovnicu Maša i gosti.

Po romanima Sasvim sam popubertetio i Mrvice iz dnevnog boravka nastale su predstave u zagrebačkom kazalištu Žar ptica. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

77

Plevnik, Danko Wilhelm Hauff: Mali Muk

... a najveća je „Priča o malom Muku”, koji je bio nesretan zbog velikog nosa. Kako mi je u pubertetu nos počeo rasti brže od lica, žaleći malog Muka zapravo sam žalio sebe i otkrio da knjiga može utješiti manje napadno od ljudi, koji te tješeći znaju opetovano podsjećati na mane.

HAUFF, Wilhelm Mali Muk / Vilhelm Hauf ; [prevele s njemačkog Janja Jovanović ... et al. ; ilustracije Adi Mulabegović]. - Sarajevo : “Veselin Masleša”, 1967. – 118 str. : ilustr. ; 20 cm

Rodio sam se 1951. godine i živio do 1957. unutar Štamparskog zavoda Ognjen Prica u Karlovcu, gdje mi je otac bio direktor. Kao dijete puno sam se kretao po pogonu i ne sjećam se da sam imao slikovnicu. Sjećam se da mi je očev prijatelj, poznati pjevač šlagera Dušan Dančuo, donosio Politikin zabavnik i to je bila moja prva slikovnica. Druga „slikovnica“ bio je Vjesnik u srijedu, u kojemu sam rado gledao strip o Ripu Kirbyju & Desmondu.

Nakon preseljenja u sadašnji stan, u Kukuljevićevoj 9, s devet sam godina osnovao svoju posudbenu knjižnicu za djecu iz cijele zgrade, pod nazivom NK (Naša knjižnica). Knjige sam opremio svim onim simbolima kao što su bile opremljene i knjige iz javne knjižnice. Imao sam dvadesetak knjiga, a uspio sam nagovoriti djecu da mi za svaku knjigu koju posude daju 20 para. To je bila velika igra za mene i njih. Vjerovali smo da radimo nešto jako važno i odraslo. U mojoj današnjoj velikoj privatnoj biblioteci, koja je u jednom trenutku imala više od 4000 svezaka, našao sam mjesta za jednu od knjiga iz tog doba, dok druge leže u ormaru na tavanu. Ta se knjiga zove Mali Muk, Wilhelma Hauffa, u izdanju Veselina Masleše iz Sarajeva, 1958.

78

Ona sadrži nekoliko priča, a najveća je Priča o malom Muku, koji je bio nesretan zbog velikog nosa. Kako mi je u pubertetu nos počeo rasti brže od lica, žaleći malog Muka zapravo sam žalio sebe i otkrio da knjiga može utješiti manje napadno od ljudi, koji te tješeći znaju opetovano podsjećati na mane. Ta knjiga ima podosta ilustracija, i ako su one bit slikovnice, onda bih mogao reći da je ta zbirka priča bila i ostala moja najupečatljivija slikovnica.

Danko Plevnik, publicist, novinar, književni kritičar, esejist, legolog, geopolitolog, politički analitičar, rođen je u Karlovcu 12. ožujka 1951., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Jugoslavenske jezike i književnost i filozofiju diplomirao je 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je informacijske znanosti na Sveučilištu u Zagrebu 1979., gdje je 1986. postao i prvi doktor informacijskih znanosti u Hrvatskoj. Pisao je za mnoge novine i tjednike u regiji, za europske i azijske novine, te za književne i stručne časopise. Počasni je član washingtonskog National Press Cluba (1996.), član Izvršnog odbora Association of European Journalists (1999. – 2001.), Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva (2001. – 2003.), koordinator South East Europe Media Organisation za Hrvatsku – afilijacije IPI-ja, član Časnog suda Hrvatske sekcije Association of European Journalists (HUEN), International Communications Forum, International Reading Association (1977.), član je Hrvatskog filozofskog društva, jedan je od osnivača Hrvatskog čitateljskog društva (1991.), zajedno s akademikom Nedžadom Ibrišimovićem osnivač je Legološkog udruženja (2011.), član Središnjeg odbora Europskog pokreta Hrvatska (2001. – 2003.), član Nadzornog odbora i jedan od osnivača Hrvatskog informacijskog i dokumentacijskog društva (1993.), uz don Ivana Grubišića, Mirjanu Nazor i druge osnivač je Građanskog etičkog foruma, član International Forum Bosnia, jedan od osnivača Geoekonomskog foruma, član Hrvatske akademske udruge, Hrvatske akademske udruge za društvene i humanističke znanosti, Hrvatske udruge za međunarodne studije, Hrvatskog pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu te Atlantskog vijeća Hrvat79

ske. Od 1999. uvrštava se u glasoviti Marquisov biografski leksikon Who’s Who in the World. Iz njegova plodnog spisateljskog opusa izdvojit ćemo: Informacija je komunikacija (1986.), Ka civilizaciji pokretnog teksta (1988.), Hrvatski obrat (1993.), Domovinski rat u Karlovcu: 1991. - 1994. (1994.), Novi NATO ili Stara geopolitika, (1999.), Smisao Bosne (1997.), Njihov obračun sa mnom (2000.), Kaos hegemonije (2001.), Rat i mir za Hrvatsku (2002.), Praksa etičkog novinarstva (2003.), Pravo na vlastiti smisao (2006.), Fortuna čitanja (2006.), Moja povijest Karlovca (2009.), Još samo ludi znaju tko su (2009.), Tko je Vaš najbolji čitalac? (2010.), Hijerarhija međuovisnosti: kopni li primat Zapada nad idejom boljeg svijeta (2011.), Tolle lege: za slobodu čitanja (2012.).

80

Poljanić, Ingrid Andersenove i Grimmove bajke i priče

U doba mog odrastanja, tih davnih pedesetih godina, slikovnica gotovo da nije ni bilo...

GRIMM, Jacob Grimove priče / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Mirko Jurkić. - Zagreb : Naša djeca, [1957?] . – 28 str.: ilustr. ; 26 cm GRIMM, Jacob Grimove priče II / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Mirko Jurkić. - Zagreb : Naklada Color, [1957?] . – 32 str.: ilustr. ; 26 cm GRIMM, Jacob Grimove priče III / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Mirko Jurkić. - Zagreb : Naša djeca, [1958?] . – 32 str.: ilustr. ; 26 cm

U doba mog odrastanja, tih davnih pedesetih godina, slikovnica gotovo da nije ni bilo.

Kako nisam imala ni brata ni sestre, često se događalo da nemam baš nikakvog društva za igru, pa sam već s četiri godine kratila vrijeme čitajući debele i meni potpuno nerazumljive očeve knjige. Sjećam se dobro da mi je najdraža bila Nehruovo Otkriće Indije, potpuno neprivlačna knjižurina od petstotinjak stranica, i do 81

današnjeg dana nikako ne uspijevam shvatiti što me je u njoj toliko privuklo da sam je neprestano listala, nosila sa sobom i čitala, čitala.

Sve slikovnice koje sam imala bile su jako, jako stare, požutjelih listova, sa starinskim i često skromnim ilustracijama, i nekoć su pripadale mojoj majci i njezinim sestrama. Iako su se knjige u našoj kući čuvale kao najveće blago, ipak su neke od tih starih slikovnica nosile na sebi tragove onih koji su ih čitali prije mene. Mnoge su imale posvete na prvoj stranici, pa se točno znalo tko ih je i u kojoj prilici poklonio, a neke su bile i išarane. Naime, moja je tetka, mlađa mamina sestra, voljela drvenim bojicama uljepšavati crno-bijele ilustracije u knjigama, što je moju majku dovodilo do ludila. A meni su se te njezine kreacije baš sviđale, iako se sama nisam usuđivala napraviti nešto slično.

...ove slikovnice za mene znače puno više od obične uspomene iz djetinjstva.

ANDERSEN, Hans Christian Andersenove priče I / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Vladislav Kušan. - Zagreb : Naklada Color, [1959?] . - [32] str. : ilustr. ; 27 cm ANDERSEN, Hans Christian Andersenove priče II / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Vladislav Kušan . - Zagreb : Naša djeca, [1957?] . - [32] str. : ilustr. ; 27 cm

Prve nove slikovnice dobila sam kada sam imala pet godina. Moj je otac tada često putovao na fakultet u Zadar i počeo mi je donositi na poklon predivne slikovnice s Andersenovim pričama i bajkama braće Grimm. Osim što su bile tako blistavo nove i mirisne, krasile su ih čarobne ilustracije poznatog slikara Vladimira Kirina. Na svakoj je slikovnici bila očeva posveta, koja mi je govorila o tome kako je mislio na mene i želio me razveseliti na povratku s putovanja.

82

Satima sam ih prevrtala i listala, čitala priče i gledala ilustracije, a najdraža mi je bila ona za Andersenovu pripovijetku Snježna kraljica. Sjećam se dobro kako sam priželjkivala da kada odrastem i ja budem tako lijepa kao prekrasna žena na Kirinovoj slici. Dodatni čar tom je crtežu davao blistavo bijeli snijeg, koji je obavijao figuru Snježne kraljice i koji je za moju generaciju bio nešto neviđeno i nepoznato, za čime smo mogli samo čeznuti.

Danas, kada listam požutjele i krhke listove mojih slikovnica, jasno mi naviru sjećanja na moje sretno i ljubavlju ispunjeno djetinjstvo. Rastući u materijalnoj oskudici, baš kao i svi moji vršnjaci tih godina, bila sam puno bogatija nego ijedno dijete danas, jer moji su roditelji uvijek imali vremena za mene, nisu bili nervozni, umorni i neraspoloženi i nisu me mučili pretjeranim zahtjevima i ambicijama. Pokloni koje sam dobivala bili su rijetki i skromni, ali birani s posebnom pozornošću i ljubavlju, pa zbog toga ove slikovnice za mene znače puno više od obične uspomene iz djetinjstva.

Ingrid Poljanić rođena je 1954. godine u Splitu. Klasičnu gimnaziju završila je u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekla je titulu profesorice engleskog jezika i komparativne književnosti. Položivši stručni bibliotekarski ispit, radila je devet godina u splitskoj Narodnoj knjižnici, Odjel Bol - Plokite kao bibliotekar-informator (na odjelima za odrasle i djecu), a 1989. prešla je na radno mjesto knjižničara u OŠ Spinut u Splitu. Uz bavljenje stručnim knjižničarskim poslovima, osnovala je novinarsku i radijsku grupu i vodila je dugi niz godina. Zajedno s učenicima, dvije godine zaredom osvojila je državnu nagradu Lidrano za školski list i školsku radijsku emisiju. Bila je aktivno uključena u izradu državnog programa za školske knjižnice po HNOS-u, a obnašala je i dužnost voditeljice stručnog aktiva knjižničara osnovnih škola Splitsko-dalmatinske županije. Od otvaranja nove središnjice Gradske knjižnice Marka Marulića (2008.) radi na mjestu voditeljice programa kulturnih aktivnosti, gdje je ostvarila brojne projekte i organizirala radionice, predavanja i seminare za najrazličitije potrebe i uzraste korisnika.

83

Premužić, Branislav Branko Ćopić: Ribar i mačak

Mamin glas bio je melodija, a ja mirno klupko čežnje, s ludom nadom da će nekim čudom priča poprimiti drukčiji tijek. Tako se ipak nije događalo.

ĆOPIĆ, Branko Ribar i mačak / Branko Ćopić ; [naslovna strana i ilustracije Mirka Stojnića] . – Cetinje: Narodna knjiga, 1954 . – 31 str. ; 24 cm

Iz vremena dok još nisam znao čitati urezao mi se u sjećanje doživljaj priče o ribaru i mačku. Bila je to slikovnica, ali slika se slabo sjećam. Imao sam dosta slikovnica i mama bi me pitala što bih želio da mi čita. Tada bi dolazio trenutak kojeg se jasno sjećam − ­ trebao sam odabrati priču, a sâm sa sobom vodio sam borbu hoću li baš tu na koju uvijek neutješno skliznu suze. Nije to bilo površno pitanje, a pedeset godina poslije izgleda mi kao najteža odluka toga vremena. Sjećam se nevjerice kad bih čuo svoje riječi: „Mačak i ribar“, svjestan da će biti teško, jako teško. Mamin glas bio je melodija, a ja mirno klupko čežnje, s ludom nadom da će nekim čudom priča poprimiti drukčiji tijek. Tako se ipak nije događalo. Starac je, sam na svjetioniku, čekao mačka koji je krenuo da mu nađe mladost. Na dugom putovanju, u dalekome moru, oluja je potopila mačka i njegov brod. Kad se more smirilo, zlatna ribica našla je njegovu kapu kako pluta. Doznala je što je mačak tražio i starcu je poslala mladost − na svjetionik je došao mladić.

Nikad se nisam pomirio s tim krajem. Kao jedino rješenje očekivao sam da se mačak vrati starcu. Mladost mi nije ni bila bitna, želio sam samo jedno − da mu se 84

mačak vrati. Unatoč takvom kraju, tražio sam iznova i iznova da čujem tu priču. I nikad je nisam komentirao, a suze bi tiho tekle.

I sada mogu osjetiti u sebi dječaka koji i dalje ima istu želju, iste osjećaje. Od tada je nisam čitao. Vjerujem da je u susretu tog dječaka i te priče, u pozadini njegove neuslišane želje, u magiji riječi, zablistala ljepota koja nikad neće proći.

Branislav Premužić9 bio je moj prijatelj. Još uvijek mi je prijatelj. U mislima ga dozivam i s njim porazgovaram. Bio je posve neobičan za svijet u kojem živimo. Iako diplomirani inženjer strojarstva, više je bio inženjer duše. Istraživao je i poznavao najtananije zavijutke ljudske nutrine.

Poziv da napiše priču s radošću je prihvatio kad je ponovno vidio svoju slikovnicu koja nam je doputovala iz Zagreba. Bilo mu je drago prisjetiti se i ponovno proživjeti iščekivanje nekog drugog kraja. Ni ovaj put nije se dogodio. Nije dočekao ni objavljivanje knjige. Ali, Branko je otišao posve miran i ispraćen ljubavlju svojih najdražih.

Za mene je ostao prijatelj koji nije izgubio mladost.

Branislav Premužić rođen je 1957., a umro je 2012. godine.

9

Biografiju napisala Grozdana Ribičić 85

Ribičić, Grozdana Priča o vodenjaku i Ančka Gošnik-Godec

Priča o mojoj slikovnici na čudesan me je način, prustovski, vratila u doba mojega djetinjstva... Nisam uspijevala prizvati točne slike, no osjećaj je bio živ.

ZLATNA ptica <i> Priča o vodenjaku : slovenske narodne pripovijetke / [rukopis priredio Alojzij Bolkar]; ilustrirala Ančka Gošnik-Godec ; [na hrvatski prevela Anđelka Martić]. - Zagreb : Naša djeca, 1964 . - [28] str. ; 20 cm. – ( Narodne pripovijetke jugoslavenskih naroda)

Priča o mojoj slikovnici na čudesan me je način, prustovski, vratila u doba mojeg djetinjstva. Živjela sam u obitelji u kojoj nas je bilo šestero djece. I danas ćutim kuću punu dječjeg žamora, igre, punu svakojakih slikovnica i knjiga (među kojima je, naravno, bilo i mnogo udžbenika), kuću punu ljubavi i podrške. I danas je za mene obitelj blago koje nema cijenu.

Već 26 godina radim u knjižnici, na dječjem odjelu, i svakodnevno sam u kontaktu sa slikovnicama i knjigama za djecu. Od samih su mi početaka, dok bih listala knjige s ilustracijama, iz najdubljih sjećanja izvirale neobične slike za koje sam znala samo to da su ostavile dubok trag u meni. Znale su dolaziti u snove, ali i iskrsnuti u javnosti. Pratio ih je ugodan i neodređen osjećaj nečeg zelenog i nestvarnog, fluidnog i mekanog. Ti bi me doživljaji ponijeli u neki drugi svijet, meni nepoznat, stoga i pomalo nelagodan – eteričan dojam uranjanja u zelenilo… Nisam uspijevala prizvati točne slike, no osjećaj je bio živ.

A onda, prije dvadesetak godina, listajući novu knjigu slovenskih narodnih priča 86

koju smo kupili za knjižnicu, ugledam... i oči zasuze. To je ono što me prati... moje slike iz podsvijesti!

Bila je to slovenska narodna bajka Priča o vodenjaku, koju je ilustrirala poznata slovenska ilustratorica Ančka Gošnik-Godec.

Ljepota je u tome što su me te ilustracije taknule na gotovo isti način kao u djetinjstvu, premda su mi se, kako to obično i biva, učinile manjima nego u ono vrijeme.

Tada o priči nisam puno razmišljala. Danas sam je, tragom naše akcije, ponovno pročitala, te ostala zatečena i ganuta time koliko je bila u suglasju sa mnom. U priči je riječ o dječaku koji je živio sa svojim roditeljima, bratom i sestrom, i jako se volio kupati. Unatoč roditeljskoj zabrani, otišao se kupati i zamalo se utopio, no spasio ga je neobičan lik – bogat i osamljen vodenjak koji je živio u svojem kraljevstvu na dnu mora.

Dječak mu se svidio. Svake ga je noći vodenjak darivao svim mogućim blagom koje je imao – staklenim, srebrnim, a potom i zlatnim igračkama. Dječak bi se nakratko zaigrao, ali vrlo bi brzo od tuge proplakao jer su mu, unatoč svom blagu koje ga je okruživalo, nedostajali njegov dom, mama i tata, brat i sestra. Vodenjak se nije mogao načuditi kako je siromašnom dječaku milija njegova obitelj nego sve blago koje mu je darivao. Napokon se smilovao i vratio ga na obalu, napunivši mu džepove zlatom i biserima. Dječak se vratio kući svojima koji su ga, uplakani, radosno dočekali. Sagradili su novu kuću i svi su sretno živjeli, dok je vodenjak na dnu mora pretraživao skrivene kutove svojega kraljevstva tragajući za dragocjenostima koje su mu još nedostajale.

Tragajući o podacima o ilustratorici koja je na tako upečatljiv način u meni ostavila traga, kliknula sam na link Wikipedije i ugledala sljedeći početak teksta: „Ančka Gošnik-Godec rodila se 5. lipnja 1927. u Celju. U kući je bilo šestero djece...“ I na kraju, ova slikovnica došla je do mene neobičnim putem. Moja kolegica Vesna pronašla ju je u jednom zagrebačkom antikvarijatu te ju je jednog jutra ostavila na 87

mojem radnom stolu, lijepo umotanu s posvetom: Nadam se da će ti ova knjiga osvježiti sjećanja na zlatne dane tvoga djetinjstva. S ljubavlju, Vesna! Tako je i bilo.

Grozdana Ribičić rođena je 1962. godine u Splitu u mnogobrojnoj obitelji. Kako je odmalena željela raditi s djecom, stekla je zvanje učiteljice u Splitu, a zaposlivši se u knjižnici i zvanje diplomirane knjižničarke u Zagrebu.

Od 1985. radi u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, i to najveći dio na odjelima za djecu i mlade. Njezin dosadašnji radni vijek obilježen je brojnim programima i projektima usmjerenima na popularizaciju knjige, čitanja i knjižnice kod djece i mladih, ali i svih onih koji s njima rade, kao i na otvaranje prostora i mogućnosti kako djeci i mladima, tako i odraslima, za njihov kreativan i poticajan razvoj. Članica je raznih stručnih komisija i udruženja. Izlaže na stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, sudjeluje u njihovoj organizaciji, uređuje i piše članke za stručne publikacije.

Voli i plavo i zeleno pa je u slobodno vrijeme možete vidjeti kako u morskom kajaku vesla po našem Jadranu ili se kanuom spušta niz rijeke.

88

Roić, Daria Nada Iveljić: Vesele pjesmice

„Vesele pjesmice“ slikovnica je od koje se kao djevojčica nikada nije odvajala.

Ne pamti više tko ju je poklonio, ni kada, ali dobro se sjeća svake ilustracije i pjesmice iz nje.

IVELJIĆ, Nada Vesele pjesmice / Nada Iveljić. - Zagreb : Naša djeca, 1974 . – [12] str.: ilustr. ; 23 cm

Odavno je odrasla, ali djevojčicu nikada nije izgubila u sebi. I tako malo, malo treba da ta djevojčica zagospodari snovima, dade smisao malim radostima i uljepša naizgled običan dan.

Vesele je rođendanske proslave. No, nešto se s godinama promijenilo. Ne stavlja više šarene rođendanske svjećice na tortu. Nezgodno je ukrasiti tortu s četrdesetak svjećica. Upropaste glazuru, a bogme, problem ih je i ugasiti u jednom dahu. Zato bira svjećice s brojevima.

Za nedavni je rođendan od svoje stare susjede dobila vrlo vrijedan poklon. Znatiželjno je otvarala nespretno, al’ s ljubavlju umotan paketić. Čim je krenula odmotavati ukrasni papir, osmjehnula se. Poznate boje naslovnice omiljene slikovnice vratile su je u neko davno vrijeme. I u trenutku je postala najsretnija i, dakako, „najveća djevojčica“ na svijetu.

Vesele pjesmice slikovnica je od koje se kao djevojčica nikada nije odvajala. Ne pamti više tko ju je poklonio, ni kada, ali dobro se sjeća svake ilustracije i pjesmice iz nje. Pogled na vedre boje uvodio ju je u neki novi svijet. Poslije su je naučili da se 89

taj svijet zove mašta. Bila je sretna u svojem maštanju, pa mu se i danas rado vraća.

Ponekad poželi taj osjećaj prenijeti na papir. Tako nastaju priče za djecu.

Nekoć su se djevojčica i slikovnica zajedno i budile, i hranile, i igrale... Iako je priča imala tvrde korice, od neprestanog držanja one su se stanjile, bridovi su izblijedjeli, a potom se savili. Ilustracije i stihovi prve pjesme učinili su da je djevojčica poželjela zamijeniti mamu u kuhinji. Glasno je čitala Peci se, kolačiću, na veselje pekarčiću!

Mama je objasnila da pekarčić, za početak, mora krenuti od spremanja jednostavnih jela. Pa je od svih nabrojenih sastojaka u pjesmici odlučeno pokušati s kuhanjem jaja. Recept je bio jednostavan: „Stavi ga u lončić, pa nek se kuha.“ Nakon nekoliko minuta djevojčica upita: „A zašto je jaje samo s jedne strane promijenilo boju?“ Mama se uhvatila za glavu i upitala: „Pa zar nisi jaje stavila kuhati u vodu?“ Ne, nije, jer to joj nije ni rekla. Srećom, nije puknulo jer bi kuharica u tom slučaju morala prati kuhinjske zidove.

U istoj slikovnici dječak Ivica zaputio se u svijet i djevojčica je zamišljala to putovanje. Putovala je, putovala u mislima s njim. Već su je i noge pomalo zaboljele.

Ona je u svojoj mašti zaista hodala s Ivicom zelenim livadama prepunim cvijeća, mahala suncu i oblacima, igrala se s novim prijateljima...

Stihovi o djeci koja plešu u kolu i pjevaju Ringe-ringe-raja iznenadila ju je. Pjesmica je započinjala istim riječima kao i ona koju je pjevala sa svojim prijateljicama. Ali, u ovoj se nigdje nisu spominjale riječi: „Jedno jaje muć, a mi djeca čuč.“ Bila bi dala sve na svijetu da je mogla djecu iz priče naučiti taj tekst, jer zapravo je bio najbolji u cijeloj pjesmici. Zašto? Zato što bi se njezini prijatelji na riječ „čuč“ svi spustili u čučanj. Kroz smijeh i potezanje čučanj bi se pretvorio u zajednički pad na stražnjicu. To je svima bilo jako smiješno.

Dok nije dobila slikovnicu, djevojčica nije mogla zamisliti da je mjesec jedan zgodan gospodin kojeg na nebu okružuju lijepe ovčice. Do tada nije znala ni da je moguće, primjerice, „jahati“ na pužu. Nije slutila ni da miš noću spava na otočiću, pod cvijetom zumbula, pokriven kariranim prekrivačem.

Godine su prolazile, djevojčica je odrasla. I dogodilo se da se slikovnica negdje zagubila. Bilo joj je jako žao. Jer, zahvaljujući njoj zavoljela je svijet slova. Precrtavajući lijepe ilustracije, naučila je crtati. A najvažnije je što su se, dok je listala stranice, otvarala vrata svjetova kojima je rado pripadala. Sa slikovnicom u ruci ništa nije nemoguće. Treba samo poželjeti što želiš biti, Princeza, Snjeguljica, sunce, cvijet, 90

kraljevna, pekarčić, jedan od tri praščića... bilo što.

Kad je velika djevojčica iz ove priče dobila poznatu slikovnicu na dar, odmah je uistinu postala ono što u svojoj mašti na trenutak najviše želi biti – radosno dijete.

Sigurna je da će upravo to postati svaki put kad ugleda šarene korice Veselih pjesmica.

Daria Roić rođena je 1968. u Splitu. Po struci je pravnica, a u književnosti se javila devedesetih godina pričama i novelama koje su joj objavljivane u časopisu Mogućnosti, u izdanju Književnoga kruga Split. Neke novele prevedene su joj na makedonski jezik u časopisu Savremenost. Objavljivala je priče i pjesme za djecu u Smibu i Oblutku, a 2010. godine gostovala je na uglednoj splitskoj književnoj tribini Bookvici, koja je bila medijski popraćena u Slobodnoj Dalmaciji. Radila je i kao novinarka, objavljujući kolumne u listu Dan. Godine 2012. objavila je svoju prvu knjigu priča Drvce s juga, a književni rad nastavlja novom knjigom koju priprema za tisak. Za sebe kaže da je podrijetlom određena kao suprotnost „čistokrvnim pasminama“ majka joj je iz pitome Gacke doline, a otac iz krša primoštenskog zaleđa. Voli bježati iz grada u seosku idilu, a simbol života joj je maslina, obiteljsko stablo koje i sama vrsno njeguje i podrezuje.

91

Šegvić, Edo Andersenove i druge bajke i priče

Još su mi prid očiman šarene ilustracije Vladimira Kirina. Sićan se da san plaka radi one djevojčice sa šibicama šta se bidna smrzla, i da san žalija onega kositrenega vojnika bez jedne noge. Zato san se smija ka šašav kad san gleda one životinje šta su se popele jedna na drugu ka piramida, a na vrju – pivac. Kad san operira gjandule, dobija san i knjigu o Nasradinu hodži, koji je sidija na tovara - naopako.

ANDERSEN, Hans Christian Andersenove priče I / ilustrirao Vladimir Kirin ; priredio Vladislav Kušan. - Zagreb : Naklada Color , [1959?]. - [32] str. : ilustr. ; 27 cm

Bibljoteka Kad san bi dite, najdraže su mi bile dvi stvari, dva predmeta – klanfa i knjiga. Klanfa je bila glavna sve do sedme godine, a onda, kad me u školu naučilo čitat, to je postala – knjiga! Otad pa do ovi stari dana knjiga je nešto čemu se neizmjerno veselin i vraćan. Iako san radi tega pustega čitanja skoro oćorija (doša san do +6), danas sa umjetnin očiman još uvik čitan sve živo čega se dovatin.

A tu jubav za knjigu usadila mi je pokojna mater, moja Ruža. Otac je ima druge interese, a sa knjigan se susreća samo kad se raspitiva – da šta to čitan za leptiru, za školu.

Sićan se, još smo stali u Žrnovničku ulicu, pri prvega razreda (znači prije 1956.), a već san ima puno ilustriranih knjiga za dicu. Još se spominjen, bile su tu Grimmove 92

priče (nika braća Grimm) i Andersenove bajke. Još su mi prid očiman šarene ilustracije Vladimira Kirina. Sićan se da san plaka radi one djevojčice sa šibicama šta se bidna smrzla, i da san žalija onega kositrenega vojnika bez jedne noge. Zato san se smija ka šašav kad san gleda one životinje šta su se popele jedna na drugu ka piramida, a na vrju – pivac. Kad san operira gjandule, dobija san i knjigu o Nasradinu hodži, koji je sidija na tovara – naopako.

Moja mater je svršila pučku (osnovnu školu) i niku obrtničku pa je postala šalturica, krojačica, ali samo za ženske. Iako joj je pape (moj dida Ivan) radija ka zidar, a potla ka radnik asfalter u Cestara, a mater bila doma sa tri ćere i dikod prala skale u niku banku, Ruža je ka svoju dotu donila krcato – knjiga!

Možda ima veze i to šta jon se mater, a moja baba, zvala Kate, Katica, jer je poznato kako je sveta Katarina bila zaštitnica učitelja, knjižničara, arhivista i svih osoba koje u struci posižu za knjigama i znanjem koje one sadrže.

U spavaću sobu uzazid je stala psiha, niski ostakljeni ormarić sa velikin ogledalon posridi. Bija mi je gušt sist na palkete, pomaknit ono caklo od psihe i vrtit njezine libre.

Na svaku je unutra šoto naslova zalipila okruglu bilu naljepnicu, i lipin rukopison tintanon olovkon napisala broj knjige i svoje inicjale R.Š. Malo-pomalo, kroz osnovnu san školu pročita cilo to njezino blago. Sićan se – Zvonar crkve Notre-dame (tako je pisalo, šta je je) od Viktora Hugoa, pa Dreiserov roman Američka tragedija, Orkanski visovi jedne od sestara Bronte, Dva srdca (dugo mi je ta knjiga bila naj) od M. Delly, Zapisi iz mrtvog doma Dostojevskog, Zameo ih vjetar Amerikanke Margaret Mitchell (po kojemu je snimljen oni film Prohujalo s vihorom, sa Gableon i onon moraston Scarlett duge crne kose ka i moja stara, a šta je na kraj filma rekla: „Plakat ću sutra...“). Bilo je knjiga i na ćirilicu (to smo naučili u treći razred osnovne), pa san pročita debelu Rebeku i Grofa Monte Krista, i to u tri dila, a platija je i Gay Mannering Waltera Scotta.

Sve te libre, naravno, čuvan i danas. Istina, nisan i’ odavna čita, ali svako toliko i’ sjetno prolistan i presložin, svjestan da i’ je pri pedese’-šezdese’ godin mama držala u rukan, da i’ je čitala i okitila svojin monogramiman, čuvala za nas. E, kako obične knjige trajedu duže o’ čovika.

Posebna je srića bila (već smo stali kod babe i dide u Istarsku br. 10, a danas 16) kad je mater napravila pravi – biznis. Dogovorila je sa jednon susidon (šjora Ina iz Riječ93

ke ulice, koja je stala povišje tete Marije Gizdić, materine prijatejice) da će jon ona ušit niku robu (veštu, košuju, suknju, ne sićan se više), a zanamisto pinez, ova će njoj dat jednu – cilu bibljoteku! Mater me odvela u te Ine u špiju, da mi skupa vidimo je li to šta vridi, je li to pametan poslovni potez. Šjora Ina je materi i teti Mariji u kužinu skuvala kafu, a ja san dobija dvi galetine i materin mot „ajde pogledaj je li te

to šta zanima“ (mater je bila fina pa ni rekla „je li to šta vridi“). Gospoja Ina odvela me u jedan starinski tinel, pokazala rukon na jedan semižet, niski furnirani ormar kojemu je gornji dil bija ocakljen su dva cakla koja su klizila simo-tamo. Po lakiranin palketiman na dvi elipsaste krpe san kliza do semižeta i zalipija nos na caklo. U svečanoj tišini gleda san knjige ka da gledan pašte u veltrinu u pašticeriju. Asti, bila je to cila bibljoteka, komplet izdanja malih smišnih Džepni’ knjiga, tridese’ komada!

Bilo je tu blaga Božjega, krcato šarenih korica, iako i’ nisan baš najboje ni vidija, jerbo je u tinelu vlada polumrak, grilje pritvorene, koltrine navučene. Na caklu semižeta ka potpis osta je moj znojni otisak čela, spljoštenoga nosa i uzbuđenog disanja. Kad san se posli dokliza do kužine, mater me šerjasto pogledala u oči: − E? − E − reka san ja sramežljivo, i posal je sklopjen.

Danima san požuriva mater kad će roba bit gotova, skupa š njoj čeka kad će šjora Ina doć u provu. Naravski, materina krojačka radijona je bila u našu spavaću sobu, di smo spavali mater i otac, brat i ja. Tu je stala materina makinja za šit (bagatica, a baba je svoju singericu čuvala u svoju kamaru), a i psiha je imala ono veliko zrcalo za se vidit kako ti stoji. I uvik jon je gospoji ništo tribalo popravit, dignit, pustit, stisnit, proširit, podignit, nikad kraja, prva prova, druga prova, treća prova. Ja san mora čekat u hodnik dok se ona svučivala, preobučivala. Jedan put se desilo da san 94

doša doma iz škole malo ranije i uletija sa boršon u sobu. Mater stoji sa pribodačan u ruci i metron priko vrata, a gospoja Ina lipo isprid zrcala i priko glave oblači veštu za provu. Ostala je sa rukan u ariju, u prozirni plavi kombinet, i samo je rekla: „Ajme!“ I ja san samo reka: „Ajme“, i pobiga u dvor. Posli san je dugo izbjegava srest i posebno je nisan moga pogledat u oči.

Kad su knjige u jednu kartonsku škatulu konačno stigle doma, veselju ni bilo kraja. Daniman san i’ slaga po kojemu ću i’ redu čitat. I nji je pedantna mater popisala, napisala na svaku broj knjige i moje inicjale – E.Š!

Bilo je tu putopisa po dolini Amazonije, Tajanstveni otok s blagom, krimići Georga Simeona, našla se čak i jedna Françoise Sagan. Posebno me se dojmila Zemlja u koju se ne stiže, Andrea Dhotela.

Iz te bibljoteke ipak su hit familje bile Ciganske priče Rade Uhlika, koju san u duge zimske večeri prid spavanje u kužinu čita naglas. Svi su krepavali o smija kako je pametni Cigo uvik privarija debeloga popa, nadmudrija lukavog trgovca, opoganija se brkatome gazdi u opanak...

Koliku san strast jema za čitanjen, more se vidit kako san jedan put u jedan dan pročita – tri knjige!

Nakon petoga ili šestoga razreda, na početku lita, upisa san se u pravu bibljoteku, Narodnu knjižnicu, koja je u to vrime bila u prizemju Biskupove palače, na podan one političke ulice (Trtaljine, Prvoboraca, Zvonimirove...), priko puta „stare Slobodne“ (e, danas imamo novu „staru Slobodnu“, nakon šta su štampariju od bivše Jugoplastike makli u Dugopolje).

Stiga je novi Kekec.

Brat mi Ivica i ja moramo oma vidi išta radidu Čapa i Gru Gru

Klapa za kupanje na Bačvice se rasula, pa san posli marende s noge na nogu iša vidit kako izgleda prava bibljoteka. Malo san se pripa stare zgradurine, uša u škuri atrij, vidija da na livi hodnik piše Narodna knjižnica. Vrata su bila pritvorena, pa san se tiho uvuka unutra, duga prostorija, po sredini drveni pult. Knjige su bile sa one 95

strane pulta pa i’ nisan moga vižitavat i birat. Popeja san se na prste i priko pulta jedva vidija jednu odebju – drugaricu. E, danas bi i ona bila gospoja, ali to je bila jedna baš prava drugarica. Vidila me da ćirin priko pulta i tiho upitala koju bi’ knjigu želio.

– A ne znan – promuca san sramežljivo.

– Dobro, a što tebe inače interesira? – pomagala mi je drugarica.

– Pa ovi, kauboji i Indijanci.

– Jesi li čitao knjigu o Dejvi Kroketu? Čita san strip u Kekeca – isprsin se ponosno.

Pravi pogodak gospoje drugarice, Dejvi Kroket je bija jedan od junaka mog ditinjstva!­ U Kekeca je redovno izlazija strip o Dejvi Kroketu, di se on borija protiv zločestih Indijanaca, koji su samo tili skalpirat dobre bile jude i tomahavkom ih pogodit u letu.

Evo nas i na Rivu 1957., u maškare.

Mater nan je ušila spliske nošnje

Više od po knjige pročita san dok san doša doma u Istarsku, srićon da u to vrime ni bilo puno tonobili, pa ni semafore još nisu bili ni izmislili. Tanka knjiga, velika slova, dva-tri crteža, uglavnom, do jedanajs’ uri knjiga je bila pročitana. A tek onda vidin na korice piše – knjiga 1! Baš me bilo zainteresiralo šta jema u drugi libar, a ko će čekat do sutra po knjigu broj 2. I bome, ja opet u bibljoteku, opet kod drugarice.

– Dobar dan – guran jon knjigu priko pulta.

– A šta je, zar ti se ne dopada knjiga? – zabrinula se knjižničarka.

– Ovaj, već sam je pročitao, imate li sljedeći broj? – šapćen sramežljivo.

– Ma bravo, bravo, pričekaj, pogledat ću ima li, ima, evo broj 2.

Do obida je i knjiga broj 2 bila gotova. Jedva san čeka pet uri popodne da se bibljoteka opet otvori. Molija san Boga da ne radi ona ista drugarica, mislila bi da 96

san poludija. Bila je drugarica broj 2, bila je slobodna knjiga broj 3, do večere san i nju proguta. I još san uspija sa klapon odigrat na mali balun na ulicu, između dva trotoara, od jedne šahte od kanalizacije do druge, a prošla su samo dva tonobila. Čitanje knjiga naučilo me kako ipak triba pročitat puno knjig. Godinan kasnije, niki drugi libri podučili su me da Indijanci nisu bili negativci, da je „moj“ legendarni Dejvi doša ka lupež na njiovu didovinu i lovišta, i da i’ je „skida“ onon dugon puškon ka zečeve.

Edo Šegvić rođen je 1949. u Splitu. Diplomirao je 1973. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao urbanist te projektant arhitekture i interijera. Arhitektonski je projektirao cijeli niz građevina, stambenih, poslovnih, zdravstvenih, školskih i vjerskih, a izrađuje i projekte uređenja terena i interijera. Poseban mu je interes pučka arhitektura Dalmacije i njezini fenomeni. Autor je knjiga iznimnog esejističkog i dokumentarističkog senzibiliteta kojima upućuje na vrijednosti mediteranske arhitekture, kao i čitavog niza eseja o fenomenima gradnje u Dalmaciji. Dobitnik je Osobne nagrade Grada Splita 2008. za postignuća na području arhitekture.

Napisao je knjige Biblijski vrt Stomorija (2003.), Naš dil Mediterana (2007.) te je izdao knjigu karikatura Bartul (2008.). Ilustrirao je slikovnice Plava vrata (2010., za unuka Davida Roka) i Šarena vrata (2012., za unučicu Ružu), a priprema i treću slikovnicu ove trilogije - Zlatna vrata (za unuka Nina).

Otkad znan za se, događaje, situacije i face oko sebe bilježin crtežon, karikaturon, sebi za gušt, a tako zabavljan i nerviran svoje bližnje. Koji put svoje prijatelje za rođendan, umisto bombonjeron oli bocon vina, obradujen ili naljutin njihovon portret karikaturom.

97

Škrobica, Vanja Ivana Brlić Mažuranić: Šuma Striborova10

Baren jedanput na šetemanu mater je čitala „Šumu Striborovu”, libar ča mi je darovala meštrovica, ona ista koja koja će me, godinu kasnije, primiti u prvi razred i otkrit mi čarobni svit riči i knjig’. „Šuma Striborova“ je jemala sve ča san ka dite volila: začaranu šumu, dobru majku, mudraca Stribora, bistroga Malika Tintilinića... i naravno, sritan svršetak.

Jure i Duje kontra zmije – divojke Najranije godine ditinjstva provela san u malome bodulskome mistu na otoku Čiovu. U mistu tada nije bilo struje, TV-a, interneta, kina, vrtića, klubova ni knjižnice, pa se divertimenat cura i mladića svodija na balanje suboton u bratskoj kući, stariji muški igrali su na balote na zjogu u nediju poza podneva, a žene su jemale običaj bacit ćakulu na šentadi.

Moj je otac bija pomorac. Doma je dolazija samo jedanput na godinu. Mene i brata uglavnom je odgojila mater. Dane smo, brat i ja, prije vengo smo bili za skulu, provodili s mularijom igrajuć se na vatala, škatale-batale, papagala, kukala, na kantune, na ćorave miše, plojke, trkali karete... U litnje vrime bismo se, odma poza bile kave, razbižali bosonogi po žalu i škrapi. Baš zahvaljujući oskudici, moja generacija danas nima ravne tabane. Ma dobro pantin ča bi nika dica zaradila zaraj bosih nog’: naboj na tabanu.

Na moru su momčići skakali bagarešta, a mi ženskice smo se zabavjale ležeć nauznak na žalu i noge toćale u plićaku. Pratile smo oblake od bumbaka ča su, nošeni 10 Vanja se nije mogla sjetiti odakle joj je mama čitala Šumu Striborovu pa smo u tekst dodali naslovnicu slikovnice s ilustracijama Cvijete Job. Šuma Striborova/ Ivana Brlić-Mažuranić ; [ilustracije Cvijeta Job]. - Zagreb : Mladost , 1969. - [18] str.: ilustr. ; 31 cm. - Velike slikovnice 98

laganin maestralom, minjali oblike: sad su tice, pa ribe, pa strašne nemani.

Ali kad bi arivale kišne jeseni i ladne zimske večeri, ni se moglo zaraj studeni stat vanka. Najboje je bilo s prvim osinom zavuć se u posteju. Moj otac nan je s jednega vijađa donija radijo na baterije. Mater ga je priko dneva čuvala na kredenci u kužini , a prid večer bi ga nosila u kamaru i stavjala na kantunal. Pantin da je bija marke Slavuj, jema je s desne strane dva kola: gornje kolo bilo je za radijo upalit i pojačavat mu glas, a donje kolo je bilo za biranje programa. A moga se čut samo Radijo Zagreb i nika talijanska stanica. Baterije bi se brzo trošile i vajalo je čekat da nam mlikarice, koje su svaki dan nosile gospojama mliko, donesu nove iz Splita. Ni se smilo dogodit da u prvidanj ne rade baterije jerbo se morala slušat Pomorska večer... I za tih dugih jesensko-zimskih večeri, kužinu i kamaru osvitljavalo je slabo svitlo iz tuba na petrolej (uh, ča je smrdija!). I dok je štropac kiše na krovu umiva kupe kanalice i sliva se kroz gurlu u gustirnu, brat i ja smo se grijali u posteji uz teple materine skute i spremali slušat radijo ili štoriju prid spavanje.

Baren jedanput na šetemanu mater je čitala Šumu Striborovu, libar ča mi je darovala meštrovica, ona ista koja koja će me, godinu kasnije, primiti u prvi razred i otkrit mi čarobni svit riči i knjig’. Šuma Striborova je jemala sve ča san ka dite volila: začaranu šumu, dobru majku, mudraca Stribora, bistroga Malika Tintilinića... i, naravno, sritan svršetak. Dok je majka listala libar pri slabom svitlu, uteka bi joj koji redak.

Ma kako san riči znala napamet, brzo bi je ispravila. Ni se smilo ništa priskočit. Svi su mi detalji bili važni. A ka’ bi mater arivala na dil priče o zmiji – divojci, ćapa bi me straj i s forcon bi’ zagrlila mater.

Samo bi’ na trenutak pribacila lancun priko glave, a onda bi’, ohrabrena materinim zagrljajem, bacila pogled na slabo osvitljeni kvadar na zidu do ponistre . U kvadru je bila slika sv. Jure na konju ča mačem ubija zmaja. U dnu kvadra, ispod konjskih nogu, bila je slika moga oca u pomorskoj uniformi ča se ka mladić bija letreta u Boki. I poželila bi’ da sv. Jure pokaže svoju svetu moć i sredi zmiju – divojku, a da otac više ne gre na daleka mora, vengo da stoji s nama doma.

A kad bi čitanje finilo, brat i ja smo postavjali materi ijade pitanja: zašto momak iz priče ni jema više rišpeta prema materi, zašto materi nije virova? Kako je moga odbacit materinu jubav? A mater bi nas upućivala u teškoće judskoga života i usađivala nam u srce moralne pouke. Špjegala nan je kako će nam život donit mnoge 99

kušnje i nepravde, ma ne smimo zaudobit da smo mi njoj najsvetiji i da je jubav najmoćnija stvar na svitu.

Duga mrkla noć, vitar i kiša pojačavali su dojmove i moj straj od zmij’ i zalih judi.

Zato san jedva čekala Sudamju. Sv. Duje i sv. Jure, špjegala mi baba, jemali su ništo zajedničko: obojica su stradala od ruke cara Dioklecijana (ma to je nika druga štorija). Za Duju bi me baba vodila u Split rano brodom na fieru, kupila bi didi novo barilo, mome bratu ticu klepetušu, a meni šaku ranih kaštelanskih trišanj’.

Po Sudamji i trišnjan’ san zapantila da je zima finalmente finila, da jopet dolazidu dugi dnevi i naše cilodnevne igre na otvorenome pa bratu i meni nisu tribale materine štorije prid spavanje. Bila nan je dovoljna jednolična pisma cvrčak’ ča su, zalipljeni za staru drvenu škuru od kamare, pivali po cilu noć.

Rječnik čakavskih riječi arivati - doći, stići bagarešta - dječja igra balanje - ples barilo - drvena bačvica za soljenje srdela bodulski - otočni bratska kuća - kuća bratovštine bumbak - pamuk ćakula - priča, ogovaranje ćapati - uhvatiti dil - dio divertimenat - zabava dnevi - dani fiera - svečanost finalmente - konačno finiti - završiti forca - snaga gurla - oluk gustirna - gusterna, česma ijada - tisuća jopet - opet jubav - ljubav 100

judsko - ljudsko kamara - soba kanalica - vrsta crijepa kantunal - noćni ormarić karet - dječje „prijevozno sredstvo“ napravljeno od daske i kugličnih ležajeva kao kotača klepetuša - dječja igračka koja se po običaju prodavala na sajmovima kredenca - kuhinjski ormar kužina - kuhinja kvadar - udubljenje u zidu u starim kućama u kojem se držala slika lancun - plahta letretati - fotografirati meštrovica - učiteljica mularija - djeca naboj - gnojni čir ne gre - ne ide nika - neka osina - sjena, mrak

papagalo - dječja igra ponistra - prozor poza - nakon, iza prvidanj - ponedjeljak rišpet - poštovanje skula - škola straj - strah Sudamja - blagdan sv. Duje šentada - klupa šetemana - tjedan škura - drveni prozor špjegati - govoriti štropac - jaka kiša toćavati - močiti tuba - svjetiljka vengo - nego vijađ - putovanje zalih - zlih zaraj - zbog zaudobit - zaboraviti zjog - boćalište

Vanja Škrobica rođena je u Splitu, gdje i živi. U Zagrebu je završila Fakultet političkih znanosti i studij knjižničarstva. Radi u Školi likovnih umjetnosti u Splitu kao profesorica etike i školska knjižničarka. U školi godinama vodi dramsku grupu, uredila je 34 broja školskog lista, bila je suorganizatorica nekoliko učeničkih izložbi (Split, Šibenik, Zadar, Solin). Od raznih institucija, udruga i organizacija dobila je nekoliko desetaka nagrada, diploma i zahvalnica za uspješan i kreativan rad s mladima. Piše za stručne časopise, časopise za kulturu i umjetnost te kataloge likovnih izložbi.

U svojem se poslu stalno usavršava.

Koristi nove, suvremene metode u nastavi, nastoji kolerirati oba posla (profesorica etike i knjižničarka), integrira nastavne sadržaje i uključuje učenike u brojne projekte, festivale i natječaje. Pritom uvažava učenička mišljenja, razvija im samopoštovanje, pomaže im da razbiju stereotipe i predrasude, da toleriraju različitost i ohrabruje ih u izazovima...

101

Šojat-Kuči, Ivana Pače pustolov

To me je pače duboko uznemirilo svojom pustopašnošću, baš kao i poslije onaj Pale koji je sanjao samoću bez ograda pa je ostao sam na svijetu.

PAČE pustolov / [prepričao Slobodan Lazić].- Ljubljana: Jugoreklam, [1971].- [16] str. : ilustr. ; 26 cm.- (Serija Vesele životinje;6)

Jedna od prvih slikovnica s kojima sam se susrela u životu, i koja me je pošteno prodrmala, bila je Pače pustolov, objavljena 1971. u izdanju Jugoreklama iz Ljubljane.

To me je pače duboko uznemirilo svojom pustopašnošću, baš kao i poslije onaj Pale koji je sanjao samoću bez ograda pa je ostao sam na svijetu. Mali patak mislio je da je velik, a naposljetku je skrušeno shvatio i priznao da je obitelj sve, da nam je uvijek potrebna, koliko god veliki bili: ona je jedina mirna luka, zagrljaj koji ničim nismo zaslužili, a ipak ga imamo. Stotinu su mi puta mama ili baka čitale tu slikovnicu, stotinu sam se puta rasplakala. Bio je to plač oslobađanja, ne onaj grozni, čemerni plač koji bi popratio svako traumatično čitanje Pepeljuge ili Vodenjaka.

Na kraju sam je naučila napamet. Baš kao i Ribara Palunka Ivane Brlić-Mažuranić.

Svejedno sam uvijek molila da mi je čitaju unedogled. Samo da čujem mamin ili bakin glas.

102

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji, gdje je diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Živi i radi u Osijeku. Objavila je romane Šamšiel (2002.) i Unterstadt (2009.), zbirke priča Kao pas (2006.) i Mjesečari (2008.), eseje I past će sve maske (2006.), te zbirke poezije Hiperbole (2000.), Uznesenja (2003.), Utvare (2005.) i Sofija plaštevima mete samoću (2009.). Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac.

103

Štivić, Vjeruška Walt Disney: Bambijeva djeca

Slikovnica koju tražiš pronađena je i pripremljena za međuknjižničnu posudbu. U ponedjeljak je šaljemo za Split! U spremištu sam pronašla i jednu od slikovnica mog djetinjstva, a to je Disneyjeva slikovnica „Bambijeva djeca“, pa ti i nju šaljem, a priču o njoj s veseljem ću ti poslati kasnije...

DISNEY, Walt Bambijeva djeca / Walt Disney. - Zagreb : Mladost, 1966 . – [28] str. : ilustr. ; 19 cm. – (Biblioteka Vesela družba)

Gotovo mi je neizbježno prisjetiti se slikovnice svojeg djetinjstva, a ne prisjetiti se djetinjstva uopće. Slijedeći vaše upute, duboko sam udahnula, zatvorila oči i krenula na putovanje u svoje djetinjstvo. U trenu su me preplavili osjećaji sreće, zadovoljstva, mira, sigurnosti, a zatim sjete i nostalgije za prošlim vremenom bezbrižnog djetinjstva ispunjenog igrama s mnoštvom vršnjaka na ulici i obližnjoj livadi, te trenutcima u mirnom kutku svoje sobe u društvu s dobrom knjigom. Ne mogu se sjetiti kada je započela moja čvrsta veza s knjigama i čitanjem, ali sjećam se da je čitavo moje djetinjstvo bilo obilježeno mnogobrojnim slikovnicama, romanima, enciklopedijama, stripovima… Poneke sam čitala bezbroj puta, iznova i iznova, poput Andersenovih Bajki i priča, uz koje sam maštala, sanjarila, smijala se, ali i često plakala. Sjetite se samo tužnih sudbina iz priča Djevojčica sa šibicama, Jela ili Cvijeće male Ide. Prve slikovnice i knjige koje sam listala nisu bile u mojem vlasništvu, nego mojeg osam godina starijeg brata, koji mi ih je samo posuđivao.

Uvijek je naglašavao kako ih moram čuvati i obavezno vratiti. To im je davalo neku posebnu važnost, barem u mojim očima. Zato ni nisam sigurna zašto sam učinila to što sam učinila s jednom njegovom knjigom. Bila je to velika plava knjiga bajki Walta Disneyja. Zavukla sam se pod stol u dnevnom boravku i iz knjige izrezivala 104

sve lijepe princeze (još mi je i sada živa ta slika u mislima). Kada sam završila s „poslom“, knjigu sam uredno vratila na policu u bratovu sobu. Nakon nekog vremena mama je otkrila da je knjiga sva izrezana i nije bilo dvojbe tko je to učinio. Teška srca, kroz suze, priznala sam krivnju, a kao razlog sam navela da su mi te princeze trebale za igru (u moje vrijeme bile su popularne papirnate lutkice) i da brat tako i tako ne čita tu knjigu. S mamom sam pokušala popraviti počinjenu štetu tako što smo selotejpom lijepile princeze na njihova mjesta. Knjiga je na kraju izgledala grozno, ali bila je to prva knjiga u mojem vlasništvu. Naime, brat ju je, nakon pomnog proučavanja, svečano predao meni, a ona je godinama imala počasno mjesto na mojoj polici s knjigama. Ova zgoda, tj. nezgoda, prepričava se još i danas u mojoj obitelji.

Kada sam primila poziv za sudjelovanje u vašem projektu Slikovnica mojeg djetinjstva i njihova vraćanja iz zaborava, prva koja mi je pala na pamet bila je slikovnica Bambijeva djeca Walta Disneyja. Slikovnica je unutar korica imala mjesto gdje bi se upisalo ime vlasnika knjige. Ja sam ponosno upisala svoje ime, i to dva puta, nek’ se zna. Priča je to o dva laneta, Geni i njegovoj sestrici Guri, i njihovim prijateljima Zeki i Skočiću. Oni su se bezbrižno igrali na cvjetnim livadama i šumskim obroncima sve dok ih nije napala strašna lisica koja je ozbiljno ozlijedila malu Guri. Od strašne smrti spasio ju je lugar koji ju je odnio u lugarnicu, previo joj rane i brinuo se o njoj da se što prije oporavi. Brat Geno odjurio je javiti majci što se dogodilo.

Strahovao je za svoju sestricu. Za to su se vrijeme Bambi i Falina, roditelji malog laneta, brinuli za svoje lane i smišljali kako će ga osloboditi iz zarobljeništva. To se i dogodilo jedne noći, kada je veliki Bambi svojim rogovima srušio ogradu i poveo Guri u slobodu, u njihovu šumu i u majčin zagrljaj. Sjećam se, koliko sam god puta čitala ovu slikovnicu, svaki sam put osjećala strepnju za sudbinu malene Guri, i sreću i olakšanje nakon što je Bambi spasi i vrati u sigurnost obiteljskog doma.

Tako sam se i ja osjećala, sigurno i sretno u svojoj obitelji s mamom, tatom i bratom koji je i dandanas moj veliki brat, koji me štiti i savjetuje, baš kao i nekada dok smo bili djeca. Ta je slikovnica, pored slikovnica o djevojčicama Maji i Heidi, bila jedna od mojih najdražih. Polaskom u prvi razred otkrila sam školsku knjižnicu, a malo zatim i Pionirski odjel Narodne knjižnice i čitava bogatstva slikovnica i knjiga koja su se u njima krila. Odrastajući s knjigama, otkrivala sam razne sudbine junaka iz priča, a najradije sam čitala one u kojima sam mogla događaje i osjećaje povezati sa svojima. Za rođendane smo si najčešće poklanjali knjige, pa sam tako sakupila 105

veliku zbirku dječjih knjiga i enciklopedija, koje i danas ponosno stoje na policama moje kućne knjižnice. Uglavnom, knjiga je imala važnu ulogu tijekom mojeg odrastanja, a i danas je tako. Svoju ljubav prema knjigama i čitanju nastojim prenijeti i na svoje troje djece, i na svu djecu s kojom se susrećem na svojem radnom mjestu, a to je Dječji odjel knjižnice. Nedavno je u knjižnicu ušao stari prijatelj iz školskih klupa, koji se davno odselio iz grada. Ugledavši me za pultom pretrpanom knjigama, rekao je da se uopće ne čudi što me vidi kako radim u knjižnici, okružena knjigama, jer me tako i pamti, uvijek s knjigom u ruci, naročito na odmorima u školskoj knjižnici, gdje sam pomagala kao mala knjižničarka. U tom sam trenutku bila jako sretna i ponosna. Kada sam bila tinejdžerica, željela sam biti arhitektica ili učiteljica, a evo, danas sam knjižničarka. Tako je, izgleda, sasvim nesvjesno, ljubav prema knjizi odredila moj životni put.

Zovem se Vjeruška Štivić. Svijet sam ugledala sedamdesete godine prošlog stoljeća, sedamnaestog dana hladnog i snježnog mjeseca siječnja u Bjelovaru. U tom istom gradu dogodilo se sve najvažnije u mom životu, rođenje, bezbrižno djetinjstvo u obitelji uz mamu, tatu i starijeg brata, osnovno, srednje i glazbeno školovanje, treniranje rukometa, prava prijateljstva koja traju još i danas, prve simpatije, prava ljubav, vjenčanje, rođenje trojice sinova, posao iz snova, naravno u knjižnici u kojoj i dandanas s velikim veseljem radim na poticanju i njegovanju čitanja iz užitka kod djece i mladih. Iz grada sam nakratko izbivala jedino radi studiranja na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu i Studiju informacijskih znanosti u Zadru. Ne sjećam se kada je počelo moje druženje s knjigama, čini mi se oduvijek. Od ranog djetinjstva bila sam okružena slikovnicama, knjigama i bajkama i pričama u njima. Čitali su svi oko mene, pa mi je bilo sasvim normalno da čitam i ja. Čitanje knjiga bilo mi je jedna od najdražih igara jer to za mene nikada nije bila pasivna radnja - mašta je radila sto na sat i često sam likove i događaje iz knjiga proživljavala, igrajući se lutkama, crtajući, plešući, oblačeći mamine duge haljine i štikle, nabacavši na sebe sjajne perle i zavjesu od tila i, evo - princeza je bila tu. U školi sam bila najmlađa učenica 106

knjižničarka, na svakom sam odmoru trčala u knjižnicu i ondje pomagala, razvrstavala i spremala knjige na police, čak i radila na posudbi, na čemu su mi mnoge kolegice zavidjele. A najljepše mi je bilo razgovarati o knjigama sa svojom tetom knjižničarkom, jer razgovarala je sa mnom kao s ravnopravnom, a ja sam se tada osjećala jako važnom i pametnom.

U vrijeme mojeg djetinjstva izbor dječjih knjiga nije bio velik kao danas, pa sam posezala za raznim knjigama iz kućne, školske i narodne knjižnice, od slikovnica, zbirki pjesama, često zbirki narodnih bajki i stripova, do knjiga za odrasle poput Gospođe Bovary, pa čak i ljubavnih romana s kioska. Jednostavno sam „gutala“ sve što mi je došlo pod ruku. Ipak, uvijek izdvajam dvije knjige koje su mi bile posebno drage, Andersenove Bajke i priče i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, obje iz biblioteke Vjeverica izdavačke kuće Mladost, kojima sam se iznova i iznova vraćala tijekom cijelog djetinjstva i duboko ih proživljavala. Završit ću rečenicom jednog prijatelja iz osnovnoškolskih dana koji živi izvan Hrvatske. Njegov je nećak kao predškolac redovito dolazio u knjižnicu. Jednom takvom prigodom rekla sam mu da bih voljela vidjeti njegova strica kad ih sljedeći put posjeti. Nećak nije zaboravio prenijeti poziv stricu, ali je zaboravio moje ime, tako da je njegov stric, a moj prijatelj, u knjižnicu ušao ne znajući točno koga će sresti. Kad me je ugledao, rekao je: „Vjeruška, pa naravno, odmah sam i pomislio na tebe jer te se sjećam uvijek s nekom knjigom u ruci, i uvijek si o njima nešto govorila.“ A govorim i danas, i knjige su i danas uvijek oko mene, jer one su moj život.

107

Vodopija, Patricija U gradu kukaca i Ulaziti, molim

Zahvaljujem Dječjem odjelu knjižnice Marka Marulića što me je potaknuo da na nekoliko trenutaka otplovim natrag u djetinjstvo i što svojim lijepim akcijama obogaćuje djetinjstvo naše djece.

U GRADU kukaca / priredila Nada Iveljić. - Zagreb : Naša djeca, 1971. - [16] str. : ilustr. ; 27 cm ULAZITI, molim / priredio Gustav Krklec. - Zagreb: Naša djeca, 1972 . - [6] str. ilustr. ; 19 cm

Moje je djetinjstvo obilježeno mnogim lijepim slikovnicama i pričama. Neizmjerno sam uživala prvo slušajući, a poslije sama, čitajući ih. Obožavala sam otploviti u svjetove čija vrata samo priče mogu otvoriti. One su duboko utjecale i na moj izbor zanimanja, jer sam već od rane mladosti sanjala kako ću jednog dana prevoditi knjige, a imam veliku sreću što mi se ta želja ispunila. I dandanas uživam u dječjoj književnosti i često mi se čini da mi je sin samo izlika da sama pročitam neku slikovnicu ili dječju knjigu.

Kako nemam ni brata ni sestru, knjige su mi od najranijeg djetinjstva bile najbolji prijatelji. Kad sam krenula u osnovnu školu, najljepši dar koji mi je netko mogao donijeti bila je knjiga iz biblioteke Vjeverica.

Svoje prve slikovnice ne mogu se sjetiti, ali kad otplovim u prošlost, pred očima 108

mi se nižu slikovnice iz serije Maja i Heidi, bajke braće Grimm, Disneyjeve bajke sabrane u debele sveske…

Možda najdraža priča bila mi je Mala sirena Hansa Christiana Andersena, koja se nalazila u debelo ukoričenoj zbirci Najljepše bajke svijeta (Stvarnost, Zagreb, 1971.), a najdraža mi vjerojatno nije bila samo zato što je to doista prekrasna priča, nego i zato što je nisam imala (svi dobro znamo kako nam se najljepšim čini upravo ono što nemamo). Imala ju je jedna moja prijateljica i kad god bih joj došla u posjet, jednostavno sam morala uzeti tu knjigu u ruke kako bih se po tko zna koji put divila slikama morskih prostranstava u kojima je obitavala Mala sirena.

No slikovnica koju ovom prilikom želim predstaviti nije ni Maja, ni Heidi, ni Andersen, ni Disney. Pretpostavljam da će mnoga bivša djeca pisati o njima, pa sam se odlučila za jednu manje poznatu knjigu. Ime joj je U gradu kukaca, priredila ju je Nada Iveljić, a izašla je u nakladi Naša djeca, Zagreb, 1971. godine. Zahvaljujući mojim roditeljima, koji su je sačuvali, tu slikovnicu još uvijek imam, a danas je rado prelistava moj šestogodišnji sin Toma.

Radnja je jednostavna: dječak Tomica sanja da je u gradu patuljaka i kukaca koji žive slično kao ljudi: idu u školu, putuju kočijom (pužem), piju piće u gostionici, priređuju svadbu, pjevaju, plešu i bave se raznim drugim svakodnevnim aktivnostima.

A kako je u svakoj slikovnici od velikog, možda čak presudnog značenja ilustracija, mene su u ovoj slikovnici naročito privlačile slike. Na svakoj se stranici nalazi mnoštvo pojedinosti, patuljaka i bubica raznih vrsta, veličina i boja, u različitoj odjeći.

Pa njihove kuće u gljivama, pa krevetići, stolovi i stolice, klupe i školske ploče…

Sve je to budilo moju maštu i mogla sam satima sanjariti o tome kako, osim našeg velikog svijeta, svuda oko nas postoji još mnoštvo malih, našem oku neprimjetnih svjetova čiji stanovnici vode svoje živote i imaju svoje planove, namjere, brige i veselja, baš kao i mi ljudi.

Po mome je mišljenju kod slikovnice – osim dobre i poučne priče te odgovarajuće ilustracije – najvažnije da razvija maštu, a time i kreativnost djeteta. Današnjoj je djeci ponuđeno previše gotovih rješenja. Zatrpani su igračkama, crtićima, knjigama, računalnim igricama… pa ponekad mislim da je njihovo djetinjstvo siromašnije maštom nego naše, iako u materijalnom pogledu imaju više no što smo imali mi.

No današnja su djeca u mnogočemu, posebice u pogledu modernih tehnologija, 109

naprednija nego što smo bili mi. A to me je podsjetilo na još jednu dragu slikovnicu iz djetinjstva, koju su također sačuvali moji roditelji. Mala je to slikovnica tvrdih listova, zove se Ulaziti, molim!, a priređivač je Gustav Krklec (Naša djeca, Zagreb, 1972.). Na zadnjoj stranici nalazi se ilustracija nekoliko odraslih ljudi i djece na željezničkom kolodvoru. Jedan dječak u ruci drži voznu kartu, žuri prema vlaku. Kad je moj sin Toma, kojem su tada bile otprilike dvije i pol godine, prvi put vidio tu sliku, pokazao je na kartu u dječakovoj ruci i uzviknuo: „Mama, mobitej!“ Kad sam mu pokušala objasniti kako u ono doba još nije bilo mobitela, gledao me je razrogačenim okicama, ne shvaćajući o čemu govorim. Ova me mala anegdota navodi na zaključak da i današnja djeca imaju jednako velik potencijal za maštu kao i mi u njihovoj dobi. Taj potencijal, dakako, treba razvijati i pravilno usmjeravati, a nadasve je važno naučiti najmlađe da u moru ponuđenog odaberu prave, trajne vrijednosti, bilo da se radi o književnosti ili o nekom drugom području života.

Zahvaljujem Dječjem odjelu Knjižnice Marka Marulića što me je potaknuo da na nekoliko trenutaka otplovim natrag u djetinjstvo i što svojim lijepim akcijama obogaćuje djetinjstvo naše djece.

Patricija Vodopija rođena je 1970. godine u Osijeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. godine živi u Splitu, a otkako je 2004. godine rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. godine članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela više od 20 književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Također je aktivna kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.

110

„

...toliko su me dirnule sve ove pričice „bivše djece“ da sam i sama otišla u moj šamizet di mi stoje knjige iz mog djetinjstva i vjerojatno ću tamo dočekat ponoć, ha-ha... vjerojatno su isti poriv imali i svi koje ste zamolili da vam napišu pričicu, stvarno divan i bezbrižan osjećaj... pričice su toliko tople i svaka ima neku notu koja ih istovremeno spaja i razdvaja :))

“

Idem sad čitat mog Klokana u dizalu i druge :)) Pozdrav, Marina

112

Ovo je poruka Marine Zoković, volonterke Odjela za djecu i mlade, koja nam je pomogla u prvom sređivanju teksta. Marina ima 28 godina i pripada generaciji koja je odrastala uz nove medije. No, ljubav prema knjigama razvijala se u roditeljskom okruženju i zauvijek lijepim uspomenama obilježila godine njezina djetinjstva.

Zato će se Marina svom Klokanu u

ponovno vraćati dizalu...

Hoće li tako biti i s novim generacijama? Imaju li današnji tinejdžeri takvih uspomena i koliko su im one važne?

Pitat ćemo ih!

113

Pogovori

115

Dr. sc. Diana Zalar Moć knjige Ova je knjiga sazdana ponajprije od finih, prozračnih, raznobojnih i svjetlucavih sjećanja. Ona nam govore na koji je način knjiga, poglavito slikovnica, odigrala ključnu ulogu u djetinjstvima ljudi različitih generacija, najčešće rođenih u Splitu i njegovoj okolici, ili nekom sponom povezanih s tim gradom. Odrastajući, svoj su život shvatili kao poklonjenu im umjetničku mogućnost - bilo u književnom, kazališnom, filmskom, graditeljskom, prevoditeljskom, profesorskom, publicističkom, kiparskom, pripovjedačkom, izdavačkom, knjižničnom ili kakvom drugom svijetu.

Uostalom, život može biti umjetnost i u najobičnijoj svakodnevici... Kad sam pročitala rukopis, taj stav prema životu doživjela sam zajedničkim svim stvarateljima ove knjige. Iz njihovih uzbudljivih svakodnevica dozvala ih je akcija Slikovnica mojeg djetinjstva i privuklo davno sjećanje na omiljenu knjigu koju su uvijek iznova i iznova čitali, ili je slušali i gledali iz krila nekoga tko ih je volio. Čar i ljepota koju su nalazili u riječima i ilustracijama nisu mogli presahnuti. Nisu mogli nestati. Samo su zaronili u duboke slojeve svijesti, da bi pred nama isplivali na površinu nepomućenim sjajem.

U godini kad proslavljamo stoti rođendan malog šegrta Hlapića naše proslavljene spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić, baš izborom knjige Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića otvaraju se stranice ove knjige. Pišem ovaj predgovor u smiraj 2012. godine. U svibnju je u Mariboru, kao ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture, održan međunarodni simpozij o europskoj bajci i priči. Govorilo se o teorijskim, folklorističkim, ilustratorskim, a napose sociološkim aspektima umjetničkih i usmenih bajki i priča. Koliko li se samo ova knjiga aktualno nadovezuje na ta zbivanja! Organizatorica simpozija pričala mi je, kao biser svog djetinjstva, sjećanje iz kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća kad bi u njezinu kuću, dok je bila maleno dijete, jednom na mjesec doputovala sredovječna seljanka za ispomoć u kućanskim poslovima. Spavala bi tih sedam noći s djevojčicom u istoj sobi.

Ta neuka žena koja možda nikada nije pohađala školu nosila je sa sobom slovenski prijevod Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića. Uvečer, kad bi se djevojčica i ona spremile na spavanje, sporo i glasno odgonetala je zavjesu slova, ali baš to je bilo djevojčici najuzbudljivije, jer bi svaka rečenica imala ekspresivnu, tajnovitu intonaciju. „Odmatajući“ doživljaje maloga Hlapića kao klupko vune, znala bi stati, načas 116

podići pogled s knjige i prošaptati, onako narodski: „J...m ti, kak je to napeto!!“ Ova anegdota potiče razmišljanje o utjecaju nekih knjiga na kolektivnu svijest. Kad ste pročitali prethodne stranice, vjerojatno ste naslutili da je Vladimir Kirin u nas odigrao sličnu ulogu u vizualnoj percepciji bajke. U prostoru spomenutog slovenskog simpozija otvorena je izložba u čast Kristine Brenkove, pokretačice i glavne urednice knjižnog niza prekrasnih ilustracija s naslovom Zlatna ptica, zbirka pripovijedi iz cijeloga svijeta. Grozdana Ribičić upravo tu ediciju navodi kad spominje svoju najdražu priču iz djetinjstva, Priču o vodenjaku. Koliko je malo poznato ovakvih tajnih čitateljskih veza naših ljudi s razvijenim tijekovima u knjižnom svijetu!

I treći moment: organizator je upriličio sudionicima doživljaj. Pozvao je nekoliko renomiranih profesionalnih pripovjedača iz Norveške, Škotske i drugih zemalja da u Lutkarskom kazalištu i u prostoru srednjovjekovnog samostana pričaju narodne priče za odrasle. U ovoj knjizi ugodno je iznenađenje za mene bio i iskaz Jasne Held, hrvatske profesionalne pripovjedačice. Ona dobro zna koliko je umjetničko kazivanje bajki i priča na za to organiziranim festivalima (za odrasle i za djecu) u Europi zaživjelo u posljednjih desetak godina...

Dakle, riječ je samo o jednom simpoziju iz svijeta onih koji se bave knjigom za djecu - a možemo ga na više načina povezati s knjigom Moja najdraža slikovnica.

Takvih je događaja sigurno puno. Ova će knjiga zaživjeti u vremenu koje se intenzivno počelo baviti djetetom i djetinjstvom, koje je počelo istraživati korijene naših misli, naših stremljenja i životnih vizija.

Promotrimo koje knjige, pisci i ilustratori izviru iz riznice sjećanja.

Kad je riječ o žanrovskoj slici odabranih izdanja, tu su roman, bajke u prozi i stihovima, umjetničke pripovijesti i one iz narodnog stvaralaštva, stripovi, pjesme, prepričani filmovi. To su knjige koje su usrećivale ovu djecu, tj. populaciju kulturnih radnika rođenih od tridesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ipak, riječ je najčešće o pričama.

Ilustratori: Vladimir Kirin (pet puta), Mladen Veža, Andrija Maurović, Joško Marušić, Cvijeta Job, Ivo Gattin, Zdenko Balabanić, Marija Sakač-Houska, Branislav Jovanović, Vojtěh Kubašta, Marcel Marlier, Edwin Schmidt, Mel Crawford, Laszlo Reber, Arne Ungerman, Ida Bohatta Morpurgo, Janusz Grabianski, Adi Mulabegović, Mirko Stojnić, Miljenko Stančić, Ančka Gošnik Godec, Janusz Grabianski, Miklavž Omersa; dječje ilustracije; ilustracije prema filmovima iz produkcije Disney; neime117

novane ilustracije koje nemaju umjetničkih pretenzija i dr.

Pisci: Ivana Brlić-Mažuranić (četiri puta), Enes Kišević, Sunčana Škrinjarić, Andrija Maurović, Vladimir Čerkez, Vladimir Filipović, Jakob i Wilhelm Grimm, Hans Christian Andersen, France Bevk, Jens Sigsgaard, Éva Janikovszky, Aleksandar Sergejevič Puškin, Gilbert Delahaye, Irena Jurgielewiczowa, Wilhelm Hauff, Branko Ćopić, Charles Perrault; narodno stvaralaštvo; prepričane inozemne slikovnice nenavedenih autora (priredili Nada Iveljić i Gustav Krklec) i dr.

Iz ovoga popisa iščitavamo, s jedne strane, veliku raznolikost afiniteta za ilustraciju i književno djelo, vidimo velikih ilustratora i književnika koji se danas smatraju klasicima, kao i suvremenijih umjetnika. Izbor se u tom smislu zaista može smatrati reprezentativnim. S druge strane, vidljiv je i diskontinuitet razvoja književne ilustracije na hrvatskim prostorima, a u čitateljskoj percepciji pojedinačno isticanje samo nekoliko imena mnoštva ilustratora koji se od pedesetih godina do kraja sedamdesetih afirmiraju u sjevernijim predjelima Hrvatske (uz časne iznimke: Vladimira Kirina, kojega već nazvah dijelom kolektivne čitateljske svijesti, te Mladena Veže, Cvijete Job i neke druge). Dok se u Zagrebu pedesetih godina stvaraju nove biblioteke za djecu (u relativno kratkih desetak godina najaktivnijeg djelovanja Grigor Vitez pokrenuo ih je najmanje devet – nedavno su pronađene još dvije), u ovim iskazima nema baš puno tragova da je to poznato i prepoznato. Ili je bilo poznato, ali ne i omiljeno? Na jugu Hrvatske trajao je od tridesetih do osamdesetih drugačiji recepcijski kôd koji tek treba prepoznati i iščitati.

Zanimljivo je ovdje zamijetiti još nešto: među omiljenima naći ćemo nekoliko kič slikovnica bez umjetničkih pretenzija. Mirna Flögel, sveučilišna profesorica i spisateljica, napisala je jednom prilikom: „Čudnovato je s time što je pravo, a što lažno. Bezvrijedna stvar u dobroj ruci vrijedi kudikamo više nego skupocjena stvar u lošoj ruci.“ I tu mislim da je ključ razmatranja (ne)prihvaćenosti ilustracija kad je riječ o djeci. Slikovnica umjetničke ilustracije sama po sebi ne mora biti ni uspješna niti prihvaćena. Očigledno neke kič i šund slikovnice imaju svoju vrijednost, ili u imaginativnom, ili u komunikativnom smislu, bez obzira na sladunjavost ilustracija. Francuske slikovnice o djevojčici Maji mnogima su drage srcu, iako kritičko mnijenje drži da nemaju umjetničke vrijednosti. Postaje jasno da su opozicije umjetničko − kič ili umjetničko − šund nedostatne za vrednovanje slikovnice kao fenomena. Analiza slikovnice kao žanra koji se izražava dvostrukim jezikom, riječju i slikom, treba se kretati mnogo slojevitije i u smjeru spoznaja o ljudskoj recepciji 118

slike i riječi. Na to upućuje i različitost izbora koji nalazimo u ovoj knjizi.

Treba reći i da su iskazi u ovoj knjizi pomalo neujednačeni i „razbarušeni“, što također smatram njezinom vrlinom. Svatko tko se priključio govori onoliko i onako kako želi. Ponekad je riječ o pravim dokumentarističkim esejima, ponekad o umjetničkoj priči, ponekad o anegdotalnom štivu, a neki put su iskazi kraći i gotovo šturi, faktografskog tipa. Biografije također. Sve to govori o životnom stavu onoga koji izriče, o njezinu ili njegovu načinu otkrivanja sebe u javnosti i mnogo čemu drugom. Stoga će vam ova knjiga biti mnogostruko zanimljiva. Čitat ćete je s užitkom, a takvo, uostalom, svako čitanje mora biti.

Moć knjige izuzetna je moć. Razvija se i jača iz najrazličitijih poticaja. Uvjerila sam se u to i kad sam sastavljala izbor bajki hrvatskih živućih bajkopisaca Stala vila da napoji konja. Njihova su sjećanja na djetinjstvo jednako zanimljiva kao i sjećanja utkana u ovu knjigu. Prije nešto više od stotinu godina (1909.) u gradu Zagrebu svečano je otvoreno Dječje sklonište za djecu slabijeg imovinskog stanja čiji su roditelji morali raditi do kasnih večernjih sati, a u školama nije bilo dnevnog boravka. Tu su djeca mogla biti na toplom i sigurnom, dobiti besplatan ručak, poslušati priču, upoznati se sa slikovnicama. U takvom okruženju često je, tridesetih godina, slušala bajke mala Anđelka Martić. Pripremali su se i recitali, čitala se poezija. Prije jednog Božića u posjet Dječjem skloništu došao je kralj Aleksandar s kraljicom. Anđelka je izrecitirala pred njima pjesmu, i kod naklona se zbunila, od uzbuđenja nije znala kako sići s pozornice. Kralj je ustao, odveo djevojčicu do gledališta i posjeo je sebi u krilo. Ona ga je upitala: „Jesi li ti zaista pravi kralj?“ „Pravi pravcati“, glasio je odgovor. „A zašto onda nemaš krune?“ „Ostavio sam je kući da mi se ne smoči, jer vani pada kiša“, odgovori kralj i odmah nastavi: „Što bi ti željela da ti jedan kralj pokloni za Božić?“ Anđelka je malo razmislila. Najljepše bi bilo imati lutku, jer to je bio neostvareni san, no ipak se sjetila da nema ni kaputa, a zimski su dani... „Željela bih kaput.“ Sljedećeg jutra na vrata njihova sirotinjskog stana pokucao je kraljev glasnik. Anđelka se sjeća da je bio odjeven u svečano odijelo, namirisan, u čizmama do koljena, uglancanima do visokog sjaja. Pokraj njega su stajala dva vojnika, svaki sa po jednim paketom u rukama. Glasnik će njezinoj majci: „Kralj osobno šalje Vam ove darove jer je jučer uživao u recitaciji Vaše kćeri.“ Kad su poslije otvorili pakete, u njima je bio novi zimski kaput sa zlatnim dugmetima za Anđelku i velika kutija puna 119

brašna i soli. Iako su kasnije uslijedile teške godine rata i mnoge druge kušnje, djevojčica nikada nije zaboravila ovaj bajkovit događaj. Poslije sedamdeset godina književnog rada napisala je i dvije knjige bajki, zauvijek vezana uz knjigu i njezinu moć. Kako vidimo, nije ona usamljen slučaj.

Bilo da smo ih doživljavali u samoći svoje sobe, ili nam ih je pričala nona ispod smokve, ili otac uz pomoć svjetla i sjena na zidu, ili smo maštali o njima uz prekrasne ilustracije — bajkovite priče i pjesme često su upletene u naše najintimnije trenutke. Nije to nimalo bezazlena činjenica. Bez njih bi nam svijet u mnogim svojim licima ostao čudan i dalek. Bez njih i bez slikovnica bili bismo puno slabiji i manje zaštićeni, i puno bi nas lakše svladali vrijeme i događaji.

120

Branka Jakelić, prof., psihoterapeutkinja i spisateljica Priče i bajke našega djetinjstva Prvi pisani tragovi o Pepeljugi i njezinim zavidnim sestrama pronađeni su u jednom kineskom rukopisu starom više od 3000 godina. Prenošene iz generacije u generaciju, ta i druge priče i bajke našega djetinjstva i dalje žive u nama. Obraćajući se direktno djetetovu biću, koje pokušava otkriti tko je i gdje je njegovo mjesto u svijetu, one imaju važnu ulogu u izgradnji njegove osobnosti. Njihove poruke ne dotiču samo svjesno, nego i nesvjesno, te potiču maštu, razvijaju inteligenciju i osvjetljuju emocije, istodobno mu pomažući integrirati razne suprotnosti u sebi i svijetu oko sebe.

Naime, svaki je ljudski život avantura puna izazova i kušnji kroz koje rastemo u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Mitovi, legende i bajke simbolično govore o tom procesu; stoga se i mnogi psihoterapeuti u svojem radu koriste njihovim slikama kao parabolama, kako bi ljudima pomogli da bolje razumiju sebe i druge, te lakše prebrode krize i prijelaze iz jedne životne faze u drugu.

U bajkama, kao i u životu, glavni lik u jednom trenutku mora „biti prognan“ iz sigurne luke u kojoj se osjeća voljeno i zaštićeno da bi se upustio u potragu za nekim ili nečim što mu je važno, suočio se sa svijetom i svladao izmišljene ili stvarne protivnike kako bi obavio određeni zadatak. Kao nagradu na kraju obično dobiva ruku prekrasne princeze, kraljevstvo i slično. Simbolički, riječ je o integraciji, pomirenju raznih suprotnosti u sebi, u prvom redu one osnovne između duha i materije, između svojeg unutarnjeg svijeta i onog vanjskog.

Djetinjstvo se mjeri zvukovima, mirisima i prizorima prije nego što stigne tamno doba razuma.

(John Betjeman)

Mala djeca vrlo intenzivno doživljavaju sebe, druge i sve što se događa u njihovoj okolini. Njihovo je mišljenje magijsko, njihov doživljaj svijeta crno-bijel. Logično mišljenje, koje podrazumijeva kontinuitet, vrednovanje i razlikovanje, razvija se 121

postupno. Duboko se uživljujući u priče, crtiće i filmove, djeca se poistovjećuju s njihovim junacima uzimajući ih kao model koji će slijediti i u stvarnom životu.

Potaknuto pričama koje voli, dijete u vrlo ranoj dobi nesvjesno pravi plan svoga budućeg života, plan u koji su, kao u svakoj pravoj priči, utkani i zaplet, traženja rješenja i rasplet po uzoru na likove junaka koji ga fasciniraju.

Neke će mališane tako avanture hrabrog i mudrog šegrta Hlapića nadahnuti istinoljubivošću i dobrotom, nekima će pak priča o Zeki Pjegavku — najplašljivijem zečiću u Velikoj šumi koji je, odlučivši postati hrabar, na neko vrijeme trebao otići u drugu šumu da bi se, zakriven iza strašnog imena Rakosokonadur, postupno naučio hrabro hvatati u koštac i s najvećim izazovima i opasnostima — pomoći da u sebi pronađu neke nove resurse kako bi lakše prevladali vlastite strahove. Nekima će priče o djevojčici Maji ili Bobu graditelju pomoći u svladavanju niza običnih i manje običnih životnih situacija i zadataka. Neki će suosjećati s Ružnim pačićem i, s dubokim olakšanjem kad se pokaže da je on zapravo prekrasni labud, u sebi i u drugima otkriti ljepotu nevidljivu na prvi pogled, neki se kroz dramu poput Snjeguljičine ili Matovilkine simbolično baviti temama vlastitog odrastanja i odvajanja od majke, kroz neke druge priče odnosom prema autoritetima, stvarima koje ih plaše, dobru i zlu ili će pak, kao u priči o tri praščića, učiti o razlici između površnih zadovoljstava i onoga što na duge pruge donosi više dobra...

Kada bismo znali da se možemo nositi s bilo čim što nam se nađe na putu, čega bismo se uopće imali plašiti?

(Susan Jeffers)

Na svojem putu junaci mitova i bajki barem jednom se nađu u nekoj naizgled bezizlaznoj situaciji. Nerijetko su takve situacije uokvirene slikom guste mračne šume.

Ulazeći u nju glavni lik ostavlja za sobom stari poznati svijet, svoj dom, prijatelje, mnogo toga što mu je značilo sigurnost. U šumi na nj vrebaju razne opasnosti, ona je mjesto kušnje, mjesto susreta s divljim, nepoznatim gdje mu ne može pomoći ništa od onoga što je do tada naučio i znao; tu se mora prilagoditi, mijenjati. Šuma je time i mjesto susreta sa sobom i svojim najdubljim strahovima i čežnjama. Suočavajući se s njima i pobjeđujući unutarnje i vanjske neprijatelje, lutajući i spotičući se, junak postupno nalazi izlaz i put do ostvarenja svoga cilja. Prolazak kroz šumu 122

stoga simbolizira prijelaz s jedne razine na drugu, iz jedne životne faze u drugu. Na svojem putu mali će junak susresti razne likove poput drvosječe, grbavca, starice... koji će mu u odsudnom trenutku priskočiti u pomoć, ukazati na nešto što sâm nije vidio, obdariti ga čarobnim darovima poput nevidljive kape, neke tajne moći i slično i time ga pripremiti na sljedeći korak. I mnoga djeca imaju nevidljive prijatelje iz mašte s kojima razgovaraju kad su tužna, ljuta, preplašena ili se pak nađu pred nekim naizgled nepremostivim zadatkom. Na taj način zapravo komuniciraju s mudrijim dijelom vlastita bića koji mnogo bolje vidi, čuje i razumije ono što svjesnom umu lako promakne.

Priče i bajke našega djetinjstva prepune su simbola, a svaki je simbol mnogoznačan. Osim toga, neograničen slikama koje ga predstavljaju, on duboko u duši razvija vlastiti život i potiče razne procese, čime istodobno djeluje i pedagoški i terapeutski. Simboli se obraćaju raznim razinama djetetova bića — i univerzalnoj, i arhetipskoj, i kulturnoj, i obiteljskoj i onoj posve individualnoj. Upravo su stoga priče koje smo čitali, gledali ili slušali kao mali važne i ostaju tako duboko u nama.

123