Split u snigu 2012. by Gradska knjiznica Marka Marulica

Split u snigu 2012.

biblioteka marulica Knjiga 2 Split u snigu 2012.

Nakladnik Gradska knjižnica Marka Marulića Split Za nakladnika Elli Pecotić Glavna urednica Grozdana Ribičić Uredile Grozdana Ribičić Ingrid Srdanović Lektorice Tanja Radić Jelena Pezelj Fotografija na naslovnici Sanja Vladović, Digitalis Oblikovanje i grafička priprema Tomislav Staničić

Gradska knjižnica Marka Marulića Split, 2013. © Sva prava pridržana ISBN 978-953-7753-36-8

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-32 SPLIT u snigu 2012. / <glavna urednica Grozdana Ribičić>. - Split : Gradska knjižnica Marka Marulića, 2013. (Biblioteka Marulica ; knj. 2)

ISBN 978-953-7753-36-8 1. Ribičić, Grozdana I. Split -- Fotografski motivi 150216092

Split u snigu 2012.

Split, 2013. Gradska knjiĹžnica Marka MaruliÄ&#x2021;a Split

Jelena PopiÄ&#x2021;

Popis autora tekstova i fotografija

Predgovor Ingrid Srdanović i Nataša Prkić Alujević, Tonka Antić, Saša Babić, Petra Barić, Antonela Bašić, Ivan Burić, Duje Burić, Katarina Burić, Mihovil Burić, Mirela Frapporti-Roglić, Maja Giljanović, Ivana Jeličić, Lovre Knežević, Luka Matić, Edi Mlinar, Branka Mojsović, Sara Simona Pervan, Jelena Pinjušić, Meloni Popić, Jelena Ribičić, Grozdana Rom, Darko Soldić, Irena Vladović, Sanja Pogovor Dunja Kalilić 5

SNIG U SPLITU olivan Split u snigu Naš van je Split, moj svitu, Ne samo najlipji Nego i natepliji grad na svitu. Zato je pravo čudo Ako koje zime pane snig u Splitu… Tonči Petrasov Marović

Jelena PopiÄ&#x2021; 7

Predgovor Doživjeti snijeg u Splitu, nama koji u njemu živimo, dogodi se tek nekoliko puta u životu. S velikim veseljem i radošću pozdravljamo i najmanju pahulju u nadi da će snijeg nastaviti padati i makar malo zabijeliti grad. Malo tko od nas nema sačuvanu u sjećanju uspomenu na tih nekoliko nesvakidašnjih splitskih zimskih dana. Ali zima 2012. priredila nam je pravo iznenađenje. Kada su zalepršale prve pahulje, nitko nije mogao naslutiti sve ono što je uslijedilo. Krenimo redom. Početkom veljače, točnije 3.2., Split je pogodila nezapamćena snježna oluja. U samo nekoliko sati palo je toliko snijega da je izmjerena najviša visina snježnog pokrivača u cijeloj službenoj povijesti meteoroloških mjerenja u gradu, a zadržao se do tada nezabilježenih 16 dana. Grad je potpuno poludio. Probudilo se specifično splitsko stanje uma, mladi i stari ludovali su kao da im je zadnje. Kao da se cijeli Split nadmetao tko će napraviti veću ludoriju. Spuštalo se skijama po cestama kroz cijeli grad, na Bačvicama se u punoj skijaškoj opremi skijalo, sanjkalo, spuštalo bobom, te istovremeno kupalo i igralo picigin. Izrađivali su se neobični snjegovići. Cijeli Split bio je jedno veliko igralište za velike i male. Naš grad ne samo da se zabijelio kao nikada do tada, već se nakon toga i zaledio pa su zimske radosti dobile i poneku tužniju notu. Promet je stao. Nije bilo škole ni vrtića. Stradavalo se na snijegu i ledu, liječnici su imali pune ruke posla. Kupovalo se u dućanima kao da je smak svijeta ili barem ratno stanje. Građani su zbili redove, održavali dobrosusjedske odnose više nego u „normalna“ vremena. Iako je snijeg prouzročio mnoge nevolje, ipak ćemo ga pamtiti kao lijepu uspomenu jer ne događa se tako često da nam se toliko zabijeli grad. U svakom slučaju nitko nije ostao ravnodušan. Takve snažne emocije kod umjetničkih duša izazivaju potrebu za izražavanjem utisaka i doživljaja. A mi smo kao pravi ljudi od zanata, onog knjižničarskog, koji čuvaju i prikupljaju pisano blago, poželjeli sačuvati pisane uspomene na snijeg u Splitu 2012. Stoga smo pozvali sve one koji žele svoje utiske i doživljaje proteklih snježnih dana podijeliti s nama, da nam pošalju literarne i likovne radove, te svoje zanimljive fotografije kako bi zabilježili i sačuvali ovu za Split nesvakidašnju vremensku zgodu. 8

Cilj nam je od prikupljenih radova ostaviti trag novim generacijama o jednoj nezaboravnoj veljači u Splitu. Iako prošlogodišnji, zbog inteziteta padalina i količine emocija i doživljaja koje je izazvao, a o čemu su potvrda i vaši tekstualni i slikovni prilozi pristigli na našu adresu, potvrđujemo da priča o snijegu u veljači 2012. nije tek priča o „lanjskom snigu u Splitu“. Iskreno zahvaljujemo svima koji su se odazvali projektu „Split u snigu 2012.“

Ingrid Srdanović i Nataša Prkić

Dani o’ sniga Judi moji, srce mi se širi! Cili grad je noćas posta bili! Bili dvori, bile kale, bila pjaca i šentade! Bila jidra, bila sidra, tonobili, brodi bili! Bilo more, cviće, tice, bila riva, puno dice… Dalmacija cila, bilu zastavu razvila! Ćutila san se ka krajica u biloj vešti o’ svile, ča gušta u bumbaku, u najlipjen nebeskon tkanju. Iz Božje su konistre, na naše ponistre doletile bile vile o’ sniga. Di god pogledaš, vagon sniga! Donilo nan vrime puno smija, radosti, ma i briga. Niki su ga jubili, niki su se jutili, sve se izmišalo… U jednu grudu jubavi je stalo, ča me u srce drito pogodila, bilinon svojon dušu mi takla, a suze su tekle s obe strane cakla! U toj bajkovitoj noći, sitila san se nje, moje drage bake Lidije, lanterne mog ditinjstva i ferala moje mladosti. Sitila san se kako je uvik govorila: - Vidit ćeš ti, dite moje, zamest će nas snig! Mećava! I zec će tražit svoju mater, vidit ćeš ti! Kandelora, zima

Grozdana Ribičić

Jelena Popić

fora koja muti do dna mora! I zato je uvik, po bakinoj uputi, u vrime o’ zime, u kući tribalo bit brašna i kvasa, leće i orza, slanutka i fažola, slanine i luka, mlika i jaja, suvih smokava, maslinova uja, vridnih ruku, pisme i orahovice. To je bila stara riceta za prigrmit dane o’ sniga. – Nakuvaj lonac sočiva da te okripi i dok zima ciči, ti se iz tople kužine ne miči! I zapanti, bije o’ česmine su najboje za naložit špaker jer daju najviše žara, a dok se griješ izmoli koji Očenaš za zdravje sviju nas! I neka su ti uvik spremne vunene bičve o’ bakinih ovaca rudica! Uvik san se smijala, dok san se uz vatru grijala jerbo mećave nije bilo, resla san, sunce me mazilo i tako dvadeset i dvi zime, dok Lili moja, dvi ijade i osme, na Sv. Ivana apostola nije u rajske dvore otišla. Onda je došla vejača, dvi ijade i dvaneste godine, i zameja nas je snig! Sve se zabililo, obilato sniga vrime nan donilo, vitri zapuvali, tlo se zaledilo, zec je mater tražija… Na nekin mistima bilo je smetova i priko dva metra. Grane su pucale, ribe se smantale, kosti se lomile, smrzli se valovi i kamen je patija, ovakvo vrime još nije upantija. 11

Stari se špaker davno utrnija, ma ja se zimi nisan dala! Znala san ča činit triba još o’ malih nogu. I dok san u studenoj noći, ajdučki, s mašklinon u rukan tukla led i lopaton razgrtala snig isprid portuna, pisma me nosila, ćutila san radost i toplinu u srcu ka divojčica sa žigicama koja je u toj čudesnoj bilini pripoznala nasmijano lice svoje bake, ispružene ruke drage, s krunicon i bilon svićon jubavi koju je ka svitlo jutarnje u srcu mome užga ovi snig. Dalmacija cila, bilu zastavu razvila ča se nikad nije pridala! Branka Mlinar

Irena Šimunović

Neposoljeni grad Zabilija se Split, neposoljeni grad Ne rade škole, dućani ni grad Ne znan kojim putem, iz čista mira Došla je ledena mećava iz Sibira Napadalo masu, doma kuham boršč Zamelo nas, kažu bit će ga još Zaleđeni kolnici i trotoari Hitna patrolira i rotira Hodamo ka ukakani, gegamo ka patke Sad znan kako je curama na take Gradonačelnik poručuje: ‘’Izađite vanka!’’ Jer je generalni zastupnik za prodaju štaka Nije dobro, mnogi će se polomit Zateklo nas, nismo stigli posolit Zafalilo soli u moru i u glavi Čekamo sunce da se led sam kravi

Saša Antić

Arhiv GKMM

Split u snigu 2012. To jutro sam se pobudila i počela spremati za školu. Odjednom sam ugledala nešto čudnovato bijelo u vrtu ispred prozora. Snijeg!! Uzbuđeno sam otrčala probuditi mamu. Kada je snijeg prestao padati toplo smo se obukli i izašli vani. Dodirnula sam snijeg, bio je jako mekan. Valjala sam se, pravila anđela, snjegovića i igrala se s prijateljicom Piom. Drugi dan smo opet išli na snijeg, a taj sam dan pokušala skidati snijeg s automobila koji se pod njim jedva vidio! A onda mi je djed donio drvene sanjke! Toliko sam se razveselila da sam jedva dočekala da mama dođe s posla pa da napokon izađem vani. Kada smo izašle, mama me je vukla i odlično smo se zabavile. Sutradan sam opet izašla s prijateljima i Lukin tata nas je vozio na sanjkama, a nekad nas i namjerno bacao na snijeg. A zatim se idućeg dana snijeg počeo polako topiti, pa sam s prijateljicom napravila velike grude koje smo za uspomenu htjele sačuvati u hladnjaku, ali mama nam to ipak nije dopustila. Ovo je prvi put da sam vidila ovako puno snijega u Splitu, a mama mi je rekla da ga nije ovoliko bilo od kada se ona rodila!

Meloni Pinjušić (8 i po godina)

Meloni Pinjušić

Snijeg u Splitu Bijelo. Sve je bijelo. Nježne, bijele snježne pahulje plešu svoj zimski ples i tiho padaju na tlo. Moj grad je prekrio snijeg. Najprije sam zadivljeno promatrala kroz prozor, a onda smo se moja obitelj i ja odjenuli i istrčali na snijeg. Ubrzo su se svi moji susjedi okupili ispred zgrade. Započelo je veselo grudanje. Meke bijele kuglice letjele su na sve strane! Kada smo se malo umorili, započela je nova snježna radost – izrada snjegovića. Novog bijelog prijatelja radilo je puno dječjih ruku. Na kraju je ispao predivan! Narančasta mrkva, šareni šal i siva kapa bili su ukrasi našeg okruglastog snjegovića. Jelena Popić

Najveselije mi je, ipak, bilo kada sam se sanjkala na odbačenom loncu. Tamo su mi se pridružili prijatelji Lucija i Toma. Smijehu nije bilo kraja! Sutradan se snijeg počeo lediti, a onda i topiti. Nestrpljivo sam čekala kada će početi škola da s prijateljima prepričavam snježne doživljaje.

Petra Babić, 3c OŠ Bol, Split Mentorica: Sanja Piskulić

Snjegoslav - Snjegoslaveeeeeeeeeee !!!! - Opet radiš nered, zar te ne smijem ostaviti samog ni trenutka - zavijala je mama Oblak. - Zaista sine, dovodiš nas u velike neprilike zbog svoje nepažnje!- zagrmio je tata Oblak. - Ali mama! - Ali tata! Nisam namjerno, žurio sam, trčao i spotaknuo se na Ledoblaka i prosuo snijeg. Nisam kriv. Čekaj malo. ... Nemate vi pojma tko je Snjegoslav, a kamoli u kakvu je to nevolju upao. Znam, znam, evo ovako ide priča: Ovo vam je živa istina, ne zvala se ja pisac! I ne počinje onim dosadnjikavim počecima - Bila jednom jedna princeza i njen princ. I ne završava još glupljim krajevima - Živjeli su sretno i radosno i imali milijun djece. Dakle priča je to o jednom gradu. Bio jednom i još uvijek postoji jedan Split. Taj je Split bio i još uvijek jest najljepši grad na svijetu. Ako pitate stanovnike Pariza ili Rima oni će vam reći da je njihov grad najljepši na svijetu, jer svakome je njegov grad njaljepši na svijetu, ali u našoj je priči to Split. Zašto? Zato što je to naš grad! E sad, taj je Split imao predivno more, još predivnije sunce i najpredivnije vrijeme. Tamo je kiša padala nekoliko minuta, a sunce sijalo godinama. 18

Sanja Vladović

Jelena Popić

A onda je Snjegoslav zeznuo. O da! Zeznuo je samo tako. Snjegoslav je bio najmlađi od Snjegoblaka, velikih, bijelih oblaka koji voze,odvoze i razvoze snijeg po svijetu. Dozrele se pahulje beru sa Snjegostabala, a onda se pakiraju u sanduke. Svaki Snjegoblak ima zadatak zasnježiti unaprijed dogovoreni dio svijeta. Svašta sam saznala o tim snježnim čovječuljcima, ali zašto na nekim mjestima snijeg pada bez prestanka, a na nekima nema ni jedne jedine pahulje, nisam dokučila. Evo, Split je svjedok. Tamo pahulje stižu svakih zilijardu godina, što bi se rekloNIKAD! I tako vam je Snjegoslav, najmlađi od Snjegoblaka dobio svoj prvi snježni zadatak u životu. Ništa jako teško i neostvarivo. Sve što je trebao napraviti bilo je odletjeti do najljepšeg grada na svijetu (ne Londona, ne Pariza nego Splita) i rasuti jedan sandučić snijega. -Pa neka i Splićani uhvate koju pahulju ove zime, mislili su Snjegoblaci. Snjegoslav je ponosno koračao nebom i za sobom vukao paketić pahulja koje su trebale mirno odlepršati na Split. Ali... Nešto se sigurno moralo dogoditi, sad mislite, jer da se ništa nije dogodilo onda ne bi bilo ni priče ili barem ne ovako duge priče. Da, da. Nešto se moralo dogoditi ! Snjegoslav je cijelog dana posipao pahulje po Splitu i to mu je postalo jako dosadno. Mislio je kako nekoliko pahulja neće stvoriti dobar i trajan snijeg pa se oglušio na zapovjed starijih Snjegoblaka i odlučio posuti još koju pahulju pa još koju i tako je bacao paketić za paketićem. Splićani su se veselili jer neki od njih snijeg nikada nisu ni vidjeli pa im pahulja viška nije zasmetala. Ali Snjegoslav se, kao i svako dijete kad se dočepa čokolade ili bombona, nije mo20

Darko Rom

Grozdana Ribičić

gao zaustaviti. Bacao je pakete snijega, grude, snjegoviće... Snijeg je bio posvuda. Od neopisive sreće skakao je po oblacima, trčao i onda PLJUS !!!! To je taj PLJUS koji ste čekali. Zapeo je za prijatelja Ledoblaka koji se igrao na jednom oblačku i za sobom povukao milijardu paketa snijega koji su čekali prijevoz u druge zemlje. Sav je snijeg završio u Splitu ! Zabijelio se i zvonik svetog Duje - i Riva se zabijelila kao papir. I ljudi su se zabijelili. Split je izgledao kao grad hodajućih bijelih duhova. Djeci je to bio najvažniji dan u životu, a sljedeća dva tjedna nisu morali ići u školu. Koja superiška! Nema škole, nema maminog i tatinog posla, nema automobilske buke, samo snijeg. Hrpe i hrpetine pahulja koje je Snjegoslav nepažnjom poslao u Split. Naravno da je od mame, tate i Snjegoblaka dobio jezikovu juhu, ali Splićanima... O, Splićanima je postao omiljeni oblak. Jedno je sigurno! Ljudi su padali, lomili koljena i ruke, neki su čak i kihali, neki su šmrcali, ali svi su se zabavili kao nikada do sad. I tko zna kada će se opet tako ludo zabaviti. Zato sljedeći put kad nešto zeznete, sjetite se Snjegoslava i Splita u snijegu. Umjesto kazne, dobio je titulu našeg snježnog heroja. Kako li je čudan taj svijet. Živio Snjegoslav !

Jelena Pervan

Poslanje Na zemlju sam s Neba poput snijega poslan da hladnoćama stegnut bjelinu svjedočim gdje god nogom stupim i da se ljubavlju otopljen u svijet nevidljivih vratim.

Ivan Bašić

Jelena Popić 23

Padam Dugo sam spavala umotana u meki ogrtač. U stvari, mislim da sam oduvijek spavala. Još od svog rođenja kojeg se ni ne sjećam, jer sam ga prespavala. Ali, moram vam reći da je to nešto predivno: svi ti snovi, sva komešanja, uguravanja pod topli ogrtač, putovanja koja samo osjećam a ne vidim, osluškivanje pjesme slabašnog povjetaraca i urlika orkana, dok sklopljenih očiju nadlijećem gradove, sela, planine, doline, mora. Padam. Ravno iz sna, ne znam kuda i do kuda, samo znam da padam otrgnuta od mekog oblaka, mog jedinog poznatog svijeta, dosadašnjeg doma. Njegova me bjelina zasljepljuje, hipnotizira, paralizira. I te suze nisu suze tuge, nisu ni radosnice, one proviruju iza kapaka stisnutih očiju dok se ne udalji bijeli bljesak iznad mene. Padam. Nisam nikada učila ni matematiku, ni geometriju, ni fiziku. Ništa od toga nisam učila, ali znam da padam nesigurna u pravac i smjer. Zašto? Pa to je smiješno. Pravac je jedini pravilni pad. U stvari – dužina, ako uzmem u obzir da padam iz točke A – mog oblaka, do točke B – zemlje, a dužina je najkraća crta između dvije točke. Izgledam kao da nisam sigurna želim li uopće pasti. Lelujam malo lijevo, pa malo desno, pa gore, pa opet desno, tek onda malo prema dolje. Gle!! Eno mojih prijateljica! Skoro sve su tu. I one još uspavane, tromo i nesigurno klize zrakom poluzatvorenih očiju. Padam. Tek je popustila ona strašna bjelina mog ogrtača, dovoljno da otvorim oči. Padam i ne vjerujem što vidim. Opet bijelo, opet blještavo i mekano. Sada više ne znam jesam li uopće padala. Sve je isto. I gore i dolje. Ako ipak padam, sva sreća da je isto. Da padnem na tvrdi kamen, tko zna što bi se sa mnom zbilo. I zaista. Uranjam samo malo, gotovo nimalo u bijeli prekrivač, tek toliko da prodrmam noge. Noge? Otkad pahulja ima noge? Pa vjerojatno od onda od kad ima i oči, koje zatvara dok iz njih izviruju suze. Gledam plašljivo oko sebe. Ovaj je prekrivač beskonačan. Ne, nisam učila matematiku, ni fiziku, ne znam što znači beskonačno, ali mi se čini nekako nemogućim. Mislim da su se moje prijateljice pogubile u ovom padu, po ovom beskonačnom prekrivaču. Gle! Neke još padaju. Oh, kako lijepo padaju, naprosto im zavidim na eleganciji. Kao nekakve otmjene dame dok šeću parkom, kradom se smijulje i gurkaju laktom. 24

Jelena PopiÄ&#x2021;

Lijepo je izležavati se u tišini debelog snježnog tepiha, okružena novim prijateljicama, možda i boljim od onih starih. Ali ipak s čežnjom gledam prema nebu pa kojem je tako divno bilo lebdjeti, letjeti, padati. Hoću li ikada više letjeti? Padati? Nešto je šušnulo pokraj nas. Škripanje dječjih čizmica probudilo me i trgnulo iz maštanja. Nečija se rukavica spustila tik do mene, nečija malena ruka se zavukla duboko u snijeg, zgrabila nas i podigla u zrak. Tup, tup, top, zakotrljala nas u grudu i onako tijesno stisnute hitnula u zrak. Fijuuuu! Sva djeca u školskom dvorištu misle da zrak fijuče dok gruda snijega leti. Ne, to mi pjevamo. Zbor sretnih pahulja priljubljen u ledenoj kugli. Pjevamo od sreće jer opet letimo. Ja pjevam od sreće jer sada je ovo već ozbiljan let. S ciljem. S pravcem. Ne kao ono besciljno lutanje zrakom. Sada znamo zašto smo tu, zašto smo otrgnute od našeg bijelog ogrtača na nebu. Da djeca uživaju. Samo zbog toga, ni zbog čega drugog. Još nekoliko puta su nas dječje ručice tapšale po promrzlim ramenima, umatale u grude i snažno bacale kroz zrak. Cijelo poslijepodne trajao je pravi mali rat grudanja. Bila sam čas na jednoj, čas na drugoj strani. Nije bilo važno tko pobjeđuje, tko je spretniji, važno je bilo samo letjeti iznad sretnih i nasmijanih dječjih lica, slušati njihovu ciku i galamu dok neumorno uživaju u svjetlucavom snijegu. Čak sam nekoliko puta susrela svoje stare prijateljice. Ljubazno bismo se nasmiješile jedna dugoj, čak i kimnule glavom u znak pozdrava, dok smo se mimoilazile u razdraganoj jurnjavi prema suprotnim stranama. Noć se prikrala iza obližnjeg brda, neke su mame došle dozivati dječake, neke su djevojčice umorne i mokre tražile svoje kape i rukavice izgubljene u snijegu i svi su se polako spremali svojim kućama. Neki su prepričavali detalje iz bitke, neki čuvali svoje tajne uspješno izrađene grude, neki se veselili slasnom obroku u toplom domu, neki već napola spavali… I meni se spava. Naporan je ovo bio dan. Buđenje u oblaku, padanje, padanje, padanje, susret s beskonačno velikim snježnim prekrivačem, dječje ručice, tapšanje po ramenima, kotrljanje u grude, let, let, let, let bez odmora, fijukanje zrakom, dječji smijeh, galama… Nisam nikada učila o prirodi, o zdravlju. Nisam, jer nisam nikada išla u školu. Ali znam da je svakome potreban san nakon tako napornog dana. Ne znam kako su moje drage prijateljice sve ovo doživjele, ali znam da sam ja, nakon svega, jedna jaaaako sretna pahuljica. Sretna sam. A znam da više nikada neću letjeti. Padati. Edi Matić 26

Darko Rom

U nas bi se reklo... arja od sniga Arja od sniga je splisko-dalmatinski meteorloški pojam i označava vrlo veliku vjerojatnost padanja sniga. On je pa i zapantit će kome je pada. Od nas se tražila ozbiljnost, očekivalo grintanje dok su kamere ujedanput sve bile uperene u nas koji smo navikli da nan se smrzavaju samo kompjutori. Najprije su nas snimali u četri izjutra i rekli kako je Split grad duhova, opustošen, zameten i pun nesposobnoga svita jer su tada još bili potpuno nesvjesni kako će prigrist jezik. Oslobađanje masovne kreativnosti uslijedilo je već oko pet. S neba nije pada kokain ali su efekti bili slični. Snašli smo se odma, iskopali ronilačka, jedriličarska, motoristička i odijela za mačevanje pa su igre mogle počet. Svih je obuzela radost, mladost, erotika, estetika, snaga, brzina... Izaša je bob, skije, konji, akrobati. Ubrzo smo mogli od naših građana doživit ono šta na ledu nikad nisu uspili izvest Irina Rodnina ni Aleksandar Zajcev. Ništa nije izgledalo ridikulozno iako nan i to imputiraju. Sve je bilo na visokoj razini prilagodbe. Kafana Bajamonti pritvorila se u alpsku kuću i parija je After Ski Party prilikon kojega su cice šetale krzna i najnovije snow-kreacije. Odili smo po ledu u sitno ka gejše, slikavali više od Japanac. Pada je snig, padali smo mi. Najviše od svega dojmilo me se suosjećanje naših građana. Pomagali smo jedni drugima. Ucrtavali sigurne rute kretanja. Čuvali naše beštijice. Učinilo mi se da će mi srce puknit kad san jednoga na Rivi čula di govori: - Ajme, nama je lipo, ali umrit će nan palme. To je moje misto! Ne grad slučaj, ne ludi grad nego grad heroj. Koji je dobija bitku protiv Generala Zime. Grad čije su nebrojene žrtve ležale po traumatologiji, stradale u ime samo jednoga cilja - životne radosti. E pa frigajte se, ali nema mista koji se toliko zna veselit. A ono šta mi je dalo mislit i dobro se zamislit su ledene skulpture koje su se pojavile priko noći u javnin prostorima. One najlipše su iz ciklusa ‘’Figurae veneris’’. Niti jedna nije predstavljala Papu, Tuđmana, nego poze u kojima se vodi jubav i zato bi naše Poglavarstvo trebalo dobro razmislit te udovoljit sklonosti svojih građanki i građana prilikon postavljanja novih kipova po gradu. Mladima je ovi snig bija odlična prilika za upoznavanje sa svojin starijin sugrađanima i njiovin temperamenton. Ana Ruščić se imbazdala dok je otvarala vrata od kuće kad je vidila dvi, kako je sama rekla, žene od priko četrdeset godin kako potižu sanjke, padaju i smiju se. Njoj je to bilo za popizdit komično, a onda je od mene skoro dobila dvi triske: - Šta je? Šta si mislila, da ćete nas od priko četrdeset, rastizat po ledu u kapsilima po Marmontovoj. Neka te čuje barba Drago Krpetić od priko 28

Jelena Popić

sedandeset koji se sad kupa na Bačama. Ako smo nenormalni, onda smo nenormalni svi i nećemo se dilit po spolu, viri, obrazovanju, bogatstvu, ni po godinama! A onda mi je postalo jasno i znan zašto su poslali vojsku na nas. Kako bi nan ubili maštu, kako bi nas upoznali s novin tečajen kune i rekli šta čini Slavko Linić. Na silu su nas povezali sa sviton u straju da nas posli ne bude teško povezat s bilo čin. Mislili su, ako ništa, barenko će in ove vremenske nepogode uništit ritual kafe, ali mi smo i s cepinima dolazili do naših štekata. Dolores mi čuva na Rivi misto. - Tonka, jedva san našla stol, movi se! Šta ću ti naručit? - Veliku sa snigon!

Tonka Alujević

Split u snijegu Zima je. Hladno siječanjsko jutro. Split se budi zagrljen plaštom bijelih oblaka i prekriven snježnim pokrivačem. Sve je tiho i mirno. Prava zimska čarolija. Pahulje u gustim rojevima plešu svoj razigrani ples. Veselo lepršaju u zraku spuštajući se na krovove kuća, gole grane stabala i na prozore. Mama me probudila i tiho šapnula na uho da je pao snijeg. Istrčala sam iz kreveta neviđenom brzinom i bosim nožicama došla do prozora. Ostala sam bez daha. U trenu sam se uspjela obući i popiti mlijeko koje mi je baka servirala na stolu. Nisam ni mamu morala nagovarati da izađe van. Malo je potrajala potraga za kapom, šalom i toplim rukavicama. Trčeći, izašle smo ispred kuće. Noge su nam utonule u debeli zimski pokrivač. Mama je legla u snijeg i ostavila otisak svoga tijela. Iza naše kuće već se skupilo mnogo djece koja su se igrala i grudala sa svojim prijateljima i roditeljima. Pridružile smo se i nas dvije. Grude su letjele svuda oko nas. Neke od njih bi pronašle svoju metu i raspršile bi se udarajući u nečiju glavu, ruku ili leđa. Promrzle ruke, crveni nosići i suzne oči bile su znak da bi se trebalo malo odmoriti i ugrijati. Umorni od grudanja odlučili smo napraviti snjegovića. Svatko je dobio zadatak. Ja sam bila zadužena za nabavu ‘’botuna’’ za snjegovićevo odijelo. Odlučila sam pronaći nekoliko kamenčića. Promrzlim rukama uspjela sam pronaći kamenčiće ispod snijega. Postavljanjem starog šešira na malenu grudu, snješko je bio gotov. Veselo smo trčkarali okolo i pjevali snjegoviću. Došlo je vrijeme za povratak kući. U toplini doma dočekao nas je topli čaj i svježe pržene fritule. Za to se pobrinula moja baka. Presvukla sam se i kroz prozor promatrala u bijelo obučeni Split i ples malenih pahulja koji je bio neodoljiv ispod svjetla uličnih svjetiljki.

Antonela Barić, 5.b OŠ Skalice, Split Mentorica: Andres Šodan

Jelena PopiÄ&#x2021;

Split u snigu Probudila san se. Dan ka i svaki drugi. Digla san roletu i imala šta i vidit. Hajdukov stadion cili bil. Kaštila su bila ka da je niko bacija lancun priko. Stabla su dobila svoje kapote. Park je bija ka da ga je kogod cukron posuja. Sve je blištilo. Izašla san isprid škole. Svi su bili vanka, jasno, nastave nije bilo. Vere je donila plastične pjate pa smo se spuštali niz Marmontovu. Grad je živnija. Najjače su bile ženske koje su u postolama na tak po Rivi izigravale face. U jedanput mi je gruda završila u ustima. Kakvog li iznenađenja! Stvorili smo modernu umjetnost oblikujući naša imena od mrzlih grudica. Bilo je i likova na skijama, ka Zuzo. Išli smo na Marjan i spuštali se u bobu na nizbama. Napokon je i Split dobija skijalište! Dan posli još veći gušt, sve dok se nije sve zaledilo. Tad su Križine bile pune, ulice sve praznije, a dani sve ladniji. Vanka se nije išlo. Dani za pamćenje. Činjenica je da Zagreb nikad neće imat more, a Split snig oće.

Ivana Giljanović, 6.c OŠ Skalice, Split Mentorica: Marina Čapalija

Darko Rom

Branka Mlinar

Alo, ljudi, novi hit navratio je snig u Split. Gledam pada, što ću sada, totalna luđa za mene i ši-cua. Rukavice,buce i trči na livade i ulice. Autobusi u stopu, auto u blokadi, klizalište na Rivi, skijanje na Bače, a gradonačelnik ne zna šta će. Kakav Wengen, Kupres, Bjelolasica i Platak ovaj snig u Splitu uopće nije kratka vijeka! Dici snig mrzak nije, snjegović se slatko smije. Stariji grintaju (a u sebi guštaju) jer struje nemaju. Dici lipo, nesvakidašnje sniga od „po“ metra imaju. Katarina, Duje, Mirela i Mihovil Burić

Mirela Burić

Grozdana Ribičić

Je, lip je Pariz, nemoš reć da nije Je, lip je Pariz, nemoš reć da nije. Prošetaš po Montmantreu i misliš kako su tu prije tebe šetali Monet, Dali, Van Gogh… pa sidneš na trotoar na Pigalle i čekaš da neka reinkarnacija Edith Piaf zapiva kraj tebe. Lipo je. Lip je i Stockholm, nemoš reć da nije. Kad se popneš na oni Katarinahisen (ajme, zaboravija sam kako se zove), pa se ispod tebe prostre smrznuti venecijanski pejzaž. Ma lipa je i Venecija, nemoš reć da nije. Kanali, gondole, restorani, uličice. Sve in je lipo. A Leipzig? Ne moš reć da nije lipo u Leipzigu. Ma da san ja u Leipzigu živija onda davno, bija bi u Auerbachs Kelleru napisa baren pola Fausta, ako ne i ciloga. Muke ti je napisat - kad moš popodne otić uživo slušat Talemanna ili malo posli Mandelssohna, Wagnera i Bacha, kako ti sviraju na pragu od kuće. A Prag? Ma lip je Prag ka slika, s onim svojin dvorcima, trgovima, mostovima. A lipa je i Budimpešta, ajme šta je lipa. Lipa ka Mađarice. Ajme, a koji kolači su u slastičarni. A tek kolači u Bukureštu?! Tamo u onoga Chocolat, odma na livo kad zađeš u Lipscani. Onda se najideš čokoladnih bombica pa izađeš vanka i od onih bulevara ti se zavrti u glavi. Ma nema ih ni Barcelona takve. A lipo je i u Barceloni, nemoš reć da nije. Lipo je svugdi. I u Ateni i u Novom Sadu, na Rodosu, u Nici, Belfastu, Napulju, Edinburgu, Beču, Krakovu, da sad ne nabrajam sve. Ionako ih znate. I u pravu su. Dva dana sniga u Splitu može mi pružit toliko radosti u srcu da mi ne padne napamet nikad i nigdi drugdi živit. Al kad se ujutro probudiš u Splitu i vidiš snig. Pa izađeš vanka. Dva auta na ulici, jedva na noge ideš. U dućanu nema kruva, škole ne rade, fakulteti ne rade, niko ne radi. Prvo đir do Bena i natrag. E, kad vidiš one sike pokrivene snigom, onu cestu ispod borova, one valove šta zamišaju plavo i bilo, to nema ni u Parizu ni u Krakovu. A i da ima ne bi bilo ni blizu ovoga. Onda priko Gusara, kroz Spinut do Prve vidilice, pa do Sv. Nikole, pa do Botaničkog. Ala lipote. Split više ni ne moraš gledat jer je sve oko tebe lipo. A ti se spustiš lagano do Rive, onako pažljivo, da ne završiš na prvu pomoć jer nemaš postole za snig. Tamo općenarodno veselje, sanjkaju se niz Marmontovu, grudaju se iza palme, kližu po onim pločama, galame stari i mladi, smiju se, slikavaju, dozivaju se i čuješ ciku i galamu ka da je Moira Orfej iskrcala slonove. Normalno da ćeš s Rive skočit i do Bačvica. Valjaju se dica po snigu ispod Žbirca, vrte se zaljublje36

Grozdana Ribičić

ni, pasi se zaliću u more. Ma sve ka u srid lita. Njih četiri se skidaju i utrčavaju u more. Balunčić se ne vidi od sniga. Igraju ka šišmiši na slipo. Ravnotežu zimskog dana održava skijašica u prolazu. Picigin i skijanje su u Splitu toliko normalni da bi mogli u dućanima prodavat kompletiće – mudantine i skije. Oni pinku manje hrabri, u bundama skandiraju i komentiraju kako ovo nema nigdi.

Edi Matić

Snijeg u Splitu Probudio sam se rano. Vani je tek počinjalo svitati, ali nešto mi je privuklo pažnju. Na rubu prozora nešto se bijeli. Izgleda kao mekani pamuk. Pada snijeg! Jupi! Skočim iz kreveta i priljubim obraz uz hladno staklo. Stotine velikih pahulja pada s neba. Otrčim u sobu kod roditelja da im kažem radosnu vijest. Tata i mama mi kažu da moram prvo doručkovati i da je još rano za izaći van, ali ja sam nestrpljiv. Pojeo sam doručak, obukao se i krenuo van. Nema još nigdje nikoga, pa rano je. Snijeg je netaknut kao bijeli prekrivač. Sve je toliko bijelo da me oči zabole na tren. Koja divota! Počinjem raditi grude od snijega i bacam ih u zrak. U međuvremenu mi se pridružuju mama i tata. Smijemo se i skačemo po snijegu. Tata počinje raditi veliku grudu. Kaže da će napraviti snjegovića. Mama je donijela mrkvu za nos i crnu dugmad za oči. Kako je to bio lijep snjegović! Vrijeme je za ručak. Najeo sam se jer od igre na hladnom snijegu zaista sam ogladnio. Ponovno izlazim van, auti prolaze, a temperatura raste. Snijeg se počeo topiti i moj snjegović gubi svoj oblik. Šteta, bilo je to prekrasno snježno jutro u Splitu.

Luka Knežević, 5.b OŠ Skalice, Split Mentor: Andres Šodan

Jelena PopiÄ&#x2021;

Snig u Splitu Evo, i u Split, prijestolnicu redikula, došao je snig. Pustite one stare svakidašnje redikule - nove zvijezde došle su na scenu. Smatram da bi trebalo napraviti jedan veliki bijeli spomenik redikulima nasred Rive. Tekst bi glasio ovako:

U čast našim lijepim nezaboravnim trenutcima koje dugujemo cijenjenim mjesnim redikulima.

Morate priznati da je ideja nesvakidašnje moderna. Ali, da se uhvatim naših „zimskih“ redikula koji su se hrabro, na skijama, nasred Rive, borili protiv zime koja ih je štipala za obraze. Štapove, skije, pancerice i – krećemo! Samo morate paziti da vam skije i štapovi ne upadnu u procjepe na podu. Također, nezgodna je mješavina snijega i pijeska koja vam može upasti u oči ako igrate picigin. A ima i nekih zločestih ljudi kojima bi trebali pomoći Medvjedići dobra srca jer gađaju jadne piciginaše grudama. A javili su se i teritorijalni redikuli koji su rekli da mi u Splitu imamo i ovce i novce (i snig i more), a oni to nikad neće imati. Koliko god sam ih sad popljuvala, ne dirajte mi redikule jer mi oni uvijek uljepšaju dan, snježni – pogotovo.

Sara Simona Mojsović, 6.c OŠ Skalice, Split Mentorica: Marina Čapalija

Bijela gerila Frenki, Gogi, Mušta i Pop, svi redom osnovnoškolci petaši, najopakiji su gerilci iz moje ulice. Doduše, oni jedva da i znaju što znači ta riječ - „gerilci“. Ali, zato to zna Muštin tata, koji je novinar i putopisac, a bogme i dotuče protivnike u kojem god se kvizu pojavi! Jednom su mu njih četvorica banula na vrata, baš dok je dremuckao nakon obilnog i ukusnog objeda. Onako, svi u crnom, u štepanim điletinima vojničkog kroja, s crnim štitnicima na laktovima i koljenima, lica ukrašenih zelenim i crnim prugama. „Šta je, gerilo jedna?!“, prenut, povikao je na njih. Tom su prilikom naučili da su gerilci članovi malih vojnih skupina koje rade sabotaže i diverzije, odlično se snalaze na terenu, napadaju uvijek iznenada i tako zadaju teške udarce i mnogo brojnijem neprijatelju. Biti „najopakija gerilska skupina“ u našoj ulici uopće nije teško. Naime, to je jedna mirna splitska ulica u čijim niskim jednokatnicama i dvokatnicama živi vrlo malo djece. I sad, zamislite muku ove četvorke željne akcije. S kim ratovati? Od koga se skrivati? Koga špijunirati? Za kim se šuljati? Kome priređivati psine? Ma, protiv koga uopće voditi gerilski rat? I gdje su te opasne situacije u kojima će pokazati sve svoje vještine preživljavanja u nemogućim uvjetima? Kao da ste posumnjali da četvorica splitskih gradskih klipana posjeduju takve vještine? E, nemojte sumnjati! Oni su izviđači izviđačkog kluba „Duje“. Istrenirani su da prežive sami samcati u prirodi, snađu se bez hrane i pitke vode, suoče se sa

Mirela Burić

Jelena Popić

zmijom i medvjedom (odvojeno i u kombinaciji), sagrade sebi zaklon, kamufliraju se, orijentiraju... U slučaju ranjavanja dobro znaju što i kako s ranom. Spretni su i sa švicarskim nožićem zato što su završili tečaj za njegovu pravilnu i opravdanu upotrebu (koja, naravno, isključuje bilo kakvo nasilje). Ukratko, to je jedna ekipa za skinuti im kapu! E, da, i ono najvažnije: osobito su dobro naučili kako ne dozvoliti da ih uhvati panika i snaći se u svakoj situaciji! Znate li za podzemne tunele ispod srednjovjekovne tvrđave na Gripama? Oni su ih otkrili tijekom jedne nedjeljne ekspedicije. Možda ste čuli za sumnjivog lika koji je u ulazima u ulici pljačkao starice? Oni su ga otjerali iz kvarta psinom koju zbog mlađih čitatelja ne bi bilo uputno ovdje opisivati. I znate li zašto više ne zapinjete o razapeti „nevidljivi“ konop braće Jurić? Naši su ih gerilci tako potukli u vodenom ratu da više ne zalaze niti u susjedne ulice. A je li vam poznato na što se ono pokliznula susjeda Jugana, pa slomila nogu i završila u bolnici? Ups, to baš i nije bilo herojsko djelo, pa ćemo ga preskočiti. Eto, bude povremeno nešto akcije, ali sve zajedno ne bi bilo dostatno niti za najavnu špicu „Cobre 11“. Žalosno, ali četvorka specijalaca svoje je gerilske vještine donedavno brusila uglavnom na videoigrama. A onda je jednog dana u Splitu pao snijeg, ali ne samo nekoliko pahuljica tek reda radi, kao što se zna dogoditi svake tri-četiri godine. U noći se dignuo snažan vjetar koji je nanosio guste, bijele pahulje tako uporno da je do jutra već sve bilo bijelo. I 43

krovovi, i pločnici, i stabla, i vrtovi. Frenki, Gogi, Mušta i Pop pravu pravcatu mećavu promatrali su kroz prozore svojih soba od ranih jutarnjih sati. U srcu im je bila ista nada: samo neka pada i neka se zadržava na tlu! Znali su: ako se snijeg ne otopi, nema škole! Ujutro je prvi radosnu vijest saznao Pop. Njegova mama na radiju je čula da je u Splitu proglašen „snježni dan“ i da danas neće biti škole. A o tome što će biti sutra, jer mećava nije pokazivala znakove smirivanja, učenici trebaju pratiti obavijesti u medijima. Pop se već u sedam sati čuo s Muštom radi dogovora. Zatim je Mušta nazvao Frenkija, a Pop Gogija: sastanak u osam-nula-nula ispred vrtića! Ne gubiti ni trenutka! Obavezna oprema za akcije u snježnim uvjetima: ski-odijelo, buce ili gojzerice, štapovi za snijeg i nepromočive rukavice. Tko nema, (a nema Frenki), može i obična pjoverica, a ispod nje topao džemper, tenisice koje se najmanje kližu, bilo kakav štap te tople rukavice, a preko njih navući vrećice za zamrzavanje hrane. Dodatna oprema: dogovorit će se naknadno i skoknuti kući po nju, ovisno za kakvu se akciju dogovore. Već u 8.05 sati sva četvorica valjala su se u već prilično dubokom snijegu u dvorištu vrtića. Gađalo se, hrvalo, pravilo „anđele“, jelo snijeg, trpalo ga u čarape Frenkiju koji jedini na nogama nije imao buce i za vrat Mušti koji je umjesto kapuljače imao običnu vunenu kapu. Kratak odmor u snijegu, a zatim sljedeća snježna disciplina: izrada Snow-transformera (što ste mislili, da će oni praviti Snješka Bijelića?!). Snow-transformer je, za vašu informaciju, ni čovjek ni stroj ni snješko nego najnovija generacija robo-bića koja jedina može preživjeti novo ledeno doba, a po potrebi i neki drugi, gori oblik totalnog smaka svijeta. S lakoćom se iz uspravnog oblika transformira u ležeći, pokretljiviji u snježnim uvjetima, a kroz mećavu putuje tako što potpuno izgubi oblik i poslije ga opet poprimi! Ostale njegove funkcije su poslovna tajna, jer će momci pokušati prodati patent Amerikancima tj. NASA-i ili CIA-i, a ako ne uspiju, a onda barem našem USKOK-u. Negdje oko podneva kolnik naše ulice bio je potpuno zameten, a snijeg se već počeo i smrzavati. Splitski vozači, potpuno nenavikli na vožnju u snježnim uvjetima, jedva su uspijevali savladati uspon ulice. Proklizavali su i gotovo se sudarali. Zapeli bi u snijegu pa bi se nekoliko vozača udružilo i guralo uzbrdo jedan po jedan 44

Branka Mlinar

automobil. Konačno, a to je bilo otprilike kad je našoj četvorki završila „stanka za ručak“ (nakon što su ih mame uspjele dozvati da pojedu nešto, barem „s nogu“), sav je promet u ulici obustavljen. Jednostavno, vozači su odustali od nečega što je postalo „nemoguća misija“. Izabrali bi neki drugi pravac i zaobišli našu strmu i usku ulicu. Ili bi ostali u kućama, ako su ikako mogli. A snijeg je i dalje padao. Poslije ručka mama je poslala Popa da baci smeće u kontejner ispred kuće. Izašavši iz dvorišta, onako s velikom crnom PVC vrećom u ruci, Pop pogleda niz ulicu. Oduševi ga netaknuta bjelina kolnika – ne zbog ljepote, nego zbog toga što je ona značila: nema prometa! Mogu se nesmetano klizati niz ulicu! To jest, mogli bi, kad bi imali sanjke. Tad pogleda u ono što je držao u ruci i ideja mu sine. Ubaci vreću u kontejner, vrati se u stan i dohvati telefon. Na pomolu je bila nova akcija, radnog naziva „Brzina 3“. Trebalo se s ostalima dogovoriti oko dodatne opreme. Za par minuta ostala trojica već su bila tu, svatko sa svojim smotuljkom PVC vreća za smeće. Na testu izdržljivosti najboljima su se pokazale vreće koje je donio Mušta. Crne, debele, dovoljno velike. Pop je nogom narisao crtu od kontejnera s jedne, do ulaza u dvor tete Jugane s druge strane ulice. I to je bilo to. Utrka je mogla početi. Pa još jedna, i još jedna… Ono malo pješaka koji su se s naporom uspinjali ulicom po neočišćenom snijegu pločnika, moglo je samo zavidjeti veseloj skupini koja se kretala – nizbrdo, i to sjedeći! Uglavnom, nakon ovog otkrića, sanjke su službeno postale prošlost! Možda NASA bude zainteresirana i za ovaj izum? Hmmm... Do kraja dana svi su portali i televizijske postaje bili prepuni fotografija i snimki veselih Splićana koji su, bez obzira na dob, po čitavom gradu radili u snijegu najrazličitije ludorije. Najopakiji gerilci iz moje ulice nisu ni znali što se sve događa u gradu dok nisu vidjeli snimke na vijestima. Oni, naime, nisu bili dalje od auto-praonice na vrhu i pekare na dnu svoje ulice. Potpuno zadubljeni u svoje, vlastite avanture. Sutradan, dogodilo se nešto što je u Splitu nezapamćeno. Nešto što se, barem u Splitu, smatralo nemogućim. Naime, snijeg koji je jučer napadao, nije se otopio! Sve je ostalo bijelo! Čak štoviše, snijeg je i dalje nastavio padati! U gradu više nikome nije bilo do veselja i snježnih ludorija. Na vijestima se više nije izvještavalo o tome koliko je bilo piciginaša na bijelim Bačvicama, nego koliko je ljudi polomilo ruke i noge na smrznutim ulicama. Na TV-u smo pratili kako se Gorska služba spašavanja jedva probija s lijekovima i hranom do odsječenih sela u okolici. Snimke iz grada više nisu prikazivale razdragana lica ljudi u snježnim igra46

Branka Mlinar

ma. Sada su tu bila smrknuta, ljutita lica gradskih političara koji su se prepirali tko je kriv za katastrofalno stanje u gradu. Četiri gerilca tog su drugog jutra s veseljem otkrila da ih čeka još jedan dan bez škole. Odmah su izišli na snijeg. Napravili su takav iglu da bi mu i na Sjevernom polu sigurno dali barem tri turističke zvjezdice! Snijega je bilo dovoljno i nije više bio onako mekan kao jučer, nego tvrđi, zbijeniji, kao stvoren za izradu ledenih cigli za iglu. Po završetku posla, četvorka je ušla u građevinu od snijega i legla. Više im se ništa nije dalo. Prije ručka još su silom prilika obavili grudanje s Jurićima, koji su se nakon dužeg vremena opet pojavili u ulici vođeni jednim jedinim ciljem: srušiti njihov iglu. Nisu ga uspjeli srušiti. Barem ne do ručka. Poslije ručka više nikoga nije ni bilo briga za iglu. Gerilci su ostali u kućama i gledali netko „Cobru11“, netko „CSI“, netko „Kosti“. Nakon toga, uglavnom su se posvetili svatko svom Najboljem Prijatelju – računalu! Pomalo žmirkajući zbog bjeline snijega koja ih je zasljepljivala kroz prozore, piljili su u monitore igrajući Counter-strike ili Minecraft. Jedino je Frenki pokazao interes da se iziđe van u akciju, ali nije uspio nagovoriti ostalu trojicu. I to je bilo to. Svakog snijega – dva dana dosta! A onda je osvanuo dan Treći. Trećega dana teta Pilka s broja 24 pala je na ulici ispred Popove kuće i slomila kuk. To je bila ona teta Pilka koja je svaki put kad bi ga

Grozdana Ribičić

srela Popu dala lizalicu ili barem bombon. Time je po prvi put snijeg uzeo svoju žrtvu i u našoj ulici. Teta Pilka nije bila samo jedan od 550 splitskih lomova iz Vijesti, nego stvarna, draga osoba, koja je stradala pred Popovim očima. I ne samo to; sjedeći na ledu, nepomično i s bolnim grčem na licu, još ga je i dozivala: „Sinko, pomozi!“. „Odmah, teta Pilka!“ Mozak mu je radio sto na sat. Ovo nije igra niti izviđačka vježba. Imamo ranjenika! „Teta Pilka, samo se nemojte micati. Ne brinite, pomoć stiže!“ Otrčao je u kuću po mobitel i walkie-talkie i za tren oka opet je bio pored nje. „Halo, jedan-jedan-dva? Starija ženska osoba je pala u Ulici mirti, boli je i ne može ustati... Razumijem... Snaći ćemo se...“ Prije nego je opet pogledao tetu Pilku, svoj pogled namjestio je s „izgubljen i u čudu“ na „siguran u sebe, savršeno dobro zna što radi“. „Teta Pilka, Hitna stiže, samo što nije! A dok dođu, mi ćemo se brinuti za vas.“ Prva rečenica uopće nije bila točna. Operater službe 112 Popu je zapravo rekao da su im sva vozila na terenu, a neka čak i izvan grada i da mogu stići najranije za sat 49

vremena. I još mu je rekao da naša ulica nije očišćena od snijega, pa da vozilom niti ne mogu u nju ući. Najbliže što im mogu prići jest raskrižje naše i Ulice neovisnosti. Teta Pilka je bolno jaukala i zvala upomoć Djevicu Mariju. Pop se mašio za walkietalkie. „Mušta, u ulici ispred broja 24 imamo ranjenika. Odmah siđi s torbicom prve pomoći! Ovo nije vježba! Ponavljam, ovo nije vježba!“ Ovo s vježbom jako mu se svidjelo, to je vidio u jednom filmu. Mušta još od jesenskog orijentacijskog natjecanja u Kutini nije vratio torbicu prve pomoći u klupske prostorije i to se sada pokazalo kao sreća u nesreći. Sljedeći je na redu bio Frenki. „Frenki, hitno donesi šatorsko krilo i jednu deku ispred broja 24. Imamo ranjenika!“ Frenkiju nije rekao ono za vježbu jer je on i tako svaku vježbu shvaćao smrtno ozbiljno. Srećom, ni Frenki nakon Kutine nije bio revan i vratio šatorsko u Klub. I još Gogi. „Gogi, dobro me slušaj i djeluj odmah jer je hitno. Otiđi u svoju šupu, tamo gdje nam je materijal za stražarsku kućicu, i donesi dva najdulja kolca koja nađeš.“

Irena Šimunović

Arhiv GKMM

Nedosanjani san gerilaca je bio u Muštinom vrtu napraviti drvenu kućicu na kat s koje bi se mogla motriti čitava ulica. I još mu nešto padne na pamet, pa ponovno nazove Gogija. „Je li ti brat kući? Reci mu, ako dođe s tobom, i još povede Gezu ili nekog drugog od svojih, opraštam mu onaj dug!“ Bobo, Gogijev stariji brat, već dva mjeseca Popu duguje pedeset kuna. Bobini dugovi vjerojatno imaju veze s tim što je preko puta njegove srednje škole nedavno otvorena sportska kladionica. No, to je tema za neku drugu priču. „Teta Pilka, vraćam se za minutu i pol!“ Pop opet odjuri kući. Znao je da jedino on iz ekipe ima klupko vrhunski izdržljivog planinarskog konopa. Za par minuta svi su bili okupljeni oko nesretne žene. Jedino se još Bobo polako klatario s Gezom s vrha ulice. „Frenki, podmetni deku teti pod leđa! Mušta, dođi s torbicom prve pomoći i pregledaj ranjenika! Gogi, kad dođu ona dvojica, samo im reci neka stanu sa strane i pričekaju.“ Pop je govorio užurbano i odrješito. „Dico moja, znate li vi šta činite?“ Teta Pilka je, pak, govorila bojažljivo i drhtavim 51

glasom. „Teta Pilka, ništa se vi ne brinite! Sada ste u rukama Bijele gerile!“ Pop gordo pogleda svoje prijatelje. Pogledi im se sretnu. Vidjelo se da i oni osjećaju ponos. Ovo im je najznačajnija akcija do sada i nije čudno da su baš sad spontano dobili i ime. Samopouzdanje im je naraslo do neba. Oni su „Bijela gerila“! Oni mogu sve! Odmah se užurbaju oko starice na tlu, svatko po svom zadatku. Pop se malo odmakne. Morao je obaviti još jedan telefonski razgovor koji nije bio za svačije uši. „Barba Gorki, jeste li to vi? Pop ovdje. Imamo jedan hitan slučaj u mojoj ulici. Pala je i ozlijedila se jedna starija žena, a Hitna ne može doći. Možete li posuditi onaj naš kombi iz „škvera“, pa da je prebacimo do Firula? Dobro, čujemo se, bit ćemo u kontaktu.“ Mušta je dobio najodgovorniji, medicinski zadatak. Nije ni čudo, jer je bio najbolji na tečaju prve pomoći u Crvenom križu. Osim toga, gotovo svaki put na natjecanju za ekipu osvoji maksimalnih sto bodova iz prve pomoći. Mušta je pregledao staricu i pozvao Popa sa strane. Glas mu je bio tih i zabrinut. „Čuj, ono nikako ne izgleda dobro. Krvi nema, ali noga je u potpuno neprirodnom položaju. Mislim da je kuk. Ona mora hitno u bolnicu!“ Popu zazvoni mobitel. Barba Gorki. Već je kretao kombijem iz „škvera“! Pop mu objasni dokle da dođe s vozilom. Znao je da su na kombiju dobre, zimske gume, jer su njime za Novu godinu putovali po snijegu u posjet skautima u Češkoj. Zato je kombi mogao doći nešto bliže mjestu nesreće, nego vozilo Hitne pomoći. „Ne ulazite dalje od toga u ulicu, jer ćete proklizati ili zapeti u snijegu!“ Pop odahne. Stvar se odvijala odlično! Bilo je pravo vrijeme za fazu broj dva. „Mušta, pazi na tetu! Frenki, Gogi, brzo! Izrada nosila!“ Gogi priskoči s dva kolca i položi ih paralelno na pločnik do starice. Pazio je da razmak između kolaca bude oko četrdeset centimetara, odnosno četiri pedlja. Frenki u trenu odmota uredno složeno šatorsko krilo. Obojica ga stanu omatati oko kolaca, poravnavajući usput nabore. Kruto platno zelenog maskirnog uzorka sada je oko kolaca bilo omotano tri puta, što je dovoljno debelo. Još je sve zajedno trebalo učvrstiti, da se platno ne odmota. Tu priskoči Pop s konopcem. Dok su ostali pridržavali platno i kolce, vještim pokretima provuče konop kroz sve rupice na dva spojena ruba šatorskog krila. Nosila su bila spremna. Brzo, i bez greške, Kao što su 52

Darko Rom

Mirela BuriÄ&#x2021;

to milijun puta napravili i na natjecanjima i drugim akcijama u prirodi. Sad je došlo vrijeme da i Bobo i Gezo pokažu da i oni mogu biti od koristi. Pop ih pozove i objasni im kako da pravilno podignu staricu i smjeste je na gotova nosila koja su ležala tik do nje. Djelovalo je kao da su razumjeli. Dakako, Pop ih je pozvao jer su stariji i snažniji od gerilaca. A onda se obrati starici. „Teta Pilka, naš će vas kombi prebaciti do Firula, jer tko zna do kada biste čekali Hitnu. A mi ćemo vas na nosilima prenijeti do kombija, koji će doći tu iza ugla. Jeste li sve razumjeli i slažete li se s tim?“ Starica ih je promatrala u čudu, zbunjena od boli i čitave situacije. Bilo joj je hladno i strašno ju je boljelo. Ulicom bi prošao tek pokoji prolaznik jedva se krećući po zaleđenom snijegu. Za nju ih nije bilo briga. Gledali su ravno u pod ispred sebe, pazeći da ne bi i oni pali. Ova djeca bila su sve što je imala. I odlučila im je vjerovati. „Učini šta misliš, sinko.“ Popu opet zazvoni mobitel. Barba Gorki javlja da je stigao na dogovoreno mjesto. Mogla je početi faza tri. Najopasnija i najteža. Podizanje i transport ozlijeđenog na nosilima i to po zaleđenom snijegu. Najprije su Bobo i Gezo oprezno podigli staricu i prebacili je na nosila. Zatim su, po Popovoj uputi, stali svatko sa svoje strane na istom kraju nosila. To će biti prednji kraj. Ostatak ekipe rasporedi se tako da su dvojica viših bila na stražnjem kraju nosila, a ostala dvojica po sredini. Prije nego što će dati znak da dižu, Pop još svima provjeri obuću. Ne bi se trebala klizati. Popovo „Diži!“ i nosila s tetom Pilkom bila su u zraku. „Poravnaj!“, i prednja, najviša dvojica malo popuste da nosila budu vodoravno. „Na znak ćemo polako krenuti. Tko se osjeti nesiguran na tlu, neka viče „Stoj!“ i stat ćemo. Najvažnije je ne poskliznuti se. Okej?“ „Okej!“, povikaše svi. „Polako kreni!“, prodere se Pop, kao da među njima ima i nagluhih. I krenu. Stopu po stopu, polako i oprezno. Lica su im se grčila do napora – što zbog teškog tereta, što zbog nastojanja da noge što sigurnije pomiču po ledenom tlu. Čim su došli do ugla, odmah im je bilo lakše jer su ugledali kombi. Barba Gorki otvori stražnja vrata vozila i pođe im u susret. „Momci, mirujete li vi ikad? Što se ne 54

grudate i ne sanjkate, kao ostala djeca?“ Tobože ih je prekoravao, ali ga je polusmješak odavao da je zapravo na njih ponosan.

Jelena Popić

Uz njegovu pomoć polože nosila na pod kombija. „Bako, brzo smo na Firulama, samo se opustite!“, vedrim glasom pokušao je i barba Gorki utješiti i ohrabriti tetu Filku. I „Bijela gerila“ ukrca se u kombi. Pazit će na tetu u vožnji. Iza Ulice Matice hrvatske mimoiđu se s vozilom Hitne pomoći. Isprate ga pogledom. Nije skrenulo prema njihovoj ulici, nego na suprotnu stranu. Tko zna kome je hitalo u pomoć, ali teti Pilki sigurno ne. Ali, to više nije ni važno. Ona je spašena. Spasila ju je „Bijela gerila“. Split je ostao pod snijegom i ledom još punih osam dana. Iako su ulice postupno bivale sve prohodnije, bilo je mnogo problema. Stariji građani osobito su se teško kretali ulicama kad bi išli u trgovinu po najnužnije namirnice. 55

Epizoda s nezgodom tete Filke Popu je dala ideju za novu akciju. I ova je imala vrlo ozbiljan cilj. Takva je bila situacija - ozbiljna, pa nije bilo mjesta igri i zafrkanciji. Pop je zamislio, a ostali gerilci se složili, da starijim ljudima iz ulice odlaze u trgovinu po hranu, kako se ne bi i oni slomili poput tete Pilke. Naravno, „Gerila“ je i ovom zadatku pristupila i studiozno i hrabro. Išli su od kuće do kuće i starijim ljudima dijelili svoje brojeve telefona. Znali su gdje tko živi jer bi ih svake godine obišli za maškare. Poslije svakog poziva bi se čuli i dogovorili tko ga preuzima. Obično bi išli po dvojica. Nabavili su i sanjke. Jedan bi obično vukao sanjke, a drugi pridržavao teret na njima. Dok bi jedan ušao u dućan, drugi bi ispred čekao sa sanjkama. Uostalom, u paru im je bilo zabavnije, jer bi, dok bi bez tereta išli prema trgovini, usput radili razne ludorije. Kad bi izlazili, brižne majke zabrinuto bi ih gledale, u strahu da će ili pasti i slomiti se ili da će se barem prehladiti jer je znalo biti jako hladno. Osobito bi negodovale kad bi izlazili po mraku, koji bi pao već oko četiri i po poslijepodne. Ali „Bijelu gerilu“ ništa nije moglo zaustaviti. Većinu vremena provodili su vani. Kad bi navečer došli kući, ne bi se više sjetili računala. Stavljali bi sušiti mokru odjeću i obuću, krpali ako se što poderalo ili izlizalo od padova ili jednostavno – odmarali se uz televiziju. A na televiziji su u nedjelju, desetog dana javili da će škola vjerojatno početi preksutra, u utorak.

Meloni Pinjušić

Darko Rom

Osvanuo je i taj utorak. Škole u gradu zaista su ponovno učenicima otvorile svoja vrata. Tako je i „Bijela gerila“ komandoske „Kilimanjaro“ ruksake zamijenila civilnim školskim torbama. Koliko mi je poznato, Frenki, Mušta i Pop su prošli bez posljedica. Ali, zato se Gogi na putu u školu poskliznuo, natukao koljeno i zaradio čvorugu na glavi. Kući se vratio sav krvav i blatnjav. Kad ga je vidjela, mama mu je bila van sebe: „Šta je, Gorane, nakon svega, ti si baš danas odlučio pasti?!“ „Ma, pusti! Onaj led oko škole uopće nisu dobro očistili, ekipa se naguravala, netko je u toj zbrci i mene gurnuo, ja sam se poskliznuo i pao. Klasika!“ I, tako. Nakon svih strahota mini ledenog doba, „Bijela gerila“ se vratila u „bezopasnu“ školsku svakodnevicu. Maja Frapporti-Roglić

Snijeg u Splitu Napokon je pao. Sve je pokrio, svega se dotakao i svojom bjelinom razotkrio sve naše prljavštine. Iako smo ga dugo iščekivali, nespremno smo ga dočekali. Gradonačelnik je proglasio neradni dan i to samo za zaposlene u prosvjeti i javnim službama. Valjda je mislio da fizičkim radnicima, koji su razgibaniji, spretniji i u boljoj tjelesnoj kondiciji, to nije potrebno. Malo je reći da su oni i zaposleni u privatnim tvrtkama, koji su naravno morali na posao, bili ogorčeni tom podjelom, privilegiranošću dijela građana koji su povlašteni samim tim što su zaposleni u javnim službama. Neradni dan je jedva dočekan i umjesto na radnim mjestima da smo se objeručke uhvatili posla čišćenja snijega počevši ispred svojih vrata, zatvorili smo se u tople domove očekujući da će gradska vlast riješiti problem. Ta oni su i dosad uspješno rješavali sve naše zajedničke i pojedinačne probleme pa zašto ne bismo imali povjerenja da će i ovaj put. Uostalom, što duljiti! Uvjerili su nas da su dobro počeli proglašavanjem neradnog dana. I, naravno, gradom je zavladao kaos, ne toliko zbog bure i obilnog snijega, koliko zbog nas. Čovjeka koji je izjavio da je umjesto neradnog dana trebalo proglasiti »radnu obvezu« proglasili smo luđakom i čekali da nam Gorska služba spašavanja u domove dostavi svjež i topao kruh. Nije se radilo jer se na posao zbog kaosa u prometu i zaleđenih ulica nije moglo doći sredstvima prijevoza ni pješice, ali te je večeri u »Spaladium Arenu« na futsal (nije nam više primjeren ni lijep hrvatski naziv »mali nogomet« pa smo ga potpuno odbacili iz uporabe) moglo doći osam tisuća ljudi?! Tragovi u snijegu razotkrili su nam i da imamo manje djece nego kućnih ljubimaca. Budući da se snijeg zbog hladnoće nije topio, već nakon nekoliko dana nije se mogao vidjeti ni metar kvadratni prostora bez psećeg izmeta ili obojanih tragova mokrenja. Pse se, dakle, kroz te mrzle i opasne dane redovito izvodilo u šetnju, a čistiti snijeg i ići na posao nije se moglo. Budući da »Čistoća« nije odvozila smeće, kontejneri su bili prepunjeni i gotovo zatrpani naslaganim vrećama oko njih, ali više nego vreća oko njih je bilo siromaha. Gledajući ih na svakom koraku pitao sam se: »Nismo li i mi, koji kraj njih prolazimo žureći nekamo, kojekakvim smećem zauzeti dok ijednoga među nama ima što se hrani otpacima?« Zbog padova mnogi su završili u bolnici, na traumatologiji. Ali mnogo, mnogo više 58

nas je koji bismo zbog kojekakvih padova trebali biti zbrinuti na psihijatriji. Pitam se ima li uopće ikoga tko na ovom snijegu nije pao. I, sreća je, vidim da ima! Iako su ovih dana djeca najviše padala, samo su ona radila ono što su uistinu morala: radovala su se i igrala. Nije im nimalo smetalo što su bez prikladne odjeće i rekvizita. Prave sanjke su se mogle nabrojiti na prste, ali sanjkanja je bilo na sve strane. Dječjoj zaigranoj mašti, kreativnosti i dosjetljivosti nije bilo kraja. Jedni su niz nizbrdice

Grozdana Ribičić

jurili na plastičnim kesama napunjenim koječime, čak i samim snijegom, drugi na plastičnim stolnjacima, laminatu, tepsijama, poklopcima električnih štednjaka… A kakav je tek »bob dvojac« proletio ispred mene; napravili su ga od velike plastične bačve. Kako je izazovno izgledao i jurio, malo je nedostajalo da u sveopćoj graji i ja viknem: »Dajte i meni jedan đir!« Samo su djeca radila ono što su uistinu morala, beskrajno su se igrala, a kad bi promrzla trčala su kući, presvlačila se i grijala. I uz sve naše zabrane i obrazlaganja da će se razboljeti i polomiti, potajno su kroz prozor na snijeg ponovo istrčavala. Eh, ta djeca! Kad bismo ih barem malo manje odgajali za ovo u što smo se pretvorili, ili, kad bismo se barem malo više u njih ugledali. Ivan Bašić 59

Čistač sniga Čak i ptice znaju da snig nije Kerumova briga! Za to tribate mene, čistača sniga. Ako ne želite da vam se noga polomi, nabavite mi lopatu i još krupne soli. Očistit ću vaš kućni prag i snig će opet svima biti drag. Zato, ne brinite se mame, tate, dide i babe, čistin snig džabe.

Lovre Jeličić, 2.c OŠ „Bol“ Split Učiteljica: Verica Aljinović

Za oproštaj Jutros su nad Splitom u tišini, bez vjetra na tren zalepršale najveće pahulje. Onako za oproštaj nakon pet-šest snježnih dana do tko zna koje opet zime. Najveće i najljepše da nam se ovi bijeli dani duboko urežu u sjećanje kao što pamtimo vatromete po tri-četiri završne najraskošnije rakete. Ivan Bašić

Branka Mlinar 61

Pogovor Split u snigu 2012.

Doista je hvalevrijedan projekt Gradske knjižnice Marka Marulića koja nam daruje ovu dražesnu zbirku neobičnih priča u riječi i slici. Protkana živopisnim ispreplitanjem stvarnosti i maštovitosti, zbirka „Split u snigu 2012.“ donosi nam jedinstvenu suigru snijega i stanovnika grada u kojoj su pobjednici i pobjeđeni nevažni. Važna je samo bijela čarolija koja prerasta granice meteorološke pojave, sve zavodi svojom nesvakidašnjom ljepotom i iznenada pretvara u novi posve drukčiji svijet. U pričama se vješto izmjenjuju i skladno nadopunjuju djeca i odrasli autori, jezik je prošaran dijalektom i lokalnim govorom što unosi posebnu razigranost i uvjerljivost, a snagom riječi i slike čitatelj vrlo lako postaje sudionik svih događanja i cjelokupnih zbivanja – postaje stanovnik grada začaranog snijegom. Jednostavnost, iskrenost i spontanost zajednička je svim pričama, a ono što očito nadahnjuje njihove autore jesu radost i ushićenost događajem. Na trenutke ih mogu umanjiti ili prikriti novonastali problemi: čišćenje snijega, poremećaji u prometu, nespretni padovi, ozljede i dr., izneseni u kritičkom tonu, ali često duhovito opisani, što priče dodatno obogaćuje. Općenito veselom ozračju pridonose i fotografije u boji kao posebni bljeskovi jedne stvarnosti grada Splita, zahvaljujući njihovim autorima, ovjekovječene bijelim trenutkom. Zbirka „Split u snigu 2012.“ još je jedan dokaz kako nas život nepredvidljivo vodi svojim koracima, nudi nam nove izazove i uvijek iznova otkriva nam poneku od svojih zagonetki. Na nama je da ga u tome vjerno pratimo nadajući se najboljemu, razumno prihvaćamo ono što ne možemo promijeniti, a mnoge izazove i zagonetke s osmijehom zagrlimo kao „splitske snjegoviće iz 2012.“

Dunja Kalilić

Grozdana Ribičić