000710_002

Drag, vjeran i revan pastir Život i djelo nadbiskupa Antona Tamaruta Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 10. obljetnice smrti mons. dr. Antona Tamaruta odrŞanog 28. lipnja 2010. u Rijeci

Drag, vjeran i revan pastir Život i djelo nadbiskupa Antona Tamaruta Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 10. obljetnice smrti mons. dr. Antona Tamaruta održanog 28. lipnja 2010. u Rijeci Izdavači: Riječka nadbiskupija, Ivana Pavla II. br. 1, Rijeka Teologija u Rijeci – područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Omladinska 14, Rijeka Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Biblioteka: Ljudi i događaji. Knjiga 32 Recenzenti: doc. s. Nela Veronika Gašpar doc. Božidar Mrakovčić doc. Jerko Valković Lektura: Kristina Varda Grafičko uređenje: Glas Koncila Oblikovanje naslovnice: Blaženka Matić Na naslovnici: ulje na platnu A. Žanića čuva se u Nadbiskupskome domu u Rijeci Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u lipnju 2011.

ISBN 978-953-241-300-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 771462 Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Drag, vjeran i revan pastir Život i djelo nadbiskupa Antona Tamaruta Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 10. obljetnice smrti mons. dr. Antona Tamaruta održanog 28. lipnja 2010. u Rijeci

Urednik MARKO MEDVED

Rijeka – Zagreb, 2011.

POZDRAVNA RIJEČ RIJEČKOG NADBISKUPA MONS. DR. IVANA DEVČIĆA NA OTVARANJU ZNANSTVENOG SKUPA 28. LIPNJA 2010.

Na današnji dan, u večernjim satima, preminuo je iznenada mons. dr. Anton Tamarut, zadnji riječko-senjski nadbiskup metropolita. On je od 1988. do 1990. bio nadbiskup koadjutor, a od 5. siječnja 1990. do 28. lipnja 2000. riječko-senjski nadbiskup i metropolita. Prije toga bio je od 1986. šibenski biskup. Razdoblje u kojem je on vršio biskupsku službu poklapa se, dakle, sa zadnjim godinama komunizma i s demokratskim promjenama koje je pratio krvavi raspad bivše države. U Hrvatskoj to je vrijeme Domovinskog rata, općeg jedinstva naroda u obrani napadnute domovine, velike popularnosti Crkve, ali i novih izazova za nju, što su ih sa sobom donijeli demokracija i rat. U Riječko-senjskoj nadbiskupiji to je također vrijeme planiranja nezine podjele i uspostave dviju novih biskupija: Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. U istom razdoblju došlo je i do podjele Zagrebačke nadbiskupije na čijem su teritoriju osnovane Varaždinska i Požeška biskupija. Mnogo je toga što se u razdoblju biskupovanja nadbiskupa Tamaruta dogodilo i na razini Crkve i na razini društva. A on je u svemu tome bio aktivnim sudionikom. Zbog toga smo smatrali 10. obljetnicu njegove prerane smrti prikladnim momentom i povodom za rasvijetljavanje njegova lika i djela, kao i konteksta u kojem je djelovao. Uvjeren sam da će nakon ovog znanstvenog skupa njegova uloga u tim povijesnim vremenima biti jasnije prepoznata, kao i njegov ljudski, svećenički i biskupski lik. Nakon što kroz više predavanja budemo osvježili 7

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

i probudili svoje uspomene i svoja znanja o njemu, sjetiti ćemo ga se pred Gospodinom u euharistijskom slavlju u katedrali.

Ovaj znanstveni skup je metropolijskoga karaktera i možemo ga u nekom smislu smatrati nastavkom onog prošlogodišnjeg, koji smo organizirali u povodu 40. obljetnice uspostave Riječko-senjske metropolije. Zahvalan sam našoj Teologiji koja je prihvatila da pod pokroviteljstvom Metropolije organizira ovaj skup, a predavačima što su se svi spremno odazvali da na njemu sudjeluju svojim izlaganjima. Zahvalan sam i Vama koji ste došli poslušati predavanja. Sa željom da doprinese boljem poznavanju lika i djela mons. dr. Antona Tamaruta i vremena u kojem je kao svećenik i biskup živio i djelovao, kao i jačanju našeg metropolijskog zajedništva, proglašavam ovaj znanstveni skup otvorenim i želim svima uspješan rad.

8

OBITELJSKI I DUHOVNI KORIJENI MONS. DR. ANTONA TAMARUTA PROF. DR. SC. ANTON TAMARUT Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Izvorni znanstveni rad

Autor se u radu bavi istraživanjem obiteljskih i duhovnih korijena mons. dr. Antona Tamaruta. Rezultate istraživanja temelji na izvornim dokumentima: službenim, kao što su npr. Izvod iz Matične knjige rođenih, Krsni list, Obiteljska izvjesnica i dr., te na osobnim spisima, odnosno rukopisima mons. dr. Tamaruta, kao što su Obiteljsko rodoslovlje ili različiti primjerci Životopisa (Curriculum vitae), a u najvećoj mjeri njegovim dosad neobjavljenim i javnosti nepoznatim dnevnicima koji se odnose na glavninu njegova gimnazijskog razdoblja od 1946. do 1950. U radu se zapravo donose dnevnici u cjelini, ali ne kao doslovni prijepis nego kao vjerno i autentično prepričavanje s čestim i gdjekad obilnim citatima. U prepričavanju autor nastoji sačuvati izraz i jezični stil mladog sjemeništarca, gimnazijalca, u kojemu se, katkad snažnije katkad slabije, osjećaju dijalektalne inačice rodnoga kraja, sa svim gramatičkim i pravopisnim nesavršenostima, previdima ili ponavljanjima, svojstvenim, s jedne strane, đaku koji uči i napreduje u svom znanju i pisanju, a s druge strane, samoj literarnoj vrsti dnevnika, gdje se emocije i raspoloženja duše često ne daju kontrolirati strogim pravopisnim i gramatičkim pravilima. Pored izvornih dokumenata, radi što potpunije obrade teme, gotovo isključivo u bilješkama, autor donosi nekolicinu pisanih, odnosno usmenih svjedočanstava o mons.

9

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

dr. Antonu Tamarutu osoba koje su s njime bile u bliskom rodbinskom i životnom odnosu, a tiču se poglavito razdoblja njegova djetinjstva i mladosti, najdalje do završetka njegova bogoslovnog nauka, odnosno do 1957. godine kada je zaređen za svećenika i kada je slavio mladu misu.

Prema autorovu mišljenju, obrađena građa i usputna svjedočanstva dokumentirano i podrobno ukazuju na obiteljske i duhovne korijene mons. dr. Antona Tamaruta i osvjetljavaju ih; pokazuju njihov rast, snaženje i rasprostiranje. Duhovne bilježnice u koje je mladi sjemeništarac bilježio duhovne vježbe, obnove i razmatranja, a koje nisu obrađene u ovom radu nego će, kako se autor toplo nada, to biti u jednom od njegovih skorih radova, dodatno trebaju osvijetliti tlo iz kojega su korijeni mladog sjemeništarca Antuna crpili svoju duhovnu hranu.

Ključne riječi: sjemenište/sjemeništarac, svećenik, sjemenišna pravila/dužnosti, molitva, sveta čistoća, oholost, poniznost.

1. Obiteljsko podrijetlo i ozračje Mons. dr. Anton Tamarut rođen je 1. prosinca 1932. god. u Novalji na otoku Pagu od oca Antona i majke Marije rođ. Vrtodušić.1 U Krsnom listu, koji je izdao župnik 1

10

Zadnji Izvod iz matične knjige rođenih, pronađen među osobnim dokumentima nadbiskupa Tamaruta, nosi datum 15. 11. 1985.

Izdan je u Mjesnom uredu Novalja – Općina Pag (Broj 02-1/48685). Prema tom Izvodu, upis rođenja izvršen je u Matičnoj knjizi rođenih koja se vodi za mjesto Novalja pod rednim brojem 71. za godinu 1932. Domovnica kojom se dokazuje da je nadbiskup Tamarut hrvatski državljanin nosi datum 30. 1. 1992. Podaci o

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

A(nton) Toljanić2 u Novalji 26. srpnja 1943. godine, a u kojemu se donosi prijepis iz Matice krštenih rimokatoličke župe sv. Katarine u Novalji, svezak X., str. 107, pod brojem 71, nakon datuma rođenja, stoji da je Antun, zakoniti sin Tamarut Antuna, zemljoradnika, i Marije Vrtodušić, domaćice, kršten 1. prosinca 1932. godine. U rubrici gdje se navodi ime, prezime i služba krstitelja, piše: “U nuždi krstila primalja Akvadro Katarina, a sv. obred popunio je 5 XII 1932 Mirko Kordić,3 duhovni pomoćnik, ovlašten.”

U rubrici gdje se navodi ime, prezime i stališ kumova piše u dva reda, u gornjem: “kod popunjenja obreda”, u donjem redu: “Škunca Petar pk. Josipa, zemljoradnik.”4

2

3

4

državljanstvu upisani su u Knjigu državljana Matičnog ureda Novalja, Općine Pag, na stranici 156 pod rednim br. 1552.

Prema Popisu svećenika koji su službovali u župi Novalja od 1534. godine, a visi na zidu Župnog ureda Novalja, Anton Toljanić, rodom iz Vrbnika na otoku Krku, bio je župnik (dušobrižnik) u Novalji od 1. IX. 1938. do 28. IV. 1945.

Prema Popisu svećenika koji su službovali u župi Novalja od 1534. godine, a visi na zidu Župnog ureda Novalja, Mirko Kordić, rodom iz Barbata na otoku Rabu, bio je u Novalji u službi duhovnog pomoćnika (kapelana) od 1. III. 1932. do 31. VIII. 1933. godine.

Krsni je list najvjerojatnije izdan zbog Antunova upisa u prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Lijevo od naslova KRSNI LIST, u jednom redu tiskanim slovima i podcrtano piše Nezavisna Država Hrvatska, a u drugom također tiskano, manjim slovima: Županija, te nakon dvotočke rukom nadopunjeno: Vinodol Podgorje. Desno od naslova tiskanim slovima piše Biskupija: SENJSKO-MODRUŠKA. Senjskomodruška rukom je precrtano i iznad je rukom napisano: Krčka.

Dok u Matičnoj knjizi rođenih nadbiskupovo ime glasi Anton, u Matici krštenih ono je preinačeno u Antun. Roditelji, braća, bliža i daljnja rodbina oslovljavala ga je Ante. U skladu s Krsnim listom, za vrijeme školovanja u Zagrebu, Pazinu i Rijeci u

11

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

Prema Obiteljskoj izvjesnici Župnog ureda Novalja, Br. 217/45., Novalja, 22. VII. 1945., koju je na temelju Krsnih matica rukom ispisao te župskim pečatom i vlastoručnim potpisom ovjerio župnik A(nton) Toljanić, roditelji mons. Tamaruta, Anton (r. 20. XI. 1894., †7. III. 1970.) i Marija (r. 29. XII. 1894., †22. XI. 1966.), vjenčani 19. XI 1919., imali su osmoro djece: Ivana Matu (r. 12.

VIII. 1920., † 10. V. 1987.), Antona Josipa (r. 27. X 1922., †19. IX. 1923.), Agatu (r. 27. II. 1924.), Tonicu (r. 6. IV. 1925., †6. IV. 1925.), Antona (r. 31. X. 1927., †22. VIII. 1928.), Tonicu (r. 12. XI. 1929., † 17. XI. 1929.), Antona (r. 1. XII. 1932., † 28. VI. 2000.) te Josipa Ljudevita (r. 19.

VIII. 1938.).5 Datume smrti svojih roditelja te brata Ivana Mate nalivperom je vlastoručno na izvorniku Obiteljske izvjesnice nadopunio mons. Tamarut. On je bio, dakle, sedmo od osmoro djece u svojih roditelja, od kojih je četvoro umrlo na samom početku života. “Prva” Tonica preminula je istog dana kada se rodila, “druga” Tonica živjela je svega pet-šest dana, Anton Josip otprilike jedanaest mjeseci, a “prvi”, odnosno “drugi” Anton deset mjeseci).

Roditeljima je između 1925. i 1929. godine zaredom umrlo troje djece. Upada u oči kako su roditelji bili uporni u davanju istog imena svojoj djeci: Anton i Tonica. Činje-

5

12

školskim će ispravama biti Antun. I sam će se u to vrijeme tako potpisivati. Čak i u Osobnoj karti, izdanoj u Krku 19. IX. 1962., piše Antun.

Na dnu Obiteljske izvjesnice, ispod pečata Župnog ureda Novalja i župnikova vlastoručna potpisa, piše: “Vrijedi samo u vojničke svrhe.” Je li ona izdana na molbu i za potrebe mons. Tamaruta koji je tada u trinaestoj godini života i u to je vrijeme u Novalji na čekanju nastavka školovanja u Pazinu ili je ona možda bila potrebna njegovu ocu Antonu, nepoznato nam je. Pronašli smo je među osobnim dokumentima mons. Tamaruta.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

nica što su već izgubili dva Antona, nije im smetala da u prvoj mogućnosti i trećem sinu nadjenu ime Anton, kao što bi vjerojatno i nakon gubitka dviju Tonica, da su još imali priliku, i trećoj djevojčici nadjenuli isto ime. Možemo spekulirati o razlozima takve upornosti. Istina, otac je bio Anton, no čini se da su u tome roditelji bili motivirani više posebnom pobožnošću i čašćenjem dvojice Antona, sv. Antona Opata i sv. Antona Padovanskog, negoli brigom da se očevo ime sačuva u imenima djece.6 Je li se radilo o kakvom posebnom zavjetu?! Ne znamo. No ta upornost svakako pokazuje da roditelji nisu bili u strahu i pod utjecajem praznovjernih shvaćanja i tumačenja kako nije mudro ponavljati isto ime koje je već nosilo jedno njihovo preminulo dijete. Naprotiv, iz toga se može iščitati otvorenost životu i veliko povjerenje u Boga koji će na kraju pokazati svoju dobrotu i vjernost te dati da se pred njim izvrše i ispune zavjeti njegovih pobožnika, želje i čežnje dugo njegovane u dubinama vjerničkoga srca i duše.

6

Nadbiskupov djed po ocu zvao se Matej (sin Mateja i Tonke rođ.

Badurina, rođ. 2. XI. 1862., †13. IV. 1941.), a baka Jakova (kći Antona i Marije rođ. Šuljić, rođ. 22. VII. 1871., †22. III. 1960.), dok se djed po majci zvao Josip (sin Ivana i Marije rođ. Peranić, rođ. 19. VII. 1870., † 14. X. 1959.), a baka Marija (kći Šime i Ure rođ. Palčić, rođ. 13. IV. 1870., † 7. III. 1961.). Spomenimo još kako se u Novalji dvojica svetaca: sv. Anton Opat (pustinjak) i sv. Anton Padovanski posebno časte, o čemu svjedoči i crkvica podignuta njima u čast u Novaljskom Polju. Od uspostave samostalne i nezavisne Republike Hrvatske (1991.) blagdan sv. Antona Padovanskog izabran je kao Dan grada Novalje.

13

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

2. Četiri razreda mješovite pučke škole u Novalji i prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (1939. do 1944. god.) Četiri je razreda Državne mješovite pučke škole, od 1939. do 1943. godine, nadbiskup Tamarut pohađao u Novalji. Među njegovim je sačuvanim i sabranim dokumentima također Svjedočba četvrtog razreda koji je on završio uzornim ponašanjem i vrlo dobrim uspjehom. Izvrstan je imao iz vjeronauka, hrvatskog jezika i zemljopisa. Svjedočba je izdana u Novalji 29. VI. 1943. godine.7 U sljedećoj školskoj godini, 1943./1944., kao jedanaestogodišnji dječak Antun polazi i uspješno završava prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, o čemu svjedoči Godišnja svjedočba izdana u Zagrebu 30. lipnja 1944. (Broj poslovnika: 262/44), potpisana od upravitelja Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu Franje Zeca i razrednika Zv. Starčevića te ovjerena pečatom gimnazije. Uz uzorno vladanje, mladi je sjemeništarac prvi razred klasične gimnazije završio dobrim uspjehom. Bio je izvrstan u vjeronauku i risanju. Na svoj sjemenišni početak mons. Tamarut, osvrnuo se u razgovoru za Kanu, prigodom svoga imenovanja za šibenskog biskupa.8 Tamo, naime, kaže kako je s nepunih jedanaest godina, godine 1943., u ratno, vrlo teško vrijeme pošao u sjemenište, na 7

8

14

U zaglavlju, iznad naslova dokumenta SVJEDOČBA, pišu opći administrativni podaci: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Državna mješ. pučka škola u Novalji. Kotar Karlobag. Broj glavnog imenika 41. 1942./43. Prilijepljena su i s dva pečata ovjerena trima državnim biljezima.

Usp. Da, Oče! Razgovor s dr. Antunom Tamarutom, novoimenovanim biskupom šibenskim, Kana, ožujak 1986., str. 8-10.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

Šalatu u Zagrebu, “svjesno, dakako koliko svjesno možete misliti nakon četvrtog razreda osnovne škole”.9 “Bio sam ministrant i župnik je jednoga dana jednostavno rekao: ‘Da li bi ti pošao u sjemenište? Bi li bio svećenik?’ Jedini problem koji je tada nastao bio je tko će to plaćati. Rat, neimaština..., a tada se dosta plaćalo. Bio je to problem mome ocu, ali kad je župnik garantirao da s plaćanjem neće biti problema, pošao sam svjesno, dječje svjesno...”10 Ta ratna školska godina u sjemeništu na Šalati odvijala se po skraćenom programu. Sjemenište je dijelom bila zaposjela vojska, pa za sve sjemeništarce nije bilo mjesta. Zato su nižeškolci, do četvrtog razreda, svoju školsku godinu završili za samo nekoliko mjeseci, do Božića. Na njihovo su mjesto zatim, poslije Nove godine, trebali doći višeškolci, a njih su poslali kući. Put iz Zagreba do Novalje, početkom siječnja 1944. godine, mons. Tamarutu duboko se urezao u sjećanje. Tu svojevrsnu ratnu Odiseju prošao je zajedno sa svojim sumještaninom, također prvoškolcem, Josipom Supićem. Njih su dvojica do Novalje putovali punih deset dana. Došli su nekako do Sušaka, ali nije bilo nikakve parobrodske veze za Novalju. Jedina je veza bila s otokom Krkom. Ratnim je sjemeništarcima sinulo: pa imamo biskupa. “Idemo mi u Krk. Došli smo tamo na Bogojavljenje navečer. Primio nas je biskup i tu zadržao tri dana. A na Krku su još bile okupacione snage, Nijemci. Na otoku Rabu već su bili partizani, oslobođeni teritorij. Naši domaćini prebacili su nas u jednoj barci od Stare Baške do Lopara na Rabu. Zatim po Rabu od župnika do župnika, dok nas s Raba nisu prebacili u Lun, na Pag i zatim osa-

9 10

Isto, str. 8.

Isto.

15

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

mnaest kilometara pješke do Novalje...”11 U vezi s počecima duhovnog puta mons. Tamaruta, Kazimir Šćiran, rođak po ocu, u svojim sjećanjima na “rođaka Anta” s kojim je cijeloga života ostao vrlo blizak, pod naslovom “Dionici smo Antove duhovne baštine”, o njemu među ostalim piše: “Naime, Ante je od najranijeg djetinjstva ‘svjesno ili nesvjesno’ brižljivo gradio svoju duhovnu vertikalu u toplini svoje kršćanske obitelji, u pobožnoj smjernosti svoje majke Marije, u toplom ozračju Dvora i roda, župne crkve sv. Katarine, gdje je harni ministrant Ante nalazio svoj drugi dom – što novaljski župnici, duhovnici i kapelani nisu mogli ne zapaziti. Bog im je šapnuo: Ovaj dječak zna što hoće. Potaknite ga i pomognite mu.”12 11 12

16

Isto.

Kazimir ŠĆIRAN, Dionici smo Antove duhovne baštine (rukopis, 7. lipnja 2010.), str. 2. Autoru ovoga teksta u razgovoru, 27. veljače 2006., njegova majka Kate Tamarut, rođ. Škunca, nevjesta mons.

Tamaruta, pripovijedajući svoja sjećanja na nadbiskupa Tamaruta, među ostalim spomenula je detalj koji joj je u vezi s Antonovim odlaskom u sjemenište ispričala njezina svekrva Marija, Antonova majka. Jednom je tadašnji župnik Anton Toljanić, koji je pratio ponašanje malog Antona, pozvao majku Mariju k sebi u Župni ured i rekao joj: “Vaš mali ima zvanje”. Ona je na to odgovorila: “Ne znam. Ako će dragi Bog! Mali voli crikvu...” Autorova majka Kate u obitelj Tamarut prvi je put došla na Svijećnicu 2. veljače 1947. godine. Vjenčala se s Antonovim starijim bratom Ivanom (autorovim ocem) 29. studenoga 1948. godine. Anton je za dva dana, tj. 1. prosinca 1948. godine, “slavio” šesnaesti rođendan. O tome kako se Anton u ranom djetinjstvu često igrao svećenika, pravio i uređivao oltariće kod kuće, u telefonskom je razgovoru 23. travnja 2010. autoru posvjedočila rođakinja mons.

Tamaruta gospođa Jagica Bacich, rođ. Tamarut, koja sada živi u Sjedinjenim Američkim Državama, u Hillsboroughu (N. J.). Ona je nekoliko godina mlađa od njega (rođena je 1936. godine), ali su živjeli vrata do vrata, igrali se i odrastali u istom dvorištu. U raz-

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

U više životopisa pronađenih među njegovim dokumentima, nakon podatka o pohađanju prvog razreda Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (1943./1944.), slijedi kako je dvije godine, od 1944. do 1946., zbog ratnih neprilika pauzirao u Novalji. Na to se razdoblje pauziranja u Novalji mladić Anton osvrnuo na početku svoga Dnevnika što ga je započeo pisati u Biskupskom sjemeništu u Pazinu 22. ožujka 1947.13

13

govoru je spomenula kako su ga djeca iz dvorišta i susjedstva zbog njegove igre svećenika, zvala, odnosno zadirkivala: “Pope!”, “Ti pope ...”. No, prema sjećanjima Kazimira Šćirana, čini se da su i odrasli, promatrajući kako Ante doma govori misu, već tada shvatili kamo on zapravo smjera. “I već je onda, oko desete-jedanaeste svoje godine bio naš Ante popić, drugim riječima najbolji i najpametniji” (Kazimir ŠĆIRAN, nav. dj., str. 2).

Dnevnik je pisan u bilježnicu smeđih korica s tamnijim točkicama, dimenzija 14,2 x 20,2 cm. Na naslovnici, u gornjem dijelu u sredini, na naljepnici je vlastoručno tintom ispisano prezime i ime Tamarut Antun te ispod toga Dnevnik. Bilježnica je umotana u običan bijeli pakpapir, sada već više sive nego bijele boje. Bilježnica je paginirana ručno od 1. do 47. stranice, a dalje je bez oznaka stranice. Nije ispisana do kraja. Nakon osamnaest praznih stranica na dvjema stranicama pri kraju bilježnice u stupcima su ispisani datumi s okomitim crticama, brojkama i ukupnim tjednim zbrojem. Radi se o petnaest tjedana. U jednom međuprostoru predviđenom za jedan tjedan piše: “Ovu sedmicu nijesam mogao pisati, jer sam bio na putovanju iz Pazina za Novalju.” Na zadnjoj stranici bilježnice ispisano je autorovo prezime i ime i u okomitom stupcu zbrojeno je jedanaest brojeva ukupnoga zbroja 248. Dnevnik je pisan nalivperom. Prvi je datum u Dnevniku 22. III. 1947. i stoji na prvoj slobodnoj stranici u sklopu cjeline koja glasi: “Dnevnik godine 1947-1948 Biskupsko sjemenište Pazin 22 III 47 g.”

17

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

3. Osvrt na dvogodišnje pauziranje u Novalji i odlazak u sjemenište u Pazin (od 1944. do 1946. god.)

Prvi je svoj dnevnički zapis, ujedno i najduži, pisan na šest i pol stranica, mladi sjemeništarac naslovio Moj dolazak u sjemenište u Pazin. Tu piše kako je dugo bio kod kuće jer nije imao nikakve veze do sjemeništa. U prvo vrijeme nakon povratka iz Zagreba kaže o sebi da je bio “dosta pobožan” i da je svako jutro išao na sv. misu. Na sebi nije primijetio duhovni napredak, ali kaže: “nijesam išao puno ni na gore”. Priznaje da se puno zabavljao s djecom, a zanemarivao učenje na koje su ga poticali otac i majka. Na poticaj neka se pusti djece, a prione na učenje, majci je više puta odgovorio da nema potrebnih knjiga.14

14

18

Prvi dnevnički zapis u bilježnici ima naslov Moj dolazak u sjemenište u Pazin. Zadnji dnevnički zapis ima nadnevak: petak, 6. II. 1948. Kad je počeo pisati ovaj Dnevnik, Anton Tamarut, rođen 1. XII. 1932., imao je petnaest godina, tri mjeseca i dvadeset dva dana, a kad ga je prestao pisati u ovu bilježnicu, šesnaest godina, dva mjeseca i šest dana. U to je vrijeme on, u sklopu pazinskog sjemeništa, pohađao drugi i treći razred gimnazije.

Vrlo zanimljiv, gotovo lirski opis Antonova dvogodišnjeg razdoblja u Novalji donosi u svojim sjećanjima Kazimir Šćiran, koji je baš tada na osobit način osjećao njegovu nazočnost u svom životu. On se sjeća kako bi ga u popodnevne sate Anton pozvao da pođu spaljat vodu iz kaića pa da se usput malo provozaju veslajući. Ljeti bi malo jadrili do Punte Vrtića pa prema veloj rivi, kako bi već određivao maestral, okupali bi se malo na Jazu, u Portiću. “No uvijek je uza nj, kao zagrebačkog gimnazijalca, bila knjiga; rado ju je listao, pročitao ulomak-dva i sâm ponešto dodao budeći moju pozornost. Mamilo nas je i polje, naravno, kad bi na Matanovoj Žanjevoj dragi počele dozrijevati prve smokve – surice, a na Svetom Antonu slasne smokve repače. O Velikoj Gospi znali smo ubrati i pozobati grozdić-dva ranca ili dragove-

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

Spominje kako mu je majka 1944. godine govorila neka ide s rođakom Ivanom Blajovim15 u Zadar u partizanski konvikt, na što joj je on odgovorio da više voli “kod kuće kopati nego poći u slabu duševnu školu” te nastavlja rečenicom: “Imao sam uvijek želju za svećenički stalež.” Tu nadalje piše o stalnoj brizi velečasnog Silvestra Škunce da mu omogući odlazak u sjemenište.16 Spominje kako je velečasni Silvestar 1945. godine za njega i Josipa Supića pi-

15 16

sele, posebno ukusna grožđa svjetlocrvenih boba. Naravno, nismo brali samo za sebe, sa sobom bismo obično ponijeli i tavijol, rubac kojemu bismo međusobno povezali suprotne vrhove, pa u nj slagali najljepše grozdove i najzrelije smokve raspucanice i ponijeli ih doma. Uz fetu, krišku kruha to je mogla biti slasna večera. Za zimskih pak oseka hodili smo na osekalj, prikupljali ogrce, priljepke, kunjke, volke, račiće, a za toplih travanjskih i svibanjskih dana brali sparoge i bljušći po klancima, našim ogradicama i ledinama, svaki barem dva maca, tj. šakohvata, koliko u šaci možeš držati” (Kazimir ŠĆIRAN, nav. dj., str. 3).

Riječ je o Ivanu Vidasu, sinu majčine sestre Mandice.

O. Silvestar Škunca, franjevac Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, rodom iz Novalje, prema Popisu svećenika koji su službovali u župi Novalja od 1534. godine, a visi na zidu Župnog ureda Novalja, u Novalji je službovao u dva navrata, kao duhovni pomoćnik (kapelan) od 1. V. 1944. do 23. VII. 1945. godine, te kao župnik (upravitelj župe) od 1. V. 1946. do 1950. (točan datum nije napisan). O ulozi o. Silvestra u ovom razdoblju njegova života mons. Tamarut, u već spomenutom razgovoru za Kanu, piše sljedeće: “Dakle, iz Zagreba sam se vratio u siječnju 1944. i ostao u Novalji sve do 1946. Onda sam pošao u sjemenište u Pazin. Dok nije završio rat, nije se moglo ni misliti na školovanje.

Zatim su se otvorile razne mogućnosti, ali u meni je i dalje bila želja, zaista želja, naklonost prema svećeništvu. Za to je bio posebno zaslužan i naš domaći franjevac, o. Silvestar Škunca, koji je u Novalji doživio mnoge neugodnosti, ali je svjedočio, zaista svjedočio za vjeru, za Krista. On me je kao dječaka, ministranta podržavao da nastavim sjemenište” (u: nav. dj., str. 8).

19

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

sao molbu u sjemenište u Pazin na koju je stigao pozitivan odgovor s naznakom što sve trebaju sa sobom ponijeti.

No te godine “na odboru” nisu dobili propusnicu za putovanje u Pazin. Iduće godine (1946.), na molbu o. Silvestra, preuzvišeni biskup šalje molbu u Pazin, i to ovoga puta samo za njega. Nakon što je ponovno došao pozitivan odgovor s podsjetnikom na to što sve treba sa sobom donijeti, uslijedili su isti problemi s dobivanjem propusnice.

Molbe su “na odboru” jedna za drugom odbijane. I molba koju je mladi Anton osobno pisao “na ministarstvo” pokazala se beskorisnom; nakon svega nekoliko dana stigao je negativan odgovor, tako da o. Silvestru nije preostalo drugo nego o tome obavijestiti preuzvišenog biskupa koji je obavijest proslijedio u Pazin, moleći istodobno ravnatelja, nisu li možda oni u mogućnosti pribaviti potrebnu propusnicu. I nakon dugog vremena, piše mladi sjemeništarac, “došla mi je propusnica”. “Baš smo onaj dan bili zaklali svinju.”

Anton ne propušta opisati raspoloženje roditelja i svoje raspoloženje pred odlazak u Pazin. Za oca kaže da mu je bilo jako teško što on ide u sjemenište, jer mu je mnogo pomagao, a majka je bila zadovoljna. O sebi kaže da mu je bilo drago ići u sjemenište, ali mu je bilo i žao ostaviti svoje roditelje. Također u sebi iskreno priznaje kako bi mu bilo žao da u sjemenište ide njegov kolega Josip Supić, a da on ne ide, jer – piše – “onda me ne bi hvalili”. “To je bila moja mana oholosti.” Anton spominje kako je sam prišivao brojeve na odjeću koju je morao ponijeti sa sobom. “Kad sam se napokon odijelio od svoje kuće bilo mi je jako žao roditelja tako da sam već od 14 godina plakao.”

Od kuće je krenuo 25. studenoga 1946., a u Pazin je stigao 27. studenoga navečer. Do Sušaka je s njime putovao otac.

Kad je došao u sjemenište, sve mu se činilo neobično, ni20

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

koga nije poznavao. “Bilo mi je jako teško za nekoliko dana dok se nijesam poznao sa svojim drugovima.” Počeo je učiti, ali mu učenje “nije bilo najlakše”, a glavna mana mu je bila ta što je govorio onda kada nije smio govoriti.

Anton je božićne praznike proveo u sjemeništu. Na kraju prvog polugodišta “zakašnjeli učenik drugog razreda gimnazije”, koji je u sjemeništu bio nepuna dva mjeseca, samo je iz latinskog imao nedovoljan, iz hrvatskog i talijanskog dovoljan, a iz svih ostalih predmeta vrlo dobar.

Ponašanje je imao -5, i to stoga, piše on, “što sam katkada brbljao kad nijesam smio”. No odmah dodaje da se u tome poslije popravio. Bilježi kako je 18. ožujka 1947., u igri, za “neke male stvari” prigovarao pa ga je za to nadziratelj jako strogo kaznio.

Prvi zapis u Dnevniku, u kojemu se osvrće na svoje dvogodišnje pauziranje u Novalji, na opetovane pokušaje da dobije propusnicu za putovanje u Pazin, na oproštaj od kuće te na prve mjesece boravka u pazinskom sjemeništu, završava sažetkom korizmenog razmatranja o tome kako je Isus jako žalostan zbog onih koji su oholi te kako je bolje s trudom i očekivanjem nagrade na drugom svijetu dobiti drugi red, tj. nedovoljan, nego učiti da dobiješ pet zato da te drugi pohvale. Takvome će Gospodin Bog reći da mu ne treba nagrada jer ju je već dobio od svojih poglavara. “A onome koji se trudio da nauči za nagradu na drugom svijetu, a nije mogao naučiti, pa je dobio drugi red, njemu će reći gospodin Bog dođi ti da te nagradim jer nijesi bio nagrađen od svojih poglavara.” Toga će Bog uvesti u svoje kraljevstvo, “a onoga koji se je trudio da dobije jedan odličan, pa da bude pohvaljen od svojih poglavara njega će baciti u oganj vječni”.

21

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

4. Duhovna i intelektualna nastojanja mladog sjemeništarca u drugom razredu klasične gimnazije (1946./1947. god.)

U sljedećim zapisima mladi sjemeništarac najčešće se osvrće na sjemenišna razmatranja te u njihovu svjetlu promišlja svoj duhovni život. Spominje tako razmatranje o tome kako Bog dijeli svoje milosti (24. III. 1947.), razmatranje o čovjekovoj slobodnoj volji (26. III. 1947.), o tome kako trebamo postati kao djeca (15. IV. 1947.), kako valja biti čvrst i neustrašiv u vjeri (19. IV. 1947.), o Isusu dobrom Pastiru (21. IV. 1947.),17 o životu sv. Josipa (1. V. 1947.), o smrti Ivana Krstitelja (8. V. 1947.), o sedam darova Duha Svetoga (21. V. 1947.), o Isusovu životu (28. V. 1947.), o Isusovoj beskonačnoj ljubavi prema nama (21.

VI. 1947.). Neke od ovih tema bile su predmetom višednevnog razmatranja; čini se da je nekima od njih bio posvećen cijeli tjedan. Tako npr. u nizu razmatranja o Isusovu životu Anton izdvaja razmatranje o židovskom kvascu.

Kada je Isus upozorio svoje učenike da se čuvaju židovskog kvasca, upozorio ih je na to da ne smiju jedno govoriti, a drugo činiti. “Govorili su da su Isusova djela dobra, a išli su za njim da ga uhvate u riječi i da ga osude na smrt.

Tako treba da se i mi čuvamo toga židovskoga kvasca, da ne činimo jedno, a mislimo drugo” (srijeda, 4. VI. 1947.).18 Iz razmatranja kako trebamo postati kao djeca, Anton je 17

18

22

Pod ovim nadnevkom: ponedjeljak, 21. IV. 1947., u zadnjoj rečenici spominje kako su u nedjelju svi bili na mladoj misi vlč.

Vjekoslava Rusaca na Starom Pazinu.

Pod istim nadnevkom: srijeda, 4. VI. 1947., spominje izlet u Postojnu, koji je bio 29. V. 1947., te opisuje špilju po njezinoj dužini, širini, dubini i visini.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

posebno zapamtio primjer Davida i Golijata. Mali David ubio je velikog naoružanog Golijata jednim malim kamenom, zato što se Golijat uzdao u svoju jakost, a mali David u Boga. “Tako valja da i mi se uzdamo u Boga a ne u svoje ništarstvo.” Anton spominje i tri duhovne obnove, jednu koja je održana od subote 12. IV. od 5 sati popodne i trajala je do 12 sati u nedjelju. Bila je Bijela nedjelja, odnosno Mali Vazam; drugu koja je započela 14. V. 1947. u 5 sati popodne, a završila u 12 sati na Uzašašće, kada su razmatrali “o našem zvanju i o pokori”; te treću, nakon završetka školske godine, od 26. VI. navečer do 28. VI. 1947. ujutro za koju kaže da ju je obavio “jako pobožno i sabrano” te je “stvorio dobre odluke” za praznike, da će izvršavati svoje duševne dužnosti kako ih je činio u sjemeništu (ponedjeljak, 7. VII 1947).

Anton se pod nadnevkom 14. IV. 1947. duže osvrnuo na prvu duhovnu obnovu. Čini se da je s posebnom željom dočekao te trenutke sabranosti. Piše kako on nije činio duhovne vježbe od 1943. kada je bio u Zagrebu, a tu u sjemeništu duhovne vježbe imali su na početku školske godine. On je tada još u Novalji čekao na propusnicu.

Razmatranja im je držao “spiritual Josip Pavlišić iz str. Pazina”. Imali su tri razmatranja: o sv. ispovijedi, o sv. pričesti i o duhovnom životu. Nakon svakog razmatranja gospodin spiritual im je postavio nekoliko pitanja na koja su oni nakon razmatranja “iskreno odgovarali”. Tako na jedno od pitanja nakon prvog razmatranja: u čemu mi koristi sv. ispovijed, Anton odgovara kako, kad ispovijedi svoje grijehe, osjeća neku lakoću na srcu i Isusa većim žarom prima u svoje srce. Na jedno od pitanja nakon drugog razmatranja: radi čega idem na sv. pričest, mladi sjemeništarac odgovara kako na sv. pričest ide zato da Isusa nosi u svome srcu i da mu pomogne u njegovim poteškoćama.

23

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

Na pitanja vezana uz duhovni život, razumije li duhovnog oca i njegova razmatranja, te razumije li duhovni otac njega, Anton odgovara kako je malo pohađao i razgovarao s duhovnim ocem, ali razumije njegova razmatranja.

Razumije li on njega, to ne zna. Odlučuje kako će milošću Božjom unaprijed češće pohađati duhovnog oca. Više bi puta išao k njemu, kaže Anton, ali “ne znam što bih mu kazao”.

U dnevničkim zapisima Anton često bilježi svoja duhovna raspoloženja. Tako npr. govori kako je bio “dosta žalostan” dok je u petak navečer promatrao kako se njegovi kolege spremaju za Uskrs svojim kućama: “Ja sam bio cijeli dan žalostan što svi idu kući, a ja opet moram ostati u sjemeništu” (subota, 29. III. 1947). Je li sam Anton odlučio ostati u sjemeništu ili je to bila odluka sjemenišnih poglavara?! To iz dnevničkog zapisa nije posve jasno.19 Naime, dan ranije, u petak 28. III. 1947., piše o svojim pomiješanim osjećajima. S jedne mu je strane drago što ostaje u sjemeništu jer tako neće doći u opasnost njegov povratak u sjemenište i završetak školske godine (to navodi kao glavnu zapreku svom odlasku na uskrsne praznike), a drugo, smatra da će oduševljenje njegovih kod kuće biti veće kada dođe samo na velike praznike. Takav osjećaj istovremeno smatra manom s kojom se bori. S druge strane, jako mu je žao kada vidi kako se njegovi drugovi vesele što idu svojoj kući sa svojim roditeljima i rodbinom provesti veliki blagdan. Tješi se kako će i on u sjemeništu dobro proći. Sutradan, u nedjelju 30. III. 1947. Anton se već osjetio “malo veselije”. Kad se nakon povratka svo19

24

S njime je tijekom praznika u sjemeništu ostalo još pet Krčana.

Svi su drugi sjemeništarci otišli svojim kućama (usp. subota, 29.

III. 1947.).

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

jih drugova s praznika osvrće na protekle dane, ponavlja kako je protekle praznike s jedne strane proveo veselo, a s druge strane žalosno jer nije išao kući (četvrtak, 10. IV. 1947.).

Anton se gdjekad osjećao žalosnim i više bi se puta povukao nasamo i tada kad su svi drugovi bili u sjemeništu. O takvom jednom raspoloženju piše u utorak 15. IV. 1947.: “U ponedjeljak na večer sam kod igre pao da sam se jako udario. Tako sam danas dosta žalostan i dobio sam od kuće pismo koje mi nije bilo po volji.” Na raspoloženje žalosti jednom ga je upozorio i nadziratelj Ante Orbanić te ga potaknuo da bude veseo i da ide s društvom (usp. Duhovi, 25. V. 1947.). Anton je takvo svoje duševno raspoloženje priznao nadziratelju te piše kako mu je bilo drago što mu je nadziratelj rekao da to popravi. Nekoliko dana kasnije, u srijedu 28. V. 1947. Anton se osvrće na svoje raspoloženje koje su “opazili svi poglavari” te navodi razlog takvu raspoloženju: ne voli da se njegovi drugovi slabo ponašaju s nadzirateljem, kao ni u drugim stvarima, kada govore i čine “besmislene stvari”, kada se slabo ponašaju. Nastoji naći zgodu da se s tim u svezi posavjetuje s duhovnikom.

Anton se jedno vrijeme posebno družio s jednim kolegom, pa su mu poglavari na to skrenuli pozornost. K sebi ga je na razgovor pozvao podravnatelj vlč. Miroslav Bulešić te ga nakon općih pitanja, kako prolazi, pitao koga najviše voli od svojih drugova. On mu je odgovorio da su njemu svi jednaki. Podravnatelj je ponovio pitanje, ali koga najviše voli. Anton je odgovorio da najviše voli svoga druga koji je s njime u klupi. No podravnatelj mu je rekao da on najviše voli Ilijašića. Taj je bio “mali dobar u učenju i lijep i tako sam se ja bio u njega zaljubio” (srijeda, 23. IV. 1947.). Anton piše kako to nije ni opazio u svojem živo25

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

tu, pa mu je drago što ga je podravnatelj za to opomenuo te pozvao da se u tome popravi. “Od kada je to on meni kazao ja sam se puno popravio u toj stvari.” Pod tim istim nadnevkom kaže kako je podravnatelj Bulešić bio “dosta strog, ali je samo nama htio dobro i nas ljubio, a mi smo njemu što šta govorili”. Podravnatelja spominje i pod nadnevkom četvrtak, 1. svibnja 1947.: “Jučer navečer nas je veleč. Podravnatelj jako strogo ukorio sve đake da se slabo vladamo da ne vršimo sjemenišna pravila. I da se slabo vladamo u crkvi da svi ne molimo kad treba da svi skupa molimo.”20 Za ravnatelja vlč. Leopolda Jurcu mladi je sjemeništarac zapisao: “Bio je dosta dobar i pobožan i sveti svećenik” (srijeda, 23. IV. 1947.).

Anton je bio osjetljiv na reakcije svojih poglavara.

Tako pod nadnevkom srijeda 21. V. 1947. spominje kako su jučer iskrcavali drva i kako je on nadziratelju Anti Orbaniću jedno drvo jako bacio, tako da ga je “valjda” udario. Piše kako je to uradio za šalu, ali je nadziratelj takvu igru uzeo dosta ozbiljno i “zato danas slabo na mene gleda i ljut je na svih”. Nadziratelj je u nedjelju 25. svibnja, na Duhove, pozvao Antona k sebi i kazao mu što treba popraviti. Rekao mu je kako je on u utorak navečer njemu tako bacio drvo jer je bio ljut na maloga Ilijašića. Anton je to nadzirateljevo mišljenje osporio: “Ali ja nisam to njemu zato tako bacio nego za šalu.” Nadziratelju je bilo drago što je o tome imao pogrešno mišljenje. Nadziratelj je još upozorio Antona da svoje “unutarnje stvari” ne smije ka20

26

Pod istim nadnevkom: četvrtak, 1. V. 1947., spominje također kako su jučer, tj. 30. IV., bili na izletu u Cerovlju i Gologorici. U Cerovlju su posjetili tvornicu u kojoj se prave opeke. S njima je bio vlč. prof. Slavko Kalac koji im je objasnio cijeli proces pravljenja opeka.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

zivati svojim drugovima nego samo u povjerenju svojim poglavarima ili duhovnom ocu. Naime, nakon što ga je podravnatelj Bulešić upozorio kako s Ilijašićem mora biti kao i sa svim drugima, Anton se povjerio “malom Kristaniću iz Crikvenice”, što je kasnije doznao podravnatelj (nedjelja, 25. V. 1947.). Anton završava navodeći kako je razgovor trajao “jedno pola sata” i kako mu je drago što mu je nadziratelj to kazao.

Mladi sjemeništarac u svojim dnevničkim zapisima često govori o svojim manama, među koje ubraja i oholost, tj., činiti se važnim pred svojim drugovima, “uvijek biti viši od drugoga” (subota, 29. III. 1947.). No on se ne prepušta manama kojih je svjestan već se uvijek s njima bori. Kada bi u sebi uočio oholost, Anton bi uvijek molio dragog Isusa da ga od toga očuva i neka mu pomogne biti ponizan. “O poniznosti i našoj ništariji” razmatrali su u sjemeništu cijelu korizmu. Glavna napast s kojom se mladi sjemeništarc bori jest ona protiv svete čistoće. Na pamet mu dolaze “svakojake misli o ženskama”. Ujutro kad primi dragog Isusa u svoje srce, molio ga je da mu pomogne u tim napastima. “Ja sam uvijek odbijao ove misli tako da sam se jako borio protiv njima” (usp. također: četvrtak, 10. IV. 1947.; srijeda, 11. V. 1947.; 4. VI. 1947.; 21.

VI. 1947.). Protiv “nečistih misli i želja”, koje ga prate i na ljetnim praznicima u Novalji, bori se tako da svakih osam dana ide na sv. ispovijed i da se redovito pričešćuje (usp. srijeda, 23. VII. 1947.; srijeda, 6. VIII. 1947.; četvrtak, 14.

VIII. 1947.; četvrtak, 4. IX. 1947.).

No mladi sjemeništarac ne bilježi samo svoje mane nego je vrlo pozoran i na svoje duhovne pomake, pažljivo registrira razdoblja u kojima mu se čini da je u duhovnom smislu bolji, da se protiv nekih slabosti uspješnije borio: “Ovih dana sam se u nekim stvarima popravil” (četvrtak, 27

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

1. svibnja 1947.). “U duševnom životu sam se do sada dosta popravio manje mi dolaze nečiste misli protiv sv. Čistoće” (nedjelja, 11. V. 1947.). “Ovih dana sam se vladao dobro” (srijeda, 21. V. 1947). No Anton uvijek ostaje dovoljno kritičan prema sebi i razlučuje ono u čemu se popravio od onoga u čemu se još treba popraviti: “Danas sam se u molitvi bolje vladao, ali u mom brbljanju slabo, a odlučujem s milošću Božjom da ću i to popraviti” (ponedjeljak, 14. IV. 1947.); “Ja prolazim dobro u duševnom životu, ali imam dosta napasti i protiv svete čistoće i to što su moji poglavari opazili što sam žalostan. Zato sam više puta smjerao poći zato duhovnom ocu, ali ga nikada nisam mogao naći kod kuće” (srijeda 11. VI. 1947.; usp. također nedjelju, 15. VI. 1947.).

Nakon polugodišta, posebno nakon uskrsnih blagdana, Anton u svojim zapisima često izražava svoje zadovoljstvo školskim uspjehom: “Učenje mi ide dobro” (nedjelja, 25. V. 1947.). O tome također svjedoči i uspjeh na kraju III. semestra. Anton je prošao vrlo dobrim uspjehom: “imao sam dvije trice drugo sve veoma dobar i dva predmeta odličan” (nedjelja, 11. V. 1947.). Poziva se na pomoć Preblažene Djevice i sv. Josipa kojima se pobožno molio da mu pomognu u njegovim poteškoćama (četvrtak, 8. V. 1947.).21 Na kraju školske godine, 21. VI. 1947. izražava nadu da će proći vrlo dobrim uspjehom: “Već sam ispitan iz svih predmeta samo još od Talijanskog kojeg se najviše bojim. Sada pred nekoliko dana sam počeo posjećivati Isusa u Presvetom Sakramentu više puta nego je određeno da idemo svi skupa.” Anton je doista drugi razred Hr21

28

Anton se posebno utjecao sv. Josipu, i to ne samo da mu pomogne u školi nego, nadasve, u napasti protiv svete čistoće (usp. 1.

V. 1947.; 8. V. 1947.; 4. VI. 1947.).

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

vatske klasične gimnazije biskupskog sjemeništa u Pazinu završio vrlo dobrim uspjehom, o čemu svjedoči Godišnja svjedodžba koja je u Urudžbenom zapisniku uvedena pod brojem 13/30. lipnja 1947. god. u Pazinu, a potpisao ju je razrednik Bonifačić O. Andrija i ravnatelj Leopold Jurca. Ona zapravo pokazuje izniman uspjeh mladog sjemeništarca koji je nakon prve godine gimnazije, završene u Zagrebu, morao dvije godine zbog ratnih prilika pauzirati kod kuće u Novalji, a ovu je školsku godinu, 1946./1947., započeo tek krajem studenoga, kada mu je stigla propusnica. Anton ima odličan iz vjeronauka, povijesti, zemljopisa, prirodopisa i matematike; vrlo dobar iz hrvatskog jezika, crtanja i pjevanja, dobar iz talijanskog jezika, kojega se najviše bojao, te iz latinskog iz kojega je na polugodištu imao nedovoljan. Ni kod vladanja više ne stoji minus odličan nego samo odličan. Ova Godišnja svjedodžba zacijelo ne svjedoči tek o Antonovu školskom uspjehu nego, u prvom redu, govori o njegovu karakteru, o snažnoj volji i upornosti, o nastojanju da uvijek bude bolji, da se popravi i ispravi, da dade od sebe ono najviše što može.

Anton se na proteklu školsku godinu 1946./1947. osvrnuo kada je došao u Novalju na ljetne praznike. Pod nadnevkom ponedjeljak, 7. srpnja 1947. godine kratko se osvrće na zadnji dan škole, kada je s jedne strane bio dosta veseo, a s druge strane i žalostan što završava školska godina. Tu spominje duhovnu obnovu od 26. VI. navečer do 28. VI. 1947. ujutro pod kojom su razmatrali o svetom krštenju i o tome kako trebaju biti ponosni što su na krštenju postali kršćanima te kako se trebaju preko praznika vladati. Za sebe kaže da je duhovnu obnovu “obavio jako pobožno i sabrano” te je stvorio dobre odluke za praznike, da će izvršavati svoje duševne dužnosti kako je to činio u sjemeništu. “Ja sam ovu godinu 1946/47 proveo dosta do29

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

bro i zadovoljno u duševnom i tjelesnom životu. Išao sam svako jutro na svetu pričest, ja mislim da nisam bio na sv. pričesti kroz cijelu godinu 5 puta. Vršio sam i ove druge pobožnosti dosta pobožno. U tjelesnom životu sam prošao dosta dobro i zadovoljno. Hrana mi je bila jako dobra disciplina mi se je dosta sviđala. Tako da ja ne mogu opisati tu moju dobrotu koju sam ja prošao kroz ovu školsku godinu 1946/47. Ustajali smo se na 5 sati, a išli spavati na 9 sati uvečer. Ja sam kad sam išao iz sjemeništa dosta plakao.”

Pod istim nadnevkom, 7. srpnja 1947., spominje kako su 30. lipnja imali svečanu zahvalnu svetu misu sa zahvalnom pjesmom “Tebe Boga hvalimo”, a nakon svete mise išli su svaki u svoju učionicu gdje im je razrednik podijelio svjedodžbe. Nakon toga je svatko mogao ići svojoj kući.

On je u sjemeništu ostao do 4 sata poslije podne kada su svi Krčani išli vlakom za Rijeku. U Rijeku su stigli u 12 sati navečer. Sutradan, 1. srpnja ujutro, Anton je bio u Gospinu svetištu na Trsatu gdje je slušao svetu misu koju je služio njegov profesor Slavko Kalac koji je putovao s Krčanima na Krk. Za Novalju je otputovao parabrodom sutradan ujutro, 2. srpnja. U Novalju je, u društvu brata Ivana koji je parabrodom došao u Rijeku dan ranije, stigao navečer u 9 sati.

Tu je našao – kako piše – “sve žive i zdrave”.

5. Ljetni praznici u Novalji 1947. godine Za vrijeme praznika u Novalji mladi sjemeništarac nastoji redovito izvršavati svoje duševne i tjelesne dužnosti (usp. nedjelja, 13. VII. 1947.).22 Svako jutro razmatra 22

30

U Dnevniku se sačuvala mala ceduljica na kojoj je Anton nalivperom ispisao odluke kod zadnje duhovne obnove koncem školske

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

litanije Presvetog Srca Isusova; nastoji svaki dan najmanje jedan sat učiti. Počeo je poučavati ministrante u služenju sv. mise. Izabrao je i četvoricu novih ministranata. Primio je pismo od biskupa u kojem mu piše da pomogne župniku o. Silvestru Škunci u pripremanju djece na sv. potvrdu.

Kada je rekao svome župniku što mu je biskup pisao, on mu je odgovorio da za to još ima vremena, ali neka se ne odalečuje od djece nego neka nastoji uvijek, koliko može, biti s djecom. Anton pod tim istim nadnevkom izražava svoje malo čuđenje u vezi s odgojem djece u Novalji: “još ne može dobro ni govoriti, već psuje Boga” te mu se čini kako je u crkvi “mnogo manje djece nego je bilo prije”.

Anton je na praznicima pisao dnevnik puno rjeđe nego u sjemeništu. U nekoliko sljedećih dnevničkih zapisa ponavlja da svako jutro ide na svetu misu i gotovo svaki put na sv. pričest. Piše također da nekoliko puta i nije bio na sv. pričesti, jednom jer je bio bolestan pa nije mogao na sv. misu, a drugi put jer je bio previše rastresen kod sv. mise (četvrtak, 17. VII. 1947.). Nekoliko dana nije bio na sv. pričesti zato što nije imao priliku za sv. ispovijed, a od zadnje je ispovijedi već bilo prošlo osam dana. U nekoliko godine 1946./1947. koje je odlučio izvršiti tijekom praznika: “Odluke kod zadnje duhovne obnove koncem šk. g. 1946/1947 I. Da ću svaki dan vršiti razmatranje II. Da ću svaki dan moliti svetu krunicu ako me ne bude sprečavao koji glavni posao III. Da ću svaki dan ići na svetu misu i ako me ne bude sprečavao koji glavni posao. Da ću ići redovito na sv. ispovijed i pričest. Da ću nastojati obavljati sve moje druge svagdanje pobožnosti. Da ću nastojati davati pod praznicima drugima dobar primjer. Da ću nastojati koliko to budem mogao djelovati na djecu, a osobito u mojoj kući.

Ovo su odluke koje sam ja odlučio vršiti kroz moje praznike Pazin 27. VI. 47”.

31

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

navrata, među ostalim, piše kako primjećuje kada ne ide na pričest da se slabije vlada (četvrtak, 17. VII. 1947.) te ima više napasti protiv sv. čistoće (srijeda, 23. VII. 1947.).

Anton često spominje napast protiv sv. čistoće. O nečistim je mislima koje mu dolaze i na praznicima razgovarao s duhovnikom i on mu je bio “sve razjasnio”, ali one mu opet dolaze: “zato molim dragog Isusa da mi to izbije iz glave” (ponedjeljak, 7. VII. 1947.). Čini mu se kako mu takve misli sada ipak dolaze nešto manje na pamet (6.

VIII. 1947.). Protiv njih se, kao i u sjemeništu, bori tako da svakih osam dana ide na sv. ispovijed i, po mogućnosti, svaki dan na sv. pričest (četvrtak, 14. VIII. 1947.). Anton tu također spominje kako se svaki dan kupa i kako je jučer prvi put ove godine zobao grožđe (srijeda, 23. VII. 1947.).

Prvi put kupao se 16. VII. jer je prije toga bio prehlađen, a i vrijeme je bilo slabo (usp. četvrtak, 17. VII. 1947.). Zapazio je kako se kod kuće “malo tjelesno ojačao” i kako mu je “malo više drago piti vina”, pa bi volio da to bude manje (srijeda, 6. VIII. 1947.). Mladi sjemeništarac, dakle, ni na praznicima ne previđa svoje nedostatke. U zadnjem prazničnom zapisu piše kako je katkad “malo i lijen u nekim stvarima. (…) Katkad sam previše brbljav” (četvrtak, 4.

IX. 1947.). Anton je tijekom praznika čuo dosta prigovora od svojih rođaka i njima sličnih, ali je, kako kaže, svaki put nakon toga bio veseo: “Više puta kao da zaželim da me koji i udari samo poradi Krista” (četvrtak, 14. VIII. 1947.). U zadnjem ljetnom dnevničkom zapisu, u posljednjoj rečenici kaže: “Više puta mislim kad kamo idem kako bi se ja borio za Krista, kako bi ja dao život svoj za Krista” (četvrtak, 4. IX. 1947.).

Duži i detaljniji osvrt na ljetne praznike provedene kod kuće u Novalji Anton je napisao nakon povratka u sjemenište, drugi dan kako im je započela škola, pod nad32

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

nevkom: utorak, 7. X. 1947. Tamo najprije spominje svoje podvojene osjećaje pri odlasku iz kuće: s jedne strane mu je bilo teško ići iz svojega doma, a s druge je strane već i želio doći u “svoje sjemenište” te nastaviti s učenjem. Izražava općenito zadovoljstvo kako je preko ljeta obavljao svoje duševne i tjelesne dužnosti, samo što je bio malo “prškav oko djece i katkada bi malo razljutio svoju majku”. Od nje je tražio nešto, što mu ona nije mogla napraviti. Spominje također kako je pri koncu praznika biskup javio da je “oskrbnina mnogo skuplja”, što je očito predstavljalo za njegova oca ozbiljan problem, a još veći, čini se, za njegova brata Ivana koji je bio bačvar po zanatu, i na čija je leđa sve više prelazila briga za materijalno uzdržavanje obitelji.

Anton piše kako je imao dosta muke da udovolji oca. No izgleda da je jednako tako i otac imao muke da udobrovolji starijega brata. “Ja sam razumio da je to dosta mnogo ali nijesam mogao niti pomisliti da ne bi išao u svoje drago sjemenište za koje me je sam dragi Bog izabrao.”

Anton nadalje, pod istim nadnevkom, piše kako je za vrijeme praznika čuo dosta prigovora protiv njega i njegova sveta zvanja. Zadirkivali su ga i “svoji”, da će biti “neki pijani pop”, da će se oženiti. I još su mu štošta drugo govorili, što bi se sjetili. A on se, veli, uvijek držao onoga retka iz Svetoga pisma: “tko se ponizi da će se uzvisit a tko se uzvisi da će se poniziti” te je tada još više molio Isusa da ga utvrdi u njegovu svetom zvanju. Mladi sjemeništarac još piše kako se na praznicima nije pravio “neki gospodin” nego je sa svakim bio dobro i radio je svaki posao koji je mogao, samo što mu se nije dalo ići u državne urede i tamo gdje je bilo mnogo naroda, “jer kad bih ja došao odmah bi počeli štošta govoriti proti meni i mojem svetom zvanju”. Na kraju zapisa izražava zadovoljstvo što je “kroz sve poteškoće došao opet u svoje sjemenište i ostao vjeran 33

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

svojemu zvanju”. Posebno je zanimljivo ono što piše o razmišljanju svojih roditelja glede njegova školovanja, kao i o svojoj strategiji glede takva razmišljanja. Kaže kako su njegova majka i njegov otac mislili da on neće postati svećenik jer ga oni neće moći uzdržavati. Oni su se nadali da će on izučiti tri-četiri razreda pa će se zaposliti u kakvu državnom uredu i tako početi zarađivati kruh za sebe, “ali ja sam preko toga svega prolazio i nastojao da oko roditelja tako idem da me od godine do godine šalju u sjemenište da ondje udovoljim svojemu zvanju i Bogu koji me je na tako veliko mjesto pozvao.”

6. Treći razred klasične gimnazije i mala matura (1947./1948. god.)

Novu školska godinu 1947./1948., tj. treći razred gimnazije Anton je započeo s izrazitim zadovoljstvom. Često u svojim zapisima ponavlja kako u duševnom i tjelesnom životu prolazi dobro, odnosno “dosta dobro”, posebno je zadovoljan kako prolazi u školi. Izdvaja misli iz razmatranja i propovijedi. Tako u srijedu 8. X. 1947. spominje propovijed od prošle nedjelje kada ih je svećenik potaknuo neka svaki dan mole za umiruće i za proširenje svete vjere te neka također svaki dan pohode Isusa i bez da ih na to upozori zvono. U petak 10. X. 1947. razmatrali su o Blaženoj Djevici Mariji, o njezinu Bezgrešnom začeću i njezinoj čistoći te bili pozvani njoj se moliti kako bi ih ona naučila živjeti bez ikakve ljage. Pod istim nadnevkom mladi sjemeništarac još piše kako svako jutro ide na svetu pričest, iako im je duhovnik govorio da ne moraju svako jutro ići na svetu pričest: “ali ja imam želju za svetom pričešću”. “Činilo bi mi se kad ne bi išao na sv. pričest kad bi 34

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

bio bez teškoga grijeha da bi Isusu bilo to veoma žao jer je sam kazao: ‘Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas ukrijepiti’.” Tu piše i kako se nastoji dobro pripremiti za svetu pričest: svaki put ispita svoju savjest i skrušeno se pokaje, a poslije pričesti Isusu zahvali i kaže mu svoje nevolje i potrebe: “preporučim mu svoje roditelje i sve ostale dobrotvore”.

U nedjelju 12. X. 1947. osvrće se na propovijed u kojoj su toga dana čuli poticaj svetoga Pavla, kako treba iskoristiti vrijeme. Anton nastoji učiti što više može, ali prizna da osjeti i zasićenost te “katkad samo čekam kad će zvoniti”. Potaknut propovijedi, još će više moliti Isusa da mu pomogne “upotrijebiti svaki čas”. U nekoliko se zapisa zaredom mladi sjemeništarac osvrće na razmatranja o Isusovoj neizmjernoj poniznosti, o tome “kako je poniznost izvirak poslušnosti i poslušnost izvirak poniznosti” te kako su “poniznost i poslušnost dvije najbolje kreposti” (srijeda, 15. X. 1947.). Anton piše kako se on nastoji vladati prema tim razmatranjima (srijeda, 22. X. 1947.). Zaključio je kako će se družiti i s onim najslabijim đacima i neće sebe držati nekim višim bićem (petak, 17. X. 1947.).23 23

Pod nadnevkom petak, 21. XI. 1947., piše: “Ovih dana smo razmatrali o poniznosti što pišem u drugu bilježnicu”. Tu bilježnicu, nažalost, nismo našli među drugim sličnim bilježnicama, odnosno notesićima u koje je mladi sjemeništarac bilježio razmatranja i duhovne vježbe. Takvih je bilježnica, odnosno notesića, pet. U prvoj sačuvanoj bilježnici sivosmeđe boje, mekanih korica, dimenzija 14,1 x 19,6 cm, Anton bilježi “Moje prve duhovne vježbe, Pazin 2. II. - 6. II. 1948.” Bilježnica je potpuno ispisana, od prve do zadnje stranice crnom tintom. Stranice nisu paginirane, a ukupno ih ima 36. U njoj su pronađena dva papirića. Na jednom su ispisane odluke od duhovnih vježbi iza prvog razmatranja, a drugi je prazan. Antonu je poslužio za provjeru piše li mu ispravno pero. U drugom notesiću, izrazito sive boje, mekanih strani-

35

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

ca, dimenzija 11,5 x 16,9, Antun je bilježio Duhovne vježbe, 30.

X. - 2. XI. 1948. Na naslovnici, u naznačenom kvadratu Anton je plavom tintom ukoso ispisao svoje prezime i ime i označio IV. razred i godinu 1948. Notesić je ispisam plavom tintom, osim posljednjeg zapisa koji se ne odnosi na duhovne vježbe nego bilježi duhovnu obnovu na početku 1949./1950. (9. X. 1949.) i koji je ispisan plavom kemijskom olovkom na nepune dvije stranice.

Od ukupno 32 nepaginirane stranice, tri zadnje ostale su prazne.

Treći notesić, najtanji, mekih korica i svijetloplave boje, na kojoj je naljepnica i ručno horizontalno u tri reda plavom tintom ispisano prezime, ime i IV. razred, ispisan je na svega nekoliko stranica. U njemu Anton bilježi najprije na dvije i pol stranice odluke glede predstojećih praznika kada će paziti posebno na tri kreposti: pobožnost, poslušnost i čednost (Pazin, 10. VI. 1948.); zatim su na nepune tri stranice pribilježene točke koje im je predložio gospodin podravnatelj na koncu školske godine za obavljanje dužnosti na praznicima (Pazin, 12. VI. 1948.) te, na kraju, i Opomene podravnatelja našem razredu 15. XI. 1948.

Ovaj je notesić posebno zanimljiv po tome što je na jednoj stranici (desetoj), nakon zabilježenih točaka gospodina podravnatelja u vezi s predstojećim praznicima, zelenom tintom Josip Pavlišić, podravnatelj sjemeništa, upisao sljedeći tekst: “Svi drugovi su te ocijenili sa odličnim 5. Sa strane poglavara nema prigovora. Pohvale neka te ne uzohole. Sretan Onaj koga Bog hvali, Josip Pavlišić, 13. VI. 48.” Od ukupno 24 nepaginirane stranice, više od polovice ostale je prazno. Četvrti notesić, također mekih i sivih korica, dimenzija 11,5 x 17 cm, poslužio je Antonu za Duhovnu knjižicu (tako ju je označio na prvoj stranici). Na koricama u označenom kvadratu upisao je plavom tintom svoje prezime i ime, te IV. razred. Inače, cijela je bilježnica ispisana plavom tintom i u njoj su uglavnom sažeci razmatranja. Prvi je označeni datum 1. X. 1948. (Iz razmatranja), a posljednji 11.-12. VI. 1949. (Duhovna obnova). Ni ova bilježnica nije paginirana, a ima ukupno 32 stranice. Posljednja je stranica prazna. Peti, dimenzijama najsitniji notesić: 9,4 x 13,5 cm, tvrdih, ružičastih korica, donosi bilješke s Duhovnih vježbi od 26. do 30. XI. 1949., ali i bilješke s nekoliko duhovnih obnova održanih tijekom prve polovice 1950. godine. Zadnja duhovna obnova nosi nadnevak: 3.-

36

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

U dnevniku, pod nadnevkom petak, 21. XI. 1947.

Anton opširno piše kako im je (III. godini) “jučer i prekjučer” duhovnik govorio o svetoj čistoći, o djevičanstvu i ćudoređu, što je njega “veoma zanimalo slušati”, i to zato što “imam dosta napasti protiv toga”. Duhovnik im je govorio kako se djevičanstvo može izgubiti samo jedan put.

“Grijeh nam Bog oprosti, ali se djevičanstvo više ne povraća.” Duhovnik im je još govorio kako moraju čuvati svetu čistoću jer “to od nas zahtijeva Crkva kao dotu na dan našega ređenja u svećenike”. Govorio im je on tada i o drugim stvarima koje su povezane s čuvanjem svete čistoće, o tome kako npr. moraju biti umjereni u jelu i piću jer tko je u tome neumjeren, lako upada u grijeh nečistoće. Ne bi smjeli jesti mnogo mesa i “drugih takvih stvari” nego “kruh, zelenje, mlijeko i vodu”. Posebno ih je potaknuo neka se čuvaju vina. Kako je “pod praznicima pio dosta vina”, Anton odlučuje da će odsada u tome biti umjeren te će piti “najviše pola litre na dan”. Duhovnik ih je tada još upozorio kako se, kada kamo idu, ne smiju sa svima ljubiti nego svatko treba biti “čovjek na dvije noge”, ozbiljan u svome zvanju za koje je potrebna krepost svete čistoće. Tko ne bi ozbiljno radio na čuvanju svete čistoće, tj. ako ne bi odbijao nečiste misli, “veoma bi zanemario svoje sveto zvanje”, a to bi onda dovelo ne samo do otpada od svoga zvanja “nego i od vjere”. Mladi sjemeništarac piše kako je tu “dobio mnoge druge upute” za koje prije nije znao te sada donosi odluku da će na “te stvari ozbiljnije gledati” i čuvati se stvari koje bi ga na taj grijeh mogle dovesti. Zabilješku završava time kako mu je baš sinoć došao na pamet prizor s praznika kada je na kupanju prena4. VI. 1950. Ni ovaj notesić nije paginiran. Ima ukupno 74 stranice, od kojih je ispisano prvih 45.

37

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

šao svoje rođice od barke na obalu i kada se borio, učiniti to ili ne učiniti, pa je na kraju ipak pristao. “Nisam s njima ništa zlo napravio”, ali nakon duhovnikovih riječi on više nije siguran je li tada sagriješio ili nije pa je “danas” odlučio ići duhovniku da mu se “malo o tom potužim”. U svjetlu duhovnikova govora Anton je odlučio da će se “ubuduće s drugim spolom sasvim drukčije vladati”.

Pod nadnevkom srijeda 15. X. 1947.,Anton spominje kako je toga dana podravnatelj Slavko Kalac strogo opomenuo neke koji su se tukli. Još se na nekoliko mjesta navraća na vanjsku disciplinu i opomene poglavara, nadziratelja i podravnatelja. Tako im je podravnatelj u petak 21. XI. 1947. objasnio sve točke pravila glede ponašanja u zahodu te ih upozorio, tko tri puta ponovi isti prekršaj, prvi put će biti opomenut od podravnatelja, drugi put od ravnatelja, a treći put će biti otpušten kući (usp. također: nedjelja, 7. XII. 1947.). To se ne odnosi samo na zabranu razgovora u zahodu nego i općenito, ako se netko ogriješi i o koju drugu točku pravila. Anton svako jutro moli Isusa da mu udijeli milost da može savjesno izvršavati svoje dužnosti (petak, 21. XI. 1947.). Ove je godine zbog slabog vladanja već nekoliko đaka iz drugog razreda otpušteno svojim kućama (nedjelja, 7. XII. 1947.). Anton piše kako on ove godine još nije bio opomenut, a nastojat će da za to ne bude ni potrebe. Žao mu je i neugodno kada vidi da se netko od njegovih drugova slabo ponaša, pa kako je svatko dužan pogreške svoga bližnjega prijaviti poglavaru, a njemu je to neugodno: “onda odvraćam lice svoje od toga” (nedjelja, 7. XII. 1947.). Spominje kako su baš jučer razmatrali o tome kako svaki koji vidi pogrešku svoga bližnjega, mora dotičnoga najprije opomenuti, a ako ne pomogne njegova opomena, tada je dužan prijaviti ga poglavaru. Anton bi želio da se njegovi drugovi, a i on s njima, 38

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

još bolje vladaju, posebno kada nije s njima poglavar, “jer nas gleda još veći poglavar Bog” (petak, 12. XII. 1947.). Čuje od svojih drugova kojekakve stvari te mu se čini da su neki “slabo shvatili svoje zvanje”. Vidi pogreške svojih drugova zbog kojih bi oni bili otpušteni iz sjemeništa, kad bi one bile poznate poglavarima. Takve su pogreške npr. govor u spavaonici ili u zahodu.

Nisu samo poglavari strogi nego su to isto i profesori. I oni su im se zaprijetili da će ih gnjaviti sve dok se ne stave savjesno na posao. Njemu se čini da su ove godine jedni i drugi “mnogo stroži nego lanjske godine” (nedjelja, 7. XII. 1947.). Antonu “svi predmeti idu dosta dobro”, a najviše ga je strah “od profesora latinskog jezika sadašnjeg podravnatelja”. Prije sata latinskog jezika strepi kao da ima 40 stupnjeva groznice. Iako zna gradivo, svejedno ga je strah jer “on daje za najmanju pogrešku nedovoljan” (petak, 21. XI. 1947.). Pod istim nadnevkom, odmah u nastavku, mladi sjemeništarac piše kako je danas dragom Isusu obećao “da neće uzeti kruh u 10 i u 4 sata za pokoru svojih grijeha” te sada, na kraju dana, vidi kako mu to jako pomaže i kako Isus uslišava njegove molitve koje mu upućuje dok ga tijekom dana više puta posjeti (usp. petak, 24.

X. 1947.; ponedjeljak, 27. X. 1947.). Anton se ispričava što zbog puno učenja “ovih dana” nije stigao napisati nekoliko riječi u dnevnik (petak, 14. XI. 1947.). Kaže kako svaki dan zadnji sat nastave osjeća umor i kako ga “od velikog i napornog učenja” boli glava. Svaki dan imaju pet sati nastave, a subotom i ponedjeljkom čak šest, i svi su satovi teški. Posebnu poteškoću vidi u tome što nemaju knjiga: “pa moram sve pisati”. Već desetak dana nije izgubio ni čas vremena, sve je iskoristio za učenje.

U subotu 19. listopada 1947. cijeli je Antonov razred bio na liječničkom pregledu. Liječnik je, između ostalo39

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

ga, sve đake izmjerio. Anton je zapisao da je bio težak 49 kg, visok 168 cm, a obujam prsiju imao je 77 cm. Koliko je petnaestogodišnji sjemeništarac bio tankoćutan, osjećajan, da ne reknemo osjetljiv, pokazuje i zgoda koju je on smatrao potrebnom zapisati u svoj dnevnik. Poslije večernje molitve otišao je u spremište uzeti odijelo za nedjelju.

Nadziratelj je, međutim, bio zabranio da se te večeri ide u spremište. Antun nije znao za tu zabranu, pa je u spremištu naišao na nadziratelja. Kad ga je ovaj posjetio na svoju zabranu, Anton mu je odgovorio kako je morao uzeti to što sada nosi, i otišao je. No taj kratki susret s nadzirateljem na njega je “jako djelovao”, tako da nije mogao odmah zaspati, a i sutradan je zbog toga osjećao nemir, jer ove godine još nikad nije bio opomenut od poglavara; “a nije ni to bila opomena”, piše Anton, nego “sam ja to smatrao za uvredu” (srijeda, 22. X. 1947.).

Kako je Anton kod poglavara vrlo brzo stekao veliko povjerenje, pokazuje činjenica što ga je sredinom siječnja 1948. godine k sebi pozvao ravnatelj Leopold Jurca i postavio ga za zamjenika nadziratelju Miroslavu Stanišiću koji je više puta bio odsutan (usp. srijeda, 28. I. 1948.). Povjerenje koje je dobio od poglavara kod mladog je sjemeništarca pojačalo oprez i borbu na duhovnom području, i to u prvom redu protiv rastresenosti u molitvi te još više protiv osjećaja da se smatra “nekim višim” od svojih drugova, kao i protiv želje da mu se “drugovi podlažu”. “Imam i te nagone ne znam kako bi se i izrazio da se nekako dobro vladam radi poglavara, ali tu se jako s time borim, i molim Isusa kojega svako jutro primam da mi pomogne”.

Tu još spominje kako mu je nadziratelj rekao da svakoga koji se gdje slabo ponaša ili smeta, zapiše, i poslije njemu preda. To je on već nekoliko puta i učinio.

40

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

Već smo spomenuli kako Anton više puta tijekom polugodišta ponavlja da mu škola ide “dosta dobro”. Tako je u nedjelju 7. XII. 1947. zapisao kako nakon prvog semestra još nije dobio slabi red. Prvo je polugodište, koje je završilo 30. siječnja 1948., prošao vrlo dobrim uspjehom.

“Bio sam neizmjerno veseo, a sa tim uspjehom prošli smo samo trojica, a ostali sve niže” (nedjelja, 1. II. 1948.). Dodatno je veselje u njemu izazvalo i to što je sinoć na probi glasa saznao da je 2. tenor. Piše kako se “nastojao u svemu tome svladavati”; sve je htio prikazati Bogu i zahvaliti mu na njegovim milostima. Radi ocjena bio je kod molitve rastresen. U strahu da se u njemu zbog školskog uspjeha ne bi probudile “kakve klice oholosti”, piše kako je uvijek mislio da to nije stekao on nego milost Božja preko njega, kako su to upravo prije nekoliko dana i razmatrali. “Nastojao sam sebe svladati i držati ove ocjene za ništa i kazao Isusu da nisam zadovoljan sa ovim ocjenama, nego da ja tražim i nadam se od njega nešto više vječno, a ne ono što je prolazno i ne vrijedi ništa.”

Zadnji dnevnički zapis u ovom prvom Dnevniku (bilježnici) nosi nadnevak petak, 6. II. 1948. Tu Anton piše da su ujutro završili duhovne vježbe koje su započele 2. II. i koje je on obavio “dosta dobro”. Zadovoljan je. Razmatranja je pisao u jednu drugu bilježnicu.24 Tu još spominje kako im se promijenio podravnatelj i duhovnik. Novi 24

Usp. bilj. 23. U toj prvoj sačuvanoj bilježnici sivosmeđe boje, mekanih korica, dimenzija 14,1 x 19,6 cm, Anton bilježi “Moje prve duhovne vježbe, Pazin 2. II. - 6. II. 1948.” Bilježnica je potpuno ispisana, od prve do zadnje stranice, crnom tintom. Stranice nisu paginirane, a ukupno ih ima 36. U njoj su pronađena dva papirića. Na jednom su ispisane odluke od duhovnih vježbi iza prvog razmatranja, a drugi je prazan. Antonu je poslužio za provjeru piše li mu ispravno pero.

41

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

je podravnatelj i ekonom dotadašnji duhovnik i ekonom Josip Pavlišić, a novi je duhovnik Božo Jelovac iz Kringe.

Dobrom i razdraganom Antonovu raspoloženju, kojim odišu posljednji dnevnički zapisi u ovoj bilježnici, pridonijelo je i pismo koje je primio od kuće, posebno vijest da mu je od “strica Pipa”25 stigao paket, “a to mi je isto bilo drago”. Pisma od kuće Anton je nestrpljivo iščekivao i bio bi vrlo zabrinut kada duže vrijeme ne bi imao nikakvih vijesti od kuće. O tome svjedoči zapis s nadnevkom srijeda, 22. X. 47., gdje piše kako već dvadeset dana, koliko je u sjemeništu, nema nikakvih vijesti od kuće: “zato sam uvijek zabrinut i molim dragoga Isusa kad ga idem pohoditi da mi se smiluje i da mi pošalje pismo iz kuće.” Spomenimo na kraju da je, za razliku od Božića 1946., Božić 1947. Anton proveo u svom roditeljskom domu, u rodnoj župi Novalji. O svom odlasku kući razmišlja pod nadnevkom: nedjelja, 7. XII. 1947.: “Ja sam odlučio poći za Božić kući, ali me veoma muči ta misao da me ne bi koja nesreća zadesila da bi mi zapriječila doći natrag.” Da se s božićnih praznika sretno vratio, potvrđuje zapis od srijede 28. I. 1948., gdje piše o tome kako je kod kuće prošao: “Kad sam došao sa božićnih praznika, koje sam prošao dosta dobro i zadovoljno, odmah sam se dobrom voljom stavio na učenje.” Zapis pod tim istim nadnevkom Anton je započeo: “Ovo je već prošlo mjesec dana da nisam ništa pisao u dnevnik. Uzrok je svemu tome što nisam imao vremena. Katkada sam bio i lijen.” I ovaj detalj potvrđuje stalnu Antonovu samokritičnost i iskrenost. Uvijek je spreman priznati da u svim njegovim djelima i ponašanjima, pored objektivnih i vanjskih okolnosti i isprika, po25

42

Riječ je o mlađem očevu bratu Josipu koji je živio i radio u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

stoje također subjektivni, nutarnji razlozi i osobna odgovornost. Može nam se nametnuti pitanje: nije li možda mladi Anton prema sebi prestrog i prezahtjevan?! Svoja duševna raspoloženja, uspjeh u školi, kvalitetu vremena na praznicima mladi sjemeništarac najčešće opisuje izrazom “dosta dobro”. U tom se izrazu zrcali određena Antonova suzdržanost, oprez da ne prijeđe mjeru i ne upotrijebi prejak izraz; jednom riječju, budno pazi da ne pretjera, drži se “zlatne sredine” te nastoji u izrazu biti umjeren. U izrazima “ne loše”, “dobro”, “dosta dobro” možemo vidjeti određeni oblik uzde kojom on u uspješnim trenucima stalno drži pod kontrolom oholost i uznositost koja uvijek negdje iz prikrajka vreba da naškodi njegovoj duhovnoj i duševnoj uravnoteženosti.

Sve do početka sljedeće školske godine 1948./1949. nemamo više nikakva dnevničkog Antonova zapisa. Početkom školske godine 1948./1949. Anton nastavlja pisati dnevnik u novu bilježnicu, crnožutih tvrdih korica, dimenzija 16,5 x 20 cm.26 O tome kako se duhovno razvijao, što je osjećao i doživio u drugom polugodištu šk. godi26

Na prvoj slobodnoj stranici nalivperom je napisano: „Dnevnik od 26. IX. 1948 do”.... Bilježnica je paginirana (pečatom, ne rukopisom), i to brojevima od 29 (prva stranica) do 185 (zadnja stranica). Ispisane su stranice od 29 do 85. Ostale su stranice prazne. Na prvoj pisanoj stranici (29.) na vrhu, iznad prve crte, piše: “Školska godina 1948/49”, a u prvom retku IV. razred. Prvi je nadnevak u ovoj drugom Dnevniku (bilježnici): Pazin, 26. IX. 1948., a zadnji: četvrtak, 17. XI. 1949. Na 79. str., na vrhu iznad crte, piše: “Školska godina 1949/50.”, s prvim nadnevkom na početku nove školske godine, odnosno na početku petog razreda gimnazije: nedjelja, 25. IX. 1949. Ovaj drugi Dnevnik (bilježnica) prati dakle cijelu školsku godinu 1948./1949. (četvrti razred gimnazije) te samo prvi semestar (prvu četvrtinu, odnosno prva dva mjeseca školske godine 1949./1950. (peti razred gimnazije). U

43

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

ne 1947./1948. (treći razred) nemamo dnevničkoga traga.

Na završetak trećeg razreda Anton se osvrće tek u svom prvom dnevničkom zapisu na početku nove školske godine 1948./1949., tj. na početku četvrtog razreda, nakon povratka s tromjesečnih ljetnih praznika koje je proveo kod kuće, u Novalji. Tada mu još nedostaju dva mjeseca i koji dan do šesnaestog rođendana. Pod nadnevkom Pazin, 26.

IX. 1948. piše kako je svršio III. razred i malu maturu.

Kako je treći razred svršio odličnim uspjehom, tako nije trebao polagati ispite. “Zaista teškim trudom sam dovršio III. razred sa odličnim. Jaka volja za učenje i ustrajna molitva to su mi omogućili. Nastojao sam se držati pravila.

Jedini sam ja u razredu prošao sa odličnim.” O Antonovu odličnom uspjehu na kraju trećeg razreda svjedoče i dvije svjedodžbe: Godišnja svjedodžba27 i Svjedodžba o nižem tečajnom ispitu28 (mala matura). O Antonovu uspješnom završetku trećeg razreda, i to ne samo u školskom pogledu nego i glede općeg vladanja, svjedoči i rukom ispisana bilješka podravnatelja Josipa Pavlišića u jednoj od Antonovih Duhovnih bilježnica:29 “Svi drugovi su te ocijenili sa odličnim 5. Sa strane poglavara nema prigovora. Pohvale

27

28

29

44

Dnevniku (bilježnici) pronađena je ceduljica na kojoj su običnom olovkom ispisana pitanja za ispitivanje savjesti.

Godišnja svjedodžba Hrvatske klasične gimnazije u Pazinu izdana je u Pazinu pod br. 24, 15. svibnja 1948., a potpisali su je razrednik prof. Bonifačić O. Andrija i direktor B. Milanović.

Svjedodžba o nižem tečajnom ispitu Hrvatske klasične gimnazije u Pazinu izdana je pod br. 25, 20. lipnja 1948. Na drugoj stranici, nakon popisa predmeta i ocjena, krasopisom piše: “Prema čl. 2. Pravilnika o polaganju nižeg tečajnog ispita na gimnazijama i klasičnim gimnazijama br. 86768 - III. - 1946. od 14. XII. 1946. oslobođen polaganja nižeg tečajnog ispita.”

Usp. bilj. 23.

Prof. dr. sc. Anton Tamarut: O B I T E L J S K I I D U H O V N I K O R I J E N I M O N S . D R . A N TO N A TA M A R U TA

neka te ne uzohole. Sretan Onaj koga Bog hvali, Josip Pavlišić, 13. VI. 48.”

7. Četvrti razred klasične gimnazije (1948./1949. god.) s kratkim osvrtom na ljetne praznike provedene kod kuće 1948. godine Mladi sjemeništarac u odnosu na sve pohvale koje je primio na kraju trećeg razreda, u svom prvom dnevničkom zapisu u novoj bilježnici piše: “Zao nagon čovječji htio je da se uzdigne, ali sam na to budno pazio da ostanem ponizan i da sve pripišem Bogu” (26. IX. 1948.). Pod tim istim nadnevkom, među ostalim, piše kako su praznici predstavljali za njega veliku kušnju, “osobito u svetoj čistoći”. No bio je budan i molio je Blaženu Djevicu Mariju da ga uzdrži čista u njegovim mladenačkim godinama.

Kod kuće mu je već “s neke strane” bilo dosadno, “osobito onda kad nisam imao što raditi”. No ipak mu je na odlasku od kuće srce bilo žalosno. Tješila ga je i veselila misao da ide “u drugi dom” gdje će ga s radošću primiti. Piše da je u sjemenište došao 18. IX. 1948. “s velikim veseljem”.

Prve svoje molitve upravio je Bogu i Blaženoj Djevici Mariji da bi mogao ustrajati u zvanju, te da bi imao milost savršeno izvršavati sjemenišna pravila. Molio je također za pomoć u učenju.

Vrlo je zanimljiv Antonov nutarnji stav prema sjemenišnim pravilima: “Stavio sam se svim silama na posao.

Počeo sam od početka učiti koliko sam mogao i nastojim vršiti sjemenišna pravila savršeno, jer su mi već tako omiljela, usadila se u srce da se ne znam drukčije vladati nego ona nalažu. Čovjek je čovjek slabić koji je rođen u 45

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

manama, grijehu, zato koji puta i padnem u malim stvarima. Ali svagdanja me pričest krijepi. Koji puta sam nestrpljiv sa svojim drugovima, kad vidim kako neozbiljno shvaćaju svoje dužnosti. Kad vidim koliko ih je u sjemeništu, a koliko malo će biti od njih svećenika svetih i mudrih. Više puta su sve opomene poglavara uzaludne, kao da opće nisu bile. To mi je jako odvratno. Kad prekršim i u malim stvarima sjemenišna pravila vrlo sam uznemiren i nastojim to nikada više učiniti.” Na sjemenišna pravila i obavljanje dužnosti Anton se navraća i u sljedećim zapisima. Tako npr. u ponedjeljak, 27. IX. 1948., piše kako njihov nadziratelj, ujedno i njegov krizmani kum, Vladimir Stanišić, nije uvijek s njima nego ga često kao pazitelj zamjenjuje jedan osmoškolac.30 Upravo su danas za vrijeme šetnje razljutili neposlušnošću i prigovaranjima svoga pazitelja. Sam Anton u tome nije sudjelovao. On se do sada o te dvije stvari rijetko ogriješio “ili bolje reći nikada”.

Smatra da su to “vrlo teški prekršaji za sjemeništarca”, pa svako jutro kod svete pričesti moli da ga Božanski Spasitelj “nauči vršiti savjesno sjemenišna pravila”, u kojima on prepoznaje njegovu volju. Onoliko koliko se povećavaju njegove dužnosti i poteškoće, toliko on više moli Isusa da mu poveća svoje milosti (usp. četvrtak, 30. IX. 1948.). A upravo i na tom mjestu kaže kako su im se povećale obveze, preostalo im je vrlo malo slobodnog vremena, svega pola sata nakon ručka. “Uvečer kad legnem spavati vrlo se osjećam umoran od velikog učenja i drugih dužnosti koje moramo vršiti.”

30

46

U nekoliko primjeraka Curriculuma vitae, mons. Tamarut je zabilježio da je sv. potvrdu primio u Pazinu godine 1947. po apostolskom administratoru dr. Dragutinu Nežiću. U Dnevniku o tom slavlju nismo pronašli nikakvu zabilješku.

PROPOVIJED RIJEČKOG NADBISKUPA MONS. DR. IVANA DEVČIĆA NA MISI U PRVOSTOLNICI SVETOGA VIDA U POVODU 10. OBLJETNICE SMRTI NADBISKUPA ANTONA TAMARUTA Uzoriti gospodine kardinale, draga braćo biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, dragi bogoslovi i redovnički novaci, dragi vjernici!

1. Pisac Poslanice Hebrejima poziva: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima.“ (Heb 13, 7). U duhu ovih riječi mi smo se večeras okupili da izvršimo liturgijski spomen na našeg nadbiskupa mons. dr. Antona Tamaruta, koji je prije deset godina, na današnji dan i po prilici u ovaj sat, zemaljski život zamijenio drugim, boljim i ljepšim. Iskoristili smo ovaj dan da bismo dublje razmotrili čime nas je kao čovjek, svećenik i biskup zadužio, a sada smo došli u ovu prvostolnicu, u njegovu katedralu, u kojoj je zajedno s drugom dvojicom riječko-senjskih nadbiskupa našao svoje posljednje počivalište, da ga se sjetimo pred Gospodinom, zahvalni za sve dobro što smo od Boga po njemu primili. Želimo to učiniti u onom duhu ljubavi, strahopoštovanja i pobožnosti, u kojem je pokojni nadbiskup među nama i s nama slavio Gospodnja otajstva, svjestan da po njima dolazimo u doticaj sa živim Bogom i Gospodinom našim Isusom Kristom. Njegov nam je odnos prema svetim tajnama, koji je izrazio u brojnim svojim 359

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

poslanicama i propovijedima, a još više pokazao svojim životom, poput dragocjene baštine, iz koje uvijek trebamo crpsti nadahnuća za svoju vjeru i život po njoj.

2. Pisac Poslanice Hebrejima kaže: „Promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru.“ Pišući to, vjerojatno je sveti pisac mislio na mučeništvo koje su mnogi pastiri kršćanskih zajednica podnijeli za vrijeme progona kršćana. Neprijatelji Kristovi su, naime, oduvijek smatrali da će progoneći pastire najlakše uništiti Crkvu, prema riječima što ih, kako bilježi sv. Matej, sam Isus spominje u razgovoru sa svojim učenicima prije nego će biti uhićen: „Udarit ću pastira i stado će se razbjeći“ (Mt 26, 31). No, bez obzira jesu li za vjeru morali podnijeti mučeništvo ili ne, pravi su pastiri uvijek svojim životom i svojim prihvaćanjem životnih križeva, više nego riječima, učvršćivali u vjeri povjereno im stado. U tom smislu mi smo Gospodinu zahvalni da nam je naš pokojni Nadbiskup u najtežim trenucima rata i progonstva uvjerljivo svjedočio kako se iz vjere živi i kako se iz nje crpe snaga za prihvaćanje teških kušnji razaranja i uništenja, ali i osobne patnje i bolesti. Svojom molitvom i žrtvom, a posebno svojim čvrstim pouzdanjem u Gospodina, on je učvršćivao slabe i malaksale u vjeri, izvršavajući na taj način zadaću koju je Isus namijenio Petru, ali i svakom apostolu i apostolskom nasljedniku (usp. Lk 22, 32).

3. Nerazorivi temelj te vjere je, kako kaže pisac Poslanice Hebrejima, sam Gospodin Isus Krist, koji je isti jučer, danas i uvijek. Sveti su se pastiri na taj temelj oslanjali i na njemu izgrađivali i u vjeri učvršćivali kršćanske zajednice. Pritom je i sam Isus onaj koji moli za vjeru i pastira i stada, kako ističe sv. Luka prenoseći Isusove riječi Petru: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne 360

P R O P O V I J E D R I J E Č K O G N A D B I S K U PA M O N S . D R . I VA N A D E V Č I Ć A N A M I S I U P R V O S TO L N I C I S V E TO G A V I D A U P O V O D U 10. O B L J E T N I C E S M R T I N A D B I S K U PA A N TO N A TA M A R U TA

malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22, 31-32).

U vrijeme biskupske službe nadbiskupa Tamaruta Sotona je doista na području Riječko-senjske nadbiskupije, kao i cijele Hrvatske, kao pšenicu rešetao i pastire i stado.

Razaranja, progonstva, mučenja, nasilna smrt tolikih nevinih – sve je to kod mnogih duboko potreslo i uzdrmalo vjeru i pouzdanje u Boga. S mnogih usnama nije silazilo pitanje: „Gdje je Bog i zašto to dopušta?“ Nadbiskup Tamarut je, zajedno sa svećenicima koji nisu napustili narod u nevolji, nego su s njime dijelili dobro i zlo, neumorno odgovarao na to teško pitanje, riječima, a još više blizinom svima pogođenima do kojih je mogao doći. Kao Petar i Ivan u današnjem čitanju iz Djela apostolskih, ni on nije imao srebra ni zlata da pomogne nevoljnima, ali im je davao ono što je imao: Isusa Krista, pozivajući ih u svakoj prilici da se u njega pouzdaju i u njegovo se ime ponovno osove na noge te odvažno krenu u novi život, hvaleći i slaveći Boga koji nikada ne napušta čovjeka.

4. No, znao je naš Nadbiskup da postoje i drukčiji načini kako Sotona nastoji udaljiti ljude od Isusa Krista, jedinog Spasitelja čovjeka. To su „različiti tuđi nauci“, kako kaže pisac Poslanice Hebrejima, a nadbiskup Tamarut ih je dobro uočavao i u svakoj prilici na njihovu prisutnost i opasnost upozorava svoje duhovno stado. Tako npr. u propovijedi za blagdan sv. Vida 1995. ističe: „Danas u našoj sredini žive i djeluju ne samo oni koji kažu da su nevjernici, nego i mnogi drugi koji bi nas htjeli zavesti na drugu vjeru i na drugačiji način vjerničkog života. Među nama djeluju ljudi koji se zanose nekim istočnim religijama ili propagiraju razne sekte zapadne provenijencije.

Ti ljudi znaju biti veoma agresivni u načinu propagiranja svoje religioznosti i svoga sektaštva, pozivajući se čak 361

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

na Sveto pismo. I ima kršćana koji nasjedaju toj sektaškoj propagandi te se odriču svoje kršćanske baštine. Pojave su to koje se javljaju kroz povijest Crkve od njezina početka.

Promatrajući ih u prvoj Crkvi sv. Pavao apostol u poslanici Galaćanima piše: „Braćo, čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje koje uostalom ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevrtati evanđelje Kristovo“ (Gal 1, 6.7). Da i danas postoje oni koji zbunjuju i zavode one kršćane, katolike koji, nažalost, ne poznaju pravo svoju kršćansku vjeru i ne žive je dosljedno,“ rekao je tada nadbiskup Tamarut, koji se nije umarao poticati vjernike na bolje upoznavanje svoje vjere i na dosljedniji kršćanski život.

5. Čuli smo u današnjem evanđelju koji je uvjet Šimun Petar trebao ispuniti da bi mu Gospodin povjerio svoje stado, tj. Crkvu. Nakon što je prvi ispovjedio pravu vjeru u Isusa Krista, zbog čega ga je Gospodin proglasio stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, Petar mora tri puta izjaviti Isusu svoju ljubav, i to ne bilo kakvu, nego ljubav koja je veća nego što je drugi imaju prema njemu. Tek nakon što mu je po treći put izjavio da ga ljubi, i to „više nego ovi“, tj. nego svi drugi, Isus mu je povjerio odgovornost za svoju Crkvu. To znači da samo onomu koji je s njime povezan intimnim zajedništvom ljubavi, Gospodin povjerava pastirsku službu u Crkvi, znajući da će onaj koji ljubi njega ljubiti i sve što je njegovo.

Doista, svi koji su poznavali pokojnog Nadbiskupa, mogu potvrditi njegovu zaljubljenost u Krista i Crkvu.

Poput Krista želio je ljubiti i biti poslušan nebeskom Ocu, što je izrazio i svojim svećeničkim i biskupskim geslom: „Da, Oče!“ Isto je tako s Kristom trpio za spas povjerenog mu stada, plačući poput njega i zajedno s njime nad naro362

P R O P O V I J E D R I J E Č K O G N A D B I S K U PA M O N S . D R . I VA N A D E V Č I Ć A N A M I S I U P R V O S TO L N I C I S V E TO G A V I D A U P O V O D U 10. O B L J E T N I C E S M R T I N A D B I S K U PA A N TO N A TA M A R U TA

dom zbog pomanjkanja pastira. U tom je smislu jednom zgodom rekao: „Radost je biti u službi Bogu i vjerničkom narodu, bilo kao svećenik, bilo kao biskup. Tjeskobe nastaju kad se to zbog ljudske ograničenosti ne uspije činiti šire i potpunije, kako to konkretne potrebe traže. Kao biskup najveće brige i teškoće osjećam u činjenici da nema dovoljno neposrednih suradnika, posebno svećenika, u toj službi.“ A Tamarutov odgovor na pitanje što se i na koji način do sada u njegovu svećeničkom i biskupskom životu ostvarilo od njegova gesla: „Da, Oče!“, možemo smatrati njegovom intimnom ispovijedi: „Kako je vidljivo iz evanđelja“, kaže on, „osnovna karakteristika našeg Velikog svećenika Isusa Krista je poslušnost prema nebeskom Ocu. On ponavlja svoj ‘Da, Oče’ ne samo pri kraju zemaljskog života u Getsemanskom vrtu (usp. Lk 22, 42), nego i pri svom dolasku na svijet: ‘On ulazeći u svijet veli…U svitku knjige piše za mene: Vršiti, Bože, volju tvoju (Heb 10, 6-7).

Osjetio sam da bi to trebalo biti obilježje svih onih koji su postali dionici Kristova kraljevskog svećeništva, pa sam geslo uzeo za svoju svećeničku i biskupsku službu. Do sada sam iskusio da je to i jedino pravilan kršćanski stav ne samo u teškoćama i tjeskobama moje svećeničke i biskupske službe, kao i moje bolesti, nego i u svim radosnim i utješnim događajima moga života. Želio bih u takvom predanju ustrajati do kraja.“ I ustrajao je, braćo i sestre!

6. Ovom svetom službom započinjemo i proslavu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla. Njih su dvojica „krvlju svojom zasadila Crkvu“, govori nam uvodna pjesma u liturgiju danje mise njihove svetkovine, a zborna molitva iste mise ističe da je od njih Crkva „primila početke vjere i bogoslužja“. Liturgija njihove svetkovine ističe također da je Petar bio prvi u ispovijedanju vjere, jer on je prvi od 363

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

svih apostola ispovjedio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!“, dok je Pavao bio prvi u tumačenju njezinih dubina. Zatim liturgija podsjeća da je Petar osnovao Crkvu od vjernih Židova, a Pavao od pogana, ali su obojica ispila „čašu Gospodnju“, tj. sjedinila se sa svojim Učiteljem u njegovoj muci, a po njoj i u slavi.

A u prvom predslovlju apostola Crkva zahvalno kliče nebeskom Ocu: „Ti, pastiru vječni, ne napuštaš svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štitiš i čuvaš; ti i danas upravljaš Crkvom po onim pastirima koji je predvode u ime tvoga Sina.“ Jedan od apostolskih nasljednika u ovim krajevima i u ovoj mjesnoj Crkvi bio je i nadbiskup Anton Tamarut. On se, kao čuvar i promicatelj vjere koju je Crkva primila po apostolima od svoga utemeljitelja Isusa Krista, i kao graditelj Crkve Božje na ovim prostorima, časno uvrstio u neprekinuti apostolski niz s Petrom i Pavlom na čelu. Radi toga neka njemu, koji je dijelio apostolsko poslanje i sudbinu, Gospodin udijeli i apostolsku nagradu. Amen.

364

SADRŽAJ POZDRAVNA RIJEČ RIJEČKOG NADBISKUPA MONS. DR. IVANA DEVČIĆA NA OTVARANJU ZNANSTVENOG SKUPA 28. LIPNJA 2010. ....................7 Prof. dr. sc. Anton Tamarut: OBITELJSKI I DUHOVNI KORIJENI MONS. DR. ANTONA TAMARUTA .................................9 1. Obiteljsko podrijetlo i ozračje .........................................10 2. Četiri razreda mješovite pučke škole u Novalji i prvi razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu (1939. do 1944. god.) ........................................................14 3. Osvrt na dvogodišnje pauziranje u Novalji i odlazak u sjemenište u Pazin (od 1944. do 1946. god.) .............18 4. Duhovna i intelektualna nastojanja mladog sjemeništarca u drugom razredu klasične gimnazije (1946./1947. god.) .............................................................22 5. Ljetni praznici u Novalji 1947. godine ...........................30 6. Treći razred klasične gimnazije i mala matura (1947./1948. god.) .............................................................34 7. Četvrti razred klasične gimnazije (1948./1949. god.) s kratkim osvrtom na ljetne praznike provedene kod kuće 1948. godine......................................................45 8. Peti razred klasične gimnazije (šk.1949./1950. god.) ...68 9. Šesti i sedmi razred klasične gimnazije (šk. 1950./1951. god.) .......................................................73 Umjesto zaključka..................................................................83 RIASSUNTO ..........................................................................85 Doc. dr. sc. Franjo Velčić: MONS. DR. ANTON TAMARUT SVEĆENIK KRČKE BISKUPIJE (1957.-1986.)....................................................89 1. Svećenik Krčke biskupije ..................................................89 2. Duhovni pomoćnik u Malom Lošinju ...........................90 365

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

3. Duhovni pomoćnik i koralni vikar u Krku....................95 4. Postdiplomski studij u Rimu............................................95 5. Drugo krčko razdoblje ......................................................97 5. 1. Upravitelj župe Kornić ......................................... 102 6. Upravitelj i župnik Punta i Stare Baške ....................... 102 Umjesto zaključka............................................................... 114 RIASSUNTO ....................................................................... 115 Prof. dr. Milan Šimunović: DR. ANTON TAMARUT KAO PROFESOR NA VISOKOJ BOGOSLOVSKOJ ŠKOLI I REKTOR BOGOSLOVSKOG SJEMENIŠTA U RIJECI ............... 117 Uvod ..................................................................................... 118 I. Crkveni i društveni kontekst – godine turbulentnih promjena ......................................................................... 119 II. Tamarut kao predavač/profesor na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci ............................................ 119 1. Crkvena i visokoškolska situacija ................................. 119 2. Nastavničko djelovanje dr. Ante Tamaruta ................. 123 3. Svećenički, odnosno teološko-pastoralni tečajevi ..... 128 4. Tamarut kao odgojitelj/rektor....................................... 133 5. Djelovanje dr. Ante Tamaruta u ‘sjeni’ rasprava o statusu i opstanku Bogoslovnog sjemeništa i Visoke bogoslovske škole i u situaciji pokoncilskih previranja ................................................ 139 5. 1. Formalnopravna pitanja: biskupijska ili metropolitanska ustanova i statut....................... 139 5. 2. Pokoncilska teološko-odgojna previranja i odraz na djelovanje odgojno-obrazovnih ustanova ................................................................. 149 Zaključak ............................................................................. 154 RIASSUNTO ....................................................................... 155

366

SADRŽAJ

Franjo Glasnović: DJELOVANJE ŠIBENSKOG BISKUPA MONS. ANTONA TAMARUTA ZA VRIJEME UPRAVLJANJA ŠIBENSKOM BISKUPIJOM 1986.-1987....................... 157 Uvod ..................................................................................... 157 1. Biskup Antun Tamarut u kronotaksi šibenskih biskupa............................................................................. 159 2. Životni put Antona Tamaruta....................................... 160 3. Društvene i crkvene prilike u Šibenskoj biskupiji u kojima je djelovao biskup Tamarut .......................... 161 3. 1. Izbor, imenovanje i biskupsko ređenje .............. 161 3. 2. Društvene okolnosti ............................................. 163 3. 3. Crkvene prilike...................................................... 164 4. Biskupska služba Antona Tamaruta............................. 166 4. 1. Služba upravljanja ................................................. 167 4. 1. 1. Odnos prema svećenicima ........................ 167 4. 1. 2. Odnos prema redovnicama ....................... 169 4. 1. 3. Službeni i neslužbeni pohodi župama ..... 170 4. 1. 4. Pastoralna administracija .......................... 172 4. 1. 5. Ekumensko djelovanje ............................... 173 4. 1. 6. Odnos s društvenim i kulturnim djelatnicima ........................................................ 174 4. 2. Služba naviještanja................................................ 176 4. 2.1. Biskupske poruke i propovijedi ................. 176 4. 2. 2. Vjeronauk i vjeronaučna pouka................ 179 4. 2. 3. Predavanja, nagovori i konferencije ......... 181 4. 3. Služba posvećivanja .............................................. 182 4. 3. 1. Liturgijska slavlja, obredi i sakramenti .... 182 4. 3. 2. Posvete i blagoslovi ..................................... 183 4. 3. 3. Hodočašća.................................................... 184 Zaključak ............................................................................. 185 RIASSUNTO ....................................................................... 185

367

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

Dr. sc. Marko Medved: MONS. DR. ANTON TAMARUT, RIJEČKO-SENJSKI NADBISKUP METROPOLITA ...................................... 187 Uvod ..................................................................................... 188 1. Anton Tamarut, koadjutor riječko-senjski (1988.-1989.)................................................................... 189 1.1 Anton Tamarut – nadbiskup metropolit riječko-senjski ....................................................... 192 2. Poboljšanje uprave nadbiskupijom .............................. 193 2.1 Temeljna preokupacija – duhovna zvanja ........... 196 3. Pastoralna aktivnost ....................................................... 198 4. Društvene promjene i nove mogućnosti za djelovanje Crkve ............................................................. 201 5. Rat i okupacija dijela nadbiskupije (1991.-1995.) ...... 208 6. Imenovanje pomoćnoga biskupa i dijeljenje nadbiskupije .................................................................... 213 7. Crtice iz pastirskog naučavanja i kronike ................... 215 8. Privrženost krčkom biskupu Karmelu Zazinoviću .... 222 9. Zdravstvene poteškoće .................................................. 224 9.1 Preminuće ................................................................ 225 10. Anton Tamarut – posljednji riječko-senjski nadbiskup ........................................................................ 227 Zaključak ............................................................................. 227 RIASSUNTO ....................................................................... 228 Kardinal Josip Bozanić: SLUŽBE I DOPRINOSI MONS. DR. ANTONA TAMARUTA U BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE I HRVATSKOJ BISKUPSKOJ KONFERENCIJI ................................................................ 229 Uvod ..................................................................................... 229 1. Biskup u odnosu na partikularnu i opću Crkvu ........ 230 2. Biskupske konferencije .................................................. 233 3. Komisija za odnos između vlasti i Crkve u Hrvatskoj ..................................................................... 234

368

SADRŽAJ

4. Biskupska komisija za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu....................................................... 236 5. Reguliranje pitanja vezanih uz Teološko društvo »Kršćanske sadašnjosti« (TDKS) ................................. 236 6. Član Poslovnog odbora BKJ ......................................... 237 7. Pitanja vezana uz novo oblikovanje Statuta BKJ ........ 238 8. Statut Hrvatske biskupske konferencije ...................... 240 9. Konstituirajuća sjednica Hrvatske biskupske konferencije .................................................................... 240 10. Predsjednik Liturgijskoga vijeća HBK ...................... 241 11. Papini pohodi Hrvatskoj ............................................. 241 12. Komisija za nove biskupije .......................................... 242 13. Nadbiskup u vrtlogu rata ............................................ 242 Zaključak ............................................................................. 243 RIASSUNTO ....................................................................... 244 Mile Pecić: MONS. DR. ANTON TAMARUT, BISKUP U VRTLOGU RATA.......................................................... 245 Uvod ..................................................................................... 245 1. Prijetnje i agresija 1991. ................................................. 246 2. Okupacija polovice nadbiskupije ................................. 250 3. Prognanici ....................................................................... 252 4. Nadbiskup i vizija povratka........................................... 252 5. Aktivnosti nadbiskupa Tamaruta u ratu ..................... 255 a) Godina 1991. ............................................................. 255 b) Godina 1992.: priznanje Hrvatske i dolazak UNPROFOR-a ...................................................... 257 c) Godina 1993. ............................................................. 260 d) Godina 1994. ............................................................ 263 e) Godina 1995.: povratak na vidiku .......................... 264 6. Povratak i Nadbiskupov službeni pohod okupiranih župa ............................................................. 266 a) Svećenički dan na oslobođenom području........... 267 b) Nadbiskup i obnova stradalog dijela nadbiskupije........................................................... 269 369

Z B O R N I K R A D O VA S A Z N A N S T V E N O G S K U PA U P O V O D U 1 0 . O B L J E T N I C E S M R T I M O N S . D R . A N T O N A TA M A R U TA

Zaključak ............................................................................. 270 RIASSUNTO ....................................................................... 271 Nikola Uravić: CARITAS RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE U VRIJEME NADBISKUPA ANTONA TAMARUTA.... 273 Uvod ..................................................................................... 273 1. Ratne okolnosti ............................................................... 274 2. Strukture Caritasa .......................................................... 276 Zaključak ............................................................................. 279 RIASSUNTO ....................................................................... 280 Mons. dr. Mile Bogović: ULOGA NADBISKUPA TAMARUTA U OSNIVANJU GOSPIĆKO-SENJSKE BISKUPIJE ................................ 281 1. Prema biskupiji „iza Velebita“....................................... 281 2. Prvi koraci prema biskupiji ........................................... 284 3. Laička inicijativa ............................................................. 285 4. Hrvatska biskupska konferencija i Riječko-senjska nadbiskupija .................................................................... 290 5. Sveta Stolica ..................................................................... 294 RIASSUNTO ....................................................................... 299 Mr. Ivan Milovčić: MSGR. ANTON TAMARUT KAO LITURGIČAR .......... 301 Uvod ..................................................................................... 301 I. Profesor na Teologiji u Rijeci......................................... 302 II. Pisac: rasprave i članci .................................................. 303 III. Promicatelj liturgije ..................................................... 307 Zaključak ............................................................................. 310 RIASSUNTO ....................................................................... 311 Mr. sc. Emil Svažić: MONS. DR. ANTON TAMARUT KAO CRKVENI PRAVNIK............................................................................ 313 Uvod ..................................................................................... 314 1. Znanstveno-nastavni rad............................................... 315 1.1. Nastavni rad ........................................................... 316 370

SADRŽAJ

1.2. Znanstveni rad ....................................................... 317 1.2.1. Doktorska disertacija ................................... 317 1.2.2. Članci.............................................................. 318 2. Stručni rad ....................................................................... 321 2.1. U službi riječko-senjskog nadbiskupa ................ 322 2.1.1. Odredbe o binacijama i trinacijama........... 322 2.1.2. Statuti i pravilnici.......................................... 325 2.1.3. Ostale odredbe .............................................. 326 2.2. Ostale službe........................................................... 330 2.2.1. U Krčkoj biskupiji ......................................... 330 2.2.2. U Šibenskoj biskupiji .................................... 331 2.2.3. Na razini metropolije i biskupske konferencije ........................................................ 332 Zaključak ............................................................................. 333 RIASSUNTO ....................................................................... 333 Prof. dr. Milan Špehar DUHOVNOST NADBISKUPA ANTONA TAMARUTA..335 Uvod ..................................................................................... 335 1. Euharistija-liturgija središte duhovnosti ..................... 336 2. Nedjelja ............................................................................ 339 3. Euharistija – bogočovječji susret .................................. 341 4. Pobožnosti ....................................................................... 344 5. Da, Oče!............................................................................ 349 6. Marija u duhovnom životu kršćanina ......................... 350 7. Poslušnost Crkvi – služenje Crkvi................................ 353 Zaključak ............................................................................. 356 RIASSUNTO ....................................................................... 358 PROPOVIJED RIJEČKOG NADBISKUPA MONS. DR. IVANA DEVČIĆA NA MISI U PRVOSTOLNICI SVETOGA VIDA U POVODU 10. OBLJETNICE SMRTI NADBISKUPA ANTONA TAMARUTA......... 359

371