Hijacint Bošković Suvremenost tomističke baštine Rasprave i članci
Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 19. Uređuje Božidar Petrač
Hijacint Bošković
Suvremenost tomističke baštine Rasprave i članci
Glas Koncila Zagreb, 2011.
Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 326; faks: 01/4874 328 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika Stjepan Pogačić Priredio i predgovor napisao Daniel Miščin Lektura i korektura Marijana Jakovljević Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tiskano u studenom 2011. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-241-315-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 786834.
HIJACINT BOŠKOVIĆ – PROMICATELJ TOMIZMA Tomo Vereš, jedan od nasljednika Hijacinta Boškovića u metaforičkome »hrvatskome tomističkom rodoslovlju«, u naslovu je svojega članka posvećena njegovoj uspomeni ustanovio da je on »zaboravljeni mislilac«1. Ukoliko se doista može govoriti o neprihvatljivoj zaboravljenosti, tada već u njoj ova knjiga ima svoj dovoljan razlog, jer joj predstavlja otpor. Budući dakle da je ona pokušaj da se ta zaboravljenost barem relativizira, ako ne i ospori, tada pisanje pokojeg retka o tome revnom dominikancu, s nakanom uvoda u njegove izabrane tekstove, nije tek odgovaranje zahtjevu pravednosti, nego i preuzimanje obveze u nastojanju da taj uvod ne bude tek jedna od razmjerno rijetkih bibliografskih jedinica Boškovićeve kritike. Umjesto kakva polemičkog eseja (kakve je volio pisati i sam Hijacint Bošković), koji bi bilo osporavao ili veličao neka njegova stajališta, čini se da postoji jedna prvotnija zadaća. Premda je u svome vremenu bio vrlo poznat, izgleda da Hijacinta Boškovića ovomu našem vremenu tek treba predstaviti, ili točnije, na njega podsjetiti. Zato u zapisu o njemu životopi1
Tomo Vereš: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900–1947) u: Obnovljeni život, XXXII, 5, Zagreb, 1977., str. 464–471.
7
Suvremenost tomističke baštine
sna, barem malena skica ne smije biti izostavljena te ju na početku valja podastrijeti. Ipak, pitanja o tome kako je Hijacint Bošković odgovarao na »zadatak mišljenja« koji je pred sebe postavljao, svakako su važnija od biografskih napomena, ali ona dolaze kasnije, nakon što autor bude smješten u okvire svoje životne povijesti. Skica Boškovićeve biografije Hijacint Bošković (krsnog imena Ante) rođen je u Selcima, na Braču, 15. travnja 1900. godine, kao treće od osmero djece svojih roditelja. Spominjući Boškovićeva imena, valja pridodati da se koristio i pseudonimom Jacek Zumbulov2. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u dominikanskom sjemeništu u Bolu, na Braču, i u Starom Gradu, na Hvaru. Kako kazivanje njegove braće prenosi Vereš, Ante nije bio dobar učenik te je općenito ostavljao dojam neke duhovne nepokretljivosti i skučenosti. K tomu je njegov učitelj smatrao potrebnim upozoriti oca da mu »sin nije za školu, jer ne će da uči«. Tada je otac, kako bi maloga Antu priklonio učenju, pred njega stavio seljačku motiku i knjigu te mu rekao: »Sada biraj!«
2
8
Zumbulov dolazi od lat. hyacintus, što znači zumbul. Zato je Boškovićev pseudonim zapravo zanimljiva igra riječi.
Ante je izabrao knjigu.3 U dominikanski je red stupio odmah nakon punoljetnosti, 12. listopada 1918., u Dubrovniku, gdje je godinu kasnije započeo studij filozofije, u Dominikanskoj bogoslovnoj školi prvu godinu, a sljedećih šest redovitoga filozofsko-teološkog studija i dvije godine specijalnog filozofskog studija (cursus magisterii philosophiae) završio je na Općem učilištu Reda propovjednika (Studium generale), rimskom Angelicumu. Za svećenika je zaređen 13. srpnja 1924. Nakon toga se ponovno vratio studiju filozofije (1926. – 1928.), a činjenica da je 1928. obranio doktorat u kojemu se bavio filozofijom sv. Tome Akvinskoga (točnije četvrtim od njegovih glasovitih »pet puteva«)4 čini se reprezantivnom u pogledu njegova sveukupnoga filozofskog misaonog profila. Zanimljivo je spomenuti da je za taj rad Bošković dobio drugu nagradu na natječaju za radove što su ga te godine raspisala sva rimska crkvena učilišta. Tu je raspravu nešto kasnije doradio i pripravio za tisak te je objavio na češkom jeziku, naslovljenu Postojanje Boga5. Ubrzo se vraća u domovinu te godine 1929. 3
Tomo Vereš: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900–1947) u: Obnovljeni život, XXXII, 5, Zagreb, 1977., str. 465.
4
S. Th. I, 2, 3.
5
Hijacint Bošković: Jsoucnost Bozi, Filozoficka Revué, Olomouc, 1932.
9
Suvremenost tomističke baštine
osniva u Zagrebu dominikansku nakladu »Istina«. Ujedno pokreće i časopis Duhovni život6, na čijim će stranicama, od početka pa sve do njegova gašenja, obilno pisati svoja duhovna razmatranja i recenzije knjiga. U skladu sa svojim nedvojbenim filozofskim sklonostima, nije začudno što 1934. ima važnu ulogu u osnivanju Tomističkog društva za slavenske zemlje. U dva navrata (1933. – 1934. i 1939. – 1946.) predaje filozofiju na dominikanskoj bogosloviji u Dubrovniku. U svome drugom služenju u Dubrovniku ujedno je i upravitelj tog učilišta. U godinama između dva boravka u gradu sv. Vlaha, od 1934. do 1939. predaje na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju. Svakako valja spomenuti da je 1946., u Rimu, postigao najviši akademski stupanj u dominikanskom redu – magister in sacra theologia, ali je naslov primio tek posmrtno. U godini svoje smrti bio je pozvan za profesora na Visoku bogoslovnu školu u Rijeku, ali se zbog bolesti već nakon nekoliko dana morao vratiti u Zagreb. Kako mu je ustanovljena teška bolest, u Starom Gradu su ga, na Hvaru, tijekom njegove dvomjesečne agonije njegovale sestre dominikanke. Zanimljivo je spomenuti jedan »teodicejski moment« iz Boškovićeve biografije, drugu anegdotu koju je sačuvao Vereš u svojemu kratkom članku. Naime u trenut6
Cjelovitu bibliografiju tog časopisa objavio je Petar Marija Radelj: Bibliografija časopisa »Duhovni život« (1929–1942) u: Bogoslovska smotra, 63, br. 1-2, 1993., str. 230 – 250.
10
cima tjelesne patnje i duševnog klonuća žalosti se što će »uskoro ostaviti sve i svakoga«. Jedna ga je redovnica njegovateljica pokušala ohrabriti te ga podsjetiti na ono što je pisao u svojoj knjizi Sjedinjenje s Bogom7. No on je odgovorio: »Časna priora, to je bilo sve apstraktno!«8 Možda bi ta izjava bila manje važna ukoliko bi se promatrala tek kao izraz osobne hrabrosti jednog redovnika da to izgovori i tako se, zapravo, suobliči s Kristovim citiranjem početka Psalma 229, što je oduvijek bio predmet živih rasprava. Ta rečenica možda još i više može osnažiti uvjerenje kako je teško, katkad čak i neprilično izjednačavati refleksiju s iskustvom patnje. U svakoj teodicejskoj raspravi, svakom diskursu o patnji (što se katkad zaboravlja kad se o problemu patnje raspravlja s katedre ili raznolikih salona) iskustvo patnje prvenstveno je u odnosu na njenu refleksiju. Drugim riječima, promišljanje je patnje potrebno i dragocjeno, ali ono ne može uvijek biti utjehom patniku, posebice ako ne uspije izbjeći zamku moguće preuzetnosti i puke fraze. Navede7
Hijacint Bošković: Sjedinjenje s Bogom. Duhovne vježbe u osam dana, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb, 1943., str. 219.
8
Tomo Vereš: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900–1947) u: Obnovljeni život, XXXII, 5, Zagreb, 1977., str. 468.
9
Riječ je, dakako, o pitanju: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22, 1)
11
Suvremenost tomističke baštine
ne riječi Hijacinta Boškovića ne umanjuju vrijednost razmišljanja o patnji, ali svakako osvješćuju njihovu nedostatnost pred iskustvom podnošenja boli i tihoj sućuti koju to iskustvo prvenstveno treba kao utjehu. Hijacint Bošković umro je u Starom Gradu, 26. prosinca 1947. godine. Spomenimo još da dominikanska samostanska knjižnica u Zagrebu nosi upravo njegovo ime i tako mu čuva uspomenu.10 Protiv »mistike rase« Time je pred nas položena skica glavnih točaka Boškovićeva života. Taj nas život ovdje zanima prvenstveno ukoliko je iznjedrio tekstove vrijedne pozornosti. Zato valja postaviti pitanje u kakvom odnosu stoji Boškovićev život prema njegovu djelu. U svakom bi se slučaju moglo ustvrditi da bi život i misao Hijacinta Boškovića lako mogli osporiti onu glasovitu Heideggerovu misao da je za razumijevanje mišljenja nekog autora dovoljno o njegovu životu znati tek to da je on živio i umro. Boškovićev je slučaj upravo obrnut, mnogo bliži onoj Nietzscheovoj provokativnoj tvrdnji o tome da mu se čini da su filozofska djela redovito, zapravo, suptilne autobiografske ispovijesti njihovih 10
Spominjući tu knjižnicu, želim zahvaliti njezinu voditelju upravo u vrijeme pripreme ove knjige prof. dr. sc. Hrvoju Lasiću, OP, za njegovu srdačnu otvorenost i pomoć.
12
tvoraca.11 Imajući to u vidu, a s obzirom da se cijeli njegov život smješta u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, godine osvita totalitarnih ideologija, veliko je pitanje je li uopće moglo biti drukčije, ukoliko čovjek njegova, upravo plamenog temperamenta nastoji ostvarivati svoje bivanje u svijetu kao razumijevajuće mišljenje. Redovnik u bijelom habitu i s ljubičastim cvijetom u imenu, bio je, baš kao što je to napisao Karl Löwith u svojoj knjizi o Heideggeru, mislilac u tjeskobnom vremenu12. Ta opravdana tjeskoba nudi dvije mogućnosti. Ona je Boškoviću mogla poslužiti kao zaklon, iza kojeg bi se, sasvim legitimno, kako je govorio Krleža, mogao »izšutjeti do sita, do grla, preko glave, već prema prilikama, dakako«13. Uzme li se u obzir Heideggerova lucidna napomena iz Bitka i vremena, i štoviše, pokaže li se ona točnom, čini se da taj zaklon, ipak, nije tako pouzdan kako bi se moglo učiniti onima kojima nedostaje hrabrosti. Heidegger naime ondje uvjerljivo pokazuje da šutnja ne 11
Usp. Friedrich Nietzsche: Jenseits von Gut und Böse. Zur Genealogie der Moral, Kritische Studienausgabe Herausgegeben von Giorgio Colli und Mazzino Montinari, Deutscher Taschenbuch Verlag de Gruyter, 1988., str. 13; hrvatski prijevod: S onu stranu dobra i zla, AGM, Zagreb, 2002., str. 15.
12
Karl Löwith: Denker in dürftiger Zeit, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1960.
13
Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, Prometej, Zagreb, 2001., str. 51.
13
Suvremenost tomističke baštine
može biti promatrana kao odsustvo govora, nego kao njegov modus. Za nijemog se čovjeka nipošto ne može reći da šuti, jer je govor uvjet mogućnosti šutnje. Budući da je govor takvu čovjeku unaprijed uskraćen, za njega se može reći tek da ne govori, dok šutjeti mogu, prema Heideggerovu mišljenju, samo oni koji su izabrali uskratiti svoju moguću riječ.14 Bez obzira na tu »poroznost zaklona«, načelno zasićivanje šutnjom, koju spominje Krleža, moglo je Hijacintu Boškoviću osigurati barem mir neizlaganja, prepuštanje prihvatljivu opravdanju da je u tim tjeskobnim vremenima lako pronaći neku drugu vrijednost koju valja pretpostaviti hrabrosti. To pretpostavljanje moglo je za Boškovića imati i svoje »skolastičko opravdanje«, budući da je i on posve sigurno znao za metafizičku maksimu, koja je tada, sasvim iznenada, mogla postati i praktični naputak: ako je doista točno da omne ens custodit suum esse,15 tada bi se, u tjeskobnu vremenu, moglo učiniti da ono »neizlaganje« postaje – upravo dužnošću. Ako se pak složimo s glasovitom Berdjajevljevom mišlju da valja užgati svjetiljku i pripremiti se za noć koja dolazi, onda je ona, zapravo, stigla već mnogo prije kalendarskog početka »kataklizme«, 1. rujna 1939. Oni koji 14
Usp. Martin Heidegger: Sein und Zeit, Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 1995., str. 164 – 165.
15
Svako biće čuva svoj bitak.; usp. ST I, 11, 1.
14
govore u vrijeme prevlasti šutnje, nose u rukama tu metaforičku užganu svjetiljku. Najvažniji takav primjer, ponajprije stoga što se taj odlučni glas čuo najdalje, svakako je glasoviti nagovor kardinala Alojzija Stepinca na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943., kada je rekao: »Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase kao tvorevine Božje; a ako koga cijeni više, to ja ona koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah.«16 Bio je to vrlo oštar i jednako jasan prosvjed,17 prije svega protiv nacionalsocijalističke ideje o superiornosti 16
Alojzije kardinal Stepinac: Propovijedi, govori poruke, AGM, Zagreb, 1996., str. 179.
17
U literaturi se katkad odlučnost te propovijedi pripisivala i jednoj privatnoj okolnosti u vezi s govornikom. Naime nacisti su 27. listopada 1943., dakle četiri dana prije te propovijedi, odveli iz kuće u Krašiću, a zatim i ubili nadbiskupova brata Miju Stepinca. No ta činjenica nije mogla utjecati na samu propovijed, zato što je njegova obitelj našla ubijenoga Miju tek nekoliko dana kasnije, pa je shodno tome tek tada mogla proslijediti tu informaciju, dakle nakon upečatljivih blagdanskih riječi zagrebačkog nadbiskupa. Usp. o tome: Vladimir Horvat: Alojzije Stepinac i totalitarni režimi, Obnovljeni život (51), 1/2, 1996., str. 157. Valja napomenuti da se tom nepodudarnošću vrijednost izgovorenoga čini još i većom, jer se ona ne izvodi iz »privatne rane«, nego iz dosljednog zalaganja za načela, po čemu je Stepinac toliko poznat.
15
Suvremenost tomističke baštine
tzv. »arijevske rase«, koja se u tim riječima jasno određuje ne samo kao protukatolička, nego i mnogo šire – kao protuljudska. Upravo to pokušao je svojom raspravom Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma pokazati i Hijacint Bošković. U toj raspravi, možda njegovu najpoznatijem tekstu, koji je obilježio njegov cijeli mislilački život, Bošković se, baš kao i Stepinac, opire ideji koju naziva »mistikom rase«. Tu »mistiku« Bošković napada s neskrivenim ogorčenjem: »Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu što izvire iz krvi i tla…«18 Pripremajući taj zaključak o implikacijama arijevske teorije19, Bošković navodi da se u temelju svjetonazora trećeg Reicha nalazi filozofija Friedricha Nietzschea.20 Točno je, doduše, da se mnogo puta i na mnogo načina Nietzscheova misao izjednačavala s »filozofskim temeljima« nacizma, ponajprije zbog njegova glasovita pojma 18
Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma II, 4.
19
O etičkim implikacijama te teorije usp. Richard Weikart: Hitler’s Ethics, Palgrave Macmaillan, New York, 2009., str. 85 – 100.
20
Usp. Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma II, 3.
16
Übermensch21 te vrlo proširena, ali, ipak, pogrešna uvjerenja da se taj pojam može povezati upravo s odjelotvorenjem te, kako bi rekao Bošković, »mistike rase«. Povezujući Nietzschea i nacionalsocijalizam (u čemu nipošto nije usamljen) Bošković ispravno implicira da su nacisti jasno i otvoreno (i prije i poslije vremena objavljivanja njegova teksta) Nietzschea nastojali učiniti intelektualnim ocem nekih od temeljnih ideja nacionalsocijalizma. Možda bi se, doduše, moglo učiniti da je Nietzscheov pojam doista dobro ime za bitni element Hitlerove rasne teorije. Ipak, takva je »neovlaštena« posudba pojma koja neopazice prerasta u izjednačavanje ideja zasigurno nepravedna prema Nietzscheovoj izvornoj misli i kontekstu u kojem ga upotrebljava – ne nacisti, nego sam Nietzsche.22 Promotre li se primjerice Hitlerovi govori i tekstovi što ih je pisao, postaje jasno da je on prihvaćao Nietzscheovu misao ne utoliko što ju je razumio 21
Taj se pojam pojavljuje u prvom govoru Zaratustrina prologa, nakon čega se, zanimljivo, u nastavku možda najpoznatijeg Nietzscheova djela, Tako je govorio Zaratustra, pojavljuje rijetko.
22
Sažet ali precizan pogled na tu problematiku napisala je Tracy B. Strong: Nietzsche's Political Misapropriation, u: Cambridge Companion to Nietzsche, Cambridge University Press, Cambridge 2006., osobito str. 130 – 132. Istu je temu s posebnim i zasluženim autoritetom razlagao Walter Kaufmann u knjizi Nietzsche: Philosopher, Psychologist, Antichrist, Princeton University Press, Princeton/New Jersey, 1974.
17
Suvremenost tomističke baštine
pa stoga i promicao, nego tek u mjeri u kojoj mu je izgledalo da Nietzschea može iskoristiti uprežući ga u svoje ideje.23 Zbog toga je svođenje nacizma i Nietzschea na zajednički nazivnik, zapravo, neosjetljivost kojom se ime za jedan fenomen prenosi iz jednog sustava u drugi, poput kakve stabljike kojoj se otkida korijen s nakanom da ju se, ne odveć spretno, usadi u neki drugi korijen, u tlo u kojemu ona ne može rasti. S druge strane gledano, Bošković ima pravo kad gotovo rezignirano iz toga izvodi zaključak da je u okolnostima procvata nacionalsocijalizma od drevna razumijevanja čovjeka, koji je shvaćan kao animal rationale, ostao samo prvi dio, jer se nikada »mase nisu tako slijepo podavale Vođi kao što to danas čine«24. Razmišljajući na taj način, Bošković je posve na tragu enciklike Pija XI. Non abiamo bisogno, koja osuđuje ideologiju što se pretvara u pogansko štovanje države.25 Tinta kojom je papa Pio XI. stavio potpis pod ta upozorenja sušila se je na tom dokumentu već 29. lipnja 1931. Tu godinu valja imati na 23
Usp. Max Domarus: Hitler. Speeches and Commentary, Bolchazy-Carducci Publishers, Wauconda, 2007., str. 16.
24
Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma II, 4.
25
Pio XI.: enciklika Non abiamo bisogno, br. 44. Svi papinski dokumenti spomenuti u tekstu mogu se pronaći u elektroničkom obliku na službenim stranicama Svete Stolice, www.vatican.va.
18
umu pri slušanju svih rasprava o složenoj, ali već i pomalo potrošenoj temi o Crkvi koja je navodno šutjela pred totalitarizmima. Neki će u tom smislu dodati da se ta šutnja očitovala osobito u vezi s Hitlerovim režimom. S obzirom na ta razmišljanja, valja podsjetiti na jasna stajališta iz glasovite enciklike na njemačkom jeziku Mit brennender Sorge, pape Pija XI., od 14. ožujka 1937.26 Ta enciklika sasvim sigurno nije napisana samo za njemačke katolike, niti je ona ispunila puninu svoje svrhe time što je 21. ožujka 1937. pročitana u svim njemačkim župnim crkvama. Ona je napisana i zbog toga da bi nacionalsocijalistički režim i Adolf Hitler jasno znali papin službeni stav. Papa će ondje prvo produbiti upravo ono što je napisao 1931., precizirajući jasno načelo: »Tko god veliča rasu, narod, državu ili neki njezin osobit oblik, središta moći ili bilo koju drugu temeljnu vrijednost ljudske zajednice – koliko god je nužna i vrijedna bila njihova uloga u svjetovnim stvarima – tko god uzdiže te pojmove iznad njihove redovite vrijednosti i veliča ih do idolatrijske razine – razara i izvrće red u svijetu kako ga je zamislio i stvorio Bog, taj je daleko od prave vjere u Boga i pojma života kakvim ga podržava vjera.«27 S filozofskog se motri26
Valja napomenuti da je iste godine izdana i enciklika Divini redemptoris, koja se s katoličkog motrišta bavi komunizmom, a duhom je i intonacijom u mnogo čemu slična enciklici Mit brennender Sorge.
27
Pio XI.: enciklika Mit brennender Sorge, br. 8.
19
Suvremenost tomističke baštine
šta dobro vidi zbog čega je takav postupak potpuno neprihvatljiv. Naime doista izgleda da je najvažnija zabluda nacionalsocijalizma, baš kao i svakog totalitarizma, u tome što se »neka vrednota određenog stupnja izvlači iz cjeline tako da se proglasi svrhom kojoj su podređene sve ostale vrednote kao što je niže podređeno višem«. »To je pokušaj preoustroja cijele zbilje, ne samo pojmovno, nego i djelatno.«28 S obzirom na to, može se upitati ne izgleda li jedan od najvažnijih naglasaka iz spomenutog nagovora nadbiskupa Stepinca poput odjeka upravo tih riječi pape Pija XI. Osvrćući se očito na »nacionalni mesijanizam« u Njemačkoj toga vremena, papa nastavlja: »Samo bi površni umovi mogli zastraniti u pojmove nacionalnog Boga, nacionalne religije, ili pak pokušati Boga zatvoriti unutar granica jednog naroda, u okvire uskih granica pojedine rase, njega, stvoritelja svemira, pred čijom su neizmjernošću svi narodi kao kap iz vjedra (Iz 40, 15).«29 Ono što vrijedi za »univerzalnu« razinu, može se i na »partikularnoj« reći upravo o Hijacintu Boškoviću i njegovu tekstu. Pri čitanju tih redaka vrlo je važno znati kad su oni objavljeni: kad je veliki zagrebački nadbiskup 1943. izgovorio spomenute riječi; nesumnjivo u aktualnom trenutku. A što 28
Nikola Stanković: Pojmovnik antitotalitarnih enciklika iz 1937., Obnovljeni život (51) 1/2, 1996., str. 126.
29
Pio XI.: enciklika Mit brennender Sorge, br. 11.
20
onda tek reći za Hijacinta Boškovića, koji je svoje djelo tiskao čak četiri godine ranije, već 1939. godine? On je o nacionalsocijalizmu argumentirano pisao još prije napada na Poljsku i svega što je nakon toga slijedilo, u vrijeme kad mnogima još nije bilo sasvim jasno kako će ružno izgledati posve otkriveno lice te totalitarističke pošasti. Premda ta oba teksta, i Stepinčev i Boškovićev, zagovaraju u temelju ista stajališta (što nije začudno, utoliko što oba iznose katolički stav o nacizmu i njegovim implikacijama), valja, ipak, primijetiti da je svrha, usmjerenje tih tekstova u bitnom različita: Stepinčev je prosvjed usredotočen na moralnu poruku, dok se Boškovićeva rasprava usmjeruje na filozofsku kritiku tog sustava na podlozi izlaganja njegove geneze. Nacionalsocijalizam se, prema Boškoviću, mogao ukorijeniti jer su mu prijašnja gibanja na prizorištu povijesti ideja, zapravo, utrla put koji se može sažeti u uvjerenje da je čovjek našao rješenje za cijeli svoj život. Subjektivizmom je riješio svoj odnos prema samome sebi, racionalizmom prema Bogu, a individualizmom prema društvu.30 Tako je, prema Boškoviću, započelo rastakanje vrijednosti
30
Usp. Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma I, 1. Usp. opširnije o tom vidiku: Borislav Dadić: Filozofski temelji totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća u misli Hijacinta Boškovića, Obnovljeni život (58) 1, 2003., str. 26 i slj.
21
Suvremenost tomističke baštine
koje je na razini »egzistencijalnosti ideje« Hitlerov totalitarizam i učinilo mogućim. Pristupimo li toj problematici s motrišta filozofskih ideja u njezinu temelju, očito je da se zamašnjak nacionalsocijalizmu nalazi u subjektivizmu. Prihvati li se ta teza, sljedeće je pitanje sasvim logično, a glasi: Tko nas je doveo pred vrata takva subjektivizma? Za Boškovića nema dvojbe: to je djelo Renèa Descartesa. Doista, baš kao što je u klasičnoj skolastičkoj tezi stajalištima koja će biti zagovarana potrebno suprotstaviti i njima protivna, Descartes Boškoviću u Filozofskim izvorima služi upravo kao adverzarij31. Problem je tim ozbiljniji što biva jasnije da je Descartesovo subjektivističko stajalište za Boškovića spoznajno-teorijski problem tek na površini, ali se čini da on ima i druge implikacije. Tako, ustvrdivši prvo da je to filozofija oprečna tomističkom sustavu, Bošković piše: »Naprotiv sada, počevši od Descartesa, počelo se misliti da stvar zavisi o nama, i da mi određujemo stvar, čak da je mi stvaramo.«32 Premda će odmah zatim opreznije zaključiti da, doduše, »Descartes nije sam izveo te 31
Pojam adverzarij posuđen je iz klasične skolastičke teze, a unutar njezine standardne strukture označava protivnika onih stajališta koje teza zagovara te se u skladu s tim, kao sastavni dio teze, iznose razlozi protiv stajališta koje iznosi adverzarij.
32
Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma I, 1.
22
konačne zaključke, ali je postavio principe iz kojih slijede tii zaključci«33, to ga ne će spriječiti da ustanovi pogubnost posljedice: čovjek se sada smatra kraljem prirode, bićem oko kojega se sve vrti. Time je dakle spoznajno-teorijski problem preoblikovan u neku vrstu antropološkog, budući da je teocentrični svemir starine za kojim Bošković upravo čezne, u moderno (postdekartovsko) doba polako postajao sve više antropocentričan. No time se, kako izgleda slijedeći Boškovićevu misao, problem ne iscrpljuje, nego postaje još dublji, zadobivajući u konačnici i moralne obrise jer iz subjektivizma i posljedične inačice antropocentrizma proizlazi da ni moralni zakon više ne ovisi o Bogu, nego je stavljen u, sada osamostaljene – ljudske ruke. »Mi postavljamo«, kako piše Bošković, »normu života. U Srednjem se je vijeku mislilo da nam se norma života nameće i da se mi ne možemo oteti njezinoj nuždi, koja spopada svakog čovjeka. Sada, u 19. i 20. vijeku, misli se da normu života mi postavljamo i da je ona produkt naše misli.«34 Bošković se Descartesu iz istih razloga protivio još u Filozofiji spoznaje (dakle osam godina prije teksta o filozofskoj kritici nacionalsocijalizma), i to iz istih razloga: on će i ondje ustvrditi da se renesansa neopravdano ponosi otkrićem 33
Isto mjesto.
34
Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma I, 2.
23
Suvremenost tomističke baštine
čovjeka, koji će »malo po malo postati jedini objekt ljudskog promatranja, ne samo glavni, već jedini izvor filozofijske istine«. »Više nego itko drugi, dao je Descartes zamaha toj homocentričkoj filozofiji postavivši ljudsku misao – dakle više ne čovjeka, nego misao – kao središte i izvor istine...«35 Izgleda naime da se Boškovićev prosvjed protiv moderne filozofije, koja u Descartesu prepoznaje svoje prvo, glasnogovorničko utjelovljenje, boji, zapravo, moralnih implikacija subjektivizma, do čega može dovesti dosljednost u toj misli. Ipak, ozbiljno je pitanje bi li čak i radikalna primjena subjektivizma na Descartesov način doista dovela do takvih, posebice ozbiljnih moralnih posljedica, budući da i sam Bošković, kako vidjesmo, priznaje da veza između teza koje on napada i samog Descartesa ostaje samo neizravnom. I još važnije, može li se to pitanje prevesti na jezik klasične metafizike, ima li taj problem izraz u još temeljnijoj razini od spoznajnoteorijske? Čini se da ima i da se može razabrati. Protukantovski duh Boškovićeva Problema spoznaje i spor s Zimmermannom – dvije tomističke koncepcije Bošković živi u vremenu buđenja egzistencijalizma, koji će još intenzivnije naglasiti upravo 35
Usp. Hijacint Bošković: Problem spoznaje, Izdanje »Duhovnog života«, Zagreb 1931., str. 67.
24
one elemente koje Bošković prigovara Descartesu. Mnogi će, pa i današnji neoskolastički filozofi, ustvrditi da taj problem, koji iz pozadine pokreće Boškovićevu misao, pogađa upravo sve metafizike koje su izrasle na Aristotelovoj baštini.36 Tomistička metafizika, dakako, pripada u taj krug, a kako joj je Hijacint Bošković gorljivi zagovornik, tada taj problem zahvaća i njegovu misao poput neke vrste rastuće, izrazito ugrožavajuće prijetnje, koju je De Finnance izuzetno precizno odredio: »Na Aristotelovoj liniji biće kao biće (odnosno njegov bitak koji je cilj metafizike) biva razumijevano polazeći od objekta, shvaćenog kao res sensibilis, iz čega proizlazi određena tendencija opredmećivanja [tj. upravo onoga što se prigovara klasičnoj metafizici: da pretvara stvarnost, uključujući čovjeka u objekte, tj. u stvari], koja rezultira opasnošću da se zanemari vrijednost ljudskog duha, kao i uloga koja pripada subjektu.«37 De Finnance doduše smatra da je Tomu Akvinskoga njegov izvanredni genij, ipak, poštedio upadanja u tu zamku,38 ali baš se s tog motrišta dobro vidi i razlog Boškovi36
Usp. Anto Pavlović: Metafizički temelji antropološke refleksije Josepha de Financea, u: Obnovljeni život, 2011., 66, 3, str. 297.
37
Citirano prema: Anto Pavlović: Metafizički temelji antropološke refleksije Josepha de Financea, u: Obnovljeni život, 2011., 66, 3, str. 298.
38
Isto mjesto.
25
ŽIVOTOPIS
1900. – u Selcima, otok Brač, rođen je Hijacint (Ante) Bošković (15. travnja) 1918. – stupio u dominikanski novicijat (12. listopada) 1920. – odlazi na studij, u Rim 1924. – zaređen za svećenika (13. srpnja) 1926. – položio ispit lektorata, tj. diplomski ispit za profesora filozofije i teologije na učilištima dominikanskog reda (10. lipnja) 1928. – postaje doktorom znanosti, vraća se u domovinu
252
1929. – pokreće časopis Duhovni život 1931. – objavljuje De objectivitate cognotionis i Problem spoznaje 1932. – objavljuje u Olomoucu doktorsku tezu na češkom jeziku i raspravu Albert Veliki u Zagrebu 1933. – započinje profesorsku službu na Dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku 1934. – suosnovač je Tomističkog društva za slavenske zemlje; objavljuje Nove struje u modernoj filozofiji 1934. – 1939. – predaje na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju 1938. – objavio je knjigu duhovnog sadržaja Svećenička žrtva (1938.) i drži predavanje o filozofskoj kritici nacionalsocijalizma na III. zasjedanju Hrvatskoga socijalnog tjedna u Zagrebu 1939. – objavljuje Filozofske izvore fašizma i nacionalnog socijalizma 1940. – objavljuje raspravu Toma Akvinski i Duns Skot 1940. – 1946. – rektor je Dominikanske bogoslovne škole u Dubrovniku; izabran za priora dubrovačkog samostana (1944.) 1943. – objavljuje knjigu duhovnih vježbi Sjedinjenje s Bogom 1946. – položio ispit za najviši akademski stupanj u dominikanskom redu: magister in sacra theologia, u Rimu 1947. – pozvan je za profesora na Visoku bogoslovnu školu u Rijeku, ali se zbog bolesti brzo vraća u Zagreb; zatim odlazi u Stari Grad, otok Hvar, gdje umire 26. prosinca
253
LITERATURA a) Knjige Hijacinta Boškovića De objectivitate cognotionis, Olomouc, 1931. Problem spoznaje, izdanje »Duhovnog života«, Zagreb, 1931., 243 str. Jsoucnost Boži, Olomouc, 1932. Albert Veliki, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb, 1932., 95. str. Nove struje u modernoj filozofiji, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb, 1934., 31 str. Svećenička žrtva, Zagreb, 1938. Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, vlastita naklada, Senj, 1939., pretisci u: Novi Kamov, 5 (2005.), 15 (2), str. 89 – 110, i: Dom i svijet, Zagreb, 2000., 104 str. Toma Akvinski i Duns Skot, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb, 1940., 116 str. Sjedinjenje s Bogom. Duhovne vježbe u osam dana, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb ,1943., 219 str. b) Članci Hijacinta Boškovića Uz listove sv. Katarine Sijenske, Hrvatska prosvjeta, IX/1922., br. 21-22, str. 498 – 502. Žalost i radost u Kristu, Bogoslovska smotra, XV/1927., str. 358 – 366. Tomistički filozofsko-teološki kurs, Bogoslovska smotra, XV/1927., str. 474 – 478. Filozofija sv. Augustina, Luč, 25/1929.-1930., 8-10, str. 209 – 211.
254
Krist – naš vrhovni uzor, Duhovni život, I/1929., str. 4 – 8. Nadnaravni život, Duhovni život, I/1929., str. 13 – 19. Put do Krista, Duhovni život, I/1929., str. 65 – 71. Nadnaravna milost, Duhovni život, I/1929., str. 76 – 80. Nadnaravno oživljenje, Duhovni život, I/1929., str. 129 – 135. Krist naša žrtva, Duhovni život, I/1929., str. 139 – 147. Nadnaravna pomoć, Duhovni život, I/1929., str. 193 – 200. Božansko posinjenje, Duhovni život, I/1929., str. 257 – 262. Predvorje neba, Duhovni život, I/1929., str. 321 – 327. Družba sv. Pavla, Duhovni život, I/1929., str. 377 – 379. Predgovor, u: Sida Košutić: Sluga vječne mudrosti (Roman o blaženom Heinrichu Seuseu), izdanje »Duhovnog života«, Zagreb, 1930., str. V-XV. Liturgijska molitva, Gospina krunica, 14/1930., 1, str. 12 – 13. Uz knjigu »Sluga vječne mudrosti« gđice Košutić, Hrvatska straža II/1930., br. 249, str. 4. Augustinsko-tomistička sedmica filozofije u Rimu, Bogoslovska smotra, 18 (4), 1930., str. 457 – 474. Augustinsko-tomistička filozofija, Katolički list, LXXXI/1930., br. 28, str. 349 – 352. Zajednička liturgijska molitva, Gospina krunica, 14/1930., 2/3, str. 41 – 43. Nadnaravne kreposti, Duhovni život, II/1930., str. 8 – 13. Sudjelovanje milosti, Duhovni život, II/1930., str. 65 – 72. Slavlje križa, Duhovni život, II/1930., str. 96 – 102. Pravedna nagrada, Duhovni život, II/1930., str. 133 – 140. Tajna neba, Duhovni život, II/1930., str. 158 – 165.
255
Žrtva Novoga Zavjeta, Duhovni život, II/1930., str. 193 – 201. Oslon duhovnog napretka, Duhovni život, II/1930., str. 353 – 358. H. de la Selle, Un peu de bon sens thomiste: La Défense de l'Intelligence, Téqui, Pariz, 1930. (prikaz), Bogoslovska smotra, 19 (2), 1931., str. 249. Večer predavanja u »Domagoju«. Ideja o umjetnosti. Čovjek kao stvaralac umjetnine, Hrvatska straža, III/1931., br. 116, str. 10. Američki pragmatizam. Osvrt na njegove glavne predstavnike, Luč, Zagreb, XXVI/1930.-1931., br. 4-5, str. 92 – 96. Filozofija umjetnosti, Luč, XXVI/1930.-1931., br. 6, str. 153 – 155; br. 9-10, str. 273 – 276. Bl. Albert Veliki, Luč, Zagreb, XXIV/1930.-1931., br. 9-10, str. 259 – 262. Bl. Albert Veliki, Gospina krunica, 15/1931., 2, str. 29 – 30. Bl. Ozana dominikanka, Svetište sv. Antuna, 2/1931., 6, str. 111 – 113. Među Kukučinovim ljudima. Prigodom izdanja Kukučinova romana »Kuća na strani«, Obitelj, III/1931., br. 15, str. 241 – 242. Novo Maritainovo djelo. Uspjeh nove knjige o religiji i kulturi. Dr. H. Bošković o novom djelu u »Duhovnom životu«, Hrvatska straža, III/1931., br. 223, str. 4. Intelektualnost umjetnosti, Hrvatska prosvjeta, 18/1931., 1, str. 9 – 12. Tomistička renesansa, Hrvatska prosvjeta, 18/1931., 5, str. 97 – 99. Katolički umjetnik, Selo i grad, 3/1931., str. 3 – 14. Značenje Bl. Hozane, Selo i grad, 3/1931., str. 158 – 160.
256
U školi božanskog Učitelja, Duhovni život, III/1931., str. 1 – 9. Liturgijsko gibanje, Duhovni život, III/1931., str. 61 – 63. U svjetlu Božje Istine, Duhovni život, III/1931., str. 65 – 70. Kutić neba, Duhovni život, III/1931., str. 139 – 144. Život vjere, Duhovni život, III/1931., str. 200 – 205. Majka, Duhovni život, III/1931., str. 263 – 273. Kontemplacija Svetoga Augustina, Duhovni život, III/1931., str. 284 – 289. Moral i umjetnost, Selo i grad, IV/1932., str. 60 – 72. Općenje s Bogom, Duhovni život, IV/1932., str. 1 – 6. Djela Alberta Velikoga, Vrhbosna, 1932., br. 4, str. 98 – 101. Apostol modernog vremena, Duhovni život, IV/1932., str. 184 – 188. Mistika Alberta Velikoga, Duhovni život, IV/1932., str. 321 – 333. Sveti Albert učitelj pobožnosti, Duhovni život, IV/1932., str. 352 – 360. Psihoanaliza. Povodom knjige Sigmunda Freuda »Uvod u psihoanalizu«, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 10, str. 392 – 394. Tomizam prema modernoj filozofiji. Povodom dvaju filozofskih kongresa u Parizu i Pragu, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 2, str. 75 – 76. Tomizam u našim danima, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 6, str. 223 – 226. Duh tomističke filozofije, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 5, 167 – 171. »Naučna« kritika prof. Zimmermana, Bogoslovska smotra, 21(1), 1933., str. 38 – 46. Jacques Maritain, Hrvatska straža, V/1933, br. 87, str. 13.
257
Temelj ljepote, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 1, str. 10 – 12. Henri Bergson, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 4, 148 – 150. Umjetnost i skolastika, Hrvatska prosvjeta, 20/1933., 6, str. 238 – 240. Intelektualna misija Alberta Velikog, Vrhbosna, XLVII/1933., br. 4, str. 84 – 87. L'art pour art, Hrvatska smotra, I/1933., br. 6, str. 259 – 264; br. 7, str. 309 – 314. Tomistički motivi u modernoj filozofiji. Pokret vječno mlade kršćanske filozofije sve se više širi, Hrvatska straža, V/1933., br. 292, str. 5 – 6. Oko rješavanja mističnih pitanja, Duhovni život, V/1933., str. 56 – 60. Ogledalo Boga, Duhovni život, V/1933., str. 65 – 69. Dva velika srca, Duhovni život, V/1933., str. 103 – 110. Pregled mistike, Duhovni život, V/1933., str. 122 – 125. Mističko stanje, Duhovni život, V/1933., str. 208 – 217. Poziv Dominikanskoga reda, Duhovni život, V/1933., str. 338 – 348. Istok i Zapad, Hrvatska prosvjeta, 21/1934, 5, 191 – 194. Materijalistički nazor na svijet, Hrvatska prosvjeta, 21/1934., 4, str. 156 – 159. Nove struje u modernoj filozofiji, Vrhbosna, XLVIII/1934., br. 3, str. 56 – 59; br. 4, str. 97 – 102. Katolički program, Duhovni život, VI/1934., str. 1 – 6. Nova generacija, Duhovni život, VI/1934., str. 65 – 72. Više duha!, Duhovni život, VI/1934., str. 129 – 139. Duh liturgije, Duhovni život, VI/1934., str. 220 – 225. Bl. Augustin Kažotić, Duhovni život, VI/1934., str. 304 – 309. Dužnost nebrige, Duhovni život, VI/1934., str. 332 – 338.
258
»Život s Crkvom« – prikaz tjednika, Duhovni život, VI/1934., str. 58 – 61. Hrvatski dominikanci, Danica, koledar za 1935., str. 54 – 55. Bl. Augustin Kažotić, Glasnik sv. Josipa, 63/1935., 8/9, str. 231 – 235. Zapovijed ljubavi, Duhovni život, VII/1935., str. 65 – 73. Društvo za proučavanje mariologije, Duhovni život, VII/1935., str. 121 – 123. Kršćansko savršenstvo, Duhovni život, VII/1935., str. 129 – 138. Marijina godina, Duhovni život, VII/1935., str. 185 – 188. Chesterton o sv. Tomi, Duhovni život, VII/1935., str. 248 – 251. Temelj duhovnosti. Sv. Katarina Sijenska, Duhovni život, VII/1935., str. 289 – 299. Općinstvo svetih, Duhovni život, VII/1935., str. 328 – 334. Platonizam i tomizam. Za blagdan sv. Tome, Katolički list LXXXVII/1936., br. 10, str. 125 – 128. Bergson o kršćanstvu, Hrvatska prosvjeta, 23/1936., 1/2, str. 35 – 38. Bergson o kršćanstvu, Hrvatska straža, VIII/1936., br. 53, str. 4 – 5. Na obali Rajne. Vjersko-kulturni dojmovi s putovanja, Gospina krunica, 20/1936., 1, str. 15 – 17. Predgovor, u: Jacques Maritain: Anđeoski naučitelj, Dominikanska naklada »Istina«, Zagreb, 1936., str. 7 – 37. Drugi međunarodni tomistički kongres u Rimu, Hrvatska prosvjeta, 23/1936., 9/10., str. 406 – 409.
259
Liturgija je pravo i nenadoknadivo vrelo kršćanskoga života, Croatia orans, 1936., str. 47 – 63. Objava Boga, Duhovni život, VIII/1936., str. 1 – 9. Kršćanska mudrost, Duhovni život, VIII/1936., str. 73 – 78. Liturgija je pravo i nenadoknadivo vrelo kršćanskoga života. Dio predavanja održanog na I. liturgijskom kongresu u Hvaru 1936., Duhovni život, VIII/1936., str. 216 – 235. Prvi hrvatski liturgijski kongres, Duhovni život, VIII/1936., str. 247 – 250. Darovi Božji, Duhovni život, VIII/1936., str. 257 – 264. Težnja za savršenošću, Duhovni život, VIII/1936., str. 343 – 347. Jake duše, Duhovni život, IX/1937., str. 1 – 7. Bog u nama, Duhovni život, IX/1937., str. 65 – 75. Borba protiv komunizma, Duhovni život, IX/1937., str. 134 – 144. Sv. Misa središte kršćanskog kulta, Duhovni život, IX/1937., str. 217 – 230. Vjerski nehaj kao zapreka duhovnog života, Duhovni život, IX/1937., str. 263 – 275. Liturgijski sastanak na Trsatu, Duhovni život, IX/1937., str. 315 – 319. Preobraženje duha, Duhovni život, IX/1937., str. 321 – 333. Odgojna uloga obitelji. Predavanje održano na II. hrvatskom socijalnom tjednu u Zagrebu, Hrvatski socijalni tjedan, II/1938., str. 147 – 157. Kršćanski odgoj djece, Duhovni život, X/1938., str. 7 – 13. Invazija instinkta, Duhovni život, X/1938., str. 138 – 144. Najprije katolik, Duhovni život, X/1938., str. 193 – 203. Za čistoću katolicizma, Duhovni život, X/1938., str. 337 – 346. Tajna vjere, Vrhbosna LIII/1939., br. 2, str. 32 – 37.
260
Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma. Predavanje održano na III. socijalnom tjednu u Zagrebu, Hrvatski socijalni tjedan, III/1939., str. 105 – 132. Pričest izvan sv. Mise, Duhovni život, XI/1939., str. 116 – 119. Religiozna poezija, Duhovni život, XI/1939., str. 122 – 125. U pravdi je mir, Duhovni život, XI/1939., str. 129 – 134. Bilješka o slušanju sv. Mise, Duhovni život, XI/1939., str. 255 – 256. Potvrda svetoga krštenja, Duhovni život, XI/1939., str. 261 – 276. Ideja kršćanskog života, Duhovni život, XI/1939., str. 327 – 334. Evropsko jedinstvo, Duhovni život, XI/1939., str. 372 – 375. Sveta potvrda – dopuna krštenja, Život s Crkvom, VI/1940. br. 2 str. 29 – 32; br. 3 str. 64 – 70; br. 4 str. 90 – 94. Sv. Stolica o sv. Tomi, Bogoslovska smotra, 28(1), 1940., str. 17 – 56. Misija kršćana u sadašnjici, Duhovni život, XII/1940., str. 4 – 13. Tajna križa, Duhovni život, XII/1940., str. 89 – 96. Kolektivni egoizam. O encikliki Pija XII. »Summi pontificatus«, Duhovni život, XII/1940., str. 118 – 122. U atmosferi pobjede, Duhovni život, XII/1940., str. 129 – 136. Vječno svećenstvo Kristovo, Život s Crkvom, VII/1940.1941., br. 2 str. 33 – 38; br. 3 str. 57 – 63. Djelo Augustina Nalješkovića oko izdanja sv. Tome, Dubrava, IX/1941., br. 133, str. 12. Savršene duše, Duhovni život, XIII/1941., str. 13 – 19.
261
Preobraženje duše, Duhovni život, XIII/1941., str. 138 – 142. Lična obnova, Nedjelja, 14/1942., 25, 1. Čežnja za Bogom, Duhovni život, XIV/1942., str. 20 – 30. Lična obnova, Duhovni život, XIV/1942., str. 65 – 69. Kriza ličnosti, Duhovni život, XIV/1942., str. 145 – 164. Budućnost zapadne kulture, Duhovni život, XIV/1942., str. 168 – 181. c) Članci o Hijacintu Boškoviću Armada, Ivan: Dr. fr. Hijacint Bošković – velikan vjere i razuma, u: Marulić, 40 (2007.) 1, 32 – 40. Balić, Karlo: Još o »naučnoj« metodi o. Hijacinta Boškovića, Nova revija, XIX, 2, Zagreb 1940., 1-2, str. 126 – 156; 3-4 str. 224 – 268; 5-6, str. 400 – 424. Bekavac-Basić, Ivan: Polemika između Karla Balića i Hijacinta Boškovića u: Josip B. Percan (ur.): Hrvatski škotizam dvadesetog stoljeća. Zbornik radova znanstvenog skupa Zagreb–Katuni–Split, 27–29. svibnja 2008., Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 2011., str. 253 – 276. Budrović, Sibe: A. R. P. lect. Theol. et Doct. Theol. Magister S. Th. Fr. Hyacintus Bošković: Necrologium, Acta capituli prov. Ragusii OP, Zagreb, 1950., str. 13 – 18. Cikojević, A.: O Bošković i franjevački kongres, Nova revija, XV, 5-6, Makarska, 1936., str. 309 – 311. Ćubelić, Alojz: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 4, str. 847 – 869.
262
Dadić, Borislav: Filozofski temelji totalitarnih ideologija dvadesetog stoljeća u misli Hijacinta Boškovića, Obnovljeni život, 58 (1), 2003., str. 23 – 33. Esih, Ivan: Češko djelo hrvatskog učenjaka, Obzor, LXXIV, 125, Zagreb, 1933. Jelašić, F.: Dr. Hijacint Bošković, Problem spoznaje, Nastavni vjesnik, XL, Zagreb, 1931.-1932., str. 97 – 100. Lasić, Hrvoje: »Država je za čovjeka, a ne protivno«. Hijacint Bošković: glas protiv totalitarizma. Uz stotu obljetnicu rođenju teologa i filozofa, dominikanca Hijacinta Boškovića (1900.–1947.), Vjesnik, LXI, 18837, Zagreb, 15. travnja 2000., str. 15. Lencović, Hana: Hijacint Bošković: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Dom i svijet, Zagreb, 2000., Rijeka, 16 (1), 2011., str. 108 – 112. Maraković, Ljubomir: Albert Veliki, Hrvatska prosvjeta, XIX, 7, Zagreb, 1932., str. 165 – 166. Martinović, S.: Filozof Hijacint Bošković. O skupu u povodu 100. godišnjice rođenja H. Boškovića, Glas koncila, XXXIX, 18, Zagreb, 30. travnja 2000., str. 17. Novak, Č.: Problem Boga. Dr. Bošković: Jsonenost Boži, Bogoslovska smotra, XX, 4, Zagreb, 1932., str. 503 – 504. P. Hijacint Bošković: Dominikanac, Gore srca, III, 2, Zagreb, 11. siječnja 1948., str. 1. Strčić, Petar: Prilog proučavanju života i djela o. dr. Hijacinta Boškovića, Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije, XXXI, 74-75, Zagreb, studeni 1994., str. 26 – 32. Strčić, Petar: Vlastitim umom iz labirinta znanosti. Hijacint Bošković: glas protiv totalitarizma. Uz stotu obljetnicu rođenja teologa i filozofa dominikanca Hijacinta Boškovića
263
(1900.-1947.), Vjesnik, LXI, 18837, Zagreb 15. travnja 2000., str. 15. Strčić, Petar: Život i djelo dominikanca dr. Hijacinta Boškovića, pogovor knjizi Hijacinta Boškovića: Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, Dom i svijet, Zagreb, 2000., str. 71 – 104. Šanc, Franjo: Bošković H, O. P. Problem spoznaje (243 str.), Izdanje »Duhovnog života«, Zagreb, 1931., u: Život, god. VIII. Zagreb, 1932., str. 327 – 329. Škarica, Dario: Zimmermanova noetička polemika s Hijacintom Boškovićem, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 29 (2003.) , 1-2 (57-58), 193 – 220. Vereš, Tomo: O. dr. Hijacint Bošković, Vjesnik Hrvatske dominikanske provincije, XI, 30, Zagreb, 1974., str. 28 – 29. Vereš, Tomo: Zaboravljeni hrvatski mislilac: Hijacint Bošković (1900–1947), Obnovljeni život, XXXII, 5, Zagreb, 1977., str. 464 – 471. Vereš, Tomo: Bošković, Hijacint (Ante), Hrvatski biografski leksikon, svezak 2, Zagreb, 1989., str. 190 – 191. Ujević, Mate: Priznanje jednom hrvatskom filozofskom djelu, Hrvatska straža, 59, Zagreb, 12. ožujka 1933., str. 4 i 9. Ušeničnik, Aleš: Bošković H, O. P. Problem spoznaje. (243 str.), Izdanje »Duhovnog života«, Zagreb, 1931. Zimmerman, Stjepan: Dr. Hijacint Bošković O. P., Problem spoznaje, Bogoslovska smotra, XX, 4, Zagreb, 1932., str. 479 – 489. Zimmerman, Stjepan: Problem spoznaje. Osvrt na pisanje dra H. Boškovića, Bogoslovska smotra god XXI, br. 2, 1933., str. 169 – 181.
264
NAPOMENA PRIREĐIVAČA Pri izboru iz razmjerno velikog broja tekstova što ih je za svojega kratkog života napisao Hijacint Bošković vodio sam se trima kriterijima. U ovaj sam izbor nastojao uvrstiti prije svega one tekstove koji ocrtavaju filozofsko-teološki profil svojeg autora. Usredotočio sam se na njih ne samo zbog naravi biblioteke u kojoj izlazi ova knjiga, nego i zato što se njegovi tekstovi duhovnih pobuda i razmatranja, ovdje manje zastupljeni, temelje upravo na tim stajalištima. Iz tog sam izbora isključio tekstove koji bi svojim opsegom premašili okvire ove knjige, dok se s druge strane činilo neprikladnim donositi fragmente većih cjelina, jer bi oni tada mogli izgledati dekontekstualizirano. Osim toga nastojao sam da izbor tekstova pruži, koliko je moguće, realnu sliku o Hijacintu Boškoviću, kako bi ti tekstovi bili nešto poput »pisanog autoportreta«. Tako je prvi od tekstova koji su poredani po kronološkom redu, ne bez simbolike, Dva velika srca (prvi put objavljen u Duhovnom životu, V/1933., str. 103 – 110), koji se osvrće na Tomu Akvinskoga i njegova učitelja Alberta Velikoga. Duh će toga teksta Hijacint Bošković produbljivati cijeli svoj život. Rasprava Nove struje u modernoj filozofiji (prvi put objavljen kao publikacija u Dominikanskoj nakladi »Istina«, Zagreb, 1934.) uvrštena je u izbor zato što se ondje Bošković kritički osvrće na gibanja u europskoj filozofiji svojega vremena. Tekst Borba protiv komunizma (prvi put objavljen u časopisu Duhovni život IX/1937., str. 134 – 144) izabrao sam zato što je u misaonom smislu prosvjeda
265
protiv totalitarizma svojevrsni uvod u Boškovićevo djelo, koje ga je obilježilo, te je stoga dijelom i ovog izbora – Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma (prvi put objavljeno u vlastitoj nakladi, u Senju, 1939.). Hijacint Bošković je prije svega katolički mislilac i pisac. To je razlog zbog kojeg su se u ovom izboru našli i tekstovi Ideja kršćanskog života (prvi put objavljen u Duhovnom životu, XI/1939., str. 327 – 334) i Misija kršćana u sadašnjici (prvi put objavljen u Duhovnom životu, XII/1940., str. 4 – 13). Boškovićev se pak članak Sv. Stolica o sv. Tomi (prvi put objavljen u Bogoslovskoj smotri 28 (1), 1940., str. 17 – 56) našao u središtu pozornosti zbog polemike s Balićem. Građa pak relevantna za polemiku s Zimmermannom nije postala dijelom ovog izbora iz dva razloga. Bošković je, doduše, objavio kraći tekst »Naučna« kritika prof. Zimmermana (Bogoslovska smotra, 21 (1), 1933., str. 38 – 46), ali čini se da bi on ostao istrgnut kako bez donošenja Zimmermanove recenzije, tako i bez ulomaka Boškovićeva Problema spoznaje. Prvo nije bilo moguće jer bi se tada izbor tekstova proširio izvan nakana i okvira ove knjge, a drugo zbog ranije izrečenog načela o izbjegavanju dekontekstualizacije. Konačno, tekst Budućnost zapadne kulture (Duhovni život, XIV/1942., str. 168 – 181) postao je dijelom ovoga izbora jer je primjer Boškovićeve refleksije o vremenu koje dolazi, ili je, s obzirom na naš više no polustoljetni vremenski odmak od Hijacinta Boškovića, zapravo, već došlo. Što se pak tiče literature, Vereš je u svoje vrijeme zapisao da hrvatskoj filozofiji još uvijek nedostaje sustavna i potpuna bibliografija Hijacinta Boškovića. Ni
266
popis literature u ovoj knjizi nije premostio taj manjak. Bošković je naime napisao neutvrđen broj nepotpisanih tekstova, u raznim časopisima. Osim toga bibliografije koje stoje na raspolaganju korisne su, ali i pune manjkavosti. Premda je posve sigurno da od takvih manjkavosti nije pošteđena ni ova u ovoj knjizi, nastojao sam jednostavno ostaviti trag o svim podatcima na koje sam istražujući naišao, nadajući se da bih tako mogao dati barem neznatan doprinos eventualnom ispunjenju želje Tome Vereša.
D. M.
267
SADRŽAJ Hijacint Bošković - promicatelj tomizma ............... 7 Dva velika srca ......................................................... 43 Nove struje u modernoj filozofiji .......................... 53 Borba protiv komunizma ........................................ 85 Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma ................................................................. 97 Ideja kršćanskog života ......................................... 147 Misija kršćana u sadašnjici ................................... 157 Sv. Stolica o sv. Tomi .............................................. 169 Budućnost zapadne kulture ................................. 237 Životopis .................................................................. 252 Literatura ................................................................. 254 Napomena priređivača ......................................... 265
268
Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec Na Goru Gospodnju Anketa o hrvatskoj katoličkoj književnosti 2. Antun Mahnić O lijepoj umjetnosti Kritike, studije i eseji 3. Drago Ćepulić Život i duh Studije i eseji 4. Ton Smerdel Duh umjetnosti Eseji 5. Rajmund Kupareo Um i umjetnost Eseji 6. Petar Grgec Katolicizam, kultura i politika Članci, govori i studije
269
7. Đuro Arnold Vjera, filozofija i umjetnost Govori i članci 8. Ivo Lendić Katolicizam i kultura Eseji, članci i polemike 9. Ilija Jakovljević Izazov kršćanskog humanizma Članci, eseji i komentari 10. Bonifacije Perović Društveno-socijalne misli Eseji i članci 11. Ivan Evanđelist Šarić Suvremene spasonosne misli Eseji i okružnice 12. Ljubomir Maraković Katolički idealizam i realizam Studije, kritike, intervjui, članci 13. Milan Ivšić Socijalni duh i narodna kultura Studije, eseji i članci 14. Stjepan Tomislav Poglajen Kršćanski personalizam Govori, članci, studije
270
15. Ferdo Rožić Katolički kulturni putokazi Članci i govori 16. Nedjeljko Subotić Katolicizam i solidarizam Ogledi, kritike, članci 17. Juraj Šćetinec O ekonomskim i društvenim sustavima Studije, članci i kritike 18. Josip Andrić Hrvatstvo i katolička kulturna obnova Članci i studije 19. Hijacint Bošković Suvremenost tomističke baštine Rasprave i članci
271
Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr
Tisak Grafika Markulin, Lukavec