Za beskonačnom istinom

Ante Alfirević Za beskonačnom istinom Članci i rasprave

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 24 Uređuje Vladimir Lončarević

Ante Alfirević

Za beskonačnom istinom Članci i rasprave

Glas Koncila Zagreb, 2013.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika mons. Ivan Miklenić Priredio i predgovor napisao dr. sc. Vladimir Lončarević Uredništvo Ivan Čulo, Zdravko Gavran, Vladimir Lončarević, Daniel Miščin, Božidar Petrač, Vlatka Plazzeriano, Domagoj Račić, Ivan Šestak, Vlado Vladić Korektura Zdravko Gavran, prof.

Unos

Dragica Šantić

Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tisak

Grafika Markulin, Lukavec

Tiskano u studenome 2013.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

ISBN 978-953-241-408-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863026.

DEMONSTRATIO CHRISTIANA Kršćanstvo i njemu pripadajuće vrijednosti, Katolička crkva, njezine ustanove, istaknuti pojedinci svećenici i laici, muževi i žene kroz stoljeća su oplemenjivali život Hrvata, oblikujući ga ne samo na vjerskom, nego i na umjetničkom, znanstvenom, prosvjetnom, gospodarskom, političkom planu, odnosno na svim područjima duhovnog i materijalnog života i rada – kulture.

Opće uzevši, ta je baština do kraja XIX. stoljeća bila dominantna i općepriznata na svim životnim područjima. Tek će prijelaz iz XIX. u XX. stoljeće i u Hrvatskoj donijeti važne i značajne promjene s obzirom na prisutnost, utjecaj i vrednovanje spomenute baštine. Kažemo »i u Hrvatskoj« jer su se te važne i značajne promjene s obzirom na katoličku odnosno kršćansku baštinu u većine europskih naroda već bile dogodile kroz niz političkih i kulturnih pokreta kojima je cilj bio potpuna ili što veća sekularizacija javnog života.

Društveni sustavi u europskim državama erodiraju u svojim kršćanskim tradicijama. Mijenja se politički obzor, socijalni odnosi, moralna načela.

Tome osobito pogoduju urbanizacija i industrijalizacija odnosno mrvljenje do tada dominantno seljačkih kultura, običaja i tradicija. Mijenjaju se i obiteljski odnosi i položaj žene u obitelji i društvu.

7

Za beskonačnom istinom

Organiziraju se nove političke snage liberalnog i socijalističkog predznaka. Kapitalizam izaziva novo društveno raslojavanje, slijedom kojega će nastati niz socijalnih utopija, sve do one najradikalnije: ateističkog komunizma.

Javni je život dakle, posebice kulturni i znanstveni, bio naplavljen novim nazorima, filozofijama, političkim i socijalnim pogledima. Fenomeni s popisa novih »izama« što se javljaju u to vrijeme – primjerice deizam, pozitivizam, materijalizam, darvinizam i uopće evolucionizam, scijentizam, liberalizam, antiklerikalizam, anarhizam, komunizam, socijalizam, nihilizam, feminizam, naturalizam, panteizam, spiritizam, agnosticizam, indiferentizam i skepticizam – zapljuskivali su sve više svekoliki javni život naroda kršćanske uljudbe i kulture, mijenjajući društvene odnose i osobna uvjerenja.

Kolokvijalno, kao stanovit »tehnički pojam«, čitav se taj splet različitih novih »izama« u drugoj polovici XIX. stoljeća najčešće naziva modernizam.

Premda značenjski nepreciznim, tim se pojmom željelo poručiti da je riječ o nečem novom što nadilazi i zamjenjuje dotadašnje, staro, tradicijsko.

Društvo i čovjek, imperativ je vremena, moraju se modernizirati, ne samo tehničko-tehnološki, što u cjelini gledano nije bilo prijeporno, osim stanovitim kvazikršćanskim izolacionističkim i socijalno-ludističkim pokretima, nego i moralno, 8

socijalno i vjerski, što je izazivalo različite dvojbe i prijepore.

U osnovi, modernizam kao konglomerat brojnih »izama« postaje metafora sekularizacije i laicizacije društva. U tome svjetlu, gledano sa stajališta Crkve i njezina vjerskog i moralnog nauka, riječi »modernizacija« i »modernizam« često, premda ne uvijek, nisu značile poboljšanje, usavršavanje, dogradnju – već se čitav proces prvenstveno doživljava kao demontaža tradicije i uspostavljanje novog duhovnog ustroja. Otvara se rascjep između Crkve i društva. Kultura koja se do tada temeljila na prožimanju profanoga sakralnim naglo se odvaja od kršćanske duhovne matice, tražeći potpunu autonomiju. Taj se otklon temeljio na antropološkoj pretpostavci da je čovjek autonomno biće, čija je sloboda ograničena samo slobodom drugih, a te su se granice pragmatično mijenjale i pomicale, neovisno o moralnim zakonima bilo kojeg izvanjskog autoriteta. Tako i Bog postaje »privatna stvar«, a Crkva se nerijetko proglašava natražnjačkom, parazitskom ustanovom, urotničkom prema napretku.

Slijedom toga, unatoč brojnim razlikama i suprotnostima u ciljevima ondašnjih filozofija, političkih ideologija, znanstvenih teorija i socijalnih pokreta, jedna je točka modernističkog nazora mnogima bila jedinstvena: otklon od baštine kršćanske vjere i autoriteta Crkve. Slijedom toga, 9

Za beskonačnom istinom

Katolička Crkva doživljava se centralom reakcije protiv građanskih sloboda, znanstvene revolucije i nacionalne emancipacije.

Rađa se dakle nova kultura, koja, postavivši u središte pozornosti čovjeka, a Boga potiskujući u granične sfere cjelokupnoga ljudskog zbivanja, nastoji smanjiti prisutnost religije i Crkve u društvenom i javnom životu na najmanju moguću mjeru. »S te točke gledišta može se kazati da je modernizam zapravo određeni proces nastajanja 'humanizma', ali više nije riječ o humanizmu u duhu religijskog shvaćanja, nego je riječ o potpuno sekulariziranom humanizmu koji se preobrazio u svojevrsni ateizam«.1 Sva ta navala na Crkvu ne bi bila međutim tako uznemirujuća da se nije proširila i na nju samu, tj. na katoličku teologiju. Naime, modernizam se pojavio i u krilu Crkve kao »idejni pokret među katoličkim misliocima krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Njegovi su promicatelji željeli dovesti u sklad katolički nauk te organizaciju i disciplinu Crkve s tadašnjim idejnim kretanjima na području filozofije, znanosti i općenito kulturnoga i društvenog života«.2 »Prema nekima, u pozadini ovoga pokreta bila je prisutna plemenita želja! Naime smatralo se da će na taj način ljudi lakše 1

I. Antunović, »Katolička teologija u modernističkom razdoblju«. Katolicizam, modernizam i književnost. Zbornik izlaganja sa znanstvenog simpozija održanog u povodu 50. obljetnice smrti dr. Ljubomira Marakovića, Zagreb 2011, 34.

2

I. Šestak, »Filozofski temelji modernizma«, nav. dj., 12.

10

ostati vjerni Crkvi, odnosno da će se u njezino krilo vratiti oni koji su je napustili. Tendencija je pokreta naglo ojačala nakon 1890. godine, pa su se veoma brzo počeli pokazivati učinci modernističkih ideja na području filozofije religije, apologetike, egzegeze, kao i u pitanjima crkvene discipline i organizacije.«3 »Prema tome, modernistički pokret imao je cilj da obnovi teologiju u duhu novoga shvaćanja te da učvrsti unutarnje jedinstvo između vjere i moderne kulture. (…) Ovi su mislioci smatrali da bit teologije ne leži u nepromjenljivim pojmovima i dogmatskim definicijama, već se mora prilagoditi novim i promjenljivim okolnostima duhovnoga života. Osim toga treba se prilagoditi uvjetima modernoga svijeta, koji je otvoren novom napretku koji se odnosi na cjelokupno znanstveno i kulturno stvaralaštvo.«4 Modernizam u teologiji nije dakle bio tek trenutno oduševljenje nekolicine, nego je to bio opsežan i snažan pokret te je kao takav bio doživljen kao velika prijetnja Crkvi. Takvoj opasnosti moglo se suprotstaviti jedino crkveno učiteljstvo svojim snažnim i brzim djelovanjem. 5 Doista, Katolička Crkva brzo je i oštro osudila modernizam, proglasivši ga nespojivim s kršćanskom vjerom. »Valja imati na umu – kako to ističe crkveni povjesničar Jose Orlandis – da se modernizam 3

Nav. čl., 12.

4

I. Antunović, nav. čl., 38-39.

5

Usp. nav. čl., 36.

11

Za beskonačnom istinom

javlja u veoma teškom trenutku za povijest čitave Crkve, pa stoga u tom kontekstu treba razumjeti i takav njezin stav. Naime u romanskim zemljama s tradicionalnom katoličkom većinom jača antiklerikalizam, što ga potiče tisak. Tako je to u Španjolskoj, zatim u Portugalu, odakle redovnici bivaju protjerani (1910), te u Francuskoj, gdje su vlade nošene borbenim laicizmom duhovno i materijalno opustošile Katoličku crkvu. Za Crkvu sve ove nemile okolnosti možemo nazvati 'vanjskim neprijateljima', za čije je nadvladavanje potrebno obično samo zbiti svoje unutarnje redove. Međutim, crkveno je učiteljstvo modernizam smatralo mnogo većom opasnošću jer je proizišao iz njezinih vlastitih redova, iznutra, a doveo je u pitanje same nadnaravne sastavnice kršćanske vjere – dakle nju samu.«6 Osudu je izrekao papa Pio X. (1903-1914.) glasovitom okružnicom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907, nakon što je dva mjeseca prije, točnije 3. srpnja, Sveti oficij dekretom Lamentabili osudio 65 teza modernističkih autora, koje su se odnosile na tumačenje Sv. pisma. »U tim dokumentima, a naročito u enciklici Pascendi, modernizam je osuđen kao 'sinteza svih hereza', jer su se u njemu slile sve zablude modernističkoga pokreta: relativizam, subjektivizam, agnosticizam, racionalizam, scientizam, imanentizam, historicizam i drugi. Zahvaljujući tim idejama, vjeru se htjelo svesti na čisto subjektivnu osjećajnost, dogmatske 6

I. Šestak, nav. čl., 28-29.

12

istine na povijesne datosti bez ikakvog nadnaravnog obilježja, Crkvu na određeno mistično društvo u kojoj se ostvaruje kolektivna svijest određene zajednice, a uloga autoriteta sastoji se u tome da izražava tu svijest u ime pojedinaca.«7 Svakom od nabrojenih područja posvećeno je jedno poglavlje, a u završnom se određuju protumjere koje će provoditi oni kojima je enciklika upućena. Dapače je Pio X. 1. rujna 1910. uveo i »antimodernističku« prisegu za sve profesore teoloških učilišta, kanonike, župnike, nadarbenike i činovnike biskupskih kurija, koja se polagala sve do 1967.

Valja međutim reći da je već Pio IX. svojom enciklikom Quanta cura, nastaloj na temelju popisa osamdeset zabluda Syllabus errorum iz 1864., koji je izdala posebna komisija – dakle četrdesetak godina prije – otvorio raspravu o modernim strujanjima u filozofiji i teologiji, kao i na području umjetnosti i javnih medija te na svoj način otvorio polemiku sa zagovornicima sekularizma. U tome smislu, Pio IX. oblikovao je i I. vatikanski sabor, sa zadaćom da Sabor istakne dvije eklezijalne dimenzije: njezinu mističnu narav, s jedne strane, i s druge, njezinu hijerarhijsku i institucionalnu strukturiranost.

I njegov nasljednik Lav XIII. ustrajao je na osudi modernizma, ali je tražio način kako da se 7

I. Antunović, nav. čl., 60.

13

Za beskonačnom istinom

Crkva življe uključi u društvene tokove i iskaže veću brigu za društvene i političke, moralne i kulturalne probleme. Iako nije uspio izgraditi novo kršćansko društvo, što je namjeravao, stvorio je »uvjete za nastajanje nove katoličke kulture koja je donijela značajne i dragocjene plodove na različitim područjima u tadašnjem društvu: u politici, u moralu, u filozofiji, u umjetnosti, u teologiji, i drugim područjima.

Na taj je način pokazao da Crkva može učinkovito djelovati kao univerzalni sakrament spasenja pa čak i bez onih ovlasti koje je prije posjedovala«.8 Interventi Pija X. došli su dakle kao vršak prethodnih gotovo polustoljetnih nastojanja Crkve da upozori na opasnosti modernizma izvana i iznutra, što je međutim potaknulo i potrebu reformskih zahvata u samoj Crkvi. Zbog toga je Pio X. u Pascendi naglasio da se u katolička učilišta nužno treba vratiti skolastička filozofija i teologija kao jedina zdrava nauka, kako bi se Crkva sačuvala od zabluda i nastavila služiti spasenju čovjeka i svijeta.

O svim tim i drugim dokumentima Crkve kojima je osuđen modernizam mnogo se raspravljalo i još se raspravlja s različitih vidika. Neki ih doživljavaju kao nedijaloške i nesnošljive prema »svijetu«; drugi misle da je sukob između mentaliteta »svijeta« i kršćanstva ionako trajan i neizbježan, a sukob s modernizmom samo je njegova povijesna 8

Nav čl., 59.

14

faza, pa je potrebno markirati »vječna« područja neslaganja. Međutim, od Lava XIII. i posebice njegove enciklike Militantis Ecclesiae, kojom je pozvao katolike na mobilizaciju radi očuvanja kršćanskih vrijednosti u javnome životu europskih država, i Pija X. i njegove čuvene krilatice »Instaurare omnia in Christo« – Obnoviti sve u Kristu osjeća se u Crkvi snažna potreba za organiziranom evanđeoskom obnovom ljudskoga društva odnosno reinkulturacijom Evanđelja, što će na kraju i dovesti do Ivana XXIII. i »aggiornamenta«.

Tako se dakle poglavito od Lava XIII. sve više postavljalo pitanje o odnosu između Crkve i društva te o metodama i sredstvima reevangelizacije, pri čemu ne izostaju ni ideje o stvaranju raznih oblika kršćanskoga društva, pa širom Europe nastaju katolički pokreti i stranke koji se ne zadovoljavaju kritikom modernizma, već traže kreativna rješenja društvenog i kulturnog razvoja u svjetlu Evanđelja.

Crkva dakle nije bila pasivna ili samo arbitrarno raspoložena, iako i to jest, već, čitajući znakove vremena, traži kreativne odgovore. S jedne strane dakle definira točke neslaganja i traži filozofijskoteologijske točke otpora onome s čime se ne slaže – to su točke reakcije; s druge pak strane traži pogodnije načine i sadržaje djelovanja u novim prilikama – to su točke akcije.

15

Za beskonačnom istinom

*** Kada je potkraj godine 1898. u Hrvatskoj u povodu održavanja »Hrvatskog salona« na književnoj odnosno kulturnoj sceni planula rasprava o naizgled benignom pitanju »nuditeta« u umjetnosti, bio je to početak desetljetne javne književničke polemike, poznate kao borba između »starih« i »mladih«, koja je djelomice bila odjek onoga što se u Europi događalo pod egidom fin de siecle, la belle epoque i Jahrhundertwende, odnosno srednjoeuropskih secesija, a djelomice je izbila zbog naših unutarnjih političkih i društvenih prilika. Sukus zahtjeva »mladih« književnika, koji su prethodnih godina boravili u Beču, Münchenu i Pragu, bio je zahtjev da umjetnost bude oslobođena od »stega« etike i metafizike (filozofije) odnosno vjere (kršćanstva), odnosno da je umjetnički dojam (subjektivno doživljena ljepota) jedini kriterij vrijednosti i valjanosti umjetničkoga djela. Pod tom etiketom borbe za slobodu od »autoriteta« oblikovao se je književni pokret »moderne«. Kako je očito, ona, ne slučajno, i imenom izražava ideje i težnje modernizma, koji je terminus technicus konglomerata idejnih strujanja što se i u književnosti, kao i u filozofiji i u teologiji, jedinstveno očituju kao »novotvorbe« nastale na preispitivanju odnosno osporavanju dotadašnje prevalentne uloge kršćanske filozofije i teologije na području umjetnosti te humanističkih, 16

pa i društvenih znanosti. Tako je u Hrvatskoj na tlu književnosti započelo ono što se u Europi već prije bilo razbuktalo kao duhovna borba između katolicizma i modernizma.

U crkvenim glasilima polemika s modernizmom započela je nešto prije. Dakle i prije izlaska enciklike Pascendi, hrvatski su katolički časopisi bili u žestokoj polemici s modernistima u teologiji i filozofiji, u čemu su već potkraj XIX. st. prednjačili Katolički list, Vrhbosna, Serafinski perivoj, Kršćanska škola, no kojoj je međutim najjači zamah dala Hrvatska straža, gdje je, uz njezina pokretača krčkoga biskupa Antuna Mahnića, ključnu ulogu imao tada još svećenik splitske biskupije i njegov generaciju mlađi sljedbenik Ante Alfirević.

Rodio se 21. ili 26. siječnja 1875.9 u Kaštel-Sućurcu od majke Andrice Jerkunice i oca Ante Svetana Alfirevića, težaka; kršten je 30. siječnja. Nakon pučke škole pohađao je »c. k. veliku gimnaziju u Spljetu«, gdje je maturirao 1894. Nakon toga polazi na studij u Rim, na »Gregorianu«. Iz tog vremena potječe zanimljivo svjedočanstvo o njegovu zanimanju za arheologiju. Naime godine 1898. pisao je don Frani Buliću iz Rima i priložio manji rad pod naslovom »Ostanci starohrvatske crkve sv. Jurja u Putalju u Kaštel-Sućurcu«. Rad je pisan u Rimu i 9

Prvi nadnevak navodi sam u »Curriculum vitae« iz 1941, a drugi se nalazi u »Svjedodžbi krštenja i rođenja« iz iste godine.

17

Za beskonačnom istinom

poslan Buliću s molbom da ga objavi u svom Bullettino di archeologia e storia dalmata (talijanski je tada naime bio »radni« jezik arheološke struke).

Uza nj su bili priloženi i crteži pojedinih ulomaka kojih danas, nažalost, više nema. Iz zasad nepoznatih razloga rad nije nikad objavljen. Iako nije bio arheolog ni povjesničar umjetnosti, Alfirević je tako dao zanimljivo tumačenje putaljske skulpture, uklopivši je u širi kontekst karolinške civilizacije 9. st.10 Ovu epizodu spominjemo kako bi se pokazala širina njegova intelektualnog zanimanja, koje je zarana izvan studija teologije i filozofije proširio na arheologiju, a poslije i na politiku, povijest, psihologiju, pravo, na socijalna, crkvena i razna druga pitanja i teme.

Za svećenika je zaređen u Rimu 28. listopada 1901, a 9. srpnja 1902. promoviran je u čast »doktora i učitelja« na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«. Vrativši se u Split, uključuje se u domaći crkveni i društveni život. Prema nekim izvorima (P. Grgec, V. Deželić ml.), bio je pokretač i urednik tjednika Dan11, a uskoro je glavni urednik prvog 10

Usp. T. Burić, »Kameni namještaj predromaničke crkve Sv. Jurja na Putalju iznad Kaštel-Sućurca«, Starohrvatska prosvjeta, XIII/1983, 150.

11

Za taj podatak do zaključenja ovog teksta nije nađena dokumentarna potvrda. Nažalost, Dana nema u NSK u Zagrebu osim dvaju godišta. Alfirevića kao urednika Dana ne spominje ni Hrvoje Morović u svojoj brošuri Građa za bibliografiju

18

hrvatskog filozofijskog časopisa Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu – časopis namijenjen nauci i književnosti, koju uređuje u dva navrata: 1903.-1906. i 1914.-1918. Početak urednikovanja podudara se s njegovim profesorskim radom jer je 17. rujna 1903. imenovan od Pokrajinske vlade u Zadru »pravim učiteljem vjere za više razrede kod ć.k. velike gimnazije u Spljetu«, a 4. kolovoza 1907. profesorom religije. Prema nedokumentiranim podacima, osnivač je »Hrvatske štedione« u Splitu 1904. i predsjednik novoosnovanog »Zadružnog saveza Dalmacije« u Splitu 1907. Godine 1913. među prvim je članovima »Hrvatskog katoličkog seniorata«.

Godine 1919. ušao je u Družbu Isusovu. Taj prijelaz bio je izraz njegova habitusa, koji je naginjao intelektualnim i duhovnim pregnućima sukladno »ratio studiorum« i »duhovnim vježbama«. U Družbi obavlja razne dužnosti, a, uz ostalo, urednik je Života 1922.-1929, kojemu daje čvrstu filozofijsku i apologetsku fizionomiju. Družbina rezidencija u Palmotićevoj tada je središte duhovne formacije katoličkih laika orlovske provenijencije, pa je Alfirević, primjerice, tu vodio dvogodišnji tečaj kršćanske filozofije 1923.-1925, koji su, uz ostale, pohađali blaženi Ivan Merz i dr. Drago Ćepulić, filozof i splitske periodike: novine : 1875-1941. Split 1968, 10-11. Sam Alfirević u svom »Curriculum vitae« iz 1941. ne spominje uređivanje Dana, iako spominje uređivanje Hrvatske straže i Života.

19

Za beskonačnom istinom

književnik, prvi doktor romanistike na Sveučilištu u Zagrebu, obojica nekadašnji studenti sa Sorbone.

Godine 1939. imenovan je rektorom Vrhbosanske nadbiskupske filozofsko-teološke visoke škole u Sarajevu, gdje predaje fundamentalnu teologiju, povijest filozofije, teodiceju i sociologiju. Početkom rata, 5. lipnja 1941, imenovan je rektorom Zagrebačkog malog nadbiskupskog sjemeništa na Šalati, a 4. kolovoza ravnateljem Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 17. siječnja 1945.

Ante Alfirević, kako je razvidno iz ovog kratkog biografskog pregleda, bijaše čovjek širokih interesa. Naime, osim poslova što ih je svećenički obnašao kao profesor i duhovnik, Alfirević je u prvome redu bio čovjek pera. Intelektualnim značajem bijaše filozof, ali njegov temperamenat bijaše apologetski, slično njegovu uzoru, suradniku i prijatelju Antunu Mahniću, te drugom Stražinu uredniku, ličkom popu Franu Biničkome – s kojima zajedno čini neku vrstu personalne sinegdohe velike apologetičke avanture hrvatske katoličke intelektualne elite prve polovice XX. st., odnosno do početka II. svjetskog rata, uoči čijega je kraja Alfirević uminuo kao njezin posljednji vitez.12 Pri12

Mahnić je, izmučen poniženjima u talijanskom zarobljeništvu, umro u Zagrebu 1920, a Binički će, koji se nikada nije odrekao svoga pravaštva, kao mučenik vjere i rodoljublja biti malo nakon kraja rata ubijen od komunista.

20

brojimo li njegovoj bibliografiji od desetak knjiga i separata i približno sto pedeset većih potpisanih članaka, rasprava i studija široka tematskog kruga – a za veći broj različitih nepotpisanih tekstova u rubrikama »Fiat lux« u Hrvatskoj straži i Životu te zacijelo određen broj članaka u Danu njegovo autorstvo nije utvrdivo bez sigurne lingvističke analize – tada možemo zaključiti da je riječ o čovjeku kojemu je pisana riječ bila »u krvi«.

Svakako, ključna epizoda za sav njegov spisateljski rad bijaše poznanstvo s biskupom Mahnićem. Premda bijaše tada još tvrdi pravaš, a Mahnić je manje-više čitava života ostao ideološki apolitičan – tek će potkraj života, zabrinut za sudbinu hrvatskih primorskih krajeva, podržati Roguljino katoličko jugoslavenstvo – njih dvojica prepoznaše se po svom apologetskom uvjerenju i temperamentu. Već u studenome 1902. nalazimo Alfirevića na Krku, gdje s Mahnićem i nekolicinom istomišljenika utanačuje pokretanje nove revije – prvoga hrvatskog filozofijskog časopisa Hrvatska straža. »Skromno, bez buke i galame pretresivala su se u ovom društvu sva životna pitanja Hrvata-katolika; u sjeni Svetootajstvenog Učitelja i pri svjetlu socijalnih enciklika velikoga Leona XIII. crtale su se tu konture katoličkog pokreta u Hrvatskoj, i kao plod svega toga ugledasmo doskora rogjendan hrv. kat. pokreta: – izašla je 'Hrv. Straža'«, nalazimo zabilježeno u Danu 1912. od jednog sudionika tih inicijativnih sastanaka, možda 21

Za beskonačnom istinom

baš Alfirevića.13 Uskoro će on zajedno s Biničkim i Mahnićem raspravljati i o pokretanju katoličkoga dnevnika, pa ih je, navodi Binički, Mahnić s tom misijom poslao u Zagreb 1. siječnja 1904, da »kao nekoć Josua i Kaleb« razmotre mogućnost pokretanja dnevnika.14 On je 2. svibnja iste godine i pokrenut pod patronatom »Hrvatskog katoličkog tiskovnog 13

D. S. B. »Katolički sastanci i hrvatski katolički pokret«, Dan, X/1912, 16, 1. U to je doba u Mahnićevu krugu, što se može nazrijeti iz tona citiranog odlomka, vladalo određeno nezadovoljstvo odnosom »Zagreba« prema HKP-u. Motorima Pokreta držali su se Hrvatska straža, Vrhbosna, Dan, Riječke novine – listovi i časopisi koji su izlazili u »provinciji« (Rijeka, Sarajevo, Split, Krk). Usp. »Zar zaista dvije katoličke struje?«, Svećenička zajednica, II/1912, 6, 135. Stjepan Markulin, pišući o desetgodišnjici Luči, veli da je Zagreb »tada (1906-1907. – prim V. L.) slovio kao sijelo komoditeta i katoličkog indiferentizma«; usp. »Iza deset godina 'Luči'«, Luč, XI/1915-1916, 4. Petar Grgec, jedan od prvaka katoličkog pokreta, dao je dva desetljeća poslije sličnu ocjenu: »Sam Zagreb nije iznio ni razvio nijedne snažnije katoličke akcije u posljednjih par decenija. Šta više, u Zagrebu su se uvijek javljali i među samim katolicima najžešći protivnici svih onih katoličkih akcija, koje su dolazile iz kojega drugoga hrvatskoga grada ili kraja. Kad je pokojni biskup Mahnić započeo izdavati svoju filozofsko-apologetsku reviju, koja je mogla da odgoji čitavu jednu generaciju katoličkih radnika, Zagreb je pozdravio pothvat ovoga velikana s nerazumijevanjem, neumjesnim kritikasterstvom i sumnjičenjem«; »Stvaranje katoličke kulture među Hrvatima«, Narodna politika, VI/1923, 75, 2.

14

Usp. F. Binički, Moje tamnovanje. Uspomene iz nedavnih dana.

Zagreb 1941, 10.

22

društva« pod imenom Hrvatstvo i s katoličko-pravaškim usmjerenjem, a slično će u Sarajevu reagirati nadbiskup Stadler i 1906. pokrenuti Hrvatski dnevnik. U oba pothvata Stražino »trojstvo« nije bilo izravno uključeno. Kada je 1908. osnovano »Leonovo društvo« u Senju15, prema uzoru na slično slovensko, s kojim kasnije željena fuzija nije uspjela, a sa svrhom promicanja kršćanske znanosti i izdavanja katoličke enciklopedije, Alfirević je i tu aktivan kao član njegova ravnateljstva te sudjeluje u poticajima za pokretanje enciklopedije, za koje je Mahnić prikupio početna sredstva, koji su međutim zamrli početkom I. svjetskog rata, odnosno stali su na pokušajima da zadarski i senjski bogoslovi sastavljaju natuknice, što bi moglo uputiti na mogućnost da je abecedarij bio načinjen.

Svi ti pothvati bili su izraz organizacijskog entuzijazma katolika u to doba. »Organizacija je ugaoni kamen na kojem se osniva i diže sva građevina«, pisao je biskup Mahnić.16 Iz tog mnoštva inicijativa rodila se potreba stvoriti što čvršću organizacijsku strukturu, pa je 1906. u Zagrebu osnovano »Hrvatsko katoličko akademskog društvo Domagoj«, a kako je broj raznih đačkih društava, uz više već djelu15

Usp. A. Bozanić. Biskup Mahnić pastir i javni djelatnik u Hrvata.

Zagreb-Krk 1991, 140-141

16

»Zar zaista dvije katoličke struje?«, Svećenička zajednica, II/1912, 8, 174.

23

Za beskonačnom istinom

jućih bogoslovskih zborova, rastao, osniva se 1909. »Hrvatski katolički đački savez«, a 1910. na načelu osobnog članstva »Hrvatski katolički narodni savez« te naposljetku 1913. »Hrvatski katolički seniorat« kao neformalno upravljačko tijelo Hrvatskoga katoličkog pokreta. U svemu tome idejni ugaoni kamen buduće razgranate strukture Hrvatskog katoličkog pokreta bio je časopis Hrvatska straža.

Pada u oči da je mimo najjačega središta, Zagreba, strategijski potez bio povučen u provinciji, na Krku.17 Mahniću, koga su Slovenci zvali »nevihta« (oluja), koji je »kao prorok došao u Hrvatsku«,18 17

Zanimljiv je stav koji iznosi u ono vrijeme Prava hrvatska misao, koju uređuje agilni katolički laik pravaš Dinko Politeo: »Krk će dakle pod egidom učenoga, pobožnoga i radinoga biskupa Mahnića uraditi ono, što je odavna m o r a o u r a d i t i Z a g r e b, a uradio nije. U Zagrebu ima i profesora i kateketa i doktora bogoslovlja u izobilju, pa ipak svi skupa niesu se osjećali tako snažni, da udovolje potrebi, kojoj će eto udovoljiti Krk. Daleko od mene misao, da svoj toj svećeničkoj inteligenciji nanesem krivicu, kao da ona ne bi bila sposobna za izdavanje jedne katoličko-znanstvene smotre, koja bi se osobito bavila dnevnim pitanjima. Biti će bez sumnje da nedostaju materialna sredstva. To je najveća osuda našega bogatoga kaptola. Jest ima pojedinih članova i dobrih i milosrdnih, ali ne, kaptol u sveukupnosti ni iz daleka ne doprinaša za narodnu kulturu ono, što bi morao doprinašati, što se od njega ima pravo očekivati«; »U novinstvu«, Prava hrvatska misao, I/1903, 3, 10.

18

D. S. B., »Katolički sastanci i hrvatski katolički pokret«, Dan, X/1912, 16, 1.

24

»možemo pripisati u zaslugu da je upravo on hrvatskim katoličkim energijama dao na početku dvadesetoga vijeka poticaj za bujniji razvoj i za stvaranje novih društvenih formacija«,19 pa u tome smislu vrijedi ocjena da ga »treba smatrati začetnikom i realizatorom svjetovnjačkog Hrv. Kat. Pokreta«.20 On je uočio tektonske pomake u društvu i Crkvi, prije svega racionalizam i subjektivizam u vjeri, skepticizam u filozofiji, naturalizam u moralu, liberalizam u životu.21 »Razorni rad duha liberalizma i bezvjerja prisiljava katolike na otpor, da obrane svoja prava i da izvojšte pobjedu kršć. načelima u privatnom i javnom životu. Trebalo je natrag osvojiti i privatni i javni život za kat. načela…«22 Mahnić doduše organizatorno crkvenom vlašću može djelovati samo u svojoj biskupiji, ali medijski može učiniti više. Stoga dakle pokreće 19

P. Grgec, »Uzori sadašnjosti i budućnosti«, Luč, XXIV/19281929, 1, 9.

20

L. Perinić, »Iz moje ladice – VI«, Marulić, XXIX/1996, 2, 243.

O tome usp. od svjedoka pokreta npr: »Iz povijesti hrv. katoličkog pokreta«, Narodna politika, VIII/1925, 52, 7; J. Buturac, »Hrvatski katolički pokret«, Marulić, XVIII/1985, 5, 555; B. Perović, Hrvatski katolički pokret. Moje uspomene, 15; te A. Bozanić, »Biskup Antun Mahnić i Bernardin Škrivanić na zajedničkim projektima«, Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, 133, 138. i drugdje.

21

Usp. I. Radić, Biskup Mahnić, Požega 1940, 101.

22

J. P., »Hrvatski katolički pokret«, Narodna straža, III/1922, 50, 1.

25

»HRVATSKA STRAŽA« Namisao pokrenuti list za hrvatsku naobraženu ruku koji bi ispovijedao i branio načela kršćanska i zdrave filosofije posljedak je trajnog proučavanja prilika u kojima se danas nalazi javni naš život.

Pretežna većina hrvatskoga naroda je kršćanska. Kršćanstvo uhvatilo je dubok korijen u misli i ćudi hrvatskoga naroda te je tako spojeno s poviješću, sa slavom i njegovom veličinom kako je teško kod ikojeg drugog naroda u Evropi. Otmemo li Hrvatu njegov »vjerujem«, izvadili smo iz njegove povijesti one stranice na kojima su zabilježeni zlatnim slovima njegovi ratovi, krvoprolića »za krst časni i slobodu zlatnu«, za kršćansku civilizaciju. Što mu tada još preostaje, čim bi se ponosio narod pred svijetom, čim bi ovjekovječio svoje ime?

Ipak moramo priznati žalosnu činjenicu da je ona protukršćanska struja koja je već odavna zavladala višim slojevima zapadnog društva sebi i u Hrvatskoj prokrčila put i otimlje sve više maha.

Da, i naši naobraženi krugovi odmeću se sve više od starih kršćanskih predaja i povode se za naukama moderne Evrope. Apostoli su te protukršćanske struje Voltaire i Darwin; prvi predstavlja negaciju pozitivnog kršćanstva, drugi je začetnik evolucijonizma, koji će (po njegovom mišljenju), 47

Za beskonačnom istinom

kada propadne kršćanstvo, postati osnovom nove, protukršćanske civilizacije.

Budimo iskreni! Tko pažljivim okom promatra noviju hrvatsku knjigu, naći će svakojakih struja u kojima luta moderni svijet od kada se je odalečio od vječne Istine. S druge strane opaža se da se kršćanstvo i njegove nauke ili izrijekom niječu ili izopačuju i izvrću, ruglu se izlažu najsvetija vjerska otajstva, u najboljem slučaju razvodnjuju racijonalistički. Vjera se postavlja u oprjeku sa znanošću.

Gazi se bezobzirce kršćanski moral.

Po mnijenju mnogih naših mladih kršćanstvo je – svladani Golijat. Oni već navješćuju vrijeme kada će se svi vjerski oblici, kada će se kršćanstvo baciti u povjesničku ropotarnicu, gdje počivaju poganski bogovi.

Napadači moderne naše knjige ne zaustavljaju se kod pozitivnog kršćanstva; oni idu dalje i – na iste osnove naravne spoznaje i morala. Navješćuje se rat trijeznom umovanju; jednim vrelom spoznavanja proglasuje se »osjećanje« i ujedno se naglasuje da se filosofsko mudrovanje mora zamijeniti »instinktom čuvstva«. Ovi nazori znače smrt logike i svakoga idealizma. Stoga se i metafizika zabacuje kao tlapnja raspaljene mašte!

Mnogi Hrvati, odmetnuv se od jasnih, nepokolebivih istina zdrave peripatetičke filosofije, bacaju se u krilo – okultizma. U novije doba iznosi se objava mediumističkih duhova kao evangjelje 48

»Hrvatska Straža«

kojim se mora preporoditi svijet! Akademički doktori nameću se hrvatskoj inteligenciji kao apostoli spiritizma.

Propovijeda se novi moral, po kojemu čovjek postizava ideal savršenosti time da se sasvim oslobodi božjih i ljudskih zakona, da po Nietzscheovom evangjelju prevali granicu »des Guten u. des Bösen«. Drugi opet traže veličinu i čovječje blaženstvo u opojnosti, u – »seksusu i pijanstvu«. Čovjek se zgraža videći kako se sije otrov i potkapa moral i kakovim se cinizmom iznose najrazvratnije nauke, kojima slične uzalud tražimo i kod istih starih pogana.

I hrvatska inteligencija krenula je putem enciklopedičke škole, kojim je pošla moderna Evropa i kojim je doprla do »intelektualnoga i socijalnoga nihilizma«. Inteligencija je glava narodu. Je li se otrovala glava, ne će se li otrovati i čitavo tijelo, narod?

Pred ovom žalosnom činjenicom kako vrše svoju dužnost oni koji su u prvom redu pozvani da čuvaju narodu idealna dobra vjere i ćudorednosti, prave znanosti i prave umjetnosti?

Jednu trećinu naših novinara i pisatelja sačinjavaju ljudi koji se ne ustručavaju javno pred svijetom pokazati svoje protukršćansko mišljenje.

To su očiti protivnici. Hvale vrijedna je njihova iskrenost. O njima ne govorimo; njihov smo rad označili gore.

49

Za beskonačnom istinom

Drugi – a oni sačinjavaju polovicu hrvatskih novinara – na kršćanstvo ne napadaju doduše upravno, nu niti su odvažni javno se priznati njegovim pristašama, a kamo li braniti ga. Ističu se time što izbjegavaju načelna pitanja; ne bi htjeli dirnuti ni na lijevo ni na desno. Povlagjuju svakome dok mogu, a da se komu ne zamjere, dočim uzmiču i zanijeme kada bi morali protiv jedne ili druge stranke odlučno ustati. Ovi ljudi služe dvama gospodarima, spajajuć svijetlo s tminom, Isukrsta s Belijalom (II. Kor. 6). Struja kojoj je jedino načelo biti bez načela, struja je tako zvanog liberalnog katolicizma. Kakovu uslugu ovakovi ljudi, ma bilo da i nikada upravo ne dirnu u katoličku nauku, čine kršćanstvu proizlazi već iz Kristovih riječi: »Tko nije sa mnom, protiv mene je« (Mat. 12,30).

Imade kod nas napokon i uvjerenih katolika koji se za katoličku stvar zauzimlju ozbiljno. Nu žalimo što i uvjereni, učeni katolici u nas često šute kada bi morali visokim glasom kazati istinu, kada bi morali otkriveno, bez oklijevanja kazati što je pravo, što li krivo. Pa i kada se koja gorka riječ kaže, pospe se ista sladorom tako da sliči više pohvali nego li ukoru.

Isusova stvar imade u Hrvatskoj vrlo malo neustrašivih, odrješitih pobornika.

Doista je neshvatljivo kako ljudi našeg uvjerenja, ocjenjujuć razne pisce i pjesnike, zdušno ističu sve nedostatke, sve pogrješke glede sloga, 50

»Hrvatska Straža«

jezika, metra, povijesti, dok one glede vjerskih istina, osnovnih zakona zdravog umovanja i morala mimoilaze šuteć ili ponajviše dadu izraza svojem negodovanju nejasno i plašljivo, a i za to se odmah ispričavaju. Stide se na atenskim ulicama, pred filosofima i književnicima, prekrstiti se i moliti katoličko vjerovanje! Sjeni mrtvog slova žrtvuju istinu!

Jedan primjer. Učeni svećenik uzeo da ocijeni Kranjčevićeve »Trzaje«. Ne može ne priznati kako je Kranjčevićeva likira »puna skepse, beznagja i očaja, neobasjavana svijetlom vjere, ljubavi i nade«, kako je puna Schopenhauerova pesimizma.

Nu uza sve to zaključuje naš kritičar: »Ne pitajmo, jeli pravo ili ne, da se pjevaju ovakove pjesme očajnice; već prosugjujući te pjesme, treba da razabiremo, je li nam pjesnik, kad je već zaplovio tom strujom, podao zbirku pjesama po umjetničkom obliku i pjesničkoj vrijednosti takovih, kakovih imademo pravo od Kranjčevićeva talenta očekivati.« Tim riječima naš kritičar uzvisuje pjesme koje po svojoj sadržini sačinjavaju najrgjaviji pamflet protiv Boga i Njegove providnosti, što je ikada kod nas napisan u pjesničkom slogu.

Ima i drugih, koji doduše duboko razglabaju uzvišene kršćanske nauke, ističu njihov blagotvorni utjecaj na život i njegove odnošaje. Ali su njihove rasprave previše teoretične, akademične. Mučno im je zarezati u živo meso te ostaju pri teoriji.

51

Za beskonačnom istinom

Pa i ako katkad silaze iz visina svojih apstrakcija, oni vole odasvuda, iz Francuske, iz Njemačke, iz Italije donašati hrvatskoj publici slikâ da tako predoče kobne posljedice bezvjerstva; tako se jadaju nad liberalizmom u inostranstvu, a na nj se kod kuće žacaju navaliti. Rijetko se tko uslobodi podati vjerne slike domaćih prilika, pozvati pred sud istine hrvatske pisatelje, koriti hrvatski liberalizam.

Pa što? – Naša knjiga jedva poznaje riječ »liberalizam«, premda se u njegovim vodama potapamo.

Fanatik je onaj koji bi posumnjao o »djevičanskoj nevinosti« hrvatske književnosti!

Puni smo svakojakih obzira. Ne bi se htjelo nikoga uvrijediti; zato se mora tlačiti istina, zato se mora zabašurivati zbiljsko stanje stvari!

Naša je obzirnost neumjesna, nerazložna.

Opraštajuć jednome škodimo stotini tisuća. Zvanje je i dužnost onih koji se narodu nameću za učitelje svjedočiti istinu, a laž i nepravdu, pojavila se ona u ma kako dotjeranom obliku ili sjaju dikcije, prikazati kao laž. Narodu treba prstom kazati na neprijatelje vjere i kršćanskog ćudoregja; treba narodu glasno i otvoreno reći: Eto, ovaj spisatelj iznaša ove krive nauke, ove razvratne, po vjeru i moral pogubne nazore. Stoga, narode, čuvaj ga se!

Pošto se to ne čini, ili se ne čini s onom odvažnošću i ustrajnošću kako to traži važnost stvari; pošto usljed ovog nehaja i uši katolika privikavaju se sve to više podnositi ravnodušno bezbožne nauke 52

»Hrvatska Straža«

novodobnih proroka i pošto ovi potonji, videći da se njihove apsurdne tvrdnje primaju gotovo bez opazaka, misle u svojoj glavi da cijeli svijet pristaje uz njih – eto zato smo se odvažili pokrenuti ovaj list. Iziskuju ga nužno žalosne sadašnje naše prilike.

Ovim listom upravljamo svoju riječ onima kojima, jer traže premudrosti kod modernih škola, evangjelje Isusovo postalo je ludost (I. Kor. 1), i koji, raspravljajuć o etici, ljepoti, o umjetnosti, o socijalnome pitanju, o napretku, o preporodu, idu u školu Victoru Hugu, Darwinu, Tolstoju, kao da Isukrst u nas nema više šta da govori. Vi, neprijatelji militarizma i policije i rata (a i mi smo), oduševljavate se za megjunarodnim mirom, za idealima slobode, bratinstva, jednakosti – dok ne ćete ništa da znadete ob Onome čiji strah jedino može suvišnim učiniti i militarizam i policiju, bez kojega nema ni mira, ni slobode, ni bratinstva. Zar će fraze o čovječnosti, o ljubavi, zar kult »energije«, »religija lijepih umijeća«, ideja »nadčovječnosti« moći obuzdavati strasti i egoizam ljudskog srca, odakle potječu i mržnja i ratovi i sva zla na svijetu?

Da, ovim ljudima ćemo »na svaki način, bilo prigodno ili neprigodno«, nu uvijek stvarno, ozbiljno i bestrastveno dokazivati da Krstova nauka, nakon devetnaest vijekova, nije još zastarjela, da je uvijek nova i mlada poput vječnosti, poput stabla života u zemaljskom raju. »Isukrst jučer je i danas, onaj isti i u vijeke« (Hebr. 13,8). Kršćanstvo 53

Za beskonačnom istinom

je apsolutna religija, objavljena za sve vijekove, za sve narode, za sve faze ljudskog razvoja. Carstvo Krstove istine proteže se na sve grane djelatnosti i ljudskoga života: znanosti i umjetnosti, i književnost i politika takogjer moraju se pokoriti Isusovim načelima. Besmisleno je rješavati visoke probleme o čovječjoj svrsi, o istini, o napretku, probleme, koji dublje nego išta drugo zasijecaju u povjest ljudskog roda, mimoilazeć Njega, koji jedini ima »ključ od znanja«, koji jedini otvara i čita knjigu zapečaćenu sa sedam pečata (Otkriv. 5).

Megjutim ćemo pomnju svraćati i na filosofiju.

Pretjeranim gojenjem beletristike tupi i oslabljuje se misaona snaga, duh postaje tromim.

Ovo je gotovo najveće zlo što filosofiju niti cijeni niti štuje naša inteligencija, a sve to s toga jer se njom ne bavi. Filosofiji valja opet izvojštiti ono priznanje što joj dolikuje kao kraljici svih znanosti.

Stoga njegovati pravu filosofiju, isticati korist i potrebu njezinu, upućivati našu mladež na ozbiljnije mišljenje: bit će nam poglavitom zadaćom. I zato će se naš list u prvom redu baviti filosofsko znanstvenim pitanjima.

Uvjereni smo, da u nas ne dostaje toliko vjere, koliko zdravog umovanja, koje crpi svoje zakone i snagu iz filosofije. Vjere ima u naše doba u izobilju, dapače i previše, dakako neprave vjere. Ali te bi nestalo, a prava bi se vjera opet učvrstila, čim bi se naš razum povratio k vrelu one filosofije koja je u 54

»Hrvatska Straža«

skladu sa životom i vjerom. Mi ne uzmičemo pred svjetlom logike i filosofije jer znademo, da prava filosofija dovodi čovjeka k Bogu i da podaje pravoj religiji nepokolebivi temelj i očevidnu razložnost.

Ovim smo eto riječima ocrtali program kojeg ćemo se držati ustrajno sve do konca. Mi znademo što hoćemo. Jasan stoji nam pred očima naš cilj. »Hrvatska Straža«! Mi stojimo na straži za najveća, najidealnija dobra naroda hrvatskoga: dobro razuma i dobro vjere. Otrag nekoliko godina oživotvorilo se u Rimu namišlju i poticajem Leona XIII. djelo za očuvanja i obranu katoličke vjere – »Praeservatio fidei« – za vječni grad. Nedavno je isti Leon XIII. ustanovio zbor sastojeći od kardinala, komu je povjerio vrhovni nadzor i nastojanje nad čitavim tim djelom. Red je da se društvo sa sličnim smjerom raširi iz Rima po svijetu; pa kao što postoji zbor de Propaganda fide za širenje vjere u poganskim zemljama, tako neka »Praeservatio fidei« kršćanstvo brani i uspostavlja u tako zvanoj »kršćanskoj« Evropi. »Hrvatska Straža« – budi našim prilikama primijenjena, na hrvatsku zemlju presagjena namisao velikog Leona XIII. – naša »Praeservatio fidei«!

Neka zrake božanske istine rastjeraju tmine duševnog kaosa, u kojemu luta pamet bez cilja i mira! Neka se obnovi lice mile nam hrvatske zemlje! O konačnoj pobjedi ne sumnjamo; stvar za 55

Za beskonačnom istinom

koju radimo i za koju se borimo stvar je Onoga koji je svladao sve neprijateljske sile.

Tkogod je s nami iste misli, neka pristupi krugu naših suradnika. Javni život i narodna knjiga pružaju nam neiscrpivo vrelo svakojakih aktualnih pitanja. Prionimo svom snagom uz njihovo obragjivanje. Prihvatimo oružje, što nam ga pružaju neprijatelji, da nam ne budu mogli predbaciti kako izbjegavamo njihove nasrtaje, kako »trčimo na nepouzdano, kao onaj koji bije u vjetar«. Vlastitim njihovim oružjem valja ih stjerati u škripac te ih prisiliti na svjedočanstvo logici, metafizici, Bogu.

Napokon ne možemo, a da se već unaprijed ne osvrnemo na neizbježive prigovore, koji će se podići s izvjesne strane. »Vi ste nesnosljivi fanatici. Vi hoćete da posjedujete svu istinu. Vi svakoga koji ne misli jedno s vami osugjujete na dno pakla!« Na to pitamo: Je li dokazivanje i potkrijepljivanje vlastitih nazora već samo po sebi zaslužno da ga se namah žigoše biljegom nesnosljivosti i fanatizma? Onda je fanatik i dr. Hinković, koji iznosi svakojake spiritističke nauke. Onda su fanatici svi zagovaratelji različitog mnijenja.

Mi štujemo tugje uvjerenje i slobodu savjesti; nu istu slobodu tražimo i za se. Kako naši protivnici iznose slobodno svoje nazore, tako neka to i oni nama dopuste. Nigdje nije zapisano da moramo za objavljenu istinu držati što uči jedno »Novo Sun56

»Hrvatska Straža«

ce« ili »Mlada Hrvatska«. Možemo li, jer smo i mi razumna bića, imati uvjerenje različito od njihovoga, to nam nitko ne može zapriječiti ili poreći pravo obrazložiti i braniti naše uvjerenje, ma kako to komu bilo i neugodno. Suviše, kako oni ismijehavaju našu metafiziku, kako oni vjerski zanos drže simptomom histerizma, kako oni svoje nauke svijetu prodavaju pod imenom »posljedaka egsaktne znanosti«, dočim pogrgjuju i ruglu izlažu otajstva naše svete vjere – tako ne će ni oni nama valjda zamjeriti kada i mi njihov razvratni rad označimo onim imenom što mu pripada, kada dokažemo da je ne ono što mi, već ono što oni uče, maštanije i čaratanija njihovih »mediuma« i da njihov nietzscheizam, njihovo obožavanje prirode, apoteoza genija jesu prave pravcate – tlapnje.

Ni s daleka nam nije na umu ikoga osuditi na dno pakla. Sud prepuštamo Onome koji govori: »Moja je osveta, ja ću vratiti« (Rim. 12, 19). Sa svoje strane drage volje praštamo znajući za božansku zapovijed, da ljubimo svakoga, pa i neprijatelje, da se molimo Bogu za one koji nas progone (Mat. 5, 44). Dao dobri Bog da svi koji izvraćaju prkosno istinu osvijeste se prije nego li dogju pred lice Istine! To je naša nesnosljivost! »Pa čemu to isključivo naglasivanje kršćanskih ideja? Tim ćete i onako rascijepljeni narod još više rascijepiti!« 57

Za beskonačnom istinom

Pitamo: Tko je prvi rascijepio hrvatski narod?

Nije li ovaj narod natrag više od tisuću godina primio Krstovu vjeru? Nije li istoj ostao uvijek vjeran?

Hrvatski narod u dnu svoje duše misli i ćuti sasma kršćanski. Stoga dakle i jedinstvo hrvatskoga naroda ruše oni koji unose u nj svakojake nekršćanske, moderno poganske nauke.

Vi ste rascijepili hrvatski narod!

A mi? Mi ćemo nastojati da ovaj rascjepkani narod opet privedemo k duševnom i umnom jedinstvu i slozi. Toga jedinstva najčvršći, nepokolebivi temelj sačinjava kršćanska ideja. Tu ideju uskrisiti, izvojštiti joj priznanje i poštovanje, eto biti će naša zadaća. Stanovište kršćanske ideje nije strančarsko i nesloga, jer je to stanovište vječne Istine, Božje stanovište. Kako Bog, tako i istina u sebi je jedna i nedijeliva, ne cijepa, već ujedinjuje i sve više učvršćuje vez ljubavi i sloge megju onima koji pristanu uz nju. Što dublje i jače kršćanska ideja pronikne naše posebne i javne prilike, naš život, postat će opet i naše jedinstvo tim čvršće i nestat će rascjepkanosti i strančarstva, a Hrvatska će opet ujedinjena, nepobjediva stati pred zadivljenim svijetom, kako u ono staro, slavno doba, kada su naši oci s krstom na čelu, s mačem u ruci branili i obranili zapadu kršćansku civilizaciju!

Uredništvo Hrvatska straža, 1/1903,1-9.

58

NAPOMENA PRIREĐIVAČA U želji da reprezentativno prikaže Alfirevićev spisateljski rad i dade presjek njegovih pogleda na važna pitanja njegova vremena, ali i na trajno važna područja narodnog i crkvenog života, priređivač se usredotočio na tekstove iz Hrvatske straže i Života, časopisa koje je Alfirević uređivao i u kojima je objavio najveći dio svojih rasprava i studija. Članak »Hrvatska straža«, premda ga se ne može sa sigurnošću pripisati (samo) Alfireviću, prvom uredniku tada novopokrenutog časopisa, uvršten je zbog svoje kulturološke važnosti.

Tekstovi nisu leksički mijenjani ni lektorirani, osim na mjestima gdje je potrebno bilo osigurati razumljivost današnjem čitatelju. U tome smislu ispuštena je u rečenicama, sukladno duhu suvremene sintakse, suvišna interpunkcija (zarezi). Neki tekstovi skraćeni su u dijelovima koji su suvremenom čitatelju nezanimljivi, a ispuštene su i bilješke koje upućuju na literaturu, dok su nužna objašnjenja pridodana u tekstu.

Zahvaljujem na ljubaznoj pomoći o. Valentinu Miklobušcu DI, ravnatelju Arhiva Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, i don Slavku Kovačiću, ravnatelju Arhiva Splitsko-makarske nadbiskupije. Priređivač osjeća moralnu obvezu izraziti žaljenje što zbog nedostupnosti u NSK nije mogao steći potreban potpun uvid u splitski tjednik i kraće vrijeme dnevnik Dan, kako bi se i taj vidik Alfirevićeva spisateljskog rada potpunije obradio i prikazao.

324

SADRŽAJ Demonstratio christiana .............................................7 »Hrvatska Straža« ......................................................47 Ekvilibracija silâ..........................................................59 O počecima i biti kršćanstva ....................................64 Katolička Crkva i rodoljublje ...................................88 Parlamenat ................................................................110 Mase ...........................................................................128 Javno mnijenje .........................................................148 Je li vjera privatna stvar? ........................................164 Kapitalistički imperijalizam ....................................178 Pio XI. protiv komunizma ......................................192 Ruska revolucija .......................................................203 Za beskonačnom istinom ........................................207 Problem ljepote ........................................................223 Razvitak pjesništva i Crkva ....................................238 Fenomenologija ........................................................265 Bergsonov intuicionizam ........................................277 »Život« i Nietzsche...................................................288 Životopis....................................................................309 Bibliografija ...............................................................312 Literatura (izbor) ......................................................322 Napomena priređivača ...........................................324

325

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec: Na Goru Gospodnju 2. Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti 3. Drago Ćepulić: Život i duh 4. Ton Smerdel: Duh umjetnosti 5. Rajmund Kupareo: Um i umjetnost 6. Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika 7. Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost 8. Ivo Lendić: Katolicizam i kultura 9. Ilija Jakovljević: Izazov kršćanskog humanizma 10. Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli 11. Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli 12. Ljubomir Maraković: Katolički idealizam i realizam 13. Milan Ivšić: Socijalni duh i narodna kultura 14. Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam

326

15. Ferdo Rožić: Katolički kulturni putokazi 16. Nedjeljko Subotić: Katolicizam i solidarizam 17. Juraj Šćetinec: O ekonomskim i društvenim sustavima 18. Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova 19. Hijacint Bošković: Suvremenost tomističke baštine 20. Mate Ujević: Kršćanski idealizam i društveni angažman 21. Feliks Niedzielski: Socijalni nauk, društvo i država 22. Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod 23. Čedomil Čekada: Katolički univerzalizam i narodni interesi 24. Ante Alfirević: Za beskonačnom istinom

327

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr

328