Aporije književnosti i povijesti by Glas Koncila

Kerubin Šegvić Aporije književnosti i povijesti Polemike, studije i članci

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 25. Uređuje Vladimir Lončarević

Kerubin Šegvić

Aporije književnosti i povijesti Polemike, studije i članci

Glas Koncila Zagreb, 2013.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika mons. Ivan Miklenić Priredio i predgovor napisao mr. sc. Božidar Petrač Uredništvo Ivan Čulo, Zdravko Gavran, Vladimir Lončarević, Daniel Miščin, Božidar Petrač, Vlatka Plazzeriano, Domagoj Račić, Ivan Šestak, Vlado Vladić Korektura Zdravko Gavran, prof. Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tisak

Grafika Markulin, Lukavec

Tiskano u studenome 2013. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. ISBN 978-953-241-413-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 862214.

SVESTRANOST I NEUJEDNAČENOST OPUSA KERUBINA ŠEGVIĆA I. Kerubin Šegvić bio je čovjek iznimne radne energije, neslomljive volje, stekliške naravi i čvrsta hrvatskoga opredjeljenja. Gotovo sve u svome životu podredio je aktivnom sudjelovanju u izgradnji hrvatske nacije i stvaranju moderne hrvatske države. »Polazna i završna točka njegova bila je Kroacija. Ona Kroacija, piše Bogdan Radica, koju je jednako volio i Stari i Harambašić, i Kumičić i Kranjčević, i Matoš i Tin Ujević, i Čerina i Krleža. Jedna ista Kroacija realizovana u mnoštvo raznih političkih stranaka i književnih tendenca, ali uvijek jedna ista: popljuvana i osramoćena, osirotjela i izgladnjela, pogrđivana i zaboravljena, zapostavljena i izrabljivana. Ona Kroacija, što odjekuje po klisurnim stranicama Mihovila Pavlinovića, gubi se u romantizmu Šenoe, dolazi do tragike u Kovačiću, evropeizira se u Matošu, a buni se patetički snažno u Krležinim tipovima iz gornjogradskih krčama ili se sentimentalno rasplinjuje u iluzornoj vjeri starca Lazara u Vučjaku«.1 Šegvić, zakleti pravaš, oduševljeni sljedbenik Ante Starčevića, zaljubljenik u 1

Bogdan Radica, Gdje je savjest?..., »Hrvatski list«, VII/1926, br. 33, str. 3.

Aporije književnosti i povijesti

Eugena Kvaternika, ljubitelj Eugena Kumičića, često se pojavljivao u javnosti, objavljivao je na sve strane, u raznim novinama i časopisima, u zemlji i inozemstvu. Bavio se politikom, pisao je književne kritike, pripovijesti i romane, književne tekstove za djecu, povijesne i jezične rasprave, priređivao je djela hrvatskih pjesnika Ivana Gundulića i Ivana Mažuranića, prevodio je s latinskoga Marka Marulića, napisao je kratku povijest hrvatske književnosti, oštro je u doba moderne na strani »starih« protiv »mladih« polemizirao s Branimirom Livadićem i Antunom Gustavom Matošem. Godine 1913. bio je jedan od utemeljitelja Kola hrvatskih književnika. Tridesetih godina u svojem časopisu »Hrvatska smotra« snažno osporava marksističku/ komunističku ideologiju i Miroslava Krležu i svojim kritikama »trese« Maticu hrvatsku. Uređivao je i pokretao niz časopisa, bio je narodni zastupnik u beogradskoj Ustavotvornoj skupštini, profesor, franjevac i svećenik, rektor crkve Ranjenoga Isusa na Trgu bana Jelačića, zastupnik teorije o gotskom podrijetlu Hrvata, autor prve monografije o Anti Starčeviću. Pisao je o fra Grgi Martiću, Eugenu Kumičiću, Luki Botiću... Oduševljeno je prihvatio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. U rujnu 1941., po Pavelićevu pozivu, prihvaća osjetljivu diplomatsku misiju u Italiji o kojoj izvješćuje u svome dnevniku U prvim mjesecima stvaranja N. D. H., no objavu toga Dnevnika, po padu Italije, 8

ustaške su vlasti bile zabranile. Po završetku Drugoga svjetskoga rata uhićen je, osuđen i strijeljan početkom srpnja 1945. kao narodni neprijatelj... Uvijek energičan, borben, radikalan, nepokolebiv u ljubavi prema svojemu narodu. Jednom je zgodom sam Šegvić, po svjedočenju Bogdana Radice, rekao: »Ako i za što budem Bogu odgovarao, to će biti za to, što sam više puta služeći svoj narod, zaboravio na Njega«. Od 1945. do devedesetih godina 20. stoljeća o njemu nema spomena ni u kakvu leksikonu ili povijesti hrvatske književnosti, a tamo gdje se njegovo ime nije moglo izbjeći, obično u kakvoj fusnoti, uvijek ga prati etiketa kolaboracionista i narodnoga neprijatelja. Šegvić naime pripada među one tabuizirane Hrvate čije se ime za vrijeme komunizma nije smjelo spominjati. Tek su u prigodi 50. obljetnice Šegvićeve mučeničke smrti 1995. javno održane dvije komemoracije, jedna u Splitu, druga na otoku Šolti. U Splitu je ogranak Matice hrvatske organizirao spomen-večer s predavanjem Šimuna Jurišića o životu i djelima don Kerubina Šegvića, dok je 6. prosinca 1995. u Rogaču, na kući koju je Šegvić sagradio i u njoj živio, postavljena spomen ploča.2 2

Natpis na ploči uklesao je ing. Željko Perišin, a natpis glasi: Ovu je kuću sagradio i u njoj živio hrvatski književnik povjesničar rodoljub i svećenik don Kerubin Šegvić *Split 1867 + Zagreb 1945 prigodom 50. obljetnice njegove mučeničke smrti ovaj spomen postavi narod Šolte 1995.

Aporije književnosti i povijesti

Svečanosti su pribivali splitski nadbiskup Ante Jurić, izaslanik Matice hrvatske iz Splita Napoleon Ančić, operni pjevač Ratomir Kliškić, a prigodne su govore održali načelnik šoltanske općine Dobroslav Elezović, Napoleon Ančić i don Živan Bezić. Šegvićev karakter, složen i protuslovan, sjajno proniče spomenuti Bogdan Radica oprimjerivši ga duhu Splita i splitstva koji da se »tako jetko označio u Kerubinu Šegviću, polemičaru protuslovnom i gorkome, koji je mogao, da od Starčevićeva pravaštva preuzme čak i aktivnu ulogu kod stvaranja 'vlaške' Jugoslavije, pa čak i savjetuje Matu Drinkovića i svoje ostale prijatelje, kako da suradjuju s Aleksandrom, i da u isti mah samo malo kasnije bude i ideologom ustaštva i gotskog porijekla Hrvata«.3 Šegvić nosi u sebi mnogo od splitskoga pučanskoga karaktera, karaktera koji nikada nije zadovoljan, koji je uvijek spreman na otpor, pobunu i dišpet; sad oduševljeno pozdravlja jedno uvjerenje, sad drugo oprečno prvomu; skače iz jednoga ekstrema u drugi, mediteranski neukrotiv, koleričan, pun emocija i strasti. Bio je Šegvić, po Radičinim riječima, bitno »izražaj splitskog nemira, splitske protuslovnosti, splitskog unutrašnjeg antagonizma«, riječju, Šegvića najbolje označuje splitski multipolaritet. 3

Bogdan Radica, Vječni Split. Portret jednoga grada. »Hrvatska revija«, VII/1957, br. 2, str. 121-122.

Jedini tekst vrijedan svake pozornosti, kapitalni tekst bez kojega bi danas bilo jako teško pristupiti pouzdanoj i objektivnoj analizi Šegvićeva života i djela, dolazi iz pera čovjeka koji ga je osobno poznavao, koji se je sa Šegvićem u svojoj mladosti i tijekom svojih studijskih dana u Zagrebu susretao, iz pera Šoltanina don Živana Bezića.4 On je redovito kao splitski bogoslov a student zagrebačke bogoslovije, jer su Talijani odmah po dolasku u Dalmaciju, u travnju 1941. zatvorili splitsku bogosloviju, po izričitoj Šegvićevoj želji posjećivao njegovu kuću u Kraljevićevoj ulici u Maksimiru. Tamo bi ga Bezić znao zateći s profesorom Barom Poparićem, Šegvićevim vršnjakom, svećenikom i franjevcem, profesorom Stjepanom Srkuljom, piscem udžbenika za hrvatsku povijest, i Filipom Lukasom, predsjednikom Matice hrvatske, te je nazočio njihovim razgovorima i raspravama. Osim toga, Bezić je pomno istražio gotovo sve podatke do kojih je mogao doći, konzultirajući matične knjige župe sv. Petra u Splitu, dokumente Nadbiskupskoga arhiva u Splitu, dokumente arhiva Franjevačkoga provincijalata u Zadru, kataloge Sveučilišne knjižnice u Splitu i NSK u Zagrebu, ljetopis župe Grohote i podatke iz Hrvatskoga državnoga arhiva u Zagrebu. Na temelju svih tih 4

Živan Bezić, Don Kerubin Šegvić: život, smrt i djelo. »Hrvatska obzorja«, 1996, br. 1, str. 81-88; br. 2, str. 357-369.

Aporije književnosti i povijesti

podataka Bezić je rekonstruirao Šegvićev životni put, nastojeći u strogo znanstvenom smislu pratiti sve značajne postaje Šegvićeva života i djelovanja. Iako mu nije bio poznat Šegvićev Dnevnik, odnosno Zimbaldone, koji uz spomenute dnevničke bilješke sadrži i ispisane stranice različita sadržaja iz Šegvićeve pročitane literature uglavnom na talijanskom jeziku, koji se čuva u Trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice, iako nije uspio utvrditi kako je Šegvić godinu 1906. gotovo u cijelosti proveo u Sarajevu i kako je za svoga sarajevskoga boravka bio glavni urednik »Hrvatskoga dnevnika«, lista za interese Hrvata u Bosni i Hercegovini, iako nije znao za Šegvićevu suradnju u »Hrvatskom borcu«, listu Joea Matošića, u kojem je napisao članak zbog kojega je bio suđen ali ne i osuđen, iako nije uspio doći do teksta Ustaj Bane, Hrvatska te zove što ga je Šegvić 30. travnja 1924. objavio u splitskoj »Hrvatskoj riječi« te je zbog toga bio osuđen i zatvoren, Živan Bezić je ipak zaorao prvu brazdu u istraživanju Šegvićeva života, njegova djela i značenja. II. Iz Zapisnika od 16. lipnja 1945. koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu5, kao i iz drugih 5

Zapisnik od 16. VI. 1945. g. Predmet: preslušanje Kerubina Šegvića. Hrvatski državni arhiv: F. 1561 SDS, RSUP, SRH, MUP 001. 16, kutija 6.

tekstova što su ih o Šegvićevim obljetnicama pisali njegovi prijatelji i novinari, ali i iz njegova životopisa što ga je napisao Upravi Kola hrvatskih književnika u Zagrebu nedvojbeno proizlazi kako je rođen 23. veljače 1867. u Splitu, kako je bio svećenik, profesor filologije, kako je gimnaziju i teologiju učio u Zadru a završio u Zagrebu; kako je Filozofski fakultet završio u Zagrebu, a kako je arheologiju studirao u Beču; za Austro-Ugarske bio je profesor u Kotoru i Splitu, kako je 1906. uređivao »Hrvatski dnevnik« u Sarajevu i kako je 1913. penzioniran da bi za vrijeme Prvoga svjetskoga rata živio na otoku Šolti; kako je po svršetku rata bio član Privremenoga narodnoga predstavništva i Ustavotvorne skupštine kao kandidat Hrvatske Zajednice. Od godine 1920. živio je u Osijeku gdje je osnovao »Hrvatski list« i aktivno se bavio politikom te je izabran za narodnoga zastupnika u Ustavotvornoj skupštini u kojoj mu je trajao mandat sve do 1923. Nije glasovao za Vidovdanski ustav niti je položio zakletve kralju. Godine 1924. pokrenuo je u Splitu »Hrvatsku riječ«, a po zabrani toga lista »Hrvatsku slogu«. Početkom 1925. uhićen je i doveden iz Zagreba preko Sušaka i Rijeke u Split, gdje je osuđen i u Zagrebu služio tromjesečnu/petomjesečnu kaznu.6 Po izlasku iz zatvora živi sve 6

U nekim se tekstovima govori o tromjesečnoj, u drugima o petomjesečnoj zatvorskoj kazni. Napomena autora.

Aporije književnosti i povijesti

do 1925. na Šolti a onda se trajno preselio u Zagreb gdje je u Kraljevićevoj ulici 18 sagradio kuću i nastavio svoj publicistički i stručni rad. Od 1935. pa sve do svoga uhićenja rektorom je crkve Ranjenoga Isusa. U Zagrebu piše knjigu o Luki Botiću, gramatiku talijanskoga jezika, studije o glagoljici i svoju teoriju o gotskom podrijetlu Hrvata. Bio je u osobnom prijateljstvu s Antom Pavelićem koji ga šalje u osjetljivu diplomatsku misiju u Italiju. Sve to vrijeme podržava međunarodne veze, posebice sa Švicarskom i Svetom Stolicom, objavljujući tekstove u njezinu listu »Osservatore Romano«. Uhićen je 6. lipnja 1945. U nizu pitanja koja mu postavljaju istražitelji odgovara vrlo otvoreno i odlučno, ne niječući svoje držanje i politička gledišta, ne svaljuje nikakve krivnje na koje druge osobe, neposredan je i odrješit u svojim odgovorima. Primjerice, na pitanje o svome političkom uvjerenju za Nezavisne Države Hrvatske, Šegvić odgovara: »Ja sam uvijek radio za slogu, jedinstvo Hrvatskoga naroda i za nezavisnost Hrvatske države. Mislio sam i želio da se to oživotvori sa Pavelićevim dolaskom i njegovim pokretom, premda nije imao nužne preduslove za siguran uspjeh. Nisam od 1928. pripadao nikakovoj stranci niti političkoj organizaciji ali sam uvjek glasovao za hrvatsku listu kojoj je bio nosioc Dr. Maček. Tako isto nisam pripadao ni ustaškoj organizaciji, jer sam se smatrao ustašom Ante Starčevića. Prema Paveliću moje držanje bilo 14

je prijateljsko, bili smo skupa zastupnici. U audijenciji kod Pavelića bio sam 3 puta, a želio sam i više puta ali se je teško dolazilo do njega.«7 Na pitanje da dadne sliku svoga političkoga rada i svoje novinarske djelatnosti u Hrvatskoj, Šegvić odgovara: »U Zadru sam suradjivao s Prodanom i pomagao mu u izdavanju brojnih listova, koji su imali čisto pravaški kurs. Ja sam bio sam u velikim ličnim vezama s Antom Starčevićem i bio sam aktivni pristaša Starčevićeve stranke prava. Sudjelovao sam u svim političkim borbama koje je vodila stranka prava. Ja sam nadalje živo učestvovao u pravaškom novinarskom radu a i u svim političkim pravaškim akcijama do 1918. g., kada je pravaška stranka ušla u Hrvatsku Zajednicu i u Beogradsku narodnu skupštinu u koju sam ja ušao kao poslanik. Aktivno sam učestvovao u radu ustavotvorne skupštine sve do 1923. g. kada mi je istekao poslanički mandat. Zatim sam uredjivao u Splitu novine u pravaškom duhu. Iza Obznane nisam se više aktivnije bavio politikom. U Zagrebu sam bio najbliže politički povezan sa Trumbićem. U glavnom najveći dio mojih političkih saradnika je pomrlo tako da nisam imao s kime saradjivati.«8 Kad su ga istražitelji pitali za veze s Ivom Bogdanom, Šegvić mirno odgovara: »Ivu Bogdana 7

Zapisnik, str. 3-4.

Zapisnik, str. 4.

Aporije književnosti i povijesti

poznajem kao zamjenika upravitelja »Hrvatske straže«, on bi me zamolio da napišem što za taj list. Za vrijeme NDH poslao mi je govor mrg. Ritiga upravljenog C. A. kada je došla na Hrvatske granice. On me je zamolio da napišem jedan komentar na Ritigov govor. Ja sam taj osvrt napisao i u njemu se kritički osvrnuo na njegov govor. Ja sam napao dr. Ritiga i njegove izvode radi stava prema katoličkom episkopatu i svećenstvu i u vezi s tim maršala Tita i NOP.«9 Na pitanje zašto je branio nadbiskupa Alojzija Stepinca kad ga je u novinama napao Julije Makanac, Šegvić odgovara: »Ja sam uzeo nadbiskupa u obranu jer sam smatrao napad Makančev kao izazov na katoličko svećenstvo. Ovaj članak nisam dao u javnost već sam ga uručio samome ministru Makancu. Sa Stepincom sam saobraćao u glavnom radi naših crkvenih poslova«, dok na pitanje zašto je u svojim spisima oduševljeno govorio o Poglavniku i ustaškom pokretu, Šegvić odgovara dvjema rečenicama: »Jer sam sve svoje nade ulagao u NDH. O Poglavniku sam pisao na onakov način jer se to dolikuje poglavaru države«.10 O drugim načinima ispitivanja ili iznuđivanja odgovora nema podataka. Vojni sud Komande grada Zagreba je »u ime naroda Jugoslavije« 29. lipnja 9

Zapisnik, str. 5.

1945. donio Presudu kojom je kao četvrti okrivljen Kerubin Šegvić, Presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba, poznatu kao presudu Miroslavu Filipoviću-Majstoroviću i »družini«. Ukupno je bila riječ o 58 osoba. Što se Kerubina Šegvića tiče, utvrđuje se da je kriv što je »a) u 1941. god. nakon dolaska njemačkog okupatora pružio odmah Paveliću i ustaškoj 'vladi' svoje usluge u radu za organiziranja i učvršćenje vlasti okupatora odnosno njegovih pomagača ustaških koljača, a sve to u cilju porobljavanja naroda Jugoslavije, b) kao saradnik ustaškog pokreta i lični prijatelj zločinca Pavelića odlazio je 1941. godine u tzv. diplomatsku misiju u Italiju i tamo se sastajao sa pretstavnicima fašističkoga režima, s Amone di Savoia i Benito Mussolinijem, c) propagirao svoje 'teorije', izdavanjem knjiga za vrijeme okupacije o gotskom podrijetlu Hrvata na više jezika (talijanskom i njemačkom), nastojao dati teoretsku i ideološku podlogu i opravdanje cjelokupnom zločinačkom radu zloglasne terorističke organizacije 'ustaša' a sve to u namjeri, da izazove bratoubilački rat i da raspiri rasnu mržnju medju narodima Jugoslavije, d) ovakovim svojim radom pružao je okupatoru i njegovim slugama – ustašama – moralnu pomoć i podršku u njihovom provadjanju djela oko masovnih progona i ubijanja Srba i ostalog stanovništva ne arijevske pripadnosti, saglašavao se sa tim mjerama, te se je u cilju pljačke i sam domogao židovske imovine u Liva17

Aporije književnosti i povijesti

dićevoj ulici br. 22. dakle je počinio krivično djelo pomagača okupatoru i njegovim slugama, pružajući im moralnu pomoć i podršku za provadjanje masovnih progona i ubijanja nevinog stanovništva te djelo pljačke narodne imovine.«11 Okrivljeniku Kerubinu Šegviću presuđuje se na osnovi propisa čl. 13. i 14. u vezi s propisima čl. 16. i 17. UVS na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine. Taj je masovni proces koji je obuhvatio 58 osoba trajao samo jedan dan, bez mogućnosti obrane, odnosno bez nazočnosti branitelja, a među optuženicima bilo je šest katoličkih svećenika, četiri svećenika Hrvatske pravoslavne crkve, jedan protestantski »biskup« i jedan muslimanski vjerski službenik i tri katoličke časne sestre. Ostali su bili civili, među njima devet žena. Šestorica su osuđena na kaznu smrti vješanjem, četrdeset trojica na kaznu smrti strijeljanjem, a mali ostatak na dulje ili kraće vremenske kazne. Svi svećenici osuđeni su na smrt, ili vješanjem, ili strijeljanjem. U obrazloženju Šegvićeve presude stoji i ovo: »Literate kova Kerubina Šegvić, razvijali su razne teorije o rasama i prikazivali Hrvate gotima, a ne slavenima, kako bi na taj način što žešće raspirili 11

Iz Presude Vojnoga suda Komande grada Zagreba, br. 290/45. Čuva se u Hrvatskom državnom arhivu, fond Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina II. svjetskog rata, sign. ZKRZ Guz 2611 – 290/45. Str. 6.

nacionalnu mržnju naroda Jugoslavije i time oslabili njezin otpor pred agresijom fašizma«.12 Iako je u Presudi pisalo da ona, barem za određen broj osuđenika, pa i za Kerubina Šegvića, postaje izvršna tek nakon odobrenja po vojnom sudu II. Jugoslavenske Armije, malo je vjerojatno da se čekalo kakvo odobrenje. Šegvić je, po svoj prilici, strijeljan prvih dana mjeseca srpnja, a da nam ni dan ni mjesto strijeljanja nisu poznati. Strijeljati čovjeka na pragu osamdesete godine života, i to zbog teorije o podrijetlu Hrvata koju je uostalom sam Šegvić preuzeo od nekih drugih teoretičara, a posebice se oslanjajući na teško provjerljive teze Tome Arhiđakona Splićanina, kojim se bavio i o kojem je napisao monografiju, nije nekakav poseban čin koji bi zadovoljio pravdu; don Kerubin Šegvić osuđen je i ubijen zbog svoje čvrste i nepatvorene hrvatske opredijeljenosti, svoje rodoljubne i pravaške prošlosti, svoje antijugoslavenske i antivelikosrpske politike te antikomunističke djelatnosti i stalnih svjedočenja i borbi u teškim prilikama u kojima su Hrvati živjeli u vrijeme Austro-ugarskoga Carstva, u doba Države Slovenaca, Hrvata i Srba i u doba Kraljevine Jugoslavije, ali i u doba Nezavisne Države Hrvatske, jer se i kao Hrvat, i kao Dalmatinac, i kao Splićanin nije mogao pomiriti s Pavelićevom kapitulantskom politikom prema Italiji. 12

Presuda, str. 16.

Aporije književnosti i povijesti

Na žalost, nisu ga mogle spasiti ni riječi koje je zapisao u svome Dnevniku koji je počeo voditi 29. siječnja 1943. Naime, još 1884. darovao mu je o. Jerolim Maroević, provincijal franjevačke provincije svetoga Jeronima, »debelu knjigu« kako bi u nju zapisivao svoje doživljaje i vodio svoj dnevnik. »Niti sam imao snage tvrdo započeti, niti ustrajati. Sada kad sam već ušao u 76. godinu života htio bih nadoknaditi propušteno. Ako bude u meni ustrajnosti sada, kad je nije bilo u mladosti. Bože daj!«, zapisuje prve rečenice toga Dnevnika. Njegov Dnevnik završava s naslovom »Konac tragikomedije N. D. H. 10. IV 1941. – 6. V. 1945.« ovim riječima, a tiču se Ante Pavelića i njegova bijega iz zemlje: »Došao je u Zagreb muče a da se nije ni najavio, ne zazvavši pomoć Božju 16. IV. 1941. započeo vladavinu terora. A 6. V. 1945. ne oprostivši se sa ovim narodom niti jednom riečju u 23 sata povukavši silno materijalno blago sa sobom, osobito blago nevine hrvatske mladeži praćen prokletstvima naroda otišao je muče iz Zagreba prema Ljubljani. Prokleta mu uspomena. Danas 7. V. 1945. za dušu moju započela je nova Kalvarija Hrvata. Započeo je ulazak u Zagreb svima. Dr. Gjuro Kuzmičić pozivlje Zagrepčane na mir. Ja muževno nosim svoju nesreću«.13 13

Dnevnik Kerubina Šegvića, Trezor Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, R – 5304.

Zapisati ovako teške, mučne i optužujuće rečenice o činu vladara jedne zemlje, vladara u kojega je don Kerubin Šegvić vjerovao, dostatno govori o njegovu moralu i njegovoj etičkoj dimenziji. Muče doći, muče pobjeći – šutke doći, šutke pobjeći, i to uz silnu optužbu zbog povlačenja materijalnoga blaga i blaga u hrvatskoj mladosti, doista pokazuje Kerubina Šegvića u svjetlu čovjeka kojemu je stalo do ljudskoga dostojanstva, kojemu je stalo do vlastita naroda, koji ne može drukčije nego s ozbiljnim prijekorom, pa čak i proklinjanjem suditi o Pavelićevu nedjelu, Šegvića koji se, zašto to ne pretpostaviti, u toj noći i slutnji nove hrvatske Golgote, ne kaje zbog velikoga oduševljenja koje je kao uostalom mnogi Hrvati uspostavom Nezavisne Države Hrvatske doživio i s kojim je oduševljenjem prigrlio novonastalu hrvatsku državu. Osim toga, 13. veljače 1943. piše, među ostalim, i ovo: »Neka Bog oprosti Paveliću, s kim se je okružio, i na komu je htio graditi N. D. H. Na nevaljancima, koji će ga sutra izdati.« Da nije bio ni ustaški zasukan, ni pristaša rasnih zakona, kamoli čovjek koji bi krvavio svoje ruke, da nije u ime državnih interesa podupirao zločine, više nego jasno i čisto govore njegovi stavovi izneseni 1943. u pismu Juliju Makancu u kojem ne prosvjeduje samo zbog vrijeđanja nadbiskupa Stepinca nego mu, kao i režimu u cijelosti, spočitava rasne zakone i otvoreno prigovara što u NDH »nemamo slobode štampe«. 21

Aporije književnosti i povijesti

Dakle, iako nije bio član ustaškoga pokreta, iako se nije slagao u mnogim stvarima oko ustrojstva NDH, iako je Paveliću otvoreno prigovarao zbog predaje Dalmacije, iako su njegove tekstove cenzurirale i zabranjivale austrijske, jugoslavenske, banovinske i ustaške vlasti, takav Kerubin Šegvić, nepokolebivi starčevićanac i Hrvat više od pedeset godina nema temeljnoga prava biti prisutan u našoj javnosti i nema prava na svoju rehabilitaciju, bez obzira na razne represijske mjere kojima su njegov život i njegovo djelo bili godinama izvrgnuti. To ne znači da je Kerubin Šegvić u svojim gledištima uvijek bio u pravu, to ne mora značiti da je u svojim razmatranjima o hrvatskoj književnosti bio u dosluhu s duhom vremena i novim književnim tendencijama i pokretima; ne znači da u svojim viđenjima postanka glagoljice nije griješio i svakako da se u vremenima moderne nije najbolje snalazio, ali je u svojim stajalištima u pogledu estetike i etike, odgovornosti književnosti i književne riječi bio stalan, živeći na onim vrijednostima koje su resile hrvatsku književnost i kulturu u doba hrvatskoga narodnoga preporoda i romantizma, živeći od onih vrjednota koja su proklamirali »stari«, dok je u idejnim i ideološkim borbama bio protivnik liberalizma, boljševizma/komunizma, svake vrste ružnoće i nemoralnosti u literarnim pitanjima; bio je u neku ruku idealist, što po svojoj svećeničkoj vokaciji, što po svome obrazovanju, što po politič22

koj orijentaciji koju je crpio iz Starčevićeva nauka, Kvaternikove beskompromisnosti do krajnjih granica, uopće po politici koja je smjerala neovisnosti hrvatskoga naroda i njegovim temeljnim slobodarskim interesima. Bio je, rekli bismo, čovjek staroga kova, dalek i tuđ mladim modernistima, cijenio je svu plejadu hrvatskih preporoditelja, od Pavlinovića do Prodana i Marina Sabića, od Trumbića do Frana Bulića, od Laginje do Spinčića, od Kumičića, Harambašića i Nodila, od Tadije Smičiklasa, Jovana Hranilovića, Đure Arnolda i Franje Markovića... No legitimno je, bez obzira na to kako će ga suditi i ocjenjivati povijest hrvatske književnosti i njezina kritika u odmjerivanjima s europskim recentnim zbivanjima Šegvićeva vremena, legitimno je držati se određenih pogleda na književnost, društvene pojave i politička zbivanja, makar ti i takvi pogledi, ocjene i kritička promišljanja u naše vrijeme više ne mogu izdržati u svojim postavkama. Mogli bismo pretpostaviti da bi se svašta moglo i dalo prigovoriti Šegvićevim promišljanjima, no njegova konzistentnost zagovaranja onoga što bi se uvjetno moglo nazvati konzervativnim, možda čak i retrogradnim, nipošto ne bi smjela utjecati na objektivnu prosudbu, domete i svestranost Šegvićevih stvaralačkih napora, i kao povjesničara, i kao književnoga kritičara i književnoga povjesničara, i kao jezikoslovca, i kao političara, i kao publicista/ novinara, i kao urednika i začetnika niza časopi23

Aporije književnosti i povijesti

sa i novina u kojima je svakodnevno pisao svoje uvodnike ili tekstove političke, društvene, kulturološke i literarne naravi. Pa čak ni kao polemičara koji je zaista zdušno polemizirao sa čitavim nizom ljudi i značajnih osoba, od književnika poput Branimira Livadića, Antuna Gustava Matoša, Alberta Hallera i Miroslava Krleže, do političara, odnosno beogradske čaršije s kojom je neprestance »ratovao« na stranicama svojih listova i koje su redovito bile cenzurirane, brisane ili plijenjene. No u ocjenjivanju i vrjednovanju njegovih pojedinih djela i projekata najbolje je krenuti određenim redom, kronološkim slijedom, prateći sadržajno područja u kojima se Kerubin Šegvić ogledao i u kojima je ostavio svoje čvrste, kadšto i nezaobilazne tragove. III. U kratkom životopisu Šegvić ističe da se rodio na Lučcu u Splitu od najsiromašnije obitelji iz najbrojnijeg plemena splitskih težaka, iz plemena Šegvića, stegnuto od Šegovića. Kad je Kerubinova majka počela pobolijevati, Kerubin je smješten u sklonište »Martinis Marchi«, u »Siromašku Kuću«, u kojoj je ostao pune tri godine. Nakon majčine smrti poželi postati svećenik te ga preporučiše o. Honoratu Ozretiću, Lučaninu, koji je bio gvardijan u poljudskom samostanu. Početkom listopada 1878. poslaše ga u Zadar, k franjevcima, kao fra24

njevačkoga kandidata te ga po dolasku u Zadar upisaše u privatnu gimnaziju otaca isusovaca, gimnaziju u kojoj je nastavni jezik bio talijanski. Kao gimnazijalac Šegvić je vrlo brzo naučio talijanski, a kad je završio prva četiri razreda, obukoše ga u redovničku halju i poslaše u Kopar u novicijat. Vrativši se u Zadar, nastavio je gimnaziju, maturirao i doživotne redovničke zavjete položio 8. prosinca 1886. Godine 1890. završio je teologiju, a 1. rujna 1889. zaređen je u Zadru za svećenika. Isprva se isticao kao propovjednik u Kopru, Trstu i Gorici na talijanskom jeziku. Čitao je Dantea, Manzonija, Montija, proučavao latinske pjesnike. Kako ga je prigrlio don Ivo Prodan, ubrzo počinje surađivati u zadarskoj »Hrvatskoj«, prikazujući djela iz hrvatske književnosti, od Jeđupke do Bijedne Mare i Šenoinih pripovijesti. Godine 1890. poslaše ga na zagrebačko sveučilište na studij klasične filologije i slavistike. U međuvremenu pomaže u pastvi u Vrniku na Korčuli, u Špiljarima kod Kotora postaviše ga za nastavnika književnosti i filozofije, a zatim ga premjestiše na Badiju kod Korčule. Ovdje nalazi Marulićevo djelo De humilitate et gloria Christi i prevodi ga na hrvatski jezik koje je izišlo 1892. u Zadru pod naslovom Poniženi i uzvišeni Krist. Mjestom suplenta u velikoj državnoj gimnaziji u Kotoru započinje njegova profesorska karijera koja potraje pune tri godine. Tu je priredio komentar Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengijića koja je 25

NAKON PET MJESECI I. Imade u nekoj narodnoj pjesmi govora o čudnovatom čedu, koje je raslo više u mjesec dana, nego bi drugo u godinu, te u desetak godina doraste megdanu. Rek bi da je i »Novomu Vieku« namienjena takova sudbina. Da neprijatelji hrvatskoga naroda priekim okom gledaju svaki podhvat u otačbeničkom smislu, ne treba tome dokaza. Ako pak taj podhvat zbilja i koristi hrvatskoj stvari, a na štetu tudjinštine, znadu oni naći sredstva, da taj podhvat utamane. U tom svojem nastojanju, na našu veliku nesreću i sramotu, nalaze uviek na službu hrvatskih izroda. Čim je ugledao svjetlo božje »Novi Viek« našao je hvala Bogu, velikog odziva medju Hrvatima. Stoga su se sakupili najmladji Slavosrbi da mu snuju o glavi, uvjereni da je lako zagušiti u bešici čedo. O toj njihovoj namjeri je »Novi Viek« bio obaviješćen i javio svojim prijateljima na znanje. Nakon pet mjeseci eto ih na djelu. U turskoj (!!) ulici u Beču začela se smotra »Mladost« da utamani »Novi Viek«. Roditelji toga lista imadu novaca te obećaju sjajnu odoru mladoj djevojci, a svatove će nagraditi obilato kumovi. Misle jadni, da je »Novi Viek« još u povoju, a kad tamo i gaće je obukao te valjda neće ni stupiti na junački megdan sa ženskom, jerbo bi mu bila vječita sramota. 93

Aporije književnosti i povijesti

Svakako svatovi se kupe. Lete listovi na sve strane Hrvatske da ih zovu. Jedan je doletio u bieli Zagreb našem odličnom svatu i kumici. Mi donosimo taj list doslovno, da vide naši prijatelji što se radi u Beču proti nama. Beč 9. studenoga 1897. Velecienjena Gospodjo! Mladji hrv. književnici i ljubitelji liepe knjige osjećaju (sic) u novije doba81 živu potrebu slobodnog i neovisnog književnog lista, koji bi gojio novije književne struje i objektivnu umjetničku kritiku. Pošto ni »Novi vijek« nije nikako udovoljio toj potrebi,82 složilo se nekoliko mladih štovatelja liepe literature, da u Beču izdadu takovu smotru. Ta polumjesečna smotra »Mladost«, koja će izlaziti u najelegantnijoj opremi, donašat će beletristične originalne radnje i dobre prevode iz svih svjetskih – osobito slovjenskih – literatura ( – bit će zastupane sve novije i najnovije književne struje od realizma amo)83 za tim umjetničku kritiku u svim gra81

Stoprv u novije doba! A prije te potrebe nisu osjećali! (Op. slagara.)

To je presmjela tvrdnja, mladi štovatelji liepe literature! (Op. slagara.)

Koliko će toga donieti!! Ali, ako kroz pet šest brojeva sve to ne donese, »neće udovoljiti nikako«. Tà, »Novi Viek« nije udovoljio ni nakon prvoga broja, te su ga odmah osudili! (idem.)

Nakon pet mjeseci

nama te filozofiju (u najširem smislu). Oko politike nećemo se baviti nego znanstveno. (?!?)84 Na suradništvu pozvana su medju inima i gospoda: Gjalski, Kozarac, Borota, Leskovar, dr. Miletić, dr. Šrepel, Dežman itd. od kojih su nam se neka gospoda već odazvala. Od spisateljica pozvali smo n. p. Maru Čop-Marlet, Mariju Jambrišak, Dragu Slankamenac i dr. Naša smotra otvorena je i srpskim piscima.85 Puštamo saradnicima svu slobodu u mišljenju i pravopisu.86 Uslobodjujemo se ovijem, da pozovemo na saradništvo i Vas, velecijenjena gospodjo nadajuć se pouzdano, da nam nećete odbiti naše molbe, buduć nas ne vode nego ciljevi umjetnički i želja,87da una84

Što je to? Valjda razprave po Pliverićevu stilu, da je Hrvatska i po nagodbi država, a da je Rieka condominium i kad u njoj Hrvati ne smiju ni putem Hrvatske govoriti? (idem.)

Čemu to izticanje, kad u cielom pozivu nije spomenuto hrvatsko ime? (Idem.)

Što će sve iz toga izaći! Čuti ćemo liepih u politici, u umjetnosti, književnosti, sociologiji; vjeri…! Za svačiji ukus. Vidi se da sastavljač poziva ne pozna klasike, inače bi mu bio pao na pamet početak Horacieve politike: Humano capiti. »Mladost« će imati čudnovati oblik, sve struje i svu slobodu! Spectatum admissi risum teneatis, amici! (Idem.)

Za što se to opet naglasuje? Ako se list neće baviti politikom čemu ga uztrajati? Eno za znanost i književnost stari »Vienac«, »Prosvjeta«, »Nada«. Oni ne odbiju nikoga. Osobito »Nada«, ako mu rad ne zaudara politički. »Vienac« pak donosi i znanstveno »političkih« članaka u Obzoraškom smislu.

Aporije književnosti i povijesti

predimo našu književnost. Ako pako pristanete uz nas, to Vas molimo, da nam se izvolite što prije javiti (bilo bi nam vrlo drago, kad bi mogli Vaše ime uvrstiti medju imena naših saradnika u proglasu, što ćemo ga izdati oko 25 ovog mjeseca); a drugo, da nas izvolite blagohotno počastiti doskora i kojom radnjom Vašeg pera. – Osim toga molimo, da bi nam dojavili i eventualne zahtjeve glede honorara, pošto smo odlučili, da nagradjujemo radnje prema njihovoj vrijednosti, ako to tko zatraži. Sve potanje obavijesti i naputke tiskat ćemo u proglasu. Svakako moli za odgovor. S osobitim poštovanjem Za upravu: G. Jen?88 Na ovaj list je velecienjena gospodja dala ovaj odgovor. Slavnom uredništvu »Mladosti« u Beču. Primila sam Vaše cienjeno pismo, na koje mi je čast odgovoriti ovo: Oskudievaju dobrim gradivom, dakle na rad! Nu glavno je dokazati da nije ni »N. Viek« udovoljio. Ili bolje, valja izvesti zaključak stvoren na slavosrbskom sastanku… Ali toga nećete doživiti. 88

Potpis nije jasan, a ime nam nije poznato

Nakon pet mjeseci

Pošto držim da je »Novi Viek« krasna smotra kakove u Hrvatskoj još nije bilo; pošto se »Novi Viek« ne samo bavi znanošću, nego i neustrašivo lomi koplje za Boga i Hrvatsku, za to ne razumijem, za što se i u Beču ustraja novi list. Ako pravo razabirem, »Mladost« imala bi biti saveznica pražkoj »Misli« a taj list ne može razgrijati čisto hrvatsko srce. S odličnim štovanjem M. K. E. Ovdje zove u svatove čovjek, za kojega nismo do sada čuli da se je vjerio ikakovom novijom niti najnovijom književnom strujom, niti objektivnom umjetničkom kritikom niti znamo da je sjeo ma pod kakovu njezinu granu, ako se nije zaručio s filozofijom budi u užem, budi u širem, budi u najširem smislu. Iz ovoga lista – poziva se dade razabrati, da roditelji »Mladosti« žele imati kićene svatove. A i prosjak gleda da mu je pir sjajan, stoga nije zamjeriti. Zamjeriti je što zabadaju u tudje diete. Ili ih valjda to diete za što moli? Ili im smeta? »Nije ni »'N. Viek' nikako udovoljio«. To mi znamo da nismo njihovom osjećaju udovoljili, a kad bi smo bili udovoljili kumovima i roditeljima »Mladosti«, »Novi Viek« bi bio nedonošče. Nu »Novi Viek« je udovoljio svojim roditeljima, udovoljio je Hrvat97

Aporije književnosti i povijesti

skom narodu. A da je to tako, najbolji je dokaz začeće »Mladosti«. Da je začetnike vodila ljubav za liepom knjigom, mogli su oni i prije to učiniti, ta imadu sredstva! Stoprv nakon poroda »Novoga Vieka« oni vide potrebu »slobodnog i neovisnog (idem per idem) književnog lista? Mi toga nismo još ustvrdili. A »Mladost« će biti slobodna i neovisna »u gojenju novije književne struje i objektivne umjetničke kritike«. II. Priznajemo da »Novi Viek« nije neovisan i slobodan. Njega sapinju »lanci« zdrava razuma, to je njegova filozofija (u užem i širem smislu). On je privezan uz čvrst stup, na kojem su urezana nepromienljiva načela etike i estetike. Stoga on ne može, nego ogriešiv se o svoju dužnost »zastupati sve novije i najnovije struje od realizma amo« (Biti će do simbolizma). Stoga on ne može puštati suradnicima »svu slobodu mišljenja«. Zdrav razum mu ne dopušta da bude šarovit u obliku, a nedosljedan u načelima, ili bolje, da bude bez načela. Nu mi se tom »ovisnošću« i tim »robstvom« ponosimo. Lanac kojim smo vezani tako je dug, da možemo cielu vječnost raditi na polju liepe knjige a da nam neće biti tiesno. Mi pripuštamo »Mladosti« da goji slobodu i neovisnost od zdrava razuma i od nepomičnih načela etike i estetike. Ta, rodila se je ženska a uz 98

Nakon pet mjeseci

to još mlada pa hoće da bude hirovita kao Clarisse u romanu Pavla Adama. Neka »Mladost« zagazi na polje književnosti naznačenim programom gojenja »svih novijih i najnovijih struja«. A što sve te struje prestavljaju? Slobodu? Ne, nego nasilje. Nasilje u ideji, koja često ne sadrži nikakove istine, a t. zv. realisti hoće da im prestavlja uviek i samo pretjeranost brutalnog pesimizma dočim u tak. zvanim simbolistima ideja je tamna, neizvjestna, neosjetljiva. Nasilje u čuvstvovanju. Čuvstvo su realisti gotovo sa svim odbacili, dočim u simbolista i ono je maglovito a istodobno pretjerano, kao slike nekojih slikara samo ljubičaste, pa te opoje nekom nervoznošću jesenskih maglovitih jutara. Osim toga opaža se nasilje u obliku. Realisti traže uviek novih, sjajnih, živih boja, dočim simboliste vole neku pepeljastu jednoličnu boju. Od želje za novim, višekrat dolaze do nevjerojatnosti i smješnosti. Bez dvojbe u cieloj Europi na književnom polju opažamo borbu tih najoprečnijih pravaca, najprotivnijih teorija. Ali u toj borbi opaža se i neka neizvjestnost u tvrdnjama. Nitko nije osvjedočen ob onom, što govori. Pomanjkanje osvjedočenja – koje proizlazi iz pomanjkanja zdrave nauke – vodi i pokretače »Mladosti« da proprime »sve novije i najnovije struje uz svu slobodu mišljenja«. Ta će borba na književnom polju trajati sve dok književnici ne nadju svoj pravi cilj, dok ne na99

Aporije književnosti i povijesti

dju umjetničku formu, u kojoj će opočinuti njihove težnje, uživat njihov um zadovoljan. K toj stalnoj i savršenoj formi teži neodoljivo, kao k svojem cilju, ljudski duh. Ako u toj svojoj težnji zabasa, žalibože to biva uslied upliva zlorabitelja umjetnosti, koju hoće da prostituiraju strastima i hirima. Obstoji za nas pravi oblik vedre i savršene umjetnosti, koja jedino imade pravo da bude gojena i širena. Koji je to oblik, koji je, drugim riečima, pravo sudilo u umjetnosti, nije ovdje mjesto da kažemo. Mi smo o njemu osvjedočeni, jer nas utvrdjuje filozofija i svagdanja praksa. K tom savršenom obliku valja da teži umjetnik, valja da teži »štovatelj liepe literature«, valja da teže svi oni koje »ne vode nego (?) umjetnički ciljevi i želja da unaprede našu književnost«. Ali to se ne slaže sa »svom slobodom mišljenja« niti sa »novijim i najnovijim strujam.« Mi smo u prvom broju »N. Vieka« prepustili suradnicima neku slobodu. Mogu se oni ne slagati s nami. Ali ne slaganje ne smije biti bitno, ne smije se protiviti našim moralnim ni političkim načelima. Time smo sveli slobodu u njezine prave granice, sveli smo je na krepost i istinu. »Sva sloboda mišljenja« odaje bezglavlje pokretača »Mladosti«. To odaje da oni sami nemaju načela, ni u književnosti ni u znanosti ni u politici, da su ljudi bez osvjedočenja, a s druge dokazuju i plitkost uma. Sloboda se mišljenja može dozvoliti samo oko stvari koje niesu jasne, očevidne, stalne, i to, dok takove ne 100

Nakon pet mjeseci

postanu. Dade se s toga raspravljati o republikanskom i monarhičnom sustavu, ali se ne dade zagovarati anarhiju. Ne dade se zagovarati ateizam, niti bezvjerstvo. Sloboda mišljenja imade dakle svoje granice u filozofiji kao što i u umjetnosti. Proglasiti »svu slobodu mišljenja«, znači otvoriti vrata svakojakim zabludam na moralnom i estetičkom polju. Nu, što se mi bavimo pobijanjem ovoga programa poziva? Iz njega jasno se razabire da nisu književni njegovi ciljevi, ni želja literarnog napredka, nego nešto drugo: pobijati otačbenički smjer »N. Vieka«, kao što je dobro shvatila gospodja M. K. kojoj smo harni za njezinu zauzetost za naš list. Gospoda pisci, koje oni kupe oko sebe, moraju udariti svoj pečat na taj protuotačbenički podhvat. Njima bo ne treba novog glasila. Njima su otvoreni svi hrvatski listovi, koji bi njihove stvari uviek donosili kad bi oni samo imali vremena da toliko napišu. Nazvali smo protuotačbeničkim podhvat bečke »Mladosti« uvjereni da takav jest, jer je najprotuotačbeničkije djelo moralno trovanje naroda. A što je nego otrov ono što oni obećaju: gojenje novijih i najnovijih struja od realizma, amo (»pornografije, verizma…« pod ono »amo« možemo svašta razumjeti) uz proglasivanje podpune slobode mišljenja? – Dakle i kad ne bismo imali dru101

Aporije književnosti i povijesti

gih razloga, iz samoga poziva na rad možemo ga takovim pozvati. »Mladost« će dakle izlaziti u najelegantnijoj opremi (mi našemu mezimčetu elegantnije do sada ne možemo dati) uz dobre honorare piscima, i to je velika primama za slabiće i potrebne, nu hoće li naći odziva u hrvatskom narodu? Mi vjerujemo u njegovu sviest, te ne možemo ni promisliti da će ovu otrov lakoumno primiti, tim više što opažamo da, uza sve pohvale i bodrenja »Novom Vieku« ne fali mu cenzora koji vide odmah i najtanju dlaku, koja nami neopazice ostane na čistom njegovom ruhu. I ako se rodi »Mladost«, tješimo se da ju neće gojiti Hrvati, tudjinka ju rodi pa nek je i hrani. A da ona mlada i šarena djevojčica neće ni varkom ni megdanom predobiti »Novi Viek« za to nam jamči dosadanji odziv otačbenika, za to nam jamče Bog i Hrvati! Novi viek, I/1897, br. 10, str. 625-629.

102

ODGOVORI NA UPITE »NOVOGA VIEKA« Dragi Tresiću! Kad si baš navalio da i ja dadem odgovor na tvoje upite o hrvatskoj književnosti, znanosti i umjetnosti, što si ih postavio u petom broju drugog tečaja »N. V.« iz puke susretljivosti, odustajuć od prvotne namjere ne odgovoriti ni rieči, to ću izjaviti sasvim konfidencijalno što ja mislim u stvari, uvjeren, da će ovaj moj odgovor nositi na sebi sve one mane koje ću zabaviti našim piscima. Prije nego stanem na same upite odgovarati, moram izjaviti da si ih tako složio, kao da si htio staviti u nepriliku svakoga koji želi dati nekakav odgovor. U svakom gotovo upitu govoriš o »književnosti i umjetnosti«, te zahtievaš sud o jednoj i drugoj. Ne samo da je preuzetnost takav zahtjev, nego je gotovo nemoguć odgovor. Ako se je tko bavio umjetnošću, nije stanovito književnošću. Osim toga, kod nas nije moguće ni pomisliti na uzporedni tok i evoluciju u umjetnosti i književnosti. S toga čini mi se da je bilo umjesnije odieliti književnost od umjetnosti. Prvi upit o vriednosti naše književnosti i umjetnosti, tako je općenite naravi, da se moraš odmah ograditi. Bilo bi veoma žalosno, kad naša književnost i umjetnost ne bi vriedile; nu kakova je njezina vriednost? 103

SADRŽAJ Svestranost i neujednačenost opusa Kerubina Šegvića ..........................................................7 Nakon pet mjeseci ......................................................93 Odgovori na upite »Novoga vieka« .......................103 Geneza najnovijih pojava u Hrvatskoj književnosti..........................................114 Sloboda stvaranja ......................................................146 Kritika .........................................................................167 Moralna odgovornost knjige ..................................183 Po »Savremeniku« .....................................................197 Jedna velika književna potreba ..............................211 Borba proti patriotizmu u književnosti .................224 Tri na jednoga. ...........................................................235 Patriotizam u književnosti .......................................239 Pozdrav »Hrvatskom borcu« ...................................249 Ustaj bane, Hrvatska te zove ..................................252 Na prvu godišnjicu prvog moga utamničenja .....256 Zašto izlazi »Hrvatska smotra«? .............................268 Socijalna literatura, Krleža i hrvatstvo ................... 272

436

Glembajevi u svjetlu etike i estetike.......................294 Naše narodne ustanove ...........................................319 U prvim mjesecima stvaranja N. D. H. Moje poslanje u Italiju 7. IX. – 24. IX. 1941. ..........335 Moje izvidničko poslanje u Italiju u rujnu 1941. ................................................. 336 Dnevnik ......................................................................... 409 Životopis ....................................................................415 Bibliografija ...............................................................420 Literatura ...................................................................428 Napomena priređivača ............................................434

437

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec: Na Goru Gospodnju 2. Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti 3. Drago Ćepulić: Život i duh 4. Ton Smerdel: Duh umjetnosti 5. Rajmund Kupareo: Um i umjetnost 6. Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika 7. Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost 8. Ivo Lendić: Katolicizam i kultura 9. Ilija Jakovljević: Izazov kršćanskog humanizma 10. Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli 11. Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli 12. Ljubomir Maraković: Katolički idealizam i realizam 13. Milan Ivšić: Socijalni duh i narodna kultura 14. Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam

438

15. Ferdo Rožić: Katolički kulturni putokazi 16. Nedjeljko Subotić: Katolicizam i solidarizam 17. Juraj Šćetinec: O ekonomskim i društvenim sustavima 18. Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova 19. Hijacint Bošković: Suvremenost tomističke baštine 20. Mate Ujević: Kršćanski idealizam i društveni angažman 21. Feliks Niedzielski: Socijalni nauk, društvo i država 22. Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod 23. Čedomil Čekada: Katolički univerzalizam i narodni interesi 24. Ante Alfirević: Za beskonačnom istinom 25. Kerubin Šegvić: Aporije književnosti i povijesti

439

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr

440