BLAŽENIK IZ KRAŠIĆA ŽIVOT BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA Pjesma: (melodija pjesme „Bože moj, dopusti mi“) Stepinac je naš blaženik, aleluja! U srcima nam njegov lik, aleluja! Molitva puka hrvatskog želju krije, da svetac Božji postane što prije. Danas smo ovdje zbog njega okupljeni, da damo počast njegovoj uspomeni. ČASNA SESTRA: Hvaljen Isus , djeco draga! Eto, došao je trenutak da mi pokažete kako ste izvršili zadatak koji sam vam zadala, jer naš Blaženik, kardinal Alojzije Stepinac uistinu zaslužuje da o njemu mnogo toga znate. RECITATOR: Znam da sretni i radosni, čak ponosni ćete biti. Reći ćemo sve što znamo, pjevat ćemo i glumiti. Jer mi znamo da moramo o Stepincu mnogo znati. Njega štuju mnogi ljudi, a posebno, mi Hrvati. Zbog njega je čak i papa u Bistrici jednom bio. U svetištu Majke Božje blaženim ga proglasio. Pjesma: (melodija pjesme „Majko Božja Bistrička“) Majko Božja Bistrička, moli i za nas! Ti si svijetom pronijela o Stepincu glas. Mi sad k tebi hrlimo i za njega molimo. Pogledaj nas, moli i za nas, u Tvom srcu nalazimo spas. I Sveti otac se je Tebi poklonio, i blaženim Stepinca tad proglasio.
1
RECITATOR: Grob mu je u katedrali pa vjernici k njemu hrle i pobožno, puni vjere, molitvom ga svojom grle. ČASNA SESTRA: Vidim, vidim, dobro je počelo! No, krenimo nekim redom. Dopustite mi da nađem zgodno mjesto s kojeg ću moći sve pratiti, a vi samo nastavite kako ste započeli. (sjeda na predviđeno mjesto i sve prati tako da sudjeluje gestama, mimikom, pljeskanjem i sl.) RECITATOR: Rodio se kraj Krašića, Brezarić se selo zove, i skrivao u dno srca sve dječačke svoje snove. Da postane svećenikom majčina je želja bila, a za to pred slikom Gospe svakog dana se molila. Pjesma: (malodija pjesme: „Marijo, o Marijo“) Marijo, Pomoćnice, Marijo, Pomoćnice, usliši molitve: da moj Lojzek sluga Božji bude i privodi k Bogu grješne ljude. Marijo, Pomoćnice, usliši molitve!
2
RECITATOR: Škola mu je bila draga, trudio se i učio. Čak ponekad, u potrebi, učitelja zamijenio. Al djeca su već i tada razne psine radit znala. Izdati ih nije htio, zbog njih kazna ga zapala...
3
ŽRTVA Mjesto radnje je jednostavna, skromna učionica u seoskoj školi. U klupama sjede Alojzije Lojzek, Jelena, Roza, Jurica, Josip, Stjepan i Ivan. Učitelj se diže od svoga stola i šećući pred školskom pločom provjerava kako su učenici naučili tablicu množenja… UČITELJ: Reci mi Jurice, koliko je 7x8? JURICA: (nesigurno) Ovaj..., gospodine učitelju, sedam puta osam... sedam puta..., ovaj, znate, ja sam naučio množiti samo do broja šest jer sam morao ići s tatom u mlin. UČITELJ: No dobro, dobro. Tko će reći Jurici koliko je 7x8? (svi pokunjeno sjede) Pa zar baš nitko nije naučio? Lojzek, da tebe čujem. Koliko je 7x8? LOJZEK: (sigurno) 7x8 je 56, gospodine učitelju. UČITELJ: Stjepane, sada nam ti reci koliko je 6x9? STJEPAN: Eee, to je već malo teže, to ne znam. UČITELJ: Vidim da ne znaš, a vidim i da se baš danas niste pripremili za odgovaranje. Lojzek, znadeš li ti odgovor? LOJZEK: (tiho, ali sigurno) 6x9, a isto tako 9x6 je 54. UČITELJ: Bravo, Lojzek, na tebe se uvijek mogu osloniti. Mogao je naići i gospodin inspektor pa bi vaše neznanje bilo bruka i za vas i za mene. (čuje se kucanje na vratima) Slobodno! PODVORNIK: (ulazi prilično uzbuđen) Gospodine učitelju, gospodični učiteljici iz 1. Razreda je pozlilo pa vas molim da dođete vidjeti što da učinimo. UČITELJ: (malo uznemireno) Dobro, dobro, sad ću ja... No djeco, vi nastavite vježbati tablicu množenja jer to niste naučili. A ti, Lojzek, pripazi na red i zapiši na ploču one koji budu pravili nered. Uostalom, možeš ih malo propitivati, vidim da si ti dobro naučio. LOJZEK: (izlazi iz klupe pred ploču i skromno odgovara) Dobro, mogu ja to, ali mogao je i netko drugi... (učitelj izlazi i nekoliko trenutaka je tišina) JOSIP: (podrugljivo oponaša učitelja) Uostalom, možeš ih malo propitivati, vidim da si ti dobro naučio... (svi se dječaci grohotom smiju, a djevojčice su ozbiljne) JELENA: (ljutito) Vi ste obični zavidni magarci! Ne možete podnijeti da učitelj Lojzeka hvali. ROZA: A da znate, ja sam ga jučer vidjela na paši s kravama, a imao je knjigu u rukama i učio je.
4
JOSIP: (gađa Lojzeka smotuljkom papira) Evo ti još malo tablice množenja pa bubaj dalje! Jadan ti kad te cure moraju braniti! LOJZEK: One su samo rekle istinu, a ja tebe moram zapisati zbog ružnog ponašanja. (piše na ploču JOSIP) STJEPAN: (viče iz klupe) Tužibabo obična! Radiš što hoćeš jer znaš da si učiteljev miljenik i da on na tebe neće ni prst staviti. Zato ću ti ja pokazati koga ćeš zapisivati! (izlazi iz klupe i udari Lojzeka)
LOJZEK: Što to činiš Stjepane? Sad i tebe moram zapisati. (piše na ploču STJEPAN) IVAN: Vidi ti mudrijaša! Sve će nas popisati samo da se dodvori učitelju. (ide prema Lojzekovoj klupi i uzima njegovu torbu, otvara je i na pod istresa sadržaj) Pogledajte, momci, ovo! Sve umotano, sve čisto, sve uredno! (svi dječaci se smiju) JELENA: Neka vas još jednom bude sram! Kako možete nešto takvo raditi? ROZA: A i predobro znate da Lojzek nikada nikome nije učinio ništa ružno. (djevojčice skupljaju stvari u torbu, a dječaci im se rugaju) IVAN: (ljutito) Kako nije? A što znače ova imena na ploči? 5
LOJZEK: (smireno) E, pa da znaš Ivane, sada i tebe moram zapisati jer mi je gospodin učitelj Povjerio zadatak da pazim na red i da vas ispitujem tablicu množenja. A kako ću to činiti kad neprekidno pravite nered? ( zapisuje Ivana na ploču, dječaci galame, a djevojčice prstima zatvaraju uši) UČITELJ: (otvara vrata i dovikne) Mir, djeco! Za čas stižem! (opet zatvori vrata, a Lojzek u tom trenutku uzme spužvu i obriše ploču) UČITELJ: (ulazi i obraća se Lojzeku) Što to vidim? Zašto je ploča prazna? LOJZEK: (malo zbunjen) Ovaj, znate, gospodine učitelju, nije bilo problema... Vježbali smo tablicu množenja... UČITELJ: (uzrujano) Ma nemoj! Vježbali ste tablicu množenja! A zašto ste to radili tako glasno da se i u dvorištu moglo čuti? LOJZEK: (i dalje zbunjeno) zaista ne znam, meni se baš nije činilo da netko previše galami... UČITELJ: (ljutito) Je li? Nije ti se činilo? A ne čini li ti se možda, mudrijašu jedan, da je ova ploča mokra? Maločas sam kroz odškrinuta vrata vidio na njoj neka imena. Reci, tko je bio zapisan? LOJZEK: (tiho) Nitko, gospodine učirelju. Tek tako sam obrisao ploču...
UČITELJ: (ljutito) Tek tako veliš? Pa kad je tako „tek tako“, onda ti meni tek tako ispruži ruke! (Lojzek pokorno pruža ruke i i učitelj mu daje packe i uzrujan izlazi iz učionice govoreći) Sad će i meni pozliti kao i gospodični učiteljici...
6
(dječaci pokunjeni sjede u klupama, svjesni Lojzekove žrtve) JELENA: Eto, tako prolaze učiteljevi „miljenici“! ROZA: Sram vas bilo, dečki! STJEPAN: Oprosti, Lojzek! Još jednom si nas naučio pameti i pokazao da si pravi prijatelj... Oprosti... (dječaci mu jedan po jedan prilaze i ispričavaju se. Lojzek im svima pruža ruku, smješi se i zagrljeni izlaze iz učionice) RECITATOR: Kao mladić vojsku služi, čak u ratu tad je bio. Tužna vijest je majci stigla: „U rijeci se utopio!“ Majka u to ne vjeruje, a istina se otkrila -dok u rijeci kupao se, odjeća uz rijeku bila. Vratio se zatim kući, obitelj se radovala. Što mu se u duši zbiva, čak ni majka nije znala.
7
MAJČINA VJERA
BARA: (klečeći pred slikom Marije Pomoćnice pokraj koje gori dušica i moli krunicu) Zdravo Marijo, milosti puna, koja čuvaš moga Lojzeka, Gospodin s Tobom… (čuje se kucanje na vratima) KATA: (ulazi noseći košaru punu namirnica i stavlja je na stol) Dobra večer, Bara! Vidin, ti opet sa svojom krunicom. Zar još nisi izgubila nadu i uporno čekaš čudo? BARA: O, moja Kata, pa znaš kako je naš Bog dobar i spreman učiniti tako velike stvari da si to čovjek ni zamisliti ne može.
8
KATA: Znam, znam, ali ne mogu ti reći i da te razumijem. Već je toliko vremena prošlo od kada si dobila Lojzekove stvari i vojničku knjižicu, a ti se nikako ne želiš pomiriti s tim da Lojzeka više nema među živima.
BARA: Nemoj mi dalje nabrajati! Sigurno ćeš mi opet spomenuti i ono o hlačama Lojzekove uniforme iz tog paketa na kojima je bila rupa od granate i tragovi krvi. KATA: A koje li koristi da ti to ponavljam, kad ti u to ne želiš povjerovati. BARA: Ne da ne želim. To jednostavno ne može biti istina. Pogledaj ovu krunicu. To je ona ista krunica koja je bila u Lojzekovoj zipki kada je velečasni župnik Štef Huzek rekao da će moj Lojzek postati biskup ili nadbiskup, a možda ček i svetac. A ja
9
velečasnome bome vjerujem jer sam Bog govori na njegova usta. A da je Lojzek mrtav, kako bi se sve to moglo dogoditi. KATA: Znam, znam, sve si mi to već bezbroj puta rekla, ali ja u to čudo više ne mogu vjerovati. A ti samo i dalje vjeruj, što više vremena prođe, to ćeš lakše prihvatiti jednog dana istinu! BARA: O kakvoj ti to istini trabunjaš? Moje majčinsko srce zna istinu, a ono osjeća da je Lojzek živ. Nego, reci mi, što si to donijela u toj košari? KATA: Pa i ne znam zapravo kako da ti kažem a da te to ne povrijedi. Znaš, moj Jurica se u subotu ženi, a on je vršnjak tvog Lojzeka pa bi te to moglo rastužiti. A u našem selu, svi dobro znamo, da si ti najbolja domaćica pa bih te molila da mi ispečeš malo kolača i ovu puricu, a i mlince bi mogla napraviti. BARA: Dobro, dobro, nemoj dalje nabrajati. Znam ja što sve treba napraviti, ta već sam za tolike svadbe pripremala. I nemoj mi govoriti da me to pogađa. Ja se svadbi tvoga Jurice veselim jednako kao da se to moj Lojzek ženi. Ali znaš, kad se moj Lojzek vrati, on se sigurno neće ženiti jer ako želi postati biskup ili nadbiskup, kako mu je to naš župnik prorekao, onda nema ni ženidbe! KATA: Opet ti po svome… Živ pa živ! Shvati već jednom, ženo, da već dugo nema ni traga ni glasa o Lojzeku. BARA: Bit će...Bit će! Bog je spor, ali ipak stiže na vrijeme. (čuje se kucanje na vratima) Tko je to u ovo doba? (križa se) Slobodno! (ulazi poštar) POŠTAR: Dobra večer, žene! Već sam mislio da neću nikoga budna zateći, a ovi iz Crvenog križa naredili mi da to još večeras moram predati. (stavlja omotnicu na stol, majka uzima krunicu, klekne pred sliku i tiho moli, a kata uzima omotnicu i gleda sa svih strana) KATA: Joj, moja Bara, došao je čas da konačno povjeruješ ono što ti ja već tako dugo govorim. Pa oni iz Crvenog križa ni ne šalju ništa drugo nago obavijesti o smrti. POŠTAR: Uvuci taj svoj pogani jezik, babo! Zar ne vidiš da je majci dosta njezine tuge i boli, a ti joj još stavljaš sol na ranu! KATA: Nikakvu sol ja ne stavljam, sol je u ovoj košari, ali ja samo znam što je istina. BARA: (mirno ustaje iz klečećeg položaja) Ništa ti ne znaš, Kata, u ovom brzojavu piše da je moj Lojzek živ. Ovo majčinsko srce to osjeća. (stavlja ruke na grudi) Uostalom, otvorimo kuvertu!
10
KATA: (križa se) O, lude žene! POŠTAR: (otvara kuvertu, vadi brzojav i čita) Lojzek zdrav, zarobljen! BARA: O, hvala Ti, veliki Bože i Sveta Marijo Pomoćnice! A kada je ovaj brzojav poslan? POŠTAR: E, u tome je zapravo mali problem. (nelagodno se uzvrpolji) I upravo zato su me poslali tako hitno jer je kuverta mjesec dana bila zagubljena među papirima. A sada ja moram ići. Laku vam noć, žene! BARA: (sjeda na stolicu, krunicom omota kuvertu i šapće) Živ je! Živ je moj Lojzek! Pa mora biti živ ako želi postati svetac. KATA: (grli Baru) O draga moja Bara! Ne mogu vjerovati da je to istina. A sada i ja moram ići. Imam mnogo posla, a i ovu dobru vijest treba odnijeti u selo. Svi će se radovati. Laku noć, i ne zaboravi na kolače i puricu! BARA: Dobro, dobro ne brini! (opet klekne pred sliku i moli krunicu, čuje se kucanje na vratima) Tko li je to ovako kasno? Sigurno netko treba pomoć. (diže se i otvara vrata, ulazi Lojzek u vojničkoj uniformi, oslonjen na štap) LOJZEK: Hvaljen Isus i dobra ti večer, majko! BARA: Navijek hvaljen, sine moj i hvaljena naša draga Marija Pomoćnica koja mi te je dovela kući živog. (grle se, a zatim sjedaju za stol) A sada mi lijepo po redu ispričaj što se s tobom događalo sve ovo vrijeme. LOJZEK: E,to je stvarno duga priča. Ja sam ti još u srpnju prošle godine bio ranjen u Italiji. Bilo je vruće, rana me je boljela, a u blizini je bila rijeka Piava. Skinuo sam se i zaplivao prema drugoj obali. No tamo su bili Talijani, zarobili me i kod njih sam proveo 5 mjeseci. A što je bilo s mojom robom koja je ostala na obali, to ne znam. BARA: Ali zato znam ja, sine moj! Tvoji prijatelji iz Krašića, također vojnici, našli su tu robu i tvoje dokumente i poslali nam uz obavijest da si mrtav. LOJZEK: O,majko draga, pa ti si sigurno cijelo vrijeme vjerovala u to i patila misleći da me više nikada nećeš vidjeti.
11
BARA: A ne, sine moj! Ova krunica mi je ulijevala vjeru i nadu da ćeš se vratiti živ i zdrav, a ovo majčino srce govorilo mi je da je to istina. Zato dođi da te još jednom zagrlim i poljubim moj budući nadbiskupe i sveče! (grle se) A sada kleknimo zajedno pred sliku naše drage Majčice. uzmi ovu krunicu koja te čitav život čuvala i sačuvala i započni molitvu! (kleknu i Lojzek započinje) LOJZEK: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga…Vjerujem u Boga… RECITATOR: Radio je...studirao... Majka moli... Vrijeme teče... Ona, ipak, ne vjeruje da svećenik biti neće. Sve to s neba i Bog prati pa molitve uslišao. Svećeničko sveto zvanje radosno Stepincu dao. Pjesma: ( melodija pjeme „Milost“) Milost Božju mi molimo, a s nama cijeli svijet, da uskoro naš Blaženik u nebu bude svet. On službenik je ponizan na svijetu bio tom, a za nas Boga moli sad u carstvu nebeskom. RECITATOR: Bio biskup, pa nadbiskup, i snažio vjerom ljude. Trudio se da svom stadu dobar pastir uvijek bude. Tad su bili teški dani. Vjernike su progonili, a Stepinca osudili i u zatvor zatvorili...
12
U SUDNICI (Odvija se u sudnici, gdje sjedi nekoliko sudaca, Stepinac govori stojeći:) SUDAC: Čuli ste optužbu protiv vas. Što možete reći u svoju obranu ? STEPINAC: Moja je savjest čista. Nije mi bila nakana učiniti ništa protiv države i mogao bih mirne duše poći na drugi svijet s tom krivnjom. Možete mi vjerovati ili ne, to je sporedno. Uostalom, vi ovdje ne sudite meni kao osobi, već kao predstavniku Katoličke crkva. RECITATOR: Slomiti ga nisu mogli. Svom zvanju je odan bio i usprkos svim prijetnjama vjeru nije pogazio. STEPINAC: Poznato je da ste dali ubiti mnoge svećenike i časne sestre. Narod vam to neće oprostiti. Oduzimate ljudima imovinu, onemogućujete rad tolikim ustanovama, ukinuli ste vjeronauk za mladež, uveli civilni brak i još mnogo toga! Mi ovakvu slobodu o kojoj vi govorite ne možemo prihvatiti. Nudite nam materijalizam, a mi vjerujemo u Isusa Krista i Marijino Bogomajčinstvo. Mnogi dokumenti prema kojima mi sudite su krivotvoreni.Ipak, ja od vas ne tražim milost i ponavljam da je moja savjest čista. RECITATOR: Toj hrabrosti Stepinčevoj papa Pio se divio, grimizom ga obdario, kardinalom proglasio. Kućni pritvor i Krašiću poslije zatvorskih strahota.. Proveo je tamo skromno zadnje dane svog života.
13
ZADNJI STEPINČEVI DANI U KRAŠIĆU STEPINAC: (leži u krevetu ili sjedi na stolici; kašlje, briše znoj i previja se od bolova, teško govori) O, Isuse moj dragi, ti si svoju muku i smrt podnio na križu. A ova bol je moj križ koji radosno prihvaćam. (vidno se umiri) Gle, bol je prestala. Znam, tolike vjerne duše mole za mene da su i ovo čudo izmolile. O, tako rado bih pošao na dulju šetnju, ali ovaj stražar pred vratima to mi ne dopušta. Srećom, dozvole mi udahnuti barem malo svježeg zraka u ovom malom župnom dvorištu. No, tješi me spoznaja da će se taj skučeni prostor uskoro u nebu proširiti.
(ustane, ogrne pelerinu i teško hodajući odlazi) RECITATOR: Poslije smrti mučeničke vjeran puk se njemu moli, a on s neba molbe sluša: tužne tješi, blaži boli. RECITATOR: Još će zbit se i više, Hrvati će izmoliti: već uskoro, nadamo se -Stepinac će svetac biti! RECITATOR: Sad se vjerni blaženiku 14
obraćaju puni nade, otkrivaju spomenike, u čast njemu crkve grade. RECITATOR: I Hrvati širom svijeta blaženikom se ponose. U svom srcu i molitvi Stepinčevo ime nose. Pjesma: (melodija pjesme „Svi slavimo“) Svi slavimo, svi slavimo, i za Stepinca molimo. (2x) Hvala, Bože, za taj divan dar, divan dar nama danšto je stavljen i on na oltar blaženstvom obasjan. I, hvala Bože, što on za nas moli i sve nas povezuje. I, hvala Bože, za sva uslišanja koja nam podjeljuje. Svi slavimo, svi slavimo i za Stepinca molimo. (2x)
ČASNA SESTRA: Bravo! Radujem se vašoj marljivosti i vašem oduševljenju. Ali niste spomenuli zbog čega se ove godine na poseban način obilježava blaženikov dan, koji vjernici zovu Stepinčevo.Govorili ste o njegovoj smrti u Krašiću, a to se dogodilo 10.veljače prije 50 godina. K tome je i ovu godinu Sveti Otac proglasio svećeničkom godinom, a upravo je blaženi Stepinac uzor i putokaz mnogim svećenicima. Pa nije li to dovoljan razlog da o njemu što više naučimo, vjerujući u što skoriji njegov dolazak među svete. A dok čekamo taj dan, zamolimo našeg dragog svetog Franju da i on u nebu moli Boga da se to što prije dogodi. a da sve to još malo „podupremo“, zapjevajmo svetom Franji onu njegovu himnu koju svi tako rado pjevamo. SVI: Može, može…! Pjesma: „Bože moj, dopusti mi“ Bože moj, dopusti mi, aleluja, mira Tvog da budem glas, aleluja. Ima li mržnja bilo gdje, aleluja,
15
daj da ljubav nosim tu, aleluja. Ima li sumnja bilo gdje, aleluja, daj da vjeru nosim tu, aleluja. Ima li očaj bilo gdje, aleluja, daj da nadu nosim tu, aleluja. Ima li žalost bilo gdje, aleluja, daj da radost budem tu, aleluja. Ima li tama bilo gdje, aleluja, daj da svjetlo budem tu, aleluja.
Autorica tekstova (objavljenih u Maku): ANKICA SVIRAČ Osmislili, povezali i na scenu postavili: DJEČJE AMATERSKO KAZALIŠTE "BONOKAZ" iz župe sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 16