Crkva i Hrvatska u izazovima slobode - Svezak II.

N

abrojivši strahote razaranja, osobito razorene katoličke, pravoslavne i muslimanske bogomolje, biskup Perić upozorava da se Crkva neće umoriti govoriti istinu, da će makar i gluhim ušima ponavljati »da zlo nije dobro, da sramotna agresija nije časno mirotvorstvo, da ubijanje nedužnih i silovanje nevinih nije kreposno i Bogu ugodno djelo, da ‘etničko čišćenje’ ne može biti ‘humano preseljenje’, da se političari i pregovarači ne mogu umetati višestoljetnim katoličkim naseljima kao novčićem za potkusurivanje.« Ni vjerski rat ni vjerska politika Glas Koncila (1) 2. siječnja 1994.

ISBN 978-953-241-448-6

www.glas-koncila.hr

100 kuna

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

2 KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

2

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode

Komentari Glasa Koncila (1994. – 1996.)

Svezak II.

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode, Komentari Glasa Koncila (1994. – 1996.), Svezak II., Glas Koncila, Zagreb, 2014.

Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Za izdavača: Ivan Miklenić Biblioteka: Komentari Glasa Koncila Knjiga 2 – Svezak II. Urednik: Tomislav Vuković Usklađivanje teksta i korektura: Vlatka Plazzeriano, Irena Puljić i Ivan Tašev Grafička priprema: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Računalna obrada: Danijel Lončar i Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice: Tomislav Kučko Tisak: Grafika Markulin, Lukavec Tiskano u prosincu 2014.

ISBN 978-953-241-446-2 (cjelina) ISBN 978-953-241-448-6 (Sv. 2) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 895399.

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode Komentari Glasa Koncila (1994. – 1996.)

Svezak II.

¤ Zagreb, 2014.

1994.

Glas Koncila

Glas Koncila (1) 2. siječnja 1994.

Ni vjerski rat ni vjerska politika

N

a sam Badnjak, na božićnom primanju kod predsjednika Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne mostarski biskup Ratko Perić jauknuo je poput proroka Jeremije, kao da para vlastito srce, kao da vlastitom krvlju piše poruku za stoljeća. Ponovivši gorke riječi starozavjetnog Propovjednika, biskup je nastavio: »Ustav nam je obustavljen, sudovi zatvoreni, oni kojima je milije zlo nego dobro smatraju da je došlo njihovih pet minuta. Glava bilo kojeg građanina cijeni se koliko jedan snajperski metak. Tko god koga ubije, kao da je zajamčeno da mu se neće ništa dogoditi. Samo se proglasi da je ‘istraga u toku’ i umjesto da ga se sudski goni i zatvori, zatvore mu se eventualni spisi.« Nabrojivši strahote razaranja, osobito razorene katoličke, pravoslavne i muslimanske bogomolje, biskup Perić upozorava da se Crkva neće umoriti govoriti istinu, da će makar i gluhim ušima ponavljati »da zlo nije dobro, da sramotna agresija nije časno mirotvorstvo, da ubijanje nedužnih i silovanje nevinih nije kreposno i Bogu ugodno djelo, da ‘etničko čišćenje’ ne može biti ‘humano preseljenje’, da se političari i pregovarači ne mogu umetati višestoljetnim katoličkim naseljima kao novčićem za potkusurivanje.« Govoreći o tome baš kao apostolski nasljednik, iz svoje crkvene vjere, biskup ističe da to nije vjerski rat. To je »protuljudski, protubožanski, protureligiozni i protunacionalni, protukulturni i protucivilizacijski rat.« Tko sudjeluje u takvom ratu prihvaćajući takvo vrednovanje ljudskoga života i ljudskoga dostojanstva, nema pravo proglašavati se borcem za vjerske svetinje. Očito je biskup duboko osjetio da mora baš u ovo doba, baš u ovoj zemlji, tako jasno i bolno posvjedočiti. Crkva koja je na cijelom našem povijesnom području u tijeku dugih stoljeća uspješno služila očuvanju narodnoga bića, ima i pravo i dužnost upozoriti da se tom narodnom biću ne može služiti gazeći evanđeoska načela, nečovječnim postupcima. Oplakujući tolike srušene katoličke crkve širom Bosne i Hercegovine, biskup oplakuje i srušene džamije i srušene pravoslavne crkve. Oplakuje bezumlje onih nazovivjernika koji su pogazili vlastitu vjeru razarajući tuđe vjerske svetinje.

S jaukom mostarskog biskupa kao da se spojila eksplozija koja je razorila pravoslavni eparhijski dom, njihovu biskupsku palaču u Karlovcu. Tko može biti toliko zaslijepljen ili toliko zloban da u času kad katolici slave Božić ruši pravoslavnu biskupsku palaču? Ako su to učinili neprijateljski provokatori da bi svalili sramotu na Hrvate, zaista je sramota što čuvari sigurnosti nisu to znali spriječiti. Ako bi se pak pokazalo da su to učinili kratkovidnom mržnjom 6

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

zaslijepljeni ljudi iz hrvatskih redova, doista treba jaukati nad njihovom zaslijepljenošću, nad silnom štetom što je nanose svom narodu i svojoj vjeri, odnosno vjeri koju smatraju svojom. U doba kad visoki predstavnici hrvatske države pozivaju srpske pravoslavne biskupe i svećenike da se vrate u svoje biskupije i parohije služiti hrvatskim državljanima pravoslavne vjeroispovijesti, kad im hrvatska država jamči sigurnost, taj čin rušenja u Karlovcu mora se ocijeniti kao teško protudržavni, također protukatolički. I to je rušenje jedan dokaz više da ovaj krvavi sukob na našem tlu nije vjerski nego bezvjerski, bezbožni i nečovječni rat.

Kao što ne vodimo niti bismo smjeli voditi vjerski rat, tako je pravi trenutak iznova istaknuti da ne smijemo ni političke borbe pretvarati u vjerske, da se ne smijemo vjerom služiti u međustranačkim nadmetanjima. Događa se, naime, da pojedini političari i njihovi novinarski glasnogovornici pokušavaju isticati kako se politika njihove stranke slaže s katoličkom vjerom, dok se politika one neke druge stranke toj vjeri protivi. Razumije se da se čovjek i na političkom području vodi vjerskim načelima, da i u politici treba razlikovati zlo od dobra, čovještvo od nečovještva, da smo i na tom polju svi obvezni etičkim načelima i Bogu odgovorni. U redu je, dakle, da netko pišući o određenim točkama programa druge političke stranke, ili o stanovitim prijedlozima i postupcima njezina vodstva iznese svoje mišljenje da je to više ili manje humano, više ili manje čestito, da je na kraju pošteno ili nepošteno – ali u takvim prosudbama građanin smije govoriti samo u ime vlastite savjesti, nipošto ne smije donositi sudove u ime svoje vjerske zajednice. Ovih se tjedana, naime, sasvim konkretno događa da komentator visokotiražnog zagrebačkog dnevnika tvrdi kako druga stranka – u ovom je slučaju bila riječ o liberalnoj – ima bezbožni i protuvjerski program, kako pripadnost toj stranci čovjeka isključuje iz katoličkog vjerničkog zajedništva. Tu se novinar očito stavlja na razinu crkvenoga učiteljstva te izriče ekskomunikaciju pripadnicima druge političke stranke. Ostavljajući mu, naravno, punu slobodu mišljenja i djelovanja u skladu s državnim zakonima i novinarskom etikom, dužni smo upozoriti da ni Sveta Stolica ni vodstvo Crkve u Hrvata nijednu od sadašnjih političkih stranaka na hrvatskom području nije proglasilo bezbožnom niti je ikoga izopćilo iz Crkve zbog njegove političke pripadnosti. Također Crkva u Hrvata nije nijednoga političara ni političkog novinara ovlastila suditi tko toj Crkvi pripada a tko joj ne pripada. Vjera zaista ne smije biti oružje ni u ratu ni u političkom nadmetanju. Ona je poziv na mir i suživot.

KOMENTARI GLASA KONCILA

7

Glas Koncila (2) 9. siječnja 1994.

Neprihvatljiv etnički inženjering

K

atolička Crkva hrvatskoga jezika koja još živi na bosanskim prostorima sve glasnije i, reklo bi se, sve beznadnije izvikuje u svijet vijest o svome umiranju. Te vijesti i poruke u ime naroda koji je uglavnom obespravljen i osuđen na iščeznuće, izvikuju oni koji još mogu govoriti, kojih se glas još koliko-toliko čuje i uvažava, koji napokon nemaju što izgubiti jer su se unaprijed svega odrekli. To su katolički biskupi i provincijali sa svojim biskupijskim i redovničkim svećenstvom. Već je sasvim očito da crkveni odgovornici na tom području nisu zadovoljni nikakvim rješenjem koje se predlaže i navodno usvaja na raznim međunarodnim skupovima. Kako god se Bosna i Hercegovina podijelile u tri državna dijela ili u tri države po etničkom i religijskom ključu, hrvatski i drugi katolici u onim dijelovima koji pripadnu srpskim i muslimanskim vlastima ne vide svoje budućnosti. Čak kad bi se mogli u djelo sprovesti naumi o »humanom preseljavanju« i dogovornoj zamjeni teritorija između suverenih država, tko smije od tih ljudi tražiti i očekivati da takva rješenja prihvate?

Tko će se drage volje iščupati iz vlastitih korijena, ugasiti pradjedovsko ognjište, korovu prepustiti grobove svojih predaka, rušenju i zaboravu svoje nacionalne i crkvene spomenike?

Svi su ti planovi nalik genetskom inženjeringu, onim znanstvenim pokusima koji manipuliraju s ljudskim zamecima da proizvedu ovakve ili onakve ljude po mjeri tih znanstvenika koji se smatraju gospodarima života i smrti. Koliko god njihove teorije bile znanstveno suvisle, koliko god tvrdili da su njihovi naumi ostvarivi i da će postići ono što obećaju, i kršćanska i svaka normalna ljudska savjest sa zgražanjem odbija takve pokuse. Uostalom, cijelo dosadašnje iskustvo pokazuje da od takvih pokusa mogu proizaći prije čudovišta nego normalni ljudi, da to nije unapređivanje ljudskih mogućnosti nego nečovječno pretvaranje čovjeka u predmet, u oruđe za određene namjere.

Dok čitamo i slušamo stanovite planove o tobože humanom preseljavanju i zamjenjivanju područja, sama nam se od sebe nameće usporedba sa spomenutim genetskim inženjeringom. Kao što taj inženjering, to znanstveno manipuliranje sa živim sastojcima ljudskoga tijela, predstavlja napadaj na cjelinu ljudske osobe, tako i slična manipuliranja s dijelovima nacionalnog bića predstavljaju napadaj na cjelinu živoga domovinskoga narodnog tijela. Amputacije se mogu opravdati, mogu biti i potrebne kad je dotični dio organizma već propao, ali tko se unaprijed složi s amputacijom mjesto da svim silama spašava ugroženi dio organizma, ne vrši amputaciju nego sakaćenje. Dapače, kad je riječ o živom 8

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

tijelu naroda, svaka je amputacija čak gora od sakaćenja, jer ono što se otkida nije neosobni dio organizma, nego živa zajednica dragocjenih i nenadoknadivih osoba. Svaka od tih osoba i sve one zajedno imaju neizbrisiva ljudska prava, u što je uključeno i pravo na nacionalni identitet i pravo na vjersku slobodu i pravo na zavičaj, na slobodni izbor prebivališta. Zato svako slično raspolaganje sudbinama ljudi, većeg ili manjeg dijela jednoga naroda na određenom području, možemo nazvati etničkim inženjeringom. I moramo ga po savjesti odbaciti kao što odbacujemo i genetski inženjering.

Strašno je uviđati da živi dijelovi hrvatskoga naroda, koji su također živi dijelovi Crkve u Hrvata, u Bosni propadaju, da se tope pod pritiscima nasilja kao što snijeg kopni na suncu. Najnovija izvješća očevidaca koji su pohodili Novu Bilu i cijelo to područje srednje Bosne govore nam o osamdesetak tisuća naših ljudi u potpunom okruženju, bez dovoljno hrane, lijekova i oružja, o narodu koji svaki dan gubi više desetaka života, koji je na znatnom dijelu svoga područja izložen neprekidnoj smrtnoj opasnosti, ako još uvijek vjeruje u opstanak. Oni koji su mu odnijeli pomoć jedva vjeruju da će itko nakon njih ponoviti takav pothvat. Oni što se opet i opet sastaju rješavati bosansko pitanje i ne hine da bi trebalo požuriti s rješenjem dok ondje još ima živih hrvatskih katolika. Reklo bi se da nade nema ili da je jedva ima. Ako bi se razmjerno brzo i uspostavilo neko primirje s nekako zacrtanim granicama etničkih država, ti hrvatski katolici bili bi građani bez građanskih prava, a preživljavanje bi im bilo razmjerno zajamčeno dobrim postupkom hrvatskih vlasti prema Muslimanima, odnosno Srbima, koji bi preostali na hrvatskom području. Razumije se da bi tako »zaštićeni« građani bez građanskih prava činili sve što mogu da pod svaku cijenu dobiju dopuštenje za preseljenje u državno područje vlastitoga naroda.

Znači li to da uvijek iznova i sve dublje uočavamo podatke koji utvrđuju beznađe? Nipošto, jer vrijeme u kome se može i smije govoriti povlašteno je vrijeme za govorenje, za upozoravanje, za pozivanje u pomoć. Ne može biti da nema rješenje. A već je očito koja su rješenja doista kriva. Govoreći o svojim iskustvima iz Sarajeva, pariški nadbiskup kardinal Lustiger u intervjuu za »La Croix« od 28. prosinca 1993. divi se »dostojanstvu onoga naroda, njegovoj hladnokrvnosti i opuštenosti«. I kaže da je to moralna hrabrost, kad je pak riječ o katolicima, da je to hrabrost vjere. Tu se, svjedoči kardinal, sama hrabrost vjere suprotstavlja sili oružja. No, zar će ta hrabrost vjere ostati samo svijetlo svjedočanstvo žrtvovanih?

KOMENTARI GLASA KONCILA

9

Glas Koncila (3) 16. siječnja 1994.

Proroštvo iz srušenog Sarajeva

N

ijedno biskupsko posvećenje u suvremenoj povijesti nije izvršeno u ovakvim okolnostima«, stoji u apelu hrvatskih katoličkih biskupa koji su se okupili u Sarajevu da u svoj zbor prime novoimenovanog mons.

Peru Sudara. No, baš taj apel potvrđuje da također u novijoj povijesti nije poznat slučaj gdje bi se katolički biskupi tako otvoreno složno i jasno zauzeli u rješavanju aktualnih državno-političkih pitanja. Iz toga je, naime, apela sasvim razvidno da vodstvo Katoličke Crkve u republikama Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što znači Crkve u Hrvata na domovinskom prostoru, bez imalo dvojbe odbacuje podjelu sadašnje republike Bosne i Hercegovine. Ne samo da biskupi očito odbacuju podjelu te države tako da bi se njezino područje priključilo susjednim državama, nego također odbacuju njezinu unutrašnju podjelu ako bi to značilo da se ona podijeli u etnički čista područja, odnosno područja u kojima bi vladao samo jedan ili drugi etnički narod.

Cijeli taj pothvat ređenja katoličkog biskupa u opsjednutom Sarajevu očito je htio biti i doista je postao velik znak. Dok može izgledati da se država Bosna i Hercegovina već stvarno raspala, najodgovorniji predstavnici velike Katoličke Crkve u ovom dijelu svijeta poduzimaju silne napore i izlažu se velikim opasnostima samo zato da se sastanu u njezinu glavnom gradu kako bi, među ostalim, pred cijelim svijetom istaknuli da tu državu ne smatraju raspadnutom. Istodobno, dok su katolička mnoštva znatnim dijelom već napustila svoja vjekovna prebivališta u istočnim, sjevernim i srednjim područjima te države, dok trijezni promatrači strahuju da je to povijesni kraj katolištva na tim prostorima, katolički biskupi idu u Sarajevo i ondje zaređuju novoga katoličkog biskupa u jedinstvenom obredu gdje se crkvena glazba miješala s eksplozijama granata koje su padale doslovno oko crkve. Granata koja je u doba obreda razorila sjemeništu kuhinju mogla je, što se računa vjerojatnosti tiče, jednako pasti i na katedralu.

Biskupi su mogli imati koliko toliko zajamčenu sigurnost samo u oklopnim kolima kojima su ih prevezli od zračne luke. Donekle i u nekom sarajevskom skloništu. Sve ostalo bilo je teško shvatljivo pouzdanje u Providnost kojoj su baš tih dana i tih sati najsvjesnije služili.

Ta čudna sigurnost da se usprkos cijeloj ratnoj stvarnosti koja očito nezaustavljivo ide svojim tokom, događa nešto važno i dobro, pokrenula je i sarajevske građane da napuste skloništa i da se izlažu snajperima hodajući do katedrale.

Došli su na misu i predstavnici nekatoličkih zajednica u gradu. Sve to dokazuje da je stari, dugotrajni i tako osebujni bosanski suživot između katolika, musli10

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

mana i pravoslavnih, također pripadnika drugih manjih zajednica, bio ondje stvarnost koja još nije iskorijenjena.

Je li ovaj veliki proročki znak baš tako izvedenog biskupskog ređenja dr. Pere Sudara prelijepi nadgrobni spomenik toga suživota, ili je providnosno jamstvo da se on može i mora obnoviti? Kad bi i bio nadgrobnim spomenikom, značilo bi da kršćani koji ga postavljaju vjeruju u uskrsnuće samo privremeno pokopane vrijednosti.

No, po svemu sudeći, biskupi su bili nadahnuti uvjerenjem da još uvijek ima sigurne nade da neće sasvim prevladati nehumana i bitno protupovijesna rješenja. Očito su duboko uvjereni da je to, protiv čega posvjedočiše i što žele spriječiti, nešto duboko nehumano i protiv Božjega nauma, da nije riječ samo o više ili manje prihvatljivom političkom rješenju. Jer, biskupi su duboko svjesni kad smiju a kad ne smiju založiti crkveni autoritet na području političkih zbivanja. U svom apelu oni sasvim određeno tvrde: »Suživot Srba, Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina Bosne i Hercegovine!« Kad vjernik kaže »sudbina«, misli »Božja volja«. A kad je uvjeren da je nešto Božja volja, onda je spreman zauzimati se bez ikakva pridržaja. Iz razmjerno kratkog apela je očito da se u tome svom stavu hrvatski katolički biskupi ne oslanjaju samo na neke povijesne spoznaje i više ili manje provjerena iskustva, nego drže da je riječ o temeljnim ljudskim pravima koja se na tom području i u tim uvjetima ne mogu obraniti drugim ponuđenim rješenjima. Oni jednostavno u ime Crkve postavljaju odgovornim političarima ključno pitanje: »Da li usvajaju načelo neotuđivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda...?« U doba kad se na toliko strana religioznost, tek nedavno oslobođena od pritiska komunističke ateizacije, ružno zlorabi i za opravdanje mržnje i osvete, tek zaređeni novi hrvatski katolički biskup usred razorenog Sarajeva poručuje: »Mi ne možemo moliti za Crkvu, a da u isto vrijeme ne molimo i za ovu zemlju; ne možemo i nećemo moliti za katolike, a da u isto vrijeme ne molimo i radimo za dobro svih ljudi s kojima ovdje stoljećima dijelimo dobro i zlo.« I dodaje: »Evo jedne zemlje i njezinih stanovnika koji su upali među razbojnike.« Ne bi se smjelo reći da je stanje u Bosni i Hercegovini tako osebujno da je ona izuzetak kad je riječ o neizbježnom suživotu. Proroci se nikad nisu zauzimali za izuzetke ako to nisu bili znakovi i putokazi. Suživot ljudi različitih narodnosti i vjeroispovijesti u punoj građanskoj ravnopravnosti i dosljedno provedenoj zakonitosti nije samo sudbina Bosne i Hercegovine nego upravo Božja volja za cijelo suvremeno i buduće čovječanstvo. Svako protivno dokazivanje samo je pokušaj zaustavljanja povijesti.

KOMENTARI GLASA KONCILA

11

Glas Koncila (4) 23. siječnja 1994.

»U nadi protiv svake nade«

V

eć je rečeno da se crkveno vodstvo ni u kojoj zemlji i ni u koje novije doba nije tako određeno zauzelo protiv nekog političkog rješenja kao što se je vodstvo katoličkih biskupija i provincija u Bosni i Hercegovini zauzelo protiv podjele te države, njezina komadanja. Istodobno je – koliko se može zaključiti iz svega što se dogodilo i što se događa na tom području – sve manje vjerojatno da bi se ta država mogla sačuvati, makar samo kao federacija ili konfederacija triju etničkih republika. Zar to znači da Crkva i ovaj put vodi izgubljenu bitku? Netko će reći da je ona osobito u novijoj povijesti već navikla zauzimati se za nešto već izgubljeno. Drugi će isticati da ono za što se Crkva tako složno i bez dvoumljenja zauzima, ne može biti izgubljeno, da treba samo znati prepoznati o čemu je zapravo riječ, koja se vrijednost ističe i čuva za budućnost.

Biskupi Vrhbosanske metropolije pohodili su Predsjednika Republike Hrvatske i u Promemoriji jasno iznijeli svoj stav, svoje žaljenje što ni oni koji u ime hrvatskoga naroda na državničkoj razini pregovaraju o sudbini Bosne i Hercegovine nisu ozbiljno uzeli ono što crkveni predstavnici s toga područja tako uporno i jasno ističu. Predsjednik je rekao da doista treba sačuvati Hrvate na njihovu povijesnom prostoru, na njihovim vjekovnim ognjištima i na onom području koje bi imalo pripasti republikama muslimanskoj i srpskoj. To je priznanje crkvenome stavu. Ali, može li to biti stvarni poticaj nade da Hrvati tih područja neće biti što iseljeni što istrijebljeni? Što onda preostaje rimokatoličkoj nadbiskupiji sarajevskoj i biskupiji banjolučkoj?

Skupina građana Hrvata iz srednje Bosne s fra Lukom Markešićem, donedavno provincijalom Bosne Srebrene, pred apostolskim je nuncijem u Zagrebu navijestila sazivanje Općeg sabora Hrvata Bosne i Hercegovine koji bi se izjasnio protiv podjele BiH za cjelovitu demokratsku državu. Odmah se u Vitezu sastalo Koordinacijsko tijelo Vlade HR Herceg-Bosne za središnju Bosnu i zaključilo da ti sazivači sabora u Zagrebu nemaju političkog legitimiteta za predstavljanje pučanstva središnje Bosne. Iz istog Viteza hrvatski branitelji poručuju da taj grad neće pasti, da je to pitanje »biti ili ne biti« hrvatskog pučanstva u Bosni.

Promatrač koji nije dovoljno upućen – a tko može reći da raspolaže sa svim podacima? – mora se suzdržati od zaključka i od suda. Kršćanskoj zajednici preostaje molitva, žrtva i pouzdanje. Zacijelo će oni koji su s tom problematikom došli pred apostolskog nuncija reći da se nisu utekli ambasadoru neke 12

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

druge države nego Papinu predstavniku pri hrvatskome episkopatu, upravo samom Svetom Ocu, da kao vjernici potraže razumijevanje i barem duhovnu potporu. Razumije se da im crkveni predstavnik ne može dati legitimitet za eventualne političke i državničke pothvate. No zacijelo može za njih i s njima moliti.

Istodobno je Papa progovorio diplomatskim predstavnicima akreditiranim pri Svetoj Stolici prilikom tradicionalnog novogodišnjeg primanja. Osobito gorko je progovorio o ratu u Bosni i Hercegovini. Za njega je to vrhunac tragedije koja zahvaća suvremenu Europu. Papa upozorava da nesreće koje prijete Europi izviru iz rasizma i vrlo grubog nacionalizma. Odmah primjećujemo da bi tu mjesto nacionalizam bolje stajala riječ nacizam da bude jasno kako nije riječ o rodoljublju nego idolizaciji nacije, uzdizanju vlastitoga naroda na razinu kumira. No nezavisno od više ili manje sretnih izričaja, očito je da Papa sa svog visokog motrilišta vidi kako rasizam i nacizam u Europi nisu mrtvi, kako na starom kontinentu, očito i na njegovu balkanskom izdanku, mnogi ljudi pokušavaju od nacije načiniti božanstvo da bi u ime toga krivoboga mogli druge i drugačije prezirati i istrebljivati. Ono što se zove fundamentalizam (bez obzira na prikladnost baš te riječi samo je religijski rasizam), diskriminacija ljudi druge religijske pripadnosti kao nepoželjnih i manjevrijednih. Doista je strašno ustanoviti da takve nečovječne ideologije tolike ljude na starom kontinentu pokreću na tolika zlodjela uoči trećega tisućljeća.

Papa se ovom prilikom nije upuštao u izlaganje određenoga političkog rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Upozorava da se nečovještvo na kraju ipak ne isplati, moli one koji pomažu žrtvama da se ne obeshrabre, državnike da se zauzimaju kako bi prevladao razum, europske narode neka ne zaborave one ljude koji su zahvaćeni »borbama u koje su ih uvukli njihovi vođe«. Taj posljednji izričaj jasno je sadržajan. Daleko gore u Rusiji Gleb Jakunjin upozorava da strah može ljude navesti da daju svoj glas ne znajući zapravo kome ga daju i da Crkva griješi propustom ako u takvim prilikama narodu ne otvara oči. Razumije se da bi Crkva iznevjerila evanđelje kad bi iz straha pred lošom demokracijom poduprla diktaturu.

Kad je pak riječ o Crkvi u Bosni, u susretima s njezinim najodgovornijim predstavnicima iz kojih već zrači aureola patnika, doživljavamo njihovu mističnu odlučnost da ostanu na svojim mjestima unatoč svim suprotnostima. Kao da je kucnuo biblijsko-spasenjski trenutak kad budućnost pripada samo onima koji vjeruju »u nadi protiv svake nade« (Rim 4, 18).

KOMENTARI GLASA KONCILA

13

Glas Koncila (5) 30. siječnja 1994.

Ni u ime Boga ni u ime naroda

Š

to god netko mislio o snazi molitve u rješavanju političkih pitanja, činjenica je da je svjetska javnost sasvim ozbiljno shvatila Papin poziv za održavanje Svjetskog dana molitve za mir na Balkanu. I koliko god se utvrđivalo mišljenje da je na ovim prostorima, osobito između hrvatskih katolika i srpskih pravoslavnih, ekumenizam mrtav, činjenica je da je zagrebačko mnoštvo u prepunoj katedrali bilo ganuto gledajući kako uz kardinala sjedi srpski pravoslavni svećenik u zajedničkoj kršćanskoj molitvi za mir. Ekumenizam nije mrtav i mir je moguć. Ne samo da Bog to hoće, nego i ljudi to žele i unatoč svemu nisu se prestali tome nadati. Katolička Crkva u narodu Hrvata i u cijelom svijetu najčvršće se oslonila na tu nadu. Što su ratne strahote nezaustavljivije i što su državnički pregovori bezizgledniji, to je nada jača. I dogodilo se da je ta molitvena nada dosegla vrhunac svoga izraza baš u dane kad je izgledalo da će divljanje ratnika još jednom zaglušiti riječi političara. Molitva je sasvim realna snaga. Kad milijun ljudi širom svijeta isto žele i u istoj se misi sabiru, onda je to svojevrsni juriš na nebo, upravo na Božje srce koje se u takvim prilikama mora otvoriti i zahvatiti u povijesna zbivanja mimo predvidljivih tokova ekonomske i političke zakonitosti. Uostalom, ako smo iskusili da »revolucija svijeća« može do raspadanja potresti onako velik sustav kakav je bio boljševistički komunizam, zašto bismo sumnjali da »molitveni juriš« ne bi mogao zaustaviti krvave jurišnike?

Ispravno je pokazivati baš ta dva velika događanja našega doba: srozavanje bezbožnog komunizma i zaustavljanje nečovječnih ratova koji su se nakon toga rasplamsali. U prvom se, naime, događaju na dotad neviđeni način pokazala snaga onih izvornih ljudskih vrijednosti koje su povezane s religijom i nacijom, bogoljublja i rodoljublja. U drugom se događanju odmah pokazala tragična zloupotreba vjerske i nacionalne pripadnosti do te mjere da su se ljudi počeli uzajamno istrebljivati zbog vjerskih i nacionalnih različnosti. Mogao bi se nametnuti zaključak da je komunizam imao pravo kad je htio ljude osloboditi religijskih i nacionalnih osebujnosti koje ih, eto, dovode do nepomirljivih suprotstavljanja. Suvremenici, osobito vjernici, ne smiju takvom zaključku nasjesti niti smiju zaobići mogućnost takva razmišljanja. Uvijek je ispravno pogledati u oči činjenicama, razbistriti pojmove, izbrusiti značenje riječi.

Ista Katolička Crkva koja je u boljševističko doba u Božje ime služila narodima čuvajući njihov identitet i potičući njihov ponos, sad najodlučnije ističe opasnost koja dolazi od nacionalizma, odnosno od krivotvorbe i zlopora14

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

be rodoljublja. Katoličko poimanje etničkog naroda sasvim je jasno, čovječno. Narod nije drugo nego velika zajednica osoba u prostoru i vremenu. Tko vjeruje u dostojanstvo čovjeka i tko brani ljudska prava, dužan je cijeniti nacionalni identitet i čuvati sva etnička prava, jer je riječ o pravima i dostojanstvu zajednica osoba, čovjeka na razini zajednice. Tako shvaćeni narod, etnos, nikad ne može postati opravdanjem za mržnju, za tlačenje i istrebljivanje drugih, za uništavanje drugih vrijednosti i osvajanja tuđih područja. Rodoljublje je štovanje i čuvanje pravih ljudskih vrijednosti, a nacionalizam o kome Papa govori (u smislu nacizma) nečovječna je krivotvorba, idolopoklonstvo. Tko želi druge plijeniti i istrebljivati ne podnosi, naprosto ne može slijediti Boga Čovjekoljupca nego ga mora zamijeniti s krivobogom, kumirom nacije. Zato dolazi i do krivotvorbe vjere, do njezine zamjene nacionalnom ideologijom koja se, nažalost, nastoji izricati vjerskim rječnikom i kititi vjerskim znakovljem. Snage koje manipuliraju tim povijesnim zločinima svjesno žele prikazati rasplamsale sukobe kao vjerske ratove, također kao sukobljavanje nepomirljivih etničkih naroda. Tu prevaru treba razobličiti. I Papa u Rimu i kardinal Kuharić u Zagrebu, i svi naši biskupi u svojim sjedištima ovih su dana jednodušno razobličavali te laži. Na brojnim ekumenskim skupovima, osobito na onom u zagrebačkoj katedrali, moglo se vidjeti da zaista nije riječ o vjerskom ratu ni o ratu među narodima. Najviši predstavnici hrvatskih katolika i srpskih pravoslavnih zajedno su zazivali istoga trojedinoga Boga, dičili se istim križem Kristovim, naviještali isto evanđelje, zazivali istu Bogorodicu za pomirenje i mir i slogu i ljubav među svojim narodima. U katedrali je bilo i ne malo izbjeglica sa strašnim teretom krvavih uspomena, ali ni iz oka nije bljesnula mržnja, iz mnogih su kanule suze ganuća.

Narod vjeruje svome Bogu i zna njegovu poruku. Molitveno zajedništvo drugih kršćana i pobožna nazočnost Židova i muslimana snažno su potvrđivale tu biblijsku vjeru i nadu. Doista, ovo što nam se događa nije ni vjerski ni etnički sukob nego to nečovječni i pohlepni gospodari ovoga svijeta pokušavaju zlorabiti vjeru i naciju. A te prave ljudske i Božje vrijednosti kadre su se zloporabi oprijeti.

KOMENTARI GLASA KONCILA

15

Glas Koncila (6) 6. veljače 1994.

Šamar gospodarima rata

N

akon što je nedavno, 22. siječnja, potpisan sporazum o suradnji četiriju muslimanskih i četiriju katoličkih vjerskih i humanitarnih ustanova na projektu pružanja humanitarne i medicinske pomoći pučanstvu Bosne i Hercegovine, sastao se 29. siječnja inicijativni sastanak Vijeća potpore tom humanitarnom projektu. U zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti okupilo se četrdesetak istaknutih javnih djelatnika, Muslimana i Hrvata, uglavnom iz Zagreba, a neki su došli ili izrazili slaganje također iz Rima, Beča, Stockholma, Milana i Dubrovnika. Sastanak je sazvao i – pozdravio u ime predsjednika HAZU dr. Ivana Supeka – dopredsjednik Odbora za mir i ljudska prava HAZU dr. Zvonimir Šeparović. Od istaknutijih crkvenih djelatnika spominjemo sudjelovanje biskupa Jurja Jezerinca i dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta dr. Jurja Kolarića. Svi sudionici došli su izraziti spremnost pomagati pothvat »Humanitarni putovi mira i ljubavi za pomoć BiH« i posvjedočiti protiv besmislenoga uzajamnog ubijanja koje zaista nije ni vjerski ni međuetnički građanski rat, nego to »gospodari rata« bezočno manipuliraju ljudskim životima zlorabeći različite vjerske i nacionalne pripadnosti.

Nije i ne može biti istina da je u BiH ili bilo gdje nemoguć suživot ljudi različitih vjera i narodnosti. Strašno je što se i s vrlo službenih mjesta u posljednje dane čuju takve tvrdnje. To pokazuje da je opasnost zaista velika, da treba sve činiti, i to brzo činiti, da zloraba zaista ne uspije, da se rat koji se zlonamjerno prikazuje kao vjerski i etnički ne pretvori u nezaustavljivi i nepredvidljivo dugotrajni rat koji će se onda nazvati »civilizacijskim ratom« odnosno ratom među civilizacijama.

Mnogi od nazočnih uzeli su riječ, a ti su kratki govori bili kao proplamsaji svjetlosti u pomrčini razuma. Ljudi koji su navikli odgovorno i kvalificirano govoriti i pisati ne mogu prihvatiti tvrdnju da ljude različitih vjera i narodnosti treba jedne od drugih prostorno odvojiti. U BiH je u prošlosti bilo a i danas ima pravog suživota, upravo solidarnosti u patnji. Narodi koji su navikli zajedno živjeti, svjesni su sudbinske povezanosti. Uostalom, desetak vozača u nedavnoj akciji »Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu« bili su Muslimani, a hrvatski i katolički sudionici toga pothvata svjedoče o pretežno humanom ponašanju muslimanske policije. Čulo se da to što se u BiH upravo događa nije sukob ljudi različitih vjera i nacija, nego je to sukob među žrtvama. Dva naroda, koji su žrtve sasvim poznate i točno odredive agresije, navedeni su na krvavo sukobljavanje. Jedan od sudionika naveo je stih suvremenoga bosanskog 16

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

pjesnika: Pas bez očiju liže suze dječaku bez nogu. Treba uspostaviti bezuvjetni mir. Treba glasno i sve glasnije vikati da vojni i politički razlozi ne smiju biti važniji od čovječnosti. Ova sloga tolikih istaknutih muslimanskih i hrvatskih javnih djelatnika treba biti šamar gospodarima rata i poticaj na reinterpretaciju i redefiniciju službenih politika. Budući da je povijest dokazala da je zajedništvo moguće, treba se ponovno pouzdati u tradiciju dobroga susjedstva, u zakon komšiluka koji je još uvijek djelotvoran. Zadaća intelektualaca je na novi način raspravljati o teškim pitanjima, ne dopustiti da se ustale lažna rješenja. Humanitarne akcije moraju svijet navesti i na drugačija politička rješenja. Neobično je bilo slušati umirovljenog generala kako uvjerljivo govori da treba prodrijeti u vrtlog rata i zaustaviti ga mirom i ljubavlju. Kad je u pitanju sudbina naroda, ništa nije kasno i nikad nije kasno, jer u tom od agresora potaknutom sukobu ne može biti pobjednika. Ako se oba naroda ne spase svaki je od njih ugrožen u opstanku.

Jedan je od sudionika pročitao pismo brata iz Sarajeva o primljenom paketu: Najeo sam se konzervi, umrijet ću sit. Dosta paketa, šaljite mir! Uslijedilo je zajedničko razmišljanje o tome kako čovjek ne živi samo o kruhu i kako kruh, upravo humanitarna pomoć, mora biti znak i poticaj cjelovitijim rješenjima humane politike. Nestor hrvatskih književnika nije mogao svladati ganuće.

Istaknuo je da svaki od nas mora sam sebe ispitati koliko smo i nesvjesno pridonijeli ovoj tragediji. Dosta je krivih zanosa i krivih uvjerenja! Rješenje je u tome da nam prva briga bude čovjek i prvo načelo spašavanje čovjeka. Treba činiti dobro, istaknuo je teolog, makar izgledalo da nema nade, jer čovjek ne može biti indiferentan prema dobru koje mu je učinjeno. Usred eksplozija mržnje i tolikih granata neka dođe do eksplozije dobra. Poznati liječnik je zaključio da je ovo što zajedno poduzimamo pokušaj odgovora na pitanje što da rade normalni ljudi u nenormalno doba. Istina je da se glas intelektualaca slabo čuje, ali treba dokazati da su humana pitanja iznad političkih. Televizijski djelatnik je upozorio kako gospodari rata sustavno i uspješno kontroliraju sredstva javnog priopćavanja, kako potiču na mržnju, kako stavovi o humanom suživotu u mnogim sredinama teško prodiru u javnost. Treba stoga tražiti načina da proturatni stavovi dođu do riječi i ondje gdje su sada spriječeni.

Premda je među nazočnima bilo više humanista koji se ne izjašnjavaju kao vjernici, skup se je prožeo ozračjem biblijske nade. Bilo je očito da su svi ti ljudi vjernici i agnostici kršćanskog ili islamskog podrijetla – izdanci baštine onoga Abrahama koji je, hodajući »u nadi protiv svake nade«, pokrenuo nezaustavljivu humanizaciju povijesti.

KOMENTARI GLASA KONCILA

17

Glas Koncila (7) 13. veljače 1994.

Narod nije ni radi Crkve ni radi države

N

a najvišoj političkoj razini pokrenuto je pitanje o odnosu katolištva i hrvatstva u prošlosti i sadašnjosti. Istaknuta je misao da je katolištvo prije svega univerzalno pa je Katoličkoj Crkvi vjera ispred nacije. To zvuči kao ono pitanje kojega smo se desetljećima naslušali među hrvatskim iseljeništvom, među onima koji nisu mogli pojmiti zašto je Sveta Stolica bila sklopila diplomatske odnose s Titovom Jugoslavijom. Pitanje je obično glasilo: Jesi li prije katolik ili si prije Hrvat? Očekivao se odgovor da smo najprije Hrvati pa tek onda katolici jer da se čovjek rađa kao pripadnik svoga naroda, a da pripadnikom Crkve tek zatim postaje. Odgovarali smo da je pitanje krivo postavljeno jer da bi trebalo glasiti: Jesam li toliko dobar Hrvat koliko to od mene traži moja katolička vjera? I tumačili smo da vjera traži da čovjek bude cijeli čovjek, a na cjelinu čovještva spada i njegova djelatna vjernost narodnoj zajednici. Rodoljublje je kršćanska krepost, vjera traži od hrvatskog čovjeka da bude što vjerniji svome narodu, da bude što bolji Hrvat – kao što to traži od pripadnika i svakog drugog naroda glede njegove narodnosti. Isticali smo radićevsku misao da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način, da je to pitanje konkretnoga čovještva i stoga vjersko pitanje.

Diplomatski pak odnosi Svete Stolice s onom Jugoslavijom nisu bili popuštanje Crkve jugokomunizmu, nego popuštanje te zle vlasti pritiscima izvana i iznutra. Nazočnost papina predstavnika ojačala je Katoličku Crkvu u cijeloj državi, poglavito Crkvu u Hrvata, što je značilo slabljenje državnog ateizma koji je htio istisnuti Boga, i velikosrpstva koje je htjelo izbrisati hrvatski narod. Bilo je to, dakle, također služenje Katoličke Crkve probicima hrvatskoga naroda.

No, upravo se čuje da je Vatikan Hrvatskoj dodijelio i posebnu ulogu – da bude most za ponovno stvaranje jedinstva s istočnim kršćanstvom, s pravoslavljem. Kao da se u tom svjetlu želi tumačiti i sadašnje zauzimanje najodgovornijih ljudi Crkve u Hrvata, osobito biskupa i provincijala na bosanskom i hercegovačkom području, za očuvanje cjelovite države Bosne i Hercegovine, protiv etničke teritorijalne podjele koja neizbježno povlači za sobom i etničko čišćenje, makar se govorilo samo o »humanom preseljavanju«. Može li se taj suvremeni stav naših crkvenih predstojnika smatrati vršenjem neke uloge mosta prema pravoslavlju, drugim riječima čuvanja »zajednice Južnih Slavena« kao prostora za promicanje kršćanskoga jedinstva?

18

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

Pitanje je preozbiljno, sudbinsko. Bilo bi doista kobno da Crkva instrumentalizira narod za neke svoje prozelitske ili ekumenske ciljeve. Značilo bi da se Crkva služi narodom a ne da služi narodu. Budući da je u Isusu Bog došao služiti čovjeku, a ne tražiti da bude služen, bila bi to protuevanđeoska zloporaba vjere i crkve. Je li ikada na našim prostorima bilo takve zloporabe? Je li se javljala tendencija da hrvatstvo bude prenositelj katolištva, oruđe za širenje i utvrđivanje katolištva na balkanskim prostorima? Pitanje je vrijedno trijeznog proučavanja jer, kad bi se pokazalo da je doista toga bilo, značilo bi da hrvatstvo nije bilo u prvom redu čovještvo na hrvatski način, nego da je trebalo postati oruđe određene, makar i crkvene politike. A čovjek, ni narod kao dragocjena zajednica ljudskih osoba, nikad nikome ne smije postati sredstvo za ostvarivanje bilo kojih ciljeva. Drugi vatikanski koncil u konstituciji »Gaudium et spes« posebno ističe da je čovjek jedino biće koje je Bog stvorio radi njega samoga.

Ne kaže radi sebe nego radi njega! Znači da ni Bogu čovjek nije sredstvo nego cilj. Znači da svaka politika kao i svako crkveno nastojanje mora služiti narodu a nikad se ne smije poslužiti narodom.

Upravo je zbog toga baš na hrvatskom području osobito važno razlikovanje vjere i nacije, jasna spoznaja da može biti i da doista ima pravih Hrvata koji nisu katolici kao što na svijetu ima i mnogo katolika koji nisu Hrvati. Hrvatska je domovina svih Hrvata bez obzira na to koje su vjere, jesu li ili nisu vjernici.

Zato Hrvatska niti može niti smije biti instrument Katoličke Crkve za ostvarivanje njezinih nauma glede crkvenoga jedinstva s pravoslavnima. U tom smjeru mogu djelovati samo hrvatski katolici, uvijek budno pazeći da ne povrijede ni slobodu savjesti ni tradicijski ponos, ni crkveno-nacionalni identitet pravoslavnih susjeda, niti da povrijede životne interese svoga naroda i svoje države.

Srećom je sadašnji tako istaknuti stav Katoličke Crkve glede događanja u Bosni i Hercegovini sasvim jasan, upravo u znaku služenja Crkve narodu. To što se biskupi i provincijali, s njima i gotovo svi svećenici, redovnici, redovnice i drugi vjernici, protive takvoj, makar samo unutrašnjoj teritorijalnoj podjeli države BiH koja bi se provodila po etničkom ključu te bi dovela, kao što već dovodi, do istrebljivanja ili okrutnog izgona većine bosanskih Hrvata, koji su također katolici, iz njihovih vjekovnih postojbina, očito nije služenje nekom potencijalnom jugoslavenstvu i ekumenizmu nego je rodoljubna skrb za život svoga vlastitog naroda.

Tu se može pojavljivati i pitanje odnosa države i naroda. Vjerniku i svakom humanistu jasno je da je narod stariji od države, da nije narod radi države nego država radi naroda. Stoga ni država nema pravo instrumentalizirati narod, nema pravo žrtvovati žive dijelove toga naroda, tražiti od njih da se iskorijene radi postizanja stanovitih državnih ciljeva. Crkva će i u ovom slučaju ostati KOMENTARI GLASA KONCILA

19

dosljedna evanđeoskom, i koncilskom poimanju čovjeka i naroda. Jer, što god se možda moglo događati u prošlosti, ova sadašnja Crkva u Hrvata svjesno je i duboko ukorijenjena u biće svoga naroda, nije ničija ekspozitura ni oruđe ikakve duhovne kolonizacije, nego je čvrsto uspostavljena u vlastitim biskupijama i metropolijama, okupljena u svojim biskupskim konferencijama, svjesna svoje odgovornosti za služenje dobru svoga naroda.

I neka nam bude slobodno primijetiti da se ni Europa ni itko u njezinoj službi ne smije poslužiti hrvatskim narodom kao svojim instrumentom za vezivanje muslimana u zapadnoeuropsku civilizaciju. Hrvatski se narod mora brinuti za vlastito dobro, čuvajući svoju slobodu i svoj identitet u neizbježnom suživotu s drugima, a ne smije biti unajmljeni žandar ni vatrogasac na granicama velike Europe.

20

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

Glas Koncila (8) 20. veljače 1994.

Stepinčevska Crkva u službi hrvatskoga naroda

P

oput sluge Božjega Alojzija Stepinca i suvremena Crkva u Hrvata dužna je zauzimati se za dostojanstvo i slobodu svake osobe i svakoga naroda, nikad ne pokleknuti pred pritiscima, svjedočiti istinu, makar time, kao i u biblijska vremena, izazivala neraspoloženja onih koji ne podnose upozorenja Božjih proroka – to bi mogao biti kratak sažetak propovijedi što ju je kardinal Franjo Kuharić održao na 34. Stepinčevo u prepunoj zagrebačkoj katedrali u sklopu večernje spomen zadušnice. Vrlo znakovito on je svoju propovijed izgradio na citatima iz govora i propovijedi kardinala Stepinca. Posebno je započeo i završio citatima iz njegove oporuke. Završivši propovijed onim dijelom Stepinčeve oporuke gdje sluga Božji moli vjernike neka se u svojim molitvama sjete i njega »svoga pastira u teškim vremenima«, kardinal Kuharić je – ne dodajući tom završetku nikakvo svoje tumačenje – mogao ostaviti dojam da pomišlja na svoj odlazak u mirovinu koji bi se, kad bi Papa na to pristao, mogao dogoditi u tijeku ove godine. No tko god je osjetio taj prizvuk propovijedi, zacijelo je još snažnije osjetio potrebu da ne zašuti taj proročki glas koji već četvrt stoljeća s tog istog mjesta svake godine na Stepinčevo, 10. veljače, svjedoči nepokorivo služenje Crkve u Hrvata hrvatskom narodu, slobodi i dostojanstvu svake osobe i svakog naroda. Slušajući tako svake godine nadbiskupa Franju Kuharića, navikli smo doživljavati njegov lik i njegovu poruku kao izraz te osebujne stepinčevske Crkve koja je unatoč svim protivštinama, bolje rekavši: sazrijevajući i kaleći se u njima, postigla vrhunac svoje povijesne povezanosti sa svojim narodom, upravo neugasivu svijest odgovornosti za sudbinu toga naroda. Ta stepinčevska Crkva znala je glasom svojih prvaka svjedočiti za dobro svoga naroda u teškim godinama prije II. svjetskog rata, u zbunjujućim previranjima onog ratnog doba, u dugoj jugokomunističkoj diktaturi. Iz toga iskustva ona svom narodu želi svijetliti i u doba njegove obnovljene državne nezavisnosti. Ne vezujući se ni uz koji režim niti uz koju stranku, slijedeći nadahnuće sluge Božjega Alojzija Stepinca, ta Crkva je mogla sačuvati kontinuitet svoga poslanja na putu služenja slobodi. Znakovito je i sam kardinal Silvestrini, predvodeći spomenmisu Stepinčeve obljetnice u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu u nedjelju 13. veljače, Stepinčev pastoralni program sažeo u četiri točke: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podvrgavanje volji Božjoj, potpuno darivanje braći ljudima. Očito je i iz Rima i iz svega svijeta prepoznatljivo da je sluga Božji Alojzije Stepinac KOMENTARI GLASA KONCILA

21

nadahnuo svojoj Crkvi u Hrvata neugasivu težnju da bude slobodna kako bi mogla biti Kristu vjerna i Bogu podložna za služenje svome narodu. To što je Stepinac zacrtao i učvrstio svojim mučeništvom doista je zaživjelo u Crkvi u Hrvata, postalo je njezinom bitnom oznakom. I to treba ostati njezinom osebujnom značajkom na ovoj prekretnici svjetova i u naše i u buduće doba. Zato je naravno željeti da hrabri i dosljedni Stepinčev nasljednik, koji je doista kao i Stepinac bio i jest »pastir u teškim vremenima«, nastavi baš takvo služenje i u idućim godinama. I razumljiva je vjernička molitva da i budući pastiri zagrebačke Crkve, nadbiskupi hrvatskoga glavnog grada i zapravo prvaci hrvatskoga katoličkog episkopata, nastave tim stepinčevskim putem služenja narodu u punoj i požrtvovnoj slobodi. Razumije se da to stepinčevsko služenje Crkve narodu u doba demokratskog uređenja i državne nezavisnosti poprima nove, svakako vedrije ali nipošto manje važne ni manje odgovorne oznake. Povijesna je istina da glas Crkve kao proročki glas javne kritičke svijesti u ljudskom društvu, u narodnoj i državnoj zajednici, može kojiput ne biti sasvim ugodan ni zakonitim nosiocima vlasti. Stara je to praksa poznata iz biblijskih vremena u onom izabranom Božjem narodu. Taj je narod od Boga primao i svoje kraljeve i svoje proroke. Kraljevi su utvrđivali državnu nezavisnost i uspostavljali što pravedniji poredak. Proroci su budno motrili na svaku moguću zloporabu i u Božje ime opominjali kraljeve. Za razliku od kraljeva u poganskim zemljama, ti su se biblijski kraljevi naravno srdili na pokoju proročku riječ ali su proroke kao Božje poslanike štitili i njihove riječi odgovorno primali. Taj biblijski uzor odnosa građanskih vlasti i crkvenih predstojnika treba se posuvremeniti u uzajamnom konstruktivnom i kritičkom prihvaćanju Crkve i države razvijajući se prema idealnom odnosu slobodne Crkve u slobodnoj državi.

Kad jednom sluga Božji Alojzije Stepinac bude proglašen svecem cijele Katoličke Crkve, on će posvuda biti znakom te najsuvremenije crkvene slobode za služenje narodu u svim uvjetima i u svako doba. Neće biti znak ikakve nostalgije za prošlim vremenima, za izgubljenim crkvenim pozicijama u društvu, za minulom spregom crkvenih i državnih vlasti – nego će biti ono što je zaista u životu bio: znak slobodne a Bogom vođene budućnosti. I gdje god se bude spominjao taj sveti znak slobode što ga je iznjedrila Crkva u Hrvata, spominjat će se i njegovi nasljednici koji su njegovu poruku shvatili i prihvatili kao navještaj svakome novom naraštaju.

22

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

Glas Koncila (9) 27. veljače 1994.

R

Oklevetana Crkva

adni skup »Republika Hrvatska – država ljudskih prava« u organizaciji Hrvatskoga helsinškog odbora održan je u Zagrebu od 17. do 19. veljače.

Iz novinskog izvješća saznajemo da je jedan od sudionika »konstatirao kako je Katolička crkva jedina uspravna i moralna institucija u Hrvatskoj glede granica, očuvanja cjelovite BiH i osude etničkog čišćenja, ali je upitao nazočne kako to da u tri dana skupa nema niti jednog njihovog predstavnika«. Novine su također zabilježile izjavu Ivana Zvonimira Čička kako je »indikativno i to što se nitko od katoličkih i pravoslavnih svećenika nije odazvao ovom skupu«.

Istodobno je zabilježeno da je na skupu bilo gorkih reakcija na članak što su ga dnevni listovi u petak 18. veljače preuzeli od Informativne katoličke agencije (IKA). Riječ je o prikazu članka u talijanskom katoličkom dnevniku »Avvenire« od 6. veljače gdje se iznose tvrdnje o etničkom čišćenju, otpuštanjima i izgonima što ih vlasti u Republici Hrvatskoj vrše protiv građana srpske nacionalnosti. Talijanski novinar posebno ističe da je Ivan Zvonimir Čičak izjavio kako mu je žao što je njegova Crkva, a to znači Crkva u Hrvata, upala u zabludu, jer da za hrvatske katoličke svećenike postoje samo Hrvati, da ti svećenici nemaju Kristove ljubavi prema pripadnicima drugih naroda.

Spomenuti članak u »Avvenire« ističe da je Čičak katolik, da je predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora, da je sada u Hrvatskoj jako progonjen, da mu praktički ne preostaje drugo nego svoje mišljenje iznositi u inozemnim novinama.

Osvrt u biltenu IKA (s potpisom ŽK) nije polemizirao s navodima u talijanskom članku, nije ih ni osporavao ni potvrđivao. Samo je postavio pitanje: Koliko je to u prvom redu zauzimanje za ljudska prava ugroženih građana u Republici Hrvatskoj, a koliko je riječ o političkoj borbi protiv sadašnje legitimne vlasti u toj republici? Primijećeno je također da takvi napisi u inozemnom, osobito talijanskom tisku nailaze na odobravanje onih tamošnjih krugova kojima je hrvatstvo uvijek bilo odbojno, i kojima sama riječ Hrvat ima negativno značenje. Pokazuje se, nažalost, da takvih stavova ima i među talijanskim katolicima. Ne bi li hrvatski javni djelatnik, koji talijanskim novinarima govori o prilikama u domovini, trebao i s time računati? Tako postavljeno pitanje zacijelo nije ni prokazivanje ni uvreda. Nije li svaki Hrvat – bio na vlasti ili u oporbi – dužan paziti da svojim izjavama i postupcima ne pogoršava dojam što ga takvi stranci imaju o Hrvatskoj i Hrvatima?

KOMENTARI GLASA KONCILA

23

jelo morati obnoviti barem da iz njega bude izbačen svaki spomen na nepostojeću državu Jugoslaviju – članak 21. koji govori o pravu na život svakoga ljudskog bića bude proširen i pojašnjen izričajem da svako ljudsko biće ima pravo na život od začeća do naravne smrti. Zato u našoj državi ne smije biti ne samo smrtne kazne, koju u tom svom članku Ustav izričito zabranjuje, nego također ni pobačaja ni eutanazije.

To je ono najmanje što nam je pravo i dužnost tražiti kao članovima naroda koji s pravom ističe kršćanske, upravo katoličke korijene svoje cjelokupne uljudbe, u državi čiji najviši predstavnici priznaju i ističu tu pripadnost katoličkoj baštini. Zato nije slučajno što je iz nedavnoga osobnog razgovora predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije u službenom priopćenju iz Predsjednikova ureda posebno spomenuto da je kardinal istaknuo zabrinutost glede zakonskih rješenja u vezi s pobačajem.

Nije riječ o tome da bi Katolička Crkva državi, koja je po Ustavu građanska i u kojoj su sve vjerske zajednice i sva vjerovanja i uvjerenja ravnopravna, nametala svoje crkvene zakone da ih usvoji kao državne. Ovdje je samo riječ o naravnom ljudskom pravu na rođenje, koje pravo Crkva, koja od Krista ima poslanje štititi i promicati sva ljudska prava, mora isticati i u našoj državi. Ona to čini ponajprije preko svojih vjernika koji kao državljani imaju pravo djelovati na oblikovanje i donošenje ustava i zakona, a zatim javnim svjedočenjem za ta prava cijeloj narodnoj i državnoj zajednici, pozivajući sve građane da se zauzmu za sva ljudska prava, također za pravo na rođenje. Građani koji možda drugačije ili čak suprotno misle moraju nama kao ravnopravnim građanima priznati barem pravo da svoja uvjerenja u javnosti iznosimo i da se za njih zakonito zauzimamo. Hrvatski pokret za život i obitelj u svom je priopćenju u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava posebno istaknuo zahtjev da se utvrdi »pravo na život svakog nedužnog i nemoćnog ljudskog bića od samog začeća do naravne smrti«. I najavom prosvjedne peticije Ustavnom sudu Republike Hrvatske taj je pokret u cjelini ostao u okvirima prava koja pripadaju svakom državljaninu i svakoj zajednici tih državljana.

Uostalom, kako je moguće drugačije misliti u ove dane kad cijela javnost odjekuje radošću što se je Isus poslužio ljudskim pravom na rođenje, što se doista rodio kao čovjek za ljude?

332

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

Glas Koncila (52) 29. prosinca 1996.

Petrovo služenje svim vjerskim zajednicama

T

ri upravo potpisana ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske podsjećaju na nekadašnje konkordate ali su prava novost na području utvrđivanja državnih obveza prema pravima i slobodama vjernika i vjerničkih zajednica u dotičnoj državi. Dok su stari konkordati barem mogli izgledati kao nadomjestak za prijašnji povlašteni položaj Crkve u državi, ovi ugovori polaze upravo od toga da Crkva u državi ne želi biti povlaštena nego zaista slobodna za svoje služenje ljudima. U dva od ovih ugovora to se u uvodnim dijelovima izričito ističe. Republika Hrvatska polazi od svoga Ustava, posebno od članaka 40. i 41. o vjerskoj slobodi i o slobodi savjesti, a Sveta Stolica od dokumenata Drugoga vatikanskog sabora i svoga crkvenoga prava. Spomenuti je, naime, Sabor posebnim dekretom utvrdio kako svaki čovjek ima pravo slobodno birati svoje vjerovanje i vjersku pripadnost uključujući i nevjerovanje, te kako u tome mora biti slobodan od svake prisile, bilo s državne bilo s crkvene strane. Odmah u članku 1. Ugovora o pravnim pitanjima potvrđuje se da su »država i Katolička Crkva, svaka u svom poretku, neovisne i samostalne«. Ni govora, dakle, o nekom pokušaju obnavljanja odnosa Crkve i države kakvi su bili u prošlim vremenima, nego je riječ o utvrđivanju tih odnosa na temeljima najsuvremenijih shvaćanja vjerske slobode, kako je to izraženo u dokumentima o ljudskim pravima, odgovarajućim člancima raznih ustava, te sadašnjeg crkvenog zakonodavstva.

Postavilo se pitanje zašto je potrebno ta poznata građanska prava glede vjerskih sloboda utvrđivati posebnim ugovorom između države i Svete Stolice, treba istaknuti da tu Katolička Crkva služi pojašnjavanju i utvrđivanju tih prava, kako ona ne bi ostala samo na razini ustavnih načela nego bi se provodila u redovitu praksu. Služeći se svojim utvrđenim međunarodnim ugledom i statusom subjekta međunarodnog prava, Sveta Stolica na taj način ne utvrđuje samo prava katoličkih vjernika u dotičnoj državi, nego potiče na utvrđivanje takvih prava i građanima drugih vjerskih zajednica. To je svojevrsno suvremeno služenje Petrova nasljednika i nekatoličkim vjerskim zajednicama. Vrijedi se, naime, sjetiti kako je u svojoj nedavnoj enciklici »Ut unum sint« (Da svi budu jedno) Ivan Pavao II. zamolio nekatoličke vjerske zajednice za njihovo mišljenje kako bi on, vršeći Petrovu službu, mogao poslužiti i njima, premda nisu s njime u crkveno-upravnom zajedništvu. Upravo se u slučaju ovih i ovakvih KOMENTARI GLASA KONCILA

333

ugovora pokazuje to petrovsko služenje Svete Stolice i drugim vjerskim zajednicama. Nezamislivo je, naime, da država koja takvim ugovorima Katoličkoj Crkvi osigurava određena prava i slobode, i to pozivajući se na vlastiti ustav, ne bi odmah ta ista prava i slobode na odgovarajući način priznala i svakoj drugoj vjerskoj zajednici na svom području. Lako je pak razumjeti zašto se takvi ugovori u ovom slučaju najprije sklapaju s Katoličkom Crkvom. Ona je, naime, svojim međunarodnopravnim položajem i utjecajem, svojom ukorijenjenošću u povijest i sadašnjost hrvatskoga naroda i činjenicom da joj pripada većina građana Republike Hrvatske, najspremnija i najodgovornija prihvatiti se te zadaće – kako za sebe tako i za druge. Zanimljivo je i znakovito da u ovom slučaju Republika Hrvatska nije najprije donijela cjeloviti novi zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica koji bi se jednako na sve primjenjivao. Takav bi zakon jedva mogao uvažavati posebnosti svake vjerske zajednice, zadovoljavati njihove različite potrebe, težnje i običaje. Pribjegavajući pak ovako ugovornom rješavanju odnosa, država će omogućiti vodstvu svake vjerske zajednice da iznese svoje specifične zahtjeve u skladu s vlastitom baštinom i vlastitim shvaćanjima. Razumije se da ni sadržaji ovih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice ne bi smjeli biti naprosto preslikani u takve ugovore s drugim vjerskim zajednicama. Već kad je riječ o građanskopravnim učincima crkvenog sklapanja braka različite vjerske zajednice tražit će vjerojatno različita rješenja.

Ni svaka kršćanska vjerska zajednica ne smatra, naime, brak sakramentom, kao što ga smatraju Katolička i Pravoslavna Crkva, te neke od njih prihvaćaju i samo civilne brakove svojih vjernika. Također će svaka vjerska zajednica u dogovoru s državom odlučiti tko će je predstavljati u pripremanju i sklapanju takvih ugovora s državom, što će ovisiti o ustrojstvu svake pojedine od njih na nacionalnoj i međunacionalnoj razini. Očito je, dakle, potpisivanjem ova tri ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice pokrenut novi tražilački i stvaralački proces utvrđivanja državnih obveza prema vjerskim slobodama ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama, osobito onima u kojima se donedavno provodila sustavna ateizacija. Time se otvara i novo poglavlje u dvotisućljetnoj praksi katoličke crkvene diplomacije, novi putovi za uklanjanje predrasuda i utiranje uzajamnog povjerenja kako između Crkve i države, tako i između različitih vjerskih zajednica.

334

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

Sadržaj 1994.

Ni vjerski rat ni vjerska politika..............................................................................................................................6 Neprihvatljiv etnički inženjering...........................................................................................................................8 Proroštvo iz srušenog Sarajeva............................................................................................................................10 »U nadi protiv svake nade«.................................................................................................................................... 12 Ni u ime Boga ni u ime naroda............................................................................................................................14 Šamar gospodarima rata............................................................................................................................................16 Narod nije ni radi Crkve ni radi države.......................................................................................................18 Stepinčevska Crkva u službi hrvatskoga naroda.............................................................................. 21 Oklevetana Crkva...............................................................................................................................................................23 Rodoljublja se ipak ne treba stidjeti...............................................................................................................25 Nada na »vječnoj međi«............................................................................................................................................ 27 Što ćemo s pučkim misijama?...............................................................................................................................29 Biskupi misle za sutra......................................................................................................................................................31 Što Papa preporučuje hrvatskom vrhovništvu?................................................................................33 Proroštvo u Koloseju...................................................................................................................................................... 35 Izbor novoga nadbiskupa nije političko pitanje................................................................................ 37 Stepinčevski put kardinala Kuharića.............................................................................................................40 Osramoćena civilizacija............................................................................................................................................... 42 Kao uoči Drugoga svjetskog rata......................................................................................................................44 Zakonitost nema alternative.................................................................................................................................. 47 Biskupi opet protiv podjele BiH.........................................................................................................................49 Naumi »trećega Rima«................................................................................................................................................51 Jasnoća mise za domovinu.......................................................................................................................................53 Kršćani nisu ovce u politici...................................................................................................................................... 55 Etnokracija trijebi biskupije..................................................................................................................................... 57 KOMENTARI GLASA KONCILA

335

Savjest za sabornike.........................................................................................................................................................59 Između Bleiburga i Istre................................................................................................................................................61 Zar ima zakona protiv zakonitosti?.................................................................................................................63 Zašto Papa dolazi?............................................................................................................................................................. 65 Sindrom moralno političke podobnosti....................................................................................................67 Što Crkva očekuje od HRTV-a?............................................................................................................................69 Tko će pomoći prognanicima?............................................................................................................................. 71 Oduševljenje s razborom...........................................................................................................................................73 Kad je Crkva nadomjestila državu...................................................................................................................76 Tko bi to oborio Papin zrakoplov?...................................................................................................................79 Zloporabe Papina dolaska.........................................................................................................................................82 »Siromahe ćete uvijek imati sa sobom«....................................................................................................85 Najveća misa u hrvatskoj povijesti.................................................................................................................. 87 Potvrda hrvatskoga iskustva..................................................................................................................................93 Pomirenje za suverenost.............................................................................................................................................95 Čovječnost je mjera zakona.................................................................................................................................... 97 Zar je redovništvo toliko važno?........................................................................................................................99 Zadatak katoličkim intelektualcima........................................................................................................... 101 Deložacije se nastavljaju.........................................................................................................................................103 Što se to Crkvi prigovara?.......................................................................................................................................105 Kardinal dobroga susjedstva............................................................................................................................... 107 Religije ili državotvorne ideologije................................................................................................................109 Papa ne žali za Jugoslavijom.................................................................................................................................111 Krvavi znak za Bosnu i Hercegovinu............................................................................................................113 Grijesi suvremenih kršćana....................................................................................................................................115 Riječima protiv oružja.................................................................................................................................................117

336

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

1995.

Božićni odnosi Crkve i države............................................................................................................................120 Putem predratnih režimskih novinara..................................................................................................... 122 Blagoslov za neistinu.....................................................................................................................................................124 Za pravni poredak – bez mržnje..................................................................................................................... 126 Zvjezdani trenuci na Šalati.....................................................................................................................................128 Nova biskupska konferencija – ista Crkva u Hrvata.................................................................130 Stepinac u našoj svakodnevici............................................................................................................................132 Kako mlade štititi od aidsa?.................................................................................................................................134 Teška uvreda hrvatskim katoličkim svećenicima..........................................................................136 Pismena korizma..............................................................................................................................................................138 Korizma za slobodu......................................................................................................................................................140 Biskupi i Unprofor........................................................................................................................................................... 143 Rimokatolička šutnja u Saboru........................................................................................................................ 145 Velikosrpska propaganda ne odustaje.......................................................................................................147 Laici dolaze.............................................................................................................................................................................149 U službi građanskoga društva............................................................................................................................151 Demokracija koja to nije..........................................................................................................................................154 Zar »vjeronauk na mala vrata«?......................................................................................................................156 Ni fašisti ni antifašisti..................................................................................................................................................158 Zakonitost nema alternative...............................................................................................................................160 Što preostaje biskupu Komarici?..................................................................................................................... 162 Crkva potiče vladavinu zakona........................................................................................................................164 Što Popović poručuje Komarici?.....................................................................................................................166 Papino duhovsko kajanje........................................................................................................................................168 Suzdržano i aktualno priopćenje...................................................................................................................170 Marko Križevčanin – mučenik protiv jednoumlja...................................................................... 172 Zašto se pravoslavni opiru?................................................................................................................................... 175 Sveci hrvatske prepoznatljivosti...................................................................................................................... 177 Zlato iz krvave kupelji.................................................................................................................................................179 KOMENTARI GLASA KONCILA

337

Tko je moj bližnji u Srebrenici.............................................................................................................................181 Zar kršćani istrebljuju muslimane?...............................................................................................................183 Molitva za ratnike........................................................................................................................................................... 185 Neviđena humanost ratovanja......................................................................................................................... 187 Povijesna zloporaba pravoslavlja....................................................................................................................189 Kad se zauzima za narod, Crkva se nema čega stidjeti...........................................................191 Upozorenje ili optužba..............................................................................................................................................193 Je li istina da je Crkva zašutjela?....................................................................................................................... 195 S kim bi se to »Glas Koncila« morao svrstati?................................................................................ 197 Crkva u Hrvata za suživot i jedinstvenu BiH.....................................................................................199 Hrvatski vojnici na velikom ispitu savjesti............................................................................................ 201 Srž kršćanstva pred OUN-.....................................................................................................................................203 Odgoj za izbore..................................................................................................................................................................205 Samo pravedni mir može trajati..................................................................................................................... 207 Porođajni grč nove evangelizacije..................................................................................................................209 Vjernička odgovornost nakon političkih izbora..............................................................................211 Hrvatska teologija slobode................................................................................................................................... 213 Zloupotrijebljeni svećenici.....................................................................................................................................216 Crkva totalitarizma........................................................................................................................................................218 Koncil – neostvareno proroštvo..................................................................................................................... 221 Vjerska sloboda ili ateizacija javnog života..........................................................................................223 Radost tjeskobnoga mira........................................................................................................................................225 Dušobrižništvo i demokracija............................................................................................................................227

338

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – II.

1996.

Preko Save prešao je prorok.................................................................................................................................230 Krčki poziv uoči trećeg tisućljeća..................................................................................................................232 Opravdanje kritičnosti...............................................................................................................................................234 Tjedan koji ne može završiti.................................................................................................................................236 Smijemo li se nadati pravednom zakonu?............................................................................................238 Alojzije Stepinac – žrtva za ljudska i narodna prava.................................................................240 Kršćani protiv korupcije............................................................................................................................................242 Što je ostalo od katoličkog posta?.................................................................................................................244 Napori nove evangelizacije...................................................................................................................................246 Kritika ili haranga............................................................................................................................................................248 Opasna ekleziologija Vice Vukojevića.......................................................................................................250 Smije li se Crkva odreći oduzete imovine?...........................................................................................252 Mi ostajemo! – Mi se vraćamo!........................................................................................................................254 Smrt se žrtvom svladava.........................................................................................................................................256 Vjernici u političkoj demokraciji.....................................................................................................................258 Kako mi to ne denunciramo zlo?...................................................................................................................260 Odlučit će župnici...........................................................................................................................................................262 U kakvu to Europu ulazimo?...............................................................................................................................264 Zašto »Ljiljan« protiv kardinala Puljića?.................................................................................................266 Prostora za nezavisnu kritiku!............................................................................................................................268 Papa se u Sloveniji nije kajao...............................................................................................................................270 Katolička Crkva za Hrvatsku u Europi......................................................................................................272 Mlada Crkva u starom Solinu............................................................................................................................ 274 Novi mladi ljudi.................................................................................................................................................................276 Opet manipulacija sa Srbima u Hrvatskoj............................................................................................278 Spasiti obraz Crkvi i narodu.................................................................................................................................280 Zar je kardinal rekao neistinu?...........................................................................................................................282 Nema monopola na naviještanje...................................................................................................................284 Kardinal odgovara..........................................................................................................................................................286 KOMENTARI GLASA KONCILA

339

Svjetlost iz Banje Luke.................................................................................................................................................288 HBK i zagrebačka kriza..............................................................................................................................................290 Zar zaborav Zavjeta?....................................................................................................................................................292 Glasovanje u BiH kao vjernička dužnost................................................................................................294 Što se to od Crkve očekuje?.................................................................................................................................296 Crkva se ne bogati..........................................................................................................................................................298 Kome trebaju »Protokoli sionskih mudraca«?............................................................................... 300 Solinski most u budućnost...................................................................................................................................302 Ivkošićeva politička teologija..............................................................................................................................304 Kreativna obzirnost u pluralnosti..................................................................................................................306 Između dvije vatre..........................................................................................................................................................308 Tragom nadbiskupova upozorenja...............................................................................................................310 Helsinška federacija kleveće Crkvu u Hrvata.....................................................................................312 Pravo na nedjelju............................................................................................................................................................. 314 Nije riječ samo o povratku stanova............................................................................................................. 316 Naša rimska i splitska istina.................................................................................................................................318 Wojtylino zlato...................................................................................................................................................................320 Ludost križa biskupa Komarice........................................................................................................................322 Započinjemo s čovjekom........................................................................................................................................ 324 Sva Crkva kao sluga patnik...................................................................................................................................326 Konkordati se ne sklapaju s katoličkim državama......................................................................328 Je li Isus imao pravo roditi se...............................................................................................................................331 Petrovo služenje svim vjerskim zajednicama....................................................................................333

340

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode – I.

Biblioteka Komentari Glasa Koncila

Okovana Crkva u Hrvatskoj Svezak 1.

1968. – 1974.

Svezak 2.

1975. – 1981.

Svezak 3.

1982. – 1986.

Svezak 4.

1987. – 1990.

Biblioteka Komentari Glasa Koncila

Crkva i Hrvatska u izazovima slobode Svezak 1.

1990. – 1993.

Svezak 2.

1994. – 1996.

Svezak 3.

1997. – 1999.

N

abrojivši strahote razaranja, osobito razorene katoličke, pravoslavne i muslimanske bogomolje, biskup Perić upozorava da se Crkva neće umoriti govoriti istinu, da će makar i gluhim ušima ponavljati »da zlo nije dobro, da sramotna agresija nije časno mirotvorstvo, da ubijanje nedužnih i silovanje nevinih nije kreposno i Bogu ugodno djelo, da ‘etničko čišćenje’ ne može biti ‘humano preseljenje’, da se političari i pregovarači ne mogu umetati višestoljetnim katoličkim naseljima kao novčićem za potkusurivanje.« Ni vjerski rat ni vjerska politika Glas Koncila (1) 2. siječnja 1994.

ISBN 978-953-241-448-6

www.glas-koncila.hr

100 kuna

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE

2 KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

CRKVA I HRVATSKA U IZAZOVIMA SLOBODE KOMENTARI GLASA KONCILA (1994. – 1996.)

2