Posvetiteljska služba Crkve

Pero PRANJIĆ POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE Komentar 4. knjige ZKP-a

Niz: Urednik: Recenzenti:

Lektura: Korektura: Priprema za tisak: Tisak: Naklada: Izdavač: Suizdavač:

Priručnici - 12 Darko Tomašević Dr. sc. Miron Sikirić Dr. sc. Klara Ćavar Marija Znika Bojan Ivešić, Ljubo Zadrić, Darko Tomašević Darko Tomašević CPU Printing company d.o.o., Sarajevo 400 komada Univerzitet u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet

Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 4874 319; e-pošta: prodaja@ glas-koncila.hr; www.glas-koncila.hr Za suizdavača: Ivan Miklenić ISBN 978-953-241-503-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000930839

Odobrenjem Vrhbosanskog ordinarijata br. 362/2016 od 4. travnja 2016. godine.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 272-742-266(075.8)

PRANJIĆ, Pero Posvetiteljska služba Crkve : komentar 4. knjige ZKP-a / Pero Pranjić. - Sarajevo : Katolički bogoslovni fakultet ; Zagreb : Glas Koncila, 2016. - 384 str. ; 24 cm. - (Priručnici / Katolički bogoslovni fakultet ; 12) Bibliografija: str. 365-378 i uz tekst

ISBN 978-9958-747-45-8 (Katolički bogoslovni fakultet) COBISS.BH-ID 22961414

Pero PRANJIĆ

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE Komentar 4. knjige ZKP-a

Sarajevo: Katolički bogoslovni fakultet Zagreb: Glas Koncila

2016.

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

4

SADRŽAJ

SADRŽAJ

PREDGOVOR ................................................................................................................ 9 SIGLE I KRATICE ...................................................................................................... 13 KRATICE STRANIH KOMENTARA ..................................................................... 15 KNJIGA IV.

DIO I.

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE ................... 17 SAKRAMENTI .............................................................. 25

NASLOV I. KRST ................................................................................ 35

Poglavlje I. Krštenje ......................................................................... 37

Poglavlje II. Krstitelj .......................................................................... 42

Poglavlje III. Krštenici ........................................................................ 43

Poglavlje IV. Kumovi ........................................................................... 48

Poglavlje V. Dokazivanje i upis krštenja ................................. 50 NASLOV II. SAKRAMENT POTVRDE ......................................... 53

Poglavlje I. Slavljenje potvrde .................................................... 57

Poglavlje II. Služitelj potvrde ........................................................ 58

Poglavlje III. Potvrđenici .................................................................. 62

Poglavlje IV. Kumovi ........................................................................... 65

Poglavlje V. Dokazivanje i upis potvrde ................................. 66 NASLOV III. PRESVETA EUHARISTIJA ....................................... 69

Poglavlje I. Euharistijsko slavlje ............................................... 74

Članak 1. Služitelj presvete euharistije .................................... 76

Članak 2. Sudjelovanje u presvetoj euharistiji ....................... 84

Članak 3. Obredi i ceremonije euharistijskog slavlja .......... 92

Članak 4. Vrijeme i mjesto euharistijskog slavlja ................. 95

Poglavlje II. Čuvanje i štovanje presvete euharistije ........... 97

Poglavlje III. Prilog za misno slavlje ......................................... 103

5

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

NASLOV IV. SAKRAMENT POKORE ......................................... 113

Poglavlje I. Slavljenje sakramenta ......................................... 116

Poglavlje II. Služitelj sakramenta pokore ........................... 120

Poglavlje III. Pokornik ..................................................................... 136

Poglavlje IV. Oprosti ......................................................................... 141 NASLOV V. SAKRAMENT BOLESNIČKOG POMAZANJA .... 145

Poglavlje I. Slavljenje sakramenta ......................................... 147

Poglavlje II. Služitelj bolesničkog pomazanja ................... 149

Poglavlje III. Primanje bolesničkog pomazanja ................ 150 NASLOV VI. SVETI RED .................................................................. 153

Poglavlje I. Slavljenje i služitelj ređenja ............................. 157

Poglavlje II. Ređenici ...................................................................... 163

Članak 1. Posebne osobine ređenika ...................................... 166

Članak 2. Preduvjeti za ređenje ................................................ 178

Članak 3. Nepravilnosti i druge smetnje ............................... 183

Članak 4. Potrebne isprave i provjera .................................... 193

Poglavlje III. Upis i svjedočanstvo o obavljenom ređenju ... 196 NASLOV VII. ŽENIDBA ...................................................................... 199

Poglavlje I. Pastoralna briga i priprava

za sklapanje ženidbe ............................................ 212

Poglavlje II. Zapreke općenito ................................................... 223

Poglavlje III. Zapreke pojedinačno ........................................... 229

Poglavlje IV. Ženidbena privola ................................................. 242

Poglavlje V. Oblik i sklapanje ženidbe .................................. 254

Poglavlje VI. Mješovite ženidbe .................................................. 266

Poglavlje VII. Tajno sklapanje ženidbe .................................... 274

Poglavlje VIII. Učinci ženidbe ......................................................... 275

Poglavlje IX. Rastava ženidbenih drugova ........................... 280

Članak 1. Razrješenje veze ......................................................... 280

Članak 2. Rastava uz trajanje ženidbene veze .................... 290

Poglavlje X. Ukrepljenje ženidbe ............................................... 295

Članak 1. Jednostavno ukrepljenje .......................................... 295

Članak 2. Ozdravljenje u korijenu ........................................... 297

6

SADRŽAJ

DIO II. NASLOV I. NASLOV II. NASLOV III.

Poglavlje I.

Poglavlje II. NASLOV IV.

NASLOV V.

Poglavlje I.

Poglavlje II. DIO III.

OSTALI BOGOŠTOVNI ČINI ................................. 301

BLAGOSLOVINE ....................................................... 303 ČASOSLOV ................................................................... 309 CRKVENI SPOROVOD ............................................ 313 Sprovodno slavlje ................................................... 314 Dopuštenje ili uskrata crkvenog sprovoda ..... 317 ŠTOVANJE SVETACA, SVETIH LIKOVA I SVETIH MOĆI ............................................................ 321 ZAVJET I PRISEGA ................................................... 325 Zavjet ............................................................................ 325 Prisega ......................................................................... 329 SVETA MJESTA I VREMENA ................................ 333

NASLOV I. SVETA MJESTA .......................................................... 335

Poglavlje I. Crkve ............................................................................. 340

Poglavlje II. Kapele i privatne kapelice ................................ 346

Poglavlje III. Svetišta ........................................................................ 348

Poglavlje IV. Oltari ............................................................................. 351

Poglavlje V. Groblja ......................................................................... 353 NASLOV II. SVETA VREMENA .................................................... 357

Poglavlje I. Blagdani ...................................................................... 358

Poglavlje II. Dani pokore .............................................................. 361 BIBLIOGRAFIJA ..................................................................................................... 356

1. Izvori ...................................................................................................... 356

2. Komentari CIC-a, ZKP-a i ZKIC-a ................................................. 369

3. Knjige ..................................................................................................... 370

4. Članci ...................................................................................................... 372 KAZALO OSOBA ..................................................................................................... 379

7

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

8

PREDGOVOR

Krist Gospodin je apostolima i njihovim nasljednicima povjerio trostruku zadaću: a) upravljanja; b) naučavanja i c) posvećivanja. Svakoj od tih zadaća Crkva je u ZKP-u posvetila po jednu knjigu. O upravljanju su odredbe u II. knjizi ZKP-a, koja nosi naslov Božji narod. Kada je pak riječ o naučavanju, odredbe su u III. knjizi s naslovom Naučiteljska služba Crkve. Ova treća zadaća pastira ima zakonske odredbe u IV. knjizi pod nazivom: Posvetiteljska služba Crkve. Međutim, te tri zadaće ili službe pastira su povezane, a često međusobno i isprepletene, da ih je nemoguće odijeliti ni odvojeno promatrati, što je već dobro zamijetio sv. Augustin. On, naime, o tim službama kaže: „Biskup, kada naučava, on istovremeno i posvećuje i upravlja; kada upravlja, on i naučava i posvećuje, a kada posvećuje, istovremeno i naučava i upravlja.“1

I II. vatikanski sabor je u svojim dokumentima mnogostruko rasvijetlio tu trostruku zadaću pastira, a kroz kanonske odredbe dviju prvih spomenutih knjiga ZKP-a to je uočljivo i pravnim propisima određeno. Međutim, budući da nam sada predstoji vidjeti odredbe IV. knjige, i za nju ćemo često gledati saborski nauk. Usudio bih se čak reći da je posvetiteljska služba uzdignuta na višu razinu ispred onih dviju.

Naime, u Konstituciji o svetoj liturgiji, prvom saborskom dokumentu, odmah u početku jako se ističe Očevo poslanje Krista – njegova Sina radi otkupljenja i posvećenja čovjeka.

Tu istu zadaću posvećenja on prenosi na Crkvu, na apostole, i ona se ostvaruje kroz mnogostruke vidove pa Sabor naglašava: „Stoga je svako liturgijsko slavlje - kao djelo Krista svećenika i njegova Tijela koje je Crkva - u najizvrsnijem smislu sveto djelo, čijoj djelotvornosti gledom na isti naslov i isti stupanj nije ravno ni jedno drugo djelo Crkve.2 Stoga je u pravu i sv. Petar kada kaže: „Postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša“ (1 Pet 1,9).3 A isto to naglašava i ZKP u zadnjem, tj. 1752. kanonu: „… spasenje duša u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon“.

1 2 3

Preuzeto iz AAS 96 (2004.), 825.

SC 7,4.

Svi svetopisamski navodi u ovoj knjizi bit će uzeti iz JERUZALEMSKE BIBLIJE (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.).

9

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Ova IV. knjiga ZKP-a obuhvaća 420 kanona (834-1243).

Podijeljena je u tri dijela. Nakon uvodnih propisa (kann. 834-839) slijedi prvi i najveći dio koji donosi odredbe o sakramentima (kann.

840-1165); drugi dio obuhvaća propise o ostalim bogoštovnim činima (kann. 1166-1204), a treći obrađuje sveta mjesta i vremena (kann.12051253). Napominjem da u CIC-u iz 1917. nije postojala posebna knjiga o posvećujućoj službi, nego su ti propisi bili u III. knjizi (kann. 731-1321), zajedno s drugom građom. U Zakoniku kanona Istočnih Crkva (ZKIC) ova se građa nalazi u XVI. naslovu pod nazivom: „Bogoštovlje i osobito sakramenti“, a obuhvaća 229 odredbi (kann. 667-895). Gledamo li, pak, na izvore kanona, uočit ćemo da se građa mnogih od njih temelji na saborskom nauku, što i ovu IV. knjigu čini suvremenom, biblijskoteološki potkrijepljenom i obrazloženom, pa su njezini propisi manje suhoparni.

Pri obradi i tumačenju na svim važnijim mjestima upozorit ćemo i na propis CIC-a, skrenuti pažnju na razliku ovoga novoga u odnosu na ono prethodno. Isto tako ćemo ponekad uspoređivati ove propise s odredbama ZKIC-a. Kada god bude bilo potrebno, navest ćemo saborske dokumente o dotičnoj građi, kao i ostale dokumente bilo papa, bilo Svete Stolice, koji su možda kanonu izvor ili ga bolje tumače.

Budući da smo mi mali narod i nemamo dovoljno kanonske građe o ovoj IV. knjizi ZKP-a, obilno ćemo se služiti stranim komentarima pojedinih kanona. Ipak u hrvatskoj bibliografiji ima dosta materijala o posvetiteljskoj ulozi Crkve, pa ćemo često koristiti te materijale kako bi sami kanoni bili temeljito obrazloženi. Time ćemo ih bolje razumjeti te ih sigurnije primijeniti na konkretni slučaj.

Napominjem, također, da je prvi hrvatski prijevod ZKP-a izašao u Zagrebu 1988., dakle pet godina nakon njegova proglašenja (25. siječnja 1983.). A drugo hrvatsko izdanje popravljeno i dopunjeno izvorima; tiskano je također u Zagrebu 1996. Predsjednik pravne komisije u ime HBK bio je pomoćni zagrebački biskup dr. Đuro Kokša.

Na prijevodu su surađivali najbolji hrvatski kanonisti, pravnici i jezikoslovci. Upravo iz toga novoga i popravljenoga prijevoda uzeti su svi kanoni IV. knjige, koje ovdje tumačimo.

Knjiga je prvotno namijenjena studentima teoloških učilišta kod nas, ali i svim pastoralnim djelatnicima koji su završili studij te danas rade bilo kao dušobrižnici ili su članovi redovničkih zajednica 10

PREDGOVOR

u raznim zanimanjima, bilo kao vjernici laici u crkvenim službama, poglavito kao vjeroučitelji ili uposlenici u drugim strukturama naše krajevne Crkve, a potrebno im je bilo s područja posvetiteljske službe Crkve. Mislim da će im cjelovit komentar ove IV. knjige ZKP-a biti od koristi.

Posebno bih se osvrnuo na VII. poglavlje, tj. na sakrament ženidbe. I sama ova IV. knjiga njoj posvećuje najviše kanona, a Ženidbeno pravo se vrlo često na teološkim učilištima proučavalo kao poseban curriculum, izdvojen od drugih sakramenata. I u ovom priručniku najviše je prostora posvećeno upravo tome sakramentu za kojim će vjerojatno i sami studenti, ali i svi drugi posezati više nego za propisima o drugim dijelovima posvetiteljske službe Crkve.

Napominjem, međutim, da cjeloviti komentari ZKP-a u drugim jezicima ne izdvajaju ženidbu iz cjeline kanonskih odredaba, nego te propise obrađuju redovitim slijedom. Ipak, o ženidbi, kao zasebnoj cjelini, ima mnogo više literature i komentara nego o bilo kojem drugom sakramentu. Stoga sam premišljao da li obraditi samo ženidbeno pravo, izdvojeno iz ostale građe. Međutim, takve priručnike na hrvatskom jeziku već imamo od dr. Nikole Škalabrina (Ženidba, pravno-pastoralni priručnik, Đakovo, 1985.) i dr. Velimira Blaževića (Ženidbeno pravo Katoličke crkve. Pravno-pastoralni priručnik, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004.). Ali budući da nemamo na našem jezičnom području cjelovitoga komentara IV. knjige, odlučio sam se na ovaj korak, no ne izostavljajući iz toga sustava ni sakrament ženidbe.

Mislim, stoga, da ono što je u ovom priručniku rečeno o ženidbi, može biti dovoljno za redoviti studij Posvetiteljske službe Crkve. A u obilatoj bibliografiji i bilješkama na dnu skoro svake stranice lako se može naći druga opširnija građa o dotičnoj temi.

Cijelu ovu građu su stručno pregledali, dali svoje mišljenje, dopune i ispravke dr. sc. fra Miron SIKIRIĆ, prof. na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu, te dr. sc. Klara ĆAVAR, višegodišnja prof. na KBF-u u Sarajevu, a sada docent na Teološko-katehetskom odjelu sveučilišta u Zadru. Svi su njihovi prijedlozi usvojeni, a o cijeloj građi ove knjige dali su i svoje stručno mišljenje, na čemu im zahvaljujem.

Jezičnu lekturu je uradila dr. sc. Marija Znika, umirovljena viša znanstvena suradnica IHJJ iz Zagreba, a slog, korekturu i tehnički dio 11

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

posla odradio je dr. sc. Darko TOMAŠEVIĆ, dekan KBF-a u Sarajevu sa svojim studentima. Svima na pomoći i suradnji zahvaljujem.

Predajem, stoga i ovu III. komentiranu knjigu ZKP-a (prethodne dvije su: Božji narod i Vremenita dobra u Crkvi) s nadom i željom da budu od koristi i pomoći. Činim to od srca i s ljubavlju, a kanonskopravni stručnjaci neka (pr)ocijene koliko vrijedi. Svima, pak, od srca bio bih zahvalan na dobronamjernim sugestijama, pomoći i dopunama.

Pero Pranjić

12

SIGLE I KRATICE a.

AA AG AAS ASC

BK BEV BPV br. brr.

CD CIC DV EI ES EV DH GS IM

KBF kan. kann.

KKC LG

articulus - članak, dio odlomka u Summa Theol. sv.

Tome Apostolicam Actuositatem, Dekret o apostolatu laika Ad Gentes, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Acta Apostolicae Sedis – Službeno glasilo Svete Stolice Acta Synodalia Sacrosancti Concilii Oecumenici Vat. II. – Akti II. vat. koncila Biskupska konferencija Biskupijsko ekonomsko vijeće Biskupijsko pastoralno vijeće broj brojevi Christus Dominus, Dekret o pastirskoj službi biskupa Codex iuris canonici iz g. 1917.

Dei Verbum, Dogmatska konstitucija o Božjoj objavi Ecclesiae Imago, Uputa o pastoralnoj službi biskupa Ecclesiae sanctae, apostolsko pismo Pavla VI. o provedbi nekih koncilskih dekreta Enchiridion Vaticanum, Dokumenti Svete Stolice Dignitatis Humanae, Deklaracija o vjerskoj slobodi Gaudium et Spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Inter mirifica, Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu kanon kanoni Katekizam Katoličke crkve Lumen Gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi 13

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

NZ OUN PC PG PL PO PV qu.

RFS SC SP str. svez.

SZ UR ur. usp.

UT VC

ZKIC ZKP ŽEV ŽPV IIa, IIae 14

Novi zavjet Organizacija ujedinjenih naroda Perfectae Caritatis, Dekret o posvećenom životu Patrologia Graeca – djela iz patrologije na grčkom Patrologia Latina – djela iz patrologije na latinskom Presbyterorum Ordinis, Dekret o službi i životu prezbitera Prezbitersko vijeće quaestio, - pitanje, pojedini odlomci u Summa Theol. sv.

Tome Akvinskog Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, dokument Kongregacije za katolički odgoj o odgoju i obrazovanju svećeničkih kandidata Sacrosanctum Concilium, Konstitucija o svetoj liturgiji Sveto pismo stranica svezak Stari zavjet Unitatis redintegratio, Saborski dekret o jedinstvu kršćana uredio usporedi Ultimis temporibus, Dokument Sinode biskupâ o svećeničkom služenju Vita consecrata, Apostolska pobudnica o posvećenom životu Zakonik kanona Istočnih Crkava iz g. 1990.

Zakonik kanonskog prava iz g. 1983. Župno ekonomsko vijeće Župno pastoralno vijeće Secunda, secundae – Drugi dio od drugog dijela Summa Theologiae sv. Tome Akvinskog

KRATICE STRANIH KOMENTARA Code CL. Commento L. CH.

Commento Lat. Commento Nav. Commento Qua. Commento Urb. Münst. Komm.

Commento Or.

The Code of Canon Law, a Text and Commentary Luigi CHIAPPETTA, Il Codice di Diritto Canonico, 2. svezak (brojevi iza kratice su rubni u komentaru, a ne brojevi stranica) Pontificia Università Lateranense, 3. svezak „La funzione di sanct. della Chiesa“ Università di Navarra, Codice di Diritto canonico, talijanski prijevod, 2. svezak Quaderni di Diritto canonico; Codice commentato Pontificia università Urbaniana, Commento al Codice di Diritto Canonico Münsterischer Kommentar zum CIC, 4. svezak Commento al Codice dei canoni delle Chiese orientali

15

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

16

KNJIGA IV. POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Ova IV. knjiga ZKP-a obuhvaća 420 kanona, a poslije prvih 6, koji su uvodni (834-839), ostala građa je podijeljena u tri dijela. Prvi, najveći dio od 326 kanona (840-1065) posvećen je sakramentima. U drugom dijelu od 39 kanona (1166-1204) doneseni su propisi o ostalim bogoštovnim činima, a posljednjih 48 kanona (1205-1253) obrađuje sveta mjesta i sveta vremena. I sam naslov ove knjige, kakve nije bilo u starom Zakoniku, temelji se na nauku II. vatikanskoga sabora jer je Sabor u svojim dokumentima stavio naglasak na trostruku zadaću Crkve kakvu je Krist njoj povjerio.1

Možda bi se moglo upitati zašto o posvećujućoj službi Crkve trebaju uopće zakonski propisi kada je sve to obuhvaćeno liturgijom, a u liturgijskim knjigama nalazi se sve ono što se tiče bogoslužja?

Ipak ima opravdanja tome. Naime, kolikogod liturgijske knjige s probranim biblijskim i teološko-pastoralnim odlomcima te rubrikama točno određuju način i svrhu posvećivanja, svemu tome su potrebni i zakonski propisi, sadržani u kanonima, da se s pravne strane obradi to posvetiteljsko područje, tj. tko, kada i kako može ili mora (a u drugim slučajevima ne može i ne mora) što učiniti da bi posvećivanje bilo djelotvorno. Pa kolikogod ova građa bila interdisciplinarna između liturgike i kanonskoga prava, ipak svaka od tih disciplina ima svoje specifičnosti. Stoga je bolje reći da se liturgika i kanonsko pravo nadopunjavaju, a ni u kojem slučaju suprotstavljaju jedno drugome.

Samu pak riječ posvećivanje treba također mnogostruko shvatiti.

Jedna je stvar učiniti ljude - članove Božjega naroda svetima, što bi i za njih same bilo najveće dostignuće, a drugo je proslaviti i uzveličati svetoga Boga, našega nebeskoga Oca. Te dvije stvarnosti nisu u 1

S toga motrišta znakovita je i podjela samoga Zakonika. Naime, poslije općih odredaba – I. knjiga, u II. knjizi - Božji narod - temeljito su obrađene odredbe o upravljanju Crkvom, u III. knjizi su propisi o Crkvenoj zadaći naučavanja – munus docendi, a u ovoj IV. su propisi o posvećujućoj njezinoj ulozi – munus sanctificandi - u Božjem narodu. Tako je i sama struktura te podjela Zakonika teološki opravdana pa je prema tome raspodijeljena i njegova građa.

17

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

raskoraku, nego vode istoj svrsi – svetosti čovjeka pred svetim Bogom.

S druge strane, Crkva posvećuje još i mnoge stvari pa i mnoga mjesta.

Te posvećene stvari rabimo pri podjeli sakramenata i blagoslovina (npr. vino, kruh, voda, ulje, kalež, misno ruho, slike, kipovi, zvona), a posvećena mjesta (crkve, kapele, groblja) služe nam kao prostori u kojima obavljamo bogoslužje i Boga častimo ili mrtve ukapamo. Stoga ćemo pod tim vidom posvećenja i posvećivanja gledati svih ovih 420 kanona IV. knjige Zakonika.

Svrha ove službe u Crkvi – posvećenje svih ljudi

Kan. 834 - § 1. Posvetiteljsku službu Crkva obavlja osobito svetim bogoslužjem, koje se dakako smatra kao vršenje svećeničke službe Isusa Krista, u kojem se osjetnim znakovima označuje i na način vlastit svakom od njih ostvaruje posvećenje ljudi, a Otajstveno Tijelo Isusa Krista, Glava naime i udovi, obavlja cjelokupno javno bogoštovlje.

§ 2. Bogoštovlje je takvo onda kad ga u ime Crkve iskazuju zakonito ovlaštene osobe i činima koje je odobrila crkvena vlast.

Za šest uvodnih kanona ove IV. knjige nema nekih sličnih odredaba u CIC-u jer svih njih šest imaju svoju teološku podlogu u nauku II. vatikanskoga sabora pa su, što se kanonske građe tiče, sasvim nove odredbe. A Zakonik i ovdje, kao i u ostalim knjigama, i pravno i teološki obrazlaže zašto baš takve kanone donosi, a time se opravdava njihovu svrhovitost, vidi se njihova teološka, bolje rečeno saborska podloga. Tako su onda sami propisi prihvatljiviji, razumniji, usklađeniji s ostalim teološkim disciplinama. Stoga i ovaj kanon 834, § 1 ima svoje uporište u Konstituciji o svetoj liturgiji: „S pravom, dakle, bogoslužje vrijedi kao vršenje Kristove svećeničke službe; u njemu se pomoću osjetilnih znakova označuje i na način svojstven pojedinom znaku udjelotvoruje posvećenje čovjeka, a otajstveno tijelo Isusa Krista – naime Crkva i njezini udovi – vrši cjelokupno javno bogoštovlje“ (SC 7,3).

S druge strane, Dogmatska konstitucija o Crkvi jako naglašava organski izgrađen značaj svećeničkoga zajedništva u Božjem narodu, koje se temelji na sakramentima preko kojih primamo posvetnu milost. Znakovita je zato, s obzirom na § 2 našega kanona, ova saborska tvrdnja: „Oni između vjernika, koji su obilježeni svetim redom, u 18

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Kristovo se ime postavljaju da Crkvu pasu riječju i Božjom milošću…

Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega položaja i staleža, svaki na svojemu putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen sam Otac“ (LG 11,2-3).2 Stoga i kanon opravdano naglašava kako je za posvećenje ljudi bitno ovo dvoje: a) „bogoslužje“; b) „osjetilni znakovi“.

Biskupi, svećenici i đakoni – glavni djelitelji posvećenja

Kan. 835 - § 1. Posvetiteljsku službu obavljaju u prvom redu biskupi, koji su veliki svećenici, osobiti djelitelji Božjih otajstava i voditelji, promicatelji i čuvari svega bogoslužnog života u Crkvi koja im je povjerena.

§ 2. Tu službu obavljaju i prezbiteri koji se naime, i sami dionici Kristova svećeništva, kao njegovi službenici pod vlašću biskupa, posvećuju za slavljenje bogoštovlja i posvećivanje naroda.

§ 3. Đakoni sudjeluju u slavljenju bogoštovlja prema odredbi pravnih propisa.

§ 4. U posvetiteljskoj službi imaju svoj vlastiti dio i ostali vjernici sudjelujući na svoj način djelatno u bogoslužnim slavljima, osobito u euharistijskom slavlju; u istoj službi na poseban način sudjeluju roditelji koji provode bračni život u kršćanskom duhu i vode brigu o kršćanskom odgoju djece.

Sabor je cijelo V. poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi posvetio općem pozivu na svetost svih članova Božjega naroda, pa ističe: „Gospodin Isus, Božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svim je svojim učenicima i svakome pojedinome bilo kojega životnog stanja propovijedao svetost života, čiji je on sam početnik i dovršitelj: Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski (Mt 5, 48)“ (LG 40,1). A da bi Božji narod ostvario to posvećenje, Sabor je istakao pojedinačne dužnosti njezinih pastira koji vode Božji narod na putu posvećenja. Stoga za biskupe kaže: „U obavljanju svoje službe posvećivanja neka biskupi imaju na umu da su od ljudi uzeti i da su za 2

„Liturgija je na neki način istovremeno i Kristova akcija i akcija Crkve, a usmjerena je dvostrukoj svrsi: da posvećuje čovjeka i da Bogu iskaže svestrano javno štovanje. Naime, dva vida - posvećivanje i bogoštovlje - nisu međusobno isključivi, nego se nadopunjuju. Približujući ljudima Božju svetost, liturgija transformira njihov život u jednu divnu himnu Stvoritelju.“ Comm. Lat. 3, 35.

19

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

ljude postavljeni u onom što se odnosi na Boga: da prinose darove i žrtve za grijehe… Prema tome, sami su biskupi glavni djelitelji Božjih otajstava te voditelji, promicatelji i čuvari liturgijskog života u Crkvi koja im se povjerava“ (CD 15,1), a to je isto naglasio i § 1 ovoga kanona.

Biskupi su „djelitelji, voditelji, promicatelji i čuvari bogoslužja“.

Zadaća, pak, i uloga svećenika (§ 2) još je konkretnija jer oni, u stvari, svojim djelovanjem čine biskupa prisutnim u zborovima vjernika: „Zato Bog, po službi biskupa, posvećuje prezbitere da bi – postavši na poseban način dionicima Kristova svećeništva – u slavljenju svetinja djelovali kao služitelji Onoga koji u liturgiji za nas po svome Duhu neprestano vrši svoju svećeničku službu“ (PO 5,1).

I posvetiteljsko služenje đakona temeljito je naznačeno upravo u dogmatskoj konstituciji: „Dužnost je đakona… svečano dijeliti krst, čuvati i dijeliti euharistiju… prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je… nositi popudbinu umirućima… predvoditi bogoštovlje i molitve vjernika, dijeliti blagoslovine te voditi obrede sprovoda…“ (LG 29,1).

A kanon u § 3, s obzirom na zadaće đakona, ne ide u pojedinosti, nego samo naglašava da se đakon ravna prema odredbi pravnih propisa.

Sabor je govorio i o posvetiteljskoj zadaći ostalih članova Božjega naroda, tj. vjernika laika: „Liturgijski čini nisu privatni čini… oni se tiču svekolikog tijela Crkve, oni ga očituju i djeluju na njega; njegove pak pojedinačne udove dosežu oni na različit način, već prema različitosti staleža, zadaća i djelatnog sudjelovanja“ (SC 26,1), a „u bogoslužnim slavljima neka svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini ono što mu pripada prema naravi stvari i prema liturgijskim propisima“ (SC 28,1). Stoga je i opravdana odredba § 4 ovoga kanona: „U posvetiteljskoj službi imaju svoj vlastiti dio i ostali vjernici.“3 A ta im zadaća proizlazi iz sudioništva u trostrukoj službi.

3

20

„Svaki čovjek, kada je jedanput postao kršćanin, potpuno se uključuje u stvarnost Crkve: i on je svećenik, prorok i kralj. Stoga počinje i obavljati ove tri zadaće: u stanju je moliti ako je član svećeničkoga naroda; može svjedočiti za Krista riječju i životom; a ako je prorok, on živi iz kreposti vjere. Kad izađe u svijet, izvršava krepost djelotvorne ljubavi koju je primio u kršćanskoj inicijaciji. Stoga mu je u svemu tome liturgija početak i izvor energije za svestrano kršćansko djelovanje.“ Ildebrando SCICOLONE, „La funzione di sanctificare nella Cheisa: aspetti teologici e giuridici, cann. 834-839“, GRUPPO ITALIANO DOCENTI DI DIRITTO CANONICO, La funzione di sanctificare della Chiesa 2 (Milano: Glossa, 1995.), 11.

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Službenici službom riječi hrane vjeru

Kan. 836 - Budući da je kršćansko bogoštovlje, u kojemu se izvršuje zajedničko svećeništvo vjernika, djelo koje izvire iz vjere i na nju se oslanja, posvećeni službenici neka marljivo nastoje buditi i rasvjetljivati vjeru, osobito službom riječi, kojom se vjera rađa i hrani.

Svaki liturgijski čin ima dva bitna dijela: službu riječi i službu posvećenja, što se jasno vidi u svim novim liturgijskim knjigama, poglavito u onima za slavljenje euharistije. O tome je i Konstitucija o svetoj liturgiji dala jasnu smjernicu: „Crkva onima koji vjeruju uvijek treba propovijedati vjeru i pokoru, mora ih osim toga pripraviti na sakramente, poučiti ih da čuvaju sve što je Krist zapovjedio te ih poticati na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata“ (SC 9,2).

A za svećenike, koji redovito predsjedaju liturgijskim slavljima, Dogmatska konstitucija o Crkvi naglašava: „Imajući na svojemu stupnju udjela u službi jedinoga posrednika Krista (usp. 1 Tim 2,5) svećenici svima navješćuju božansku riječ. Svoju svetu službu ponajviše vrše u euharistijskom bogoslužju… u kojem povezuju molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave…“ (LG 28,1).4 Gornji kanon je ovu saborsku misao samo pravno uobličio: „Posvećeni službenici neka nastoje buditi i rasvjetljavati vjeru.“ Bogoslovni čini nisu privatni, nego su slavlje same Crkve Kan. 837 - § 1. Bogoslužni čini nisu privatni čini, nego slavlja same Crkve koja je „sakrament jedinstva“, to jest sveti puk sabran i uređen pod biskupima; stoga se odnose na sve tijelo Crkve te ga očituju i na nj djeluju; ipak pojedinih udova Crkve tiču se različito, već prema razlici redova, služba i stvarnom sudjelovanju.

§ 2. Budući da bogoslužni čini po svojoj naravi uključuju zajedničko slavljenje, neka se slave u prisutnosti i s djelatnim sudjelovanjem vjernika, kad je to moguće.

4

„Očito je da vjera uvijek ostaje prevažan čimbenik za plodno liturgijsko djelovanje, a njega treba obavljati na najbolji mogući način kod svakoga sakramenta. U zadaći posvećenja treba doduše voditi računa o činu posvetitelja – opus operantis jer je on u suodnosu s onime kako se primatelj postavi prema ponuđenom daru. Naime, rast u vjeri mora biti olakšan i usklađen međuaktivnošću tako da sve više dozrijeva uvjerenje primateljâ, njihovo kršćansko svjedočenje, kao i njihov hod prema svetosti.“ Bruno F. PIGHIN, Diritto sacramentale (Venezia: Marcianum press, 2006.), 55.

21

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Sam početak kanona uzet je doslovno iz Konstitucije o svetoj liturgiji (SC 26,1). A glede § 2., u kojemu se naglašava prisutnost vjernika u bogoslovnim činima, važno je uočiti pojašnjenje koje imamo u istoj konstituciji: „Crkva usmjeruje svoju brižljivu skrb na to da vjernici ne prisustvuju tom otajstvu vjere poput tuđinaca ili nijemih gledatelja, nego da time što to po obredima i molitvama dobro shvaćaju, svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetom činu… da se uče prinositi sami sebe time što prikazuju neokaljani žrtveni prinos “ (SC 48,1).

Jedino crkvena vlast uređuje sveto bogoslužje Kan. 838 - § 1. Uređivanje svetog bogoslužja ovisi samo o crkvenoj vlasti; tu vlast dakako imaju Apostolska Stolica i, prema pravnoj odredbi, dijecezanski biskup.

§ 2. Zadaća je Apostolske Stolice da uređuje sveto bogoslužje opće Crkve, izdaje bogoslužne knjige i da pregledava njihove prijevode na narodne jezike kao i da bdije da se bogoslužne uredbe svagdje vjerno obdržavaju.

§ 3. Biskupskim konferencijama pripada da prirede prijevode bogoslužnih knjiga na narodne jezike, primjereno prilagođene u granicama određenim u samim bogoslužnim knjigama, i da ih objave pošto ih prije toga pregleda Sveta Stolica.

§ 4. Dijecezanskom biskupu u Crkvi koja mu je povjerena pripada da izda, u granicama svoje mjerodavnosti, odredbe o bogoslužju koje obvezuju svakoga.

I § 1 ovoga kanona preuzet je iz Konstitucije o svetoj liturgiji: odlučujuća je zadaća Svete Stolice, a dijecezanski biskup je ima prema pravnoj odredbi (SC 22,1). No, sam kanon stvar više pojašnjava razgraničujući nadležnosti: a) Sveta Stolica izdaje bogoslužne knjige i pregledava prijevode na narodne jezike (§ 2); b) Biskupska konferencija priređuje prijevode na narodne jezike (§ 3); c) svaki dijecezanski biskup izdaje odredbe o bogoslužju u granicama svoje mjerodavnosti (§ 4).

Tu zadaću dijecezanskoga biskupa temeljito je obrazložila Dogmatska konstitucija o Crkvi: biskupu je povjerena dužnost: a) da Božanskome Veličanstvu iskazuju štovanje te upravljaju njime; b) moleći za narod, obilato dijele od punine Kristove; c) po sakramentima posvećuju vjernike; d) oni uređuju podjeljivanje krsta; oni su izvorni 22

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

služitelji potvrde; e) djelitelji svetih redova te f) upravljači ispovjedne prakse (LG 26).5

Druga sredstva posvetiteljske službe Kan. 839 - § 1. Crkva obavlja posvetiteljsku službu i drugim sredstvima, bilo molitvom, kojom moli Boga da vjernici budu posvećeni u istini, bilo djelima pokore i dobrotvornosti, koja uvelike pomažu da se Kristovo kraljevstvo u dušama ukorijeni i učvrsti te pridonose spasenju svijeta.

§ 2. Neka se mjesni ordinariji brinu da se molitve kao i pobožne i svete vježbe kršćanskog naroda posve slažu s crkvenim odredbama.

I Konstitucija o svetoj liturgiji ističe da uz sveto bogoslužje ima i drugih načina kao i sredstava posvećivanja: „Kršćanin je pozvan da se moli u zajednici, ali on mora ući i u svoju sobicu da se moli Ocu u skrovitosti (SC 12,1)… veoma se preporučuju pobožne vježbe kršćanskoga naroda… posebnog su dostojanstva vrijedne svete vježbe partikularnih Crkava“ (SC 13,1-2).6 Samo se mjesni ordinarij mora brinuti da se te „pobožne i svete vježbe kršćanskoga naroda posve slažu s crkvenim odredbama“ (§ 2).

5

6

„Ako uvažimo činjenicu da posvećivanje ima značajku javnoga čina, očito je da su upravo liturgijske radnje isključivo takve jer ih uređuje crkvena vlast. Drukčije ne bi mogla biti garantirana vrijednost sakramenata, niti usklađenost liturgijskih formula s vjerom Crkve. U stvari, liturgija je tako blisko povezana s naukom Crkve da je teško odvojiti nadležnost nad njome od crkvenoga učiteljstva; stoga je razumljiva odgovornost koju crkvena vlast ima kada propisuje liturgijske aktivnosti.“ Comm. Nav., 619. „Uz liturgiju kao službeno bogoslužje, ima i drugih načina kako se Boga štuje, a i to su crkvene aktivnosti. Molitve, djela pokore i djela ljubavi također su njezina aktivnost jer ih obavljaju članovi Crkve. A budući da to nije službeno određeno kada, koliko i kako, nisu na isti način obuhvaćeni crkvenim propisima kao liturgija u strogom smislu riječi.“ Münst. Komm. 4, bilješka br. 1 uz kan. 839.

23

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

24

DIO I. SAKRAMENTI

Nakon šest uvodnih kanona koji su pravno uobličili i narav posvećujuće službe te istakli njezine nositelje, slijedi I. dio ove IV. knjige, koji je i najveći (kann. 840-1165), a on je posvećen sakramentima.

Nakon zajedničkih odredbi u 9 kanona prvo su obrađena tri sakramenta kršćanske inicijacije: krst, potvrda i euharistija,7 a onda slijedi pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Zakonik je svakomu sakramentu dodijelio potreban broj kanonskih odredaba, a pri proučavanju pojedinih od njih vidjet ćemo koja im je svrha, zašto su odredbe takve te s kojim ih drugim kanonskim odredbama, posebno onima iz staroga Zakonika možemo povezati. S druge strane, ovi će nas kanonski propisi često upućivati na saborski nauk te nekada i na liturgijske knjige, tako da osjetimo ne samo razumnu povezanost nego i opravdanje zašto je odredba baš takva.

Prvih devet kanona su ne samo zajednički uvod za sve sakramente nego svojevrsne opće odredbe s obzirom na svih njih sedam. Trebat će ih, stoga, pravodobno primijeniti kada budemo proučavali propise o svakom pojedinom sakramentu, a zakonodavac ih je stavio na prvo mjesto tako da ih kasnije ne ponavlja, nego samo, kada zatreba, uputi na njih. Zato su i odredbe u njima i važne i bitne.

Krist je ustanovio sakramente Kan. 840 - Sakramenti Novoga zavjeta, ustanovljeni od Krista Gospodina i povjereni Crkvi, kao čini Krista i Crkve, znakovi su i sredstva kojima se izražava i jača vjera, iskazuje štovanje Bogu i ostvaruje posvećenje ljudi, pa stoga uvelike pridonose nastojanju, učvršćivanju i očitovanju crkvenoga zajedništva; zato ih i posvećeni službenici i ostali vjernici moraju slaviti s najvećim poštovanjem i s dužnom pažljivošću.

7

„Novost ovakve podjele sakramenata dolazi zbog posebnog odnosa među njima. Krštenje, potvrda i euharistija uzimaju zajedničko mjesto zbog svoje vlastite naravi jer tvore kršćansku inicijaciju koja je stara kategorija, ali je oživjela i u novo vrijeme budući da je ne samo otkrivena nego i vrednovana i u teologiji i u pastoralu, pa sada, evo i u pravu, kao sakramentalna trijada.“ Bruno F. PIGHIN, Diritto sacramentale, 11.

25

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Već je CIC u kan. 731, § 1 odredio da se sakramenti i dijele i primaju s dužnim poštovanjem i pomnjivošću. Oni su kao sredstvo spasenja povjereni Crkvi i kada sudjeluju suodgovorno u njima, svi članovi Božjega naroda doprinose njihovoj učinkovitosti. Dakako da ih u tome treba poučavati i temeljito ih odgajati za sakramentalni život, posebno, pak, mlade.8 Stoga i Konstitucija o svetoj liturgiji naglašava: „U bogoslužnim slavljima neka svatko, bio to služitelj ili vjernik, obavlja svoju zadaću i čini samo ono i sve ono što mu pripada… Neka stoga svoju zadaću vrše takvom iskrenom pobožnošću i urednošću kakva dolikuje tako značajnoj službi i kakvu Božji narod s pravom od njih zahtijeva“ (SC 28-29). Dakle ni sama Crkva nije slobodna, što se liturgije tiče, proizvoljno djelovati!9 Što je bitno za valjanost sakramenata Kan. 841 - Budući da su sakramenti isti za svu Crkvu i da pripadaju božanskom pokladu, samo vrhovna crkvena vlast odobrava ili određuje što se zahtijeva za njihovu valjanost; osim toga, ona ili druga mjerodavna vlast, prema odredbi kan. 838, §§ 3 i 4, određuje što se odnosi na njihovo dopušteno slavljenje, podjeljivanje i primanje kao i na red koji treba da se obdržava u njihovu slavljenju.

8

9

26

„U pastoralnom radu s mladima općenito, ali isto tako i u pastoralu sakramenata prilagođenom mladima, treba biti svjestan onoga što je kardinal Martini svojevremeno naglasio, a Drugi vatikanski sabor i službeno prihvatio, da Crkva poučava, ali i uči od drugih. U tom smislu, budući da mladi u svojem životnom stilu često pokazuju koliko im znače znakovi i simboli, izazov je propitati se što bi se iz njihova životnog ozračja u točno određenoj formi moglo ugraditi i u liturgiju, bez da se pritom, naravno, onemogući prilaz svetomu i iskustvo svetoga.

Da bi se liturgija oblikovala tako da bude prilagođena mladima, potrebno je pažljivo osluškivati upravo mlade i poticati ih da oni sami kreiraju i animiraju nove oblike u liturgijskim i drugim molitvenim slavljima… Već smo gore spomenuli da su mladi blagodat za Crkvu i važan subjekt za samokritičko prosuđivanje.

Oni mogu i za cijelu župnu zajednicu biti dragocjeni korektiv za liturgijsko slavlje tako upriličeno, da ono bude životu blisko i vjerodostojno. I zato je dobro kod pripreme svakoga liturgijskog slavlja voditi računa da ono bude prilagođeno i mladima.“ Ivo DŽINIĆ, „Mladi i sakramentalni život“, Diacovensia 16 (2008.), 33.

Crkva (pri podjeli sakramenta) nije slobodna ponašati se po vlastitom nahođenju, nego sakramente mora vrednovati kao uskrsni dar Isusa Krista. On osobno je pri svakom njihovu slavlju i nazočan i učinkovito djeluje…, Comm. Qua., 715716.

SAKRAMENTI

Ovom propisu odgovara u CIC-u kan. 733, § 1, a on je određivao da se u dijeljenju i primanju sakramenata brižljivo obdržavaju obredi i ceremonije sadržani u liturgijskim knjigama što ih je crkvena vlast odobrila. Sadašnji kanon upućuje na ono već rečeno u kan. 838, gdje je pobliže označeno, glede sakramenata, tko u Crkvi, kako i zašto tako djeluje. Dakle, sadašnji kanon naglašava nadležnost crkvene vlasti: a) da određuje što je bitno za valjanost sakramenta; b) propisuje što se odnosi na njihovo slavljenje – podjeljivanje i primanje; c) određuje koji se red održava pri slavljenju.

Krst je uvjet za primanje drugih sakramenata

Kan. 842 - § 1. Tko nije primio krst ne može valjano primiti ni ostale sakramente.

§ 2. Sakramenti krsta, potvrde i presvete euharistije tako su međusobno povezani da se zahtijevaju za potpuni pristup u kršćanstvo.

CIC u kan. 737, § 1 naglašava da je krst „vrata i temelj“, što je i iz sadašnjega kanona sasvim jasno jer tko nije primio krst, ne može valjano primiti ni ostale sakramente. Međutim, § 2 našega kanona naglašava sva tri sakramenta kršćanske inicijacije, a to su krst, potvrda i presveta euharistija. Ako ih je netko sva tri primio, tek tada je potpuno pristupio u kršćanstvo.10

Komu se sakramenti ne mogu uskratiti

Kan. 843 - § 1. Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno mole, koji su ispravno raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata.

§ 2. Pastiri duša i ostali vjernici dužni su, svatko prema svojoj zadaći u Crkvi, voditi brigu da se oni koji mole sakramente priprave za njihovo primanje potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom, pazeći na odredbe koje je izdala mjerodavna vlast.

10 „Sam tijek kršćanske inicijacije podrazumijeva se kao informativni proces za stjecanje kršćanskoga iskustva, a on obuhvaća četiri vida, bitno između sebe ovisna: prvo je naviještanje Krista koji je za nas umro i uskrsnuo, zatim je ostala opća pouka – kateheza, a tek nakon toga je liturgijsko-sakramentalno iskustvo i na koncu dolazi dužnost svjedočenja.“ Comm. Qua., 842.

27

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

S obzirom na izvore, sadašnja odredba upućuje na CIC (kann.

467 i 468), gdje je riječ o obvezi župnika da dijeli sakramente i da posebno brižljivo o tome vodi računa kada je u pitanju smrtna opasnost vjernika. Osim toga, CIC je u kan. 682 određivao da vjernici imaju pravo „na duhovna dobra, posebno ona koja su im potrebna za spasenje“, pa je razumljiva i sadašnja odredba: sakramenti se „ne mogu uskratiti onima koji ih prikladno mole“. Uvjet je da su „ispravno raspoloženi“ i da im „pravo ne zabranjuje primanje“.

A propis § 2 sadašnjega kanona upućuje i na Konstituciju o svetoj liturgiji: „Neka pastiri duša marljivo i strpljivo uznastoje oko liturgijske pouke… oni time izvršavaju jednu od glavnih zadaća vjernoga djelitelja Božjih otajstava; svoje pak stado neka u toj stvari vode ne samo riječju nego i primjerom“ (SC 19,1).11 Kanon naglašava: „pripravu za sakramente“ i to „potrebnom evangelizacijom i katehetskom poukom“.

Naime, unatoč dobroj volji, pa čak i iskrenosti vjernika da koriste te izvore milosti, sasvim će biti blagotvornije primanje sakramenata ako su poučeni i za njih pripravljeni, a liturgijske knjige kao i mnogovrsni katekizmi su upravo priručna pomoć djelitelju sakramenata da iz njih crpi pouke i kateheze, a mnoge su prigode i mogućnosti kad to i može i treba učiniti da bi tako to znanje prenio na Božji narod koji predvodi.

Ovlasti katoličkoga djelitelja sakramenata

Kan. 844 - § 1. Katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente samo katoličkim vjernicima, koji ih jednako tako dopušteno primaju samo od katoličkih služitelja, poštujući propise §§ 2, 3 i 4 ovog kanona i kan. 861, § 2.

§ 2. Kad god to zahtijeva potreba ili savjetuje istinska duhovna korist i samo ako se izbjegne pogibelj zablude ili ravnodušnosti, vjernicima kojima fizički ili moralno nije moguće doći do katoličkog služitelja dopušteno je primiti sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja od nekatoličkih služitelja u čijoj Crkvi postoje valjani spomenuti sakramenti.

11 „Svrha ovoga § 2 najbolje se vidi iz više upozorenja u liturgijskim knjigama koje opisuju odgovarajuću pripravu onih koji trebaju primiti pojedini sakrament.

Gore je u uvodnim napomenama bitno rečeno… Do u pojedinosti je opisana zadaća služitelja, vjeroučitelja – katehistâ, roditeljâ, obitelji, nekada i cijele kršćanske zajednice, jer svatko ima svoju zadaću s obzirom na pripravu.“ Code CL., 609.

28

SAKRAMENTI

§ 3. Katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente pokore, euharistije i bolesničkog pomazanja članovima istočnih Crkava koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom ako to dotični po svojoj volji mole i ako su pravo raspoloženi; to vrijedi i za članove drugih Crkava koje su po sudu Apostolske Stolice, što se tiče sakramenata, u istom položaju kao i spomenute istočne Crkve.

§ 4. Ako je smrtna pogibelj ili ako, prema sudu dijecezanskog biskupa ili biskupske konferencije, to zahtijeva druga velika potreba, katolički služitelji dopušteno podjeljuju spomenute sakramente i drugim kršćanima koji nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom crkvom i koji ne mogu doći do služitelja svoje zajednice, a po svojoj volji to mole, samo ako s obzirom na te sakramente očituju katoličku vjeru i ako su pravo raspoloženi.

§ 5. Neka dijecezanski biskup ili biskupska konferencija ne donose opće odredbe za slučajeve o kojima se govori u §§ 2, 3 i 4 osim pošto se posavjetuju s mjerodavnom barem mjesnom vlašću dotične nekatoličke Crkve ili zajednice.

Načelno je u § 1 određeno da katolički služitelji dopušteno podjeljuju sakramente samo katolicima i samo ih katolici od njih mogu primati. Međutim, u odnosu na prethodne popise, sada imamo u §§ 2-5 sasvim druge odredbe. Naime, CIC je (kan. 731, § 2) zabranjivao katoličkim svećenicima da sakramente podjeljuju bilo komu izvan Katoličke Crkve, makar ih takvi vjernici i molili. A sadašnji se propis u §§ 2 i 3 temelji na saborskom Dekretu o istočnim Katoličkim crkvama, gdje stoji: „Istočnim kršćanima… mogu se podijeliti sakramenti pomirenja, euharistije i bolesničkoga pomazanja, ako sami to traže i ako su pravo raspoloženi; što više i katolicima je dopušteno zatražiti te sakramente od onih nekatoličkih služitelja u čijoj Crkvi postoje valjani sakramenti, kadgod to savjetuje potreba ili prava duhovna korist, a pristup je katoličkom svećeniku fizički i moralno nemoguć“ (OE 27,1).

Sadašnja kanonska odredba je, glede Dekreta OE modificirana i dopunjena. Naime, ono što se odnosi na katolike, sada se nalazi u § 2, s tim što je naglašen uvjet: „da se izbjegne pogibelj zablude i malodušnosti“.

A u § 3 riječ je o nekatoličkim kršćanima, tj. članovima Istočnih Crkava „koje nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom“. Samo su dva bitna uvjeta da bi i oni mogli primiti te sakramente od katoličkoga 29

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

djelitelja: a) da to osobno mole; b) da su pravo raspoloženi.12

Međutim, § 4 odnosi se i na druge kršćane, ne samo na istočne.

Ova se odredba temelji na ekumenskom direktoriju Ad totam Ecclesiam od 14. svibnja 1967., gdje u biti stoji13 baš ono što je u ovom § 4 jer se naglašava nekoliko važnih elemenata, tj. da bi se i tim kršćanima mogli podijeliti neki od tih, ili istovremeno sva tri sakramenta, pod sljedećim uvjetima: a) smrtna je pogibelj; b) sud biskupa ili BK, ili druga velika potreba; c) vjernik ne može doći do svojega služitelja, no osobno moli sakramente; d) očituje pravu vjeru; e) pravo je raspoložen.14 A § 5 je, u stvari, sasvim ekumenski: unatoč dobroj volji i želji Katoličke Crkve da pomogne na putu spasenja i onima koji nisu njezini članovi, treba se ipak o svemu posavjetovati „s mjesnom vlašću dotične nekatoličke Crkve ili zajednice“.15 Pri svemu tome treba računati na njihovu osjetljivost te vlastito pravo i dostojanstvo!

Neizbrisivi biljeg krsta, potvrde i sv. reda

Kan. 845 - § 1. Budući da sakramenti krsta, potvrde i reda utiskuju biljeg, ne mogu se ponoviti.

12 „Prilika ili potreba za takvom komunikacijom mogla bi se ukazati u slučajevima: kad neki član Istočne Crkve ili manje skupine tih kršćana žive u katoličkim sredinama bez svoga svećenika; kada odijeljeni istočni kršćanin sklapa u Katoličkoj Crkvi mješovitu ženidbu s katoličkom strankom, ili živi u mješovitom braku s katoličkim vjernikom; kad iz pobožnosti hodočasti u neko katoličko zavjetno svetište i želi pristupiti ispovijedi i pričesti; kad se zbog bilo kakvoga razloga ne može ispovjediti i pričestiti u svojoj Crkvi, a teško mu je da bude lišen sakramentalnih milosti i plodova; ili kad se bolestan nalazi u bolnici i želi iskoristiti nazočnost katoličkog svećenika da se ispovjedi, pričesti i primi bolesničko pomazanje.“ Velimir BLAŽEVIĆ, Komunikacija u svetim činima (Sarajevo: Ekumensko vijeće Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 2001.), 129.

13 Ekumenski direktorij Ad totam Ecclesiam, br. 55, daje opširniji prikaz kako se odnositi prema drugim kršćanima kada su u pitanju ova tri sakramenta: pokora, euharistija i bolesničko pomazanje. Vidi: EV 2, 1248.

14 „Zbog nedovoljnog jedinstva vjere, bogoštovlja i crkvenog života, pripadnici Zapadnih odijeljenih crkava i crkvenih zajednica teže se pripuštaju na sakramente u Katoličkoj Crkvi, zapravo iznimno i samo pod određenim uvjetima. Ipak, Katolička Crkva, svjesna da su sakramenti izvori milosti i da su nužni za duhovno spasenje, vidi u određenim prilikama potrebu i pruža mogućnost komunikacije u sakramentima i tim kršćanima.“ Velimir BLAŽEVIĆ, Komunikacija, 131.

15 Usp.: Ekumenski direktorij: Ad totam Ecclesiam, br. 42., EV 2, 1234, kao i Direktorij primjene načela i odredbi o ekumenizmu, od 25. ožujka 1993., u: AAS 85 (1993.).

30

SAKRAMENTI

§ 2. Ako, pošto se pomno obavi istraživanje, još ostane razborita dvojba jesu li sakramenti o kojima se govori u § 1 doista ili valjano podijeljeni, neka se podijele uvjetno.

Istu odredbu, s obzirom na neizbrisivi biljeg ovih sakramenata, imamo i u CIC-u, kan. 732. No, sadašnji propis upućuje i na rubrike u obrednicima krštenja i potvrde.16 A glede § 2 treba voditi računa da je bit propisa sadržana u obredniku: Red pristupa odraslih u kršćanstvo gdje ima gotovo ista odredba, pa se s pravom u izvorima kanona upućuje upravo na taj obrednik, iako on ima više pojedinosti nego sam kanon. A bit je toga propisa ovo: a) svaki pojedinačni slučaj pomno istražiti; b) službenik vjernicima treba objasniti razlog sumnje; c) sakrament podijeliti uvjetno, i to privatno; c) mjesni ordinarij može odrediti koje obrede pri podjeli sakramenta obaviti, a koje izostaviti.17

U slavljenju se vjerno držati bogoslužnih knjiga

Kan. 846 - § 1. U slavljenju sakramenata treba se vjerno držati bogoslužnih knjiga koje je odobrila mjerodavna vlast; zato neka nitko u njima na svoju ruku ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja.

§ 2. Služitelj neka slavi sakramente po vlastitom obredu.

Već smo kod kan. 841 upozorili na isti ovakav propis CIC-a, (kan. 733, § 1), a odredba u Konstituciji o svetoj liturgiji još je određenija: „Neka uopće nitko drugi, pa bio to i svećenik, po svom nahođenju ništa ne dodaje, ne oduzima i ne mijenja“ (SC 22,3). Glede § 2 skrećem pažnju na to da se kao njegov izvor navodi i Dekret o Istočnim katoličkim Crkvama, a tamo stoji: „Neka svi istočni kršćani znaju i budu sigurni da uvijek mogu i moraju čuvati svoje zakonite liturgijske obrede… promjene se ipak smiju uvoditi samo radi njihova svojstvenog organskoga napretka“ (OE,6,1). Stoga se i propisom § 2 16 Usp.: Red krštenja, u br. 4 Uvodnih napomena kaže: „Krsni je obred u najvećoj časti kod svih kršćana te ga nije dopušteno nikome ponoviti, kad je valjano obavljen, makar i u odijeljene braće“, a Red Potvrde, u Prethodnim napomenama naglašava u br. 2: „Njima (krizmanicima) se … Gospodnji pečat tako utiskuje da se sakrament potvrde ne može ponoviti.“ 17 O svemu vidi: Red pristupa odraslih u kršćanstvo - Dodatak, br. 7 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1974.), 262.

31

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

to njihovo pravo i obred poštuju.18

Pri mazanju upotrijebiti propisano ulje Kan. 847 - § 1. U podjeljivanju sakramenata za koje su potrebna sveta ulja služitelj mora upotrijebiti maslinovo ili drugo biljno ulje koje je biskup, i to nedavno, posvetio ili blagoslovio, poštujući propis kan. 999, br. 2; neka se ne služi starim uljima, osim u prijekoj potrebi.

§ 2. Župnik neka pribavi sveta ulja od svojega biskupa i neka ih pomno i dolično čuva.

Propis u CIC-u (kann. 734 i 735) bio je u mnogočemu sličan ovome, ali i različit u nekim bitnim stvarima. Prethodni, naime, kanon spominje samo sveta ulja od biskupa posvećena, sadašnji naglašava prvotno maslinovo ulje, a tek ako njega ne bi bilo, onda drugo biljno ulje.19 No, odmah se upozorava da se poštuje propis kan. 999, br. 2, a tamo stoji da bolesničko ulje „može posvetiti svaki svećenik u samom obredu (bolesničkog pomazanja), ako to zahtijeva potreba“. Nadalje, starim propisom bilo je određeno da župnik čuva „sv. ulja u crkvi u doličnom ormaru i pod ključem“, sada je stvar pojednostavljena: „neka ih pomno i dolično čuva“ ne navodeći ni gdje ni kako.

Uzeti samo propisani prilog, vodeći računa o siromašnima

Kan. 848 - Neka služitelj za podjeljivanje sakramenata ne zahtijeva ništa više od priloga što ih je odredila mjerodavna vlast, pazeći uvijek da potrebiti ne bi zbog siromaštva bili lišeni pomoći sakramenata.

18 Glede slavljenja sv. mise prema starom (antiquior) rimskom obredu, treba obdržavati odredbe pape BENEDIKTA XVI. u njegovu apostolskom pismu Summorum Pontificum, od 7. srpnja 2007., EV 24, 1101-1136. Potom je Papinska komisija Ecclesia Dei izdala 30. travnja 2011. instrukciju ad exequendas litt. ap.

Summorum Pontificum, s posebnim uputama koje se tiču euharistijskog slavlja, obreda potvrde i sv. reda, kao i korištenja časoslova i obrednika na snazi do 1962., EV 27, 300-335.

19 „Ulje se upotrebljava u sakramentima krštenja, potvrde, bolesničkoga pomazanja i pri svetom ređenju, kao i u obredu posvete crkve i oltara. Preporuča se maslinovo ulje, ali se mogu upotrijebiti i druga biljna ulja. Međutim ne bi bila valjana materija mineralna ulja, koja služe za mehaničko podmazivanje, niti životinjska mast. U usporedbi s kan. 880, § 2, riječ posvetiti odnosi se na krizmu.

Međutim u liturgijskim knjigama riječ posvetiti se isključivo upotrebljava za posvetu osoba i euharistije.“ Comm. Qua., 724.

32

SAKRAMENTI

I sadašnji kanon se slaže s odredbom CIC-a (kan. 736), tj. da treba poštovati ono što je odredila „mjerodavna vlast“. A praksa je da BK odredi isti taksovnik za svoje područje, što je i svrhovito jer se u načelu uglavnom radi o istim novčanicama i istim materijalnim prilikama svih vjernika te krajevne Crkve. No, prethodni kanon nije imao ono što stoji u završnici sadašnje odredbe, tj. „treba uvijek paziti da potrebiti ne bi zbog siromaštva bili lišeni pomoći sakramenata“.20 Vidi se da sadašnje odredbe vode brigu o duhovnim potrebama vjernika i daju im prednost pred bilo kakvim materijalnim vrednotama. Član Božjega naroda ne može biti prikraćen u duhovnim blagodatima radi nečega što se ne može ni uspoređivati s njima! No, najbolje bi bilo da se slavitelj sakramenta što manje time bavi, a prepusti to suradnicima, pogotovu članovima ŽEV-a.21

20 Sadašnja odredba upućuje na izvor odakle je uzeta, a to je dokument Biskupske sinode o ministerijalnom svećeništvu Ultimis temporibus od 30. 11. 1971., gdje, s obzirom na ekonomske prilike svećenika, stoji: „Čini se vrlo poželjnim da kršćanski narod sve više bude odgajan pa da zna kako su prihodi svećenika odvojeni od činova njihove službe, posebno onih koji se tiču sakramenata“ (EV 4, 1234).

21 „Puno je razboritije da svećenik svoje snage i sposobnosti koristi za tolike druge potrebe, a ovo područje materijalnih dobara prepusti vjernicima laicima, posebno pak onima koji su snagom službe članovi ŽEV-a. Isto to vrijedi i za mnoga druga područja župnoga života i apostolata. Danas stvarno imamo mnoge vjernike laike izobražene u svi mogućim područjima djelatnosti koji mogu biti župniku izvrsna pomoć. Dakako da to traži i pravičan odnos župe i samog župnika, u što svakako spada i dolična nadoknada za tako velikodušne njegove usluge.“ Pero PRANJIĆ, Vremenita dobra i Vremenita dobra u Crkvi (Sarajevo: KBF SA; Zagreb: Glas Koncila, 2013.), 292.

33

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

34

NASLOV I. KRST Krst je vrata sakramenata i potreban je za spasenje

Kan. 849 - Krst, vrata sakramenata, stvarni ili barem krst želje, prijeko potreban za spasenje, po kojem se ljudi oslobađaju grijeha, preporađaju za djecu Božju i neizbrisivim biljegom suobličeni Kristu pritjelovljuju Crkvi, valjano se podjeljuje samo pranjem pravom vodom s potrebnim riječima forme.

Izvori za ovaj kanon upućuju na CIC (kan. 737), ali i na saborski nauk, posebno na Dogmatsku konstituciju o Crkvi, gdje čitamo: „Vjernici su krstom pritjelovljeni Crkvi i krsnim su biljegom određeni za bogoštovlje kršćanske religije; preporođeni u djecu Božju dužni su ispovjediti pred ljudima vjeru koju su od Boga primili po Crkvi“ (LG 11,1). No, vrijedno je uočiti i ono što ta ista Konstitucija govori kakvi bi morali biti plodovi krštenja: „Oni (kršćani) živeći moraju uz Božju pomoć držati i usavršavati svetost koju su primili“ (LG 40,1).22 Kanon prvo naglašava da je „Krst vrata sakramenata.“23 Vrlo je važno uočiti taj 22 „Posebna specifičnost prvoga sakramenta je da utiskuje neizbrisivi biljeg suobličenja Kristu. Spasenjski učinak krštenja je što se njime postiže res et sacramentum, i to u osobnoj i društvenoj dimenziji. S obzirom na prvu, krštenje oslobađa od grijeha (i istočnoga i osobnih ako je kršten odrasli) i obnavlja krštenika za Božje dijete suobličujući ga Kristu. S obzirom na drugu dimenziju, krštenik se utjelovljuje u Crkvu. Kao član Božjega naroda izravno je sudionik poslanja Kristova kojim mu Krist podjeljuje tri dara: kralja, učitelja i svećenika.“ Bruno F. PIGHIN, Diritto sacramentale, 105.

23 „Ideja o mogućnosti spasenja bez djelovanja sakramenata teologiji je bila poznata i prije Zwinglija. Teologija je tako i prije njega bila primorana ostaviti mjesta za mogućnost spasenja za nekrštene. Naime, događalo se da ljudi iz različitih razloga, iako vjeruju, ne budu kršteni. U takvim slučajevima govorilo se o želji za krstom (krst želje) ili o mučeništvu (krst krvi) kao zamjeni za krštenje. No to nikada nije išlo tako daleko da se, polazeći od mogućnosti krsta želje ili krsta krvlju, sakramentu samom zaniječe važnost ili djelotvornost. Shvaćanje sakramenta kao sredstva Božje milosti ostalo je, dakle, nepromijenjeno, a slučajeve u kojima je krštenje moglo izostati te biti zamijenjeno nečim na ljudskoj strani (želja, mučeništvo) držalo se iznimkama od pravila.“ Lidija MATOŠEVIĆ, „Rasprava o krštenju između Luthera i anabaptista promatrana u kontekstu srednjevjekovne teologije“, Bogoslovska smotra 77 (2007.), 139.

35

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

redoslijed u primanju sakramenata i shvatiti bitnu njihovu važnost na putu kršćanske inicijacije.24 Kanon još upućuje i na obredne rubrike: pri krštenju treba upotrijebiti „vodu i potrebne riječi forme“. Po tom sakramentu trojedini Bog ulazi u naš život, a i mi smo po njemu ušli u intimni, trojstveni, život.25

24 „Kršćanska je starina poznavala jedinstvenu kršćansku inicijaciju koja je otajstva slavila uvijek zajedno i određenim redom: krštenje – potvrda – euharistija.

Izvješćujući o ustaljenom krsnom obredu u Rimu, Hipolit Rimski u svojoj Apostolskoj predaji prvo sudjelovanje krštenika u molitvi vjernih izričito uvjetuje primanjem svega ovoga. A zatim, kad izađe (iz vode) neka ga pomaže prezbiter onim uljem što je posvećeno i neka govori: Mažem te svetim uljem u Imenu Isusa Krista. Nato neka se svaki obriše i obuče, te neka onda uđe u crkvu. Biskup polažući na njih ruke neka zaziva govoreći: ’Gospodine Bože, ti si učinio dostojnima da zasluže otpuštanje grijeha po kupelji preporođenja Duha Svetoga. Pošalji na njih svoju milost da ti služe po tvojoj volji, jer tebi pripada slava, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom, u svetoj Crkvi i sada i uvijeke vjekova. Amen’. Zatim lijevajući iz ruke posvećeno ulje i stavljajući na glavu neka kaže: ’Mažem te svetim uljem u Gospodinu Ocu svemogućemu i Kristu Isusu i Duhu Svetomu’. I znamenujući ga na čelu daje mu poljubac i kaže: ’Gospodin s tobom’. A znamenovani neka kaže: I s duhom tvojim. Tako neka učini svakome pojedinom. Zatim neka napokon mole zajedno s cijelim narodom. Ali neka ne mole s vjernicima prije nego su sve ovo dostigli. I kad izmole, neka daju poljubac mira.“ Nela GAŠPAR, „Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije, jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde)“, Bogoslovska smotra 79 (2009.), 566-567.

25 „Ne ulazeći u ostale pojedinosti novozavjetnoga izvješća o Kristovu krštenju, za nas je važno da je krštenje događaj Trojstva: Isusa Krista koji je Sin Božji, Duha Svetoga koji počiva na Isusu Kristu te zajedništva Krista i Duha Svetoga s Ocem. Krštenje ne konstituira Trojstvo, odnosno zajedništvo između Oca, Sina i Duha Svetoga. Isus Krist nije krštenjem u Jordanu postao nego je očitovan Sinom Božjim. Stoga se u navedenom tekstu indikativno ističe: Ti si Sin moj, Ljubljeni.

Isto tako, u Lukinu evanđelju Isus je od samoga začeća Duhom Svetim prožeti Božji Sin, što proslov Ivanova evanđelja još jasnije izražava teologijom Riječi koja je oduvijek bila u Boga te u Isusu iz Nazareta postala tijelom. S obzirom na našu temu dolazimo do sljedećega zaključka: Kristovo krštenje u Jordanu uprizoruje slijed kršćanske inicijacije – krštenje, pomazanje Duhom Svetim (potvrda) i zajedništvo s Ocem (euharistija). Iz toga je posve razvidno da kršćanska inicijacija uprisutnjuje, uozbiljuje na vjernicima događaj Trojstva koji se očitovao u Kristovu krštenju.“ Ivica RAGUŽ, „Trinitarno-euharistijsko razmišljanje o kršćanskoj inicijaciji,“ Bogoslovska smotra 79 (2009.), 541-542.

36

KRST

Poglavlje I. Krštenje

Pri redovitom krštenju služiti se liturgijskim knjigama

Kan. 850 - Krst se podjeljuje po redu propisanom u odobrenim bogoslužnim knjigama, izuzevši slučaj hitne potrebe, kad se mora obdržavati samo ono što se zahtijeva za valjanost sakramenta.

U starom Zakoniku gotovo je ista odredba, glede ovoga, bila u kan. 737, § 2, s tim da je CIC takav obred nazivao svečanim, a slučajeve hitne potrebe, kada se obavljalo samo bitno pri podjeli sakramenta krštenja, nazivao je obred nesvečanim ili privatnim. Dakle: krštenje obaviti „po propisanom obredu“, a u hitnom slučaju učiniti „samo ono što zahtijeva valjanost sakramenta“.26

Dolična priprava za krštenje

Kan. 851 - Krštenje treba da se dolično pripravi; stoga:

1° odrasla osoba koja se namjerava krstiti neka bude primljena u katekumenat i neka, ako je moguće, postupno bude dovedena do sakramentalnog pristupa, prema redu pristupa koji je prilagodila biskupska konferencija i prema posebnim odredbama koje je ona donijela;

2° roditelji djeteta koje treba da se krsti, a i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priprave pastoralnim poticajima, dapače zajedničkom molitvom, okupljajući više obitelji i pohađajući ih gdje je to moguće.

Drugi vat. sabor je u Konstituciji o svetoj liturgiji glede krštenja tražio bitne prilagodbe: a) da se opet uvede katekumenat (SC 64); b) da se prerade obrednici krštenja odraslih (SC 66); c) da se preradi obred krštenja djece i u njemu istakne dužnost roditelja (SC 67), što je sve

26 Dekretom od 22. veljače 2013., KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE unijela je neke izmjene u Ordo Baptismi Parvulorum. Usp.: Notitiae 49 (2013.), 54-56. Čl.

9, § 2 u apostolskom pismu. Summorum Pontificum, BENEDIKTA XVI., od 7. srpnja 2007., koji govori o uporabi latinskog jezika prije reforme iz 1970. Papa daje djelitelju ovlast da slavi sakrament krštenja koristeći raniji stari Rimski pontifikal, ako to savjetuje dobro duša.

37

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

nakon Sabora i učinjeno. Kao izvor kanonu spomenuta je i Dogmatska konstitucija o Crkvi: „Krist je posrednik i put spasenja; on nam biva prisutan u svom tijelu, koje je Crkva; izričito ističući nužnost vjere i krsta…, on je time ujedno potvrdio i nužnost Crkve u koju ljudi ulaze po krstu kao kroz vrata“ (LG 14,1). S obzirom na solidnu pripravu u katekumenatu odraslih, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve ističe: „Oni koji su od Boga primili po Crkvi vjeru u Krista, neka liturgijskim obredima budu primljeni u katekumenat. On se ne sastoji od pukoga izlaganja dogmi i zapovijedi, nego je razdoblje uvođenja i dovoljno duge priprave za cio kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim učiteljem Kristom“ (AG 14, 1). Znakovito je također da kan. u br.

2 naglašava i pripravu kumova, što se ne vidi iz navedenih saborskih tekstova. U kanonu je sve ovo obuhvaćeno, ali jezgrovito rečeno: a) odraslu osobu postupno uvoditi; b) neka BK za to dadne upute;27 c) i roditelje i kumove djeteta treba „pravo poučiti:“ i konačno c) poticati sve na molitvu i zajedno ih okupljati.

Kanonska dob krštenika

Kan. 852 - § 1. Propisi sadržani u kanonima o krštenju odraslih primjenjuju se na sve koji su navršili dob djetinjstva i koji su stekli sposobnost da se služe razumom.

§ 2. S djetetom se izjednačuje, i što se tiče krštenja, tko nije umno razvijen.

Kada je u pitanju krštenje odraslih, kanon upućuje na liturgijsku knjigu. Red pristupa odraslih u kršćanstvo u „Prethodnim napomenama“, odsjek V. kaže da je biskup nadležan: a) ustanoviti katekumenat i donijeti propise o tome; b) odrediti redovno i izvanredno vrijeme; c) dopustiti korištenje jednostavnijega obreda; d) opunomoćiti druge da obave otklinjanja i blagoslove; e) predsjedati obredu ili drugoga opunomoćiti. Ovdje § 2 određuje kao i CIC (kan 745, § 2) da se s djecom izjednačuju i oni koji su, premda su stariji, „umno nerazvijeni“.

U redovitim prilikama upotrijebiti blagoslovljenu vodu

Kan. 853 - Voda koja treba da se upotrijebi u podjeljivanju krsta mora biti, osim u prijekoj potrebi, blagoslovljena po propisima bogoslužnih knjiga.

27 Vidi uputu: Pastoralis actio, brr. 4 i 5, EV 7, 590-591.

38

KRST

I CIC je u kan. 757 određivao da se krštenje obavi blagoslovljenom vodom, s tim da je krstitelj, ako je nije bilo dovoljno smio doliti i neblagoslovljene. No, ako je nije bilo nimalo, ili je bila pokvarena, mogao je blagosloviti vodu za tu potrebu. Sadašnja odredba upućuje na Konstituciju o svetoj liturgiji: „Krsna se voda može blagosloviti izvan uskrsnoga vremena… prema kraćem odobrenom obrascu“ (SC 70,1), a sam obrednik krštenja ima blagoslovnu molitvu za izvanuskrsno vrijeme.28

Način krštenja

Kan. 854 - Neka se krsti ili uranjanjem ili polijevanjem, uz obdržavanje propisa biskupske konferencije.

Povijesno je postojala trostruka praksa krštenja: a) uranjanjem; b) polijevanjem, c) škropljenjem i CIC je (kan. 758) sva tri načina spomenuo kao moguća, no prednost daje prvome i drugome. Sadašnji propis treći način - škropljenje - ne spominje, nego samo prva dva, ali određuje da se „postupi po propisima BK“.29

Ime krštenika ne tuđe kršćanskom osjećaju

Kan. 855 - Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju.

Sasvim je različita bila odredba u CIC-u (kan. 761) jer je bilo propisano: župnik se treba brinuti da se dadne kršćansko ime. No, kada je to bilo nemoguće, tada je krstitelj, uz ono ime koje su uzeli roditelji, trebao dodati ime kojega sveca te obadvoje upisati u maticu kršenih. Sadašnja odredba je prvotnu dužnost glede imena krštenika, ostavila roditeljima, zatim kumu, a tek na trećem mjestu je spomenut župnik. Ne spominje se više ni svetačko ime kao obvezatno, nego samo da ono ne bude „strano kršćanskom osjećaju“.30 A Red pristupa odraslih

28 Vidi: Red krštenja, brr. 54 i 223-224.

29 Bivša BKJ je odredila: „Dok se ne stvore potrebiti uvjeti za krštenje uranjanjem, neka se krsti polijevanjem.“ Vidi komentar na kanon 854 kod Viktora NUIĆA, Opće pravo Katoličke Crkve. Priručnik uz novi ZKP (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.), 287.

30 „Već prije krštenja roditelji djetetu dadnu ime. A krštenje je ipak primanje u Crkvu, u zajednicu Kristovih vjernika. Ono je preporođenje, a u tom smislu dijete stječe pravo na novu osobnost, pa bi to trebalo značiti i na novo ime. Stoga bi i to ime kojim se dijete naziva na krštenju – a kod odraslih se to više ne može primijeniti - već trebalo očitovati i njegov stav prema Kristu. Ne traži se da to bude ime sveca, ali neka nije ni posve nekršćansko niti možda poganskoga značenja.“ Münst. Komm. 4, bilješka br. 1 uz kan. 855.

39

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

u kršćanstvo u br. 203. određuje: „ako već nije dano novo ime… može se sada nadjenuti, i to bilo kršćansko ime ili pak ime u skladu s običajima tog područja, samo ako se ono može kršćanski shvatiti“.

Preporuča se krštenje nedjeljom i u vazmenom bdijenju

Kan. 856 - Iako se može krstiti svakog dana, ipak se preporučuje da se redovito krsti u nedjelju ili, ako je moguće, u vazmenom bdijenju.

Ovaj propis u prvom dijelu slijedi ono što ima i CIC (kan. 772): „može se krstiti svakog dana“, no ipak se sada preporuča da se redovito krsti nedjeljom ili u vazmenom bdijenju. A CIC je u istom kanonu samo za odrasle predviđao bdijenje – vigilija ili uoči Uskrsa, ili uoči Duhova. Red krštenja u Prethodnim napomenama (br. 9) propisuje: „Da se osvijetli vazmeni značaj krsta, preporučuje se da se sakrament obavi u vazmenom bdijenju ili nedjeljom, kada se Crkva spominje uskrsnuća Gospodinova.

Nedjeljom će se krštenje moći obaviti i pod misom kako bi sva zajednica mogla sudjelovati kod obreda i kako bi jasnije zasjala tijesna veza između krsta i presvete euharistije.“ Kanon je stvar pojednostavio, a na temelju njegovih izvora vidi se smisao i razlog takva propisa.

Vlastito mjesto krštenja je crkva ili kapela

Kan. 857 - § 1. Vlastito je mjesto krštenja, osim u potrebi, crkva ili kapela.

§ 2. Neka bude pravilo da se odrasla osoba krsti u svojoj župnoj crkvi, a dijete u vlastitoj župnoj crkvi roditelja, osim ako drukčije savjetuje opravdan razlog.

Prema CIC-u (kan. 773) redovito mjesto za podjelu ovoga sakramenta je krstionica, bez obzira na to je li ona u crkvi ili nekom oratoriju. Sadašnji kanon upućuje na Red krštenja, a on propisuje: „Da bi se jasnije pokazalo kako je krst sakrament Crkve i uključenja u Božji narod, neka se redovito slavi u župnoj crkvi, koja mora imati krsni studenac.“ Obrednik također dopušta da biskup može odrediti i neku drugu crkvu ili bogomolju, ali i tamo da krsti župnik. Međutim, u privatnim kućama je to moguće samo u smrtnoj pogibelji. Isto tako ne treba krštavati u bolnicama osim u slučaju potrebe, o čemu župnika treba izvijestiti, a roditelje za to pripraviti.31 31 Usp.: Red krštenja - prethodne napomene, brr. 10-13.

40

KRST

Župna crkva neka ima krsni zdenac

Kan. 858 - § 1. Neka svaka župna crkva ima krsni zdenac, uz poštovanje već stečenog skupnog prava drugih crkava.

§ 2. Mjesni ordinarij može, pošto se posavjetuje s mjesnim župnikom, radi udobnosti vjernika dopustiti ili zapovjediti da krsni zdenac bude i u drugoj crkvi ili kapeli u granicama župe.

Gotovo ista odredba bila je i u CIC-u, kan. 774 § 2. Međutim, ovo je novost u sadašnjem propisu: ako ordinarij odredi neki drugi oratorij ili kapelu za krštenje, tj. da ono bude izvan župne crkve, mora se prvo „posavjetovati s mjesnim župnikom“. U starom Zakoniku nije bilo ni predviđeno, ni određeno takvo savjetovanje!

Iznimke glede mjesta krštenja

Kan. 859 - Ako krštenik zbog udaljenosti mjesta ili drugih okolnosti ne može bez velike poteškoće doći ili biti donesen u župnu crkvu ili drugu crkvu ili kapelu o kojima se govori u kan.

858, § 2, može se i mora se krstiti u drugoj bližoj crkvi ili kapeli ili također na drugom doličnu mjestu.

Ovaj je propis gotovo jednak onome u bivšem Zakoniku, kan.

775., ali uz jednu razliku. Naime, sada piše: „može se i mora krstiti u drugoj bližoj crkvi ili kapeli“, a ne spominje se tko je slavitelj krštenja.

Međutim u starom Zakoniku izričito stoji: „župnik može i mora podijeliti svečano krštenje u najbližoj crkvi ili javnoj bogomolji“. Jasno, župnik će krštenje i upisati u maticu krštenih svoje župe. Ako pak drugi krsti, župnik mu za to daje ovlaštenje, od toga ovlaštenoga isti župnik uzima sve bitne podatke i krštenje upisuje u maticu svoje župe.

Ne krštavati po privatnim kućama

Kan. 860 - § 1. Neka se bez potrebe ne krsti u privatnim kućama, osim ako je to zbog važnog razloga dopustio mjesni ordinarij.

§ 2. Neka se u bolnicama, ako dijecezanski biskup odredi drukčije, ne krsti, osim ako to zahtijeva potreba ili na to sili koji drugi pastoralni razlog.

Sličnu odredbu je imao i CIC (kan. 776), ali je od tog pravila izuzeo slučajeve „kada se radi o djeci i unučadima državnih poglavara… ako to oni traže“. Glede krštavanja po bolnicama, već smo spomenuli u

41

SVETA MJESTA

§ 2. Zavjetna svjedočanstva pučke umjetnosti i pobožnosti neka se drže u svetištima ili pripadnim mjestima tako da se vide, i neka se sigurno čuvaju.

Kanon određuje prvotnu svrhu i namjenu svetišta: a) obilnije se vjernicima pružaju sredstva spasenja; b) u njima se revno naviješta riječ Božja; c) prikladno unapređuju bogoslužni život, osobito euharistija; d) njegovati u njima odobrene oblike pučke pobožnosti. Običaj je da vjernici u svetištima u znak zahvalnosti i vjere ostavljaju zavjetne darove, nekad čak skupocjene i vrijedne. Po § 2 ti se darovi „drže u svetištima ili pripadnim mjestima: a) da se vide; b) da se sigurno čuvaju“.

Ipak, već je SC 124,1 dao neke upute: „Neka se ordinariji pobrinu da, promičući i njegujući uistinu crkvenu umjetnost, više paze na plemenitu ljepotu, nego li na puku raskoš… Neka vode brigu da se pomnjivo drže daleko od Božjih zgrada i drugih sakralnih mjesta ona djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti te vrijeđaju pravi religiozni osjećaj….“ S tog motrišta, trebalo bi mnoga svetišta dobro pročistiti.

Poglavlje IV. Oltari

Vrste oltara

Kan. 1235 - § 1. Oltar, ili stol na kojem se slavi euharistijska žrtva, zove se nepomičan ako je sagrađen tako da je pričvršćen za pod te se zbog toga ne može pomicati, a pomičan ako se može prenositi.

§ 2. Prikladno je da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar; a u drugim mjestima određenima za sveta slavlja nepomičan ili pomičan oltar.

Oltar – altare, žrtvenik je postojao, što znači bio korišten, i u poganskim religijama, a u kršćanstvu je on mjesto za „euharistijsku žrtvu“.

Po svojoj građi crkveni oltar može biti nepomičan, izrađen od kamena i jer je to težak i masivan materijal koji se ne da micati, pa se on zato tako i zove. Pomični oltar je uglavnom izrađen od drveta kao jedan masivniji stol, ali se ipak može prenijeti s jednoga mjesta na drugo. Odredbom § 2 prikladno bi bilo „da u svakoj crkvi bude nepomičan oltar“, a u drugim mjestima bilo jedan bilo drugi.

351

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Ploča oltara od prirodnoga kamena

Kan. 1236 - § 1. Prema predanom običaju Crkve, ploča nepomična oltara neka bude kamena i, dapače, od prirodnog kamena; ipak, prema sudu biskupske konferencije može se upotrijebiti i druga dolična i čvrsta tvar. Nosači pak ili podloga mogu se izraditi od bilo koje tvari.

§ 2. Pomičan oltar može se izraditi od bilo koje čvrste tvari prikladne za bogoslužnu upotrebu.

Odredba § 1 poziva se na stoljetnu praksu Crkve da „ploča oltara bude od prirodnoga kamena“. BK može odrediti i neku drugu „čvrstu tvar“, a nosači i podloga mogu biti od nečega drugoga. Što se tiče pomičnog oltara, § 2 propisuje da on može biti „od bilo koje čvrste prikladne tvari“, samo da je svrhovita za bogoslužnu uporabu.

Posveta ili blagoslov oltara

Kan. 1237 - § 1. Nepomični oltari treba da se posvete, a pomični posvete ili blagoslove po obredima propisanima u bogoslužnim knjigama.

§ 2. Neka se čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomičnog oltara, prema odredbama predanima u bogoslužnim knjigama.

Budući da je nepomični oltar i vredniji, a Crkva ga preporučuje, i ovaj kanon propisuje da se on „posveti“, jasno prema obredu i liturgijskim propisima. Za pomični se može upotrijebiti jedna ili druga mogućnost, tj. ili posveta ili samo blagoslov. Po staroj kršćanskoj tradiciji u nepomični oltar su se uvijek ugrađivale moći mučenika i svetaca, pa i § 2 to određuje: da se to isto odradi „prema odredbama u bogoslužnim knjigama“. U Općoj uredbi Rimskoga misala, br. 266. stoji: „Dobro je uščuvati običaj da se u oltar ili ispod njega ugrade moći svetaca pa i nemučenika. Samo neka se pazi da vjerodostojnost tih moći bude zajamčena.“27 Međutim, to više nije obvezatno. Naprotiv, svete moći je zabranjeno pohranjivati u pomičnim oltarima.

27 „Dostojanstvo oltara proizlazi iz činjenice što je to stol Gospodnji. Nisu dakle moći mučenika koje ga ukrašavaju, nego je on ipak žrtvenik, vredniji od grobova mučenika. Upravo da bi se častila tijela mučenika i svetaca, ali da bi se i naznačila žrtva Glave, prikladno je da oltar bude podignut nad grobom mučenika, odnosno da u njega budu ugrađene njihove moći tako da se vidi kako su te žrtve zauzele trijumfalno mjesto upravo tamo gdje se Krist prikazuje kao žrtva.“ KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE, Dedicationis ecclesiae, dekret, 29. svibnja 1977., EV 6, 235.

352

SVETA MJESTA

Gubitak posvete

Kan. 1238 - § 1. Oltar gubi posvetu ili blagoslov prema odredbi kan. 1212.

§ 2. Svođenjem crkve ili drugog svetog mjesta na svjetovnu upotrebu ne gube posvetu ni blagoslov ni nepomični ni pomični oltar.

Propis se u § 1 poziva na kan. 1212 jer je taj naznačio kako posvećena mjesta i objekti gube svoju posvetu, pa to isto vrijedi i za oltare. Međutim, ako se crkva ili kapela svede na svjetovnu uporabu, oltar, bilo pomičan, bilo nepomičan „ne gube blagoslov.“ Jedini je zaključak da u takvim slučajevima oltare iz objekta treba skloniti na sigurno i dolično mjesto da ne budu oskvrnuti.

Oltar samo za bogoslužje

Kan. 1239 - § 1. I nepomičan i pomičan oltar treba da služe samo za bogoštovlje, a posve se isključuje svaka svjetovna upotreba.

§ 2. Neka se ispod oltara ne pokopa nijedno mrtvo tijelo; inače nije dopušteno slaviti misu na njemu.

Propis je logički slijed iz svega onoga što smo do sada vidjeli o oltaru, a upravo je zato i namijenjen. Stoga je odredba razumljiva: „posve se isključuje svaka svjetovna upotreba“. Čak, budući da je oltar namijenjen za euharistijsku – Kristovu žrtvu, nije dolično da netko ispod samoga žrtvenika bude ukopan jer zbog toga (§ 2) ne bi bilo „dopušteno slaviti misu na njemu“. Ovome se ne protivi mogućnost da ispod oltara postoji kripta u kojoj će možda biti i grobova.

Poglavlje V. Groblja

Crkvena groblja

Kan. 1240 - § 1. Neka Crkva, gdje je moguće, ima svoja groblja ili u građanskim grobljima barem prostore određene za preminule vjernike, koja treba da se pravilno blagoslove.

§ 2. Ako se pak to ne može postići, neka se svaki put pravilno blagoslove pojedini grobovi.

353

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

U § 1 izriče se načelni stav: „gdje je moguće neka Crkva ima svoja groblja“.28 Iz same stilizacije kanona očito je da su raznovrsni običaji i građanski propisi po svijetu, pa kanon nije ni mogao biti drukčiji. Ako ih Crkva već ima, onda dosljedno kanon i određuje „treba da se blagoslove“, a to zato što se i groblja svrstavaju u sveta mjesta. U § 2 je propis za slučajeve gdje Crkva ne može imati vlastita groblja, tada svaki pojedini grob treba blagosloviti. To voditelj sprovoda po samom obredniku učini prije nego što se tijelo pokojnika preda zemlji.29

Župna i redovnička groblja

Kan. 1241 - § 1. Župe i redovničke ustanove mogu imati svoje groblje.

§ 2. I druge pravne osobe ili obitelji mogu imati posebno groblje ili grobnicu koji, prema sudu mjesnog ordinarija, treba da se blagoslove.

Budući da je župa „određena zajednica vjernika trajno ustanovljena u partikularnoj Crkvi“ (kan. 1515, § 1), logično je da „može imati svoje groblje“. Župljani tu žive, tu se okupljaju na liturgijska slavlja, pa je logično da tu budu i pokopani. Isto to vrijedi i za redovničke zajednice. A § 2 naglašava „i druge pravne osobe ili obitelji mogu imati posebno groblje“. Ordinarij će pak procijeniti treba li i njih blagosloviti.

Koga ukopati u crkvama

Kan. 1242 - Neka se mrtva tijela ne pokapaju u crkvama, osim ako se radi o rimskom prvosvećeniku ili kardinalima ili dijecezanskim biskupima, i umirovljenima, koje valja pokopati u njihovoj crkvi.

28 „Groblja su ograničeni zemljišni prostori, koji služe za ukop pokojnika. Sve do u najnovije vrijeme brigu oko pokojnika vodila je samo obitelj i Crkva, a tek od 18. st. u to se uključuje i država, da bi već u 19. st. sve to sebi i pridržala. Stoga je bio i opravdan propis u starom Zakoniku (kan. 1206, § 1) da Crkva ima pravo na svoja groblja, dok sadašnji Zakonik ne ide tako daleko.“ Münst. Komm., 4, bilješka br. 1 u Poglavlju o grobljima.

29 U Redu sprovoda, br. 71 stoji: „Ako grob nije blagoslovljen, neka se blagoslovi prije nego se tijelo u nj položi: Pomolimo se. Gospodine Isuse Kriste! Ti si tri dana počivao u grobu i tako posvetio grobove svih koji u te vjeruju. Otada ova počivališta ljudskih tijela bude i nadu u uskrsnuće. Podaj milostivo da tvoj sluga u ovom grobu počiva snom mira do onoga dana kada ga ti, koji si Uskrsnuće i Život uskrisiš i obasjaš te u sjaju tvoga lica u nebu ugleda svjetlost vječnu. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. Nakon molitve svećenik poškropi blagoslovljenom vodom i okadi grob.“

354

SVETA MJESTA

Iako po mnogim mjestima vidimo mnoštvo privatnih grobnica po crkvama i kapelama, i prethodni Zakonik (kan. 1205), kao i sadašnji zabranjuju ubuduće pokapanje po crkvama. Iznimno je stari propis od toga izuzeo članove vladarskih obitelji, međutim, i jedan i drugi Zakonik potvrđuju praksu da se pape, kardinali i dijecezanski biskupi, pa i oni umirovljeni „pokapaju u njihovoj crkvi.“

Održavanje groblja

Kan. 1243 - Neka se krajevnim pravom donesu prikladne odredbe o redu koji treba da se obdržava na grobljima, osobito o čuvanju i poštovanju njihove svete naravi.

Ako je groblje sveto mjesto, dolično je da o njemu netko vodi brigu, poglavito radi reda i čistoće, što ovaj kanon i propisuje s naglaskom: „radi čuvanja i poštovanja njihove svete naravi“.30

30 S obzirom na ovaj propis, stari Zakonik je imao 3 kanona. Po kan. 1209, § 1. bilo je dopušteno da vjernici sebi sagrade posebne grobnice; grobovi svećenika su trebali biti odvojeni od drugih i na „uglednijem mjestu“; za umrlu djecu su trebali biti „posebni grobići“, a svako je groblje moralo biti ograđeno i pomnjivo čuvano. Prema kan. 1211 ordinariji, župnici i poglavari trebali su dobro bdjeti da „natpisi i uresi spomenika ne sadrže ništa što se vjeri protivi“.

355

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

356

NASLOV II. SVETA VREMENA Ovaj pojam sveta vremena u biti je liturgijski jer je uzet iz niza liturgijske godine koja ima svoj raspored i neka izdvojena vremena – dijelove godine od više tjedana, koja se zovu sveto vrijeme. U njima su i liturgijske molitve i čitanja tako podešena da nam jednostavno ponazočuju za to doba određenu spasonosnu tajnu. Stoga je pojam sveta vremena prenesen i u kanonsko pravo da bi kroz određene propise Crkva izrekla što nudi, a što očekuje i od djelitelja i od primatelja svetinja u tim vremenima, odnosno kako se u njima ravnati.1

Samo Crkva određuje blagdane

Kan. 1244 - § 1. Samo vrhovna crkvena vlast ima pravo uvoditi, prenositi i ukidati blagdane i pokorničke dane zajedničke općoj Crkvi, uz obdržavanje propisa kan. 1246, § 2. § 2. Dijecezanski biskupi mogu za svoje biskupije ili mjesta odrediti posebne blagdane ili pokorničke dane, ali samo u pojedinačnom slučaju.

Iz kršćanske prakse se zna da se svake godine ponavljaju neka vremena koja se zovu „sveta“ tako da su neki dani nešto iznimno, a tako je bilo od starine. Propis § 1 određuje: „samo vrhovna crkvena vlast može uvoditi, prenositi i dokidati one blagdane i pokorničke dane (a oni spadaju u sveta vremena) koji su zajednički cijeloj Crkvi“. Po § 2 dijecezanski biskup u „pojedinačnom slučaju“ može to učiniti za svoju biskupiju.2 1

2

„Da bi sva ljudska bića sudjelovala (u ovim svetim vremenima) u spasenjskim tajnama te da bi svaki vjernik posvetio svoj život baš u tom vremenu u kojem i on živi, liturgijska godina je mnogovrsno razdijeljena, a iz njezine cjeline odsijeva spasonosno bogatstvo kroz te periode. Sve to uključuje cijelu kršćansku zajednicu i potiče njezine članove da se uključe u slavlja i da ih obdržavaju.“ Bruno F. PIGHIN, Diritto sacramentalei, 439. „Dijecezanski biskupi mogu samo u iznimnim slučajevima i privremeno ustanoviti dane svečanosti i dane pokore, i to za svoju biskupiju. Međutim, disciplina o danima i blagdanima je znatno promijenjena u usporedbi sa starim Zakonikom jer sadašnji kan. 1246. daje, s obzirom na to, široke ovlasti BK. Isto je tako pojam o danima pokore posve nov i mnogo širi nego onaj o danima nemrsa i o danima posta, o kojima je govorio stari Zakonik, jer ovaj novi dopušta raznovrsne oblike pokore u usporedbi s onim tradicionalnim.“ Comm. Nav., 877.

357

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Oprost od obveza s obzirom na sveta vremena

Kan. 1245. - Poštujući pravo dijecezanskih biskupa, o kojemu se govori u kan. 87, župnik može zbog opravdanog razloga i prema propisima dijecezanskog biskupa u pojedinačnim slučajevima dati oprost od obveze obdržavanja blagdana ili pokorničkih dana ili je zamijeniti drugim pobožnim djelima; to isto može i poglavar redovničke ustanove ili družbe apostolskoga života, ako su kleričke papinskoga prava, za svoje podložnike i druge koji danonoćno borave u kući.

Već je kan. 87 dao ovlast biskupima da podjeljuju oproste s obzirom na svete dane, a ovaj kanon to i uvažava. Međutim, dodaje da i župnik „može iz opravdana razloga u pojedinačnim slučajevima podijeliti oprost, a može ga i zamijeniti drugim pobožnim djelima“. To isto pravo ima redovnički poglavar – klerik, ako je ustanova papinskoga prava, i to za podložnike i druge koji borave u njihovoj kući.

Poglavlje I. Blagdani

Nedjelje i blagdani

Kan. 1246 - § 1. Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvotni zapovijedani blagdan. Isto tako moraju se obdržavati blagdani Rođenja Gospodina našega Isusa Krista, Bogojavljenja, Uzašašća i Presvetog Tijela i Krvi Kristove, Svete Bogorodice Marije, njezina Bezgrešnog začeća i Uznesenja, svetog Josipa, svetih apostola Petra i Pavla te konačno Svih svetih.

§ 2. Biskupska konferencija ipak može, pošto prije dobije odobrenje Apostolske Stolice, neke od zapovijedanih blagdana ukinuti ili prenijeti na nedjelju.

Ovdje prvo podsjećamo na saborski poticaj u SC 102,1: „Duhovna majka Crkva smatra svojom zadaćom da se u određene dane tijekom godine svetim spominjanjem slavi spasonosno djelo svojega božanskog Zaručnika… U godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja… do očekivanja blažene nade dolaska Gospodinova.“ Kanon je spomenuo samo deset svetkovina: četiri su svetkovine Gospodnje (Božić, Bogojavljenje, Uzašašće i Tijelovo), tri su svetkovine 358

SVETA VREMENA

Gospine (Sveta Bogorodica Marija – nova godina, Velika Gospa i Bezgrešno Začeće BDM) te tri svetačke svetkovine (Sveti Josip, Sveti Petar i Pavao te Svi Sveti). No, budući da su različiti životni uvjeti i prilike u svijetu, § 2 daje ovlast BK da neke od zapovijedanih blagdana „može prenijeti na nedjelju ili ih dokinuti“,3 ali u tim slučajevima bit će potrebno prethodno odobrenje Svete Stolice. Moderni ritam života, opća industrijalizacija, pokretljivost, turizam i tako česta putovanja ljudi to jednostavno uvjetuju. Stoga BK za svoje područje može odrediti što je najprikladnije i najdjelotvornije.

Obvezatno sudjelovanje na misama

Kan. 1247 - Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi; osim toga, neka se uzdrže od onih radova i poslova koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela.

Uz jasnu odredbu o vrijednosti i veličini nedjelje te drugih nabrojenih svetkovina, kanon određuje koja je dvostruka obveza vjernika: a) sudjelovati na misi; b) uzdržati se od poslova,4 i to zbog tri razloga: jer priječe iskazivanje štovanja Bogu; jer priječe radost danu Gospodnjem; jer priječe potreban odmor duše i tijela. Crkveni dokumenti su o tome jasni i odlučni.5 3 4

5

„BKJ je donijela sljedeću odluku: Kao zapovijedani blagdani slave se: Rođenje Gospodina našega Isusa Krista (Božić); svetkovina Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo), Uznesenje Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) i Svi Sveti. Ostali se blagdani slave kao nezapovijedani na vlastiti dan.“ Preuzeto od: Viktor NUIĆ, Opće pravo Katoličke Crkve, 402. „S obzirom na zapovijed uzdržavati se od posla u starom Zakoniku (kan. 1248) pravila se razlika po klasičnoj klasifikaciji. Nedjeljom i blagdanima nisu se smjeli raditi „težački poslovi, sudski čini, javno trgovanje, sajmovi, javno kupovanje i prodavanje.“ Sada je ta podjela zaobiđena jer kan. 1247 na jednostavniji i razumljiviji način propisuje da se treba uzdržati od svakoga posla i aktivnosti koji priječe štovanje Boga, vlastitu radost danu Gospodnjem te potreban odmor duše i tijela. A pravi odmor duha i tijela potreban je da bi se moglo obnoviti vlastitu snagu i energiju.“ Comm. L. CH., 4091. „Čovjek ima pravo i potrebu da povremeno prestane s poslom ne samo da svojim tjelesnim snagama dade odaha od svagdašnjega naporna rada i da svojemu duhu pruži potrebnu razonodu nego da se pobrine i za povezanost obitelji, koji od svojih članova traže često druženje i vedar zajednički život…. Dakle vjera, ćudoređe i briga za zdravlje skupa traže odmor u određeno vrijeme. Katolička pak Crkva već mnogo stoljeća propisuje da taj odmor kršćani uživaju nedjeljom kad sudjeluju kod euharistijske žrtve, koja obnavlja spomen na Božje otkupljenje i ljudima dijeli njegove plodove.“ IVAN XXIII., Mater et Magistra, 15. siječnja 1961., br. 250-251, Dokumenti 75 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.), 81-82.

359

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Za opravdanost ovakve odredbe propis upućuje i na SC 106,1: „Toga se dana Kristovi vjernici moraju sastati da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu, koji ih je nanovo rodio za živu nadu. Stoga je nedjelja najosnovniji blagdan, koji vjernicima treba stavljati pred oči i silno ga naglašavati tako da to također bude danom veselja i počinka od posla.“

Kako zadovoljiti obvezu

Kan. 1248 - § 1. Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj tko ili na sam blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi gdje god se ona slavi po katoličkom obredu.

§ 2. Ako nema posvećenog službenika ili ako zbog drugog važnog razloga bude nemoguće sudjelovanje u euharistijskom slavlju, veoma se preporučuje vjernicima da sudjeluju u službi Riječi, ako se ona prema propisima dijecezanskog biskupa slavi u župnoj crkvi ili na drugom svetom mjestu ili da potrebno vrijeme provedu u molitvi osobno ili u obitelji ili, prema prigodi, u obiteljskim skupinama.

Obaveza slavljenja nedjelje i blagdana ispunjena je ako se nazoči sv. misi „gdje god se ona slavi po katoličkom obredu“, i to bilo uvečer prethodnog dana ili na sam blagdan.6 Po § 2, bilo da nema svećenika, bilo da neki drugi važan razlog vjernika priječi (u sudjelovanju na misi) tada: a) veoma se preporučuje sudjelovanje u službi Riječi; ili b) provesti potrebno vrijeme u molitvi osobno ili u obitelji; c) provesti takvo vrijeme u obiteljskim skupovima.7 6

7

360

Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, BENEDIKTA XVI., od 22. veljače 2007., u br. 57 podsjeća da onaj tko sudjeluje u sv. misi putem sredstava javnih medija „u normalnim uvjetima, ne udovoljava obvezi sudjelovanja na misi u nedjelje i zapovijedne svetkovine. Govor slike, naime, predstavlja stvarnost, ali je ne reproducira u sebi samoj i doista ne može reproducirati niti zamijeniti „euharistijsko slavlje u zajednici žive Crkve.“ O nedjeljnom počinku, vidi također br. 74 istog dokumenta. EV 24, 174. „Premda se čini da § 2 uzima u obzir prije svega slučajeve u kojima jedna župna zajednica ili jedna grupa ne može sudjelovati na misi (jer nema svećenika), propis obuhvaća također i sve druge slučajeve u kojima je nemoguće ispunjenje te zapovijedi. U takvim prilikama zapovijed pribivanja misi ne obvezuje, a niti joj se mora udovoljit time da se zamijeni nekom drugom stvari. Zato ova odredba § 2 ne nalaže kao obvezatnu praksu nekih drugih stvari koje se tu spominju.“ Comm. Nav., 880.

SVETA VREMENA

SC 35,4 je opravdao i takve skupove: „Neka se promiče sveto slavlje Božje riječi u predvečerja većih svetkovina, na određene dane u tjednima Došašća, Korizme te nedjeljama i blagdanima, napose u mjestima gdje nema svećenika; u tom slučaju neka slavlje predvodi đakon ili netko drugi koga je odredio biskup.“ Poglavlje II. Dani pokore

Dužnost činiti pokoru

Kan. 1249 - Po božanskom zakonu svi su vjernici, svatko na svoj način, dužni činiti pokoru; ipak, da bi se svi međusobno povezali nekim zajedničkim obdržavanjem pokore, propisuju se pokornički dani, u koje neka se vjernici na poseban način posvete molitvi, neka izvršuju djela pobožnosti i dobrotvornosti, neka se odriču sebe, neka vjernije izvršuju svoje obveze i neka obdržavaju osobito post i nemrs, prema odredbi kanona koji slijede.

S obzirom na dužnost pokore i kao njezino opravdanje kanon upućuje na SC 5,2, gdje čitamo: „To djelo ljudskoga otkupljenja i savršene Božje proslave, kojemu su predigra bila božanska veledjela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin poglavito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnoga uzašašća: time je on svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život. Doista, iz boka na križu uskrsnuloga Krista proizašlo je čudesno otajstvo čitave Crkve.“ Potaknuti ovim njegovim primjerom,8 i vjernici su vezani božanskim zakonom (ex lege divina) činiti pokoru na jedan od sedam načina: a) molitva; b) djela pobožnosti; c) djela požrtvovnosti; d) odricanje samih sebe; e) vjernije vršenje obveza; f) obdržavanje posta i nemrsa.

8

„Izričita je zapovijed Gospodnja: Obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15). Slijedeći Učitelja, svaki kršćanin mora zanijekati sebe samoga, uzeti vlastiti križ, sudjelovati u muci Kristovoj. Muka svakoga vjernika znači njegovo osobno i intimno povezivanje s cijelim čovječanstvom. A svaka pokora i žrtva je trapljenje duha i tijela. Zato Crkva i poziva sve vjernike da se uključe u nutarnje obraćenje s dragovoljnom vježbom vanjskih djela pokore. Svi su, dakle, vjernici po božanskom zakonu pozvani na to.“ Dimitrios SALACHAS, Teologia e disciplina dei sacramenti, 485-486.

361

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

Petak i korizmeni dani

Kan. 1250 - Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.

Za pokorničko vrijeme propis na prvo mjesto stavlja svaki petak u godini, a odmah zatim korizmeno vrijeme, što je bila stoljetna praksa Crkve, a radi Kristova pashalnog misterija. Smisao pokore u korizmi ističe i SC 110,1: „Pokora korizmenog vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna, nego također i vanjska i društvena.

Pokorničku praksu valja njegovati po mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernika.“ Petak je uzet s opravdanjem jer je to dan muke i smrti Kristove.

Uzdržavanje od mesa

Kan. 1251 - Uzdržavanje od mesne ili druge hrane, prema propisima biskupske konferencije, neka se obdržava svakog petka u godini, osim ako se podudaraju s nekim danom ubrojenim među svetkovine; nemrs pak i post na Pepelnicu i na Petak muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista.

Uzdržavanje od mesa ili nemrs kanon propisuje za sve petke u godini, ali BK neka donese propise. Stoga je naš BK donio ovu odredbu: „Petkom obavezuje nemrs, ali se on, izvan korizme, može zamijeniti drugim dobrim djelima kao što su molitva, čitanje Svetoga pisma, vršenje djela kršćanske ljubavi, odricanje od pića, pušenja, slatkih jela, zabave i slično.“9 Međutim, kanon je točno propisao kada su obvezatni post i nemrs: „na Pepelnicu i na Veliki petak“, i tu nema zamjene.

Obveza posta i nemrsa

Kan. 1252 - Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili četrnaestu godinu života; zakon pak posta obvezuje sve punoljetne sve do započete šezdesete godine života. Neka se pastiri duša i roditelji ipak brinu da se oni koji zbog maloljetnosti nisu obvezni na post i nemrs pouče o pravom smislu pokore.

Propis je odredio životnu dob za post i nemrs: a) nemrs obvezuje od navršene četrnaeste godine, a post obvezuje sve punoljetne do započete 60. godine života. Kanon ipak propisuje da se i maloljetnike, 9

362

Preuzeto od: Viktor NUIĆ, Opće pravo Katoličke Crkve, 404.

SVETA VREMENA

iako nisu obvezatni, pouči o „pravom smislu pokore“.10 Naime, iako su oni mlađi zbog razvoja i rasta izuzeti, a oni stari opet zbog životnih tegoba i možebitnih bolesti, treba ih poučiti o vrijednosti i smislu pokore, pa neka se sami odluče što će i kako oni učiniti.

Propisi BK Kan. 1253 - Biskupska konferencija može pobliže odrediti obdržavanje posta i nemrsa, kao i zamijeniti nemrs i post, u cijelosti ili djelomično, drugim oblicima pokore, osobito djelima dobrotvornosti i vježbama pobožnosti.

Budući da su po svijetu različiti uvjeti života, a i različita praksa, propis daje BK šire ovlasti da pitanje posta i nemrsa odrede prema svojim prilikama. Stoga one mogu: a) zamijeniti nemrs i post u cijelosti drugim djelima pokore; b) preporučiti djela dobrotvornosti; c) potaknuti na djela pobožnosti.11 To je dobro i hvale vrijedno da se ta prava kršćanska djela pokore prilagode prilikama mjesta i vremena, ali je vrlo bitno da uz mogućnost izbora nečega drugoga također bude propisano i dobro protumačeno da su vjernici toga kraja na to drugo, izabrano i za taj kraj određeno i obvezni jer će najčešće reći: Crkva je ono prijašnje sada dokinula, a manje će se truditi učiniti ono drugo što im se kao razumnije i zgodnije nameće. Svakako je bitno naglasiti: ne 10 „Prije svega treba shvatiti koji je smisao zakona posta što ga Crkva propisuje.

Sigurno je da materijalno mrtvljenje samo po sebi nema nikakve svrhe, ali je određeno da ojača duhovne snage, što je prava i bitna pokora: zanijekati sam sebe radi Krista. Trapljenje tijela zbog razumnih razloga može se ispustiti ili zamijeniti, ali pokora duha ne pozna isprika niti oprosta, niti prekida, niti zaustavljanja. Svi, također i siromašni, trpeći, svi su jednako i trajno na to obvezatni…

Na koncu, treba znati i to da zapovijed posta i nemrsa ima i jednu izvanrednu karitativnu i društvenu dimenziju… Crkva, u stvari, propisuje takva odricanja da bi se ono ušteđeno postom i pokorom upotrijebilo za karitativne svrhe, prije svega za siromašne.“ Comm. L. CH., 4109-4110.

11 „Kan. 1253 pruža široke mogućnosti i veliku fleksibilnost u provođenju pokore na način da se stvar prilagodi prilikama svakoga kraja i naroda. U stvari, svaki BK može odrediti do u pojedinosti… način kako održavati post i pokoru, povezavši to prije svega s karitativnim djelima i djelima pobožnosti. No, ako se to provede, da se pokora zamijeni takvim djelima, to onda znači da se to ima i obdržavati, odnosno može se birati jedno ili drugo, a nikako ne znači propustiti jedno, a ne činiti ono drugo.“ Vincenzo MOSCA, „I luoghi e i tempi sacri (cann.

1205-1253)“, GRUPPO ITALIANO DOCENTI DI DIRITTO CANONICO, La funzione di sanctificare della Chiesa 2 (Milano: Glossa, 1995.), 215.

363

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

daje im se na volju, niti ih se od pokore oslobađa. Stoga su pastoralni djelatnici, vjeroučitelji, ispovjednici i propovjednici dužni pravodobno vjernike poučavati i češće im stvar objašnjavati.

364

BIBLIOGRAFIJA 1. Izvori BENEDIKT XVI. Sacramentum caritatis. Apostolska pobudnica, 22. veljače 2007., EV 24, 105-226.

BENEDIKT XVI. Summorum pontificum. Apostolsko pismo, 7. srpnja 2007., EV 24, 1101-1136.

BENEDIKT XVI. Omnium in mentem. Apostolsko pismo, 26. listopada 2009., EV 26, 1217-1236.

CODEX IURIS CANONICI. Benedicti Papae XV auctoritate promulgatus, AAS, 1917. Zagreb: Glas koncila, 2007.

CODEX IURIS CANONICI. Fontium annotatione auctus. Zagreb: Glas koncila, 1996.

CODEX CANONUM ECCLESIARUM ORIENTALIUM. Fontium annotatione auctus. Zagreb: Glas koncila, 1996.

BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE. Euharistija daje život Crkvi i svijetu. Zagreb: Tajništvo BKJ, 1982.

BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE. Odgoj i obrazovanje svećeničkih kandidata. Dokumenti 79. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986.

BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE. Pastoralna pouka o pomirenju za vjernike. Dokumenti 48. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1976.

BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE. Uputa o pomirenju za svećenike. Dokumenti 49. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1976.

DOKUMENTI DRUGOG VATIKANSKOG KONCILA. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 72008.

IVAN XXIII. Mater et Magistra. 15. svibnja 1961. Dokumenti 75. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.

IVAN PAVAO II. Evangelium vitae – Evanđelje života. 25. ožujka 1995.

Dokumenti 103. Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995.

IVAN PAVAO II. Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. 22. studenoga 1981. Dokumenti 65. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1981.

IVAN PAVAO II. Pismo obiteljima. 2. veljače 1994., Zagreb: IKA, 1994.

365

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

IVAN PAVAO II. Reconciliatio et paenitentia, Pomirenje i pokora. 2. prosinca 1984., Dokumenti 74. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.

IVAN PAVAO II. Večera Gospodnja. 24. veljače 1980. Dokumenti 58.

Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980.

IVAN PAVAO II. Misericordia Dei. Apostolsko pismo, 7. travnja 2002., EV 21, 301-319.

IVAN PAVAO II. Rosarium Virginis Mariae. Apostolsko pismo, 16. listopada 2002., EV 21, 1167-1250.

IVAN PAVAO II. Ecclesia de Eucharistia. Okružnica, 17. travnja 2003., EV 22, 213-325.

KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE. Zagreb: HBK - Glas Koncila, džepno izdanje, 1994.

KONGREGACIJA KONCILA. Uputa o gregorijanskim misama. 24. veljače.

1967., EV 2, 966.

KONGREGACIJA ZA BISKUPE. Nemo est. Uputa o pastoralu migranata, 22. kolovoza 1969., EV 3, 1501-1605.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Biskupski ceremonijal. Zagreb: Kršćanska sadašnjost,1987.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Eucharistiae participationem.

Okružnica, 27. travnja 1973., EV 4, 2478-2497.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Eucharisticum mysterium.

Instrukcija, 25. svibnja 1967., EV 2, 1293-1367.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Liturgicae intaurationes.

Instrukcija, 5. rujna 1970., EV 3, 2757-2802.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Neprocjenjivi dar. Instrukcija, 17. travnja 1980. Dokumenti 58. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1980.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Pientissima Mater. Dekret, 4. ožujka 1965., EV 2, 383.

KONGREGACIJAZA BOGOŠTOVLJE. Credo doveroso. Okružnica, 15. ožujka, 1994., EV 14, 589-596.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Redemptionis sacramentum – Uputa o praksi u svezi s Presvetom Euharistijom. 25. ožujka 2004. Zagreb: Sion, 2004.

KONGREGACIJA ZA BOGOŠTOVLJE. Nell’assicurare l’incremento. Dekret o pučkoj pobožnosti, 17. prosinca 2001., EV 20, 2321-2791.

366

BIBLIOGRAFIJA

KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ. Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis – Temeljne odredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju. 19. ožujka 1985. Dokumenti 79. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986.

KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ. Teološka formacija budućih svećenika. 2. veljače 1976. Dokumenti 51. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1976.

KONGREGACIJA ZA KLER. Ad normam decreti. Katehetski direktorij, 11. travnja 1971., EV 4, 453-654.

KONGREGACIJA ZA KLER. Direktorij za službu prezbitera. 11. veljače 2013. Dokumenti 161. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2013.

KONGREGACIJA ZA KLER. Peregrinus in terra. Opći direktorij, 30. travnja 1969., EV 3, 1015-1054.

KONGREGACIJA ZA KLER. Mos iugiter. Dekret, 22. veljače 1991., EV 13, 6-28.

KONGREGACIJA ZA KLER. Ecclesiae de mysterio. Uputa, 15. kolovoza 1997., EV 16, 671-740.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE. Sacramentum paenitentiae.

Pastoralne odredbe, 16. lipnja 1972., EV 4, 1653-1667.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE. Inter insigniores. Izjava o ređenju žena, 15. listopada 1976., EV 5, 2110-2146.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE. Pastoralis actio. Instrukcija, 20. listopada 1980., EV 7, 587-630.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE Potestas Ecclesiae. Normae, Matrimonium initum, 30. travnja 2001., EV 20, 581-640.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE. Summus Pontifex, normae de gravioribus delictis. Otpis, 21. svibnja 2010., EV 26, 1870-1960.

JERUZALEMSKA BIBLIJA. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994.

PAPINSKA KOMISIJA ‘ECCLESIA DEI’. Universae Ecclesiae. Uputa, 30. travnja 2011., EV 27, 300-335.

PAPINSKO VIJEĆE ZA JEDINSTVO KRŠĆANA. La recherche de l’unité.

Direktorij za ekumenizam, 25. ožujka 1993., EV 13, 2169-2507.

PAPINSKA KOMISIJA ZA ZAKONSKE TEKSTOVE. Utrum inter munera.

Odgovor glede sumnje, 11. srpnja 1992., EV 13, 1867.

PAPINSKA KOMISIJA ZA ZAKONSKE TEKSTOVE. Dostojanstvo ženidbe.

Zagreb: Glas Koncila, 2010.

PAVAO VI. Firma in traditione. Apostolsko pismo, 13. lipnja 1974., EV 5, 534-543.

367

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

PAVAO VI. Humanae vitae. Okružnica, 25. srpnja 1968. Dokumenti 18.

Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1968.

PAVAO VI. Indulgentiarum doctrina. Apostolsko pismo, 1. siječnja 1967., EV 2, 921-955.

PAVAO VI. Ministeria quaedam. Apostolsko pismo, 15. kolovoza 1972., EV 4, 1749-1770.

PAVAO VI. Paenitemini. Apostolsko pismo, 17. veljače 1967., EV 2, 625654.

PAVAO VI. Pastorale munus. Apostolsko pismo, 30. studenoga 1963., EV 2, 85-134.

PAVAO VI. Rimski misal. Apostolska pobudnica, 5. travnja 1969., hrvatski prijevod u samom Misalu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21980., 9-10.

PAVAO VI. Sacram unctionem infirmorum. Apostolska pobudnica, 30. studenoga 1972., EV 4, 1838-1848.

PRVA BISKUPSKA SINODA. Ultimis temporibus. Reskript, 30. studenoga 1971., EV 4, 1134-1237.

RIMSKI MISAL proglašen vlašću PAVLA VI. Zagreb: Kršćanska sadašnjost 21980.

RIMSKI MISAL. Opće uredbe Rimskoga misala (u samom Rimskom Misalu, 11-41), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 21980.

RIMSKI OBREDNIK. Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesnike.

Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973.

RIMSKI OBREDNIK. Red krštenja. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1970.

RIMSKI OBREDKIK. Red pokore. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1975.

RIMSKI OBREDNIK. Red potvrde. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972.

RIMSKI OBREDNIK. Red pristupa odraslih u kršćanstvo. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1974.

RIMSKI OBREDNIK. Red sprovoda. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1983.

RIMSKI OBREDNIK. Red vjenčanja. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1970.

RIMSKI OBREDNIK. Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva.

Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1974.

SEKRETARIJAT ZA JEDINSTVO KRŠĆANA. Ad totam Ecclesiam.

Direktorij, 14. svibnja 1967., EV 2, 1194-1256.

SVETA POKORNIČARNA. In constitutione apostolica. Enchiridion oprostâ, 29. lipnja, 1968., EV 3, 500-536.

368

BIBLIOGRAFIJA

2. Komentari CIC-a, ZKP-a i ZKIC-a BERSINI, Francesco. Il nuovo diritto canonico matrimoniale – commento giuridico teologico pastorale. Torino: Elle Di Ci, 1982.

CAPPELLINI, Ernesto (ur.). La normativa del Nuovo Codice. Brescia: Queriniana, 1983.

CHIAPPETTA, Luigi. Il Codice di Diritto canonico. 2. svez. Napoli: Dehoniane, 1988.

CORIDEN, James A. – Thomas J. GREEN – Donald E. HEINTSCHEL (ur.). The Code of Canon law, a text and commentary. New York - Mahwah: The Canon Law Society of America, Paulist press, 1985.

CORRAL SALVADOR, Carlos – Velasio DE PAOLIS - Ginafranco GHIRLANDA (ur.). Nuovo dizionario di diritto canonico. Milano: San Paolo, 1993.

LOMBARDÍA, Pedro – Juan ARRIETA (ur.). Università di Navarra, Codice di diritto canonico 2. svez. talijanski prijevod. CASTIGLIONE, Luigi (ur.). Roma: Logos, 1986.

LÜDCKE, Klaus (ur.). Münsterischer Kommentar zum Codex Iuris Canonici. 4. svez. Essen: Ludgerus Verlag, 2005.

NUIĆ, Viktor. Opće pravo Katoličke Crkve. Priručnik uz novi ZKP. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.

OCHOA, Xaverius. Index verborum cum documentis Concilii Vaticani II. Roma: Commentarium pro religiosis, 1967.

OCHOA, Xaverius. Index verborum ac locutionum Codicis iuris canonici.

Roma: PU Lateranense, 21984.

PINTO, Pio V. (ur.). Commento al Codice di diritto canonico. Roma: PU Urbaniana, 1985.

PINTO, Pio V. (ur.). Commento al Codice dei canoni delle Chiese orientali.

Roma: Libreria Vaticana, 2001.

QUADERNI di diritto ecclesiale; (ur.). Codice di diritto canonico commentato. Roma: Ancora, 32009.

SIPOS, Stephanus. Enchiridion iuris canonici. Romae – Friburgi Brisg. – Barcinone: Herder, 71960.

369

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

3. Knjige ABATE, Antonio. Il matrimonio nella nuova legislazione canonica.

Roma: PU Urbaniana, 1985.

ANTUNOVIĆ, Ivan. Sakrament ženidbe. Zagreb: FTI, 2009.

BARBERO, Paola. Diritto matrimoniale canonico. Lugano: Eupress FTL, 2009.

BLAŽEVIĆ, Velimir. Komunikacija u svetim činima. Sarajevo: Ekumensko vijeće Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 2001.

BLAŽEVIĆ, Velimir. Mješovite ženidbe u pravu Katoličke Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1975.

BLAŽEVIĆ, Velimir. Ženidbeno pravo Katoličke crkve. Pravno-pastoralni priručnik. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004.

BONNET, Piero A. - Carlo GULLO. Il giudizio di nullità matrimoniale dopo l’istruzione ‘Dignitas connubii’. I. parte – i principi. Roma: Libreria Vaticana, 2007.

BONNET, Piero A. - Carlo GULLO. L’incapacitas (can. 1095) nelle ‘sententiae selectae coram Pinto’. Roma: Libreria Vaticana, 1988.

CAPPELLINI, Ernesto (ur.). Episcopato, presbiterato, diaconato, teologia e diritto canonico. Milano: Paoline, 1988.

CAPPELLINI, Ernesto i dr. Il presbitero nel nuovo codice. Brescia: Queriniana, 1985.

CATTANEO, Arturo. Il presbiterio della Chiesa particolare. Milano, Giuffrè, 1993.

COLAGIOVANNI, Emilio (ur.). I sacramenti dell’iniziazione cristiana, testimonianza e disciplina. Roma: Libreria Leonina, 1989.

DEFILIPPI, Giovanni Batista (ur.). Errore e dolo nella giurisprudenza della Rota romana. Roma: Libreria Vaticana, 2001.

ENICHLMAYR, Johann. Wiederverheiratet nach der Scheidung. WienFreiburg-Basel: Herder, 1986.

FUNGHINI, Raffaello (ur.). Gli impedimenti al matrimonio canonico.

Roma: Libreria Vaticana, 1989.

FUNGHINI, Raffaello (ur.). Il processo matrimoniale canonico. Roma: Libreria Vaticana, 1988.

GORDON, I. De processu super rato. Romae: PU Gregoriana, 31974.

GROCHOLEWSKI, Zenon. Documenta recentiora circa rem matrimonialem et processualem. 2. svez. Romae: PU Gregoriana, 1980.

370

BIBLIOGRAFIJA

GRUPPO ITALIANO DOCENTI DI DIRITTO CANONICO. La funzione di santificare nella Chiesa. 2. svez. Milano: Glossa, 1995.

GRUPPO ITALIANO DOCENTI DI DIRITTO CANONICO. Il sacramento della penitenza. nr. 18. Milano: Glossa, 2010.

GRUPPO ITALIANO DOCENTI DI DIRITTO CANONICO. Il sacramento dell’ordine. nr. 19. Milano: Glossa, 2011.

HENDRIKS, Jan. Diritto matrimoniale, commento ai canoni 1055-1165 del Codice di diritto canonico. Milano: Ancora, 22001.

JELIČIĆ, Vitomir. Kanonsko ženidbeno pravo Katoličke Crkve. Sarajevo: 1942.

LONGHITANO, Adolfo (ur.). Il codice del Vaticano II. Matrimonio canonico. Bologna: Dehoniane, 1985.

MARCHETTA, Benedetto. Scioglimento del matrimonio canonico.

Padova: CEDAM, 1981.

MINGARDI, Massimo. L’esclusione della dignità sacramentale dal consenso matrimoniale nella dottrina e nella giurisprudenza recenti. Roma: PU Gregoriana, 1997.

MIRAGOLI, Egidio (ur.). Il sacramento della penitenza. Milano: Ancora, 2 2015.

MONETA, Paolo. Il matrimonio nel diritto della Chiesa. Bologna: Mulino, 2014.

NGUYEN VAN DU, Agostino. Inculturazione su matrimonio e famiglia dei Vietnamiti. Roma: 1987.

OJEMEN, Cosmas Aluede. Psyhological factors in matrimonial consent in the light of canonical legislation. Rome: 1986.

PAVANELLO, Pierantonio. Il requisito della perpetuità nell’incapacità di assumere le obbligazioni essenziali del matrimonio - can. 1095, nr. 3. Roma: PU Gregoriana, 1994.

PIGHIN, Bruno Fabio. Diritto sacramentale. Venezia: Martianum press, 2006.

PRANJIĆ, Pero. Vremenita dobra i vremenita dobra u Crkvi. Sarajevo: KBF; Zagreb: Glas Koncila, 2013.

SALACHAS, Dimitrios. Teologia e disciplina dei sacramenti nei Codici latino e orientale. Bologna: Edizione Dehoniane, 22005. ŠALKOVIĆ, Josip (ur.). Ništavnost ženidbe: procesne i supstantivne teme.

Zagreb: Hrv. kan. društvo, 2009. ŠKALABRIN, Nikola. Ženidba, pravno-pastoralni priručnik. Đakovo: Teologija u Đakovu; Zagreb: KBF, 1985.

371

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

4. Članci ANČIĆ, Nedeljko Ante. „Nevolje s blagoslovom“. Crkva u svijetu 44 (2009.), 112-117.

ANČIĆ, Nedeljko Ante. „Krunica Djevice Marije“. Crkva u svijetu 38 (2003.), 456-462.

ANIČIĆ, Miljenko. „Bračna neplodnost i njezine mogućnosti“.

Bogoslovska smotra 77 (2007.), 181-216.

ARAČIĆ, Pero - Krunoslav NIKODEM. „Važnost braka i obitelji u hrvatskom društvu“. Bogoslovska smotra 70 (2000.), 291-311.

ARAČIĆ, Pero. „Prezbiter i župna zajednica: poteškoće i perspektive“.

Diacovensia 18 (2010.), 387-396.

AVESNIK-NABERGOJ, Irena. „Neki aspekti shvaćanja grijeha, krivnje i kazne u Svetom pismu Staroga zavjeta“. Bogoslovska smotra 76 (2006.), 817-830.

BEKA, Rezart. „Comunione matrimoniale secondo i testi fondanti dell’islam“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 631-636.

BIŽACA, Nikola. „O euharistijskom zajedništvu u povijesnim mijenama“.

Crkva u svijetu 42 (2007.), 7-38.

BLAŽEVIĆ, Velimir. „Nepripuštanje pričesti razvedenih i ponovo civilno vjenčanih osoba. Preispitivanje stajališta i odredaba Crkve“. Crkva u svijetu 49 (2014.), 369-383.

BRKAN, Jure. „Pravna zaštita sakramenta pokore“. Bogoslovska smotra 75 (2005.), 381-405.

BRKAN, Jure. „Ženidba katolika s ‘nedostojnim osobama’“. Crkva u svijetu 39 (2004.), 434-438.

BABIĆ, Lucija - Olja BARŠČEVSKI. „(Ne)spojivost bračnoga ugovora i dobra supružnikâ“. Bogoslovska smotra 84 (2014.), 283-302.

BALOBAN, Josip - Josip ŠIMUNOVIĆ - Krunoslav NIKODEM. „Bitne vrednote za uspješan brak u Hrvatskoj (EVS – 2008.) – saznanja i poticaji za djelovanje“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 597622.

BENKOVIĆ, Marijan. „Pastoral sakramenta potvrde u sekulariziranom društvu s naglaskom na katehetsku pripravu“. Riječki teološki časopis 44 (2014.), 379-398.

BOGOVIĆ, Natalija. „Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas“. Riječki teološki časopis 43 (2014.), 121-134.

372

BIBLIOGRAFIJA

CAROLEO, Emma. „Dalla fede in Cristo crocefisso all’accoglienza dell’alterità nel matrimonio“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 687-693.

CEREZUELA, G. Carlos Antonio. „Il contenuto essenziale del bonum prolis“. Periodica de re canonica 99 (2010.), 431-459.

CRNČEVIĆ, Ante. „Inicijacijska dinamika u liturgiji krštenja: od dinamike otajstva do obrednoga ustroja“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 501-521.

CRNČEVIĆ, Ante. „Liturgijske slike prezbiterske službe. Teološki naglasci u liturgiji ređenja“. Diacovensia 18 (2010.), 279-290.

CRNIĆ, Danijel. „Slavlje blagoslova obitelji kao pastoralno-liturgijski izazov današnjice“. Riječki teološki časopis 38 (2011.), 547-570.

CUCCI, Giovanni. „Il matrimonio, l’ultimo simbolo di eternità nel tempo“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 703-719. ČEČATKA, Antun. „Svetost. Smjerokaz u pastoralu duhovnih zvanja“.

Bogoslovska smotra 74 (2004.), 943-964. ČONDIĆ, Alojzije. „Inicijacija odraslih – model pastorala u župnoj zajednici“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 633-658. ČONDIĆ, Alojzije. „Život u slobodnim vezama i ženidba na pokus – kršćani u građanskim ženidbama“. Diacovensia 15 (2007.), 7-36. ČORIĆ, Josip. „Umjesto da vode, oni zavode moj narod (usp.: Iz 9,15)“.

Crkva u svijetu 39 (2004.), 477-506. ČORIĆ, Josip. „Zaručnički tečajevi u gradu Splitu“. Crkva u svijetu 39 (2004.), 40-61. ČRPIĆ, Gordan. „Crtice o stanju i perspektivama svećenika u društvu“.

Bogoslovska smotra 80 (2010.), 785-801.

D’AURIA, Andrea. „I doveri e diritti del fedele rispetto alla confessione“.

Periodica de re canonica 100 (2011.), 1-63.

DOMAZET, Anđelko. „Sakrament potvrde između vjeronaučnog znanja i vjerskog iskustva“. Crkva u svijetu 36 (2001.),7-26.

DUGANDŽIĆ, Ivan. „Krštenje i (nova) evangelizacija. Kršenje kao temelj i obveza egzistencije prema sv. Pavlu“. Bogoslovska smotra 72 (2002.), 499-520.

DŽINIĆ, Ivo. „Mladi i sakramentalni život“. Diacovensia 16 (2008.), 2335.

DŽINIĆ, Ivo – Biljana ČIČKOVIĆ. „Religioznost i stavovi o rastavi braka“.

Crkva u svijetu 44 (2009.), 167-190.

373

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

FISICHELLA, Salvatore Rino. „Svećenik nove evangelizacije“.

Bogoslovska smotra 81 (2011.), 525-536.

GARMAZ, Jadranka. „Euharistijska kateheza – bit i pretpostavke“. Crkva u svijetu 38 (2003.), 208-240.

GARMAZ, Jadranka. „Prezbiter – služitelj i voditelj župne zajednice“.

Bogoslovska smotra 80 (2010.), 829-846.

GAŠPAR, Nela. „Problematika redoslijeda sakramenata inicijacije jedinstvo u različitosti dvaju sakramenata (krštenja i potvrde)“.

Bogoslovska smotra 79 (2009.), 563-581.

GAŠPAROVIĆ, Đuro. „Identitet prezbitera u izgrađivanju Crkve“.

Diacovensia 7 (1999.), 183-188.

GHISONI, Linda. „La prevenzione della nullità del matrimonio nella preparazione immediata alle nozze“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 477-501.

GRBAC, Josip. „Otvorenost obitelji životu – problem ili svjedočanstvo“.

Riječki teološki časopis 39 (2012.), 25-40.

HLAČA, Nenad. „Forma sklapanja braka u Republici Hrvatskoj od liberalizma do katolicizma“. Bogoslovska smotra 76 (2006.), 1059-1071.

HOBLAJ, Alojzije. „Prezbiterov identitet i katehetski ministerij“.

Bogoslovska smotra 80 (2010.), 725-749.

HODŽIĆ, Petar Krešimir. „Obitelj pred izazovima sekularizacije“. Riječki teološki časopis 39 (2012.), 7-24.

ILIĆ, Zdenko. „Novine u Kanonskom pravu“. Diacovensia 21 (2013.), 535-545.

JELIĆ, B. Darko - Radomir B. BUJIĆ. „Sveta tajna jeleosvećenja – sakrament bolesničkog pomazanja. Dodirna točka za jedinstvo kršćana“. Crkva u svijetu 50 (2015.), 100-133.

MACUT, Ivan. „Obred ređenja i uloga zaređenog službenika (svećenika) u Scijentološkoj crkvi“. Vrhbosnensia 18 (2014.), 425-444.

MANDARIĆ, Valentina. „Svijest o grešnosti kod današnjih mladih.

Sociološki i pastoralni vid“. Crkva u svijetu 36 (2001.), 420-437.

MAROS, Zorica. „Umjetna oplodnja s osvrtom na federalni nacrt zakona o liječenju neplodnosti: osnovni, nezaobilazni podaci“, Vrhbosnensia 19 (2015.), 45-63.

MATELJAN, Ante. „Sakramentalnost kršćanske ženidbe“. Crkva u svijetu 43 (2008.), 550-573.

374

BIBLIOGRAFIJA

MATELJAN, Ante. „Sakrament pokore u pravoslavlju. Povijesni razvoj i teologija „Svete tajne ispovijedi / pokajanja“. Crkva u svijetu 42 (2007.), 285-304.

MATELJAN, Ante. „Sveta tajna jeleosvećenja. Sakrament bolesničkog pomazanja u Pravoslavnoj crkvi“. Crkva u svijetu 46 (2011.), 429-448.

MATOŠEVIĆ, Lidija. „Rasprava o krštenju između Luthera i anabaptista promatrana u kontekstu srednjovjekovne teologije“.

Bogoslovska smotra 77 (2007.), 121-155.

MATULIĆ, Tonči. „Mladi i seksualnost“. Diacovensia 16 (2008.), 67-91.

MOKRANI, Adnane. „Matrimonio e famiglia nell’islam europeo“.

Periodica de re canonica 100 (2011.), 617-629.

MONTINI, Paolo. „La procedura di investigazione prematrimoniale è idoneità alla comprovazione dei fedeli ortodossi che hanno attentato un matrimonio civile“. Periodica de re canonica 97 (2008.), 47-98.

MONTINI, Paolo. „Il matrimonio tra acattolici di fronte al giudice ecclesiastico“. Periodica de re canonica 99 (2010.), 627-679.

MRAKOVČIĆ, Božidar. „Novozavjetno svećeništvo i njegov odnos prema euharistiji“. Riječki teološki časopis 35 (2010.), 5-36.

NIKIĆ, Mijo. „Svećenička duhovnost – integrativni čimbenik svećeničkog identiteta“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 847-868.

NIKODEM, Krunoslav - Pero ARAČIĆ - Ivo DŽINIĆ. „Važnost braka i obitelji u hrvatskom društvu. Analiza osnovnih pokazatelja u razdoblju od 1999. do 2008. godine“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 623-642.

ORSUTO, Donna. „Una spiritualità del matrimonio e famiglia oggi, un percorso dalla fede all’accoglienza“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 673-686.

PARDON, Đurica. „Kruh naš svagdanji“. Diacovensia 21 (2013.), 157178.

PAVLIĆ, Richard – Nikola PRŠA. „Euharistija – naše sudioništvo u otajstvu novoga života prema Benediktu XVI.“. Riječki teološki časopis 41 (2013.), 231-256.

PAŽIN, Zvonko. „Communicatio in sacris“. Diacovensia 21 (2013.), 705719.

PAŽIN, Zvonko. „Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere“.

Bogoslovska smotra 83 (2013.), 601-617.

375

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

PAŽIN, Zvonko. „Različiti oblici liturgijskih blagoslova obitelji“.

Diacovensia 15 (2007.), 71-89.

PAŽIN, Zvonko. „Prezbiter – predsjedatelj Euharistije“. Diacovensia 7 (1999.), 97-106.

PAŽIN, Zvonko – Davor SENJAN. „Pomazanje u bogoslužju. Obredi blagoslova ulja i pomazanje sv. uljem u rimskoj liturgiji“. Crkva u svijetu 48 (2013.), 279-301.

PAŽIN, Zvonko - Vladimir DUGALIĆ. „Utjecaj pohađanja mise na kvalitetu bračnog života“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 10611082.

PERKOVIĆ, Marinko. „Euharistija i moralni život“. Vrhbosnensia 17 (2013.), 393-411.

PERKOVIĆ, Marinko. „Sedam darova Duha Svetoga“, Vrhbosnensia 19 (2015.), 65-83.

POCALUJKO, Tomasz. „La preparazione alle nozze e il diritto di contrarre un matrimonio valido“. Periodica de re canonica 100 (2011.), 503-511.

PERANIĆ, Anton. „Pomaci u ostvarivanju pripreme za sakramente euharistije i potvrde. Novi pristup ulozi roditelja u projektu Krčke biskupije“. Crkva u svijetu 46 (2011.), 171-188.

RAGUŽ, Ivica. „Trinitarno-euharistijsko promišljanje o kršćanskoj inicijaciji“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 537-561.

RAZUM, Ružica. „Katehetski inicijacijski itinerarij“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 603-632.

RUS, Zdenko. „Nestanak sakralnoga iz umjetnosti“. Bogoslovska smotra 74 (2004.), 1169-1176.

RELJAC, Veronika. „Pastoral braka i obitelji u svjetlu pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj“. Riječki teološki časopis 39 (2012.), 3-5.

SABBARESE, Luigi. „Fede, intenzione e dignità sacramentale nel matrimonio tra battezzati“. Periodica de re canonica 96 (2006.), 261-306.

SCHÖCH, Nikolaus. „Feuerbestattung im Recht der katholischen Kirche“. Periodica de re canonica 96 (2007.), 419-456.

SZENTMARTONI, Mihaly. „Putovi i stranputice izgradnje svećeničkog identiteta“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 909-926. ŠALKOVIĆ, Josip. „Ispovijest vjere (kan 833) – pravna zaštita crkvene zajednice“. Bogoslovska smotra 81 (2011.), 243-266.

376

BIBLIOGRAFIJA

ŠALKOVIĆ, Josip. „Kažnjiva djela klerika protiv šeste Božje zapovijedi (kan. 395)“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 247-273. ŠARČEVIĆ, Ivan. „Svećenik: u svijetu kod kuće bez kuće“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 869-893. ŠARIĆ, Anto. „Svećenik i kultura“. Crkva u svijetu 39 (2004.), 508-520. ŠAŠKO, Ivan. „Euharistija – vrhunac u pristupu, tajnost u življenju inicijacije“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 523-536. ŠKALABRIN, Nikola. „Sveta mjesta i osobito crkve u kanonskom pravu“.

Bogoslovska smotra 73 (2003.), 901-923. ŠKARICA, Marin. „Potvrda – sakrament punine dara Duha Svetoga“.

Bogoslovska smotra 71 (2001.), 497-528. ŠKARICA, Marin. „Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise“. Crkva u svijetu 36 (2001.), 307-330; Crkva u svijetu 37 (2002.), 257-279; Crkva u svijetu 37 (2002.), 410-420. ŠKEGRO, Ante. „Katolici u mešćemi, šerijatska vjenčanja katolika: primjer župe Skopje u Središnjoj Bosni“. Bosna franciscana 40 (2011.), 139-166. ŠIMUNOVIĆ, Milan. „Nova evangelizacija i kateheza braka i obitelji.

Premišljanje klasičnih i pokretanje novih modela obiteljskog pastorala“. Bogoslovska smotra 75 (2005.), 229-272. ŠTENGL, Ivan. „Inicijacija i dimenzija pripadnosti: sakrament kao izazov i poticaj integraciji osobnosti“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 479-500. ŠTENGL, Ivan. „Odgovornost i briga svećenika za vlastito psihičko zdravlje“. Bogoslovska smotra 80 (2010.), 751-783. ŠTENGL, Ivan. „Poremećaji hranjenja i sposobnost za sakrament ženidbe“. Bogoslovska smotra 82 (2012.), 15-42. ŠTENGL, Ivan. „Seksualno zlostavljanje maloljetnika. Mogući profil pedofiliji sklone osobnosti klerika“. Bogoslovska smotra 82 (2012.), 339-367.

TAMARUT, Antun. „Kršćanski život opečaćen darom Duha u sakramentu potvrde“ Bogoslovska smotra 74 (2004.), 889-912.

TAMARUT, Antun. „Povezanost sakramenta ozdravljenja i služenja sa sakramentima kršćanske inicijacije“. Bogoslovska smotra 79 (2009.), 583-602.

TAMARUT, Antun. „Svećenik - svjedok nade“. Crkva u svijetu 44 (2009.), 51-72.

377

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

TAMARUT, Antun. „Trinitarni naglasci u sakramentima“. Bogoslovska smotra 74 (2004.), 841-857.

TOKIĆ, Dario. „Božje opraštanje u Evanđelju po Luki“. Bogoslovska smotra 82 (2012.),731-741.

TURNATURI, Aegidius. „Nullitas matrimonii ob exclusionem boni coniugum“. Periodica de re canonica 96 (2007.), 65-92.

VRANJEŠ, Nikola. „Glavni elementi pastorala sakramenata u aktualnoj pastoralnoj praksi“. Crkva u svijetu 44 (2009.), 459-483.

VRANJEŠ, Nikola. „Euharistija – središte svećenikova pastoralnog djelovanja“. Riječki teološki časopis 35 (2010.), 51-76.

VRANJEŠ, Nikola. „Živjeti svećeništvo danas. Teološko-pastoralni prikaz aktualne situacije“. Crkva u svijetu 45 (2010.), 287-309.

VUKOVIĆ, Davor. „Svećenik i radost – od iskustva do naviještanja evanđelja“. Diacovensia 22 (2014.), 497-513.

VUKŠIĆ, Tomo. „Mješovite ženidbe u katoličanstvu, islamu i pravoslavlju“. Crkva u svijetu 42 (2007.), 81-95; Crkva u svijetu 42 (2007.), 227-242.

VUKŠIĆ, Tomo. „Svjetsko vijeće Crkava i pitanje euharistije za sjedinjenje kršćana“. Riječki teološki časopis 36 (2010.), 685726.

VULETIĆ, Suzana. „Problem neplodnosti i moralni izazovi biomedicinskih zahvata u ljudsko rađanje“. Diacovensia 18 (2010.), 587-616.

ZEC, Slavko. „Homoseksualnost i kanonska prikladnost za klerički stalež prema uputi In continuità“. Bogoslovska smotra 82 (2012.), 369-397.

ZEC, Slavko. „Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice“. Riječki teološki časopis 35 (2010.), 115-150.

ZEC, Slavko. „Ženidbena privola i psihički život osobe. Psihološkokanonska analiza ženidbene privole“. Bogoslovska smotra 78 (2008.), 651-680.

378

KAZALO OSOBA

ABATE, Antonio

ANČIĆ, Nedeljko A. ANIČIĆ, Miljenko ANTUNOVIĆ, Ivan ARAČIĆ, Pero ARRIETA, Juan AVESNIK-NABEGOJ, Irena BABIĆ, Lucija BALOBAN, Josip BARBERO, Paula BARŠČEVSKI, Olja BENEDIKT XVI., papa BENKOVIĆ, Marijan BERSINI, Francesco BIŽACA, Nikola BLAŽEVIĆ, Velimir

BOGOVIĆ, Natalija BONNET, Piero BRKAN, Jure BUJIĆ, Radomir CAPPELLINI, Ernesto CAROLEO, Emma

225, 243, 244, 247, 249, 282, 285, 370 322, 372 231, 232, 272 199, 202, 370 172, 181, 372, 375 369 116, 117, 372 202, 251, 372 372 201, 210, 245, 370 202, 251, 372 32, 37, 70, 91, 94, 115, 148, 156, 172, 207, 213, 242, 249, 261, 263, 268, 360, 365, 375, 376 55, 63, 372 221, 228, 243, 248, 261, 264, 274, 279, 295, 369 372 11, 30, 87, 267, 268, 282, 300, 370, 372 166, 170, 180, 372 370 128, 269, 372 146, 147 178, 196, 369, 370 202, 373

379

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

CASTIGLIONE, Luigi CEREZUELA, Carlos A. CHIAPPETTA, Luigi COLAGIOVANNI, Emilio CORIDEN, James CORRAL, Carlos S. CRNČEVIĆ, Ante CRNIĆ, Daniel CUCCI, Giovanni ČEČATKA, Anton ČONDIĆ, Alojzije ČORIĆ, Josip ČRPIĆ, Gordan D’AURIA, Andrea DE PAOLIS, Velasio DEFILIPPI, Giovanni B. DOMAZET, Anđelko DUGANDŽIĆ, Ivan DŽINIĆ, Ivo ENICHLMAYR, Johann FISICHELLA, Salvatore R. FUNGHINI, Raffaello GARMAZ, Jadranka GAŠPAR, Nela GAŠPAREVIĆ, Đuro GHISONI, Linda GORDON, I. GRBAC, Josip GREEN, Thomas GROCHOLEWSKI, Zenon GULLO, Carlo

380

369 201, 373 15, 369 370 369 369 57, 373 303, 304, 373 201, 214, 373 168, 373 45, 209, 373 214, 171, 373 373 373 114, 129, 369 247, 370 54, 373 373 26, 73, 76, 293, 373, 375 293, 370 374 207, 230, 370 72, 174, 374 36, 374 374 219, 374 370 213, 374 369 370 370

KAZALO OSOBA

HEINTSCHEL, Donald HLAČA, Nenad HOBLAJ, Alojzije HODŽIĆ, Petar K. ILIĆ, Zdenko IVAN PAVAO II., papa IVAN XXIII., papa JELIĆ, Darko B. LOMBARDÍA, Pedro LONGHITANO, Adolfo LÜDCKE, Klaus MACUT, Ivan MANDARIĆ, Valentina MARCHETTA, Benedetto MAROS, Zorica MATELJAN, Ante MATOŠEVIĆ, Lidija MATULIĆ, Tonči MINGARDI, Massimo MIRAGOLI, Egidio MOKRANI, Adnane MONETA, Paolo MONTINI, Paolo MRAKOVČIĆ, Božidar NGUYEN VAN DU, Augustino NIKIĆ, Mijo NIKODEM, Krunoslav NUIĆ, Viktor OCHOA, Xaverius

369 277, 374 174, 175, 374 217, 374 173, 374 60, 76, 77, 84, 88, 200, 202, 214, 215, 234, 251, 273, 274, 276, 278, 281, 282, 290, 292, 365, 366 310, 359, 365 146, 147, 374 369 294, 371 369 374 138, 374 371 232, 374 115, 147, 152, 255, 281, 374, 375 35, 375 130, 375 250, 371 140, 371 375 371 375 74, 75, 375 371 172, 375 372, 375 39, 65, 120, 184, 359, 562, 369 369 381

POSVETITELJSKA SLUŽBA CRKVE

OJEMEN, Cosmos A. ORSUTO, Donna PARDON, Đurica PAVANELLO, Pierantonio PAVAO VI., papa

PAVLIĆ, Richard PAŽIN, Zvonko PERANIĆ, Anton PERKOVIĆ, Marinko PIGHIN, Bruno PINTO, Vito Pio

POCALUJKO, Tomasz PRANJIĆ, Pero PRŠA, Nikola RAGUŽ, Ivica RAZUM, Ružica RELJAC, Veronika RUS, Zdenko SABBARESE, Luigi SALACHAS, Dimitrios SCHÖCH, Nikolaus SIPOS, Stephanus SZENTMARTONI, Mihaly ŠALKOVIĆ, Josip 382

371 235, 375 85, 375 243, 371 13, 83, 91, 95, 96, 103, 133, 136, 141, 143, 146, 150, 158, 179, 181, 206, 236, 257, 264, 264, 266, 267, 270, 272, 275, 287, 311, 321, 335, 348, 367, 368 70, 75, 375 72, 73, 96, 272, 305, 375, 376 63, 64, 376 62, 71, 376 21, 25, 35, 53, 146, 152, 154, 156, 311, 317, 349, 357, 371 59, 188, 211, 222, 239, 251, 268, 318, 341, 369 207, 376 12, 33, 236, 371 70, 75, 375 36, 54, 376 56, 57, 376 376 335, 376 376 43, 49, 84, 90, 92, 111, 119, 141, 142, 157, 160, 176, 185, 194, 304, 319, 324, 329, 330, 343, 361, 371 376 369 376 371, 376, 377

KAZALO OSOBA

ŠARČEVIĆ, Ivan ŠARIĆ, Anto ŠAŠKO, Ivan ŠIMUNOVIĆ, Milan ŠKALABRIN, Nikola

ŠKARICA, Marin ŠKEGRO, Ante ŠTENGL, Ivan TAMARUT, Antun TOKIĆ, Dario TURNATURI, Aegidus VRANJEŠ, Nikola VUKOVIĆ, Davor VUKŠIĆ, Tomo VULETIĆ, Suzana ZEC, Slavko

377 377 58, 70, 377 214, 215, 216, 372, 377 11, 209, 245, 246, 271, 272, 273, 276, 286, 371, 377 69, 89, 377 238, 377 131, 132, 185, 186, 231, 377 53, 54, 56, 377, 378 136, 137, 378 203, 378 76, 77, 79, 84, 169, 378 155, 169, 378 77, 235, 269, 378 203, 378 107, 188, 189, 205, 206, 244, 378

383