Socijalno djelovanje i društvena pravda by Glas Koncila

ISBN 978-953-241-580-3

www.glas-koncila.hr

Cijena: 100 kuna

Velimir Deželić

Socijalno djelovanje i društvena pravda

Velimir Deželić mlađi (sin) (Beč 28. svibnja 1888. – Zagreb, 10. ožujka 1976.), doktor prava, književnik, urednik, novinar, lutkar, redatelj, političar, sociolog, jedan je od najistaknutijih sudionika Hrvatskoga katoličkog pokreta. Uz književno-uredničku zauzetost i profesionalni rad u državnoj upravi na socijalnim pitanjima, Deželić se posebice istaknuo socijalnim spisima. Većinu svojih djela stilom je prilagodio slabije obrazovanim slojevima, no isto je tako jasno prepoznatljivo njegovo izvrsno poznavanje svjetske socijalno-ekonomske literature i socijalne doktrine Katoličke Crkve. Polazeći od premise da karitativni rad nije socijalna politika, za obnovu socijalnog poretka prihvaća konkretne prijedloge iz enciklike Quadragesimo anno i rješenje vidi u korporativnom (staleškozadružnom) uređenju ljudskog društva, oslobađanju proleterstva od vlastite zle kobi i čuvanju srednjeg staleža.

Socijalno djelovanje i društvena pravda Članci, eseji i zapisi

Velimir Deželić ml. Socijalno djelovanje i društvena pravda Članci, eseji i zapisi

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 34. Uređuje Vladimir Lončarević

Velimir Deželić ml.

SOCIJALNO DJELOVANJE I DRUŠTVENA PRAVDA Članci, eseji i zapisi

Glas Koncila Zagreb, 2018.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika mons. Ivan Miklenić Priredio i predgovor napisao dr. sc. Ivan Čulo Uredništvo Ivan Čulo, Zdravko Gavran, Vladimir Lončarević, Daniel Miščin, Božidar Petrač, Vlatka Plazzeriano, Domagoj Račić, Ivan Šestak, Vlado Vladić Grafička priprema Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Blaženka Matić Tisak

Denona d.o.o., Zagreb

Tiskano u studenome 2018. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-241-580-3 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001013564.

SOCIJALNO DJELOVANJE KAO ČIN PRAVDE Velimir Deželić mlađi (ili sin) jedna je u nizu znamenitih osoba iz velike, ugledne i zaslužne hrvatske građanske obitelji Deželić, koja je mnogo pridonijela hrvatskoj kulturi i društvu. Rođen je u Beču 28. svibnja 1888. od oca Velimira Deželića (starijeg ili oca) i majke Tonke Deželić rođ. Kontak. Velimir je bio najstarije dijete i imao je još šestero braće i dvije sestre. On se toga prisjeća s mnogo vedrine kada kaže da ih je bilo toliko da su mogli sami prirediti ‘kućni koncert’ u predvečerje majčinog rođendana na Staru godinu 1905.1 Velimir je u Zagrebu 1907. godine završio pučku školu i Klasičnu gimnaziju. U Zagrebu i Beču studirao je filozofiju i pravo, a u Münchenu kameralistiku. Uz to je poduzimao dulja putovanja Europom upoznavši socijalne i kulturne ustanove europskih naroda. U Zagrebu diplomira pravo s rigorozom, što je tada nosilo naslov doktora. U gimnazijskim i studentskim danima organizira i sudjeluje u brojnim katoličkim đačkim i prosvjetno-pučkim aktivnostima u društvu prijatelja Rudolfa Eckerta, Petra Rogulje, Milka Kelovića, 1

Kakvi smo bili?: zapisi mojoj unučadi (Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, 2011., 517.

VII

Socijalno djelovanje i društvena pravda

Božidara Širole i drugih pripadnika toga naraštaja katoličke mladeži. Počevši od školske godine 1909/10. priprema nekoliko Koledara Hrvatskoga katoličkog narodnog đaštva, u kojima objavljuje nekoliko uradaka, među kojima se izdvaja prikaz tog đačkog društva. Pokreće i časopis za mladež Krijes, te surađuje i u uredništvu časopisa Hrvatska straža. Aktivan je član Hrvatskog akademskog društva »Domagoj«, a tijekom 1910. i 1911. predsjednik. Društvo »Domagoj« osnovano je 1906. u Zagrebu, dobivši ime po hrvatskom knezu Domagoju zbog simbolike jer je knez Domagoj u svoje doba potpomogao čvršće vezivanje hrvatskoga naroda uz katolicizam i Rim, pružajući žestok otpor Mlečanima. Za geslo društva odabrane su riječi: ‘Bog, narod, socijalna pravda’, što odražava njihovo djelovanje na vjerskom, političkom i socijalno-ekonomskom polju. Društvo je odmah postalo središte katoličkog đačkog i studentskog pokreta u Hrvatskoj, a potom, nakon osnutka ‘domagojskog’ Hrvatskoga katoličkog seniorata 1913., središte cijelog Hrvatskog katoličkog pokreta. Na velik doprinos Velimira ml. razvoju društva »Domagoj« upućuje i njegov duhovnik tridesetih godina fra Bonifacije Perović istaknuvši da je, uz odgajanje katoličkih intelektualaca, »Domagoj«, zahvaljujući predsjednicima Deželiću i Eckertu protegnuo svoje djelovanje i na polje prosvjetnog, društvenog, privrednog i narodnoVIII

obrambenoga rada.2 Perović ga u zaključku svojih sjećanja ističe kao jednog od najzaslužnijih.3 Godine 1912. on je jedan od suosnivača katoličkog dnevnog lista Riječke novine. Uređivao ih je Velimirov prijatelj Rudolf Eckert u ime novoosnovanog Hrvatskog katoličkog seniorata. Novine su iskazivale političko stajalište vodstva Hrvatskog katoličkog pokreta, koje je u to doba podržavalo ideju narodnog jedinstva Hrvata, Slovenaca i Srba. No nakon ubojstva prijestolonasljednika Franje Ferdinanda naklonjenost Srbima u tisku postala je nepoželjna pa je 1914. ondašnje riječko državno odvjetništvo zabranilo izlaženje lista, a uredništvo se prebacilo u Zagreb i samo nakon dva dana stanke počelo tiskati dnevnik Novine. Godine 1913. Deželić sudjeluje u organiziranju II. hrvatskog katoličkog kongresa u Ljubljani, gdje je izložio i referat o Hrvatskom katoličkom narodnom savezu odnosno o potrebi unifikacije katoličkog pokreta. Zauzevši se za to »da katolička etika bude podlogom svega gdje uopće treba etike«4, upućuje na potrebu dobrih priprema i organizacije katolič2

Bonifacije Perović, Hrvatski katolički pokret, ZIRAL, Roma, 1976., 55–56.

Isto, 256.

»Hrvatski katolički narodni savez (O unifikaciji katoličkog pokreta)«, u: Spomen-knjiga o II. Hrvatskom katoličkom kongresu u Ljubljani 1913., ur. Janko Šimrak, Naklada ‘Kuće dobre štampe’, Rijeka, 1913, 95–102, 96.

Socijalno djelovanje i društvena pravda

kog saveza te iznosi nekoliko prijedloga za poboljšanje rada. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata, počevši od 1916., pa sve do 1919. obavlja službu u Zemaljskom uredu za zaštitu radnih udovica i siročadi na poslovima evidencije i obavještavanja o poginulima na bojištima. Osim toga, u to vrijeme zajedno s Petrom Roguljom, fra Didakom Buntićem, Đurom Basaričekom i drugima spašava mnogu djecu iz Bosne i Hercegovine i Istre. Časopis za mladež Anđeo čuvar uređuje tijekom 1918. i 1919., kada je diplomirao pravo s rigorozom, postaje ravnatelj sveučilišne pisarnice i ženi se Boženom Kralj,5 prvom »domagojkom« i prvom stipendisticom u povijesti HAZU.6 S njome je imao troje djece. Te, 1919. godine postaje predsjednik Hrvatskog katoličkog seniorata. Hrvatski katolički seniorat osnovan je kako bi diplomirani akademičari »Domagoja« mogli organizirano nastaviti djelovanje, postavši tako vodeće upravno tijelo Hrvatsko5

Više u: Tihana Luetić, »’Pa mora i to biti’ – ‘Sveučilištarka’ i prva ‘Domagojka’ Božena Kralj«, Croatica Christiana Periodica, 38(2014)73, 127-143.

Božena Kralj je prva žena koja je studirala na Carskom moskovskom sveučilištu, i to u vrijeme kad u Rusiji djevojke nisu smjele studirati. Ujedno je pripadnica jedne od prvih generacija studentica koje su upisale Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu.

ga katoličkog pokreta, koji je s vremenom postao ekskluzivnom organizacijom. Njegov je član bio od osnutka 1913., a na sveopćem sastanku seniora održanom 6. i 7. svibnja 1919. u Zagrebu, na kojemu je bilo nazočno 77 seniora iz svih seniorskih okružja, govorio je naglasivši »važnost veće centralizacije i uzajamnosti seniora, te čuvanje tajne o senioratu i seniorskim akcijama«, što je poslije bilo uzrokom velikih prijepora u Pokretu. Na tom je sastanku jednoglasno prihvaćen novi Statut Seniorata u kojem se, između ostaloga, ističe: »Hrvatski katolički senijorat jest jedna jedinstvena kulturna organizacija senijora, kojoj je svrha, da u radu za rekristijanizaciju domovine ujedini sve seniore. Ova organizacija kao vrhovni forum organizovane KA u domovini stvara ideologiju pokreta, te daje smjer svemu kulturno-socijalnom, pa i političkom radu svojih članova. U svim pitanjima vjere i ćudoređa radi sporazumno i po uputama jugoslavenskoga katoličkog episkopata, i ako treba, sv. Stolice.«7 Povjesničar Zdravko Matić ističe da je Seniorat bio dobro ustrojena organizacija dijela katoličke laičke i svećeničke inteligencije, koja je krajem 1919. godine zaokružila u potpunosti svoju fizionomiju i odredila politički program svoga javnog djelo-

Zdravko Matić, »Hrvatski katolički seniorat i njegove karakteristike«, Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, 40 (2008), 211-230, 218.

Socijalno djelovanje i društvena pravda

vanja.8 Seniorat sudjeluje i u osnivanju Hrvatske pučke stranke, u čiji se rad Deželić uključio od početka, postavši 1919. narodni zastupnik u Privremenom narodnom predstavništvu, a od 1920. do 1923. u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS. Hrvatska pučka stranka ustrojena je kao ‘politička grana’ Hrvatskog katoličkog pokreta, dosegnuvši vrhunac na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. Nakon atentata na Stjepana Radića i drugove 1928. godine u beogradskoj skupštini Hrvatska pučka stranka ušla je u koalicijsku vladu Antona Korošca, što je uzrokovalo nesuglasice, brzi raspad stranke te silazak s političke pozornice tadašnje državne zajednice.9 Osim navedenih organizacijskih i političkih poslova, 1920. zajedno sa slikarom Ljubom Babićem i skladateljem Božidarom Širolom osniva lutkarsko kazalište, a 1921. uređuje časopis za mladež Mladost. Godine 1923. postaje upravitelj Društva sv. Jeronima, i taj posao obavlja sve do 1940. Istodobno je urednik »Popularne znanstvene knjižnice« Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza, a obnašao je i dužnost tajnika Saveza od 1923. do 1929. 8

Isto, 227.

Više o tome: Zlatko Matijević, »Hrvatska pučka stranka«, Matica hrvatska, 3(2003)3, dostupno na: http://www.matica. hr/hr/331/hrvatska-pucka-stranka-20925/ (pristupljeno 20. 10. 2018.)

XII

Uspostavom Banovine Hrvatske, 1940. postaje banovinski činovnik Odjela za socijalnu politiku. Za vrijeme NDH radi kao ravnatelj Odsjeka društvovne brojidbe u Ministarstvu udružbe, gdje je radio na izbjegličkim pitanjima, pa nisu točni navodi, na što je upozorio Vladimir Lončarević, kako je radio u tadašnjem Ministarstvu unutarnjih poslova.10 Godine 1945. nakratko je bio zatvoren, ali ga zbog iskustva u socijalnom radu, iako nekomunista, komunističke vlasti namještaju u tadašnje Ministarstvo socijalnog staranja, gdje radi sve do odlaska u mirovinu 1953. Nakon toga posvećuje se sređivanju obiteljske pisane ostavštine11 i pisanju iznimno vrijedne i opsežne knjige sjećanja Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi, jedinstvene kronike svoje obitelji, Hrvatskoga katoličkog pokreta i hrvatskog naroda. Knjiga je objavljena 2011., a Đuro Deželić i Dragutin Feletar u predgovoru ističu da su sistematičnost i odgovornost pred poviješću, koje su krasile Deželiće, bile osnovica nastajanja opsežnog svjedočanstva hrvatske zbilje kroz više od jedno stoljeće.12 Ističu i da »posebni čar ovom opsežnom djelu daje veliki broj 10

Vladimir Lončarević, »Velimir Deželić sin – intelektualac širokog obzorja«, Glas Koncila, 50(2011)40, 21.

Obiteljska pisana baština Deželićevih pohranjena je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Đuro Deželić, Dragutin Feletar, »Predgovor«, u: Velimir Deželić, Kakvi smo bili?: zapisi mojoj unučadi (Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), 15–18, 15.

XIII

Socijalno djelovanje i društvena pravda

razmjerno kratkih opisa, priča, novela, ponegdje i eseja, a koji put i pravih historiografskih studija«.13 Knjiga je objavljena u dva dijela. U prvom dijelu opisana je uglavnom povijest njegovih predaka, osobito djeda Đure Deželića i oca Velimira Deželića, a u drugom svjedočanstvo njegova života i njegov doživljaj vremena u kojemu je živio.14 Umro je 10. ožujka 1976. U nadgrobnom slovu nekadašnji urednik svetojeronimskog društva Radovan Grgac istaknuo je: »Bio je to dug, težak i plodan životni put… Ostavio je svijetlu uspomenu i kao otac obitelji, i kao hrvatski pisac, i kao socijalni radnik i kao član katoličkoga pokreta.«15 *** Polustoljetna jednostrana ideološka indoktrinacija uzrokovala je slabo poznavanje hrvatske katoličke i tradicionalne građanske baštine dvadesetog stoljeća, a osobito je neistražena katolička socijalna misao.16 Od osamostaljenja naovamo isti13

Isto, 16.

Stjepan Razum, »Svjedoci burnog vremena«, u: Velimir Deželić, Kakvi smo bili?: zapisi mojoj unučadi (Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), 19–21

Vladimir Lončarević, »Velimir Deželić sin – intelektualac širokog obzorja«, nav. mj.

Stjepan Baloban, »Socijalni nauk crkve u Hrvatskoj«, Bogoslovska smotra, 76(2006)4, 1013–1027; Stjepan Baloban,

XIV

Socijalno djelovanje i društvena pravda

ŠTO JE SOCIJALNO PITANJE Sam se ne možeš ni sahraniti kamo li živjeti, veli naš narod. Inokoština siromaština. Bez društva nema junaštva. Bez zbora nema dogovora. Samom nije lijepo ni na Božić. Pa i u raju sred raskošja reče Bog: Nije dobro da je čovjek sam. »Životinji je priroda dala – veli sv. Toma Akvinski – gotovo odijelo, hranu, oružje za lov i obranu i instinkt (nagon), a čovjeku je dala ruke da radi, razum da misli i društvo da jedan drugom pomogne.« Prvi drug i pomoćnica koju Bog dade čovjeku jest žena i prvo mu je društvo i pomoć porodica (obitelj). Porodica je osnovica i potpirača sviju drugih društava, ona je temelj na kojemu su građene države i narodi. I blago onima kojima su porodice čvrste kao stijena! (...) Najzamašnije ljudsko društvo jest država, jer ona treba da bude čuvarica mira i reda te zaštitnica i pomoćnica, da čovjek može živjeti dostojno čovjeka. Društvo nad društvima jest Crkva, koja vodi ljude k vrhunaravnom cilju, u život vječni. Nekim osobitim društvom mogli bismo nazvati stalež, to jest sve one ljude zajedno koji se bave jednakom vrstom posla, pa su im život, potrebe i težnje slične (seljački, radnički, obrtnički stalež i tako redom). Svi oni ljudi koji govore istim jezikom, koji imaju istu domovinu i koji su povezani zajednič30

Što je socijalno pitanje?

kom prošlošću i zajedničkim težnjama (idealima) za budućnost čine narod. Ovdje treba spomenuti i Društvo naroda. To je udruženje gotovo u sviju naroda (zapravo država) cijelog svijeta, a stvoreno je godine 1920. Da se stvori Društvo naroda, živo je poticao papa Benedikt XV. u očinskoj brizi da se uklone ratovi među narodima, pa da sporove rješavaju nagodbama i presudama u tom društvu. Najzad i sve ljude zajedno, sav ljudski rod nazivamo: ljudsko društvo. U prvi mah to se čini čudno kad znamo, kako je čovjek zavađen s čovjekom, kako jedan stalež mrzi drugi, kako su države brze da jedna zavojuje na drugu. Pa ipak su pojedini ljudi, razni staleži i narodi povezani među sobom te tako sav ljudski rod, hoće ili neće, čini jednu zajednicu. (...) Od teške teškoće čovjek danas jedva jedvice da živi! Teško je seljaku (zemljoradniku, težaku), tuži se obrtnik i mali trgovac, jadikuje radnik (rukotvorac), namještenik i činovnik. Opće nezadovoljstvo svjedoči da premnogim ljudima nije dobro. Ne pate samo pojedinci, čitavi staleži zlopate. To je bijeda, u koju nisu pali pojedini ljudi ili porodice radi svoje nerazboritosti, lakoumnosti, lijenosti ili rastrošnosti, već je ta nevolja pritisla i one koji nastoje i rade od zore do mraka. Zlo je općenito, društveno, socijalno.9 Ljudsko je društvo obolilo. 9

Drug, drugar zove se latinski ‘socius’. Društvo, zajednica je ‘societas’, a društven se veli ‘socialis’. Otuda eto i riječ: socijalan.

Socijalno djelovanje i društvena pravda

Socijalno zlo je bijeda koja izlazi iz lošega reda u ljudskom društvu, a zahvaća čitave staleže. To zlo nije skrivio sebi pojedini čovjek sam, nego ga je skrivilo loše uređenje ljudskog društva, pa pojedini čovjek ne može sam sebi ni pomoći, već se socijalno zlo može ukloniti samo zajedničkim naporom. Koji su uzroci tome socijalnom zlu? Kako pomoći pojedinim staležima? Kako preurediti i izliječiti bolesno ljudsko društvo? To je ono veliko socijalno pitanje koje muči svijet i traži da se na nj odgovori. Što je socijalno pitanje? To je pitanje kako bi trebalo urediti ljudsko društvo da se ukloni socijalno zlo i da čovjeku bude dobro. Socijalno pitanje, 1926, 3–6

ŠTO JE ČOVJEKU POTREBNO? Da čovjeku bude dobro, uglavnom mu je potrebno: za tjelesni život hrana, odijelo i stan; za duševni život istina, dobrota i ljepota; za život u društvu: sloboda, pravednost i ljubav. Tjelesna, stvarna (materijalna) dobra Čovječjem su tijelu, da živi, potrebna tjelesna, stvarna (materijalna) dobra, a od sviju najprije kruh svagdanji. Hrana (jelo) Glad je gori od kuge, on tjera i kurjaka iz šume. A sretni jedu na obadvije vilice, glasi narodna poslovica. (…) Bijeli hljeb raste na crnoj zemlji. Zemlja hrani čovjeka. Zato je toliko otimanje za grudu, zato tolika borba, čija da bude zemlja. Jedni vele: zemlja neka bude zemljoradniku, seljaku koji je obrađuje. I onaj koji radi zemlju – hraniteljicu, najkorisniji je od sviju ljudi jer nam daje hranu, najpreče tjelesno dobro. A tko je vrijedan, tome neka bude i čast i vlast. Država neka bude seljačka. Drugi govore: Mali posjednik, seljak, ne zna i ne može da pravo upotrijebi zemlju, on ne umije i 33

Socijalno djelovanje i društvena pravda

nije kadar, da se pravo koristi tim najvećim bogatstvom svijeta. Seljački sin, sada najbogatiji tvorničar automobila Ford, piše: »Sve mi se čini da naši seljaci na korisne poslove upotrijebe tek jednu dvadesetinu svoga truda… Seljak gotovo nikako ne upotrebljava stroja (mašine, motora). I ne samo da radi rukom već vrlo rijetko i promisli kako da razborito uredi rad. Radeći po kući, jedan će se seljak dvanaest puta popeti i sići po rasklimanim ljestvama. Godinama će nositi vodu umjesto da jednom za svagda namjesti nekoliko metara čunkova (žljebova) ili cijevi.« »Ja sam (kao seoski momak)« – veli američki milijunaš tvorničar automobila Ford – »tjerao plug, pa znam kakav je to kuluk. Koliko vremena i muke utroši čovjek koracajući lagano za zapregom konja ili volova, dok jedan traktor svrši taj isti posao šest puta brže. Sve, što seljak doumi kad mu padne na leđa kakav teški posao jest da najmi težaka. Otuda dolazi da su proizvodi iz zemlje, i kad su najjeftiniji, odveć skupi, a zarada seljakova, ma kako velika bila, još nije dovoljna da zadrži na selu stanovnike polja. Skupoća proizvodnje i slaba zarada dolaze od nekorisnog hodanja tamo-amo i od rasipanih napora. A kako seljak rasipa radnu snagu, tako ne zna i ne može da iz zemlje izvuče svu korist, sve ono čime bi zemlja mogla uroditi. Zemljoradnika (poljodjelca) rukovodi slučaj i primjer njegovih pređa. Jedan obrtnik ili tvorničar koji bi ovako radio brzo bi propao i bankrotirao. A jer seljaci ipak žive i uspijevaju, jasno je kao dan, kako bi veliku dobit moglo nositi obrađivanje 34

Što je čovjeku potrebno?

zemlje: koliko bi jeftinija mogla biti hrana i da bi dosta hljeba bilo za sve ljude na svijetu.« Oni koji tako mudruju protive se malom posjedu i diobi zemlje među seljake, oni preporučuju veći posjed ili da se više malih vlasnika združi, ujedini (nekako po uzoru zadruga ili dioničkih društava) da bi tako mogli nabaviti i uraditi sve ono što seljak pojedinac ne može i da bi zemlja rodila punim plodom. Treći se protive i jednima i drugima, pa govore ovako: Otkuda to da hraniteljicu-zemlju može netko da ima, a drugi da nema? Svatko mora živjeti, svatko mora jesti. A jer hljeb raste samo na zemlji, mora zemlja biti svačija, kao sunce, zrak i voda. Nitko ne smije zemlju nazvati samo svojom i potjerati svoga bližnjega, da ostane bez zemlje. – Ruski komunista boljševik Buharin protivi se velikim posjedima i piše: »Hiljade slugu i težaka-radnika rade tuđu zemlju. Sve je tu kao u fabrikama. Stotine električnih plugova, sijačica, žetelica, vršačica, pored onih kojih rade najmljeni radnici od zore do mraka. I kao u fabrici, oni i ovdje rade za gazdu-vlasnika, jer zemlja, njiva, sjeme mašine – jednom riječi sve osim radnikovih ruku – privatno je vlasništvo. Gazda naređuje i vodi posao, kako će se znoj i krv slugu i težaka pretvoriti u novac za njegov džep. Zašto on ne može tako da radi? Zato što zemlja i njiva pripadaju njemu, zato što su zemlja i njiva njegova svojina, njegovo privatno vlasništvo.« 35

Socijalno djelovanje i društvena pravda

A dalje piše isti komunista protiv diobe zemlje među zemljoradnike (seljake): »Neki misle da treba zemlju i sve ostalo oduzeti bogatašima i kršćanski, pravedno, podjednako podijeliti među sirotinju, i da će biti dobro. A što bi značila ta podjela?« Značila bi – veli taj ruski boljševik – da bi umjesto nekoliko krupnih gazda došlo mnogo sitnih gazda. Mjesto velikog posjeda došao bi još lakomiji mali posjed. To ne bi značilo ukidanje privatnog vlasništva, već samo raskomadanje, rasparčenje iste stvari. I koja korist od ovakve podjele zemlje (agrarne reforme)? »Dogodilo bi se« – piše Buharin – ovo: »jedan dio malih gazda prodao bi već sutradan ono što je kod diobe dobio i tako bi njihovo vlasništvo došlo u ruke onih gazda koji su jači. Između ovih koji ostanu vlasnici razvila bi se borba oko prodavaoca. U toj borbi oni koji imaju više pobijedili bi one koji imaju manje. I ovi bi postali sirotinja, a njihovi sretni suparnici i takmaci uvećali bi svoja imanja, pretvorili bi se u bogataše, a sirotinju bi opet najmili za sluge, težake i radnike. Sve bi prošlo kako je došlo, poslije nekoga vremena bilo bi sve i opet kako je i bilo.« – Zato Buharin u Programu komunista – boljševika piše od riječi do riječi ovo: »U komunističkom društvu bogatstva ne pripadaju više nikom. Nema više gospodara. Svi su drugovi. Radi se u zajednici. Centralni biro izračunava koliko kruha, sira, kobasica, platna, cipela i ostalih stvari treba za jednu godinu svakom mjestu, 36

Što je čovjeku potrebno?

pokrajini (državi) i cijelom svijetu. Taj centralni biro izračunava onda koliko drugova treba da radi za to na njivama, u stajama, u tvornicama kobasica, u velikim krojačkim i postolarskim radionicama i drugdje. Sve što se izradi nosi se u javna (državna) spremišta, magazine, i centralni biro dijeli hranu i robu podjednako među sve ljude koji rade«.10 Ta tri mišljenja čija da bude zemlja nisu prazne riječi i pusta naklapanja, već kruta zbilja radi koje se vode mnoge, žilave borbe i prolijeva ljudska krv. – Mišljenje da zemlju treba dati onima koji je rade i obrađuju i da valja zabraniti preveliki posjed i velika imanja podijeliti i razdati (agrarna reforma), to mišljenje prevladava iza rata u srednjoj Evropi i kod nas u Jugoslaviji. Naprotiv, da zemlju treba skupiti u veliki posjed ili vlasnike udružiti jer se samo tako može polje valjano obraditi i iz zemlje izvući puni plod (industrijalizacija poljodjelstva), to se provodi najviše u Americi. Najzad, da zemlja ne bude vlasništvo pojedinaca već zajedničko dobro (komunizam), odredili su u Rusiji. Otimanje za zemlju, jagma oko korice svagdanjeg kruha, borba je čovjeka za njegovu najpreču tjelesnu potrebu i prema tome veliki dio socijalnog pitanja.

Sjetite se aprovizacije za vrijeme rata!

SOCIJALNO EVANĐELJE KRŠĆANSTVA Isus Krist nije došao da rješava socijalno pitanje i on nije zahvatio u socijalne i političke odnose svoga naroda i vremena, jer je njegovo poslanje bilo za sve narode i za sva vremena. Isus nije došao radi stvarnih dobara svijeta, već radi duša. Za vanjsku kulturu nije dao propisa, već je ostavio gospodstvo svijeta čovjeku da on svojim razumom i voljom uredi tehniku, gospodarstvo i državu. Samo neka uz to ne nastrada duša i ljubav k Bogu i bližnjemu. Krist je došao da izgradi ljudsko društvo iz unutra prema vani. Ipak Njegova je nauka tako životvorna da upućuje čovjeka kako valja časno urediti život ne samo svakoga pojedinca nego i ljudskog društva. Rečeno je da je socijalno pitanje borba oko devet glavnih čovječih potreba. Promotrimo kako kršćansko evanđelje uči čovjeka da na njih gleda. Zbog tijela treba čovjek tjelesna dobra. A što je tijelo? Sveti Pavao veli: »Ne znate li da ste hram Božji i Duh Sveti da stanuje u vama?« – Tijelo dakle nije prokleto, kako naučavaju neki mrzovoljnici i neke krive vjere na Istoku, pa zato umrtvljuju život i u lijenoj besposlici čekaju smrt. Tijelo je čovječje stan besmrtne duše i dom Gospodnji, a to će reći da ono treba da je kao crkva ili da je kao kapelica. Tijelo 83

Socijalno djelovanje i društvena pravda

neka ne bude ni hambar razjapljenih vrata, u koji se samo trpa hrana, ni šareno čudo kao panorama. Mudri Salomun moli Gospoda: »Ni siromaštva ni bogatstva ne daj mi! Hrani se hljebom po obroku mom da ne bih najedavši se odrekao se Tebe i rekao: Tko je Gospod? Ili osiromašivši da ne bih krao i uzalud uzimao ime Boga svoga«. Obični čovjek teško snosi siromaštvo, zato ga kršćanstvo i ne nalaže, ali ga uzvisuje. Kao što bogatstvo ponizuje. Sveti Pavao veli: »Koji hoće da se obogate, upadaju u napast i zamku i mnoge lude i škodljive želje, koje obaraju ljude u pogibao i propast.« A sam Krist kaže: »Teško vama, bogatima, jer ste primili svoju utjehu. Teško vama, koji ste siti, jer ćete gladovati.« Naprotiv govori Isus: »Blago vama siromsima, jer je vaše kraljevstvo Božje. Blago vama koji ste sad gladni jer ćete se nasititi. Blago vama koji sada plačete jer ćete se smijati.« »Kršćanstvo uči« – veli dr. Ušeničnik – »da je bijeda posljedica istočnoga grijeha, koju moramo strpljivo podnositi, kao što je Isus nosio križ. A zaista, i u bogatstvu ima često neizmjernih teškoća i patnja, a u siromaštvu može biti sreće. Kršćanstvo zamjenjuje bijedu i trpljenje (ako se snosi u Kristovu duhu) pod dobru cijenu – njima pridonosimo zadovoljštinu za svoje grijehe, pročišćujemo strasti i dobivamo sve više zasluga za nebo.« Ovako kršćanstvo uči o tjelesnim dobrima, koja moljac i rđa kvari i tati potkopavaju i kradu. A ta je nauka djelotvorna jer tješi od početka do 84

Socijalno evanđelje kršćanstva

danas bijednike i jer nuka mnoge koji posjeduju da budu blaga srca i da dijele. I još više! Danas ne dostaje milostinja, jer je bijednika odviše mnogo, a oni i nijesu prosjaci, pa ne mole milostinju, već traže pravednost. Socijalnu je bijedu skrivilo loše uređenje ljudskoga društva. Socijalno zlo može ukloniti samo temeljito preuređenje, reforma! Kršćanski je danas – raditi socijalno! Isusovac V. Cathrein poziva na taj posao: »Ne smijemo bezbrižno i lijeno spustiti ruke u krilo, nego treba vrlo ozbiljno shvatiti socijalnu reformu i raditi. Mi ne puštamo bijednike na ovome svijetu u njihovu tužnom polažaju tješeći ih samo mišlju o životu na drugom svijetu. I mi kršćani tražimo socijalnu reformu i moramo raditi za nju. Temeljne smjernice katoličke socijalne politike zacrtao je Papa Leo XIII. u svojoj okružnici Rerum novarum, koju je izdao godine 1891.« Više od stvarnih dobara cijeni kršćanstvo nestvarna, duhovna, duševna dobra: istinu, dobrotu, ljepotu – Crkva je Kristova uvijek njegovala znanost i umjetnost. Ona je sačuvala znanje starih vijekova u svojim knjižnicama. Ona je i mnoga stoljeća bila jedina prosvjetiteljica i učiteljica divljih naroda koji su iz Azije selili u Evropu. Iz crkvenih su redova nikle sve nove narodne književnosti. Pa još danas nema svijet ništa ljepše da pokaže do crkava što ih je gradio i kitio vjerni puk. A najvrednije duševno dobro za krščanstvo jest dobrota. I to je 85

Socijalno djelovanje i društvena pravda

divno što svatko može da bude dobar i ako svatko ne može da bude mudar i lijep. Društvena ili skupna dobra dobila su u kršćanstvu najjaču potporu, pače i osnovicu. Ljubav je prva i glavna misao i zapovijed kršćanstva, pravednost je sestra ljubavi, a prije kršćanstva nije bilo pravoga shvaćanja slobode. Sloboda, to jest da svaki čovjek bude sam svoj da stoji o sebi, pripada čovjeku zato što je čovjek osoba, a nije stvar, roba ili životinja da bude nečije vlasništvo. Ali eto, poganima nije bilo jasno da je svaki čovjek osoba. I najpravedniji od starih pogana pravedni Katon imao je trgovinu robljem, a najmudriji od grčkih mudraca Platon i Aristotel zapisali su da je priroda sama odredila da neki ljudi budu robovi jer da ti ljudi upravo i nisu pravi ljudi, oni da su rođeni s nepotpunom dušom, dakle nisu jednaki slobodnom Grku ili Rimljaninu, koji imaju potpune duše. Stari su pogani umovali da je priroda htjela da bude takvih nepotpunih ljudi jer da to traži naravno gospodarstvo. Za gospodarstvo – pisali su – potrebne su tri vrste pomagala: nijema, zatim koja muču i koja govore – poljsko oruđe, marva i robovi. Stari pogani natovarili su sav ručni posao na bijedne robove, i jer su se oni patili u muci i prljavoj raboti, nazvali su i njihov posao i njih same prljavima i nečasnima. – Kršćanstvo misli sasvim obratno. Isus je učio da je Bog otac sviju nas (svi neka mole ‘Oče naš’!), da su i 86

Socijalno evanđelje kršćanstva

za prosjaka spremljena nebesa, da i nad malenim djetetom bdiju Božji anđeli; učio je da svaki čovjek ima dušu, koju ljudi ne mogu ubiti, i da duša više vrijedi od svega na svijetu; učio je da moramo ljubiti sve ljude, i štogod učinimo bilo komu, Njemu činimo; da Bog neće oprostiti nama ako mi ne oprostimo svakome svome bližnjemu. A sveti Pavao je napisao: »Nema tu ni Židova, ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko, jer ste vi svi jedno u Isusu Kristu.« – Iz te nauke kršćanstva izlaza dvije temeljne upute. Svaki čovjek ima svoju zasebnu besmrtnu dušu i zato je vredniji od svega na svijetu. Čovjek je osoba! I svaki čovjek je stvoren s potpunom dušom i svi su ljudi po Bogu braća, pa treba da čovjek s čovjekom živi u bratskoj zajednici, kao socijalno biće. Čovječju osobnost i slobodu neka nadzire i rukovodi kršćanska krepost, pravednost i ljubav, a veza među ljudima, koje je razdijelila sebičnost, neka bude kršćansko bratstvo, drugarstvo, solidarnost, solidarizam. To je kršćanski socijalizam koji hoće ne samo u životu pojedinačnom već i u životu porodičnom i društvenom obnoviti duh Kristov. Manifest i program kršćanske socijalne politike i obnove ljudskog društva u Kristovu duhu jest okružnica Rerum novarum velikog pape Leona XIII. A ona uči da u velikom gospodarskom boju koji se bije pred našim očima, treba pomoći onima koji rade, a padaju u sve to veću bijedu. Ali ta pomoć 87

Socijalno djelovanje i društvena pravda

ne dolazi od komunizma, koji bi htio revolucijom zavesti skupno vlasništvo sviju bogatstava zemlje. Jer zasebna je lična svojina opravdana prirodnim pravom. I radnik sebi želi da bi mu porodica imala dom. Ta je želja naravna i država treba da je podupire i ispuni, a ne da oduzima. Revolucija je prevrat koji bi slomio društveni red i bacio državljane u najveće zlo i sužanjstvo. Izjednačio bi ljude, ali ta ‘jednakost’ bila bi jednaka bijeda sviju. Zbog prave pomoći treba da se udruže Crkva, država i sami oni koji rade. Crkva uči evanđelje, koje je i socijalno evanđelje, pa jedino ono može da izravna unutarnji razdor u ljudskom društvu. Nauka je toga evanđelja pravednost, ljubav i bratstvo. Crkva daje snagu da bude laganije što je po prirodi teško. Država mora braniti prava i slobodu sviju, a najpače onih koji su slabi pa sebi ne mogu sami pomoći. Mudrim socijalnim zakonodavstvom mora se država brinuti za socijalno blagostanje. Oni koji rade moraju sebi i sami pomoći udružujući se u organizacije. Kao što su organizacije u srednjem vijeku dale snagu i blagostanje obrtnom staležu, tako će pomoći i danas staležu onih koji rade. Dakako, nova vremena i nove prilike traže i nove oblike organizacije i rada. Ne valja zaboraviti da bez kršćanske ćudoredne obnove i preporoda nema nade u bolju budućnost. Bez toga sav socijalni rad neće mnogo pomoći. 88

Socijalno evanđelje kršćanstva

A nije li varava sanjarija očekivati obnovu Kristova duha? U povijesti evropskih naroda već je kršćanstvo po dva puta pokazalo silnu snagu preporoda. Prvi put kada je iz rasula stare rimske kulture nikla kršćanska država Konstantina Velikoga. Drugi put za seobe naroda, kada je prosvijetlila i udružila one divlje, poganske narode što su iz Azije došli u Evropu i srušili i zauzeli sve. U kasnom rimskom carstvu, uz zastarjelo poganstvo kršćanstvo je bilo svježi kvasac i pomalo je diglo duše pogana. Ali kršćani su zasvjedočili svoju vjeru krvlju, mučeni trista godina za raspetoga Krista. Za Konstantina Velikoga kršćanstvo i Crkva počeše javno raditi i stvorilo se prvo svjetsko kršćansko carstvo. – Isto je tako veliku i tešku zadaću izvršilo kršćanstvo za seobe naroda. Mladi su narodi počeli prodirati na jug Evrope i primali su kršćanstvo često samo izvana, krsteći se u velikim skupinama. Sve je te narode u Italiji, Franačkoj, Španjolskoj, Germaniji, Burgundiji, Britaniji i slavenskim zemljama Crkva neprestano poučavala, ćudordno odgajala i obrazovala u zajedničkom kršćanskom duhu. Svjedoci su toga prosvjetnog i ćudorednog jedinstva one prekrasne crkve i katedrale što su iz tog vremena ostale po čitavoj Evropi. Možemo li se nadati da bi kršćanstvo i Crkva katolička mogli i ovaj puta stvoriti u Evropi takvo čudo obnove, preporoda i jedinstva? Današnja Evropa pokazuje da sve više zapada u poganstvo, bar u svom jav89

Socijalno djelovanje i društvena pravda

nom životu. Sve se više ističe načelo da se država i Crkva moraju posve odijeliti. Država neka bude nereligiozna (bez vjere). Na zapadu se neprijateljstvo države prema Crkvi prikriva, u Rusiji se otvoreno vodi borba, i država nije samo bez vjere, već je i protiv vjere. A ipak uza sve to ima znakova da je snaga vjere Kristove živa, a ljudsko je društvo spremno da prigrli kršćanstvo onako kako ga nisu narodi prihvatili već nekoliko posljednjih vjekova. Ta se pojava opaža u mnogim zemljama. Sve više ljudi čeznu za duševnom obnovom i sve više ima kršćanskih socijalnih radnika, a npr. u Njemačkoj, Italiji, Austriji, Belgiji, Holandiji i na državne poslove jako utječu katoličke misli i katoličke ličnosti. Zato se možemo nadati da će kršćanstvo po treći put preobraziti sav evropski javni život, kako se to dogodilo u rimskom carstvu i u srednjem vijeku. No mogao bi tkogod reći: oba puta su to bili poganski narodi, a Crkva ih je obratila i pokrstila, ali sad je to drugačije. Evropa je potrošila svoju kršćansku baštinu, zakopala je svoj talenat. Ali za izgubljeno je dijete Gospod ostavio sakramenat pokore. Na poganske je narode veličanstvenom snagom djelovao sakramenat krsta, a sad moramo takvo djelovanje očekivati od sakramenta pokore. Preporod i obnova će doći, ali treba raditi i na koljenima moliti: Dođi kraljevstvo tvoje! Socijalno pitanje, 1926, 85–89. 90

ŽIVOTOPIS

1888, 28. svibnja – rođen u Beču 1907. – završava Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1908. – objavljuje prve članke u tjedniku Jutro 1909. – 1923. – uređuje časopis za mladež Krijes 1910. – 1911. – predsjednik »Domagoja« 1912. – suosnivač Riječkih novina 1913. – sudjeluje u organiziranju II. hrvatskog katoličkog sastanka u Ljubljani 1916. – 1919. – obavlja službu u Zemaljskom uredu za zaštitu ratnih udovica i siročadi 1918. – 1919. – uređuje časopis za mladež Anđeo čuvar 1919. – doktorira pravo (na temelju rigoroza) na Pravnom fakultetu u Zagrebu; izabran za predsjednika

235

Hrvatskog katoličkog seniorata; oženio se Boženom Kralj 1919. – 1921. – ravnatelj sveučilišne pisarnice 1919. – 1923. – narodni zastupnik Hrvatske pučke stranke u Privremenom narodnom predstavništvu (do 1920) i Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS (1920. – 1923.) 1920. – zajedno sa slikarom Ljubom Babićem i skladateljem Božidarom Širolom osniva lutkarsko kazalište 1921. – uređuje časopis Mladost 1923. – 1940. – upravitelj Društva sv. Jeronima i urednik »Popularne znanstvene knjižnice« Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza 1923. – 1929. – tajnik Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza 1940. – postaje banovinski činovnik Odjela za socijalnu politiku 1941. – 1945. – za vrijeme NDH radi kao ravnatelj Odsjeka društvovne brojidbe u Ministarstvu udružbe 1945. – nakratko je bio zatvoren; komunistička vlast prima ga na rad u Ministarstvo socijalnog staranja. 1953. – umirovljen 1976., 10. ožujka – preminuo u Zagrebu

236

BIBLIOGRAFIJA Knjige Žrtva Abrahamova, Zagreb, 1924. Socijalno pitanje, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1926. Život i spomen slavnih učitelja svete braće Ćirila i Metodija apostola slavenskih, Hrvatsko pjevačko društvo ‘Kolo’, Zagreb, 1927. Leben und Gedaechtnis der heiligen Brueder und Slavenapostel Cyrill und Methodius: Oratorium fuer unbegleitete, Zaklada tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1927. Sofiju odabra: roman iz 9. stoljeća, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1927. Posljednja pričest svetoga Jeronima: tekst za oratorij, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1928. Sedam puta udarani: roman iz 4. i 5. stoljeća, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1928. Citara i bubanj: (neobični svatovi): događaj iz primorskog života, Narodna prosvjeta, Zagreb, 1930. Feminist: roman iz nedavne prošlosti, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1930. Majka Božja od Kamenitih vrata: pučka svečana gluma, Zagreb, 1931. Kragulj: roman iz 9. stoletja, Mohorjeva knjižnica, Celje, 1933. Na Trškom Vrhu, Zagreb, 1933. Crveno selo, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1934.

237

Grabancijaš, Zagreb, 1934. Muke Spasitelja našeg, Zagreb, 1934. Obnova socijalnog poretka prema pravilu evanđeoskog zakona i encikličkim pismima rimskih papa, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1934.1 Kolede: obrađeni hrvatski godišnji običaji, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1936.2 Sveti Lovrinac, Zagreb, 1937. Sitna sreća: vesela priča o malome čovjeku ovelikoga grada, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1938. Mladi gospodin, Zagreb, 1940. Hrvati upoznaju Krista, Zagreb, 1941. Bistrica: pobožna priča o Marijanskom svetištu Marija Bistrica u Hrv. Zagorju, Ustanova ‘Nadasve’. Zagreb, 1943. Troja vrata nebeska: pobožne priče o 3 marijanska svetišta u Hrvatskoj, Ustanova ‘Nadasve’, Zagreb, 1943. Divlji oganj, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1943. Tisuću metara nad morem: zapisi, Hrvatsko književno Društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1944. Sofiju odabra: pobožna priča o svetoj braći Ćirilu i Metodiju: o hiljadustotoj godišnjici poslanja Svete braće k Slavenima, Hrvatsko književno Društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1963. Scenske proslave vjerske, Hrvatsko književno Društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1981.

Zajedno sa Stjepanom Bakšićem.

Zajedno s Božidarom Širolom.

238

Kakvi smo bili?: zapisi mojoj unučadi (Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), I. i II. knjiga, Družba Braća Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, 2011. Članci (izbor)3 Himna katolika Hrvata, Koledar Hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva za školsku godinu 1909–10., ur. Velimir Deželić, Hrvatsko katoličko akademsko društvo ‘Domagoj’, Zagreb, 1909., 3. Kornjača. Posve nemoderna pripovijest, Koledar Hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva za školsku godinu 1909–10., ur. Velimir Deželić, Hrvatsko katoličko akademsko društvo ‘Domagoj’, Zagreb, 1909., 42–56. Hrvatski katolički đački savez, Koledar Hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva za školsku godinu 1910–11., ur. Milko Kelović, Hrvatsko katoličko akademsko društvo ‘Domagoj’, Zagreb, 1910., 92–98. Nov rod. Jošt Kranjska, Luč, 7(1911)2, 1. Refleksije, Luč, 7(1911)7, 26. Hrvatski katolički narodni savez (O unifikaciji katoličkog pokreta), u: Spomen-knjiga o II. Hrvatskom katoličkom kongresu u Ljubljani 1913., ur. Janko Šimrak, Naklada ‘Kuće dobre štampe’, Rijeka, 1913, 95–102. Dr. iur. Rudolf Eckert, Luč, 10(1914/1915), 17–19. Steva Matković, Luč, 11(1915/1916), 90–91. Dr. Đuro Arnold, Hrvatska prosvjeta, 11(1924)1, 1-6. Jeronim u pustinji, Hrvatska prosvjeta, 15(1928)7/8, 145148. 3

Velimir Deželić napisao je brojne novinske članke za različite listove, kojih je popis ovdje izostavljen.

239

Feminist (roman), Hrvatska prosvjeta, 16(1929)2, 25-31; 3, 49-56; 4, 84-88; 6, 127-130; 7/8, 145-152; 9, 187-188; 11, 229-231; 12, 260-261. Ulomak razgovora, Luč 24(1928), 2, 63–64. Prvi zagrebački nadbiskup, Obitelj, 1(1928/29)20, 342344. F. S. Finžgar, Obitelj, 3(1931)8, 119. Uz Roguljin dnevnik, Luč, 27(1932)5, 136. U spomen onoj iz vrta ograđena, Obitelj, 4(1932)7, 103–105. Govor gosp. dr. V. Deželića kod groba s. Bernardine, Glasnik sv. Josipa, 60(1932)2, 44–45. Wellsova ‘Povijest svijeta’, Hrvatska prosvjeta, 20(1933)1, 24–27. Čuvanje i proučavanje spomenika prošlosti, Danica (kalendar), 1934, 82–84. Oko zagrebačke katedrale, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)1/2, 21-23; Božja Hrvatska, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)1/2, 37-38. Đuro Szabo, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)1/2, 46. Izložba umjetno-obrtnih radnja sljemenske kapelice, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)1/2, 56. O knjigama kojih nema u našim knjižarama, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)3/4, 109-111. Dr Rudolf Eckert. (Prigodom dvadesete obljetnice njegove smrti 14. ožujka 1915.), Luč, 30(1935)5, 5. Ljubav neba, Obitelj, 7(1935)15, 292. Boljševizam i Židovi, Hrvatska prosvjeta, 22(1935)1, 39-41. Jedna stara kajkavska božićna igra, Hrvatska straža, 9(1937)285, 4–6. Građanska obitelj, Hrvatski socijalni tjedan II: Obitelj u današnjem društvu, ur. Juraj Šćetinec, Velimir Deželić

240

i Milan Ivšić, Izdanje Hrvatskoga socijalnog tjedna, Zagreb, 1938, 209–211.

241

LITERATURA Baloban, Stjepan; Dugalić, Vladimir. »Neke oznake solidarnosti u katoličkoj socijalnoj misli u Hrvatskoj od 1900. do 1945.«, Bogoslovska smotra, 74(2004)2, 493–538. Baloban, Stjepan. Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004. Baloban, Stjepan. »Socijalni nauk crkve u Hrvatskoj«, Bogoslovska smotra, 76(2006)4, 1013–1027. Batušić, Nikola. Narav od fortune: studije o starohrvatskoj drami i kazalištu, August Cesarec, Zagreb, 1991. Batušić, Nikola. Dani hvarskog kazališta – Stoljeća hrvatske dramske književnosti i kazališta: provjere i poticaji, Književni krug, Split, 1986. Damiš, Ivan. Iz prošlosti župe Čakovec: niz članaka i radova iz povijesti, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1994. Deželić, Đuro; Feletar, Dragutin. »Predgovor«, u: Kakvi smo bili?, 15–18. Dujmović, Franjo. Hrvatska na putu k oslobođenju, ZIRAL, Roma, 1976. Felicinović, Joso. Izgradimo našu Hrvatsku, I dio, Preko, 1940. Grgec, Petar. Dr. Rudolf Eckert, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima / Zvona, Zagreb – Rijeka, 1995. Ivšić, Milan. Politička i socijalna svijest u razvoju hrvatskog naroda, Zagreb, 1937. Ivšić, Milan. Problemi suvremenog života: socijalni eseji, Matica hrvatska, Zagreb, 1937.

242

Jelčić, Dubravko. Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, P. I. P. Naklada Pavičić, Zagreb, 1997. Juhant, Janez. »Društveno-političko djelovanje u Slovenaca«, Bogoslovska smotra, 59(1990)3-4, 297–305 Korać, Vitomir. Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji: Od prvih početaka do ukidanja ovih pokrajina 1922. godine, Radnička komora za Hrvatsku i Slavoniju, Zagreb, 1933. Krek, Janez ev. Socijalni eseji, Govori i nacrti (prvi dio), Narodna prosvjetna zadruga, Požega, 1921. Krišković, Vinko. Hrvatsko pravo kućnih zadruga, Zagreb, 1925. Krišto, Jure. Hrvatski katolički pokret: (1903.-1945.), Glas Koncila, Zagreb, 2004. Krišto, Jure. Prešućena povijest: katolička crkva u hrvatskoj politici : 1850-1918, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. Lončarević, Vladimir. Književnost i Hrvatski katolički pokret: 1900.–1945.: teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura, Alfa, Zagreb, 2005. Lončarević, Vladimir. »Velimir Deželić sin – intelektualac širokog obzorja«, Glas Koncila, 50(2011)40, 21. Lončarević, Vladimir. »Svjetlo katoličke obnove / uz stotu obljetnicu Luči – Lista hrvatskog katoličkog đaštva (1905-2005)«, Obnovljeni Život, 61(2006)1, 59-78. Luetić, Tihana. »’Pa mora i to biti’ – ‘Sveučilištarka’ i prva ‘Domagojka’, Božena Kralj«, Croatica Christiana periodica, 38(2014)73, 127-143.

243

Majcen, Vjekoslav. Filmska djelatnost škole narodnog zdravlja ‘Andrija Štampar’: 1926– 1960, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1995. Matić, Zdravko. »Hrvatski katolički seniorat i njegove karakteristike«, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, 40 (2008), 211-230. Matijević, Zlatko. »Hrvatska pučka stranka«, Hrvatska revija, 3(2003)3, dostupno na: http://www.matica.hr/ hr/331/hrvatska-pucka-stranka-20925/ Matijević, Zlatko. Lučonoše ili herostrati?: prilozi poznavanju crkveno-nacionalne povijesti Hrvata početkom XX. stoljeća, Naklada Erasmus, Zagreb, 1995. Matijević, Zlatko. Slom politike katoličkog Jugoslavenstva: Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS 1919-1929, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998. Matoš, Antun Gustav; Galić, Maja. Matoševa probrana pisma: iz Ženeve i Pariza, Omiš, Franjo Kluz, 1997. Nemec, Krešimir. Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, knj. 2, Znanje, Zagreb, 1998. O solidarnosti i supsidijarnosti u Hrvatskoj, ur. Stjepan Baloban i Gordan Črpić, Kršćanska sadašnjost/Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2004. Pavličević, Dragutin. »Rod Deželića u hrvatskoj povijesti«, u: Kakvi smo bili?, 23–24. Perović, Bonifacije. Društvo u svom ljudskom liku: vrijednosti i društvene snage nove hrvatske izgradnje, Knjižnica Hrvatske revije, München – Barcelona, 1979. Perović, Bonifacije. Hrvatski katolički pokret, ZIRAL, Roma, 1976. Puljiz, Vlado i dr., Socijalna politika Hrvatske, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2008.

244

Razum, Stjepan. »Doprinos Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća«, Kroatologija, 6(2015)1–2, 218–226. Razum, Stjepan. »Svjedoci burnog vremena«, u: Kakvi smo bili?, 19–21. Srakić, Marin. »Život i djelo dr. Vilka Anderlića (1882. – 1957.)«, Diacovensia,12(2004)2, 201–225. Starčević, Ante. Djela, Knjiga I: Govori, Zagreb, 1893 (pretisak iz 1995.). Sto godina Katoličkoga socijalnog nauka, ur. Marijan Valković, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991. Ujević, Mate. Hrvatska književnost: pregled hrvatskih pisaca i knjiga, sa slikama, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1932. Ušeničnik, Aleš. Socijalno pitanje, Naklada knjižare ‘Preporod’, Zagreb, 1934. Vončina, Nikola. Hrvatska radio-drama do 1957: komparativni pregled, Školska knjiga, Zagreb, 1988.

245

NAPOMENA PRIREĐIVAČA Život i rad Velimira Deželića ml. predstavljen je uglavnom s aspekta njegova socijalnog djelovanja i promišljanja, ne zato što on ne zaslužuje cjeloviti pristup, već zato što postoji djelo koje ga takvim predstavlja, pa čitatelje zainteresirane za potpun uvid u život i djelo ovog našeg svestranog katoličkog intelektualca upućujemo na njegovo djelo Kakvi smo bili?: zapisi mojoj unučadi (Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), koje je u dvije knjige objavila Družba Braća hrvatskoga zmaja 2011. godine. U predgovoru te knjige povjesničar dr. sc. Stjepan Razum prepoznaje ga izvrsnim, vjerodostojnim svjedokom burnih vremena. Priređivač se s time potpuno slaže te nadodaje da je Velimir Deželić ml. bio jedan od onih katoličkih intelektualaca koji je prepoznavao znakove svoga vremena, kako u Hrvatskoj, tako u Europi i svijetu, autentično predstavivši svojim djelima hrvatski prostor, duh i narod. Priređivač i uredništvo biblioteke Hrvatska katolička baština XX. stoljeća i Glas Koncila srdačno zahvaljuju gospodinu dr. sc. Đuri Deželiću, nećaku Velimira Deželića ml., te njegovim unucima dr. Željku Deželiću, Maji Vučini rođ. Obad i Zoranu Deželiću, koji su dali privolu za objavu tekstova socijalne problematike i dijelova autobiografije Velimira Deželića ml. U tekstovima su provedeni nužni lektorski zahvati, uz uvažavanje svih posebnosti autorova jezičnog izraza. Pojedini tekstovi skraćeni su ispuštanjem nebitnih dijelova ili dijelova koji se ponavljaju u drugim tekstovima. Iz pojedinih tekstova ispušten je dio bilježaka, prije svega vezanih za tumačenje općepoznatih pojmova, čime bi se nepotrebno opterećivalo čitkost teksta.

246

SADRŽAJ Socijalno djelovanje kao čin pravde (predgovor) ......................................................... VII Hrvatski katolički đački savez .................................. 1 Hrvatski katolički narodni savez (O unifikaciji katoličkog pokreta) ........................6 Zagonetna Bosna ......................................................20 Što je socijalno pitanje? ............................................ 30 Što je čovjeku potrebno? ..........................................33 Socijalno evanđelje kršćanstva ...............................83 Opći potop nedaća ...................................................91 Pometnja kao u Babilonu .......................................121 Kojim putem treba udariti? ...................................160 Crveno selo ..............................................................175 Građanska obitelj ....................................................207 Kalokagatija .............................................................213 Prebivalište obiteljske ljubavi ................................216 Treće oslobođenje ....................................................219 Životopis ...................................................................235 Bibliografija ..............................................................237 Literatura ..................................................................242 Napomena priređivača ..........................................246

247

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec: Na Goru Gospodnju 2. Antun Mahnić: O lijepoj umjetnosti 3. Drago Ćepulić: Život i duh 4. Ton Smerdel: Duh umjetnosti 5. Rajmund Kupareo: Um i umjetnost 6. Petar Grgec: Katolicizam, kultura i politika 7. Đuro Arnold: Vjera, filozofija i umjetnost 8. Ivo Lendić: Katolicizam i kultura 9. Ilija Jakovljević: Izazov kršćanskog humanizma 10. Bonifacije Perović: Društveno-socijalne misli 11. Ivan Evanđelist Šarić: Suvremene spasonosne misli 12. Ljubomir Maraković: Katolički idealizam i realizam 13. Milan Ivšić: Socijalni duh i narodna kultura 14. Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam 15. Ferdo Rožić: Katolički kulturni putokazi 16. Nedjeljko Subotić: Katolicizam i solidarizam 17. Juraj Šćetinec: O ekonomskim i društvenim sustavima

248

18. Josip Andrić: Hrvatstvo i katolička kulturna obnova 19. Hijacint Bošković: Suvremenost tomističke baštine 20. Mate Ujević: Kršćanski idealizam i društveni angažman 21. Feliks Niedzielski: Socijalni nauk, društvo i država 22. Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod 23. Čedomil Čekada: Katolički univerzalizam i narodni interesi 24. Ante Alfirević: Za beskonačnom istinom 25. Kerubin Šegvić: Aporije književnosti i povijesti 26. Marijo Matulić: Za moralni preporod Europe 27. Kvirin Vasilj: Religija i nereligija 28. Stjepan Zimmermann: Znanje i vjera 29. Luka Brajnović: Služiti istini 30. Joso Felicinović: Katolički socijalni aktivizam 31. Dušan Žanko: Mistika i misterij Povijesti 32. Franjo Hijacint Eterović: Osoba, etika i nacija 33. Đuro Gračanin: Ozbiljnost nadnaravnog 34. Velimir Deželić ml.: Socijalno djelovanje i društvena pravda

249

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 315; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr

250

ISBN 978-953-241-580-3

www.glas-koncila.hr

Cijena: 100 kuna

Velimir Deželić

Socijalno djelovanje i društvena pravda

Socijalno djelovanje i društvena pravda Članci, eseji i zapisi