Razgovor: Steve Swallow

U povodu 80. rođendana

GLAZBALA KOJA PJEVAJU

piše i snimio: Davor Hrvoj

Rođen 4. listopada 1940. u Fair Lawnu u New Jerseyu, Steve Swallow je počeo svirati klavir i trubu prije nego što se kao četrnaestogodišnjak odlučio za kontrabas. Godine 1960. napustio je studij skladanja na Yaleu kako bi se nastanio u New Yorku i započeo suradnju s Paulom Bleyom i Jimmyjem Giuffreom, s kojima je bio jedan od važnih predstavnika avangarde početkom 1960-ih. Tijekom tog desetljeća ostvario je važne suradnje s Georgeom Russellom, Artom Farmerom, Stanom Getzom te Garyjem Burtonom u čijem je sastavu, zajedno s Larryjem Coryellom, stvarao novi smjer u glazbi spajajući jazz i popularnu glazbu. Tada je, kao jedan od prvih jazz kontrabasista, posve prešao na bas gitaru koja je postala njegov zaštitni znak. Kritičari i čitatelji uglednog DownBeata godinama su ga proglašavali najboljim bas gitaristom, pa je tako i prošle godine u glasovanju kritičara tog časopisa bio na prvom mjestu. Sredinom 1970-ih predavao je na Berklee School of Music. Od 1970-ih ostvaruje uspješnu i plodnu suradnju s Carlom Bley. Tijekom karijere ostvario je suradnje i s drugim važnim jazz glazbenicima kao što su John Scofield, Steve Kuhn, Joe Lovano, Pat Metheny, Paul Motian, Dave Douglas i Michael Mantler. Swallow je također nadaren skladatelj, a "Eiderdown", "Falling Grace", "General Mojo's Well Laid Plan" i "Hotel Hello" među njegovim su najpoznatijim djelima. Neka od njih izvodili su i drugi glazbenici, među ostalima Jim Hall, Bill Evans, Chick Corea, Stan Getz i Gary Burton.

U čemu je suština glazbe?

- Kroz glazbu se izražava ono što se ne može izraziti na druge načine. Jedini odgovor na to pitanje sadržan je u samoj glazbi. Glazba je za me iznimno važna upravo zato što kroz nju mogu iskazati ono što ne mogu drukčije. Moje su uši uvijek širom otvorene. Volim sve što dolazi nepredviđeno, što se dogodi neplanirano. Čuo sam puno glazbe bez predumišljaja i od toga sam imao puno koristi, moja je glazba profitirala, kao što profitira zahvaljujući svim zvukovima koje osluškujem, i onih koji nemaju veze s glazbom, primjerice zujanju insekata koji se čuju tijekom noći ili šumu drveća.

Kakav dojam na vas ostavlja poj ptica?

- Ptice su ključne. Moje je ime ptičje, ha, ha. Slušam poj svestranih ptica pjevica kao i onih koje pjevaju tek jednu notu što također može biti divno i izražajno. Mnogi su glazbenici zadivljeni muzikalnošću ptica. Znam da neki skladatelji i improvizatori koriste pjev ptica za motive u svojoj glazbi. Ipak, kad sviram bas, nisam toliko zaokupljen motivima pjeva ptica jer moje je glazbalo puno dublje od zvuka ptica.

Zašto je suradnja s Carlom Bley važna za vas i vašu karijeru, i to gotovo od vaših početaka?

- Da, doista, od početka. Prvi sam put izvodio njezina djela 1959. To je tada - imao sam devetnaest godina - za mene bilo od iznimne važnosti. Njezina je glazba za mene bila veliko otkriće. Naime, do tada nisam iskusio takvu vrstu glazbe. Istog sam trena osjetio da u njoj leže ogromne mogućnosti. Ona je preda mnom otvorila svijet velikih mogućnosti. Još uvijek njezino me stvaralaštvo potiče na istraživanja različitih glazbenih sfera. Od samog početka do današnjih dana u tom se smislu ništa nije promijenilo.

Nije li vam postalo "dosadno" upuštati se u glazbene razgovore s istom osobom tijekom svih tih godina?

- Ne. Naravno da nije.

Zar uvijek imate nove teme, zar je uvijek na dnevnom redu nešto svježe, zar uvijek imate neka nova pitanja, odgovore...?

- Da, uvijek je nešto novo. Carla i ja svakodnevno razgovaramo o glazbi i neprestano

zajedno sviramo. Gotovo svakoga dana. Kad nismo na turnejama uvježbavamo novu glazbu, radimo na djelima koje je napisala, a ona meni pomaže s glazbom koju sam ja napisao. To je proces koji je neprestano u tijeku - uvijek zahvalan i beskrajno očaravajuć.

Kuća s ogledalima

Zašto vam je važno u svoja djela uključiti ljudski glas?

- Obožavam zvuk ljudskog glasa. Volio bih da sam bolji s riječima, da na njih obraćam više pažnje. Kad slušam glazbu rijetko kad razumijem riječi. Neka od meni najomiljenijih djela su ona koja su pisana za glas, ali gotovo nikad ne mogu razumjeti značenje teksta jer se previše usredotočujem na glazbu.

Zašto i kako ste, kao skladatelj, ali i instrumentalist, surađivali s pjesnikom Robertom Creeleyem s kojim ste na poseban način spojili dvije umjetnosti? Naime, vi ste napisali glazbu i svirali sa svojim sastavom, a on je bio narator.

- To je za mene bilo iznimno važno. Time sam želio pokazati da glazba ne postoji sama za sebe, da nije odvojena od svijeta i drugih umjetničkih formi. Glazba treba spajanje sa životom i drugim vidovima umjetnosti. Kao tinejdžer želio sam biti pjesnik. Tada nisam niti sanjao da bi glazba mogla biti moj život. Doista, mislio sam da bi to moglo biti upravo pjesništvo. Kad sam imao petnaest godina Robert Creeley je bio moj najomiljeniji pjesnik. Tada sam doživio prekretnicu u životu i spoznao što doista trebam raditi, da trebam biti glazbenik. Tako sam i postupio, ali ostao sam u snažnom dosluhu s poezijom i Robertom Creeleyem. Do naše je suradnje došlo posve slučajno. Godine 1970. preselio sam u jedno malo selo u Kaliforniji u kojem

glazbalom koje sviraš

je on živio. Upoznao sam ga i rekao mu koliko se divim njegovu stvaralaštvu. Bio je sretan i vrlo ljubazan. Tada sam počeo razmišljati o tome da s njim ostvarim suradnju na glazbenom planu, da osmislim projekt u kojem će sudjelovati sa svojim pjesničkim stvaralaštvom. Godine 1980. snimio sam album "Home" s njegovim djelima koje je pjevala Sheila Jordan. Nedavno sam ga snimio kako recitira neke od svojih pjesama, one koje volim više od svih drugih koje je napisao. Poslije sam napisao glazbu kao pratnju uz njegov glas i snimio album "So There". Koje li ironije - umro je prije nego sam skladao tu glazbu i nikad ju nije čuo. Naime, trebalo mi je pet godina da napišem glazbu za to djelo, a tijekom tog razdoblja on je obolio od raka i umro bez da je čuo rezultat. No, nadam se da bi bio sretan s onim što sam napravio. Barem volim tako misliti.

Kako je ta suradnja djelovala na vašu umjetnost?

- Postali smo dobri prijatelji i postepeno sam shvatio da postoji dobar razlog za spajanje njegove poezije i moje glazbe, između ostalog i zato što je bio velik znalac u pogledu jazz glazbe. Pričao mi je da je mnoga djela napisao slušajući glazbu Buda Powella. Obožavao ga je. Pisao bi slušajući njegovu glazbu i to tako što bi snimku stavio u loop, da se vrti bez prestanka.

Možemo li reći da je, snimivši album s vama, zatvorio određeni krug? Naime, jazz je nadahnjivao njega, a on je nadahnjivao vas da stvorite djelo jazz glazbe.

- Da, to je poput kuće s ogledalima. To se međudjelovanje nastavlja. Pričao mi je o starim dobrim vremenima kad je na koncertima slušao Charliea Parkera i sve te legendarne jazz glazbenike. Bio je predan jazz glazbi. Tada je to je za mene dobilo savršen smisao jer sam oduvijek osjećao da je njegova poezija bliska jazzu, da sadrži ritam jazza. Elementi karakteristični za jazz glazbu prisutni su u njegovim djelima.

Ruska škola

Nije li to posebice izraženo kad upravo on govori svoje pjesme?

- Ooo, da, kad ih on govori, naravno!

Poput nekog repera.

- Da, upravo tako. Doista mislim da je, iako

Jednom kad se posvetiš sviranju glazbe jako je važan tvoj odnos prema glazbalu, trebao bi svakodnevno vježbati satima. To je neophodno kako bi se zbližio s

toga vjerojatno nije bio svjestan, pisao pjesme pod snažnim utjecajem jazz ritam-sekcije. Svakako! To se osjeća!

Nije li pijanist Steve Kuhn odigrao važnu ulogu prigodom snimanja albuma "So There"?

- O da.

Zašto volite surađivati s njim? - Ne znam zašto ga toliko volim.

Naime, često svirate zajedno.

- Da, od početka 1960-ih do današnjih dana. Još uvijek često sviramo zajedno. Nisam siguran zašto. Možda zato što je gnjavator, ha, ha. Ali, izvrstan je glazbenik. Sjajan! Ima naj

ljepši dodir od svih koji sviraju to glazbalo. Svirajući s njim od njega učim o dodiru, o tome kako glazbalo navesti da pjeva. Nije to lako - navesti glasovir da pjeva - a on to može.

Tako nešto možemo čuti na vašim koncertima. Kako ste uspjeli postići da vaše glazbalo pjeva?

- Nije bilo lako. Još uvijek učim kako to postići, a Steve mi je u tome najveće nadahnuće. Nadahnjuju me i drugi glazbenici, primjerice David Oistrakh. On je na mene izvršio najsnažniji utjecaj. I to je zanimljivo jer Steve je pod snažnim utjecajem ruske pijanističke škole. U mladosti njegova je profesorica godinama bila Madame Chaloff od koje su učili mnogi jazz glazbenici: Red Garland, Herbie Hancock, Wynton Kelly... Steve je često odlazio na poduku kod nje. Imala je sposobnost naučiti pijaniste proizvesti vokalni zvuk glazbala. Zaista, to se događa kad batić na određen način udara u žicu glasovira. Iako u tome nema daha, nema glasa, ali nekako imamo osjećaj kao da ima. Pijanisti koji posjeduju tu vještinu, kao da glasoviru podaruju vokalnu izražajnost, zaista su posebni. Razgovarao sam o tome sa Steveom jer sam i ja odlazio na poduku kod nje.

Poduku iz sviranja glasovira?

- Da, iz sviranja glasovira, iako sam zapravo razmišljao kako tu vještinu mogu iskoristiti za sviranje bas gitare. To je moja namjera - nastojati svrati bas gitaru tako da to glazbalo pjeva.

Jesu li vas za takav pristup nadahnjivali neki basisti?

- Naravno, primjerice Percy Heath. On je uvijek imao predivan zvuk kontrabasa, vokalnog karaktera. Kad sam ga slušao osjećao sam kao da mi pripovijeda. Kad je svirao solo kao da mi je pričao što se dogodio toga dana: "Probudio sam se, ustao, otišao u dućan, pojeo sendvič..." Doug Watkins je bio takav basist. Obožavam njegov zvuk. Basist Peter Washington je također obožavao Douga. Kad god se sretnemo pričamo o Dougu Watkinsu, Paulu Chambersu i Wilbureu Wareu, svim tim divnim kontrabasistima.

Zašto ne o Richardu Davisu? Nije li ona glazbenik toga kova? Nije li nedovoljno cijenjen?

- O da, doista nije dovoljno cijenjen.

Kad je sideman svira za druge, ali tek kad svira sa svojim sastavom do izražaja dolaze sve njegove kvalitete, ljepota njegova sviranja kontrabasa.

- Predivno svira kontrabas. Ima sjajnu tehniku. Zaista je zanimljiva osoba.

U kojem ste trenutku i zašto odlučili svirati samo bas gitaru?

- Oko 1970. Bila je to jednostavna situacija. Jednostavno, zaljubio sam se u električni bas. Kad sam ga prvi put uzeo u ruke kao da sam pronašao partnera. Bila je to teška odluka jer u zajednici jazz glazbenika nitko nije volio električni bas. Većina glazbenika nije htjela u sastav pozivati glazbenike koji su svirali bas gitaru.

Čudesna glazba

Bob Cranshaw je bio jedan od rijetkih kojem je to uspijevalo i koji je bio prihvaćen.

- Bob Cranshaw je uspio, ali on je nastavio svirati i kontrabas. No, trenutak kad sam u ruke uzeo bas gitaru za mene je bio presudan. Odmah sam znao da je to to. Poslije je bilo važno da pronađem vlastiti način sviranja bas gitare, te glazbenike koji nemaju ništa protiv da surađuju s bas gitaristima i situacije u kojima će taj zvuk odgovarati.

Prije ste svirali električnu bas gitaru, no nije li glazbalo koje danas svirate akustično?

- To je neka vrsta akustično-električne bas gitare.

Zvuk je drukčiji, a i oblik. Vaša je stara, električna bas gitara bila tanja.

- Upravo tako. Bila je to priprema. Postepeno sam se približavao akustičnom zvuku na električnom glazbalu. Četrdesetak godina tragao sam za tim zvukom.

Ponekad zvučite poput gitarista.

- Da. Moguće.

Jeste li to lakše postigli zato što se radi o peterožičanoj bas gitari.

- Da, peta je žica visoko ugođena što proširuje raspon mojih zvukovnih mogućnosti. Tako dobivam sličnost s glasom tenora. Imam isti opseg kao Marvin Gaye, a upravo to tražim jer obožavam Marvina Gayea.

Zašto?

- Zato što je njegov glas u višem registru, tako je čist, tako sladak. Ima predivan način fraziranja. Bio je i bubnjar što također volim. Počeo je kao bubnjar, a tek poslije postao je pjevač. U njegovom fraziranju čujem da je i bubnjar, da zaista razumije ritam, da ga osjeća suštinski. I ja nastojim shvatiti bit ritma.

Što biste poručili mladim glazbenicima?

- Vježbajte!

Samo to?

- To je to. To je moja poruka. Naravno, to uvijek govorim mladim glazbenicima jer je iznimno važno. Jednom kad se posvetiš sviranju glazbe jako je važan tvoj odnos prema glazbalu, trebao bi svakodnevno vježbati satima. To je neophodno kako bi se zbližio s glazbalom koje sviraš. To je najvažniji savjet koji mogu dati. To za mene ima veliko značenje. Isto poručujem i onoma koji nisu glazbenici - treba vježbati. Trebate vježbati bez obzira čime se bavite, kako biste bili čim bolji.

Ali vi ne trebate vježbati, čak niti s Carlom Bley i Andyjem Sheppardom, možda tek nove teme.

- Moramo vježbati, kako ne. Ovaj trio vježba više od većine jazz sastava u kojima sam svirao. Drago mi je da je tako. Nužno je da vježbamo. Carlina glazba to zahtijeva. Ona puno piše i ima određene zamisli kako bismo ju trebali svirati. To što piše zahtijeva veliku vještinu improviziranja. Puno je teže svirati njezinu glazbu nego neki blues ili "Take the A Train". To je izazovno, a izazovima nema kraja, uvijek su prisutni. U određenom smislu svaki je nastup također vježba. Osjećam da, sve dok unapređujemo glazbu koju sviramo, vrijedi nastaviti. Trebamo nastaviti.

Rezultat u konačnici je duhovna glazba, duhovna umjetnost. Osjećate li katkad duhovno jedinstvo, čaroliju unutar tog tria?

- Često. Svirajući s tim triom često osjećam čaroliju. U tim trenucima osjećam veliku bliskost s Carlom i Andyjem. Kad trio svira u svojem najboljem izdanju to je identitet iznad identiteta. To se događa kad imamo dobru večer. To je nešto što nitko od nas ne očekuje, što ne može pretpostaviti. Čeznemo za time.

Mnogo je elemenata koji mogu utjecati na dobar nastup. Jedan od njih je okružje u kojem se koncert održava.

- Apsolutno. Svaki nastup trebao bi pružiti odgovor na okružje u kojem se događa. Sviramo li u čudesnom okružju i glazba bi trebala biti čudesna.