Prikaz: Novi Hollywood

O buntovnicima, filmskim studijima i kaotičnim ulicama velegrada

“Hollywood, as a total institution, is a multi-faced creature.“ - Murray Smith

piše: Dunja Ivezić

"I am God's lonely man." - zabilježio je u svom dnevničkom zapisu dvadesetšestogodišnji Travis Bickle (Taxi Driver) i tim riječima obilježio čitavu generaciju usamljenih i opsesivno introvertnih figura, od Benjamina Braddocka (The Graduate) do Harryja Caula (The Conversation). Naturalizam velegrada čije su kaotične ulice postale dom nizu bizarnih prizora, suludim pojavama i drugorazrednom kriminalu blještao je, pod jeftinom i obojenom noćnom rasvjetom, snažnije nego ikada u filmskoj povijesti. Baš kao i takvi izvori svjetlosti koji, dok se približavaju svom kraju, odašilju posljednje izdisaje u isprekidanim intervalima, Novi Hollywood se počeo gasiti već nekoliko godina kasnije.

Film Bonnie and Clyde (1967), smatra se službenom početnom točkom Novog Hollywooda

Priča o Novom Hollywoodu je priča o buntovnicima, političkim i društvenim promjenama i gašenju velikih filmskih studija, a njezin početak seže u drugu polovinu šezdesetih godina. Europska filmska strujanja - utjelovljena u talijanskom neorealizmu i francuskom novom valu - ugrozila su dominantan položaj američke kinematografije, a filmske su setove iz monumentalnih studija preselila na gradske ulice. Novi Hollywood je razdoblje razjarenih bikova, gerilskih setova i neovisne filmske produkcije te pokret koji je postao sinonim za nove ideološke i estetske vrijednosti. Premda njegovu definiciju pripisuje reakciji na niz globalnih i lokalnih faktora, filmska teorija se slaže da Novi Hollywood započinje kasnih šezdesetih, a završava početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Razumijevanju "novog" u Novom Hollywoodu prethodi nekoliko temeljnih činjenica koje su do tada predstavljale okvir povijesnog razvoja američke kinematografije. Sažeti pregled položaja američkog filma glasio bi ovako: Filmska umjetnost se u relativno kratkom periodu iz početne fascinacije novim medijem pretvorila u omiljeni oblik zabave, a u tom se kontekstu prezentirao i američki film. Filmska teorija i kritika ga izvjesno vrijeme nisu smatrale ozbiljnim što potvrđuje i činjenica da je, odlukom Vrhovnog suda, 1915. godine film definiran kao industrija orijentirana isključivo na profit. Premda je bio uvjetovan čvrsto umreženim sustavom filmskih studija i samocenzurirajućim mehanizmom, američki film je diktirao način na koji je kultura percipirala vlastite ideološke obrasce. Prijelaz u drugu polovinu stoljeća obilježilo je propadanje ekonomskog sustava filmske industrije. Filmski su studiji gubili kontrolu nad tržištem, a film je konačno dobio zakonsku zaštitu koju su do tada imale ostale umjetnosti. Stvoren je prostor za samorefleksiju američke kinematografije. S jedne se strane našla konzervativna generacija koja je upravljala filmskim studijima i izbacivala neambiciozne projekte, a sa suprotne novi autori koji su bili spremni započeti jednu od najvažnijih revolucija u filmskoj povijesti.

Kasne šezdesete godine najavile su modernizam koji će se afirmirati u narednom desetljeću. Naslovnica časopisa Time u prosincu 1967. godine prikazivala je fotografiju iz kriminalističke drame Bonnie and Clyde te ga proglasila nositeljem novog filmskog stila i predstavnikom nadolazećih trendova, filmske slobode i eksperimentiranja, najavljujući pritom "filmsku renesansu". Bonnie and Clyde je izvorno objavljen iste godine, ali se zbog izuzetne medijske pokrivenosti u veljači sljedeće godine ponovno našao u američkim kino dvoranama. Drugi film koji je obilježio rekonstrukciju

Filmski naslovi koji su obilježili američku povijest, a među kojima su se našli 2001: A Space Odyssey (1968.), Easy Rider(1969.), Midnight Cowboy (1969.), The Godfather (1972.), Jaws (1975.), Rocky (1976.), Taxi Driver (1976.), Apocalypse Now (1979.) i Raging Bull (1980.), pomaknuli su žanrovske kodove izvan dotad zamislivih granica.

filmske industrije i promjenu u kolektivnom interesu publike te koji se, uz Bonnie and Clyde, smatra službenom početnom točkom Novog Hollywooda je The Graduate (1967.) Mikea Nicholsa. Riječ je o toploj i humorističnoj drami čiji se protagonist, Benjamin Braddock, nakon uspješno završene srednje škole nalazi potpuno izgubljen i zarobljen između mladenačkog idealizma i neizvjesne budućnosti. Za razliku od popularnog rock sastava The Monkees koji su, za potrebe istoimene televizijske serije, krajem šezdesetih godina osnovali Bob Rafelson i Bert Schneider i čiji su članovi iznova ponavljali "We're the young generation and we've got something to say.", Benjamin Braddock nije otkrio vlastita životna načela, ali je postao simbol generacije koja ih je tek trebala otkriti.

Nove su se generacije našle na fronti burnih kulturnih i društvenih pokreta, borbe za građanska prava i prava žena te proturatnih i studentskih protesta. Mlada filmska publika bila je obilježena novim senzibi-

litetom i sustavom vrijednosti, a njihova se subkultura prelijevala u dominantnu kontrakulturu. Američki novi val postao je pokret oživljavanja filmskog platna i vrijeme autora. Generacija koju je u naslovu svoje studije posvećene Novom Hollywoodu Peter Biskind opisao kao "Sex-Drugs-and-Rock 'N' Roll Generation" spasila je holivudsku filmsku produkciju i istaknula imena poput Roberta Altmana, Francisa Forda Coppole, Matrina Scorseseja, Stevena Spielberga i Williama Friedkina te karakterne glumačke ikone poput Roberta De Nira, Jacka Nicholsona, Al Pacina i Johna Cazalea. Filmovi su postali vibrantan i inovativan odraz vlastitog vremena, a prikaze kolektivnog identiteta i stereotipiziranih društvenih skupina zamijenili su portretom individualne osobnosti. Osim direktnog preuzimanja europskih obrazaca u pristupu identitetu, novoj tematskoj okupaciji pridonijele su političke i društvene okolnosti moderne američke povijesti poput Vijetnamskog rata - postratna trauma postala je jedan od zastupljenijih problema koji su se prikazivali na filmskom platnu. Teorija o autoru, koju su nekoliko godina ranije popularizirali redatelji i kritičari francuskog novog vala, orijentirala je američku filmsku produkciju prema afirmaciji autorstva i individualnog umjetničkog izraza, a filmski su stidiji zamijenjeni autorskim figurama redatelja, scenarista i producenata. Reakcija filmskog svijeta na dramatičnu reorijentaciju američkog filma dosljedno je prikazana u tekstovima časopisa Newsweek koji se isprva opirao nasilnom

Kraj Novog Hollywooda najavljen je uz posljednje bljeskove autorske epohe utjelovljene u naslovima poput filma All That Jazz (1979.) Komercijalni je uspjeh filma Taxi Driver (1976, Martin Scorsese) začudio filmsku kritiku, posebno zbog svoje vulgarnosti i velike količine nasilja

naturalizmu Novog Hollywooda da bi već sljedeći tjedan objavio hvalospjev tom nadolazećem valu filmske slobode.

Sedamdesete su godine, kao razdoblje mobilnosi i transgresije, stvorile novu filmsku publiku, pristranu inovativnim i subverzivnim filmovima u kojima se odražavala destabilizacija kategorija identiteta. Naime, film je kao ogledalo dominantne ideologije, a nerijetko i sudac promjena koje su se u njezinom kontekstu događale, izvršio dekonstrukciju i reinterpretaciju do tad čvrsto fiksiranih konstrukata poput obiteljskog života, herojstva i klasne strukture. Novi Hollywood je, zajedno sa svojim snalažljivim producentima, komercijalnim hitovima, franšizama i multipleksima, postao sinonim za odrastanje američkog filma i globalnu medijsku konzumaciju. Naslovi koji su obilježili američku povijest, a među kojima su se našli 2001: A Space Odyssey (1968.), Easy Rider (1969.), Midnight Cowboy (1969.), The Godfather (1972.), Jaws (1975.), Rocky (1976.), Taxi Driver (1976.), Apocalypse Now (1979.) i Raging Bull (1980.), pomaknuli su žanrovske kodove izvan dotad zamislivih granica. Naime, jedan od središnjih faktora povijesti američke kinematografije podrazumijevao je regulaciju filmskog nasilja, a izbjegavanje klasičnih žanrovskih i narativnih konvencija omogućilo je prikazivanje vješto upakiranih nasilnih impulsa. Tako se, primjerice, kao jedan od najisplativijih ostvarenja ranih sedamdesetih godina istaknuo The Exsorcist (1973.) Williama Friedkina koji je, osim što je postao komercijalni hit, obilježio značajnu rekodifikaciju nasilja na filmskom platnu.

Život u slobodi i žvot na cesti postali su nakon Easy Ridera nove slike mladenačkog idealizma. Te su se slike pretapale su se u šarmantno prljavu uličnu scenografiju, dok je taksist Travis Bickle u svojim meditativnim monolozima grčevito prizivao kišu koja će je konačno isprati. Komercijalni je uspjeh Taxi Drivera začudio filmsku kritiku, posebno zbog svoje vulgarnosti i velike količine nasilja što je pretpostavljalo njegovu namijenu relativno malenoj gledateljskog skupini. Premda je riječ o filmu koji je ostao uokviren prohodnim stilskim inovacijama i granicama popularnog žanra, Scorsesejeva je kronika samoće na formalnoj i sadržajnoj razini preispitivala konvencije holivudske filmske produkcije. Smješten u sirove, noćne ambijente opskurnog velegradskog urbanizma, Taxi Driver kameru zamijenjuje očima svog protagonista, a priču oslanja na dnevničku naraciju koju u voiceoveru pripovijeda sam taksist. Prolazeći noćnim gradskim ulicama, Travis Bickle ostaje po strani poput promatrača koji ne osjeća ni ljubav ni mržnju, već prijezir prema razrušenoj metropili i njezinim noćnim stanovnicima. Osim što reflektira inovacije u kadriranju i montažnom postupku koje je donio Novi Hollywood, uvodna ga sekvenca smiješta u noćni, zadimljeni i obojeni ambijent ispresijecan tjeskobnim close up planovima. Njegov se automobil izdiže iz oblaka dima i klizi ulicama, a njegov pogled ostaje nepomičan i isprazan. Liku Travisa Bicklea prethodio je niz apsurdnih i društveno neprilagođenih američkih svetaca poput Harryja Caula (The Conversation) i Sonnyja Wortzika (Dog Day Afternoon). Nedovoljno sposobni da napuste ograničenja vlastite percepcije, oni ostaju neintegrirani u vlastito okruženje, a istovremeno se nalaze izvan i unutar granica svijeta prema kojem osjećaju prijezir. Majstor prisluškivanja tako je u svom poslovnom okruženju imao iznimno visok položaj i poštovanje svojih suradnika, a Sonny Wortzik je na jedno popodne postao medijska senzacija, ame

Western drama Heaven's Gate (1980.) Michaela Cimina zatvorio je razdoblje Novog Hollywooda i ujedno odveo United Artists u financijsku propast

rički heroj i simbol buntovništva popraćen ovacijama. Ipak, gledatelj će Harryja Caula neosporno doživjeti kao neurotičnog i pasivnog promatrača s voajerističkim nagonima, dok će Al Pacinov Sonny Wortzik postati žrtva lančanog sudara u koji se pretvorio pljačkaški podvig. Oni očajnički žele ostvariti kontrolu nad svojim svijetom, ali je nemaju ni nad sobom. Dominantni emotivni valovi jedne ere ostali su tako utjelovljeni u ponekim dobrim namjerama, tragičnim okolnostima i nasilju likova koji su publici bili jednako bliski koliko i daleki.

"Now, the power lies with the

filmmakers." - konstatirao je redatelj John Millius dok se holivudska produkcija pretvarala u preopterećenu pokretnu traku. Baš kao što se i likovi heist kriminalističke drame Dog Day Afternoon nisu ustručavali pokazati vlastitu opijenost trenutačnom slavom - neovisno je li se radilo o krivcima, slučajno dodijeljenim ulogama žrtve ili pak dostavljaču pizze koji se, dostavljajući na lokaciju talačke krize, na trenutak osjećao slavnim - isto nisu skrivali ni protagonisti američke filmske produkcije. Novi Hollywood je filmske autore pretvorio u brandove koji su, ne zaboravljajući ni na trenutak svoj položaj, posezali za preambicioznim projektima čije je snimanje iscrpilo vrijeme i novac kojima su raspolagali, a komercijalni uspjeh i pažnju publike odnosili su kino hitovi tradicionalnijih formalnih obilježja poput Jaws (1975.) i Star Wars (1977.). Okolnosti u kojima se krajem sedamdesetih godina našao Novi Hollywood bliske su jednoj od najsnažnijih i najzapamćenijih sekvenci u filmskoj povijesti. Šuma palminog drveća, prvi u nizu širokih i niskih horizonata, ostaje progutana u eksploziji do tada neviđenoj na filmskom platnu. Jim Morrison najavljuje "kraj", a prizor blijedi pod sve gušćim dimom. Apocalypse Now (1979.) Francisa Forda Coppole bila je jedan od takvih golemih redateljskih projekata koji je u svojoj realizaciji naišao na niz prepreka, a o njegovoj se iscrpnosti u medijima govorilo uz ironijske dosjetke poput: Apocalypse Never. Nakon što je na filmskom festivalu u Cannesu prikazana trosatna verzija uz napomenu "work in progress", Apocalypse Now je podijelio mišljenja kritike. Utjelovljujući direktnu suprotnost jednom od slogana hippie pokreta koji je glasio "Nirvana Now", film je izravno sugerirao poetiku destrukcije i kaotičnosti. Godinu dana kasnije objavljena je western drama Heaven's Gate (1980.) Michaela Cimina. Film koji je pozitivne reakcije filmskih krugova primio znatno kasnije odveo je United Artists u financijsku propast, a nakon epske ratne drame The Deer Hunter (1978.) ostao je proglašen potpunim razočaranjem. Kraj Novog Hollywooda najavljen je uz posljednje bljeskove autorske epohe utjelovljene u naslovima poput All That Jazz (1979.), Raging Bull (1980.) i The Shining (1980.).

Govoreći o Novom Hollywoodu, Todd Berliner ga je nazvao prijelomnom točkom između klasičnog i suvremenog holivudskog filma te ključnom transformacijom američke kinematografije koja je bila ravna prelasku filmskog medija na zvuk u prvoj polovini stoljeća. Premda su svojim filmovima izazi

Prema riječima Petera Biskinda, trinaest godina uokvirenih s Bonnie and Clyde i Heaven's Gate bilo je posljednje razdoblje u američkoj filmskoj povijesti kada je Hollywood bio iskreno dinamičan.

vali metode svojih prethodnika, autsajderi su postali dio dominantne mainstream kulture, a Hollywood je ostao na tračnicama komercijalnog filma. Hibridne i nepregledne žanrovske linije, gerilske low-tech filmske metode te dekonstrukcija tradicionalnih narativnih formi i motivacije postale su simbol dinamične filmske estetike kojoj se suvremeni redatelji poput Josha i Bennyja Safdieja vraćaju i danas. Prema riječima Petera Biskinda, trinaest godina uokvirenih s Bonnie and Clyde i Heaven's Gate bilo je posljednje razdoblje u američkoj filmskoj povijesti kada je Hollywood bio iskreno dinamičan. Novi Hollywood je svojim monumentalnim i gotovo nenadmašenim ostvarenjima obilježio modernu američku povijest, a filmsku produkciju obogatio novom generacijom autora koji su u riziku vidjeli mogućnosti i inspiraciju.