Rock recenzije

The Staple Singers Come Go With Me: The Stax Collection (Box set) (Craft Recordings/Stax, 2020)

Nadahnuta i inovativna glazba koja se prevratničkih 1960- ih stvarala u studijima Staxa, u napuštenom teatru u aveniji McLemore u Memphisu, Tennessee, odigrala je bitnu ulogu u razvoju crne glazbe. Pod okriljem Staxa djelovali su mnogi bitni i utjecajni izvođači. Isaac Hayes, Albert King, Otis Redding, William Bell, Carla Thomas i Booker T & The MG's (njihov kućni sastav u ključnim godinama) samo su neki s popisa umjetnika koji su definirali specifičan zvuk Staxa. Tom popisu valja dodati i grupu The Staple Singers. Njihova suradnja s legendarnom etiketom zahvaćala je najpoticajnije razdoblje u povijesti soula i rhythm and bluesa te popularne glazbe općenito: od 1968. do 1974. Šest studijskih albuma iz tog perioda, uz dodatak sedmog, koji sadrži rijetke snimke, singlove i koncertne zapise, reizdani su u formi raskošno opremljenog vinilnog boxseta Come Go With Me. Prvi album koji su The Staples (pod produkcijskom paskom Stevea Croppera) snimili za Stax naslovljen je – prikladno – Soul Folk In Action. Žanrovske koordinate naznačene su u naslovu pri čemu termin 'folk' ipak valja shvatiti slobodno i razmjerno široko – najbliže tom području njihova je interpretacija klasika "The Weight" Robbieja Robertsona i grupe The Band (koju su osam godina poslije zajedno izveli u hvaljenom dokumentarnom filmu Martina Scorsesea "Posljednji valcer"). Temelj kvalitete Staple Singersa činila je kombinacija savršenih vokalnih harThe Strokes The New Abnormal (RCA, 2020.)

'T he New Abnormal', novi album The Strokesa, navodi na zaključak da je bend još uvijek u stanju napraviti suvisao (konceptualno), pametan (tematski) i svjež (formalno) album samo ako to doista i želi napraviti, odnosno ako se poslu pristupi s onom dozom ozbiljnosti i kolektivnog angažmana kakvih na 'Angel's' (2011.) i 'Comedown Machine' nije bilo niti u tragovima. 'The New Abnormal', osim što je naslov s obzirom na okolnosti savršen, najbolji je album The Strokesa u posljednjih petnaestak godina, iako je na njemu moguće pronaći samo jednu pjesmu koja zvukom u sjećanje priziva stare dane – 'Bad Decisions'. I ako je neki bend ispunio svoju kvotu donošenja loših odluka, ne bi bilo loše da to budu baš The Strokes. Devet pjesama uglavnom labavih struktura natopljene su osjećajem propuštenih prilika svakog mogućeg tipa i ležerno obojene bojama iz široke stilske palete. I sve skupa za divno čudo funkcionira prilično dobro. Album zatvara pjesma 'Ode to The Mets', gotovo šest minuta duga žalopojka za svime onime što se moglo napraviti drugačije, bolje i s manje emocionalne štete i koja bi mogla biti nadgrobni spomenik jednoj sceni, dobrom dijelom obožavatelja pa i samom bendu. Ali na dobar dan The Strokes su očito i dalje u stanju svijet učiniti malo manje lošim mjestom i bilo bi šteta da tako nešto bude slučaj.

Matko Brusač

The Strokes The New Abnormal (Cult Records, RCA; 2020.) Ocjena: 4/5

Je li Strokesima ikad bilo stalo do muzike? Gotovo je dvadeset godina prošlo od njihovog maestralnog debitantskog albuma "Is This It" (2001.). Taj je album, sasvim neupitno, remek-djelo koje je svakako izdržalo test vremena i čije se pjesme i dalje, devetnaest godina poslije, vrte na tulumima, slušaonama i čije se stihove i dalje urla jednakim, zapravo možda i većim entuzijazmom. Strokesi su, uz generacijske suborce poput Yeah Yeah Yeahs, Liars, Interpol, the Walkmen i LCD Soundsystem bili prozvani nasljednicima pravog njujorškog zvuka, što god to zapravo značilo. Upravo su Strokesi nosili najveće breme jer su bili pioniri scene u nastanku. U jeku nu metala i ostalih užasa nultih (jedno čudno, bezbožno vrijeme u modi i muzici) Strokesi su milenijalcima ponudili alternativu, a nešto starijima vratili vjeru u rock & roll.

Sve nadolazeće bendove uspoređivali su s njima i to je išlo do te mjere da su buduću stadionsku senzaciju (nešto što Strokesi nikad nisu postali), Kings of Leon, nazivali južnjačkim Strokesima. Bili su pomazanici, spasitelji rock & rolla, što de facto znači da su se našli pod povećalom. Izbacili su i jako dobar drugi album, "Room on Fire" (2003.), koji je dočekan pozitivnim kritikama, ali i učestalim komentarima da je mrvicu preproduciran i suviše sličan prvom albumu. I tako to počinje, ili izbacuju "kopije" "Is This It" ili previše eksperimentiraju. Strokesi, čini se, više nisu u stanju ispuniti ničija očekivanja. A znate što? Nisu nikad ni trebali. Osim svoja. Na "The New Abnormal" čini se da konačno to i postižu.

monija, sugestivnost pjevačkih stilizacija Mavis Staples kao primarnog ženskog vokala, te rafinirana glazbena tekstura. Ona je, dakako, varirala od skladbe do skladbe i od snimke do snimke, no u većini slučajeva reflektirala je otvorenost suvremenim utjecajima. Kasnih 60-ih i ranih 70-ih grupa je osluškivala trendovske varijacije s obje strane sve krhkije barijere koja je bijelu glazbu dijelila od crne. Godine 1970.potpisuju još jedan album u produkciji Stevea Croppera, znakovito naslovljen We'll Get Over – no niti jedno od ta dva ostvarenja unatoč nespornoj kvaliteti, nije ostvario očekivani komercijalni uspjeh. Tržišni podbačaj albuma We'll Get Over doveo je do promjene u strateškom pristupu idućeg ostvarenja, The Staple Swingers (1971). Croppera zamjenjuje Al Bell, dopredsjednik Staxa koji ih je koju godinu prije i doveo u njezino okrilje. Kao bivši DJ i urednik koji je poznavao mentalitet različitih tipova publike, Bell u zvučnu sliku unosi elemente koji su na prethodnim pločama mjestimično nedostajali ili su bili u drugom planu: dodatnu rafniranost, prostornost, toplinu i komunikativnost. Tako zamišljenoj arhitekturi zvuka pri-

Sama naslovnica (djelo Jeana-Michela Basquita, "Bird on Money") nudi nam ključ za preslušavanje albuma: "The New Abnormal" stilski je šarolik i iznimno zaigran album. Riječ je o daleko najkohezivnijem i najpromišljenijem albumu Strokesa od 2003. Možda je zanimljivo spomenuti kako i ovaj album izlazi usred krize. "Is This It" bio je odgođen zbog terorističkih napada 11. rujna (bend također izbacuje pjesmu "New York City Cops" s američkog izdanja), dok šesto studijsko izdanje dolazi tijekom globalne pandemije, iznimno anksioznog i zbunjujućeg vremena. Producentsku palicu preuzima legendarni Rick Rubin, jedan od najznačajnijih producenata kasnog dvadesetog i ranog dvadeset i prvog stoljeća. Majstorski potez, ispostavilo se.

Casablancasova opsesija synthevima i neproživljenim (bio je tek malo dijete, čak ni tinejdžer) osamdesetima konačno dobro zvuči. Album obiluje lounge momen

tima, pamtljivim synth dionicama, klasičnim gitarskim rifovima kakve smo mogli čuti i na ranijim uracima te Julianovim predivnim, melankoličnim i lijepom vokalom. Nema nijednog slabog trenutka, od uvodne "The Adults Are Talking", preko zarazne (i za tulume idealne) "Brookyln Bridge to Chorus" ili plesne i rifične "Bad Decisions" (jasni hommage Billyju Idolu i njegovoj "Dancing With Myself"), do neonske i lijene "Eternal Summer" pa sve do posljednjih numera poput "Why Are Sundays So Depressing" (koja se bez problema i mogla naći na "Room on Fire") i ganutljive, teturajuće "Ode to the Mets". Jednostavno ih je predivno opet čuti kako se zabavljaju. "The New Abnormal" jedan je od najboljih comebacka u posljednjih deset godina. Da odgovorimo na pitanje s početka ovog teksta. Je li ovom bendu ikada bilo stalo do glazbe? Preslušajte ovaj album i sami donesite zaključak. Neće biti teško.

Sven Po ović

donio je angažman glazbenika okupljenih pod nazivom Muscle Shoals Rhythm Section (odnosno, The Swampers) – kućnog sastava glasovitih studija u Muscle Shoalsu u Alabami. Uz Bellovu pomoć The Staple Singers transformirali su se u soul zvijezde i zakoračili u mainstream, ne izgubivši ništa od umjetničkog integriteta. Album Be Altitude: Respect Yourself (1972) kulminacija je suradnje sa Stax-om. Bellov obrazac s prethodnog izdanja The Staple Swingers, doveden je do perfekcije; komponente soula ugrađene su u poticajnu, gotovo plesnu glazbu koja je zalazila na polje funka. Istovremeno, u stihovima su se i dalje prepoznavale ključne socijalne poruke koje su izvirale iz vizije pravednijeg, uključivog i ravnopravnijeg društva, lišenog rasnih i drugih potresa. Be Altitude napokon ih je predstavio široj, ne-žanrovskoj publici zahvaljujući svjetski uspješnoj naslovnoj skladbi ("Respect Yourself") i jednako inspirativnoj "I'll Take You There". Finalna etapa suradnje sa Staxom iznjedrila je još dva impresivna, iako donekle potcijenjena ostvarenja: Be What You Are i City in the Sky, a oba argumentirano pokazuju da su od početka do kraja suradnje sa Stax- om The Staple Singers održali visoku razinu kvalitete. Box Set Come Go With Me sadrži i dodatni, sedmi LP koji uključuje rijetka singl-izdanja iz toga vremena, ali i nekoliko koncertnih izvedbi s festivala Wattstax, koji je 1972. održan u LosAngelesu kao svojevrsni crni odgovor na Woodstock. Albumi koje su The Staple Singers objavili u toj etapi vrijedni su kulturni dokumenti, ali u glazbenom smislu figuriraju kao vitalne manifestacije njihovog talenta. Postavimo li priču u širi kontekst, njihov tadašnji opus usporediv je s bitnim onodobnim socijalno angažiranim soul i funk ostvarenjima koje su potpisivali Gil Scott-Heron, Marvin Gaye, Stevie Wonder ili Curtis Mayfield. Upravo će im Mayfield, nakon što su raskinuli spone sa Staxom, ponuditi angažman u svojoj diskografskoj kući Curtom Records. No to je već dio novog, idućeg poglavlja u karijeri jedne od najznačajnijih vokalnih grupa svojega vremena i jedne od ključnih soul gospel-pojava u povijesti žanra.

Denis Leskovar

Gleemer Down Through (Other People Records, 2020.)

Gleemer je oduvijek bio bend koji je imao jasnu ideju kako želi zvučati i koji ugođaj time želi evocirati. Američki rock sastav iz Colorada pronalazio je prve korake na albumima "Death Sky, Soft Eye" i "Holyland USA", ali je tek s trećom pločom, sjajnom "Moving Away" iz 2015., pronašao pravi model za svoj izričaj. "Moving Away" i njegov nasljednik, "Anymore" iz 2017., ilustrirali su mladi bend koji puca iz svih cilindara i komponira sofisticirane pjesme o gubitku, čežnji, nostalgiji i pripadanju pojačane snažnom emo/shoegaze produkcijskom estetikom. Drugim riječima, Gleemer je već neko vrijeme etablirani član suvremenog revivala jednog specifičnog estetskog modusa iz devedesetih; bogatog s reverb gitarama, dubokom atmosferom i melodijama koje osciliraju između nježnosti i bijesa. Gleemerov novi album, "Down Through", logična je evolucija njihovog zvuka; nježan, ali i snažan, jednako zadužen za snažnu tradiciju shoegazea devedesetih i emo rocka dvijetisućitih kao i okrenut nekim novim modelima rokenrola u budućnosti. "Down Through" se sastoji od devet poprilično uniformnih pjesama koje svejedno nagovještaju smjer prema kojem bend korača;

one su emotivne i senzitivne, ali i glasne i buntovne. Gleemer na novom albumu gotovo pa do perfekcije artikulira zvuk koji je tražio od svog debija, zvuk koji na svojim leđima nose pjesme koje ne bi bile uljezi na dreampop, indie, emo ili klasičnim alternativnim rock albumima. Snaga koju Gleemer ostvaruje tom estetskom predanošću postiže se nauštrb osobnog identiteta pjesama, pa tako samo pojedine, poput sjajno sarkastičnog singla "TTX" ili impresivnog finala "Down Through", odišu s dovoljno šarma da se prometnu u automatske favorite. Pa ipak, Gleemer na "Down Through" ne pada u klopku monotonije, kao što je to često slučaj sa suvremenim indie bendovima, pogotovo onima kojima je primarna referentna točka "Peripheral Vision" od Turnovera, još jednog jasnog utjecaja ovdje. "Down Through" je inspiriran raznim općim mjestima iz tradicije atmosferičnog rocka, poput Pianos Become the Teeth, American Footballa, Turnovera ili, gledajući dalje u prošlost, Cocteau Twinsa ili Sparklehorsea, ali ta inspiracija niti u jednom trenu se ne pretvara u imitaciju. Upravo u toj mogućnosti da kroz mnoštvo utjecaja progovori vlastitim, samouvjerenim glasom nalazi se najveća snaga albuma.

Luka Kostić

The Jayhawks XOXO (Sham, 2020.)

'XOXO' jedanaesti je album rootsrock institucije The Jayhawks, prvi u zadnje četiri godine, to jest prvi nakon 'Paging Mr.Proust iz 2016., i prvi na kojem su, osim frontmena i glavnog ideologa Garyja Lourisa, pjesme potpisivali i ostali članovi benda, dakle Marc Pelman, Tim O'Reagan i Karen Grotberg. Stoga je i album žanrovski nešto heterogeniji nego što bi to bio inače slučaj, iako pjesme ne ispadaju izvan formalnih okvira nad kojima svi nabrojani ionako imaju u najgorem slučaju vrlo dobru kontrolu. Glazbeno, dvanaest pjesama koje se na albumu nalaze protežu se tako od tradicionalnog zvuka američkog rock kanona kojim su The Jayhawks i gradili svoju reputaciju do efektivnih i prilagođenih imitacija zvuka koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća nastajao u Velikoj Britaniji, uz povremeni (iritantni) upliv komornijih elemenata. I dok su forme klasične, sadržaj je suvremen u smislu da je politički eksplicitan, iako mu nešto veća razina političke pismenosti, unatoč čistim namjerama, sigurno ne bi odmogla (v. 'Illuminate'). Ali bend radi ono što voli raditi, a to radi onako kako misli da se raditi treba, odnosno autorski pošteno i uglavnom s pristojnim rezultatima. Drugim riječima, The Jayhawks nastavljaju kotrljati istom cestom i na isti način na koji su se njome kotrljali do sada. Kao i na svakoj cesti, dosadnije dionice nije moguće izbjeći, od čega je iz pozicije slušatelja ipak važnije to da se cesti kraj još uvijek ne nazire.

Matko Brusač

The Lawrence Arms Skeleton Coast (Epitaph; 2020.)

Nekako se čini da je tročlani čikaški punk sastav the Lawrence Arms konstantno na turneji i da su za razliku od generacijskih kolega i gradskih drugova, kultnih Alkaline Trio, i dalje u stanju snimiti album prepun pjevnih refrena i zaraznih melodija. I nakon dvadeset godina zadržali su svoj prepoznatljiv zvuk koji evocira slike zagušljivog koncertnog prostora prepunog znojne publike koja prolijeva cugu i baca plastične čaše piva. Dakle, estetski gledano nije pretjerano različit od prethodnih izdanja. Posljednji album, "Metropole" (2014.), bio je nešto mračniji od prijašnjih materijala. Sedmo studijsko izdanje, "Skeleton Coast", ide još dalje; u želudac armiranobetonskog kita. Album je, melodičnosti i himničnosti unatoč, klaustrofobičan, mučan i prepun anksioznosti te samim time poprilično dobro oslikava stanje u kojem se čovječanstvo trenutno nalazi s obzirom na globalnu pandemiju. Uvodni stihovi: "there is no past, there is no future, I'm free to live at last", nude nam jednu od mogućih interpretacija albuma. Pjesme su u potpunosti fokusirane na sadašnjost s obzirom da, globalno gledano, pogled na budućnost već jako dugo nije bio ovoliko mučan (a ove retke piše pripadnik generacije milenijalaca). Na najavnom singlu, "PTA" (pjeva je basista Brendan Kelly), naići ćemo nešto klasičnije pop punk stihove a la: "remember when we used to hold hands/now I just go out alone when I need to dance", dok ćemo na pjesmama poput "Coyote Crown" i Dead Man's Coat naići na iznimno apokaliptično stihovlje poput: "Walked the scars of history for firewood and gasoline/ erased , my footprints in the moonligt/I sang a coyote song/I watched the fire burn higher and higher" i "Woke up in foreign skin on a frozen continent, I am a stranger in a dead man's coat". Fontaines D.C. A Hero's Death (Partisan, Rough Trade; 2020.)

Test drugog albuma jedan je od najvećih baukova rock & roll mitologije. Uvijek postoji strah, uglavnom kod kritike i publike, da će bend nakon pretjerano hvaljenog prvijenca podbaciti. Taj je strah rijetko kad opravdan, a mlaka recepcija nastavka uglavnom je proizvod prevelikih očekivanja. Pop muzika prepuna je nepravedno prezrenih drugih albuma. Neki od poznatijih primjera uključuju: "Room on Fire" Strokesa, "Second Coming" Stone Rosesa, " Congratulations" MGMT-a, "A Weekend In The City" Bloc Partyja i "Neon Bible" Arcade Firea. Dablinski Fontaines D.C. ubrzo nakon izdavanja "Dogrel", svog albuma-prvijenca, postaju jedno od najhvaljenijih imena sve rjeđe spominjanog indie rocka. "Dogrel" se već danas, samo godinu dana nakon što je izašao, smatra klasikom. Jednako pod utjecajem Gang of Foura, bitničke poezije i boemsko-socijalističkog nasilja, album je neobična kombinacija neurotičnog i himničnog, a pjesme poput "Big", "Television Screens" i "Boys in the Better Land" postaju instant indie himne i obavezni dio svake indie slušaone (postoje li one više uopće?) koja drži do sebe. Teme i likovi koje srećemo u

"Skeleton Coast" njiše se između nastojanja da živimo u sadašnjosti i onoga što nas čeka, a s čime se gotovo nitko nije spreman suočiti. Album zasigurno nije inventivan, niti to treba biti da ostvari svoju misiju: odagnati budućnost za onoliko koliko traje album i zujanje u ušima.

Sven Po ović

Phoebe Bridgers Punisher (Dead Oceans, 2020.)

Phoebe Bridgers zna sve o traumi, ali i o njenoj transformacijskoj moći. Mlada kantautorica iz LA-a stekla je momentalni status buduće zvijezde

albumu neodvojivo podsjećaju na još jedan indie rock klasik, "Whatever People Say I Am, That's What I'm not" sad već superzvijezda, Arctic Monkeysa. Fontaines D.C., uz Idles, Fat White Family i Black Midi, postaju stjegonoše suvremenog rock & rolla s one strane La Manchea. Nekako se čini da "A Hero's Death" (naslov je mig Brendanu Behanu, legendarnom irskom spisatelju i dramskom piscu, na kojeg su se referirali i Shane MacGowan i Poguesi) neće snaći ista sudbina kao neke maloprije spomenute albume.

Bend, za razliku od mnogih drugih, ne ponavlja formulu prvijenca i odlazi u nešto drugačijem smjeru. Momci su mjesecima bili na turneji, na dijeti od gotovo isključivo narkotika i viskija, živci su im nagoreni, a svaki grad i svako lice postalo je jedno drugome nalik. Tamo gdje je "Dogrel" himničan i na momente čak i plesan, "A Hero's Death" je tmuran, mjestimice nihilističan, sabijen u sebe i (pozitivno) repetitivan. Vokalist Grian Chatten napisao je crnu komediju, humoristični horror film; stravična psihodelija Davida Lyncha s predivnom prazninom Jima Jarmuscha. Prva stvar, "I Don't Belong" podsjeća na lijene numere Sonic Youtha preko koje vokal ponavlja kako ne pripada i dočarava osjećaj potpune obamrlosti i ljepljive dosade. "Televised Mind" ubrzava puls, repetitivni bas, bubnjevi i vokalne dionice ispresijecani su trzavim, efektima natopljenim gitarama koje vas uporno vuku sve dublje, a frenetična, kaotična kao da je tri šava dalje od pucanja. Gitarističke dionice na albumu često podsjećaju na međuigru gitarista Televisiona (Toma Verlainea, Richarda Lloyda i Richarda Hella), dok bi se stihovlje Griana Chattena komotno moglo objaviti kao zbirku poezije. Točno na sredini albuma nalazi se "Oh Such a Spring". Sea shanty s trubadurskim elementima, predivna melankolijom natopljena laganica koja će vas polako zaljuljati jednostavnim, a opipljivim pjesničkim slikama. Na "A Hero's Death" prizivaju duh kultnog post-punk sastava the Fall gdje Chatten mantra "life ain't always empty" preko nazubljenih gitara. Posljednja, "No", još jedna je balada koja sporo raste. Savršena za bis. Savršena za posljednju pjesmu u baru, dok brojite pare kroz izmaglicu prije negoli izađete i shvatite da ona prokleta kiša nije prestala padati. A vi, kao i uvijek, nemate taj prokleti kišobran. Sven Po ović

prije tri godine, sa svojim prvim albumom "Stranger in the Alps". "Stranger" je bio zaokružena cjelina iskrenih, prijemčivih pjesama koje su govorile o autentičnom ženskom iskustvu kroz prizmu stiliziranog i buntovnog indie rocka. Bridgers je pronašla naćin da kroz trominutnu formu ekspanzivng i kompozicijski ambicioznog folka, čije su referentne točke bile raznovrsne, od Elliotta Smitha, Arcade Firea, Toma Pettyja pa sve do Red House Paintersa, pronađe snagu u vlastitom iskustvu zlostavljanja, socijalne nesigurnosti i borbe s mentalnim zdravljem. Tri godine kasnije, Bridgers se na scenu vraća nakon što je status i reputaciju indie heroine dodatno učvrstila kolaboracijama s Connorom Oberstom (Bright Eyes) te suputnicama Lucy Dacus i Julien Baker u vidu Boygeniusa. Njen novi album, "Punisher", izbjegava poznate zamke drugog koraka i dodatno proširuje zvučnu i tematsku paletu njenog izričaja. Dok je "Stranger" bio tekstualno nešto neujednačeniji, s iznimno snažnim singlovima poput "Motion Sickness", "Smoke Signals" i "Funeral" koji ovdje nisu nadmašeni, "Punisher" je predivno zaokružena tematska i kompozicijska cjelina. Bridgers se na "Punisheru" odmaknula od tradicionalnijih kantautorskih formi, pogotovo u indie svijetu, (jedina klasična folk pjesma je "Graceland Too", posvećena prijateljici i kolegici iz boygeniusa, Julien Baker) a rezultat je melodijski manje pristupačan, ali holistički impresivniji album. Elliott Smith je i dalje snažan utjecaj - na naslovnoj pjesmi Bridgers bez zadrške priznaje: "Out here everyone knows you're the way to my heart" - ali Punisher je bliži Smithovom "Figure 8" nego "Either/Or". Drugim riječima, fokus je jednako, ako ne i više, usmjeren na atmosferu, ambijent i emotivnu pristupačnost kao i na melodiju i formu. "Punisher" je, dakle, više zadužen bogatoj dreampop i slowcore sceni i njenom inzistiranju na usporenom ugođaju nego konvencionalnijim kantautorskim utjecajima. Upravo tu možemo dijagnosticirati najveću snagu albuma, ali i njegovu potencijalnu dugovječnost na scenu. U pozadini svega nalazi se, naravno, globalna epidemija kao ne tako suptilni tematski i izričajni podtekst. Ali Bridgers je suviše talentirana i odmjerena glazbenica da udovolji kiču koji je prisutan u tendencijama vremena - svijet možda odlazi kvragu, ali nitko joj ne može oduzeti mogućnost da iz globalne nesigurnosti, i osobne traume, ne stvori dašak nade.

Luka Kostić

Cloud Nothings Black Hole Understands (Self-released, 2020.)

Cloud Nothingsi su oduvijek koketirali s dva različita izričaja; jednim, mračnim, eksperimentalnijim i disonantnijim i drugim, konvencionalnijim, melodičnijim i prijemčivijim široj publici. Oba ta izričaja korijene vuku iz američke gitarske scene koja je svoj vrhunac doživjela u devedesetima; od Slintovog agresivnog postrocka, preko bogate alternativne scene i midwest ema gdje spadaju, s različitim odstupanjima, Jawbreaker, Pavement i, recimo, Sunny Day Real Estate. "Turning on" i "Cloud Nothings", službeno prve dvije ploče pod bendovskom etiketom bili su zapravo sirovi zvuci prvih koraka frontmena Dylana Baldija, a karakterističan zvuk rođen je tek između 2012. i 2014., s albumima "Attack on Memory" i "Here and Nowhere Else", na kojima su momci iz Clevelanda sjajno upakirali obje strane novčića; na istom albumu mogli ste čuti pop punk himnu "Fall In", ali i i ambicioznu, agresivnu "Wasted Days", pjesmu koja i dan danas predstavlja vrhunac njihovog zvuka. Američki rock sastav sada je izbacio ploču koju možemo ubaciti u širok šešir "karantenskog albuma", budući da je najnoviji album "Black Hole Understands" napisan, snimljen i izbačen u strogim izolacijskim uvjetima tijekom pandemije koronavirusa. Od početka pa sve do kraja, jasno je

da se Baldi s "Black Hole Understands" uglavnom naslanjao na svoje pop i melodijske senzibilitete. Ako su "Attack on Memory" i "Here and Nowhere Else" predstavljali sintezu obje strane zvuka Cloud Nothingsa, a njihov posljednji album, sjajni "Last Building Burning" iz 2018., ispuštanje žešćih, agresivnijih i disonantnijih poriva benda, onda je "Black Hole Understands" povratak slobodnijem, ogoljenijem pristupu koji referentnu točku ne pronalazi samo u bendovljevom najpristupačnijem albumu ("Life Without Sound" iz 2017.) nego i u bogatoj tradiciji emo-rocka iz devedesetih i dvije-tisućitih. "Black Hole Understand" ne pruža gotovo niti jedno iznenađenje, ali njegova uniformnost i manjak kompozicijske, strukturalne ili žanrovske ambicije zapravo ga čine jačim albumom. Niti jedna pjesma nije dulja od četiri minute, s tim da je većina oko dvije i pol, te tradicionalne pop punk/pop rock granice. Drugim riječima, iako su Baldijevi tekstovi i dalje vezani za kontradikcije, nesigurnost i apsurd života u modernom američkom društvu, ne očekujte od Cloud Nothingsa da ovoga puta rašire krila i lansiraju vas iz cipela. "Black Hole Understands" je melodičan, zarazan rock album s mračnim srcem. S trajanjem od pola sata, on prolazi kao i čaša piva na parkiralištu ili ljetna bura. Pa ipak, izostanak značajnijih momenata, što tekstovnih, zvučnih ili jednostavno osjetilnih, može stvoriti dojam da je riječ o nešto slabijem paketu pjesama benda koji je u posljednjih desetak godina stvorio reputaciju jednog od najekspresivnijih i unikatnijih na alternativnoj rock sceni. Donekle je takav dojam i neizbježan za album čiji je primarni cilj, čini se, pružiti jednoličan, ali konzistentan doživljaj publici. "Black Hole Understands" ne odstupa pretjerano izvan žanrovskih okvira gitarskog indie rocka i suvremenog ema, ali unikatnost Baldijevog vokalnog izričaja, bendovljeva preciznost u izvedbi i snaga melodija, čak i bez posebno istaknutih gitarskih riffova, uzdižu album iznad mora prosječnosti u žanru. Riječ je o ploči koja pronalazi najveću snagu upravo u svojoj vlastitoj konceptualnoj ograničenosti; pjesme s "Black Hole Understands" najimpresivnije su u upravo zbog jednostavnsti svoje izvedbe i pitkosti svojih aranžmana. S druge strane, teško je oteti se dojmu da je ovaj bend sposoban napraviti nešto što će testirati granice strpljivosti svoje publike i izbaciti bona fide remek djelo ambicioznog rock'n'rolla. Ali to je stvar preferenci...

Luka Kostić

Hum Inlet (Earth Analog Records, 2020.)

Možda niti jedno desetljeće nije definiralo krajolik gitarske muzike na Zapadu kao što su to učinile devedesete. Slint i Talk Talk su, na samom početku dekade, bili svjetlosnim godinama ispred svih. Oasis je ispolirao pop zvuk stadionskog rokenrola, Blur i Radiohead približili su zvuk američke gitarske scene i elektroniku mainstreamu, Sigur Ros, Mogwai i Godspeed You! Black Emperor su (između ostalih) otvorili puteve ne standardnim instrumentalizacijama i odvukli klasičnu rock formu do svojih logičkih granica. Slowdive i My Bloody Valentine su, poput Nirvane, odvrnuli pojačala i od buke stvorili umjetničku formu, a između svih njih svoj zvuk su pronalazili (i širili) razvnovrsni bendovi; od Jawbreakera, Seama, Indian Summera pa sve do Unwounda, Big Blacka i Jesus Lizarda. Upravo unutar te kompleksne premreženosti žanrovskih tradicija, senzibiliteta i tendencija ordinirao je Hum, američki rock bend iz Illinoisa. Hum je ime stvorio na leđima svoja dva posljednja albuma, "You'd Prefer an Astronaut" iz 1995. i "Downward is Heavenward" iz 1998. Iako je komercijalni uspjeh izostao, ne računajući radio hit "Stars" zahvaljujući kojeg su Humovci imali priliku raspaliti studio i oduševiti voditelja na Howard Stern Showu. Ali oba albuma ubrzo su postala općim mjestima u rodoslovlju alternativne rock muzike 21. stoljeća. Hum je svojom kombinacijom glasnih, beskompromisnih gitara i sjajnog osjećaja za atmosferiku postao kultni bend, a njegov unikatni spoj space rocka, shoegazea i grungea inspirirao je čitave generacije. Chino Moreno priznao je da bez Huma ne bi postojao ponajbolji album Deftonesa, "White Pony", a Humov utjecaj dotaknuto je i black metal titane Deafheaven. Upravo zato, ne treba čuditi da je Hum svoj novi album, "Inlet", izbacio bez fanfara i najava, nakon 22 godine studijske šutnje. Povratnički albumi znaju biti dvosjekli mač, ali od prvih taktova jasno je da je "Inlet" rezultat dugogodišnje, pedantne posvećenosti i Humov emotivno dosad najpristupačniji album. Produkcija je čista poput stakla, pojačavajući Humov prirodni talent za dinamike i atmosfere. "Inlet" se sastoji od samo osam pjesama, ali traje gotovo pa sat vremena. Niti jedna sekunda nije potraćena bezveze. Iako su svi elementi Humovog povijesnog zvuka prisutni (distorzije veličine ormara, gomila reverba, tiho/glasno dinamike), "Inlet" ne prati suvremene trendove alternativne rock scene; na njemu nećete naći post rock krešenda već pjesme koje iz oblaka distorzija odlaze u tihe, minimalističke dionice. Iako je "Step Into You" melodično dovoljno pristupačna pjesma da posluži kao svojevrsni proboj u komercijalno isplativije vode, "Inlet" nije album koji će Hum lansirati u mainstream; ne zato što nije dovoljno kvalitetan ili konzi-

stentan, već zato što je u samoj svojoj strukturi drugačije kodiran. Riječ je o albumu koji je za sva vremena zacementirao status Huma kao jednog od najboljih gitarskih bendova svih vremena, ali i istovremeno pružio alternativnoj rock sceni itekako dobrodošao dašak svježeg zraka...

Luka Kostić

Bohren & Der Club of Gore Patchouli Blue (Ipecac Recordings, 2020.)

Kiša se spustila zajedno s noći i neonska su se svjetla razmazala po asfaltu. Koračao sam spuštena pogleda i podignute kragne. Nije pomagalo. Mahnuo sam taksiju koji je samo nastavio dalje. Sklonio sam se u zalogajnicu preko puta i sjeo u izlog. Konobarica mi je donijela kavu i pitala bi li pojeo nešto. Odmahnuo sam glavom i zapalio cigaretu. Rečeno mi je da su je znali viđati u Patchouli Blue, noćnom klubu koji je pripadao sinu lokalnog političara ili mafijaša, nisam bio siguran. Opet sam pogledao adresu na kutiji šibica; klub je bio nedaleko odavde i adresa mi je bila odnekud poznata. Izgasio sam cigaretu, srknuo mlaku kavu, platio i ostavio napojnicu. Kiša se stišala i ljudi su opet izgmizali na ulice. Kad sam se konačno našao pred ulazom kluba, kiša je stala i počeo je puhati vjetar. Zbunjeno sam promatrao crveni natpis na ulazu u klub i pomislio kako je vlasnik zasigurno kreten. Platio sam upad i ušao. Kao i svaki noćni klub u ovom gradu, mirisao je na cigarete, cugu i nadanje u bolje sutra. Ostavio sam baloner u garderobi i prišao šanku. Naručio sam viski bez leda i bacio oko na okupljene. Sjena do sjene, ali siguran sam da bi nju raspoznao u gomili… Tako bi se nekako mogla prenijeti atmosfera koju prenosi glazba dark jazz/ambient sastava iz Njemačke. Bohren & der Club of Gore postoji gotovo trideset godina i u tih trideset godina stekao je onu popularnu sintagmu: kultno poklonstvo. Ovaj je jazz sastav poznat i obožavan zbog svojih atmosferičnih, mekih, melankoličnih i jednostavno predivnih kompozicija koje bi se bez problema mogle uklopiti u kakav tvrdokuhani noir film ili kako Lyncheovo ludilo. Dosta njihov pjesama podsjetit će vas na jazz inačicu "Twin Peaks" soundtracka Angela Badalamentija. Kao na svakom njihovom albumu, ni na "Patchouli Blue" ne žure, svaki ton traje čitavu vječnost prije negoli novi najavi struganje bubnjarskih metlica. Njihov jazz nije suludo improvizacijski, on teče i polako vas povlači, a vi se Baxter Dury The Night Chancers (Heavenly, 2020.)

Za početak je možda bitno napomenuti da je Baxter Dury najcool osoba pod kapom nebeskom i jedna od prominentnijih figura britanske pop scene. Cinici će odmahnuti rukom i reći da je samo riječ o sinu velikoga Iana Duryja, ali dovoljno je preslušati Baxterovu diskografiju, nije čak potrebnu ni cijelu, dovoljno je zadnja dva albuma, neonski i groovy "Prince of Tears" i nešto prozračniji i prštaviji "It's a Pleasure", da bi se zaključilo da je riječ o vanserijski dobroj i iznimno promišljenoj pop muzici. "The Night Chancers" bi zapodnolondonskog pjesnika i baritona konačno trebao postaviti u sam vrh suvremenog britanskog pop panteona.

Album možemo smatrati svojevrsnim konceptualnim albumom priziva lascivnost i provokativnost Sergea Gainsbourga i senzualnost i tamni sjaj

Cohenove Casio/synth faze, a komentira plitkost i lažni glamur influencera i društvenih mreža, besmisao i očaj nakon višednevnog aftera i općenito život. Dury ne pjeva, recitira svoj spoken word prepun pametnih fraza, svako ga malo presijecaju dahtaji i meke vokalne dionice Madelaine Hart, sve to u izvrsnim, sjajno produciranim aranžmanima plesnog, groovy basa, pamtljivih synth dionica te elegantnih gudačkih solucija.

Album otvara zlokobno režanje; "I'm not your fucking friend", deklarira Dury na "I'm Not Your Dog", briljantnoj kompoziciji koju krase sjajni ženski back vokali na francuskom. "Slumlord" je možda hit ovog albuma gdje Duryjevo bacanje suludih konstrukcija podsjeća na pokojnog Mark E. Smitha grupe the Fall. "Saliva Hog" je najsenzualnija stvar na ploči, dok "Carla's Got a Boyfriend" progovara o uhođenju novog momka bivše djevojke. Album naprosto ne posjeduje slabu točku i apsolutni je kreativni vrhunac Baxtera Duryja. "T he Night Chancers" album je koji se sluša u neonskom polumraku pomalo oronulog noćnog kluba. Nasukani ste za šankom i pitate se kamo dalje. Aftera srećom uvijek ima. Sven Po ović

prepuštate njegovim uspavljujućim meandriranjima. Bilo bi suludo izdvajati pojedine pjesme jer promjenu između pjesama nećete osjetiti, album savršeno funkcionira kao cjelina. Dionice saksofonista, Christopha Clösera, toliko su čiste da je to jezivo. Ovdje nema virtuoznih bravura niti ekstaze, glazba Club of Gorea neće vas prenuti iz sna, ovdje se savršeno isprepliću suptilni bubanj i kontrabas, sirenski hipnotični saksofon, gitara natopljena reverbom i s naglašenim tremolom te suptilni synthevi, piano i Rhodes klavijature. "Patchouli Blue" je, kao i svaka ploča ovih džezista, savršena za usamljene, sitne sate.

Sven Po ović

Margo Price That's How Rumors Get Started (Loma Vista Recordings, 2020.)

U četiri godine može se dogoditi i promijeniti puno toga, pogledajte samo Margo Price. Kao kantautorica koja je za potrebe snimanja svog debitantskog albuma 'Midwest Farmer's Daughter' (2016.) u zalagaonici ostavila vjenčani prsten, dogurala je do toga da se u proizvodnju njezina treća albuma ulupaju ozbiljni novci, kao i do toga da proizvodnju u funkciji producenta nadgleda Sturgill Simpson, dok su aranžerske dužnosti dodijeljene studio-profesionalcima prvog razreda poput Matta Sweeneyja (gitara), Pina Palladina (bas) ili Benmonta Tencha (klavijature). I dok su 'Midwest Farmer's Daughter' i 'All American Made' (2017.) bili čvrsto oslonjeni na konvenciju 'autentičnosti' (drugi je, u tom smislu, ipak bio nešto opušteniji, ako formulacija uopće ima smisla), 'That's How Rumors Get Started', novi album Margo Price, karakterizira doza poetičke samosvijesti koja je kalkulantski skrivana na prva dva albuma. Stilska polazna točka je, naravno, i dalje country, a odredište, dosta ambiciozno definirano, kanon klasičnog rocka. Od bluesa preko new wavea do gospela Price uglavnom (uspješno) stiže tamo gdje se uputila. I ako je zvučna podloga deset novih pjesama mekša nego što je to bio slučaj ranije, odnosno ako se kantautorski kontrizam sada više ne ovjerava 'zveketom' gitara, možete biti sigurni da ćete opozicijski element pronaći na razini teksta – naplaćuje li Price stihovima račune bivšim ljubavima ili nešvilskoj country industriji? S obzirom na biografiju, na pitanje ionako ne možete dati pogrešan odgovor. I da, u valjda svakoj drugoj recenziji može se pročitati kako Price danas na momente zvuči kao mlada Stevie Nicks, što je i točno i nimalo loše.

Matko Brusač

Julianna Barwick Healing is a Miracle (Ninja Tune, 2020.)

Julianna Barwick je kroz cijelu svoju karijeru manifestirala očitu, i potpuno transparentnu, fascinaciju idejom ozdravljenja. Njena prva longplejka zove se "The Magic Place" - nije teško iščitati da je eponimno mjesto iz naslova mjesto liječenja. Njen drugi album, hvaljeni "Nepenhe" iz 2013., dobio je ime po fikcionalnom ljeku za tugu iz Homerove Odiseje.

Barwick se ove godine na scenu vratila s novim, u mnogim pogledima najzrelijim, albumom "Healing is a Miracle". Liječenje je čudo. I uistinu, teško je ne složiti se s njenom manifestnom porukom od trenutaka kada prvi taktovi blažene premijerne pjesme "Inspirit" započnu i potope sobu/slušatelja/okolinu valovima kristaliziranog spokoja.

Barwick je od početka karijere zadužena radom ne samo suvremenika poput Liz Harris (Grouper) i Sigur Rosa već i ambijentalnim rodonačelnicima poput Briana Ena i Susumua Yokote. Njen unikatan spoj ambijentalnog popa s elementima new agea i nešto konvencionalnije, ali svejedno opuštene, elektronike sazrijeva već skoro 10 godina, a "Healing is a Miracle" njen je najkonzistentniji, najambiciozniji i najostvareniji projekt do sada.

Riječ je o ekspanzivnom, prostranom albumu, koji svoj šarm pronalazi u minimalizmu, a melodije konstruira iz međusobnog odnosa tišine i ambijenta. Neke od ovih pjesama zbilja zvuče kao Bjork u slow motionu, ali Barwick svakoj od njih udara pečat koji ih čini duboko osobnim.

Upravo zato, ne treba čuditi da je njen senzibilitet pronašao svoj najjači glas upravo u vremenu globalne epidemije, ekonomske neizvjesnosti i političkog srljanja u provaliju desnog populizma. "Healing is a Miracle" je tek nešto dulji od 30 minuta, a njegove pjesme prolaze nježno, ali ostavljaju dubok dojam. Lijek za srce u dobu usamljenosti i apatije.

Luka Kostić