ROCK / RECENZIJE The Staple Singers Come Go With Me: The Stax Collection (Box set) (Craft Recordings/Stax, 2020)
Nadahnuta i inovativna glazba koja se prevratničkih 1960ih stvarala u studijima Staxa, u napuštenom teatru u aveniji McLemore u Memphisu, Tennessee, odigrala je bitnu ulogu u razvoju crne glazbe. Pod okriljem Staxa djelovali su mnogi bitni i utjecajni izvođači. Isaac Hayes, Albert King, Otis Redding, William Bell, Carla Thomas i Booker T & The MG's (njihov kućni sastav u ključnim godinama) samo su neki s popisa umjetnika koji su definirali specifičan zvuk Staxa. Tom popisu valja dodati i grupu The Staple Singers. Njihova suradnja s legendarnom etiketom zahvaćala je najpoticajnije razdoblje u povijesti soula i rhythm and bluesa te popularne glazbe općenito: od 1968. do 1974. Šest studijskih albuma iz tog perioda, uz dodatak sedmog, koji sadrži rijetke snimke, singlove i koncertne zapise, reizdani su u formi raskošno opremljenog vinilnog boxseta Come Go With Me. Prvi album koji su The Staples (pod produkcijskom paskom Stevea Croppera) snimili za Stax naslovljen je – prikladno – Soul Folk In Action. Žanrovske koordinate naznačene su u naslovu pri čemu termin 'folk' ipak valja shvatiti slobodno i razmjerno široko – najbliže tom području njihova je interpretacija klasika "The Weight" Robbieja Robertsona i grupe The Band (koju su osam godina poslije zajedno izveli u hvaljenom dokumentarnom filmu Martina Scorsesea "Posljednji valcer"). Temelj kvalitete Staple Singersa činila je kombinacija savršenih vokalnih har-
50
hi-fimedia #111
The Strokes
The Strokes
The New Abnormal
The New Abnormal
(Cult Records, RCA; 2020.)
(RCA, 2020.)
Ocjena: 4/5
'T
he New Abnormal', novi album The Strokesa, navodi na zaključak da je bend još uvijek u stanju napraviti suvisao (konceptualno), pametan (tematski) i svjež (formalno) album samo ako to doista i želi napraviti, odnosno ako se poslu pristupi s onom dozom ozbiljnosti i kolektivnog angažmana kakvih na 'Angel's' (2011.) i 'Comedown Machine' nije bilo niti u tragovima. 'The New Abnormal', osim što je naslov s obzirom na okolnosti savršen, najbolji je album The Strokesa u posljednjih petnaestak godina, iako je na njemu moguće pronaći samo jednu pjesmu koja zvukom u sjećanje priziva stare dane – 'Bad Decisions'. I ako je neki bend ispunio svoju kvotu donošenja loših odluka, ne bi bilo loše da to budu baš The Strokes. Devet pjesama uglavnom labavih struktura natopljene su osjećajem propuštenih prilika svakog mogućeg tipa i ležerno obojene bojama iz široke stilske palete. I sve skupa za divno čudo funkcionira prilično dobro. Album zatvara pjesma 'Ode to The Mets', gotovo šest minuta duga žalopojka za svime onime što se moglo napraviti drugačije, bolje i s manje emocionalne štete i koja bi mogla biti nadgrobni spomenik jednoj sceni, dobrom dijelom obožavatelja pa i samom bendu. Ali na dobar dan The Strokes su očito i dalje u stanju svijet učiniti malo manje lošim mjestom i bilo bi šteta da tako nešto bude slučaj.
J
Matko Brusač
e li Strokesima ikad bilo stalo do muzike? Gotovo je dvadeset godina prošlo od njihovog maestralnog debitantskog albuma "Is This It" (2001.). Taj je album, sasvim neupitno, remek-djelo koje je svakako izdržalo test vremena i čije se pjesme i dalje, devetnaest godina poslije, vrte na tulumima, slušaonama i čije se stihove i dalje urla jednakim, zapravo možda i većim entuzijazmom. Strokesi su, uz generacijske suborce poput Yeah Yeah Yeahs, Liars, Interpol, the Walkmen i LCD Soundsystem bili prozvani nasljednicima pravog njujorškog zvuka, što god to zapravo značilo. Upravo su Strokesi nosili najveće breme jer su bili pioniri scene u nastanku. U jeku nu metala i ostalih užasa nultih (jedno čudno, bezbožno vrijeme u modi i muzici) Strokesi su milenijalcima ponudili alternativu, a nešto starijima vratili vjeru u rock & roll. ve nadolazeće bendove uspoređivali su s njima i to je išlo do te mjere da su buduću stadionsku senzaciju (nešto što Strokesi nikad nisu postali), Kings of Leon, nazivali južnjačkim Strokesima. Bili su pomazanici, spasitelji rock & rolla, što de facto znači da su se našli pod povećalom. Izbacili su i jako dobar drugi album, "Room on Fire" (2003.), koji je dočekan pozitivnim kritikama, ali i učestalim komentarima da je mrvicu preproduciran i suviše sličan prvom albumu. I tako to počinje, ili izbacuju "kopije" "Is This It" ili previše eksperimentiraju. Strokesi, čini se, više nisu u stanju ispuniti ničija očekivanja. A znate što? Nisu nikad ni trebali. Osim svoja. Na "The New Abnormal" čini se da konačno to i postižu.
monija, sugestivnost pjevačkih stilizacija Mavis Staples kao primarnog ženskog vokala, te rafinirana glazbena tekstura. Ona je, dakako, varirala od skladbe do skladbe i od snimke do snimke, no u većini slučajeva reflektirala je otvorenost suvremenim utjecajima. Kasnih 60-ih i ranih 70-ih grupa je osluškivala trendovske varijacije s obje strane sve krhkije barijere koja je bijelu glazbu dijelila od crne. Godine 1970.potpisuju još jedan album u produkciji Stevea Croppera, znakovito naslovljen We'll Get Over – no niti jedno od ta dva ostvarenja unatoč nespornoj kvaliteti, nije ostvario oče-
kivani komercijalni uspjeh. Tržišni podbačaj albuma We'll Get Over doveo je do promjene u strateškom pristupu idućeg ostvarenja, The Staple Swingers (1971). Croppera zamjenjuje Al Bell, dopredsjednik Staxa koji ih je koju godinu prije i doveo u njezino okrilje. Kao bivši DJ i urednik koji je poznavao mentalitet različitih tipova publike, Bell u zvučnu sliku unosi elemente koji su na prethodnim pločama mjestimično nedostajali ili su bili u drugom planu: dodatnu rafniranost, prostornost, toplinu i komunikativnost. Tako zamišljenoj arhitekturi zvuka pri-
S
