Jazz recenzije

Ratko Zjača The Places You Will Go (Cantus, 2020.)

Ratko Zjača Light In the World (In + Out Records, 2020.)

S nova dva albuma hrvatski gitarist, skladatelj i glazbeni pedagog Ratko Zjača, koji je nakon studija u Nizozemskoj nastavio živjeti u toj zemlji, obilježio je dvadeset i pet godina karijere. Nakon petnaestak objavljenih albuma ovaj sjajni jazz glazbenik konačno je izdao jedan i u Hrvatskoj. Povod za CD "The Places You Will Go" u izdanju diskografske kuće Cantus nagrada je "Miroslav Sedak Benčić" Hrvatskog drušva skladatelja za autorsko stvaralaštvo na području jazz glazbe, što ju je Zjača dobio prošle godine. To je ujedno bio povod za njegov nastup na festivalu Jazz.hr jesen HDS-a u dvorani "Blagoje Bersa" na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tom prigodom predstavio se jednim od svojih sastava, ZZ Quartetom koji vodi s talijanskim harmonikašem Simoneom Zanchinijem, a u kojem su im suradnici makedonsko-njemački kontrabasist Martin Gjakonovski i američki bubnjar Adanm Nussbaum. Ova je postava u izvedbi skladbe "Catch the Shadow" zastupljena i na spomenutom kompilacijskom albumu. Zapravo ovo je njegov drugi kopilacijski album, ali sadržaj je potpuno drukčiji. CD donosi izbor izvedbi sa Zjačinih albuma iz svih razdoblja njegove karijere, objavljenih za diskografske kuće In + Out Records, Nishville Records i Laika Records. Snimio ih je s raznim postavama u kojima je ostvario suradnje s glasovitim jazzistima kao što su Reggie Workman, Miroslav Vitous, John Patitucci, Al Foster, Steve Gadd,

Fotka: Ratko Zjača; snimio Davor Hrvoj Adam Nussbaum, Antonio Sanchez, John Riley i drugi. Osim što se može pohvaliti suradnjama s tim uglednicima jazza, Zjača može biti ponosan i na činjenucu da su svi s oduševljenjem izvodili njegove skladbe. Neki od njegovih suradnika, kao što su Peter Erskine, Randy Brecker, Lenny White, John Abercrombie, Vernon Reid i Reggie Workman, nedvosmisleno su dali do znanja da ih sviraju s veseljem, a te izjave objavljene su u knjižici albuma. Najviše izvedbi za ovo izdanje skinuto je s albuma koje je objavio za njemačku matičnu kuću In + Out Records s kojom je već godinama pod ugovorom. Gotovo u isto vrijeme za tog je izdavača objavio album "Light In the World" koji je snimio sa sastavom Nocturnal Four u kojem surađuje s orguljašem Renatom Chiccom, saksofonistom Stefanom Bedettijem i bubnjarem Johnom Rileyjem. S njima je, osim što je bubnjar bio Antonio Sanchez, snimio prethodni CD "Life On Earth". Iako zvuk tog sastava, posebice zbog orgulja, podsjeća na jazz razdoblje 1950-ih i 1960- ih, pristup je suvremeniji, na trenutke blizak i free jazzu. I na ovom izdanju Zjača je predstavljen kao skladatelj, autor svih skladbi. Naime, tijekom pripreme projekta za spomenuti je sastav napisao tridesetak skladbi od kojih je za CD odabrao njih devet. Svaka od njih donosi zasebnu glazbenu priču, ali one zapravo čine cjelinu koja tvori "Light In the World".

Davor Hrvoj

Miles Davis Music From and Inspired by "Miles Davis: Birth of the Cool, a Film by Stanley Nelson (Columbia Records/Legacy Recordings/Menart, 2020.)

Ovaj album donosi glazbu iz dokumentarca "Miles Davis: Birth of the Cool" višestruko nagrađivanog redatelja Stanleyja Nelsona. Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu Sundance i bio je uvršten u službenu selekciju na filmskom festivalu BFI u Londonu. Osim toga, bio je prikazan u odabranim kazalištima i dvoranama u Sjedinjenim Državama i Kanadi te na londonskom Jazz Festivalu u Barbicanu. Ove godine bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji najboljeg glazbenog filma. Pogledom na naslov filma i albuma mogli bismo zaključiti da je to priča o istoimenom albumu s početka 1950- ih, ali to je samo naslov. Naime, radi se o

Milesovim djelima iz raznih razdoblja njegove karijere, što znači da su stilski različite, a on je bio pokretač mnogih od tih stilova. Odabrane izvedbe neke su od najvažnijih koje vežemo uz njegovo stvaralaštvo. Među njima su i one njegovih skladbi, od kojih su neke postale jazz standardima: "Milestone", "Generique", "So What" i "Miles Runs the Woodoo Down". Osim toga, ovo je izdanje podsjetnik na neke od njegovih albuma koji su (p)ostali važnim izdanjima svjetske jazz diskografije:"The Complete and Dial Master Takes" (jedini iz ove grupe koji Miles nije snimio kao vođa sastava nego suradnik Charliea Parkera), "Birth of the Cool", "‚Round About Midnight", "Workin' with the Miles Davis Quintet", "Milestone", "Jazz Track" (glazba iz filma "Lift za gubilište), "Kind of Blue", "Miles Ahead", "Sketches of Spain", "Someday My Prince Will Come", "Miles Smiles", "Bitches Brew i "Tutu". Velikan jazza snimio ih je sa slavnim glazbenicima, onima koji su s njim stvarali povijest jazza, među ostalima sa saksofonistima Charliem Parkerom, Leeom Konitzom, Gerryjem Mulliganom, Cannonballom Adderleyjem, Johnom Coltraneom i Wayneom Shorterom, pijanistima Joeom Zawinulom, Chickom Coreaom, Billom Evansom, Herbiem Hancockom, Budom Powellom, basistima Ronom Carterom, Marcusom Millerom i Daveom Hollandom te bubnjarima Elvinom Jonesom, Phillyjem Joeom Jonesom, Maxom Roachom i Tonyjem Williamsom, kao i aranžerom Gilom Evansom. Između svake izvedbe uvrštene su kratke izjave nekih od njih, ali i drugih osoba koje govore u dokumentarcu, poznavatelja njegova stvaralaštva: glazbenika, promotora, kritičara, pisaca, najuže rodbine. To su Herbie Hancock, Wayne Shorter, Jimmy Heath, Jimmy Cobb, Gil Evans, Marcus Miller, Carlos Santana, George Wein, Ashley Kahn, Quincy Troupe, Greg Tate, Vincent Bessieres, Jack Chambers, Erin Davis, Frances Taylor Davis i Symphony Sid. Album zaključuje izvedba skladbe "Hail To The Real Chief", koju potpisuju Lenny White i Miles Davis, a producirali su ju White i Vince Wilburn, Jr. To je virtualni spoj do sad neobjavljene snimke Milesa Davisa u kombinaciji sa za to snimanje utemeljenim all stars sastavom u kojem White ovom prigodom svira sintisajzer, a pridružuju mu se bubnjar Wilburn, pijanisti Herbie Hancock i Chick Corea, tenor saksofonisti Antoine Roney i Emilio Modeste, gitaristi John Schofield i Quinton Zoto, bas gitarist Marcus Miller, trubač Jeremy Pelt i klavijaturist Bernard Wright.

Davor Hrvoj

Duke Ellington Ellington Uptown (Columbia / Sony, Remaster 2004.)

Ogromna glazbena ostavština Dukea Ellingtona često je tema mnogih tekstova, recenzija i osvrta. Uobičajeno svaki recenzent posjeduje osobne favorite i preferencije, no rijetko sam naišao na neku referencu koja bi album smatrala jednim od najboljih u ukupnoj Ellingtonovoj karijeri. Ta činjenica se uklapa u kontinuitet razmišljanja po kojem 50-te godine i nisu bile najbolji period za glazbu Dukea Ellingtona zbog njegovih skladateljskih razmišljanja, ali i nesretnog razlaza s Johnny Hodgesom koji je slovio za jednog od važnijih suradnika i prvi saksofon u orkestru. Nasuprot tome i s vremenskim odmakom od skoro 70 godina smatram da je recenzirani album jedan od najboljih, najzanimljivijih i sasvim avangardan iskorak od većine jazz glazbe tog perioda.

Za to mišljenje slijedi i nekoliko argumenata, no da budemo potpuno precizni, recenzija se odnosi na remasterirano CD izdanje koje je izašlo za Columbia/ Sony godine 2004. Razlika u odnosu na originalni LP iz 1952 je ne samo u superiornom zvuku za koji je zaslužan izvanredan DSD transfer i remaster kojeg potpisuje Mark Wilder već i dodatni materijal u formi dvije suite. Prvu od njih Ellington je nazvao "The Controversial Suite", dok je druga kompleksnija i predstavlja gotovo samostalno djelo pod nazivom "The Liberian Suite". Orkestar koji je pratio Ellingtona je ostao bez Hodgesa, no svejedno je prepun izvanrednih glazbenika. Nije moguće nabrojati sve njegove članove, no dovoljno je spomenuti samo nekoliko najprominentnijih i najpoznatijih. Saksofonist Paul Gonsalves, trubač Clark Terry ili trombonist Juan Tizol kao i izvanredni inovativni bubnjar Louis Bellson, te genijalni pijanist, aranžer i skladatelj Billy Strayhorn dovoljno ilustriraju mogućnosti orkestra i njegovu izvanrednu fleksibil

nost koja je materijalu donijela svježinu u aranžmanima i glazbi, no kroz cijeli materijal očuvan je nukleus profinjenog nježnog zvuka koji je i zaštitni znak orkestra. Materijal na prepunom disku je uglavnom Ellingtonovo djelo, no postoji i nekoliko kompozicija ostalih članova orkestra koje su donijele dodatnu kvalitetu i raznovrsnost materijala.

Album tako otvara "Skin Deep" koju potpisuje bubnjar Louis Bellson i koja sadrži njegov izvanredan solo na inovativnim "Double-bass" bubnjevima. Mnogi bubnjari su kasnije intenzivno proučavali način Bellsonovog muziciranja tako da je skladba i po toj posebnosti otišla u glazbenu povijest. Pjevačica Betty Roche je u poprilično kompleksnoj verziji Stayhornove "Take the A Train" pokazala da joj nije strana improvizacija pa čak niti "scat", ali kvalitetom svojeg vokala skladbi je poklonila pravu mjeru šarma i iskričavosti. Spomenimo i izvanredno živu i ritmičnu "Perdido" koja je djelo Juana Tizola,a koja demonstrira specifičnost u ritmu koje se naziva "Spanish Ting", a koja predstavlja afro-latin figuru koja potencijalno obogaćuje i rafinira skladbu. Ime joj potiče iz jednog intervjua koji je dao Jelly Roll Morton koji i danas izaziva diskusije. Ellingtonova "A Tone Parallel to Harlem" možda je ipak najupečatljivija na albumu i prepuna je zanimljivih promjena ritmova, atmosfere, interludija i u svojih 13 minuta jasno pokazuje zašto je i danas njezin autor jedan od najvažnijih glazbenika u jazzu.

Sam je da bi objasnio potpunu slobodu i nevjerojatan talent koji je nezaustavljivo skladao, inovirao, tražio adekvatne suradnike prigrlio frazu "beyond category" koja ga je adekvatno opisivala. Album zatvaraju dvije suite od kojih je "The Liberian Suite" mnogo kompleksnija, ali i vrhunski odsvirana i izuzetno dinamična i puna detalja koji okupiraju pažnju i dodatno fokusiraju slušača prema glazbi. Izvanredno izdanje koje spada u najuži izbor najboljeg što se može čuti od Duke Ellingtona uz odličan zvuk i informativnu i bogatu knjižicu uz disk. Što još reći o glazbi koja izgleda nema rok trajanja već se čini sve vrjednijom i upečatljivijom. Album koji će glazbeno svakako trajati još mnogo godina i pravi klasik. Gor an Gaži

Sun Ra and His Arkestra Jazz in Silhouette (Evidence Music, 1959.)

Sun Ra je u više navrata demonstrirao gotovo nepogrešiv talent kad je u pitanju avangardna, eksperimentalna i potpuno neočekivana glazba, koja zagovara eklekticizam, unutarnju konfuziju, no koja je u svakom slučaju plod rada koji ovu fazu Arkestre svojom metodičnošću i strukturom lako može usporediti s poznatim orkestrima tog vremena kao što su oni Dukea Ellingtona ili Count Basiea. Zbog toga sam u maloj reminiscenciji prema vrhunskim velikim orkestrima i posegnuo za albumom koji vjerno reflektira čikašku fazu sastava koja je možda najlakša za slušanje, a svejedno u sebi nosi sve ono što ova zanimljiva skupina glazbenika radi najbolje. A to je naravno glazbena i ritmična osnovica u koju se polako miješaju elementi be-bopa, hard-bopa i u to doba popularnog modalnog jazza kao i drugih utjecaja i tradicija. Sam album snimljen je 1959 godine u studiju El Saturn u Chicagu unutar duže sesije u kojoj je zabilježeno još materijala. U početku album koji je izdan za na etiketi Saturn i nije pobudio osobitu pažnju, što zbog glazbe koja je ponekom bila i nešto teža, ali i dijelom radi slabe opreme i omota koji nije mnogo obećavao, ali i činjenice da se prodavao na koncertima sastava uskom krugu fanova . Tijekom 60-tih godina album je dobio i današnje umjetničko rješenje, a uslijedila su i 2 bitna reizdanja. Prvo je 1974. godine Impulse izdao materijal na vinilu, a tek 1991. pojavio se i u CD verziji na etiketi Evidence. Na tom mjestu došlo je do prijelomnice. Materijal je postao široko dostupan, a publika je neke kompozicije s albuma stavila u sam vrh onoga što je Sun Ra uspio napraviti sa svojim orkestrom. Puno rada, ali i strpljenja trebalo je da se "Jazz in Silhouette" nađe na mjestu koje zaslužuje. Album je uz rijetko kvalitetnu pomalo eksperimentalnu glazbu iznjedrio i nekoliko izvanrednih glazbenika. Ronnie Boykins je basista koji se u ovakvom konceptu snašao izvanredno kao i saksofonisti John Gilmore, te Marshall Alen. No, najvažnije cijeli orkestar je pod vodstvom Sun Re odradio je posao bez greške i napokon primili su i nekoliko izvanrednih recenzija od kojih se izdvaja ona "Pinguin Guide to Jazz" koji su album stavili u "core" kolekciju uz rame ostalim velikanima. Uz uživanje u glazbi glazbofili mogu uživati i u pogledu na omot s kojeg se smiješe svemirske muze na lunarnoj površini Saturnovog mjeseca. Sun Ra je u svoju kolekciju stavio još mnogo fantastičnih albuma, no "Jazz in Silhouette" je gotovo nepogrešiv za početak druženja i istraživanja.

Gor an Gaži

Pat Metheny From This Place (Nonesuch/Dancing Bear, 2020.)

Svoj novi album "From This Place", potpuno drukčiji od svih prethodnih, slavni je gitarist Pat Metheny snimio uz svoj kvartet, Hollywood Studio Symphony orkestar kojim je ravnao Joel McNeely i goste. Tadašnji stalni članovi njegovog međunarodnog sastava bili su britanski pijanist Gwilym Simcock, australska basistica i vokalistica malezijskog podrijetla Linda May Han Oh i meksički bubnjar stacioniran u New Yorku Antonio Sanchez, od reda glazbenici s kojima je 2. lipnja 2017. nastupio u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Naime, on je rano shvatio koje prednosti mu pružaju suradnje s glazbenicima iz raznih kra

Fotke: Pat Metheny; snimio Davor Hrvoj

jeva svijeta i to je jedan od razloga zašto je svoju glazbu uvijek uspijevao održavati svježom, zanimljivom i intrigantnom. U cilju ostvarenja takvog pristupa za snimanje je angažirao i goste, pjevača Meshella Ndegeocella, usnog harmonikaša Gregoirea Mareat i udaraljkaša Luisa Contea. Sve skladbe i aranžmane napisao je Metheny, a u pripremi nekih aranžmana kao koautori priključili su mu se Simcock ili Linda Oh. Zapravo, njegova je namjera bila da album snimi sa spomenutim kvartetom s kojim je te skladbe brusio na mnogobrojnim koncertima, ali kako je kroz pripremno razdoblje s njima razvijao ta djela, i kako su ona sve više poprimala elemente klasične i filmske glazbe, shvatio je da bi mogla egzistirati u orkestralnom kontekstu i odlučio je postavi pridodati Hollywood Studio Symphony orkestar, a dirigent Joel McNeely pokazao se kao suradnik koji s razumijevanjem gleda na njegove glazbene zamisli. Dobrim suradnicima pokazali su se i njegovi stari glazbeni partneri Gil Goldstein i Alan Broadbent između kojih je podijelio orkestralne aranžmane. U tom pristupu, bliskom stilu poznatom kao glazba treće struje, korisnim suradnikom posebice se pokazao Simcock, posebice zbog pristupa koji može zahvaliti svojoj klasičnoj glazbenoj naobrazbi. Album je još jedan u nizu koji potvrđuju Methenyja kao sjajnog gitarista, ali i maštovitog skladatelja koji s velikom znatiželjom istražuje nove mogućnosti glazbenog djelovanja.

Davor Hrvoj