Nikica Barić, Ustaše na Jadranu - Zagreb, HIP 2012. by Hrvatski insititut za povijest

Sadržaj

Nikica Barić

USTAŠE NA JADRANU UPRAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE U JADRANSKOJ HRVATSKOJ NAKON KAPITULACIJE KRALJEVINE ITALIJE

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST Zagreb, 2012.

Ustaše na Jadranu

Ocu Aleksandru i majci Branki

Sadržaj

SADRŽAJ Predgovor.......................................................................................................................... 9 I. Uspostava vlasti Nezavisne Države Hrvatske u Dalmaciji u travnju 1941. godine. 13 II. Osvrt na Rimske ugovore iz svibnja 1941. i stanje nakon njihova potpisivanja.. 37 III. Slom “hinbenog saveznika”.................................................................................... 65 IV. Ustroj uprave NDH u priključenim jadranskim krajevima.............................. 95 Ministarstvo za oslobođene krajeve...................................................................... 95 Glavarstvo građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije i velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu............................................................ 98 Zapovjedništva obalnih odsjeka “Lika” i “Neretva”................................................ 104 Velike župe u Dalmaciji.................................................................................... 111 Velika župa Bribir u Šibeniku........................................................................... 111 Velika župa Cetina u Splitu............................................................................... 116 Velika župa Dubrava u Dubrovniku................................................................. 119 Velika župa Sidraga i Ravni kotari u Zadru..................................................... 124 Još neki podaci i razmatranja o upravi NDH u priključenim dijelovima Dalmacije................................................................................................................... 142 Ustaški pokret u priključenim dijelovima Dalmacije............................................... 149 V. Odnos NDH prema Sušaku, Rijeci i Istri............................................................ 161 Razvoj stanja na terenu.............................................................................................. 177 Pokušaji NDH da proširi svoj utjecaj na području Operativnog područja Jadransko primorje.................................................................................................... 180 Hrvatske oružane snage i druge hrvatske postrojbe u Operativnom području Jadransko primorje.................................................................................................... 188 VI. Oružane i redarstvene snage NDH u priključenoj Dalmaciji............................ 201 Uspostava posade Hrvatskih oružanih snaga u Splitu.............................................. 205 Djelovanje postrojbi Prometnih zdrugova Ustaške vojnice..................................... 209 Odnos ministra Ede Bulata prema vojnim pitanjima u priključenoj Dalmaciji....... 212 Osnivanje VII. ustaškog stajaćeg zdruga u Drnišu................................................... 216 Zapovjedništvo područja Velebit-Dinara (Zaveldi).................................................. 219 Teškoće u djelovanju VII. ustaškog stajaćeg zdruga................................................ 233 “Amerikanski polusdrug”.......................................................................................... 236 Domobranske postrojbe............................................................................................. 242 Ratna mornarica NDH............................................................................................... 247

Ustaše na Jadranu

Redarstvena tijela NDH u priključenoj Dalmaciji.................................................... 270 Sedma oružnička pukovnija u Splitu........................................................................ 277 Represivne mjere vlasti NDH u priključenoj Dalmaciji........................................... 283 Istražna i sudska djelatnost Zapovjedništva područja Velebit-Dinara...................... 291 Neuspjeh vlasti NDH u suzbijanju komunističke mreže u Splitu............................ 300 VII. Njemačka vojska u Dalmaciji................................................................................ 311 Držanje njemačke vojske na području Šibenika i Zadra.......................................... 315 Držanje njemačke vojske na području Sinja i Splita................................................ 320 “Konačno rješenje židovskog pitanja” u Splitu.............................................. 332 Držanje njemačke vojske na području Makarske, Metkovića i poluotoka Pelješca. 337 Držanje njemačke vojske na području Dubrovnika.................................................. 342 “Nerazumljivi i strašni zločin” – slučaj Donjeg Dolca i sela Cetinske krajine, ožujak 1944. godine.................................................................................................. 346 Odgovornost četnika za stradanje stanovnika Donjeg Dolca i sela Cetinske krajine?.............................................................................................. 353 “Nota Sambugnach”........................................................................................ 358 Akcija ministra Ede Bulata............................................................................... 363 Još neka razmatranja o stradanju Donjeg Dolca i sela Cetinske krajine....... 378 Njemačka vojska uhićuje, deportira i evakuira stanovništvo u Dalmaciji............... 383 Njemačka vojska evakuira stanovništvo s dalmatinskih otoka........................ 392 Reakcija vlasti NDH na njemačku evakuaciju otoka....................................... 397 Nijemci nastavljaju s evakuacijom u Dalmaciji.............................................. 401 Skrb vlasti NDH za evakuirano stanovništvo................................................... 409 Političke i promidžbene posljedice evakuacije dalmatinskih otoka................ 414 Njemačko korištenje prisilnog rada u Dalmaciji............................................. 416 Njemačke deportacije stanovnika Dalmacije u logor u Zemunu i u Njemački Reich................................................................................................. 424 “Minski rat”............................................................................................................... 430 Postrojba Konrad....................................................................................................... 438 Zaključak o odnosima vlasti NDH i njemačke vojske u Dalmaciji......................... 445 VIII. Odnosi NDH s Talijanskom Socijalnom Republikom......................................... 453 Pitanje repatrijacije hrvatskih i talijanskih državljana............................................. 472 IX. Četnici u sjevernoj Dalmaciji................................................................................. 487 Djelovanje Davida Sinčića kao velikog župana i ustaškog stožernika u Kninu...... 504 Hrvatsko-njemačka neslaganja oko “četničkog pitanja”.......................................... 511 Odnos Hrvatskih oružanih snaga i hrvatskih vlasti u Dalmaciji prema četnicima.. 527 O opsegu i vrsti nasilja između Hrvata (ustaša) i Srba (četnika)............................. 545 Još neke sastavnice odnosa NDH prema pravoslavnom stanovništvu u Dalmaciji. 563 Dinarska četnička divizija napušta Dalmaciju.......................................................... 569

Sadržaj

X. Gospodarske, prometne i socijalne prilike u Dalmaciji iz perspektive vlasti NDH................................................................................................................ 575 Prometne veze – “bosanska pruga”........................................................................... 584 Prometna veza preko Bihaća..................................................................................... 587 Željeznički i automobilski promet u Dalmaciji........................................................ 592 Pomorski promet....................................................................................................... 597 Poštanski, brzojavni i telefonski promet................................................................... 602 Problem prehrane stanovništva u Dalmaciji............................................................. 606 Problem prehrane – primjer Splita, Šibenika i Dubrovnika..................................... 611 Promidžbena i politička važnost prehrambenih prilika............................................ 622 XI. “Raspoloženje naroda obzirom na vanjske i unutarnje prilike i događaje”.... 641 “Hrvatska je mati – a nema matere, koja svome sinu ne bi oprostila zablude”....... 641 Odnos njemačke vojske prema partizanskim zarobljenicima i prebjezima..... 666 Promidžba NDH u priključenim dijelovima Dalmacije........................................... 672 Raspoloženje stanovništva u Velikoj župi Bribir...................................................... 702 Raspoloženje stanovništva u Velikoj župi Cetina..................................................... 705 Raspoloženje stanovništva u Velikoj župi Dubrava.................................................. 713 Raspoloženje stanovništva u Velikoj župi Sidraga i Ravni kotari............................ 714 Preživjeti rat............................................................................................................... 716 Komunisti/partizani u Dalmaciji............................................................................... 719 Komunističko-partizansko nasilje i represivne mjere...................................... 721 Još neka razmatranja o komunistima/partizanima u Dalmaciji..................... 732 XII “… naša su dosadanja nastojanja u ovim krajevima dovedena u pitanje” – povlačenje uprave NDH iz Dalmacije................................................................ 741 “Partizanske titovke hodaju veselo po ulicama”...................................................... 758 Edo Bulat i Bruno Nardelli nakon Drugog svjetskog rata........................................ 767 Zaključak........................................................................................................................... 779 Summary ........................................................................................................................... 789 Kazalo osoba..................................................................................................................... 799 Kazalo autora.................................................................................................................... 811 Kazalo zemljopisnih pojmova......................................................................................... 815 Izvori i literatura.............................................................................................................. 827 Popis slikovnih priloga i zemljovida............................................................................... 855 Popis kratica...................................................................................................................... 863

Ustaše na Jadranu

Predgovor

Predgovor Moje zanimanje za temu kojom se bavim u ovoj knjizi povezano je s činjenicom da su moji roditelji iz Pirovca kraj Šibenika. Kao Zagrepčanin, ne bih rekao da sam dobar poznavatelj njihova rodnog kraja, osim što sam u Pirovcu provodio ljetne praznike. Ipak, kroz razgovor s roditeljima i pokojnom bakom saznavao sam pojedinosti o njihovu životu, o tome “kako je to nekad bilo”. Jasno, pričali su mi i o događajima iz Drugog svjetskog rata. Poslije, kada sam bio student povijesti, počelo me zanimati što se dogodilo u Dalmaciji kada je u rujnu 1943. Italija kapitulirala. U literaturi koju sam čitao, a uglavnom je bila riječ o onoj koja je nastala u vrijeme socijalističke Jugoslavije, mogao sam naći dosta podataka o dolasku talijanske vojske u Dalmaciju i talijanskoj aneksiji dalmatinskih krajeva. No činilo mi se da se manje pisalo o razdoblju nakon kapitulacije Italije, kada su ti krajevi ušli u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH). To me potaknulo da i sam napišem nešto o toj temi. Tako sam, danas mi se čini prilično nadobudno, napisao rad o uspostavi uprave NDH u dijelovima Dalmacije koji su do rujna 1943. bili pod talijanskom upravom.1 Nakon toga bavio sam se drugim temama. Početkom ovog stoljeća pregledavao sam dokumente NDH koji se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu. Tada sam našao mnogo njih koji se odnose na stanje u Šibeniku dok je u tom gradu, nakon pada Italije, djelovala uprava NDH. Iskoristio sam ih da napišem novi rad, koji se bavio sličnom temom kao i onaj prvi, ali ovaj put ograničen na grad Šibenik.2 U splitskom arhivu naišao sam i na dva dokumenta iz 1944. koja su mi bila posebno zanimljiva. Prvi je bio izvješće Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu o stanju u Pirovcu, a drugi izvješće Domobranskog mjesnog zapovjedništva Šibenik koje je potpisao domobranski satnik Marko Dobrović, brat moga djeda. Nažalost, djeda nisam upoznao, umro je prije nego što sam se rodio. Njegova brata Marka zapravo sam upoznao, iako bi možda bilo bolje reći da je on upoznao mene jer sam tada bio toliko mali da se tog susreta uopće ne sjećam. U međuvremenu je umro i barba Marko. Ipak, i danas čuvam vojni udžbenik Oпшта ратна служба koji je 1937. izdalo Ministarstvo vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije u Beogradu. Našao sam ga na polici sa starim knjigama u našoj obiteljskoj kući u Pirovcu. Na prvoj stranici stoji potpis bivšeg vlasnika udžbenika: пешадиски потпоручник Марко Ш.[пире] Добровић. Sada bih volio popričati s pokojnim barba Markom i pitati ga kako je to bilo biti mladi oficir kraljevske jugoslavenske vojske, a poslije časnik domobranstva NDH. Ne treba posebno naglašavati da se taj bivši jugoslavenski potporučnik, a potom domobranski satnik, kao domobranski mjesni zapovjednik u Šibeniku u svom izvješću iz 1944., u skladu s novim državnim uređenjem, potpisao latinicom.

Nikica Barić, “Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.)”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 31, Zagreb 1998., 55.-79. Nikica Barić, “Šibenik pod upravom Nezavisne Države Hrvatske”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2003., 513.-543. Taj je rad poslije, uz neke manje izmjene, objavljen i u: Zbornik u čast Hrvoja Matkovića u povodu 80. godine života, Zagreb 2005., 73.-102.

Ustaše na Jadranu

Nakon objave rada o Šibeniku pod upravom NDH opet sam se bavio drugim temama. No nakon nekoliko godina ponovno sam se vratio na temu uprave NDH u Dalmaciji i drugim dijelovima jadranske Hrvatske nakon talijanske kapitulacije i odlučio sam o tome napisati knjigu. U početku sam mislio da to neće biti preopširno djelo, nego više proširena i dopunjena inačica mojih prethodnih istraživanja o toj temi. No postupno sam, najviše u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, pregledavao sve veći broj arhivskih fondova i zbirki te nalazio nove i nove izvore o toj temi. Tako se rukopis širio i dopunjavao novim pojedinostima. Osim toga, razmišljanjem i raspravljajući s kolegama o toj temi, kao i općenito o Drugom svjetskom ratu u hrvatskim krajevima, mijenjalo se i moje mišljenje i interpretacija tog dijela hrvatske povijesti.3 Ne treba posebno isticati da su i danas u hrvatskoj javnosti prisutne razne međusobno suprotstavljene interpretacije Drugog svjetskog rata. Kada se raspravlja o toj temi, onda se nerijetko može čuti kako su ustaški pokret i Ante Pavelić između ostalog odgovorni zato što su Kraljevini Italiji, odnosno fašističkom vođi Benitu Mussoliniju, “predali”, “prodali” ili “poklonili” hrvatske krajeve na Jadranu. Ustaše i Pavelić tako su “bećarski” dijelili hrvatski teritorij “kome su stigli”, odnosno “raskrčmili” hrvatsku obalu i otoke. Također se može čuti da hrvatski krajevi na Jadranu nikada niti nisu “zanimali” Pavelića, oni su za njega bili nešto “suvišno, barem u usporedbi s Ljubuškim”. Pri takvim interpretacijama može se čuti i pitanje: kakva je to NDH hrvatska država kada su se u njoj nalazili primjerice Foča i Goražde, ali ne i Split i Šibenik? No moje je mišljenje da je to pitanje zapravo nepotrebno, jer bi se isto tako moglo postaviti pitanje je li Republika Irska zapravo prava irska država ako su irski borci za nezavisnost početkom 1920-ih s Britancima sklopili sporazum kojim je Sjeverna Irska ostala u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva ili, recimo, je li današnja Savezna Republika Njemačka doista njemačka država ako se uzme u obzir da su njezini predstavnici, iako tek 1970., s Poljskom i Sovjetskim Savezom sklopili sporazume kojima priznaju da se istočna njemačka granica proteže duž rijeka Odre i Nise, pa tako u sastavu današnje Njemačke primjerice nisu Königsberg (danas ruski Kalinjingrad) ili Breslau (danas poljski Wrocław). Dakle, zar je toliko neshvatljivo da se granice pojedinih država mijenjaju i u različitim povijesnim razdobljima, ovisno o različitim okolnostima, obuhvaćaju različite teritorije? Isto tako mijenjaju se i granice područja na kojima žive pojedini narodi, kao što se, uostalom, pod pripadnicima nekog naroda odnosno nacije u određenom povijesnom trenutku mogu računati neki koji u nekom drugom povijesnom razdoblju mogu biti pripadnici nekog drugog naroda odnosno nacije. U prethodno spomenutim raspravama o Drugom svjetskom ratu, odnosno politici ustaškog pokreta i Ante Pavelića prema hrvatskim krajevima na Jadranu, oni koji u njima sudjelu3

Dok sam je pisao i pripremao za objavu, neke dijelove ove knjige objavio sam i kao radove: “Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine”, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, Zagreb 2008., 895.-910.; “Napori vlasti Nezavisne Države Hrvatske za povratak Hrvata iz talijanskih logora i zatvora u domovinu nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine”, Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 8. i 9. siječnja 2009. u Zagrebu, Zagreb 2009., 293.-318.; “Wehrmacht, NDH, evakuacija, deportacija i prisilni rad stanovništva u Dalmaciji tijekom 1944. godine”, Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945., 1945.-1951., Zbornik radova, Zagreb 2010., 111.-132.; “Relations between the Chetniks and the Authorities of the Independent State of Croatia, 1942-1945”, Serbia and the Serbs in World War Two, Edited by Sabrina P. Ramet, Ola Listhaug, Houndmills, Basingstoke, Hampshire 2011., 175.-200.; “Uloga Mostara kao točke za opskrbu Dalmacije nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine”, Hum i Hercegovina kroz povijest, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009., Uredio Ivica Lučić, Knjiga II., Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2011., 449.-458.

Predgovor

ju nerijetko ne znaju temeljne činjenice. Oni zapravo ne razlikuju razgraničenje između Kraljevine Italije i prve jugoslavenske države, do kojeg je došlo nakon Prvog svjetskog rata, od razgraničenja Italije i NDH koje je ustanovljeno Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. godine. Zbog takvog neznanja često se može čuti da su ustaše i Pavelić “prodali” Talijanima i Istru, Rijeku i Zadar, iako su oni ušli u sastav Italije nakon Prvog svjetskog rata, kada ustaški pokret uopće nije bio osnovan. Jednako tako ostaje dojam da velikoj većini onih koji o svemu spomenutom daju svoje mišljenje uopće nije poznato da je nakon objave talijanske kapitulacije NDH vratila u svoj sastav najveći dio krajeva koje je izgubila Rimskim ugovorima. Cilj ove knjige trebao bi biti da, ponavljanjem nekih već poznatih, ali i iznošenjem brojnih novih činjenica odgovori na spomenute i u našoj javnosti raširene interpretacije tih događaja koje često nisu činjenično utemeljene. Knjiga je opremljena bilješkama u kojima se navode korišteni izvori, a popis korištenih izvora i literature nalazi se i na kraju knjige. To će pažljivom čitatelju, nadam se, biti dovoljno da razabere značajke i podrijetlo korištenih izvora. Ovdje bih ipak istaknuo izdanja bivšeg Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije u Splitu. Spomenuta je ustanova u vrijeme socijalističke Jugoslavije posvetila znatnu pozornost proučavanju Drugog svjetskog rata na području Dalmacije, odnosno, kako se tada govorilo, “Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije”. U skladu s vremenom u kojem je taj institut djelovao razumljivo je da je glavnina njegovih istraživanja i izdanja bila posvećena djelovanju “Narodnooslobodilačkog pokreta”, odnosno komunista i partizana na području Dalmacije. U razdoblju od 1981. do 1986. isti institut objavio je i deset svezaka zbornika dokumenata Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941-1945. U njima su objavljeni brojni dokumenti komunističko-partizanskog pokreta, talijanske vojske i talijanske uprave, koji su u Dalmaciji djelovali od travnja 1941. do rujna 1943., te njemačke vojske, koja je u Dalmaciji djelovala nakon sloma Italije. Objavljeni su i dokumenti NDH, kao i četničkih jedinica koje su djelovale u Dalmaciji. Spomenutih deset svezaka obuhvaća dokumente iz razdoblja od travnja 1941. do kraja ožujka 1944., no nakon toga, nažalost, nisu objavljeni svesci koji bi pokrili razdoblje do kraja rata. Može se reći da je taj zbornik dokumenata temeljni izvor podataka za ovu knjigu. No osim tog i drugih objavljenih izvora i literature trudio sam se, kao što sam prethodno i spomenuo, pregledati što veći broj dokumenata NDH koji se čuvaju u različitim arhivskim i muzejskim ustanovama u Hrvatskoj, a povezani su s ovom temom. U najvećoj mjeri riječ je o arhivskim fondovima i zbirkama koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Spomenuo bih i Muzej Cetinske krajine u Sinju, u kojem sam pregledao veliki broj preslika dokumenata iz razdoblja Drugog svjetskog rata čiji se izvornici nalaze u Vojnom arhivu u Beogradu. Veliki dio svih tih dokumenata prethodno nije koristio nijedan povjesničar. Osim opisa politike ustaša i NDH prema Dalmaciji i drugim jadranskim krajevima, cilj ove knjige je i da se, gomilanjem izvora koji su nastali djelovanjem tijela vlasti NDH, prikaže kako je ta država djelovala u jednom razdoblju svoga postojanja i na jednom dijelu svoga teritorija. U tom sam smislu minimalno teoretizirao, klonio sam se “novih metodoloških pristupa” i mnogo sam više težio pronaći i u rukopis unijeti što je više moguće novih podataka kao temelja za određene zaključke. Knjiga je posve sigurno mogla biti i nešto kraća i u nekim dijelovima sažetija. No zapravo mi je bilo žao sažimati, odnosno izbacivati podatke koje sam pronašao u prethodno nekorištenim izvorima. U radu na knjizi pomogli su mi mnogi. Posebno zahvaljujem roditeljima, ocu Aleksandru i majci Branki, kojima i posvećujem knjigu. Zahvaljujem i sestri Višnji – a ako napišem još jednu knjigu, obećavam joj da ću je posvetiti njoj.

Ustaše na Jadranu

Veliku zahvalnost dugujem djelatnicima Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, u kojem sam proveo najviše vremena na prikupljanju gradiva za knjigu. To su djelatnici Korisničke službe – Mirjana Hurem, Angelika Milić, Boris Suljagić, Ljiljana Cingulin, Tomo Kolobarić, Tomislav Car i drugi, djelatnici Odsjeka za vojno gradivo – Milan Pojić i Danijela Marjanić, kao i Amir Obhođaš, voditelj Mikroteke i fototeke. U prikupljanju izvora mnogo su mi pomogli i djelatnici pojedinih muzejskih ustanova. Zahvaljujem Aniti Librenjak, ravnateljici Muzeja Cetinske krajine u Sinju, koja mi je ljubazno izašla u susret i omogućila da tijekom kratkog posjeta Sinju početkom 2010. pregledam preslike dokumenata iz Drugog svjetskog rata koje se čuvaju u tom muzeju. Isto tako zahvaljujem Almi Leki iz Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, koja mi je stavila na raspolaganje preslike fotografija koje se čuvaju u tom muzeju. Veliko hvala i dr. sc. Zdenku Radeliću (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) i dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb), koji su prihvatili da budu recenzenti knjige i predložili mi brojna poboljšanja rukopisa. Dr. sc. Mariju Jarebu (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) moram zahvaliti što mi je ljubazno stavio na raspolaganje veliki broj izvora, posebno tiska, koji su mi jako koristili u pisanju knjige, a također mi je pomogao u pripremi njezinih slikovnih priloga. Dr. sc. Hrvoju Kekezu (Hrvatski institut za povijest, Zagreb) zahvaljujem što je izradio zemljovide koji su objavljeni u knjizi. Zahvaljujem i gospođi Vjeri Bulat Petrošić (Buenos Aires, Argentina), kćerki Ede Bulata, ministra za oslobođene krajeve Nezavisne Države Hrvatske, koji je najvažnija povijesna osoba u ovoj knjizi. Ona mi je iz Buenos Airesa ljubazno poslala njegove fotografije i još neke materijale, a dala mi je i primjedbe na dijelove teksta. Gospodin Tomislav Jonjić imao je zanimanja i dobre volje pročitati jednu raniju inačicu rukopisa knjige, pri čemu mi je dao brojne korisne primjedbe i prijedloge za poboljšanje rukopisa, a također mi je na raspolaganje dao određeni broj preslika dokumenata koje sam uključio u rukopis. Zahvaljujem i drugima koji su mi pomogli nabaviti određenu literaturu i dokumente, koji su, prije objave, pročitali dijelove rukopisa i dali mi korisne primjedbe ili su mi pomogli na drugi način, a to su: prof. dr. sc. Anđelko Akrap (Ekonomski fakultet, Zagreb), dr. sc. Xavier Bougarel (Centre d’études turques, ottomanes, balkaniques et centrasiatiques, l’École des hautes études en sciences sociales, Pariz), Stanko Balić (Narodna knjižnica u Dugopolju), Max Bergholz (Department of History, Concordia University, Montreal), Dragan Cvetković (Muzej žrtava genocida, Beograd), Neven Dobrović (Zadar), dr. sc. Vladimir Geiger (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), dr. sc. Igor Graovac (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), mr. sc. Rhea Ivanuš (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb), dr. sc. Zoran Janjetović (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), dr. sc. Vladan Jovanović (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), Varina Jurica Turk (Dubrovački muzeji, Muzej suvremene povijesti, Dubrovnik), Jasminka Maljković Radić (tajnica ravnateljice Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb), dr. sc. Davor Marijan (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), Josip Mihaljević (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), inženjer Nardi Nardelli (Split), dr. sc. Branko Ostajmer (Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod), Slavica Plazibat (Narodna knjižnica u Dugopolju), Marinko Poljak (Glavice kraj Sinja), prof. dr. sc. Ivana Prijatelj Pavičić (Filozofski fakultet, Split), Mate Rupić (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb), dr. sc. Jasna Turkalj (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), Milorad Viskić (Gradac na Makarskom primorju), Ivo Vraničar (Muzej novejše zgodovine Slovenije, Ljubljana).

779

Zaključak

Zaključak U knjizi sam prikazao uspostavu i djelovanje uprave NDH na područjima na istočnom Jadranu koja su Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. pripala Kraljevini Italiji. Talijanska uprava nad njima trajala je do početka rujna 1943., kada je kapitulacijom Italije otvorena mogućnost da ti krajevi budu vraćeni u sastav NDH, koja je upravu nad njima imala do pred kraj 1944. godine. Tada su tim područjem ovladali jugoslavenski partizani. Ujedno sam, uglavnom kroz izvore nastale djelovanjem tijela vlasti NDH, opisao jedno razdoblje Drugog svjetskog rata na jednom dijelu njezina teritorija. Na početku knjige opisao sam okolnosti koje su dovele do Rimskih ugovora, kojima je, na štetu NDH, dogovoreno njezino razgraničenje s Italijom. Nakon Prvog svjetskog rata Italija je dobila Istru, otoke Cres i Lošinj, nešto poslije i grad Rijeku, a u Dalmaciji grad Zadar i otok Lastovo, dok su Rimskim ugovorima u njezin sastav ušli i Sušak s okolicom, obalni pojas u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji sa Splitom i Šibenikom, kao i većina dalmatinskih otoka. I danas se u našoj javnosti nerijetko može čuti da su ustaše Rimskim ugovorima Talijanima “prodali”, odnosno “predali” krajeve na Jadranu. No zapravo je cijelo razdoblje europske povijesti prije, tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata ispunjeno primjerima u kojima su snažnije i veće sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama i narodima. I da nije došlo do proglašenja NDH, Talijani bi nakon sloma Kraljevine Jugoslavije ionako anektirali krajeve na istočnom Jadranu, štoviše, vrlo vjerojatno prisvojili bi još i veća područja nego što su ih dobili Rimskim ugovorima. Zapravo je vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji. Na pitanje zašto je ustaški pokret, koji se borio za nezavisnu hrvatsku državu, surađivao s Italijom, koja je imala imperijalističke težnje prema istočnom Jadranu, može se odgovoriti da ustaše u okolnostima i odnosima sila koje su vladale u Europi između dvaju svjetskih ratova nisu mogli računati na “boljeg” saveznika. Ostaje dojam da čak i oni u suvremenoj hrvatskoj javnosti koji znaju nešto o Rimskim ugovorima i njihovim posljedicama, iako je i to što znaju često pogrešno, zapravo ne znaju da je NDH nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. uspjela u svoj sastav vratiti gotovo sva područja koja su spomenutim ugovorima izgubljena, s iznimkom Sušaka i okolice. To je područje i dalje ostalo u sastavu Italije, točnije nove Talijanske Socijalne Republike na čijem se čelu nalazio Benito Mussolini. U stvarnosti su Sušak, Rijeka i Istra ušli u sastav novog njemačkog Operativnog područja Jadransko primorje, koje je obuhvatilo sjeveroistočne dijelove Italije. Nakon rujna 1943. vodstvo NDH trudilo se, iako bez većeg uspjeha, proširiti hrvatske granice i na područja na istočnom Jadranu koja su i prije sloma Kraljevine Jugoslavije bila u sastavu Italije. U tom smislu isticali su se zahtjevi da u sastav NDH uđu i Rijeka i dijelovi Istre, odnosno cijela Istra, a ulagali su se napori da se vlast NDH uspostavi i u Zadru. Na

780

Ustaše na Jadranu

isti način težilo se da u sastav NDH uđe i Boka kotorska, koja je do kraja Prvog svjetskog rata bila u sastavu austrijske pokrajine Dalmacije. Ključni čimbenik u eventualnom zadovoljavanju tih teritorijalnih zahtjeva NDH bio je Njemački Reich. Nijemci nisu izašli u susret zahtjevima NDH za područja koja su i prije Drugog svjetskog rata bila u sastavu Italije, kao ni zahtjevima za Boku kotorsku. No u NDH se računalo da će Nijemci nakon rata ipak dopustiti daljnje proširivanje granica NDH na Jadranu. Očito, uvjet za to bio je da njemačka strana dobije rat, do čega u konačnici nije došlo. Nakon objave talijanske kapitulacije i odluke tadašnjeg službenog Zagreba da razvrgne Rimske ugovore, područja na Jadranu koja su prethodno bila u sastavu Italije vlasti NDH prozvale su “oslobođenim krajevima”. Za uspostavu uprave NDH u tim krajevima osnovano je novo Ministarstvo za oslobođene krajeve. Na njegovu čelu bio je Edo Bulat, splitski odvjetnik koji je još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije pristupio ustaškom pokretu. Kao predstavnici tog ministarstva u oslobođenim krajevima određeni su glavari građanske uprave, od kojih je jedan, Oskar Turina, trebao imati sjedište na Sušaku-Rijeci, a drugi, Bruno Nardelli, u Splitu. Ti glavari građanske uprave trebali su kao visoki upravni dužnosnici voditi ustrojavanje vlasti NDH u oslobođenim krajevima. Upravno-teritorijalni ustroj NDH doživio je promjene nakon kapitulacije Italije. Neke od dotadašnjih velikih župa su proširene jer su u njihov sastav uključeni krajevi koji su prethodno bili pod talijanskom upravom. Također je došlo do promjena sjedišta pojedinih velikih župa. Primjerice Velika župa Cetina imala je do talijanske kapitulacije sjedište u Omišu, a zatim je ono preseljeno u Split. Osnovane su i pojedine nove velike župe, na primjer Velika župa Sidraga i Ravni kotari za područje sjeverne Dalmacije, čije se sjedište trebalo nalaziti u Zadru. Tijekom 1944. formalno je uspostavljena i Velika župa Raša, koja je trebala obuhvaćati Istru. Ona u stvarnosti nije djelovala, ali je značila pripremu vlasti NDH za konačno povoljnije razgraničenje koje je trebalo provesti nakon rata. Ministarstvo za oslobođene krajeve sa svojim glavarima građanske uprave djelovalo je do svibnja 1944., kada su ta tijela ukinuta. Ukidanje je bilo povezano s traženjem njemačke vojske da Zagreb u hrvatskom obalnom pojasu uvede iznimno stanje i vojnu upravu kako bi Nijemci djelotvornije mogli braniti to područje od eventualnog iskrcavanja zapadnih saveznika. To je i učinjeno, pa su u obalnom pojasu osnovana dva nova vojna zapovjedništva NDH. To su bila zapovjedništva obalnih odsjeka “Lika” i “Neretva”, od kojih je svako obuhvatilo nekoliko velikih župa. Zapovjednici tih odsjeka, generali Ivan Tomašević i Vilko Begić, imali su vrhovnu upravnu i vojnu vlast na tom području, ali su istodobno bili podređeni nadležnim visokim zapovjednicima njemačke vojske. NDH je imala dva unutarnja vojno-politička protivnika, partizanski i četnički pokret, od kojih su oba bila djelatna i u Dalmaciji. Zato je za uspješnu uspostavu vlasti NDH u bivšim anektiranim krajevima bila potrebna prisutnost njezine vojne sile, odnosno domobranskih i ustaških postrojbi. Problem je bio u tome što je talijanska kraljevska vojska tijekom svoje prisutnosti u NDH znatnim dijelom ograničavala raspoređivanje i djelovanje domobranskih i ustaških postrojbi u obalnom pojasu kako bi onemogućila da NDH svojom vojnom silom eventualno ugrozi područja koja su Talijani anektirali Rimskim ugovorima. Zbog toga su uoči kapitulacije Italije u dijelovima Dalmacije koji su bili u sastavu NDH bile raspoređene tek slabije domobranske i ustaške postrojbe. Nakon talijanskog sloma uloženi su napori da se u Dalmaciji pojača prisutnost Hrvatskih oružanih snaga, no u tome se samo djelomično uspjelo. Tako je u Drnišu osnovan VII. ustaški stajaći zdrug, čije su postrojbe djelovale i na

Zaključak

781

zadarskom području. U Splitu i okolici uspostavljena je vojna posada NDH, uglavnom ustaška, dok su u Šibeniku bile vrlo slabe postrojbe NDH. Na dalmatinskim otocima nije došlo do razmještanja domobranskih ili ustaških postrojbi. Početkom 1944. Hrvatske oružane snage uspostavile su novo Zapovjedništvo sjeverne Dalmacije, koje je ubrzo preimenovano u Zapovjedništvo područja Velebit-Dinara. Na njegovu čelu bio je ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy. Njegov glavni zadatak bio je da u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji popiše vojne obveznike i mobilizira ih u redove Hrvatskih oružanih snaga. Servatzy je imao određenog uspjeha u svom djelovanju, ali je uvođenjem iznimnog stanja i vojne uprave u obalnom pojasu u svibnju 1944. njegovo zapovjedništvo ukinuto, a Servatzy se vratio u Zagreb. Tako su do kraja postojanja uprave NDH u Dalmaciji njezine vojne snage na tom području ostale slabe. Osim toga one su, kao i u drugim dijelovima države, u operativnom smislu bile podređene njemačkoj vojsci. U vrijeme dok su na snazi bili Rimski ugovori talijanska strana onemogućila je da NDH na dijelu Jadrana koji joj je tim ugovorima pripao raspolaže ratnom mornaricom. Kapitulacijom Italije takva su ograničenja prestala vrijediti te je NDH dobila mogućnost razviti ratnu mornaricu na Jadranu. To je, unatoč brojnim teškoćama, i ostvareno, iako je glavnu ulogu na Jadranu imala Njemačka ratna mornarica, koja se nakon talijanskog sloma rasporedila duž istočne jadranske obale. Na kraju treba spomenuti i oružništvo NDH, vojnu organizaciju s redarstvenim zadacima. Nakon kapitulacije Italije u Splitu je uspostavljeno Zapovjedništvo 7. oružničke pukovnije, koja je obuhvaćala područje sjeverne i srednje Dalmacije. Pripadnici te oružničke pukovnije razmješteni su i na srednjodalmatinskim otocima. Vojna slabost NDH u oslobođenim krajevima Dalmacije imala je brojne druge nepovoljne posljedice za njezine vlasti, koje su bile ovisne o njemačkoj vojsci, a ona je pak u suzbijanju partizana koristila različite represivne mjere koje su pogađale stanovništvo Dalmacije. Na području sjeverne Dalmacije njemačka je vojska u suzbijanju partizana koristila i srpske četnike, koji su također provodili nasilje nad hrvatskim stanovništvom. Sve to slabilo je vjerodostojnost NDH pred dalmatinskim Hrvatima. Gerilska djelatnost jugoslavenskih partizana i napadi anglo-američkog zrakoplovstva uvelike su otežali prometne veze između Dalmacije i drugih dijelova NDH. To je dovodilo do toga da NDH u obalno područje nije mogla dopremiti dovoljne količine hrane. Time je stanovništvo bilo dovedeno u nepovoljan položaj, a u nekim slučajevima i do smrti od gladi. U knjizi sam opisao kojim su pomorskim i kopnenim pravcima održavane veze između Dalmacije i drugih dijelova NDH, kao i probleme u opskrbi Dalmacije živežnim namirnicama. Prikazao sam kako su se vlasti NDH borile da riješe te probleme ne bi li pomogle stanovništvu oslobođenih krajeva i time zadobile njegovo povjerenje. Uzrok teškoća s kojima se NDH suočavala u krajevima koje je nakon talijanskog sloma priključila u svoj sastav očito nije bio isključivo u okolnostima koje su vladale od rujna 1943., odnosno pada Italije. Te su teškoće imale svoj korijen u cjelokupnom razvoju stanja u NDH od samog njezina proglašenja. Ustaše su u prvim mjesecima postojanja NDH svojim nasiljem i zločinima nad srpskim stanovništvom ubrzo naveli Srbe na pobunu protiv NDH. No sve da i nije bilo takve politike, odnosno ustaškog nasilja, najvjerojatnije bi ipak došlo do srpske pobune, uzimajući u obzir hrvatsko-srpska neslaganja naslijeđena iz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, odnosno srpsku naklonjenost Jugoslaviji nasuprot životu u hrvatskoj državi. Srpska pobuna postupno će se uobličiti u dva odvojena pokreta. Prvi su bili partizani pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, a drugi četnici kao nastavljači vojske bivše

782

Ustaše na Jadranu

Kraljevine Jugoslavije. Ideološki razlozi dovest će do međusobnog sukoba tih dvaju pokreta, pri čemu će četnici u sjevernoj Dalmaciji uspostaviti taktičku suradnju s talijanskom, a poslije i njemačkom vojskom. Tako će se na području NDH rasplamsati ratni sukobi, a Talijani će koristiti slabost NDH da rasporede svoju vojsku na znatnim dijelovima njezina teritorija. Nakon više od dvije godine svih tih ratnih zbivanja doći će do sloma Italije, što će za NDH otvoriti mogućnost poništavanja Rimskih ugovora. Uza sve opisane probleme bilo je iznimno teško ustrojiti upravu NDH u priključenim jadranskim krajevima. Ipak su vlasti NDH u tom smjeru poduzele znatne napore. Može se reći da i to pokazuje koliko je NDH i ustaškom pokretu bilo stalo do Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva na Jadranu, što je dodatni argument da su Rimski ugovori nametnuti vodstvu NDH. Kada je riječ o nasilju i zločinima do kojih je u opisanim ratnim okolnostima došlo u Dalmaciji, mogu se dati neki zaključci. Na prvom mjestu spomenut ću sudbinu Židova. Tijekom talijanske aneksije i talijanske vojne prisutnosti u dijelovima NDH Židovi su na tim područjima mogli naći utočište pred Nijemcima i vlastima NDH. U tom smislu, kada se raspravlja o “fašizmu” i “fašizmima”, može se reći da je talijanski fašizam u razdoblju do talijanske kapitulacije bio neusporedivo blaži prema Židovima od njemačkog nacizma, odnosno ustaša. Nakon kapitulacije Italije jedna od prvih mjera njemačke vojske, nakon njezina ulaska u Split, bilo je hvatanje i deportacija Židova u koncentracijske logore, gdje su likvidirani. Poslije su slične mjere s preostalim splitskim Židovima provele i vlasti NDH. Židovi su bili vrlo mala skupina stanovništva, ali, nakon pada u ruke Nijemaca i vlasti NDH, i skupina koja je najviše stradala, odnosno bila izložena uništenju. Kada je riječ o drugim nasiljima njemačke vojske u Dalmaciji, ona je žurno i oštro odgovarala kada bi partizani napali njezine pripadnike. U takvim slučajevima Nijemci su provodili odmazde, koje su često pogađale civilno stanovništvo. To je bilo posebno vidljivo nakon kapitulacije Italije, kada su njemačke čete prodirale u Dalmaciju. Gdje su naišle na otpor partizana, primjerice na splitskom području, odmazde nad civilnim stanovništvom bile su oštre. No nakon ovladavanja Dalmacijom i potiskivanja partizana njemačka vojska težila je razviti korektan odnos prema mjesnom stanovništvu. To ipak nije bilo moguće provesti zbog nastavka djelovanja partizana, čiji su napadi i provokacije vodili u nove njemačke odmazde. Tako su u ožujku 1944. njemačke SS postrojbe likvidirale između 1300 i 1400 hrvatskih civila u Donjem Dolcu i većem broju sela u okolici Sinja. Zapravo nema točnog odgovora na pitanje zašto su Nijemci počinili te masovne likvidacije, ali se može pretpostaviti da je bila riječ o odmazdi i zastrašivanju stanovništva na područjima na kojima su djelovali partizani koji su napadali njemačke snage. Isto tako Nijemci su, zbog potreba osiguravanja dalmatinske obale od mogućeg iskrcavanja zapadnih saveznika, evakuirali stanovništvo s dalmatinskih otoka i dijelova obale te provodili brojna uhićenja i deportacije stanovništva, koje je zatim nerijetko trebalo poslužiti kao prisilna radna snaga u gospodarstvu Njemačkog Reicha. No, na određeni način, prisutnost njemačke vojske u Dalmaciji imala je i učinak smanjivanja nasilja. Tu mislim na to da su Nijemci onemogućavali međusobno nasilje između Hrvata i Srba, odnosno ustaša i četnika. Nijemcima je bilo najvažnije da i vojne snage NDH i srpske četnike u sjevernoj Dalmaciji uključe u djelotvornu borbu protiv partizana, a mnogo su ih manje zanimale hrvatsko-srpske netrpeljivosti i neslaganja. Ono što njemačku vojsku jest zanimalo bili su vojni ciljevi, odnosno osiguravanje Dalmacije od iskrcavanja zapadnih saveznika, kao samo jednog dijela svjetskih bojišta na kojima su se Nijemci tada borili. Budući da je njemačka vojska imala operativno zapovjedništvo nad Hrvatskim oružanim

Zaključak

783

snagama, a istodobno i nadzor nad četnicima, mogla je utjecati na to da se njihovi međusobni sukobi svedu na manju mjeru, a time su zaštićeni civili i na hrvatskoj i na srpskoj strani. Kada je riječ o nasilju vlasti NDH, odnosno ustaša, može se reći da je ono u Dalmaciji u najvećoj mjeri došlo do izražaja između svibnja i srpnja 1941. godine. To je razdoblje kada NDH, nakon potpisivanja Rimskih ugovora, od talijanske vojske preuzima upravu nad dijelovima Dalmacije koji su joj pripali nakon razgraničenja s Italijom. Tada u Knin i Drniš stiže ustaški pukovnik Juco Rukavina sa skupinom ustaša iz Like. Oni čine nasilje nad srpskim stanovništvom, pri čemu, čini se, najviše stradavaju oni Srbi koji se smatraju istaknutim protivnicima NDH. Tada je pobijeno više stotina Srba, a pripremalo se i njihovo iseljavanje u Srbiju. No nasilje prekida pobuna srpskog stanovništva do koje dolazi krajem srpnja 1941., a ubrzo talijanska vojska preuzima upravu nad cijelim obalnim pojasom NDH, što onemogućava ustaško nasilje nad srpskim stanovništvom. U trenutku kapitulacije Italije, kada NDH dobiva mogućnost preuzimanja uprave i na bivšim anektiranim područjima Dalmacije, njezina vlast zapravo je uobličila drukčiju politiku prema srpskom stanovništvu. Tijekom 1942., osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve, srpsko stanovništvo u NDH određeno je kao pravoslavni dio hrvatskog naroda, a i prema Srbima koji nisu pristupili Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, ako su lojalni NDH, trebalo je postupati kao prema ostalim građanima. Takvu politiku kompromisa i dogovora sa srpskim stanovništvom i prije njezina prihvaćanja na državnoj razini zagovarao je i uspješno provodio David Sinčić, koji je krajem 1941. preuzeo dužnost velikog župana i ustaškog stožernika u Kninu. Nesumnjivo je takvu politiku vlasti NDH bilo teško provesti na cjelovit i sustavan način u okolnostima kada je NDH već izgubila nadzor nad znatnim dijelom svog teritorija, odnosno kada je srpsko stanovništvo u velikom broju pristupilo partizanima ili četnicima. Ipak se može zaključiti da nakon rujna 1943. u Dalmaciji nema planiranog i masovnog nasilja NDH nad srpskim stanovništvom. Ima slučajeva da ustaše ubijaju neke srpske civile ili četnike. Motiv za ta ubojstva, uz očitu netrpeljivost prema Srbima, nerijetko je pljačka srpske imovine, a počinitelji su najčešće pripadnici slabo ustrojenih i nedovoljno discipliniranih ustaških postrojbi. Kada je riječ o nasilju vlasti NDH nad komunistima, partizanima i njihovim suradnicima u Dalmaciji, te su vlasti za suzbijanje tih protivnika na raspolaganju imale cijeli niz iznimno oštrih zakonskih i drugih odredbi, koje su predviđale različite drakonske mjere represije i odmazde. No vlasti NDH u Dalmaciji često su se suzdržavale od provođenja takvih mjera. To su uvjetovala dva važna razloga. Na prvom mjestu, vlasti NDH bile su slabe u vojnom smislu i zbog te slabosti teško su se mogle odlučiti na oštre odmazde. No postojao je i drugi razlog. Vlasti NDH željele su na svoju stranu pridobiti hrvatsko stanovništvo bivših anektiranih krajeva, posebno nakon za NDH kompromitirajućeg razdoblja talijanske aneksije, i zato prema njemu često nisu bile spremne provesti represivne mjere unatoč činjenici da je to stanovništvo često pomagalo partizanima. Štoviše, vlasti NDH nalazile su se u procjepu između njemačke vojske i vlastitog stanovništva. Nijemci su u stanovništvu u velikoj mjeri vidjeli suradnike komunista i partizana, što svakako nije bilo netočno. Zato se nisu suzdržavali u provođenju različitih represivnih mjera. Vlastima NDH, unatoč tome što su i same težile uništenju partizana, nije bilo svejedno kada su njemačke represivne mjere pogađale hrvatsko stanovništvo u Dalmaciji te su ga težile zaštititi od njemačke sile. Zato je između vlasti NDH i njemačke vojske i dolazilo do velikih nesuglasica zbog njemačkih represivnih mjera, ali su ih Nijemci, kao jača strana, ipak nastavljali provoditi. Tako se može reći da su represivne

784

Ustaše na Jadranu

mjere vlasti NDH prema komunistima i suradnicima partizana u Dalmaciji bile neusporedivo blaže od istih takvih mjera njemačke vojske. S druge strane, iako su jednostrani postupci i nasilje njemačke vojske u Dalmaciji izazivali veliko nezadovoljstvo predstavnika NDH, ipak je upravo Berlin omogućio da Zagreb nakon sloma Italije u svoj sastav vrati većinu područja koja su izgubljena Rimskim ugovorima, dok je pod zaštitom njemačke vojne sile vlast NDH na tim područjima i stvarno uspostavljena. Kada je riječ o nasilju četnika u sjevernoj Dalmaciji, može se zaključiti da ono u razdoblju nakon kapitulacije Italije nije bilo masovno. U četničkim dokumentima moglo se pročitati da će, nakon sloma sila Osovine, zbog prethodnih ustaških nasilja nad Srbima uslijediti osveta nad ustašama, a može se pretpostaviti da bi to bila i osveta nad znatnim dijelom Hrvata. Razmatrali su se i planovi o poslijeratnoj uspostavi “Velike Srbije” koja je, između ostalog, trebala obuhvatiti i znatne dijelove Dalmacije. No to su mogla biti samo razmišljanja čija je eventualna provedba ovisila o širim vojnim i političkim okolnostima. U stvarnosti, četnici su uspostavili suradnju s Nijemcima na temelju borbe protiv partizana, ali su isto tako bili svjesni da im Nijemci, kao saveznici NDH, neće dopustiti pokretanje nasilja nad hrvatskim stanovništvom. Tako se nasilje četnika uglavnom svodilo na pojedinačne prepade na pripadnike Hrvatskih oružanih snaga i hrvatske civile, također često ne isključivo zbog netrpeljivosti prema Hrvatima nego i zbog pljačke. Nijemci su četnicima dopuštali veće nasilje nad onim Hrvatima koji su bili osumnjičeni za potporu partizanima, primjerice u selima u zaleđu Šibenika. Za Nijemce su to bile akcije usmjerene protiv partizana i njihovih suradnika, dok su četnici u tim akcijama za nasilje očito bili motivirani i nesnošljivošću prema Hrvatima. No nasilje četnika po svom opsegu i broju hrvatskih žrtava zapravo se ne može usporediti s brojnijim i “mehanički” provedenim njemačkim mjerama odmazde. Na kraju su kao pobjednička strana nastupili partizani, vojska revolucionarne Komunističke partije Jugoslavije. Budući da su odnijeli potpunu pobjedu i preuzeli potpunu vlast, oni su o Drugom svjetskom ratu mogli nametnuti svoje viđenje, koje se u obnovljenoj Jugoslaviji nije smjelo dovoditi u pitanje. Početkom 1990-ih, slomom Jugoslavije i komunističke vlasti, takvo viđenje Drugog svjetskog rata napokon se moglo podvrgnuti drukčijim interpretacijama. No, spletom okolnosti, od 1990-ih do danas došlo je do stvaranja i legitimiranja “hrvatskog antifašizma” iako on gotovo da nema veze sa stvarnim komunističkim i partizanskim borcima i revolucionarima iz Drugog svjetskog rata. Naime njihova jugoslavenska sastavnica svedena je u hrvatske okvire, a njihova revolucionarna komunistička ideologija zamijenjena “antifašizmom” kao univerzalnom pozitivnom vrijednošću. Sve se to prelijeva i na opis događaja koji su povezani s Dalmacijom i općenito istočnom jadranskom obalom tijekom Drugog svjetskog rata, pa su ustaše prikazani kao nacionalni izdajice i poslušni sluge talijanskog fašizma, a “hrvatski antifašisti” zaslužni su borci za današnje hrvatske granice na Jadranu. Kada je riječ o partizanskom pokretu u Dalmaciji, on je većinski bio popunjen Hrvatima, za razliku od uglavnom srpskog sastava partizana u drugim krajevima NDH. Upitno je tvrditi da je talijanska aneksija i okupacija tijekom 1941. sama po sebi dovela do masovnog odlaska dalmatinskih Hrvata u partizane. Talijanske su vlasti na anektiranom području provodile politiku denacionalizacije Hrvata, ali su se različitim mjerama, posebno na gospodarskom planu, također trudile pridobiti naklonost tog stanovništva. Zanimljivo je spomenuti da su primjerice dužnosnici NDH, kada su nakon sloma Italije poveli brigu za prehranu stanovništva bivših anektiranih krajeva, često podsjećali da su prethodne talijanske vlasti

Zaključak

785

vrlo uredno opskrbljivale anektirane krajeve hranom. I taj podatak govori da talijanske vlasti nisu namjeravale “istrijebiti” stanovnike anektiranih krajeva. Dakle, sama uspostava talijanske uprave, koja je težila denacionalizaciji Hrvata, ali ne i njihovu fizičkom uništenju, teško je mogla biti ključni uzrok nastanka partizanskog pokreta u Dalmaciji. Umjesto toga, ključni su bili planovi i akcije jugoslavenskih komunista, koji su svojim napadima na Talijane isprovocirali njihove represivne mjere koje su pogađale i stanovništvo anektiranih krajeva, a onda je ono, spašavajući se od Talijana, odlazilo u partizane. U rujnu 1943. komunisti su u Dalmaciji dobro iskoristili vakuum nastao slomom talijanske uprave i vojske kako bi u svoje jedinice mobilizirali znatan broj stanovnika. No brojni dalmatinski Hrvati nisu tada pristupili partizanima zato što su imali jasan svjetonazor da su oni bezuvjetno “ispravna” strana, nego je nerijetko bila riječ o oportunizmu i mišljenju da se “isplati” otići u partizane jer će rat ubrzo završiti njihovom pobjedom, što se na kraju nije dogodilo, nego je rat trajao još više od godinu i pol dana. Ni NDH ni njemačka vojska nisu raspolagale dovoljnim snagama da bi uništile partizane, koji su, gerilskim ratovanjem, napadali kada im je odgovaralo, a povlačili se kada su bili suočeni sa snažnijim protivnikom. Komunisti su u Dalmaciji u redove partizana uspjeli privući znatan broj ljudi, pri čemu su, između ostalog, koristili krilatice o nacionalnom oslobođenju i stvaranju pravednijeg društvenog sustava. S druge strane komunistima je i odgovaralo kaotično ratno stanje, a djelovanje partizanske vojske nije imalo samo svrhu borbe protiv sila Osovine i njezinih saveznika nego i političke ciljeve. Primjerice partizansko razaranje prometnica, uz ostalo, otežavalo je opskrbu stanovništva Dalmacije hranom, ali je partizanska propaganda nestašicu hrane mogla iskoristiti da stanovništvu ukaže na to da su vlasti NDH u Dalmaciji nesposobne osigurati prehranu. Isto tako razni partizanski prepadi i diverzije dovodili su do njemačke odmazde nad civilima, ali je komunistička propaganda to koristila da stanovništvo uvjeri da se pred takvom odmazdom može zaštititi jedino ako se pridruži partizanima. Sve to ujedno je omogućavalo komunističko-partizanskom pokretu da se predstavi kao nova snaga koja će u konačnici narodu osigurati bolju budućnost. S druge strane ni partizani nisu mogli samostalno vojnički pobijediti svoje protivnike, posebno ne njemačku vojsku. Partizani su konačnu pobjedu, kako u Dalmaciji tako i na drugim područjima, mogli ostvariti tek ako se njemačka vojska povuče, do čega je u Dalmaciji došlo krajem 1944., a u drugim dijelovima NDH na samom kraju rata. A kada se njemačka vojska, zbog ishoda rata koji je bio odlučen na drugim bojištima, naposljetku povukla, jugoslavenski komunisti, s ustrojenom vojskom i zadobivenom naklonošću dijela stanovništva, bili su u najboljem položaju da preuzmu vlast i nametnu svoje rješenje državnog i društvenog uređenja. Komunisti, odnosno partizani, obračunavali su se sa svojim vojnim i političkim suparnicima, koje su optuživali kao “domaće izdajnike”, “sluge okupatora” i, prema kraju rata, kao “ratne zločince”. No iza toga se nerijetko skrivao komunistički obračun sa svim stvarnim, ali i potencijalnim protivnicima njihova cilja, odnosno revolucionarnog preuzimanja vlasti. Nema sumnje da su tijekom i neposredno nakon rata komunisti u Dalmaciji likvidirali na stotine svojih protivnika. I nakon što su krajem 1944. preuzeli vlast na tom području mnoge od tih likvidacija provedene su bez suđenja ili uz suđenja čija je pozadina bila u potrebi revolucionarnog obračuna s protivnicima, a ne kažnjavanja “suradnika okupatora” ili ratnih zločinaca. Kada je riječ o odnosu NDH prema njezinim protivnicima u Dalmaciji, četnicima i partizanima, moglo bi se postaviti pitanje koga je od njih smatrala opasnijim. Splet okolnosti do-

786

Ustaše na Jadranu

veo je NDH u položaj trpljenja postojanja četnika, koji su, kao protivnici partizana, najprije uspostavili suradnju s Talijanima, a poslije i s Nijemcima. Sa strane NDH bilo je i namjera da se četnici u konačnici uključe u sastav Hrvatskih oružanih snaga kao seoske milicije, odnosno samozaštitne postrojbe, no takvu zamisao u okolnostima koje su vladale nije bilo moguće provesti. Kao druga mogućnost, vlasti NDH tražile su od Nijemaca da razoružaju četnike. Iako su se Nijemci načelno slagali da u četnike, kao nastavljače kraljevske jugoslavenske vojske i saveznike zapadnih sila, ne treba imati povjerenja, ipak su s njima surađivali, između ostalog i zato što nisu mogli računati na djelotvornost Hrvatskih oružanih snaga. Tako su na strani NDH prema četnicima rasle frustracije i postojalo je široko rasprostranjeno mišljenje da oni, kao eksponenti srpskog neprijateljstva prema hrvatskoj državi, moraju biti uništeni. No, očito, ni to u okolnostima koje su vladale uglavnom nije bilo moguće provesti. NDH je i na partizane gledala kao na pokret koji ima srpske i komunističke značajke i koji teži obnovi Jugoslavije. To uglavnom i nije bilo netočno, ali su iznimka od toga bili upravo dalmatinski partizani, uglavnom Hrvati. Zato je odnos vlasti NDH prema tim partizanima sadržavao određene posebnosti. Još prije kapitulacije Italije među dužnosnicima NDH smatralo se da su Hrvati iz Dalmacije pristupili partizanima uglavnom zato što su bili žrtve talijanskog nasilja, a u osnovi su to hrvatski rodoljubi koje treba pokušati privući na stranu NDH. Zato je odmah nakon talijanske kapitulacije Ante Pavelić uputio poziv Hrvatima koji su do tada bili “u šumi” da se vrate iz odmetništva i stave na stranu hrvatske države, koja je krajeve na Jadranu vratila u svoj sastav. U istom su smjeru išli i napori NDH da se iz Italije u domovinu vrate Hrvati koje su Talijani kao komuniste, partizane i njihove suradnike u velikom broju internirali ili zatvorili na matičnom talijanskom teritoriju. Svim tim mjerama NDH je težila zadobiti naklonost stanovništva bivših anektiranih krajeva, težeći pred njim ukloniti hipoteku Rimskih ugovora i kompromitirajućeg savezništva s Kraljevinom Italijom. Kada je riječ o konačnim ciljevima za koje su se zalagali hrvatski politički čimbenici prisutni u Dalmaciji tijekom Drugog svjetskog rata, onda je očito da je jedino ustaški pokret bio bezuvjetni zagovornik nezavisne hrvatske države. Nasuprot tome drugi hrvatski politički predstavnici, znatan dio prije rata vodeće Hrvatske seljačke stranke, kao i Komunistička partija Hrvatske, koja je djelovala u sastavu Komunističke partije Jugoslavije, očito su smatrali da je Jugoslavija realan, pa i poželjan okvir za rješenje “hrvatskog pitanja”. Komunisti u Dalmaciji u svojoj su se promidžbi mogli pozivati na hrvatske rodoljubne osjećaje stanovništva, pri čemu su ustaše i Pavelića optuživali za “prodaju” jadranskih krajeva Talijanima. Isto tako vidljivo je da je hrvatsko stanovništvo, primjerice u šibenskom zaleđu, u partizanima vidjelo branu četničkom nasilju, jer je NDH bila vojnički preslaba da ih sama zaštiti od četnika. No sve to nije značilo da se partizani bore za hrvatsku državu, nego za “federalnu Hrvatsku” u novoj Jugoslaviji. Osim toga među vodećim komunistima u Dalmaciji bio je primjetan jugoslavenski osjećaj, koji se može povezati i s odjecima ideje integralnog jugoslavenstva. Zapravo je integralno jugoslavenstvo među većinom hrvatskog stanovništva bilo odbačeno još tijekom Kraljevine Jugoslavije, ali su njegovi odjeci bili vidljivi među onima koji su se tijekom rata svrstali na stranu komunista, odnosno partizana. To se očitovalo i u činjenici da je oblasno komunističko vodstvo za Dalmaciju bilo bliže vodstvu Komunističke partije Jugoslavije nego vodstvu Komunističke partije Hrvatske. Na kraju, iz današnje perspektive, komuniste odnosno partizanski pokret često se prosuđuje po tome kako su riješili “nacionalno pitanje”, odnosno je li hrvatska federalna jedinica u Jugoslaviji bila zametak današnje samostalne Republike Hrvatske. Često se zaboravlja

Zaključak

787

socijalna sastavnica, odnosno činjenica da su siromaštvo i teški uvjeti života u predratnom i ratnom razdoblju bili razlog zbog kojih su komunisti, koji su nudili “bolji svijet”, mogli zadobiti pristaše među nižim društvenim slojevima, kao uostalom i među onim predstavnicima viših slojeva i obrazovanih pojedinaca koji su priželjkivali neko pravednije društveno uređenje. No danas se ta komponenta partizanskog pokreta, koja je ostvarena komunističkim revolucionarnim putem, uglavnom zanemaruje, a naglasak se nerijetko stavlja na njihove “zasluge” za postojanje današnje Hrvatske. U knjizi sam dosta pozornosti posvetio opisivanju onoga što se može opisati kao “raspoloženje naroda”, odnosno pokušao sam prikazati i objasniti zašto su pojedinci pristupali ili odbijali pristupiti nekom od vojno-političkih pokreta koji su u Drugom svjetskom ratu djelovali u Dalmaciji. Teško je dati točan odgovor na to kako su ljudi u razdoblju Drugog svjetskog rata sagledavali događaje koji ih okružuju, ali je i više nego očito da se o tome vrlo teško može suditi kroz crno-bijelu perspektivu. Može se reći da znatan dio stanovnika nije ni imao nedvosmisleno mišljenje o tome tko bi morao pobijediti u ratu, ali su se bili spremni prikloniti svakome tko bi im jamčio život i sigurnost. Tako se može zaključiti da na Drugi svjetski rat u Dalmaciji, kao i u drugim dijelovima Hrvatske, treba gledati na slojevitiji način, pri čemu danas često prisutne pojednostavljene interpretacije ne mogu biti primjeren odgovor i, na kraju, nisu historiografski utemeljene jer dolaze iz perspektive “naknadne pameti” i trenutnih odnosa i neslaganja u našem javnom životu.

788

Ustaše na Jadranu

789

Summary

Summary THE USTASHAS ON THE ADRIATIC: THE AUTHORITY OF THE INDEPENDENT STATE OF CROATIA IN ADRIATIC CROATIA AFTER THE FALL OF THE KINGDOM OF ITALY The Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska, NDH) was proclaimed by the Croatian nationalist Ustasha movement on April 10, 1941 during the Axis attack on the Kingdom of Yugoslavia. At that moment, the head of this movement, Ante Pavelić, had the bulk of his hard-core supporters in Italy, who gave him refugee there during the previous years. Germany and Italy recognized the NDH, but the Italians also wanted to secure new territorial gains on the eastern Adriatic. The Italian army occupied the Croatian coastal area and dismantled the local NDH administration. After that, negotiations began between Italians and NDH representatives, but the position of Croatian side in these negotiations was weak. On May 18, 1941 Pavelić and Mussolini signed Rome Agreements. Already after 1918 Italy gained Istria, Fiume and the islands of Cres and Lošinj in the northern Adriatic. In Dalmatia it also gained the coastal town of Zara and the island of Lastovo. The rest of the eastern Adriatic coast became part of the new Yugoslav state. According to Rome Agreements of May 1941 Italy gained the town of Sušak in the northern Adriatic and the areas in its vicinity, the coastal area in northern and central Dalmatia including the towns Split and Šibenik, as well as a majority of Dalmatian islands. Such a solution was a serious blow for newly proclaimed NDH and badly tarnished the reputation of Ustasha movement among the Croatian population. After World War II, in the new Yugoslav state governed by Communists, the Rome Agreements were interpreted as clear evidence that the Ustasha movement committed treason because it “sold” historic and ethnic Croatian territories on the Adriatic to the Italians. Later, a formal alliance between the Kingdom of Italy and the NDH was also seen as evidence of the quisling character of the NDH and its ruling Ustasha regime. After the collapse of Socialist Yugoslavia and the establishment of the Republic of Croatia, the confrontation with memories and interpretations of World War II still exist. In current discussions, critics of the NDH always emphasize that it was a puppet state with a quisling regime that committed mass crimes against parts of its population. They also point out that Ustasha movement “sold out” Croatian territories at the Adriatic to Mussolini’s Fascist regime. However, it is often forgotten that, by signing the Rome Agreements, Pavelić succeeded in rejecting even greater Italian territorial demands toward NDH, as well as other demands. It is logical to ask why the Ustasha movement, which sought to establish an independent Croatian state, allied itself with Kingdom of Italy, which had imperialistic aspirations toward Croatian eastern Adriatic. In the international circumstances that existed in Europe between

790

Ustaše na Jadranu

the two World Wars, the Ustashas could not find support from any other European power. It is also mentioned less frequently in the Croatian historiography, and especially in the wider public, that after the capitulation of Kingdom of Italy in early September of 1943, the NDH regained most of the territories that it had lost in Rome Agreements. This book examines the establishment and activities of the NDH administration in the areas that were under Italian rule from 1941, particularly in Dalmatia. NDH authority in Dalmatia existed until late 1944, when the German army withdrew from that area, which opened the way for Tito’s Yugoslav Partisans to gain control of it. Using a large amount of mostly previously unexamined archival documents of the NDH authorities this book attempts to depict one period of NDH’s existence in a specific part of its territory. After the capitulation of Italy, the NDH leadership also sought to extend its borders over the territories that were gained by Italy after World War I. The NDH attempted to gain Fiume and parts of, or the entire territory, of Istria. It also made efforts to establish its authority in town of Zara in northern Dalmatia, where the Italian administration loyal to Mussolini managed to retain authority even after the capitulation of Italy. The NDH also wanted to establish its rule in the Bay of Kotor in the southern Adriatic because it was part of the Austrian province of Dalmatia before 1918 and also because a sizeable number of the local population were Croats. The key factor in the eventual realization of these goals of the NDH was the German Reich. Berlin supported the NDH in reclaiming these areas lost by the Rome Agreements, but this did not satisfy NDH demands for areas that were part of Italy before World War II, nor for the Bay of Kotor. The Sušak area, annexed by Italians in 1941, formally remained part of Mussolini’s Italian Social Republic. In reality, the Germans established a new Operation area Adriatic Littoral that included Sušak, Fiume, Istria and some other north-eastern Italian provinces. The NDH still hoped that after the war the Germans would agree to the further extension of the NDH border in the Adriatic area. Obviously, the precondition for this was a final German victory. After the Italian capitulation, the NDH declared the Rome Agreements to be null and void and the areas formally annexed by Italy were declared to be “liberated areas”. A new Ministry for liberated areas was founded in Zagreb and its duty was to establish NDH authority in the areas previously annexed by Italians. The Minister for liberated areas was Edo Bulat. Before the war Bulat was a lawyer in Split and member of illegal Ustasha organization. The Ministry for liberated areas had two main representatives in those areas, each of which had the title of “head of civilian administration”. Oskar Turina was head of civilian administration with a formal seat in Sušak-Rijeka and he was responsible for the northern Adriatic area. Bruno Nardelli was head of civilian administration in Split and he was responsible for the establishment of NDH authority in formally annexed parts of Dalmatia. After the capitulation of Italy the territorial and administrative division of NDH was changed. Some of the existing great counties (velike župe) were expanded in order to include areas previously annexed by Italians. For example, after the Rome Agreements the Great County of Cetina had a seat in Omiš. After the capitulation of Italy it moved its seat to Split. Some new great counties were also established. The Great County of Sidraga-Ravni kotari was established in northern Dalmatia and its seat was formally located in Zara. In 1944, the NDH authorities also established the Great county of Raša that encompassed the whole of Istria. Yet in reality the Great County of Raša never existed; its formal establishment demonstrated the attempt of the NDH authorities to enlarge its territories in Istria after the anticipated victory in the war.

Summary

791

The Ministry for liberated areas and its heads of civilian administration were active until May of 1944 when they were abolished. This was in connection with the demands of the German army to establish emergency law and military administration in the Croatian coastal belt, as a measure to counter the possible American and British invasion of the eastern Adriatic. The NDH authorities agreed to this German demand and established two new military commands in the coastal areas. These new commands were known as commands of the coastal sections “Lika” and “Neretva”. Each of these commands encompassed several great counties in the coastal area. The NDH commanders of these coastal sections, generals Ivan Tomašević and Vilko Begić, represented the supreme NDH civilian and military authority in their section, but they were at the same time subordinated to commanders of German army corps deployed in the coastal area. The NDH had two internal military and political enemies - the Communist-led Partisans and the Serb Chetniks. Both of these movements were also active in Dalmatia. For this reason it was imperative for NDH to establish the presence of its armed forces in the formerly annexed areas. The NDH armed forces were divided into the regular army (Croatian Home Guards) and the Ustasha militia. The problem was that the Italian army, during its presence in NDH from 1941 to 1943, had greatly reduced the presence of Home Guards and Ustasha militia in the coastal area. The Italians did this in order to weaken any possibility for NDH to threaten areas annexed by Rome Agreements. Because of this, on the eve of capitulation of Italy, only a number of weak Croatian Home Guards and Ustasha militia were present in the NDH coastal area, which bordered the annexed areas. After the fall of Italy, NDH military authorities took measures to deploy its units and commands in the formerly annexed areas, but they were only partially successful. A new Ustasha brigade was established in northern Dalmatia. A garrison of Croatian troops was deployed in Split and a much weaker garrison was also established in Šibenik. The German army established its garrisons on the Dalmatian islands, but no Home Guards or Ustasha militia troops were deployed at these islands. In early 1944, the Croatian armed forces established a new Command for Northern Dalmatia, which was soon renamed the Command of Velebit-Dinara area. Its commander was Ustasha colonel Vjekoslav Servatzy. The aim of this new command was to strengthen the military presence of NDH in northern and central Dalmatia. Servatzy conducted a census of able-bodied men in order to mobilise them into the Croatian armed forces. Servatzy was partially successful in his mission. But after the introduction of emergency law and military administration in the Croatian coastal belt in May of 1944 Servatzy’s command was abolished and he returned to Zagreb. For the remaining period of the NDH administration in Dalmatia its armed forces remained weak and they were, as in other parts of NDH, under the operational command of the German army. According to the Rome Agreements, the NDH was not allowed to possess naval forces in those parts of Adriatic coast that remained under its rule. After the Italian capitulation this limitation ceased to exit and the NDH gained the opportunity to develop its navy. This was achieved but only with sizable difficulties, and the NDH navy remained inferior to the German navy whose forces were deployed along the eastern Adriatic coast. After the capitulation of Italy the Croatian authorities also established 7th Gendarmerie Regiment whose headquarters was located in Split. Its subordinated gendarmerie commands and stations were responsible for the formerly annexed areas of northern and central Dalmatia and its gendarmes were also deployed to Dalmatian islands.

792

UstaĹĄe na Jadranu

The military weakness of the NDH in the former annexed areas of Dalmatia brought many problems to its authorities. It made them dependent on German army whose units, in an attempt to suppress the Partisans, applied various repressive measures against the Croatian civilian population. In northern Dalmatia the German army also used Serb Chetniks to combat the Partisans. All of this weakened the image of the NDH authorities in the eyes of the Croatian population in Dalmatia. The guerrilla activities of the Yugoslav Partisans and the bombing by American and British air forces gravely affected the communications between Dalmatia and other parts of NDH. Because of this, the NDH authorities had great difficulties in supplying the coastal area with the adequate amounts of foodstuffs. The lack of food was particularly visible in the Dalmatian coastal towns and islands whose population was subjected to many hardships and even starvation. This book describes in detail all land and sea routes of communication used during that period to supply Dalmatia, as well as other problems dealing with the distribution of foodstuffs in Dalmatia. For the NDH authorities, food supplies for the former annexed areas were also a very important tool for winning the hearts and minds of population in Dalmatia, many of whom supported the Partisans. However, due to the previously described difficulties, the NDH authorities were not able to secure regular and adequate supplies of food for Dalmatia. The difficulties that the NDH authorities encountered in the former annexed areas not only arose from the unfavourable circumstances that existed after the fall of Italy. These difficulties were in fact part of the general development of events after the proclamation of the NDH in April of 1941. During the first months of its existence its authorities initiated a wave of terror and violence against the Serb population that lived within its borders. This soon led to a Serb revolt against NDH. Nevertheless, it can be safely assumed that rebellion would have started anyway, if we take into consideration the political animosities between Serbs and Croats that existed during Kingdom of Yugoslavia and the general wish of Serbs to live in a Yugoslav state, together with Serbia proper. The Serb rebellion against NDH gradually divided itself into two mutually opposing movements â&#x20AC;&#x201C; the Partisans led by the Communist party of Yugoslavia and the Chetnik movement, which presented the continuation of the former royal Yugoslav army. Throughout the war the Chetniks remained an almost completely Serb movement. The Partisans, by contrast, attracted into their movement many more non-Serbs. Especially in Dalmatia, many Croats joined the Partisans because of the Italian annexation and, later, because of Italian atrocities against the civilian population. The Chetniks in northern Dalmatia soon established tactical cooperation with the Italian army, and, later, with the German army as well, because they perceived the Communist-led Partisans as their main adversary. Despite all serious problems that the NDH authorities encountered in the former annexed areas, there is no doubt that they made a serious effort to establish their presence in these areas, as well as to win the hearts and minds of the local Croatian population after more than two years of Italian rule. This shows that the NDH and Ustasha movement understood the importance of Dalmatia and other Croatian areas on the Adriatic, and that the Rome Agreements from May of 1941 were imposed on the NDH leadership by Italian pressure. Some conclusions can be made in connection with the violence and crimes that occurred in Dalmatia during World War II. First, we should mention the fate of the Jews. During the Italian rule in the annexed areas and the presence of Italian army in the coastal areas

Summary

793

of NDH, many Jews from other parts of NDH fled to these areas. In a way, the Italian-held areas were a kind of safe heaven for Jews who fled from persecution by NDH authorities and Germans. After the capitulation of Italy and the arrival of German army in Split, one of their first measures was to arrest most of the Jews in that town. These Jews were deported to concentration camps where they were murdered. The NDH authorities in Split later arrested most of the remaining Jews and deported them to the Jasenovac concentration camp. It can be said that Jews were a very small community, but were also a group that suffered almost complete destruction. During its presence in Dalmatia the German army swiftly and sharply responded to Partisan attacks on its soldiers. In such cases, the German army used reprisals against civilians. This was especially visible immediately after the capitulation of Italy when Germans troops advanced to the Dalmatian coast. Where they encountered Partisan resistance, for example in vicinity of Split, they exacted harsh reprisals on local population. But after the German army took control of Dalmatia it also tried to develop less violent approach towards the local population in order to win hearts and minds. Ultimately, it was not possible to realize this goal because the Partisans continued their attacks on the Germans and this in turn led to further German reprisals. The most drastic case of such reprisals occurred in March of 1944 when German Waffen-SS troops executed between 1300 and 1400 Croatian civilians in a number of villages in central Dalmatia, mostly near town of Sinj. There is still no clear reason why the Germans committed this atrocity, but it can be assumed that this massive execution of Croatian civilians was committed because the Germans wanted to punish and intimidate population of the area where the Partisans operated and inflicted losses on the Germans. In order to secure the Dalmatian coast from the possibility of an American and British invasion throughout 1944, the German army also carried out the evacuation of parts of population from Dalmatian islands and parts of coast. The Germans also made numerous arrests of persons suspected of cooperating with Partisans, with many later deported to serve as forced labour for the Germans. Yet, in a way, the presence of German army in Dalmatia also had the effect of lowering the level of violence. This can be seen in German attempts not to allow violence between the Ustashas and Serb Chetniks. For the Germans, the most important goal was to use NDH troops and Chetniks in northern Dalmatia to fight against the Partisans and they were much less interested in animosities between the NDH and the Chetniks. The Germans had operational command over NDH troops in Dalmatia and they also controlled the Chetniks. This enabled the Germans to order both Ustasha troops and Chetniks to stop fighting each other. As a result, this meant more security for the Croat and Serb civilians living in ethnically mixed areas of northern Dalmatia. The violence committed by the NDH authorities in Dalmatia reached its peak between May and July of 1941. This is the period after the signing of Rome Agreements. Until the Agreements were signed, the whole of Dalmatia was under the control of the Italian army. After the new border was established between Italy and the NDH, the Italian army allowed the NDH authorities to take control over those parts of Dalmatia that remained within Croatian state. After that, the Ustasha colonel Juco Rukavina, with a group of Ustashas from Lika region, arrived to northern Dalmatia, which was an area inhabited by a sizeable Serb population. Rukavina and his men initiated a campaign of terror against the Serbs. Their main target were the more prominent members of local Serb community, especially those

794

Ustaše na Jadranu

who were presumed to be enemies of NDH, and those who petitioned Italians to annex whole Dalmatia in order to avoid Croatian rule. The Ustashas executed several hundred Serbs and the NDH authorities also planned to deport the local Serbs to Serbia. But all this was stopped after the revolt of Serb population against NDH, which began in late July of 1941. Soon after the Italian army declared it was taking over control of the whole coastal belt of the NDH and ordered the Ustasha militia to withdraw from this area. Such a development stopped instances of further Ustasha violence against the Serb population. The Italians could rightly claim that Ustasha violence against Serbs caused their uprising and could justify reoccupation of the Croatian coastal belt as a measure necessary to achieve pacification. But the Italian motive was also to weaken the NDH and neutralise its influence in the area bordering the territory that Italians gained by Rome Agreements. By September 1943, when Italy capitulated and the NDH gained the opportunity to regain former annexed areas in Dalmatia, the NDH authorities articulated a new policy toward Serb population. During 1942 a new Croatian Orthodox Church was established, which replaced the Serb Orthodox Church that the NDH authorities had abolished in 1941. The Serb population in the NDH was redefined as “Croatian Orthodox”. The NDH authorities also decreed that Serbs who did not join the Croatian Orthodox Church, but who expressed loyalty to NDH, would be treated in the same way as all other citizens. The NDH authorities also made agreements with some Chetniks detachments. These agreements were based on the mutual need to fight the Partisans. By signing these agreements, the Chetniks, at least formally, recognized NDH as their state. Even before this policy of appeasement and pacification was articulated at the state level it was advocated and successfully conducted by David Sinčić, who in late 1941 became head of Great County Bribir-Sidraga in Knin and leader of the Ustasha movement for that Great County whose territory included northern Dalmatia. It was very difficult for the NDH authorities to conduct this new policy toward the Serbs because by that time Zagreb had already lost control over much of its territory, much of which was now in the hands of the Partisans and Chetniks. Nevertheless, after September 1943, the NDH authorities in Dalmatia did not commit any planned atrocities against the local Serb population. There were cases in which Ustasha militiamen killed some Serb civilians or Chetniks. But these murders were often motivated not only by Ustasha hatred toward Serbs, but also because the poorly disciplined Ustasha militiamen wanted to plunder the property of their victims. Regarding the violence of NDH authorities toward the Communists, Partisans, and their supporters, the NDH had a range of legal acts that stipulated very harsh reprisals against enemies of the state. Yet in Dalmatia, and especially in its areas formally annexed by Italians, local NDH authorities rarely applied such reprisals. There are two reasons for such leniency. The first one is the military weakness of NDH in Dalmatia. Its authorities did not possess the necessary strength and this restricted them from carrying out reprisals. The second reason was caused by the political position of NDH authorities in the formally annexed areas. The Italian annexation of parts of Dalmatia and the formal alliance between the Italians and the NDH was an excellent propaganda opportunity for the Communists who could claim to Dalmatian Croats that the NDH and Ustashas had betrayed them and “sold” them to Italians. Because of this, the NDH, after it had regained control of former annexed parts of Dalmatia, made a serious propaganda effort to win the hearts and minds of the local Croats, although

Summary

795

many of them supported and had members of their families in the Partisan ranks. Because of this, the NDH authorities often restrained themselves in reprisals against the Partisan supporters. Very often the NDH authorities in Dalmatia found themselves in a difficult position because they wished to protect their own citizens from the reprisals of German army. The Germans rightly saw that the Communists and Partisans had supporters among the Croatian population in Dalmatia and did not restrain themselves in taking reprisals against civilians. The NDH itself wanted to destroy the Partisans, and depended on German support in order to achieve this goal; yet because of the above-mentioned political reasons the NDH representatives often tried to protect the Croatian population in Dalmatia from German reprisals. The German army’s reprisals in Dalmatia soon led to numerous protests by NDH representatives. The Minister for Liberated Areas, Edo Bulat, was particularly vociferous in his condemnation of German reprisals. However, the NDH depended heavily on German army and therefore was unable to exert control over its actions towards Croatian civilians. Regarding the violence of the Serb Chetniks in northern Dalmatia, they never again engaged in mass violence after the capitulation of Italy. The Chetniks did have plans to take revenge against the Ustashas after winning to war in order to make them pay for the violence they had previously committed against Serbs. It can be assumed that this would have meant revenge against other Croats as well. The Chetniks also had plans to establish a “Greater Serbia” within Yugoslavia after the war, and this enlarged Serb entity would have included a large part of Dalmatia. However, these were plans that depended on wider military and political developments. The Chetniks collaborated with the German army based on their need to fight the Partisans. The Chetniks were well aware that the Germans, who were allies of NDH, would not allow Chetnik terror against the Croatian population. Therefore, Chetnik violence was limited to the killing of some soldiers of the Croatian armed forces and Croatian civilians. Yet such murders were often motivated not only by hatred but also as a means to plunder the victims. The Germans allowed the Chetniks to use violence on a larger scale only against those Croats who were suspected of being Partisan supporters, such as in some villages around the coastal town of Šibenik. For the Germans, such violence was a reprisal against the Partisans, but the Chetniks who took part in the killings were obviously also motivated by hatred toward Croats as such. Nevertheless, the number of Croat victims of Chetnik violence was immeasurably smaller then the number of Croats who were killed in “mechanically” conducted German reprisals. The Partisans, which was the army of the revolutionary Communist party of Yugoslavia, eventually won the final victory in the war. Winning the war allowed them to take complete power in newly established Yugoslav state. This also meant that they could impose their interpretation of World War II, which was impossible to question while the Communists were in power. However, in early 1990s, with break-up of the Communist regime and Yugoslavia as a state, the Communist interpretation of World War II could finally be questioned and reinterpreted. Due to various circumstances a new concept called “Croatian anti-fascism” was created and legitimized in the Republic of Croatia after 1990, although in reality it had little to do with real Communist revolutionaries and Partisan soldiers from World War II. “Croatian anti-fascism” was created by a rejection of the Yugoslav framework that was established in 1945 and then reduced to Croatia, as a former federal unit of the Yugoslav state, while the Communist revolutionary ideology was replaced by “anti-fascism”, which was understood as a universal positive value. All of these changes have been reflected on

796

Ustaše na Jadranu

current descriptions of World War II-era events in Dalmatia and along the Croatian Adriatic coast. The Ustashas are seen as national traitors and lackeys of Italian fascism, while the “Croatian antifascists” are seen as those who bravely struggled for the present-day Croatian borders on the Adriatic. The Partisan movement in Dalmatia was distinct because, unlike in other parts of the NDH, its ranks were composed of mostly Croats and not Serbs. Some Croatian historians, as well as the wider public, are of the opinion that Dalmatian Croats, faced with Italian rule that attempted to denationalize them, and fascist terror, immediately and in great numbers chose to join the Partisans. However, it is doubtful that imposition of Italian rule by itself led to the development of the Partisan movement in Dalmatia. It is true that the new Italian authorities had a policy of attempting to denationalize the Croatian population. But it is also a fact that Italians attempted to win the hearts and minds of the local population in the annexed areas. The Italians did not mobilise locals into the Italian army and planned to carry out economic development of annexed areas. It is also interesting to note one detail: after the capitulation of Italy, when the NDH regained annexed territories, its authorities were faced with the problem of securing food supplies for population of Dalmatia. Regarding this problem, NDH officials in their reports often mentioned that the population complained that they were better supplied with food under Italian rule. In my opinion the mere fact that the Italian authority was established, even with its plan denationalize Croat population, was not the key reason why Croats from Dalmatia joined the Partisans. What was more important were Communist revolutionary tactics. The Communists initiated attacks on the Italians who responded with reprisals against civilian population. This led to a cycle of violence in which more and more Croats from Dalmatia went to Partisans. In September 1943, the Communists in Dalmatia again used the circumstances appearing after the capitulation of Italy and the dissolution of the Italian army and authority. In such circumstances the Communists mobilised into their units a large number of Dalmatian Croats. But many of those who joined Partisans in September 1943 did not do so because they had a clear political and ideological idea that they were joining the “right” side. Instead, many of them joined the Partisans because they believed, in the immediate aftermath of the Italian collapse, that the war would soon be over. But the war did not end at this time nor did the Americans and British land on eastern Adriatic. On one hand, there is no doubt that the Communists in Dalmatia managed to draw to the Partisans many people by promising them not only national liberation, but also the establishment of a more just social order. On the other hand, the chaotic war situation went hand in hand with the Communists’ revolutionary goals. The Partisans destroyed communications, which hampered the supply of the Dalmatian population with food, but Communist propaganda could claim that NDH authorities were responsible for poor food supplies. The Partisans ambushed German army units even though they knew this would lead to German reprisals; then, once the reprisals took place, the Communists could say to the people that the only way to protect themselves from Germans was to join the Partisans. The NDH and German armies did not have enough forces at their disposal to destroy the Partisans, who used guerrilla tactics, attacking the enemy at the time and place of their choosing and withdrawing when faced with stronger enemy. Yet, at the same time, the Partisans were not strong enough to defeat the German army in Dalmatia. The Partisans were able to take control of Dalmatia in late 1944 only after the German army decided to

Summary

797

withdraw from that province, which was due to developments on other fronts. The same happened several months later in other parts of NDH, after the retreat of Germans. After the war was decided on other fronts, the Yugoslav Communists had an organized army, as well as support of a part of the population from all Yugoslav national communities, which enabled them to acquire complete power. The Communist-led Partisan movement liquidated its military and political opponents whom it accused of having been “quislings”, “traitors of the people”, and “war criminals”. Yet the Communists were in fact frequently liquidating real and perceived political enemies who could endanger their grip on power. During the war the Partisans killed hundreds of “quislings” in Dalmatia and even after they took control over Dalmatia in late 1944 many of these executions were carried out without any trial or before Communist-run “show trials”. The NDH regarded both the Chetniks and Partisans as very dangerous enemies to its own existence. But because of its own military weakness the NDH could not fight against or disarm the Chetniks who established cooperation first with the Italians, and later with the Germans. The NDH authorities wanted to dissolve the Chetniks detachments in order to transform them into village guards that would eventually become part of the Croatian armed forces. The NDH had formal German support for such an arrangement. The Germans knew very well that the Chetniks were the continuation of the royal Yugoslav army and, as such, were allies of Americans and British. But the German army nevertheless continued its cooperation with Chetniks, because it could not count on the fighting efficiency of the Croatian armed forces. For this reason Chetniks units were never dissolved or put under NDH’s command. NDH saw the Partisans as a Communist and Serb dominated movement whose goal was to re-establish Yugoslavia. The NDH officials saw the Partisans in Dalmatia in a particular light because they were aware that most of them were Croats who became Partisans after Rome Agreements and subsequent Italian reprisals. Even before the capitulation of Italy there was a widespread opinion among NDH officials that Dalmatian Partisans were Croatian patriots who joined the Partisans only to escape Italian atrocities and that these men should be drawn to the side of the Croatian state. Immediately after the Italian capitulation Ante Pavelić made a public speech in which he called upon all Croats who are “in the woods” to return to regular life as NDH citizens because the areas lost by Rome Agreements have finally been regained. The NDH authorities also made efforts to repatriate from Italy all Croats who were previously arrested or interned by the Italians as Partisans and their supporters. All these measures of the NDH authorities were aimed at winning of hearts and minds of the population in the former annexed areas and, moreover, were an indirect admission of responsibility for negative consequences of Rome Agreements. Regarding the final goals of all the political movements that were active in Dalmatia during World War II, it is obvious that only the Ustasha movement unconditionally aspired toward an independent Croatian state. The other Croatian political representatives, including a large part of the Croatian Peasant Party, which was the most dominant Croatian political force before war, as well as the Communist party of Croatia, which was part of the Communist party of Yugoslavia, considered Yugoslavia as a realistic and desirable framework for the solution of “Croat question”. In Dalmatia, the Communists could call upon Croatian patriotism by declaring that the Ustasha movement and Pavelić “sold” the historical Croatian provinces to Italians. In some areas, for example in the Šibenik area, the Croatian population

798

Ustaše na Jadranu

joined the Partisans in order to protect themselves from Chetnik violence because the NDH authorities were too weak to offer that protection themselves. But all this did not mean that Partisans were fighting for an independent Croatian state. Instead they fought for a Croatia that would be a federal unit within a newly established Yugoslav state. Yugoslav patriotism was clearly visible in the attitude of many Dalmatian Communists and their fellow travellers. I presume that this Yugoslav orientation was linked with the ideology of integral Yugoslav nation. This ideology was rejected by majority of Croats already during the period of first Yugoslav state, but its echoes were visible among many Croats from Dalmatia who later joined and led the Partisan movement. The regional Communist leadership for Dalmatia kept close ties with the leadership of the Communist Party of Yugoslavia, although it was formally subordinated to the leadership of the Communist Party of Croatia. From the present-day perspective, the Communist-led Partisan movement is often judged by how it solved the national question and whether Croatia, as a federal unit of Communistled Yugoslavia, heralded the present-day independent Republic of Croatia. Because of this, researchers tend to neglect the social base of the Communist-led Partisan movement. The fact is that poverty and difficult life conditions before and during the World War II motivated many from lower social classes, as well as some from the higher and better educated circles, to join the Communist-led Partisan movement, with high hopes that its victory would bring about a more just and prosperous social system. In this book I devoted sustained attention to analysing what can be called “attitude of the people”. I tried to present and explain why certain individuals and groups decided to join or refused to join political and military movements that existed in Dalmatia during World War II. Although it is very difficult to give a definitive answer to how ordinary people reacted to all the events that occurred during World War II, it is certain that their reactions can hardly be explained if we retrospectively seek to “grade” them as “good” or “bad”. It can also be concluded that a sizeable number of people did not even have a clear opinion about who should win the war, but were ready to accept anyone who would guarantee them life and security. It can be concluded that World War II in Dalmatia, as well as in other parts of Croatia, should be interpreted with more attention to the details of these past events. Current simplified interpretations cannot offer an adequate set of answers for the questions that emerge from that period and these interpretations often are not based on historical research but rather tend to reflect contemporary political fault lines in Croatian society.