Dardanci i Dardanija u antici by Hrvatski insititut za povijest

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

ZEF MIRDITA DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Biblioteka Hrvatska povjesnica Monografe i studije III/67 Nakladnik: Hrvatski institut za povijest, Zagreb Za nakladnika: dr. sc. Jasna Turkalj Recenzenti: dr. sc. Tamara Tvrtković dr. sc. Gordan Ravančić Lektura: Gordana Malnar Izrada kazala: dr. sc. Marija Karbić Slog i tisak: Tiskara Zelina d.d. Sv. Ivan Zelina Naklada: 300 primjeraka CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000919766 ISBN 978-953-7840-44-0 Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

ZEF MIRDITA

DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

ZAGREB, 2015.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Ich benütze auch diese Gelegenheit, um mich bei der Alexander von HumboldtStiftung für Förderung meiner wissenschaftlichen Arbeit herzlich zu bedanken. Die Alexander von Humboldt-Stiftung förderte nämlich meine zwei längere Forschungsaufenthalte in der Bundesrepublik Deutschland, zuerst in Heidelberg vom 1. Oktober 1976 bis zum 30. September 1977 und das zweite Mal in München, vom 1. Oktober 1991 bis zum 30. September 1992. In Heidelberg und München habe ich wissenschaftliche Literatur gefunden und sorgfältig studiert, die in Priština und Zagreb kaum zu fnden war, und die mir möglich machte, den größten Teil des Buchs, vor allem politische, soziale und wirtschaftliche Strukturen, zu bearbeiten. Koristim ovu priliku da zahvalim od srca Zakladi Alexander von Humboldt poradi fnanciranja moga znanstvenog rada. Naime ova Zaklada fnancirala je moja dva izstraživačka znanstvna boravka u Saveznoj Republici Njemačkoj, prvo u Heidelbergu od 1. listopada 1976. do 30. rujna 1977. godine, te drugi put u Münchenu, 1. listopada 1991. do 30. rujna 1992. U Heidelbergu i Münchenu pronašao sam neophodnu znanstvenu literaturu, koja je inače teško dostupna ili nedostupna u Prištini i Zgrebu, te sam ju pažljivo proučio, što je omogućilo nastanak velikog dijela ove knjige, vezano prvenstveno uz političke, društvene i ekonomske strukture.

“I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga, i da mnogo učenja umara tijelo.” (Propovjednik 12, 12) “Ako si učio mnogo Nauka, ne drži da je to tvoja zasluga, jer si radi toga stvoren.” (Mišna, Izreke otaca 2, 9 ss)

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

SADRŽAJ

PROSLOV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ETNIČKO PODRIJETLO DARDANACA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . O IMENU DARDANAC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ETNOGEOGRAFSKE I POLITIČKE GRANICE DARDANACA I DARDANIJE U ANTICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ODNOSI DARDANACA PREMA SUSJEDNIM NARODIMA . . . . . . . A. Odnos Dardanaca prema Makedoncima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . B. Dardanci i njihovi odnosi s Rimom sve do potpune dominacije Rima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . C. Dardanija i Dardanci pod rimskom i bizantskom vlašću . . . . . . . POLITIČKE, SOCIJALNE I EKONOMSKE STRUKTURE DARDANACA I DARDANIJE U ANTICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . A. Predrimsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . B. Rimsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . EKONOMSKE PRILIKE I SOCIJALNE STRUKTURE DARDANIJE U RIMSKO I RANOBIZANTSKO DOBA . . . . . . . . . . . . Senatori (senatores). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vitezovi (equites) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Dekurioni (decuriones) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Edili (aediles) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kvestura (quaestura) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Augustales . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vojnici (milites). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Benefciarii . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . A. Vojnici legija (milites legionum) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . B. Auksilijarne kohorte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Robovi (servi) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Oslobođenici (liberti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7 17 21 52 56 111 111 126 144 155 155 167 174 182 188 196 204 205 209 212 222 230 243 251 261

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Stranci (peregrini) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razbojnici (latrones) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Trgovina i “ilirska carina” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . KOMUNIKACIJE I NASELJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . A. Komunikacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . B. Naselja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . a. Predrimsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Ilirska odnosno dardanska naselja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . b. Rimsko doba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . c. Kasnoantička odnosno bizantska naselja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . O DUHOVNOJ KULTURI I NEKIM OBIČAJIMA DARDANACA . . . . MATERIJALNA KULTURA DARDANACA I DARDANIJE . . . . . . . . O ROMANIZACIJI DARDANACA I DARDANIJE . . . . . . . . . . . . . . . . ZAKLJUČNA RAZMATRANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

276 285 293 302 302 311 317 317 324 388 404 423 429 441

Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459 IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE Literarni izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zbirke zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Opisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Natpisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Slikovni prilozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Literatura. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

467 472 473 474 479 498

Kazalo osobnih i geografskih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 573

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

PROSLOV

liri, bilo da je riječ o prethistoriji ili antici, počevši od XVIII. i osobito tijekom XIX. stoljeća pa do danas ne prestaju biti znanstvena preokupacija mnogih znanstvenika raznih profla. Poznavanje povijesti Ilira, njihove duhovne i materijalne kulture omogućuje nam shvaćanje i objašnjenje etnokulturnih procesa na Balkanu u prethistoriji i antici, odnosno međuzavisnosti etnokulturnih duhovnih i materijalnih fenomena sjeverozapadnoga, centralnoga i jugozapadnoga Balkana s etnokulturama mediteranskoga svijeta i Male Azije. Osobito je to značajno kada se zna da je Balkan bio spona između Male Azije i srednje Europe, a Dardanci i Dardanija kulturno su i duhovno bili sastavni dio jugozapadnoga Balkana. Naravno da poznavanje etnokulturnih fenomena Dardanaca, odnosno njihove duhovne i materijalne kulture, zahtijeva interdisciplinarni pristup problemima, konkretno pristup arheologa, flologa, lingvista, numizmatičara, etnologa i etnografa, antropologa i antropogeografa i povjesničara. Tek bi tada razmatranje problema bilo svestranije i sigurnije, a pretpostavke i zaključci jasniji i određeniji. Međutim, kako je teško, u bilo kojem razdoblju, pa i danas, naići na takva svestranoga znanstvenika, neophodno je da se svatko tko se bavi tim problemom služi rezultatima pojedinih znanstvenika određenih disciplina. Ali i onda se pojavljuju teškoće. S jedne strane, nova znanstvena saznanja u svim se područjima tako brzo množe da ih je teško i pratiti. To utječe na već stvorene zaključke, koji ponekad brzo zastarijevaju ili se odbacuju. Dovoljno je istaknuti epohalno djelo mladih engleskih stručnjaka Michaela Ventrisa i Johna Chadwicka, koji dešifriranjem pisma linear B nisu samo otvorili novo razdoblje u studiju homerskoga pitanja nego su i samu periodizaciju od prve grčke olimpijade 776. pr. Kr. pomaknuli unatrag za tisuću godina. S druge strane, teškoće bivaju još složenije zato što o izvjesnim problemima, pokatkada i o istovjetnim, ne postoje ujednačena mišljenja ni među samim arheolozima odnosno lingvistima, a pogotovo ne između arheologa i lingvista odnosno numizmatičara i povjesničara. Stoga se historičar nalazi u nezavidnom položaju s obzirom na

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

način izlaganja problema na osnovi arheološkoga odnosno lingvističkoga kontroverzno interpretiranog materijala. Nadalje, za razliku od drugih susjednih područja, Dardanija je, unatoč značajnim rezultatima, još uvijek arheološki nedovoljno istražena. Iako je neolitik zahvaljujući intenzivnim arheološkim istraživanjima relativno veoma dobro rasvijetljen, to se ne može reći za antiku i rani srednji vijek. Unatoč tomu, za razliku od drugih znanstvenika, autor ove knjige postavio si je cilj da problematiku Dardanije i Dardanaca (njihovu etnogenezu, geografsku rasprostranjenost, političke odnose sa susjedima i poslije s Rimljanima, političku, socijalnu i ekonomsku strukturu te urbanizaciju prije, tijekom i nakon dolaska Rimljana) sveukupno obuhvati na specifčan način. Ako je neko od spomenutih pitanja i obrađeno, onda je to samo djelomično ili pak u kontekstu drugih problema, odnosno u relacijama ondašnjih svjetskih sila: Rima i Makedonije. Nadalje, neka razmatranja trpe ne samo zbog prostorno pogrešnih postavki nego su i istraživanja i njihovi rezultati vremenski uvjetovani i nepoznavanjem terena de visu. Primjera radi, spominjem Théophilea Desdevises du Dézerta, koji Makedoniju prostorno prikazuje sve do Rizonskoga zaljeva, uključujući tu i Dardaniju, veliki dio Tracije i sjeverne Tesalije. No i rezultati takvih djela dobro služe u rasvjetljavanju postavljenoga problema ovoga djela. Kako ćemo se u knjizi susretati s mišljenjima mnogih znanstvenika čiji su rezultati odraz vremena, osobito s obzirom na to da je teritorij Dardanaca s arheološkoga stajališta nepoznanica, spomenut ću samo neke od njih koji su značajni ne samo po načinu i metodologiji pristupa prikazivanju postavljenih problema nego i po rezultatima do kojih su došli, služeći se u prvom redu kontroverznim i vremenski neodređenim podacima antičkih autora i putopisa, čiji su autori, kada je riječ o arheologiji, bili amateri. Proučavanje prošlosti Ilira, pa i Dardanaca, kao jednog od najznačajnijih ilirskih plemena centralnoga Balkana, po rezultatima i načinu pristupanja rasvjetljavanju raznih vidova sveobuhvatnoga političkog i društveno-ekonomskog života te njihove duhovne i materijalne kulture može se uokviriti u dva razdoblja. Prvo obuhvaća XVIII. i XIX. stoljeće pa sve do 60-ih godina XX. stoljeća, kada zbog nedostatka arheološkoga materijala i nepoznavanja terena de visu znanstvenici raspravljaju uglavnom kabinetski, pa se njihovi zaključci, izvedeni više per analogiam, trebaju prihvatiti cum grano salis. Ipak, značajan su doprinos poznavanju jezika Ilira dali lingvisti kao što su Carl Pauli, Hermann Hirt, Norbert Jokl i posebno Paul Kretschmer, koji je svojim djelom Uvod u povijest grčkoga jezika dao prvi sintetski pregled ilirskoga jezika. Unatoč tomu, zbog složenosti problema držim da je neophodno dati vremenski presjek pristupa rasvjetljavanju povijesnoga procesa Dardanaca i Dardanije. 8

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Budući da je povijesni razvitak ilirologije dao Aleksandar Stipčević, ograničio sam se na autore koji se zadržavaju uglavnom na Dardancima ili Dardaniji. Jedan od najznačajnijih istraživača Dardanije bez sumnje je Johann Georg von Hahn. On je u dva putopisa opisao svoja opažanja i u Albanesische Studien nastojao dati, pored putopisnih podataka, i određene historijske retrospektive i lingvističke interpretacije. Na osnovi podataka antičkih autora dao je kraći prikaz povijesti Dardanaca i njihovih odnosa s Makedoncima i Rimljanima. Mora se ipak reći da djelo Zur Geschichte der alten Dardaner nije neka analitička studija, nego samo replika tekstova antičkih autora, što svakako ne znači da bi ga trebalo zapostaviti. Značajan je svakako i Johann Gustav Droysen. On raspravlja o dardanskom kralju Monuniju koji 279. pr. Kr. nudi vojnu pomoć od 20 000 vojnika makedonskom kralju Ptolemeju Keraunu koju ovaj, na svoju nesreću, oholo i prezirno odbija. Važni su, među ostalima, i Curt Schütt te Gustav Zippel, autor prve sinteze o Ilirima pod vlašću Rimljana sve do Augusta. Naravno, pored spomenutih, ima još važnih autora koji su o Dardancima pisali u kontekstu općih političkih procesa Makedonije i Rima na Balkanu. Premda su rezultati znanstvenika XIX. stoljeća posljedica nedostatka arheološkoga materijala (od znanstvenika treba spomenuti J. G. von Hahna, Arthura J. Evansa, Ivana Stepanoviča Jastrebova i Felixa Kanitza, koji je bio više amater nego pravi arheolog, što se očituje u činjenici da je u svakoj razvalini vidio antičko naselje), ipak ih, zbog obilja putopisnih podataka i izvrsnog poznavanja tekstova antičkih autora, ne treba podcijeniti. Drugo razdoblje počinje od 60-ih godina XX. stoljeća, kada se problemu Ilira pristupa interdisciplinarno iz arheološkoga, lingvističkoga, flološkoga, etnološkoga i historiografskoga aspekta. Svemu tomu doprinijela su tri znanstvena simpozija u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH u Sarajevu (“O teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba” /1964./, “Iliri u antičko doba” /1966./ i “Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slavena” /1968./) te Prvi međunarodni simpozij održan u Tirani 1972. s temom “Iliri i geneza Albanaca”, na kojem su sudjelovali i znanstvenici ondašnje Jugoslavije i koji je, prema općem mišljenju prisutnih arheologa, “imao još širi karakter, naročito u pogledu vremenskog raspona, i on je pokazao da su albanski naučnici postigli veliki uspjeh u domenu ilirologije”. Poslije su održana još tri znanstvena skupa međunarodnoga karaktera na kojima su, među ostalima, sudjelovali i albanski arheolozi iz Albanije: “Utvrđena ilirska naselja” (1974.) i “Duhovna kultura Ilira” (1982.) u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH i “Sahranjivanje kod Ilira” (1976.) u organizaciji Balkanološkoga instituta SANU. Tomu treba 9

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

dodati i Prvi Iliro-trački simpozijum “Paleobalkanska plemena između Jadranskog i Crnog mora od eneolita do helenističkog doba” u organizaciji ANUBiH i SANU, međunarodnoga karaktera, održan u Nišu i Blagoevgradu 1989. godine. Rezultati tih znanstvenih skupova pružili su nova saznanja o prošlosti Balkana, konkretno Ilira. Problematika Dardanaca prisutna je u kompleksu provincije Gornje Mezije, odnosno u okviru podunavskih provincija ili pak u sastavu pojedinih problema, i u djelima koja obrađuju specijalna pitanja društvene historije Rimskoga Carstva Dardanija zauzima podređeno mjesto ili se o njoj govori samo koliko je potrebno da se objasni fenomen društveno-ekonomske strukture ili problem romanizacije. Međutim, romanizacija na području Dardanije nije samo slaba nego i površna, što jasno pokazuje sustav urbanizacije, iz čega se vidi da se domorodačko stanovništvo održalo u ustaljenim tradicionalnim oblicima života. Iznimno mjesto za upoznavanje stanja Dardanije u doba rimskoga nadiranja ima djelo Carla Patscha. Uzimajući jugoistočnu Europu kao jednu cjelinu, on iscrpno obrađuje prodor Rimljana, opisuje ratove i ponegdje podrobno iznosi snagu neprijatelja. I tu je Dardanija uklopljena u okvir Gornje Mezije. U prvoj polovini XX. stoljeća antička prošlost Balkana postaje predmet znanstvenoga istraživanja, osobito lingvista, pa donekle i arheologa, iako, slobodno se može reći, veoma skromno i simbolično. Tako Nikola Vulić raspravlja i o Dardancima, odnosno o Dardaniji, o odnosima Dardanaca s Makedonijom i Rimljanima, ne dajući pritom nikakvu sintezu. Ipak, zbirke natpisa koje je izdao bilo sam ili zajedno s Friedrichom Ladekom i Antonom von Premersteinom imaju trajnu vrijednost. Zanimljiv je rad Ćire Truhelke u kojem se posebno razmatra i pitanje o Dardancima. Međutim, treba naglasiti da i pored dobrih i korisnih podataka on nije obuhvatio čitavo područje Dardanije, nego uglavnom njezin južni dio, odnosno sjeverni dio Makedonije. Važno je istaknuti da ni on nije poznavao stanje na terenu. Neprocjenjiv doprinos ilirologiji nedvojbeno je dao A. Stipčević, vrsni poznavatelj i svjetske i domaće ilirološke bibliografje, svojom prvom sintezom na hrvatskom jeziku. Tek su poslijeratna arheološka istraživanja teritorija na kojem su obitavala ilirska plemena, a osobito područje centralnoga Balkana, što je bio povijesni teritorij Dardanaca, omogućila upoznavanje ne samo s materijalnom i duhovnom kulturom nego donekle i geografskom rasprostranjenosti, ako se može nešto tako zamisliti za etničke aglomeracije predrimskoga, pa i rimskoga razdoblja. Može se slobodno reći da je prekretnica u ilirologiji nastala na Prvom međunarodnom znanstvenom simpoziju održanom u Tirani (15. – 20. rujna 1972.), 10

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

na kojem se tretirala sveukupna politička i socijalna struktura te duhovna i materijalna kultura Ilira. To je vrijeme kada je Albanija politički odškrinula vrata, a time ih arheolozima širom otvorila, omogućujući svojim arheolozima da posjećuju arheološke lokalitete Kosova, Makedonije, Srbije i djelomično Bosne i Hercegovine: tom sam prilikom, kao član tih ekipa, hodološki ne jednom prokrstario teritorij Dardanije, ali i samostalno posjećivao značajne arheološke lokalitete (Niš, Caričin Grad, municipij DD kod Sočanice, Ulpianu i druge lokalitete na Kosovu), što mi je veoma pomoglo pri obradi krucijalnih problema Dardanaca i Dardanije, kao što su geografska rasprostranjenost, rimska administrativno-politička teritorijalna organizacija Kosova, konkretno municipija Ulpiana, komunikacije, naselja predrimskoga, rimskoga, kasnoantičkoga odnosno ranobizantskoga doba. Uz arheologiju, u prvoj polovini XX. stoljeća značajan su doprinos rasvjetljavanju teškog problema ilirskoga jezika dali lingvisti, od kojih su najpoznatiji H. Hirt te P. Kretschmer. Na tom su području značajan doprinos dali Hans Krahe, koji je u svojem životnom djelu Jezik starih Ilira sintetizirao sve što se tadašnjom metodologijom moglo znati o jeziku Ilira. Treba spomenuti i druge svjetski priznate znanstvenike kao što su N. Jokl, Henrik Barić, Petar Skok, Ion Iosif Russu, zagrebački flolog Anton Mayer (autor kapitalnoga djela o jeziku starih Ilira), Fanula Papazoglu i osobito Radoslav Katičić, koji je na osnovi njemu pristupačnog onomastičkog materijala dokazao da se imenski materijal s područja Dardanije uklapa u jugoistočno imensko područje Ilira. Nakon dugogodišnjega rada i uz izvrsno poznavanje literature, u prvom redu grčkih i rimskih autora, a zatim europskih i šire, te onomastičkoga materijala, iako se stječe dojam da je to više plod kabinetskoga rada, F. Papazoglu dala je u sklopu povijesti plemena srednjobalkanskoga prostora sintetičan prikaz historije Dardanaca, njihove političke odnose s Makedoncima i Rimljanima te njihove materijalne i duhovne kulture iz predrimskoga doba, premda se služila materijalom uglavnom iz rimskoga doba. Pri tretiranju etničke pripadnosti Dardanaca koristila je jezični materijal, i to glose, onomastiku, toponomastiku, etnike, pa i arheološki materijal. Autorica je kao dodatak knjizi dala fragmente originalnih djela – grčkih i rimskih autora – s prijevodima koji se odnose na Dardance, koje sam koristio pri pisanju ovoga rada. Pritom je ona, na osnovi onomastičkih studija, obradila etničku i socijalnu strukturu teritorija centralnoga Balkana. Rezultat iliroloških studija svakako su i djela Włodzimerza Pająkowskog i Pierrea Cabanesa, koji daje cjelovitu sintezu povijesti ilirske države od IV. do II. st. pr. Kr. On svoj prikaz gradi prije svega na vlastitom poznavanju primarnih arheoloških i literarnih izvora, kao i Neritan Ceka i Edi Shukriu. Emil Čerškov, za razliku od prije spomenutih autora, daje na osnovi literature 11

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

i arheološkoga materijala sažet prikaz historijskoga razvitka Dardanaca od prethistorije do njihova potpunog potpadanja pod rimsku vlast, uključujući tu i problem romanizacije, ekonomske, socijalne i etničke strukture, ali i to samo za područje Kosova, što se vidi i iz njegovih ostalih, manjih radova. No, za razliku od ostalih autora, E. Čerškov svoja je razmatranja zasnivao i na izvrsnom poznavanju terena de visu. Od neprocjenjive je vrijednosti kapitalno djelo Arheološko blago Kosova i Metohije od neolita do ranog srednjeg veka I – II (SANU – Muzej u Prištini, Beograd 1998.), uz stručnu suradnju arheologa Kosova Kemajla Lucija i Fatmira Peje. I pored fragmentarnosti, kontradiktornosti i vremenske neodređenosti, u tretiranju problematike “Dardanci i Dardanija u antici” bio sam se primoran koristiti i djelima antičkih autora, bez kojih bi se teško mogli rekonstruirati historijski procesi antičkih naroda, osobito barbara, iako nisu poznavali teritorije i same narode o kojima su pisali. Osobito to vrijedi za srednjobalkanska plemena. No, svakako uz veliku opreznost i kritički pristup, njihovi su podaci, osobito u rasvjetljavanju političkih odnosa s Makedoncima i Rimljanima, više nego potrebni. Izvori antičkih autora koji se odnose na spomenuti problem mogu se podijeliti u dvije grupe: oni koji govore o historiji Makedonaca i njihovim odnosima sa susjedima (Diodor, Justin i dr.) te izvori koji o Ilirima, odnosno o Dardancima, govore u vezi s rimskim osvajanjima Balkanskoga poluotoka (Polibije, Livije, Apijan, Kasije Dion). Vremenski se mogu podijeliti na autore iz II. st. pr. Kr. (Polibije i Livije), autore iz Augustova doba (Strabon i Livije), autore iz ranoga carskog doba (Apijan, Ptolemej), o III. i IV. stoljeću govore itinerari, a u kasno doba spadali bi Hijerokle i Prokopije Cezarejski itd. Ovim se pregledom neće obuhvatiti svi antički autori čija su djela korištena pri izradi ove knjige, nego će biti govora samo o nekima koji se najviše koriste. Jedno od takvih djela bez sumnje je Polibijeva Historija. Ipak se mora reći da Polibije nije bio objektivan u izlaganju događaja. On opravdava politiku Rima u pokoravanju svih malih naroda mediteranskoga bazena. U 40-ak knjiga – od kojih se sačuvalo samo prvih pet, a ostalo u većim ili manjim fragmentima – Polibije opisuje mediteranski bazen od 264. do 146. pr. Kr. Njegovo je djelo zapravo samo nastavak Timejeva djela (Timej je napisao povijest do 265./264. pr. Kr.). Unatoč tomu, velika vrijednost Polibijeva djela sastoji se u tome što opisuje ilirsko-rimske ratove i ostale događaje u Iliriji tijekom makedonsko-rimskih ratova. Ono što je od Polibijevih djela izgubljeno ili pak nedostaje dopunjuje se podacima iz Livijeva djela Ab urbe condita. Ono se sastoji od 142 knjige, a poslije je podijeljeno na dekade i vremenski ide od utemeljenja grada Rima do 9. godine. Od toga se sačuvala treća, četvrta i polovica pete dekade, u kojima 12

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

se govori o događajima između 218. i 168. pr. Kr. Livije je značajan u davanju podataka iz ilirsko-rimskih ratova, pri čemu doslovce prepisuje Polibija. Od djela koja su usko povezana s problematikom iz historije Makedonije bez sumnje značajno mjesto zauzima Historiae Philippicae Troga Pompeja, suvremenika Tita Livija. Djelo je izišlo 9. pr. Kr. u Rimu u 44 knjige. Obuhvatilo je razdoblje Makedonije prije dolaska Filipa II. na vlast pa sve do potpune propasti makedonske države. Kako se njegovo djelo izgubilo, Marko Junijan Justin sakupio ga je i u izvodima (epitomama) izdao u II. stoljeću. U ovom je djelu sačuvano dosta podataka iz Ilirije, o ratovima između južnih Ilira i Makedonije i njihovim međusobnim odnosima, osobito o odnosima Makedonaca i Dardanaca. Značajno mjesto u historiografji Hadrijanova vremena zauzima Apijan, grčki povjesničar koji je rođen u Aleksandriji, pa je nazvan Aleksandrijski. On je svoje djelo Rimska povijest u 24 knjige napisao ne na osnovi analitičkoga ili kronološkoga nego iz teritorijalnoga, odnosno etničkoga aspekta, u kojem se odražava i kronološki sistem. Nažalost, Apijanovu djelu nedostaje 28. poglavlje, koje govori o ilirskim plemenima. Ipak, u njemu se nalaze veoma značajni podaci, osobito oni koji se tiču geografskih granica Ilirije, bilo da se pod tim usvaja grčki odnosno rimski aspekt. Strabon, iako je mnogo putovao, krajeve Balkana, osobito njegov središnji dio, nije poznavao iz autopsije. No njegova Geografja ima veliko značenje za geografju i etnografju ilirskih plemena. Sigurno se može reći da se on koristio i starijim izvorima. Šteta je samo što je izgubljen dio VIII. knjige, koja posebno govori o Dardancima. Veliki erudit iz vremena dinastije Flavijevaca, Plinije Stariji, pored mnogo drugih djela koja su izgubljena, napisao je i veliko enciklopedijsko djelo Naturalis historia. Tu je, među ostalim, prikazao posljedice ilirsko-rimskih ratova i administrativnu podjelu Ilirije nakon rimskih osvajanja. Za geografske podatke koristio se Agripinom kartom Rimskoga Carstva. Sve to upućuje na to da se njegovi podaci odnose na vrijeme iz kojega citira izvore. Za rano razdoblje Rimskoga Carstva, među ostalima, Ptolemejeva Geografja ima posebno značenje. Utvrđeno je da je Ptolemej sistematizirao zapažanja starih geografa, uglavnom Eratostena, Hiparha i Marina iz Tira. U njegovu se djelu spominju mnogi lokaliteti Ilirije, Makedonije i Epira s geografskim dužinama i širinama. To donekle olakšava njihovu približnu ubikaciju. Iznimnu vrijednost za III. i IV. stoljeće, osobito kada je riječ o putnoj mreži Rimskoga Carstva, imaju itinerari. Karakteristika je tih djela što, pored putova koji prolaze kroz provincije, pokazuju i ubikaciju lokacije s određenim udaljenostima u milijacijama između pojedinih mjesta. Međutim, za razliku od Itinerarium Antonini i Tabula Peutingeriana, koji lokalitetima ne označuju pravni 13

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

položaj, Itinerarium Hierosopolitanum izričito govori o pojedinim lokalitetima kao što su civitates, mutatio (obična stanica bez naselja, gdje su se izmjenjivale pošta i zaprežna snaga) i mansio (što je zasigurno bilo naselje). Za kasno antičko odnosno ranobizantsko doba vrijedne podatke donose Hijeroklov Synecdemos (koji je, istina, nastao u Justinijanovo doba, ali odražava stanje iz V., a ne iz VI. stoljeća), Notitia Dignitatum, Codex Justinianus, Teodozijev Codex i Prokopije iz Cezareje. Ta djela pružaju dovoljan materijal za rekonstrukciju povijesnoga razvoja u najkritičnije vrijeme Rimskoga Carstva bilo u društveno-pravnom ili ekonomskom i građevinskom pogledu. Veoma je koristan, osobito za II. i III. stoljeće, epigrafski materijal. Iako je veoma teško upotrebljiv za određivanje lokacije i značenja naselja jer se rijetko nalazi in situ, na osnovi formule, jezika i stilizacije može se s izvjesnom sigurnošću govoriti o jezičnom karakteru, o političkoj i socijalnoj strukturi, o kultovima i religiji područja na kojima je nađen. Za razliku od grčkih imena, latinska je nomenklatura složena iz socijalnoga i političkoga kao i individualnoga aspekta. To se očituje u sistemu tria nomina, tj. gentilicij, flijacija i triba, čime se pokazuje društveni položaj osobe, a kognomen je u većini slučajeva slobodan roditeljev izbor. Unatoč tomu, onomastički je sistem odraz društveno-političkih odnosa i kulturnih različitosti i promjena. To se osobito vidi na onomastičkom materijalu posvjedočenom na nadgrobnim i drugim natpisima iz IV. stoljeća, kada kršćanstvo izlazi iz katakombi i Milanskim ediktom 313. dobiva slobodu javnoga djelovanja. Arheologija i njezini rezultati, bez obzira na razdoblje ili areal određene društvene aglomeracije i kulture, a osobito onih prahistorijskoga i prethistorijskoga doba, za historičara su u funkciji izvora za proučavanje i rasvjetljavanje određenoga razdoblja i dane materijalne i duhovne kulture, iako se pritom susrećemo s nizom pitanja i nedorečenih i više puta arbitrarnih odgovora. To je i razumljivo, osobito kada je riječ o aliterarnim aglomeracijama. Razlog je svakako u tome što se sve civilizacije ili kulture razlikuju jedna od druge i po tipologiji i njezinim konstitutivnim elementima i prema statističkim proporcijama tih elemenata. Međutim, koliko god je ta konstatacija sama po sebi idealna, u praksi je ona ipak odraz kriterija koji su pri utvrđivanju obilježja određene kulture određenoga teritorija nerijetko subjektivni i nesigurni, dakako ovisno o školi, ideologiji i metodama koje se pritom primjenjuju. Unatoč tomu, arheološki artefakti – oruđe, oružje, nakit, grobovi, stanovi, naselja – na određen način odražavaju ne samo sistem stanovanja, svjetonazore i običaje primijenjene u svakodnevnom životu, primjerice sahranjivanje, nego i ekonomsku i socijalnu organizaciju u određenom vremenu i na određe14

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

nom području. Jedino u tom smislu historičaru koriste arheološki rezultati. Naime, cilj suvremene arheologije nije samo u opisivanju artefakata, oruđa i oružja, keramike, umjetničkih ostvarenja prahistorijskoga i prethistorijskoga čovjeka. Njezin osnovni predmet proučavanja je čovjek i njegovo duhovno i materijalno stvaralaštvo, koje se očituje u nađenim artefaktima. Kako je rad na problemu “Dardanci i Dardanija u antici” veoma dugo trajao, a i stvarao se u različitim mjestima – na Kosovu, gdje manjka osnovne znanstvene literature, zatim u Zagrebu, Beču, Münchenu, Heidelbergu, Frankfurtu na Majni – što se jasno vidi i po korištenju znanstvene literature, nekada istog autora u originalu i u prijevodu, profesionalni će čitatelj naći neke praznine i prekide kontinuiteta. Neovisno o tome, ipak vjerujem da će uočiti da sam, ako ništa drugo, pokušao dati pregled veoma zamršenoga povijesnog procesa Dardanaca na području centralnoga Balkana, koji su se hrabro nosili i s Makedoncima i s Rimljanima, nedirnuti romanizacijom, a čiji se jezik, kao što će se pokazati, održao sve do kasne antike i poslije. Po svojem karakteru, rad je podijeljen na četiri glavna dijela. Prvi dio tretira probleme teoretske prirode: etnogeneza, etnogeografske i političke granice Dardanaca i Dardanije. Drugi se dio bavi problemom Dardanaca i njihovim odnosima prema Makedoncima sve do potpune dominacije Rima. U trećem se dijelu raspravlja o političkim, socijalnim i ekonomskim strukturama u predrimsko i rimsko doba, a u četvrtom o običajima, duhovnoj i materijalnoj kulturi Dardanaca nedirnutoj romanizacijom. Iz svega rečenog jasno se vidi s kakvim sam se teškoćama suočavao pri radu na knjizi Dardanci i Dardanija u antici. Početni poticaj za moje, usudio bih se reći, životno djelo bila je moja doktorska disertacija iz 1972., koja se bavila istom problematikom. Članovima povjerenstva, akademicima Radoslavu Katičiću, Duji Rendiću-Miočeviću i Mati Suiću, iskreno zahvaljujem jer bi bez njih moje znanstveno djelovanje zasigurno imalo sasvim drugačiji tijek. Ne manju zahvalnost dugujem i recenzentima ove knjige, prof. dr. sc. Aleksandru Stipčeviću i dr. sc. Tamari Tvrtković, što su me upozorili na probleme i dali sugestije koje su omogućile da knjiga dobije svoje puno znanstveno obilježje. Isto tako iznimnu zahvalnost dugujem dr. sc. Marti Čivljak, koja mi je pomogla pri pisanju kratica i citata upotrijebljenih u tekstu te u sređivanju izvora i literature. Iskrenu zahvalnost dugujem i dr. sc. Mariji Karbić, koja je pročitala tekst i pomogla pri izradi kazala i pojmova. I ovom bih prilikom htio zahvaliti Zakladi Alexandera von Humboldta, koja mi je omogućila boravak u SR Njemačkoj, najprije u Heidelbergu od 1. listopada 1976. do 30. rujna 1977., i drugi put u Münchenu od 1. listopada 1991. do 30. rujna 1992., gdje sam obradio glavni dio, konkretno političke, socijalne 15

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

i ekonomske strukture, a tu znanstvenu literaturu teško da bih mogao naći u Prištini, pa i u Zagrebu. Zahvaljujem i Odjelu za međunarodnu razmjenu knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu na iskrenom razumijevanju i pomoći pri naručivanju knjiga iz stranih knjižnica. Na kraju, iskrenu zahvalnost dugujem Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, koje je i omogućilo da se ova knjiga objavi u okviru djelatnosti Hrvatskoga instituta za povijest. Ne manju zahvalnost dugujem gospođi dr. sc. Jasni Turkalj, ravnateljici Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, koja je dala zdušnu potporu da se ovo djelo dovrši i objavi.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

UVOD

obzirom na morfološke, hidrološke i klimatske razlike, Balkan nije jedinstvena geografska cjelina. Ovo je geografsko područje, konkretno njegov zapadni dio, a to su dijelovi zemalja bivše Jugoslavije, podijeljeno na šest antropogeografskih zona: jadransku, alpsku, panonsku, centralnu, južnu i prijelaznu. Ta se podjela javlja već u doba neolitskih etnokulturnih stratuma. Međutim, usprkos zaokruženim cjelinama, zone nisu strogo razgraničene jer obuhvaćaju i susjedna područja. To se najbolje vidi u zoni centralnoga Balkana. Ta zona obuhvaća čitavu Srbiju, Kosovo, istočnu Crnu Goru i sjevernu Makedoniju. Iako zaokružena visokim planinskim masivima, ipak je Moravskovardarskom dolinom otvorena prema egejskom svijetu, a Drimskom, odnosno Dukađinskom (sc. Metohijskom, Z. M.) dolinom, preko Kosovske ravnice na zapadu, i Ibarsko-neretvanskom dolinom povezana s jadranskim područjem. Prema tome, podliježe mediteranskom utjecaju, koji seže već u stariji neolitik.1 Osim toga, svaka je zona podijeljena na podzone.2 Na takvu diobu utječe sama konfguracija tla. Tako je samo centralno balkansko područje, na kojem su uglavnom obitavali Dardanci, podijeljeno na centralnu ili moravsko-vardarsku oblast, centralni predio ili Rašku, vardarsku ili makedonsku oblast i Kosovo kao središnje područje Dardanaca.3 Sve te podzone, zbog svojih geografskih osobitosti, čine zasebne cjeline i obilježene su specifčnim kulturnim stratumima. Ali i pored toga može se pretpostaviti da su ta područja bila nastanjena u veoma dalekoj prošlosti, možda čak i u paleolitiku,4 iako su za sada otkriveni, 1

2 3 4

BENAC, A., 1969: 195; Idem, 1981: 33-41; 1987: 37-802; CVIJIĆ, J., 1966: 15-18; RADOVANOVIĆ, R. S., 1937: 17; KRASNIQI, M., 1963: 34. VASIĆ, R., 1987: 673-690. CVIJIĆ, J., 1966: 46 ss, 63-65; KRASNIQI, M., 1963: 3-20; VASIĆ, R., 1987: 673-690. Da je veliki dio Balkana u paleolitiku bio nastanjen potvrđuju nalazi u Crvenoj Stijeni nad Trebišnjicom, u Hrvatskoj na Hušnjakovu brdu kod Krapine, u Srbiji Risovača kod Aranđelovca, Gradac kod Kragujevca i dr.; zatim u Tesaliji, Rumunjskoj, Bugarskoj (BENAC, A., 1966: 13; Idem, 1964: 9-20; Idem, 1957: 19-50; Idem, 1987: 610; BENAC, A. – BRODAR, M., 1958: 2164; BRODAR, M., 1957: 51-57; GORJANOVIĆ-KRAMBERGER, D., 1918; GARAŠANIN, M., 1973: 9-14; II/1973: T. 1-2.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

na djelomičnom području, tek neki lokaliteti iz toga razdoblja. Ono što za paleolitik možemo samo pretpostaviti na osnovi analogija sa susjednim predjelima Balkanskoga poluotoka, za neolitik je jasnije, premda je sistematsko sondiranje i rekognosciranje središnjega dardanskog područja, a to je teritorij Kosova, počelo tek 50-ih godina XX. stoljeća.5 Arheološka istraživanja na centralnom balkanskom području pokazala su da je ono zahvaćeno istim neolitskim kulturama, istina s izvjesnim specifčnostima, vremenskim i donekle tipološkim, s određenim mjesnim varijantama. Tako se starčevačka etnokulturna grupa pojavljuje uglavnom u riječnim dolinama, npr. Stublina u Supskoj,6 Crnokalačka bara kod Rujišta,7 Bubanj kod Niša8. Na području Kosova ti su lokaliteti Predionica kod Prištine,9 Žitkovac kod Kosovske Mitrovice,10 Gladnice kod Gračanice,11 a u Makedoniji Zelenikovo kod Skoplja12. Vinčanska etnokulturna grupa, koja je rasprostranjena na pritocima rijeka Save i Dunava, a karakteristična je za srednji i kasni neolitik, raširena je na širem području centralne zone Balkanskoga poluotoka. Značajni su lokaliteti Vinča13 nedaleko od Beograda, po kojem je čitava grupa dobila ime, Banjica14 i dr. Na središnjem području dardanskoga teritorija vinčanska se grupa pojavljuje u posebnoj varijanti, koja je poznata kao kosovsko-južnomoravska.15 Poznati lokaliteti te varijante na Kosovu su Predionica kod Prištine,16 mjesto Fafos,17 Valač18 i Žitkovac na području Karagača kod Kosovske Mitrovice,19 a u Južnom Pomoravlju Pavlovac kraj Vranja, Pločnik kod Prokuplja, Malča kod Niša20 itd. 5

7 8

10 11

12 13

14 15 16 17 18 19 20

GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1951; GARAŠANIN, M., 1949: 57 ss; Idem, I-II/1973; GALOVIĆ, R., 1956: 207-218; TASIĆ, N., I/1998: 16-29. GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1958-1959: 368 ss; GARAŠANIN-ARANĐELOVIĆ, D., 1954; GARAŠANIN, M., I/1973: 17, 23, 66, 70, 98, 166. GALOVIĆ, R., 2, 1960: 24-28; GARAŠANIN, M., I/1973: 25, 35, 62, 77, 98, 100, 101, 102. GARAŠANIN, M., 39, 1958: 53 ss; Idem, I/1973: 15-64, II/1973: T. 3-7, 606 ss; Idem, 1979: 154-166. GALOVIĆ, R., 1959. Izvjesni elementi keramike otkriveni na lokalitetu Predionica povezuju taj lokalitet i s neolitskim kulturama Male Azije (ČERŠKOV, E., I/1956: 367-378). GARAŠANIN, M., I/1973: 103, 104, 105, 136. GLIŠIĆ, J. – JOVANOVIĆ, B., II/1957: 223-233; GARAŠANIN, M., I/1973: 25, 26, 35, 39, 41, 42, 195, 202, 214, 311, 313; TASIĆ, N., I/1998: 34-55. BENAC, A., 1969: 195; GALOVIĆ, R., 1954: 99-142. VASIĆ, M., 1932-1936; Idem, 1950: 1-77; Idem, 1951: 1-60; Idem, 1953: 1-97; Idem, 1954: 111117; Idem, 1956: 29-43; Idem, 1957: 1-13; GARAŠANIN, M., I/1973: 65-139; II/1973: T. 8-22; T. 23, sl. 2; T. 24-25; VASIĆ, R., 1987: 673-689. TODOROVIĆ, J. – CERMANOVIĆ, A., 1961. GLIŠIĆ, J., 1959-1969: 245-254; VASIĆ, R., 1987: 673-689. GALOVIĆ, R., 1959. JOVANOVIĆ, B., 1961: 9-78. TASIĆ, N., 1957: 3-63; Idem, 1959-1960: 11-82. TASIĆ, N., 1958: 11-49. GARAŠANIN, M., I/1973: 65-111 ss.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Svi spomenuti neolitski lokaliteti sa starčevačkim i vinčanskim kulturnim stratumom – ovaj posljednji izdvajao se na području Kosova u specifčnu varijantu, pa je poznat kao kosovska varijanta vinčanskoga etnokulturnog stratuma21 – govore o sposobnosti sredine, otvorene znatnijim vanjskim utjecajima posredstvom prirodnih komunikacijskih pravaca, da apsorbira materijalne tekovine mediteranskoga svijeta, odnosno upućuju na postojanje uskih odnosa s egejskim i cikladskim područjem. Od karakterističnih elemenata za takav zaključak mogu se, pored drugih, spomenuti plastične fgure, osobito mali žrtvenik od pečene zemlje i fragmenti kernosa na mnogim posudama. Kada se dodaju i elementi zmija kao plastični motiv slikane keramike, sve to pokazuje da ta vinčanska etnokulturna grupa pripada mediteranskom, odnosno anadolskom kompleksu.22 I starčevačka i vinčanska kulturna grupa relativno su dobro smještene u kronološkom pogledu.23 Teško je utvrditi koje su određene etničke aglomeracije bile nositelji tih neolitskih kulturnih stratuma. Postoji mišljenje da su bili paleomediteranskoga ili paleokontinentalnoga karaktera. No po svemu se čini da je ipak riječ o predindoeuropskom stratumu.24 S tom se arheološkom interpretacijom o etničkom supstratu neolitskih kultura i njihovoj ulozi u formiranju paleoindoeuropskih etnokulturnih stratuma podudaraju i rezultati jezičnih analiza. Naime, Peter von Bradke25 kaže da se indoeuropski jezici na osnovi triju redova guturala dijele na kentum-jezike (zapadnu grupu) i satem-jezike (istočnu grupu). Sačuvana ta tri reda guturala otkrio je u ilirskom i albanskom jeziku danski lingvist Holger Pedersen.26 Međutim, ta je teorija ustuknula pred otkrićem toharskoga jezika i njegove povezanosti s baltoslavenskom grupom.27 S tim u vezi Milan

21 22

24 25

26 27

Idem. CHILDE, V. G., 1929; Idem, 1950; Idem, 1949; Idem, 1958; SCHACHERMEYR, F., 1955; BITTEL, K., 1959; GARAŠANIN, M., I/1973: 114-126; Idem, 1950; Idem, 1961: 15-43; Idem, 1998: 56-87; BENAC, A., 1962; Idem, 1964: 63. GARAŠANIN-ARANĐELOVIĆ, D., 1954; GARAŠANIN, M., 1951; Idem, 1954: 1-5; MILOJČIĆ, V., 1949: 65-70 ss. Zanimljivo je istaknuti da utvrđivanje apsolutne kronologije metodom C-14 ne samo da se razlikuje u odnosu na klasičnu metodu za gotovo tisuću godina nego i rezultati nisu svuda podjednaki. Tako su npr. u Europi neki datumi visoki u odnosu na područje istočnoga Mediterana, što je proturječno, kako se vidi na osnovi samih predmeta otkrivenih na tim područjima. Osim toga, utvrđen je utjecaj Zemljina magnetskoga polja na radioaktivnost u različitim krajevima, pa se i u tome vidi divergentnost vrijednosti spomenute metode (vidi: DUMITRESCU, M. V., 1972: 26-27). BENAC, A., 1964: 164. BRADKE, P. v., 1888. Ta je teorija u lingvistici napuštena (vidi: PEDERSEN, H., 1925; ÇABEJ, E., 1986: 48-59; PISANI, V., I/1964: 67 /61-68/). PEDERSEN, H., 1900: 277. GEORGIJEV, V. I., 1966: 21-48, 313-314, 322-342.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Budimir28 je uz sjevernu (satem-refeks) i južnu (kentum-refeks) ustanovio i treću grupu indoeuropskih jezika, koja je sačuvala tri reda guturala, tj. osim velara imala je i palatale i labiovelare. Ona se nalazila u balkansko-anadolskom području, gdje su obitavali Iliri, Tračani, Makedonci i ostala maloazijska plemena. Taj etnokulturni stratum on naziva Pelastima. Takav se stav umnogome podudara s rezultatima arheologije koji pretpostavljaju u Egeji i Maloj Aziji postojanje jednog predgrčkog indoevropskog elementa, pripisujući mu priličnu starost u trećem mileniju pr. Kr.29 Predgrčki indoeuropski jezični supstrat Milutin Garašanin vidi u kulturnom jedinstvu balkansko-anadolskoga kompleksa brončanoga doba.30 Na osnovi svega toga može se zaključiti da je indoeuropeizacija Balkanskoga poluotoka počela na prijelazu iz neolitika u metalno doba, i to pod znatnim utjecajem kulture pontsko-stepskoga područja, čiji se materijal posvjedočio od ogromnih prostranstava ruskih stepa preko donjega Podunavlja do istočnoga i srednjega Balkana.31 Uz to se iz ove činjenice izvodi zaključak da je u formiranju etnokulturnih indoeuropskih grupa bio značajan utjecaj neolitskih kultura.32 Zanimljivo je i to da je neolitski etnokulturni stratum u centralnoj zoni Balkanskoga poluotoka trajao mnogo duže nego u ostalim dijelovima Balkana. Na takav zaključak navodi i činjenica da je baš u središnjem dijelu centralne zone, a to je teritorij Kosova, došlo do dodira bubanjsko-humske i badenskokostolačke etnokulturne grupe s ranobrončanom kulturom, što pokazuje lokalitet Predionica kod Prištine koji leži nedaleko od Gladnica.33

28 29 30 31

32 33

BUDIMIR, M., 1950; Idem, ŽA 1/1951: 77. GARAŠANIN, M., 1957: 209; BENAC, A., 1953; GAVELA, B., 1965: 143-161. GARAŠANIN, M., 1954-1955: 29-91, 38. GARAŠANIN, M., 1960-1961: 5-26; Idem, 1959 (1961): 15-43; Idem, I/1973: 161-285, osobito: 281-285. GARAŠANIN, M, I/1973: 283-285; JOVANOVIĆ, B., 1964-1965: 1-13; PJZ IV, V, VI. GLIŠIĆ, J., 1959-1960: 245-253; Idem, 1961: 133-144; GARAŠANIN, D., I/1953: 23 s; TASIĆ, N., I/1998: 92-115; VASIĆ, R., 1983: 103-114.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

ETNIČKO PODRIJETLO DARDANACA

problemom indoeuropeizacije usko je povezano i podrijetlo Dardanaca. Literarna tradicija klasičnih autora nema neko određeno mišljenje. Karakterističan je primjer te literarne tradicije Apijan Aleksandrijski, koji je svoje djelo napisao oko 160. godine. Genezu ilirskih plemena on isprepleće s mitološkim objašnjenjem: Ilirijevi sinovi bijahu Enhelej, i Autarij, i Dardan, i Med, i Taulant, i Pereb; pa kćeri Parta, Daorsa, Dasara i druge. Od tih su potekli Taulančani, Perebi, Enhelejci, Autarijci, Dardanci <Medi> i Parteni, i Dasareti, i Darsi. Misli se da se Autariju samome rodio sin Panonije ili Peon, a i Peonu Skordisk i Tribal. Od njih su isto tako narodi dobili svoja imena.34 Zacijelo se takve i slične mitološke interpretacije u djelima antičkih autora mogu naći ne samo za barbare nego i za same Helene. Ovdje se postavlja pitanje: pojavljuju li se Dardanci kao balkanski ili maloazijski etnokulturni element? Poznato je naime da se na području Troade južno od Helesponta pružalo područje pod imenom Dardanija,35 koje se nazvalo po imenu grada koji je ležao nedaleko od Ilija i Abida.36 Svijest o tzv. istočnom podrijetlu pojavila se u mnogih antičkih naroda, među kojima su u prvom redu Rimljani i Makedonci, i to na osnovi homonimije, tj. identičnosti toponima,37 oronima. U tom se smislu i Dardanci tretiraju kao izdanak Trojanaca. Tako treba shvatiti kazivanje kasnoantičkoga pisca Solina, koji ističe da su Dardanci trojanskoga roda, a poslije su

36 37

App. Ill. IV 2: 88LD4 * B*H (PX8g 6 !JD4X 6 )VD*<@< 6 9*@< 6 Ib8<J 6 AgDD4$< (g<XFh4, 6 hL(JXDH ADh 6 )@Dh 6 )FFD 6 JXDXH, hg< gF IL8V<J4@\ Jg 6 AgDD4$@ 6 (PX8ggH 6 !bJD4gH 6 )VD*<@4 <6 9*@4> 6 ADh0<@ 6 )FFDZJ4@4 6 )VDF@4. !bJD4g * bJ A<`<4@< (@<J4 B*  A\@< (g<XFh4, 6 G6@D*\F6@< A\@<4 6 ID4$88`<, < :@\TH J h<0 BDf<L: g<4 (PAPAZOGLU, F., 1969: 426, A 24). Apoll. Rhod. I 931; Apollod. III 12; BÜCHNER, RE IV/1901: 2157; THREAMER, 1901: 21632180. Strab. XIII 587, 595; Diod. XIII 45; Plin. V 124, 128; Steph. Byz. s.v. Strab. XIII 590.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

se barbarizirali.38 Od antičkih autora jedino Diodor balkanske Dardance veže s maloazijskima kada kaže da je Dardanos zavladao mnogim plemenima u Aziji i naselio i Dardance koji su s one strane Trakije.39 Već je napomenuto da su se antički narodi jagmili za trojansko podrijetlo jer Grcima-Epirotima, Makedoncima i Rimljanima nije bilo stalo da kao zemljaka ili pretka slavljenog heroja dovedu u vezu s onim surovim barbarskim narodom.40 Upravo su zbog toga nastali mitovi koji govore o seljenju Dardana s Krete, iz Argolide i Troje.41 Migracije i imigracije išle su sa sjevera prema jugu i obratno. Sam položaj Balkanskoga poluotoka omogućuje, čak i ubrzava takva kretanja bez obzira na njihove uzroke. O postojanju migracijskih pokreta s Balkanskoga poluotoka na maloazijsko kopno govori i Strabon: I Frigi ustvari Briogi, nekakvo tračko pleme, kao i Migdoni i Bebriki, i Maidobihini, i Bithini, i Thini, pa, rekao bih, i Mariandini. Ovi su svi napustili sasvim Europu, dok su Mezi djelomično ostali.42 Iz toga se može zaključiti da su postojale uske međusobne veze stanovnika maloazijskoga kopna s Balkanskim poluotokom, koje vremenski sežu u prethistorijsko doba. Osim toga, takva kretanja potvrđuju sličnost trojanskih i ilirskih imena. Ta činjenica ne upućuje na kretanje iz Azije u Europu, nego obratno. Putovanja iz Azije u Europu objasnila bi s jedne strane lutanja Eneje i ostalih trojanskih junaka kao što su Paris, Hektor, Prijam, Anhis i Asarak, koji su bili dardanskoga podrijetla;43 s druge su strane lutanja Kadma, sina feničkoga kralja Agenora i Telefas, koji se smatrao osnivačem Tebe u Beociji i koji je u Heladu donio Dionizov kult što ga je upoznao u Egiptu.44 Već je G. Zippel45 upozorio na to da je to tebansko božanstvo, simbol feničke seobe, iz Egipta odnosno iz Fenicije donijelo pismenost, kulturu i poznavanje obrade metala. Odatle je, navodno, prešlo u Lihnid i Budvu i poslije postalo ilirski kralj. Kadmo je sa svojom ženom imao nekoliko sinova, među kojima i Ilira. To je dokaz osvajačkoga pokreta ne s juga prema sjeveru nego sa sjevera prema jugu. 38

40 41 42

43 44 45

Solin. II 51 (p. 43, 15-18): Italicus excursus per Liburnos, quae gens Asiatica est, procedit in Dalmatiae pedem, Dalmatia in limitem illyricum, in quo sinu Dardani sedes habent, homines ex Troiana prosapia in mores barbaros efferati. (PAPAZOGLU, F., 1969: 427, D 2). Diod. V 48: I< :< )VD*<@< :g(8gB\$@8@< (g<`:g<@<, 6 BDJ@< gH J< F\< B FPg*\H *4BgD4ThX<J, J :< BDJ@< 6J\F4 )VD*<@< B`84< 6 J $F\8g4@<60H )D*V<@LH 6J@46\F4 (PAPAZOGLU, F., 1969: 426, D 1). THRAEMER, E., 1901: 2177. THRAEMER, E., 1901: 2163-2180. Strab. VII 3, 2: 5 J@ * @ MDb(gH #D\(gH gF\, 1D64`< J4 h<@H, 6hVBgD 6 9L(*`<gH 6 #X$DL6gH 6 94*@$4hL<@ 6 #4hL<@ 6 1L<@, *@6 * 6 J@H 9D4<*L<@bH. ?J@4 :< @< Jg8XTH 68g8@\BF4 BV<JgH J< +DfB0<, @ * 9LF@ FL<X:g4<< (PAPAZOGLU, F. 1969: 454, M 2). MALTEN, L., 1931: 33 ss. Hdt. II 49. ZIPPEL, G., 1877: 15 ss.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

O kretanjima Dardanaca i ostalih etnokulturnih elemenata sa sjevera prema jugu govori i sličnost toponimije u Italiji i Iliriji, Peloponezu i Maloj Aziji. Tako npr. u Dardaniji Strabon46 spominje dva dardanska plemena, Galabre i Thunate (8VβD4@4 i 1@L<VJ@4), čija se analogija nalazi i u južnoj Italiji: Galabri, po kojima je dobila ime pokrajina Kalabrija, i Dauni u Apuliji. Teško je vjerovati da je ta sličnost slučajna kada se zna da su područje Kalabrije i Apulije naseljavali Mesapi i Japigi, ilirska plemena koja su se onamo doselila s balkanskoga područja.47 U toj seobi etnokulturnoga elementa s Balkanskoga na Apeninski poluotok sudjelovao je i dardanski element. Plinije Stariji spominje pleme Darda koje je uništio Diomed,48 a koje sigurno podsjeća na Dardance. Kada su i zašto nastali ti pokreti balkanskih etnokulturnih elemenata, među kojima i Dardanaca? Eduard Thraemer ističe: … jedan se dio ovih Dardanaca odvojio i prešao Frigijcima u Malu Aziju.49 Neki pak tu pojavu vežu s tzv. dorskom seobom, koja se događala na prijelazu iz brončanoga u željezno doba,50 tj. krajem XIII. i početkom XII. st. pr. Kr. Međutim, u posljednje vrijeme sve više prevladava mišljenje da Iliri nisu odigrali odlučujuću ulogu u toj tzv. egejskoj seobi. Prihvati li se spomenuto mišljenje, prema kojem bi pravac kretanja naroda u toj seobi zaobilazio središnje ilirsko područje, tj. sjevernu Albaniju, Crnu Goru, južnu i srednju Dalmaciju, Hercegovinu, južnu Bosnu, zatim jugozapadnu Srbiju s Metohijom i Sandžakom,51 to znači da bi se ona kretala istočnijim dijelovima Balkana.52 Za razliku od navedenog mišljenja, M. Garašanin drži da je etnokulturno gibanje poznato kao “egejsko-dorska” seoba išlo preko zapadnoga dijela Dardanije, odnosno preko današnjega područja Kosova: U velikoj egejskoj seobi, u njenom 46 47

49 50

51 52

Strab. VII 5, 7 (PAPAZOGLU, F., 1969: 439, D 81). Genetička veza Mesapa i Japiga s balkanskim Ilirima vidi se na temelju ilirskih imena koja se nalaze na isejskim natpisima i onima njezinih flijala. Tako se npr. ime D r o s s o s, koje se nalazi na natpisima Isse i Traguriona, javlja i na mesapskim natpisima u obliku D r o s s i h i; zatim B l a t i o s (Issa) ime je jednog prvaka Apulije, a na mesapskim natpisima posvjedočeno je ime b l a t h e s, b l a h e s. Osobito je karakteristično ime S a l l a s, koje se, osim na natpisima Isse i Traguriona, nalazi i na glasovitom natpisu iz sela Lumbarde na Korčuli, koje je u Mesapa poznato u obliku S a l a i h i, S a l a h i a i (?), S a l l o n a s (usp. Sallantum, S a l ( l ) e n t i o n o) (usp. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1989: 155-180), a F. Papazoglu jasno ističe: Jugoistočni deo Apeninskog poluostrva bio je naseljen Japigima i Mesapima, koji su Iliri (PAPAZOGLU, F., 1969: 103; KRAHE, H., 1955: 12-37; Idem, 1929: 161; PISANI, V., 1964: 66). Plin. III, 104: ita Apulorum genera tria (…) Diomedes ibi delevit gentes Monadorum Dardorumque… (PAPAZOGLU, F., 1969: 103, 104). THRAEMER, E., 1901: 2177. DABINOVIĆ, A., 1940: 33 ss; MILOJČIĆ, V., 1949-1950: 13 ss; BENGTSON, H., 1970: 19; Idem, 1977: 52-66. ČOVIĆ, B., 1964: 97; Idem, 1983: 114-190. BENAC, A., 1967: 329; Idem, 1987: 737-802.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

delu orijentisanom u pravcu juga, vidnu ulogu igrao je zapadni Balkan, preko oblasti današnjeg Kosova. Otuda se i može smatrati da je, bar hipotetično, dobar deo tipičnih keramičkih oblika, kasnije karakterističnih za Peonce, zajedno s određenim metalnim oblicima, preko Kosova prodro u pravcu juga, ostavljajući verovatno, po strani moravski put.53 Iz samoga spomenutog konteksta vidi se da je iznesena konstatacija hipotetična. Hipotetičnost još više utvrđuje arheološki materijal s prijelaza iz brončanoga u željezno doba, i to upravo s ovoga središnjega dardanskog područja, s teritorija Kosova. Naime, taj arheološki materijal pokazuje određene specifčnosti različite od onih koje se vežu s egejskom seobom. To još više govori u prilog tezi da je to područje bilo izuzeto od elemenata egejske seobe, a ujedno potvrđuje mišljenje o vremenski mnogo starijem etnokulturnom formiranju Ilira na tom području.54 Osim toga, već na prijelazu iz kasnobrončanoga u halštatsko doba postoji formirana i izdiferencirana društvena struktura ilirskoga karaktera. Kao međaš između ta dva razdoblja najizrazitije se predstavlja, i to na području Kosova, nekropola u Donjoj Brnjici, koja na osnovi pokapanja pokojnika, oblika i uređenja grobova spada u grupu kulture žarnih polja (Urnenfelderkultur).55 Na osnovi analize materijala iz nekropola ovoga razdoblja, na području Kosova može se razlikovati više kulturnih faza, a postoji element spaljivanja. Alojz Benac56 pokazao je da je kremacija pokojnika nespojiva s egejskom seobom. Ako je ima, onda je to sporadičnoga karaktera. Nekropoli Donje Brnjice pridružuju se ona pored Badovca kod Rudnika (tj. Kišnice nedaleko od Prištine), Karagač kod Kosovske Mitrovice (tj. kod Žitkovca), kod sela Varoš kraj Uroševca (alb. Ferizaj) i Gornja Stražava, 9 km sjeverno od Prokuplja,57 zatim kod Paraćina i Rutevca blizu Aleksinca,58 potom nekropole na području Morave.59 Iako kod svih tih nekropola postoji samo kulturni sloj, ali ne i naseobinski materijal, ipak se mogu upoznati njihovi nositelji, koji su bez sumnje Dardanci.60 Materijal iz tih nalazišta uvjerljivo upućuje ne samo na već formirani etnički 53

55 56 57 58 59 60

GARAŠANIN, M., 1964: 329; Idem, I/1973: 309, 312; II/1973: 50; Idem, 1983: 773-785; LUCI, K., 1998: 129-146. O specifčnosti arheološkoga materijala s prijelaza iz brončanoga u halštatsko doba i njegovu izdvajanju od egejskoga materijala vidi: ĐURIĆ-SLAVKOVIĆ, N., 1964: 537-555; Eadem, 1970: 281303; SREJOVIĆ, D., 1959-60: 83-136; GARAŠANIN, M., I/1973: 439 ss; Idem, 1983b: 754-785; VASIĆ, R., 1987: 673-689; TASIĆ, N., 1998: 152-225. SREJOVIĆ, D., 1959-60: 83-136; GARAŠANIN, M., II/1973: 440 ss; TASIĆ, N., 1998: 214-222. BENAC, A., 1967: 327. KRSTIĆ, D., 1962: 62-65; GARAŠANIN, M., II/1973: 443-444. GARAŠANIN, M., 1958: 68 i bilj. 364, 365 (1-130); Idem, 1/1973: 293, 298 ss. GARAŠANIN, M., 1962: 57. GARAŠANIN, M., II/1973: 495; TASIĆ, N., 1998: 158-190 ss.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

ilirski element nego i na već izdiferenciranu društvenu strukturu, odnosno na formaciju izdiferenciranih dardanskih plemena. Nekropola u Donjoj Brnjici vremenski se stavlja u završnu fazu kulture žarnih polja,61 tj. na kraj staroga i početak srednjega brončanog doba, prema Paulu Reineckeu A2-C62, kada se uočava etnička stabilizacija na Balkanu, a prema M. Garašaninu63 kada počinje velika egejska seoba. Ne znači da se to može uzeti kao terminus post quem genetskoga nastanka Dardanaca. Na takav zaključak navode i ishodišta spomenutih tumula koji se nalaze na području zapadnoga Balkana, a prostiru se od Glasinca preko dardanskoga i peonskoga područja do gornje Makedonije. To pokazuje da su i nosioci “kulture tumula” ilirskoga karaktera sa zapadnobalkanskoga područja.64 Dapače, pojava tumula na središnjem ilirskom području datira od ranoga brončanog doba, tj. od II. tisućljeća pr. Kr.65 Međutim, već u XII.-XI. st. pr. Kr. završeno je formiranje etnokulturnoga elementa koji je poznat pod zajedničkim imenom Iliri.66 Kao prva sigurna faza s jasno izdiferenciranom dardanskom kulturom mogu se svakako uzeti nekropole Široko, Dubičak i najmlađi naseobinski sloj Hisar kod Suve Reke.67 Zatim se s područja Kosovske ravnice mogu ubrojiti gradine kod Kamenice, Tenešdola, Belaćevca, Cernice, Strezovca, Binča, Veletin iznad Janjeva, Domorovce u Donjoj Moravi, Crmjanski vis, a nedaleko od Prizrena kod Vlašnje i Vrbovca. Belaćevačkoj gradini moglo bi se dodati Gadimlje i sporadični materijal nađen kod Samodreže i dr.68 Ta specifčna gradinska kultura na središnjem ilirskom području, pa i teritoriju Dardanaca, počevši od halštatskoga razdoblja ustvari pripada bubanjsko-humskoj kulturnoj grupi. Emil Čerškov tvrdi: Može se pretpostaviti da su ova utvrđenja, nastala još u ranijoj epohi, nastavila svoj razvoj kroz čitavo bronzano doba da bi u halštatu postala dominantna vrsta ljudskih staništa.69 61 62 63 64 65

68 69

SREJOVIĆ, D., 1959-1960: 83-135; GARAŠANIN, M., II/1973: 438-449, 484 ss. GARAŠANIN, M., 1958: 66 ss; Idem, II/1973: 441-443, 484 ss. GARAŠANIN, M., 1958: 82 ss. MIKULČIĆ, I., 1966: 19-23. ČOVIĆ, B., 1964: 101; GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1958: 14-16; Idem, 1956: 14-18; GARAŠANIN, M., I/1973: 103 ss. ČOVIĆ, B., 1966: 94 ss; GARAŠANIN, M., I/1973: 161, 266, 285; II/1973: 484; TASIĆ, N., 1998: 162 ss, 190-214 s. ĐURIĆ-SLAVKOVIĆ, N., 1965: 537-549; GARAŠANIN, M., I/1973: 153, 154, 195, 481-485; TASIĆ, N., 1998: 166 ss. Osobito je karakterističan u ovom dijelu Kosova prahistorijski lokalitet Široko, koji svojim tipološkim karakteristikama pripada svim razdobljima od prahistorije preko brončanoga, halštatskoga, latenskoga doba pa sve do rimske provincijalne kulture, što svakako upućuje na dvije činjenice: 1. kontinuirano nastanjivanje ovih područja od prahistorije do rimske okupacije i dalje i 2. geografske mogućnosti za obitavanje i privređivanje. ČERŠKOV, E., 1969: 15 (811-24); TASIĆ, N., 1998: 162, 188. ČERŠKOV, E., 1969: 15 (11-24); Idem, 1970: 15; GARAŠANIN, M., I/1973: 164-215.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

U keramici postoji sekundarni postotak stilskih i tipoloških pojava koje bi se mogle povezati sa središnjim ilirskim područjem. Ovo određuje relativnu kronologiju. To je zapravo klasičan oblik halštata. Najkarakterističniji elementi plitke su posude s unutra povijenim obodom, a ukrašene su radlom. Na takav način ukrašavanja radlom izvan dardanskoga teritorija još se nije naišlo, pa se uzima kao etnokulturni determinator, uglavnom samo na užem dijelu Kosova, i to počevši od Štipa u Makedoniji prema sjeveru sve do Kosovske Mitrovice, odnosno do Samodreže, zatim čitavim zapadnim i jugozapadnim područjem Kosova (Prizren, Peć) te prema istoku dolinom Morave, uglavnom oko Vranja. Radla izlazi iz uporabe oko V. st. pr. Kr. Keramiku ukrašenu radlom na peonskom i dardanskom području zamjenjuje fna “latenska” keramika, rađena na vitlu, koja vremenski ide u prvu polovinu V. st. pr. Kr.70 Ipak, problem podrijetla Dardanaca još ostaje neodređen. Postavlja se pitanje: jesu li Dardanci nositelji kulture tumula, koja je po svojem karakteru ilirska, ili su pak pridošlice na to područje? Jesu li Dardanci Iliri ili su izdanak paleomediteranskoga etničkog elementa, kako ih tretira Grga Novak?71 Pitanje je usko povezano sa samim problemom značenja imena Ilir. Bez obzira na vremenski još neodređene podatke antičkih autora, kojima su, čini se, ta srednjobalkanska plemena bila veoma slabo ili nikako poznata, ipak kod njih pojam “Dardanac”, “Ilir” treba shvatiti više u geografskom negoli etnopolitičkom značenju.72 Zna se da se pojam “Ilir” odnosio na malo pleme koje se prostiralo od Epidaura (Cavtata) do Lissusa (Lješa, alb. Lezhë), koje Plinije Stariji73 i Pomponije Mela74 poznaju kao Illyri proprie dicti (“Iliri u pravom smislu riječi”).75 To se ime proširilo i na ostala plemena.76 Zbog pomanjkanja određenih podataka iz antičkoga doba, sva se dosadašnja razmatranja o etničkoj pripadnosti Dardanaca uglavnom zasnivaju na 70 71 72

75 76

MIKULČIĆ, I., 1966: 18. NOVAK, G., IV/1/1969: 82, 88. “Utvrđena je činjenica, da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede” (SUIĆ, M., 1955: 136; Idem, Simpozij I, 1964: 258 ss, 268). Plin. III 144: (…) eo namque tractu fuere Labeatae, Senedi, Rudini, Sasaei, Grabaei proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei. Mela II, 56: Partheni et Dassaretae prima eius tenent; sequentia Taulanti, Encheleae, Phaeaces. Deinde sunt, quos proprie Illyricos vocant: tum Pyraei, et Liburni, et Istria… O problemu Illyrii proprie dicti vidi opširnije: KATIČIĆ, R.,1964: 87-97; PAJĄKOWSKI, W., 1981. “Wie viele andere Namen grössere Völker, so ist auch der der Illyrier aus einer anfänglich nur kleinen Keimzelle hervorgegangen” (KRAHE, H., 1955: 3); “Der Name Illyrier haftete also ursprünglich einem Stammesverband an, der sich von der mitteldalmat. Küste bis Epirus erstrecte, aber er griff, durch geschichtliche Ereignisse veranlasst, immer weiter nach Norden und Osten auf andere verwandte Stämme über, ein Vorgang, der in der Völkergeschichte nicht vereinzelt dasteht und z.B. bei den Slawen Analoga fndet” (MAYER, A., 1957: 167); SUIĆ, M., l. c.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

podacima lingvističkoga odnosno arheološkoga materijala. Osnovni se problem sastoji u pitanju etničkoga supstrata Balkanskoga poluotoka u vrijeme nastanjenosti Ilira. Već je C. Patsch77 upozorio na to da su, na osnovi sličnosti imena, na zapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka, odnosno na kasnijem području Ilira, prethodno obitavali Tračani, koje su Iliri potisnuli. Kao posljedica toga potiskivanja nastali su pokreti prema istoku, odakle su dalje na istok bili potisnuti Mizijci i Frigijci.78 S obzirom na etničku pripadnost Dardanaca, postoje suprotna mišljenja. Mogu se sažeti uglavnom u dvije međusobne dijametralno suprotne postavke: 1. Dardanci nisu Iliri i 2. Dardanci su Iliri. Među onima koji izričito niječu ilirsku etničku pripadnost Dardanaca jesu George G. Mateescu,79 Radu Vulpe,80 Dimitar Dečev,81 G. Novak82 i Vladimir Ivanov Georgijev.83 Mateescu se donekle približava mišljenju C. Patscha ističući da je Dardanija bila više nastanjena tračkim nego ilirskim elementom: (…) Lako ćemo utvrditi trački karakter domovine trećeg veterana s natpisa iz Scupia, koji se nalazi na južnom dijelu Dardanije, nastanjeno Dardancima, koji su, čini se, prije Tračani, nego Iliri.84 Iz toga se vidi da se njegova teza oslanja na podatke imena s natpisa manje-više iz II. i prve polovine III. stoljeća, i to uglavnom s područja Remesiane, Naissusa i Scupija, dakle istočnoga dijela dardanskoga teritorija, gdje je i moguće na osnovi onomastičkoga materijala naići na trački element. Do sličnog zaključka, služeći se istom metodom, koristeći se istim epigrafskim materijalom iz II. i III. stoljeća s gotovo istoga područja, dolazi R. Vulpe. On ističe da su Dardanci koliko Iliri toliko i Tračani, odnosno da etnikon Dardanus može značiti toliko Ilir koliko Tračanin.85 Isto mišljenje dijeli i bugarski lingvist Dimitar Dečev. Na osnovi osobnih imena, on misli da je Dardanija u prethistoriji pripadala Tračanima.86 Grga Novak Dardancima niječe ilirsku etničku pripadnost. Ujedno niječe identičnost glasinačkih Ilira, nosilaca halštatske kulture, s Dardancima. Na osnovi podataka antičkih autora kod kojih se posebno spominju Iliri i posebno 77 78 79 80 81 82 83 84 85

PATSCH, C., 1907: 169-173. Carl Patsch ipak Dardance smatra Ilirima (vidi: RE IV/1901: 2155-2157). MATEESCU, G. G., I/1923: 57-288. VULPE, R., 1925: 129-258. DEČEV, D., 1976. NOVAK, G., 1969: 72-89. GEORGIJEV, V. I., 1966: 175 ss; Idem, 1958. MATEESCU, G. G., I/1923: 57. (…) L’ ethnicon Dardanus il quale puo designare tanto un Illiro quanto un Trace (VULPE, R., III/1925: 162). Die Überhandnehmen der thrak. PN in den Inschriften aus Dardanien zeigt, dass dieses Land in der vorillyrischen Zeit von Thrakern besiedelt war (DEČEV, D., 1976: 118).

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Dardanci, s druge strane povezujući troadske Dardance s balkanskim Dardancima, on zaključuje da Dardanci nisu Iliri nego zaseban narod koji se održao sve do vremena Justinijana (527. – 565.), kada je u njihovoj domovini, u kojoj je i rođen, osnovao grad Iustiniana Prima.87 Kao i C. Patsch, G. Novak smatra da su Tračani i njima usko srodni bili rasprostranjeni preko cijelog sjevernog dijela Balkanskog poluotoka, od Crnog mora do Jadranskoga mora, i preko sjeverozapadne Male Azije, negdje između 2000. i 1000. pr. Kr.88, a da su Iliri u doba egejske seobe prodrli na Balkan i potisnuli Tračane na njegovu istočnom dijelu.89 Stoga i zaključuje da su Dardanci poseban narod koji je različit od historijskih Ilira, ali srodan sa stanovnicima Male Azije iz brončanoga doba i pripada paleomediteranskim narodima. To je svakako uopćeno. Zasniva se uglavnom na lingvističkom materijalu90 i pretpostavkama prethistoričara koji misle da su nosioci neolitskih kultura na donjem Dunavu bili Tračani, odnosno da su nosioci brončanodobnih kultura bili Indoeuropljani, ali da Tračani, koji su također Indoeuropljani, nisu bili nosioci eneolitskih kultura. I pored toga, ni jedno od tih rješenja G. Novak ne prihvaća apsolutno, nego samo kao metodu u rješavanju zamršenog problema.91 Mišljenje V. I. Georgijeva razlikuje se od svih drugih. Naime, lingvističkim je materijalom nastojao dokazati da su nositelji neolitske kulture (ertebelska kultura, kultura trakaste keramike /Bandkeramik/, Köres, Starčevo, Karanovo, Bojana i dr.) bili Indoeuropljani. Na temelju proučavanja kulture vrpčaste keramike (Schnurkeramik), smatrao je, za razliku od ostalih, da je Balkanski poluotok od najstarijih vremena bio nastanjen indoeuropskim plemenima, čiji 87

88 89 90

1. “I Dardani non sono Illiri, 2. I Dardani come in genere tutti gli abitanti dei Balcani e dell’Asia Minore appartenevano nell’ età di bronzo alla stirpe mediterranea. Dopo lunghi secoli queste genti si svilupparono in nazioni separate e ben distinte. 3. Intorno all’anno 1000 irrompe dal settentrione un popolo, che porta seco lacoltura halstatica. Questo popolo riesce di avanzare pressochè fno ai confni meridionali dell’odierna Bosnia. Questo popolo non sono gli Illiri storici, o più precisamente esso non è identico c o g l i abitanti, che i Greci nel IV secolo pr. di Cristo chiamavano Illiri. 4. Gli abitanti della Dardania come pure gli abitanti della regione fra la Dardania ed il mare, restarono risparmiati da tale invasione, fno ad essi giunse soltanto una leggera ondata della nuova coltura, nel mentre il maggior infusso culturale veniva per essi dalla Grecia. 5. I Dardani sono dunque una nazione per sè ed essi restarono tali anche nei tempi quando Giustiniano fondò nella loro terra, nella quale nacque, la città “Justiniana Prima” (NOVAK, G., IV/1/1969: 88-89). NOVAK, G., 1951: 38 (Uvod). NOVAK, G., IV/1/1969: 78, 79, 88. PATSCH, C., 1907: 169-173; TOMASCHEK, W., I/1893 (repr. 1980): 25; KRETSCHMER, P., 1896: 171 ss, 185; JOKL, N., VI/1924: 46; XIII, 155, 283; BARIĆ, H., II/1924 (1925): 151-161. “Mada nijedna od tih dviju tvrdnja nije nikako dosta jaka, one svakako pokazuju nove puteve, koji će nam ipak konačno riješiti to zamršeno pitanje” (NOVAK, G., 1951: 38, Uvod).

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

su se jezici razlikovali u nekim osobitostima, ali ne i u bitnim elementima. Svoju teoriju zasniva na balkanskoj hidronimiji, a usko s tim povezuje se problem s nositeljima mikenske odnosno kasnohelenske i kasnominojske kulture, čiji bi nositelji bili Indoeuropljani.92 Ta “dako-mezijska” teorija klasičan je primjer konstrukcije “lažnih naroda” lingvistike,93 inače veoma zanimljiva, ali i kontradiktorna, što se jasno vidi po tome što ima dosta znanstvenika koji je prihvaćaju, i lingvista i arheologa.94 Tako Velizar Velkov ističe da je podrijetlo starih imena mjesta indoeuropskoga karaktera.95 Mišljenje da bi egejski jezični supstrat bio indoeuropskoga karaktera odbija Fritz Schachermeyr, iako ne negira njihovu vezu s Indoeuropljanima.96 Istini za volju, treba reći da arheologija, osobito ona koja se bavi proučavanjem prethistorijskih kultura (neolitik – metalno doba), odbacuje mogućnost etničke identifkacije arheoloških materijala.97 Jer etnos i kultura – kako s pravom ističe M. Suić – nisu uvijek dva podudarna pojma, pogotovo ne u perifernim i pograničnim područjima u kojima to nisu ni dandanas.98 Iako se uloga neolitskih kultura balkansko-anadolskoga kompleksa u formiranju paleoindoeuropskoga etnokulturnog elementa ne može potpuno negirati,99 ipak mi se neindoeuropski karakter neolitske populacije s posebnim osvrtom na podunavske neolitske kulture100 čini prihvatljivom činjenicom. Da bi dokazao indoeuropski etnoidentitet prethistorijskih populacija, V. I. Georgijev tvrdio je da postoje dva jezična sloja: jedan je sačuvao indoeuropsko o kao zaseban fonem, različit od a, a u drugom se ti fonemi stapaju. On je tako lingvistički izdvojio “Dako-Mezijce”, klasičan primjer konstrukcije “lažnih naroda” lingvistike, u koje je uključio Tribale, Dardance, Migdonce, dakle srednjobalkanska plemena tračke grupe, čime je nastojao dokazati da su nositelji neolitskih kultura bili Indoeuropljani, jer je postojala fonetska promjena o u a. Neodrživost te teorije očita je upravo s lingvističkoga stajališta. Naime, (…) postojanje jednog -a ili jednog -o u grčkoj ili rimskoj transkripciji domorodačkog 92

93 94 95 96 97

98 99 100

GEORGIJEV, V. I., 1966: 356-375, 385; Idem, 1958: 89-98, 101 ss; Idem, 1959: 5-16; Idem, 1957; Idem, 1971: 164-167; Idem, 1982: 24-34; Idem, 1976: 46-47; Idem, 1984: 207-215 i dr. Međutim, za druge trakologe ti su nastavci tračkoga karaktera (TOMASCHEK, W., II, 2/1883 /reprint 1980/: 70-73; DEČEV, D., 1976: 118-119, 202, 206). MÜHLMANN, W. E., 1985: 15-16. POGHIRC, C., 1971: 171-177; GARAŠANIN, M., I/1984: 182-185. VELKOV, V., 1972: 149. SCHACHERMEYR, F., 1955; PALMER, L.,1965: 29 ss. WAHLE, E., 1952: 6 ss; GALLAY, A., 1973: 70.; LAET, S. J. de, 1985.; BERGMANN, J., 1973: 78.-84. SUIĆ, M., 1967: 38. LAVIOSA-ZAMBOTTI, P., 1950: 192. PITTIONI, R., 1949: 116.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

imena nipošto nije dokaz da dotični jezik pripada indoevropskim jezicima koji čuvaju -o kao fonem ili onim koji nisu sačuvali. Uostalom postoje mnogi primjeri koji pokazuju da može postojati fonetska opozicija u jezicima u kojima je nestala početna razlika ovih dvaju indoevropskih fonema.101 Vladimir I. Georgijev Dardance smatra Dakomezijcima s ilirskim superstratom, ali s istaknutim tračkim elementom u istočnoj Dardaniji. Svoje mišljenje zasniva na postojanju toponima sa sufksima -dava (deva), “grad”, “naselje”, -bria, “grad” i -para, “trgovište”. Stoga geografska imena sa spomenutim sufksima pokazuju područje rasprostranjenosti Dako-Mezijaca na području Balkanskoga poluotoka, otprilike na istočnom području kasnije Gornje Mezije, tj. Dardanije, Daciae Mediterraneae i Daciae Ripensis.102 Toj bi grupi, prema njegovu mišljenju, pripadali, među ostalima, i Tribali. Dardanci bi, prema njemu, bili balkanski element koji je djelomično zajedno s Mezima i Frigijcima prešao iz Dardanije prema Maloj Aziji na sjeverozapadnom području Troade.103 On tu seobu povezuje s pokretima “egejsko-dorske seobe” otprilike oko prve, odnosno druge polovine II. tisućljeća, jer se Dardanci pojavljuju u egipatskim dokumentima kao stanovnici Male Azije između XV. i XIII. st. pr. Kr. Međutim, dolazak Dardanaca, Mezijaca i Migdonaca odvijao se otprilike u II. tisućljeću, spuštajući se s centralnoga balkanskog područja prema Trakiji. Time se očituje sačuvanost tračkoga jezika kao supstrata.104 Zagrebački je pak arheolog Ivica Degmedžić mišljenja da su Dardanci srodnici troadskih Dardanaca koji su se odande nastanili na Balkanskom poluotoku poslije 284. pr. Kr. zauzevši područje koje je prije premještanja pripadalo Peoncima. Oni su se ilirizirali tijekom premještanja Ilira prema istoku. Takva nasilna premještanja bila su česta u Dardaniji. U tom procesu – tvrdi on – i glavna dardanska rijeka, koja je ranije imala peonsko ime Axiois i koju je Homer hvalio, primila je ilirsko ime Vardarios.105

101

102

103

104 105

“(…) l’ existence d’ un o ou d’ un a dans la transcription grecque ou romaine d’ un nom indigène est loin de prouver l’appartenance de la langue en question aux langues indo-européennes qui conservent l’ o comme phonème, ou celles qui ne le conservent ps. En outre, il y a beaucoup d’ exemples qui montrent qu’une opposition phonétique o; a peut exister dans les langues où la distinction primitive de ces phonèmes indo-européens a été abolie” (KATIČIĆ, R., 1976a: 301). GEORGIJEV, V. I., 1966: 167, 175-176; Idem, 1958: 89-99; Idem, 1971: 164-167 (155-177); Idem, 1982: 24-27. Međutim, za druge trakologe ti su nastavci tračkoga karaktera (TOMASCHEK, W., II, 2/1893 /1980/: 70-73; DEČEV, D., 1976: 118-119, 202, 296). (…) I Dardani trasmigrarono parzilmento insieme con i Misi (e i Frigi) dalla Dardania (nella penisola Balcanica) verso l’Asia Minore nord-occidentale (nel territorio della Troade) (GEORGIJEV, V. I., 1966: 156, 204). Idem, 1966: 168 – 169. DEGMEDŽIĆ, I., 1967: 58.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Sva spomenuta mišljenja zasnivaju se uglavnom na jezičnom materijalu, donekle na arheološkom, koji je do nakon Drugoga svjetskog rata bio nedostatan i veoma štur, kao i na podacima antičkih autora. Međutim, intenzivna jezična istraživanja, osobito u drugoj polovini XX. stoljeća, potvrđuju suprotna mišljenja. Prema R. Katičiću,106 srednjobalkanska plemena pripadala bi jugoistočnom imenskom područja Ilira. Štoviše, prema R. Katičiću, u to područje pripada i Dardanija, koja je poslije potpala pod utjecaj srednjodalmatskoga područja, kao što izričito kaže: Čini se da je Dardanija na današnjem Kosovom polju ranije pripadala ovom (tj. jugoistočnom, Z. M.) imenskom području. Kasnije dolazi pod jaki utjecaj srednjodalmatskog područja.107 Iz svega toga izvodi se zaključak da su nosioci ovoga jezičnog područja Iliri i da se njihov jezik može zvati ilirski.108 Uz to su nosioci toga ilirskog jezika suvremenici kretsko-mikenske civilizacije,109 iz II. tisućljeća pr. Kr., kao što je dokazao M. Budimir.110 S arheološkoga stajališta, M. Garašanin111 složio se s tim jezičnim rezultatima. Osim toga, i prostorno se taj ilirski jezični element nalazi na mnogo širem geografskom području, što je pokazao Bedřich Hrozný dešifriranjem glinenih tablica u Knososu.112 To mišljenje B. Hroznoga potvrđuje i činjenica o postojanju jedinstva toponimije na balkansko-anadolskoegejskom području.113 Fritz Schachermeyr zaključuje da je taj egejski supstrat mnogo uočljiviji u ilirskom negoli u tračkom jeziku.114 Da je taj predgrčki supstrat indoeuropskoga karaktera pokazuje činjenica da je oko 2000. pr. Kr. bilo razdoblje formiranja i etničkoga diferenciranja Ilira, koji su već nastanjeni na Balkanskom poluotoku115 i tu doživljavaju svoju historijsku sudbinu. 106 107

108

109 110 111 112

113 114

115

KATIČIĆ, R., 12/1/1962: 92-120; Idem, 12/2/1963: 255-292. “Es scheint nur, dass die Dardaner auf dem heutigen Kosovofelde ursprünglich zu diesem (bzw. südostlichen, Z. M.) Namengebiet gehört haben. Später sind sie unter starken mitteldalmatischen Einfuss gekomen” (KATIČIĆ, R., 1968: 367). “nur das südliche Namengebiet kann also mit voller Berechtigung illyrisch genant werden und die Traeger dieser Namengebung dürfen uns vorest als Illyrier gelten, nur ihre Sprache kann illyrisch heissen” (KATIČIĆ, R., 1968: 367; Idem; 1962: 92, 102, 106, 108, 109, 111; Idem, 1964: 23; PAPAZOGLU, F., 1964: 49-75; Eadem, 1969: 167 ss). GARAŠANIN, M., 1954-1955: 38; Idem, 1957: 209; GAVELA, B., 1965: 143-161. BUDIMIR, M., 1950: 20 ss; Idem, 1952: 11-12; Idem, 1953: 18; Idem, 1965: 5-13. GARAŠANIN, M., 1957: 209 ss. “Au point de vue éthnologique, il est intéressant d’observer que plusieurs des noms des deux premiers alinée de l’inscription, rappellent les noms de localités illyriennes (…) Ç’ est ainsi que le nom de Baton, Bato, albanais Batush (…) Stabaya, rappelle le nom de Stoboi…” (HROZNÝ, B., 1947: 301). KRETSCHMER, P., 1953: 168 ss; SCHACHERMEYR, F., 1955: 239-249. “Aus dem wenigen, was wir vom illyrischen wissen geht freilich hervor, dass in diesem Sprachkreis das ägaische Substrat starker durchgesclagen hat als etwa in thrakischen…” (SCHACHERMEYR, F., 1955: 250). BENAC, A., 1964: 168; Idem, 1964a: 59-94; GARAŠANIN, M., 1964: 135-176, 260 s – 283 ss.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Uporno su se suprotstavljali Rimljanima, koji ih nisu uspjeli potpuno romanizirati. O tako starom rasprostiranju Ilira na Balkanskom poluotoku govore imena koja završavaju na “issa” i “issos”, a posvjedočena su na čitavom Balkanskom poluotoku: Lissus, Cissus, Gissus, Naissus, Idassa, Assos, Molossos, Orgessos, Panyassos itd.116 To svakako govori o veoma značajnoj ulozi paleobalkanskoga etničkog elementa u formiranju etničkoga stabla Ilira. Do takvih rezultata dovest će nas i daljnja analiza jezičnoga materijala. Radoslav Katičić naime ističe: Bez obzira na to kolika je uzajamna uvjetovanost razvoja jezika u njegovim unutrašnjim odnosima i razvoja društva kojemu taj jezik služi, potrebno je radi potpunosti podataka i mora biti u principu moguće, uspostaviti suodnos između povijesnoga i lingvističkog vremena (…) Metode takvog istraživanja nisu još razrađene s potrebnom egzaktnošću, pa su istraživalački postupci ostali vrlo primitivni i time su se otvorila vrata raznim apriornim koncepcijama, kao što su nordizam i mediteranizam, inspiriranim vrlo aktuelnim političkim mentalitetima.117 U toj je konstataciji donekle i odgovor na mišljenje onih lingvista koji Dardancima negiraju ilirsku pripadnost. I pored neilirskoga onomastičkog materijala u jezičnom fondu Dardanije,118 ipak čitavo dardansko područje po svojem jezičnom karakteru i onomastičkoj formuli pripada južnoilirskom području. Tročlana onomastička formula, koju je D. Rendić-Miočević utvrdio u Dalmaciji,119 posvjedočena je i na natpisnim spomenicima Dardanije.120 Ta opća povezanost ne samo s južnoilirskom grupom nego i sa srednjodalmatinskim jezičnim područjem Dardanije pokazuje se u sličnosti antroponimije vladarske kuće Dardanaca: Longarus, Bato, Monunius i Etuta.121 Čitav onomastički materijal posvjedočen na dardanskom teritoriju može se podijeliti na dva imenska područja: 1. istočno, na kojem postoji značajan trački onomastički element, a zahvaća teritorij između Skoplja, Kumanova i Niša i 2. zapadno, kojim je obuhvaćen teritorij Kosova i, što je veoma karakteristično, u njemu se nalazi čista dardanska onomastika.122 116 117 118

119

120 121

122

KRAHE, H., 1925: 9-11; GEORGIJEV, V. I., 1971: 158-159. KATIČIĆ, R., 1967: 206. “Problematičnu, da ne kažemo nikakvu dokaznu moć takvog materijala uočio je davno i sam Jokl, koji se njime u svojim ranijim radovima obilno služio” (BUDIMIR, M., 1950: 19). RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., I/1960: 163-171; Idem, II/1964: 101-110; Idem, 1989: 675-690; Idem, II/1956: 39-51; Idem: 67 ss; Idem, 1989c: 691-709. ČERŠKOV, E., 1969: 61; MIRDITA, Z., 1981: 213-298. Polyb. XXIX 13, 5; Liv. XXXI 28, 1-2: et ex Dardanis Bato Longari flius; Liv. XLIV 30, 4: Monuni, Dardanorum principis, fliam Etutam (PAPAZOGLU, F., 1969: 169, 431, 435 = D 28, 50, 51); KATIČIĆ, R., 1964: 21-22. PAPAZOGLU, F., 1964: 49-75; Eadem, 1969: 167 ss; KATIČIĆ, R., 1964: 22.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Međutim, premda se onomastički materijal dardanskoga teritorija može podijeliti na spomenute geografske zone i usprkos postojanju znatnoga imenskog materijala koji nije ilirski, ipak sama ta činjenica ne može osobito utjecati na negiranje ilirske etničke pripadnosti Dardanaca. Prema principima suvremene lingvistike, utvrđivanjem pripadnosti nekog imena nekom određenom imenskom području ne dokazuje se i pripadnost toga imena spomenutom jezičnom području, odnosno mogućnost pripadanja drugom jezičnom području.123 Osim toga, i najizrazitiji negatori ilirske etničke pripadnosti Dardancima na osnovi takva imenskoga materijala nisu mogli mimoići činjenicu da su izvjesna imena postala blago širega balkanskog područja, bez obzira na etničku pripadnost njihovih nosilaca.124 Takva je situacija i na dardanskom teritoriju.125 Iz svega slijedi zaključak da je veoma slaba dokazna moć onomastičkoga materijala u utvrđivanju etničkoga podrijetla neke osobe.126 Ipak, pojava stranoga 123

124

125

126

“Dabei kann nicht genug hervorgehoben werden, dass durch die Feststellung der Zugehörigkeit eines Namens zur Namengebung eines bestimmten gebiets noch nichts über seine sprachliche Zugehörigkeit gesagt ist” (KATIČIĆ, R., 1965: 54). MATEESCU, G. G., I/1923: 79, 144, 203 ss; VULPE, R., III/1925: 137, 138, 142, 145, 155, 170, 176, 203, 209. Premda G. G. Mateescu nije imao za cilj defnirati niti istraživati etničku pripadnost Dardanaca, što se vidi iz samog naslova njegova rada, a isti je slučaj i s R. Vulpeom, on je ipak došao do zaključka da su Dardanci tračkoga, a ne ilirskoga podrijetla. Svoj je zaključak proširio na čitav teritorij Dardanaca, i to na osnovi epigrafskoga materijala iz Naissusa, Remesiane i Scupija, dakle istočnoga dijela Dardanije, gdje se sasvim prirodno može, a i treba, očekivati simbioza tračkoga s ilirskim elementom. Međutim, u čitavom se njegovu radu jasno očituje apriornost pristupanja problemu s očitom notom da se po svaku cijenu dokaže tračka etnička pripadnost. To se, uostalom, može vidjeti i u odabiru onomastičkoga materijala za dokazivanje teze. Primjera radi, ističemo natpis iz Naissusa koji je koristio G. G. Mateescu: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / pa-/ terno Ae- / pilofo/ Sanc(tinus?) Oriens, / Cor(nelia) Mide, P. / Ael(ius) Cocaius/ vet(eranus) leg(ionis) / VII Cl(audiae) Sev(erianae) / ex voto pos(uerunt) Maximo et Ae -/ liano co(n)s(ulibus) [MATEESCU, G. G., I/1923: 93; CIL III 14565; JÖAI III (1900), Beibl. 131, nr. 30; MIRDITA, Z., 1981: 281, nr. 422 (69)]. Konačno, i sama činjenica da je taj dedikant bio vojnik VII. Klaudijeve legije govori da je stranac, odnosno perergrin ili, kako s pravom zaključuje F. Papazoglu: Pre će bit i da reči koje dolaze iza Aepilofo obeležavaju neko mesto na Istoku gdje se nalazilo svetište ovog božanstva i kroz koje je možda dedikant prošao prilikom nekog pohoda (PAPAZOGLU, F., 1964: 66). Aprioran stav G. G. Mateescua u nastojanju da na svaki način dokaže trački karakter Dardanaca vidi se u tome što se služio i onomastičkim materijalom koji je nađen izvan administrativnoga područja Dardanije, pa i iz rudarskih bazena, gdje je postojao strani etnički element u rudarskoj djelatnosti, što svakako umanjuje dokaznu vrijednost njegovih tvrdnji. KATIČIĆ, R., 1964: 23; MÓCSY, A., 1959: 163/1, 165, 180/1, 186/51 ss; HOLDER, A., 18961904; MAYER, A., 1957; DEČEV, D., 1957/1976; KRAHE, H., 1929; MIRDITA, Z., 1981. i dr. Takva i slična onomastička zajednička imena mogu se potvrditi u suvremenoj historijskoj situaciji koja je plod zajedničkoga duhovnog razvoja, a i migracijskih procesa. Uostalom, pri korištenju ovoga treba imati u vidu tri osnovne komponente koje je utvrdio Francesco Ribezzo: 1. uvjerljivi historijski okvir, 2. izdvojiti konkordancije koje se mogu pripisati predetničkim supstratom i 3. svojim brojem i kvalitetom one moraju prelaziti slučajne podudarnosti koje se posvuda mogu sresti (cit. ap. SUIĆ, M., 1967a: 85). Osim toga, i same podudarnosti iste grupe glasova mogu se sresti u leksiku najraznovrsnijih naroda među kojima ne mora postojati ni-

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

onomastičkog materijala na području Dardanije, i to osobito u najistočnijim dijelovima, mora se objasniti susjedstvom tračkoga etničkog elementa s jedne strane i formiranjem Aurelijanove Dacije, odnosno preseljavanjem dijela stanovništva iz Dacije na područje pod nazivom Dacia Mediterranea, koje je obuhvaćalo i dobar dio sjeveroistočnoga dardanskog teritorija. Taj se strani element, bez sumnje, može povezati i s Krasovim pohodom 29. pr. Kr. na Dačane i Bastarne, koji su bježeći pred njim prešli u krajeve preko Dunava, kada su osvojili zemlju Tribala, kao i na Dardance koji žive u zemlji ovih (sc. Tribala, Z. M.).127 I specifčna imena, čija se analogija nije mogla utvrditi niti se mogu posvjedočiti izvan Dardanije, pokazuju da je prisutnost predilirskoga etničkog elementa značajan faktor koji je utjecao u etničkom formiranju i formiranju onomastikona. Taj se element u posljednje vrijeme identifcira kao pelastičko-anadolski supstrat, čiji su idiomi, prema Karelu Oštiru, sačuvani u predalbanskom, odnosno u ilirskom i tračkom.128 Usprkos imenima neilirskoga karaktera na dijelu teritorija Dardanije, ipak se bez ustezanja može reći da se dardanskom etnikonu ne može negirati ilirski karakter jer, kako s pravom zaključuje F. Papazoglu: Posmatran u celini, materijal (sc. onomastički, Z. M.) koji smo napred sakupili pokazuje da Dardaniju treba smatrati posebnim onomastičkim područjem. Činjenica da su ilirska imena koja se nalazi na celoj teritoriji Dardanije i da je priličan broj onih imena koja su nesumnjivo ilirskog porekla a koja su ograničena samo na Dardaniju, pokazuje da je ilirska onomastika u Dardaniji bila indigena, a ne preuzeta spolja.129 Pridružimo li toj tvrdnji i antroponimiju vladarske kuće Dardanaca, koja po svojoj strukturi u biti ide u šire leksičko ilirsko blago, teško može negirati ilirstvo Dardanaca.130 U odnosu na onomastički materijal, toponomastički je složeniji i nesigurniji.131 Složenost se očituje u tome što se identičnost toponima s tračkim elementom

127

128 129 130 131

kakva etnička povezanost, kao što je to N. Vulić pokazao izrazitim primjerima: Segestani u Perziji i Segestika u Panoniji, Parti u Iranu i Partini u Iliriji. A slična se pojava može pokazati i u slučaju antroponimije (usp. VULIĆ, N., 1925: 90 ss; Idem, 1932: 164; Idem, 1933: 65; Idem, IX/1922: 81 ss; Idem, 1926: 107 ss; Idem, CXXI/1926b: 1-20). Dio Cass. LI 23, 3: “#FJVD<4 * E6bh4 Jg 6D4$H <g<o:\*J4, 6 J`Jg J< FJD@< *4$V<JgH JZ< Jg 9LF\< J< 6Jr <J4BXDH F< 6 :gJ J@J@ 6 ID4$88@H :`D@LH J <JH J@bH Jg )D*V<@LH < J PfD J 6g\<T< @6@<JH Pg4DfF<J@.” PAPAZOGLU, F., 1969: 417, T 46. = Bastarni, koje s pravom smatraju Skitima, i tada pređoše preko Dunava i osvojiše Meziju, koja se nalazi preko puta njihove zemlje, a zatim Tribale, koji su njeni susjedi, i Dardance koji žive u zemlji ovih. OŠTIR, K., 1921: 84, 131. PAPAZOGLU, F., 1964: 73. KATIČIĆ, R., 1964: 21-22 BUDIMIR, M., 1950: 19.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

umnogome očituje i u onim predjelima Dardanije u kojima je posvjedočena čista ilirska onomastika. Poznato je da među lingvistima ne postoje ujednačena mišljenja o istovjetnim problemima.132 Time se s jedne strane umanjuje vrijednost argumenata izvedenih na osnovi toga materijala, a s druge se strane vidi stajalište s kojega polazi pojedini autor. Već je rečeno da je V. I. Georgijev na osnovi toponima koji završavaju na sufkse -dava, deva, dova sa značenjem “grad”, odnosno -para “rijeka”, “obala” i -bria “grad” nastojao dokazati dački, odnosno dako-mezijski karakter.133 Prema Strabonu, Dačani i Geti govore istim jezikom.134 Međutim, poznato je da ti sufksi imaju i druga značenja. Tako -dava (deva), dova u staroiranskom znači “udaljavati”,135 odnosno u staroindijskom “Gott – Bog”,136 -para u avestijskom ima značenje “Schulde – posudba”137 odnosno “Ufer Grenze, Ende – obala, granica, kraj”.138 Uostalom, složeni etnonimi poput “Geto-Dačani” ili “Dako-Geti”, “Trako-Geti”, “Dako-Tračani” i “Dako-Mezijci” umjetne su i bezuspješne konstrukcije, a metodološki pogrešne.139 I pored toga vrijedno je istaknuti činjenicu, koju je svojevremeno uočio A. J. Evans, da se jedino u Prokopija vidi jezična mješavina ilirsko-tračko-dačko–rimskih elemenata u nazivima dardanskih i makedonskih lokaliteta,140 što je odraz njegova nepoznavanja etnogeografskoga područja o kojem je pisao. Nadalje, N. Vulić s pravom je isticao da je vremensko podrijetlo tih toponima nesigurno, pogotovo kada se zna da je Prokopijevo djelo De aedifciis iz 558. godine,141 a ponajmanje da se iz te vremenske perspektive može na osnovi veoma malobrojnih elemenata – samo triju-četiriju sufksa – odrediti etnička pripadnost žitelja tih lokaliteta. Stječe se dojam, što je iznenađujuće, da V. I. Georgijev u svojoj argumentaciji ne uzima u obzir paleobalkanski etnički supstrat dardanskoga i tračkoga teritorija. To svakako umanjuje dokaznu moć zaključaka izvedenih iz takve vrste toponomastičkoga materijala. Između ostaloga, toponomastički 132

133

134 135 136 137 138 139

140 141

Dovoljno je da se spomenu samo neka imena kao: KRAHE, H., 1925; Idem, 1929; HOLDER, A., 1896-1904; MAYER, A., 1957; DEČEV, D., 1976; MIRDITA, Z., 1981. GEORGIJEV, V. I., 1966: 175-176; Idem, 1960: 89-99; Idem, 1971: 164-166; Idem, 1977: 184-189; DURIDANOV, I., 1969. Strab. VII 3, 2, 13. BARTHOLOMAE, C., 1904: 688. WALDE, A. – POKORNY, J., 1930: 773. Ibidem! Ibidem. “Les ethnonymes composés de la sorte de ‘Gèto-Daces’ ou ‘Daco-Gètes’, ‘Thraco-Gètes’, ‘DacoMésiens’ sont-ils des constructions artifcielles mal réussies, mais en plus, érronées du point de vue méthodologique, car l’on ne doit pas confondre un ethnonyme global avec le nom d’une région entière, l’un faisant simplement une partie inséparable de l’autre” (JORDANOV, K., 1984: 182). EVANS, A. J., 2006: 149-150. VULIĆ, N., 1932: 164; Idem, 1933: 65 ss.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

je materijal u svojoj biti konzervativniji od ostaloga jezičnog materijala. To se vidi i iz toga što pri denominaciji izvjesnoga toponima velik utjecaj ima i sam karakter mjesta, pri čemu razne etničke aglomeracije isti toponim prevode iz jezika u jezik.142 Uz onomastiku i toponomastiku, značajan lingvistički materijal svakako su etnici. Uz samo ime Dardanac, kao i imena dardanskih plemena, spominju se zajedno Calabri i Thunati, o kojima Strabon kaže: (…) Dardanci su i Galabri kod kojih … se nalazi jedan stari grad, Thunati, koji na istoku graniči sa Medima, tračkim plemenom.143 Dimitar Dečev nastojao je dokazati da su Dardanci ponajprije bili Tračani. Potvrdu nalazi i u imenu etničkoga onomastikona Thunatai, što ga on izvodi iz tračkoga Thynoi.144 Ipak je to ime posvjedočeno kao etnikon i u južnoj Italiji, u imenu Dauni145 i Kalabri,146 gdje se svakako teško može očekivati trački element.147 Konačno, samo ime Dardan veoma se lako može povezati s imenom plemena Dardi u južnoj Italiji.148 Uostalom, Strabon Dardance ne izdvaja od ilirskih plemena.149 I ondje gdje Strabon Dardance ne uključuje pod pojmom J [88LD46 , to ne mora značiti da oni nisu bili Iliri.150 U leksički fond iz dardanskoga područja ulazi i nekoliko ftonima, koji su se sačuvali u obliku glosa. Wilhelm Tomaschek151 izričito kaže da su od njihova jezika poznata samo dva naziva biljaka koja je preuzeo Pedanije Dioskurid 142

143

144

145 146 147

148

149 150 151

Tako se na primjer Crno more u svim jezicima koji se govore na njegovim obalama zove jednako, a svi su ti nazivi s istim značenjem (…). Poznato je mjesto u okolici Dubrovnika koje se zvalo Asamum. Na istom otprilike mjestu leži naselje koje srednjovjekovna isprava naziva Lapide. Isto je latinsko i znači kamenje. Ono se sačuvalo do danas u obliku Lapad. Možemo dakle bez bojazni poistovjetiti ilirsko Asamum s latinskim Lapida, jer je ilirski naziv očito srodan sa staroindijskim asman (kamen) i litavskim asmuo (kamen) (KATIČIĆ, R., 1961: 45). Strab. VII 5, 7: J< * )D*<4J< gF 6 8V$D4@4, BDt @ῗH...B`884H DP\ καὶ @ 1@L<VJ4, [@] 9\*@4H h<g4 1D6\ BDH T FL<VBJ@LF4< (PAPAZOGLU, F., 1969: 439, D 81). Die dardanischen 1@L<VJ4 sind kaum von den thrakischen 1L<<@\ zu trennen. Man kann daraus folgern, dass die Dardaner ursprünglich Thraker waren (DEČEV, D., 1976: 203). Zanimljivo je da W. Tomaschek značenje imenu 1@L<VJ4 nalazi u albanskoj riječi t h y e n t e, “razbiti”, “slomiti”, “saviti” – fracti, rupti, conversi: (TOMASCHEK, W., 1980: 24). Plin. III, 103. Plin. III, 103. “Oba imena” – tvrdi F. Papazoglu – “imaju svoje najbliže analogije na Apeninskom poluostrvu: Calabri, po kojima je nazvana oblast Kalabrija, bili su verovatno, srodni s dardanskim Galabrijima, a Dauni, u Apuliji s balkanskim Thunatima” (PAPAZOGLU, F., 1969: 103). Plin. III, 103. Krahe njihovo ime ubraja u ilirske etnikone (KRAHE, H., 1925: 103, 112); TOMASCHEK, W., I/1980: 25. Strab. VII 5, 1, VII 5, 7, VII 5, 12; VII fr. 4 (PAPAZOGLU, F., 1969: 145, 439-440, D 81, 83, 84, 85). PAPAZOGLU, F., 1969: 162. TOMASCHEK, W., I/1980: 25; II/26.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

iz Anazarbe (znameniti liječnik i farmakolog iz Neronova vremena) u djelu o “ljekovitom bilju”152: aloitis – “gorčica” (planinska biljka) ili gentiana153 i sopitis (planinska biljka koja se koristila za umirivanje, uspavljivanje) absentium rusticum (vrsta pelina, gorčike). Pseudo-Apulej u djelu De medicanibus herbarum (O ljekovitosti bilja) spominje Dardani cacalium (također vrsta planinske biljke).154 Svi ti ftonimi ljekovita karaktera ne moraju biti blago ilirskoga jezičnog fonda nego, kao što s pravom ističe D. Dečev,155 mogu biti i grčkoga podrijetla, iako postoje mišljenja da bi bili dardanskoga, odnosno ilirskoga karaktera.156 Ti ftonimi, koliko god ne mogu potvrditi ilirsku etničku pripadnost Dardanaca, još je manje mogu negirati jer u svakom jeziku ima tuđica, pa se na osnovi jedne ili dve reči takve vrste ne može opredeliti njegov karakter.157 Područje Dardanije, iako sa specifčnim elementima i lokalnim varijantama, čini jedinstveno bosansko-makedonsko područje, koje po svojem materijalu metalnoga karaktera sigurno spada u ilirsku kulturu halštatskoga doba.158 U tu se grupu uključuje i područje Vardara i Morave, za koje su karakteristični ilirski grobovi (tumuli) koji sežu u ranobrončano doba.159 Protežu se na jugu sve do gornje Makedonije. Dakle, obuhvaćaju i teritorij Dardanije.160 Uzimajući u obzir njihovu rasprostranjenost na čitavom centralnom balkanskom području, jasno se potvrđuje etnokulturni unitet tih područja.161 Osobito je jasna slika halštatskoga doba, tj. drugoga željeznog doba, iz kojega je materijal pronađen na raznim geografskim dijelovima dardanskoga područja. Izraziti materijal halštatske provenijencije otkriven je u nekropoli Donje Brnjice162 na Kosovu. Taj je materijal značajan i za poznavanje formiranja klasične ilirske kulture u ovim krajevima (VIII. – V. st. pr. Kr.) s 152 153 154 155 156 157 158

159

160

161 162

DEČEV, D., 1957/1976: 13, 487, 542. TOMASCHEK, W., I/1980: 26. MAYER, A., I/1957: 176; PAPAZOGLU, F., 1969: 167, n. 269; 442, D 106. DEČEV, D., 1976: 13, 487, 542. MAYER, A., I/1957: 176; BUDIMIR, M., 1937: 23. PAPAZOGLU, F., 1969: 168. GARAŠANIN, M., 1964/1965: 147 (135-176). U povezanost te halštatske kulture s etničkim elementom Ilira nema razloga sumnjati: Već iz položaja ove kulture je jasno da su njegovi konačni nosioci pre svega bili Iliri, narod indoevropske jezičke grupe čiji su ostatak današnji Albanci (NEUSTUPNÝ, J., 1960: 375). GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1958: 14-16; GARAŠANIN, M., I/1973: 164-215, 291318; ČOVIĆ, B., 1964; Idem, 1963: 42-46; SAHRANJIVANJE KOD ILIRA, 1979. MIKULČIĆ, I., 1966: 19. Inače o problemu tumula, njihovoj konstrukciji i htonsko-religioznom karakteru s istom ulogom kod različitih etničkih nosilaca ovih pogrebnih rituala vidi: ROBERT, F., 1939: 247-248. GARAŠANIN, M., 1964: 147; Idem, II/1973: 509-512. SREJOVIĆ, D., 1959-1960: 83-137; GARAŠANIN, M., II/1973: 438-443; Idem, 1983: 773-785; Idem, 1983b: 754-759; 1987: 673-689; TASIĆ, N., 1989: 152-225; VASIĆ, R., 1987: 673-690.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

izrazitim lokalnim elementima.163 Zbog identičnosti materijala toj se nekropoli pridružuju ona u Gornjoj Stražavi kod Prokuplja,164 čije su urne s istim oštrim karakterističnim prijelomom na unutrašnjoj strani oboda, ali s nešto većim dimenzijama od onih u Donjoj Brnjici; zatim nekropola u Rutevcu kod Aleksinca165 i naselje Jelenac kod Aleksinca166 te materijal iz Badovca, Karagača kod Kosovske Mitrovice, Varoša kod Uroševca167 i tumuli kod Lebana već s kraja brončanoga doba, što je kraj koji “su nesumnjivo naseljavali” Dardanci.168 Toj grupi tumula, zbog identičnosti materijala, pripadaju tumuli kod Širokog i Dubičaka nedaleko od Suve Reke,169 čiji je materijal razvijene halštatske provenijencije, ilirskoga karaktera, a etnička pripadnost stanovnika ovoga kraja u gvozdeno doba je u užem smislu dardanska.170 U ilirski materijal razvijenoga halštatskog doba s posebnom lokalnom kosovsko-makedonskom varijantom spadaju narukvice iz Janjeva.171 I pored neznatnoga arheološkog materijala, ipak se mogu identifcirati nositelji svih tih objekata, koji su, prema općem mišljenju, Dardanci, čija je ilirska etnička pripadnost više nego jasna.172 I specifčnosti u arheološkom inventaru ovih područja u odnosu na ostale dijelove srednjobalkanskoga teritorija samo su dokaz da uži dio Dardanije s Peonijom, izvjesnim dijelovima Južnoga Pomoravlja i Vardara čine zasebnu cjelinu.173 Time se ujedno pokazuje određeni etnički kompleks. Da je etnogenetski element na ovom području u četvrtom željeznom dobu (s kraja IV. st. pr. Kr.) – i pored određenog stranog elementa 163

164

165

166 167

168 169 170

171

172

173

Fanula Papazoglu kao da sumnja u povezivanje ove kulture donjobrnjičkoga materijala s Ilirima: “Treba li ovu da tako kažemo autohtonu kulturu vezati uz Ilire, ili su pak Iliri bili nosioci kulturnih elemenata koji su na kraju drugog i početku prvog milenija stigli sa severozapada?” (PAPAZOGLU, F., 1969: 206). KRSTIĆ, D., 1962: 62-65; GARAŠANIN, M., II/1973: 443-444; Idem, 1983: 754-759; VASIĆ, R., 1987: 673-660. TODOROVIĆ, J. – SIMOVIĆ, A., 1958-1959: 267-272; GARAŠANIN, M., I/1973: 293; Idem, 1983: 754-759. GALOVIĆ, R., 1958-1959: 329-396; GARAŠANIN, M., I/1973: 228. GARAŠANIN, M., II/1973: 440; JEVTIĆ, M., 1990: 51-59; VASIĆ, R., 1990: 61-65; TASIĆ, N., 1998: 152 ss. GARAŠANIN, D., 1958-1959: 263-266; GARAŠANIN, M., I/1973: 319 s. GARAŠANIN, M., II/1973: 481-485. ĐURIĆ-SLAVKOVIĆ, N., 1964: 537-555; GARAŠANIN, M., II/1973: 481-485; TASIĆ, N., 1998: 162 ss, 180 ss. GALOVIĆ, R., 1959-1960: 255-269; GARAŠANIN, D., 1958-1959: 37-42; GARAŠANIN, M., II/1973: 456, 487, 488; TASIĆ, N., 1998: 216-222. “Otuda se u takvoj situaciji teško može doći do konačnog rešenja etničkog problema na Kosovu, gde u ovo doba bez sumnje treba računati s postojanjem ilirskog plemena Dardanaca, u čijem sastavu, međutim, igraju vidnu ulogu i trački uticaji” (GARAŠANIN, M., II/1973: 485 s, tabla 105-106). GARAŠANIN, M., 1964: 147; GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., I/1958-1959: 9 ss; GARAŠANIN, D., 1969: 293; GARAŠANIN, M., 1983a: 786-798.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

u odnosu na Makedoniju, koja je u to vrijeme potpuno helenizirana – ipak sačuvan, može se vidjeti na osnovi ostataka materijalne kulture, koji su, istini za volju, dosta izmiješani sa stranim utjecajima. Međutim, u unutrašnjosti zemlje (uglavnom teritorij Kosova, Z. M.) dobrim delom i nadalje živi stari autohtoni elemenat, sa specifčnom kulturom koja nam je nažalost još i sada vrlo malo poznata, npr. kulturom Dardanaca u središnim delovima zemlje.174 Na osnovi toga stranog elementa materijalne kulture na području dardanskoga teritorija, V. I. Georgijev istaknuo je dako-getski etnički element, tvrdeći da je kultura Dardanije, osobito tokom posljednjih stoljeća pr. Kr. usko povezana s dako-getskom civilizacijom istoga vremena.175 Tu svoju umjetnu lingvističku konstrukciju Georgijev nastoji dokazati i arheološkim materijalom. Naime, M. Garašanin, na koga se Georgijev poziva, pokazao je da usprkos tomu što su Dardanci-Iliri u materijalnoj kulturi “heterogena i šarolika grupacija”, ona se kao takva očitovala već u vrijeme starijega halštata na području Peonije i Makedonije.176 Primjenjujući lingvističku metodu – koja je, kao što je rečeno, umjetna konstrukcija, metodološki pogrešna i neuspješna,177 a iskonstruirala je etnonimsku složenicu “Dako-Mezijci” – u proučavanju etničke strukture paleobalkanskoga prostora, osobito njegova centralnoga dijela, arheolozi-prahistoričari polaze od razlika koje se osim manifestacijama svoje materijalne kulture od zapadnog Balkana izdvajaju u potpuno drukčijim oblicima sahranjivanja: kremacijom u ravnim grobovima i sahranom pretežno u urnama. Ovaj se kompleks potpuno razlikuje od istovremenih pojava na kasnijem užem području Tračana i Ilira. I lingvistička istraživanja, osobito V. Georgijeva, pokazala su potrebu izdvajanja toga područja od uže jezičke zajednice Tračana. Georgijev ih naziva Dako-Mizijcima, a drugi lingvisti severnim Tračanima.178 U skladu s tim, Dardanci su zasebna etnokulturna grupa različita od ostalih Ilira, odnosno pripadaju Dako-Mezijcima.179 No pozivanje na arheološki materijal u prilog etničke determinacije ovoga složenog etnonima samo je hipotetično.180 174

175

176 177 178 179

180

GARAŠANIN, M., 1964: 45; Idem, II/1973: 520-539; Idem, 1983b: 754-785; TASIĆ, N., 1998: 162 ss. “La cultura di Dardani, almeno durante gli ultimi secoli prima della nostra era e in streto contatto con la civilità dacogetica del medesimo tempo” (GEORGIJEV, V. I., 1966: 167, n. 59). GARAŠANIN, M., 1954-1955: 38 ss. JORDANOV, K., 1984: 182. GARAŠANIN, M., 1988: 44, 68-69, 137 (9-144). GARAŠANIN, M., 2/1976: 203; Idem, 1983b: 754-759; Idem, 1988: 44-45 ss; Idem, 1991: 27-31; SREJOVIĆ, D., 1973: 39-82; TASIĆ, N., 1998: 160 s, 162 ss, 186 s; Idem, 1998: 545; Idem, 1990: 125 s; TASIĆ, N. – TOMIĆ, E., 1987: 129; VASIĆ, R., 1991: 81. (…) etničko atribuiranje arheoloških nalaza pripada kategoriji spekulativnog razmatranja te građe kao izvora, te može imati samo vrijednost više ili manje uvjerljivih hipoteza (ČOVIĆ, B., 1991: 70).

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Naime, područje lingvistike sasvim je različito od onoga arheološkog, a ako bi i postojale dodirne točke, jako bismo se prevarili izjednačujući lingvistički prostor s arheološkim. Ljudske grupe, pobjednice ili one koje su pokorile druge, jače grupe, mogle su sačuvati vlastiti jezik, ali i usvojiti jezik osvajača (i arheologija ne može riješiti problem ni u jednom ni u drugom smislu).181 Poznato je da se različite kulture nalaze na istom području, ali u različitim razdobljima, odnosno u isto doba, ali na različitom prostoru ili pak na istom arealu. Polazeći od toga, etnička interpretacija, općenito uzeto, ne odgovara arheološkom prahistorijskom i prethistorijskom dobu. Za ta se razdoblja teško može utvrditi točno značenje pojma “etnos” i podudaranje materijalne kulture s jezičnim prostorom. Drugim riječima, etnos je za prahistorijske i prethistorijske aglomeracije veoma neodređena kategorija.182 Ustvari, etnos nije kulturna kategorija, a ni prirodna ili primordijalna, nego proces u funkciji društvene integracije.183 U ovom se slučaju ne mogu ne uzeti u obzir susjedni odnosi i isti uvjeti pod kojima su se ti, iako različiti, etnički elementi razvili. Naime, podudarnost materijalne kulture, koja se uglavnom pojavljuje na pograničnim područjima dardanskoga teritorija, razumljiva je zbog prisutnosti stranoga etničkog elementa. Ta pojava u svim historijskim razdobljima i situacijama sve do današnjih dana ne dokazuje da je isti i nositelj te kulture.184 S pravom ističe M. Suić: Pitanje importa je normalna stvar u granicama kulturnih utjecaja. Oni ne determiniraju etnos ni etničke granice. Svaka primitivna zajednica prima od stranih utjecaja ono što može da asimilira ili upotrijebi.185 Usprkos još uvijek neznatnom arheološkom materijalu s dardanskoga teritorija, M. Garašanin odlučno je odbijao identičnost dardanske civilizacije s dako-getskom u doba La Tènea III. Međutim, on ne isključuje zajedničke elemente 181

182

183 184 185

“En ce qui concerne la linguistique, son domaine est totalement différent de celui de l’archéologie, et même s’il y a des points de contact, on se tromperait grandement en assimilant une aire linguistique et une aire archéologique. Des groupes humains, conquis ou soumis par d’autres groupes plus puissants, peuvent avoir gardé leur propre langue, mais peuvent aussi avoir adopté la langue des conquérants (et l’archéologie ne peut trancher le problème ni dans un sens ni dans un autre” (LAET, S. J. de, 1985: 175, bilj. 39). “Nous avons vue que toute interprétation racial est à rejeter, qu’une interprétation ethnique ne correspond à rien de concret, car pour la période préhistorique person ne pourrait dire quelle signifcation précise il faut accorder au concept d’ ‘ethnie’, ‘ethnie’, et enfn qu’une culture peut éventuellement corresponde à une aire linguistique mais que nous connaissons de nombreux exemples où cela n’était pas le cas” (LAET, S. J. de, 1985: 162). BARTH, F., 1969: 13. SUIĆ, M., 1967: 38. Idem, 1967: 87.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

u kulturama tih dvaju naroda. No ti se zajednički elementi na dardanskom teritoriju mogu razumjeti i kao uvozni objekti s teritorija Skordiska.186 Na temelju svega što je rečeno, sam se po sebi nameće zaključak da su nositelji kulture ovoga dijela centralnoga balkanskog područja, konkretno Kosova, gornjega toka Vardara, Južnoga Pomoravlja, Zapadne Morave, Nišave i Timoka, od kraja brončanoga i čitavo halštatsko i latensko doba i poslije bili Iliri,187 koje su antički pisci nazivali imenom Dardanci. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da su ti Dardanci-Iliri na istočnoj granici bili ispremiješani s Tračanima, koji su na izvjesnim perifernim područjima mogli biti potpuno izdiferencirani od ilirskih Dardanaca.188 Tko su Dardanci za antičke autore? Kao što je rečeno, G. Novak nastojao je na osnovi podataka antičkih autora dokazati da nisu Iliri. Analizirajući tekstove antičkih autora koji se odnose na Dardance, on dolazi do zaključka da je zapravo Strabon (taj) koji Dardance ubraja među Ilire.189 Na osnovi jedne takve analize, uz nešto argumenata lingvističke prirode, on zaključuje da su Dardanci balkansko-anatolski etnički element sasvim različit od Ilira, koji su indoeuropski element i koji su došli na zapadno područje Balkanskoga poluotoka početkom prvoga tisućljeća, odnosno u halštatsko doba. Ipak, analiziraju li se fragmenti antičkih autora, vidjet će se da Strabon nije jedini koji Dardance uzima za Ilire. Naime, iz analize Strabonova teksta vidi se da izvori kojima se on poslužio prikazuju Dardance kao Ilire. Strabon pripovijeda kako su Ardijejci stradali od Rimljana i bili premješteni u unutrašnjost zemlje, gdje su zbog neplodnosti zemljišta potpuno nestali. Kaže da su istu sudbinu doživjela i ostala plemena koja su prije bila veoma snažna.190 Tako su od najezde Gala stradali Boji i Skordisci, od Ilira Autarijati, Ardijejci i Dardanci, a od Tračana Tribali.191 Na drugom mjestu, govoreći o općem smještaju plemena na Balkanu, Strabon između ostaloga kaže da se 186

187

188

189 190

191

(…) aux Dardaniens, tribus indigène d’origine illyrienne (podcrtao Z. M.) et que les objets du caractère de La Tène celtique pourrait aussi ne présenter que des importations provenant du territoire habité par les Scordisque (GARAŠANIN, M., 1958a: 128; Idem, 18/1957: 76-102). GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1951: 116; GARAŠANIN, M., 1971: 17, 25; GARAŠANIN, M., II/1973: 485, 488. GARAŠANIN, M. – GARAŠANIN, D., 1951: 116 ss; GARAŠANIN, M., 1964: 150; Idem, II/1973: 484 s; VULIĆ, N., 1926: 75-77; FLUSS, M., RE XV, Suppl. 2363. “Strabone e il primo scrittore, che ha annoverato i Dardani fra gli Illiri” (NOVAK, G., 1969: 74). Strab. VII 5, 6: Ἰ88LD4< * !JD4J4 6 ἈD*4@4 6 )D*V<ι@4, 1D6< * ID4$88@\... (PAPAZOGLU, F., 1969: 162, 439, D 82). Strab. VII 5, 6: ? (D B8gFJ@< *L<V:g<@4 BD`JgD@< Jg8XωH JBg4<f20F< 6 >X84B@<, 8J< :< %@@4 6 G6@D*\FJ4, Ἰ88LD4< * !JDιJ4 6 ἈD*4@4 6 )D*V<@4, 1D6< * ID4$88@\,… (PAPAZOGLU, F., 1969: 416 = T 40).

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

uz Jadransko more pruža zemlja Ardijejaca, a u sredini Paionia (sc. Peonija, Z. M.), koja se sva nalazi na planinskom području, a s obje se njezine strane na granici s Trakijom nalaze Rodopi, poslije Hema veoma visoka planina, “a s druge strane, na sjeveru, ilirska zemlja, zatim zemlja Autarijata i zemlja Dardanaca”.192 Ovdje Strabon, istina, odvaja Dardance od Ilira jer kaže da je Peonija na sjeveru graničila “s ilirskim zemljama, Autarijatima i Dardancima”. Ali to ne mora značiti, kako kaže F. Papazoglu, da oni nisu bili Iliri. Autarijati, koji se pominju uz njih, također nisu ulazili u J Ἰ8λυρι6V, pa ipak niko ne dovodi u sumnju njihovu ilirsku pripadnost.193 Iz navedenih je podataka razvidno da Strabon Dardance drži za Ilire usprkos proturječnosti u ovoj posljednjoj konstataciji, tj. kada izdvaja Autarijate i Dardance. Naime, u ovom su slučaju i Autarijati, o čijoj ilirskoj pripadnosti ne može biti dvojbe, izdvojeni od Ilira. A u vrijeme kada je Strabon pisao Autarijata više nije bilo, što jasno upućuje na činjenicu da se on poslužio starijim djelima. Sama ta činjenica dovoljno govori o tome da su ilirsku etničku pripadnost Dardanaca priznavali i mnogi stariji autori. Uostalom, tu prividnu proturječnost razjašnjava sam Strabon jer kada god govori o Dardancima, uvijek ih spominje zajedno s najznačajnijim i veoma poznatim ilirskim plemenima. I Apijan, pisac iz Hadrijanova vremena, Dardance drži za Ilire. Zanimljivo je naime da u svojoj genealogiji heroja eponima ilirskih plemena194 spominje samo neka od njih, čak i ona koja nisu postojala u njegovo doba, a o drugima, npr. plemenima na zapadnom dijelu Balkanskoga poluotoka, uzduž jadranske obale, ne govori. Ali to nadomješta drugim podatkom. U svojem djelu Illyrikế govori da su Iliri još mnogobrojni i o njima se još čuje, kao što je prirodno na tako velikom prostranstvu.195 Na drugom mjestu, govoreći o svetogrđu Kelta prilikom pljačkanja hramova, spominje i ilirska plemena, a osobito Skordiske, Mede i Dardance, koji su provalili u Makedoniju i Heladu i opljačkali mnoge hramove, kao i hram u Delfma.196 Apijan pogrešno stavlja Skordiske, koji su zasigurno keltsko pleme, i Mede, tračko pleme na srednjem toku rijeke Strumice, zajedno s Ilirima koji su 88. pr. Kr. opljačkali Zeusov hram, a 83. pr. 192

193 194 195

196

Strab. VII 5, 1: “ADH * J *D\ BF  D*\ FPg*`< J4, :XF0 *r ἡ A4@<\ (sc. Peonia, Z. M.) 6 J BF R08Z Ἐφ6VJgD * JH B :< J 1D64  ͑ P@*`B0 :@ Dgs R08`JJ@< D@H :gτ J< !ἷ:@<s B * 2VJgD BDH ἅD6J@< J Ἰ88LD46 ἤ Jg J< !JD4J< PfD 6  )D*<ι6Z” (PAPAZOGLU, F., 1969: 423, A 6; 439 = D 83). PAPAZOGLU, F., 1969: 162. App. Illyr. IV, 2. App. Illyr. IV, 3: X<0 * FJ4< 88LD4<s H < J@Fῇ*g PfDᾳ, B@88 6 BgD4f<L: ἔJ4 <<... (PAPAZOGLU, F., 1969: 417 = T 44; 444 = S 6). App. Ill. IV, 5: “Ἰλ8LD4< @ G6@D*\F6@4 :V84FJ 6 9*@4 6 )VD*<@4 J< 96g*@<\< BX*D:@< :@ 6 J< {+88V*s 6 B@88 J< gD< 6 J )g8φ46< Fb80F<,...” (PAPAZOGLU, F., 1969: 436 = D 61).

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

Kr. Apolonov hram u Delfma. To je znak nemarnosti pri uporabi izvora, što je svojstvo svih antičkih pisaca, a Apijan je samo izrazit primjer. Zanimljivo je da je Apijan bio nemaran pri uporabi izvora i za njemu vremenski bliske događaje, npr. u opisivanju Augustovih ratova u Iliriku. Tu se vidi da se on uopće nije potrudio precizirati ratne operacije. Ako se zna da je u izboru i uporabi izvora Apijan bio eklektik, onda se mogu shvatiti sve unutarnje proturječnosti i kontaminacije od kojih trpi tekst njegovih djela.197 Ali i pored te kontaminacije i zbrke u pogledu etničke pripadnosti raznih plemena, Apijan, govoreći da je Antonije 36. pr. Kr. poslao vojsku na zimovanje s jedne strane da bi se obogatila, a s druge strane radi uvježbavanja, pa je jedne poslao na Partine, ilirsko pleme u susjedstvu Epidamna, koje je pokazivalo veliku privrženost Brutu, a druge na Dardance, drugo ilirsko pleme, koje je oduvijek upadalo u Makedoniju,198 Dardance izričito smatra Ilirima.199 Osim Strabona i Apijana, o ilirskoj etničkoj pripadnosti Dardanaca govore i Nikola Damaščanin,200 Mantissa proverbiorum,201 zatim Paradox. Vat.202 i Elijan.203 Sva četiri podatka govore da su se Dardanci, ilirsko pleme, kupali tri puta u životu: kada se rode, kada se vjenčaju i kada umiru. Svi ostali pisci, kada god govore o Dardancima, to čine odvojeno od Ilira, poput Polibija204 i Livija.205 Takvo razdvajanje Dardanaca od Ilira još ne znači da su oni stvarno različiti,206 makar je to Polibijev podatak, a on je, prema mišljenju G. Novaka,207 bio jedan od najboljih poznavatelja susjednih područja Makedonije. Nakon pažljivije analize pisanih izvora dolazi se do zaključka da je povijesni razvojni put Ilira antičkim autorima bio na periferiji interesa. Jedni ih – npr. Diodor, Justin, Teopomp i Tukidid – spominju jedino kao susjede Makedonije i ako se isprepleću 197 198

199

200 201 202 203 204 205 206

207

RE I/2, 1896: 234; DOBIAŠ, J., 1929: 13 ss. App. Emph. V, 75, 320: “J@H :< J< B AD20<@H ἔBg:Bg<s Ἰ88LD46< 2<@H ἘB4*V:< BVD@46@<, BD@2L:@JVJ@LH (g<@:X<@LH #D@bJs J@H * B )D*<XHs JgD@< Ἰ88LD4< (X<@Hs g 96g*@<\<, B4JDXP@<JH” (PAPAZOGLU, F., 1969: 438, D 77). “Rezimirajući ono što smo rekli o Strabonovim i Apijanovim podacima”, zaključuje F. Papazoglu, “podvući ćemo još jednom da se iz tih podataka vidi da su ne samo u vreme Strabona i Apijana već i mnogo ranije, u vreme kada su pisali njihovi izvori, Dardanci važili kao Iliri” (PAPAZOGLU, F., 1969: 164). Nic. Dam. mor. mira. coll., fr. 107 J 1877 (PAPAZOGLU, F., 1969: 442, D 102). Mantissa prov. III 27 (PAPAZOGLU, F., 1969: 442, D 105). Parad. 48, p. 112 (PAPAZOGLU, F., 1969: 442, D 103). Ael. Var. hist. IV 1 (PAPAZOGLU, F., 1969: 442, D 104). Polyb. II 6; XXVIII, 8. Liv. XXVI 25; XXVIII 8; XXXII 32; XXXIII 18; XL 57 itd. “Iz njihovog čitanja najmanje se sme izvesti zaključak da su Dardanci nešto drugo etnički nego Iliri. Jer, ako su ti pisci hteli da kažu štogod o njihovoj narodnosti oni bi to i rekli” (VULIĆ, N., 1934: 77). NOVAK, G., 1969: 75.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

s povijesnim razvojem Makedonaca, drugi ih – npr. Polibije, Livije, Kasije Dion – spominju u vezi s prodiranjem Rimljana na Balkan. Osim toga, pojam “Ilir” kod antičkih autora bio je samo zajedničko ime geografskoga karaktera bez obzira na neko određeno pleme. To najbolje potvrđuje jedan Apijanov podatak. Govoreći o ratu što su ga Rimljani vodili protiv Gencija 168. pr. Kr., on za vladanje makedonskoga kralja Perzeja kaže da je Perzejev suvremenik postao Gencije, kralj nekog drugog ilirskog plemena,208 odnosno “kralj jednog plemena Ilira bliskog Makedoncima”.209 Premda je Apijan bio nemaran pri korištenju izvora, ipak je kao provincijski prokurator Rimskoga Carstva, dakle visoki dužnosnik u doba municipalnoga uređenja Carstva, morao biti upućeniji kada govori o posljednjem ilirskom kralju Genciju, čijom je propašću zadan jedan od najjačih udaraca južnoilirskoj državnoj tvorevini. Rečeno je da se Iliri u djelima antičkih pisaca spominju jedino kada se nalaze u interesnoj sferi vanjskih sila. Izričit primjer za tu misao nalazi se u Tita Livija, koji imena ilirskih plemena, i to uglavnom onih koja su izravno umiješana u namjere rimskih osvajača, prvi put spominje tek nakon Drugoga ilirsko-rimskog rata: Ondje sa sudačke stolice objavi (sc. Anicije, Z. M.), uz odobrenje savjeta, da je volja Senata i rimskoga naroda da ostavi slobodne Ilire i da će povući trupe iz svih gradova, utvrda i kaštela. Bit će ne samo slobodni nego i izuzeti od plaćanja nameta Isejci, Taulanti, Pirusti i Dasareti, stanovništvo Rizona i Ulcinja, jer su prešli Rimljanima prije nego što je propao Gencije. Isto tako bijahu izuzeti od plaćanja nameta i Daorsi, jer su se bili odmetnuli od Karavanta i sa svim oružjem prešli su na stranu Rimljana. Skodrani, Dasareti, Selepitani i ostali Iliri plaćali su polovicu nameta što su ga davali kralju…210 Iz ovoga se jasno može zaključiti koliko su vanjski događaji u određenim situacijama utjecali na antičke autore pri tretiranju Ilira. Kako s pravom ističe Borivoje Čović, Iliri su uzimani u obzir tek kada (…) im je bilo potrebno da zaokruže sliku o nekoj geografskoj oblasti ili da daju kratku skicu događaja koji su se odigrali u prošlosti.211 Osim toga, postojala su dva pojma Ilirije, grčki i rimski. To je svakako uvjetovalo i različitost mišljenja antičkih autora u pogledu 208 209 210

211

App. Ill. IV 9. App. Macedon. 10. Liv. XLV 26, 12-15. “Ibi pro tribunali pronuntiavit de sententia consilii senatum populumque Romanum Illyrios esse liberos iubere: praesidia ex omnibus oppidis, arcibus, castellis sese deducturum. Non solum liberos, sed etiam immunes fore Issenses et Taulantios, Dassaretiorum, Pirustas, Rhizonitas, Olciniatas, quod incolumi Gentio ad Romanos defecissent. Daorsis quoque immunitatem dare, quod relicto Caravantio cum armis ad Romanos transissent. Scodrensibus et Dassarentibus et Selepitanis ceterisque Illyriis vectigal dimidium eius, quod regi pependissent, impositum.” ČOVIĆ, B., 1963: 103-122.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

geografskoga prostiranja Ilirika. Prema grčkom, Ilirik je obuhvaćao područja koja su na zapadu graničila s Jadranskim morem, na sjeveru s Dunavom, na jugu s keraunskim planinama, a na istoku s Makedonijom i Šar-planinom.212 Rimski je pojam obuhvaćao Panoniju, Reciju, Dalmaciju, Crnu Goru i Albaniju.213 Ipak treba istaknuti da je Ilirik samo zajednički etnogeografski pojam koji se pridavao plemenima što su se pružala od sjeverozapadnoga preko srednjega i jugozapadnoga područja Balkanskoga poluotoka, i to ne bez nekog osnovnog obilježja, bilo da je riječ o istom jeziku ili zajedničkoj materijalnoj odnosno duhovnoj kulturi. Jedino se tako može shvatiti što se to ime proširilo i na neznatna plemena koja su antičkim autorima bila manje poznata.214 To potvrđuje i spominjanje njihovih plemenskih imena nasuprot onim ilirskim plemenskim aglomeracijama koje su, kao posljedica vanjskih političkih implikacija – bilo Makedonije ili Rima ili pak na račun međusobnih plemenskih odnosa – bile životno angažirane u očuvanju svoje nezavisnosti, odnosno proširivanju teritorijalnih granica. Te su okolnosti učinile da neka ilirska plemena budu poznatija antičkim autorima u teritorijalnom pogledu kao i društveno-političkim odnosima. Posljedica takve situacije odrazila se i u nominaciji, odnosno u poznavanju imena pojedinih značajnih plemenskih aglomeracija kao što je bilo s Dardancima, Ardijejcima, Autarijatima, Enhelejcima, Taulantima i dr. Podaci antičkih autora, bez obzira na to o kojim se autorima i kojim etno-kulturnim aglomeracijama radi, mogu se ispravno shvatiti jedino kao geografsko-politički, a ponajmanje kao izraziti etnički nazivi. Izvan tih historijsko-političkih okvira svako drugo mišljenje može odvesti u predimenzionirane zaključke, pa i u dijametralno oprečna shvaćanja, kao što se može vidjeti kada je riječ o pojmu “Ilir”.215 Fanula Papazoglu, iako neizravno priznaje da je to ime jednog plemena ili zajedničko ime dano od Grka njihovim sjeverozapadnim susjedima,216 odbija misao da je pojam “Ilir” označivao neko zajedničko ime s etno-geografskim obilježjem. Polazeći od spomenute pretpostavke, i pored priznavanja gubitka jedinstvenosti historijskoga razvoja Ilira, što uostalom

212 213 214

215 216

Ptol. II 16, 1; App. Ill. IV 6, 9, 20; Strab. V II 5, 1. Plin. III 22 (26). “Die Verhältnisse der illyrischen Volker sind besonders dadurch überaus schwierig, weil die Geographi der vielen kleinen Stämme noch unklär ist und weil die alten Schriftsteller sehr oft von einzelnen Stämmen unter dem Gesamtnamen Illyrier sprechen” (DROYSEN, J. G., 1893: 89). “Die Griechen verstanden unter Illyrien das Land welches im Süden von den keraunischen Bergen, im Westen vom adriatischen Meere und den Ostalpen, im Norden von der Donau im Osten vom ScharDagh begrenzt wurde” (ZIPPEL, G., 1877: 5). “(…) die illyrischen Stämme von den Schriftstellern meistens nur mit dem allgemeinen Namen ‘Illyrier’ bezeichnet werden” (SCHÜTT, C., 1910: 20). KRAHE, H., 1964-1965: 205 s. PAPAZOGLU, F., 1965: 150; Eadem, 1967: 128.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

pokazuje dvostruka podijeljenost pisanih izvora,217 ona ipak nastoji vještom ali neuvjerljivom argumentacijom – jer su svi njezini argumenti manje-više zasnovani ne samo na fragmentarnim nego i na vremenski neodređenim podacima antičkih pisaca – dokazati da pojam “Ilir” dobiva svoj politički sadržaj u državnoj tvorevini dinastije Bardileja, odnosno u kontinuiranom historijskom razvoju južne Ilirije. Čitava ta argumentacija autorici je poslužila za izdvajanje izvjesnih ilirskih vladara (kao što su Monunije, Grab) iz dardanskoga historijskog razvoja i njihovo potpuno uključivanje u okvire kraljevine južne Ilirije.218 Ako se prihvati mišljenje F. Papazoglu o etno-političkom sadržaju pojma “Ilir” jedino u okviru južnoilirske države, kako da se onda protumači poznata činjenica da su tim pojmom u rimsko doba zahvaćena ne samo ilirska plemena uzduž jadranske obale nego i ona koja su se prostirala u unutrašnjosti sve do Dunava, kao što se može vidjeti baš na osnovi podataka antičkih autora, primjerice Apijana: Grci nazivaju Ilirima (plemena, Z. M.) koja žive iznad Makedonije i Trakije, graničeći sa Haoncima i Tesprotima sve do rijeke Istrosa219 ili Strabona: (…) s druge strane, prema sjeveru, ilirske zemlje, zemlja Autarijata i Dardanaca220? Pritom se ne smije prešutjeti da oni, koristeći prethodna, već izgubljena djela, često upotrebljavaju izraze “kažu”, “pripovijeda se”, “priča se” i tako prenose već odavno ustaljenu tradiciju. Osim toga, kako da se shvati razjedinjenost i kontaminacija raznih ilirskih plemena koja su već dugo autonomna? Tu činjenicu spominje i sama F. Papazoglu.221 To se vidi i po tome kako je kraljica Teuta primila vlast. Ona je bila primorana dopustiti neometano pomorsko gusarstvo, a plemenskim prvacima nije samo dala slobodu u njihovim međusobnim odnosima nego se njihova ingerencija osjećala i u međunarodnim relacijama. To se najbolje očituje u Teutinu odgovoru rimskim poslanicima, braći Korunkanijima, gdje se kaže da kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate bogatstvom mora.222 Iz svega što je do sada rečeno može se slobodno izvesti zaključak da su svi pokušaji negiranja ilirske etničke pripadnosti Dardancima na osnovi 217 218

219

220

221 222

Eadem, 1965: 148; 1967: 128. Da Monunije nije mogao biti dardanski vladar, kao što se donedavno mislilo, dokazano je i na osnovi numizmatičkoga materijala iz Albanije, a i njegov kronološki smještaj upravo na osnovi albanskoga numizmatičkog materijala ne podudara se s onim koji nam daje F. Papazoglu (CEKA, H., 1972: 23 ss). O problemu Monunija vidi opširno: RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1966-1967: 295302; Idem, 1989: 73-88; Idem, 1989: 261-281; CEKA, N., 2001: 153; CABANES, P., 2002: 50, 71, 84-88 ss; STIPČEVIĆ, A., 21989: 39, 123. App. Ill. IV, 1 “[88LDι@H ~+880<gH (@<J4 J@H BXD τε 96g*@<\< 6ὶ 1D60< VB` O`<T< 6 1gFBDTJ< B B@J:< FJDL.” Strab. VII 5, 1: “(…) B * 2VJgD BDH D6J@< J [8LD46  Jg J< !JαD4J< PfD 6  )D*<46Z” (PAPAZOGLU, F., 1969: 423, A 6; 439, D 83). PAPAZOGLU, F., 1965: 149. Polyb. II 8, 8.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

fragmentarnih,223 vremenski neodređenih i dosta kontradiktornih podataka antičkih autora (što očito pokazuje njihovo slabo poznavanje ilirskih plemena, odnosno ovisnost njihova poznavanja tih plemena samo u relacijama vanjskih faktora, u ovom slučaju Makedonije i Rima), ne samo nedostatni nego i teško prihvatljivi i bezuspješni. Pojam “Ilir” ne može se shvatiti drukčije nego kao zajedničko ime u koje se uključuju i Dardanci. Ali i pored zajedničkoga imena za susjedna sjeverna plemena, antički su autori upotrebljavali i posebna imena pojedinih plemena, o čemu govori i sam Apijan: (…) ne samo Iliri nego i Pajonci (sc. Peonci, Z. M.), u čijoj se blizini nalaze i Reti i Noričani i Mezi koji se nalaze u Evropi i sva ona plemena koja se graniče s ovima i koji žive s desne strane onoga koji plovi Histrom odozgo prema dole, razlikuju se od Helena i nazivaju svakog njegovim vlastitim imenom, ali krajeve svih ovih nazivaju zajedničkim imenom Ilir.224 Iz navedenoga je teško isključiti Dardance iz zajedništva halštatskih Ilira. Istina, niz antičkih autora Dardance tretira zasebno, npr. Kasije Dion odnosno Zonara,225 koji govori o sukobima Makedonije i Dardanaca koji pustoše njezina polja, ali koji žive sjeverno od Ilira i Makedonaca. Ciceron,226 Cezar227 i ostali manje upotrebljavaju ta imena u etničkom, a više u političkom smislu. Nikola Vulić s pravom zaključuje da ovde nije govor o etničkom položaju Dardanaca.228 Uzimajući u obzir sve što je rečeno o etničkoj pripadnosti Dardanaca, proizlazi da su oni bili Iliri s paleobalkanskim supstratom, a to bi, prema M. Budimiru, bili Pelasti. Međutim, ništa ne mijenja na stvari što se Dardanci u tekstovima antičkih autora javljaju tek krajem V. i početkom IV. st. pr. Kr. To je i shvatljivo kada se zna da se čitava trgovina Grka sa sjevernim susjedima odvijala uglavnom Dunavom. Njihov interes za te susjedne barbare na sjeveru bio je povremen i slučajan. Pisali su o njima – kaže R. Katičić – ako su se s njima sukobljavale vojske, ako su gusarili po morima ili ako se o njihovim barbarskim i čudnovatim običajima moglo što zanimljivije ispričati.229 Osim toga, s arheološkoga stajališta pokazalo se da se ne može prihvatiti mišljenje prema 223

224 225 226 227

228 229

Poznato je npr. da Apijanovu djelu nedostaje 28. poglavlje, upravo ono koje govori o Ilirima (RE I/2, col 234 ss). App. Ill. IV, 6. Zon. IX 15, 4 (Dion Cassius). Cic. Pro Sestio, 43. Caes. civ. III, 4. Zanimljivo je da G. Novak uzima i podatke Pseudo-Skilaka. Međutim, poznato je da se njegovi podaci odnose samo na istočnu obalu Jadranskoga mora, a nipošto na unutrašnjost Balkanskoga poluotoka (usp. Ps. Scyl. 22 ss). VULIĆ, N., Dardanci, u: Spomenik SKA CLV/1933: 73. KATIČIĆ, R., 1961: 40; ČOVIĆ, B., 1967: 110.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

kojem se područje Dardanaca iliriziralo tek u kasnije doba, pod dominacijom Makedonaca i Rimljana. Već zato što su se Dardanci nalazili okruženi ilirskim plemenima, nevjerojatno je da bi se mogli očuvati kao poseban mediteranski element, kako to želi G. Novak, usprkos snažnim prodorima Indoeuropljana.230 I izvjesne zajedničke komponente koje se mogu utvrditi u Tračana i Dardanaca mogu potvrditi samo zajedničku podlogu njihova razvoja, odnosno istovjetne ili slične uvjete njihova historijskoga razvoja, a nipošto isto etničko podrijetlo. To se najbolje očituje u duhovnoj i religioznoj pojavi, kao što je npr. štovanje Tračkoga konjanika, koje zahvaća široko područje i izvan teritorija Trakije. I na osnovi štovanja tračkoga božanstva Zbeltiurda, koje je posvjedočeno i na dardanskom teritoriju, npr. u Ljubancima kod Skoplja,231 odnosno Zbeltiurdi kod Kačanika,232 ne može se mnogo postići u utvrđivanju tračke etničke pripadnosti teritorija na kojem se štovalo to božanstvo jer je općenito poznata pojava iz povijesti religija da su mnogi narodi prisvajali tuđa božanstva i uvodili ih u svoj panteon. Osim toga, kao što plemena istoga jezika ne moraju proizvoditi keramiku istoga tipa i obratno,233 isto tako rasprostranjenost sličnih odnosno istih imena ne može ništa određenije govoriti o etničkoj pripadnosti njihovih nositelja.234 Konačno, do kakvih zabluda može doći zbog sličnosti ili identičnosti imena, makar i u jednom etno-kulturnom elementu, vidi se i kod J. G. Droysena,235 koji na osnovi sličnosti imena Batona zaključuje da su Desidijati bili ujedinjeni s Dardancima u velikom ilirskom ustanku protiv Rimljana od 6. do 9. godine. To je svakako neprihvatljivo. Zanimljivo je da su se oni koji su nastojali dokazati trački karakter Dardanaca služili i materijalom koji sam po sebi ne kazuje ništa osim što određuje 230 231 232 233 234

235

BUDIMIR, M., 1937: 17. CIL III 8191; MIRDITA, Z., 1981: 235, nr. 133. Spomenik SKA LXXI/1931: 77, nr. 179; MIRDITA, Z., 2007: 52. KATIČIĆ, R., 1961: 53. VULIĆ, N., 1925: 90 ss; Idem, 1933: 63 ss. Do kakvih pogrešnih zaključaka može dovesti sličnost imena izvrsno je pokazao V. I. Georgiev: “… La rassomiglianza tra questi nomi geographici ed etnici (Iberi e Ibria, Z. M.) non si può considerare una prova convicente della parentela fra le linguecorrispondenti, poichè può tratarsi dim era omofonia. Possiamo addure numerosi esempi di tali omofonie (Andi villagio del Caucaso, e monti dell’ America meridionale, Athenai – città della Grecia e Atena tribù, dell’ isola di Creta e Ide (dor. Ida) – monte della Troade, dell’ isola di Creta e Ida – città Giapponese; Kares – tribù dell’ Asia Minore e Kare – tribù dell’ Africa centrale; Kuba – città del Caubcaso e Cuba- isola dell’ Amereca settentrionale; Laos – città e fume dell’ Italia meridionale e regione dell’ Indocina; Letti ‘Letoni’ e tribù indonesiana. Malta – isola del mare Mediterraneo e villaggio della Siberia; Mysa – città della Polonia, della Beozia e della Caria, Mysoi – antica tribù balcanica e Musa – tribù nella Nuova Guinea; Nazioi gli abitanti dell’ isola di Maxos e Nasioi – tribù della Papuasia; Paris (communemente Paros) – isola dell’ egeo e Paris – isola dell’ America meridionale; Po – fume italiano e città cinese, ecc.” GEORGIJEV, V. I., 1966: 251 ss. DROYSEN, J. G., 1878: 27, bilj. 1.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

podrijetlo. To se najbolje vidi kod G. G. Mateescua,236 koji je na osnovi epigrafskoga materijala iz Scupija na kojem se čita da je neki T. Aur. Gaius, Fl (avia) Scupis, natione Bessus htio zaključiti da je čitav kraj Scupija bio trački. Međutim, svi dosadašnji istraživači koji su se bavili ovim problemom upozorili su na slabost takva induktivnoga zaključivanja, suprotstavljajući s pravom niz sličnih primjera s raznih lokaliteta na kojima se spominje ime Dardanus,237 iz čega se vidi da je spomenuti Jacint bio Grk,238 a naziva se Dardanac; zatim Messia Dardana quasillaria (ropkinja Mesia, zvana Dardana),239 odnosno M. Cocceius Mesicus,240 tj. Mežanin s keltskim imenom roditelja,241 ili pak Dardanus Aurelius Poetinia(nus)242 itd. Ne može se prijeći ni preko činjenice da svi ti natpisi potječu s kraja II. stoljeća, zapravo iz 195. godine. Uglavnom je riječ o otpuštenim odnosno isluženim vojnicima čija se imena nalaze na viminacijskom popisu. Oni su mogli biti regrutirani iz raznih krajeva, pogotovo kada se zna da su uglavnom pripadali VII. Klaudijevoj legiji. Svi ti isluženi vojnici mogli su se nastaniti u Dardaniji i donekle izmijeniti strukturalni odnos stanovništva nekog mjesta, ali se na osnovi toga ne može dokazati i razriješiti čitava složena etnička problematika dardanskoga teritorija i njegovih stanovnika. Ako se još doda da se u fondu toga epigrafskog materijala nalaze i imena rudarskih naselja, u kojima su pored domaćega stanovništva živjeli i stranci, te krajeva koji su bili izvan dardanskoga administrativnog teritorija u rimsko doba (a pokazalo se da se takvim materijalom uvelike poslužio i G. G. Mateescu), onda se jasno vidi sva slabost zaključaka koji proizlaze iz toga materijala. Međutim, upozori li se na činjenicu da I. i II. oblast, tj. zapadno područje Dardanije, karakterizira sasvim čista ilirska onomastika, bilo da je riječ o antroponimiji ili toponimiji, u odnosu na III. i IV. oblast, tj. istočni dio dardanskoga teritorija, na kojem se pored ilirske onomastike i toponomastike vidi prisutnost tračkoga elementa (ovdje svakako treba uzeti u obzir najistočnije predjele Dardanije, gdje je simbioza dvaju različitih etničkih elemenata sasvim normalna pojava) te prisutnost općih i karakterističnih ilirskih imena ne samo za Dardaniju nego i za srednje i južno područje243, jasno se vidi da se 236 237

238 239 240 241 242 243

MATEESCU, G. G., I/1923: 93. VULIĆ, N., 1925: 90 ss; Idem, 1933: 63-76; PAPAZOGLU, F., ZFF VIII/1964: 71; Eadem, 1969: 187. CIL VI 6346. CIL VI 6343. CIL III 3546. H. Holder I 1056. CIL VI 32559. KATIČIĆ, R., 1962: 95-120; Idem, 1963: 255-292; Idem, 1964: 22-23; PAPAZOGLU, F., 1964: 49-68; Eadem, 1965: 164; Eadem, 1969: 173-184.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

jezični materijal dardanskoga teritorija ne može odvojiti od općega ilirskog. To se može shvatiti jedino tako da su sami Dardanci etnički ilirskoga podrijetla, a zbog svojega specifčnog geografskog položaja mogli su se u izvjesnim oblicima društvenoga i političkoga života diferencirati od srodnih Ilira. Ta se međusobna različitost, i to iz lingvističkoga aspekta, u posljednje vrijeme sve više uočava. Time se sve više napušta tradicionalno mišljenje o jednom jedinstvenom govornom jeziku na širokom području od rijeke Po u Italiji do Makedonije i Dunava na istoku. Tako se dolazi do određenih jezičnih cjelina. Njihove međusobne povezanosti utvrđuju se na ilirskom području.244 Proučavajući hidronimiju Europe, H. Krahe došao je do zaključka o postojanju jednoga staroeuropskog jezika koji ne bijaše još svrstan u kasnije pojedinačne jezike, sam nije zajamčen starom hidronimijom, nego dopunski po čitavom nizu zajedničkih karakteristika gramatike i mnoštva riječi.245 Ta je tvrdnja veoma značajna jer baca sasvim novo svjetlo na određene sličnosti i identičnosti jezičnoga materijala ne samo dardanskoga teritorija nego i Balkanskoga poluotoka, koji je kao najveći dio europskih zemalja, jedan predio s mnogim ostacima i potomcima stare hidronimije, a koji bijaše, tako reći, na isti način jednoć jedna staroeuropska provincija.246 Osim toga, ne bi bilo suvišno istaknuti da je i sam karakter tračkoga jezika još nejasan.247 Prema tome, pri uporabi lingvističkoga materijala mora se imati u vidu supsistentnost paleobalkanskoga supstrata koji je rasprostranjen po čitavom mediteranskom bazenu i čija je prisutnost posvjedočena posvuda, pa i na Balkanskom poluotoku, a s tim su se etničkim elementom Iliri-Dardanci asimilirali ili su ga dijelom potisnuli. O postojanju toga paleobalkanskoga etničkog supstrata govori i podatak Agatarhida iz Knida, koji kaže da su Dardanci imali preko tisuću “duloja”, slično Ardijejcima, koji su imali i po tri tisuće prospelata.248 Jedna od osnov244

245

246

247

248

KATIČIĆ, R., 1962: 95-120; Idem, 1963: 255-292; Idem, 1964: 9-58; KRAHE, H., 1950: 3; Idem, 1954; Idem, 1964: 201-212; UNTERMANN, J., 1951; RENDIĆ-MIOČEVIĆ, D., 1955: 125-141; Idem, 1989: 711-728. “(…) das noch nicht in die späteren Einzelsprachen gegliedert war, dies wird nicht allein durch die alte Hydronymie gewährleistet, sondern zusätzlich durch eine ganze Reihe von gemeinsammen Merkmalen der Gramatik und des Wortschatzes” (KRAHE, H., 1964: 210). “Die nordwestliche Balkanhalbinsel war also mit anderen Worten wie die meisten Länder Europas ein Gebiet mit vielen Resten und Nachkommen der alten Hydronymie war sozusagen ebenfalls einmal eine alteuropäische Provinz” (KRAHE, H., 1964: 209). Dimitar Dečev smatra da je trački etruskoidni jezik usko srodan s predgrčkim, koji je indoeuropeiziran pod utjecajem skitskih Iranaca (DEČEV, D., 1960: 147-213). Suprotno tomu, Georgijev smatra da u tračkom postoji nehomogenost i različitost u odnosu na taj inače srodan jezik (GEORGIJEV, V. I., 1957). Athen. VI, 272 d; IV, 271 e.

Zef Mirdita DARDANCI I DARDANIJA U ANTICI

nih komponenti toga paleobalkansko-mediteranskoga etničkog elementa bila je veselost, razdraganost, pjesma i glazba koje su, prema Strabonu, bile popratne pojave i u Dardanaca.249 Zaključak se nameće sam po sebi: Dardanci su ilirskoga etničkog podrijetla250 s izrazitim paleobalkanskim etnokulturnim elementom, s određenom primjesom tračkoga elementa u krajnjim istočnim predjelima svojega teritorija. Drugim riječima, na osnovi proučavanja arheološkoga materijala i pisanih izvora može se zaključiti da su Dardanci nastali kao rezultat etnogenetskih procesa u kojima se prepoznaju elementi supstrata mediteranskoga karaktera, odnosno Pelazga, adstrata kao odraza kontaktnih zona i superstrata kao odraza novih kulturnih fenomena koje su omogućivale prirodne komunikacije u određenim povijesnim trenucima. Iako sve to odražava njihovu individualnost i izdiferenciranost u odnosu na ostala ilirska plemena, njihova je ilirska etnička pripadnost nepobitna.251 Njihov se jezik sačuvao sve do kasne antike i uključuje se u ilirsku jezičnu grupu.252

249 250

251 252

Strab. VII 5, 7. “Pojave u vreme Rimskog Carstva u oblasti Dardanije a u vezi s načinom sahranjivanja, posebno pojave koje su konstatovane u Maloj Kopašnici kod Leskovca, dakle u srcu Dardanije, ukazuju na nesumnjive ilirske običaje” (GARAŠANIN, M., II/1973: 490; Idem, 1971: 18, 28). Zanimljivo je istaknuti da je M. Garašanin, a s njim i ostali srpski arheolozi, nakon ustavnih promjena 1974., kada Kosovo postaje politički i pravni neovisni subjekt u federaciji bivše Jugoslavije, postao pobornik teorije da su Dardanci dako-mezijskoga podrijetla (GARAŠANIN, M., 1976: 197-205, osobito 203). MIRDITA, Z., 1991a: 101-110. KATIČIĆ, R., 1980: 114; Idem, 1976: 181.