Historiografija / povijest u suvremenom društvu by Hrvatski insititut za povijest

Hrvatski institut za povijest 11. i 12. listopada 2011.

Okrugli stol

HISTORIOGRAFIJA/POVIJEST U SUVREMENOM DRUŠTVU

PROGRAM SKUPA ◊ KNJIŽICA SAŽETAKA

Organizacijski odbor Dr. sc. Ivana Horbec Dr. sc. Vlasta Švoger Dr. sc. Mario Jareb Dr. sc. Gordan Ravančić Dr. sc. Dinko Župan Mislav Gregl, prof.

Hrvatski institut za povijest prigodom obilježavanja 50. godišnjice svojega postojanja u palači u Opatičkoj 10 organizira dvodnevni okrugli stol pod nazivom “Historiografija/povijest u suvremenom društvu”. Cilj skupa je utvrditi historiografske tendencije tijekom proteklih pola stoljeća te propitati raznolike analitičke perspektive i metode pri korištenju i obradi informacija o povijesnom naslijeđu, sagledati različite diskurse povijesnog prihvaćanja i promisliti odnos sjećanja, obrazovanja, politike i historiografije. Želja nam je ujedno i procijeniti doprinos Hrvatskoga instituta za povijest i znanstvenoga rada njegovih djelatnika povijesnim istraživanjima. Stoga smo okrugli stol odlučili održati u obliku četiri diskusijska panela: 

Historiografija, teorija povijesti i metodologija – izvorna građa i interdisciplinarnost



Historiografija i obrazovanje – povijest u nastavi i nastava povijesti



Komparativna historiografija/povijest – hrvatska povijest u drugim historiografijama i povijesti drugih naroda u hrvatskoj historiografiji



Historiografija, politika, mediji i svakodnevica – povijesni mitovi i stereotipi

Program skupa 11. listopada 930–1000 otvorenje skupa pozdravni govor ravnateljice dr. sc. Jasne Turkalj Diskusijski panel Historiografija, teorija povijesti i metodologija – izvorna građa i interdisciplinarnost Moderator: dr. sc. Alexander Buczynski 1000–1100 izlaganja sudionika dr. sc. Stjepan Ćosić “Historiografske pouke analitičke filozofije” dr. sc. Zrinka Blažević “Suvremena historijska znanost pred izazovom inter- i transdisciplinarnosti” dr. sc. Irena Benyovsky Latin “Interdisciplinarnost u istraživanju (srednjovjekovne) urbane povijesti/povijesti gradova” dr. sc. Nenad Vekarić “In u povijesnoj znanosti” dr. sc. Nada Kisić Kolanović “Koncept suočavanja s poviješću: Drugi svjetski rat” dr. sc. Zdenka Janeković Römer “Problem revizije i revizionizma u povijesnoj spoznaji”

1100–1130 pauza za kavu 1130–1230 diskusija između sudionika i odgovori na pitanja publike 1230–1400 pauza za ručak

11. listopada Diskusijski panel Historiografija i obrazovanje – povijest u nastavi i nastava povijesti Moderator: dr. sc. Dinko Župan 1400–1500 izlaganja sudionika dr. sc. Ante Birin “Teme iz hrvatske srednjovjekovne povijesti – mitovi ili znanstveno utemeljene teze?” Snježana Koren, prof. “Nastava povijesti – transmisija dostignuća povijesne znanosti ili odgojni predmet?” Stjepan Bekavac, prof. “Pitanje kroatocentričnosti u udžbenicima povijesti” dr. sc. Hrvoje Petrić “Povijest okoliša i nastava povijesti” Miroslav Šašić, prof. “Stručno usavršavanje nastavnika povijesti” Dario Špelić, prof. “Klio kao stara dama – praćenje povijesti u elektroničkim medijima”

1500–1530 pauza za kavu 1530–1630 diskusija između sudionika i odgovori na pitanja publike

12. listopada Diskusijski panel Komparativna historiografija/povijest – hrvatska povijest u drugim historiografijama i povijesti drugih naroda u hrvatskoj historiografiji Moderator: dr. sc. Robert Skenderović 1000–1100 izlaganja sudionika dr. sc. Zlatko Kudelić “Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u novijoj historiografiji: dva desetljeća istraživanja i otvorenih pitanja” dr. sc. Dinko Šokčević “Hrvatska povijest u mađarskoj historiografiji od 1945. do danas” dr. sc. Damir Agičić “Hrvatska historiografija i istraživanje drugih / drugi o nama – primjeri iz poljske, češke i ruske historiografije” dr. sc. Marino Manin “Talijani i hrvatsko-talijanski odnosi u hrvatskoj historiografskoj literaturi” dr. sc. Ljiljana Dobrovšak “Židovi u Hrvatskoj – dio ugarskog ili jugoslavenskog židovstva?” dr. sc. Ivica Šute “Simpozij ‘Mogersdorf’ i panonski prostor – prvih četrdeset godina suradnje i dijaloga povjesničara panonskoga prostora” dr. sc. Igor Graovac “Suvremena iskustva i rezultati suodnosa hrvatske i srbijanske historiografije (Dijalog povjesničara/istoričara)” 1100–1130 pauza za kavu 1130–1230 diskusija između sudionika i odgovori na pitanja publike 1230–1400 pauza za ručak

12. listopada Diskusijski panel Historiografija, politika i mediji – povijesni mitovi i stereotipi Moderator: dr. sc. Zdenko Radelić 1400–1500 izlaganja sudionika dr. sc. Mladen Ančić “Mjesto prošlosti u konstrukciji suvremenog političkog spektakla i profesionalna historiografija” dr. sc. Tihomir Cipek “Osnivački mit. Uloga povijesti u konstituciji Republike Hrvatske” dr. sc. Mario Jareb “Suvremena hrvatska povijest, povijesni mitovi i stereotipi – odraz u hrvatskoj javnosti” dr. sc. Ante Nazor “Mediji i činjenice – interpretacija događaja iz Domovinskoga rata” Zvonimir Despot, prof. “Novinstvo u službi historiografije” Tihomir Ponoš, prof. “Interes javnih medija za teme iz povijesti u retrospektivi zadnja dva desetljeća”

1500–1530 pauza za kavu 1530–1630 diskusija između sudionika i odgovori na pitanja publike 1630–1700 Zatvaranje okruglog stola

Diskusijski panel Historiografija, teorija povijesti i metodologija – izvorna građa i interdisciplinarnost Moderator: dr. sc. Alexander Buczynski

Metodologija je svakako jedna od najvažnijih sastavnica svake znanosti jer omogućuje provjerljivost i unifikaciju pristupa znanstvenom problemu. Širenje metodoloških obrazaca tijekom zadnjih pedesetak godina “otvorilo” je vrata interdisciplinarnosti u historiografiji, a osim toga u fokus povijesne znanosti uvelo je neke teme koje do tada nisu bile istraživane. S druge strane novi metodološki pristupi omogućuju i nove poglede na neke od “starih” tema povijesnoga istraživanja te tako upotpunjuju našu predodžbu o prošloj stvarnosti. Stoga ćemo u ovom panelu pokušati ocrtati neke od suvremenih metodoloških stremljenja u hrvatskoj historiografiji te naznačiti probleme s kojima se istraživači susreću, imajući u vidu jednako i temu i metodološki pristup istraživanja.

Historiografske pouke analitičke filozofije dr. sc. Stjepan Ćosić Hrvatski državni arhiv

Zbivanja u prošlosti, poput suvremene zbilje, mogu se interpretirati na različite načine. To, dakako, implicira teorijske i filozofske probleme vezane za narav naše spoznaje i definiranje modalnih pojmova (nužnost, uzročnost, mogućnost, stvarnost itd.). Riječ je o problemima koji su iz tradicionalne historiografske perspektive smatrani (ili se još uvijek smatraju) manje-više samorazumljivima, a kojima se do druge polovice XX. st. bavila uglavnom filozofija (povijesti). Osim što razumijevanje povijesti predstavlja determinizam ex post facto, ta “razumljivost” uključuje relativno čvrsta kognitivna, epistemološka i metodološka “pravila”. Međutim, suvremene interpretacije u vidu teorijskih i historiografskih tekstova sve su divergentnije i proturječnije. Moderna, u znanstvenom smislu tradicionalna historiografska praksa, koja je svoje vrhunce doživjela s usponom strukturalizma i školom Anala, proteklih je desetljeća na svjetskome planu (gotovo u tržišnom smislu) zapljusnuta kaotičnim mnoštvom konkurentskih istraživačkih pravaca i modela s teorijskim i filozofskim ambicijama različitog obuhvata. Na marginama teorijskih rasprava oko historiografije (i znanosti), koje su posljednjih dvadesetak godina kulminirale u ozračju “poststističke” kritike, ostala su uglavnom zanemarena dostignuća analitičke filozofije. Danas, nakon stanovitog stišavanja polemika i “ratova znanosti”, kada Teorija pomalo izlazi iz mode, korisno je podsjetiti na neka (stara) pitanja i odgovore koje su od pedesetih godina nudili filozofi analitičke orijentacije. Iz analitičke perspektive, naime, većina dvojbi, postavki i promišljanja nadahnutih suvremenom Teorijom doimaju se pomalo trivijalno i neplodno, čak i u slučaju kada je riječ o koherentnim i razumljivim djelima (Jenkins, Ankersmith). Kada je u pitanju radikalna kritika znanosti (ili tzv. scijentizma), iz analitičke pozicije moglo bi se reći da je suvremena Teorija desetljećima “šibala mrtvog konja” pozitivističke znanosti. Doslovce sve što se u tom smislu prigovara historiografiji

može se prigovoriti bilo kojoj (tvrdoj i mekoj) znanosti, pa i spoznaji općenito. Povijest je bila među glavnim temama nekolicine filozofa bliskih analitičkoj tradiciji, čije su postavke šire poznate (Karl R. Popper i Carl G. Hempel). Ovdje bih naglasio pouke koje historiografiji nude djela analitičara u užem smislu (poput Bertranda Russella, Georga Henrika von Wrighta, Williama H. Draya, Patricka Gardinera, Petera F. Strawsona i drugih), i to na dvije razine: filozofskoj (teorijskoj) i historijskoj (praktičnoj). Okosnica tih pouka uglavnom se temelji na vjerovanju da je svaka historiografija (i filozofija) spoznajna djelatnost koja mora “stajati blizu” znanosti kao jedinog organiziranog područja spoznaje.

Suvremena historijska znanost pred izazovom inter- i transdisciplinarnosti dr. sc. Zrinka Blažević Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

U okviru suvremene teorije historije sve se očitije nameće potreba revizije epistemoloških postulata, teorijskih koncepcija i metodoloških procedura koji su tijekom posljednjih desetljeća XX. st. iznjedrili lingvistički i kulturni obrat. Spomenute revizionističke napore na epistemološkoj razini poglavito obilježavaju pokušaji uspostave dijalektičkog odnosa između diskurzivnih i nediskurzivnih praksi te nastojanje da se “utjelove” povijesni akteri i “materijalizira” kultura, i to na pretpostavkama rekurzivne konceptualizacije odnosa između strukture i prakse te tijela i jezika. Kao dominantne metahistorijske kategorije suvremene historijske znanosti pritom se inauguriraju “iskustvo” i “djelovanje”, što neizbježno uključuje i problematizaciju odnosa intencionalnosti/svijesti, simboličke/narativne reprezentacije nesimboličkoga (npr. emocije, tjelesne dispozicije i sl.) te propitivanje odnosa između historijskoga i transhistorijskoga (npr. trauma) te humanoga i posthumanoga. Slijedom navedenoga, u izlaganju će se pokušati ispitati poticaji koje suvremena historijska znanost može potražiti u inter- i transdisciplinarnoj razmjeni s različitim teorijskim pristupima i paradigmama društveno-humanističkih (npr. teorije prakse), ali i prirodnih znanosti (neuroznanost) kako bi maksimalizirala svoje spoznajno-objasnidbene potencijale i afirmirala se kao kreativna i imaginativna analitičko-interpretativna praksa.

Interdisciplinarnost u istraživanju (srednjovjekovne) urbane povijesti/povijesti gradova dr. sc. Irena Benyovsky Latin Hrvatski institut za povijest

Urbana povijest, relativno mlado polje povijesne znanosti koje se u europskoj historiografiji intenzivno razvija posljednjih desetljeća, zahtijeva bez dvojbe interdisciplinarni pristup (iako je interdisciplinarnost nešto što bi se u povijesnim znanostima – osobito u medijevistici – već dugo trebalo podrazumijevati). Ipak, metodologija istraživanja (srednjovjekovnog) grada kao vrlo složenog društveno-prostornog organizma promatranog u širem europskom kontekstu još se definira (pogotovo u hrvatskoj historiografiji). U istraživanju se, osim rezultata drugih disciplina (povijesti umjetnosti, geografije, lingvistike ili/i arheologije), koriste i njihovi metodološki obrasci. U europskoj historiografiji može se pratiti oblikovanje metodološkog pristupa specifičnog upravo za urbanu povijest, koje uključuje i korištenje određenih specijaliziranih znanja (za izradu baza podataka i sl.). Uz konkretne istraživačke primjere raspravljat će se o položaju (srednjovjekovne) urbane povijesti u europskoj odnosno hrvatskoj historiografiji, metodologiji istraživanja i vrstama izvora.

In u povijesnoj znanosti dr. sc. Nenad Vekarić Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Naša znanost opterećena je sindromom unifikacije, koji će u povijesnoj znanosti svoj izraz naći u “trendovskoj” povijesti. Postoje teme koje su in. Postoje metode koje su in. Znanosti su, međutim, toliko različite da svaki pokušaj unifikacije nije ništa drugo nego zločin prema znanosti. U okvirima same povijesne znanosti postoje tolike razlike da svaka tema nužno traži drukčiji metodološki pristup. Napokon, povijesna je znanost suočena (i uvijek će tako biti) s natprosječnim udjelom “rudarske” komponente, neophodne za interpretativni iskorak. U tom se kontekstu “trendovska” povijest pokazuje kao loš izbor jer minorizira one metode koje su neophodne da bi se došlo do interpretativnog iskoraka. Neuravnotežen odnos “rudarskog” i “interpretativnog” dugoročno uništava temeljna povijesna istraživanja, pogoduje atraktivnoj površnosti u povijesnoj znanosti i stvaranju znanstvenoga parazitizma. Stoga smatram da se uvijek i iznova treba vraćati temeljnim povijesnim istraživanjima, a ono što bismo kolokvijalno nazvali in treba biti ukras, a ne suština ili mjerilo. Jedino što u povijesnoj znanosti uvijek treba biti in jest kvaliteta istraživačkog pothvata.

Koncept suočavanje s prošlošću: Drugi svjetski rat dr. sc. Nada Kisić Kolanović Hrvatski institut za povijest

Posljednjih godina u nacionalnoj historiografiji više se govori o konceptu suočavanja s prošlošću (nastao u poslijeratnoj njemačkoj historiografiji). Općenito govoreći, taj koncept ponajprije otvara pitanje kolektivnog sjećanja i njime se hoće ukazati na to da “prešućivanje” povijesnog zla omogućuje njegovo ponavljanje u budućnosti. Postavlja se pitanje je li se taj diskurs ustalio u istraživačkim centrima, na povijesnim katedrama i historiografskim studajima u Hrvatskoj. Nakon demokratskih promjena 1990-ih i hrvatski povjesničari postaju mnogo otvoreniji za metodološke inovacije pod utjecajem moderne antropologije, lingvistike i sociologije. To je pozitivno utjecalo na to da se svestranije i otvorenije suočimo s nedavnom prošlošću, pri čemu imam u vidu Drugi svjetski rat 1941.–1945. i Domovinski rat 1991.–1995. godine. Ipak, kazala bih da hrvatski povjesničari još uvijek oklijevaju pristupiti konceptu suočavanja s prošlosti kao stabilizirajućem konceptu historiografije; neki ga i dalje vide kao nešto što narušava tobožnju objektivnost i apolitičnost struke. Vjerojatno je to razlog što je relativno malo stručnih diskusija o pojmovima sjećanja i pamćenja. No moramo se složiti da takve diskusije i nisu bile moguće prije 1990., jer je vladajuća komunistička ideologija nametnula okvir osmišljavanja prošlosti Drugoga svjetskog rata. Tako je određena upotrebljiva prošlost odgodila artikulaciju koncepta suočavanja s prošlošću tek do vremena nakon demokratskih promjena 1990-ih. No, ulazeći na velika vrata u historiografiju u snažnoj obnovi nacionalizma u Europi nakon pada komunizma, koncept suočavanja s prošlošću izazivao je nove ideološke prijepore. Dobar dio povjesničara 1990-ih bio je sklon vidjeti vlastitu naciju kao žrtvu, što ima utjecaja primjerice na povijesnu naraciju NDH, problematiku kolaboracionizma, fašizma, ratnih žrtava itd. To je izazvalo ne samo stručne, nego i brojne ideološke prijepore.

S druge strane koncept suočavanja s prošlošću danas se snažno nameće i u segmentu povijesnoga znanja o komunizmu u Hrvatskoj 1945.–1990. godine. U postkomunističkom razdoblju sporimo se oko toga jesu li komunisti ili nacionalisti bili heroji, a svoju komunističku prošlost svladavamo rušenjem partizanskih spomenika. Naposljetku, postavlja se pitanje kako graditi naše sjećanje na Domovinski rat 1991.–1995.? Kako na pisanje povijesti utječe Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i izostanak jasnog i nedvosmislenog očitovanja međunarodne pravde o zločinu protiv mira koji je počinila Miloševićeva Srbija (agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu)? Haške presude nedvojbeno utječu na našu društvenu traumatiziranost. Koncept suočavanja s prošlošću može nam olakšati izlazak iz tog labirinta. On, dakako, ne mijenja naš odnos prema objektivnim povijesnim činjenicama, on nas upućuje na to da se povijesnim događajima ne bavimo kao s fenomenima kao takvim, nego se njima bavimo zbog njihove vezanosti uz sadašnjost i budućnost.

Problem revizije i revizionizma u povijesnoj spoznaji dr. sc. Zdenka Janeković Römer Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

U svjetskoj historiografiji intenzivno se raspravlja o pojmu revizije povijesti, na razini teorije i metodologije povijesne znanosti (Thomas Kuhn, Michel Foucault, Michel de Certeau, Ronald Hutton, Arthur Marwick, Ernst Nolte, Deborah Lipstadt, François Furet, Gabrielle Spiegel, Jonathan Gorman, Ethan Kleinberg i mnogi drugi). Diskutira se o samom pojmu revizije, metodama revidiranja povijesti, o evolutivnom/revolucionarnom procesu revizije povijesti, o nužnosti ili nepotrebnosti konsenzusa znanstvenika u promjeni paradigme, o prostornom i vremenskom definiranju revizije, o problemima interpretacije. Problematizira se relacija između “mjesta” (pozicije povjesničara), analitičkih procedura i teksta te revizija kao kontinuirana inovacija ili pak konstrukcija objekata povijesnog znanja. Nasuprot tome, u hrvatskoj historiografiji taj pojam nije zaživio kao teoretski problem discipline. Pojam “revizije” i “revizionizma” dominantno je prisutan u sferi politike i ideologije, a ne u teoretskom promišljanju povijesne znanosti. Pojam “revizionizam” odnosi se na negiranje eklatantnih činjenica u povijesti, prije svega zločina. Tu pojavu bolje je opisati užim i preciznijim pojmovima kao što su negacionizam, zloupotreba, iskrivljavanje, falsificiranje, ideologizacija, politička manipulacija/kontrola povijesti. Takvom konkretizacijom izbjegava se zamjena ili nerazumijevanje pojmova, a povijesna se znanost oslobađa političkih i ideoloških ograničenja pri utvrđivanju i interpretaciji povijesnih činjenica i pojava. Naime, povika na “reviziju” često ne podrazumijeva neupitnost činjenica iz prošlosti, nego nedodirljivost određenih povijesnih interpretacija, a to je ideološki pristup koji dovodi u pitanje znanstvenu spoznaju i razvoj povijesne znanosti. Dakako, povijest ima društvenu i političku ulogu, ali kao znanstvena disciplina, a ne skladište činjenica i “prikladnih” interpretacija. Osnovno značenje pojma “revizija” jest “ponovno gledanje”, dakle

interpretiranje i reinterpretiranje, sagledavanje prošlosti iz različitih perspektiva, a to je znanstveno oruđe povijesne znanosti, njezin distinktivni način spoznavanja. Nove znanstvene metode omogućuju otkrivanje novih činjenica i povijesnih svjedočanstava, no revidirati se mogu i već postojeće interpretacije i pojmovi postavljanjem novih pitanja, širenjem ili mijenjanjem motrišta ili pojavom novih škola mišljenja. Neke povijesne teme ili poddiscipline empirijski su pokazale što povijesnoj znanosti donosi zauzimanje nove i drugačije perspektive. Primjerice, povijest žena u potpunosti je presložila modernističku paradigmu povijesti europske muške političke elite. Slično se može reći za reinterpretiranje srednjega vijeka, renesanse, Francuske revolucije, Američkog građanskog rata, eurocentričnog poimanja povijesti, a rasprave velikih svjetskih historiografija vezane uz reviziju povijesnih spoznaja o Prvom i Drugom svjetskom ratu te Hladnom ratu upravo traju svom žestinom. Na teoretskoj razini tu je recentan primjer postmodernističke revizije poststrukturalizma. Radikalnost postmoderne kritike vrlo je često bila reakcija na neutemeljeno veličanje objektivnosti historiografije: ona je ukazala na to da je upravo “objektivni diskurs” pravi ideološki konstrukt. Modernistički empirizam je lažno objektivan jer pretpostavlja da su činjenice nešto “nađeno” u povijesti, neovisno o interpretaciji, da je povijesna spoznaja apsolutna i da ne ovisi o perspektivi. Takav stav znači instrumentalizaciju historiografije i nametanje apsolutnih esencijalističkih koncepata, često s ideoloških i političkih pozicija. Instrumentalizacijom povijesti u političke svrhe bilo kojeg predznaka proizvodi se upitno i ograničeno znanje, podređeno moći koju podupire. Različite političke i društvene interesne skupine traže od povijesti svoje “odgovarajuće jučer”, svoj identitet, legitimitet i kontinuitet. Povijesna znanost pritom postaje puko sredstvo postizanja izvanznanstvenih ciljeva. To se odnosi i na dominantne i na marginalne skupine, ali osobito na ove prve, koje upravljaju institucijama i obrazovnim sustavom. Posljedično, događajima i pojavama iz prošlosti pridaju se značenja koja odgovaraju sadašnjosti – ona postaje autoritet koji daje legitimaciju prošlosti. Kako kaže Orwell, oni koji kontroliraju sadašnjost kontroliraju i prošlost (a onda i budućnost!). Povijesna spoznaja nije apsolutna, konstantna ni konačna, nego povijesna, djelomična i relativna – u određenom povijesnom

trenutku ima određeno značenje koje se već u sljedećem povijesnom trenutku mijenja. Povijesna spoznaja je stalna rekonstrukcija, neprekidno gledanje iznova, revidiranje interpretacija i zaključaka. Pojam revizije usko je vezan uz subjektivnost povijesne spoznaje koja nastaje kao kombinacija psiholoških, društvenih i profesionalnih odrednica, u određenom trenutku, na određenom mjestu, relativna je i podložna konstantnoj promjeni. Subjektivnost o kojoj je riječ ne znači proizvoljnost, pristranost, zloupotrebu; ideološki, neznanstveni pristup ne isključuje konsenzus o određenim pitanjima i opću vrijednost spoznaje. Svijest o ograničenosti i subjektivnosti povijesne spoznaje nešto je sasvim različito od ideologizacije i interesne zloupotrebe povijesti. Povjesničari su živi ljudi koji, počevši od razine postavljanja pitanja preko odabira povijesnih svjedočanstava do pisanja, u historiografiju unose sebe, svoje vrijednosti, stavove, društvenu i profesionalnu poziciju, znanje i sposobnosti, izbor, stil i ukus, svoju pojedinačnu perspektivu. Tome treba dodati i “duh vremena”, odnosno pitanja prošlosti koja se s vremenom mijenjaju – svaka generacija postavlja povijesti svoja pitanja. Djela koja pišemo barem su jednako toliko djela o nama i našem vremenu kao o vremenu o kojem pišemo. Povijest je interpretativna, a ne faktualna disciplina, kao što se često usko ili pogrešno poima u javnosti – ona podrazumijeva stalnu raspravu i promjenu. Ona je također dijaloška disciplina: zahtijeva dijalog između prošlosti i sadašnjosti kroz preispitivanje izvora, nova pitanja, perspektive, interakciju s drugim autorima i disciplinama, kao i s čitateljima. U povijesnoj znanosti nema krajnjih zaključaka – ni najveća historiografska djela ne zatvaraju nego tek otvaraju raspravu o pojedinim pitanjima. Istina o prošlosti nije nešto utemeljeno a priori, prema nekom izvanjskom, nepromjenjivom kriteriju. Primjedba da “što se povijest više mijenja sve više ostaje ista” jest antiteza povijesnog gledišta – kada bi apsolutni, objektivni i potpuni uvid u prošlost bio moguć, povijest ne bi bila potrebna. Nezaustavljiva potraga za razumijevanjem prošlosti, nova pitanja, novi izazovi, novi pogledi, nove mogućnosti, novi problemi, stalno reinterpretiranje, dovođenje u pitanje starih spoznaja, pa i onih službenih, dominantnih, akademskih – to je doista revizija prošlosti i upravo je ta stalna revizija ono što povijesnoj znanosti daje smisao i razlog postojanja.

Diskusijski panel Historiografija i obrazovanje – povijest u nastavi i nastava povijesti Moderator: dr. sc. Dinko Župan

Prvi dio rasprave obuhvatit će pitanja o određenju povijesti kao nastavnog predmeta, zatim o ideologizaciji udžbenika povijesti te o odnosu nacionalne i svjetske povijesti. Drugi dio rasprave bavit će se novim temama i pristupima u nastavi povijesti, zatim ulogom nastavnika povijesti u uvođenju novih tema i sadržaja te usavršavanjem nastavnika povijesti. Završni dio rasprave bavit će se problematikom televizijskog obrazovnog programa, npr. zastupljenošću tema iz nastave povijesti u školskom programu.

Teme iz hrvatske srednjovjekovne povijesti – mitovi ili znanstveno utemeljene teze? dr. sc. Ante Birin Hrvatski institut za povijest

Hrvatska povijest srednjega vijeka, osobito njezina ranijeg razdoblja (do XII. st.), prepuna je brojnih dvojbenih pitanja na koja vrlo često – zbog nedostatka suvremenih i pouzdanih vijesti – nije moguće dati siguran odgovor, nego se u njihovu razrješavanju povijesna znanost u velikoj mjeri mora zadovoljiti različitim pretpostavkama. Približavanje tako zahtjevne tematike osnovnoškolskom odnosno srednjoškolskom uzrastu – s obzirom na propisani nastavni plan i program, prostor koji autorima stoji na raspolaganju kao i na pedagoške standarde koje treba zadovoljiti – za sobom neizostavno povlači pristajanje autora uz pojedine postojeće teze koje, zbog navedenih razloga, u udžbenicima nije uvijek moguće podrobnije obraditi. Iako znanstveno utemeljene, neke su od tih teza tijekom proteklog desetljeća postale predmetom osporavanja koja ih nastoje prikazati tek kao puki mit i koja, u nekim slučajevima, idu tako daleko da namjerno iskrivljuju povijesne činjenice. Senzacionalizam i ideološko-politički prizvuci koji prate ta osporavanja kao i optužbe za kroatocentričnost udžbenika pritom nameću pitanje jesu li ona doista vođena znanstvenim ili nekim drugim paradigmama?

Nastava povijesti – transmisija dostignuća povijesne znanosti ili odgojni predmet? Snježana Koren, prof. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Osnovna teza od koje polazi ovo izlaganje jest da se nastava povijesti tretirala i još uvijek se tretira primarno kao odgojni predmet, što je tijekom posljednjih stotinjak godina utjecalo na oblikovanje njezinih ciljeva, na odabir sadržaja kao i na metodologiju rada u razredu. Izlaganje se osobito fokusira na način na koji se svrha nastave povijesti i njezina uloga u obrazovanju percipira(la) među povjesničarima, nastavnicima povijesti, u politici i u javnome mnijenju te propituje može li se poštivati priroda povijesnoga znanja dok se istodobno nastoje postići socijalno konstruktivni ciljevi. Za nastavu povijesti u Hrvatskoj je tijekom XX. st. bilo karakteristično da su se sadržaji poučavanja mijenjali u više navrata, dok je istodobno postojao izraziti kontinuitet u metodološkim pretpostavkama i pristupima kao i u načinu na koji se percipira(la) svrha nastave povijesti. Te su promjene redovito više služile legitimaciji raznih političkih elita i njihovih ciljeva nego znanstvenim i metodičkim inovacijama. U posljednjih dvadesetak godina nastava povijesti bila je opterećena mnogim i često konfliktnim očekivanjima (uključujući i ona u historiografiji), pa je u takvim okolnostima bilo teško postići konsenzus između različitih gledišta o njezinoj svrsi i ciljevima. Stoga je opći smjer razvoja ovog predmeta ostao ambivalentan, nejasan te i dalje u određenoj mjeri podvrgnut političkim i individualnim utjecajima. Posljednjih nekoliko godina to se osobito iskazivalo kroz polemike o poučavanju o ratovima u 1990ima, što jasno ilustrira političko značenje koje se i dalje pridaje ovom predmetu.

Pitanje kroatocentričnosti u udžbenicima povijesti Stjepan Bekavac, prof. Izdavačka kuća Alfa, Zagreb

Udžbenici povijesti za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj moraju se promatrati u korelaciji s nastavnim planom i programom predmeta povijesti. Program nalaže dva načina promatranja povijesnoga slijeda – nacionalnu i opću (svjetsku) povijest. I dok za veliku većinu tema iz opće povijesti ne postoje prijepori kod šire stručne javnosti, takav slučaj nije glede tema iz nacionalne povijesti. Štoviše, u pogledu tema iz nacionalne povijesti autori i urednici udžbenika povijesti stigmatizirani su europejskim i modernističkim te staromodnim i kroatocentričnim epitetima. Pritom se kod potonjeg uvriježio stereotip kako ga od ksenofobičnosti dijeli tek jedan mali korak. Ovom stereotipu dodan je i onaj o istinskoj potrebi za osuvremenjivanjem udžbenika povijesti, a time i same njezine slike. U tom se smislu nude prihvaćanja suvremenih metodoloških historiografskih dostignuća, kao i prihvaćanje suvremenih didaktičkih i metodičkih načela kako bi se dobila multiperspektivnost izloženog sadržaja. No ovdje se nameću dva pitanja: Zašto bi promicanje tradicionalnih vrijednosti bilo u suprotnosti s prihvaćanjem suvremenih didaktičkih i metodičkih načela? Zar multiperspektivnost ne možemo svesti i na povijesni izlog iz kojeg uzimamo ono što nam je po volji? Nedostatak utvrđenih temelja vlastite prošlosti ostavlja bojazan i sumnju u površno znanje današnjih naraštaja o vlastitom identitetu. Jer upravo bi mladi trebali stvoriti pravilan sustav vrijednosti, sustav u kojem ćemo biti sigurni u sebe i postići poštovanje drugih. Vjerujem kako u tom procesu obrazovanje i odgoj imaju nezamjenjivu ulogu. No kako pišemo povijest, tako određujemo i sami sebe.

Povijest okoliša i nastava povijesti dr. sc. Hrvoje Petrić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Povijest okoliša (environmental history) postupno je formirana tijekom 1960-ih i 1970-ih, a do danas je njezina produkcija u nekoliko desetljeća narasla do razine nepreglednosti. Posebno jako uporište povijest okoliša ima u Sjedinjenim Američkim Državama. U posljednjem desetljeću došlo je do uvođenja povijesti okoliša u historijsku znanost u Hrvatskoj. Autor postavlja pitanje nije li vrijeme da se i u nastavu povijesti u Hrvatskoj uvede povijest okoliša kao izborni sadržaj u nastavi ili čak možda kao posebni predmet, npr. u prirodoslovno-matematičkim i prirodoslovnim gimnazijama. Mnoge države svijeta uvele su povijest okoliša (ekohistoriju) u obveznu nastavu. Navest ću primjer Njemačke u kojoj je prije nekoliko godina Joachim Radkau napisao ekohistorijski udžbenik za škole i time napravio ozbiljan iskorak u modernizaciji nastave te multiperspektivnom i multidisciplinarnom pristupu temama o prošlosti u globalnom prostoru.

Stručno usavršavanje nastavnika povijesti Miroslav Šašić, prof. voditelj Županijskog stručnog vijeća nastavnika povijesti Grada Zagreba i Zagrebačke županije

Unatoč dostupnosti informacija i počecima raznih neformalnih oblika obrazovanja u Hrvatskoj, nastavnici i dalje zadržavaju ključnu ulogu u ostvarivanju učeničkih postignuća. Zbog toga je njihovo stalno usavršavanje nužnost. Nastavnici su i sami toga svjesni, pa svakodnevno znatan dio vremena provode u individualnom usavršavanju. Organizirano stručno usavršavanje u nadležnosti je institucija – od MZOŠ-a do AZOO-a i ASO-a. Prije četiri godine uspostavljen je, u Hrvatskoj jedinstveni, spoj historiografije i obrazovanja kontinuiranom suradnjom Hrvatskoga instituta za povijest i Agencije za odgoj i obrazovanje preko Županijskog stručnog vijeća nastavnika povijesti Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Rezultati istraživanja stručnjaka Instituta, do sada najvidljiviji u izdavačkoj djelatnosti, sada se putem predavanja nastavnicima na najbrži način oživotvoruju u nastavi povijesti. Tako je u protekle četiri godine predstavljeno 27 tema. Od prosinca 2010. ova iznimno vrijedna predavanja dostupna su nastavnicima povijesti, ali i svima zainteresiranima iz čitave Hrvatske, putem interneta i Akademske mreže CARNet. Njihovo arhiviranje i pristupačnost svima i u svakom trenutku otvara nove mogućnosti suradnje historije i obrazovanja.

Klio kao stara dama – praćenje povijesti u elektroničkim medijima Dario Špelić, prof. urednik redakcije Obrazovnog programa Hrvatskoga radija

Danas se povijest u elektroničkim medijima (televizijskim i radijskim programima te elektroničkim publikacijama) uglavnom “prati”. Prate se neprijatelji, subverzivni elementi i drugi sumnjivci. Ali, “prate” se stare dame i gospoda koji teško hodaju ili ne mogu uopće hodati. Kako se u Hrvatskoj povijest već odavno ne smatra subverzivnom i neprijateljskom djelatnošću (subverzivan je samo njezin sadržaj), “praćenje” povijesti treba, po mom mišljenju, doživjeti kao pomoć krajnje nemoćnoj i ostarjeloj znanosti koja nije previše zanimljiva. To se “praćenje” svodi na priloge duge nekoliko minuta ili tekstove ne veće od par kartica. Dva su razloga za takvo stanje: prvi se tiče slabo obrazovanih ili siromašnih pratitelja, drugi se odnosi na zanemarene i nemoćne praćenike. Obrazloženje prvog razloga: Stvaranje informativnog ili sportskog programa ne zahtijeva posebnu pripremu, sadržaj je već dan. Utakmica se igra neovisno o elektroničkom mediju, Sabor zasjeda neovisno o televiziji ili radiju. Sport, politika i estrada koriste medije, ali bi postojali i bez njih. Obrazovni sadržaji moraju se kreirati, ne događaju se osim ako nije riječ o prigodnim proslavama, obilježavanjima godišnjica i tako dalje. To ih čini krajnje neprivlačnim za hrvatske medije. Za stvaranje tema iz povijesti (a da nije u pitanju “praćenje”) potrebna je posebna vještina i razina obrazovanja. Toga nema previše u našim medijima i takvo stanje vodi prema onom sustavu površnog “praćenja”. Zbog takvog stanja stvara se malo dokumentarnih emisija i razgovora, za to nema novaca i volje. Krivnja za takvo stanje leži isključivo na vlasnicima elektroničkih kuća, urednicima, producentima. Obrazloženje drugog razloga: Većina povjesničara nije naviknuta na medije, nema vještinu istupanja u njima. Čak i najneukiji političar ili sportaš imaju vremena naučiti kako dati izjavu za radio ili televiziju. Većina

znanstvenika ili profesora nemaju taj luksuz. Nastupaju rijetko. Kad se pojave na radiju, televiziji ili u drugim elektroničkim publikacijama, onda se pojave u čudnim satima. Ako ih uguraju u udarno vrijeme, to čine samo zato što je u pitanju skandal, uglavnom vezan uz noviju povijest. Kada se povjesničari pojave u normalnijim satima ili uvjetima, onda je riječ o getu koji se naziva Obrazovni program (taj se prostor može nazvati getom jer je malen, siromašan novcem i stalno na udaru fiskalnih škara). Djelovanje tih dvaju razloga dovodi do toga da povjesničari nastupaju malo ili uopće ne nastupaju. To pak dovodi do toga da većina povjesničara nije naviknuta na elektroničke medije. I tako se zatvara krug: oni koji daju prostor povijesti, daju ga malo. Time ograničavaju mogućnost da se povjesničari naviknu na jezik medija, a to ih čini neprikladnima za medije. Onda oni koji daju prostor koriste tu činjenicu kako bi dodatno smanjili prostor za povijest – to je neka vrsta spirale smrti. Tako Klio, nekad mlada kći Zeusa i Mnemozine, postaje stara dama koja treba pratnju.

Diskusijski panel Komparativna historiografija/povijest – hrvatska povijest u drugim historiografijama i povijesti drugih naroda u hrvatskoj historiografiji Moderator: dr. sc. Robert Skenderović

Suvremena historiografija nezamisliva je bez komparativne metode. Štoviše, komparativni pristup zadnjih desetljeća znatno unapređuje metodologiju povijesne znanosti. Utjecaj komparativne historije i historiografije osjeća se i u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Moglo bi se zapravo reći da je komparativni pristup prilika za afirmaciju kako hrvatske povijesti tako i hrvatske historiografije jer odgovara na pitanje što iz naše povijesti i iz naše povijesne znanosti može biti svjetski vrijedno. Bez takvog pristupa svaka historiografija ostaje zatvorena, endogamna, bez mogućnosti međunarodnog vrednovanja istraživačkih tema i rezultata i uz veliku opasnost zaostajanja za svjetskim trendovima i znanstvenim dosezima. U tome smislu komparativna metoda ne ugrožava nacionalnu povijest, nego je, naprotiv, afirmira u širem, međunarodnom kontekstu i predstavlja svojevrsnu nužnost u današnjem globaliziranom svijetu. Stoga će i tema panela biti odnos hrvatske historiografije prema drugim historiografijama, uz naglasak na propitivanje njezine uključenosti u svjetske historiografske trendove.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina u novijoj historiografiji: dva desetljeća istraživanja i otvorenih pitanja dr. sc. Zlatko Kudelić Hrvatski institut za povijest

Noviju historiografiju Vojne krajine od početka devedesetih godina XX. st. karakterizirala su istraživanja različitih tema, provođena u sklopu domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Pozornost istraživača privukli su povijesti vojnih komuniteta, crkvena unija, ekohistorija višegraničnog prostora, pitanje identiteta krajiškog stanovništva, utjecaj prosvjetiteljstva na obrazovanje časničkog kadra u Monarhiji te problem tolerancije i netolerancije na širem području jugoistočne Europe. Iako su ove teme analizirane iz različitih perspektiva, kao nova pitanja ili samo ponovno promišljene starije interpretacije, u sintezama povijesti Hrvatske i radovima posvećenima modernoj povijesti Hrvatske preuzeti su neki stereotipi iz nepouzdane krajiške historiografije XIX. st., koje su novija istraživanja pokazala upitnima. Među njih spadaju teze o doseljavanju i podrijetlu pravoslavnih krajišnika, pripadnosti krajiškog područja i vjerskoj politici bečkog dvora, a suvremenu krajišku historiografiju posebno karakterizira nepostojanje interesa istraživača za vojne aspekte krajiške povijesti.

Hrvatska povijest u mađarskoj historiografiji od 1945. do danas dr. sc. Dinko Šokčević Sveučilište Janus Pannonius, Pečuh

U mađarskoj historiografiji nakon Drugoga svjetskog rata hrvatska se povijest, barem prvih petnaest godina, prikazivala u (unitarističkom) jugoslavenskom kontekstu, a u skladu s marksističkim poimanjima povijesti naglašavala se klasna borba. Službena politika mađarskih vlasti pokušat će težiti poboljšanju odnosa sa susjednim socijalističkim državama, pa će potpomagati istraživanja o njihovoj odnosno zajedničkoj prošlosti tih naroda i Mađara u samokritičkom tonu (radovi Emila Niederhausera, Endrea Aratóa). Već na početku šezdesetih, pa poslije tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, mađarska će se historiografija otvoriti prema utjecajima zapadnih historiografskih škola (npr. francuske). Hrvatskom poviješću tih godina najviše se bavio László Katus koji je u velikoj znanstvenoj sintezi o mađarskoj povijesti (Povijest Mađarske u deset knjiga) donio vrlo objektivnu sliku hrvatsko-mađarskih odnosa. Od osamdesetih godina do danas javljaju se mnogi mađarski povjesničari koji se specijaliziraju na temu hrvatsko-mađarskih veza (Imre Ress, a od devedesetih godina Géza Pálffy, Antal Molnár, Sándor Bene i drugi). No u udžbenicima povijesti Hrvati se vrlo rijetko spominju, još uvijek se 8-stoljetnoj ugarsko-hrvatskoj zajednici ne pridaje onoliko prostora koliko bi ona trebala dobiti.

Hrvatska historiografija i istraživanje drugih / drugi o nama – primjeri iz poljske, češke i ruske historiografije dr. sc. Damir Agičić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

U hrvatskoj historiografiji gotovo da nema radova o drugima, osobito ne sintetskih radova i cjelovitih povijesnih pregleda, čak ni za susjedne narode. Napose takvi radovi nedostaju za velike europske nacije. Tek prije petnaestak godina počeli smo dobivati prijevode povijesti pojedinih europskih i drugih zemalja i/ili naroda. Iako se u nastavi na sveučilištima uči europska i svjetska povijest od najstarijih vremena do suvremenosti, na doktorskoj i istraživačkoj razini od toga se odustaje i mladi se ne potiču na bavljenje bilo kojom drugom problematikom osim hrvatske i, eventualno, regionalne. Neki autori sporadično se bave odnosima Hrvata i drugih naroda, uglavnom susjednih. Povjesničari ne koriste u dovoljnoj mjeri mogućnosti odlazaka na školovanje i stručno usavršavanje u inozemstvo, a i kada su vani, uglavnom se bave hrvatskim temama. S druge strane u mnogim stranim historiografijama postoje istraživači koji se bave hrvatskom (i/ili, u širem smislu, južnoslavenskom) poviješću. U radu ću obraditi primjere iz češke i poljske historiografije, a dotaknut ću se i nekih ruskih autora, te dati sumarni pregled povjesničara i važnijih djela o hrvatskoj/jugoslavenskoj povijesti koja su nastala u zadnja dva desetljeća.

Talijani i hrvatsko-talijanski odnosi u hrvatskoj historiografskoj literaturi dr. sc. Marino Manin Hrvatski institut za povijest

U izlaganju se razmatraju hrvatsko-talijanski odnosi i napose slika Talijana u hrvatskoj historiografskoj i publicističkoj produkciji. Sistematizira se i komparira pristup hrvatske literature prema vremenu njezina nastanka te se uočava metodološki napredak u istraživanju i proširivanje tematskog spektra. Posebna pozornost posvećena je pojavi i održavanju određenih stereotipa te nekih ideoloških i nacionalnih antagonizama, uvjetovanih političkim okolnostima i odnosima između dviju zemalja u vrijeme nastanka navedenih radova, koje uglavnom imaju vrlo malo veze s tematikom raščlambe. Može se zaključiti da je naslovom definirana tematika u jednom segmentu motivirana stvarnim proučavanjem, a u drugom u uskoj korelaciji s dnevnom politikom i ideologijom.

Židovi u Hrvatskoj – dio ugarskog ili jugoslavenskog židovstva? dr. sc. Ljiljana Dobrovšak Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”

U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. profesionalna se historiografija u Hrvatskoj vrlo malo bavila poviješću Židova u Hrvatskoj. Tek se krajem XIX. i početkom XX. st. pojavljuje nekoliko članaka koje su objavili hrvatski književnici, novinari i pojedinci. Isto tako vrlo je malo židovskih autora koji su se bavili vlastitom poviješću, s iznimkom brošure (na mađarskom) vukovarskog nadrabina Julija Diamanta i radova zagrebačkog rabina Gavre Schwarza. U međuratnom razdoblju nitko se sa zanimanjem nije previše bavio istraživanjem židovske povijesti u nas, da bi se početkom dvadesetih i krajem tridesetih godina XX. st. s prilozima o povijesti Židova javili Lavoslav Schick/Šik i Lavoslav Glesinger. Poslijeratno razdoblje u istraživanju povijesti Židova u Hrvatskoj stvorilo je posve novu situaciju. U židovskim općinama u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata više nije bilo nikoga tko bi se zanimao za židovsku povijest. Pedesetih godina u Beogradu je kao središnja institucija osnovan Jevrejski istorijski muzej s ciljem očuvanja tragova židovske povijesti na području bivše Jugoslavije. Iako se oko muzeja okupio priličan broj istraživača i pokrenuta je značajnija istraživačka djelatnost, nikada se nisu pojavili stručnjaci čiji bi jedini ili barem glavni interes bio povijest Židova. Tek su se od pedesetih godina naovamo pojavili autori čiji su se radovi izravno ili neizravno bavili židovskim zajednicama u Hrvatskoj i Slavoniji (Slavko Gavrilović, Miroslava Despot-Bliss…), pa i u Dalmaciji (Grga Novak, Jorjo Tadić, Duško Kečkemet, Bernard Stulli). Potkraj XX. i početkom XXI. st. odnos prema istraživanju povijesti Židova u Hrvatskoj umnogome se promijenio. U posljednjih nekoliko godina objavljene su brojne knjige, članci, katalozi izložaba, memoari, radovi i knjige o holokaustu kao i o povijestima židovskih zajednica u malim sredinama. U djelima objavljenim do 20-ih odnosno 30-ih godina XX. st. Židovi u Hrvatskoj promatrani su kao dio ugarskog ili austrijskog židovstva, dok se u radovima objavljenim nakon 1945. oni promatraju kroz prizmu jugoslavenskog židovstva. Što se tiče

mađarske ili austrijske historiografije, koja se uvelike bavi izučavanjem povijesti Židova u Habsburškoj Monarhiji, ona se u svojim radovima dotakla povijesti Židova u Hrvatskoj gotovo nezamjetno, s time da su ih obje historiografije promatrale kao dio ugarskog židovstva. Devedesetih godina XX. st. dolazi do raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske, pa se Židovi ponovno počinju proučavati kroz povijest ugarskih židovskih zajednica. Sagledavajući ovaj prikaz historiografije, postavlja se pitanje kako da se danas Židovi u hrvatskoj historiografiji promatraju – kao dio ugarskog ili jugoslavenskog židovstva?

Simpozij “Mogersdorf” i panonski prostor – prvih četrdeset godina suradnje i dijaloga povjesničara panonskoga prostora dr. sc. Ivica Šute Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kulturnopovijesni simpozij “Mogersdorf” već više od četiri desetljeća okuplja povjesničare i druge znanstvenike na istraživanju različitih tema iz povijesti zajedničkoga panonskog prostora. Kroz navedeno je razdoblje ovaj simpozij odražavao tendencije u razvoju hrvatske i drugih historiografija, ali i političke i društvene prilike u Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji. Šarolikošću tema i pristupa, kulturom dijaloga i diskusija, kao i kroz međusobna druženja i upoznavanja znanstvenika i prostora na kojima se održavao, simpozij je bio više od običnoga znanstvenog skupa. Svojom znanstvenom, ali i kulturnom dimenzijom pridonosio je razvijanju međusobne suradnje i razumijevanja historiografija susjednih zemalja jedne europske regije. U tom je smislu kulturnopovijesni simpozij “Mogersdorf” idealan primjer i poticaj budućim komparatističkim istraživanjima povijesti zemalja i naroda panonskoga prostora.

Suvremena iskustva i rezultati suodnosa hrvatske i srbijanske historiografije (Dijalog povjesničara/istoričara) dr. sc. Igor Graovac Hrvatski institut za povijest

U vrijeme i nakon raspada druge Jugoslavije gotovo su posve prekinute veze hrvatske s drugima historiografijama bivše države. Ipak, i u otežanim uvjetima, povjesničari su nastavljali surađivati, primjerice oni iz Hrvatske i Srbije na međunarodnima znanstvenim skupovima u organizaciji njemačke liberalne Zaklade Friedrich Naumann/F. Naumann Stiftung. Takvih je Dijaloga povjesničara/istoričara održano deset (1998.–2005.), a tiskano je i deset knjiga/zbornika radova (2000.–2008.) koji sadrže gotovo sva održana plenarna izlaganja i priopćenja s tih skupova podnesena u radionicama o nacionalnom identitetu Hrvata i Srba, položaju Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, Katoličkoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj i Srbiji u XIX. i XX. st., elitama i modernizaciji, utjecaju modernih ideologija na Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviju, manjinama u Kraljevini Jugoslaviji (tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije), drugoj i/ili socijalističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1990. i ljudskim gubicima Hrvatske i Srbije u XX. stoljeću. Pritom se Dijalog povjesničara/istoričara na poseban način uključio i u tako često naglašavan međunarodni i unutarnji projekt pomirenja (iako nije riječ o pomirenju, nego o obnavljanju povjerenja zainteresiranih strana), ali isključivo sa svrhom razvoja znanstvene svijesti o društvu te širenja povijesnih i drugih znanja koja pripomažu unutarnjemu pomirenju i pomirenju s drugima. Nije, dakle, riječ o političkom pomirenju, nego o pomirenju s vlastitom prošlošću i/ili vlastitim prošlostima.

Diskusijski panel Historiografija, politika i mediji – povijesni mitovi i stereotipi Moderator: dr. sc. Zdenko Radelić

Sudionici okruglog stola nastojat će osvijetliti odnos historiografije i medija na temelju svoga iskustva kao povjesničara koji su povremeno ili stalno angažirani u medijima. Postoje dva međusobno suprotstavljena pristupa. Jedni smatraju da popularizacija znanosti mora rezultirati i svojevrsnom svjetonazorskom poukom, napose mladih generacija, dok drugi tumače prošle događaje nastojeći se osobno distancirati od prošlosti i zatomiti svoja ideološka i politička opredjeljenja. Ne postoje stroge granice među navedenim pristupima, ali se kod prvih shvaćanje da je povijest učiteljica života može svesti na to da navedena “učiteljica” predaje svojim učenicima upravo u skladu sa svojim svjetonazorom ili čak političkim ciljevima, dok pristaše drugog pristupa ponekad naivno vjeruju da se prošlost može istraživati s objektivnošću i distancom prema predmetu istraživanja kao što to rade prirodoslovne i tehničke znanosti. U nemogućnosti strogog razgraničenja između dva tako različita pristupa ostaje tek upozorenje da sljedbenici prvoga pristupa u popularizaciji znanosti ne završe u izravnim krivotvorinama u cilju svojih političkih probitaka, a da sljedbenici drugog ne postanu potpuno ravnodušni prema svemu prošlom bez obzira na to koje je posljedice ta prošlost ostavila u sadašnjosti.

Mjesto prošlosti u konstrukciji suvremenog političkog spektakla i profesionalna historiografija dr. sc. Mladen Ančić Odjel za povijest, Sveučilište u Zadru

Autor polazi od postavki Murraya Edelmana prema kojima suvremeno društvo producira i održava političko polje kao svojevrsni masovni potrošački spektakl. Oslanjajući se uglavnom na već istražene slučajeve (nazivi ulica, uporaba povijesnih simbola, “Dan Hrvatske ratne mornarice”, zbivanja iz Drugoga svjetskog rata, “dogovor Tuđman – Milošević u Karađorđevu” itd.), autor razmatra putove i načine na koje se prošlost koristi i ugrađuje u suvremeni politički spektakl u Hrvatskoj. Pritom pozornost podjednako obraća kako na političku javnost i profesionalne političare tako i na profesionalne povjesničare koji nerijetko imaju ne samo jasno iskazana partikularna politička stajališta, nego i određene političke ambicije. U zaključku autor upozorava kako narav suvremenoga društva neizbježno dovodi do toga da je profesionalni povjesničar konzument političkoga spektakla te je stoga nemoguće očekivati da to ostane bez utjecaja na njegov rad. U takvim okolnostima jedini korektiv ostaje javna rasprava unutar parametara koje određuje profesionalna etika, kroz koju se može i mora što više osvijestiti utjecaj suvremenoga političkog spektakla na rad profesionalnoga povjesničara.

Osnivački mit. Uloga povijesti u konstituciji Republike Hrvatske dr. sc. Tihomir Cipek Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Polazi se od teza da je za oblikovanje političke zajednice važna suglasnost oko ključnih povijesnih događaja. Njihovo je tumačenje integrirano u kolektivni identitet političke zajednice, a njezini članovi ovaj dio povijesti prepoznaju kao važnu značajku njezina identiteta koji mogu prihvatiti iz dobrih moralnih razloga. Tako konstituirano političko sjećanje tvori osnivački mit političke zajednice bez kojeg nema stabilnog kolektivnog identiteta i oblikovanja političke zajednice. Radi se o onom dijelu prošlosti koji je usidren u dubokom polju politike. Na temelju analize odnosa između historiografije i kulture sjećanja te političkog djelovanja glavnih hrvatskih političkih institucija branit će se teza da Domovinski rat predstavlja onaj dio hrvatske povijesti oko kojeg je postignut konsenzus i stoga čini temeljnu vrijednost hrvatske političke zajednice. Radi se o osnivačkom mitu koji omogućuje političkoj zajednici da uspostavi demokratski politički poredak.

Suvremena hrvatska povijest, povijesni mitovi i stereotipi – odraz u hrvatskoj javnosti dr. sc. Mario Jareb Hrvatski institut za povijest

Istraživači tema iz suvremene hrvatske povijesti suočavaju se u svojemu radu s brojnim teškoćama koje im gotovo svakodnevno stvara postojanje brojnih mitova i stereotipa o povijesnim pojavama. Posebice treba istaknuti mitove i stereotipe povezane s događajima, osobama i procesima iz Drugoga svjetskog rata. Više je od dojma da su često mitovi i stereotipi u javnosti prisutniji od rezultata ozbiljnih historiografskih istraživanja. To i nije neobično kada se uzme u obzir da posvemašnja komercijalizacija medija nameće isticanje intrigantnih i trivijalnih stvari koje mogu biti zanimljive širokom krugu čitatelja, nasuprot “dosadnim” rezultatima znanstvenih istraživanja koja se ne uklapaju u sadržaje kao što su razvratni život estradnih i drugih zvijezda i zvjezdica.

Mediji i činjenice – interpretacija događaja iz Domovinskoga rata dr. sc. Ante Nazor Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata

Mnogi događaji iz Domovinskoga rata u medijima nisu točno prikazani. Navest ću tri primjera, odnosno tri historiografska problema o kojima se mnogo govorilo u hrvatskim medijima: pitanje prvoga poginulog hrvatskog branitelja, pitanje jesu li Srbi izbačeni iz novoga hrvatskog Ustava i pitanje tzv. topničkih dnevnika u oslobodilačkoj operaciji “Oluja”. Naime, usporedba podataka koji su o toj historiografskoj problematici navedeni u medijima (u tisku ili u televizijskim i radijskim nastupima) s podacima iz povijesnih izvora upućuje na zaključak da namjera pojedinih novinara, pa i kolega povjesničara, koji su pisali ili govorili o tim događajima nije bila objektivno prenijeti informaciju ili znanstveno prikazati spomenute događaje, nego senzacionalistički pristup problemu, ali i nastojanje da se javnosti plasira pogrešna informacija, u cilju pogrešnoga oblikovanja javnoga mišljenja, kao i nametanja odgovornosti/krivnje Hrvatima ili hrvatskoj politici za određene događaje.

Novinstvo u službi historiografije Zvonimir Despot, prof. Večernji list Hrvatski mediji najbolji su dokaz kako se u nas još uvijek u javnom govoru upotrebljavaju stereotipi koji su naslijeđeni iz jugoslavenske historiografije. Činjenica je da hrvatska historiografija mora nanovo valorizirati svu povijest Drugoga svjetskog rata, kao i komunističke Jugoslavije, budući da je ta povijest do 1990. bila više ideološki obojena nego što je često bila činjenično utemeljena. No pojedini povjesničari, potpomognuti svojim političkim zaštitnicima, u medije i dalje guraju poglede i tvrdnje koji su dio nekadašnjeg jugoslavenskog diskursa, a nikako ne odgovaraju stvarnim činjenicama. Problem hrvatskih medija najviše je u tome što ima sve manje specijaliziranih novinara za pojedina područja, pa tako i za povijest, i mahom su svi novinari “opće prakse”. Tako se u praksi često suočavamo s potpunom neinformiranošću, predrasudama, naslijeđenim stereotipima, ali i s pristranošću, neobjektivnošću, posebice kod pojedinaca koji su bili dio sustava komunističke Jugoslavije.

Interes javnih medija za teme iz povijesti u retrospektivi zadnja dva desetljeća Tihomir Ponoš, prof. Novi list

Historiografija i povijest atraktivne su i manipulativne medijske teme. Dovoljno je pogledati odnos medija prema povijesti i historiografiji u tri slučaja u posljednjih nešto više od dvadeset godina. Neposredno prije urušavanja socijalizma povijest je zadobila veliku važnost u konačnom delegitimiranju sustava, a interes za povijesne teme u medijima bio je znatan. U to je doba feljtoniziran dnevnik Alojzija Stepinca, a mediji počinju pisati o Bleiburgu i Jazovki kao traumatskim, prešućenim mjestima povijesti. Prije desetak godina, nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana i poraza HDZ-a na izborima, medijski je postala iznimno atraktivna živa povijest, odnosno transkripti iz Ureda predsjednika Tuđmana. Nedavno, početkom ove godine, povijest – ona koja se tiče komunističkih zločina počinjenih u neposrednom poraću – ponovo je postala medijski atraktivna. No, svakome je bilo jasno da se reaktualizacijom te teme u javnosti ništa neće riješiti, nego da se tema pokreće iz dnevno-političkih razloga.