Komunizam i covjek by Hrvatski insititut za povijest

Sadržaj

Josip Mihaljević

KOMUNIZAM I ČOVJEK Odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj od 1958. do 1972.

Hrvatski institut za povijest zagreb, 2016.

Komunizam i Ä?ovjeK

Sadržaj

Sadržaj Zahvala .............................................................................................................................. 1. UVOd.......................................................................................................................... 1.1. Ciljevi i hipoteze................................................................................................. 1.2. istraženost teme ................................................................................................. 1.3. Pristup.................................................................................................................. 1.4. Literatura i izvori ............................................................................................... 1.5. Pojmovna određenja .......................................................................................... 1.5.1. Pojedinac i vlast ...................................................................................... 1.5.2. načelo slobode i koncept temeljnih prava.......................................... 1.5.3. Liberalizacija ............................................................................................ 1.6. Povijesni kontekst razdoblja 1958. – 1972. ...................................................

9 13 13 15 19 27 29 29 30 33 37

2. VLAST I POJEdINAC U TEORIJI ................................................................. 51 2.1. ustavnopravni poredak i temeljna prava u FnRj-u/SFRj-u ...................... 51 2.1.1. osnove političko-pravnog poretka ..................................................... 52 2.1.2. ustavni razvoj u Hrvatskoj/jugoslaviji do 1972. .............................. 54 2.1.3. ustavne odredbe o pravima građana................................................... 64 2.1.3.1. „Prava i dužnosti građana” do 1963. ................................... 65 2.1.3.2. „Slobode, prava i dužnosti čovjeka i građanina” od 1963. ..................................................................................... 68 2.1.4. Temeljna prava na globalnoj sceni i jugoslavija ................................. 73 2.1.4.1. međunarodna afirmacija temeljnih prava do 1972. godine .............................................................................. 73 2.1.4.2. uključenost međunarodnih odredaba o temeljnim pravima u jugoslavenski ustavni poredak do 1972. ........... 76 2.1.5. jugoslavenski prividni konstitucionalizam ......................................... 80 2.2. Program Saveza komunista jugoslavije 1958. .............................................. 85 2.2.1. Sedmi kongres SKj i izrada Programa ................................................ 85 2.2.2. osnovne značajke Programa i njegovi politički odjeci .................... 91 2.2.3. Pojedinac, država, prava, sloboda i demokracija u Programu ......... 96 2.2.3.1. Socijalistička demokracija ....................................................... 96 2.2.3.2. Spajanje nespojivog – pojedinac i kolektiv........................... 100 2.2.3.3. odnos pojedinca i države (aparata vlasti) ............................ 102 5

Komunizam i čovjeK

2.2.3.4. neprijatelji kao alibi ................................................................. 2.2.3.5. ekonomski, socijalni i politički položaj i temeljna prava pojedinca ................................................................................... 2.2.3.6. Problemi svakodnevice ........................................................... 2.2.3.7. Slobodan, kreativan, autonoman i sretan pojedinac solidaran je član kolektiva ....................................................... 2.2.3.8. Povijesni zadatak i cilj komunista – „pravo carstvo slobode” ....................................................................... 2.3. zaključno o pojedincu i vlasti u teoriji........................................................... 3. VLAST I POJEdINAC U PRAKSI ................................................................... 3.1. Tijela državne vlasti i komunikacija s građanima ......................................... 3.1.1. Relevantna tijela državne vlasti ............................................................ 3.1.1.1. Sabor nRH/SRH..................................................................... 3.1.1.2. izvršno vijeće Sabora nRH/SRH ........................................ 3.1.1.3. Savezna skupština FnRj/SFRj.............................................. 3.1.1.4. Savezno izvršno vijeće FnRj/SFRj...................................... 3.1.2. Položaj i uloga uprave u odnosu vlast – pojedinac .......................... 3.1.3. Tijela i službe koje su radile s predstavkama građana ...................... 3.1.3.1. odbor za predstavke i žalbe Sabora ...................................... 3.1.3.2. Komisija za predstavke i pritužbe (izvršnog vijeća) Sabora ......................................................................................... 3.1.3.3. Biro za predstavke i pritužbe izvršnog vijeća Sabora ........ 3.1.3.4. Savezna razina .......................................................................... 3.1.3.5. Problem razinâ (općina – Republika – Federacija)............ 3.2. Tijela partijske vlasti i komunikacija s građanima ........................................ 3.2.1. organizacijska struktura Partije........................................................... 3.2.2. Tijela i službe koje su radile s predstavkama građana ...................... 3.3. Razmjeri komunikacije ................................................................................... 3.3.1. Broj predstavaka upućenih tijelima državne vlasti............................ 3.3.2. Broj predstavaka upućenih tijelima partijske vlasti........................... 3.4. Struktura podnositelja predstavaka................................................................. 3.4.1. Struktura podnositelja predstavaka tijelima državne vlasti ............. 3.4.2. Struktura podnositelja predstavaka tijelima partijske vlasti ............ 3.5. Razlozi, uzroci i motivacija obraćanja građana ............................................. 3.5.1. Razlozi, uzroci i motivacija obraćanja državnoj vlasti...................... 3.5.2. Razlozi, uzroci i motivacija obraćanja partijskoj vlasti ..................... 3.6. način obraćanja građana – pisanje pisama .................................................... 3.7. odnos vlasti prema predstavkama građana .................................................. 6

104 106 109 110 114 115 120 120 120 121 128 129 132 134 139 140 147 161 167 172 179 182 187 200 200 205 211 211 214 217 217 223 225 241

Sadržaj

3.7.1. odnos državne vlasti prema predstavkama ....................................... 3.7.2. odnos partijske vlasti prema predstavkama ...................................... 3.8. Problematika svakodnevice .............................................................................. 3.8.1. Stambena problematika ......................................................................... 3.8.1.1. Dodjela stana i stambenih kredita......................................... 3.8.1.2. Bespravna gradnja .................................................................... 3.8.1.3. Stambeni sporovi ..................................................................... 3.8.2. Radna problematika .............................................................................. 3.8.2.1. zapošljavanje ............................................................................ 3.8.2.2. otkazi i radni sporovi ............................................................. 3.8.2.3. odnos upravljača prema radnicima – kritika direktorâ..... 3.8.3. Socijalna zaštita ...................................................................................... 3.8.3.1. mirovine i invalidnine ............................................................. 3.8.3.2. zdravstvena zaštita i socijalna pomoć.................................. 3.8.4. imovinskopravni odnosi ....................................................................... 3.8.4.1. eksproprijacija, arondacija, komasacija i nacionalizacija ... 3.8.4.2. Porezi.......................................................................................... 3.8.4.3. Građanski sporovi.................................................................... 3.8.5. Problematika rada uprave i sudstva ..................................................... 3.8.6. Politička i nacionalna pitanja ................................................................ 3.8.7. Razno ........................................................................................................ 3.9. zaključno o pojedincu i vlasti u praksi ..........................................................

241 249 256 257 258 261 266 274 275 280 282 287 288 294 302 302 310 315 316 323 326 331

4. VLAST I POJEdINAC ,,JEdAN NA JEdAN” (U TEORIJI I PRAKSI) 337 4.1. Karizmatični vođa josip Broz Tito i pojedinac ............................................ 338 4.1.1. Tito kao karizmatični vođa ................................................................... 338 4.1.1.1. Kult ličnosti ............................................................................. 341 4.1.1.2. Tehnika vladanja i hijerarhija vlasti ....................................... 348 4.1.2. Tito i ustavnopravni poredak................................................................ 359 4.1.3. Tito o pluralizmu, demokraciji, liberalizaciji i liberalizmu .............. 367 4.1.4. Tito o slobodi pojedinca ....................................................................... 374 4.1.5. Titova komunikacija s građanima ........................................................ 382 4.1.5.1. Putovanja, govori, proslave .................................................... 382 4.1.5.2. Titove službe i rad s predstavkama ....................................... 403 4.1.5.3. Pisma građana – vox populi ................................................... 413 4.1.5.3.1. „Direktno Titu!” .................................................... 413 4.1.5.3.2. Poznanstva, veze i zasluge .................................... 416

Komunizam i čovjeK

4.1.5.3.3. Pisma mišljenja i utjecaj društvenih i političkih događanja na pisanje građana ............................... 4.1.5.3.4. nacionalno pitanje ................................................. 4.1.5.3.5. Politička kultura građana i njihovo poimanje demokracije ............................................................. 4.1.6. Legitimnost Titove vlasti....................................................................... 4.2. Pojedinac i republički kadrovski vođa vladimir Bakarić ........................... 4.2.1. Bakarić kao kadrovski upravitelj Hrvatske......................................... 4.2.2. Bakarić i pojedinac ................................................................................. 4.3. zaključno o pojedincu i vlasti „jedan na jedan”........................................... 5. POLOŽAJ I ULOGA MEdIJA ........................................................................... 5.1. mediji u liberalnim i socijalističkim demokracijama ................................... 5.2. Cenzura u komunističkoj Hrvatskoj ............................................................... 5.2.1. Protuslovlja zakona o medijima ........................................................... 5.2.2. Sinonimni oblici cenzure ...................................................................... 5.3. josip Broz Tito i sloboda medija ..................................................................... 5.4. Liberalizacija i razvoj medija u komunističkoj Hrvatskoj ........................... 5.5. utjecaj vladimira Bakarića na medije u Hrvatskoj ...................................... 5.6. Kraj liberalizacije medija .................................................................................. 5.7. zaključno o položaju i ulozi medija ................................................................

420 429 436 438 441 441 448 456 460 460 466 473 478 481 491 514 524 528

6. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 530 SummaRY ....................................................................................................................... 548 izvoRi i LiTeRaTuRa............................................................................................. 551 PoPiS KRaTiCa i PoKRaTa .................................................................................. 578 KazaLo oSoBniH imena ................................................................................... 582 BiLjeŠKa o auToRu................................................................................................. 595

zahvala

Zahvala Sedam godina trajao je put od početne ideje do konačne objave znanstvene monografije o odnosu vlasti i pojedinca koja je pred vama. Rad na ovoj knjizi započeo je 2009. godine, kada sam definirao temu svoje doktorske disertacije na kojoj se i temelji ova knjiga. Disertaciju sam obranio u travnju 2015. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u zagrebu pred povjerenstvom koje su činili prof. dr. sc. ivo Banac, dr. sc. zdenko Radelić i prof. dr. sc. Božena vranješ Šoljan. mentor mi je bio prof. dr. sc. ivica Šute s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u zagrebu. Ta disertacija bila je moj projektni zadatak na znanstvenom projektu „vlast i društvo: komunistički sustav u Hrvatskoj 1945. – 1990.” koji je tada vodila dr. sc. Katarina Spehnjak. ova knjiga predstavlja proširenu verziju disertacije jer su u njoj korišteni brojni novi izvori i literatura, kao i slikovni prilozi, a sadržava i jednu potpuno novu tematsku cjelinu naslovljenu „Položaj i uloga medija”. Knjiga se objavljuje kao dio projekta „Hrvatska u 20. stoljeću: modernizacija u uvjetima pluralizma i monizma”, voditelja dr. sc. zdenka Radelića, koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost. napisati znanstvenu knjigu nije lako. napisati svoju prvu autorsku znanstvenu knjigu vjerojatno je još teže. Stoga na ovome mjestu želim zahvaliti svima koji su na neki način doprinijeli njezinu nastanku i objavljivanju. najveću zahvalnost dugujem dr. sc. Katarini Spehnjak. Prvi je razlog taj što je kao predsjednica natječajnog povjerenstva u natječaju za radno mjesto znanstvenog novaka, koji je u proljeće 2009. raspisao Hrvatski institut za povijest, u meni prepoznala povjesničarski potencijal. Drugi je razlog taj što mi je kao voditeljica spomenutog projekta te kao moja prva institutska mentorica pomogla prepoznati temu odnosa vlasti i pojedinca u socijalizmu kao važnu, zanimljivu, a nadasve inovativnu temu povijesnog istraživanja. Takve teme nisu česte u našoj historiografiji, što, nadam se, knjizi daje dodatnu vrijednost. iako je ova tema meni bila dosta zahtjevna jer u nekim aspektima ulazi u područje drugih znanosti u kojima ja dotad nisam imao gotovo nikakvog iskustva, mentorstvo dr. Spehnjak u prvih godinu i pol dana bilo mi je krucijalno. Konzultacije s njom na tjednoj bazi bile su mi „suho zlato” te su mi pomogle da koncipiram svoju disertaciju, a zatim i ovu knjigu. zahvalnost joj dugujem i zbog toga što se na kraju prihvatila i uloge recenzenta i pritom mi sugerirala neke dopune koje su poboljšale konačan sadržaj ove knjige.

Komunizam i čovjeK

Hvala i mojem drugom institutskom mentoru dr. sc. zdenku Radeliću koji se od 2011. skrbio o mojem znanstvenom stasanju i čiji su kirurški precizni komentari i sugestije zaslužni što ova knjiga – nadam se – ne pati od logičkih proturječnosti i nepreciznih objekcija. Hvala mu i na sudjelovanju u postupku obrane disertacije i, naravno, u recenziranju ove knjige. njegovi komentari pomogli su mi da popravim neke nedostatke rukopisa. mojem fakultetskomu mentoru prof. dr. sc. ivici Šuti zahvaljujem na mentorstvu doktorskoga rada i na vođenju kroz često mukotrpan administrativni put poslijediplomskoga studija i postupak obrane disertacije. Hvala mu i što je vjerovao u moj povjesničarski potencijal na samome početku mojeg poslijediplomskoga doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu, dok još nisam ni sanjao da ću postati zaposlenik Hrvatskog instituta za povijest. zahvaljujem prof. dr. ivi Bancu na sugestijama i savjetima koje mi je dao još u fazi obrane sinopsisa moje disertacije, kao i na trudu koji je uložio u čitanje moje disertacije kao član povjerenstva za obranu disertacije. na čitanju disertacije zahvaljujem i prof. dr. sc. Boženi vranješ Šoljan koja mi je kao član povjerenstva za obranu disertacije također udijelila korisne komentare. najsrdačnije zahvaljujem kolegi dr. sc. nikici Bariću s Hrvatskog instituta za povijest ne samo na golemom poslu korekture cjelokupnog prijeloma knjige, nego i na pomoći u pribavljanju potrebnih izvora i literature te na mogućnosti da kao tajnik u našem Časopisu za suvremenu povijest punih šest godina od njega učim kako se uređuju znanstveni tekstovi, što smatram velikom privilegijom. nikica me povezao i s kolegom dr. sc. Petrom Dragišićem iz instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu koji mi je mnogo pomogao u istraživanju fonda Kabineta predsjednika Republike u arhivu jugoslavije u Beogradu, ustupajući mi veliku količinu materijala koju je sam obrađivao. na toj zaista velikoj pomoći i kolegijalnoj gesti najsrdačnije mu zahvaljujem. velika hvala i gospođi Branislavi vojnović, arhivistici specijalistici za arhivsko gradivo političkih stranaka i udruga, donedavno djelatnici Hrvatskog državnog arhiva, bez čije se pomoći ne bih lako snašao u nepreglednom arhivskom fondu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. zahvaljujem i kolegi nenadu Bukviću iz Hrvatskog državnog arhiva na pomoći pri istraživanju arhivskoga fonda Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Hvala i drugim djelatnicima Hrvatskog državnog arhiva u zagrebu, kao i djelatnicima arhiva jugoslavije u Beogradu na susretljivosti i pomoći u istraživanju arhivske građe. Gospodinu zdenku Duki, nekadašnjem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva, također zahvaljujem na dopuštenju istraživanja arhive toga društva.

zahvala

Hvala i kolegi dr. sc. Goranu miljanu, poslijedoktorandu Centra Hugo valentin Sveučilišta u uppsali, na uvijek konstruktivnim i poticajnim razgovorima o teoriji totalitarizma koji su se reflektirali i na brojnim mjestima u mojoj knjizi. zahvaljujem i dr. sc. Perini vukši nahod s instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje na jezičnim savjetima i lekturi rukopisa te mojoj nekadašnjoj institutskoj kolegici jasminki maljković Radić na izradi kazala. zahvalnost dugujem i ravnateljici Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. jasni Turkalj za potporu u objavljivanju knjige, kao i na stalnoj potpori mojemu radu na institutu na kojem doista uživam raditi. Sloboda u biranju povijesnih tema i uvjeti rada koje mi pruža institut smatram privilegijom. zahvaljujem i ostalim mojim institutskim i drugim kolegama s kojima sam često raspravljao o raznim povijesnim temama i samoj metodologiji naše struke, što se zasigurno reflektiralo i u ovoj knjizi. zahvaljujem Hrvatskoj zakladi za znanost koja je sufinancirala rad na knjizi i ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta koje je sufinanciralo njezino izdavanje. na kraju želim zahvaliti i mojim najmilijima. majci Ruži i ocu marku koji su mi omogućili da bezbrižno studiram povijest te mojoj supruzi ivoni koja je cijeli ovaj moj sedmogodišnji put prošla zajedno sa mnom. u zagrebu listopada 2016.

Komunizam i Ä?ovjeK

1. Uvod

1. UVOd „oni koji ga još uvijek pokušavaju prepoznati samo kao socijalnu doktrinu pripadaju naivnoj čeljadi koja nije bila sposobna vidjeti i razotkriti da je sve svoje težnje podređivao cilju vlasti, odnosno ostvarenju volje za moć.” Branimir Donat o komunizmu, 1992.1

1.1. Ciljevi i hipoteze istraživačko pitanje, odnosno glavni cilj ove povijesne studije jasan je iz samoga naslova – kakav je bio odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj u razdoblju od 1958. do 1972. godine. To je pitanje izrazito kompleksno i na njega se ne može dati jednostavan i jednoznačan odgovor. Kompleksnost pitanja, odnosno glavnog cilja zahtijeva formuliranje pomoćnih istraživačkih pitanja, a u ovom su slučaju tri osnovna pomoćna cilja: detektirati kakav je bio odnos vlasti i pojedinca u teoriji, kakav je taj odnos bio u praksi te kakav su položaj, u svjetlu tog odnosa, imali mediji u tadašnjem društvu. određivanje odnosa vlasti i pojedinca u teoriji podrazumijeva predstavljanje hrvatskog ustavnopravnog poretka i položaja vlasti i pojedinca u njemu, s naglaskom na pitanje temeljnih prava pojedinca. važno je također prikazati kako je vladajuća politička organizacija (Savez komunista) teorijski formulirala taj odnos. Da bih objasnio odnos vlasti i pojedinca u praksi, težište ove knjige stavio sam ponajprije na analizu komunikacije građana i tijela vlasti, kao i svakodnevice u kojoj se ta komunikacija odvijala. Budući da se određeni odnos najbolje prepoznaje u izravnoj komunikaciji, tako su mi u fokusu u prvome redu pismena obraćanja građana tijelima vlasti i „polugama” sustava te reprezentantima vlasti, a u vezi s povredom njihovih prava i problema koji su se pojavljivali u svakodnevnom životu. Samim time knjiga daje i uvid u probleme s kojima su se suočavali građani Hrvatske u analiziranome razdoblju, posebno one koji su nastajali u komunikaciji sa strukturama vlasti. Detektiranje odnosa vlasti i pojedinca nadopunjava analiza tadašnjih medija, koji će se promatrati ponajprije kao čimbenik koji se nalazi između vlasti i pojedinca, kao spona koja ih povezuje i preko koje se također ostvaruje njihova međusobna komunikacija. 1

Branimir Donat, Crni dossier (zagreb: nakladni zavod matice hrvatske; Globus, 1993), 5.

Komunizam i čovjeK

Da bih dosegnuo navedene ciljeve istraživanja, nužnim sam smatrao utvrditi unutarnji i vanjski političko-društveni kontekst, utvrditi o kakvoj je vlasti bilo riječ, kakav je bio odnos državne i partijske vlasti, kakva je bila uprava, kakav je bio položaj državnog poglavara, kakav je bio položaj „republičkog poglavara”, kakav je bio položaj Saveza komunista u društvu, kako je vlast shvaćala položaj pojedinca u društvu i kakav je bio status temeljnih prava i sloboda pojedinca. u analizi komunikacije vlasti i građana nužno je utvrditi na kakve su se sve načine građani obraćali vlastima, kakva su bila institucionalna rješenja, odnosno koje su institucije komunicirale s građanima i kako su reagirale na obraćanja građana. nužno je također detektirati kako je pojedinac percipirao vlast (državnu, partijsku, državnog poglavara, „republičkog poglavara”), koji su bili uzroci obraćanja pojedinca na strukture vlasti, koji su bili najčešći i najveći svakodnevni problemi građana te kakva je bila politička kultura građana Hrvatske. Sve nabrojeno nadopunit će i analiza položaja i uloge medija u društvu, nakon čega će biti moguće utvrditi je li u analiziranome razdoblju došlo do izrazitije promjene u odnosu vlasti prema pojedincu, odnosno je li se promijenio položaj pojedinca u društvu. To će ujedno otkriti o kakvom je društvenom uređenju bilo riječ, koje su bile specifičnosti samoupravnog socijalizma, a omogućit će i davanje odgovora na pitanje je li u analiziranome razdoblju hrvatske povijesti hrvatsko društvo bilo totalitarno, odnosno je li se u tom razdoblju dogodila liberalizacija hrvatskog društva. Prije svega nužno je objasniti zašto sam za istraživanje odabrao razdoblje od 1958. do 1972., kada na prvi pogled te godine ne čine nekakvu konzistentnu cjelinu, odnosno to se razdoblje ne predstavlja kao cjelina u relevantnim periodizacijama. međutim, riječ je o razdoblju koje se može promatrati kao cjelina upravo kada se govori o položaju pojedinca u tadašnjem društvu jer od 1958. godine komunistička vlast počinje deklarativno propagirati drukčije shvaćanje položaja pojedinca u društvu, odnosno drukčiji odnos prema pravima pojedinca. Taj drukčiji položaj pojedinca posebno je bio naglašen u njegovu odnosu sa strukturama vlasti. Tretiranje pojedinca kakvo je vlast počela propagirati 1958. bilo je naprasno prekinuto na prijelazu iz 1971. u 1972. godinu. može se reći da se ovim istraživanjem analizira ono što se uobičajilo nazivati „šezdesetima”, samo u nešto proširenijem, ili bolje rečeno, definiranijem obliku. možda bi svrhovito bilo ovo razdoblje nazvati hrvatskim „dugim šezdesetim” godinama 20. stoljeća. Šezdesete godine 20. stoljeća razdoblje je koje je u povijesti komunističkih sustava poznato kao reformno, pri čemu su naznake promjena u području gospodarstva, kao i političkog života smatrane bitnim iskorakom iz dotadašnje prakse. Djelomično usmjeravanje gospodarstva prema tržištu i određeno ograničenje uloge države u tom području, kao i unošenje elemenata demokratizacije u društvene odnose tadašnjim se komunističkim vodstvima činilo kao mogući odgovor na sve 14

1. Uvod

veće probleme s kojima su bili suočeni socijalistički sustavi. uz pokušaje reformiranja gospodarstva, šezdesete godine u Hrvatskoj i jugoslaviji obilježava i određena liberalizacija političkog života i s tim u vezi pojava nacionalnog pitanja u javnosti. Također, stvaranje i jačanje Pokreta nesvrstanih 1960-ih na vanjskom je planu povećalo ugled jugoslavije koja se, osim zagovaranja dekolonizacije i borbe protiv blokovske podjele svijeta, nastojala prikazati kao država koja se zalaže za politiku mira, solidarnosti i zaštite ljudskih prava. u tom kontekstu logično je pretpostaviti da se šezdesetih godina donekle promijenio položaj pojedinca u društvu te da se pojavila (ojačala) aktivnost građanina (pojedinca) u nastojanju da pred nadležnim državnim tijelima i drugim institucijama vlasti ishodi neka svoja prava. ovo je i temeljna hipoteza istraživanja. S njom je povezana i dodatna pretpostavka da, s obzirom na rigidnu prirodu socijalističkog sustava koji su uspostavljali komunisti, većina obraćanja građana strukturama vlasti nije bila povezana s političkim pitanjima, nego sa socijalnom domenom i problemima svakodnevice. Posljedica toga jest da je i vlast počela više pozornosti poklanjati toj aktivnosti i tim problemima. Druga hipoteza jest da je karakter vladajuće političke organizacije bio totalitaran te time praktično, ali i teorijski nespojiv s biti sadržaja samog pojma „pojedinac” koji je liberalnog karaktera i koji je povezan s načelima slobode i koncepta temeljnih prava. ovo istraživanje trebalo bi ponuditi novi pristup u interpretaciji odnosa između pojedinca i vlasti šezdesetih godina, odnosno „dugih” šezdesetih. Bazirajući se na političkoj povijesti, no ujedno i pomičući se dalje od nje, ova je knjiga i prilog za socijalnu i povijest svakodnevice hrvatskog društva u razdoblju socijalizma.

1.2. Istraženost teme više aspekata kojima se bavi ovo istraživanje u potpunosti je historiografski neobrađeno: problem obraćanja strukturama vlasti, problem liberalizacije u domeni ishođenja svojih ljudskih i građanskih prava, problem povijesti svakodnevice (npr. stambeno pitanje, mirovinsko pitanje itd.). na ovu temu u Hrvatskoj nije izdana nijedna znanstvena studija, a tek je nedavno objavljena građa donekle povezana s temom ovog istraživanja, a riječ je o pismima koje su pojedinci pisali josipu Brozu Titu.2 Sličnih radova, koji bi tematizirali isključivo hrvatski prostor, nije bilo ni u inozemnim historiografijama.

zvonimir Despot, Pisma Titu – Što je narod pisao jugoslavenskom vođi (zagreb: večernji posebni proizvodi, 2010); ova knjiga autorov je izbor pisama koje je pronašao u fondovima arhiva jugoslavije u Beogradu uz jednu kraću uvodnu studiju koja ne ulazi u analizu nijednog od spomenutih aspekata neobrađenosti teme.

Komunizam i čovjeK

međutim, postoje važni radovi koji tematiziraju jugoslavenski prostor. među njima je rad jana Pelikana o predstavkama građana jugoslavije Centralnom komitetu Saveza komunista jugoslavije (CK SKj) na prijelazu 1950-ih u 1960-e godine.3 Pelikan je utvrdio da se u brojnim predstavkama reflektiraju dominantni društveni problemi jugoslavenske stvarnosti toga doba. u analizi je nastojao prikazati kojim su se institucijama građani jugoslavije obraćali i žalili te s kojim su se osobnim problemima obraćali najvišim partijskim institucijama. Ti podatci bilježe određene trendove društvenog razvoja i do određene mjere odražavaju društvenu atmosferu u jugoslaviji. Pelikan je ovim radom zacrtao moguće osnovne smjerove istraživanja ne ulazeći ni u širu ni u dublju kvalitativnu analizu. Problematike obraćanja strukturama vlasti u socijalističkoj jugoslaviji donekle se dotaknuo i milan v. Terzić koji je analizirao utjecaj josipa Broza Tita4 i njegovo zanimanje za informiranje javnosti.5 Terzić je obratio pozornost na jedan bitan sociopsihološki aspekt jugoslavenskog društva, u kojemu je politika imala premoć nad svim njegovim segmentima i u kojemu se posebno pridavala važnost rječniku titula, činova, državnih i vojnih funkcija. no, ova je studija usmjerena uglavnom na proučavanje jednog aktera komunikacije (Tita) te se zadržala samo na razdoblju do 1953. godine. Pismima građana upućenima j. Brozu Titu bavio se i srpski povjesničar momčilo mitrović koji je umnogome potvrdio i Terzićeva istraživanja.6 on je u prvome redu analizirao anonimna pisma koja je Tito primao u razdoblju 1956. – 1966., što je taj članak učinilo relevantnim i za ovo istraživanje. ipak, mitrović je analizirao samo nekoliko primjera iz isključivo anonimnih dostava, a naglasak je stavio na prikazivanje problematike nacionalnog pitanja u jugoslaviji. Brojna druga pitanja iz socijalne domene, koja čine veliku većinu sadržaja pismenih obraćanja građana strukturama vlasti, nije obrađivao. Kao što se vidi iz prikazanih istraživanja, literatura s prostora i o prostorima bivše jugoslavije nije dostatna za neke općenitije zaključke. najveći dio istraživačkih ciljeva ovog istraživanja nije u tim istraživanjima ni okrznut. na razini svjetske historiografije, pak, najveća dostignuća u istraživanjima slične tematike ostvarena su u proučavanju povijesti Saveza Sovjetskih Socijalističkih 3

5 6

jan Pelikan, „Žádosti a stížnosti občanu jugoslávie Ústřednímu výboru SKj. Příspevek k sociálním dejinám jugoslávské federace na přelomu 50. a 60. let 20. století” [zahtjevi i pritužbe građana jugoslavije Centralnom komitetu SKj. Prinos socijalnoj povijesti jugoslavenske federacije na prijelazu 50-ih u 60-e godine 20. stoljeća], Slovanský přehled: Review for Central, Eastern and Southeastern European History, 88 (2002), br. l: 79-85. u nastavku teksta na više će se mjesta, radi jednostavnosti, umjesto punog imena rabiti samo nadimak Tito. milan v. Terzić, Titova vještina vladanja: Maršal i maršalat 1943-1953. (Podgorica: Pobjeda, 2005). momčilo mitrović, „jugoslovenska stvarnost u anonimnim dostavama josipu Brozu Titu 19561966. godine”, u: Dijalog povjesničara / istoričara 10/2, ur. Hans-Georg Fleck, igor Graovac (zagreb: Friedrich naumann Stiftung, 2008), 101-117.

1. Uvod

Republika (SSSR). jedan od pionira takvih istraživanja bio je škotski politolog Stephen White koji je 1983. napisao članak o političkoj komunikaciji u SSSR-u, ponajprije se fokusirajući na pisma Komunističkoj partiji, državnim vlastima i medijima.7 White je pokazao kako se pozornost koju su partijske i državne vlasti posvećivale pismima građana povećala upravo 1960-ih, ali i to kakvu su ulogu ta pisma i obraćanja imala na sovjetski politički sustav uopće. Sovjetski građani smatrali su da će strukture vlasti ili novine kojima upute pismo odigrati ulogu njihovih "pravobranitelja". White u pisanju partiji, državi i novinama vidi višestruku korist za vladajuće: tim se pisanjem ostvaruje uvid u mišljenja najšireg spektra sovjetskih građana, pisanje je kontinuirano i izravno, što kod samih građana ostavlja dojam da su njihove potrebe, želje i molbe registrirane kod najviših razina vlasti te da tako neće biti pogrešno interpretirane ili ignorirane kod nižih razina. Smatra da su sovjetske vlasti bile svjesne značenja takve izravne povezanosti s građanima jer su izdavali i pravilnike i zakonska rješenja kojima je bilo propisano pravovaljano i pravodobno odgovaranje na konstruktivne prijedloge i predstavke. njemačka politologinja margareta mommsen 1987. objavila je knjigu o predstavkama ruskih građana vladarima od ivana Groznog do mihaila Gorbačova.8 ona je pokazala da je ključna uloga koju je imalo pravo na žalbu i predstavku vlastima bila indikator slabosti ruskog pravosudnog sustava. njezino istraživanje ipak je ostalo više na teorijskoj razini, što je razumljivo jer je knjiga napisana nekoliko godina prije otvaranja sovjetskih arhiva. Tematikom bliskoj ovoj temi bavila se i Sheila Fitzpatrick. ona je slično istraživanje, u formi znanstvenoga članka, provela na primjeru SSSR-a 1930-ih godina.9 metodologija i pristup u tom radu umnogome su funkcionalni za istraživanje odnosa vlasti i pojedinca. Fitzpatrick je prva ustvrdila da fenomen pismenog obraćanja vlastima zaslužuje pozornost politologa, specijalista kulturnih studija, a posebno istraživača socijalne povijesti. u središtu su njezina interesa retorički stilovi i načini samopredstavljanja autora u tim pismima. Građani su pisali raznovrsna pisma: pritužbe, prokazivanja, zahtjeve za pomoć, pisma u kojima izražavaju mišljenja, pisma u kojima iznose obiteljske povijesti, prijeteća pisma itd. Fitzpatrick je uočila da se u većini pisama očituje paternalistički odnos i shvaćanje autoriteta (pozivanje na pravdu, suosjećanje i milost vladajućih struktura). većina onih koji pišu nastojali su se prikazati kao žrtve koje ponizno mole, prilagođavali su svoju samoprezentaciju konvencionalnim društvenim stereotipima, a brojni su nastojali prikazati i svoju 7

Stephen White, „Political communications in the uSSR: letters to party, state and press”, Political Studies 31 (1983), br. 1: 43-60. margareta mommsen, Hilf mir, mein Recht zu finden. Russische Bittschriften. Von Iwan dem Schrecklichen bis Gorbatschow (Frankfurt am main: Propyläen verlag, 1987). Sheila Fitzpatrick, „Supplicants and Citizens: Public Letter-Writing in Soviet Russia in the 1930s”, Slavic Review 55 (1996), br. 1: 78-105.

Komunizam i čovjeK

osobnost kroz tragične povijesti. Fitzpatrick se usmjerila i na analizu „jezika” pisama, ali i na reakcije i odgovore vlasti. na velik je broj pisama neka instancija vlasti reagirala. Da bi se shvatili ishodi reakcija na pisanje pisama, Fitzpatrick smatra korisnim svrstati autore pisama u dvije osnovne kategorije: molitelje i građane. usto, Fitzpatrick se podosta bavila tematikom koja je u brojnim aspektima bliska temi ove knjige pa su njezini radovi poslužili i kao model za istraživanje nekih aspekata teme ove knjige. među njima se u prvom redu ističe knjiga o svakodnevici u staljinizmu u kojoj je autorica predstavila model istraživanja povijesti svakodnevice.10 njezin pristup usmjeren je na istraživanje života u gradovima, tj. „na oblike ponašanja i strategije preživljavanja koje su ljudi tog doba razvili da bi se mogli nositi s iznimnim društvenim i političkim okolnostima”.11 ona je pokazala da je svakodnevica sovjetskih građana toga doba bila determinirana materijalnim nestašicama i sveprisutnošću države, što je imalo mnogostruke i trajne društvene posljedice jer je pitanje kvalitete života ovisilo ponajprije o statusu i privilegijama, a ne o vlasništvu nad sredstvima proizvodnje. u takvoj svakodnevici država je bila najvažnija institucija jer se građanin s njom sretao pri traženju stana, zaposlenja, socijalne pomoći, ishođenju dokumenata, te joj se žalio zbog učinjenih nepravdi, zbog zloupotreba vlasti i brojnih drugih svakodnevnih životnih problema. ova knjiga S. Fitzpatrick može poslužiti kao model i u pogledu korištenja raznovrsnih povijesnih izvora jer je kao izvor upotrebljavala građu arhiva nekadašnjeg SSSR-a, novine i časopise iz tridesetih godina, književna i filmska djela toga doba itd. Bazirajući se upravo na radove S. Fitzpatrick, juliane Fürst u sklopu svojeg istraživanja o omladini i omladinskoj kulturi u poslijeratnom SSSR-u istraživala je obraćanje omladine staljinističkim vlastima.12 autorica je detaljnom analizom jezika, strukture i stila pisama upućenih sovjetskim vlastima predstavila osobni svijet autora pisama i ulogu koju je to pisanje imalo u njihovu privatnom životu, kao i ulogu koju je to pisanje imalo na sovjetski sustav uopće. Fürst je pokazala kako je pisanje pisama bio i službeni i neslužbeni način iskazivanja osjećaja i želja naroda, a pogotovo je bitna činjenica da se tim pisanjima zaobilazila birokracija i uspostavljao izravan odnos s vrhovnim vlastima. Fürst se pismima koristila kako bi uvidjela što su mladi u SSSR-u mislili o svojoj državi, kako bi skupila podatke o njihovu svakodnevnom životu i kako bi istražila mehanizme interakcije između sovjetske 10

Sheila Fitzpatrick, Everyday Stalinism: Ordinary Life in Extraordinary Times: Soviet Russia in the 1930s, (new York; oxford: oxford university Press, 1999). Katarina Spehnjak, „Sheila Fitzpatrick, everyday Stalinism. ordinary Life in extraordinary Times: Soviet Russia in the 1930s, oxford university Press 2000., 288 str.”, Časopis za suvremenu povijest 36 (2004), br. 2: 792. juliane Fürst, „in Search of Soviet Salvation: Young People Write to the Stalinist authorities”, Contemporary European History 15 (2006), br. 3: 327-345.

1. Uvod

države i društva. u svojoj analizi otišla je i dalje od dotadašnjih istraživanja, posvećujući pozornost pisanju pisama i onome što je to pisanje značilo za njihove autore. analiza je još vrjednija jer je uključila istraživanje odnosa između autora pisama, što je dalo novo svjetlo na osobni svijet sovjetskog čovjeka. ovaj kratak pregled dosadašnjih istraživanja pokazuje da objavljena literatura nije bila od prevelike pomoći kad je riječ o konkretnom hrvatskom/jugoslavenskom slučaju te da se istraživanje moralo usmjeriti u prvome redu na analizu dosad neobjavljenih izvora. ipak, ova istraživanja itekako su poslužila kao metodološko polazište za proučavanje nekih aspekata ove teme. Također, uz spomenute radove postoje mnogobrojni drugi radovi koji su se bavili pojedinim segmentima naslovne teme. iako se izravno nisu bavili temama odnosa vlasti i pojedinca, brojni radovi sadržavaju poneke elemente koji su poslužili u formiranju spoznajnog mozaika koji čini ovu knjigu.

1.3. Pristup Temu ovoga rada, u najjednostavnijem smislu, možemo označiti kao povijest komunizma. u istraživanju povijesti komunizma više je pristupa, a dva su ona koja se mogu nazvati dominantnima, odnosno paradigmatskima. To su pristupi tzv. škole totalitarnog modela i pristup tzv. revizionističke historiografske škole, odnosno, paradigma totalitarnog modela i revizionistička paradigma. oba historiografska pristupa nastala su u zapadnjačkoj (ponajprije američkoj i britanskoj) historiografiji koja je tematizirala SSSR.13

otvorena konfrontacija zastupnika ovih dviju paradigmi počela je 1970-ih revizionističkom kritikom totalitarnog modela. Prvi revizionisti bavili su se ponajprije socijalnom historijom, a dvadesetak godina poslije došlo je do određene promjene revizionističke paradigme čije se uporište pomaknulo sa socijalne na kulturnu i intelektualnu povijest. neki od poznatijih autora koji rabe pristup totalitarnog modela su martin malia, François Furet, Stéphane Courtois, Richard Pipes, Steven Rosefielde, Robert Conquest, Gerd Koenen itd., a među poznatijim pripadnicima revizionističke škole su Stephen F. Cohen, moshe Lewin, alex Rabinowitch, William G. Rosenberg, Sheila Fitzpatrick, Lynne viola, Roberta manning, Lewis H. Siegelbaum, Donald Filtzer, Gábor Tamás Rittersporn, Stephen Wheatcroft itd. u tzv. postrevizionističke povjesničare predvođene Sheilom Fitzpatrick ubrajaju se Peter Holquist, michael David Fox, amir Weiner, igal Halfin, jochen Hellbeck, Francine Hirsch i anna Krylova. opširnije o ovim paradigmama i prijeporima njihovih zastupnika vidi: Richard Pipes, „1917 and the Revisionists,” The National Interest 9 (1993), br. 31: 68-79; Stephen Kotkin, Magnetic Mountain: Stalinism as a Civilization (Berkeley: university of California Press, 1997), 2-6; martin malia, „nazism-Communism: Delineating the Comparison”, u: The Lesser Evil - Moral Approaches to Genocide Practices, ur. Helmut Dubiel, Gabriel motzkin (London; new York: Routlage, 2004), 7-24; Sheila Fitzpatrick, „Revisionism in Soviet History”, History and Theory, Theme Issue 46 (2007): 77-91; Sheila Fitzpatrick, „Revisionism in Retrospect: a Personal view”, Slavic Review 67 (2008), br. 3: 682-704.

Komunizam i čovjeK

Pristup totalitarnog modela zasniva se na analizi i interpretaciji koja je usmjerena na objašnjavanje totalitarnog obilježja komunističkih režima i poredaka koji su u takvim društvima uspostavljani. Literatura o totalitarizmu danas je gotovo nepregledna. naziv „totalitaran” potječe iz talijanskog jezika, a vjerojatno ga je prvi put upotrijebio liberal Giovanni amendola 1923. kritički okarakteriziravši mussolinijev politički projekt rekavši da bi se njime uspostavio sistema totalitaria.14 jednu od prvih rasprava o totalitarizmu još je davne 1937. napisao Richard Coudenhove-Kalergi koji je ustvrdio kako nasuprot slobodi pojedinca stoji totalitarna država. on u svojoj knjizi govori o tri totalitarizama pa je uspoređujući fašizam, nacionalsocijalizam i boljševizam napisao: „Totalitarnost fašizma je jednodimenzionalna i ograničava se na politiku, dok široka sloboda vlada u pitanjima savjesti i gospodarstva. Totalitarnost nacionalsocijalizma je dvodimenzionalna i obuhvaća, osim politike i svjetonazor, dok se u sustavu čvrsto drži privatno gospodarstvo. Totalitarnost boljševizma je trodimenzionalna i vlada nad politikom, svjetonazorom i gospodarstvom.”15 Krajem 1930-ih u SaD-u su se počeli održavati znanstveni skupovi o totalitarizmu,16 a upravo u toj zemlji pojavili su se drugi pioniri teorije totalitarizma poput austrijanca Franza Borkenaua17 ili njemačkog emigranta Siegmunda neumanna18. nakon Drugoga svjetskog rata teorija totalitarizma još se snažnije razvijala, pogotovo u vrijeme hladnoga rata, odnosno u 1950-ima i 1960-ima kada su nastale knjige koje se smatraju klasicima poput kod nas tek nedavno prevedene knjige Hanne arendt Izvori totalitarizma iz 1951.19 te Carla Friedricha i zbigniewa Brzezinskoga Totalitarian Dictatorship and Autocracy iz 1956. godine.20 arendt je rodonačelnica povijesno-deskriptivne teorije totalitarizma, dok su Friedrich i Brzezinski razvili idealtipski statični model totalitarizma. u 1970-ima razvila se pak tzv. konvergencijska 14

17 18

19 20

jens Petersen, „The history of the concept of totalitariansim in italy”, u: Totalitarianism and Political Religions, Vol. 1: Concepts for the comparison of dictatorships, ur. Hans maier, prev. jodi Bruhn (London; new York: Routledge, 2004), 6; ivan macan, „Filozofska analiza totalitarizma”, Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti 51 (1996), br. 1-2: 35; Wolfgang merkel, Transformacija političkih sustava: uvod u teoriju i empirijsko istraživanje transformacije, prev. mirjana Kasapović i nenad zakošek (zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u zagrebu, 2011), 36. Richard Coudenhove-Kalergi, Totalitarna država – potpuni čovjek (Požega: Hrvatska Paneuropska unija, ogranak Požega, 2002), 105. Symposium on the Totalitarian State održan je 1939., a rasprave sa simpozija objavljene su u časopisu Proceedings of the American Philosophical Society 82 (1940), br. 1, pristup ostvaren 12. 7. 2015., https://www.jstor.org/stable/i240574. Franz Borkenau, The Totalitarian Enemy (London: Faber and Faber Limited, 1940). Siegmund neumann, Permanent Revolution: The Total State in a World at War (new York: Harper & Bros., 1942). Hannah arendt, Izvori totalitarizma, prev. mirjana Paić jurinić (zagreb: Disput, 2015). Carl joachim Friedrich, zbigniew Kazimierz Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy (Cambridge: Harvard university Press, 1956).

1. Uvod

teorija totalitarizma koja je bila aktualna još 1980-ih, kada su istraživači komunizma smatrali da je nakon 20. kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS) 1956. u SSSR-u i u drugim komunističkim diktaturama došlo do pretvaranja izvorno totalitarnih režima u autoritarne režime.21 Tijekom 1980-ih činilo se da je teorija totalitarizma opovrgnuta, ali je u Francuskoj i njemačkoj došlo do ponovnih rasprava o toj teoriji koje su se još više raširile nakon pada komunizma u europi. iako neki autori smatraju da te rasprave nisu doprinijele razvoju teorije totalitarizma, nego, naprotiv, da se njihovim korištenjem u politici i publicistici totalitarizam „srozao na difuzni svakidašnji i borbeni pojam”,22 golema produkcija znanstvenih radova proširila je spoznaju i otvorila brojna važna pitanja.23 Teorija totalitarizma nastavila se razvijati i u novome mileniju, o čemu svjedoči i izdavanje posebnog znanstvenog časopisa Totalitarian Movements and Political Religions (2000 - 2010) u izdanju izdavačke kuće Taylor & Francis, a od brojnih autora koji se bave totalitarizmom vrijedi izdvojiti Davida D. Robertsa koji totalitarne režime promatra kao društvene eksperimente koji su nastojali homogenizirati sveukupno stanovništvo, svakog pojedinca, radi ostvarenja kolektivnih ciljeva samoproglašene elite.24 nažalost, teorija totalitarizma nije dovoljno bila u žarištu interesa hrvatske znanosti. za vrijeme komunističkog režima ta tema, barem u smislu slobodne rasprave, nije bila moguća. nakon demokratskih promjena 1990-ih tema se počela „načinjati” pa su održavani i neki znanstveni skupovi.25 naziv totalitarizam u posljednjem se desetljeću često spominjao i još uvijek spominje u javnosti, ali je znanstvenih rasprava bilo malo. ipak, i ta svakodnevna upotreba potaknula je i određenu znanstvenu aktivnost. u tom smislu izdvajam objavljivanje već spomenutog hrvatskog prijevoda knjige Hanne arendt, kao i knjige Žarka Paića Totalitarizam? (zagreb: meandarmedia, 2015), a 2016. godine održana je i međunarodna znanstvena konferencija posvećena proučavanju totalitarizma.26 21

22 23

Wolfgang Wippermann, „Totalitarizam/Teorija totalitarizma”, u: Politološki rječnik: država i politika, ur. Dieter nohlen, prev. marinko Krajnović, miroslav Krajnović (osijek; zagreb; Split: Pan Liber, 2001), 477. merkel, Transformacija političkih sustava, 38. o glavnim kritikama teorije totalitarizma i odgovorima na te kritike vidi Peter Grieder, „in Defence of Totalitarianism Theory as a Tool of Historical Scholarship”, Totalitarian Movements and Political Religions 8 (2007), br. 3-4: 563-589, pristup ostvaren 7. 11. 2009., Doi: 10.1080/14690760701571205. David. D. Roberts, The Totalitarian Experiment in Twentieth Century Europe: Understanding the Poverty of Great Politics (London; new York: Routledge, 2006). jedan broj časopisa Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti 51 (1996), br. 1-2 sadržava izlaganja sa znanstvenoga skupa posvećenog temi totalitarizma. „Totalitarizam-historiografija, politika i kultura sjećanja u srednjoj i jugoistočnoj europi”, institut za europske i Globalizacijske Studije, pristup ostvaren 17. 8. 2016. http://www.inegs.com/ hr/article/99/totalitarizam-historiografija_politika_i_kultura_sje%C4%87anja_u_srednjoj_i_ jugoisto%C4%8Dnoj_europi.

Komunizam i čovjeK

moj pristup kombinira (možda čak i pomiruje) dvije dominantne, ali suparničke i umnogome oprečne paradigme u istraživanju komunizma – revizionističke i paradigme totalitarnog modela. Definicija totalitarizma je mnogo, a ja se zalažem za fleksibilniju primjenu teorije totalitarizma, koja povjesničarima može koristiti u objašnjavanju prošlosti upućujući na simbiotske veze države i društva. u ovoj knjizi naziv totalitarizam rabim u kontekstu vlasti, za monopolističke jednopartijske sustave u kojima vladaju političke organizacije koje, uz pomoć kulta vođe i djelovanja represivnih tijela (posebice tajne političke policije), cijelom društvu nameću jednu sveobuhvatnu ideologiju, te koje nastoje uspostaviti partijski monopol nad gospodarstvom, medijima, obrazovanjem, kulturom itd. Totalitarna paradigma ovdje je vrlo važna jer je u fokusu tog pristupa i osnovna tema ove knjige – odnos pojedinca i vlasti. S druge strane, ograničavanje na totalitarnu paradigmu koja je usmjerena isključivo na obilježja sustava bilo bi manjkavo jer bi se time prošla stvarnost i sva ljudska djelatnost svela na samo jedan njezin aspekt. Ljudska je djelatnost toliko široka i raznovrsna da se ne može spoznati isključivo analitičkim modelima i karakterizacijom sustava. Prošla stvarnost čovjeka koji je živio u komunizmu nije samo povijest represije države, odnosno represije vlasti nad pojedincem, iako je život pojedinca njome u velikoj (možda i najvećoj) mjeri bio determiniran. u tom smislu za ovo znanstveno istraživanje rabe se i neki od aspekata revizionističkog historiografskog pristupa. Revizionistička kritika i poziv da se sva povijest komunizma ne gleda kroz prizmu države i vlasti, nego da se rabi i socijalna povijest i povijest „odozdo”, koje se ne bave isključivo političkim pitanjima, princip je koji ne mora biti u potpunom raskoraku s postavkama i rezultatima pristupa totalitarne škole. naprotiv, kombiniranje ovih dvaju pristupa itekako je moguće, a prošla stvarnost može se mnogo bolje spoznati ako se ova dva pristupa nadopunjuju. Sama teorija i analiza represivnih značajki režima27 bez uvida u svakodnevni život pojedinca ne nudi cjelovitu sliku života u komunizmu, kao što samo prikazivanje ljudske svakodnevice bez objašnjenja totalitarnog konteksta u kojem se ona odvija dovodi do iskrivljene slike prošle stvarnosti, pa čak i do njezine trivijalizacije ili banalizacije. Razdoblje komunističke vlasti u Hrvatskoj (i cijeloj jugoslaviji) 1945. – 1990. najčešće se promatra manihejski, s amplitudnih stajališta – ili potpuno negativno ili potpuno pozitivno.28 Tako je za jedne to bila isključivo tiranija, totalitarna država 27

o političkom teroru u komunističkim sustavima vlasti vidi alexander Dallin, George W. Breslauer, Political Terror in Communist Systems (Stanford: Stanford university Press, 1970). opširnije o tome vidi miroslav jovanović, „Tri Titove jugoslavije: moćna, napredna i zločinačka. Tri kontekstualna okvira istoriografskih tumačenja istorije socijalističke jugoslavije”, u: Tito – viđenja i tumačenja: zbornik radova, ur. olga manojlović Pintar (Beograd: institut za noviju istoriju Srbije; arhiv jugoslavije, 2011), 560.

1. Uvod

koja nije poštovala osnovne demokratske principe, koja je rušila tradiciju i nacionalni identitet, koja je provodila državni teror i ideološku propagandu, dok je za druge to bila vlast koja se borila za prava radničke klase, socijalnu sigurnost, nacionalnu jednakost, za bratstvo i jedinstvo.29 Tako u historiografiji postoje zadane paradigme koje povijest socijalističke jugoslavije interpretiraju u rasponu od „zločinačke” do „pravedne” ili „moćne” jugoslavije, što najčešće vodi u jednostranost i međusobnu isključivost i nudi manjkava tumačenja složene prošle stvarnosti. u hrvatskoj historiografiji i u historiografijama država nastalih raspadom jugoslavije prevladavaju tri aspekta analiziranja komunističke vlasti. Prvi od njih nacionalni je aspekt s kojeg je u središtu analize položaj pojedine republike (u našem slučaju Hrvatske) u jugoslavenskoj federaciji. Drugi je aspekt promatranja onaj koji u prvi plan stavlja pitanje međunarodnog položaja jugoslavije. Treći je aspekt s razine pojedinca, pri čemu se promatra njegov položaj u sustavu, pogotovo njegov odnos prema vlasti, kao i odnos te vlasti prema njemu. u fokusu je ove knjige ponajprije treći aspekt. međutim, u historiografiji koja počiva na ovom aspektu dominiraju radovi koji su usmjereni na povijest represije komunističkog sustava nad pojedincem. ova knjiga u određenoj je mjeri drukčija. osim same represije, u fokusu su interesa i različita djelovanja pojedinca, njegova komunikacija s vlastima, njegove svakodnevne prakse, načini ishođenja njegovih prava itd. u analizi i interpretaciji pak ne zanemaruju se ni prva dva spomenuta aspekta jer su svi oni u međusobnoj ovisnosti. Pozitivistički pristup i usmjerenost na proučavanje događaja i osoba (u prvome redu političke povijesti) tradicionalni je historiografski pristup. To je najstariji i osnovni pristup i čini temelj historiografije kao znanosti. međutim, ako se neka historiografija na tome zaustavlja, ona se neće mnogo razvijati, a ni sama prošla stvarnost u mnogim aspektima neće biti shvatljiva. u tom smislu ivo Rendić-miočević postavio je važno pitanje – kako shvatiti narodne mentalitete koji su se stvarali stoljećima, te može li čitatelj bez interdisciplinarnih analiza shvatiti bit moderne hrvatske povijesti. „mentalitetski, kulturološki, vrijednosni i drugi tragovi prošlosti, preneseni transgeneracijski, još uvijek žive i snažno utječu na pojavu povijesnih činjenica koje se nabrajaju u povijesnim pregledima.”30 Povjesničar se izvorno, a tako je uglavnom i danas, bavi konkretnim događajima iz prošlosti, a ne teorijskim generalizacijama. on se ipak može koristiti i različitim uvidima teorijskih znanosti jer mu oni omogućuju da predstavi, prikaže i opiše različite aspekte pojava koji utječu na tijek nekog pojedinog događaja ili povezanih događaja, procesa. Teorijska znanja pomažu povjesničaru da objasni različite čimbenike 29

Todor Kuljić, Tito: sociološko-istorijska studija, 2. dop. izd. (zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Žarko zrenjanin, 2005), 495. ivo Rendić-miočević, Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2011), 12-13.

Komunizam i čovjeK

utjecaja na konkretna zbivanja, pa se tako on može legitimno koristiti teorijskim istraživanjima iz ekonomije, politologije, prava, sociologije itd. Pritom posao povjesničara nije nikakvo mehaničko podvođenje neke pojave pod nekakav općeniti zakon (generalizacija), nego kreativan čin, korištenje vlastitih mentalnih tehnika u rekonstrukciji i prikazu događaja koji nastoji objasniti. Takvo korištenje teorijskih modela drugih znanosti povjesničaru može pomoći da svrhovitije razvrstava povijesne izvore i da logičnije objašnjava povijesne činjenice i procese.31 napuštanjem historicističke orijentacije koja je ponajprije bila usmjerena na proučavanje povijesnih događaja i povijesnih ličnosti, povijesna se znanost već u prvoj polovici 20. stoljeća usmjerava na proučavanje društvenih struktura i procesa, čime je, svjesno ili ne, učinjen velik korak u približavanju društvenim znanostima, u prvome redu sociologiji. Kako se u drugoj polovici 20. st. našla pod kritičkim udarom poststrukturalističkih teorija, povijest se repozicionirala kao kulturna znanost, koja postulira da ključnu važnost u povijesnoj dinamici imaju socijalno i kulturno konstruirano znanje, iskustva, vrijednosti i prakse. Pojavom novih istraživačkih interesa otvoreni su novi historiografski problemi i teme, pa su u fokus povjesničarskog interesa ušla i pitanja o iskustvu pojedinca, o njegovim spoznajnim horizontima, o njegovu mentalnom stanju i o njegovoj percepciji svijeta oko sebe. može se reći da je razvoj povijesne znanosti u 20. stoljeću doveo do tematsko-problemske specijalizacije povijesne znanosti, interdisciplinarnog otvaranja prema srodnim društvenim i humanističkih znanostima te do razvoja novih teorijskih i metodičkih pristupa. za objašnjenje kompleksnog odnosa vlasti i pojedinca „dugih šezdesetih” u Hrvatskoj potrebno je promatrati povijesni kontekst i utjecaj institucija na život pojedinca, ali i svakodnevne prakse pojedinca. Da bi se to ostvarilo potreban je interdisciplinarni pristup kojim će se, povezivanjem različitih znanja i teorijskih uvida različitih znanstvenih disciplina, stvoriti preduvjeti za bolje shvaćanje kompleksne prošle stvarnosti. interdisciplinarnost ovog istraživanja očituje se u korištenju specijaliziranih znanja, koncepata i teorijsko-metodoloških postavaka i rezultata znanstvenih disciplina iz područja društvenih i humanističkih znanosti kao što su politologija, pravo, sociologija, historijska antropologija i socijalna psihologija. Politologija kao znanost usmjerena je na proučavanje djelovanja države i funkcioniranja vlasti. Politička teorija višestruko je korisna jer definira mnoge pojmove bez čijeg razumijevanja ne bi bila razumljiva ni analiza odnosa vlasti i pojedinca. u tom je smislu nužno znati precizno upotrebljavati pojmove koji se odnose na političko-etičke ideale, a koji će biti sastavni dio ovoga istraživanja, poput pojmova sloboda, jednakost, pravednost, solidarnost, sigurnost, blagostanje itd. Politička teorija 31

Dragan D. Lakićević, Ogled o ustanovama slobode - Politička filozofija Fridriha fon Hajeka (Beograd: Službeni glasnik, Beograd, 2010), 72-73.

1. Uvod

tipologizirala je političke doktrine i poretke, što će biti osnova za karakterizaciju doktrine i poretka koji je postojao u Hrvatskoj i jugoslaviji u analiziranome razdoblju. Politološkim pristupom definirat će se i politički subjekti (subjekt, državljanin, građanin, puk/narod, klasa) i političke institucije (država, parlament, suverenost, vlasništvo, interesne skupine, društvo). Budući da je ova knjiga usmjerena na istraživanje odnosa vlasti i pojedinca kroz njihovu pismenu korespondenciju, nužno je shvatiti, definirati i komparirati pojmove koji se odnose na komuniciranje u društvenoj zajednici (javnost, cenzura, ideologija, manipulacija, nasilje/sila) i one koji se odnose na interpretacijske kategorije politike (uvažavanje, interes, vlast, prijatelj/ neprijatelj, zajednica, autoritet). Budući da politička teorija definira veliku većinu navedenih pojmova/fenomena, uz naglašenu komparativnu perspektivu, jasna je nužnost njezina uključivanja u istraživanje odnosa vlasti i pojedinca. Pravna znanost definira pojmove ljudskih, građanskih, političkih odnosno temeljnih prava, objašnjava ustavna i zakonska određenja prava pojedinca, kao i pravo na žalbu, što je izravno povezano s istraživačkim ciljevima u ovoj knjizi. Posebnu pozornost treba posvetiti fenomenima koji se odnose na pitanje funkcioniranja vlasti (ustav, zakon, uprava, birokracija, socijalna politika, represivna tijela). Te spoznaje koje osvjetljuje pravna znanost moraju se uvažavati da bi se shvatio pravni kontekst promatranog razdoblja. Sociološka je perspektiva za ovo istraživanje nužna zbog same osnove sociološkog istraživanja. Dva osnovna pravca/pristupa u sociologiji izravno su povezana s dva osnovna pojma ovog istraživanja: sustav i pojedinac. Prvom je pravcu, koji pojednostavnjeno možemo nazvati funkcionalizam, osnova sociološkog proučavanja sustav i njegovo funkcioniranje, a način na koji se istražuje jest tzv. sustavna analiza, što znači da je sustav osnova, a ljudi su važni samo kao nositelji funkcija ili uloga u okviru sustava kojem se moraju prilagoditi. nasuprot je tom pristupu onaj koji polazi od perspektive pojedinaca koji su „uhvaćeni u sustav”, te u obzir uzima i stajalište samih ljudi, i to ne samo onih koji su službeni predstavnici organizacije, nego i onih koji su klijenti ili žrtve organizacije.32 Historijskoantropološki pristup, čije je korištenje u hrvatskoj historiografiji prva zagovarala mirjana Gross, doprinio je proširenju pojma „čovjek” vertikalno (od elite na šire slojeve) i horizontalno (od središta društvenoga odlučivanja na različite i vrlo brojne marginalne skupine). u historiografiji je čovjek/pojedinac nekad bio samo „veliki muž”, ali je pojava suvremenog, pogotovo masovnog društva u 20. st. dovela do formiranja brojnih novih društvenih skupina koje povijesna znanost dotada nije posebno istraživala. u tom je smislu antropološki pristup bio realna opcija. Drugi 32

ivan Kuvačić, Uvod u sociologiju (zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga, 2004), 35; Larry j. Griffin, marcel van der Linden, ur. New Methods for Social History (new York; Cambridge: Cambridge university Press, 1999).

Komunizam i čovjeK

znatan doprinos koji antropologija daje proistječe iz spoznaje da se sva ljudska djelatnost ne kreće isključivo unutar političkih događaja i sustava, nego da se ljudski život odvija na svim područjima duhovne i materijalne kulture. Smisao je historijskoantropološkog pristupa u prvi plan znanstvenog istraživanja staviti čovjeka u njegovu vremenskom, teritorijalnom i kulturnom kontekstu. čovjek sa svojim načinima djelovanja, u svojem socijalnom, političkom i ekonomskom postojanju, sa svojom sposobnošću konstruiranja simbola, svojim tumačenjima, iskustvima ali i svojom nemoći i patnjom središte je historijskoantropološkog pristupa. Historijska je antropologija širenjem fokusa interesa na povijest „malih ljudi” višestruko produbila pogled na općeljudsko, kao i na brojna područja ljudskoga života koja dosad nisu bila u središtu pozornosti. Stoga je ova disciplina itekako potrebna i u istraživanju hrvatske povijesti jer je većina stanovništva svugdje, pa tako i na ovim prostorima, pripadala kategoriji „malih ljudi”, ljudi koji su živjeli svoje „male”, najčešće teške živote isključene iz povijesne znanosti. istraživanje rituala ljudskog odnosno građanskog ponašanja, potreba, problema, svjetonazora, procesa socijalizacije, konstrukcija autoriteta i identiteta te socijalne, ekonomske i kulturne moći nadovezuje se na pravni i politički okvir i dopunjuje povijesnu spoznaju o odnosu vlasti i pojedinca u komunističkoj Hrvatskoj.33 Socijalna psihologija pomoći će boljem razumijevanju odnosa vlasti i pojedinca jer je u fokusu njezina interesa proučavanje ljudskog društvenog ponašanja, odnosno psihološki aspekti socijalnih pojava i socijalni aspekti psiholoških pojava, kao što je npr. pitanje osobnog integriteta pojedinca i prevladavanja strahova u komunikaciji s vlastima.34 Glavna strujanja u današnjoj historiografiji vode ka približavanju različitih istraživačkih pristupa, kao i integraciji materijalnih i kulturnih, strukturnih i događajnih čimbenika povijesne dinamike u povijesnoj analizi. istraživački pristup primijenjen u ovoj knjizi približava se tom strujanju jer to zahtijeva naslovna tema.35

mirjana Gross, „Susret historije i antropologije”, Narodna umjetnost 33 (1996), br. 2: 72; Karl Kaser, Siegfried Gruber, Robert Pichler, ur., Historische Anthropologie im südöstlichen Europa (Graz: Böhlau verlag, 2003); aradhana Sharma, akhil Gupta, ur., Anthropology of the state (oxford: Blackwell Publishing, 2006). mladen zvonarević, Socijalna psihologija, 3. dop. izd. (zagreb: Školska knjiga, 1981), 1-8; Richard Flacks, Conformity, resistance and self-determination: the individual and authority (Boston: Little Brown, 1973), 13. interdisciplinarni pristup neki autori definiraju kao proces odgovaranja na pitanja, rješavanja problema i formuliranja tema koje su previše kompleksne da bi se primjereno istraživale samo kroz jednu znanstvenu disciplinu. julie Thompson Klein, William H. newell, „advancing interdisciplinary Studies”, u: Interdisciplinarity: Essays from the Literature, ur. William H. newell (new York: College entrance examination Board, 1998), 3.

Komunizam i čovjeK

SUMMARY Josip Mihaljević

COMMUNISM ANd MAN: THE RELATIONSHIP BETWEEN THE GOVERNMENT ANd THE INdIVIdUAL IN CROATIA (1958 – 1972) The issue of relations between the government and the individual in Croatia during the period of socialist Yugoslavia has previously been almost completely outside the scope of the historical research. This books aims to change this, focusing on the 1960s, which are usually considered to be a decade of reforms in the history of the communist systems. During that decade Yugoslav communists also introduced some elements of free-market economy, liberalization and democratization, in order to resolve the problems within the system. The political leadership was able to see many of these problems through social impulses “from below”, meaning from ordinary citizens. a valuable source for studying the governmentindividual relations in this period are the documents of written communication between the citizens and the government such as various petitions and complaints sent by the citizens to the authorities. Through the analysis of these sources, and using the interdisciplinary approach, this book also presents the history of everyday life in Croatia during the 1960s. The main goal of this research is to show the relationship between the government and the individual from 1958 to 1972, in the period which is here considered as “the long sixties”. The research seeks to determine whether the position of an individual in the society changed during the analyzed period, to determine whether there has been a significant change in the attitude of the authorities towards the individual, and reciprocal change in the relationship of the individual towards the authorities. This book also tries to determine whether the liberalization of Croatian society occurred during the analyzed period. By trying to answer these question the author aims to present the main outlines of the Croatian society during the 1960s - what were the peculiar characteristics of the Yugoslav self-management socialism; how the League of Communists of Yugoslavia was positioned within the social structure; how citizens perceived the highest state officials; how 548

Summary

the government perceived and understood the position of an individual and what was the position and meaning of fundamental human and individual rights and freedoms in such a society. The author tries to answer these questions with analysis conducted at two main levels. The first level is the theoretical analysis of the fundamental political and state documents of socialist Yugoslavia (Program of the League of Communists of Yugoslavia, Yugoslav and Croatian constitutions and laws). The second level is the analysis of everyday written communication between the government and the citizens. The theoretical analysis shows that, although the government announced a different approach towards the individual, the position of an individual in society nevertheless remained determined by the totalitarian ideology of the ruling League of Communists of Yugoslavia. The analysis of the practical communication between the citizens and the authorities shows that the reforms announced by the government, toward liberalization and more democratic relations, were indeed put to practice, but to a very limited extent. Therefore, a large gap remained between the theory of Yugoslav self-management socialism and its actual application in lives of the citizens of the Socialist Republic of Croatia. Theoretical and practical analysis of relations between the government and the individuals is also applied to the relationship of the individuals with persons which were considered the highest authorities, both at the Yugoslav level (President josip Broz Tito), as well as on the level of the Socialist Republic of Croatia (vladimir BakariÄ&#x2021;, the head of the League of Communists of Croatia). Throughout the â&#x20AC;&#x153;long sixtiesâ&#x20AC;? the position of the individual in society underwent a certain change, which is evident from the fact that the citizens during that period much often demanded the practical application of their formal rights. However, given the totalitarian nature of the socialist system governed by the League of Communist of Yugoslavia, the majority of these demands were not related to political issues. instead, citizens demanded the solution of their rights from the social domain. open expression of the critical opinions that were in opposition to the ruling system and ideology were possible only in anonymous letters. The authorities paid great attention to the letters, petitions and complaints submitted by the citizens, primarily because they considered them a form of insight into the public opinion. The government could see that various fields of social life did not function as it was theoretically designed. Croatian citizens were faced with poor legislation and the practical difficulties derived from it. This showed a huge gap between the proclaimed theory of self-management and its practical application. Due to the changes in the international political context, Yugoslav 549

Komunizam i čovjeK

communists were forced to take theoretical “turn” from Stalinist model to the principles of democracy and respect of human rights. This turn can be recognized in everyday life, but mainly in some peripheral spheres, and not in the essence of the relationship between the government and the individual. This is evident from the fact that the communist government abandoned liberalization reforms after they realized that the increase of individual freedom threatens their political monopoly. The character of the ruling political organization, the League of Communists of Yugoslavia, was and remained totalitarian. Therefore it was, in its core, theoretically and practically irreconcilable with the very concept of “the individual” which is essentially liberal because of its values of freedom and the concept of fundamental human and individual rights. This is why the reform processes that have occurred in the analyzed period in fact cannot be considered as a real liberalization of society.

550