Davor Marijan - Obrana i pad Vukovara

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2013.

KAZALO

PREDGOVOR

9

SUDIONICI I BOJNO POLJE Bojno polje Sudionici Prethodna iskustva

11 14 39

U SUSRET RATU Vukovar i stočna Slavonija do veljače 1990. godine Od višestranačkih izbora do travnja 1991. godine

41 43

NI RAT NI MIR Masakr u selu Borovu Od masakra u Borovu Selu do proglašenja hrvatske neovisnosti Nastajanje bojnog polja

59 62 72

RAT Slavonija u vrijeme proglašenja neovisnosti Prvi dani srpnja Hrvatski problemi pri organiziranju obrane Sigurnosno stanje od sredine do kraja srpnja Ulazak 51. mehanizirane brigade u Slavoniju Zatišje pred buru Početak kampanje JNA za osvajanje Vukovara Istočna Hrvatska u odsudnoj obrani Stanje u Vukovaru tijekom borbi za vojarne i priprema JNA za napadnu operaciju Početak i propast napadne operacije JNA u istočnoj Hrvatskoj Organizacijske promjene unutar hrvatske oružane sile Stvaranje kontinuirane crte od Šida do Mirkovaca

75 82 87 92 98 100 104 113 116 124 131 135

6

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

VINKOVCI – ŽUPANJA – VUKOVAR Prelazak JNA na reducirani plan napadne operacije Hrvatske pripreme za obranu istoka zemlje Presijecanje prometnice Vinkovci – Vukovar Pojačanja za deblokadu Vukovara Borbe za Nuštar Borbe za Marince – između velikih zahtjeva i malih mogućnosti Okupacija iločkog džepa Osnivanje i organizacija Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja Od osnivanja Operativne grupe do pada Tordinaca Od pada Tordinaca do napada na Karadžićevo Drugi pokušaj deblokade Vukovara Operacija “Bosutske šume”

141 142 144 150 152 155 169 173 179 182 190 199

OPERACIJA “VUKOVAR” Pripreme za bitku Prvi dani operacije “Vukovar” Napadi 16. i 17. listopada Borbe u drugoj polovici listopada Od pada Lušca do pada Bogdanovaca Obrana i pad Bogdanovaca Posljednji dani obrane grada Dileme u političkom vrhu Hrvatske Kraj obrane Protjerivanje preživjelog stanovništva

211 216 226 230 235 245 248 257 259 262

HRVATSKO RATIŠTE TIJEKOM BITKE ZA VUKOVAR

265

GRAD I DRŽAVA Zajednice, vojske i rat Grad i država: kronologija “nerazumijevanja” Medijska potpora Izdani grad Optužnica, HOS, KOS i Manolićeva komisija Vojna pomoć gradu Sanitetski konvoji

273 284 300 309 312 326 336

Kazalo

7

Gubici zaraćenih snaga Zločin i kazna Asanacija i saniranje Vukovara Simbol

341 346 354 356

ISKUSTVA, POUKE, “ODMORIŠTA”, PUTOKAZI Vukovar na razmeđu strategija i taktika Zapovijedanje Uporaba snaga Moral i bojna spremnost Obavještajna prosudba Uporaba važnijih rodova i službi

361 372 385 390 400 405

DIGRESIJA O 124. I 204. BRIGADI HRVATSKE VOJSKE

425

REZIME I ZAKLJUČCI

431

IZVORI I LITERATURA

437

KRATICE

447

SUMMARY KAZALO IMENA

PREDGOVOR

Kada mi je 2004. objavljena monografija Bitka za Vukovar nisam ni pomišljao da ću sedam godina kasnije ponovno pisati o toj temi. Tendenciozna pravosudna predstava u Den Haagu, ne samo u predmetu Vukovarska bolnica, donijela je i neke koristi povjesničarima – niz dokumenata Jugoslavenske narodne armije koji bi inače, zasigurno 50, ako ne i više godina bili nedostupni istraživačima. Radi se o dokumentima koji otvaraju pogled na djelovanje JNA u istočnoj Hrvatskoj, a posebice u vezi s Vukovarom. Slabost im je što su najvećim dijelom vezani za Gardijsku motoriziranu brigadu, odnosno Operativnu grupu Jug pa smo i dalje uskraćeni za dokumente o djelovanju snaga JNA koje su napadale Borovo Naselje. S obzirom da je i ovo neočekivani dar – nekorektno je biti nezahvalan. Naime, s njima je napokon moguće dati odgovor na pitanje koje se često postavlja, zašto JNA nije zaobišla Vukovar i krenula u dubinu Hrvatske. Doduše, već su dnevnički zapisi srbijanskog člana Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Borisava Jovića ponudili taj odgovor, no svi su to, uključujući i mene, previdjeli. S direktivom komandanta 1. vojne oblasti Oružanih snaga SFRJ od 19. rujna 1991. koju je na službenim stranicama objavio Haški sud taj propust sam ovdje ispravio. Osim toga novi dokumenti omogućili su identificiranje većine snaga JNA koje su bile angažirane u napadu na Vukovar, njihove gubitke, a dijelom i brojno stanje. Svakako je najveća novina spoznaja o sudjelovanju Teritorijalne obrane Republike Srbije u ratu protiv Hrvatske, o čemu su do sada bile dostupne samo marginalne informacije.

Dijelu dokumenata vezanih za Vukovar dobio sam pristup nakon što je objavljena Bitka za Vukovar. Posebice su značajni dokumenti iz Ureda prvog Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koji unose više svijetla u rad kontroverzne Komisije Josipa Manolića o okolnostima u kojima je vođena obrana Vukovara s kraja studenoga 1991. Novi dokumenti, neki novi historiografski radovi i okruglih dvadeset godina od 1991. svakako su bili valjan poticaj da napravim više od knjige koju sam nazvao uvodom u bitku, te ujedno ispravim netočnosti i propuste koje sam postupno uočio ili na koje mi je skrenuta pažnja od strane dobronamjernih čitatelja. Također, godine stalnog rada na temama iz Domovinskog rata dovele su me do novih pogleda na problematiku i novih zaključaka.

Relativno veći prostor dao sam i medijskom tretmanu Vukovara, premda držim da je to tema za posebnu studiju. Koliko je medijska slika prijeporna vidjelo se u

10

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

studenom 2011. i reakcijama koje su izazvala dva neprofesionalna novinska priloga u središnjem dnevniku nacionalne televizije.1 S novim dokumentima bila je nužna promjena strukture prethodne knjige.

Bitka za Vukovar najvećim dijelom je pisana kronološki dok je ova koncipirana kombinirano kronološki i tematski. To sam učinio i zbog primjedbe da je Bitka za Vukovar teška za čitanje. U odnosu na prethodnu knjigu u kojoj sam u većoj mjeri pratio i zbivanja na ostalim dijelovima istočnohrvatskog bojišta ovdje je težište na zapadnosrijemskom dijelu bojišta. U konačnici knjiga koju držite u rukama je toliko različita od prethodne pa je bilo nužno staviti do znanja da se ne radi o drugom dopunjenom izdanju, već o sasvim novom rukopisu, posebice jer sadrži potpuno nova poglavlja koja se ne mogu pronaći u prethodnoj knjizi. To je poglavlje o borbama na hrvatskom ratištu tijekom 1991. Druga novina jest dio u kojem sam nastojao sažeti značajke vojnog angažmana sukobljenih strana. Premda to dio čitatelja vjerojatno neće toliko zanimati, držim da hoće profesionalne povjesničare i čitatelje sklone čisto vojnim pitanjima.

Kao i prethodna i ova knjiga se prvenstveno bavi vojnim aspektom događanja. Napomenuo bih da pojam Vukovar koristim kao sinonim za općinu Vukovar. Što se tiče vojnog nazivlja koristim ono koje je bilo u uporabi 1991. godine.

Zahvaljujem svima koji su mi riječju, savjetom i dokumentom pomogli u izradi ove knjige. Svi propusti i greške u njoj samo su moji.

U Velikoj Gorici u siječnju 2012.

1

U središnjem Dnevniku Hrvatske radio televizije 19. i 20. studenoga 2011. objavljeni su prilozi koji se temelje na izjavama generala Antona Tusa i Andrije Rašete te tonskim snimkama govora Siniše Glavaševića i razgovora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i zapovjednika obrane Vukovara, Vinkovaca i Županje, potpukovnika Mile Dedakovića. Oba dnevnika su dostupna na http://www.hrt. hr/indeks. Snimak Tuđmanovog i Dedakovićevog razgovora je prikazan kao dokaz “kako je Tuđman odbio da se omogući iz ratom zahvaćenog Vukovara evakuacija civilnih stanovnika i velikog broja djece”.

U raspravu se uključio veći broj pojedinaca i udruga koji su zauzeli stranu sukladnu svojim političkim i svjetonazorskim stajalištima.

SUDIONICI I BOJNO POLJE Bojno polje “Dužina Vukovara je oko deset, a širina oko tri kilometra. Dužu stranu grada sa istoka štiti Dunav. U rejonu Vukovara Dunav je širine oko hiljadu metara. Bačka obala Dunava je niža od vukovarske 30-35 metara. Njeno zaobalje je močvarno i teško prohodno. Sa nje se na vukovarskoj strani vidi samo obala i prvi red kuća. Svako dejstvo na Vukovar sa te strane je jako teško i gotovo isključeno. Prirodne prepreke za dejstvo prema Vukovaru sa juga su šume Mala Dubrava, a sa zapada Đergaj. Močvarno tle, gusto drveće visine 30 metara i velika površina tih šuma isključuju korištenje borbenih i drugih vozila.

Reka Vuka polovi grad na dva dela, južni i severni. Južni deo grada nalazi se na blagom uzvišenju koje dominira okolnom golom sremskom i slavonskom ravnicom. Zemljište se sa juga prema severu postupno uzdiže sve do blizu Vuke (Prvomajska ulica i Milovo brdo), a zatim se naglo spušta prema reci. Široki meandri Vuke otežavaju prilaz severnom delu grada. …

Jedini povoljni prilazi Vukovaru su od Sotina (širina pravca oko 1500 metara), od s. Negoslavaca (oko 2000 metara) i od Borova Sela (oko 2500 metara). Sva tri pravca ofanzivna dejstva usmeravaju duž grada. Objekti kao što su vodotoranj, gimnazija, katolička, rusinska i pravoslavna crkva u južnom delu i zamak i silos u severnom delu Vukovara pružali su hrvatskim oružnicima izvanredne uslove za osmatranje grada i njegove šire okoline. Nijedan pokret jedinica JNA nije mogao ostati sakriven. S druge strane, sve do izbijanja na liniju Prvomajska ulica – Milovo brdo, jedinice JNA imale su izrazito nepovoljne uslove za osmatranje. Osim objekta Vinarije, sa kojeg se može dobro osmatrati naselje Mitnica, nije postojao ni jedan drugi objekat povoljan za postavljanje osmatračnice. To je neprijatelju omogućavalo da neprimećeno izvodi pokrete svojih jedinica”.2 Ovo je topografski opis Vukovara koji je u siječnju 1992. objavljen u Narodnoj armiji, tjednom informativnom glasilu JNA. Članak je pisan s nakanom da se zainteresiranima objasni djelovanje topništva i zašto je srpskoj oružanoj sili 2

M. Petrović, “Između realnosti i mirnodopskih zabluda”, Narodna armija, 23. 1. 1992., 26.

12

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

trebalo “samo” 48 dana da osvoji Vukovar u kampanji koja je počela 30. rujna 1991. Opis je nekritičan kao i cijeli članak. Tek je uzgred priznato da je zbog zemljopisnog položaja grada obrana bila izrazito plitka, posebice od sredine rujna kada je JNA okupirala dio oko vojarne i spojila se s naseljem Petrova Gora koje su držali pobunjeni Srbi. Od tada je obrana grada rijetko gdje bila dublja od tri kilometra, a na važnom dijelu Lušca manje od dva kilometra. Zbog male dubine težište obrane bilo je na periferiji grada pa je prva crta bila i posljednja crta obrane. Susjedna Vojvodina je bila teritorij druge – napadajuće država i s te strane pomoć nije mogla doći. Olakotna oklonost za obranu Vukovara je što je prilaz iz Vojvodine otežavao Dunav na kojem je ipak djelovalo brodovlje Riječne ratne flotile JNA. Položaj Vukovara bio je težak i u razdoblju od ožujka do kraja kolovoza 1991., znači ni rata ni mira. Od kraja kolovoza, s izuzetkom Dubrovnika, ni jedan grad u Hrvatskoj nije bio u tako delikatnom i za obranu zahtjevnom položaju. Čak i on rijetke pogodnosti za obranu brzo se izgube kada se obrana grada stavi u širi kontekst. Osim Dunava kao plovnog pravca Vukovar je grad izvan vitalnih prometnih komunikacija. Nije ni na jednom značajnom kopnenom koridoru pa njegova važnost u terminologiji Oružanih snaga SFRJ, nije bila u sferi strategije, već negdje između taktike i operatike. Tek mu Dunav kao plovni put daje važnost u sferi riječnog prometa. Najvrjedniji prometni objekt u općini bio je most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke. Kako se 1991. sigurnosno stanje pogoršavalo i rasla međunacionalna trvenja kopnila je riječna važnost jer je Dunav postao granica Hrvatske i Srbije, dvije države u neobjavljenom ratu.

S ostalim dijelovima Hrvatske Vukovar se vezao prometnicom preko Vinkovaca, a na južnom dijelu općine s Ilokom preko prometnice Lipovac – Zagreb.

Slaba strana kopnenih koridora bila je demografska struktura općine koja je ograničavala njihovu prohodnost. Općina Vukovar se protezala od desne obale Dunava do 10-15 kilometara u dubinu Hrvatske što joj je davalo izdužen i relativno plitak oblik. U sjevernom dijelu općine preko rijeke Vuke, od sela Bogdanovaca i grada Vukovara do najsjevernijeg naselja sela Klise deset je sela. Osim Ćelija ta sela su naseljena većinskim srpskim stanovništvom. Među njima su i velika sela Bobota, Trpinja, Bršadin i Borovo. U južnom dijelu općine (vukovarsko-iločkom pojasu) s izuzetkom sela Negoslavci, Hrvati su većina u Iloku i svim selima. Sa susjednim Vinkovcima, Vukovar nije bio prometno povezan preko hrvatskog sela Bogdanovaca što je bio najbliži pravac, već preko srpskog sela Bršadin. S Osijekom je Vukovar povezan prometnicom preko srpskog sela Trpinja i nešto dužom preko Dalja i Borova Sela. Porastom krize i posebice od proljeća 1991. nakon većih incidenata ili nakon pogibije hrvatskih policajaca u Borovu Selu prometnice su postale nepouzdane jer su ih u selima s većinskim srpskim stanovništvom lako presijecali i prometno izolirali grad. U srpnju je napravljena tri kilometra duga prometnica između Bogdanovaca i Nuštra što je smanjilo ovisnost o prometnim

Sudionici i bojno polje

13

pravcima kroz sela s većinskim srpskim stanovništvom. Početkom rujna 1991. kod Okučana su JNA i pobunjeni Srbi prekinuli prometnicu Zagreb – Lipovac što je Vukovar kao i ostala slavonske općine prometno orijentiralo na Podravsku magistralu, posebici dionicu od Koprivnice do Osijeka.3 Prema popisu stanovništva iz 1991. u općini Vukovar je živjelo 84.189 stanovnika. Od toga su Hrvati sa 36.910 bili relativna većina. Srba je prema istom popisu bilo 31.445, a Jugoslavena 6124. Slijedećih po brojnosti, Rusina bilo je 2284.

U gradu je živjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba.4 Prvi susjedi Vukovara, općine Vinkovci i Županja s kojima je Vukovar činio jedinstveno operativno područje općine su s većinskim hrvatskim stanovništvom. U Vinkovcima je 1991. bilo 98.415 stanovnika, od kojih 78.813 Hrvata i 13.170 Srba.5 Županja je imala 49.026 stanovnika, od kojih 42.960 Hrvata, dok je Srba bilo tek 1209.6 Te tri općine činile su teritorijalnu cjelinu u kojoj je najvrjedniji vojni objekt bilo šire područje Vinkovaca, odnosno vinkovačka depresija koja je pružala mogućnost razvoja većih oklopnih i mehaniziranih sastava i prodor u dubinu Hrvatske. U vojnim planovima Oružanih snaga SFRJ na području Vinkovaca, Osijeka i Đakova naglašavana je mogućnost djelotvorne uporabe oklopnih postrojbi, posebice sovjetskih snaga iz Mađarske u svrhu prodora prema sjeverozapadnom Jadranu, odnosno Italiji.7 Stanje u svijetu 1990.-1991. i međunacionalna kriza donijela su neke nove opasnosti, a neke stare – dugogodišnje procjene u potpunosti su izgubile smisao. Iz Mađarske više nije prijetio upad sovjetskih snaga, no za JNA i Srbiju, Mađarska je i dalje bila opasnost jer je povremeno prodavala oružje Hrvatskoj. Vukovarsko-vinkovačko-županjska regija je potencijalno ugrožavana iz susjedne Vojvodine, odnosno Srbije i sjeverne Bosne. Od ljeta 1991. prijetnja iz Srbije postala je stvarna dok je opasnost iz sjeverne Bosne ostala potencijalna ali je i takva odvlačila pažnju i vezala za obranu rijeke Save nedovoljne hrvatske obrambene resurse.

Borbe za Vukovar počele su u ljeto i završile u kasnu jesen 1991. Eskalirale su krajem kolovoza kada se dan počeo skraćivati. U završnici borbi dani su bili osjetno kraći, kasno je svitalo, a rano se mračilo što je utjecalo i na dnevno vrijeme borbi. Koncentracija oklopnih sastava JNA oko grada počela je kada se najpogod3

Ivan MATKOVIĆ-LASTA, “Bogdanovci u domovinskom ratu”, Bogdanovci, Gradski muzej Vukovar, Zagreb, 1998., 111; Davor MARIJAN, Novska u Domovinskom ratu, HVIDRA Novska, Novska, 2009., 175.

4 Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1992., 206-209., prikaz XCVIII. 5 Isto, 196-197, prikaz XC. 6 Isto, 214-215., prikaz CII. 7 Martin ŠPEGELJ, Sjećanja vojnika, Znanje, Zagreb, 2001., 68-69; SFRJ: Regionalna vojna geografija, Privremeni materijal, Poverljivo, Centar visokih vojnih škola KoV JNA, Vojna akademija kopnene vojske, 1987., 63-64.

14

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

nije vrijeme za njihovu uporabu primicalo kraju. Približavanjem jeseni pogoršalo se vrijeme, porasle su padavine i raskvasile tlo što je utjecalo na pokrete oklopnih borbenih vozila i usmjeravalo ih prema prometnicama. Pješaštvu je otežavalo boravak na otvorenom prostoru, posebice kod hrvatskih snaga na vinkovačkom dijelu, koje su bile slabo utvrđene. Već krajem kolovoza uočavao se problem nedostatka tople odjeće za hrvatske gardiste, a prva pošiljka zimske opreme stigla je tek 25. rujna.8 Iako nije bio rijedak slučaj da u tom razdoblju padne snijeg, nije ga bilo tijekom borbi za grad.

Sudionici Na hrvatskom ratištu tijekom 1991. sukobilo se nekoliko različitih vrsta vojnih organizacija. Neke su imale dužu tradiciju, a neke su bile novina u odnosu na dotadašnji tip vojnog organiziranja. Od kraja lipnja, odnosno početka srpnja 1991. istočna Hrvatska je postala bojno polje na kojem je bilo sve više združenih borbenih sastava. Takvi sastavi zvali su se uglavnom brigade za razliku od pukova koji su bili postrojbe u kojima je dominirao jedan rod vojske. Brigade, kako hrvatske, tako i JNA sastajale su se od nekoliko bataljuna pješaštva, jednog ili više divizijuna i nekoliko manjih sastava razine voda ili čete. Pukovi su bili isključivo u sastavu JNA.

Policija U početnoj fazi hrvatskog obrambenog organiziranja policija je bila temelj obrane. Naslijeđena je iz komunističkog sustava i od ljeta 1990. bila je u stalnoj reorganizaciji. Sekretarijati za unutrašnje poslove preimenovani su u policijske uprave, a stanice javne sigurnosti u policijske stanice. U Istočnoj Hrvatskoj do ljeta 1991. bile su dvije policijske uprave, Osijek i Vinkovci. Do 19. lipnja 1991. općine Vinkovci, Vukovar i Županja činile su Policijsku upravu Vinkovci. Tada je iz nje izdvojena općina Vukovar i osnovana istoimena Policijska uprava koja je počela funkcionirati par dana kasnije. Prvi načelnik uprave bio je Franjo Đurica a od 5. kolovoza Stipo Pole. Potom je 1. rujna po odluci hrvatske Vlade od 28. kolovoza osnovana i Policijska uprava Županja. Svrha reorganizacije je bilo navodno ojačavanje policije i povećanje učinkovitosti.9 8

Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVA MORH), fond Zapovjedništva Operativne zone Osijek (dalje ZOZO): Zapovjedništvo Zbor narodne garde (dalje ZZNG) za istočnu Slavoniju, Izvješće str. pov. br. 525-08/1-91 od 31. 8. 1991.; SVA MORH, fond Glavnog stožera Hrvatske vojske (dalje GSHV): ZZNG za istočnu Slavoniju, Izvješće str. pov. br. 525-31-1/91 od 4. 9. 1991.; SVA MORH, ZOZO: Zapovjedništvo obrambenih snaga istočne Slavonije i Baranje (dalje ZOSISB), Dnevno izvješće pov. br. 525-119-1/91 od 25. 9. 1991.

9 Zakon o izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima, Narodne novine, 14. 11. 1990.; Uredba Vlade Republike Hrvatske o sjedištu i području na kojem se osnivaju policijske uprave od 1. 6. 1991., Narodne

REZIME I ZAKLJUČCI Bitka za Vukovar važan je događaj Domovinskog rata. U njoj se mogu pratiti sve faze srpske pobune, te agresije JNA i Srbije uključujući i psihološku pripremu rata. S hrvatske strane moguće je u većoj mjeri pratiti stvaranje i narastanje bojne spremnosti Hrvatske vojske.

Vukovar je općina uz rijeku Dunav, na granici Hrvatske i Srbije, odnosno Vojvodine. Grad je na mjestu male vojničke važnosti, izvan vitalnih prometnih pravaca i nije mjesto strateškog značaja. Najvažniji prometni objekt u općini je most na Dunavu između Iloka i Bačke Palanke.

Na izborima održanim u proljeće 1990. apsolutni pobjednik bio je SKH-SDP za koji je osim Srba glasovao i značajan dio Hrvata. No vlast u općini je bila nestabilna prvenstveno zbog približavanja dijela općinskih odbornika, uključujući i predsjednika skupštine općine, opciji Srpske demokratske stranke.

Od početka 1990. stanovništvo Vukovara se podvajalo na nacionalnoj osnovi.

Podvajanje su izazvali lokalni predstavnici srpskog pučanstva, što je, naravno, naišlo na hrvatski odgovor. Ipak, do ožujka 1991. nije bilo značajnijih sigurnosnih problema. Pobuna Srba u Pakracu od Vukovara je napravila točku za tranzit Srba iz Slavonije i Srijema u Srbiju, što iz promidžbenih potreba srbijanskih medija, što zbog stvarnog osjećaja ugroženosti. Uhićenje vođa vukovarskog SDS-a na Plitvicama dodatno je pojačalo nesigurnost i pogoršalo političko-sigurnosno stanje.

Na velika vrata suvremene hrvatske povijesti Vukovar je ušao 2. svibnja 1991. u maskaru 12 hrvatskih policajaca u zasjedi u Borovom Selu. U selu je potom JNA napravila tampon zonu s borbenom skupinom iz Osijeka. S masakrom je počela otvorena pobuna Srba u istočnoj Hrvatskoj. Pobunjeni Srbi su preuzeli inicijativu u okolici Vukovara, ali u gradu se nisu uspjeli nametnuti. Srpska sela oko Vukovara poslužila su za stvaranje uporišta iz kojih će kasnije njihovi pobunjeni sastavi zajedno sa JNA napadati grad. Nemire je JNA iskoristila da pojača snage u Vukovaru i susjednim Vinkovcima dovođenjem dva mehanizirana bataljuna iz Srbije. Polazište za takav postupak je u vojnoj doktrini JNA nazvanoj “bitka u prostoru” i postupcima izvedenim iz propisa o uporabi Oružanih snaga SFRJ u izvanrednim prilikama.

Od svibnju do sredine srpnja 1991. Hrvati su postupno preuzimali institucije i vlast u gradu. Do početka kolovoza obrana grada je zaokružena stavljanjem pod nadzor Borova Naselja i Lužca. Na taj je način pritisak JNA i pobunjenih Srba od kraja kolovoza spremno dočekan.

Do pred kraj kolovoza grad su branili nepotpuni 4. bataljun 3. brigade i naoružani mještani ekvivalenta bataljuna koji je u Zapovjedništvu ZNG RH vođen

432

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

kao 4. bataljun 109. brigade, premda je funkcionirao kao samostalni bataljun. U pomoć su dolazili manji sastavi 1. brigade ZNG. Postupno je pričuvni sastav narastao na broj dostatan da se krajem rujna donese odluka o formiranju pričuvne brigade HV koja je u gradu numerirana kao 204. a u Zagrebu kao 124. brigada.

Izvan Vukovara, u zapovjedništvima Hrvatske vojske u Vinkovcima, Osijeku i Zagrebu, brigada je vođena isključivo kao 124-ta. Ta numeracija nije bila sporna Vukovarcima ni nakon pada grada, sve dok dio njih nije shvatio da ne može utjecati na kadroviranje i njeno djelovanje. Nakon toga je nastala 204. brigada čija je formacija službeno propisana 1992. U vrijeme osnivanja 124. brigade (odnosno 204.) u obrani Vukovara je bilo angažirano oko 1500 do 1800 ljudi. U gradu je bilo sjedište Policijske uprave Vukovar, a na ispomoć su dolazile skupine policajaca Policijske uprave Varaždin i Slavonski Brod. Sredinom listopada radi učinkovitijeg zapovijedanja hrvatskim snagama u zapadnom Srijemu, osnovana je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja. U njenom sastavu bile su 109., 124. (obrana grada Vukovara) i 131. brigada HV, a u studenom i 3. brigada ZNG i 105. brigada HV. Hrvatske snage predstavljale su vojsku u nastajanju koja je u uvjetima embarga na oružje opremana zarobljenom opremom i oružjem JNA, što nije bilo dostatno. U odnosu na JNA prolazila je porođajne muke kao: djelomičan ustroj brigada, sustav zapovijedanja u elementarnoj fazi, preveliko miješanje lokalne politike u vojno i bojno djelovanje, sustav logistike u početnoj fazi ustroja i oslonjen na civilni potencijal. Postrojbe su u odnosu na JNA pokazale veći moral, ali i nesklonost djelovanja izvan matičnih općina. Sposobnost za napade bila je minimalna i uglavnom vezana za dragovoljačke skupine.

Do sredine kolovoza 1991. prvi čovjek obrane bio je sekretar za narodnu obranu Tomislav Merčep. To razdoblje karakterizira nesuglasje u zapovijedanju i zasebna obrana pojedinih dijelova grada i općine. Krajem kolovoza za zapovjednika je postavljen bivši potpukovnik JNA Mile Dedaković. On je 11. listopada prešao u Vinkovce, a obranu grada preuzeo je kapetan Branko Borković. Borković je u u noći 16./17. studenoga napustio grad. Oba su bez odobrenja nadređenog zapovjednika napustila grad i to je jedinstven slučaj u Hrvatskoj vojsci. Nisu sankcionirani jer se sustav tek stvarao i samovolja u hrvatskim oružanim sastavima je bila česta pojava.

U vojarni JNA u Vukovaru bio je inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade. U svibnju je u Borovom Selu stacionirana borbena skupina 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka, a potom je u vojarnu iz Srijemske Mitrovice doveden mehanizirani bataljun 453. mehanizirane brigade. Početkom kolovoza do Borovog Naselja su stigli dijelovi 51. mehanizirane brigade iz Pančeva. Krajem kolovoza počeli su napadi na grad u kojem su sudjelovali dijelovi 453., 51., 12. proleterske i 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade. Nakon propasti strategijske ofenzive, JNA je za osvajanje grada osnovala dvije namjenske sku-

Rezime i zaključci

433

pine: Operativnu grupu Jug i Taktičku grupu Sjever. Gardijska divizija je angažirana za blokadu i pritisak na Vinkovce, a Novosadski korpus na istu zadaću prema Osijeku.

Osnovna obilježja djelovanja JNA bila su: granica sa Srbijom, povoljan početni položaj koji su osigurali pobunjeni lokalni Srbi, konstantna nadmoć nad hrvatskim snagama, razrađeni planovi bojnog djelovanja i razvijena logistička potpora.

Slabosti su bile: nepostojanje jasnog cilja, jer je ratovala pod prividom obrane Jugoslavije, pogrešan odabir postrojbi za operaciju, nepoštivanje načela uporabe snaga, nedostatan moral, nedorasli oficirski i vojnički sastav.

Sustavne borbe za Vukovar počele su 25. kolovoza. Borbe iz rujna pokazale su slabosti JNA, koja sa snagama ekvivalenta dvije mehanizirane brigade (ne računajući topničku potporu) nije uspjela zauzeti grad koji je branila pješačka skupina ekvivalenta lake brigade. U napadnoj operaciji JNA iz druge polovice rujna planiran je prodor u dubinu Hrvatske i zadržavanje jedne mehanizirane brigade na blokadi Vukovara, a po ukazivanju mogućnosti njegovu osvajanju. Nakon propasti mobilizacije u Srbiji, JNA prestrojava planove, a Vukovar postaje glavna meta u njezinu osvajačkom naporu u istočnoj Hrvatskoj. Nakon dugotrajnih borbi ona ga je zauzela 19. studenoga 1991.

U napadu JNA i pobunjenih Srba na Vukovar poginulo je 1739 osoba od kojih 1436 muškaraca i 303 žene. Poginula su 632 pripadnika hrvatskih oružanih snaga i policije, a 178 se vodi na popisu nestalih. Do veljače 1992. ukupni gubici u postrojbama JNA iz 1. vojne oblasti iznosili su 894 poginulih i 5056 ranjenih pripadnika. U usporedbi s hrvatskim vojnim i publicističkim procjenama ove su brojke male. One tvrde da je JNA samo na Vukovaru imala od 8.000 do 15.000 poginulih. Materijalni gubici JNA u Vukovaru su u Glavnom stožeru HV procijenjeni na 100 uništenih tenkova, 60 oklopnih transportera i 27 oborenih zrakoplova. U osvrtu Komande 1. vojne oblasti na uporabu snaga iz veljače 1992. postoji podatak o 45 uništenih borbenih i drugih sredstava i prijevozu 45 oštećenih i popravljenih borbenih sredstava na dulje relacije, ali u cijeloj istočnoj Hrvatskoj i razdoblju od srpnja 1991. U širem području općine oboreno je sedam zrakoplova JNA (jedan MIG-21, dva Galeba G-4 i četiri Jastreba) dok su hrvatske snage izgubile jedan laki zrakoplov (AN-2).

Razaranje Vukovara 1991. tragično je svjedočanstvo propasti jugoslavenske ideje i pokazatelj koliko je većini Srba u Hrvatskoj bila neprihvatljiva samostalna hrvatska država. Ni na jednom drugom mjestu Hrvatske, osim Dubrovniku, nije tako jasno vidljivo da je motiv srbijanskog rata bio etnički čist teritorij. Sva nesrpska sela u općini su stradala u napadima JNA i pobunjenih Srba, a dio je potpuno uništen. Za Ilok je JNA izvela predstavu koja je trebala pokazati da su stanovnici dragovoljno napustili gradić.

Dugotrajna obrana Vukovara na prvi pogled teško je shvatljiva. Zemljopisni položaj, nepovoljan nacionalni sastav gradskog stanovništva u njemu i selima oko

434

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

njega, uz respektivne snage JNA, nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada fenomen je rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na nacionalnoj razini. Od trenutka kad je odsječen, Vukovar je postao briga okruženja, operativne razine u Osijeku i Vinkovcima i strategijske u Zagrebu. Od sredine rujna stavljat će, prvo Zagreb Osijeku, a potom Osijek Vinkovcima i Vukovaru, zahtjeve koji su bili nekoliko godina ispred mogućnosti hrvatskih oružanih snaga. Slabo naoružane, a kasnije nedorasle ratnoj tehnici (prvenstveno oklopnim borbenim vozilima), koja je dijelom stigla iz unutrašnjosti zemlje, hrvatske snage pokazale su mnogo veću sposobnost u obrani nego u napadima, što je od 1. listopada bio ključ za spas Vukovara. Uz sve želje i pokušaje, te snage nisu bile vrijednosno i brojčano sposobne da se probiju kroz područje koje su nadzirali dijelovi najmanje četiri brigade JNA. Bojni potencijal Hrvatske vojske u tom razdoblju nije omogućavao deblokadu Vukovara ni koncentriranjem kompletnih oružanih snaga na području Vinkovaca. Hrvatska spoznaja o angažiranim snagama JNA bila je manjkava. To je posebno važno za razmišljanje o materijalnoj pomoći koja je iz unutrašnjosti zemlje poslana u Vinkovce. U usporedbi s ostalim bojišnicama u Hrvatskoj, količina streljiva poslana za Vinkovce i Vukovar bila je ogromna. Ne treba zaboraviti da se grad održao u okruženju 50 dana i da se, osim Dubrovnika, razlikuje od svih gradova pred kojima je zaustavljena JNA. Svi ostali su bili prometno vezani za maticu države i dostupni za logističku potporu i dovođenje pojačanja.

Mediji su Vukovaru dali poseban status na hrvatskom ratištu i prije no što se ugasila obrana grada. Vukovar je promoviran u središnje mjesto rata, grad koji je stvorio državu! Godine ponavljanja, u stilu krilatice – ponavljanje je majka učenja, stvarale su takvu sliku. Nešto rjeđe, ali dovoljno da i to uđe u percepciju prosječnog stanovnika Hrvatske, tvrđeno je da je kao nagradu za svoj doprinos grad izdan. Srbijanska, odnosno JNA tumačenja, Vukovar tretiraju kao točku na kojoj je Hrvatska vojska potučena i natjerana na primirje, odnosno prihvat mirovne operacije Ujedinjenih naroda. Prema prevladavajućim hrvatskim tumačenjima u Vukovaru je Hrvatska vojska “kupila” vrijeme da se organizira, naoruža i bude spremna da izdrži rat. No, je li doista tako?

Tvrdnja da je Vukovar grad na kojem je stvorena Hrvatska ustalila se na pretpostavci. Rat je sukob dvije ili više strana. Svaka od tih strana ima svoje značajke, od snage s kojima je raspolagala, planova koje je imala i na koncu načina na koji ih (ni)je provela. Na što je od toga odgovorila hrvatska i srbijanska historiografija.

Na vrlo malo toga, gotovo ni na što. Nije to čudno, sve ima svoje zakonitosti – sustav koji drži do sebe i svojih tajni, te tajne, posebice ratne, čuva što može dulje od očiju javnosti. U okolnostima raspada hrvatskog memorijskog (arhivskog) sustava početkom XXI. stoljeća, jedno kraće vrijeme bili su dostupni dokumenti Hrvatske vojske iz kojih je očito da grad nije bio izdan i da ga se nije moglo obraniti.

Dostupni dokumenti JNA osvjetljavaju drugu stranu i spekulacije svode na vrlo

Rezime i zaključci

435

malu mjeru. Na temelju njih moguće je jasno reći da Vukovar nije točka na kojoj je stvorena Hrvatska, kao ni mjesto gdje je JNA navodno pobijedila hrvatske snage. Očito je da se na taktičkim točkama ne odlučuje ishod ili novi pravac rata.

Da je na Vukovaru slomljena “kičma” JNA, zar bi u danima pred i nakon pada grada, JNA prešla preko Bosuta i uklinila se između Đakova i Osijeka? S druge strane JNA tumači ne objašnjavaju na temelju čega tvrde da bi poslije osvajanja Vukovara rat bio brzo gotov jer su mogli lako prodrijeti do Zagreba. Za ostvarenje takve zamisli nisu ni trebali napadati Vukovar jer on nije prepreka koja onemogućava prodor u dubinu. Napad na Vukovar svjedoči da je nakon propasti strategijske ofenzive namjera JNA bila osvajanje teritorija, a ne dubokog i brzog prodora u dubinu Hrvatske. Tvrdnja da je zauzimanjem Vukovara napravljena prekretnica morala bi podrazumjevati da je nakon Vukovara redom sve palo. No činjenice govore o neučinkovitosti JNA u napadima na hrvatske gradove od pokretanja napadne operacije iz sredine rujna 1991.

Iz tvrdnji da je Hrvatska dobila vrijeme za mobilizaciju i razvoj novih snaga dok se Vukovar borio, slijedi zaključak, da je samo on ratovao. To naravno nije točno, pa je pitanje po čemu je obrana Vukovara značajnija od obrane Vinkovaca, Osijeka, Nove Gradiške, Pakraca, Novske, Siska, Karlovca, Gospića i Zadra? Za razliku od Vukovara sva su ta mjesta imala stratešku važnost. Pa i sam boj za Vukovar nije bio izolirani događaj, već je bio dio obrane istočne Hrvatske koja je, uz niz slabosti, vođena iz Osijeka, što nitko ne može osporavati. Doduše to oporavaju zapovjednici obrane Vukovara, ali bez ikakvih dokaza. Zahvaljujući njima i medijima “zaboravilo” se da je Operativna zona Osijek i njen prethodnik, Zapovjedništvo ZNG za istočnu Slavoniju, Srijem i Baranju, od početka rujna vodilo strategijsku obrambenu operaciju u istočnoj Hrvatskoj.

Za tvrdnju da je Vukovar izdani grad nije ponuđen dokaz. Rijetko se tko usuđivao ići do kraja i reći tko je to mogao izdati grad. Tu je odgovor vrlo jednostavan – predsjednik Tuđman. Samo je on imao mogućnost da uskrati pomoć gradu i osudi ga na polaganu smrt. Razlog za to trebalo je biti priznanje države. Kada bi ta tvrdnja i bila točna, svjedočila bi, ma koliko se to činilo bešćutnim, o vrlo visokoj razini strateškog poimanja i vrhunskoj igri političkog vrha na korist zajednice, a na štetu jednog njezinog malog dijela. Osim toga, može se upozoritit na još jednu nelogičnost: što bi se Vukovar duže branio to bi više simpatija pokupio, svakim danom bi u očima stranaca više bio herojski grad, štoviše Staljingrad i izazvao bi veće divljenje i žaljenje!

Prve godine XXI. stoljeća obilježene su kolanjem predsjedničkih transkripata u kojima je isplivalo sve što je moglo kompromitirati Tuđmana. No, u tom moru informacija nije objavljeno ništa što bi ukazalo da je on žrtvovao Vukovar. Drugi transkripti, među kojima i oni koji su spomenuti u tekstu, pokazuju koliko je povijesna istina kompliciranija od pukog pojednostavljivanja suvremenika i novinara koji se ponašaju kao društveno-politički radnici iz vremena socijalizma.

436

Davor Marijan

OBRANA I PAD VUKOVARA

Sjenu na bitku bacile su spekulacije o žrtvovanju grada, za što je dio medija optužio političko vrhovništvo Hrvatske. Osnovana je i posebna komisija koja je na temelju indicija napravila konstrukciju o sprezi Hrvatske stranke prava i Uprave bezbjednosti JNA s ciljem da sruše legalno izabranu hrvatsku vlast. No zahvaljujući toj komisiji Jastrebovi su od utjecajnih aktera događanja postali žrtve sustava što “Mladom Jastrebu” očito nije jasno.

Ono što je neupitno jest snaga simbola, psihološka uloga Vukovara je bila iznimna pa ni dvadeset godina kasnije nije izgubila na intenzitetu. Obrana grada je utjecala na civilnu populaciju posebice u krajevima koji nisu bili izloženi strahotama rata. A duhovni simboli u ratu čimbenici su pobjede.

U ratu protiv Hrvatske JNA je bila u početnoj prednosti jer je bila pripremana za rat. U konačnici se dogodilo da je HV iskoristila daleko više skromni potencijal koji je imala, ljudski i materijalni. Iako je JNA u tome puno bolje stajala ostvarila je nedovoljni minimum.

U zapadnom Srijemu je 1991., kao i u ostalom dijelu Hrvatske, vođena bitka za Hrvatsku u kojoj je Vukovar imao važno mjesto. Spekulacije o izdanom gradu nemaju temelja, kao što ga nema ni tvrdnja da je Vukovar ključ stvaranja Republike Hrvatske.