Homo Duplex No. 12

BiH 16 KM; HR 65 Kn; SRB 550 Din; CG 10 €; EU i SLOVENIJA 10 €; USA 11$; IRAK 4 D; Kosovo 10 €

p Homo Du lex Internacionalni magazin za homo sapiense br. 12

POGLED ODZADA 1718. godine uz Homo Duplex je došao dodatak “Traktat o samokažnjavanju” koji je poučavao kako otkriti zadovoljstvo preko boli. Narod je to objeručke prihvatio. Nekoliko stoljeća kasnije, pojavili su se demokratski izbori. Drugačiji princip zadovoljstva sa istim seksualnim rezultatom.

PET SAVJETA ZA ORGANIZOVANJE BIH GAY PRIDE PARADE 1. Organizator Bošnjak a zamjenici Srbin i Hrvat 2. Na svakog učesnika po dva policajca, radi zaštite istog 3. Mjesto organizovaja: prašuma Perućica 4. Vrijeme održavanja: nikako između dva Bajrama 5. Organizovati bez medijskog oglašavanja, tiho kao da se nije ni dogodilo

UVODNIK Ma nema bolje zemlje za živjeti od ove naše Bosne, i Hercegovine, također. Da Bog kaže drugačije. Ima li većeg veselja nego kad ti kazan od 100 litara baci 15 litara rakije? Ali o tome drugom prilikom, nego, kraj je jedne a početak druge godine i biraju se osobe koje su zaslužile plakete. Šta sad da insan uradi? Koga da odabere? Političara, sportistu, navijača, glumca, pjevačicu a što ne bi nekog mesara? Vjerovatno je više dao za ovu državu nego svi političari, sportisti i estradne ličnosti zajedno.

Pa ima li bolje vijesti nego kad se Siljadžić i Dodik dogovore oko neke stvari? Bez obzira o čemu se radilo, reforma policije, ukidanje Republika Srpska, krmetina vs. janjetina na jelovniku, ma ne bitno je. Samo nek’ se dogovore, odmah ti bude nešto toplo u gaćama. Ali opet ih niko ne izabra za osobu godine.

Kojeg čovjeka nije obradovala vijesti o ulasku Bosnaca sa ruksakom, u kome se nalazio eksploziv, u neku, nećemo sad imenovati, ambasadu u Austriji? Bez obzira da li je kriv ili nije, odnosno da li je stvarno imao eksploziv ili ne. Pa naš je čovjek da je naizvrat i on bi mogao biti osoba godine, zar ne? Zašto je to morala biti baš naše gore liska? Što nije neki Rumun ili Turčin ili Zanzibarac ušao u tu ambasadu i napravio malo zajebancije? Mi smo haman po defaultu osuđeni da pravimo sranja po svijetu i da se zadesimo na mjestu nesreće i kad treba i kad ne treba. Naslušao sam se priča kako je Njemačka puna Turaka i ništa loše da čuješ o tome. Turke baš zajebavaju sa ulaskom u EU pa niko ništa da uradi loše nego se svi trude da se naguze po potrebi.

Ima li veće sportske radosti za jednog našeg čovjeka od one da je naš bacač kugle na nekom mitingu od tri pokušaja imao tri prestupa? Pa majka mu stara, je si li ti ikad koplje bacio?

Pa ko te posla da nas sramotiš? Pa što treći put nisi izmjesta bacio?

Koliko su štete ovoj državi nanijeli BH Fanaticosi pa ih niko ne proziva? Gotiva dođe iz Njemačke, demolira stadion, recimo u Mađarskoj, i nazad u Njemačku fabriku. Gdje si bio - nigdje, šta si radio – ništa. Štetu koju naprave plaćamo mi koji nismo mogli dobiti vizu da idemo navijati za svoje. Boli ga kurac što će mene zajebavati na granicama radi njegovog sranja. On ima drugi pasoš. Eto što ne izaberu nekog iz tog brloga? Ako ti se ne sviđa kako igra naša reprezentacija a ti napusti tribine i pusti me da uživam u svojoj nesreći.

Da izabereš nekog „europskog zvaničnika na privremenom radu u BiH“, nema šanse. Hm, pa nismo mi tako nisko spali.

I sad ovako sjedimo i kontamo koja ličnost je obilježila 2007.? Ma nema šanse da se možemo sjetit. Jebi ga, vidimo se dogodine. p.s.

Ovaj put, i Boga pitaj kad opet, Homo Duplex ima nekoliko strana više. To je zbog reprtaže sa SFF-a. Mislim, nije da je dobra ali kad skontam koliko smo para uložili i veza potegli da bi imali svog novinara u tom cirkusu, morali smo je objaviti u cjelini. Novinar još uvijek izdržava kaznu zbog svog zadatka.

Izdavač: Udruženje bolesnika podvojene ličnosti “Ja, ja i samo ja” iz Lukavca glavni i odgovrni urednik: on se mijenja u zavisnosti od količine alkohola u krvi contact info: homo-duplex@godisdead.com Cijena oglasa je 3000 €/mm² (slovima: tri hiljade eura po milimetru kvadratnom) + PDV žiro racun: ha-ha-ha, nije valjda da ovo nekoga interesuje fotografija na naslovnici: Komanda magazina

Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

Škola engleskog jezika za napredne i nazadne Čas 25.

Rekord – eng. Record

Taman pomisliš da ćeš se dobro provesti i da te makar jednu noć ništa i niko ne može iznenaditi kad ono pojave se leci iz propagandnog pogona Islamske zajednice Tuzla, o osudi manifestacije „najmnogoljudniji poljubac na svijetu“.

Miss this kiss. Održavanje pomenute manifestacije je jeftin trik u kontekstu izreke „hljeba i igara“, poručuju prekaljeni satiričari. Somebody was reading Alan Ford’s too much. Pa što se na javiste kad je javna kuhinja bila zatvorena za 1. maj? We went on holiday, will be back tomorrow. „Ovakav čin ispoljavanja ljubavi na javnom mjestu kosi sa tradicijama svih naroda u BiH,...“. Kakva tradicija, kakav narod... Šta možemo očekivati kad se kod nas bude organizovala paradaonih-čije-se-seksualno-opredjeljenjene-spominje-na-javnom-mjestu? It will some day, in far future. Ovo je trebala da bude manifestacija gdje se provodiš cijelu noć, usput dobiješ dvije telefonske prepaid kartice, malo pjesme, malo veselja, ljubiš se deset sekundi i ćao.

Pa što ne reaguju kad Edo Maajka i Frenkie ‘suju sa bine i tako nam kvare omladinu? Što ne reaguju kad navijači prave sranja po gradu? It is not profitible.

Ovom protestu su se pridružila i dva studentska udruženja iz Tuzle. I njima to haman smeta. Što ti studenti ne reaguju kad profesor sociologije uđe u učionicu i kaže „Selam...“ umjesto „Dobar dan“ jer nije u mesdžidu neko na Univerzitetu? Da ponovimo, radi se o profesoru sociologije, nauke o ljudskom društuvu. Profesor of sociology. Nije u tome problem, ne valja ba da svijet vidi da se ljubimo po cesti.

Sramota je. Kiss my multyetnical ass!

Čas 26.

Lešinar – eng. Vulture

Odmah da razjasnimo, u ovoj tzv. državi ne postoji osjećanje za pomoć nekome koga ne poznaješ. A i ako poznaješ nekoga kome treba pomoć samo kažeš da ni tebi nije ništa bolje i ti si čist. Like a tear. Bez obzira što je u pitanju beba od par mjeseci ili odraslo ljudsko biće, telefoni za prikupljanje novca su samo mala donacija i ništa više. Za jebeni TV Bingo se uplate milioni a neka cura ne može skupiti ni 20.000 KM za transplataciju jetre! Show no mercy. Nismo se susretali sa uplaćivanjem pomoći u inostrantsvu ali ovde ako želite da udijelite neku novčanu pomoć preko računa, gospođa sa druge strane pulta će vam to ljubazno naplatiti. Give me examples, please.

Ako hoćeš da uplatiš nešto SOS Dječijem selu, ispuniš uplatnicu, odeš u poštu, i gospođa ti za tvoju milostinju uzme dodatnu konvertibilnu marku. Ma, da se makar nasmije. Ništa. Hladna kao grob. Ipak to ide sve preko njenih leđa, zar ne? Over her hands. Baš će se oni sad nasikirati što bi ta marka mogla pomoći djeci bez roditelja.

Ili recimo, djeca liječena ili koja se još liječe od raka, napravili su čestitke i poslali ih na adrese svih važnijih institucija u većem entitetu. Cijene: 1 KM i 3 KM za razglednicu ili 10 KM za CD. I ko kupi čestitke? Učenici sarajevskih škola i dva ministarstva (finansija i unutrašnjih poslova) iz Tuzlanskog kantona! Pa u pitanju je 1 KM a ne Audi A5 sa punom opremom. Dumb fucks!

Kad treba organizovati proslavu „600 godina Islama u BiH“ onda se ima para i za stadion da se zakupi. Ima se para i za SFF i MESS i Jazz Fest, za svaku manifestaciju gdje će ih ih snimiti novinari a kad treba za jadnu djeca onda nema. Čekaju trinaestu platu, šta li?! Poor bastards. I sad će meni neko reći kako smo mi ljudi od duše i meraka. U Bosni meraka više nema a duša je opstala još samo u sevdalinkama. Sing when you dying.

mALI JUBILEJI U povodu nekih godišnjica ove godine, BH Pošta će u saradnji sa Crvenim križom/krstom/ polumjesecom objaviti seriju od 4 poštanske marke: 70 godina kako romi prose na trotoarima, 15 godina bez penzije, 15 godina kako majka iz Srebrenice traži sina svog i 15 godina od prve deložacije.

SAGA O TRI DEGENERACIJE Taxidermia; režija Gyorgy Palfi; uloge Csaba Czena, Gero Troscany, Marc Bishoff; Mađarska, 2007.

Djed - Otac - Unuk. Debili. Morosgovanyi je djed.

Seksualno isfrustrirani vojnik u drugom svjetskom ratu.

Balatony je otac. Groteskni takmičar u brzom jedenju, član Mađarske reprezentacije u istom sportu. A Lajos je unuk. Usamljeni preparatist. Ne znas ko je gori od kojeg.

Groteskna satira nam je na prvi pogled bila upućena protiv sistema ali poslije, kada prođu sve faze povraćanja, sve se svede na bezdušnost ljudske vrste.

Ljudi su svinje koje bi samo da jedu i jebu.

Primjeri: Djedov seks sa komadima očišćenog svinjskog leša, samozadovoljavanje sa posipanjem voska po tijelu, seksualno uzbiđivanje na sve što ima dvije noge, seks sa ogromnom gazdaricom iz čega nastaje Balatony.

Balatony, djete rođeno sa viškom kilograma i svinjskim repom, osuđeno je na proždrljivost i ta njegova osobina ga postavlja za vođu nacionalnog tima u brzom jedenju.

Za one sa slabim želudcom ovo će biti naporan dio filma. Iz njegove ljubavi sa drugaricom (danas kažemo gospođica, ipak je to bilo u vvrijeme komunizama, op.a.) koja je ženski predstavnik u istoj disciplini nastaje Lajos. Da je u Americi vjerovatno bi ga prozvali Čovjek paučina – više mu fali kila nego što ima, a i pigment bi mogao poduplat’. Da skratimo, ne izgleda lijep za oko ali ima ruke za prepariranje. I taj posao shvata malo više ozbiljno. Dječko preparira sve od fetusa čovjeka pa do svog oca.

Odličan film, sastavljen od priča mađarskog pisca Lajos Parti Nagya predstavlja kritiku društva iz perspektive korita za klanje papkara i lonca za povraćanje. Svaka čast onome ko uspije išta pojesti uz ovaj film.

STARI PANJEVI PONOVO GORE

MINISTRY - The Last Sucker Huuuuuu...Bolje nije moglo. Gospodin Jurgensen je baš našao pravi način da zatvori knjigu kad je Ministry u pitanju. Njihov posljednji album je daleko iza Psalma 69... ali je bolji od uradaka prije njega, koji su nas podsjećali na Slayer & Co. Nažalost, najbolja pjesma na albumu je Acid+Crack+Whiskey obrada Roadhouse Blues od Doorsa. Eto dokle je došlo.

UNDERWORLD - Oblivion with bells Ostarilo se, nema se više vemena za skakutanje po bini uz potporu teških basova iza leđa. Došlo je vrijeme za laganije note. Prljave droge je zamijenilo još prljaviji novac i čisto crveno vino. Mada, da su se momci potrudili, jesu. Fin album, sluišljiv, uz par delirijumskih sekvenci ali ništa što naše uši nisu preživile.

GORILLAZ - D-Sides Nisam još presluš’o, nema ga kod pirata.

Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

OPTIONZ fEST - SIJE(BA)LO PA HAJD’ Tuzla 30.8. - 1.9. 2007. Mjesto: pod vedrim nebom na Telexu.

1. Noć - Rock Predgrupa No Rules. Imam osjećaj da njih ljudi iznesu na binu, prikopčaju, otkopčaju i odnesu nakon nekog vremena. Toliko su živi na bini, da se paučina hvata na njih. Zvijezde večeri su Kultur Shock i Let3. Bilo je i mladog svijeta. Alkohol se prodao prije Đine Banane i njegovog orkestra tako da se nisu morali ni truditi oko naroda ispred bine. Ali nisu ni oni obični tezgaroši, ako platiš ima da ti sviraju kako treba. I bi tako. Let3 k’o Let3. Napraviše šou bez problema. Laku noć, prijatno.

2. Noć - Hip-Hip Djece k’o piljevine. Malo nas je bilo stid ali pos’o je pos’o.

Marchelo je krenuo u zagrijavanje atmosfere ali je na pola počeo da smara. Vrijeme pića. Gazda za šankopm kuka, niko ništa ne pije, došla djeca samo radi muzike. Mo’š mislit. Kad je alkohol zagrijao krv onda su na binu izašli Maajka i Frenkie.

Opšte ludilo. Djeca podivljala. Blago njima. U pola svirke dođoše Specijalne jedinice MUP-a i pogasiše sve. Organizator nije imo dozovlu za svirku poslije 23:00. Hm, pa zar specijalce na djecu šaljete...Kasnije se ispostavilo da je bina trebala onim za Guinnissov poljubac. Zvijezde večeri TBF nije ni sviro. Jebi ga, džaba se mrzli.

3. Noć - Regge Nema bine. Sve se preselilo u Dom mladih. Brčanski Dub Rebellion otpočeo a Defence završio. Vruće, zagušljivo a i ne volimo regge. Vidimo se dogodine.

DO IZVORA šest putića

A sada antologijski citat Semira Osmanagića: „Naša suradnica iz Zagreba otkrila je najvjerojatnije još jednu piramidu koja je u dosta oštećenom stanju. Međutim, moramo to još proučiti kako bi sa sigurnošću utvrdili da je riječ o šestoj piramidi.“ Da li treba da ponovimo ovo ili je sve jasno?

Saradnica Osmanigićevog letećeg cirkusa otkrila je najvjerovatnije i šestu piramidu u okolini kolijevke civilizacije, odnosno u okolini Visokog. Hm, a zar je neko već otkrio pet komada? Znači već smo zvanično potvrdili postojanje piramide Sunca, piramide Mjeseca, piramide Kazana za rakiju marke „Zmaj“, piramide Kokaina, tj. ljubavi, i...nemamo pojma kako se zove peta ali Uncle Sam reče da ima i ona. (Mi predlažemo da se zove LSD piramida Nedžada Brankovića.)

Pazi molim te, ova šesta je u dosta oštećenom stanju! A ovih pet je ganjc novih! Cakum pakum! Sad iz fabrike izašle! Nisu ni najlon skinuli sa sećija u piramidi Ljubavi. Kad u piramidu Sunca uđeš još uvijek možeš osjetiti miris kože (made in KTK Visoko) novog namještaja u predsoblju.

I taman kad pomisliš Sema ostao bez inspiracije, ne traži više piramide nego je nafurao druge da to rade u njegovo ime, a on zavuče ruku u gaće i izvuče keca. Hoće Semir da pronađe grob Kulina Bana! Jebo majku, čojku dođe da uzme lopatu i čitavu Bosni, i Hercegovinu, također, uskopa uzduž i poprijeko samo da budali dokaže da tu nema ništa i da nas pusti na miru. Zavadit će me sa materom. Nije mu dosta što je spičko oko 1,1 milion maraka i to konvertibilnih, sad je naš’o još jednu žicu sa kojom može narod da hvata i skuplja pare budžetskih korisnika.

Hoće Semir da Visoko bude kao Međugorje i Loch Ness. Pa čitali taj čovjek išta? Loch Ness je podvala koja ima imena i prezimena ljudi koji su provalili priču o životinji u jezeru. Kako je na početku piramidalne euforije krenuo medijski odstrjel Seminih neistomišljenika, malo je falilo da se Visoko pretvori u Ravnu Goru, ovako smo dobro prošli. Još samo da nađemo par klinaca na dobrom albanskom heroinu da kažu kako im se prikazao Kulin Ban i cirkus može da poleti.

AGONIJA ZVANA 13.SARAJEVO fILm fESTIVAL U Press centar 13. Sarajevo Film festivala sam došao pred samo zatvaranje, negdje oko 19:00.

Ovaj put su se pravo potrudili za novinare. Desno je hospitality desk a lijevo se podižu akreditacije i dnevni program za novinare. Na sredini je okrugli stol sa nekoliko računara a iza njih ogromne spužve i fotelje za odomor. Bez ikakvih pitanja pokupim svoju akreditaciju, hrpu papira koja se nalazila na stolu i izletim napolje. Sve je bilo nice and easy, baš kako mi je urednik i rekao da će biti. Put do Sarajeva nije bio naporan ali glad jeste.

Tek nakon što sam smirio „deset u pola sa puno luka“ na nekom od papira pronađem važan detalj: „...Predstavnici medija moraju podnijeti zahtjev za izdavanje besplatne ulaznice za određene projekcije najkasnije dan prije same projekcije.“ Pogledam ponovo radno vrijeme centra „od 09 do 20“. Nema šanse da stignem se prijaviti za sutrašnje filmove. E jebi ga sad, večeras ću čitavu noć morati provesti po kafanama. Koji zajeb!

Odem sa ekipom u Meeting Point jer tamo je „srž festivala“ i velika je vjerovatnoća da ću tu naći neku priču. Ustvari direktor festivala Miro Purivatra je vlasnik te kafane, i istoimenog kina, pa se to napucava do maksimuma. Interesantan je jedan detalj sa besplatnim ulaznicama a to je da ih možeš dobiti za gotovo sve projekcije osim za one u ovom kinu.

Hm, kako nisko od SFF-ovog Čaušeskog.

Preko puta „samog srca festivala“ je otvoreno kino „Vatrogasac“, smješteno između zgrada. Samo što sam naručio drugo pivo, nagovoriše me da probam ući besplatno. Ono – malo šaram a malo akreditacija, pa možda upali.

I upali. Cura iz osiguranja mi je rekla da sjedem gdje ima mjesta a to znači na zemlju pored oluka. Sva sreća da sam imao one papirčine sa sobom inače nema šanse da bih izdržao čitav film na ispucalom asfaltu. Dok su se svi gurali na projekciju još jednog teškog promašaja Srđana Vuletića „Teško je biti fin“, gdje sam i ja trebao biti, ja sam se našao na brazilskom filmu „Suely na nebu“.

Jedini i najveći plus otvorenih projekcja je što možeš pušit a da te ne istjeraju. Još da sam ono pivo ponio sa sobom to bi već bio merak. Neki su se toga dosjetili i fino pijuckali sokiće, a kad popiju, flašice su gurali dalje od sebe i u jednom trenutku kad je vjetar zapuhao sve su se flašice skupile oko mene.

Prvo sam ih kulturno slagao oko sebe a na kraju sam sjeo na jednu dvolitarsku flašu Coca-Cole. A da ova dosada od filma ne prođe bez humora potrudili su se ljudi koji su sjedili na svojim balkonima i gledali film.

- Mama, de mi donesi vode, - dreknulo je dijete iz jednog stana.

- Uzmi sebi, dreknula je mama sa balkona.

Pa onda „mama, gdje je kajmak, mama, kakav je film“ i još par pitanja dok mama nije dreknula: - Tišina, gledam film, majmune jedan!

Poslije projekcije moglo se ostati i razgovarati sa režiserom ali jednostavno mi bilo mrsko. Uredniku ću to već nekako objasniti.

Pridružim se ekipi u Meetingu ali oni su već daleko

otišli sa alkoholom a ja sam ih morao stići. To veče su Balantajns i Heineken imali neke promocije pa su organizovali nagradne igre: 1. Heineken – kupiš pivo, siječeš špil karata. Ako imaš veću kartu od Heineken cure biraš da li želiš novčanik ili karte za koncert „Dubioze kolektiv“.

Pokupili smo jedna novčanik i par karata ali više smo puta izgubili; 2. Balantajns – naručiš piće od 5 KM i staviš prst na ekrančić pa ti računarčić iznese osobine tvoje ličnosti (opušten, znatiželjan i avanturist), i onda se na ekranu vrti neki kolut ako pobjediš dobiješ kinesko smeće u vidu olovke sa ugrađenim FM radio prijemnikom ili upaljač ili ruksak. Upaljače i glupe olovke su se podjelile ali nisam vidio da je neko dobio ruksak. A i nakon silnih igara sve sam manje vidio i ljude oko mene a kamo li ekran.

Kad je tu atmosfera počela da opada neko predloži da se preselimo na drugo mjesto. Odemo ispred pozorišta, da malo odmorimo, i zdrmamo još koje pivo ne bi li vidjeli koju zvijezdu. Jebi ga, ipak sam ja ovde poslovno. Ako su Enis Bešlagić i Milan Pavlović zvijezde koje sam trebao ganjati onda sam definitvno promašio zadatak.

Neko iz ekipe reče da ima jedno dobro mjesto na Baščaršiji. Ne znamo kako se zove ali ćemo ga već naći. Na kraju smo se skrasili u nekoj kafani koja se nalazi na adresi „Đulgina Čikma 12“. Kad si već pijan svako mjesto sa mnogo ljudi je dobro pa tako i ovo.

Konobaricu Lanu, on the acid, smo pokušali smuntati da nam napravi kafu ali bez uspjeha. Ovdje se kafe

Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

aparati gase poslije 20:00. Koji šupci. I šta sad da se radi nego da se pije alkohol. A kad se prepije onda se i ogladni. Lana nam je rekla za neku obližnju pekaru što radi cijelu noć ali je valja pronaći. Koga god da pitaš na bosanskom svi te šalju u drugom pravcu ako ih upitaš na engleskom, i to sa okačenom akreditacijom oko vrata, onda pokazuju u istom pravcu. Na putu do pekare „Kod Edina“ naletimo na promociju „Zlatne džezve“.

Na sred puta, negdje u rano jutro, sjede dvije cure i toče besplatnu kafu. Nevjerovatno ali istinito.

U subotu poranim u Press ne bi li vidio šta su nam danas spremili.

- Dobro jutro.

- Dobro jutro, ja bih da se prijavim za neke besplatne ulaznice.

- To se radi u Box officeu a ne ovde.

- Gdje?

- U Box officeu.

- Hvala, doviđenja.

- Ništa, ništa.

Usput pokupim dnevni protokol. Težak mahmurluk me je natjerao da preskočim sve do 12:00 a to uključuje projekciju za novinare makedonskog filma „Ja sam iz Titovog Velsa“ i dvije press konferencije.

Jedna je sa ekipom filma „Teško je biti fin“ a druga je sa ovim Makedoncima. Ma nema šanse da sad idem gledati film o ljudima koji žive pored fabrike za preradu olova koja ih svojim smogom ubija u svakom pogledu.

A kad već nisam gledao film onda nema smisla da idem i na pressicu.

Odem u Box Office, oni me vrate u Press. Odem u Press a cura mi bez izvinjenja kažu da se zajebala i da se ta najava ovde vrši. Pitam je, ono kao usput, da li se može izganjati neka ulaznica za današnje filmove jer sam sinoć kasno došao a curetak sa druge strane stola odgovori: - Pa zar nisi mogao doći do 11?

- Zar vi ne radite do 8? - upitam osjećajući kako mi se polako crveni lice od muke.

- Et’ rekli nam da radimo do 11 navečer, - reče ona k’o malo popizdila.

- Pa u prospektu piše da radite do 8? - proderem se.

- Nismo stigli promijeniti vrijeme.

- Pa ja danas moram zjalati okolo zbog tvog zajeba.

- Pa imaš sad u 10 besplatnu projekciju.

- Ma idi ti u 10 ujutro gledati film o teškim

bolesnicima. Da mi je šta veselo, dosta mi je crnjaka – sa ćejfom istresem svoj mahmurluk na ovu malu gusku i odem malo prileći na one spužve koje su me čitavo vrijeme zvale k sebi.

Probudi me neki smijeh. Pogledam na sat i skontam da sam spavao samo deset minuta. Odem do hospitality deska da ih zamolim da mi ove dnevne protokole šalju e-mailom, mrsko mi dolaziti ovde i gledati ove nafurane novinare kako lupkaju po tastaturama i prebacaju fotografije sa svojih digitalnih aparatića. Međutim ta opcija ne postoji i moram dolaziti svako jutro ako želim biti u toku. Toliko o modernoj komunikaciji. Na brzaka provjerim e-mail da vidim ima li šta od urednika, sva sreća nije bilo ništa, kad na monitoru do sebe vidim da čovjek čita dnevni protokol.

Vidim da je stranac, jer je imao akreditaciju druge boje, pa ga na engleskom sa bosanskim naglaskom na tvrdo r, pitam odkud mu, kaže on da mu šalju ovi odavde. Lijepo mu objasnim da sam ih ja upravo zamolio da mi to šalju i da su mi rekli da nema te opcije a on mi odgovori da to nije ni tražio nego mu sami šalju. Pitam za koga radi a on mi je uzalud tri puta ponavljao ime. Ja sam zapamtio da je nešto k’o cajtung ili mi je tako zvučalo. Ne znam ni da li je to novinska ili TV, možda i radio kuća.

Sa lagano povišenim pritiskom izađem iz ove vukojebine i odem na jedan dobar popravak - veliko točeno pivo. Usput kupim ulaznice za projekciju dva dokumentarca u Mirinom kinu, tj. Obala Meeting Pointu. Selektor programa Panorma/Panorama dokumentarni Howard Feinstein je već nekoliko godina odlično obavljao posao na SFF-u pa sam sumnjao da bi me ovaj put mogao zajebati.

Dokumentarac br. 1: „Sarijeva majka“ - film o iračanaki, u post-američko-okupacijsko vrijeme, čiji je desetogodišnji sin teško bolestan jer je doktorovom greškom zaražen virusom HIV-a. Ipak nisam uspio pobjeći od crnih tema. Nakon filma razgovor sa režiserom. Ono što je vrijedno istaći o ovom, ja mislim američkom režiseru, jeste da je na pitanje da li zna šta je bilo sa ovim dječakom i njegovom majkom, pošto je očigledno dječak bio na samrti, on odgovorio: - I really don’t know.

- Pa kako te nije briga, šupčino jedna - dreknem u sebi.

Njegov odgovor me podsjetio na rane devedesete i kako su nas iskorištavali tokom rata, baša kao i jadnu Sari i njegovu majku. Bitni smo im bili dok smo ispred kamera. Kad se kamere gase mi možemo i pomrijeti.

Dokumentarac br. 2: „Kako sam planirao ubiti Tonyja Blaira“ – film o iračkom novinaru kojeg je Saddam strpao u zatvor, onako džaba, na tri mjeseci.

Nekoliko godina kasnije dolaze Amerikanci i trpaju ga u Abu Graib, opet onako džaba. Kasnije će saznati da je on ustvari potencijalni atentator na Blaira iako nisu skontali ni kako su došli do te informacije.

Uglavnom, on je osuđen kao potencijalni atentator i u zatvoru je proveo osam mjeseci. Pustili su ga „jer je došlo do greške.“ Interesantan film jer je režiser, tada kamermana neke TV kuće, u stvari pratio američke vojnike dok su hapsili ovog jadnika i tek nakon dvije godine našao tog čovjeka da mu ispriča svoju stranu priče. Interesantno, nema šta.

Onda pauzica uz pićence jer sledeći film je tek u 15:00 a to su filmovi iz programa „Posvećeno režiseru Trai Ming-Liang“. Čim su rekli da su filmovi koje smo trebali gledati, slučajno poslani u Australiju, znao sam da sam mašio. Umjesto „Samo san“ i „Ne želim spavati sam“ pustili su nam one koji su trebali biti prikazani u ponedjeljak: „Razgovor s Bogom“ i... zaboravio sam kako se zove ovaj drugi . Uslijedila je torutura sa platna. Nemam riječi za prvi film. Ovaj režiser je od filmova snimljenih dok je isprobavao tek kupljenu digitalnu kameru odlučio napraviti film. I još se nekim ljudima to svidjelo pa ga pozvali na festival.

Na drugom sam već zaspao. Sva sreća pa ne hrčem dok spavam.

Nakon kratkog predaha sastao sam se sa jednim dijelom ekipe da nastavimo istraživanje druge strane festivala. Dok se još nije smračilo odemo na još jednu porciju ćevapa pa na kaficu „kod Lane“. Međutim, taj dan je odmarala pa smo i mi promjenili kafanu.

Odatle smo otišli na izložbu fotografija Zijaha Gafića pod nazivom „Troubled Islam“. Jedino što mi se svidjelo na toj izložbi je mjesto na kojem se održavala – Gazi-Husrefbegovoj medresi. Veliku većinu radova na ovoj izložbi sam već vidio pa mi i nije bila baš interesantna.

Plan da se ode na koncert „Laibacha“ je propao kad su mi rekli da je cijena ulaznice 20 KM. Kad smo sabrali koliko novac moram odvojiti da bi samo ušli unutra, mogli smo se dobrano provesti na bilo kojem drugom mjestu. I bi tako.

Večernje projekcije su bile već rasprodane, bar su mi tako rekli u Box officu, što je bilo fantastičano opravdanje za urednika. Sastanemo se sa ostatkom ekipe i parkiramo se u ljetnu baštu ispred Narodnog pozorišta da dočekujemo zvijezde, po drugi put.

Da nije bilo Cvije (Zorana Cvijanovića, srbijanski glumac, op.a.) noć bi mi „poslovno opet propala“.

Iako smo jedva našli prazan stol od silne gužve, osim naših „komičara“ nigdje nije bilo nikoga. Ne bi se mi tu ni zadržali dugo da nije opet bilo Heineken nagradne igre. Naruči jednu turu da poigraš, onda druga, pa peta tura, i toliko smo se zbližili sa curma iz Heinekena da su nam na kraju dale sve nagrade koje su im ostale a to su uglavnmo bile karte za koncert „Hladnog piva“.

Kad se svijet već polako počeo razilaziti i mi smo se povukli u svoje prenoćište da malo saberemo utiske.

U nedjelju ujutro trebala se ponoviti ista priča kao dan prije. Rano ustajanje, težak mahmurluk, trk u press centar, odmor do podne ali odlučih da odem na projekciju u 10:00. Prvo što me privuklo jeste naziv filma – „Jaje“. Mislim, kad se nešto nazove sa ovako jednostavnim imenom onda mora biti dobro, npr. grupa „Tool“ ili strip „Dilan Dog“ ili knjiga Irvina Welsha „Ljepilo“ ili fudbalski tim „Liverpool“, dobro, ovo i nije tako prosto i nema veze sa ovim ali sam ga morao negdje spomenuti. Uglavnom, veliki sam poštovalac turske kulture, Fatiha Akina, derviša, Istanbula, pa sam odlučio da pogledam i ovaj film.

Priča je već viđena. Glavni lik je propali pjesnik i vlasnik je antikvarnice. Nakon majčine smrti on se vraća u svoj rodni grad i tu upoznaje rodicu koja je zadnjih pet godina pazila na njegovu majku. Sve što je trebalo da se desi da bi ovaj film završio jeste da

pjesnik Jusuf nabavi ovna i da ga žrtvuje u ime svoje majke. Ali se to oteglo tako fino i opušteno da sam se nadao da će ovaj film trajati najmanje deset sati.

Nažalost nije. Glumci su tako fino iznijeli film (seadam dana kasnije ću saznati da je glavna glumica Saadet Isil Aksoy osvojila nagradu za najbolju glumica 13.

SFF-a), kamera fantastična, ma sve je bilo na svom mjestu. Nažalost, svemu dođe kraj.

Do sledećeg filma sam imao malo više od sata pa sam to odlučio utrošiti na kvalitetan popravak od mahmurluka. Tek kada je glavna glumica sjela za stol pord mene sjetio sam se da sam promašio njihovu konferneciju za novinare. Sad bi mu urednik rekao da upišem sebi minus. I tako sjedim ja u nekoj kafani a pored mene neki strani novinar i lista katalog sa filmovima. Ne znam šta mi je trebalo da započnem razgovor.

- Koliko ste platili taj katalog?

- Ovo su mi dali u Pressu, - osmjehnu se on.

- Gdje?

- Dok sam podizao akeditaciju dali su mi Welcome bag u kojem dobiješ ovaj katalog i još neke pozivnice za razne izlete.

- Eto ja to nisam dobio, niti mi je neko rekao da ću išta dobiti na ovom festivalu, - kažem cinično, - ovde samo strani novinari imaju osjećaj da su na festivalu.

Ako si iz Bosne možeš se jebat’.

- Ma možda su zaboravili, - reče on sad već malo postiđen zbog zadobijenih privilegija.

- A da li su tebi rekli da je radno vrijeme Press pojereno sa 20:00 na 23:00? – upitam za strahom.

- Jesu, - reče tiho kao da je on kriv a ne Miro i jato divljih guski.

- E pa vidiš, meni nisu pa sam čitav dan hodao kao lud po Sarajevu, pokušavajući se zabaviti.

- Pa dobro nemamo ni mi baš sve privilegije, - dobaci stranac.

- Šta vam fali jebo te? Pa tebi makar odmah kažu gdje je pekara, - uzvratim dovršavajući pivo.

- Nisu mi odgovorili na zahtjev za intervju sa Jeremy Ironsom, sumnjam da je on uopšte i došao - osmjehnu se stranac na što ga ja srežem pogledom da je shvatio o mojim granicama tolerancije.

Inače sam totalno bezopasan, čak šta više, međutim u ovom slučaju oči su mi bile crvene od povratka alkohola u krvotok što je uz spuštene obrve i zapuštenu bradu izgledalo kao početni simptomi bjesnila.

Radi ljepšeg dojma ovde presaviti

Ovaj put sam sa užitkom otišao u Press i to pravo kod glavne guske na Hospitalitiju.

- Evo mene opet.

- Izvolite.

- Nemoj ti meni persirati nego mi dajte Welcome bag.

- A vi niste dobili?

- Nisam.

- Jao, nemamo više.

Gledam preko njenog ramena a tamo omanja kamara istih.

- A šta je ono tamo?

- A to je već zauzeto?

- Za koga?

- Za goste.

- Pa i ja sam gost.

- Možeš li navratiti večeras oko 10, - upita guska kao da je to meni usput.

- Ne mogu.

- Jao, stvarno ne znam, - zazvoni joj mobitel a ona k’o s poslom ode u drugu prostoriju i ja osta, kao siroče, sam pored stola. Smijem se kladiti u milion maraka da je nekako dala znak nekoj od guski za drugim stolom da je nazovu samo da bi izbjegla ovakve situacije.

Okrenem se k’o popišan i odem na projekciju dobitnika ovogodišnje Zlatne palme u Kanu, rumunskog filma „4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana“.

Film je stvarno odličan.

Radnja filma se dešava u kasnim sedamdesetim a izgleda kao da je u Bosni prije par godina. Dvije prijateljice imaju problem – jedna od njih je trudna već 4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana i odlučila je da abortira.

U to vrijeme u Rumunije je to bilo protivzakonito pa se odlučuju da to odrade ilegalno ali osim što jedva nalaze novce za to, a druga mora „odraditi“ doktora što je njen problem. Elem, sve se dobro završi i idemo u hladovinu na po jedno ‘ladno točeno uz primjesu Balantaynsa.

Izlazeći iz kina zaustavi me neka cura sa mikrofon u ruci: - Kako vam se sviđa film?

Gledam je i zavidim joj na količini gluposti kojom truje narod oko sebe. Onda skontam da se malo poigram sa njom, kao ja stranac: - It’s excellent, I made it, - i osmjehnem se a la George Clooney.

Ona zatreperi okicama dok joj mozak prevodi moju rečenicu i onda ispali kao iz topa: - And what you think?

E sad sam ja zatreperio okicama ne vjerujući svojim ušima. Kao prvo, zar nije očito da te zajebavam jer na tvoje pitanje na bosankom odgovaram ti na engleskom jeziku. Kao drugo, zar je moguće da izgledam kao neko ko je napravio ovaj film, matere ti?

- Well, I made it, so it means...

Kad se niodakle pojavi ona cura što uvaljuje Avangard cigare.

- Da li ste za jednu cigaru?

- Oh, thank you very much, - uzmeme cigaru i

bacim joj jedan osmjeh, al’ od srca, jer me je izvukla sa dna septičke jame.

Zdrmam još koje pivo i onda iz dosade odem malo zajebavti one guske u pressu. Uspio sam ih smuvati za stvari koje me sleduju tj. Dodatnu hrpu pairčuga, uz poseban naglasak na izlet u utorak ujutro – „Ekskurzija na bosansku piramidu sunca“!

Nekako se oteturam na sećije da malo prostudiram papire i vidim šta sam to sve promašio proteklih dana.

Ništa značajno, par nekih zabavica i koktel partijica.

Mrzim uštogljene zabave koje se drže protokola.

Muški kravatirani, cure u nekim lepršavim haljinicama sa ispeglanim kosama, svi drže čaše vina i smiju se na svaku rečenicu svog sagovornika. Već sam prošao milion ovakvih zakuski i pokušavam ih izbjegavati što je više moguće. Jedini problem mi je bio kako to sve objasniti kad se vratim na posao. Jebi ga, treći dan sam ovde a nisam se javio ni da sam stigao.

Ono što mi se sviđalo ove godine na festivalu je program „Kafa sa...“ i sad tu mi sjedimo i kahvenišemo sa režiserima, glumcima, glumicama i ostalom „elitom“ a sve to sponzoriše „Avangard“. Taj dan na kafu su nam dolazili Sam Garbarski, Sebastian Delloye i Miki Manojlović. Napokon da se nešto desi, pomislih ali me odmah jedna kolega spusti na zemlju.

- Miki neće biti na kafi.

- Otkud znaš?

- Sad mi javili.

- E jebaji ga sad...šta sad da se radi?

Htio sam da vidim šta nam je to Howard Feinstein, selektor ovog programa, ovaj put priredio iz Tsai Ming-Liangove kolekcije sranja. Jučerašnji filmovi su stvarno bili glupi. Pa ne mora značiti ako je neko iz Kine i ima par filmova iza sebe da to vrijedi nečijih 5 maraka i 90 minuta pažnje. „Pobunjenici neonskog boga“ je pisalo na ulaznici ali nisam siguran da li sam to i gledao. Budio sam se na nekim dijelovima. I izašao negdje pred kraj filma. Jebi ga, Howarde sad si ga usr’o!

Smirim se u obližnjoj kafani i tu odlučim da prekinem ovu agoniju zvanu „13. Sarajevo Film Festival“ i vratim se kući. I bi tako. Žao mi je što sam mašio „Control“ i Corijna na kafi, i „Na rubu raja“ i Akina na čaju, ali tako je moralo biti. Jebi ga, biće bolje idući put.

Kad sam došao kući i bacio veš na pranje u jednim pantalonama sam našao papir na kojem je pisalo: „19.8.2007. 15:00. Za sada sam pogledao 3 filma, jedan 5+, ostali onako, organizacija loša, haman je do broja 13, previše reklama, dobra atmosfera u gradu, volio bih da ovaj film bude dosadan da malo odspavam.“ Zbog ne odrađenog zadatka a potrošenog novca, urednik me suspendovao na dva mjeseca rada bez plate. Svašta, da i to čujem.

design by 24cmViBRATOr