Reful - Nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana br.1 - Utopija živi!

REFUL //nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana

//br. 1, Prvi misec, 2013.

UTOPIJA ŽIVI! 1

2

UVODNIK

Utopija živi! piše: Branko Sekulić

Klub Šibenčana u Zagrebu je za mnoge još uvijek dekadenta prčija smještena u suterenu Trenkove ulice koja gaji ocvali duh zavičajne patetike, godinama se uporno pozivajući na sveto trojstvo Miše, Jure i briškule, što je jedna otužna realnost, ali nažalost svakako ima svoje uporište, jer takav stav svoj legitimitet vuče iz višegodišnje prakse kulturnog oskvrnuća Kluba od strane nekih njegovih bivših voditelja. Njihova imena su jednako važna kao i njihov rad, dakle ništa, stoga ih ovdje nećemo pojedinačno prozivati, već ćemo samo generalno napomenuti da im opraštamo te da ih pozivamo u goste kako bi iz prve ruke uvidjeli koliko su toga prijašnjim generacijama studenata oteli. Pokajanje nije nužno, ali čovjeku s vremena na vrijeme dobro dođe,

poglavito ako je od čitava njegova angažmana najupečatljiviji njegov odlazak. To također vrijedi i za sve one koji uporno odbijaju priznati da se konačno ipak nešto kreće i pokreće, jer ih sljepilo malodušja razdire do te mjere da neprestano pokušavaju negirati da je barem nekom stalo. Ne bih želio da se ovo shvati kao nekakav ogorčeni monolog, jer on to iz dva razloga jednostavno ne može ni biti. Prije svega, zato što dotični jednostavno u životu Kluba nisu toliko važni da gorčinu zasluže, a potom i zato što im poprilično dugujemo time što u nj, ili malo ili uopće ne dolaze. Ako s tom praksom i nastave, budućnost će im zasigurno biti zahvalna kao što smo im trenutno zahvalni mi. U međuvremenu, s ove druge strane postojanja, Klub je, ima par godina, uspješno operiran nakon 3

dugog i gotovo akutnog oboljenja od nemara i sebičnosti, te se sada postepeno vraća životu u svoj svojoj kulturološkoj punini. Zasluga je to prije svega nekolicine agilnih pojedinaca koji su svoje studentske želje znali pretočiti u konkretne zahtjeve, a potom i iznenađujućeg razumijevanja same sadašnje uprave Kluba spram istih. U svakom slučaju, ovo je otvorilo vrata jednoj novoj eri klupskog života čije se postojanje zrcali prvenstveno u raznim aktivnostima koje Klub Šibenčana posljednje vrijeme posve ozbiljno proizvodi i održava te prepoznavanje tog angažmana od strane novije studentske populacije, ali i nekih, recimo to, posve ozbiljnih društvenih struktura.

To je vrlo važan trenutak za uočiti, jer se upravo u ovoj točki duh prčije iz prve rečenice ovog uvodnika slama i nestaje, ustupivši svoje mjesto kvaliteti jasnih zavičajnih nastojanja koja pak krče put svim onima koji budućnost svog izražavanja vide u okvirima dotičnog kulturnog programa. Jedan od derivata netom spomenutog aktivističkog okvira je dakako i Reful, kao nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana koji će kroz svoja tematska propitivanja nastojati što točnije i što osjetnije predočiti život i promišljanja studenata, 4

ne samo šibenskog područja, već i naših kolega iz svih drugih krajobraza iliti regija te će također težiti isticanju i prikazivanju svih onih ljudi koji su životu naše sredine dali jednu svrhovitiju dimenziju.

Reful je dakle, uočavali to ili ne, izuzetno velika i jedinstvena transformacija jedne učmale zavičajne žabokrečine ka punini svoje društvene konkretizacije u kojoj bi humanistički elan trebao zadobiti svoj primat nad pasivnim odronizmom bezrazložno depresivne i zajedljive bagaže. S nama utopija živi, a vi se pobrinite kad nas više ne bude da živi i s vama!

SADRŽAJNO TEŠTAMENAT Branko Sekulić, Lokalpatriotizam kozmopolitskih obilježja..................................6 ZORNIK Ana Marija Marinov, Arsen Dedić: Takvim sjajem može sjati!............................12 Branimir Renje, ...u mom oku: Petar Guberina......................................................18 FATURETA Zoran Erak, Brucošijada Kluba Šibenčana..............................................................20 STUDOMAT Stipe Renje, Vrsta: Biolog sp.....................................................................................22 Lovro Štrbinić, Kairos: studij koji je odnosima s javnošću probio led................26 NA RAPORT Ana Marija Marinov, VHF i UHF na studentski način.........................................28 Filip Karačić, …treći čovjek: Stranac u Klubu........................................................32 34..........................................................................................................................ŠIJUN STICAJEM OKOLNOSTI Branko Sekulić, Sapunoteka: svjecko, a naško........................................................38 IZA KOLTRINE Morana Periša, Dane Sekso: Pionir novog doba Kluba Šibenčana.....................42 ŽIVOT NA IKSICU Ivan Krsnik, Das Magen: proleterski uvodnik u buržujsku kužinu.....................46 Lovro Štrbinić, Broncin: Chilli za četiri osobe.......................................................47 FISKULTURA Lovro Štrbinić, Bilo mi je prvi put...........................................................................50 Lovro Štrbinić, Kako je skupina entuzijasta krenula u stvaranje tradicije..........53 Lovro Štrbinić, Šibenski most najuvjerljiviji nakon četvrtine sezone.................54 Branimir Renje, Kviz u Klubu - Znanjem do piva i slave......................................56 PLATI PA SE RUGAJ Sladić –obiteljska vinarija, Rubicon, Sapunoteka...................................................57

5

TEŠTAMENAT

LOKALPATRIOTIZAM KOZMOPOLITSKIH OBILJEŽJA piše: Branko Sekulić

Čeka san novo vrime, dosta je bilo jada, unda smo sijali sime, da više ne bude glada.1 Arsen Dedić

6

Svaka imalo društveno seriozna ideja u nekom trenutku svog srastanja nužno zadobiva stanovite, a nama na Balkanu i nadasve nezaobilazne, takozvane povijesne granice, jer su one onaj dio hipotetske stvarnosti koja određene zamisli barem naizgled ukopava u čvrsto tlo socijalnih interakcija. No, za razliku od brojnih primjera iz naše posredne ili neposredne okoline unutar kojih izvjesni kolektivi navedene međe doživljavaju, ne kao okvire samodefiniranja, već kao fortifikacijski sustav u službi grčevite obrane od pluralizma zajednice, Klub Šibenčana se od samih početaka svog djelovanja ovom ukazivao kao nešto posve opozitno. Naime, unatoč isključivosti u nazivlju koje na neki način sugerira da se pod njegovim okriljem vrši svojevrsna zavičajna indoktrinacija, gotovo pedesetogodišnji dnevnik rada ovog udruženja svjedoči nam svu kozmopolitsku širinu njegova lokalpatriotističkog koncepta koji je od Zagreba i Splita, preko Beograda i Basela, pa čak sve do New Yorka2, kulturnu baštinu

jednog kraja, s vremenom, učinio gotovo pa integralnim djelom zajednica u kojima obitava. “Tome nisu smetale generacijske ni socio-profesionalne, ni bilo koje druge granice. Oko Kluba su se okupili brojni prijatelji Šibenika kojih sada ima gotovo više nego samih Šibenčana.”3 Razne strukture ljudi iz netom navedenih regija, kroz višegodišnje druženje sa svojim šibenskim prijateljima, poznanicima i kolegama su dekadama stvarali uistinu posebno ozračje neospornih humanističkih kvaliteta koje se prije svega očitovalo u raznim društvenim aktivnostima čiji je neposredni cilj bio unapređivanje međuljudskih odnosa, kulturna razmjena, uspostavljanje poslovnih kontakata, humanitarne akcije, ali i puka okupljanja u svrhu zabave i neformalnog druženja.

Tako je dijapazon socijalnog dijaloga unutar Kluba Šibenčana s godinama postao respektabilan srazmjer između velikodušnog doprinosa i nužnog ištenja unutar miljea u kojem obitava, jasno naznačujući kako dotični zavičaj možda jest njegovo identifikaci-

1

Iz pjesme Ispovist starog čovika.

2

Kronološki redoslijed osnivanja: Zagreb (1971.), Beograd (1975.), Split (1980.), New York (1990.), Basel (1992.).

3

Milutin Dedić, “Uspjeh obvezuje”, u: Šibenski list, subota, 3. ožujka 1979.

7

jsko obilježje, ali da ono nepobitno svima pripada. Rijetki sudionici tog vremena, danas, putem svojih mahom usputnih usmenih predaja, tek šturim jezikom fragmentarnog sjećanja progovaraju o tim, barem u našim lokalnim okvirima, slavnim danima, kada je ime svetog Mihovila, u najmanju ruku, u nešto prije navedenim mjestima, bilo sinonimom sretnijeg i svrsishodnijeg življenja. Ovdje, prije svega, poentiram na čuvene Večeri Šibenčana koje su itekako ostale masnim slovima utisnute u mnogim kućnim kalendarima prema kojima se ravnao život u tom, nama iz ove perspektive gledano, umnoge čovječnijem razdoblju.

“Mislim da je pluralizam ukusa, i

da se usklađuje, svi su imali priliku da uživaju. Organizatori su zadovoljni, kvaliteta spize je dobra, program dobar.”4 Sličnih dokaza je podosta, bez obzira što na taj dio prošlosti, u ovom slučaju, gledamo isključivo kroz zavičajnu prizmu, no kada primjerice jedan od čelnih ljudi Kluba Šibenčana u Zagrebu postane predsjednikom Odbora za Sedmi kontinent (1971.)5 ili kada predstavnici šibenske općine i predstavnici općine Vračar u beogradskom Klubu Šibenčana usvoje Povelju o njegovanju prijateljstva (1975.) kao simbol čvrste suradnje između dviju različitih regionalnih kultura, tada bespogovorno možemo zadobiti potpunu sliku o snazi i važnosti jednog naizgled

4

Zoran Zrnić, “Nek’ se stare uspomene bude – raport s fešte zagrebačkih Šibenčana”, Šibenski list, 25. ožujka, 1989.

5

Ideja koja je za cilj imala pretvoriti otok Kakan u svjetsku dječju oazu. Projekt je svojedobno bio prihvaćen od strane UN-a, UNICEF-a, Norveške, Japana, SAD-a, te predsjednika tadašnje SFRJ Josipa Broza Tita, no poradi određenih političkih okolnosti prvotna zamisao se nikada nije u potpunosti realizirala.

8

provincijskog angažmana u sferi čitavog tadašnjeg društva. Ako ovom pridodamo još i brojne akcije prikupljanja sredstava za pomoć ratom pogođenim područjima u bližoj i daljnjoj okolici Šibenika, nešto kasnije, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, iniciranih od strane kako onih tuzemnih šibenskih klubova, tako i onih inozemnih, u Baselu i New Yorku, tvrdnja iz prethodne rečenice svakako zadobiva svoj potpuni civilizacijski smisao. Duh šibenskog kraja, dakle, evidentno je bio u stanju pravodobno djelovati i adekvatno odgovoriti na potrebe svog vremena, jer ljudski potencijal koji se pod njim udomaćio je uvelike bio prožet izuzetno respektabilnim pojedincima iz raznih društvenih struktura sa širokim poljem mogućnosti, osvojenim ponajčešće mukotrpnim radom u svojim internim profesionalnim okvirima. “Preko sto doktora znanosti je ovdje.

To je snaga našeg Šibenika

i zato se ja kao Šibenčanin ponosim, a ponosite se i vi, i trebamo se odužiti svome gradu.”6 Nažalost, taj modus operandi nije se uspio do danas u cijelosti zadržati, jer su

6

Ivo Livaković, govor povodom predstavljanja svojih knjiga “Poznati Šibenčani” i “Tisućljetni Šibenik”, Fakultet elektronike i računarstva, Zagreb, 2002.

9

10

posljednja dva desetljeća pokazala sve slabosti međuljudskih odnosa čija je kolateralna žrtva bio i sam Klub Šibenčana. Velika šteta, jer se šibensko srce, po svemu sudeći, više puta pokazalo konkretnom okosnicom socio-političkog dijaloga koje je u stanju i u najgorem mogućem trenutku odgovoriti smislenim jezikom optimističnog imperativa, upravo onako kako je to nastojalo i činilo godinama.

Trenutno, Klub je vraćen unatrag gotovo pola stoljeća, u zagrebačke gabarite, u one iz kojih je jednoć i otpočeo svoj put kulturalnog stasavanja te opetovano pokušava snagom vlastita kadra u nekim posve drugim vremenima iznova uspostaviti moć utopije koja je punim plućima živjela desetljećima. Jer upravo sada, kada su Split, Beograd, Basel i New York šibenskoj dijaspori potpuna terra incognita, a i sam Zagreb počiva manje-više na glinenim nogama, treba iskazati svu silu nagomilanih iskustava i konkretnih svježih zahtjeva kako bi preko počasno umirovljenih lovorika prošlosti i novootvorenih socijalnih frontova sadašnjosti uspjela stasati jedna nova kvaliteta lokalnog aktivizma globalnog značaja koja, poučena primjerima mnogih prijašnjih

pokušaja, uvijek mora imati na umu kako obraz zavičaja ne pada u tuđem, već u vlastitu gradu. To naime bijaše, a čini se da u nekim slučajevima još uvijek i jest, kamen mnogih spoticanja u kontekstu navedenog angažmana. Slogan Kluba Šibenčana u Zagrebu “Moj grad – moj Klub” otvoreno upozorava upravo na netom navedenu sablazan, imenom jasno predočavajući nezaobilazan redoslijed promišljanja koji prije bilo kakvog konkretnog djelovanja zahtjeva, za mnoge ono najgore, usvajanje uvodne radionice prekaljivanja zazora i mudrovanja u konstruktivni inat. Jedino će na taj način, čini se, ova priča moći iznova zadobiti svoj sveopći karakter u kojoj će okrilje jednog Kluba postati okupljalištem mnogih humanističkih inicijativa, te u budućnosti moguće čak postati i svojevrsnim obrascem određenog vida socijalnog aktivizma. Možda se čini nemogućim, ali ljudi okupljeni oko zagrebačkog ogranka u to idealistički vjeruju.

Uostalom, utopija je u suvremenom svijetu vjerojatno zadnje mjesto u kojem zdrav razum i neprefabricirane emocije imaju apsolutnu ingerenciju, a prostor u Trenkovoj je, trenutno, posve sigurno jedno od takvih utočišta.

11

ZORNIK

TAKVIM SJAJEM MOŽE SJATI! piše: Ana Marija Marinov

12

Kao što je to i sama narav Refula, na naglo pa u glavu, tako smo se i mi za prvi broj odlučili za intervju naživo, a to u našem, zavičajnom slučaju gotovo uvijek znači uzeti telefon u ruke i nazvati legendarnog Arsena da nam odgovori na par pitanja. Pristao je naći se s nama u hotelu E(k)splanada, kako sam kaže da ga Šibenčani znaju nazivati. Sjedio je za stolom gdje, po njegovim riječima, sjedi cijeli svoj život, a kad smo tražili da ga slikamo u svom je maniru odgovorio: “Diš me slikat, vidi na šta ličin” i usput se pohvalio majicom, poklonom od obožavane Lu, na kojoj

je otisnut vrag koji nudi pomoć jer je bog zauzet. Na prijedlog da vidi pitanja prije početka razgovora, Arsen je karakteristično odgovorio kroz smijeh: “Štaš ti mene pripremat”. No, nije to bilo radi njegove pripreme, već radi naše jer nije lako s čovjekom retoričkih sposobnosti kakve ima Arsen, koji je jednom prilikom izjavio: “Stranačka pripadnost mi je jezik”, i uistinu to jest. Pričao nam je o Šibeniku koji mu je dao i lijepog i ružnog, o zavičaju, nostalgiji, intimizmu prvih dana Kluba, otkrio nam gdje je nestao pijanino i zašto više da se živi.

13

Koji je, po vama, uopće smisao zavičajnih klubova?

Nije bez smisla, mislim, ja ne znam za druge zavičajne klubove osim Kluba Šibenčana prema kojem sam se uvijek odnosio najbolje što sam mogao. Mi smo tamo u našem klubu imali divne večeri, ja sam pravio koncert, Gabi je imala koncert, imali smo književnu večer gdje nam je došao Igor Mandić i tako zgodne i divne likovne izložbe i nedavno je bila jedna od ovoga maloga, Psihomodopop, kako se ono zove?

14

Gobac.

Da, on je dobar slikar, opasan i on je izlagao tamo i Klub treba živjeti na taj način, to je moguće. A inače

smo mi bili vezani uz to prvo veče Šibenčana koje je bilo u Zagrebu, bilo je dole u gradskom podrumu, to je organizirao i naš veliki Mate Relja, s kojim sam prijateljevao, napravio sam mu i muziku za njegov film “Vlak u snijegu” i bio je Frane Erceg, naš poznati šibenski novinar (ne znam što je sa Franom, nisam ga godinama čuo ni vidio). To je počelo u gradskom podrumu, nakon toga se kretalo u drugim pravcima, ali više nikad taj intimizam! Poslije se išlo u Westin i tako dalje al ono je ostalo zauvijek, ono prvo veče gdje je naravno i Gabi kao šibenska nevista bila.

Dakle, bitno je da postoje ti zavičajni klubovi, apsolutno, mislim, ne

samo da se na jedan veliki transparentan i vičući način njeguje svoja potreba za zavičajem, nego na ovakav jedan intimistički koji bi imao jednu lijepu i sentimentalnu, artističku vrlinu.

Pjevao sam i mislim lani, pjevao sam kad sam iz svog gušta došao tamo kad su bile adventske večeri i opet bih došao.

Moja Gabi koja je čista berlinka, rođena Reinman, po materi Pruskinja, protestant, postala je Šibenka “par exellence”, šibenska nevista. Nedavno sam sa jednom šibenskom klapom snimao “Dida moj”, moju pjesmu o mom didi Mati koji je iz Rupa. I tako, stalni su kontakti meni ostali dolje. Jedan veliki pjesnik talijanski Salvatore Quasimodo je rekao: “Čovjek ma gdje bio, vapi udes zavičaja”. Mada zavičaj zna priuštiti i druga veselja, evo recimo Arthur Rimbaud znajući to je rekao: “Zavičaju, ti truješ kao bolest”. Molim da se uvaži i jedna i druga strana, što bi rekli Rimljani, neka se čuju obe strane.

Kako razlikovati nostalgiju od patetike? Koliko je vas osobno to dotaklo u životu?

Patetika je laž u tom pogledu kad je zavičaj u pitanju. Nostalgija je meni uvijek, ja nikad ne mogu pretjerati, ja moram imati svo-

ja tri, četiri ili pet dana Šibenika.

Uglavnom ljeti, u svojoj staroj kamenoj kući u kojoj sam rođen ja i moja pokojna sestra Vanja i moj brat i moj ćaća i moj dida, pradida. Mi smo tamo. Nikako bez tih nekoliko dana gdje moramo usisati taj nostalgični remen bez kojega ne možeš dalje, ali da se sad to opet rasipa na ono - iđemo na kupanje, pa smo cili dan na Jadriji, to ne! Volim sić malo dolje u Kazališnu kavanu, volim vidjet naše prekrasno kazalište koje je nekad bilo Mazzolenij, koje je starije sto godina od HNK-a u Zagrebu. A teatar Mazzoleni nije građen samo stranim sredstvima nego i s pomoći naših težaka, radnika, meni je bija i dida težak i pradida težak i ćaća mi je bija “rodon” ziđar, to se kaže sa đ, el, ziđar (smijeh).

Mogu ti još nešto reći ako hoćeš čuti, ili nećeš, da je meni Šibenik dao uboda koji su bili bolni i neprimjereni, da se odmah razumijemo, ja ih sad neću imenovati, ali u mojim autobiografskim zapisima neću ih mimoići. Prema tome, tamo će imati tvrdo slijetanje neki koji se tako obnašaju. Što vam je značio i što vam danas znači klub Šibenčana?

Volim tamo otići, blizu mi je kuće i mirnije je i može se zapaliti, dobar 15

16

je izložbeni prostor i ljudi su prijatni krajnje, oni koji su za šankom, neki mladi, ali nekako nikad nisi siguran u njihovo radno vrijeme, kad radu, kad ne radu, kad je liti, kad je zimi, koja je satnica tjedna i tako dalje, tako da sam dva puta došao s nekim prijateljima koje sam baš htio dovesti u Klub Šibenčana i došao sam oba puta na zatvorena vrata. Dakle, ipak bi trebalo jedanput konačno riješiti tu satnicu, da ima malo više pro-

midžbe, ja ću uvik pomoći tu, ali to je sada na mladima, a uvijek sam govorio da mlade treba kočiti (smijeh)! Vrag ti školu odnija (smijeh)! (op. a. Klub je otvoren svakim danom od 18 sati , a odnedavno je nedjeljno radno vrijeme produženo, od 11 sati do 22 sata.) Što mislite o brojnim humanitarnim koncertima za otkup prostorija Kluba Šibenčana kojima ste se redovito odazivali?

Uvik ću sudjelovati, ja se čudim da to još nije riješeno!

Riješeno je, prostori su otkupljeni oko prošle Nove godine.

Ajde fala gospi da je to napokon naše. Ja volin otić tamo i milo mi je, samo nekako je previše, ne bi rekao tako tešku riječ, ali malo zanemareno. Sve bi trebalo malo planut, po izgledu i to, razumiješ što hoću reći? Malo svjetlosti koje je nekad bilo prije! Bio je klavir zaboga, bio je pijanino tamo gdje smo imali koncerte, a zašto ga ne bi vratili, taj klavir je uzelo Kazalište lutaka, a šta ga ne bi vratilo, ja sam razgovarao o tom sa Mužićem koji je tamo umjetnički ravnatelj, jer kad bi bio pijanino mogli bi praviti koncerte i Matija i Gabi i ja, Pattiera i tako redom. Jesi me čula?

To im poruči!

Imate li nekakav savjet za današnju mladež okupljenu oko Kluba koja utopiju zavičajne kulture pokušava održati budnom? Čuj, to treba voljeti, pomagati na sve moguće načine, ne sad materijalno, ali neke priredbe, promocije toga, preko drugih građana, razumiješ što hoću reći? Neku strast malu izazvati, nekad je bilo toliko strasti oko toga, bila ti je čast i prijatnost doći u te okolnosti.

Mislite li da taj duh može ponovno oživjeti jednakom snagom?

Ma može biti jači, on se u međuvremenu posušio, jel istina? Tako da to treba vitalizirati. Ne da može biti manji, nego mora biti veći! Pa ćemo mi u svojim poznim godinama tamo rado uskočiti, doći ćemo Gabi i ja sutra, doći će Lu, doći će Matija, a na čemu će svirati? Naravno, to su uzeli! Mužić nam ga je odnija tamo! (op. a. Zoran Mužić, kazališni redatelj.)

“Vaš šibenčanin isto?” - u razgovor se retoričkim pitanjem ubacuje čovjek za stolom do nas koji je očito slušao intervju.

“Da, ali krade klavire okolo!” (smijeh) A sad na stranu pijanino, Klub i nostalgiju, ima jedna životna istina koju je Arsen podijelio s nama, a kad vidite koliko čovjeku, koji je toliko prošao i koji je svojim stihovima na ovaj ili onaj način ostavio traga na svekolikom slušateljstvu, sjaje oči dok to govori, sve vam bude kristalno jasno! “ Moja Lu, srce moje, kad ona pjeva 'te su brodice moje rodice' - a štaš više živit!”

Upravo zato, odgovorili bismo.

17

ZORNIK

...u mom oku: Petar Guberina piše: Branimir Renje

18

Pamte Šibenčani svoje proslavljene sugrađane, svi dobro znaju tko je Dražen Petrović, a ni za Mišu Kovača nikad u Šibeniku nećete čuti: “Ne znam za tog Mišu, nisam čuo za njega. Jel' on pjeva Cesaricu?” Međutim, na spomen Petra Guberine, šibenskog znanstvenika svjetskoga glasa, jednoga od najznačajnijih u svijetu na svome području, najčešće ćete naići na blijed pogled, zbunjeno lice i pitanje: “Jel' to onaj kipar?”

Nije kipar, ali je svoje ime uklesao među imena najvećih sv-

jetskih stručnjaka na području proučavanja ljudskog glasa, sluha i govora. Njegov doprinos razvoju novih modela rehabilitacije osoba sa slušnim poteškoćama je nemjerljiv, a kada tomu pridodamo i diplomatsku te lingvističku karijeru i činjenicu da je bio među prvima na ovim prostorima koji se zalagao za rušenje rasnih predrasuda, shvaćamo kakvoga smo sugrađanina imali sve do 2005. godine, kada je umro u Zagrebu u 92. godini života.

Rođen je u Šibeniku, u Docu 1913. godine. U rodnom gradu završava klasičnu gimnaziju nakon čega odlazi u Zagreb na studij romanistike i klasične filologije na Filozof-

skom fakultetu. Po završetku sveučilišnog studija, odlazi u Pariz, gdje na čuvenoj Sorbonnei upisuje doktorski studij te za doktorsku disertaciju odabire rad u kojem uspoređuje glavne značajke francuskog i hrvatskog jezika. Za vrijeme boravka u Francuskoj sklapa brojna prijateljstva, između ostalih s poznatim crnačkim pjesnicima Leopoldom Senghorom, koji je kasnije postao prvi predsjednik Senegala i Aimeom Cesaireom, koji je 1934. godine bio Guberinin gost u Šibeniku. Cesaire, koji je rođen na francuskom otoku Martiniku u Karipskom moru, navodno je bio oduševljen kada mu je njegov domaćin pokazao kopno s one strane Šibenskog zaljeva i rekao mu da se to mjesto zove Martinska. Upravo je u Šibeniku ovaj poznati pjesnik počeo pisati jedno od svojih najvažnijih djela, poemu Zapis o povratku u rodni kraj.

Nakon završenog studija u Francuskoj, Guberina se vraća u Zagreb, gdje je neko vrijeme radio kao asistent na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta, a neko vrijeme djelovao je i kao diplomat, najprije angažiran u Narodnooslobodilačkom pokretu, a kasnije i kao ambasador u Grčkoj.

Okončanjem diplomatske kari-

jere vraća se na Sveučilište, a 1954. godine pri Filozofskom fakultetu osniva Fonetski institut te se sve više posvećuje eksperimantalnoj fonetici, ispitivanju sluha i rehabilitaciji govora i sluha kod osoba s takvim vrstama poteškoća.

Proučavanje tih problema dovelo ga je do kreiranja metode rehabilitacije kod nagluhih ljudi koju je nazvao verbotonalna metoda i koja je predstavljala revoluciju u liječenju osoba s poteškoćama sluha i govora. Počeo je po cijelom svijetu osnivati centre SUVAG (Système Universel Verbotonal d'Audition – Guberina) koji se bave rehabilitacijom nagluhih osoba koristeći upravo Guberininu verbotonalnu metodu. Početkom ovog stoljeća, u svijetu je bilo oko 500 ovakvih centara koji se iznimno uspješno bave rehabilitacijom nagluhih osoba, uglavnom djece. Jedan takav centar postoji i u Zagrebu.

U Šibeniku i Hrvatskoj, kao što je već spomenuto, o ovom se velikom znanstveniku jako malo zna. Ipak, za sljedeću je godinu u Šibeniku najavljeno službeno obilježavanje stote godišnjice njegova rođenja. Hoće li to pridonijeti porastu svijesti građana našega grada o značaju djelovanja ovoga genijalca, ne znamo. Ali, da je Petar Guberina to zaslužio, znamo.

19

FATURETA

BRUCOŠIJADA KLUBA ŠIBENČANA piše: Zoran Erak

Brucoš – osoba koja po prvi puta upisuje fakultet Vječni student – osoba koja u prosjeku studira 8 – 10 godina, vrsta koja je pred izumiranjem zbog nove bolesti Bolonja i virusa ECTS Student – onaj koji studira u okvirima i propisima svog fakulteta Nakon ove uvodne podjele, kroz idući tekst pokušat ćemo vam dati odgovor na pitanje do kada je brucoš - brucoš i kad to prestaje biti, to jest kad prelazi u jednu od ovih 20

drugih ponuđenih kategorija.

Kao i kod drugih “velikih” životnih pitanja i ovdje se već dugi niz godina vodi žustra rasprava između vječnih studenata i onih koji tvrde

da to više nisu, toliko žustra da su neki već završili fakultet i dobili vlastite brucoše, a na pitanje još odgovora nema.

I tako su prošle godine, vlasti se promijenile, civilizacije krenule naprijed, a ovo pitanje i dalje stoji. Početkom 90-tih godina prošlog nam stoljeća grupa mladih znanstvenika sa fakulteta kojeg ne bi bilo FER iznositi u ovako jednoj ozbiljnoj temi, odlučila je ponuditi prvo rješenje ovog pitanja. Njihov pristup je bio isključivo znanstveni (akademski) te se odgovor na ovo pitanje, po njima, mogao riješiti samo uspjehom na fakultetu. Kroz takozvane European Credit Transfer System (ECTS) bodove. Kako to biva u znanstvenim krugovima, na ovo vječno pitanje nije se mogao ponuditi samo jedan odgovor, nego su oni ponudili dva pitanja, jer se nisu mogli usuglasiti oko prioriteta važnih za život jednog brucoša. Pitanja prestaje li brucoš biti brucoš kad položi prvi ispit ili kad položi prvu godinu.

Pitanja slična, ali dovoljno različita da ni danas odgovora nema.

Početkom akademske godine '97./'98. grupa zanesenjaka (vječnih studenata) sa fakulteta kojeg isto tako nećemo imenovati, iznijela je u jednom studentskom glasilu odgovor na vječno pitan-

je, ali sa njihove točke gledanja.

Oni su ovom pitanju pristupili sa FILOZOFSKE strane, prozivajući kolege sa početka 90-tih da nisu uzimali u obzir sve aspekte života jednog brucoša, to jest, onaj najvažniji, socijalni. Ali po njima je to razumljivo, jer se zna s kojeg su fakulteta kolege s početka 90-tih.

Po njima se studiranje ne svodi samo na akademska dostignuća nego je studiranje više od toga, ako ne i duplo više. Ono uključuje i taj socijalni aspekt koji je jednako važan za oblikovanje života jednog brucoša, jer kakav je to student koji samo studira, a svoje najbolje godine ne potrati na besciljna druženja po parkovima i kafanama. Iz svega ovoga proizlazi njihov odgovor na vječno pitanje koji glasi da brucoš prestaje biti brucoš kad ZBARI kolegu ili kolegicu s faksa.

Puno godina, puno galame, generacije prolaze, dva pitanja i jedno rješenje, mladost je još mlada, pa će vjerojatno ovo pitanje ostati bez odgovora još par stotina godina. Takva je mladost, reći će stariji, i je takva mladost. Sve kraća, ali jednako ista kao i ona prije deset, pedeset i sto godina. Vječno traži odgovore, upija i traži se. Onda jednog dana samo krene i više nije mladost.

21

STUDOMAT

VRSTA: BIOLOG sp. piše: Stipe Renje

22

Ova rubrika našeg Refula trebala bi budućim studentima (a i svima drugima koje to interesira) približiti studentski život na ovom ili onom fakultetu, a budući da sam ja igrom slučaja studirao na samo jednom, pričat ću baš o njemu – Biološkom odsjeku PMF-a.

Uvijek kad me netko pita što studiram obično samo kratko odgovorim: biologiju. Istina je, ipak, nešto drugačija. Vidite, na Biološkom odsjeku postoji nekoliko različitih, što preddiplomskih, što diplomskih studija. Moj se studij zove Znanosti o okolišu i nije ograničen samo na biologiju.

No, neću o svom studiju, 'ajmo se vratiti na Biološki odsjek.

Kad imate situaciju kakva je ovdje,

da dvjestotinjak studenata svake godine upisuje četiri različita studijska programa za očekivati je da ti studenti upoznaju druge ljude sa svog smjera i da se, više ili manje, druže baš s njima. To se u praksi, naravno, i događa, ali ne sa svim studentima. Neki od nas mogu reći da poznaju kolege sa svih tih smjerova i sa svih godina. I ne samo da ih poznaju, već se sa svim tim ljudima i druže. U šest godina, koliko sam proveo na studiju u Zagrebu, nisam to čuo od mnogo ljudi s drugih fakulteta. U čemu je onda 'caka'?

BIUS - u tome je 'caka'. BIUS je udruga studenta biologije, osnovana je 1999. godine i u svakom trenutku u nju je učlanjeno dvjes-

23

totinjak studenata. Cilj udruge je da se mladi biolozi izvan nastave mogu baviti onim što ih zanima, bile to ptice, pauci ili nešto treće.

Zbog tih različitih afiniteta prema raznovrsnim živim bićima Udruga ima 20-ak sekcija pa je mala vjerojatnost da student neće naći nešto što ga zanima. Sve te sekcije rade svoje projekte i proučavaju ono što ih zanima, a studentima taj rad pruža mogućnost da upoznaju ne samo druge ljude u određenoj sekciji, već i profesore i druge stručnjake iz zemlje i inozemstva.

Svake godine organizira se i jedan veliki projekt gdje sve sekcije izlaze na teren zajedno i rade na zajedničkom cilju - popisivanju vrsta na određenom području. Primjerice,

24

zadnji veliki projekt bio je baš u našoj županiji, a bavili smo se bioraznolikošću planine Dinare.

Da sada ne bi ispalo da je BIUS samo neka znanstveno-istraživačka četa nadobudbih biologa, važno je spomenuti i sve druge stvari kojima se Udruga bavi. Ili bolje reći, kojima se članovi bave.

Sva ta suradnja, naročito na velikim projektima gdje po stotinu studenata provede tjedan dana zajedno, često negdje bogu iza nogu, izrodi brojna prijateljstva.

Zato se u dugim zimskim mjesecima u Zagrebu samo gleda kako organizirati kakvu feštu (često u kantini na faksu). I to nas dovodi do onog s početka priče - na biologiji svatko svakoga pozna.

Nije to zato što ima malo ljudi niti što moraju skupa sjediti na praktikumima, već zato što kroz BIUS stječu prijateljstva s ljudima s kojima ih redovni nastavni program nikad ne bi spojio. Tako je i samo studiranje poboljšano i olakšano, jer će ti stariji prijatelj koji je lani slušao kralježnjake sigurno znati nešto reći o tome kakav je ispit, što je bitno, a što nije i ima li smisla učiti ono zadnje poglavlje iz skripte.

Vratit ću se opet malo na sam studij i preuzeti ulogu gore spomenutog starijeg prijatelja i reći nešto o predmetima, ispitima i ostalome.

Prvo, iako ste upisali studij na Biološkom odsjeku, predavanja ćete slušati i na nekim drugim odsjecima PMF-a, ovisno već o smjeru. Svi se moraju semestar, dva ili tri penjati na Horvatovac da bi slušali kemiju. Na Horvatovcu je većina PMF-ovih odsjeka pa ćete tamo slušati i matematiku, statistiku, geologiju, geofiziku... Oni koji studiraju Znanosti o okolišu, morat će i na Marulićev trg na geografska predavanja. No, svi kad tad završe na Marulićevom jer je tamo smješten i Botanički zavod, u zgradi koju inače koristi FKIT. Botanički je vrt u blizini, a u zgradi FKIT-a su i prostorije BIUS-a.

Većina profesora je zaista dobra, ali naići ćete i na čudake koji svoj

predmet moraju izvoditi na neki poseban način. Ako ništa drugo, bar vam osiguravaju teme uz kavu. O ispitima ne mogu detaljno u ovom ograničenom prostoru jer, ipak, svaki profesor i svaki predmet zahtijeva nešto drugo. Bitno je reći da se većina stvari može kolokvirati kroz semestar što ostavlja više vremena za druge stvari kad dođu ispitni rokovi. Većina predmeta ima i praktikume i pozitivna ocjena (ili samo potpis) iz njih je često uvjet za polaganje ispita pa ih se isplati pohađati.

Moj se prostor ovdje bliži kraju pa ću za kraj ukratko ponoviti biologija je jedan odličan studij ako želite upoznati puno ljudi, šetati po terenima (obavezni su za sve smjerove osim molekularne biologije) i naravno, jednoga se dana baviti znanošću. Nažalost, budući da je Biološki odsjek još uvijek smješten na Rooseveltovom trgu na Donjem gradu, potrebno je malo šetnje (vožnje) da bi se došlo do sestrinjskih odsjeka, ali onome koga zanima biologija to neće biti problem. Vidimo se u Kantini!

25

STUDOMAT

STUDIJ KOJI JE ODNOSIMA S JAVNOŠĆU PROBIO LED piše: Lovro Štrbinić Foto: www.kairos.hr

Visoka škola za odnose s javnošću i studija medija Kairos jedinstvena je visokoškolska institucija koja izvodi jedan stručni studij, a riječ je Studiju odnosa s javnošću i studiju medija. Prvi je to takav cjeloviti studij u Hrvatskoj, a tijekom tri godine studentima nudi priliku razvijanja komunikacijskih vještina, poduzetničkog duha, odnosno kreiranja različitih komunikacijskih aktivnosti.

Studij postoji od 2008. godine i sukladan je najnovijim teoretskim i praktičnim saznanjima iz područja odnosa s javnošću, dominante informacijsko-komunikacijske paradigme u suvremenom društvu. Svojim suvremenim studijskim programom nudi studentima konkurentnost na tržištu rada, odnosno stručnost za rad u medijima i različitim oblicima 26

javnog komuniciranja.

Nastavni plan i program koncipirani su tako da podržavaju profesionalnost, znanje, vještinu i etiku, uz mogućnost visoke kakvoće studiranja: od uvjeta izvođenja nastave, tumačenja teorije humanog komuniciranja i primjene u praksi, do savjetovališta za studente i roditelje, tematskih predavanja, organizirane rekreacije i posjeta kulturnim događanjima. Školarina je, uzmu li se u obzir troškovi studiranja na ostalim privatnim institucijama visokoškolskog obrazovanja, relativno povoljna, a ovisi o načinu plaćanja.

Plaćanjem odjednom uštedi se 10 posto ukupne školarine koja iznosi 22 900 kuna i može se platiti u 11 rata, dok plaćanje na dvije rate uključuje popust od 5 posto.

Visoka škola Kairos prakticira

suvremenu metodu modularne nastave, metodu koja omogućava lakše usvajanje znanja, a posebno je namijenjena onima koji se školuju uz aktivno zaposlenje, izvanrednim studentima. Također, nakon ovog studija nudi se niz mogućnosti za doškolovanje za doškolovanje, kako na nizu drugih visokih škola sličnog usmjerenja, tako i na nekolicinu studija pod okriljem Sveučilišta u Zagrebu, Zadru, Dubrovniku i drugim gradovima.

Sam koncept studiranja nudi niz zanimljivih predmeta, koja uključuju zanimljiva gostovanja vodećih ljudi u ponekim granama odnosa s javnošću. Studenti sportskog usmjerenja mogu saznati u detalje kako to rade stručnjaci iz Cedevite i Medveščaka, nudi se prilika pripreme, vježbe i analize javnih istupa ispred kamere, izrađivanje plana medijskih objava, kao i plana komuniciranja u kriznim situacijama.

Ispiti ne uključuju toliku usredotočenost na teoriju, mada ima kolegija koji se baziraju i na tome, već kroz kreativne projekte nudi stvaranje dojma o radu u agenciji za odnose s javnošću ili nekoj drugoj organizaciji sa sličnim ciljevima. Sve godine studiranja zapravo su direktna priprema za rad koji će uslijediti, a u skladu s ovom teorijom dolaze i mogućnosti prakse u nizu domaćih agencija za odnose s javnošću, kao i posjeta istima za

vrijeme školovanja. Očekivanja profesora uglavnom su vezana uz redovitost i aktivnost prilikom izrade projekata i vježbi, dok i sam pismeni dio ispita često uključuje izradu ponekog rada, plana poslovanja ili kriznog priručnika, primjerice. Prolaženje ispita je učestalo za sve one koji pokažu interes i zadovolje minimum postavljen od strane Kairosa.

Osim studenata koji su odlučili u ovoj profesiji graditi svoju budućnost i kroz ovaj studij ućiti osnove i “male tajne” odnosa s javnošću, Kairos je privukao i niz osoba već zaposlenih u odnosima s javnošću.

Potreba za certifikatom pred mnoge je stavila zadatak studiranja paralelno uz rad, od čega koristi mogu imati i oni neiskusniji, koji svakodnevnim kontaktom s iskusnijim kolegama svakako mogu mnogo brže učiti i stjecati dojam o funkcioniranju odnosa s javnošću u praksi.

Studij koji je svojom pojavom “probio led” na hrvatskom nebu studentskih mogućnosti pokazuje se, dakle, kao zanimljiv projekt, kojem je tek manjak mogućnosti, infrastrukturnih i donekle ljudskih resursa, svojevrsna mana, ali koji svakom godinom pokazuje napredak i obogaćuje suradnju s većinom stručnjaka uključenih u domaće odnose s javnošću, kao i nekolicinom stranih.

27

NA RAPORT

VHF I UHF NA STUDENTSKI NAČIN piše: Ana Marija Marinov

Kad od Parka kralja Petra Krešimira IV skrenete u Ulicu Ljudevita Posavskog, prođete kultnu Tvornicu kulture i malu kopirnicu kraj ugla, uđete u Lepušićevu, probijete se kraj svih užurbanih studenata i dođete ispred broja 6, vjerojatno će oduševljenje ugledanim izostati; priznajem, nema tu nekog velebnog zdanja, ono što vas čeka jedna je poprilično 28

nedojmljiva stambena zgrada s malom, jedva vidljivom pločicom koja kaže: “Sveučilište u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti”.

E sad, ako mislite da je to sve što na ovoj adresi imate za vidjeti, varate se. Znate kako se svaka dobra kućna zabava, svaka pijanka za pamćenje uvijek odvijala kod Stipe u podrumu ili kod Ivane na potkrovlju, a tamo su bila i sva

antologijska druženja i sve suvisle i nesuvisle rasprave u sitne noćne sate? Slično tomu je i na ovom fakultetu, na prva četiri kata nalaze se predavaonice, koje su naravno sve praznije i praznije kako semestar odmiče, tako to obično biva, a dolje u podrumu i gore na tavanu su zabava, iskustvo, znanje i ambicija na djelu.

Govorim vam o prostorijama - čega drugog nego dragog nam Radio Studenta s kojim se Zagreb sasvim ugodno druži još od rujna 1996., a od 6. studenog 2012. pridružila mu se i Televizija Student kao još jedan neprofitni studentski medij.

O njihovu osnivanju, članovima i programu neću vam previše govoriti, te informacije dostupne su na službenim internetskim stranicama; ono što vam ja želim prenijeti je osjećaj. Iz poštovanja prema starijima možemo početi sa petnaestogodišnjakom s tavana koji redovito emitira na 100,5 MHz. Radio Student započeo je svoju karijeru zbog potrebe za stručnom i praktičnom izobrazbom studenata novinarstva, no ubrzo je izišao iz tih okvira i došao do zavidne razine slušanosti kao prva studentska radijska postaja u Hrvatskoj. U potpunosti je financiran iz budžeta Fakulteta političkih znanosti, što

znači da sve dosadne reklame kojima su komercijalni mediji pretrpani u ovom slučaju izostaju. Svoju prvotnu namjenu Radio Student nije zaboravio, no sad mjesto za sebe u jednoj od četiri redakcije (informativnoj, kulturnoj, sportskoj i glazbenoj) može pronaći svaki student bez obzira s kojeg fakulteta dolazi. Ono što je ipak ostalo neophodno su ambicija, entuzijazam i naravno, spremnost na volontiranje jer svojih 80-ak suradnika Radio Student kao neprofitan medij nije u stanju financijski podupirati. Na službenim stranicama Radija, u gornjem desnom kutu nalazi se ikona “kontakt”, ona je tu za sve one koji se vide u prethodnom opisu i imaju neku sjajnu ideju za novu emisiju ili smatraju da bi se baš oni savršeno uklopili u neku od postojećih.

Zapravo, ako ikad budete prolazili pored Lepušićeve 6 i uhvati vas znatiželja, slobodno se popnite na 5. kat i ugodno ćete se iznenaditi, mjesto je to gdje su svi dobrodošli. Tamo su još uvijek svi studenti, i oni stariji koji su kolokvije i ispite davno ostavili za sobom, ali su ostali zanesenjaci i oni koji su tek nedavno kročili u tu malu, ali bitnu radio postaju. Atmosfera koja tamo vlada toliko je opušte29

na i ugodna, kada uđete prvo što osjetite jest da tamo stvarno ima duha. Zvuči malo poetski, ali nije pretjerivanje, svi su tu dio jedne ogromne obitelji koja će ti uskočiti u pomoć kad god zatreba i u isto vrijeme svoj posao obavljati na jednoj zavidnoj razini profesionalnosti koju bi netko teško očekivao od hrpe studenata. Ako se usudite proviriti u tu malu tvornicu vijesti, dobrih glazbenih setova, odličnih tehničara i budućih novinara sigurno će se za vas naći neko mjesto, a ako ga nemaju, vrlo vjerojatno je da će ga za vas izmisliti. Sjedit će s vama koliko god treba da vam odgovore na sva pitanja, ma skuhat će vam i kavu, a kad počnete raditi neograničeno puta možete pitati za savjet, uvijek će tu biti netko da vam pregleda tekst, da vam nakon emisije kaže u čemu ste griješili.

Bitno je uvidjeti da je ovo mjesto gdje za svoje pogreške nećete platiti puno, jer ako sutra želite radio učiniti svojim pozivom, vjerujte da nitko neće odvojiti vremena da vas pažljivo poduči nečemu - prva greška se još progleda kroz prste, možda i druga, a već kod treće se zna da iza vas stoji dobar broj nezaposlenih novinara koji će rado sjesti ispred tog mikrofona.

Osim na Radiju, vaše greške će is30

praviti, vaše ideje poslušati i naučiti vas poslu i na Televiziji Student, novom članu studentske medijske obitelji, koja je isto krenula iz potrebe za dodatnom izobrazbom studenata, prvenstveno onih Fakulteta političkih znanosti. Kad kažem novom članu malo iskrivljujem istinu, studio u podrumu opremljen je još 2002. godine, kada je stvoren i današnji logo te televizije koja je službeno počela s redovitim emitiranjem deset godina kasnije, 6. studenog 2012. u 19h u tjednu obilježavanja 50 godina Fakulteta političkih znanosti. Od 2002. podrum fakulteta punio se snimkama raznih priloga i emisija, cijela jedna povijest koja dosad nije imala platformu na kojoj se mogla emitirati arhivirana je u tom studiju, a to su dobri temelji za službeni početak. Pokretači projekta su doc. dr. sc. Tena Perišin te novinar i filmaš Igor Mirković, dok su suradnici/mentori Robert Knjaz i novinar “Provjerenog” Ivan Skorin.

Televizija Student ima sličan princip rada kao i Radio Student- svi su dobrodošli! Na njoj surađuju studenti s više fakulteta, a novinara i kamermana u ovim početcima još uvijek nedostaje, tako da suradnici i volonteri televizije svakom prilikom pozivaju nove snage da se

uključe, pošalju elektroničku poruku ili svrate do podruma. Kako je televizija s emitiranjem krenula tek prije nešto više od mjesec dana, ekipa u podrumu još se uvijek snalazi; zna biti gužve u tom malom studiju kad svi nahrupe sa novim idejama, kojih ima poprilično, a svako malo netko pošalje obavijest o nekom događaju koji bi trebalo popratiti kamerom Televizije Student. Za razliku od dobro uhodane radijske postaje u podrumskom studiju, ovdje vlada užurbani ritam, ali i prava radna atmosfera.

Na teren se izlazi po nekoliko puta dnevno, pokušavaju se pokriti svi događaji koji bi mogli biti u interesnoj sferi jednog studenta, a

to nije nimalo lagan posao. Način rada nije konvencionalan, u svemu tome nalazi se red zabave, ali mora se priznati da se radi profesionalno: za svaki prilog piše se koncept, svaka snimka pažljivo je montirana. Početci Televizije pokazali su da se može raditi dobro i kvalitetno, ideje kojima su promovirali projekt pokazale su da kreativnosti u podrumu ima napretek, emisije koje su dosad snimili zanimljive su i neobične, a budući projekti djeluju obećavajuće. Za konačan sud ipak im treba dati još malo vremena, ali znate kako se kaže: Po jutru se dan poznaje, a u Lepušićevoj je osvanulo sunčano!

31

NA RAPORT

...treći čovjek:

STRANAC U KLUBU piše: Filip Karačić Foto: www.deviantart.com

32

Parafrazirat ću nedavnu izjavu izvjesnog člana Kluba: Piši onako kako je, po svome, ono što si zatekao, bez ulipšavanja. Pa evo, nekoliko misli nešibenčanina koji zna svratiti u Klub Šibenčana (u daljnjem tekstu Klub). Sama činjenica da u prvom broju glasila postoji člančić s ovim naslovom, dokazuje pravo stanje stvari u Toverni.

Klub, dakle, misli na strance i želi znati što oni misle o njemu.

A misle pozitivno. Stranac je u Klubu stranac utoliko što dolazi iz drugoga kraja, ali nakon nekog vremena prestaje biti strancem. Ono što ga oduševljava jest simbioza mladih, društvenih i neopterećenih ljudi te odličnog prostora u kojem borave. Prostor je to koji pomalo nalikuje na neku rustikalnu konobu (što podomaćuje atmosferu, pa ako kreneš s pivom ili s drugim alkoholima – problem je prestati) s natpisima u simpatičnim bačvastim svodovima i fotografijama grada Šibenika i šibenskih ponosa (ponajviše legendarnoga Dražena) na zidovima. Da ne bi ostalo sve na zdravome društvu u dobrome prostoru, pobrinuo se sadržaj.

Utorkom se možete opustiti

uz karte – trešetu i briškulu, a nedavno krenuše i s pokerom, očito za sve one koji nikad nisu pohvatali špade, kupe, dinare i ... one četvrte. Četvrak je dan za provjeru znanja na kvizu, a uvijek se nađe i par pitanja o Šibeniku (samo čekam Jurja Dalmatinca i Katedralu svetoga Jakova!), a ostalim danima tu su žive svirke, studentske večeri i okupljanja. Ne morate nužno čekati neki događaj ili da pomodno kažem ivent, vrata na broju 3 Ulice baruna Trenka otvorena su većinu dana za najraznolikije posjetitelje. Kako u pet riječi opisati Klub? Ugodna ekipa u ugodnoj atmosferi. I za kraj, nije vaš Arsen bio lud kad je o(t)pjevao Djevojku iz moga kraja. Otkad posjećujem Klub znam i zašto.

33

IJUN UVODNIK U ŠIJUN piše: Lovro Štrbinić

34

Reful i šijun. Dva pomalo meteorološka pojma skrivat će, eto, mnoštvo misli mladih i nešto starijih Šibenčana, misli više ili manje adekvatnih za zauzimanje ovog sitnog dijela samostalno izborenog, donekle medijskog prostora. Šijun kao dio cjeline zvane Reful suprotstavljat će se klasičnom poimanju refula kao dijela šijuna, uzmemo li u obzir doslovno značenje tih izraza. Skrivat će konkretnije, snažnije poruke, barem će to pokušati, baš kao što će i pokušati činiti ono što držite u rukama smislenijim. Zamišljen kao enigmatsko-kulturno-obrazovni podlistak sa snažnim pečatom amaterizma i pukog entuzijazma pružat će produkte autora koji ne žele biti robovi ozbiljnosti, realnosti i sugestija razuma.

Kao i svaki šijun, može biti označen nepogodom među onima koji za njega nisu spremni. Nepogodom

za sve koji svakodnevicu ne žele razbijati neplaniranim događajima, već samo onima koji su planirani da se ponekad neplaniranog dogode. Spontanost će donositi manje ispravna i nebulozna djela, vječnu pratnju te iste spontanosti kojoj je drugih kvaliteta osim neproračunatosti teško naći. Druge u ovu svrhu, nadamo se, neće biti ni potrebne. Druge, nadamo se, nećete ni tražiti između redaka ili u njima samima.

Ljubav u svim oblicima izvirat će odasvud, više ili manje zakamuflirana i činiti ovaj podlistak otpornim na kritiku, baš kao što otpornost i samodovoljnost u stvarnosti karakterizira i sam šijun.

Stvoren kao pokušaj pokreta otpora društveno prihvaćenim kalupima kojem će tek vrijeme pokazati je li i u kolikoj mjeri na dobrom putu, nudit će poneku neočekivanu riječ ili više njih, teme koje neće nužno naići na odobravanje, ali koje nas okružuju baš poput onih uz koje se odobravanje nekakvim automatizmom veže. Cilj u ovom slučaju neće opravdati sredstva, iz čistog razloga što, uz svu nebuloznost takve izjave, cilj ne postoji. Iz broja u broj, jer optimizam i nada u dugovječnost ovog projekta su neizostavna osobina proizvođača Refula, Šijun će donositi odmak od ostatka lista i okuplja-

ti sve misli koje druge rubrike ne mogu podnijeti. U stihovima, pukoj prozi ili nekoj drugoj formi, ovisno o inspiraciji, papir će trpjeti misli umova dijelom obnevidjelih od zagrebačke magluštine što, čitajući sve što će ove četiri stranice sadržavati, svakako treba imati na umu. Nikad dosad u riječ pretočene misli upućene roditeljima, ortacima, partnerima, kućnim ljubimcima, drugovima, prijateljima, neprijateljima, ljubavnicima ili ljubavnicama, možda i ponekim

višim instancama od ovozemaljskih, ugledat će svjetlo dana. Baš kao što će ono ugledati njih.

Nužna je, ipak, i napomena. Samo najveći, onaj mali broj koji prkosi nepisanim pravilima života, pogode isprve, ostalima treba više, uglavnom mnogo više. Nama je ovo prvi put, a najveći zasigurno nismo, niti će ovo biti najveći i najbolji šijun kojeg ćete susresti. Mi smo oni ostali, govorit ćemo o onom ostalom, kao što ćete, uostalom, moći i vidjeti.

….

Zar je ljubav rezervirana za njih Za one što spol razlikuje ih Zar je ljubav samo za one Što u mraku ne drže jednako noge Zar je ljubav samo za muškarca i ženu Zar on ne može biti vjeran njemu Zar je ljubav stvarno gadljiva, kad nije ona filmska, prepoznatljiva, Zar je ljubav nešto čudno tako, da moraš ženu voljet, makar i olako, Zar nije ljubav ispravna uvijek, nego tek kad joj netko da pravorijek, Zar je ljubav zaista filozofija, Dežurnim homofobima kao nekakva robija, Zar ljubav ne može samo ljubav biti, kraj muškarca želim svoje snove sniti.

Bebulion 35

….

Visok ,markantan,snažan, a nadasve odvažan.

Takav bijaše idealni princ svih ljubavnih romana, koje smo čitale davnih dana.

Barbara Cartland nam je obećavala brda i doline, sve neke dečke krasne i fine.

Ugljen kosa, akvamarin oči, tko će nas držati budnima iz noći u noći.

Na ulogu uboge djeve smo se već pripremile, ah kako su nas njezine riječi zavarale i opile.

Realnost bijaše surova, ovi današnji junaci su nekog drugog kova.

Uboga djeva i snažni junak , nestadoše u mrak. Žene sada same ubijaju bube i cijepaju drva, dok naša ljubav posljednja i prva, kremicama maže bore jer ipak su to moderne brige koje ih more.

Kozmetička industrija se sada njima baca pod noge, izbacivši muževne preparate mnoge.

Preparativa i dekorativa, postala im je važnija od piva.

Kozmetički tretmani, pakunzi za kosu, došlo je vrijeme kad oni stavljaju puder po nosu.

Borile se jesu žene za ravnopravnost, ali ovo je već krajnost.

Kad muškarac nosi majicu do pupka i sjajilo na ustima, definitivno je da nešto ne štima.

Ulice su pune modnih mačaka kojima je highlight motiv dana nova boja laka.

Ah, žudimo za utopijom iz ljubića, svakim atomom našeg bića.

S nadom u muževnije sutra, i neka bolja jutra.

36

ŠIJUN

Ana Rak

MEDITERAN

LINDA EVANGELISTA

OLIVER FRLJIĆ

KINESKA VALUTA

ŽENSKO IME (ELSIE)

VANADIJ

TRPJETI POSLJEDICE

NASLAGE

SUMPOR

GLASILO KLUBA ŠIBENČANA NAŠ GRAD

‘‘TOP’’ U ŠAHU

‘‘EAST’’ RIJEČKA ŽENSKA POP GRUPA

NADIMAK A.PETROVIĆA ‘‘IMMEDIATE RESPONSE ZONE’’

‘‘AS SOON AS POSSIBLE’’ SITAN, OMALEN

USTANOVA ZA ŠTEDNJU OBLIK IMENA NORMAN GL. GRAD TIBETA

JOD

OSNOVNA RAZGLED- ŠKOLA NICA AM.GOLF(ŽARG.) ER DAVID SLOVO IZMEĐU ŠiU

IZDAVAČ VIDEO IGARA (DIABLO) ERICH HONECKER

LIK IZ STAR TREKA (TBF)

ESPANA OPTIMALNO (KRAĆE)

AUTOMOBILIST NIKI ‘‘IND.UNION DEPARTMENT’’

MANEKENKA CAMPBELL

UZVANIK NA SVADBI STJEPAN RADIĆ

ISTRISKATI

PONOS ŠIBENIKA (SLIKA)

PITAMO VAS: Tko je bio najbolji strijelac Malonogometne lige Kluba Šibenčana u prošloj sezoni?

Točne odgovore na nagradno pitanje šaljite na adresu: Klub Šibenčana, Baruna Trenka 3 10000 Zagreb Sretni dobitnik osvojit će besplatan primjerak drugog broja Refula

ANAGRAM: DRŽAT ĆE NOVE! R.I.P. 37

STICAJEN OKOLNOSTI

SAPUNOTEKA: SVJECKO, A NAŠKO piše: Branko Sekulić foto: Sanja Lydia

38

U brzopoteznom duelu odgovor protiv pitanja Reful se literarno sukobio sa Ivanom Milišićem, koji uz Mariju Plavčić čini okosnicu Sapunoteke, garažnog obrta sa sve ozbiljnijim društvenim posljedicama. Iskreno se nadamo da će u tom ostavljanju posljedica poprilično uspijeti, jer proizvod koji je, primjerice, po naravi sapun, a može služiti i kao kvalitetan miris za prostorije, pjena za brijane, prašak i omekšivač za robu (ukoliko perete na ruke) te ako dođete u zoru kući pijano gladni i kao svojevrstan desert za začepiti rupu u

želucu, jasno vam je zašto nam je stalo da se o njemu priča i da ga se koristi. Moja jedina zamjerka je to što ga se u nijednom obliku ne može pušiti, a ni u kombinaciji sa vodom nije dobra bevanda.

No ipak, njegovi tvorci su mladi proizvođači pa u tom pogledu zasad imam razumijevanja, a koliko su daleko otišli u onom čime se bave možete uputno pogledati na njihovim službenim stranicama www.sapunoteka.com ili ih pak to priupitati na sapunoteka@gmail. com.

Hasta la Sapunoteka siempre!

Naučila od babe kako se radi, usavršila metodu i eto Sapunoteke.

39

1. Šta je to Sapunoteka?

Sapunoteka kao obrt postoji 4 godine, a ideja i kućna proizvodnja već duže, kad je Marija odlučila uzeti sapun u svoje ruke. Naučila od babe kako se radi, usavršila metodu (baba ne voli mjerne jedinice, osim “zera” i “metni još”) i eto Sapunoteke. Ukratko.

Nakon kontra motivacijskih posjeta zavodu za zapošljavanje, sve češćeg brojanja sitnih novčića i čučenja u besperspektivnoj sredini, odlučili smo se za nešto ovakvo. Privatni posao sa ne-masovnom proizvodnjom, u potpunoj kontroli, sa iskrenim i fer produktom. Koji miriše.

Početak Sapunoteke je skroman.

Slika štanda sa sajma u Zagrebu, temperatura minus, proizvodi u škartocima sa ispečatiranim logotipom i jednim prodanim sapunom tog dana (od japanske turistkinje, i uvjeren sam iz samilosti), obeshrabrila bi i Zagora. Pa je tako i nas.

Nekakva formula uspjeha, mislim da ne postoji. Ali zajedništvo, strpljenje i racionalnost se broje...

2. Koja je vaša filozofija rada?

Sastojci moraju biti prirodni, kvalitetni, etički i neštetni za okoliš.

Uvijek dajemo prednost lokalno proizvedenoj sirovini i suradnji sa hrvatskim proizvođačima. Am40

balaža razgradiva ili pogodna za reciklažu.

Proces izrade na koji smo se odlučili je sapun od maslinovog ulja dobiven tzv. metodom na hladno (bez kuhanja). Ovakvom metodom se zadržavaju kvalitetni sastojci maslinovog ulja i eteričnih ulja u sapunu. Ukratko, sapun nastaje reakcijom masti (u našem slučaju maslinovog ulja) i lužine (NaOH ili “sode kauštike”, kaže baba).

3. Jel' ljudi pripoznaju vaše proizvode?

Je, imamo vjernih (i strpljivih) kupaca i zahvalni smo im na povjerenju. Pogotovo kad uzmemo u obzir da ne stršimo baš sa polica u dućanima.

4. Kako van izgleda laboratorij i kolko ima zaposlenika?

Ha, labaratorij! Podzemlje, sigurnosna vrata, zaštitne maske, računala, soba za sapune koji su pošli krivo... Ma, labaratorij je jednostavan. Higijenske i sigurnosne uvjete zadovoljava, ostalo je opušteno. Zaposlenika dva, ali često nas bude i više.

5. Di vas se može naći?

Najsigurnija distribucija je direktna (telefon ili web dućan). Imena trgovina neću navoditi, jer danas

je, sutra nije. Prodajemo često na sajmovima i štandovski. Njih najavimo. Znam da nije idealno, ali nadamo se da ćemo smisliti nešto konkretnije.

6. Kolko je pogubna higijena današnjih kozmetičkih preparata?

Neinformiranost potrošača (ili indiferentnost kod nekih) je pogubna. Postalo je važno napraviti što jeftiniji proizvod i napraviti ga što više, povećati kapacitet. Rezultat je proizvod sa nekvalitetnijom sirovinom, tj. proizvod koji prodaje reklama i uvjeravanje multinacinalnih proizvođača da ih je zbilja briga (Jer vi to zaslužujete!).

Važno je znati sastav proizvoda koje koristimo (naročito hrane i proizvoda za osobnu higijenu).

Nerijetko su dio sastava nepotrebni sastojci (sintetski), koji poboljšavaju karakteristike proizvoda i čine ga potrošaču atraktivnijim, a proizvođaču jeftinijim. I svi sretni. Nažalost, bombardirani smo ovakvim proizvodima u svemu i gotovo je nemoguće biti dosljedan u odabiru “pravilnijih” proizvoda, ali izbor imamo.

Važno je i ne povoditi se za svime što vrišti eko-bio-prirodno, jer danas je to trend i često je omjer cijene i kvalitete kod ovih proizvo-

da nerealan.

7. Šta kažu propisi Europske unije o Sapunoteci?

Zadovoljavamo propise koje moramo da bi postojali na tržištu, ali u moru lažnih proizvoda koji nas okružuju, ne bi se klanjao propisima EU-a kao mjerodavnim.

8. Zašto odbijate priznati da koristite ljudsko salo?

Pa kad bi priznali, ko bi dolazija na palačinke?

9. Kolko je teško održavati paravan proizvodnje sapuna dok ustvari proizvodite drogu?

Nije nemoguće. Samo odabereš šifru za komunikaciju. Kod nas je to npr. “sapun”. Pa ako postane gusto, kvragu, pokreneš i proizvodnju sapuna.

10. Šta misliš jel masoni kupuju u DM-a?

Pa ti stvarno ništa ne znaš! DM= Dom Masona. :)

41

IZA KOLTRINE

DANE SEKSO

BIVŠI PREDSJEDNIK KLUBA STUDENATA i PIONIR NOVOG DOBA KLUBA ŠIBENČANA

piše: Morana Periša

Prvi razgovor u rubrici ‘Iza koltrine’ zasluženo je pripao Dani Seksu koji je Klub Šibenčana uvelike zadužio obrisavši prašinu s ideja na kojima je davnih osamdesetih i zasnovan. Apologet misli - studenti za studente i ostale dobronamjernike, Klub je pod njegovim vodstvom, nakon višegodišnje krize, ponovno na pravim kolosijecima. Sada poznati kornatski lovac na zubatce u vremešnim nam je prostorijama u Trenkovoj otkrio sve o revolucionarnom studentskom preuzimanju Kluba, koje već dobiva emblematsko mjesto u njegovoj povijesti. Saznali smo i da se povratničkim koncertom sprema obilježiti deset godina od prvog klupskog nastupa; pa eto, kada sljedeći put navratite proslaviti rođendan, položen ispit, diplomu ili samo za sitne novce počastiti društvo, možda i on bude tamo, s Karlovačkim ili gitarom u ruci. Sjetite se onda da je jedan od zaslužnijih što utopija još uvijek – živi.

42

Šta smo sve prošli da Klub postane ovo šta je danas ne bi stalo u roman.

43

Zašto si srušija bivše vodstvo Kluba Šibenčana?

Nisan srušija vodstvo jer vodstva nije ni bilo. Šta misliš pod tim ''nije bilo vodstva''? Jel Klub bija otvoren?

Je, bija je otvoren, al nije bija slobodan uvik i za svakoga. Uprava Kluba je dala ključ prostorija, neću sad imenovat kome, da vodi šank.

Ode su se organizirale privatne zabave, nisi moga doć kad god bi tija jer bi te često dočekala zatvorena vrata ili zaštitari na ulazu. Onda kad se i moglo ući, uglavnom nije bilo nikoga. Ljudi bi par puta poljubili vrata i odustali.

44

Kako je sve krenilo?

Jedne večeri se ode okupilo nas nekoliko, bilo se zaredalo par subota da nismo mogli ući, već je bilo eskaliralo s tin iznajmljivanjima i zatvorenim zabavama. I ništa, otišli smo u Upravu i zahtijevali da se formira sekcija studenata koji bi

vodili i šank i Klub. Doktor Bura, predsjednik Kluba Šibenčana je to prihvatija. Osnovali smo Klub studenata unutar Kluba Šibenčana kojem san ja posta predsjednik. U prvom odboru je, među ostalima, bija i Seka (Branko Sekulić op. a.), Peko (Marko Petković op.a.), Anamarija Petani i Zrinka Škugor.

I sve je išlo tako glatko?

Ma je, moš mislit. Šta smo sve prošli da Klub postane ovo šta je danas ne bi stalo u roman. Neki pojedinci su uporno tili od Kluba imat zaradu i za svaku promjenu vodili smo rat. I dobili ga.

Jel te ti isti prate ili eventualno šalju prijeteća pisma?

Ne, ništa. Zapravo, kad si spomenila, čak je i stiglo jedno prijeteće pismo prošle godine. Sa potpuno neosnovanim optužbama.

Koliko je bilo teško vratit Klubu obraz koji je izgubija u više-

Jel bi ih tribalo tužit za duševne boli koje su nanijeli zavičaju?

Ne bi. Ti isti su radili sve šta in je bilo dopušteno. Imali su oni nekog iznad sebe. Al to je prošlost.

Iz današnje perspektive gledano, jel se vridilo borit?

Je. I opet bi ispočetka. Klub sad ide u smjeru kojeg smo zamislili i nek bude tako godinama. A onda, ko zna, možda bude još koja revolucija. Al ova je bila prva.

Ima li u Šibeniku među mlađon populacijon masona?

Ima, cila loža masona. Al ne bi otkriva identitete. godišnjoj privatizaciji klupskih prostorija od stane pojedinaca iz njegove prošlosti? Čime si to postiga?

Krenili smo od nule, sve sami.

Odma smo napravili program: ponediljkon filmska večer, utorkon izložbe, sridon društvene igre, četvrtkon tribine, petkon je petak, zabava, suboton isto. Stavili smo i studentske cijene, prije nisu bile ovako pristupačne. Forsirali smo priko društvenih mreža, pozivali ljude. Izminile su se generacije, ljudi su počeli dolazit. Klub je posta urbano misto u kojem više ne lete stolice i ne svira Rozga u četri ure ujutro.

Da je Karlovačka pivovara fakultet, jel bi dosad bija dekan?

Da dekan, dosad bi bija emeritus! Šta kažu ribe ovih dana? Šta je i to pitanje? A ništa, ribama ledeno, pa su otišle u dubinu.

Kako ti se vratit u Klub, u Zagreb?

U klubu je uvik lipo, tu san ka svoj na svome. U Zagrebu isto, iako, ima tek godina ipo da san otiša doli, a već san počeja zaboravljat tramvajske linije.

Kad ideš ća doli?

U nedilju.

45

ŽIVOT NA IKSICU

DAS MAGEN

Proleterski uvodnik u buržujsku kužinu piše: Ivan Krsnik

Da je Karl Marx mogao svojedobno pretpostaviti kako ključni problem radničkog pitanja pada u studentskom bronzinu vjerojatno bi za života možda i uspio dovršiti drugi i treći svezak svog monumentalnog djela Kapital. Ovako pak, ostaje samo pretpostavka da je to ipak bilo moguće. No, pobornicima navedene političke ekonomije, gotovo sto trideset godina nakon, konačno je granulo antikapitalističko sunce, jer sve ono što nije uspjelo samom Marxu, izgleda lakonski je uspjelo Bebi. On je naime, postavivši kulinarske navike studentske populacije u dvije kategorije, one boljeg i slabijeg budžeta, izvukao poantu kako se budućnost radničkog

46

samopoštovanja preliminarno odvija na đačkim mogućnostima ishrane, želeći ukazati kako oni čija je trpeza bila bogatija puno više uzimaju od života od onih kojima je Rio Mare na polici obližnje trgovine bio mahom nedostižna vrijednost, luksuz dostižan isključivo u prvim danima tekućeg mjeseca. Ovim je želudac postavljen kao ultimativna humanistička i društvena kategorija, pred kojom je, čini se, posve pokleknula velika i jedinstvena Marxova klasna analiza, jer se Bebin koncept kruženja želučanih kiselina u prirodi jednostavno ukazuje kao zasad posve neoboriv socijalni diskurs. Uostalom, uvjerite se i sami.

BRONZIN piše: Lovro Štrbinić

Chilli sin carne (50 kn) 240 g smeđeg graha 240 g crvenog graha 240 g bijelog graha 2 luka 4 režnja češnjaka

2 paprike 500 ml pelata Voda, sol, papar 1 žlica chillija (ovisno o ljutini) Lovor, bosiljak, peršin, šećer…

Najjednostavnija i najpristupačnija verzija poznatog jela teksaškog, astečkog ili meksičkog podrijetla isključuje dodatak mesnih tvorevina te je kao takva idealna i za ljude još uvijek manjinskih gastronomskih vjeroispovijesti.

Za početak hedonističkog dana zažutite luk i češnjak na ulju, a nakon toga dodajte sitno nasjeckanu papriku i nakon što “padne”, pelat i potom grah. Također, dodajte sušene začine, od kojih je najbitniji chilli ili neka druga ljuta papričica, a dodaje se ovisno o razini njezine ljutine, kao i vašem afinitetu prema istom. Uz chilli dodajte nešto soli, papra, žličicu šećera, list ili dva lovora i prstohvat začina koji vam pružaju ugodu, a mogu biti cimet, korijandar, origano ili nešto drugo. Kad ste sve ubacili dodajte

vode da pokrijete sve sastojke, odnosno više ako želite da bude još jušnije, i ostavite da kuha, prvo na jačoj, a kad zakuha na nešto slabijoj vatri. Kuhajte oko pola sata jer je riječ o već obrađenom grahu, uz vlastitu provjeru i prema vlastitom ukusu te uz povremeno miješanje, pogotovo kad se tekućina reducira.

Na kraju dodajte sitno nasjeckani peršin i/ili bosiljak. Uz molitvu ili bez, ovisno o samopouzdanju, servirajte toplo u jušnim tanjurima, a preporuka je da jelo odstoji bar pola sata nakon što se makne s vatre.

Napomena: Chilli je kao i žena, često morate provjeravati koliko je ljuto i ne dopustiti da ode iznad granice koju možete podnijeti.

47

Chili con carne (80 kn) Kao kod chilli sin carne +: 800 g mljevenog svinjskog mesa

Druga, moglo bi se reći i klasična verzija ovog jela, uključuje i meso. Ovaj put je priprema takva da se na dinstani luk i češnjak dodaje meso i nastavlja dinstati dok ne dobije boju, uz dodane osnovne začine i lovorov list. Zatim se doda paprika i nastavlja dinstati još nekoliko minuta dok ne “padne”, a potom u lonac idu nasjeckani pelati i nakon nekoliko minuta grah, kao i glavni začini, chilli ili neki drugi izvori ljutine. Kuhati još oko pola sata, dodati nasjeckani peršin i/ili bosiljak i učiniti kao i kod prve verzije jela, što se serviranja tiče.

Chili con carne a la chef (120+ kn) Kao kod chilli sin carne +: 800 g mljevenog junećeg mesa

Crno vino (za kuhanje i za piće) 1 dl viskija

Nepcu još ugodnija verzija ovog jela uobičajeno započinje dinstanjem luka i češnjaka, dodavanjem mesa kao u prethodnom receptu i potom paprike uz osnovne začine i lovorov list. Ovaj put se sve podlije s crnim vinom, oko 4 dcl te 1 dcl viskija koji ste prethodno prokuhali 5 minuta kako bi alkohol ispario i pustili da se ohladi. Kad se vino nešto reducira dodajte pelate i nekoliko minuta potom grah, odnosno chilli ili drugi izvor ljutine. Kuhati još oko pola sata, natočiti ostatak vina u čaše i pričekati bar pola sata da jelo “odmori”. Sa žlicom u rukama i radošću u očima jelo potom može biti konzumirano.

48

49

FISKULTURA

BILO MI JE PRVI PUT piše: Lovro Štrbinić

Odmah po naslovu neki će zastati i dopustiti da im ova stranica privuče pažnju, ali naslov zapravo samo tome i služi. Dobro, ima neke poveznice s temom koju će ovaj papir istrpjeti, ali tek u tolikoj mjeri da je novofosilska izvedba pjesme istoimene naslovnoj rečenici jedna od najlakših asocijacija uz sportski kolektiv koji je, kao i mnogi u Hrvata, nadišao sferu sportskog. Cibona kao institucija, 50

ponajviše zbog prošlosti, predstavlja jedan od najromantičnijih kutaka hrvatskog sporta, a po tko zna koji put nije uspjela pobjeći od šibenskog pečata.

Priznajem, u sapunici oko nastavka karijere Darija Šarića, sad eto i znate temu koja će vas zauzeti u narednim minutama, priželjkivao sam njegov brak s Cibonom, klubom koji je u proteklih 15-ak godina zaslužio gomilu negativnih emocija

zbog svoje politike i dobrano “umočenih prstiju” u propast hrvatske košarke. No, neke simpatije ne počivaju na racionalnim objašnjenjima, kao što ni dolazak Darija pod skute najtrofejnijeg hrvatskog košarkaškog kluba na prvu ne nudi toliko logičan kraj ove “prostitucije”, procesa koji su mediji voljeli tako nazivati svjesni da taj izraz privlači još kojeg čitatelja, još pokoji klik. Šarić je, eto, izabrao Cibonu, jer reći da je Cibona izabrala njega ne bi pogodilo u bit ove teme.

Možda nikad nećemo znati cijelu pozadinu te odluke jer ugovori znaju sadržavati sitna slova nevidljiva običnom čovjeku i velikoj većini sportske javnosti. Šarić je, eto, izabrao Cibonu, a nadati se možemo da to nije bilo isključivo financija radi. Je li novac najvažnija stvar u karijeri sportaša i općenito u životu, teško je nekome objasniti i ovisi o stajalištu, ali više ili manje novca u životu, u ovoj fazi karijere koja će donijeti dovoljno novca, osim u nekom raspletu o kojem nije ugodno razmišljati, zasigurno nije najvažnija stvar.

“Prostituiranje”, jer stvarno je prikladna ta riječ, s imenom

mladića zbog ponekog postotka, zbog poneke stotine tisuća nečega, nažalost je ipak realnost kojom se zasad bave oni koji nemaju talent ovog mladića, niti će ga ikad imati i svjesni su da će jednom pasti u drugi plan, pa u taj drugi plan žele otići onako kako svi željni punih džepova žele nekamo otići. Darija, pak, to ne smije opterećivati. Dario će imati ionako dosta opterećenja, svega što sport, makar i ovaj hrvatski, reći će zlobnici, nosi.

Korist će do kraja života dijeliti s nekim, ali s pritiskom će se do kraja karijere nositi sam.

Floskule o moći i pripadajućoj odgovornosti mogu se ovdje zamijeniti onima o talentu i pripadajućem pritisku. Dario je, nažalost ili nasreću, teško je reći, predugo već označen “Izabranim”, onim koji će spasiti hrvatsku košarku, čiji smrtni hroptaj dopire do ušiju još otkad je njegov sugrađanin otišao u legendu na potpuno krivi način.

Označen je “Izabranim”, mada je njegov dosadašnji kontakt sa seniorskom košarkom tek nalik koketiranju i slučajnom promatraču se čini pomalo i bizarnom situacija u kojoj o odlasku “preko bare” priča igrač koji još

51

52

gotovo ništa nije pokazao ni na razini europski prosječne ABA lige. Znakovito je, međutim, kako baš nitko nema potrebe ili hrabrosti to mu spočitati. Nitko valjda ne želi biti demantiran od strane budućnosti.

Dario, dakle, dolaskom pod Toranj završava najlakši dio svoje karijere, a svaki njegov budući potez, svaki šut ili asistencija, promatrat će se kao u kakvom reality showu. Promatrat će se i ono što radi van terena, ali oduvijek sam bio pobornik toga da se sportašima sudi samo po izvedbama “pod svijetlima arena”, sve ostalo je samo njihov izbor.

Međutim, ne dijele svi moje mišljenje, nečije karijere su ispaštale i zbog onih paralelnih “karijera” i Dario već u prvoj sezoni mora pokazati da je u svim segmentima potencijal za NBA, ako tu sjevernoameričku košarkašku ligu uzmemo kao današnji Olimp ovog sporta, a u drugoj, ako je u Ciboni uopće bude bilo, pokazati da je “izbrušeni” materijal za istu.

Vrijeme, taj vječni saveznik ispravnih izbora, ispravnog puta, životnog ili sportskog, pokazat će, kao i obično, je li Dario spreman za sve navedeno i u kojoj

mjeri.

Hrvatska je imala talenata, onih velikih, istinskih, mnogo više nego što je proizvela vrhunskih igrača, govoreći o posljednjih dvadesetak godina. Ipak, mnogima od njih se trebalo poklopiti nešto da odu do zvijezda, a Dariju se valjda mora dogoditi da mu se baš ništa ne poklopi kako ne bi uspio. I ne zavaravajmo se, ukoliko jednog dana bude slavio naslov prvaka Europe s nekim od kontinentalnih velikana, njegova karijera neće moći biti označena potpuno uspješnom. Kriva su očekivanja, za koja je kriv ponajviše on. Kriv u drugačijem značenju od klasičnog.

I, kad smo već kod krivice, onda možda treba na kraju reći da je Dražen dio krivice zašto je Dario u Ciboni, zašto je “plavi 9”. Svakom, eto, dođe prvi put, Dariju je ovo prvi. Prvi put da dolazi na stazu kojom je kročio Dražen. Svima onima željnima ovakvih usporedbi, koje nikad ne volim naglašavati, ovo je značajan materijal. Dariju je to, pak, breme koje može nositi valjda isključivo na jedan način.

Gledajući samo sebe, loptu i obruč. Dobro, i suigrače.

KAKO JE SKUPINA ENTUZIJASTA KRENULA U STVARANJE TRADICIJE piše: Lovro Štrbinić

Proljeće 2011. godine označilo je početak organiziranog nadmetanja šibenskih studenata čije slobodno vrijeme ispunjava mali nogomet. Nekoliko pokušaja okupljanja kritične mase koji su ovome prethodili uglavnom se svodio na organizirano nastupanje na turnirima u Zagrebu i okolici, mahom onih koji su uključivali i ostale zavičajne klubove.

Međutim, nekolicina entuzijasta okupljenih oko Gorana Gracina na jedno mjesto je skupila više od stotinu šibenskih studenata te su uz minimalne financijske izdatke, uglavnom pokrivene od kotizacija prijavljenih ekipa natjecanje započeli u travnju, s ligom na betonskom terenu nedaleko križanja Vukovarske i Držićeve ulice.

Početni zanos nije se izgubio i liga je zgotovljena u lipnju, uz poneku očekivanu “dječju bolest” i grešku u koracima koju je ovaj projekt znao istrpjeti, ali i slavlje momčadi Mučko đubre, buduće Brodarice.

Nadolazeća jesen pred organizatore je stavila pritisak nastavljanja ovog pokreta, odnosno gradnju

tradicije koju bi mogle preuzeti buduće generacije koje će fakultet ili posao dovesti u hrvatsku prijestolnicu. Izazovima se odgovorilo na još bolji način i u studenom 2011. godine na terenu TEŽ-a krenulo je drugo izdanje Malonogometne lige Kluba Šibenčana, prvo u dvoranskim uvjetima. U ožujku sljedeće godine je i zgotovljeno, ovaj put slavljem ekipe Peškarija.

Početak nove akademske godine u jeseni 2012. donio je nastavak tradicije, na istom mjestu u dvoranskim uvjetima i na podlozi s umjetnom travom krenulo je treće izdanje MNLKŠ-a. Dok su prva dva izdanja bila praćena uglavnom sporednim načinima komunikacije među momčadima i tek zapravo internom objavom rezultata, u trećoj sezoni liga se igra pod medijskim pokroviteljstvom Sportnet. hr-a, kao i ŠibenikIN-a. Tradicija organiziranog malog nogometa među šibenskim studentima u Zagrebu tako je odlučila zaživjeti i zasad odolijeva svim nedaćama.

53

FISKULTURA

Izvještaj MNLKŠ-a 2012./13.

ŠIBENSKI MOST NAJUVJERLJIVIJI NAKON ČETIRI ODIGRANA KOLA piše: Lovro Štrbinić

54

Treća sezona Malonogometne lige Kluba Šibenčana započela je prvim kolom 18. studenog, na istoj lokaciji na kojoj je uspješno privedeno kraju njeno drugo izdanje. Teren TEŽ-a još jednom je bio poligon za prikazivanje kvaliteta Šibenčana na privremenom i stalnom boravku u Zagrebu.

Nakon više od trećine odigrane sezone, odnosno četiri kola, na čelu se nalazi ekipa Šibenskog mosta, predvođena odličnim Mikićem. Četiri pobjede u isto toliko odigranih susreta prometnuli su ovu momčad u jednu od favorita za osvajanje naslova, mada im još uvijek predstoji izravan ogled s najvećim

konkurentima za vrh. Šibenski most u stopu prate Ćipina livada, momčad sazdana od igrača koji su u prošlim sezona nosili ambicije različitih ekipa, i dodatno osnaženi Vidici, koji su po jednim remijem “prosuli” dva boda. Slijede Tribunj i Psihijatrija, koji na krilima najboljih strijelaca lige, Džape i Premužića, s četvrtog i petog mjesta vrebaju priliku za što bolju poziciju uoči doigravanja za prvaka.

Sv. Mihovil je, dijelom zahvaljujući i poprilično teškom rasporedu, na nižoj poziciji od očekivane, ali plasman Svetaca u Top eight ne bi trebao doći u pitanje. Krešimirov

dom je, pak, djelomično kompromitirao sav dobar posao iz uvodne tri runde predajom utakmice četvrtog kola, zbog čega je stiglo i ranije najavljeno oduzimanje jednog boda.

Ostatak lige predvođen Zlarinom trebao bi u očekivanom raspletu situacije boriti se za mjesto u doigravanju, odnosno loviti osmu poziciju. Pred sudionicima Malonogometne lige Kluba Šibenčana je tako nakon zimske stanke još niz tjedana koji će tijekom zagrebačkih nedjelja ponuditi vrlo zanimljive dvoboje za bodove, a na koncu i za titulu.

Narančasta majica Kluba Šibenčana Po uzoru na brojne druge medije Reful će iz kola u kolo izdvajati najbolje pojedince Malonogometne lige Kluba Šibenčana te će nakon završetka sezone biti proglašen najbolji igrač, odnosno osvajač Narančaste majice. U ovom broju bodovat ćemo učinak za prva četiri kola: 1. Kolo 6 bodova – A. Džapo (Psihijatrija) 5 – Vukadinović (Vidici) 4 – Relja (Sv. Mihovil) 3 – Grgurica (Šibenski most)

2 – Bušac (Ćipina livada) 1 – Babun (Tribunj) 2. Kolo 6 – Relja (Sv. Mihovil), 5 – Mikić (Šibenski most), 4 – Špadina (Krešimirov dom), 3 – Vukadinović (Vidici), 2 – A. Džapo (Psihijatrija), 1 – Radovani (Zlarin) 3. Kolo 6 – Premužić (Tribunj) 5 – Trošić (Krešimirov dom) 4 – Burazer (TLM) 3 – Da. Bilić (Ćipina livada) 2 – Šoda (Šibenski most) 1 – Ćurić (Vidici) 4. Kolo 6 – Mikić (Šibenski most) 5 – Maleš (Sv. Mihovil) 4 – Da. Bilić (Ćipina livada) 3 – Premužić (Tribunj) 2 – Nikolac (Baldekin) 1 – Čoga (Psihijatrija) Ukupni poredak: 11 – Mikić (Šibenski most) 10 – Relja (Sv. Mihovil 9 – Premužić (Tribunj) 8 – A. Džapo (Psihijatrija), Vukadinović (Vidici) 7 – Da. Bilić (Ćipina livada) 55

FISKULTURA

KVIZ U KLUBU: ZNANJEM DO PIVA I SLAVE piše: Branimir Renje

56

Malo više od dvije godine prošlo je otkad je po prvi put u Klubu Šibenčana održan jedan takozvani pub kviz. Za one neupućene, pub kviz je danas vrlo popularna vrsta zabave, a podrazumijeva, kao što mu i samo ime sugerira, održavanje kviza u – pubu.

U našem slučaju pub predstavlja

Klub Šibenčana, a kviz je onakav kakvim ga naprave sastavljači.

Uglavnom se tu radi o tridesetak pitanja koja pokrivaju najrazličitije teme iz opće i popularne kulture.

Ekipe od po dva do četiri člana su smještene za svoje uglavnom improvizirane stolove te uživaju uz piće, a pitanja se čitaju uz prezent-

aciju na video zidu. Odgovori se zapisuju na za to predviđenom formularu, a ekipa koja najviše zna, pobjednik je večeri. U početcima klupskog ''kvizavanja'' ustaljeno je pravilo bilo da kviz sastavlja, dakle, priprema pitanja ekipa koja je pobijedila na prošlom kvizu.

Funkcioniralo je to dobro, Klub je četvrtcima, kada se kviz održavao, prštio od znanja, osvajale su se nagrade, od kojih je, dakako, najprimamljivija ona za pobjednika, gajba piva, a onda smo odlučili otići korak dalje. Po uzoru na neke druge zagrebačke klubove gdje su kvizaši odlučili začiniti samu igru i učiniti je zanimljivijom tako što su rezultate svih ekipa počeli pratiti kroz određeni vremenski period i na kraju sezone proglašavali pobjednika, i u našem je najdražem zavičajnom klubu pokrenuta Liga Kviza, čija je prva sezona pri kraju.

Tijekom prve sezone Lige srušeni su svi rekordi masovnosti na kviznim večerima, a 13 je prijavljenih ekipa iz tjedna u tjedan vodilo žestoke borbe znanjem. Nakon 13 odigranih kola, prvi je dio sezone završen te će osam prvoplasiranih ekipa ući u doigravanje za prvaka. Tamo nas čekaju još četvrtfinalni, polufinalni i finalni ogled, koji bi trebao biti održan početkom sljedeće godine. Teške

su se bitke posljednjih tjedana vodile za ulazak u osam najboljih te se ničiji plasman u završnicu, u kojoj je sve moguće, ne može nazvati nezasluženim.

A što nas tamo čeka? Može li ekipa Loki pomrsiti planove trenutno vodećem Arturu Sandovalu? Hoće li Peti Ortak naletjeti na plutajuću minu kakvom se pokazala ekipa I Sold My Mother's Wheelchair?

Mogu li Dvi, Tri Tunje uloviti Bauštelce nespremne? I može li Tvrda Voda od koje se puno očekuje izbaciti Jakova koji se dobrim transferom u ljetnom prijelaznom roku prometnuo u jednog od favorita? Dođite i provjerite.

?

57

PLATI PA SE RUGAJ

58

Izdavač Klub studenata Društva Šibenčana

Fotografija Stipe Renje Suradnici Bebulion Filip Karačić Sanja Lydia Ana Rak

Glavni urednik Branko Sekulić Grafički urednik Robert Petrov

Tisak Kerschoffset

Uredništvo Ana Marija Marinov Morana Periša Stipe Renje Branimir Renje Lovro Štrbinić Zoran Erak Ivan Krsnik

Prednjica i zadnjica Eugène Delacroix „Sloboda predvodi narod“ (1830.)

Lektura Morana Periša

Reful izlazi na mahove

Naklada 500 primjeraka

REFUL

NEBRUŠENO GLASILO KLUBA ŠIBENČANA

Baruna Trenka 3, 10000 Zagreb ©2012 Zabranjeno je kopiranje i prenošenje sadržaja Refula na trošak Uredništva

59

60