Reful - Nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana br.2 - Apokalipsa do nas

REFUL //nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana

//br. 2, Treći misec, 2013.

I

Apokalipsa! Ne cujem dobro!

Branko Sekulić

„Smell that? You smell that? What? Reful, son.

Nothing else in the world smells like that.

I love the smell of new Reful in the morning.“ - Robert Duvall u Apokalipsi danas (1979.)

2

UVODNIK

Što povezuje Mela Gibsona, Kevina Costnera, Reful i ruske sekte? Odgovor je vrlo jednostavan. Svi smo preživjeli apokalipsu, mada, kako stvari stoje, ovi posljednje navedeni i nisu baš nešto zadovoljni tim raspletom događaja, dok za prvonavedenog to vjerojatno i nije baš najsretnije rješenje. Costneru je pak, kako kaže, od smaka svijeta puno teže pala Poruka u boci krajem devedesetih od koje se još uvijek oporavlja, što nas dovodi do poprilično jednostavnog zaključka kako se od navedenih jedino još nebrušeno glasilo stoički drži. Štoviše, izdavanjem drugog broja, tu pred vama i pripremnim materijalom za treći, tu pred nama, čini se, ozbiljno trasiramo put jednom pomalo specifičnom kontekstualnom izričaju koji zasigurno ima potencijala odgovoriti datostima prostora i vremena unutar kojeg obitavamo pa taman ona bila i kao ova, kako tvrde mnogi, po receptu Knjige Otkrivenja. Ta zar nije i zapisano u njezinom prvom retku glave četrnaeste: I vidjeh: gle, Refulovci stoje na gori Sionu, a s njima sto četrdeset i četiri tisuće primjeraka nebrušenog glasila – na naslovnicama im napisano ime Refula i ime Kluba Šibenčana.1 Osim ove svojevrsne nebeske potvrde, dodatan motiv našem radu je svakako i nedavna ovozemaljska odluka čelnih

ljudi Narodne Republike Bono da, na neki način, budu potporanj našim nastojanjima što su nesebično iskazali i financijskom donacijom za tiskanje ovog broja. Dakle, u svijetu ipak postoji vlast koja daje unatoč tome što obećava. Također, bitno je spomenuti da smo izvan ovih političkih veza uspjeli ostvarili još neke vrijedne kontakte koji su nas nedavno odveli sve do Beograda, na mjesto na kojem je nekad davno obitavao tamošnji Klub Šibenčana, ozbiljno nas zamislivši o povijesnoj težini našeg zavičaja. Upravo iz tog razloga, Reful se kao kodno ime novog doba Kluba Šibenčana, dao, kako u redefiniranje oronulih inicijativa i projekata, tako i u prokopavanje sličnih zaboravljenih veza i nerealiziranih prilika koji u kategoriji ljudskih resursa i dobrohotnih uzora mogu ovom, pomalo utrnulom, regionalnom duhu i njegovim baštinicima biti svjetionici u nekim budućim aktivnostima kao opipljiv dokaz da sa višegodišnjim zastojem u radu mogućnost nipošto nije nepovratno izgubljena. Čovječuljak sa naslovne strane, naime, to jednostavno ne dopušta, jer navjeke upozorava da je apokalipsa samo u nama ili kako je to jednom prilikom vješto sročio Mladen Badovinac - Cunami je u nami!

Klub studenata Društva Šibenčana, Novi novi zavjet – klupski prijevod grčkog izvornika (Šibenik: Varoški Talas pub, 2013.)

1

3

SADRŽAJNO

4

TEŠTAMENAT Zavičaj nije ravna ploča ili Sa zastravljenih staza sećanja..................................6 ZORNIK Mate Škugor: Rovovski rat za hrvatski glazbeni obraz..........................................12 ...u mom oku: Niccolo Tommaseo..........................................................................24 FATURETA Vlakon kroz smak svita..........................................................................................28 STUDOMAT Hrvatski studiji: pogled sa borongajskog zelenog mora.......................................32 FPZG jučer, danas, a izgleda bit će i sutra.......................................................36 NA RAPORT Minjan tri recepta cole za jedan luganika.............................................................40 Tradicija spašena studentskim minimalcem............................................................44 ...s onu stranu Velebita: Kartolina iz Šibenika......................................................48 ...s onu stranu Velebita: Šibenik-Zagreb-Klub Šibenčana...................................49 STICAJEM OKOLNOSTI Imamo Odiseja!..........................................................................................................50 I Marko Polo je naš!.................................................................................................52 NR Bono: Bespuća povijesne zbiljnosti...............................................................56 60..........................................................................................................................ŠIJUN IZA KOLTRINE Marko Petković: Sekundant novog doba Kluba Šibenčana...............................64 ŽIVOT NA IKSICU 5 (grama) u Indeks....................................................................................................70 Bronzin, Krumpir gulaš za četiri osobe...................................................................74 FISKULTURA Šibenska umjetnost zdravog đira postala senzacija u SOKAZ-u.......................78 U Đardinu skovano zlato Malonogometne lige Kluba Šibenčana.....................80 Radost loptanja ispo’ mriže.....................................................................................84 ...kroz noge vridi dva: Uloga Maja u propasti šibenskog sporta..........................88 Završena prva sezona Lige Kviza............................................................................92

5

TEŠTAMENAT

Zavičaj nije ravna ploča Branko Sekulić

Milutin Dedić, osim svog neospornog profesionalnog značaja kojeg je desetljećima ziđao kao povjesničar umjetnosti, slikar, putopisac ili kako ljudi bliski njemu običavaju reći, tumaralo, jedna je od ključnih figura prošlosti Kluba Šibenčana, čiji doprinos našoj stvari nipošto ne može stati u okvire 6

Teštamenta, no orise tog sjećanja ipak smo na neki način uspjeli ugurati u ovih nekoliko kartica. One kroz Milutinov presjek o životu beogradskog klupskog ogranka, mada fragmentarno, daju ozbiljan uvid u kulturološke vrednote šibenskog zavičaja i uvode nas u jednu osobitu priču iz druge

polovice prošlog stoljeća, koja se nažalost, kao i mnogošto drugo, početkom devedesetih naprasno dokončala. No, ako uzmemo u obzir staru indijansku poslovicu koja kaže da nešto živi dokle god postoji i posljednja osoba koja se toga sjeća, tada smo mi, u tom sudaru povijesti i sjećanja, dužni čuvati

uspomene od permanentnih revizija, uvijek imajući na umu kako zavičaj nije ravna ploča gledana kroz prizmu trenutnih socijalnih aspiracija, već suština života naših prethodnika koja nas cikličkim modusom svog kretanja neprestano primjerima upozorava da se klonimo…

7

TEŠTAMENAT

...Sa zatravljenih staza sećanja Milutin Dedić

8

Kako god da tumačimo pojmove zavičaj, domovina, otadžbina, rodoljublje i slično, uvek ćemo doći, u suštini, do istih zaključaka. Međutim, ma koliko bili isti, oni se ipak različito doživljavaju, u zavisnosti od ideologije, ciljeva određenih društvenih grupa... Nesumnjivo se radi o složenim pitanjima i u traženju odgovora na njih moraju se, pored ostalog, uvažavati svest ljudi, društveno-političke okolnosti, odnosi

među narodima i ljudima itd. Na prvi pogled sve to i ne izgleda teško, pogotovo kad se uzme u obzir ko se sve i na koji način bavio tim pitanjima.

Spomenimo neke. Sokrat je, na primer, govorio da svaki građanin koji ne želi da učestvuje u postupcima za koje smatra da ne služe na čast državi, ima pravo da ode iz svoje domovine. Bela Hamvaš je isticao da bez duhovne slobode svoju zemlju ne može da prihvati kao domovinu. On se zalagao

za duhovno jedinstvo čovečanstva, a ne za jedinstvo nacija.

Umetnost je uzdigao na visok nivo označivši je kao materinji jezik čovečanstva.

Spomenimo još i Rubensa koji je ceo svet smatrao svojom domovinom.

Ljudi su, otkad se zna za njih, odlazili voljno ili nevoljno iz zavičaja, odnosno domovine. Da bismo bili jasniji u upotrebljavanju ovih pojmova, mislim da se između zavičaja i domovine ne može staviti znak jednakosti i pored brojnih isprepletenih veza. Mali, ali ne i glavni, dokaz za to su zavičajni klubovi. Ljudi kad se nađu van rodnog kraja spontano osete potrebu da se druže. Klub Šibenčana i prijatelja Šibenika u Beogradu pokazao je to na poseban način. Šibenčana je bilo u Beogradu i pre Drugog svetskog rata, pa i ranije.

Možda će to neko jednog dana da istraži, što ne bi bilo nezanimljivo.

Za ovu priliku da spomenemo da je Simo Matavulj jedno vreme živeo u Beogradu i tu je sahranjen. Ugledni Šibenčani Šime Ježina i Mario Lušić su u

Beogradu imali kuće i unosne poslovne aranžmane. Ali tek posle Drugog svetskog rata došlo je do većeg priliva Šibenčana u Beograd. Tako je general Tome Kronja bio načelnik Vojno medicinske akademije.

Njegov brat Šime bio je urednik u uglednim listovima Front i Borba. Dr. Vuletin bio je načelnik odeljenja za eksperimentalnu medicinu na VMA. Profesorica Ana Jurin bila je šefica Katedre za međunarodno pravo na Pravnom fakultetu. Mile Despot, ugledni pravnik i publicista, zastupao je zemlju u brojnim međunarodnim organizacijama. Josip Mišković bio je dugogodišnji predsednik opštine Savski Venac, a njegov brat Mate direktor računovodstvene direkcije Saveznog izvršnog veća. Žiki Bulat zauzimao je visoke funkcije u Sekretarijatu za inostrane poslove...

Brojni Žirjani su navigavali na

9

šlepovima Jugoslovenskog rečnog brodarstva. Bilo je mnogo i vojnih lica iz Šibenika i okoline. Da li su se ovi ljudi družili i na koji način nije mi poznato.

Ali dolaskom većeg broja Šibenčana na studije situacija se menja. Dolazi do spontanog okupljanja koje ubrzo postaje redovno. Stvoreno je jezgro koje su sačinjavali Aco Cvijetić, Ivo Lušić, Valko Vuletin, Božo Šperanda, Ante Sekso i pisac ovih redova. Nije prošlo puno vremena i jezgro se počelo širiti. Prišli su mu Marko Ježina, Vjeko i Čedo Škarica, Dušanka Kalanj, Mira Radić... Pesmom se ublažavala nostalgija za Šibenikom i to je bilo zapaženo. Dragocen je bio odnos Slovenca Toneta, šefa restorana Saveznog dekretarijata za robni promet, koji se nalazio na vrhu jedne zgrade u samom centru Beograda.

Tone je voleo pesmu iznad svega, a bio je vrstan tenor. Posle radnog vremena restorana Tone bi nas okupljao i u njemu smo ostajali do duboko u noć.

Zanimljivo je da se niko od stanara iz obližnjih zgrada nikada nije žalio iako je pesma nekada bila i malo jača.

U tom restoranu je rođena ideja da se osnuje Klub Šibenčana u Beogradu.

Već prilikom rađanja ove ideje pojavile su se dve koncepcije, jedna koja je težila stvaranju nekakve institucije i druga kojoj je bila bliža izvesna ležernost bez robovanja određenim statutima, pravilnicima, uputstvima, ukratko strogim normativnim aktima. Nađeno je neko srednje rešenje koje se učvrstilo dobivanjem prostorija od opštine Vračar s kojom 10

se Šibenik zbratimio. Ispostavilo se da je institucionalna struja bila dobra, jer se klub naglo omasovljavao, pa je njegov rad ipak trebalo kanalisati.

Klub tada dobija novo ime - Klub Šibenčana i prijatelja Šibenika, jer su njegovi članovi postali i oni koji nisu rođeni u Šibeniku, a voleli su naš grad. Klub je imao oko osam stotina registrovanih članova, a de fakto ih je bilo mnogo više. Naročit doprinos radu Kluba dali su Smilja Belamarić, koja je privukla svoje saborce iz Druge proleterske dalmatinske brigade na čelu sa generalom Brunom Vuletićem, Žiki Bulat koji je unosio ogromnu energiju i dinamiku, Vjeko Škarica koji je imao veliki uticaj na medije, jer je bio šef press službe Beogradskog sajma, Pero Bujas i Nevenka Stošić koji su svakog četvrtka pripremali šibenske specijalitete, koji su privlačili čak i slučajne prolaznike.

Značajno za rad Kluba bilo je i to što je radna organizacija Šibenka imala svoje predstavništvo u Klubu koje je uspešno vodila Mirjana Radić.

U vreme osnivanja Kluba Šibenčana i prijatelja Šibenika u Beogradu je bilo svega nekoliko zavičajnih klubova: Timočana, Vranjanaca, Užičana, Kruševljanja... Kad se videlo kako radi naš klub počelo je masovno osnivanje zavičajnih klubova. Rad našeg kluba je bio jedinstven. Priređivane su izložbe slika u uglednim beogradskim galerijama, održavani su koncerti, gostovali su šibenski umetnici iz drugih gradova, a naročito su bile zapažene kulturno-umetničke i

Beograd, Branićevska 12: negdašnji ulaz u negdašnji Klub Šibenčana

kulturno-privredne manifestacije.

Kad bi se organizovali dani Šibenika, u beomskoj četvrti Skadarliji vrilo je kao u košnici. Najspektakularniji događaj bile su godišnje fešte Kluba u elitnim hotelima Metropol, Jugoslavija i Hajat. Bili su to prvorazredni društveni događaji u Beogradu.

A onda su došla teška vremena. Klub Šibenčana i prijatelja Šibenika nasilno je ukinut. Neki Šibenčani su se vratili u Šibenik, većina više nije među živima, a ono malo što nas je ostalo nema ni snage ni motiva da stvori nešto slično onom starom. Dok ovo pišem osećam se kao da koračam nekom dragom, ali zatravljenom stazom punom sećanja koja polako blede.

Bez obzira na sve zavičaj je poslednje nešto što će da izbledi. Za ovu priliku navešću reči velikog srpskog pesnika Slobodana Rakitića (1940-2013),

inače prijatelja Šibenčana: Odnos prema zavičaju podrazumeva i odnos prema detinjstvu, rodnom domu, jeziku, predelima, od čega se ne može pobeći. Znaci zavičajnog podneblja odakle dolazimo prate nas na našim zemaljskim putevima ma gde da smo.

U knjizi Trg tišine, koju sam nedavno objavio, jedno poglavlje sam posvetio zavičaju, verujem na odgovarajući način. Naravno, pažnju sam poklonio i ničim ne okaljanom Klubu Šibenčana i prijatelja Šibenika u Beogradu.

Za ovu priliku prilažem jedan moj dečački crtež iz 1951. godine. Na njemu su prikazani ostaci stare česme na Raskrižju. Nje odavno nema, kao ni onih koji su tu živeli: Rude, Jere Ninić, Krpan, Špiro Kunčić... Ali, eto, sećanje je jako kao i život, dovoljno da zavičaj nikada ne zaboravimo.

11

ZORNIK

Mate Škugor: Rovovski rat za hrvatski glazbeni obraz Branko Sekulić

12

Žedno uho je glazbeni koncept koji u suvremenoj hrvatskoj kulturi nužno treba zadobiti svoje enciklopedijske obrise, a Mate Škugor kao njegov idejni tvorac bi trebao biti masnim slovima istaknut kao jasan primjer da u kaljuži domaćeg politikanstva i svekolike kulturološke degeneracije, kvaliteta ipak može preživjeti. Teško, ali je moguće i to je ono što daje nadu da se naša zemlja ipak kreće.

Ovaj vid Škugorovog angažmana nipošto ne možemo okarakterizirati isključivo kao artistički, jer on u sebi prvenstveno uključuje rovovski rat s uskogrudnom birokracijom i njihovim počesto primitivnim protagonistima, pa tek onda, na samom kraju dolazi glazba kao labuđi pjev papirologijom, pregovorima, a nerijetko i opstrukcijama desetkovanog organizatora. Ovaj intervju stoga je manje pitalica, a više programatski presjek jednog uspješnog aktivizma, koji osim Žednog uha sadržava N.O. Jazz Festival i sad već planetarno popularni Terraneo.

Da se nešto od navedenog održalo samo jednom bilo bi više nego dovoljno, no ovako smo ipak bogatiji za jedan specifični životni obrazac koji nama kao gostima tih zbivanja,

u svakodnevne egzistencijalne okvire unosi dašak nepodnošljive lakoće muzičkog postojanja.

Najbolje je krenuti redom, a to gotovo uvijek znači od naopako, što će u tvom slučaju reći od Terranea, pa nam shodno tome reci kako je to loša birokracija uzrokovala odličan festival?

Da, pozadina cijele priče je zanimljiva.

Počela je sa gradskim uredom za kulturu i njihovim uskraćivanjem sredstava mojim projektima. Nije da sam nešto posebno od njih očekivao, no ovo je bio taj trenutak u kojem sam odlučio da ako oni za koje nešto radiš, za to isto nemaju sluha, možda je vrijeme okrenuti se sredini koja bi to isto prihvatila. Tu je zapravo začetak Terannea. Jer u Zagrebu se znalo događati, bez obzira što je Vijeće to koje donosi odluke, da netko autoritativno, s više instance, iz nekog razloga poništi neko njihovo rješenje i da se to dalje uopće ne propituje.

To mi se dogodilo 2000. prvi put i 2010. drugi put, kada su bez ikakvih objašnjenja odrezali moje projekte i potpuno ih izignorirali. Prvi put je to bilo zato što me nisu doživljavali dovoljno ozbiljno i unatoč obećanih

300.000 kuna koje mi je dodijelila tadašnja komisija, a dodijelila mi je više nego svim drugim kulturnim udrugama, kulturnim nezavisnim inicijativama u Zagrebu zajedno, brojka na posljetku pala na svega 40.000 kuna. Na kraju mi je čovjek koji je to napravio, baš sam neki dan bio s njim na razgovoru, nećemo ga imenovati, rekao da je to napravio za moje dobro, jer je on procijenio da ću ja ako dobijem ta sredstva propasti i da nikad neću završiti fakultet, ne znajući da sam ja u trenutku

tih događanja već bio diplomirani inženjer elektrotehnike. Kasnije me, to doznavši, vidno zbunjen upitao zašto ne radim u struci, na što sam mu odgovorio - Pa kako ne radim?

Elektroakustika, to je moja struka. U svakom slučaju, odbio sam tih 40.000 kuna, ne zbog iznosa, već isključivo poradi principa, jer ako sam dotad bio već deset godina čekao da se neke stvari promijene, a uvidio sam da se nisu promijenile ni te famozne 2000. kad je Koalicija došla na vlast, odlučio sam da kao i dosad, mogu i

13

dalje bez njihove pomoći. No, tada sam zapravo, da malo proširim priču, prvi put postao baš svjestan činjenice da se stvari ne mogu mijenjati na izborima, ako se prethodno nisu promijenile u glavama i da se po svemu sudeći na našim prostorima to neće još jako, jako dugo dogoditi, jer je uzrok korupcije nažalost, u svima nama. Počelo je s negativnom selekcijom u sistemu bivše Jugoslavije kad je pristupanje partiji isključivo značilo osobno profitiranje pa preko desetogodišnje vladavine HDZ-a, a zna se što je to, to je uglavnom onaj najgori dio Komunističke partije Hrvatske, apsolutno moralno dno i očito se nastavilo i nakon njih. A kad radiš jednu te istu stvar nekoliko desetljeća to valjda postane genetski

Bez ikakve reklame, bez ikakve propagande, oni su rasprodali Boćarski dom i omogućili da time stvorim siguran temelj svom radu.

14

programirano. Tako, da se vratim na priču, taj se čitav programirani sustav negativnosti odrazio i na mene, kako 2000. tako i 2010., samo što sam ove 2010. odlučio da više ne želim forsirati neke stvari u Zagrebu, želeći im time dati do znanja da se ideje mogu realizirati i u drugim mjestima u Hrvatskoj, te sam se okrenuo Šibeniku i onom što je na kraju, u suradnji s nekolicinom drugih ljudi, ispao Terraneo. Uostalom, Terraneo nije ništa drugo doli ideja da Žedno uho bude u Šibeniku. Ja sam ponudio sadržaj, a moji partneri, Hrvoje Jelković, Goran Lončarević i Luka Pavić, fantastičnu formu i kad se sve to skupa uklopilo, dobili smo odličan projekt, a Šibenik je bio odličan izbor, jer je to grad koji je na neki način po tom pitanju bio posve nevin. U njemu se ništa slično nije događalo zadnjih dvadeset godina. Nije se dogodila nijedna ozbiljnija investicija, u pogledu kulture mislim, mada čak i šire, rekao bih.

Znate li vi možda neku ozbiljniju investiciju?

Kako ne! Orco grupa na Obonjanu.

E tako je!

Haha! Orco grupa!

Bravo!

Haha!

Fantastična investicija! Ovo ste se odlično sjetili. Investirano je, da, sigurno je investirano u nečije kućne budžete. I to dobra lova.

Vidiš da ipak imamo svog (trojanskog) konja za trku! (hehe) Svakako! Svakako!

No dobro. Idemo sad krenuti s druge strane priče, od početka i orijentirati se na KSET kao na mjesto odakle je, na neki način i krenuo tvoj ozbiljniji glazbeni angažman, kroz Žedno uho i N.O. Jazz, festivale koji su danas, za naše prostore, kulturološki iznimno bitni.

Kako su zapravo nastali i Žedno uho i N.O. Jazz festival? Naime, početkom ‘99., moj pokojni prijatelj Ivica Baričević Bara i ja smo zaključili da u određenom razdoblju tokom godine imamo puno veću koncertnu ponudu, dok je u drugim periodima ona gotovo ništavna, što me ponukalo na ideju pokretanja festivala koji bi tokom čitave godine, kontinuirano, omogućio normalnu fluktuaciju bendova za što manje izdatke.

Tako smo Bara i ja zajedno počeli bukirati događanja, s osnovnom idejom omogućavanja što povoljnijih ulaznica ljudima koji su pratili većinu onog što smo radili u tom trenutku.

Znači motiv nije bio nekakav festival kao festival, niti smo mi imali jasnu viziju što želimo. To se iskristaliziralo kroz nekoliko godina. Početna ideja je bila jednostavna, da ljudi za što povoljniju cijenu vide što više toga, pa je na kraju to ispao festival. I to dva. Žedno uho i N.O. Jazz. S tim da je ovaj drugi, ispostavilo se, krenuo više 15

prema stvarima koje su bile okrenute jazzu i improvizaciji, dok se Žedno uho iskristaliziralo više kao nešto što je bilo naslonjeno na nekakav rock izričaj.

U trenutku pak, kad su ti inicijative prerasle u široj javnosti prepoznatljive festivale, jesi li možda tada pomislio ili uvidio da bi oni mogli postati kultni događaj i isplativ projekt?

Ne! Uopće! Kad je Bara tragično preminuo, nastavio sam čitavu priču raditi ja, s istim aspiracijama koje smo imali nas dvojica. Bez ikakvog predumišljaja ili ideje da ću jednom imati nekakav povrat novca. Štoviše, kao formalno nezaposlen, sa naknadom od 1000, 1500 kuna, koju sam dobivao za rad u KSET-u sam učestalo posuđivao novac da isfinanciram te festivale koji su za mene tada bili enormno skupi. Sad me toliko, čisto radi usporedbe, dođu dva izvođača. Ali u to vrijeme, 10.000 eura mi je bilo nešto nezamislivo.

Nije bilo baš lako. Pogotovo te, već spomenute 2000. kada su mi prvi put ukinuli sredstva i kad sam shvatio da se ništa bitno neće promijeniti po pitanju kulture. No, da bih mogao nastaviti s radom, moji suradnici i ja izveli smo jedan svojevrstan trik.

Jedan čovjek je umjesto mene, putem Savjeta studenata FER-a, inače pravne osobe koja je zastupala KSET, zatražio novac od Grada Zagreba za projekte, tvrdeći da sam ja kao nepouzdan i neuračunljiv ispao iz priče. Tada je Ljušti…aaa, taj čovjek (haha), kojeg opet nećemo imenovati (haha), kao onaj koga se sve moralo pitati, ponudio 16

100.000 kuna pa smo se nagodili. K’o na pijaci, doslovno! U svakom slučaju, novac nisam dobio direktno, ali sam preko KSET-a nastavio realizirati svoje projekte. Uvijek sam se nekako snalazio. No, tada se negdje 2004. počelo događati čudo. KSET je postao krcat, prepun, ljudi su na sve počeli masovno dolaziti, tako da je postepeno i broj izvođača počeo rasti.

N.O. Jazz je, primjerice, te 2004. bio cijeli rasprodan, Žedno uho većinom, a i ovi koncerti sa strane, manje-više nepoznatih underground bandova su bili poprilično posjećeni. Broj ljudi se gotovo utrostručio. Sve je nekako sjelo na svoje mjesto.

KSET je postao zborno mjesto za biti viđen.

Da, je. Na neki način. No, tada se počeo javljati jedan novi problem. Na tim zbivanjima počeli su se pojavljivati ljudi koje to uopće ne zanima, ali su dolazili jer su takva događanja postala in, KSET je najednom postao in pa su mnogi dolazili reda radi.

Zato što tamo treba biti. I onda su se počeli nabijati oko šanka i glasno pričati, posve nezainteresirani za zbivanja na pozornici, što je kod ovih tiših koncertnih izvedbi poprilično ometalo one koju su došli upravo radi samog izvođača. S druge strane ni sam fakultet, FER, nije to najbolje percipirao, čak je jedan dekan svojedobno mislio da sam ja propali student koji u KSET-u okreće lovu ne znajući da smo zapravo nas dvoje, kako se ono kaže, kolege i da ja to radim iz nekih posve drugih pobuda.

Razgovarali smo dosta o tome, međusobno i sa samim Fakultetom i

uskoro su se stvari nekako primirile, no tenzije su se ipak osjećale.

Kako bi sve to skupa riješio, i buku nezainteresiranih posjetioca koji su mi u jednom trenutku onemogućavali provedbu skoro 40 posto programa, a i da raskrstim s napetom situacijom na relaciji FER - KSET, odlučio sam se za promjenu.

I tu kreće, recimo to, druga ozbiljna stepenica u tvom radu, program Kulture promjene i Studentski centar.

Da, tada je došao SC. Samo je sve translatirano u njega. Meni se na neki način stvari samo slažu. Bez ikakvog forsiranja i bez ikakvog predumišljaja, kako sam već rekao. Slažu se redom, jedna za drugom. Dakle, točno u to vrijeme početka kraja s KSET-om, preklopila se priča s renoviranjem SC-a i pozivom Nataše Rajković, od strane ravnatelja SC-a, da stvori priču oko kulture. Neku skroz novu, drukčiju priču. Ubrzo nakon tog, Nataša me nazvala, prethodno dobivši preporuku od jednog čovjeka iz Gradskog ureda za kulturu. I tako smo krenuli zajednički graditi sve od početka. Najveći problem je tada bio drastičan pad posjećenosti jer su se ljudi tada bili vezali uz program KSET-a i sad je trebalo stvoriti takvu ili barem sličnu atmosferu u SC-u.

Trebalo nam je godinu, dvije, sigurno, dok nismo došli do realizacije nekih planova, primjerice dvorane ITD-a, zbog koje sam, kad smo krenuli renovirati i čupati stolice, završio čak i na operaciji kralježnice. Međutim, ‘ajde, sve je na kraju dobro ispalo i svi smo na neki način od tog projekta

profitirali. Kulturološki, mislim.

Nakon te dvije godine intenzivnog rada, situacija se dodatno poboljšala i krenula nabolje, tako da sam u jednom trenutku došao u situaciju da mogu praviti koncerte za 400500 ljudi. I to je postepeno raslo do jedne zavidne razine, dok 2008. nije naprasno urušena zbog famozne svjetske krize. Točnije, u nas 2009., jer dok je vani svugdje bio problem u bankovnom sektoru kod nas su banke bile te koje su držale cijelu priču. Zarađivale su enormne novce i nikad nisu imale problema. Ovdje je problem potpuno druge prirode. On se krije u prenapuhavanju budžeta i da sad odviše o ovom ne duljim, problem je gotovo pa isključivo u lokalnoj politici. Uglavnom, što se tiče SC-a, s vremenom je izvor novca počeo presušivati, ministarstvo je počelo kasniti sa izvršavanjem obveza i u manjoj mjeri plaćati ono što je bilo dužno plaćati, a to se dakako reflektiralo i na moj posao. Počelo se kasniti sa plaćanjem izvođača i nakon jedne drame koju sam imao na zadnjem N.O. Jazz-u, sam rekao - Jebote, što ovo meni treba u životu!? i počeo sam tražiti novo rješenje, jer je bilo očito da grad nije zainteresiran za daljnje ulaganje u projekt, unatoč tomu što sam im dokazao da je on samoodrživ. Štoviše, čak je donosio i zaradu. To je bio kraj 2009., početak 2010. I tada sam odlučio maksimalno riskirati. Otvorio sam svoju firmu, nastavio sam raditi u prostoru SCa, dio stvari sam prebacio natrag u KSET i to je tako trajalo neko vrijeme, onda mi se doskora dogodila ta priča oko Nationala. Oni su popularnošću 17

otišli nebu pod oblake, a meni se opet sve posložilo, jedno za drugim. Neka me luda sreća prati, valjda. Ne znam.

Možemo li reći da su The National svojevrsni temeljni kapital tvoje, nazovimo je, poststudentske faze (KSET, SC) glazbenog angažmana u kojoj tvoj rad prerasta u svojevrsni brend?

Definitivno. National su prošli sve te faze, KSET, SC i omogućili su mi puno toga. Između ostaloga i da dobijem drugo dijete (haha). Ne, ozbiljno. Bez zajebancije. Mimo njih ne znam bih li se upustio u to, jer je čitava ta priča oko moje firme isprva bila dosta nestabilna. Jedino što sam u tom trenutku imao je zakazani datum u jedanaestom mjesecu za koncert Nationala u Boćarskom domu za koji sam trebao čekati da mi dozvole prodaju ulaznica i ništa više. Dotad sam bio apsolutno bez novca. Nisam imao ništa. Nikakav prihod. No, ja sam strašno vjerovao u njih. Vjerovao da imaju onaj potrebni potencijal. To se na kraju i potvrdilo. Bez ikakve reklame, bez ikakve propagande, oni su rasprodali Boćarski dom i omogućili da time stvorim siguran temelj svom radu, ali i osnovicu za pokretanje ove druge priče, Terranea, koji je pokrenut uz njihovu veliku pomoć, jer smo ih dobili veoma povoljno. Ali i inače, s njima imamo jedan poseban odnos kakav drugi teško mogu imati, jer da nije tako oni zasigurno ne bi tu ni svirali.

O kakvom je točno odnosu tu riječ i zašto je on toliko presudan u pozivanju The Nationala kao, recimo 18

to, nekakvog prototipa zvučnih glazbenih imena na naše prostore?

To je vrlo jednostavno. Mi smo bendovima te kategorije, odnosno njihovim agentima, posve nezanimljivi. Ponude koje oni dobivaju vani mi jednostavno nismo u stanju pratiti. Nismo konkurentni, ali apsolutno nismo konkurentni!

Imamo nenormalna davanja državi, PDV 25% na ulaznicu, 8 do 10% ZAMP, provizija za Eventim 7-8%, i ti kad to sve skupa zbrojiš jedva ostaneš na 60% ulaznice. Teško da kasnije s tim možeš nešto normalno izvesti. Samo za usporedbu, vani ti ostaje 80-85%, postotak s kojim možeš već kalkulirati.

Međutim, ne možemo zaobići ni njihovu skuplju cijenu ulaznice koja također igra veliku ulogu. Za primjer, zadnji National je kod nas bio 20 eura, a sljedeći najjeftiniji u Poljskoj 30. O nekim drugim europskim zemljama išlo je do 40, 45, a već na sljedećoj turneji će vjerojatno biti 50-60. Tako da su to neke relacije u kojima smo mi izraženo nekonkuretno tržište, a jedini razlog zbog kojeg ovo što ja radim, radim dosta uspješno je taj što sam nenamjerno, bez ikakvog podilaženja, stvorio atmosferu u kojoj su ljudi jednostavno naišli na normalan, prijateljski odnos. Kao i kad vama dođu prijatelji i kad ih ugostite. Bez nekih predumišljaja, predrasuda, proračunatosti, skrivenih kalkulacija. I to je tim bendovima, dok su još nepoznati, bio šok potpuni.

Oni su u Hrvatskoj doživjeli pravi kulturološki šok. Bez zajebancije.

Jer kad grupa, primjerice, krene iz Amerike kao nepoznata, ona je tamo tretirana kao ni’ko i ništa. Baš ono što

se kaže, k’o zadnje govno. Garancija honorara je uspjeh ako je sto dolara, smještaj i hranu zaboravi, to ne postoji i tako to tamo funkcionira. I onda ako ti se eventualno dogodi da postaneš popularan, tek onda ti se počnu svi uvlačiti. To je jednostavno tako. A ovdje toga nema. Tu su svi bendovi koji su došli tretirani isto. Kad sam počeo dobivati potporu od grada i države, svi su imali primjerice isti hotel. I tada, kad su bendovi uvidjeli da su dobili dobru večeru, dobar smještaj, da su svirali pred relativno punim klubom i da su neki u publici znali i neke njihove stvari, ostali su paf. Tako da je čitava ta pozadina priče ništa drugo doli nekakav zdrav, normalan, human međuljudski odnos kakvom svi mi, ako smo normalni, težimo. Nema tu neke velike filozofije.

Samo čovječnost. Ništa više. I upravo je taj odnos ono što u najvećoj mjeri veže te bendove za ovo što radim.

Koliko sebe u tom pogledu vidiš kao ključnu osobu za promociju, pod navodnike, alternativne glazbene kulture u Hrvatskoj, onog ukusa koji je opozitan primjerice sveprisutnom i eutanazirajućem huljićevskom kiču?

Pod navodnike da, dobro rečeno, jer tanka je granica između alternative i mainstreama. Kad gledaš svaka je kvalitetna alternativa višemanje kasnije postala mainstream.

Primjerice sad se na gornjem gradu iznad kluba Žedno Uho u Klovićevim dvorima otvara izložba Pabla Picassa, koji je svojedobno bio alternativa.

Gadna avangarda, a postao najveći pop, baš zato jer je bio kvalitetna 19

Nema tu neke velike filozofije. Samo čovječnost. Ništa više. I upravo je taj odnos ono što u najvećoj mjeri veže te bendove za ovo što radim.

alternativa. Stoga, u kontekstu tvog pitanja, ne bih baš rekao da sam ja taj katalizator, u smislu da nešto nanjušim da bi moglo biti uspješno, pa to dovedem. Ali je istina da je malo tko od brojnih izvođača koje sam tu dovodio razočarao, no mislim da se u ovom slučaju više radi o vjerojatnosti nego o mojoj intuiciji. Naime, od 300 do 400 izvođača koje sam doveo tu, vjerojatnost da će od njih 100 jedan postati uspješan je velika. Tako da se tu ne radi o nikakvom predviđanju, već je to više stvar matematike. Ali uvijek ostaje ta činjenica da to radim, kako od početka tako i dan danas, prvenstveno zbog sebe i ponavljam, bez ikakva predumišljaja. To uključuje da, s jedne strane, pokušavam dovesti ljude koji imaju nešto sitno napravljeno, a zvuče odlično, a s druge strane, dovodim izvođače s neke osobne liste prioriteta. Ona imena koja su me stvarala, svojedobno. Kao Mission of Burma, Butthole Surfers, The Fall ili primjerice Husker Du koji su mi nekad bili sve. Onda kad nije bilo lako doći do informacija. Meni je izvor informacija bio katalog čovjeka koji je snimao muziku i u kojem sam ja povezivao izdavačke kuće i bendove koje pojedine kuće izdaju. To je samo ovako, mala crtica. Tako da, uzevši 20

navedeno u obzir, može se govoriti o nekom mom ukusu kao nečemu što je drugačije, suprotno postojećem mainstreamu koji je unazad četiri, pet godina filtriralo taj beskonačan izvor informacija koje nas zasipaju. A upravo je taj filter uzrokovao unazad dvije godine, pojavu četiri ili pet promotora koji su počeli raditi slične stvari ne shvaćajući zapravo moje motive, ne shvaćajući da tu nema novca. Novac se mora na nekakav drugačiji način generirati, kao što i ja imam neke druge projekte preko kojih dolazim do novca, jer, opet ponavljam, ti nikako ne možeš na komercijalnoj osnovi konkurirati Zapadu. No, na bazi nekakvih pozitivnih privatnih poznanstava koja sam stekao kroz vrijeme, jednostavno uspijevam funkcionirati dalje. Ali uostalom, tolika pojava istih stvari najednom nije baš ni najbolja, jer su se ljudi usred te hiperprodukcije počeli gubiti. Tako da mi se unatoč tome što imam određeni krug vjernih ljudi koji redovno prate ono što radim, počeo javljati jedan drugi problem. A to je, što ima jedno godinu dana, sve manje zamjećujem mlađu populaciju među posjetiocima na čemu itekako treba poraditi. Ali se istovremeno naglasak treba baciti na ljude između 35 i 45,

jer je to generacija koja je stabilna.

Malo bolje funkcioniraju. Imaju koliko-toliko više novca, mahom su situiraniji i spremniji su potrošiti na kulturu i na koncerte. No ponavljam, izgubili smo skoro pa posve ovu generaciju od 18 do 25. Jedan dio problema je zasigurno nedostatak novca, a drugi je pak neminovno, gubitak interesa. Nažalost, čini mi se, da je za doživljaj postalo dovoljno pogledati neki koncert na YouTubeu, čime je neki živi doživljaj očito postao sekundaran. Tužno je to.

Jednako kao što je tužno i što neki

ljudi, prvenstveno mislim na, kako ti kažeš, birokraciju s poremećajem u koncentraciji, ne cijene moj rad i ne doživljavaju ga nekakvim javnim dobrom. Žao mi je zbog toga, lagao bih kad bih rekao da nije, ali mi ne smeta, čak me na neki način hrani, motivira. Treba uvijek tražiti rješenja!

Kad smo već kod traženja rješenja, da te priupitam i za ono o kojem se već neko vrijeme, onako utiho govori. Žedno uho Šibeniku.

Pa, čuj. Ta ideja nije tu od jučer, a i znam koliko su takve ideje bitne za

21

Nažalost, čini mi se, da je za doživljaj postalo dovoljno pogledati neki koncert na YouTubeu, čime je neki živi doživljaj očito postao sekundaran.

22

život. Radim na tome, sad već više od petnaest godina, a ako računam svoje aktivno uključenje u KSET bit će skoro dvadeset. Tako da jako dobro znam koliko je klub bitan.

Koliko je uostalom bio bitan za mene dok je u Šibeniku Mjesna zajednica funkcionirala. Nama je to bilo sve.

Kao i Gimnazija subotom. Takve su stvari neprocjenjive, a klub je izrazito bitna stvar za jednu sredinu, ali nažalost, danas gotovo da ih uopće i nema. Tih malih kulturnih enklava, glazbenih oaza koje su nekad postojale i u najmanjim mjestima, gradićima u Hrvatskoj, a u kojima su gostovala mnoga utjecajna glazbena imena prolazeći kroz njih na svojim

turnejama, kao Disciplina Kičme, kao Haustor. A gdje će danas takvi bendovi svirati? Upravo zato su klubovi izuzetno bitna stvar za svaku sredinu i mislim da će ovo što će se sada dogoditi u Šibeniku, dugoročnije gledano biti puno bitnije od samog Terranea. Terraneo traje svega tri do pet dana i ode, no kad imaš nešto ovakvo, nešto konstantno zbog čega se osjećaš dijelom nekakvog svijeta i to još tokom cijele godine unutar koje susrećeš neke ljude, bitne, ne samo muzički, već i u širem društvenom kontekstu, takve stvari jednostavno pridonose kvaliteti tvog života, a u konačnici i razvoju neke zajednice.

Bitno je da kultura cirkulira.

Na koncu, ono trenutno najaktualnije, Žedno uho u Zagrebu i ponovni klizeći start ovdašnje birokracije na tvoj već toliko puta pogođeni gležanj.

Više puta sam rekao, ne treba nitko iza mene stati financijski, već mi je samo bitno da mi ne podmeću nogu, što mi se primjerice sad opet događa u Zagrebu. Počeli su mi podmetati zato što navodno, u vezi Žednog uha u Klovićevim dvorima, netko nekog nešto nije pitao. Taštine. Interesi. A sve im lijepo piše u papirima. Treba samo pročitati. Klub je tako organiziran da je navečer u deset koncert, a sutra ujutro nema ama baš ničega. Opet je galerija. U jednu večer sve montiramo

i razmontiramo. Šank, frižidere, binu, sve. Baš sve. Je da se sataremo od posla, ali to je zasad tako. Nije baš najzdravije za moja leđa, ali evo rješavamo i zadnju papirologiju. A ovu priču o sporu i zatvaranju Kluba sam ja namjerno pustio u medije čim sam čuo za komešanje i prijetnje na Upravnom vijeću. No, nije ni njima svejedno. Bliže se izbori. Tako da su u samo par dana već ublažili svoj prvotni stav. Sad, kao, navodno nisu ni znali da smo mi imali sve potrebne papire, a sve što su trebali učiniti je pitati nas da im damo iste. Što se tu više treba reći.

23

ZORNIK

...u mom oku:

Niccolo Tommaseo

Branimir Renje

Ilustracije: Melita Čoga Foto: slije s neta

24

U donjem dijelu šibenskog đardina, okružen zelenilom, nalazi se spomenik desetom hrvatskom kralju, nama Šibenčanima najvažnijem, Petru Krešimiru Četvrtom. Zaslužio je imati spomenik vladar u čijoj se darovnici iz 1066. godine naš grad po prvi put službeno spominje u nekom dokumentu, pa ipak ga je u gradu koji se po njemu voli nazivati Krešimirovim gradom dobio tek 2000. godine, gotovo tisućljeće nakon svoje smrti.

Koliko god nam zanimljiv bio, sam Petar Krešimir ovom prilikom poslužit će tek za uvod u priču o čovjeku čiji je spomenik do prije 70-ak godina spokojno stajao otprilike na istom mjestu na kojemu se danas nalazi spomenuti kip kralja Petra Krešimira. Radi se o još jednom od onih Šibenčana koji su svojom djelatnošću i postignućima nadišli šibenske okvire, ali su zbog ovih ili onih razloga danas našoj javnosti poznati slabo ili nisu poznati uopće.

Nema nikakve dvojbe da među takve spada Ni-

25

Jer, bez obzira smatrali ga na temelju njegova djelovanja i stavova Talijanom, Hrvatom, Slavenom ili Dalmatincem, bez ikakve je sumnje – Šibenčanin. ccolo Tommaseo, Šibenčanin talijanskih korijena, književnik, jezikoslovac, filozof, humanist, kritičar, prevoditelj i jedan od najvažnijih europskih intelektualaca 19. stoljeća. Rođen je 1802. u Šibeniku, srednjoškolsko je obrazovanje završio u Splitu, da bi se potom otisnuo s one strane Jadrana te 1822. završio studij prava u Padovi i objavio svoju prvu knjigu. Potom odlazi u Veneciju, gdje postaje jedan od glavnih autora u popularnom časopisu Antologia, no zbog kritika upućenih austrijskim vlastima u sjevernotalijanskim pokrajinama, biva prisiljen otići u Francusku, gdje nastavlja s književnim radom. U Italiju se vraća 1840. godine te, između ostalog, izdaje svoje najznačajnije djelo, zbirku pjesama Iskrice, koju je napisao na čak pet jezika: hrvatskom (slavenskom), talijanskom, francuskom, latinskom i modernom grčkom. Zbog neslaganja s austrijskim vlastima, uglavnom zbog zalaganja za oslobađanje talijanskih pokrajina od austrijske vlasti, ponovno upada u probleme, što ovog puta rezultira odlaskom na Krf, gdje je živio neko vrijeme. U Italiju se vraća 1854., ovog puta u Torino, gdje osta26

je do 1859. i ujedinjenja Lombardije i Toskane s Pijemontom, nakon čega odlazi u Firencu. Iako u to vrijeme potpuno gubi vid, sljepoća ga ne uspijeva omesti u njegovu djelovanju pa nastavlja raditi na velikom riječniku talijanskog jezika, koji je izdan nedugo nakon njegove smrti 1874. godine.

Uz brojna djela izrazite književne i lingvističke vrijednosti, za sobom je, međutim, ostavio i brojne kontroverze. Upravo u tome nalazimo objašnjenje činjenice da je u Italiji smatran jednim od najvećih tamošnjih jezikoslovaca, po kojemu je u svakom talijanskom gradu koji drži do sebe nazvana barem neka ulica, škola ili trg, dok u njegovom rodnom gradu, Šibeniku, mnogi za njega nisu ni čuli. Zbog svojeg se djelovanja smatra idejnim začetnikom talijanskog iredentizma, a bio je i pobornik dalmatinskog autonomaštva, pokreta koji se zalagao za odvajanje Dalmacije od ostalih hrvatskih krajeva, odnosno njezinu autonomiju. Dalmaciju je Tommaseo, odnosno Tomažeo, kako su ga znali zvati Šibenčani, zamišljao kao mjesto spoja slavenske i latinske kulture, te ju je, kao takvu, vidio od-

vojenu i od Hrvatske i od Italije. Iako mu je krajem 19. stoljeća u Šibeniku podignut spomenik, upravo mu ga je ta etiketa autonomaša i oduzela kada su partizani pred kraj Drugoga svjetskog rata ušli u Šibenik. Navodno je sam Vladimir Nazor, predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, vidjevši Tommaseov kip, rekao: Nismo znali da će nas dočekati ovaj tolomaš (kolokvijalni naziv za autonomaša op.a.), te naredio njegovo rušenje. Posljeratna komunistička vlast, jasno, nakon oslobođenja Dalmacije od talijanske okupacije nije trpjela odavanje počasti čovjeku talijanske nacionalnosti, koji se nije slagao s idejom Dalmacije kao isključivo slavenske, odnosno, u ovom slučaju, jugoslavenske georgrafske i kulturne cjeline.

Danas, međutim, više od pola stoljeća nakon rušenja Tommaseova kipa, što je predstavljalo javnu osudu njegova djelovanja, političke i ideološke zamisli ovoga velikog intelektualca ne bi smjele predstavljati prepreku da novi šibenski naraštaji budu upoznati s njegovim radom i kulturnim značajem. Jer, bez obzira smatrali ga na temelju njegova djelovanja i stavova Talijanom, Hrvatom, Slavenom ili Dalmatincem, bez ikakve je sumnje – Šibenčanin.

27

FATURETA

Vlakon kroz smak svita

Zoran Erak

vić – Šibenik o rk e P – b re g Ruta: Za .12.2012.

1 2 i: in m o D Majo 48 n Broj putnika: EL 2 042 Đura D Ž H : e v ti o Vrsta lokom i stabilni tr e m ra a p i v s : Vrijeme baš najbolja e n : a z o n g ro Majanska p

Sve je počelo 2011. godine, negdje uoči Božića, kolega iz Kluba, kojeg ćemo sada spomenuti imenom i prezimenom, da se jednom za vike vikova zna da je to bila njegova ideja - Lovro Štrbinić, predložio je da se za taj Božić, 2011. godine, kući ide vlakom, da nas se okupi dvadesetak da dobijemo grupni popust u Hrvatskim željeznicama te da se malo zabavimo. Po pričama naših roditelja i starijih članova koji dolaze u naše prostorije, nekadašnja studentska putovanja vlakom bila su legendarna. Prije je vlak iz Šibenika vozio kroz Bosnu i Hercegovinu i bio je najjeftinije prijevozno sredstvo, a nekad i jedino. Put je trajao dosta duže od današnjih osam sati. Neki kažu da su znali putovati po 16, 17, 20 sati, a neki danima. Njihove pri28

če protkane su smijehom i sjećanjem na druženja, upoznavanja, a uvijek se našlo nešto za pojesti i popiti, gitara, pjesma.... Ma bilo je svega, kažu, a neke stvari sada ne treba ni spominjati. Današnji studentski put na relaciji Zagreb – Šibenik, koji traje zanemarivih 4 i pol sata najčešće se odvija s nekim od autobusnih prijevoznika, a od druženja i komunikacije ograničeni ste na susjedno sjedeće mjesto i mjesta iza i ispred vas, a jedino pauza na Janjču ili Macoli daje vremena za kratko - Bog! Di si? Šta ima?, cigaretu i kavu. Iz svih ovih razloga putovanje vlakom za božićne praznike činilo se kao divna ideja i dobra prilika za druženje uz obvezan poist i popit dio priče. Uvjeti za ovo putovanje bili su vrlo jednostavni - grupni popust na

kartu u jednom smjeru, cijena koje mora iznositi manje od 100 kuna da bude prihvatljiva studentskom budžetu. A ono, u HŽ-u šok i nevjerica cijena jednosmjerne karte vlakom, koji do Šibenika vozi 8 sati, iznosi ni više ni manje nego 168 kuna, a grupni popust ostvariv je samo na povratnu kartu, a čak i s tim ispada jako skupo. Pitali smo gospođu na šalteru kako je moguće da je karta za prijevozno sredstvo koje je svugdje u svijetu najjeftinije skuplja nego autobusna, na što je slegnula ramenima i rekla da ona ne određuje cijenu. Tužnih lica vratili smo se u Klub jer se u tom trenutku naša ideja lomila pod teretom nelogičnosti, ali odlučili smo ne odustati. Sastavili smo jedan srceparajući dopis HŽ-u, naglašavajući važnost

samog putovanja, a iz HŽ-a smo dobili odgovor koji je vratio osmijehe na lica. Gospodin koji je primio dopis rekao nam je da, ako nas se skupi više od 25–ero, cijena karte iznosi 80 kuna, dajući nam poseban popust koji nije svima dostupan. Slijedio je teži dio, skupiti ljude, to jest, okupiti više od 25-ero ljudi. Nadali smo se da će šibenska mladost prepoznati našu ideju i krenuti s nama na ovu avanturu. Tako je i bilo, 43 hrabra mladića i djevojke odlučili su krenuti na prvu avanturu vlakom. Svi su preživjeli, ne brinite, a pao je i dogovor - što se u vlaku dogodi, ostaje u vlaku.

Godinu dana kasnije nastavlja se prelijepa priča šibenske mladosti. Ideja je ista, datum više nego slučajan, 21. 12.

2012., petak; Maje predviđaju smak

29

svita, a šibenska mladost se sprema ostaviti Zagreb iza sebe i krenuti put juga na regeneraciju i materinu spizu.

Kladionica nam nije naklonjena, koeficijent velikih 12:20 na preživljavanje.

Recept je isti, šaljemo dopis HŽ-u, ponovno molimo za popust, a sat vremena nakon - poziv od istog gospodina koji je nam je i prošle godine dao popust - Sve je spremno za vaše drugo putovanje vlakom. Puštamo glase neka svima zainteresiranima prenesu da imamo

zeleno svjetlo iz HŽ-a i da se možemo polako pakirati. Roditeljski sastanak je zakazan u srijedu 19.12. do kad su svi morali potvrditi putovanje. Broj konačan - 48. Na roditeljskom su svi upozoreni na majanski smak svita, a vodič je naglasio da se u vlak mora ponijeti litra i pol vode i minimalno dva sendviča. Nakon što su sve točke dnevnog reda usvojene, dogovoreno je okupljanje u 21.30 na Glavnom kolodvoru; započinje posljednje spre30

manje. U 21 sat, vodič je već na Glavnom i čeka da putnici pristignu. U 21.30 većina je pristigla, zadnja provjera karata i odlazak na peron s kojeg krećemo prema jugu. Vlak, naravno, kasni i to dobrih 20 minuta, ali, nema veze, svi su nasmijani i spremni, ništa nas sad ne može izbaciti iz takta pa ni smak svita. Napokon dolaze domaćini (kondukteri) te nas premještaju u zadnji vagon jer ćemo tamo najmanje smetati. Nakon što smo sve bagaje pobacali po kupeima i hodniku, vodič zadnji put broji putnike - svi su tu, kondukter cvika karte i želi svima dobru zabavu. Sve je spremno, zvižduk se čuje i - krećemo. Još se svi razmještaju, a osoblje Kluba toči svima jednu putnu jer su nam tako stariji rekli - Odma’ jednu putnu da lakše prođe! Nakon tog šoka kreće ćakula, a našle su se i dvije gitare, pa su, uz pijuckanje i svirku brzo došla dva sata u noći i stanica Perušić, na kojoj je naš domaćin kondukter vođu puta upozorio na buku koju proizvodimo i koju on čuje sve do prvog kupea uz lokomotivu. Moli da se utišamo da ne mora pisati nepotrebne kazne i mi se obećavamo smiriti, zatvaramo sve prozore vagona da buka ne ide

vani. Uz mirniju atmosferu, put se nastavio. Negdje oko 4.30 počinje čišćenje kupea i priprema za presjedanje u Perkoviću. U 5 sati, posljednja provjera čistoće kupea i organizacija izlaska kad stignemo u Perković. U 5.15 smo napokon stigli u mjesto koje je opjevano i u nekim pjesmama domaćih autora; mjesto koje je za Šibenčane od velike važnosti jer se tu dijele na one koji idu za Split i one koji idu za Šibenik; mjesto epskih razmjera u kojem nema ni kontejnera za smeće pa sve vrećice s našim otpadcima ostavljamo na jednom zidiću, u nadi da će ih netko skupiti. Prelazak iz jednog u drugi vlak je napravljen u rekordnom vremenu,

još jedno brojanje prije polaska, svi su tu i možemo prema Šibeniku.

Osmosatna agonija polako se bliži kraju, već su svi umorni, pospani i jedva čekaju svojim kućama. U Šibenik stižemo oko 6.15, neki roditelji već su tamo, čekaju svoju mladost, a nekolicina odlazi do grada na kavu i na još jednu putnu, ali samo nekolicina.

Još jedno putovanje smo okončali, još jedan smak svijeta preživjeli, još jednu grupu sigurno doveli u naš grad. Što se u vlaku dogodi, u vlaku i ostaje.

Lipi bili i s nama dogodine svirili!

31

STUDOMAT

Hrvatski studiji: pogled sa borongajskog zelenog mora Augustin Derado

32

U ovom broju Reful vam donosi predstavljanje Hrvatskih studija. Krenimo s kratkim pregledom osnovnih podataka - HS su društveno-humanističko visoko učilište na kojemu studira više od 1200 studenata i koji nudi obrazovanje na studijskim programima psihologije, sociologije, povijesti, komunikologije, kroatologije, latinskog jezika i filozofije. Te smjerove možete studirati u klasičnom bolonjskom obrascu 3 + 2, jednopredmetno i dvopredmetno, osim psihologije koja je

dostupna samo jednopredmetno i filozofije koja je isključivo dvopredmetna (no samo na preddiplomskom). U ponudi su i tri poslijediplomska studija i to iz filozofije, kroatologije i povijesti.

Sada slijedi dio predstavljanja koji se bavi poviješću HS-a i predodžbama o desničarskom fakultetu, a tu će se usput progovoriti i o odnosu znanosti i politike općenito. Koga to ne zanima i/ili ovo predstavljanje čita onako - ovlaš, neka slobodno preskoči iduća

dva paragrafa i nastavi čitati od OK. Dakle, Hrvatski studiji su ustrojeni 1992. godine, isprva samo kao Sveučilišni komparativni studij hrvatske filozofije i društva, no kroz idućih nekoliko godina pokrenuti su gore navedeni smjerovi zapošljavanjem znanstvenika u stalna nastavna zvanja i po principu vanjskog suradništva s istraživačkih instituta. Možda ste čuli da su Hrvatski studiji desničarski fakultet ili slična mišljenja. Istina je da su HS osnovani kao svojevrsna alternativa Filozofskom fakultetu u doba formiranja samostalne Hrvatske. Istina je i da je impuls za osnivanje fakulteta došao po političkoj liniji. Kako je sve to točno išlo osobno ne znam, a pokušaj koliko - toliko objektivnog prikazivanja situacije nastanka i razvoja Hrvatskih studija u tim, za životni horizont jednog studenta davnim, ali za jedno društvo nedavnim i svakako turbulentnim vremenima je izvan dosega i namjene ovog tekstića te spada u pravo istraživačko novinarstvo, pa i više od toga. Naime, u takvom tekstu bilo bi potrebno vrlo vješto balansiranje izvora informacija, političkih svjetonazora profesora i ostalih aktera uključenih u taj proces na Sveučilištu, na Filozofskom fakultetu i na tada mladim Hrvatskim studijima, a sve utopljeno u kontekst tog razdoblja.

Ja sam kao student čuo priče o tadašnjem i dugogodišnjem rivalstvu FF-a i HS-a, slušao sam o etiketiranju HS-a

kao desničarskog i FF-a kao ljevičarskog ili, za neke programe i profesore pro-socijalističkog fakulteta. Mišljenja sam da su za studente danas te priče uglavnom nebitne, bitna je znanstvena praksa fakulteta i željenog smjera, a tko želi neka se dalje informira.

Problem je, kao i u svakoj priči koja u sebi sadrži različite političke stavove i interpretacije povijesti, činjenica da je teško naći objektivnu informaciju, no to je nešto čega bi svi trebali biti svjesni i osnova je kritičkog mišljenja i dijaloga.

Ono važno za studenta je da o Hrvatskim studijima kao o nekom, kad se podvuče crta, desničarskom faksu ili mjestu prodavanja ideologije danas nema govora. Svi profesori uz svoje znanstvene interese imaju i svoje političke i društvene stavove a oni su na HS-u, po mom iskustvu, prilično raznoliki. Ideje da je FF leglo komunjara, a HS Bog i Hrvati ili slično su jednostavno zatupljena naklapanja. Postoji tu puno finesa koje se ne mogu prenijeti u par rečenica i uvijek postoje poneke iznimke i ekstremi na svakom fakultetu, a tako ih ima i na Hrvatskim studijima, no na jednom društveno-humanističkom faksu takve iznimke pravom studentu mogu prije svega dobro poslužiti za brušenje kritičkog mišljenja. Sve je to dio jedne velike teme - odnosa znanosti i politike, gdje čitatelju mora biti jasno da granica znanosti i politike nije sa33

svim jasna, da to nije čak ni u tehničkim znanostima (vezano primjerice uz oblikovanje istraživačkih interesa, financiranje i primjenu istraživanja), a kamoli u znanostima poput povijesti, sociologije i filozofije, gdje je odnos same discipline s politikom i predmet rasprave. Neki će profesori kroz predavanja ponekad provući, svjesno ili nesvjesno, implicitno ili eksplicitno i svoj poneki društveni i politički stav, to ćete doživjeti na svim fakultetima koji spadaju u društveno-humanističko područje. Ono što je bitno je da se profesor što više drži čiste znanosti gdje se to može, da obrazlaže gdje se znanost spaja s politikom i poziva na kritičko mišljenje, da student nauči razlikovati znanost i politiku i da nauči kako se isprepliću. Uh, to su teške teme, ali neizbježne kad težimo objektivnosti.

OK, to bi bilo osnovno raščišćavanje s prošlošću i s tim mutnim predodžbama o tobožnjem desničarstvu cijelog Fakulteta koje se još uvijek nađe u nekim ne-kritičkim primjedbama ili pročita na nekom forumu. Može se uočiti da su studijski smjerovi ponuđeni na Hrvatskim studijima slični onima na Filozofskom fakultetu. To je točno, no svaki od tih smjerova se svojim programom znatno razlikuje od onoga sličnog ili istog naziva na FF-u, dakle razlikuje se ponuđenim predmetima, usmjerenjima koja se nude na diplomskoj razini, istraži34

vačkim fokusima profesora i njihovim pristupom. Posebnost HS-a je suradnja s znanstveno-istraživačkim centrima i institutima u Hrvatskoj pri čemu se na obrascu vanjske suradnje studentima pruža prilika da im predaju profesori koji su i aktivni istraživači na svojim znanstvenim poljima, uz, naravno, određeni broj stalno zaposlenih isključivo pri Fakultetu. Po mom mišljenju zdravo je za znanost da postoji određena konkurencija i različiti pristupi disciplinama, da studenti imaju priliku poslušati profesore različitih znanstvenih interesa. Na kraju, bilo koji od tih fakulteta da upišete, možete svoje znanstvene interese dopuniti pokojim kolegijem s onog drugog.

Opis pojedinih smjerova na Studijima izlazi iz dosega ovog kratkog predstavljanja, ako vas neki od, na početku teksta, navedenih smjerova zanima najbolje će biti da osim ponekad suhoparnog pregledavanja nastavnih programa i syllabusa kontaktirate studente koji na njima studiraju, primjerice preko studentskih udruga svakog smjera čiji su kontakti dostupni na mrežnim stranicama faksa ili naravno, đirom do HS-a i hvatanjem za rukav. Svaki smjer ima svoje dobre strane, svoje mane i svaki ima svoje specifičnosti u odnosu na slične programe u Hrvatskoj. Na vama je da donesete odluku što i gdje upisati. Svaki od smjerova ima i svoju studentsku

udrugu gdje se zainteresirani studenti bave organizacijom simpozija, ljetnih škola, izdavanjem časopisa, sličnim stručnim stvarima i naravno - druže se, piju kave, vode pametne rasprave, kvazi-pametne rasprave i rasprave van svake pameti te tulumarenjem u zgradi studentskih udruga HS-a gdje svaka udruga ima svoju prostoriju što čini život na kampusu zanimljivijim, natopljenijim u kavu i ponekad mamurnijim, a sve to za dobro znanosti i umjetnosti, naravno.

A sad malo o kampusu, tu temu ne možemo izbjeći budući da su HS tamo smješteni. Naš dični ZUK (Znanstveno-učilišni kampus) Borongaj otvoren je 2007. i danas oko 4,500 studenata studira na kampusu, a ideja je da taj broj poraste na 35,000 daljnjim preseljavanjem fakulteta, istraživačkih centara i slično. Osobno, pozdravljam takav razvoj situacije jer je u razvijenijim državama kampus pravi simbol studentskog života i to ne bez razloga, no u siromašnoj Hrvatskoj do toga nas čeka još fin dio puta. Do tada će naš kampus ostati lijepo i pomalo zaboravljeno mjesto na periferiji grada, koji kao neku kompenzaciju prometnom položaju nudi predivnu tišinu poticajnu za intelektualne rasprave, unikatnu mogućnost čitanja pod stablom ispred faksa i igranja frizbija na livadama. Jednog dana, kad tu dođe pravi studentski dom, sportski sadržaji i više fakulteta i kulturnih progra-

ma, zelenilo kampusa će studentima još i više značiti. Do tada, osim studiranja u prirodi jedan plus kampusa čini i po mnogima najbolja menza u Zagrebu, sa srdačnim tetama i kafićem koji pod suncobranima gleda na borongajsko zeleno more. Što se traženja posla nakon fakulteta tiče, jasno je da u vrijeme krize ovakva usmjerenja često nisu prva na listama za zaposlenje; neka su traženija, neka manje. Savjetovao bih studentima da se raspitaju gdje se osobe pojedine struke najčešće zapošljavaju i što mogu očekivati kad diplomiraju. No, povrh toga, vjerujem da će osoba koju nešto iskreno zanima naći načina da se u tome ostvari i da nađe svoje mjesto pod suncem. Tako i ti, čitatelju, koji razmišljaš što upisati - ako te zanimaju društveno-humanističke znanosti i pronalaziš se u nekoj koju nude Hrvatski studiji samo naprijed – moj savjet ti je da s kritičkim umom i bez predrasuda kreneš u studentske dane i da usput gledaš kako iskoristiti neki program studentske razmjene, provedeš neko vrijeme vani i tako dodatno proširiš vidike.

35

STUDOMAT

FPZG jučer, danas, a izgleda bit će i sutra!

Ana Marija Marinov

36

Fakultet političkih nauka osnovan je 1962., a ove godine je pod imenom Fakultet političkih znanosti proslavio pola stoljeća, pola stoljeća u kojih je preživio ne samo smjenu režima, optužbe za desna i lijeva skretanja, bolonju, nego i sad, već u poznim godinama, smak svijeta. Kakav je bio prije 50 godina, a kakav je nakon skore apokalipse, to ćemo pokušati otkriti u kratkim crtama.

Na početku je jedini studij na Fakulte-

tu bio onaj politologije, bio je to prvi studij političkih znanosti, ne samo u Jugoslaviji već u cijelom socijalističkom sustavu. U to vrijeme postojale su razne partijske škole koje su se bavile političkim pitanjima, ali one su stvarale partijski kadar, ideja osnivača ovog fakulteta bila je stvoriti moderan, slobodan fakultet; naravno, u njegovu slobodu u prvim danima rijetki su vjerovali. FPZG je proživio mnoge političke izazove, nastajao je u

vrijeme kad je ideja samoupravljanja u Jugoslaviji bila jedna velika novost, a procesi tog vremena zahtijevali su pravu znanstvenu analizu. Bio je to period koji je, prema svjedočanstvima aktera tog vremena, nosio jedan duh neposrednosti, zajedničkog stvaranja.

Literature u hrvatskim bibliotekama nije bilo dovoljno, naručivanje knjiga trajalo je dugo, neki su renomirani autori sami iz inozemstva pomagali Fakultetu šaljući svoje knjige, moguć-

nosti su bile puno manje nego danas, ali je svaki student bio zahvalan što sudjeluje u stvaranju jedne povijesti.

Nedaleko od FPZG-a nalazio se kultni kafić Palić, mjesto gdje su profesori, asistenti i studenti zajedno sjedili za stolom i neposredno stvarali ovaj fakultet, ostavljali svoje džeparce i potencijalne vikendice na moru. Na mjestu Palića danas je Hocus Pocus, moderno uređen kafić bez studentskog predznaka, kao da toga više ni

37

nema; podijelili smo se na pušače koji idu u obližnji Luj i samodeklarirane alternativce, kulturnjake koji obitavaju u Tvornici kulture, duh iz Palića zapeo je izgleda u nekom međuprostoru, ostao je u napetim i živim danima smjene režima, stvaranja prve obrazovne institucije koja je počela znanstveno propitivati političke bure koje su tresle Hrvatsku i svijet. Možda Palića više nema, možda je vrijeme drugačije, a odnosi manje neposredni, ali duh i energija Lepušićeve živi jednim drugačijim intenzitetom, na jedan drugačiji način, kroz entuzijaste s petog kata gdje se nalazi radio, pomoću ekipe iz podrumskog televizijskog studija, zatim onih koji, evo, po prvi put ove godine osnivaju Klub studenata FPZG-a, onih koji organiziraju tribine, predavanja, seminare izvan nastave, onih koji znaju da nikad nećete stvarno studirati na FPZG-u ako ostanete na razini pukog rješavanja kolokvija i ispita. Diploma je primarni razlog studiranja, toliko je jasno, ali ovaj fakultet ide izvan tih okvira, postaje način života, filozofija života, jedno specifično propitivanje koje nije prisutno kod svakog, ali kod studenta Fakulteta političkih znanosti, onog idealnog, za kojeg svi znamo da u realnosti ne postoji potpuno ostvaren, ono mora biti prisutno. Da se vratimo malo u povijest, studij politologije nije dugo ostao jedini na FPZG-u, 1971. utemeljen je i studij novinarstva, prvo 38

kao jednogodišnji, pa dvogodišnji, a prije uvođenja bolonje bio je to četverogodišnji studij. Nakon uvođenja bolonje studij politologije formiran je u obliku 4+1, dakle 4 godine preddiplomskog i 1 godina diplomskog, dok je na studiju novinarstva zaživio 3+2 sustav, što će reći 3 godine prediplomskog studija i 2 diplomskog.

Ako se vratimo na početke studija novinarstva saznat ćemo da je on počeo s većinskim udjelom politoloških i društvenih predmeta, danas su ipak u većini oni novinarski koji proučavaju medijske sustave, pojedine vrste masovnih medija i komunikologiju kao znanost, no studenti imaju opciju izbornim se predmetima usmjeriti u skladu sa svojim interesima, na kolegije o novim medijima, politologiji ili pak nekoj društvenoj znanosti. Danas studenti novinarstva mogu steći praktične vještine unutar svog fakulteta, na Televiziji Student, Radio studentu ili pišući za novi časopis Student koji bi do izlaženja ovog broja Refula već trebao ugledati svjetlo dana. Obvezna praksa za studente novinarstva postoji, no samo na trećoj godini preddiplomskog studija i ne pruža dovoljnu pripremu studentu u vremenu kad svaki poslodavac traži već iskusnog novinara, zato je iznimno važno uključiti se u različite projekte kako bi stvorili podlogu na koju se jednog dana možete osloniti, isto vrijedi i za politologe koji moraju naći svoje mje-

sto, stvoriti spektar aktivnosti koje će jednog dana moći predstaviti kao skromno, ali bitno društveno ili političko djelovanje. Ono što FPZG nudi je konkretno propitivanje političke i medijske današnjice na znanstvenim osnovama, činjenica jest da jedan veći broj studenata daje minimum koji je dovoljan za prolaz, no literatura koja se nudi studentima opširna je i pomno izabrana, manja očekivanja pojedinih profesora i manji trud studenata vjerojatno su uzeli danak i na ovom fakultetu, neki za to krive bolonju, neki nalaze druge razloge, no stvarnost jest da s Fakulteta iziđe jedan broj nekvalitetnih novinara i politologa. Taj problem primarno ostavljam studentu kao pojedincu, kao onom koji će odlučiti iskoristiti sve što mu se nudi ili pak ne iskoristiti, o čemu će ovisiti njegov osobni uspjeh. Što se tiče funkc i o n i r a nj a na Fakultetu i izvan njega imam par savjeta oko manje bitnih detalja, onih malih caka koje vam olakšavaju život.

Prvo, nikad, ali baš nikad ne ulazite u refera-

du izvan radnog vremena, potjerat će vas; nadalje, ako nešto trebate obratite se najljubaznijim tetama na faksu tetama s porte, one će vas uputiti na pravu osobu; jako bitna stvar je i kopiraonica pored Fakulteta sa svim mogućim knjigama i skriptama koje će vam ikad trebati. Četvrto i najbitnije, kad vas pitaju gdje studirate i vi kažete na FPZG-u, očekujte kisele reakcije ili odgovore poput - Ajde, bar nisu Hrvatski studiji (uz dužno poštovanje Hrvatskim studijima o kojima nisam kompetentna suditi, moram reći da je ova konstatacija napisana na temelju ovećeg broja sličnih i gotovo istih reakcija), a vi se samo slatko nasmijte i sjetite dragog Aristotela koji je politiku postavio na prijestolje kraljice svih znanosti!

39

NA RAPORT

Minjan tri recepta cole za jedan luganika Lovro Štrbinić Foto: Sanja Lydia

40

Ameri imaju Coca-Colu, Šibenik ima luganike. Dobro, Šibenik ima i Coca-Colu, ali Amerika nema u toj mjeri luganike. Ili luganige. Možda i luganig. Ili lukanike. Pregršt je naziva za ovu deliciju karakterističnu za šibenski kraj, baš kao što je i pregršt teorija o njihovom podrijetlu. Kakve veze to ima s vjerojatno najpoznatijim svjetskim napitkom? Uz demantiranje kako je cilj ovog teksta navođenje na konzumiranje oba navedena proizvoda kombinirano, lako je zaključiti da je tajnovitost recepture u oba slučaja na zavidnoj razini. Jedna je čuvana

više od stotinu godina u sefu, navodno i otkrivena, no onu nama bitniju čuva, potpuno logično, jedan Šibenčanin. Čovjek kojeg se na spomen ovih delicija ne može zanemariti, mesar koji je othranio generacije Šibenčana, potpuno subjektivno od strane Refula proglašen najboljim kobasičarom šibenskog kraja. Njegova priča o ovim kobasicama seže nekoliko desetljeća unatrag i temelji se na dvama pionirima luganika u Šibeniku.

Vinko Novaković i njegov zet Ivica Mutavčić imali su svoju radnju u Masnoj

ulici. Ko je prije njih radija, ne znan.

Od ‘66. Ili ‘67., kad san doša kod njih, to se radilo. Jesu li oni izmislili ili je njima neko da ili je istina da je došlo iz Lugana, kako se nagađa, to ne znan.

Jel’ se radi u Zagrebu tako nešto, ja to ne znan i ne zanima me.

Prvi je to trag o luganikama prema riječima Zdeslava Maričića, čovjeka koji je zaštitni znak šibenskog kobasičarstva. Kad je u pitanju najpoznatiji proizvod njegove mesarske karijere, ne pristaje na kompromise.

Neko kaže da se stavlja salitra, soda bikarbona, to ništa. Samo čista morska sol, papar i šest mirodija. Oni mene pitaju koje, izmisli sam, nađi. I čista svinjetina, ništa drugo, tako san ja izvorno naučen. Ne može ići, primjerice, 20 deka klinčića na 100 kili mesa jer je preintenzivan. To triba izvagat, ja u dek važen. Kad uvališ ostale mirodije i vidiš da klinčić nije prevlada, onda je to dobra mira.

Dodaje i opasku o prepoznavanju manje kvalitetne luganike - Kaže žena, stavila san ih kuvat, one se uspinile. Kažen ja, to je soda bikarbona.

Neko kaže da ide junetina, ali ne ide jer junetina ne prima mirodije ko’ svinjetina. Svinjetina je osnov kobasičarstva, svih kobasica. A stvar je i u tome, ako bi radija od samih buta, onda ne bi bilo 70 kn, nego 150 kn - nastavlja Zdeslav o svom načinu priprave.

Samo svinjetina, 70 posto crvenog, 30 posto tvrde slanine, može se staviti 60:40 - otkriva idealni omjer, uz slikovito objašnjenje zašto se ne može kombinirati sa svinjetinom - Nemoš ti u benzinca stavit 15 litara supera i tri litre nafte. Nemoš obuć postolu jednu 43, jednu 42.

Zamjena za svinjetinu, ako nemaš, može biti teletina, ali isto mora bit tvrda slanina od leđa, ne ona koja se topi, al onda bi taj luganig bija 150 kn. To se 41

“Ja kad san završija školu, kemijsku, triba san se zaposlit u Ražinama, al me nije primilo. Kako mi je ćaća bija mesar i stric i pokojni rođak, tako san ja otiša u kobasičare.” samo u crijeva ovčja tanka puni. Bilo je govora da se puni u tučja criva, ali samo ovčja. Kalibar je tanki, 20, 21, 22.

Mnogi ga pitaju za recept, spremni su i platiti, ali odgovor je uglavnom isti - Al ja neću dat jer oni neće napravit onako kako ja radin.

Na pitanje o tome kako ih najviše voli spremljene odgovara pomalo očekivano - Ja ih malo iden zato jer san se ja ovog mirisa naguta.

No, ipak ima savjet o načinu priprave jela - Ne smu se puno frigat, samo da promini izvanka boju, jer to je već termički obrađeno.

Nema straha niti od kakve zaraze, zdravlje je uvijek bilo na prvom mjestu - Ja mogu u seljaka uzet, al ja ne znan jel on provjerija na trihinelu, ja uzmen samo tamo di mi daju potvrdu za trihinelu.

Nakon priče o osnovama luganika, slijedilo je i objašnjenje kako su te kobasice i Zdeslav došli na istu životnu stazu - Ja kad san završija školu, kemi42

jsku, triba san se zaposlit u Ražinama, al me nije primilo. Kako mi je ćaća bija mesar i stric i pokojni rođak, tako san ja otiša u kobasičare, a kako san ja bija s ćaćon već po dućanima, tako san zna to sve. Onda san polaga kvalifikaciju mesa i mesnih proizvoda i dobija diplomu mesar kobasičar. I tako san osta tamo, krenile su luganike.

Sve što je naučio uglavnom je od njegovog svojevrsnog mentora koji mu je ostavio i niz rukom pisanih recepata prije odlaska u mirovinu - Stari Mutavčić uvik je govorija: Pitaj.

Kobasičarstvo, kao i svi drugi zanati, ima svoje biblije. U ovom slučaju to su dvije knjige koje datiraju iz sredine prošlog stoljeća. Priručnik za obrazovanje mesarsko kobasičarskih i crevarskih radnika u privredi iz 1965. godine i knjiga naslovljena Tehnologija mesa i mesnih proizvoda tiskana tri godine kasnije.

Na red je došao i komentar cijena nekih kobasica na tržištu, kod kojih je nakon jednostavne analize jasno da ne mogu ponuditi ono što se očekuje.

Narodna kobasica, 29 kn, ti je kupiš.

Kil govedine stare krave je 30 kuna sa kosti, skini salo, već ti dođe 40 i nešto. Kad ona ide na pečenje, ona ima 15 -18 posto sala. Cijena je 60 kn. Šta je on tebi da za 29 kn? Gervita, soja, kožice, malo vrata i ove mirodije. I to ti ideš...

Ono kad uzmeš u usta pa se malo lipi, to je samo od svinjskih kožica. Nisu one za bacit, nije da su nezdrave, samo nije to to.

U njegovoj konobi u Varošu ne može se ne primijetiti stara mašina, nezaobilazna u proizvodnji kobasica. Ovoj mašini ima 130 godina.

Ovo su oni donili iz Đakova, i dalje je u funkciji. Ja mislin da je napravljena u Austro-Ugarskoj, a unutra je jednostavan mehanizam, samo zupčanici, njih 4-5. Ima jedna još vakva mašina u Šibeniku.

Kroz nju su prošle tone materijala, nekoć se u samo jednu godinu proizvodilo mnogo više nego sad u nekoliko godina. Tonu smo radili rođak i ja, i specijalke uz to.

Tona se nekoć, dakle, radila, počinjalo se već prvog dana prosinca, a danas su to samo uspomene za čovjeka koji se za blagdanskim objedima često spomene. Širu obitelj i uži krug prijatelja Zdeslav će ponekad iznenaditi svojim specijalitetom, a ostali se moraju zadovoljiti proizvodima drugih mesara i kobasičara. No, to su neke druge luganike, kao što su danas neka druga vremena, iz raznih razloga mnogi će reći i lošija. Meni je, eto, nemogućnost uživanja u Zdeslavovim luganikama jedino logično objašnjenje te tvrdnje.

43

NA RAPORT

Tradicija spašena studentskim minimalcem Branko Sekulić

44

Mali Božić, stručnije znan kao Proslava, u zagrebačkom Klubu Šibenčana je, izvan svog općeg povijesnog konteksta, uglavnom onaj dan kada se jedan dio pasioniranih ljubitelja šibenskog kraja, jednom godišnje na par sati, ujedini oko teće bakalara i eventualno terine fritula, spremni osim svojim prisustvom tu istu prigodu obogatiti i pokojom, mahom usiljenom kritikom na račun domaćina, bez obzira što preostalih tristo šezde-

set i četiri dana i dvadeset sati uglavnom ničim ne sudjeluju, niti pokušavaju sudjelovati u životu dotičnog Kluba kako bi možda bolje razumjeli problematiku kojom se eto, jednom na godinu bave. No, ta uporna višegodišnja praksa, tih samoprozvanih analitičara ove je godine, i konačno i nažalost naišla na svoje plodno tlo.

Naime, posljednji 17. prosinca je nenadano završio u čudnom vrtlogu nesporazuma uskog kruga članova

Društva Šibenčana, u tolikoj mjeri da je dovedena u pitanje i sama mogućnost propisnog obilježavanja navedenog zbivanja. Time je najzad, zapuhao vjetar u jedra svim onim slutnjama nepopravljivih skeptika i željama onih koje iz nekog razloga hrane propusti vodstva u suterenu Trenkove ulice, čime je ova jedinstvena i izuzetno respektabilna šibenska manifestacija u režiji navedenih aktera, kvazi-kritičara i nesmotrenog propusta klupskih članova, postala tek olinjalim balom vampira pogodnim za međusobne antagonizme i ina prepucavanja. No, kolika god šteta bila učinjena, što je

i Mali Božić postao poligonom tihog obračuna, sve bi se to možda i moglo u jednom generalnom aspektu provariti da se unutar ovog košmara loše komunikacije, pomanjkanja volje i bespredmetnog inata ne nalazi Klub studenata kao kolateralna žrtva svih ovih zbivanja, istini za volju, trenutno jedinom razlogu poradi kojeg u Trenkovoj 3 nije katanac na vratima. Štoviše, i sama posljednja Proslava je, filmskim rječnikom rečeno, spašena u posljednjoj minuti od svog kompletnog propadanja, kada je smiješnim kapitalom studentskog ogranka, financirana za mnoge oskudna, no 45

46

našem džepu monumentalna večera za uzvanike Kluba Šibenčana. Zato, kad sljedeći put, oni koji uzmu sebi za pravo prosuđivati način funkcioniranja klupskog vodstva, neka se prvo raspitaju na čijim se to leđima sustav prelama, jer je unazad par godina najveća šteta učinjena studentariji i to prvenstveno putem zlih jezika. To se odrazilo kako na mišljenja nekih poprilično važnih ljudi iz sredine u kojoj obitavamo, čija nam pomoć više nije dostupna, tako i na priloge samih sponzora, listu koja se izuzet-

no osula, što je neminovno utjecalo na kvalitetu kulturno-edukativnog programa i drugih sličnih inicijativa i projekata. Studentska populacija Kluba poštuje svoje starije članove i smatra ih vrijednim dijelom Trenkove, te nas posebno raduje nekolicina onih s kojima redovno komuniciramo i stoga izražavamo veliko žaljenje kada se poradi povijesti nekakvog, rekao bih čak, malodušnog sukoba, posredno marginalizira čitav naš trud koji je kontinuirani, zajednički rad sad već najmanje triju fakultetskih genera-

cija. Mali Božić je Klub studenata sa zadovoljstvom priredio, svim svojim članovima i prijateljima, u nadi da će se kroz druženje dodatno potaknuti pomalo zahrđala strast čistog zavičajnog poriva, koji će kroz empatiju i dijalog generacija pružiti zagrebačkim Šibenčanima dom i mogućnost šireg djelovanja, što je na koncu i sam sržni smisao Božića. Da budemo ljudi prvenstveno sa sobom i među svojima, kako bi našu kuću učinili sigurnim te gostoljubivim prostorom i našim susjedima. U želji da idući 17. prosinca

donese neka suosjećajnija vremena Klubu, sad već možemo reći, mnogih naših prethodnika, mlađa populacija definirana prvenstveno putem indeksa, svim svojim prijateljima, poznanicima, kolegama, nadređenima i uzorima, retroaktivno čestita Proslavu grada Šibenika, a ujedno i Dan Društva Šibenčana i prijatelja grada Šibenika u Zagrebu.

47

NA RAPORT

...s onu stranu Velebita

Kartolina iz Šibenika Foto: slija s neta

Ovo nije priča za nekoga, za nas ili njih, tebe ili mene. Ovo je vapaj onomu komu pripadamo.

Ovo je priča za sebe.

Tražeći nekoliko noći muzu koja bi donijela reful misli i potakla ove trudne ruke da krenu pisati ove retke koje upravo čitaš (ukoliko od ovog teksta očekuješ kako ćeš, dragi moj, nakon upijanja zadnjeg retka ove kartice - dvije jadanja izaći nešto pismeniji i pametniji molim te odustani od daljnjeg čitanja - govorim to radi vremena jer njega nemamo), dočekao sam je u stihu jedne stare klapske pjesme Ti minuti sporo teku koji kaže ...poljanom ni žive duše, stara klapa raspala se, ja ću kako vitar puše...

Pišem ovu razglednicu iz našega grada, s tugom se prisjećajući dana kad sam bio nešto malo mlađi nego danas, kad se tim gradom, unatoč svemu što ga je krasilo u vidu nevera i nevolja sviju vrsti i svrha, ipak negdje ispod glasa čuo dašak prolaska ljudi kroz ulice. Kroz glavu mi prolaze scene djetinjstva u kojima bi naše matere zastajale kod svakog i cilog izloga u kalelargi, što bi redovito izazivalo provale riječi iz usta naših očeva, koje bih ipak zadržao u slikama i ne bih ih dijelio s ovim papirom. Kako sam danas, lipi moji, u svojoj mladosti prošao kroz tu istu kalelargu, zna samo ona crno-bila mačka kod Maestra jer pasa nije bilo ...Ehm, nema ni Maestra... Samo dječji glasovi u uspomeni... (...) ...grade naših slatkih snova...

Pusti me u bijedi mog neimanja rasute su moje želje u potrazi za prolaskom dana koji osim jednog trenutka sjećanja na tebe nije bio za zapisati

48

U potpisu, J(ednom) B(io) Š(izif)

Šibenik-Zagreb-Klub Šibenčana Iva Mrvica

Dakle, još par mjeseci i završavam srednju. Život bi mi se sada trebao svoditi na to koliko ću sati dnevno provesti učeći za maturu, ali ono o čemu ja zapravo razmišljam je život u metropoli od 9. mjeseca. Moj budući uzbudljivi život. Ali, Gradina mi nikako ne izlazi iz glave. Tko će me odvojiti od ovog sunca, od ove ljepote, tko će me dizati svako jutro pola sata ranije jer tramvaj ne vozi kako meni padne na pamet. A, i... faks je bogu iza nogu! No, tu se zaustavljam. Jer više od ovog od svog Šibenika ne mogu dobiti. Ne pamtim kad sam zadnji put pošteno izašla vanka, na neko normalno mjesto. A čak i kad izađem u jedini klub u gradu nemam se kako vratiti doma, jer šibenske taksi službe često ignoriraju pozive alkoholizirane mlađarije. Bar ću u Zagrebu zvati taksi kako mene bude volja! A onda se sjetim materine spize, ali mi misli odmah odlutaju na zagrebačke menze i njihovu dobru ponudu, čega u Šibeniku ipak nema. Eto, čini se da je opet gol prednosti za metropolu. Priznajem, jedva čekam odseliti u veliki grad, u samostalan život. Plavuša protiv svih! Je da će mi mater plaćati račune i slati zaleđene gulaše, ali to je manje bitno. Bit ću u svijetu odraslih! Malo ću za promjenu ulijetati u potpuno nepoznate ljude, ma mogu se i proderati na Trgu iz sveg glasa, do sutra već padam u zaborav. A u našem gradiću, e mala moja, ako krene priča od neke babe, obilježen si za cijeli život. Iako se tu cijelo vrijeme pravim fina, moram se na kraju dotaknuti teme poznatih opijata. Kako kruže pričice, u Zagrebu uvijek imaš čovjeka koji zna čovjeka, ali to sve nekako uspijeva ostati tajna. Ali, kažem vam, to samo čujem, ja sam dobra i draga.

Na kraju, moram priznati, što god ja ovdje napisala, falit će mi moj grad, ali onda imam Klub Šibenčana, i to je još jedna prednost velikog grada. Iako sam kilometrima od rodnog grada, u Klubu je Šibenik u malom!

49

STICAJEN OKOLNOSTI

Imamo Odiseja!

Jasen Boko

Foto: slija s neta

50

Trebalo mi je gotovo dvije godine bavljenja Odisejevim putovanjem da bih posložio kockice i shvatio da je jedino logično mjesto po kojem je Odisej deset godina mogao lutati, vraćajući se iz Troje na Itaku - Jadransko more! Potrošio sam 350 stranica knjige Tragovima Odiseja argumentirajući zašto mislim da je sve one nepristojne divljake, ljudoždere i čudovišta (dobro, i poneku prelijepu nimfu) Odisej susreo na istočnoj obali Jadrana i nemoguće je sad u par redaka teksta sve argumentirati ovdje. Ali, da je knjiga uvjerljva svjedoči i Kiklop za publicistiku kojega sam prošle godine osvojio za taj putopis. Nisam se nadao nagradama, nisam očekivao toliki interes, ali najviše me iznenadio napad u talijanskim medijima da su - Hrvati ukrali Odiseja i to, gle čuda, baš Talijanima. U istom tekstu stoji da sam ja već ranije (u knjizi Na Putu svile) pohrvatio i Marka Pola, što nije istina, ali na ideju Odiseja u današnjim

hrvatskim teritorijalnim vodama Talijani su ozbiljno zapjenili.

Jer, Odisej je, tvrdi službena povijest, deset godina proveo putujući oko Sicilije i po njoj susrećući ljudoždere i svu ostalu bratiju iz Homerovog genijalnog epa. Iako Homer izričito i u više navrata tvrdi kako Odisej luta arhipelagom (dakle, skupinom otoka) na kojima je tadašnja ahejska civilizacija potpuno nepoznata, a Sicilija ni slučajno nije arhipelag niti je Grcima toga vremena nepoznata, priča je zaživjela. Pa je Odisej pretvoren u idiota koji se deset godina vrti oko istog otoka, misleći da luta arhipelagom i baš nigdje ne naleti na tragove svoje kulture, u to vrijeme, prije 3000 godina, i te kako prisutne na Siciliji. Razlozi da Grci klasičnog razdoblja (peto stoljeće prije Krista) Odiseja smjeste u središnji Mediteran oko Sicilije su - politički. Trebalo je zadržati svoje divne kolonije na jugu Italije i Sicilije, trebalo ih je od stoljeća sedmog vezati

za maticu zemlju i Odisej je ubačen u igru. On je, rekli su Grci, šest stoljeća mlađi od Odiseja, zapravo bio na Siciliji i time je, da prostite, zapišao i označio kao grčki teritorij. Nakon toga, sljedećih 25 stoljeća, ta se istina nekako automatski prenijela i nitko više nije želio zdravom logikom pročitati Homera i vidjeti da cijela priča ne drži vodu.

Moja priča o Odiseju pokušaj je zdravorazumskog čitanja Homera, ali i višemjesečnog obilaska navodnih Odisejevih odredišta po središnjem Sredozemlju. A ta priča vodi u JADRAN, more u kojem olujno jugo baca Odiseja i drugove, vitlajući ga danima do prve postaje: Lotofaga. To su vam oni divni ljudi koji danonoćno konzumiraju lišće halucigenog lotosa (danas bi bio okvalificiran kao laka droga) i totalno su cool. Zašto mislim da je to mjesto u blizini Punte Planke, odnosno Šibenika, piše u knjizi, ali je zanimljivo da su ti Lotofazi zapravo bili jedino ugodno društvo koje je Odisej sreo u Jadranu. Ostali su ga pretvarali u svinje, pokušavali pojesti, začarati, zatvoriti, potopiti... Uopće, neugodno je društvo nekad boravilo u Jadranu. Kakva razlika od nas, današnjih Dalmatinaca, oličenja ljubaznosti... hehe...

Odisej je od Rogoznice krenuo prema jugu, pokušavajući se vratiti na Itaku.

Pa je, redom, nailazio na Kiklope (južna obala Hvara), Eolski otok (Lastovo

ili Sušac), Lestrigonce (Omiš), Kirku (Korčula, oko Lumbarde), odakle je na kratko skočio u zemlju Kimerana, gdje je smješten Had, što je locirano u današnjoj Italiji. Nastavio je od Kirke do Sirena (Pelješki kanal), Scile i Haribde (Mali Vratnik između Pelješca i Olipa), pa Trinakije, otoka Helijevih goveda (Šipan), da bi zatim sedam godina proveo kod Kalipse, na svojoj završnoj postaji u Jadranu, na Mljetu.

Niz je dokaza koji idu u prilog mojoj priči. Kad se usporede vjetrovi koji nose Odiseja i opisi otoka, onda se Jadran skladno uklopi u mjesto desetogodišnjeg lutanja. Primjerice, kad Kalipsa šalje Odiseja kući na Itaku sa svoga otoka, govori mu da ide prema jugoistoku i da će naići na Krf. Ako je zaista Gozo pored Malte Kalipsin otok, pravac prema jugoistoku odveo bi Odiseja u Egipat. No, ako se s Mljeta putuje slušajući Kalipso zaista će prvi otok na koji se naiđe putujući prema jugoistoku biti Krf. Ovakvih logičnih dokaza ima u mojoj knjizi još barem desetak, zato Talijani vjerojatno i pjene. Drugi je problem što mi nismo u stanju turistički prodati priču o Odiseju i napraviti originalnu turističku ponudu koja bi se temeljeila na Odisejevim lutanjima po Jadranu.

U svakom slučaju, ja sam svog Odiseja našao. Vi se možete složiti sa mnom...

Ili pokušati pronaći svoga. Sretno vam bilo!

51

STICAJEN OKOLNOSTI

I Marko Polo je naš!

Zoran Erak

Foto: Zrinka Magazin

52

Marko Polo svakako je jedna od povijesnih ličnosti koja je svojim djelima doprinijela današnjem svijetu i svemu što nosi. Naime, Marko Polo je bio mletački trgovac koji je poznat postao svojim zapisima vođenim tijekom putovanja Kinom. Proputovao je mnoge zemlje Dalekog Istoka, sve do današnje Burme i Vijetnama, upoznao mnoge jezike i običaje naroda s kojima se susreo. Godine 1292. Marko

Polo, s ocem i stricem, krenuo je natrag u Veneciju kamo je donio čudesa upoznata na svojim putovanjima. Bio je sklon preuveličavanju istine i nagle naravi, zbog čega je jednom prilikom završio u zatvoru, gdje nastaje treća najprevođenija knjiga na svijetu, Il milione. Godine 1300. oženio je Donatu Badoer, a 1323. godine naglo je obolio zbog čega je 8. siječnja 1324. godine umro.

U uvodu smo dali samo nekoliko informacija koje će nam pomoći pri razrađivanju glavne teme teksta, a to je pravo podrijetlo obitelji Polo. Oko rođenja Marka Pola još ne postoji konsenzus, Italija ga svim silama želi zadržati u Veneciji, govoreći da postoje dokazi da je Marko Polo rođen i većinu života proveo u Veneciji te da je naposljetku tamo i pokopan. S druge strane, naši dragi boduli s otoka Kor-

čule tvrde da je Marko Polo rođen baš na Korčuli o čemu svjedoči i grb na kući u kojoj je navodno rođen i koja je pripadala njegovoj obitelji. Jedna i druga strana podastiru dokaze i svim silama žele zadržati pravo na njegovo ime. Rivalstvo je toliko osnažilo da talijanska vlada upozorava hrvatsku za krađu talijanskog nacionalnog blaga.

Odgovor na pitanje zašto baš tolikom žustrinom prisvajati Marka Pola i nje-

53

govo podrijetlo krije se na, danas ne više toliko Dalekom Istoku, u zemlji koja broji milijardu ljudi od kojih godišnje nekoliko milijuna putuje na odmor u Europu. Sami povežite točkice pa ćete dobiti odgovor i na pitanje zašto ga Korčulani neće tako lako pustiti.

No, u priču se prije nekoliko godina upleo još jedan detalj kada se iznova počelo pričati o pravom podrijetlu obitelji Polo. Tada se ono pripisalo šibenskom zaleđu, točnije - području oko Skradina. U prilog ovoj tezi ide nekoliko činjenica, a prva i najznačajnija nalazi se u uvodu gore već spomenute knjige, Il milione, u kojoj stoji

...Discidente da una famiglia originaria di Sebenico... Drugi dokaz ovoj tezi iznijeli su ornitolozi, smještajući ptice s obiteljskog grba Polovih na Vransko jezero. Zvuči nevjerojatno da je jedna toliko važna svjetska ličnost upravo iz našeg zaleđa, možda čak i previše za šibensko razmišljanje, jer ipak je on dijete oca koji je iz zaleđa Šibenika, a ne iz Doca.

Ako malo bolje promotrimo karakterne osobine Marka Pola i bez nekih znanstvenih činjenica možemo zaključiti da nosi šibenski gen. Prvo, njegova nagla narav i prkos autoritetu zbog čega često završi u zatvoru, ali se ne nauči pameti. Potom, odlazak iz

Marcello Ciccuto, „Introduzione“ u: Marco Polo, Il Milione, RCS Libri S.p.A, Milano, 1998.

1

54

male sredine u metropolu (Veneciju), ali opet ne predaleko jer se, ukoliko zagusti, treba vratiti doma. Nije na odmet spomenuti sklonost preuveličavanju i još mnogo sličnih kvaliteta i mana što krase spomenuti gen.

Jasna Vukas, predsjednica međunarodne udruge Putevima Marka Pola kaže kako u Kini postoji velik interes za rutu Marka Pola kojoj je ishodište u Veneciji, a ide obalom istočnog Jadrana do Crnog mora te se nadovezuje na UNESCO-ovu revitalizaciju Puta svile. Rutu je definirala u suradnji s Antoniom Baroneom, edukatorom za slične putove pri Europskom parlamentu. U prilog tezi da je Marko Polo Hrvat govori i činjenica da je sahranjen u Kapelici sv. Lovre na groblju

Sciavona u Veneciji gdje su se pokapali hrvatski došljaci iz Dalmacije, ratnici i brodograditelji. Jasna Vukas napominje kako Hrvatska još nije u potpunosti iskoristila brend Marka Pola, pa tako ni Šibenik koji pomoću njega ima velik potencijal za razvitak turizma.

I bio Marko naš ili njihov, bio bodul, vlaj ili furešt, jedno je sigurno, svoje putovanje još nije završio. Kažu neki da se već stoljećima po Šibeniku skriva, da rijetko izlazi, samo kad nešto s mora zapuše. Izviri tada da osjeti vjetar na obrazu jer jedino to ima sada kad dozvolu za ploviti nema. Zapeo je Marko i u birokraciji pa sada jedino može čekati neko bolje vrijeme i neki vjetar s brda. Ne nužno s Dinare.

55

STICAJEN OKOLNOSTI

NR BONO: Bespuća povijesne zbiljnosti Emir Imamović Pirke

ministar europskih integracija u Vladi NR BONO

Foto: Sanja Lydia

56

Demokracija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani s vremena na vrijeme, rekao je Winston Leonard Spencer Churchill. Uvijek je u manjim zajednicama dobro jer imate manje konkurencije, kazao je pisac Andrej Nikolaidis. Ovaj današnji sustav je izgubljen. Izgubio je svrhovitost, automatski i legitimnost, stoga je sada ispred nas otvoreno polje. Držim da današnji svijet treba pravu alternativu. Biste li željeli živjeti u svijetu gdje

su jedine alternative ili anglosaksonski neoliberalizam ili kinesko-singapurski kapitalizam s azijskim vrijednostima?, izjavio je slovenski filozof Slavoj Žižek. Narod je najveći problem demokracije, a demokracija u sprezi sa interesima krupnog kapitala vječita opasnost za narodnu vlast, misao je Branka Viljca Gaže, predsjednika Vlade Narodne Republike Bono, među odanim sljedbenicima znanog i kao Jedini dragi vođa.

Priča o Republici Bono, nastaloj u ilegali 29. listopada 2011. godine, u međuvremenu međunarodno priznatoj državi, može stati u trokut čije su stranice, recimo tako, misli Churchilla, Nikolaidisa i Žižeka, a sadržaj državotvorne, suvremene, revolucionarne ideje Branka Viljca. Kako je, naime, i najmanje loše rješenje i dalje loše, dok je zahvaljujući izgubljenosti današnjeg sustava svijet doveden pred otvoreno polje na kojemu je neophodno

naći alternativu, osnivači Republike Bono prepoznali su prednosti manje konkurencije kao posljedice samog postojanja male zajednice, te iz toga izrodili alternativu aktualnom globalnom poretku i odnosima u njemu.

Narodna Republika Bono nema narod, već njen narod ima bukvalno svoju državu, što demokraciju čini nepotrebnom. Demokracija, kako je poznato, služi da bi svi imali pravo da biraju i budu birani. Kako u dosadaš-

57

njem poretku drugih država ima daleko više onih koji biraju od onih koji uopće mogu biti izabrani, jer je broj funkcija u vlasti nekoliko tisuća, pa i milijuna puta manji od broja birača, tako je praktički nemoguće da svi u jednakoj mjeri konzumiraju pravo i da biraju i da budu birani. Ta manjkavost, tako očigledna, a ignorirana, u Narodnoj Republici Bono je otklonjena upravo pretvaranjem malobrojnosti u osnovnu prednost političkog sustava. U NR Bono, naime, nema konkurencije, pa su svi pripadnici bonskog naroda ujedno i obnašatelji vlasti kroz resorna ministarstva! Na taj način ne samo da su ukinuti troškovi izbora koji se ne održavaju, već je trajno ukinuto i nezadovoljstvo pojedinaca zbog njihove uloge u društvu.

Tu je premijer Viljac, kako će prepoznati upućeni, slijedio pozitivne tekovine marksističke filozofije, prema kojima zadovoljan pojedinac znači i zadovoljan kolektiv.

S druge strane, mada se na prvi pogled čini drugačije, NR Bono nema represivan politički sustav, iako su u njoj trajno, Ustavom, zabranjene stranke i drugi slični oblici udruživanja. Represija bi, naime, bila potrebna da je obrnuto, a obrnuto bi bilo kada bi postojala vlast i pretendenti na nju. Nisu, kao što je poznato iz povijesti, diktatorski režimi proganjali protivnike iz dosade, već zato što su protivnici htjeli drugačiju raspodjelu društvene moći. U višepartijskim sustavima, pak, preuzimanje pozicije na kojoj je akumulirana moć, cilj je svake 58

stranke. U Narodnoj Republici Bono, svi njeni stanovnici su ujedno i vladari te kao takvi posjeduju moć, pa je uzaludno da se za nju bore. Zapravo, NR Bono je usavršena, točnije savršena verzija jednoumlja, proizašla iz dubinskog razumijevanja činjenice kako nesavršeno jednoumlje, što se lako može vidjeti na primjerima zemalja Zapadnog Balkana i Jugoistočne Europe, vodi u potpuno maloumlje.

Biografi Kemala Ataturka, jedne od najmarkantnijih ličnosti prve polovice prošlog stoljeća, često navode kako je on u vrijeme dok je vodio vojne operacije uvijek više vodio računa o ljudima nego o teritoriju. Drugačije rečeno, od zadržavanja teritorija bilo mu je važnije sačuvati živote onih koji bi taj isti teritorij mogli povratiti vojnički ili ga naseliti nakon diplomatskog oslobođenja dijela države. Stotinjak godina nakon Ataturka, postoji država koja uopće nema teritorij – čija je važnost, vidimo, promjenjiva – već prostor kojeg prilagođava potrebama bonskog naroda, ali i mnogobrojnim turistima i posjetiteljima. Poštivajući, pored ostaloga, zakone fizike, prostor NR Bono se na hladnoći skuplja, a u toplim godišnjim dobima širi, no nikada na štetu susjeda ili, daleko od toga, uz gubitke vlastitog stanovništva. Dapače, širenje je proporcionalno dobitku kojeg ostvaruju pripadnici bonskog naroda.

Mi bez čovjeka ne možemo stvarati, znamenita je izjava Josipa Broza.

U NR Bono je deviza da tko ne radi, ne stvara, a tko ne stvara, taj ne tro-

ši, pa u toj maloj, ali perspektivnoj i prosperitetnoj državi, nema nezaposlenih. Na taj način se, pored ostalog, rješava i pitanje dugova. NR Bono se, naime, ne zadužuje kao država, već pojedincima omogućava da to rade u svoje ime, te da dugove otplaćuju angažmanom u samoj Narodnoj Republici Bono. E, ja ga jebem, ‘ko kaže da ovo nije genijalno, rečenica je kojom je opisani sustav prokomentirao jedan od cjenjenijih makroekonomista iz regije, magistar Ermin Čengić iz Sarajeva. To, sine!, replicirao mu je ministar turizma Damir Žaja, za vrijeme diplomatske posjete delegacije NR Bono, glavnom gradu BiH. Savršeno društvo se, naravno, ne postiže preko noći. Duga je bila težnja bonskog naroda da bude svoj gdje mu

je mjesto, ali nikada u dugoj povijesti borbe nije bilo odustajanja. Jer, kako kažu stihovi himne Narodne Republike Bono: Odiseja, odiseja/staza trnja ili staza orhideja/odiseja, odiseja/ život, to je samo nova odiseja. Danas, dok uživamo plodove borbe naših predaka, vođeni mudrom mišlju premijera Viljca, s ponosom možemo reći da smo u ovom trenutku jedina država za primjer na cijelom svijetu. I da za nas nije Žižekovo pitanje - Biste li željeli živjeti u svijetu gdje su jedine alternative ili anglosaksonski neoliberalizam ili kinesko-singapurski kapitalizam s azijskim vrijednostima?.

Mi, Narodna Republika Bono, smo odgovor na njih.

59

IJUN B. je čovjek sličan svakom drugom, koji je u djetinjstvu često bio bolestan.

Već kao dijete je zbog toga odlučio da će život posvetiti borbi protiv svega nezdravog. Završio je Medicinski fakultet u Zagrebu i specijalizirao zdravlje u Grazu te je već dvadesetak godina ponosni borac protiv svih nezdravih i sličnih stanja tijela i uma, poznat kao dr. B. Njegov sin Zdravko ima 11 godina i odličan je učenik Osnovne škole profesora Baltazara. Ponosno kaže kako ima um na tatu, a imunitet na mamu. Na pitanje što želi biti kad odraste spremno u durskom tonalitetu odgovara: “Bit ću zdrav!”. Bavi se pjevanjem u zboru Zdravo maleni, a najdraža poslovica mu je ona - U zdravu tijelu zdrav duh.

U petom razredu osnovne škole susreće se sa zdravstvenim odgojem, a perfekcionist kakav je po prirodi često želi znati opširnije informacije o 60

svemu. Četvrtkom nakon posljednjeg sata kući redovito dolazi s nekoliko pitanja za tatu pa ni ovaj put nije bilo drugačije. Dr. B, kako bi svemu dao jednu zabavnu notu, sinu odgovara u stihovima.

Tata, tata, što je to anus?

Za nekoga rektum, za nekoga čmar Svakome muškarcu to je dar Niti za osudu, niti za gadost Već za potpunu psihofizičku radost A tata, tata, što je to vagina?

Gdje penis istinsku ljubav sije, gdje ona dražicu svoju krije, gdje svećenici zalaze katkad tek, tu kler ne vidi svojih frustracija lijek.

Hvala ti, tata, ti si moj bog.

Dr. B

pReKo JaJa Do KaLeNdArA mAjA unatoč ovom postapokaliptičnom svijetu bez nade i sigurnosti kako mnogi kažu odlučio sam ipak jednom imati djecu i to ne toliko iz reproduktivne potrebe i neobuzdanih požudnih strasti koliko iz same znatiželje da vidim jel moja jaja jednom mogu biti bolja od mene naime uistinu je misterij života kako za nešto što je loše kažemo to je u kurcu a onda na sjemenu iz istog gradimo snove u bolju budućnost jer budimo posve realni ako na takvima svijet ostaje apokalipsa je tada zasigurno ono što je najbolje od nas punjetari mnogih generacija su konačno preko svojih udova posijali ono čemu su podsvjesno stremili smaku svijeta u krupnom planu no istodobno se paradoksalno kajući poradi tog nastojeći izbjeći sudbinu koju su sami režirali iz tog razloga svjesno tvrdim da u konačnici ni kod nauka maja asteka i sličnih nema ama baš ništa mistično jer nisu oni nestali radi velike prosvjećenosti kao što to mnogi smatraju već poradi akutne nejebice rođene iz kajanja misleći kao i mnogi od nas da će posvećivanjem čistoći duše izbjeći ono što je neminovno a to je da od čitave povijesti civilizacije na kraju krajeva uvijek preživi samo ona stvar kao nijemi svjedok činjenice da unatoč tome što smo iz kite izašli nikada doista nismo iz nje zakoračili vani Ivan Krsnik 61

fRčKaVi Što je nekom Vltava, Što drugom Dunav biva, meni to si ti.

Nekom je to u saftu šnicla, nekom vrhunac je bar micva, meni to si ti.

Netko gleda nekom u visine, neko sniva mora, plavetne daljine, meni sve si to samo ti.

Za nekog to su sunca odlasci, uspješno popunjeni porezni obrasci, za mene to si, eto, ti.

Fizike zakoni, kemijski spojevi, Sve to za mene baš si ti, Zorane frčkavi, pomalo ugojeni.

Bebulion

Moj je mali, ali je zato tanak.

Sergej Početnik

62

METAR

NIJE SE DOGODILA 21.12.

IND. ŽENSKO IME (OBRNUTO: LANOS)

NARODNI TRGOVAČKI LANAC

OSIJEK

AMPER REGISTRACIJA (MNOŽ.)

SLOBODNI ZIDAR

IME

OTKRIVENJE

SORTA CRNOG VINA (PELJEŠAC) POGRDNI NAZIV ZA PSA

LOST PROPERTY OFFICE POK. GLUMICA HAYWORTH

ŠVEDSKA NOGOMETNI GLUMCA TRAVOLTE MARKA KLUB IZ (FONETSKI) AUTOMOTURKUA TAL. NAZIV BILA ZA ROVINJ

IVAN KUŠAN ...-MAN

HRV. PREZIME (ANAGRAM: T-RAKURS)

„........

DANAS“ (FILM) FRANC. KOŠARKAŠKI KLUB

REP (ENG.) PRIPADNIK ILIRSKOG POKRETA ACOUSTIC OVERLOAD POINT

BOR

JOD

MADRID, ZARAGOZA ILI BETIS

VRSTA JELENA

ISTINSKA LJUBAV (GRČ.)

“TANTAL”

NIKAL

LINKIN PARK TONY PARKER

ZVUK BRAZILSKI NOGOMETNI KLUB KALIJ

SMAK SVIJETA

Točne odgovore na nagradno pitanje šaljite na adresu: Klub Šibenčana, Baruna Trenka 3, 10000 Zagreb Sretni dobitnik osvojit će besplatan primjerak trećeg broja Refula.

ČUO SI DA DOLAZI...

aNaGrAm

PITAMO VAS: Tko je kriv za izostanak smaka svijeta 21.12.2012.?

PA SI PLAKAO!

63

IZA KOLTRINE

Marko Petković

Sekundant novog doba Kluba Šibenčana Morana Periša

Foto: Sanja Lydia

Razgovor s Markom Petkovićem logičan je slijed jer su Dani Seksu i Peki, nerazdruživom dvojcu kada govorimo o vodstvu Kluba, pripale zasluge za određivanje smjera i dinamike studentskog djelovanja nakon višegodišnje klupske hibernacije. S Markom smo razgovarali na Vanjskom, u advokaturi Zorana Petkovića Peke, koji mu je u bliskom krvnom srodstvu i koji je, osim poznatim šibenskim odvjetnikom još poznatijim lovcem čije se pašticade od veprovine kusalo na svim stranama. Marko je tako odavna položio ispit za lovca, a sada se već počinje pripremati za pravosudni ispit nakon pripravništva u očevoj advokaturi. No, od lovačkih čeka ipak su mu draži valovi pa je već deset godina na dasci - u jedrenje je sretno zaljubljen od 17. godine kada je znao picavati iz Gimnazije da bi na Jadriji okušao sreću s vjetrom. Osim što je instruktor jedrenja, može vas poučiti stolnom tenisu i to u Stolnoteniskom klubu kojeg je ljetos osnovao i kojemu je prvim predsjednikom. Ugodnim razgovorom dotakli smo se perioda njegovog aktivnog angažmana u Klubu, ali ovaj put, osjetljive teme i premoštene probleme ostavljajući u prošlosti.

64

65

Mi smo kasnije, tragom toga, osmislili program rada po tematskim večerima.

To je srž Kluba.

Šta ti je predstavlja Klub Šibenčana prije nego si doša na studij?

Kako je, iz tvoje perspektive, krenila bitka za Klub?

Nisan ga bija potpuno svjestan, zna san da postoji, nisan ni zna di se točno nalazi, a o njemu san čuja samo iz priča starijih. U Klubu nisan uopće bija prije druge godine faksa.

Ovako, nas desetak se počelo redovito okupljat u Klubu, naravno, ka i svi mladi ljudi, s primarnin ciljen da se zabavimo. Međutim, tinjala je ta ideja, da bi tribalo osnovat Klub Studenata kao sekciju Kluba Šibenčana, i točno se onda, u taj momenat, sve posložilo – minjalo se vodstvo Kluba i otvorilo se prazno misto, triba je neko vodit klupske prostorije i Uprava je tribala pomoć studenata. U istom tom momentu dolazi Dane (Dane Sekso,

Ćaća ti je bija prvi predsjednik Kluba studenata. Kako te on ranije nije uputija u Trenkovu?

Meni je ćaća samo reka - Nemoj ić’ u taj klub, sine, ne’š nikad faks završit.

66

op.a.), kojeg san tek u Klubu i upozna, a koji je ideju o osnivanju studentske sekcije ima nešto duže nego mi, ali, ili nije naiša na odziv generacije ili to ranije, zbog spleta okolnosti, nije bilo moguće ostvarit.

Na kojim idejama se (re)formira identitet Kluba?

Srž Kluba počiva na ideji na kojoj je prije više od trideset godina osnovan, a ta je da se u njemu može kvalitetno potrošit vrime i dobro se podružit.

Primjerice, ja san igra stolni tenis u

Sokaz ligi i ima san priliku otkupit stol za stolni tenis, šta je napravija Klub i omogućija nam da u prostorijama, uz pikado, igramo i stolni tenis.

Mi smo kasnije, tragom toga, osmislili program rada po tematskim večerima. To je srž Kluba. Isto tako, jedna od ideja je bila povezati sve zavičajne klubove i njihove studente, pa smo kasnije, među ostalim, organizirali malonogometni turnir na kojem su sudjelovali zavičajni klubovi Splita, Imotskog, Sinja… Sa Splićanima smo posebno povezani, oni su u Klubu 67

bili česti gosti jer je naš prijatelj, Ante Guć, Splićanin, radija za šankon i to vrime je bija dobri duh Kluba. Jedna od ideja o kojoj smo dugo sanjali je bila okupljanje članova, dakle evidencija članova putem članske iskaznice, da se zna s kolikom snagom raspolažemo, šta je bila osnova da nas se prizna kao skupinu. Šta si za Klub napravija, a šta si tija, a nisi uspija?

68

Mi smo gledali kako pravno zaoblit da Klub studenata djeluje unutar Kluba Šibenčana pa je bilo logično da ja, student pravnog fakulteta, prostudiran Statut Kluba u kojem san onda naša caku – u statutu postoji mogućnost za osnivanjem studentskog podračuna koji je bija preduvjetom da se ideja o samofinanciranju studenata omogući.

Konkretno, to je značilo da bi studenti mogli prikupljat financije i samostalno raspolagat s njima, ulagat u vlastite projekte, primjerice u sportske turnire, zabave i ostalo. Na kraju, to je bilo nužno da, vođeni početnom idejom i pričama iz prošlosti, ponovno uspostavimo Klub Studenata unutar Kluba Šibenčana i da student prisustvuje sastancima Upravnog odbora Kluba i postavlja zahtjeve i prijedloge.

U početku san taj student uglavnon bija ja. Sastavija san i Pravilnik Kluba studenata kojim su regulirana prava sekcije. Ovo je važno jer dotad, sve šta se radilo, radilo se priko starijih,

vodećih u Klubu, a sada smo mogli samostalno djelovat; Klub studenata je tako od minorne, marginalne uloge preuzeo glavnu ulogu, a studenti su postali pokretačka snaga Kluba.

Jel’ nešto ipak ostalo nerealizirano?

Je, jedan nedosanjan san je osta, a taj je da se u manjoj prostoriji, di je sad onaj stol za stolni tenis, uredi knjižnica koja bi funkcionirala i kao ured u kojem bi svaki šibenski poduzetnik, u nedostatku poslovnog prostora, moga održavat sastanke i ugovarat poslove sa partnerima, kasnije s njima popit piće, a sve u svrhu da se Šibenik pokuša bolje gospodarski povezat sa Zagrebom.

Koliko si ispita spremija u Klubu?

Nijedan. Nije baš pogodan za učenje, iako je Dane čak pisa diplomski, uz pivu. Ja to nisan moga, pa san u Klub iša nakon odrađene smjene u NSB-u.

Biraju li se predsjednici Kluba studenata iz masonskih loža?

I ja san čuja to, za masone, ali sumnjan…

Nije to titula radi titule, predsjednik Kluba ipak postaješ djelima.

Jel’ to znači da Zoran Erak ipak nije mason?

On je common people, pučanin.

Jesi li maka ćaćine knjige o lovu iz advokature?

Hah, nažalost nisan. Iako, planiran.

Bil’ zna oderat vepra?

Ne bi. Možda bi, kad bi mora. Kad bi morala, znala bi i ti. Lipši

dio lova mi je ipak promatranje tragova koji svjedoče da priroda nije tiha i mirna, kako se naoko čini, a ne sam lov i deranje.

A bil’ zna išta dalje s oderanin vepron?

Zna bi ga jedino bacit ispod peke.

Jel’ ima vitra zadnjih dana?

Zadnjih dana loše jer san u ova četiri zida, zadnji put je bija dobar za Svi Svete, jugo u okritanju na levanat, regata na Jadriji…

Zašto si osnova stolnoteniski klub?

Jer ga u Šibeniku nije bilo 25 godina.

Danas postoji, u prostoru buduće studentske menze di se sad mi hranimo stolnim tenisom.

Koliko se para može oprat putem jedne takve neprofitne udruge?

Miljuni. Šta ne vidiš, kupija san novog Ferrarija.

Peko, jesi li ti zapravo Clark Kent? …nastavlja se u sljedećem broju…

69

ŽIVOT NA IKSICU

5 (grama) u Indeks Stipe Renje

Foto: slije s neta

70

Nadao sam se, dragi čitatelju, da ću te ovim tekstom moći obradovati već početkom veljače, kad većina studenata ima nekakve ispite, ali kako Reful izlazi na mahove ta mi prilika pobježe. Zato ovo što čitaš dobro zapamti za izvanredni rok ili bar za deveti misec. Naime, namjera mi je u ovim recima objasniti koliko će ti koja droga pomoći u rješavanju obveza na fakultetu. Nije da su sve tu navedene stvari legalne, a nelegalnim se ne treba baviti. Valjda. Razni preparati dio su studentskog života već dugo vremena bilo kao pomoć pri učenju ili distrak-

cija od istog. Rekreativne nas uporabe ne zanimaju, a za njih ozbiljan student i nema baš vremena. Ono što je bitno jest da moderna kemija i biologija poznaju brdo spojeva sposobnih da ljuski mozak promijene na ovaj ili onaj način. Ako ta promjena povećava koncentraciju, pamćenje i slične akademski značajne atribute, onda je studentu zanimljiva. Naravno, nuspojave znaju biti euforija, halucinacije i slične gluposti, koje mogu samo smetati u obrazovanju. Pogledajmo, zato, što valja, a što ne.

71

72

KOFEIN - Prvo i osnovno. Ovo je spoj za kojim je mnogi student posegnuo u budnim noćima pred knjigom, skriptom ili ekranom svog MacBooka. Uglavnom se unosi oralno, kao sastojak popularne kave, a kava se tradicionalno u studentskim domovima sprema u loncu zapremnine ne manje od 1L. No, koliko je kafein učinkovit? Kakav efekt ima na mozak željan znanja?

Kafein djeluje stimulirajuće na središnji živčani sustav i na metabolizam općenito. To ovdje znači da će kod većine pomoći da ne zaspu tijekom cijelonoćnog učenja, ali tu njegova pomoć prestaje. Zanimljivo je da pojačava učinkovitost mišića pa možda nije loš ako treba proći tjelesni?

talog gorenjem ove biljke. Također, u raznim desertima. Efekti uključuju ubrzani rad srca, pad krvnog tlaka, pogoršanje kratkotrajnog pamćenja i povećanje apetita. Ništa od navedenog ti neće pomoći da prođeš pa ne preporučam THC ozbiljnim studentima željnim akadamskog uspjeha. Doduše, kažu da i THC djeluje umirujuće... možda, ipak, samo zbog niskog tlaka.

NIKOTIN - Čest pratitelj kafeina, nikotin se u pravilu uzima udisanjem dima cigareta nakon srkaja kave.

Neki mu pripisuju stimulirajuća svojstva, dok na druge djeluje relaksirajuće. Ono što se zna je da pojačava lučenje acetilkolina, a to za posljedicu ima poboljšanje koncentracije kod uzimatelja pa, uz ono relaksirajuće svojstvo, možda nije loš izbor za nadobudnog studenta. Jako adiktivan i smrdi.

LSD - Među brojnim učincima koje ova droga ima na čovjeka, u svrhu prolaska ispita dalo bi se izdvojiti učinak budnosti sličan onom kod kafeina i povećanje kreativnosti koje neki korisnici nalaze. S druge strane, čest je učinak gibitka osjećaja za vrijeme, a i prostor u nekim slučajevima. Ako dodamo tome zamućenje pogleda, mišljenja sam da student pod utjecajem LSD-a ne bi dobio niti potpis, a kamo li prolaznu ocjenu. Jedino ako zaista može zaustaviti vrijeme...

THC - Tetrahidrokanabinol je najvažniji aktivni sastojak marihuane (Cannabis sativa). Kao takav se primarno uzima udisanjem dima nas-

ETANOL - Etilni alkohol je spoj koji inhibira središnji živčani sustav. Veće doze od uživatelja čine osobu sličnu zombiju koja se otežano kreće unaprijed na vlastiti pogon. Također, u dovoljnoj količini briše pamćenje.

MDMA - Ovaj spoj dugog kemijskog imena (3,4-metilendioksi-N-metilamfetamin) poznatiji je u narodu kao

ecstasy. Uglavnom uzrokuje euforično stanje i povećava samopouzdanje, smanjuje strah i potiče ekstrovertiranost i kontakt s drugim ljudima. S druge strane, često uzrokuje i halucinacije te promjenu percepcije. Na svakome je odvagne dobre i loše strane. Ovo o promjeni percepcije zvuči kao nešto od čega koristi može imati mladi akademski slikar. Kipar?

KOKAIN - Ovaj moćan stimulans povećava budnost, energičnost i osjećaj sposobnosti. Uzorokuje euforiju. Ovi učinci traju pola sata do sat vremena što nije dovoljno vremena za naštrebati ikakav ozbiljniji predmet.

Cijena isto nije prilagođena studentskom budžetu.

AMFETAMIN - Ovo je ono što smo čekali. Amfetamin (1-fenilpropan-2-amin) povećava koncentraciju, budnost, samopouzdanje, libido... ma sve. Doduše, i agresivnost, al to nije nužno loše. Uz to, može se legalno nabaviti, ali samo za određene dijagnoze. Mali je problem da uzrokuje jaku ovisnost, a skidanje nije lako, al’ šta te briga, dobija si dvicu.

HEROIN - Kažu da heroin ima najjači učinak euforije, ali mala nam je to utjeha kad nema drugih svojstava koje bi pomogle u spremanju ispita. Bez prespektive, kao i njegovi korisnici.

SALVIA DIVINORUM - Ova halucinogena biljka meksičkih prašuma ima niz čudnih utjecaja na mozak. Ono što je bitno je da navodno pomaže u prizivanju davnih sjećanja.

Možda za neki predmet iz prošlog semestra?

KAVA - Ne miješati s napitkom koji sadrži kafein. Ovo je biljka česta na polinezijskim otocima, a njezin korijen sprema se u napitku koji korisnika opušta bez gubitka jasnoće uma. Ili tako bar kažu šamani s Havaja. Iako ima potencijala i legalna je u Europi, mogalo bi biti problema s dostavom.

Nakon što smo obavili ovaj kratki pregled najpopularnijih droga (i dvije egzotične), jasno je da se suvremena znanost jako trudi stvoriti što bolji doping za mladi um, ali i da još ima posla u tom polju. Čini se da za sve karateristike ovih spojeva koje bi mogle pomoći, postoje i one oprečne koje te bacaju u trans, euforiju, halucinacije i tko zna što sve ne. Pomislio bi čovjek da to namjerno rade. Dok se ne riješe ovi problemčići, ne preostaje nam drugo nego otrpjeti neželjene posljedice, ubaciti koji gram u Indeks i dobiti 5.

73

ŽIVOT NA IKSICU

DAS MAGEN

Proleterski uvodnik u buržujsku kužinu Ivan Krsnik

Foto: slija s neta

Da je Karl Marx mogao svojedobno pretpostaviti kako ključni problem radničkog pitanja pada u studentskom bronzinu vjerojatno bi za života možda i uspio dovršiti drugi i treći svezak svog monumentalnog djela Kapital.

Ovako pak, ostaje samo pretpostavka da je to ipak bilo moguće. No, pobornicima navedene političke ekonomije, gotovo sto trideset godina nakon, konačno je granulo antikapitalističko sunce, jer sve ono što nije uspjelo samom Marxu, izgleda lakonski je uspjelo Bebi. On je naime, postavivši kulinarske navike studentske populacije u dvije kategorije, one boljeg i slabijeg budžeta, izvukao poantu kako se budućnost radničkog samopoštovanja preliminarno odvija na đačkim mogućnostima ishrane, želeći ukaza74

ti kako oni čija je trpeza bila bogatija puno više uzimaju od života od onih kojima je Rio Mare na polici obližnje trgovine bio mahom nedostižna vrijednost, luksuz dostižan isključivo u prvim danima tekućeg mjeseca. Ovim je želudac postavljen kao ultimativna humanistička i društvena kategorija, pred kojom je, čini se, posve pokleknula velika i jedinstvena Marxova klasna analiza, jer se Bebin koncept kruženja želučanih kiselina u prirodi jednostavno ukazuje kao zasad posve neoboriv socijalni diskurs. Uostalom, uvjerite se i sami.

Bronzin

Lovro Štrbinić

Krumpir gulaš sa svinjetinom, za četiri osobe: 50 kn 1 kg svinjske lopatice 2 kapule 3-4 režnja češnjaka 1 kg krumpira

250 g pelata Peršin 1 dl maslinovog ulja Papar, sol i začini po želji

Krumpir gulaš popularna je inačica mađarskog specijaliteta koji se u svojim počecima povezuje s pastirima.

Kombinacija krumpira i mesa povoljan je način da se i onemoćao studentski organizam i mahom prazni želudac osvježe jelom koje osobito dobro prija zimi. U najjeftinijoj izvedbi ovog jela koristimo meso svinjske lopatice, koje se izreže na kockice i poprži desetak minuta na malo ulja, da sa svih strana poprimi boju. Potom ga nastavljamo dinstati na sitno nasjeckanom luku i češnjaku te uz povremeno dolijevanje vode dinstamo dok ne omekša. Pritom se doda list lovora, malo soli, a nakon ubacivanja pelata i ostali začini po želji (papar, chilli, mažuran, klinčić, bosiljak). Krumpir

se isjecka na kockice i ubrzo nakon ubacivanja pelata također ubaci, a lonac se napuni vodom ovisno o želji za gustoćom jela. Kuha se dok krumpir ne omekša, oko pola sata, na kraju se doda sjeckani peršin i još malo zalije maslinovim uljem. Potom otići iz kuhinje i čekati da se malo ohladi jer je nemoguće stati u istoj prostoriji s izvorom tog prekrasnog mirisa, a ne opeći se u nadi da ipak neće biti toliko vruće ako se jede odmah.

Savjet: Ne dodavanje ovom jelu malo maslinovog ulja na kraju, ako je već dinstanje na istome preveliki luksuz, na tragu je ignoriranja Pape prilikom posjeta Rimu.

75

Krumpir gulaš s junetinom, za četiri osobe: 90 kn

76

1 kg juneće lopatice 2 kapule 3-4 režnja češnjaka 1 kg krumpira 250 g pelata

1 mrkva ½ korijena celera 1 dl maslinovog ulja Papar, sol i začini po želji

Druga verzija je za savjesne studente čija stipendija dopušta svinjama da žive, a fokus baca na junetinu.

Ponovno je riječ o lopatici, odnosno plećki, jer tako savjetuje svima kulinarski, a nekom i životni uzor Stevo Karapandža. Ovdje je sve vrlo slično ranije navedenoj proceduri, jedino je drugačije meso posrijedi pa bi moglo biti malo više potrebno da omekša, a uz dinstanje na kapuli i češnjaku dodaju se i mrkva te celer, oboje sitno nasjeckani. Uz lovor i ranije spomenute začine po želji u lonac s dinstanim mesom dodaje se pelat, a nakon desetak minuta krumpir i vode po želji, ovisno na kojoj razini jušnosti želite vidjeti svoj krumpir gulaš. Ne slušajte sugestije drugih, ne obazirite se na vrijeme, jelo je gotovo kad je onako kako vi volite, a svaki krumpir je poseban i na svoj način reagira u

vrućem likvidu. Samim tim i vrijeme pripreme varira.

Savjet: Probajte zaboraviti kupiti kruh jer iako idealno ide uz ovo jelo, na kraju mu krade osobnost i ostavlja osjećaj težine u želucu. Radije se isprsite u mesnici i na odjelu s krumpirima, makar dan kasnije preskočili pokoji drugi užitak koji iziskuje financijske izdatke.

Krumpir gulaš s junetinom i teletinom a la chef, za četiri osobe: 150+ kn 500 g juneće lopatice 500 g teleće lopatice 1 kg krumpira 100 g pancete 250 g pelata 2 kapule 3-4 režnja češnjaka

2 mrkve ½ korijena celera 250 g graška 0,5 kg naranče 1 l crnog vina 1 dl maslinovog ulja Papar, sol i začini po želji

Treća verzija ovog jela namijenjena je gurmanski razmaženim pojedincima koji su spremni nepcu ugoditi s još nešto većom pljačkom novčanika. Prema savjetu koga drugog doli samog Steve Karapandže ponovno birate plećku, ali ovaj put od dvije različite vrste mesa, uz junetinu uzimate jednaku količinu teletine. Također, usporite uz štand tete koja prodaje domaće naranče i uzmite pola kila dobre vage, a ukoliko se baš osjećate iznimno, u skladu s ručkom koji ćete poslužiti, možete uzeti i čitav kilogram. Ponavljate sve isto kao kod prva dva jela, nema velike filozofije, samo ovaj put tijekom dinstanja podlijete s crnim vinom, pustite da se malo reducira i da alkohol ispari, a zatim dodate i decilitar ili nešto više narančinog soka, zavisi koliko ga izvučete iz naranči. Dakako, uvijek imajte na umu da pripremate gulaš, a

ne narančadu. Ponovno je procedura jednaka, samo omekšanom mesu ovaj put pridružite grašak, vjerojatno smrznuti ili konzervirani, zalijete pelatom, dodate vodu i krumpir, zatrpate začinima, Stevo bi preporučio mažuran. Pomolite se božanstvu po izboru ili iskažite počast pokojem ovozemaljskom biću i prionete jelu. Izuzetno dobro bi bilo da molitva ili iskazivanje počasti traju dovoljno da jelo postigne temperaturu pogodnu za oralno unošenje u organizam, a potrudite se i da ne ostane za dan poslije, kao i kod svih jela koja sadrže krumpir.

Savjet: Ukoliko baš ne znate gdje ćete s novcem i već ste donirali određenu svotu svim humanitarnim udrugama koje vam ulijevaju povjerenje, poslužite krumpir gulaš s listićima zlata. Potom uživajte u jelu i pripadajućoj neugodi i zavisti kod gostiju.

77

FISKULTURA

Šibenska umjetnost zdravog đira postala senzacija u SOKAZ-u Lovro Štrbinić

78

Stolnoteniska ekipa Kluba Šibenčana proteklih nekoliko sezona natječe se u SOKAZ-u, natjecanju Udruge stolnotenisača rekreativaca Zagreba, a tijekom aktualne je ostvarila svoj najveći uspjeh u sklopu Zimskog kupa.

Momčad čije boje trenutno brane Igor Karabeg, Živko Krnić, Daniel Klinac te Toni Miliša iz sezone u sezonu osvajanjem prvog mjesta u svojim ligama napreduju, a trenutno nastupaju u 12. ligi, od 23 postojeće.

Međutim, SOKAZ ih je u pravom svjetlu upoznao ponajviše zahvaljujući izvedbi na ovosezonskom izdanju spomenutog Zimskog kupa, natjecanja u kojem sudjeluje ukupno 512 ekipa. U prvom kolu Šibenčani su svladali ekipu Dr. Ante Starčević-1000, a već u drugom su priredili iznenađenje.

Izbacili su člana četvrte lige HSTK Južnu Trešnjevku - Tumi V. rezultatom 5:2, a potom i s 5:3 potkresali krila šestoligašu Mirzinom jatu. Ulaskom među posljednje 32 ekipe u Zimskom kupu ostvarili su već uspjeh za pamćenje, ali tek onda je uslijedila najljep-

ša ovosezonska priča na razini cijelog natjecanja.

Odmjerili su snage s momčadi Marco Polo, sudionicima druge lige, pred popunjenom dvoranom, kultnom u SOKAZ-u. Bio je to njihov susret s ekipom koja im je uvelike pomogla prilikom njihovog dolaska u SOKAZ, s kojom su trenirali i prikupljali iskustvo. Učenik je na kraju pobijedio učitelja, Igor Karabeg je upisao sve tri pobjede u tom ogledu, a Klub Šibenčana je s velikim oduševljenjem proslavio pobjedu rezultatom 5:2. Neškolovani tenisači iz 12. lige pobijedili su tako mnogo bolje rangiranog protivnika za jednu od najvećih senzacija u povijesti ovog natjecanja.

U osmini finala uslijedio je poraz od 5:0 od prvoligaša HSTK Južne Trešnjevke I., ali to ovaj veliki doseg, najveći Kluba Šibenčana dosad, zasigurno neće umanjiti. Sljedeće sezone očekuje ih prelazak u desetu ligu, gdje zahtjevi postaju još veći, no šibenski “pingić” spreman je za ispisivanje novih lijepih priča u sklopu SOKAZ-a.

Lijepih baš poput cijele priče o “pin-

giću” u podrumskim prostorijama Ulice baruna Trenka, koja je prva, u bilo kojem značenju, podignula prašinu i prekinula svojevrsnu sportsku nesvijest, pogotovo što se nečeg organiziranog tiče, u sklopu Kluba. Manja, sporedna prostorija, koju tek metar dijeli od glavne, u Klubu Šibenčana često je mijenjala svoju namjenu, tražila smisao, a do ulaska stola za stolni tenis, mnogo vrjednijeg od svega ostalog u tih dvadesetak kvadrata, kao da je nije ni našla. Jutra, popodneva i večeri provedeni su u njoj, produciranje znoja pokretima ruke i kretanjem unutar dva kvadratna metra, uz tu neizostavnu lopticu, bila je omiljena razbibriga više ili manje vrlih studenata koji naginju Klubu u hrvatskoj metropoli.

Izgledalo je da će to ostati u domeni podrumske tajne, ali negdje u proljeće 2010. godine nekolicina amaterskih šibenskih stolnotenisača, ponešto talentiranija, upornija ili natjecanja željnija od ostalih, nebitno je, odlučila je predstaviti se svijetu.

Učinili su to preko ranije spominjanog SOKAZ-a, koji već desetljećima okuplja sve one kojima je “pingić” najvažnija sporedna stvar u životu i ponekog kojem se taj zarazan sport

uvukao i među glavne stavke boravka na ovom planetu.

Talent, upornost, želju ili možda sreću, nešto od toga ili kombinaciju svega posjedovali su članovi ekipe Kluba Šibenčana, među kojima treba spomenuti i bivšeg člana Marka Petkovića i iz godine u godinu napredovali su iz ranga u rang, odnosno preskačući i po dva u jednoj sezoni, što je privilegija prvaka svojih liga. Danas, eto, već imaju nekakvu povijest, koja uključuje i odigravanje nekih susreta u glavnoj prostoriji Kluba, postoji temelj za uključivanje svih zainteresiranih i za nastavak ove sportske studentske priče, vrijedne i u još jednom kontekstu.

Upravo organizirani istup stolnotenisača bio je, naime, i jedan od glavnih okidača za organiziranje i malonogometaša, a nekakav domino efekt prenio se i na razvoj ostalih klupskih aktivnosti. Kojima se, eto, baš kao ni napretku Šibenčana u SOKAZ-u, ne nazire kraj.

79

FISKULTURA

Stipe Bušac prvi osvajač Narančaste majice

U Đardinu skovano zlato Malonogometne lige Kluba Šibenčana Lovro Štrbinić

80

Nakon 11 odigranih kola završen je regularni dio trećeg izdanja Malonogometne lige Kluba Šibenčana. Izuzetno zanimljivo bilo je u borbi za pozicije u vrhu tablice, ali i za one posljednje koje vode u nastavak borbe za naslov. Ćipina livada je na kraju zaslužila plasman na prvu poziciju, remijem u posljednjem kolu s drugoplasiranim Vidicima zadržali su vrh zbog jednog postignutog pogotka više. Naime, oba kluba prikupila su po 24 boda, odnosno imali gol-razliku 28 golova u plusu pa je odlučio veći broj postignutih pogodaka igrača Ćipine livade.

Tribunj je s nekoliko vezanih pobjeda u završnim kolima izbio na treće mjesto, ispred jako opasnog Krešimirovog doma. Također, nakon četiri vezana poraza na startu sezone s pet pobjeda u posljednjih šest utakmica Đardin je došao do pete pozicije i pokazao da je spreman za velike. U posljednjoj fazi regularnog dijela se probudio i Sv. Mihovil, koji po kvaliteti igračkog kadra vrijedi vjerojatno više od šestog mjesta. Šibenski most, koji je dugo koketirao s vrhom tablice, izborio je ogled s ranije spomenutim Vidicima, dok je Zlarin, pak, neopterećeno ušao u doigravanje, cilj za ovu sezonu su ispunili, a sve više od toga

smatrat će velikim uspjehom. Četvrtfinalni dan, pokazao se, očekivano, kao poslastica cijele sezone. Četiri dramatične utakmice iznjedrile su kao polufinaliste Sv. Mihovil i Šibenski most, odnosno Đardin i Ćipinu livadu, s tim da vrijedi naglasiti kako su Sveci prolazak izborili boljim izvođenjem kaznenih udaraca od Tribunja, dok je Most pogotkom s devet metara u posljednjim trenucima izbacio favorizirane Vidike.

U polufinalu, koje je donijelo nešto manje neizvjesnosti, boljima su se pokazale ekipe Sv. Mihovila i Đardina, a u zanimljivom finalu zasluženu pobjedu uvjerljivim slavljem rezultatom 4:1 odnijeli su igrači Đardina. Treće mjesto pripalo je, pak, Ćipinoj livadi nakon pobjede 5:2 nad Šibenskim mostom.

Nastupima najbolje četiri ekipe tako je arhivirano još jedno izdanje ovog natjecanja, a ostalima preostaje da osvježe svoje redove, analiziraju što su napravili krivo i uoče gdje postoji prostor za napredak. Naravno, i da uživaju, poput svih slučajnih prolaznika, u najboljem što Šibenčani u pečalbi nude. U malonogometnom smislu, dakako.

poNagrada Kluba Šibenčana Narančasta majica namijenjena je najkorisnijem dili predvo inović Vukad i jedincu MNLKŠ-a. Nakon regularnog dijela Mikić je Bušac anju su kolonu s po 18 osvojenih bodova, ali sjajnim igrama u doigrav otišao na nedostižnih 26 bodova i tako zaslužio ovu titulu, uz koju će se jednog i stridana zasigurno vezati epitet laskave. Stipe Bušac na kraju je bio i najbolj Bilića. a Damir a suigrač jelac MNLKŠ-a s 22 postugnuta pogotka, četiri višeod

5. Kolo 6 – Vudrag (Vidici) 5 – A. Džapo (Psihijatrija) 4 – Di. Kulušić (Krešimirov dom) 2 – Mikić (Šibenski most) 2 – Slavica (Šibenski most) 1 – T. Čivljak (Đardin) 6. Kolo 6 – Vukičević (Ćipina livada) 5 – Da. Bilić (Ćipina livada) 4 – Aužina (Đardin) 3 – Vukadinović (Vidici) 2 – Skorić (Psihijatrija) 1 – Babun (Tribunj) 7. Kolo 6 – Zadro (Tribunj) 5 – Aužina (Đardin) 4 – Mikić (Šibenski most) 3 – Bušac (Ćipina livada) 2 – Blažević (Sv. Mihovil) 1 – Di. Kulušić (Krešimirov dom) 8. Kolo 6 – Bušac (Ćipina livada) 5 – Roković (Tribunj) 4 – Di. Kulušić (Krešimirov dom)

3 – Maričić (Vidici) 2 – Relja (Sv. Mihovil) 1 – Vujović (Psihijatrija) 9. Kolo 6 – Vukadinović (Vidici) 5 – Bušac (Ćipina livada) 4 – Špadina (Krešimirov dom) 3 – Čoga (Psihijatrija) 2 – Skračić (Kurba Vela) 1 – Vukov (Zlarin) 10. Kolo 6 – Crnogaća (Sv. Mihovil) 5 – Bušac (Ćipina livada) 4 – Marković (Sv. Mihovil) 3 – Aužina (Đardin) 2 – Babun (Tribunj) 1 – Marić (Vidici) 11. Kolo 6 – Radovani (Zlarin) 5 – Maričić (Vidici) 4 – Maleš (Ćipina livada) 3 – Kovačev (Zlarin) 2 – Zadro (Tribunj) 1 – Botica (Tribunj) 81

Četvrtfinale: 6 – L. Kulušić (Šibenski most) 5 – Marković (Sv. Mihovil) 4 – Bušac (Ćipina livada) 3 – Aužina (Đardin) 2 – Cukrov (Sv. Mihovil) 1 – Štrelov (Zlarin)

82

Polufinale: 6 – Blažević(Sv. Mihovil) 5 – Skorić (Đardin) 4 – Erceg (Đardin) 3 – Aužina (Đardin) 2 – Marković (Sv. Mihovil) 1– Vulinović (Sv. Mihovil)

Finale i za 3. mjesto: 6 – T. Čivljak (Đardin) 5 – Bušac (Ćipina livada) 4 – Erceg (Đardin) 3 – Aužina (Đardin) 2 – Blažević (Sv. Mihovil) 1 – Rodin (Ćipina livada)

Ukupan redoslijed: 26 – Bušac (Ćipina livada) 18 – Mikić (Šibenski most), Vukadinović (Vidici) 17 – Aužina (Đardin) 15 – Relja (Sv. Mihovil) 13 – Blažević (Sv. Mihovil) 12 – T. Čivljak (Đardin) Di. Kulušić (Krešimirov dom) 11 – Marković (Sv. Mihovil) ……

83

FISKULTURA

Radost loptanja ispo’ mriže Stipe Renje

Svi koji smo pohađali gimnaziju u zadnjih desetak godina, krajem prvog polugodišta mogli smo se radovati tradicionalnom odbojkaškom turniru.

Igralo se po razredima, muški i ženski turnir i ako izgubiš, dogodine možeš ponovno i tako sve dok ne maturiraš onda je gotovo. I bilo je gotovo, sve do 2011. godine kad me prijatelj Ivan Mihaljević nazvao i predložio mi da opet igramo odbojku u Gimnaziji, samo ovaj put kao - bivši gimnazijalci. Bilo 84

je to negdje u listopadu. Kako se Miha ne bavi Facebookom, ja sam tamo otvorio grupu radi okupljanja ekipa i do trećeg tjedna u prosincu, kad se turnir trebao odigrati, okupio se respektabilan broj od 17 ekipa, od čega čak dvije ženske, ako me sjećanje služi. Naravno, jedino pravilo bilo je da svaka ekipa predstavlja jedan razred.

Trebalo je, osim toga, osigurati dvoranu, nagrade i druge sitnice, a najveću pomoć i podršku dala nam je ravna-

85

teljica Gimnazije Ivanica Belamarić, a nije bila mala ni zasluga Ivane Bego, profesorice tjelesnog. Ravnateljica nam je, tako, uspjela osigurati sredstva s kojima smo mogli kupiti zlatne medalje, sudili su aktivni i bivši odbojkaši, nabavili smo pojačalo za puštanje glazbe, a kafić Chill Out pristao je pobjednice i pobjednike častiti rakijama. Turnir je mogao početi. Kako to već biva, neke ekipe su odustale, nekima je dana mogućnost da ubace džokera i kad se sve zbroji i oduzme, organizirali smo jedan zabavan događaj na kojem su se nekadašnji učenici Gimnazije mogli okupiti i družiti, a malo se, kao, i baviti sportom.

Kako se prvi turnir sudionicima svidio, u 2012. smo ga odlučili ponovo organizirati i možda postaviti temelje budućoj tradiciji među šibenskim gimnazijalcima. Poučeni iskustvima prvog turnira, neka pravila smo promijenili, a sve utakmice je sudio profesionalni odbojkaš. Kako smo, zbog drugih obveza, u organizaciju krenuli malo kasnije, drugi je turnir okupio manji broj ekipa nego prvi, ali je kvaliteta ostala na razini. Škola nam je i ovaj put izišla ususret, a nisu zakazali ni sponzori pa je wine bar Vino&Ino donirao po dvije boce vina za prvakinje i prvake. Atmosfera je bila dobra sva tri dana, koliko smo igrali, a na finalu muških ekipa čak i fantastična.

Uvijek je bilo slobodnih ruku koje bi uletjele na semafor. Bilo je i dobrih 86

duša koje bi pomogle okinuti koju sliku dok sam ja, kao glavni fotograf, morao na teren. Našao bi se uvijek i netko da stiša ili pojača glazbu i sve u svemu, svi prisutni sudjelovali su u ostvarivanju ovog projekta. Što se tiče same igre, ovaj put je i moj razred, kao i Mihin, postigao neki uspjeh pa smo mi završili s broncom, a oni su izgubili tek u finalu pa sam nekako još zadovoljniji ovim turnirom. Naravno, treba pohvaliti sve koji su sudjelovali jer je igra u nekim trenucima bila na zavidnoj razini. Aktualne prvakinje su tako sad cure iz A razreda generacije 08./09., a prvaci su također matematičari, godinu mlađi od spomenutih cura. Čim je na Badnjak 2012. završilo finale muških ekipa, krenuli smo u planove za treći božićni odbojkaški turnir bivših gimnazijalaca jer je očito da je ovo format koji studentima odgovara i daje priliku da se s nekadašnjim školskim kolegama druže kao nekad, ali i mogućnost da u tih nekoliko tjedana slobode u Šibeniku nisu ograničeni samo na kavu i pivo u Docu ili, eventualno, na mali balun ako je vrijeme dobro. Svi koji smo dosad ovo organizirali imamo volje to raditi i ubuduće, a ako pobudimo interes kod mlađih generacija, ima nade da će odbojkaški turnir bivših gimnazijalaca opstati još dugo godina.

87

FISKULTURA

kroz noge vridi dva:

Uloga Maja u propasti Šibenskog sporta Lovro Štrbinić Foto: slija s neta

88

Smak svijeta opasno je prijetio planetu kojeg nastanjujemo krajem 2012. godine, barem onom dijelu svjetskog puka koji je zaista vjerovao da će netko ili nešto desetak dana do 2013. godine riješiti sve njihove probleme i nedoumice oko smrti. Maje i njihov izostanak volje za izradom kalendara nakon 21.12.2012. nije se na kraju pokazao kobnim za čovječanstvo, no od proročanstva tog latinoameričkog naroda posebno su strahovali Šibenčani. Maje su, naime, već imali svoje prste u jednoj propasti. Tada je bila riječ o šibenskom sportu.

Preko svoje predstavnice u aktualnom vremenu, stanovite misice Maje, podli Latinoamerikanci su prvo napali tamo gdje je su Šibenčani najranjiviji, ispod obruča. Ili ispod pojasa, jedno i drugo na određeni način

koketira s istinom. Očito s posebnim afinitetom prema bikovima odlučili su stanovitog Denisa Toromana dovesti na kušnju. Čovjek-bik , kako mu se u skladu s prezimenom moglo tepati, osjetio je sve čari ljubavi ili onoga što ona kao svojevrsni paravan pruža, a potom je osjetio i one druge čari, kad se u igru uključi poduzetnik, a sportaš s neredovitim osvježavanjem tekućeg računa ostane s i mp at i č n a

prošlost u životu jedne dame. U trenutku kad je, eto, u privatnom životu doživio veće ili manje razočaranje, Šibenka se nalazila u posljednjoj etapi svoje konačne propasti. Maje su, dakle, poslale Maju da poput katalizatora ubrza taj proces, a kako je nakon brodoloma u jednom segmentu života Denisu ruka sve češće drhtala, a obruč bivao sve manji, bilo je jasno da će se Latinoamerikancima plan realizirati.

Talentiranom Zagrepčaninu i Šibenik, ali i Hrvatska, baš poput obruča, postali su potom premali, a za Šibenku, pak, problemi preveliki. Kraj jedne ljubavi bio je tako okidač kraja jednog kluba na čijem se zgarištu još uvijek šibicama pokušava užariti pougljenjene ostatke nekadašnjeg velikana.

Slijedilo je podmetanje noge još jednom sportu s bujnom tradicijom podno Šubićevca, onom u kojem je teško ocijeniti koliko se netko oznojio. Vaterpolo je u proljeće 2008. godine u Šibeniku bio na razini nadomak najboljih klubova u državi.

Tijesno izgubljeno finale LEN kupa 2007. godine bilo je prethodnica skorašnjem nastupu u Euroligi ovog sporta, ali prilika za izdizanje iz simpatične provincijalne prijetnje u ozbiljnijeg konkurenta za domaće trofeje, uz svu nerealnost i prenapuhan balon kao najbolji opis tog projekta, bila je najveća na bazenu na Savi trećeg dana travnja spomenute 2008. godine. Treća utakmica polufinala i prilika da se velika Mladost i još veći ili barem jednako velik Ozren Bonačić zaustave prije finalnih okršaja s Jugom bili su u rukama Frana Paškvalina. Kako su Maje došle do njega i gdje

89

je taj izdanak vaterpolske obitelji latinoameričke običaje pretpostavio lojalnosti klubu koji ga je plaćao ili je to bar trebao, ostaje pomalo nejasno i do zaključenja ovog broja nije definirano u redakciji unatoč nekoliko postojećih teorija. Ipak, teško je ne razmišljati na ovakav način nakon njegovog promašenog zicera s dva metra pri vodstvu 3:0 u prvoj četvrtini i kasnijeg uključivanja u incident koji je atmosferu, a na koncu i rezultat, potjerao na mlin Žabaca. Nikad više Šibenik nije bio blizu finala domaćeg prvenstva, labuđi pjev u elitnom vaterpolskom natjecanju prethodio je slobodnom padu kluba, a uz svu neodrživost ovog projekta morate nam dozvoliti da vjerujemo kako bi 0:4 na Savi kozmosu poremetilo planove.

90

No, kako za zavist obično postoji više od dva razloga, tako je trn u oku

Majama bio još jedan sport, na ovim prostorima znan kao nogomet. Ljeto je bilo 2010. godine Gospodnje, srpanj se pojavio s karakterističnim vrućinama, a kao nagradu za valjda najuspješniju sezonu u povijesti kluba šibenski nogometaši su organizirano pod pokroviteljstvom UEFA-e posjećivali oveće otoke Sredozemnog mora. Na Malti se slavilo 3:0, dok se na Cipar krenulo s težnjom da se ne izgubi tim rezultatom. Ipak, protivnik s europskim imidžom i kvalitetom na svojoj strani šaptom je padao, a onda kad je trebalo zabiti posljednji čavao, pretpostavljamo, u europski lijes Anorthosisa što se te sezone tiče, majanski poslanik isporučio je dogovorenu pošiljku, poglavicama svojim po želji. Igralo se negdje oko 86 minuta na stadionu Antonios Papadopulos u Larnaci, Marko Jordan je desetak minuta bio u igri i idealno zagrijanih

mišića krenuo je sam na vratara domaćina. Umjesto 0:3 i približavanja prsta uhu među Šibenčanima, mladi igrač, čija poveznica s latinoameričkim narodom biva jasnija uzimanjem u obzir samo početaka njegovog imena i prezimena, poslao je loptu negdje gdje se ona nije mogla zakoprcati u mreži. Epilog ove europske avanture znate, razvoj šibenske sportske priče pratite ako umijete doći do drugoligaških rezultata, ali uvjeriti nas nitko ne može da je 0:2 isto što bi bilo 0:3. Uvjeriti nas nitko ili malotko može da bi uzvrat završio na jednak način, a Brugge, grad iz kojeg je stizao sljedeći mogući protivnik, ostao samo nedosanjani san. Prezimenjak najvećeg iz jednog drugog sporta za nagradu je došao do sesvetskog foajea maksimirskog više ili manje građanskog kluba, udruge, trgovačkog obrta, čega već, sad je već na terenima diljem BiH, a vama će vjerojatno poslužiti jednog dana. Lakše je, naime, krivnju za nogometnu posrnuće svaliti na stanovite Latinoamerikance i jednog mladića nego unucima jednog dana pričati o sijasetu nesposobnih sportskih djelatnika koji su se godinama grčevito držali za ono malo preostalih stolica na Šubićevcu. Ne znajući pritom koliko bi smiješno izgledali da situacija nije odveć tužna.

Kao što mnogi ne znaju, ili dosad znali nisu, za ovu zanimljivu poveznicu Maja sa šibenskim više ili manje vrlim sportovima i pripadajućim sportskim djelatnicima koji pod zavjetom šutnje sami ne smiju otkriti istinske razloge svoje više ili manje vrle nesposobnosti.

91

Završena prva sezona Lige Kviza Reful

Foto: Mihael Drakšić

92

Otprilike kako je bilo i planirano, kraj veljače donio je i završetak prve sezone Lige Kviza u Klubu Šibenčana.

Premijerna sezona, koja je stavila kviz u Klubu na pub-kvizašku kartu Zagreba, okončana je u zanimljivoj finalnoj večeri u kojoj su kviz pripremali prekaljeni zagrebački pub-kvizaši iz ekipe Dada Jihad. Kao što su mnogi i očekivali na početku sezone, u finalu su se sastale ekipe Tvrda Voda, koja je u četvrtfinalu izbacila ekipu Jakov, a u polufinalu bila bolja od

Dvi, Tri Tunje, te Arturo Sandoval, koji je u prethodnim fazama natjecanja izbacio Lokija, odnosno I Sold My Mother’s Wheelchair. Zanimljivo, finalna je večer održana desetak dana prije zagrebačkog koncerta kubanskog džezista Artura Sandovala, po kojemu ime nosi i spomenuta ekipa.

Možda je upravo činjenica da im u posjet dolazi duhovni vođa pomogla ekipi Arturo Sandoval da relativno uvjerljivo pobijedi u finalu i upiše se povijest Kluba kao pobjednička ekipa

prve sezone Lige Kviza. Bodove za najbolje u proteklim mjesecima prikupljali su Branimir Renje, Dino Dželalija, Zoran Bišćan i Lovro Štrbinić. Po završetku finalne večeri organizatori su prvim četirima ekipama dodijelile i prigodne nagrade, za koje će mnogi reći da je najvrjednija bila gajba piva koju je dobila trećeplasirana ekipa Dvi, Tri Tunje, koju sačinjavaju Stipe Renje, Goran Relja, Goran Golemac, Šime Mrša i Andrej Rora. Vrijedne su, međutim, i ostale nagrade, „alkoholni“ pehar Baruna Trenka (vinjak Trenk) za pobjednike, čiji sadržaj, baš kao ni spomenuta gajba, nije dočekao kraj večeri, te zanimljive društvene

igre i knjige, koje će drugoplasiranoj Tvrdoj Vodi, sastavljenoj od lika i djela Ivana Škugora, Ane Selak, Stipe Radića, Marka Domgjonija i Luke Anića, pomoći u novoj sezoni Lige, koja je već počela i u kojoj sudjeluje nekoliko novih ekipa koje, s obzirom na iskustvo s drugih zagrebačkih pub-kvizova, u sezonu ulaze kao ozbiljni konkurenti za sam vrh tablice.

Neka dođu, željno ih očekujemo i nadamo se da će pomoći da kvalitetu kviznih večeri podignemo na još veću razinu. A dođite i vi, pa i vi pomozite da kvalitetu kviznih večeri podignemo na još veću razinu.

93

S

PLATI PA SE RUGAJ

TU

DE NTI

GOODGAME.HR 94

Izdavač Klub studenata Društva Šibenčana

Suradnici Milutin Dedić Emir Imamović Pirke Jasen Boko Melita Čoga Sanja Lydia Zrinka Magazin Mihael Drakšić Google Iva Mrvica J(ednom) B(io) Š(izif) Bebulion Dr.B Sergej Početnik Kevin Costner Mel Gibson

Glavni urednik Branko Sekulić Grafički urednik Robert Petrov Uredništvo Ana Marija Marinov Morana Periša Zoran Erak Stipe Renje Branimir Renje Lovro Štrbinić Ivan Krsnik

Tisak Sajam Ideja

Lektura Morana Periša Branimir Renje

Naklada 500 primjeraka

Fotografija Stipe Renje

Naslovnica filma Apokalipsa Danas (1979.)

Prednjica i zadnjica

Reful izlazi na mahove

REFUL

NEBRUŠENO GLASILO KLUBA ŠIBENČANA

Baruna Trenka 3, 10000 Zagreb ©2013 Zabranjeno je kopiranje i prenošenje sadržaja Refula na trošak Uredništva reful.info@gmail.com (samo ako je važno)

95