Reful - Nebrušeno glasilo Kluba Šibenčana br.3 - U potrazi za klupskin gralon

REFUL - br.3, Sedmi misec, 2013.

REFUL //CIJENA: Možete nam platiti, al’ nas ne možete kupiti //BROJ: 3, MISEC: Sedmi, GODINA: Dvi i trinajsta

U potrazi za n klupskin gralo Od sada i u Europskoj Uniji

87

POGOVORNIK

Klub Šibruenglčogastnolaa i Refulovci ok

Branko Sekulić foto: Duje Petković Odgovor na pitanje zašto treći Reful počinje sa pogovorom mjesto uvodnika počiva u jednostavnoj činjenici što priča o temi ovog broja starta upravo na samom svom kraju, a odgovor na pitanje zašto se, barem prema našim standardima čita naopako, leži u svojevrsnom nepisanom pravilu mnogih istraživanja da su mnoge istine istinite tek onda kad se sagledaju obratno. Između redaka pak ne trebate čitati, jer smo mi sve jasno napisali. Sad, kada je predočen strukturalni obrazac ovog izdanja nebrušenog glasila, red je i da se osvrnemo na njegov direktni objekt, pijanino i da pojasnimo kako je jedan običan instrument, klasični inventar mnogih klupskih prostora, jednom takvom postao gotovo relikvija. Naime, kada govorimo o pijaninu, onako općenito, možemo ga bez ovećih problema pisati malim slovom, no kada govorimo o Pijaninu iz Kluba Šibenčana, veliko slovo

je jednostavno moralna obveza, jer se tu više ne radi o običnoj drvenoj kutiji sa kompleksnim sustavom žica, već o personificiranom glazbalu koje je poprimilo obrise živuće legende čije se ime spominje s ponosom i sjetom. S ponosom jer je godinama vjerno pratilo mnoge generacije Šibenčana u metropoli i njihove prijatelje, sa sjetom jer mu se, ima skoro desetljeće, zagubio svaki trag. Ova priča je stoga jedinstvena i u klupskim okvirima, povijesna potraga za svetim gralom Trenkove 3 koja za zadatak ima jedan mit, mit o Pijaninu, privesti svojoj konačnoj istini kako daljnja budućnost ne bi donijela potpuno iskrivljenu sliku o njegovom postojanju, što se već ozbiljno događa. Nadam se da je ova generacija zagrebačkih Šibenčana, svojom obratnom metodom rada, okrenuvši se od gluhih telefona ka konkretnim činjenicama, u tome i uspjela.

86

S

PLATI PA SE RUGAJ

TU

DE NTI

GOODGAME.HR 85

Izdavač Klub studenata Društva Šibenčana Glavni urednik Branko Sekulić Grafički urednik Robert Petrov Uredništvo Ana Marija Marinov Morana Periša Zoran Erak Stipe Renje Branimir Renje Lovro Štrbinić Ivan Krsnik

Suradnici Sanja Lydia Mojca Šonc Duje Petković J(ednom) B(io) Š(izif) Dr. B Bebulion Ben Hur Google Traminac (Apostol) Graševina (Krauthaker) Žilavka (New Point) Sauvignon (Kalazić) Mlado crno (jedno jedino) Plavac mali (Pelješac) Plavac (Pelješac) Romanca (samo Romanca) Tisak Sajam Ideja

Lektura Morana Periša Branimir Renje Fotografija Stipe Renje

Naklada 500 primjeraka Stražnjica i prednjica

“Graalovačka pivovara” - Alucard (2023.)

REFUL Reful izlazi na mahove

NEBRUŠENO GLASILO KLUBA ŠIBENČANA

Baruna Trenka 3, 10000 Zagreb ©2013 Zabranjeno je kopiranje i prenošenje sadržaja Refula na trošak Uredništva reful.info@gmail.com (samo ako je važno)

84

FISKULTURA

MENSHELT: Izgradite svoje tijelo uz pomoć pijanianna sport Kako bildanje može biti kolektiv Branimir Renje

Mjesto radnje: Baruna Trenka 3 Teren: skalovit, uzak, svakako nezgodan Vrijeme: teško (posebice za matore) Broj gledatelja: neizbježan Sudionici: najebali Kupili ste novi pijanino i morate ga unijeti u stan? Unošenje takvog predmeta u prostorije vašeg doma i nije tako jednostavno, s obzirom da se radi o glazbenom instrumentu poprilične veličine i mase.

Stoga ćemo ovdje dati nekoliko savjeta kako ovo veliko sredstvo za zabavu i stvaranje umjetnosti unijeti u vaše domove ili ih, pak, iz njih iznijeti. Za primjer prostora u koji pijanino moramo unijeti i iz njega ga iznijeti, uzet ćemo, jasno, prostorije Kluba Šibenčana, na kućnom broju 3 u Ulici baruna Trenka u Zagrebu.

Svi koji su barem jednom ušli u Klub, znaju da ih prilikom, kako ulaska, tako i izlaska iz Kluba, čeka, između osta83

log, i onih dvadesetak strmih stepenica, koje prilikom nošenja masivnih instrumenata poput pijanina i nisu vaš najbolji suradnik. Stoga ćete za ovaj posao trebati i nekoliko prijatelja voljnih za hvatanje ukoštac s glazbenom grdosijom kakav pijanino nedvojbeno jest. Idealno bi bilo da se ovog posla prihvate četiri kršna mladića, premda striktno pridžavanje pravila o broju, spolu, dobi i fizičkoj razvijenosti vaših pomogača nije nužnost.

Nakon što ste odabrali pomagače za ovaj mukotrpan posao, potrebno je urediti pravila podjele rada. Sa svake strane pijanina, naime, mora stajati dvoje pomagača, tako da ga jedna skupina od dvoje vuče s prednje strane, a druga ga odostraga gura. Ekipa koja ide s prednje strane uvijek će prelaskom preko stepenica imati lakši posao, bilo da se pijanino nosi niz stepenice ili uz njih. Savjetujemo vam da, u skladu s tim, uvijek budete dio ekipe koja se nalazi na toj strani koja ima lakši zadatak.

Pokušajte se izravno, naizgled suptil-

nim prijedlogom, nametnuti u spomenuti duo. Ako vaši pomagači shvate što pokušavate postići i usprotive se vašem prijedlogu, predložite im neku od društveno prihvaćenih igara za određivanje tko će u koju ekipu. Prethodno se podijelite u grupe po dvoje.

Savjetujemo eci-peci-pec. Kod ove igre trebate biti pažljivi i prije početka igre definirati pravila, kako ne bi došlo do situacije da se na kraju brojalice ne zna označuje li onaj zadnji pec pobjednika ili gubitnika. Nakon toga u glavi izbrojite cijelu brojalicu kako bi zadnji pec izašao u vašu korist i kako ne biste morali prionuti na teži dio posla, odnosno nošenje pijanina sa stražnje strane.

Ako se vaši pomagači i ovom prilikom pokažu kao tvrd orah i pročitaju vašu podlu namjeru, predložite im bacanje novčića kao metodu određivanja. U ovom slučaju dobro je sa sobom imati lažni novčić koji je jednak s obje strane te inzistirati da ono što je prikazano bude vaša strana. Ukoliko vaša prevara ni ovdje ne uspije proći, dozvolite vašim protivnicima da doniraju svoj

novčić za ovu priliku koji zadovoljava uvjete igre bacanja novčića, odnosno, nije jednak s obje strane, kao ni svaki nefalsificirani novčić. Odaberite stranu kovanice koja će biti vaša ili to prepustite protivniku. Bacite novčić i pričekajte da vidite što će vam sudbina donijeti. Novčić uhvatite na dlanu.

Ako vam ishod ne odgovara, jednostavno dlan okrenite kako biste novčić postavili na stražnji dio šake druge ruke. Na taj način doći ćete do pobjede. Ako ni ovo ne prođe kod vaših protivnika, priznajte poraz, ali inzistirajte na tome da je prethodni dogovor bio da se igra na dvije pobjede. Pa, prema potrebi, na tri pobjede, pa na četiri i tako dalje.

Ako su, pak, vaši protivnici pročitali iste ove savjete koje trenutno i vi čitate, ne preostaje vam ništa nego priznati poraz i nositi s prednje strane. U tom slučaju, savjetujemo vam da se dobro zagrijete i razgibate, a naročito da pazite na leđa, koja mogu biti jako osjetljiva kod ovakvih pothvata. Ili da jednostavno kupite flautu.

82

ŽIVOT NA IKSICU

Bronzin Lovro Štrbinić

1,5 kg svinjske obrazine, kruh za četiri osobe: 50 kn Ukoliko se nalazite u situaciji da je u vašoj neposrednoj blizini pijanino, a u vama snažna želja da iskažete svoje sposobnosti ili nesposobnosti na crnim i bijelim tipkama, jedini način da na pijanino prenesete dojam s ručka je taj da dio ručka doslovno prenesete na njega. Dobro, možda nije jedini, ali je sjajan. Najlakše i najdojmljivije to ćete učiniti ako proizvodnji zvukova priđete dobrano masnih prstiju i ostalih dijelova ruku. Na tom mjestu, pak, nastupaju obrazine, svinjske dakako. Povoljna delicija, podcijenjena i uglavnom zanemarena u studentskim navikama, zaslužila je svojih nekoliko stranica ovog časopisa. Način pripreme je jednostavan, kao što je jednostavna većina dobrih stvari u životu. Nađite dovoljno velik lonac, prerežite veliki komad obrazine, vjerojatno ćete takvog dobiti, na par komada i uz dovoljnu količinu vode kuhajte bar dva sata, a možete i duže, na laganoj vatri. Vrijeme iskoristite za učenje, a nakon što ocijenite da je obrazina na željenoj razini termičke obrađenosti izvadite je i narežite na tanke kriške. Uz kruh prionite jelu i veselite se životu.

Savjet: Jedite obrazinu dok je vruća, ukoliko tome prionete kad se ohladi, doći će vam slabo kad shvatite koliko masti unosite u organizam.

81

1,5 kg svinjske obrazine, kruh za četiri osobe: 75 kn 1,5 kg svinjske obrazine 45 kn 1,5 kg mladog krumpira 15 kn 2 kapule 5 kn 2 svežnja mlade kapulice 10 kn U ovom slučaju ne mijenjajte ništa u odnosu na prvi dio recepta, tek prionite pripremanju restanog krumpira. Krumpir skuhajte, a u tavu stavite dinstati kapulu. Skuhani krumpir izrežite na ploške i dodajte kapuli, dinstajte još nekoliko minuta i poslužite uz narezanu obrazinu, a svemu pridodajte mladu kapulicu.

1,5 kg svinjske obrazine, kruh za četiri osobe: 135 kn + 1,5 kg svinjske obrazine 1,5 kg mladog krumpira 2 kapule 0,15 kg pancete 2 svežnja kg mlade kapulice 2 svežnja rotkvica 0,5 kg šampinjona Češnjak 1 l vina

80

ŽIVOT NA IKSICU

Masna ljestvica sBuržuvjskini uvsodknikimu prokletljersukučkuežinmu Bebulion Ne jednom ili dva puta dogodilo vam se, mora da jest, da ste iz nekog razloga neprilični trenutku kojeg ste dio, neprilični trenutku koji slijedi ili jednostavno neprilični. Ovo je, nazovimo ga takvim, vodič za jednu od takvih situacija, vrlo čestu u umjetničkim krugovima.

79

Dogodi se tako nekad, mora da je tako, da se negdje dobro jede. Ako se dobro jede, mora da pribor za jelo u jednom trenutku postane suvišan, nepriličan ako baš hoćete. Mora biti, također, da u jednom trenutku kakav tanak premaz masti i ulja obavija kožu vaših ruku, dlanova ponajprije, a kakav se

nepriličan komad mesa i ribe, nečeg što već mast luči, kočoperi kao u izlogu pod vašim noktima. Vama u tom trenutku, uglavnom, nije do bijega od oaze stola i možebitnog narušavanja iznimne harmonije, a ništa u krugu prostora za blagovanje ne može vaše ruke vratiti u prvobitno stanje, što se nemasnih karakteristika tiče. To naravno ne bi bio toliki problem u uobičajenim okolnostima, ali kao da provocira, ponekad se, češće no što mislite, tu negdje pojavi pijanino, rjeđe i klavir. Preblizu vama koji, eto, sasvim slučajno, gimnastikom ručnih prstiju možete učiniti da spomenuti instrument propjeva, a prisutni u prostoriji proplaču. Nekad i obratno, doduše.

Kao za vraga, vi ćete, naravno, sjesti za taj stolac bez naslona. Sanitarni čvor bit će vam, naravno, predaleko, a ista ona masna obrazina, recimo, koju ste maločas halapljivo stavljali na svoj tanjur, sve kako bi si osigurali mirnih pola sata za stolom, postat će sad lubrikant, poveznica vas i njega. Što je dvosjekli mač, barem u ovom slučaju.

Jednim od onih posljednjih trzaja razuma, jer uz toliko masti morali ste konzumirati i ponešto, možda i ponešto više vina ili nečeg što se pod tim imenom prodaje, zamolit ćete nekog od prisutnih da vas zamijeni. Nitko od prisutnih neće se, naravno, odazvati jer svjesni su svi da za vas nema nazad

ukoliko nitko od prisutnih ne iskorači.

A i njima su ruke masne, nekima više, nekima manje.

A vaša situacija je sad već nezgodna.

Kao za vraga, vi bi svirali, ali svjesni ste da to neće ići kao po loju. Unatoč svom tom loju na vašim prstima, možda i negdje drugdje po ručnim ekstremitetima. No, svirat ćete, to je sad već jasno i vama i svima oko vas.

A ruke i dalje masne.

Rješenje je u ovakvim slučajevima možda samo jedno. Međutim, za njega je potrebna prethodna priprema, ako se tek naknadno sjetite bit će, kao toliko puta dosad u vašem životu, prekasno. Uglavnom, prije svakog jutra, popodneva ili večeri koji vas može dovesti u situaciju poput netom navedene spremite jedan genijalan ljudski proizvod u svoju torbu, džep ili ponešto treće. Kad, naime, krenete svirati u situaciji koju smo u hipotetskoj priči naprasno prekinuli svima je jasno da to ne može baš ličiti na nešto pošteno, da c i cis nisu isto. Jer su vam ruke, dakako, masne. No, gledajući realno, ukoliko na svoje iznimne ruke navučete jedne kirurške rukavice sve se odjednom čini mnogo lakšim i izvedivim. Pa tako i sviranje pijanina.

I ne vjerujte onima koji vam kažu kako možete i bez toga. Takvi pravu mast osjetili nisu.

78

ŽIVOT NA IKSICU

a n )i n a ij (P e UBrukIm É ili kako dobra vina piti na loš način Stipe Renje

77

Ovo je eksperiment naše redakcije u kojem smo željeli uz okej spizu vidjeti može li se uopće dobro vino piti na loš način. Istinabog, uz pregršt hrane, čak dva spojena stola u Klubu Šibenčana i muziku s velikih zvučnika nismo se nešto potrudili da to bude loše. No, ne smijemo zaboraviti o kakvim likovima se tu radi pa se, ipak, pozabavimo ovom problematikom nešto detaljnije.

Na našem stolu našla su se sljedeća (kvalitetna) vina: Traminac Apostol iz Trnave, Graševina iz Erduta, Sauvignon iz Vinogorja Baranja, Žilavka

iz Vardarske doline, Romanca Vinarije Čitluk (mješavina Blatine, Vranca i Cabernet Sauvignona) te dva pelješka Plavca. I, naravno, Mlado stolno vino od šibenskog Vinoploda. Zašto su odabrana baš ova vina? Zato što ih je bilo taj čas u Vrutka, a i nisu naročito skupa. Zapravo, khm, mislim da je cjenovni razred do 30 kuna. Naslov stoji, doduše, dobra su vina. Za hranu je bio zadužen g. Štrbinić iz sportske redakcije, a pripremio nam je dva slijeda kako bismo između njih mogli probati sva vina.

76

75

Problem nastaje već u startu. Dok su se svi okupili te prohladne marčanske nedjelje, spomenuto Mlado je već teklo niz grla u, do danas, nepoznatim količinama. Rezultat je bila skupina pripitih ljudi koji su onda tek trebali početi piti vino. Zapravo, trebali su početi uz jelo. Nisu čekali jelo. Je li se ovo odrazilo na ocjenjivanje ostalih vina, nikad nećemo moći sa sigurnošću ustvrditi. Ili ako sagledamo stvari realno, ipak možemo.

Prvi slijed bila je kuhana obrazina sa krumpirima i kupusom. Vidio sam i neke gljive, a našlo se i nešto mlade kapulice. Bitno je spomenuti da su, dok je jelo došlo na stol(ove), tri ili četiri testna vina već bila prazna.

Dok ne dođemo do opisa drugog jela, dopustite da objasnim proces ocjenji-

vanja vina. Devet sudaca (osam članova Redakcije i jedna cijenjena gošća) imali su zadatak probati svako vino te mu dati ocjenu između 8 i 10. Na dvije decimale. Zbrajajući sve ocjene došli smo do konačnih ocjena za pojedina vina, vidljivo u tablici 1.

Da se vratimo na spizu, došao je red na gulaš sa svime. Mislim da ni sam kuhar nije siguran što je sve ušlo unutra, ali je svakako to bio najbolji dio ovog događaja ili kako se još kaže - eventa.

Gulašu se, također, pridružila mlada kapulica i neizostavan kruh. Vino je istočeno do kraja i moglo se prijeći na fritule. Odakle sad fritule - pitate se?

Ne znam, netko je donio. Bile su dobre.

Na koncu, Mlado je izašlo kao pobjednik s prosječnom ocjenom 9,44. Iza njega se smjestio Traminac s 9,01 te

jedan od Plavaca koji je zaradio 8,84.

Najlošijim pokazao se drugi Plavac, onaj u boci od litre s ocjenom 8,47. Tablica 1 donosi nam i neke informacije o samim ocjenjivačima. Tako se pokazalo da vino najviše voli mladi g. Renje, a najškrtiji na ocjenama bio je g. Erak.

I najvažnije pitanje: je li se dobro vino pilo na loš način? Odgovor nije jednostavan. Nameće se tu nekoliko problema. Prvo, mogu li se navedena vina uopće zvati dobrim vinima? Redakcija smatra da mogu, a vi prosudite svojim nepcem. Dalje, što je uopće dobar način pijenja vina? Tradicionalno, to bi bila čašica nakon finog jela i uživanje u okusu samog vina. Uživanje u okusu pokušali smo nametnuti razmišljanjem o ocjenama, ali da je itko popio samo čašicu - nije. O onome

nakon jela da ne govorimo. Mogli bismo, onda, reći da smo bili uspješni u ispijanju na loš način. Međutim, kako druženje s fantastičnim ljudima, bili oni nacvrcani ili ne, možemo nazvati lošim? Vaš autor ne može. Na kraju krajeva, izgleda da je rezultat eksperimenta da je ispijanje dobrog vina krajnje subjektivno iskustvo. O samoj osobi ovisi hoće li vino okarakterizirati kao dobro, hoće li joj odgovarati uz društvo ili bez njega, uz hranu ili bez nje i hoće li doživljaj biti dobar. Drago mi je reći da je nama eksperiment propao. Napili smo se dobrog vina na najbolji mogući način uz važnu napomenu kako je Pijanino bio smisao našeg okupljanja.

74

ŽIVOT NA IKSICU

Mara Sekso

Moderato pijaninonabile Morana Periša

73

Potraga za nestalim pijaninom često nas je stranputicama vodila do zamračenih povijesnih podataka koje smo potom, mukotrpnim istraživačkim radom osvjetljavali usporedo priređujući ovaj, svojevrstan omaž zagubljenom klupskom blagu. S pijaninom u žarištu naših svekolikih interesa bilo bi, najblaže rečeno, neučtivo ne dotaknuti se onih koji su studentske dane proveli drugujući s plemenitim glazbalom. Srećom, barem za idealnim

vodičem studentskim životom nismo dugo tragali – mlada profesorica klavira šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića Mara Sekso iskustvo je življenja s pijaninom podijelila s nama. Mari priželjkujemo još uspješnih koncerata poput nedavno održanog u Gradskoj vijećnici, ali zasigurno možemo očekivati i puno više od toga, jer ipak je ona potomak vrsne i mnogima dobro znane profesorice klavira, Marije Sekso.

Kako je bilo nastupati pred domaćom publikom?

U Šibeniku mi je uvik najdraže nastupati, makar je i najnapetije jer poznaš 90 posto ljudi u publici, bude kolega, familije, ako fulan notu, srce me boli.

Al zato mi ode najjače plješću, moraju, hehe.

Kako se kao bivša učenica osjećaš u ulozi profesorice? Primjenjuješ li babine didaktične metode?

Malo mi je u početku bilo čudno, al sad san se već navikla. I super je šta nas se dosta mlađih zaposlilo, moje generacije, pa ispada da smo se iz klupa samo primistili u zbornicu, igramo se profesora, al ostala je manje-više ista spika i zafrkancija.

Didaktičke metode pokušavan prilagodit svakom učeniku, ne moš drugačije. Katkad glumin žabu ili potočić, katkad filozofiran, a katkad cili sat samo brojim dobe.

72

71

Koliko si puta dobila od babe Marije štapon po prstima?

Nisan nikad dobila štapom po prstima, jer baba nije imala štap. Češće san dobivala munje iz očiju i povišene tonove, al svaki put san zaslužila.

noge, pa ga okrenit bočno da bi uopće moga proć kroz prosječna hrvatska vrata. Al nisan to nikad vidila uživo, pa ne znam točno.

Može li se pijanino uopće unit u prosječan studentski stan?

Naravno da može. Moj je dosad ulazija Koja je razlika između klavira i pija- u šest stanova u tri različita grada -fala nina i razlikuju li laici to dvoje?

Bogu na kršnim prijateljima. Jedino Klavir je zapravo koncertni ili polu- je problem ako je ulaz u kuću premakoncertni klavir. To je onaj veliki šta u len ili je stubište preusko (primjerice crtićima pada sa zgrade. Pošto je velik kuće na Gorici ili u splitskom Varošu). i glasan malo je nezgodan za držat u Dizanje dizalicom pa kroz balkon se tinelu ili u studentskom stanu. Tu u pritom nameće kao super ideja, ali u priču upada pijanino ili sobni klavir principu nije baš izvedivo, osim u crkoji je manji, pa i samim time puno tićima. manje nezgodan. Napravljen je baš u svrhu kućnog muziciranja, nije toliko Na čemu si ti vježbala u studentskim prodoran i glasan kao veliki klavir. Šta danima? se tiče tehnikalija, razlika je u tome šta Roditelji su mi, kad sam upisala faks, su kod koncertnog klavira žice polože- kupili Petrofov pijanino, polovni, na ne horizontalno, a kod pijanina verti- kojem sam odvježbala cili faks, a i kalno. Laicima je, prema mom opaža- danas doma sviran na njemu. Moj Penju klavir klavir, a pijanino je narodski trof je pravi drugar, svašta je proša sa piano. Pametnom dosta. mnom, selila san ga gori-doli po Lijepoj našoj, čak se i oštetio u jednom Koliko kršnih momaka triba za do- transportu, al ulickala san ga i sad je nit pijanino na treći kat, a koliko za opet ki mladić. klavir?

Na svoje oči san gledala kako moj pija- Jel uobičajeno da student klavirskog nino u Splitu putuje uzbrdo na 7. kat, a usmjerenja posjeduje pijanino i koligurala su ga četvorica junaka iz kazali- ko bi obroka dnevno trebao preskošta uz pomoć jedne daske koja je valjda čiti da bi uštedio za kupnju istog? glumila skiju. Tribalo im je pet minuta, Praktički se podrazumijeva da student doslovno. U Šibeniku su ga isto četvo- klavira posjeduje pijanino jer bi tribarica na ho-ruk donila na četvrti kat. A lo vježbat svaki dan, i to dosta, a niti šta ću kad volin zgrade bez liftova... Za jedna naša akademija nema prostorne koncertni bi klavir valjda tribalo više uvjete koji bi omogućili nesmetano momaka, al njemu triba prvo odvidat vježbanje. Jednostavno, vridnih stu70

denata je puno, a vježbaona je malo (možda se to sad promijeni kad napokon naprave tu novu zgradu Akademije u Zagrebu, bilo bi vrime). A klaviri su skupi, preskupi, pogotovo novi.

Tribalo bi ne poist ništa godinu dana za kupit pristojan pijanino. Danas su u modi električna pijanina koji su ka pravi klavir, al ja ih ne volin, ne moš mi klavir utakat u struju.

69

Na pijaninu mi trenutno stoji hrpa skupusanih nota, neplaćeni računi, figura nekog mudrog Kineza i nekog tornja iz Moskve, pa dvi-tri knjige, a nađe se tu i šalica od kave, lanac od pasa, torbe, roba, svašta nešto...

Šta pomisliš kad na pijaninu vidiš požutio tabletić?

Isto šta pomislin kad vidin tabletić na televizoru ili telefonu. Živili tabletići, Šta ti doma imaš? tradicionalna hrvatska pokrivala za Iman Petrofov pijanino već osan godi- kućne aparate. Uz tabletić mi je nekana i super mi je. Kod bake iman pravi ko obavezan i goblen s motivom mrtve polukoncertni klavir koji ona ima još prirode ili posljednje večere na zidu. otkad je bila dite, kupljen je za sitne pare od talijanskih vojnika tamo negdi Ko ti štima pijanino i koliko se to za vrime Drugog svjetskog rata. Na- plaća? dan se da ću ga jednog dana naslijediti Pijanino nisan štimala odavno, još od jer ga obožavam baš zato šta ima svoju Zagreba, al tribala bi ovih dana, počeja povijest, a i na njemu sam prosvirala. je malo čudno zvučat. Klavire štimaju profesionalni štimeri i meni to izgleda Šta od modnih dodataka držiš na užasno komplicirano jer tu doslovno svom pijaninu? ima iljadu žica za nategnit. Plaća se

otprilike od 500 do700 kuna, ovisi da Nedavno san čula da je za virtuoli triba minjat žice, zategnit pedale, itd. znost potrebno bogato životno iskuSkup sport. stvo i mirna ruka. Šta misliš o tome?

Haha…Pa mirna ruka je svakako poZašto si, nakon završenog preddi- trebna. Al mislin da je recept puno plomskog u Splitu, upisala diplom- jednostavniji, potrebno je bezbroj sati ski u Zagrebu? vježbanja, ponavljanja, strpljenja i tako U Splitu mi je bilo super, al uvik me ukrug. Klavir je ko sport - koliko puta nekako privlačio taj Zagreb. Splitska Blanka Vlašić padne na onu strunjaču, Akademija je mala, šta ima i svoje toliko puta glazbenici ponavljaju neku prednosti, al u Zagrebu ima puno više skladbu. I šta je najgore, nikad nisi zatoga za čuti i viditi. Lagano sam imala dovoljan, al bar nije dosadno. osjećaj da se u Splitu vrtin u krug, pa sam odlučila dignit sidro, pa šta bude. Kad smo kod ruku, koliko često rižeš Srića, upala san kod genijalnog pro- nokte? fesora Veljka Glodića, pa mi je nakon Nokte rižen jedanput tjedno (na nogagodinu dana bilo ža šta je sve već go- ma nešto rjeđe, al mislin da oni nisu tovo i šta moran diplomirat. Ali i Split bitni za ovo pitanje) malom grickalije imao svojih prednosti. Uglavnom, com za nokte kojih iman valjda dvista mislin da san pokupila najbolje od obe po kući jer imaju tendenciju da nestaAkademije, a i studirala u dva grada, nu kad mi najviše tribaju, a nikad ih pa nije bilo dosadno. nisan naučila grist.

68

IZA KOLTRINE

PIJANINO

NOTE IZ EGZILA Bebulion

67

Iz ranijih, ali i onih tekstova koji slijede, vrlo je lako zaključiti koja je tema trećeg izdanja ovog iznimnog časopisa.

Kako se samog Pijanina doticalo na razne načine, sa svih strana, nekako je logično i izuzetno pošteno bilo samom njemu pružiti mogućnost da se izrazi kroz svoje riječi, ponekad, možda i češće, i zvukove. Uređaj, stvorenje, instrument, sprava koja ljudske osjećaje preobražava u nadnaravne zvuke, šank, ukras, možda i igračka, sve su to riječi kojima će se Pijanino opisivati, možda i uspjeti donekle točno opisati od strane mnogih. Na vama je da ga doživite kako želite, a samo na njemu je da nam otkrije neke svoje poglede na svijet, informacije iz ranijeg postojanja koje je uvelike obavijeno sivkastom iz-

maglicom nepouzdanih informacija.

Godine i gotovo nikakva imunost na senilnost, tu učestalu pratiteljicu zrelih ili poznih godina, Pijaninu je suzila mogućnost da s čitateljima podijeli svoje najranije dane, no neke najsnažnije doživljene emocije ipak su ostale zauvijek zamrznute u vidu uspomena, neka sjećanja nadišla su svojom snagom ograničenost njegove memorije, a stavovi ostali isti kao nekad, u što, doduše, možemo samo vjerovati.

Na samom početku razgovora valja napomenuti kako je riječ o objektu ili pojavi, opet ovisno o nečijem poimanju istoga, koji je godinama uvelike zabavljao generacije Šibenčana u zagrebačkoj oazi izdanaka toga grada.

Kako i zašto je sve krenulo?

Moram priznati da se najranijih početaka vrlo slabo sjećam, ostao mi je u pamćenju ponajviše osjećaj kad sam se jednog dana umjesto u nedalekom kazalištu probudio u opekom urešenom prostoru, za kojeg sam ubrzo zaključio da se ne može podičiti nadzemnošću.

Milozvučan kakav jesam, sviralo me i staro i mlado, s više ili manje uspjeha, mada je to u mom slučaju ionako vrlo relativan pojam. Ipak, neke ruke nikad nisam mogao zaboraviti, čak ni trenutna senilnost nečije prste ne povlači s obronaka mojih snova tijekom dugih i praznih, ali zbog takvih uspomena lijepih večeri.

Zašto?

Sve što želim reći, učinit ću to sam.

I ništa više od toga nećete izvući iz mene.

No, dobro, nastavimo. Dakle, ono što sam želio reći je kako su te jedne ruke, uvijek mirne ma kako tijelo možda drhtalo, izvlačile iz mene zvukove za koje nisam ni znao da ih držim u sebi.

Te ruke, pak, pripadaju jednom čovjeku kojeg su oslovljavali s Asmir ili tako nekako.

Arsen?

Da, Arsen, eto, da. Taj Arsen me iscijedio kao nitko prije, a još uvijek ni itko poslije njega.

Može li se znati o čijim je rukama ili, pak, ručicama riječ?

Nekako sam se svih ovih godina vodio maksimom o izjednačavanju svačije vrijednosti, što se vladanja mnome tiče, ali ipak su jedne ruke znale pronaći ista mjesta na drugačije načine.

On ujedno ponajviše i agitira za Vaš povratak u Klub. No, da uhvatimo nit ovog razgovora. Imate zaista mnogo iskustva i tijekom života svirali su vas mnogi, no zar zaista nigdje kao u Klubu? Čujte, moram reći kako je po tom pitanju velika razlika u jednoj stvari. Za Jedne ruke sjedinjene s vašim tipka- vrijeme mog boravka u kazalištu svima su proizvodile drugačije osjećaje? rali su me uglavnom ljudi kojima je to Da, kad sam došao u taj prostor, koji posao, neki i po ustaljenoj špranci. Ne me se, mogu i to spomenuti, izuzetno umanjujem time njihovu želju za svidojmio, i kad sam zauzeo svoje mjesto ranjem, kao ni kvalitetu, no među Šiu kutu u dijelu sobe kojim ne domini- benčanima sam upoznao ljude koji su ra šank, sve je krenulo. Mogu čak reći me svirali isključivo i jedino, kako se kako mi je na neki način drago što se ono kaže, iz gušta. Što svog, što gušta obližnje kazalište preuređivalo, a moj drugih. transport je predstavljao preveliku komplikaciju pa se pribjeglo rješenju Recite mi, je li vaša glazba lijeva ili posuđivanja mog lika i djela obližnjem desna? zavičajnom klubu. Hvala nebesima što Moja glazba je iznad toga, rekao bih, je bila riječ o Šibenčanima. mislim da je i lijeva i desna. Obra66

zloženje takvog mišljenja nalazim u činjenici da je za maksimalno iskorištavanje mojih glazbenih mogućnosti potrebno sviranje i lijevom i desnom rukom. No, moram priznati da se ne opterećujem previše takvim razmišljanjima, znam da kad pustim zvuk više ne postoje niti lijevi niti desni, samo glazba koja poništava sve podjele ovog svijeta, one nebulozne pogotovo.

li ikad maštao da postane Yao Ming.

Parker sa svojih 40-ak centimetara manje radi drugačije stvari od Minga nekad, na koncu možda i učinkovitije, ali ono što želim reći je da smo mi, iako srodni, dva različita komada instrumenta, svaki sa svojim prednostima i manama. Meni je užitak biti na usluzi u opuštenijoj atmosferi, u istinskoj neopterećenosti normama već isključivo obuzetošću glazbom, dok je A jeste li nekad maštali da postanete klavir ipak nešto ozbiljniji. Nadam se klavir? da sam vam dovoljno rekao, a ispriNe, odlučno tvrdim da je tome tako. čavam se malo zbog paralele s NBA To je kao da pitate Tonyja Parkera je ligom, često su znali ostaviti upaljene 65

prijenose po noći u Klubu pa sam na- Rado bih s vama proveo još neko učio nešto tijekom besanih noći. vrijeme u razgovoru, ali ograničenje broja stranica mi sugerira da zakljuPovezivali su vas s masonima, ima li čim ovaj intervju. Imate li poruku za istine u tome? kraj?

To su totalne nebuloze, pretpostavljam Teško je sad smisliti kakvim riječima da takve glasine dolaze od onih koji- zaključiti ovu priču, ali evo, da vam ma iz nekog razloga ne odgovaram. olakšam i biranje naslova, iskreno ću Konobarima, pretpostavljam, jer su uz reći. U Klubu Šibenčana sam ispustio mene morali često produživati svoje svoje najbolje zvukove i iskreno se naradno vrijeme. E, pa, ovim putem im dam da ću imati priliku to ponoviti. poručujem da im želim da i ostanu Možda sam morao otići iz Kluba, ali konobari, uz dužno poštovanje tom Klub nikad nije otišao iz mene. zanimanju.

64

IZA KOLTRINE

Pavao mašić

Život na crno-bijelim tipkama Ana Marija Marinov

63

Klub ga je davno prepoznao kao jednog od najboljih studenata šibenskog kraja, a istim smjerom nastavio je i u godinama što slijede, naš danas priznati glazbenik, Pavao Mašić. Vjerujem kako o njegovim uspjesima ne treba puno govoriti, zato smo odlučili u ovom broju otići malo u prošlost i saznati kako je sve počelo i kakvu je ulogu naš i njegov Klub imao u tom.

Osim glazbeno nadarenim, Mašić se

pokazao i vrlo rječitim, pa nam je objasnio zašto je važan pijanino i kakve on veze ima s dobrom starom „apetit raste s hranom“, zašto nema muke bez nauke i zašto sve i u ovoj priči ostaje na studentima.

Iza tebe su danas diplome Muzičke akademije u Zagrebu,Visoke škole za glazbu u Lausanni, te Visoke škole za glazbu u Freiburgu kao i brojne na-

grade, možeš li se uopće sjetiti kada i kako si došao do glazbe kao presudnog segmenta u tvom životu?

S obzirom da se je o Božiću 2012. navršilo 20 godina mog bavljenja glazbom, uistinu mogu reći kako je iza mene već znatni broj koncerata, priznanja i nagrada, ali i još veći broj uloženih sati vježbanja. Teško mi je izdvojiti tek jedan jedini prijeloman trenutak, možda su ipak značajna njih dva: prvo (koliko se sjećam) javno sviranje orgulja na Polnoćki o Božiću 1992. u crkvi Srca Isusova na Baldekinu, te položena audicija za upis u Glazbenu školu Ivana Lukačića. Prvi događaj je bio vrlo spontan, zapravo rezultat moje sklonosti prema glazbi koja je bila prisutna tek u malim količinama, ali je neprimjetno rasla sve to vrijeme, dok je drugi događaj formalni početak mog profesionalnog bavljenja glazbom koje traje sve do danas.

Koliko ti je u karijeri pomogla sredina u kojoj si studirao, točnije rečeno koliko je ta sredina pridavala pažnju umjetnosti, ne govoreći čisto o uskim krugovima stručnih osoba već o široj publici i misliš li da se situacija danas, za mlade koji se sad počinju graditi u tom aspektu promijenila na bolje ili na gore?

Mislim da vaše pitanje aludira na onaj detalj o kojem često ovisi uspjeh gotovo svakog mladog umjetnika, barem u početnoj fazi njegova razvoja. Riječ je, naravno, o faktoru sreće: bilo da je riječ o tome da se radi o tome da vas dopadne odličan profesor, da vaš tal-

ent primijeti istaknuti umjetnik ili organizator koncerata, ili naprosto, da se pojavi neka nenadana prilika, često od presudne važnosti za razvoj umjetničke ličnosti. Pa tako često čujemo kako je uz talent potrebno jednako toliko sreće. Kod mene osobno, nikad nije manjkalo sretnih okolnosti kojih, kada se prisjetim, ima uistinu mnogo: možda opet jedna presudna, bila je pojava novoformirane Orguljaške ljetne škole baš u godinama kada sam započinjao svoje glazbeno obrazovanje, tako da sam od samog početka svakoga ljeta imao priliku raditi uz najbolje hrvatske orguljaše, što je na koncu i rezultiralo time da sam otišao na studij orgulja u Zagreb, a potom i dalje. Iako je istinita ta izreka o talentu i sreći, ipak bih dodao i to da je za uspjeh potrebno tek 10% talenta, a preostalih 90% zauzima rad. To je nešto što današnji mladi zaboravljaju, a u čemu ih, naravno, sve više potiče način života koji teži tek za instantnim rješenjima. Zaboravlja se da bez muke nema nauke i često vidim kako mnogi talenti propadaju, naprosto stoje u mjestu, prvenstveno zbog pomanjkanja radne discipline. Uvijek sam se vodio onom izrekom koja veli Tko hoće, nađe načina; tko neće, nađe opravdanja. Na taj način, zamišljam da je moguće uspjeti u svom umjetničkom razvoju čak i pod uvjetom siromašnog faktora sreće. Štoviše, čini mi se da se upravo takvim pristupom sreća okreće na našu stranu, a odgovornost za uspjeh prebacuje na vlastita leđa.

62

61

Znamo da si u studentskim danima svirao na pijaninu oko kojeg se vrti cijelo ovo izdanje Refula, možeš li nam opisati kako je to nekad izgledalo u Klubu?

Iako je već prošlo desetak i više godina od vremena kada smo se redovito sastajali u Klubu, vrlo dobro se sjećam

pijanina koji je stigao u Klub i smjestio se uz zid u kutu. Rado sam svirao na njemu, a i pratio sam sve tadašnje šibenske sopranistice, popularnih 5 soprana koje su u to vrijeme studirale u Zagrebu. Zapravo je tadašnja uprava rado inzistirala na kulturnim sadržajima pa su bile česte promocije

knjiga, izložbe, ali i male koncertne večeri kada bi, primjerice, nastupali Arsen i Gabi uz pratnju odličnog pijanista Branka Bulića. Sjećam se i nagrade koja mi je u Klubu uručena, Nagrada najboljim studentima šibenskog kraja, to je bilo nešto važno zbog čega smo se mi studenti osjećali blisko Šibeniku i domu od kojega smo bili daleko. Iznenadilo me je kada je moj tadašnji dekan, koji je bio nazočan na toj dodjeli nagrade u Klubu, u trenutku promocije na koncu mog studija na Muzičkoj akademiji istaknuo upravo taj trenutak, Klub i Šibenčane koji se brinu za svoje studente kao jedan, za njega vrlo upečatljiv detalj iz razdoblja moga studija na Muzičkoj Akademiji.

Jesi li upućen u razloge zbog kojih je pijanino uklonjen iz Kluba? Misliš li da danas nedostaje takvih sadržaja u Klubu ili nedostaje publike za njih?

Smatraš li da je nonšalancija koja je uzrokovala nestanak Pijanina iz Kluba zapravo simbolični početak kulturnog zamiranja Kluba?

Nažalost, kako me studij odveo van granica domovine, sve sam manje vremena provodio u Klubu, a i čitava generacija nas mladih danas je u posve drugim sredinama. Tako zapravo ne poznajem današnju generaciju mladih studenata i onih koji navraćaju u Klub, pa ne znam ništa ni o njihovim interesima. Također ne znam ništa niti o tome gdje je stari pijanino, koji je, koliko pamtim, bio u urednom i funkcionalnom stanju. Složio bih se s vama da je šteta da je uklonjen, na-

prosto iz razloga što kada u jednoj sredini postoji instrument, on postaje više od običnog predmeta, on postaje izvorište mnogih događanja i okupljanja. Također, interes za takav oblik kulturne razonode koji mladi ljudi možda na prvu loptu nemaju, može se (i moguće ga je tek onda) probuditi kada ih se suoči s takvim kulturnim sadržajem - tu se valja prisjetiti stare izreke kako apetit raste s hranom.

Zbog toga mislim da svaka sredina, pa tako u ovom slučaju i Klub, svakako gubi na jednom segmentu svoje sadržajnosti ukoliko izostaje prisutnost jednog takvog instrumenta, a još više aktivnosti vezanih za nj.

Bi li primjerice bio zainteresiran raditi s mlađim ljudima ili im predstaviti svoj rad kroz nekakve glazbene večeri ukoliko bi tako nešto bilo organizirano u Klubu?

Rado bih se uključio u nekakvom obliku u rad Kluba, iako zbog velikog broja aktivnosti i obaveza teško mi je odlučiti se na neku trajniju i ambiciozniju obavezu. Smatram da je najbolja ona inicijativa koja dolazi od samih mladih, studenata koji navraćaju redovito u Klub - na njima je da jasno artikuliraju svoje želje i potrebe kako bi im Klub izašao u susret i na koncu ispunio svoju zadaću i bit postojanja, barem kada je o njima riječ, da im pruži onaj kantun domaćega i bliskoga njima, ali ih neprestano i motivira na daljnji razvoj i širenje interesa, kako profesionalnih, tako i kulturnih.

60

IJUN

Pod-listak za

pod-jebavanje

Šijunova ekskluziva

Kako je pijanino umjesto rilica glazbala postao peIvan Krsnik

Šijun je ovih dana došao u posjed pozamašnih dokaza o tome kako su bivše uprave Kluba Šibenčana godinama prale novac preko humanitarnih događaja, tobože namijenjenih prikupljanju sredstava za otkup Pijanina.

Brojni koncerti koji su se održavali u prestižnim zagrebačkim kulturnim dvoranama, navodno su bili samo izlika za zgrtanje materijalne dobiti vodećim ljudima Društva Šibenčana dok se javnosti prodavala tugaljiva priča o nedostatku sredstava za povratak Klubu svetog glazbala. Potvrđuju to i brojni vlasnički listovi koje je ova afera iznjedrila, a koji nose imena članova obitelji mnogih iz bivših uprava u čijem se posjedu nalazi pozamašan broj nekretnina diljem obale srednjeg Jadrana. Također, iz materijala dostupnih redakciji, trag spornog novca vodi i do offshore agencija prijavljenih na području Jadrije koja je u našem nedavnom telefonskom razgovoru sa stručnjacima na području financijskih transakcija posljednjih nekoliko godina prepoznata kao pandan Kajmanskim otocima. U sve ovo su umiješani i neki članovi Zagrebačkog kazališta lutaka koji su, prema prvim informacija, od početka sudjelovali u obmani poreznih obveznika i u tom periodu 59

ostvarili enormnu materijalnu dobit koja se još uvijek utvrđuje. Po svemu sudeći Remetinec je sljedeći koncertni prostor za mnoge sudionike ove afere koja je, čini se, tek počela gutati svoju tatsku djecu, a s obzirom da Pijanino i dalje u Klubu Šibenčana ne svira, postoje indicije da i sadašnje vodstvo na jednak način kalkulira s doniranim sredstvima, no barem za sada ova optužba nije otišla dalje od insinuacija.

Ali, ono što nije nipošto sporno, jest to da je lavina prokazivanja neminovno pokrenuta i da je po svemu sudeći samo pitanje trenutka kada će se imenovati svi oni koji su sudjelovali u najvećoj prevari zavičaja još od vremena kada je Šibenki oduzeta titula košarkaškog prvaka. Čini se da je ovime, unatoč praksi koja na širem području Hrvatske i ne ide baš ovome u prilog, ipak došao kraj jednoj epizodi u kojoj su pojedinci zarađivali na emotivnoj boli običnih građana, uz zanimljivu napomenu jednog od optuženih koji je našem novinaru rekao da je sloboda profitabilna samo dok nije dosanjana.

Nakon toga, kako kaže, buđenje biva bolnije nego operacija zuba sa dotrajalim zubarskim aparatima. Izbijanjem ove afere, čini se, na zubarsku stolicu već smo se posjeli.

GLAZBENI INSTRUMENT (PIJANINO)

SVE DOZNA

VRSTA RIBE, TUNJ

KROJAČICA

RIJEČNI OTOK

PRIPADNIK RASTAFARIJANSTVA

UVIJEK ZVONI DVAPUT ČIN IZNUĐIVANJA

TROPSKO VOĆE TANTAL

ZMIJA NAOČARKA

BOR

DEUTERIJ

JOD

...

POTEMKIN (FILM)

ČLAN GRUPE OASIS GALLAGHER

BARIJ VRSTA MAJMUNA MADAGASKAR

FRANCUSKA GRČ. BOG ŠUMA

OSVJEŽENJE, OKRJEPA MAJSTOR ZA LIM BELGIJA VRČEVI ZA VINO DVOJE

JAPAN

VIDEO ISJEČAK

VELEBITA DIKA

K, NJ

LAPONAC (KRAĆE)

ŠUMSKA KREDA LOPTICA U HOKEJU

ISUS NAZAREĆANIN NINO RASPUDIĆ

STANOVNICA IKE GRAD U SLAVONIJI (JADRANKA KOSOR)

58

Jednog svibanjskog jutra, ili je ipak bilo riječi o travanjskom, sad je nebitno, Dr. B probudio se na vrijeme da zakasni odvesti sina na plivački trening. Međutim, još uvijek pod utjecajem mentalnih izleta protekle noći, u negližeu vlastitih snova, rekli bi pjesnički nastrojeni sugrađani mu, zaključio je kako mora da je Šenoa kanio napisati barem još jednu pripovijetku. Jer bilo mu je nekako logično da prosjak Luka i prijan Lovro ne budu sami, zasigurno je morao postojati i pijan Nino (u duhu autorove poruke dolazi do nepostojanog i, pojave koja je od davnina članica pjesničke slobode).

Jer gradacijom, ukoliko je to bila Augustova namjera, a Dr. B si je uzeo za pravo upravo tako protumačiti njegovo stvaralaštvo, od prosjaka dolazimo do prijana, a ne čini se vjerojatnim da je prijan postao išta drugo osim pijan. Nino, dakako.

Zlobnici bi rekli da je pijan ovdje jedino Dr.B, no drugi bi to kategorički odbacili. Zlobnici, niti ne znajući, bili bi ipak u pravu, ali na krivi način, kako već i priliči svima s kojima zlobno ide u simbiozu. Dr. B budi se, zaista, pijan svakog jutra, no naravno da je riječ o terminu koji opisuje njegovo psihofizičko stanje nakon susreta s plavim očima svake noći.

Očima, rekao bi sam, koje ekvivalent bivaju 83-postotnom alkoholu.

U tom trenutku iz sobe izlazi sin, toliko zdrav da čuje očeve misli i pomalo razočaran neodlaskom na trening servira pitanje, idealno za još jedan odgovor u stihovima.

Tata, tata, što je to alkohol?

Nit je voda, niti voćni sok, njemu ne postoji trajanja rok, jednom ćeš ga, sine, piti, uz njega ćeš snove i na javi sniti.

Hvala ti, tata, ti si moj bog.

Dr.B 57

Pijanino solo Nabijem trubu, nabijem i saksofon, radije mi zvonite na parlafon, samo pijanino, samo pijanino.

Orgulje nabijem, nabijem i čembalo, zar je ljudima uopće takvo nešto trebalo, pijanino samo, pijanino samo.

Nabijem obou, i fagot, i lutnju, u glazbu unose isključivo pomutnju, pijanino, oh, pijanino, samo pijanino.

Harfa krasno zvuči, ali isto je nabijem, violinom ili flautom vrat joj razbijem, ništa drugo, samo pijanino.

Pijanino, pijanino, da, pijanino, pijanino voljeni, pijanino sviraj mi, pijanino, za mene postojiš samo ti.

PITAMO VAS: Tko je zadnji svirao na klupskom pijaninu za vrijeme njegova boravka u Klubu?

Točne odgovore na nagradno pitanje šaljite na adresu: Klub Šibenčana, Baruna Trenka 3, 10000 Zagreb Sretni dobitnik osvojit će besplatan primjerak četvrtog broja Refula.

aNaGrAm

Bolje svirat’ pijanino, nego svirat’ kurcu

Bebulion

Ben Hur

I ON PIJAN?!

56

STICAJEN OKOLNOSTI

Izgledajte skladno, izgledajte pijanino

Morana Periša

55

Kako je Sunce napustilo Ribu i ušlo u zodijak Ovna, neopagani su se još jednom okupili oko Stonehengea, Iranci proslavili Novu godinu, a vi ste se počeli rješavati prašnjavih naslaga doma svoga, nakupljenih u tmastim danima još dok su kazaljke sata pokazivale prirodno vrijeme. No, što je s vašim pijaninom? Jeste li se s dovoljno ljubavi posvetili laštenju smrekove rezonantne kutije ili vam je 88 bjelokosnih i

ebanovih tipki ostalo pod slojem ljepljive zimske prašine? Vrijeme je da svoj pijanino dovedete u formu jer trendsetter koji iole drži do imidža ne dozvoljava proljetne roštilje s mesom na rešetci. I bez Schubertovih klavirskih sonata. Donosimo vam pregled deset uobičajenih modnih dodataka za pijanino, a na vama je da ocijenite kojega će vaš znati najbolje nositi!

10. Roba za pranje/ peglanje Ukoliko nisu pomno probrani komadi odjeće, komplementarni s bojom vaše rezonantne kutije i na njoj ostavljeni s namjerom, moramo vas razočarati, ali odjeći je mjesto u ormaru. Ako u njemu nemate dovoljno mjesta, pokušajte s ugradbenim, štede prostor. Košare za prljavo rublje od ratana ili bambusa također su veoma in i praktične, ne pretjerujte da kupaonica ne počne sličiti vrtnoj sjenici.

9. Metronom Korisna napravica koja otkucava broj doba u minuti i pomaže osobi za pija-

ninom da prati zadani tempo skladbe.

Uglavnom su znakom nekad davno pohađanih satova klavira, uz to poprilično nezgrapni i oku neugodni, a još bi se moglo pomisliti kako niste u stanju sami odrediti tempo. Predlažemo da ih uklonite.

8. Svijećnjaci Česti stanovnici pijanina, no potpuno demode. Osim voska po prstima, prijeti vam i stalna opasnost od paleža, osim toga, proljeće je i valja izbjegavati komorne ambijente, utječu na raspoloženje vaših uzvanika. Ni ugrađeni svijećnjaci na stjenkama pijanina 54

nisu ništa sretnije rješenje. Počupajte te monstrume, pustite danje svjetlo i ne izigravajte grofa Tepeša. Ako imate struju, pokušajte s električnim svjetiljkama.

7. Knjige S njima nikad ne možete pretjerati.

Vječan su i nezaobilazan modni detalj, ali policama, a ne pijaninu.

6. Note Da bi vaš pijanino bio potpuno vintage za ovu sezonu preporučamo pohabane notne knjige. Razuzdajte maštu, nehajno ih pobacajte po pijaninu, neka izgleda da ih i koristite. Ne kombinirajte s punjačima za mobitele i papirima koji nisu notni zapis, pijanino će vam izgledati kao odlagalište smeća.

5. Violina Kombinirati dva instrumenta jednako je kao kombinirati dvije košulje, ali malo hrabriji fashionisti violinu izuzimaju iz te računske operacije. Možda će prvi dojam biti pomalo pretenciozan, ali neka, dajte im razloga da vam zavide. Pripazite samo na nijanse drva dvaju instrumenata. I ne zaboravite da i gudalo mora biti u vidokrugu.

4. Zdjela sa sezonskim voćem Doba je proljetnih malaksalosti i prehlada prouzrokovane nedostatkom vitamina, najčešće C. Zdjela sa sezonskim voćem bit će jasan znak da osim na izgled, brinete i o zdravlju vašeg organizma. Pokušajte kombinirati s cjelovitim žitaricama - heljdom, prosom 53

ili ječmom, primjerice. Vrlo moderno, a i regulira probavu.

3. Čaša vina s pripadajućom buteljom Možda se čini otrcano i klišeizirano, ali butelja dobrog vina je svakako bolja od boce piva, barem na pijaninu. Pripazite da čaša bude odgovarajuća, a boca nikako zapremnine veće od 0,75 decilitra. Ako vas je ekonomska neprilika prisilila na litrašicu, barem uklonite etiketu. I neka bude crno.

2. Žena Od Marilyn Monroe do Madonne, svaki ženski vokal koji iole drži do reputacije barem se jednom našao na klaviru.

Iako ste vi vlasnik pijanina i raspolažete s nešto skučenijom kvadraturom, pokušajte naći ženu odgovarajućih dimenzija i glasovnih sposobnosti. Modna pobjeda bila bi kombinirati s dodatkom broj 3. Ukoliko žene nisu u vašoj interesnoj zoni, pokušajte s mačkom, naredite joj da bude mirno. U tom slučaju, ne kombinirajte s modnim dodatkom broj 3 1. Čipkani tabletić Staro je novo novo i bakin pleteni tabletić potpuni je must-have sezone. Ionako vam na plazma televizoru za nj nema mjesta. Kombinirati sa crno-bijelim fotografijama u održavanim drvenim okvirima, pripaziti da su na njima mahom živući.

52

STICAJEN OKOLNOSTI

432 HZ(ZO):

Urota udara tamo gdje ne treba i kad joj se čovjek najmanje nada

Morana Periša Sama činjenica da je nešto tajno podrazumijeva da postoji razlog zbog kojeg se želi nešto skriti.1 Prošloga je travnja svjetskim medijima odjeknula objava američkog predsjednika o pokretanju novog projekta imenovanog dosjetljivim akrostihom BRAIN (Brain Research through Advancing Innovative Neurotechnologies), što u prijevodu stoji za - istraživanje mozga putem naprednih i inovativnih tehnologija.

Obama je projekt predstavio revolucionarnim u poimanju

51

ljudskog mozga i kao potencijalnu demistifikaciju moždanih funkcija i poremećaja.

Poprilično je transparentno, unatoč očekivanoj neodređenosti samog projekta, da bi, ukoliko se najavljeno neinvazivno iščitavanje neuronskih aktivnosti postigne, bilo naivno ne iskoristiti takav znanstveni preokret u svrhu masovne kontrole. Zanimljivo je primijetiti da je među glavnim nositeljima projekta

1 William Cooper, američki obavještajac, počasni vojnik Vijetnamskog rata i zagovornik teorija zavjere; istraživač slobodnog zidarstva, Iluminata; autor knjige Vidjeh blijedog konja; zbog izraženih svjetonazora proganjan od strane saveznih agencija i na kraju, ubijen 2001. tijekom racije na vlastitom ranču.

i američka DARPA (The Defence Advanced Research Projects Agency) vojna agencija na čijim internetskim stranicama možete pročitati sve o ciljevima projekta koji, kontrahirani, vode konačnom - detekciji svih obrazaca ponašanja, bolesti i devijacija i njihovo dovođenje u normalu. Jedina dva omanja problema u ovoj divnoj priči su – tko određuje što je normala i zašto je poznavanje mozga u najužoj vezi s nacionalnom sigurnošću.

Aspiracije za kontrolom populacije nisu novost, samo je pitanje načina prezentacije, a u ovom, recentnom slučaju predstavljena je krajnje altruizirana priča.

Subliminalne

poruke i propaganda kojoj smo neprestano izloženi više no što naša svjesnost percipira potpuno su drugi vid iste kontrole. I da, samo zato što te podatke i utjecaje ne obrađujemo svjesno, ne znači da ne postoje (potkrijepimo primjerom Amerikanca Jamesa Vicaryja, pionira subliminalne kontrole, menadžera lokalnog kina koji je, ubacivši na filmsku traku poruke u trajanju od 3 milisekunde koje su glasile – pij Coca-Colu, jedi kokice - prekratke da ih svjesnost percipira, ali dovoljno duge da prodaja istih artikala poraste za više od 50 posto). Na generalnu kontrolu pristajemo i ona je umjesto sredstvom represije percipirana kao

50

dobrobit društvenog razvitka pa uglavnom smatramo dirljivim kada nam Todorić, kao vjernim kupcima, pošalje dodatne MultiPlusCard bodove i popuste na određene artikle, ne razmišljajući da je upravo prema našim životnim navikama i kupovnoj moći preslagao police u kvartovskom nam dućanu, a da ne spominjemo da se u svakom trenutku mogu kontrolirati naši bankovni računi, zdravstvene anamneze, telefonski razgovori i internetska pošta, položaj u tvrtci, obrazovnom sustavu ili geografski položaj na planeti Zemlji; naravno, ako i samo ako Ih toliko zaintrigirate da to i realiziraju.

Leonard Horowitz, američki liječnik dentalne medicine koji je iza sebe ostavio više od osamdeset objavljenih znanstvenih radova s područja bihevioralnih znanosti, prirodnih iscjeljivanja, metafizike, svete geometrije, svjesnog i podsvjesnog, svoje istraživačko djelovanje otpočeo je 80-ih godina istražujući učinkovitost marihuane u liječenju raka, a javnost je uznemirio teorijom o namjernom stvaranju i širenju virusa HIV-a radi depopulacije negroidne rase afričkog kontinenta. No, jedna druga teorija zavjere koju znanstveno potkrepljuje 49

u članku Musical cult controle: The Rockefeller Foundation’s war on consciousness through the imposition of A=440 Hz standard tuning okupirala je našu pažnju. Devijacije modernog društva poput socijalne agresije, psihosocijalnih poremećaja, stresa, uznemirenosti i uslijed njih prouzrokovanih bolesti u uskoj su vezi s kontrolom uma. U navedenom se radu ti čimbenici smatraju željenim rezultatom nametnute, neprirodne frekvencije od 440 Hz na kojoj je uštimana većina današnje glazbe.

Početkom prošloga stoljeća standardna frekvencija tona A (prema kojemu se uštimavaju glas i instrumenti) bila je namještena na uhu prirodnih i opuštajućih 432 Hz, poznata kao Verdijeva frekvencija, a netom nakon Drugog svjetskog rata nametnuta je nešto viša i uhu neugodnija frekvencija od 440 Hz. Budući da je frekvencija varijabla podložna preciznom određenju, ova činjenica znanstveno je neupitna, samo, komu bi u interesu bilo mijenjati nešto, naoko rubno poput štim-frekvencije i zbog čega?

Sve počinje pred Prvi svjetski rat osnivanjem Rockefellerove zaklade, koja je, pod krinkom filantropske organizacije, uz ostalo,

komercijalizirala glazbu radi stvaranja ratu pogodnog psihofizičkog populacijskog okruženja, a sve u svrhu razvoja i profita ratne industrije i prateće politike depopulacije. Između dvaju ratova ta ista zaklada i američka vojska financirali su istraživanja na području psihoakustike, a nastali su mnogi znanstveni radovi na temu frekvencija koje potiču i pogoduju ratu sa krajnjim ciljem otkrivanja glazbenih čimbenika koji mogu rezultirati psihopatologijom, emocionalnim poremećajima i konačno, masovnom histerijom, a sve to u svrhu upravljanja populacijom.2 James Tobias, profesor engleskog jezika na Kalifornijskom sveučilištu, pregledavajući arhivu Rockefellerove zaklade, pronašao je dokumentirane istrage o zvučnim vibracijama koje potiču ratno psihološko stanje kao i zapise o iskušavanju učinkovitosti istih - postavljanje nizova zvučnika o ratne avione da bi se prouzročilo emocionalno-psihološko stanje blisko ili istovjetno masovnoj histeriji. Sva

istraživanja vršena su netom prije ozbiljnijih ratnih priprema i pratećih ulaganja, iz čega zdravorazumski proizlazi da se, uz ostalo, glazba koristila u vojne svrhe kao agens histerije i ratu pogodne agresije. S obzirom na to da se Rockefellerova zaklada povezuje i s farmakološkom monopolizacijom zdravstvene zaštite, potpuno marginalizirajući alternativne metode liječenja i namećući neefektivne, a katkada i pogubne lijekove, logički krug u kojemu je pojam profita posvema očit, stoga i suvišno napomenut, zatvara se pred nama. Dakle, disharmonična i dokazano uznemirujuća frekvencija od 440 Hz nametnuta je s isključivim ciljem – poticanje rata i stvaranje profita.3 Međutim, nova se frekvencija u glazbenom svijetu nije ustalila preko noći, prvotni impulsi još 1910. godine ni u Americi ni u Europi nisu dali većeg rezultata. BSI (British Standards Institute) konačno je prihvatio spornu frekvenciju tek 1939. godine, znakovito, svega nekoliko mjeseci prije

Leonard G Horowitz, „Musical cult controle: The Rockefeller Foundation’s war on consciousness through the imposition of A=440 Hz standard tuning“, Tetrahedron, LLC. Health Science Communications for People Around the World, 29. Svibnja 2010., str. 6.

3 Isto, str. 8.

2

48

napada na Poljsku koji se u povijesnim kronikama uzima početkom Drugog svjetskog rata. Zasluge dugujemo Joesephu Goebbelsu, Hitlerovom marketinškom stručnjaku, koji je, u službi Rockerfellerove zaklade, nacističkim oponentima u Britaniji nametnuo 440 Hz kao frekvenciju Više rase.4 Tako je prve ratne godine na Međunarodnoj konferenciji u Londonu, između nove tendencije i postojeće, standardnom izabrana disonantna frekvencija od 440 Hz koju je BBC te iste godine počeo emitirati.

Horowitz napominje kako je ovakvo eksperimentiranje s tolerancijom na frekvencije moglo biti uzrokom onog što danas smatramo sociološkim fenomenima u povijesti rocka – prvo se to odnosi na Elvisa Presleyja, potom na masovne nerede i sveopću histeriju prouzrokovanu Beatlesima.

Prema Horowitzu, 440 Hz izrazito 4 5

47

Isto, str. 13. „Ići ćeš vratiti se nećeš u ratu poginuti.“

nepovoljno utječe na čakre, energetske čvorove u tijelu, pa su umjetnici koji se vraćaju glazbenim korijenima i bioenergetskom ujednačenju na terapeutsku frekvenciju od nešto nižih 432 Hz ili viših 444 Hz svakim danom u porastu.

Na kraju, što je uopće toliko puta spomenuta Rockefellerova zaklada?

Vojni, medicinski, farmaceutski i petrokemijski kartel pod krinkom organizacije sveopćeg ljudskog dobra koji je, uz brojna, financirao istraživanja na području akustike radi ovladavanja masama i poticanja masovne histerije putem dominantnih medija, a sve u svrhu potpirivanja ratne atmosfere, jer rat je kao i Pitijina - ibis redibis numquam peribis in bello.5 Pitanje je samo gdje je zarez. I tko ga je tamo umetnuo. Ne valja izostaviti da je Rockefeller zakladu osnovao uz pomoć Rothchilda, člana najutjecajnije

svjetske bankarske obitelji premrežene po svim dijelovima Zapada, obitelji frankfurtskih židova koja od 18. stoljeća vlada iz sjene, infiltrirana u političkim i ekonomskim slojevima, nalazeći se u vrhu piramide svjetske strukture moći. Najveći privid demokratičnosti sadašnjice jest običan građanin čiji glas nešto mijenja - sasvim je jasno da svjetskom politikom, ekonomijom i medijima dominira šačica. Omjer povlađenih i vladajućih kroz povijest je približno isti. Potonje možete nazivati Iluminatima, slobodnim zidarima, kako god vam milo, no ONI su svjetska elita, a Novi svjetski poredak kojeg stvaraju globalizacijom i padanjem granica, medijskim obmanjivanjem i brainwashingom, kontrolom hrane, vode i kontrolom uma – ima za cilj čovjeka pretvoriti u jedinku poslušnoga stada. Eto teme za ranojutarnju kontemplaciju, pa dok uranjate svoje, primjerice Nestle Fitness žitarice u hormonima zadojeno mlijeko s hrvatskih p(r)ašnjaka, upitajte

se zašto taj isti, primjerice Nestle, koji je svjetskim monopolistom nad flaširanom vodom, objavio medijski rat običnoj vodi iz česme kada je ona, iako u nekim područjima zaista upitne kakvoće, dijelom zagađena, primjerice Nestleovim proizvođačkim pogonima i odlagalištima nereciklirajućih plastičnih boca (vode), a dijelom bolje kvalitete od flaširane. Ipak, umjetno stvorena potražnja je tu, kao i vaše razmočene pahuljice koje nisu ni približno zdrave kakvima se predstavljaju, a ako ih k tome jedete dok s radija netom do vas po drugi put u tih pola sata svira kvazi pop stvar novokomponovanih stranih ili domaćih zvjezda i zvjezdica i to na neizbježnih 440 Hz, tada je vaša zabluda potpuna. ONI su jednostavno posvuda oko nas, i tu ne možemo ništa učiniti, ali ono što svakako možemo, jest, naštimati svoj pijanino na 432 Hz, na frekvenciju otpora.

P.S. Obrnuto od Illuminati – www. itanimulli.com.

46

NA RAPORT

...s onu stranu velebita...

45

Ovo nije priča za nekoga, za nas ili njih, tebe ili mene. Ovo je vapaj onomu komu pripadamo.

Ovo je priča za sebe.

U potrazi Kiša mazi prozore dok pišem ove retke. Javljam se s ove strane pozdravljajući Vas iz našeg grada kroz koji ovih dana trešti glazba raznih orkestara i zborova.

Svi traže, mole, vuku uvjeravajući i držeći tercu kako njihov pijanist jedini zna pročitati note za klavir ovog Grada.

Jedan pijanino stoji sam u zaljevu mirnih voda. Kraj njega siroče grada promatra ljepotu obala sanjajući horizonte znane i neznane. Svira reqviem.

Pozdravlja svoje slušatelje koji za njegovu glazbu nemaju sluha.

A siroče... ko će dici na kraj.

Nemam Vam danas bolju sliku poslati. Kiša lije... mlati jugo...

Ne dolazi mi u krilo noćas otpala su sva krila s njega Nemam te čime ugrijat Večeras sam za te čovjek od sjevera Nikad ti više mulca s juga

J(ednom) B(io) Š(izif)

44

NA RAPORT

Pre štoof.steBikaodžžeidljealirznGatRi oGA Sv Pijaninu, a niste se usudili pitati Lovro Štrbinić foto: Sanja Lydia Osvrt na pijanino iziskivao je, naravno, i dolazak do nekog tko nam može ponuditi stručniji pogled na tu divnu napravu. Među Šibenčanima usko vezanim uz tu tematiku ovog puta je izbor pao na profesora Božidara Grgu, već desetljećima nezaobilaznog sudionika glazbenog života grada koji je za vrijeme staža ugađivača ili štimera klavira omogućio proizvodnju nestvarnih zvukova nizu klavira, pijanina i srodnih instrumenata. Također, kao začetnika Orguljaške škole ne smije ga se zanemariti ni u tom kontekstu, no ionako će u tijeku razgovora sam Grga otkriti ono što smatra da je smisleno sada učiniti otkrivenim.

43

Na početku, Pijanino u Klubu Šibenčana, znate li možda što o njemu i jeste li se možda susreli s njim?

Jednom sam bio u Klubu Šibenčana u Zagrebu, mislim da je to bilo 2004. vezano uz Orguljašku školu, ali pijanina se ne sjećam, očito je da tad nije bio tamo.

Da, pijanino je tamo bio jedno relativno kratko vrijeme, na posudbi iz obližnjeg Kazališta, ali ušao je pod kožu više ili manje redovnim gostima. No, izgleda da će Kazalište ponovno podrumskim posjetiteljima omogućiti taj instrument u šibenskim prostorijama.

Da, uz pijanino se uvijek vežu uspomene. Svojevrsna je vremenska odrednica, kao vrijeme kad je tamo bio pijanino. I ne čudi me što će ga Kazalište vratiti, oni sad raspolažu suvremenim tehnologijama za koreografiju, instrumenti im više nisu toliko potrebni.

Možete li čitateljima pojasniti razvoj pijanina i njegovih srodnika, vjerojatno kroz njihove preteče?

Uvijek se naslanjamo na ono čime se počelo, a to su rani žičani instrumenti: jedni su se trzali prstima, a kod drugih su se žice udarale štapićima. Dodavanjem tipaka (klavijature) dobili smo dva nova instrumenta: čembalo (15. stoljeće), kod kojeg mehanizam tipke trza

Da, uz pijanino se uvijek vežu uspomene.

Svojevrsna je vremenska odrednica, kao “vrijeme kad je tamo bio pijanino.”

42

41

Pijanino je svojevrsni kvazi instrument, to je instrument za vježbanje, on može biti jako ugodan, da se razumijemo, no ne može ispuniti veliki prostor, već samo mali.

žicu, i glasovir kod kojeg mehanizam tipke udara žicu batićem (početak 18. stoljeća). Moralo je dosta vremena proći dok su se postavili temelji suvremenog klavira.

Prije klavira postojao je prijelazni instrument s tipkama, klavikord, koji je bio vrlo jednostavan i primitivan (postoji jedan sačuvani primjerak u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu).

Ton mu je neobično tih, neizdašan i neprihvat-ljiv modernom uhu koje je iskvareno sve jačim i agresivnijim tonom suvremenog glasovira, što moramo zahvaliti neprestanim učinkovitim tehničkim rješenjima.

Imamo dva osnovna tipa glasovira različita po položaju rezonantne plohe koja nosi žice. Uobičajeno je da tri noge drže klavir u vodoravnom položaju. Naknadno je konstruiran manji klavir s okomito postavljenom rezonantnom kutijom sa žicama. To je pijanino, vrlo praktičan instrument koji zauzima mali prostor zbog čega je idealan za male stambene prostore.

Moramo priznati kako smo profesora morali malo sputati u njegovoj težnji da detaljno objasni razvoj ove vrste instrumenta jer bi u tom slučaju intervju zasigurno zauzeo prevelik dio ovog broja. Također, slušajući ga s kakvom strašću priča o priloženoj tematici biva mi žao što, unatoč osnovnoj glazbenoj naobrazbi, ne mogu dovoljno učinkovito upiti sav taj obrazovni literarni nektar.

Dva su tipa glasovira po mehaničkom ustroju: s bečkom i engleskom mehanikom. Rani klaviri su imali takozvanu bečku mehaniku, koja se prakticirala sve do polovine 20 stoljeća. Vanjski dio tipaka po kojima se prebire prstima je obložen slonovačom i ebanovinom (danas plastikom), dok unutarnji dio nosi mehanizam za udaranje žice batićem, ukupno 7 osnovnih dijelova.

Ovaj tip mehanike je jednostavan, no potrebna je velika vještina u reguliranju kako bi se izjednačila jačina tona i brzina izgovora i pripremao instrument za koncert. U dvadesetom stoljeću dominira engleska mehanika koja je i danas aktualna. Vrlo sofisticirani mehanizam na svakoj tipki nosi preko 70 dijelova, što omogućuje najsuptilnija podešavanja karakteristika tona.

Zadivljujuća je brzina repetiranja tipaka.

Trenutna realnost je ipak proizvodnja drukčijeg, ubrzanijeg tipa, u čemu prednjači nekolicina proizvođača.

Ipak, i kod njih ima mnogo razlika.

Danas na tržištu imamo instrumente iste firme kod kojih je razlika u cijeni i desetak puta, ovisno o veličini klavira i koliko je ljudskog rada uloženo u te finese, koliko je brižljivo biran materijal, koje i kakvo drvo je korišteno i kako je to drvo preparirano. Za snagu i boju tona presudna je rezonantna ploča koja se izrađuje od smrekovine.

Smreka i samo smreka?

Da, u igri je kvalitetna smreka i nema alternative; smreka je zakon za rezo-nantnu ploču (glasnjaču). Može 40

biti i drugo drvo, ali to je onda falš roba. Fizička svojstva smreke su takva da odgovaraju visokim zahtjevima zvučanja žičanih instrumenata.

Ona raste pravilno, raste dugo i sporo. Kad se prepili drvo (poprečni presjek) uočavamo godišnjice nalik na prstenove, a svaki prsten označava jedu godinu prirasta. Ako smreka raste na visini iznad 1200 metara nadmorske visine, godišnjice su vrlo guste i pravilne što pogoduje prenošenju zvuka i njegovoj kvaliteti.

Najbolja je alpska smreka, ali nažalost ona je već istrijebljena. Nju slijedi smreka iz Bukve u Rumunjskoj koja je također potrošena. Po kvaliteti slijedi bosanska smreka koja je na cijeni radi dobrih svojstava. I u Lici raste smreka, no nije kvalitetna i ne daje dobre rezultate. Radi obilja vlage ona raste brzo pa su godišnjice rjeđe.

Vratimo se malo tehnici obrade drva po njegovom rezanju.

Drvo se mora rezati kad sokovi miruju, jer ako drvo režemo u periodu sočenja voda ishlapi, ali ostanu minerali što nije poželjno. Kad se drvo zimi odreže, raspila se u planke ili daske debljine sedam centimetara i one se pet godina suše na zraku, pod nadstrešnicom. Nakon toga se režu na debljinu od dva centimetra, suše se godinu do dvije da bi se potom obrađivale za konkretne instrumente. Za glasovir je debljina glasnjače desetak milimetara, kod gitare je 2 do 4 milimetara a kod gudačkih glazbala nešto deblje radi 39

reljefnosti same rezonantne daske.

Kod starijih glasovira smreka se koristila i za kućište klavira koje je bilo obloženo ukrasnim furnirom najčešće od orahovine. Inače, kućišta se izrađuju isključivo od jelovine.

Usredotočimo se sad na nekakvu baznu razliku između klavira i pijanina, odnosno kako je došlo do razvoja iz jednog u drugi.

Imamo normalni klavir na tri noge, a cijena formira prvenstveno prema firmi i kvaliteti, ali i po dužini (između 150 i 300 cm). Što je ton dublji žica je dulja i deblja, a što je ton viši žica je kraća i tanja. Koncertni klaviri su dulji od prosjeka što garantira izdašan, prirodan, harmoničan i ugodan ton.

Isti su tonovi po visini na kratkim i dugim klavirima. Kod kratkih klavira žice dubokih tonova moraju biti deblje i omotane debljom bakrenom žicom da bi postale tromije. Logično je da kratki klaviri (tu možemo ubrojiti i pijanino), iako imaju sve tonove kao i dugi, ne zvuče jednako. Tonovima kratkih instrumenata nedostaje prirodnost, izdašnost i harmoničnost.

Razlika u zvuku?

Pijanino je svojevrsni zamjenski instrument, instrument za vježbanje, on može zvučati i ugodno, da se razumijemo, no ne može zvukom ispuniti veliki prostor. Može se reći da je mali instrument u maloj prostoriji ugodnijeg zvuka nego u velikoj, a pogotovo na otvorenom.

Danas imamo veliku ponudu glasovira i pijanina mladih radionica s Dalekog istoka. Instrumenti su im tehnički vrlo kvalitetni i jeftiniji su od europskih radionica. Posao je tehnički besprijekoran, no ton je nijansu drukčiji – ne paše našem europskom uhu. Kao da jedeš kruh od prekjučer.

Dobro, prijeđimo sad malo na vas, koji klaviru dajete pravi ton. Kako ste se upleli u štimanje instrumenata?

Ja sam učitelj glazbe starog kova. Kao što su prije učitelji poznavali uz struku i sva područja života, od higijene preko poljoprivrede do astronomije, tako su stari učitelji glazbe bili vrlo radoznali za sve discipline vezane uz glazbu. Kako prije 50 godina u Šibeniku nije postojala osoba kvalificirana za održavanje i ugađanje muzičkih instrumenata usmjerio sam svoje interese u tom pravcu. Mislim da sam na tom području bio više manje uspješan.

Sad se lagano povlačim iz te djelatnosti, a zainteresirane upućujem na kolegu Branka Rožankovića koji je uspješan na tom području.

Uloga tehnologije u svemu tome?

Postoji uho, a postoji i elektronički pokazivač herca. Moram reći da je u prošlosti kod ugađanja bilo dosta različitih pristupa i rješenja, ali to je priča za sebe. Postoji prirodni zvuk, zvuk svemira koji nas okružuje i koji se manifestira naglašenom hijerarhijom u odnosu među tonovima unutar oktave. Ta prirodna hijerarhija omoguću-

je idealno zvučanje glazbe, ali samo u 3 tonaliteta (npr. C-dur, F-dur i G-dur s pripadajućim molskim tonali-tetima).

Barok traži neograničenu „šetnju“ glazbe u svim tonalitetima. Radi toga u XVIII. stoljeću postupno se otkriva i uvodi u praksu temperirana ugodba.

To je tonski sustav u kojem je na umjetan način ukinuta prirodna hijerarhija, a uvedena je ravnopravnost svih tonova. Je li slučajnost da se demokratizacija u glazbenoj praksi događa paralelno s demokratizacijom u društvu?

Kakva su vaša iskustva s tim?

Kad restauriramo stare (povijesne) instrumente, a često nadzirem te restauracije, onda se njih ugađa u takozvanoj srednjetonskoj ugodbi, istoj kakva je bila primijenjena prigodom gradnje tog instrumenta. U nekih desetak tonaliteta takav instrument zvuči dobro, no u tridesetak ostalih je zvuk više-manje ugodan ili tek snošljiv. To je već sad stvar emocija, ali ako je restaurator vjerodostojan onda on poštuje sve parametre tog doba iz kojeg potječe instrument.

Može li već sad instrument štimati neki laik isključivo uz pomoć tehnologije?

Može, tu nije problem, doduše, nakon što uštima 100 ili 200 instrumenata bit će rutiniran. No, ima i drugi dio; kod pojedinih starih instrumenata zna biti istrošenih dijelova koje treba mijenjati, ali zna i nedostajati pojedinih dijelova koje treba rekonstruirati. Kako tih dijelova nema na tržištu, potrebno ih je 38

rekonstruirati svojim rukama. Tko se misli baviti time, mora se dobro upoznati s mehanikom, mora razumjeti njene zakonitosti i voditi se logikom.

Ali, to je već restauratorski dio posla.

Kod suvremenog pijanina ili glasovira moguće je po katalogu naručiti dijelove koji su oštećeni ili nedo-staju i jednostavno ih montirati. Ako je čovjek svjestan, mora se prema starim instrumentima odnositi s poštovanjem i ne smije ih modernizirati.

Postoji li jedan klavir na kojem ste radili, a kojeg bi izdvojili, po starosti ili nečem drugom?

U Šibeniku imamo iz 1790. godine jedan klavir, to mi je najdraži koncertni klavir s kojim sam imao prilike raditi, jedan još malo stariji je iz Dubrovnika, iz Mozartovog doba, nalazi se u Kneževoj palači.

37

moguća zračenja, milijarde tih čestica s nama skupa postoji. Imamo dvije mogućnosti, ili mijenjati način života, ili se prilagoditi. Mislim da budućnost pripada mutantima.

Ponešto o sintisajzeru, srodniku klavira?

Sintisajzer je bio jedno osvježenje za amatere, za dječicu i mladež, to je lijepo, i praktično, to je odraz vremena.

Ali ako uzmemo glazbu koja se prezentira na koncertima, sa svim mogućim dodacima, dimom i ostalim, onda je sve to pretjerano. Sigurno je da se više ne možemo vratiti natrag, nitko nikad nije uspio vratiti vrijeme i stanje iz nekog prošlog vremena. Za utjehu, neka bića, poput bubašvaba ili žohara će uvijek opstati, njima ništa ne smeta.

Inače, desetak povijesnih klavira nabavio sam za šibenski muzej, to su instrumenti koje bi trebalo prezentirati u adektvatnom prostoru, restaurirati, eksploatirati, svirati na njima. Recimo, za Beethovenove sonate imamo klavir iz njegovog doba, koji je imao sedam pedala.

Kakvu glazbu vi najviše volite slušati?

Glazbu ne dijelim na ozbiljnu i zabavnu, ono što je lijepo, lijepo je. Ako mi se nešto svidi na radiju, pojačam.

Ima puno lijepih stvari, ali ima kvazi moderne glazbe koju niti jedno uho ne trpi. Pa ipak, u glazbenim krugovima je „in“ ako netko konzumira takvu glazbu. Sve u svemu, čovjek prestaje značiti nešto.

Rekli ste ranije kako je ljudsko uho iskvareno današnjim zvukovima, što ste konkretnije mislili pod tim?

To je istina, današnja glazba je prebučna i nitko ne može tvrditi da ta neukusna buka ne škodi organizmu. I današnja rasvjeta je agresivna.

Svjesno idemo u ono što nam nije prirođeno. Imamo u okruženju sva

Ima li tu utjecaja masona?

Ne znam ima li tu kakva zavjera, ali sve je to počelo naglašenim korištenjem ili hipertrofijom demokracije. To je duda varalica. Možeš govoriti što te volja, i činiti što te volja. Možeš biti agresivan prema sebi (droga) ili prema drugome (nasilje). Je li to demokracija? Sigurno nije. Demokracija traži

Grad ima osam povijesnih instrumenata, a u biskupiji su još četiri.

To je jedinstven slučaj u svijetu za grad ovakve veličine, mislim da Šibenik ima više povijesnih orgulja nego pola Njemačke.

36

U Hrvatskoj imamo instrumente koji se koriste 300, 350 godina i još uvijek su u pogonu. To je ludilo, ali postoji.

35

prava, ali i odgovornost prema sebi i drugima. Pod vidom demokracije često vladaju diktatori povezani s kapitalom. Te strukture misle samo na sebe. Česti su apsurdi demokracije: postojeća demokracija omogućila je nazočnost fašističke stranke u susjednoj državi, a znamo da fašizam nema ništa zajedničko s demokracijom. Licemjerje je također nazočno u demokraciji. Židovi su stvarno puno propatili u prošlom svjetskom ratu, no kakav je njihov odnos prema susjedima u okruženju. Je li besprijekoran?

Trebalo bi preispitati puno toga na svjetskoj razini i postupno staviti čovjeka u prvi plan. Na tragu demokracije je Švicarska. Oni o svakoj namjeri vladajućih raspisuju referendum i poštuju rezultate i birače. Kod nas, naše najveće stranke su za referendum samo kad su u opoziciji. Čim dođu na vlast boje se bilo kakvog referenduma, o bilo čemu. Strah od referenduma je strah od gubitka vlasti. Ili se možda varam…

Na koncu, dolazimo i do Orguljaške škole, po kojoj ste na koncu možda i najprepoznatljiviji?

Osnivanje orguljaške ljetne škole prije 20 godina je bio način da se sačuva ono što Šibenik ima, a nitko drugi nema – brojne sačuvane povijesne orgulje.

Grad ima osam povijesnih instrumenata i još četvore u bližem okruženju.

To je jedinstven slučaj u svijetu za grad ovakve veličine.

Zašto je to tako? Šibenčani su imali u pojedinim pov-

ijesnim razdobljima ekonomskih uspona o čemu živo svjedoči sačuvana materijalna i pisana baština. Okolnosti su se mijenjale i Šibenik je doživio siromaštvo i zastoj u razvoju u odnosu na Split i Zadar. To siromaštvo je sačuvalo povijesne orgulje jer se nisu mogle graditi nove i suvremenije. Tek u dvadesetom stoljeću Šibenik naručuje troje nove orgulje i modernizira četvrte (u katedrali). Umjesto stotinjak godina života orgulja što je nekakav normalni vijek trajanja, šibenske orgulje su se popravljale, krpale i koristile, ne 100 godina nego 200, 300 i više godina. To je nevjerojatno, no tako je. I sad se odjednom pokazalo da to može biti interesantno, edukativno i korisno. Najprije, to je dokaz da pripadamo europskom civilizacijskom krugu katoličke orijentacije. Drugo, za organologe to je jako korisno radi proučavanja zašto je nešto tako kako je. Treće, iskoristivo je za koncerte na tim instrumentima, što je mnogima privlačno. Šibenske povijesne orgulje su dragocjene za nas, za kulturni turizam i za Europu.

U kolikoj mjeri vas podupiru iz Grada, dobijete li kakva sredstva iz ponekih fondova?

Podupiru nas uglavnom Grad i Županija i to je dio koji je konstantan. Ostala sredstva su pristizala od donatora koji su odobravali sredstva po pravilima natječaja na internetu.

Takvih natječaja za doniranje kulturnih programa znalo je biti 30-50 godišnje. Ove godine ih je bilo dva ili tri. Dakako, ove godine ćemo imati

34

tanak budžet. Davno doneseni ovogodišnji program ćemo sigurno reducirati.

Može li se u nas cijela ta priča bolje iskoristiti?

Kad smo kod te teme, mogu spomenuti priču iz 1995. ili 1996. godine kad sam bio na međunarodnom skupu u Umagu na temu orgulje i turizam. Pritom sam se upoznao s jednom ženom koja vodi turističku agenciju u Francuskoj, predmet njenog poslovanja su povijesne orgulje i tijekom cijele godine ona vodi turiste dolinom Loire od zamka do zamka, od crkve do crkve gdje su orgulje i kaže da od toga jako dobro živi, ali i da vlasnici orgulja dobiju odštetu i naknadu za sve. Konzervatorske službe, ministarstvo kulture dobivaju dovoljan dio novca da mogu to održavati i to funkcionira stalno, a to je ono što i Šibenik može napraviti.

To je recimo jedna moja vizija i red je da sačuvamo ono što smo naslijedili. Što se može reći o tome sad pred održavanje 20. izdanja Orguljaške škole, priče započete 1994. godine.

U kolikoj mjeri je ostvaren prvotni naum i što je donijela Šibeniku i njegovim orguljama?

Ono što mogu reći, negdje 3 milijuna kuna, pa i više, usmjerili smo na održavanje i restauriranje orgulja u Šibeniku i okolici. Glavninu sredstava je dalo Ministarstvo kulture. U proteklih 19 godina našeg postojanja prošlo je kroz Orguljašku školu skoro 250 polaznika, a neki od njih su i po osam puta zare33

dom dolazili, zato jer se ozbiljno radi, jer dobiju certifikate i pohvale ukoliko ih zasluže. Oduševi ih kad sjednu za orgulje, kad prvi put nastupe u nekom takvom prostoru. Svojedobno smo imali deset dvotjednih seminara istodobno, pa još četiri predavanja i sve je to tada funkcioniralo. Sada umjesto dva tjedna držimo školu deset dana, umjesto deset seminara njih je pet. Sve je to zbog financija. Možemo primiti oko 20 polaznika, nešto više. Negdje početkom srpnja počnu pristizati prijave, ali oko popunjenosti zaista nema problema.

Zanimljivo je da se zadnjih dana odjednom javio interes kod Kineza za orguljašku školu, jedna turistička agencija koja bi ih dovela u Hrvatsku tražila je podatke o školi, a Turistička zajednica Grada Šibenika trebala bi im dati potrebnu logistiku. Zatim, javili su mi se iz Japana polaznici klavirskog seminara u Splitu jer bi htjeli posjetiti i šibenske orgulje.

Ima interesa za zbivanja oko šibenskih povijesnih orgulja, no ono što nam treba je tim. Potrebne su mlade osobe i njihova lucidnost i energija. Bilo bi najlogičnije da u Gradu i Županiji imamo osobe koje prate sva zbivanja u kulturi i pomažu savjetima i podrškom. Sva organizacija počiva na dobrovoljnoj osnovi, a posla je sve više… Kako će ovo napredovati ili propasti ne mogu reći, no jedno od ta dva rješenja je neminovno.

Prošlo je kroz Orguljašku školu skoro 250 polaznika, ali neki od njih su i po osam puta zaredom dolazili, zato jer se ozbiljno radi, jer dobiju certifikate i pohvale ukoliko je zasluže.

32

STUDOMAT

ijaok:viru ROkoCnvKencioaknaalnda škem ola u Ne konvencionalnog obrazovanja

Ana Marija Marinov

31

Nešto prije izlaska ovog broja, točnije 19. svibnja Rock akademija je u zagrebačkom klubu Sax proslavila svojih 20 godina rada. Rada koji nikako nije ostao nezamijećen na hrvatskoj glazbenoj sceni. Rock akademija učilište je za popularnu i jazz glazbu koje je od 2003. uvelo program Srednje škole odobren od Ministarstva prosvjete i športa, a od 2007. počela je s radom i njihova Osnovna škola za popularnu i jazz glazbu. Rade li svoj posao dobro ostaje na procjenu onima koji se odvaže pokušati, a pokušati se isplatilo talentima koji su na izlasku s Rock akademije zakoračili na glazbenu sce-

nu, među njima možemo spomenuti i neke mlade nade poput Sare Renar, Kim Verson i Vande Winter. Idejni začetnik, Ladisalv Račić koji je ujedno i ravnatelj Akademije sam je diplomirani muzikolog ali i rock muzičar koji je od 1979. kao profesor glazbene umjetnosti predavao u zagrebačkim srednjim školama, pa možemo pretpostaviti da je negdje među tim klupama niknula ideja Rock akademije. Rock akademija ističe kao izrazito kvalitetan i obrazovan svoj nastavnički kadar čiji veći dio čine nastavnici koji su i aktivni izvođači na hrvatskoj glazbenoj sceni. Unatoč kvaliteti predavača

i brojnim uspjesima poput priznanja za izniman doprinos obrazovanju mladih glazbenika, 2009. godine, koje dodijeljuje Megamuzika te nagrade Hrvatske glazbene unije povodom 15 godina rada, Rock akademija susreće se sa određenim skepticizmom jer ljudi još uvijek razdvajaju klasičnu i popularnu glazbu, pridajući jednoj etiketu ozbiljnosti, a drugoj ne. No, kako kaže profesorica pjevanja na Rock akademiji Maja Jakoliš, koja je violinu i pjevanje završila u srednjoj glazbenoj školi u Šibeniku nakon čega je diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu - kod glazbe

nema granica. Kao pročelnica Odjela za pjevanje i profesorica na Akademiji, Maja Jakoliš u nastavi primjenjuje tehnike kojima su nju učili tijekom obrazovanja, to se osobito odnosi na fizičke stvari kao što su tehnike disanja. Svojim učenicima ona, kao i ostali profesori pristupa individualno, jer postoje stvari koje se trebaju naučiti u sustavu i to oni i rade, ali muzika ili u njenom slučaju glas, je nešto individualno, jer, kako kaže, ne postoje dva ista čovjeka niti postoje dva ista glasa, dodaje kako su rijetki glasovi koji su i za klasičnu i za popularnu glazbu, svaki glas je po prirodi određen i zato treba odabrati adekvatan repertoar.

30

Doris Teur, jedna od učenica koja se sa svojih 21 godinu može pohvaliti sa dva visoka mjesta na Dori 2010. i 2011., kaže kako joj je Rock akademija neizmjerno pomogla. Kad izjavi da se bavi pjevanjem i da ide na satove pjevanja često je iznenade reakcije ljudi poput - Pa što će ti satovi pjevanja ako znaš pjevati?, to je jedna od stvari koje ne može shvatiti jer glas je nešto što se vježba. Sama kaže da prije nekoliko godina ne bi nikako mogla izdržati koncert od sata i pol, njezin glas to ne bi izdržao, kao što ne bi ni bio tehnički 29

usavršen koliko danas, jer tek sad vidi neke greške u pjevanju koje je činila u prijašnjim nastupima. Ono što se Doris najviše sviđa kod Rock akademije je individualan pristup, opušten pristup, mladi profesori puni znanja i energije koji se trude oko svakog učenika. Inače, donja dobna granica za upisivanje četverogodišnjeg programa Osnovne škole za popularnu i jazz glazbu je 10 godina dok gornje granice nema, glavni predmeti između kojih učenici biraju su pjevanje, glasovir, gitara, bas gitara, saksofon i bubnjevi dok uz njih

svi pohađaju i nastavu solfeggia, osnova harmonije te skupnog muziciranja.

Dok početnicima za upis u Osnovnu školu ne treba predznanje, upis u četverogodišnji program Srednje škole zahtijeva polaganje prijemnog ispita, no i u nju se mogu upisati oni koji su prešli 17 godina, znači, ponovno nema gornje dobne granice, a izbor glavnih predmeta nešto je širi nego u programu Osnovne škole. Osim srednje i osnovne škole Rock akademija nudi i tečajeve koji u većini slučajeva traju po 8 stupnjeva koji se podučavaju u

17 tjedana po stupnju, što bi značilo 4 godine. Bez obzira koji oblik poduke pojedinac izabere sigurno je da Rock akademija kao jedina Osnovna i Srednja škola za popularnu i rock glazbu u Hrvatskoj nudi nešto drukčije, otvara prostor za one koji nemaju preferencije prema klasičnoj glazbi, a ne žele ostati na razini privatne poduke ili samouki, nudi popularnu glazbu kroz službeni obrazovni sustav priznat na državnoj razini.

28

STUDOMAT

MamUzodičsjekkaazaagrkebaačdkeehamrmijonaije: Os

Morana Periša

27

Mada ne prebire tipkama pijanina već klapnama jednog drugog, puhačkog instrumenta, našim je čitateljima Muzičku akademiju iz prve ruke predstavila potpuno relevantna persona, više nego dorasla zadatku koji smo pred nju postavili - mlada Šibenka Škopinac je glazbenim paviljonom na Lašćini

zamijenila prije nepunih šest godina i tamo upila svu esenciju studentskog i muzičkog načina življenja. Za sobom već ima brojne nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima, seminare, studentske razmjene, fakultetske i međunarodne projekte, solističke koncerte i gostovanja. Iako već godi-

nu dana nije studentica zagrebačke Muzičke akademije, flautistica Ana Batinica svoje djetinje snove još uvijek spretno transformira u stvarnost, a nas je, jednako spretno, uvela u svijet izučavanja glazbe i svih konsekvenci koje sa sobom nosi, a sve netom pred polazak za Strassbourg u kojem je upi-

sala dvogodišnji specijalistički studij i u kojem boravi kada nije na radnom mjestu u Zagrebačkoj filharmoniji.

Ana je našim putovanjem po osam odsjeka Muzičke bila istinskim vodičem, Vergiliju nalik, i njezinu naraciju prenosimo što vjerodostojnije.

26

Kao i cijeli studij, priprema za prijemni je individulna, dosta ovisi o glazbenom putu i sposobnostima pojedinca, truda je u svakom slučaju potrebno.

Završena glazbena škola nije preduvjet za upis na Muzičku akademiju, dovoljna je bilo koja druga, iako se bez nje poprilično teško spremiti za prijemni jer se teoretska strana glazbe – solfeggio razvija i dozrijeva u pojedincu dugo, pa je poželjno da učenje istog započne od malena. Zbog toga i jesu najpoznatiji solisti mahom počeli svirati u dobi od četiri, pet godina. Za svaki instrument kvote su različite, za puhače su primjerice od dvoje do četvero po godini, ovisno o tome koliko koji profesor ima studenata u klasi. Na osam odsjeka koji se dalje dijele prema instrumentima ili prema teoretskom opredjeljenju školovanje se odvija prema bolonjskom modelu 4+1,a iako je cijena školarine jedna od najviših, oko 9 tisuća kuna po godini, može ga se osloboditi kriterijem studijske uspješnosti. Otprilike je stotinu studenata na godini i upravo se zbog toga znamo mahom svi, poprilično dobro, a zajednički koncerti i projekti dodatno potiču druženja. Atmosfera je pozitivna, ali ni rivalstvo koje se nerijetko javlja nije negativno jer konkurencija podiže letvicu i motivira na napredak i usavršavanje. U praksi, cijeli studij ovisi o pojedincu, za prolaz je dovoljan minimalan trud, ali za postati vrhunski muzičar potrebno je, slikovito rečeno, iskrvariti. Pojam prosječne uspješnosti u glazbi ne postoji, ili jesi uspješan ili nisi, a da bi postao poželjno je plus/ 25

minus četiri sata vježbanja dnevno, beziznimno, opet, ovisno o željama i sposobnostima pojedinca. Kada govorimo o omjeru talenta i vježbe, mogu sažeti da jedno bez drugog ne čini smisao. Nakon diplome dobivate titulu magistra muzike, a mogućnosti za razvoj karijere su razne: kao pedagog, solist, komorni glazbenik, u operi, orkestru, bigbendu, medijima, institutima... Naravno, većina se zaposli kao profesor u nekoj glazbenoj školi. Moguće su i kombinacije raznog. Što se društvenog života studenata Akademije tiče, nastavlja Ana, uglavnom se odvija na nekoliko točaka (budući da je Akademija još uvijek raštrkana na četirima lokacijama) od kojih je daleko najpopularniji Verdi, pun kolega u svako doba dana i noći. Dušu Akademije zasigurno čini muzički paviljon na Lašćini zbog čestih tuluma noću i raznolikih zvukova danju koji se, zbog nedostatka prostora za vježbanje na Akademiji, čak iz kupaonica razliježu studentskim kompleksom.

Nekakav koncert održava se svaki tjedan pa se razlog slavlju ne traži dugo, a i veći projekti u suradnji sa Akademijom dramskih i likovnih umjetnosti pripremaju se jednom u semestru. Stereotipi koji nas prate uglavnom se odnose na netom spomenuto često tulumarenje popraćeno obilnim količinama alkohola i generalno, mogu reći da su istiniti, vjerojatno zbog same prirode posla. Pitanje koje najčešće uslijedi nakon saznanja da studiram na Muzičkoj akademiji jest obično – koliko

“Dušu Akademije zasigurno čini muzič ki paviljon na Lašćini zbog čestih tuluma noću i raznoliki h zvukova danju koji se, zbog nedostatka prostora za vje žbanje na Akademiji, čak iz kupaonica razliježu students kim kompleksom.”

24

Atmosfera je pozitivna, ali ni rivalstvo koje se nerijetko javlja nije negativno jer konkurencija podiže letvicu i motivira na napredak i usavršavanje.

sati vježbam (u ovu statistiku ubrojena je i redakcija Refula, op.a.), kaže naša sugovornica Ana Batinica. Ne mislim da je svijet glazbenika zatvoren, ali jest pomalo poseban jer rijetko tko uistinu shvaća koliko je to specifično zanimanje što se tiče osjeta, emocionalnosti i psihičke snage. Upravo zbog toga ljudi lako odlutaju u svoj svijet ukoliko su intenzivno posvećeni glazbi, ne samo izvođenjem, već slušanjem i čitanjem.

Ono što bih istaknula kao najkorisniju stvar u muziciranju jest - bogato životno iskustvo i mirna ruka. Iako naporan, život glazbenika nazvala bih 23

dobrim jer se većinom osjećate kao da ne radite. Jedino loše u toj lijepoj priči je što zapravo - cijelo vrijeme radite.

S nadom da smo pojedinima, koji žive u uvjerenju da puvanje u frulu, primjerice, i nije pretjerano ozbiljno barem donekle rasvijetlili svu težinu i opsežnost profesionalnog bavljenja glazbom te da smo, nešto prosvjećenijima, vjerodostojno prenijeli posebnost djelovanja i življenja u glazbi, s glazbom i oko nje odjavljujemo ovaj pisani uradak prigodnom mišlju glazbene legende, Raya Charlesa – Jedina stvar čudesnija od glazbe je čovjek iza nje.

22

FATURETA

SVIRA’ će ponovno sem!

Zoran Erak

21

Svako malo u naš podrum na adresi Baruna Trenka 3, namjerno ili slučajno, pojavi se neko lice iz prošlosti Kluba. Nakon što se počne spuštati skalama prema ulazu u prostorije, teško je ne primjetiti smješak na licu koji vjerojatno odaje prisjećanja na studentske dane u Klubu. Nakon što kroči na mjesto koje mu je nekad bilo drugi dom i nakon što se nekoliko puta osvrne oko sebe, dođe do šanka

i naruči piće, tišinu gotovo uvijek prekine jedno te isto pitanje - Tko vodi klub?, te nakon odgovora kojeg dobije na šanku počinje svoju priču o danima u Klubu. Najčešće taj monolog kreće sa konstatacijom - Ništa se nije prominilo, čak i miriše kao i prije, ali skoro svima na prvu promakne da ipak nedostaje jedan detalj. Pijanino.

No samo nakratko, jer rekao bih da rijetko koja osoba starija od trideset

godina nije to primjetila i to ne zbog dimenzija samog pijanina nego zbog dana i ljudi koji su se provodili oko njega i na njemu. Prije četiri godine, kad su studenti prvi put preuzeli brigu o prostorijama i programu Kluba, krenulo je ono što bi neki od nas danas nazvali potraga za svetim gralom.

Nejasno je kako je takva jedna poveća stvar nestala iz naših prostorija, a da to nitko nije registrirao ili bar znao pravi razlog njegovog odnošenja.

Početkom prošle godine u Klubu se počelo raditi na sakupljanju arhive Kluba, za koju se nadamo da će jednog dana poslužiti kao temelj za stvaranje monografije. U toj arhivi, koja još nije gotova, nismo našli ni jedan relevantni podatak o pijaninu, osim što se u nekoliko navrata spominje da su neki naši dragi Šibenčani svirali na njemu za kultnih zabava u Klubu (u prvom redu tu mislimo na Arsena koji je dijelom i zaslužan za ovu Refulovu potragu, jer uvijek kad navrati kod nas, a voljeli bismo da je to i češće, priča o tim danima u Klubu, kad su on, Gabi, Matija, Ivo Pattiera i mnogi drugi svirali i pjevali uz taktove pijanina kojeg sad nema). Nakon nekoliko razgovora o pijaninu s našim starijim članovima, pojavile su se dvije priče ili u ovom slučaju - dva traga. Jedan

je da je pijanino kupila Uprava na čelu s pokojnim Vicom Vukovom, a drugi je da taj isti pijanino nikad i nije bio naš nego nam je posuđen iz Kazališta lutaka dok se njima radila zgrada. Ove tragove odlučili smo u novom broju Refula istražiti i jednom zauvijek otkriti pravu priču o pijaninu.

I sad se sigurno pitate zašto je to tako važna stvar pa da cijeli broj našeg glasila mora biti posvećen pijaninu, čemu takva frka oko stvari koja se može nabaviti za neke sitne novce ili je pak netko može donirati Klubu.

No, inicijativa za povrat pijanina i otkrivanje samog nestanka je priča koja svakako nadilazi sam pijanino kao glazbeni instrument, jer za nas postoji samo jedan Pijanino. Stoga nam je izrazito važno prizvati sjećanje iz onih dana Kluba i donijeti priču o ljudima koji su se tada u njemu okupljali, koji su svoje zabave, rođendane i ine proslave provodili uz zvuke tog, našeg Pijanina. Ovim bismo također na jedan način željeli odati počast cijeloj jednoj generaciji koja nam je ostavila prostorije na čuvanje, a samim time nas ujedno zadužila da i mi, po njihovu primjeru, Klub proslijedimo narednim generacijama. Samo, mi ćemo to učiniti uz pratnju Pijanina.

20

19

ZORNIK

...u mom oku:

Krešimir Baranović

Branimir Renje Gdje smo ono stali s ovom rubrikom?

Aha, Tommaseo. Kao uvod u priču o Niccolu Tommaseu poslužio nam je kip kralja Petra Krešimira Četvrtoga, koji se danas nalazi na mjestu gdje se nekada nalazio spomenik Tommaseu. Upravo taj spomenik Tommaseu ovom će prilikom poslužiti kao uvod u priču o još jednom značajnom Šibenčaninu za kojega, kako to u ovoj (pod)rubrici obično biva, vjerojatno niste ni čuli. S obzirom da je broj Refula koji upravo čitate specifičan po svojoj glazbenoj tematici te samim time ograničen na više ili manje glazbene teme, a u skladu s ustaljenom tematikom rubrike U mom oku, izbor osobe o kojoj ćete

čitati ovog puta sveo se na Krešimira Baranovića, Šibenčanina koji je slavu i ugled stekao kao skladatelj i dirigent, uz brojne druge dužnosti s područja glazbe koje je obavljao.

E, sad, kakve to ima veze s Tommaseovim spomenikom?

Tommaseov spomenik u đardinu, kao i Krešimir Baranović, glavom i bradom, proizvod su Šibenika s kraja 19. stoljeća. Baranović je rođen u Šibeniku 1894., nedaleko od mjesta gdje je nepune dvije godine kasnije postavljen spomenik Niccolu Tommaseu. Baranović je talent za glazbu naslijedio od roditelja. Majka Marija pjevala je i svirala violinu, a otac Mate bio je član šibenskog Kola. Kao desetogodišnjak, Krešimir Baranović odlazi živjeti u Zagreb zajedno s obitelji. Ubrzo sa svojom

18

17

zagrebačkom susjedom, pijanisticom i glazbenom pedagoginjom, Marijom Kaufmann počinje učiti svirati klavir.

Glazbeno školovanje nastavlja u privatnoj klavirskoj školi Dragutina Kaisera, a ubrzo počinje učiti svirati rog kod poznatog skladatelja Frana Lhotke, kojem je jedan od glazbenih učitelja bio veliki Antonin Dvoržak.

Osim sviranja, počinje se zanimati za proučavanje glazbene literature, što mu pomaže u stvaranju svojih prvih skladbi. Odlazi u Beč 1912. na dodatno glazbeno školovanje, gdje usavršava sviranje roga te obogaćuje svoje terorijsko znanje o glazbi.

Glazbeni studij prekida zbog početka Prvoga svjetskog rata te se vraća u Zagreb gdje u orkestru Zagrebačke opere sudjeluje kao hornist.

Svoj dirigentski debi ostvaruje 1915. izvođenjem opere Odlazak Eugena d’Alberta, čime oduševljava glazbenu kritiku. Kao dirigent Zagrebačke opere, u kojoj je vodio i zbor društva Lisinski, zalagao se za afirmaciju djela domaćih autora, a zaslužan je i za jugoslavenske premijere velikih svjetskih glazbeno-scenskih djela,

kao što su baleti Žar ptica i Petruška, opera Knez Igor i druga velika djela.

Njegovi baleti Licitarsko srce i Cvijeće male Ide, kao i ciklus pjesama Z mojih bregov, priskrbili su mu, kao relativno mladom skladatelju, znatan ugled u jugoslavenskim kulturnim krugovima, a neka od njegovih djela iz tog razdoblja postala su klasici.

Godine 1927. odlazi u Beograd gdje radi kao operni dirigent, a za to je vrijeme bio i dirigent baletne trupe slavne ruske balerine Ane Pavlove s kojom odlazi na šestomjesečnu turneju po Europi, što mu pomaže dodatno obogatiti vlastito glazbeno znanje i proširiti umjetničke vidike.

Po povratku u Zagreb, preuzima funkcije direktora Zagrebačke opere i njezinog dirigenta. Pri tome je nastojao da svake godine bude premijerno izvedeno barem jedno djelo domaćih autora pa su tako za vrijeme njegova upravljanja Operom praizvedene opere Ero s onoga svijeta i Morana Jakova Gotovca, Dorica pleše Krste Odaka te Striženo – skošeno, čiji je autor sam Krešimir Baranović.

Zanimljivo je da je izvođenje opere

Striženo – skošeno prokomentirao i The New York Times koji, u članku pod naslovom Hrvatska nacionalna opera, između ostaloga, piše - Baranović spada u prvorazredne moderne operne skladatelje. On je majstor stila, tehnike i općenito snažna stvaralačka ličnost.1 Za to vrijeme Baranović nastavlja i stvarati, sve do početka Drugoga svjetskog rata kada biva uhapšen i zatvoren od strane ustaških vlasti.

Upravo u zloglasnom logoru Stara Gradiška nastaje ciklus pjesama Iz osame i Pjesma guslara, za simfonijski orkestar. Sama činjenica da je boravio u Staroj Gradiški svjedoči o tome da nije bio po volji ustaškim vlastima, a posebno je intrigantna spekulacija da se ustašama zamjerio svojom povezanošću s masonskim pokretom.

Nakon izlaska iz logora odlazi u Bratislavu gdje djeluje, u početku kao dirigent Radijskog orkestra, a kasnije i kao direktor tamošnje Opere.

Potom se vraća u Beograd, gdje radi kao dirigent Opere i Radijskog

orkestra, a 1951. postaje prvi dirigent Beogradske filharmonije, u kojoj je obnašao i dužnost direktora sve do 1961., a radio je i kao profesor orkestracije i dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu.

Za svoje je stvaralaštvo i doprinos hrvatskoj, odnosno jugoslavenskoj glazbi, dobio i brojne nagrade, a 1954. imenovan je i za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Kasnije je živio naizmjenično u Beogradu i Tribunju, sve do svoje smrti 1975. u Beogradu.

U glazbenom je, pak, smislu, svojim radom i puno ranije od 1975. osigurao besmrtnost. Unatoč tome, kako to ovdje obično biva, kod nas je relativno nepoznat, te je spomen na njega uglavnom ograničen na onih nekoliko šturih rečenica u udžbenicima glazbenog u školama koje se na kraju školske godine, kada je ocjena u imeniku zaokružena, jasno, zaboravljaju.

1 Mirjana Veselinović, Krešimir Baranović: stvaralački uspon, (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1979.), str. 10.

16

ZORNIK

ZARoSErN aLUnPINMIZ NAUŽŠEIĆ G SOKAKA. SKORO.

Branko Sekulić, Zoran Erak

Laž prođe pola svijeta dok istina tek navlači čizme da krene za njom, napisao je jednom Harold Robbins davši tako legitiman uvod u mnoga zbivanja slična ovom našem. Naime, prvooptuženi u aferi Pijanino, naš poznati i priznati kazališni redatelj Zoran Mužić je, u kratkim crticama jedne duge priče, par mjeseci nakon što je stigmatiziran kao klavirokradica, vrlo pomno objasnio sve manjkavosti našeg, po svemu sudeći, prirođenog šibenskog svojatalačkog sistema koji je i zaslužan za njegovo prozivanje. Pijanino Klubu 15

nitko nije ukrao, jer je nemoguće nekome otuđiti nešto što mu nikad nije ni pripadalo, glasi jednostavna antiteza ove polemike koju je naš sugovornik lakonski smjestio tamo gdje joj je i mjesto, u urbane legende. Time je konačno razbijen lynchovski misterij klupske plave kutije, čime je jedno nadrealno iskustvo potrage, u konačnici svedeno na svoje bazne temelje, u onu pukost bivanja gdje pijanino ipak svira kako mi udaramo ili u skladu s temom, tamo gdje daske koje život znače ipak ne pjevaju nego škripe.

14

13

Gospodine Mužiću, u našem intervjuu sa Arsenom Dedićem, vi ste prozvani kao glavni odgovorni za nestanak Pijanina iz prostora Kluba Šibenčana. Jesu li te, recimo, optužbe utemeljene ili postoji nešto što bi moglo ukazati da je ovakav zaključak izvučen iz konteksta?

Mislim da je to izvučeno iz konteksta.

Naime, odnos na relaciji Klub Šibenčana – Kazalište lutaka oduvijek bio dobar i kvalitetan, a s obzirom da sam ja iz Šibenika i radim tu gdje radim, nekako je logično da sam upravo ja poveznica u ovoj priči. No, prije svega treba reći da o situaciji vezanoj za pijanino govorim ne iz pozicije direktnog svjedoka, već iz druge ruke. Priča ide ovako: Klub Šibenčana i Kazalište Lutaka su uvijek bili u prijateljskim odnosima, prvo poradi blizine i zajedničkog dvorišta, a onda i poradi ljudi koji su u kazalištu radili, a koji su na neki način vezani za Šibenik. Sjećam se godina poslije rata kad smo svaki petak pekli srdele u dvorištu, mi iz Kazališta i ekipa iz Kluba Šibenčana. Ja sam bio glavni diler ribe zbog svoje novigradske strane (Mužićeva majka je iz Novigrada, op. a.), jer je tada bilo poznato da su ljudi sa područja Zadra donosili ribu u Zagreb, pa sam ja tako uvijek dilao te srdele. To su bili legendarni roštilji kojih se, čini mi se, bolje sjećaju susjedi nego mi, jer su uvijek protestirali na miris ribe i pismu koja je ta zbivanja redovno pratila. Znali smo također nakon predstava i premijera slavit u Klubu. Valja spomenuti da je tu još bio i Gordan Pičuljan, naš glumac sa Prvića, a Ivić (Ivić Catering & Banqueting, op. a.) je preko Kluba redovno

radio catering za naše domjenke, tako da je ta povezanost Kazališta i Kluba neosporna. Mogli bismo reći da je to bio jedan svojevrsni mediteranski bazen na Zrinjevcu. Kazalište je tada bilo još uvijek malo. Njegovo renoviranje i izgradnja kreću tek 1999., onda kreće i ova vaša priča o pijaninu. U to vrijeme je u Kazalištu radio Marko Čečuk koji je bio šibenski zet (supruga Žonja je iz Crnice, op. a.) i bio je u jako dobrim odnosima sa klupskim vodstvom. Tad smo selili sve stvari na Trešnjevku u Dom kulture gdje smo nastavili svoj rad do uređenja Kazališta, i upravo u toj selidbi pijanino je ostavljen Klubu Šibenčana na korištenje, jer je na Trešnjevci već postojao pijanino pa nije bilo smisla seliti tamo i ovaj naš, a vama je svakako bio dobro došao radi svih kulturnjaka koji su u to vrijeme boravili u Klubu. Nakon što je Kazalište bilo preuređeno i spremno, mi smo se vratili sa Trešnjevke u Trenkovu i uzeli natrag svoj pijanino. Tako da mislim da je Arsen to više izjavio onako u svom stilu, no što mu je bila namjera nekog optužiti. Voli on tako bacit neku rečenicu, nije me povrijedilo, ali me svakako zasmetalo. Više zbog priče koju sam prije naveo, zbog sve te ekipe, svih tih godina, zbog ljudi u Kazalištu koji na ovaj način ispadaju lupeži. No, Kazalište i Klub i dan danas odlično funkcioniraju, stoga mislim da nema mjesta toj tezi da smo mi iz bilo kojeg razloga Klubu uzeli nešto što nam ne pripada. Naša nova ravnateljica je odlučila čak, u očuvanju dobrosusjedskih odnosa, pokloniti pijanino Klubu, uz uvjet da kad nam bude trebao za probu, da ga možemo koristiti.

12

Ukoliko je vaša tvrdnja točna, imate li nekakav dokaz, primjerice račun, kojim bi mogli potvrditi da Pijanino doista i pripada Kazalištu lutaka?

Nažalost nemamo. Takvi zapisi iz prijašnjeg rada Kazališta, prije renoviranja dakle, ne postoje. Jedino što imamo su zabilješke o inventaru koji se radi svake godine i iz kojih je evidentno da je pijanino bio u Kazalištu, te pločica na njemu koja također neosporno dokazuje njegovu pripadnost Kazalištu.

11

njujete njegovu kulturološku težinu, te što bi se po vama moglo učiniti da se ona još kvalitetnije potencira?

Moram vam priznati da u Klubu nisam bio baš aktivan. Ako je što trebalo pomoći, naravno da bi pomogao, ali da sam baš bio aktivan u smislu dolazaka doli, to baš i nisam. To vam je tako kad studirate na Akademiji (Akademija dramske umjetnosti Zagreb, op. a.), jer vam ona ostavlja vrlo malo vremena za neke druge stvari. Vrlo rano počnu asistenture koje uzimaju skoro sve slobodno vrijeme, ali i afiniKoji je vaš osobni odnos prema Klu- teti su drugačiji, jer morate stalno biti bu Šibenčana općenito i kako ocje- u određenim krugovima u kojima se

nalaze vaše kolege, a to s druge strane jednostavno znači da nemate puno vremena za slobodno kretanje. Što se pak tiče kulturološke težine i samog smisla postojanja Kluba, mislim da on itekako ima svoju određenu težinu i neizmjernu važnost. Postavljen je na dobrim temeljima i mislim da se to uporište uvijek iznova treba prebacivati na mlade ljude, a mi stariji da isključivo pomažemo tamo gdje zapne, jer Klub i je osnovan prvenstveno kao klub studenata. Njegova funkcija je dakle da pomaže mladima koji su u Zagrebu na studiju, ali također treba što više koristiti i kapacitete ljudi koji

su na bilo koji način vezani za Šibenik.

Bilo podrijetlom, bilo nekim drugim vezama. Ja primjerice imam dva sina koji su odrasli i rodili se u Zagrebu, ali su oni kako priko mene tako i priko matere vezani za Šibenik. Takvih ljudi ima dosta, jer je popriličan broj njih, iz raznih generacija, ostao živjeti u Zagrebu nakon studija. Zato Klub mora biti svojevrsna ambasada Šibenika i mislim da je, vidjevši ovo što vi danas radite, na dobrom putu da to bude u potpunosti. Živite i uspješno radite u Zagrebu već godinama pri Zagrebačkom ka-

10

zalištu lutaka, postavljali ste predstave gotovo po cijeloj Hrvatskoj, vaši uratci su brojni i višestruko hvaljeni od strane struke i publike... Koliko smatrate i smatrate li uopće da je jednim dijelom u tome zaslužna i krv zavičaja, ono što rođenjem posjedujete od njega?

Umjetnik ne postoji bez svog zavičaja, tako da smatram kako je za svu moju kreativnost isključivo zaslužan zavičaj.

Jer prihvaćanjem svog zavičaja naučiš prihvaćati i tuđi. Ja tako primjerice dosta volim Slavoniju i tamo rado režiram, pobornik sam tog izričaja i govora. Skoro 90% mojih predstava je bazirano na hrvatskim piscima, režirao sam ih preko trideset, u tom kontekstu volim za sebe reći da sam županijski redatelj. Upravo ta posebnost domaćeg konteksta se može dobro vidjeti sada kada smo pred ulaskom u EU i kada shvaćamo kako oni od nas nipošto ne žele da budemo kopija, preslika onoga što već imaju, nego žele suprotno od tog, žele ono što je pravo naše, od spize do ojkavice, a to su sve, ako bolje sagledate, isključivo odlike zavičaja.

Od čega boluje HNK u Šibeniku?

Odnosno, što ono za vas predstavlja i koliko ono trenutno odstupa od vaših očekivanja?

Mislim da HNK Šibenik ne boluje od ničeg. Sigurno da ima svoje probleme, ali svatko tko radi ima probleme, no bitno je samo da su ti problemi rješivi.

Kazalište u Šibeniku je jedno od zdravijih kazališta koje ima dugu tradiciju i ono je itekako važno za sam grad.

9

Režirao sam u skoro svim kazalištima u Hrvatskoj i dobro znam tematiku i probleme ostalih kazališta. Kazalište mora biti isključivo od gradskog interesa, a ne od interesa pojedinaca koji kroz njega ostvaruju vlastite želje i ciljeve. Moj punac, Drago Meić je bio kazališni redatelj u vrijeme kad je Kazalište u Šibeniku, kao i mnoga druga kazališta uostalom, bilo zatvoreno državnim dekretom šezdesetih godina, pa se i unatoč tomu radilo. Kazalište je kruna kreativnosti jednog prostora i zajednice koja oko njega obitava. Ove godine prvi put HNK Šibenik gostuje u Dubrovniku na Ljetnim igrama što je velika stvar i izuzetna nagrada za njegov kvalitetan rad. Isto tako producira se opera što nije niti mala niti jeftina stvar. No, zasigurno da može biti bolje, jer uvijek može bolje. Ali trenutni potencijal ljudi u Kazalištu i onih koji se oko njega vrte je, smatram, velik i mislim da mu je budućnost svijetla.

Kako ocjenjujete novi Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima?

Sam sam sudjelovao u njegovu pisanju, ali opet nisam posve zadovoljan, jer neke stvari nisu ušle u njega, kao što je primjerice obaveza svakog kazališta da mora imati svog dramaturga i redatelja. To vam je kazališni software koji bi trebao biti osnova svakog kazališta za razliku od primjerice, propagande i tehnike, hardwarea koji se stalno gomila. No, praksa je nažalost takva, kao što je i svugdje uostalom, da se mahom zapošljava rodbina koja zatrpa određe-

ni prostor u toliko mjeri da se ljude od struke može uzeti samo honorarno. To vam je kao da imate bolnicu, a u njoj nemate stalno zaposlenog doktora ili ginekologa, kao da imate arhitektonski biro, ali bez arhitekta. Svake godine na Akademiji izbacimo određeni broj redatelja, a za njih gotovo da nema posla osim preko ugovora za određene predstave. Njihovim stalnim zapošljavanjem, mislim, dobile bi se puno bolje i kvalitetnije predstave. Bilo bi

više posvećenosti. Što se pak tiče onog dijela pravilnika o biranju kazališnih ravnatelja, posve se slažem primjerice s principom da ministar kulture bira intendanta zagrebačkog Narodnog kazališta, jer je ipak to krovno hrvatsko kazalište u kojem Ministarstvo kulture najviše participira s novčanim sredstvima.

Kakav je vaš odnos prema Boalovom kazalištu i smatrate li da kazalište 8

7

općenito mora na jedan način biti i društveno angažirano?

Mislim da je kazalište samo po sebi društveni angažman. Uzmimo na primjer antičku dramu, ona priprema pojedinca na demokraciju da sam svojom glavom prepozna problem i riješi ga, ali bez rata i krvne osvete. Tako da je kazalište u tom smislu direktno obrazovanje čovjeka, jer u realnom vremenu stvara novu vrijednost. Okruženi smo kazalištem više nego što mislimo, jer čovjek kada je na pozornici neminovno prenosi nešto ljudima, stvara kod njih emocije, stvara razna mišljenja. Svako je kazalište interaktivno, a svaka predstava od čovjeka minimalno traži da je prosudi, da li je bila dobra ili loša, tako da smatram da je u Boalovu kazalištu stvar više tehničke prirode, to što publika direktno sudjeluje u predstavi.

S obzirom na vaša nekakva životna uvjerenja, smatrate li da su uloge u životu već odavna podijeljene ili svaki čovjek ipak slobodno igra rolu svoje sudbine?

Hahaha! Čitam baš zadnjih dana neke engleske pisce koji kažu da su uloge već podijeljene i da smo mi samo support našim genima. Ne, ne mislim da su role unaprijed podijeljene, jer ipak smo u mogućnosti birati mnogo stvari i na taj način mijenjati tu ulogu, ali sve i da su podijeljene, to i dalje ne bi značilo da na njima ne treba raditi. Dorađivati ih. Poboljšavati.

Što mislite o predstavi čija bi pozornica bila primjerice čitav jedan grad i da publika prati radnju krećući se od mjesta do mjesta na kojem se scena odigrava? Nazovimo to peripatetičkim kazalištem.

To već postoji u svijetu. Sigurno se godišnje izvede i stotinjak takvih predstava. Sedamdesetih godina u Dubrovniku su takva kazališta bila uobičajena, dok su se u srednjem vijeku predstave redovno odvijale na ovaj način. Crkvena prikazanja primjerice. Međutim, i to je stvar tehničke prirode. Što mislite tko je ubio Lauru Palmer i kakve to veze ima s nama?

Hahahahahaha! Tko smišlja ovakva pitanja? Iskreno da ti kažem o ovome nisam razmišljao dvadeset godina.

Tko je ubio Lauru Palmer? Mislim da je to bila vatra. Njenu hladnoću je ubila vatra koju nije mogla kontrolirati.

A što se tiče Šibenika, ali i Dalmacije, oni nikad neće biti Twin Peaks, jer mi jednostavno nismo takvi. Zatvoreni ni hladni. Twin Peaks je svijet rubnog postojanja, a kod nas ne postoji samoća u tom smislu. Čak i kad postoji u nekoj mjeri, ona nekako uvijek završi s manje više sretnim krajem. Dok su u toj seriji sve žene plastične, a svi muškarci manekeni i odašilju određenu hladnoću koju kod nas ne možete baš sresti. Ali da, odgovor je definitivno vatra. Vatra kao ona vrsta životne emocije koju nisu mogli kontrolirati i koja je na koncu otopila njihovu hladnoću.

6

TEŠTAMENAT

Pijanino između Trenkove 3 i avalona Branko Sekulić

Mit nastaje tako što se iz nekog konkretnog događaja, s vremenom, namjerno ili nenamjerno, izuzme njegov određeni povijesni dio, nadopuni svojevrsnom iluzijom, te se kao takav, svjesno ili nesvjesno pretpostavi originalnom događaju. Otprilike tako bi glasila definicija onog što se dogodilo i sa subjektom ove teme, Pijaninom. Bio je u Klubu, potom je nestao, a onda se sve do sada, čini se, nitko jasno nije upitao ni gdje ni kako. Njega sad već godinama nema, ali zato, kako je to već u narodu običaj, njegovo su mjesto zamijenile priče o njemu.

Raznorazne i, naravno, nedorečene. Činjenično nedostatne, no u svakodnevnici svakako nezaobilazne, te na prvu poprilično uvjerljive. To je ujedno i razlog zašto sam u ovu svojevrsnu Refulovu povjesnicu Teštamenat uveo mitologiju kao sastavni dio zvaničnog istraživačkog oruđa pri prikupljanju potrebnih informacija o svetom gralu Kluba Šibenčana, jer ona se, naime, uz svu silu prikupljenih podataka s kojima trenutno raspolažemo, u okviru ovog slučaja, najzad ispostavila kao jedina konkretna spona između stvarnosti i sjećanja.

Povijest se tako kao znanstveno formirana nakupina fakata, još jednom pokazala po5

sve nedoraslom pučkim usmenim predajama, što je fokus ovog rada, posredno i preusmjerilo iz Trenkove 3 na obale Avalona.

Upravo tamo, gdje na jednoj simboličkoj razini trenutno Pijanino obitava, i to bez obzira na splet okolnosti koji Ga smješta u točne koordinate prostora i vremena, odnosno u prostorije Zagrebačkog kazališta lutaka gdje trenutno i počiva. No, ovdje nipošto ne mogu i ne smijem izbjeći višegodišnju famu koja se oko Njegova nestanka stvorila, i stoga ću u skladu sa nama tako omiljenim tezom povijesnog pitanja, potpomognutu najavljenom mitološkom metodologijom, iz nekolicine raznoraznih pučkih predaja, istaknuti one koje smatram najuvjerljivijima. Točnije, njih dvije.

Prva, koja kaže kako je Pijanino kupljen za vrijeme mandata pokojnog, ali vječnog Vice Vukova, te kako je koju godinu nakon njegova petogodišnjeg predsjedanja, poradi oronulosti i nebrige On predan Zagrebačkom kazalištu lutaka na oporavak, te se tako tamo udomaćio i ostao; te druga, koja tvrdi kako je Kazalište lutaka pravi vlasnik Pijanina koji je svojedobno ustupljen Klubu na korištenje, te kasnije, očekivano vraćen. Prvonavedena teza,

razumjet ćete, nama u Refulu je svakako prihvatljivija. Klub, točnije njegova, i to ne samo u umjetničkom pogledu, zlatna generacija Šibenčana, poklonila je svim svojim članovima i prijateljima simbol artističkog postojanja kao zalog za produktivnu i prosperitetnu kulturnu budućnost svojih odaja. To je ono u što želimo vjerovati. U nešto što je jednom za svagda promijenilo stvarnost Trenkove nabolje.

Pričali su nam tako neki akteri, ali i protagonisti mnogih tadašnjih zbivanja, da je Pijanino bio uzrokom mnogih nenadanih koncerata, koji da su se primjerice održavali u Lisinskom, bi ga punili danima, te da su na njemu čak nastale i neke pjesme koje su se kasnije našle po kazetama i pločama, rekli bi smo naših, pjevača i kompozitora. Nehajni posjeti pojedinaca, također, nošeni pozitivnim nabojem euforičnih domaćina, tako su znali uzrokovati njihova učestala vraćanja, koja su pak nemali broj puta prerastala u burna višednevna druženja za čijeg je trajanja broj okretaja na crno-bijelim tipkama bio toliki da se na njima mogla čak i cigareta zapaliti, a navodno se, prema nekima, s vremena na vrijeme i spiza podgrijavala, dok je metronom, kako kažu, izvršio samoubojstvo već u prvim mjesecima po Pijaninovoj promjeni boravišta iz kazališnih u klupske prostorije. No, kako to obično biva, unatoč našim očekivanjima, ova priča ima samo jednu manu, tu što nije točna, jer se naše nastojanje da se domognemo računa koji bi potvrdio kako su barba Vice i Uprava bili prvi vlasnici svetog grala iz klupskih prostorija, razbilo o grube hridi već spomenutog Avalona, kada smo nakon višemjesečne potrage shvatili kako taj dokaz nećemo naći u našim arhivima, s obzirom da se ispostavilo kako je Pijanino već bio

prisutan u Klubu po dolasku Vice Vukova na mjesto predsjednika Društva Šibenčana. Time pak dolazimo do teorije broj dva, koju bi po sili svojih argumenata nazvao nedomoljubnom i opozitnom svim našim uvjerenjima, ali u skladu sa statutarnom i moralnom dimenzijom Refulovog kolektiva, dužni smo je predočiti javnosti sa svim njenim parametrima. Naime, ova teza počiva na poprilično jednostavnom konceptu. Kazalište lutaka je tijekom preuređenja dijela interijera, prije kojih desetak godina, na kratko vrijeme sklonila svoj pijanino na sigurno, u prostore Kluba Šibenčana i on je tamo ostao sve dok dok se nisu stvorili adekvatni uvjeti za njegov povratak. Prosto kao račun koji nemamo.

Međutim, ako promatramo isključivo iz ovog kuta gledanja, ostajemo bespovratno zakinuti za svu onu magiju koju prvonavedena teorija sadržava, sve ono bogatstvo duha koje iz nje isijava. Iz svih onih usputnih događaja koje snagom anegdote prerastaju od malenih i nevažnih događaja u velike, pa ponekad čak i presudne stvari u našim životima, a to je, složili se ili ne, upravo ono što nas na jedan način i održava. Stoga, možda prava istina, kažem možda samo zato što podsvjesno na nju ne pristajemo, i jest ta da sporni muzički instrument, taj glazbeni predmet žudnje, pripada Kazalištu lutaka, ali je isto tako istina i da Pijanino pripada samo Klubu Šibenčana. I zato je izrazito važno da se doskora realizira njegov povratak iz avalonskih krajeva u suteren klupskih prostorija, jer unatoč tomu, što On tamo negdje vjerojatno ima svoje mjesto, jedino kod nas ima svoj dom.

Pijanino, naime, jednostavno ne može nikad drugima toliko vrijediti koliko nama znači. I zato, neka doplovi Rex! 4

SADRŽAJNO TEŠTAMENAT Pijanino između Trenkove 3 i Avalona...................................................................5 ZORNIK ZORAN MUŽIĆ: Arsen Lupin iz našeg sokaka. Skoro......................................15 ...u mom oku: Krešimir Baranović..........................................................................19 FATURETA Svira’ će ponovno Sem!.............................................................................................21 STUDOMAT Muzička Akademija - Osam odsjeka zagrebačke harmonije.............................27 Rock Akademija - Nekonvencionalna škola u okviru konvencionalnog školovanja...31 NA RAPORT PROF. BOŽIDAR GRGA: Sve što ste ikada željeli znati o pijaninu, a niste se usudili pitati................................................................................................................43 ...s onu stranu Velebita:.............................................................................................45 STICAJEN OKOLNOSTI 432 HZ(ZO): Urota udara tamo gdje ne treba i gdje joj se čovjek najmanje nada.51 Izgledajte skladno, izgledajte pijanino!.................................................................55 59..........................................................................................................................ŠIJUN

3

IZA KOLTRINE PAVAO MAŠIĆ: Život na crno-bijelim tipkama...................................................63 Pijanino - note iz egzila.............................................................................................67 ŽIVOT NA IKSICU MARA SEKSO: Moderato pijanonabile................................................................73 U ime Pijan(ina) - Bruké ili kako dobra vina piti na loš način............................77 Masna ljestvica sa vinskim ključem ..........................................................................79 Bronzin - 1,5kg svinjske obrazine, kruh za četiri osobe.........................................81 FISKULTURA Menshelt - Izgradite svoje tijelo uz pomoć pijanina.........................................83 PLATI PA SE RUGAJ..................................................................................................85

2

REFUL - br.3, Sedmi misec, 2013.

// Reklamirajte se na našoj stražnjici //