Oprostili smo se od sjajnog veslača i trenera

sportski djelatnik i dobitnik više priznanja

Veslačku karijeru započeo je u Veslačkom klubu Krka, a sportski vrhunac postigao je kao član zagrebačkog veslačkog kluba Trešnjevka.

Veslao je još i za zagrebačke klubove Mladost i Zagreb. Tijekom uspješne karijere uglavnom je veslao kao član posade dvojca s kormilarom, disciplini u kojoj je postizao vrhunske rezultate i u šibenskoj Krki. Na državnom prvenstvu u Splitu osvojio je naslov prvaka s Nevenom Guberinom i kormilarom Josom Begom.

Kao jugoslavenski reprezentativac i jedan od najboljih veslača svijeta, nastupio je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine (u dvojcu s kormilarom koji su pored njega sačinjavali Slavko Janjušević i kormilar Zdenko Balaš), gdje su ispali u prednatjecanju.

Nastupio je dvaput i na EP-u u dvojcu s kormilarom i to 1963. u Kopenhagenu s Mirkom Štagljarom i kormilarom

Mladenom Vahčićem te 1964. u Amsterdamu u istom sastavu kao i na OI te godine u Tokiju.

Guberina je veslao i na Mediteranskim igrama 1963. godine u Napulju gdje je u dvojcu s kormilarom osvojio zlatnu medalju.

Nakon završetka uspješne karijere radio je kao trener u zagrebačkoj Trešnjevci, odgojivši brojne hrvatske vrhunske veslače. Njegovi veslači uspješno su veslali na brojnim velikim natjecanjima, pa i na svjetskim prvenstvima.

Guberinine zasluge za veslački sport su nemjerljive jer se nije radilo samo o velikoj veslačkoj strasti, zanosu i marljivosti, predanosti i pravom sportskom entuzijazmu, nego je Guberina imao i talent koji se mogao prepoznati u njegovom stručnom radu nakon veslačke karijere. U svojoj misiji prepoznavanja talenata, na samo njemu objašnjiv način, znao je prepoznati koji će veslač ostvariti veliku karijeru i to čak među mladićima koji se nikada ranije nisu uhvatili vesla.

Kako je u tim detaljima vukao vidovite poteze, tako je bio precizan i uspješan u predviđanju i većih planskih projekata bitnih za klubove u kojima je radio, kao i uopće za veslanje.

U svom radu uvijek je zastupao načela pravednih mjerila i zdrave konkurencije kao pozitivnog poticaja u razvoju sportskih i ostalih uspjeha, vodeći računa o razvoju veslanja kako u klubovima gdje je radio, tako i općenito u Hrvatskoj.

Dobitnik je velikog broja društvenih i sportskih priznanja. Pokopan je na Gradskom groblju Kvanj u Šibeniku.

IN MEMORIAM FRANJO JURJEVIĆ (Bjelovar, 22. studenog 1932. – Zagreb, 24. prosinca 2022.)

Ispratili smo jednog od najstarijih hrvatskih olimpijaca

Nedavno je, u 91. godini života, preminuo jedan od najstarijih hrvatskih olimpijaca i član prvog Nadzornog odbora HOO-a

Rođeni Bjelovarčanin započeo se aktivno baviti sportom kao član Gimnastičkog kluba Bjelovar. Po dolasku u Zagreb, gdje upisuje pravni fakultet, nastavlja s gimnastikom. Član je zagrebačkih gimnastičkih klubova najprije Zagreb - 1, a potom Novi Zagreb. Godine 1952., ostvario je san svakog sportaša - nastupio je na Olimpijskim igrama (u Helsinkiju).

Pojedinačno je u višeboju završio na 149. mjestu, a ekipno su bili deseti. Pored Jurjevića momčad su sačinjavali hrvatski gimnastičari: Dušan Furlan, Ede Mađar, Ivan Jelić, Ivan Čaklec, Franjo Jurjević i Antun Kropivšek, te Sreten Stefanović iz Beograda i Karel Janeža iz Ljubljane. Nastupio je Jurjević i na SP-u u gimnastici 1954. godine u Rimu, gdje je u višeboju završio na 94. mjestu (pojedinačno), a s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je deseto mjesto. Na SP-u 1958. godine u Moskvi, pojedinačno je završio na 68. poziciji, dok je s reprezentacijom bio šesti. Na EP-u 1955., u Frankfurtu, u višeboju u pojedinačnoj konkurenciji završio je na 21. mjestu, a 1957. na EP-u u Parizu (u istoj disciplini) bio je 27. Nakon završetka natjecateljske karijere bio je aktivan dužnosnik u Gimnastičkom klubu Novi Zagreb, kao i u Hrvatskom te Jugoslavenskom gimnastičkom savezu.

Jurjević je bio i vrlo aktivan u osnutku Hrvatskog olimpijskog odbora 1991. godine, kada je postao član prvog Nadzornog odbora HOO-a.

Njegovom smrću gotovo da se zatvara još jedno veliko razdoblje hrvatske sportske povijesti, jer je s Igara u Helsinkiju 1952., među živima još samo jedriličar Tito Barač, koji je bio pričuva.

Posljedni ispraćaj bio je na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.